korljan_skvorc

65

Josipa Korljan Odsjek za hrvatski jezik i knjievnost Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu

Boris kvorcOdsjek za hrvatski jezik i knjievnost Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu iMacquarie University

UPISIVANJE ENSKOSTI U POPULARNU/FANTASTINU/POLITIKU TEKSTURU

GLEDITA O PROZI DUBRAVKE UGREISaetak

U ovom radu istraujemo upisivanje enskosti u popularnu, fantastinu i politiku prozu Dubravke Ugrei. Komentiramo, dekodiramo i interpretiramo odnos esencijalistike i/ili konstruktivistike pozicioniranosti u promatranju subjekta/tijela/teksta. Pratimo rodnu pozicioniranost i oblikovanje proklizavajueg identiteta, pozivajui se na Moyu i Foucaulta, istovremeno predlaui reinterpretaciju nekih tekstualnih slojeva s obzirom na uoeno uslojavanje tekstova.

Detektiramo enskost upisanu u roman tefica cvek u raljama ivota, u kojem autorica koketira s popularnom (trivijalnom) paradigmom iznosei stereotipe enskosti onako kako ih je naracijom nacionalnog korpusa prenosila muka perspektiva, doputajui prepeglavanje, to nas vodi do intertekstualnosti fantastine zbirke ivot je bajka.

Ministarstvo boli polazite nam je za propitivanje identiteta u egzilantskoj/emigrantskoj teksturi. Identitetski obrazac vie nije dekonstruiran tekstom, glavni aktant dekonstrunkcije postaje prije negirana-stvarnost.

Bavljenje pozicioniranjem identiteta u drugoj sredini daje dimenziju hrvatskoj enskoj prozi koju do tad nije imala. Javlja se to i u romanu Baba Jaga je snijela jaje kojim se zaokruuje pria o upisivanju enskosti u popularnu i tekstualnu kulturu prostora koji je autorica napustila. Tekstom dajemo doprinos redefiniranju postupaka i polazitu u traenju enskog identiteta u tekstovima hrvatske proze.

Kljune rijei: dekonstrukcija, identitet, intertekstualnost, postmoderna, enskost.

Izvorni znanstveni radUDK: 821.163.42-3 Ugrei, D.

Primljeno: 06. 11. 2009.

Korljan, J., kvorc, B.: Upisivanje enskosti u popularnu... Zb. rad. filoz. fak. Splitu, 2/3 (2009/2010), 2/3, 65-84

65

Josipa Korljan Odsjek za hrvatski jezik i knjievnost Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu

Boris kvorcOdsjek za hrvatski jezik i knjievnost Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu iMacquarie University

UPISIVANJE ENSKOSTI U POPULARNU/FANTASTINU/POLITIKU TEKSTURU

GLEDITA O PROZI DUBRAVKE UGREISaetak

U ovom radu istraujemo upisivanje enskosti u popularnu, fantastinu i politiku prozu Dubravke Ugrei. Komentiramo, dekodiramo i interpretiramo odnos esencijalistike i/ili konstruktivistike pozicioniranosti u promatranju subjekta/tijela/teksta. Pratimo rodnu pozicioniranost i oblikovanje proklizavajueg identiteta, pozivajui se na Moyu i Foucaulta, istovremeno predlaui reinterpretaciju nekih tekstualnih slojeva s obzirom na uoeno uslojavanje tekstova.

Detektiramo enskost upisanu u roman tefica cvek u raljama ivota, u kojem autorica koketira s popularnom (trivijalnom) paradigmom iznosei stereotipe enskosti onako kako ih je naracijom nacionalnog korpusa prenosila muka perspektiva, doputajui prepeglavanje, to nas vodi do intertekstualnosti fantastine zbirke ivot je bajka.

Ministarstvo boli polazite nam je za propitivanje identiteta u egzilantskoj/emigrantskoj teksturi. Identitetski obrazac vie nije dekonstruiran tekstom, glavni aktant dekonstrunkcije postaje prije negirana-stvarnost.

Bavljenje pozicioniranjem identiteta u drugoj sredini daje dimenziju hrvatskoj enskoj prozi koju do tad nije imala. Javlja se to i u romanu Baba Jaga je snijela jaje kojim se zaokruuje pria o upisivanju enskosti u popularnu i tekstualnu kulturu prostora koji je autorica napustila. Tekstom dajemo doprinos redefiniranju postupaka i polazitu u traenju enskog identiteta u tekstovima hrvatske proze.

Kljune rijei: dekonstrukcija, identitet, intertekstualnost, postmoderna, enskost.

Izvorni znanstveni radUDK: 821.163.42-3 Ugrei, D.

Primljeno: 06. 11. 2009.


66

Uvod: tekst, tijelo, rod, spolI tekst i tijelo sastavljeni su od finih niti koje se nadovezuju jedna na drugu i ine

sloene, slojevite tvarne odnose. O tome je dosta pisao Foucault. Kad govorimo o ovom odnosu, vano je naglasiti da i tekst i tijelo posjeduju vanjsko i unutarnje. Ono vanjsko prepoznajemo na prvi pogled pa razlikujemo prozu, poeziju, dramu, krimi, ljubi, muko, ensko, plavuu, crnku, jau osobu, mravu, visoku, nisku. Vanjske poveznice sastavljane su od raznih dijelova ili tura1 koje ine cjelinu. Teksture teksta i tijela moemo promatrati onakve kakve jesu, gledajui ih izvana i ne dirajui u njih. No, moemo se isto tako dublje zagledati ispod povrine, zagrepsti, oditi, priiti, promatrati beavno ili kao proivni bod, posuujui termine kulturalnih studija koji oznaavaju razliku izmeu esencijalistikog shvaanja nekog pojma (beavno) i osvjetavanja njegove konstruiranosti (priivajui efekti znaenja) u mreama razliitih diskurzivnih i kulturalnih praksi (Zlatar, 2004:21).

Ovdje se valja pozvati na jednu od sredinjih dilema postmodernoga istraivakog diskursa, a to je pitanje pokuaja razrjeavanja odnosa esencijalistike i/ili konstruktivistike pozicioniranosti u promatranju subjekta/teksta/tijela. Problem pokuavaju razrijeiti zastupnici takozvane realistike teorije u Sjedinjenim Dravama koji veinom dolaze iz etnikog okruja. Oni slabost esencijalistike teorije vide u tendenciji da postave samo jedan vid identiteta (na primjer rod ili izvanjsku tjelesnost). Problem s konstrukcijom identiteta u tome je to razliito povijesno okruje vri svoju (re)konstrukciju u okviru zadanom izvanjskim initeljima (Moya, 2000:35). Uvidom u razliite kulturalne prakse postaje oigledno da beavnost koncepta nije tako homogena kako to na prvi pogled izgleda. Znaenje, naglaava Moya, nije nikad potpuno prisutno jer se konstituira beskrajnim mogunostima i uvijek je djelomino odgoeno. Isto je i s kolektivnim identitetima, ali i onima koji inzistiraju na drugosti koncepta. Bilo da je rije o tekstu, ili o tijelu. Ono u emu realistika (postmoderna teorija) etniciteta i identiteta vidi sredinji problem jest injenica da u dananjim vodeim teorijama postoji nedostatak intelektualnih resursa koji razlikuju razliite tipove identiteta kao uslojenu i uslojivu razliku. Tako Cullerovo pitanje o eni koja ita kao ena dobiva drugi sloj vlastita dekonstrukcijskog potencijala: niti jedan od dva zamiljena koncepta identiteta ne moe se samostalan adekvatno pozicionirati u rjeavanju problema koji se odnose na drutvene, politike i epistemoloke znaaje koncepta. Zato je dobro zapoeti pitanjem koje se odnosi na povijest itanja i parametre koje u odnosu na patrijarhalnu kulturu stavlja Mary Wollstonecraft (1792), a koje u tvrdnji da esencija ne prethodi egzistenciji prenosi Simone de Beauvoir.

1 Prema Anievu Rjeniku hrvatskoga jezika tura je 1. odvojeni dio, krug, etapa u ostvarivanju ega u odnosu na druge sline dijelove (kakve radnje, putovanja, natjecanja, pia i sl.).


66

Uvod: tekst, tijelo, rod, spolI tekst i tijelo sastavljeni su od finih niti koje se nadovezuju jedna na drugu i ine

sloene, slojevite tvarne odnose. O tome je dosta pisao Foucault. Kad govorimo o ovom odnosu, vano je naglasiti da i tekst i tijelo posjeduju vanjsko i unutarnje. Ono vanjsko prepoznajemo na prvi pogled pa razlikujemo prozu, poeziju, dramu, krimi, ljubi, muko, ensko, plavuu, crnku, jau osobu, mravu, visoku, nisku. Vanjske poveznice sastavljane su od raznih dijelova ili tura1 koje ine cjelinu. Teksture teksta i tijela moemo promatrati onakve kakve jesu, gledajui ih izvana i ne dirajui u njih. No, moemo se isto tako dublje zagledati ispod povrine, zagrepsti, oditi, priiti, promatrati beavno ili kao proivni bod, posuujui termine kulturalnih studija koji oznaavaju razliku izmeu esencijalistikog shvaanja nekog pojma (beavno) i osvjetavanja njegove konstruiranosti (priivajui efekti znaenja) u mreama razliitih diskurzivnih i kulturalnih praksi (Zlatar, 2004:21).

Ovdje se valja pozvati na jednu od sredinjih dilema postmodernoga istraivakog diskursa, a to je pitanje pokuaja razrjeavanja odnosa esencijalistike i/ili konstruktivistike pozicioniranosti u promatranju subjekta/teksta/tijela. Problem pokuavaju razrijeiti zastupnici takozvane realistike teorije u Sjedinjenim Dravama koji veinom dolaze iz etnikog okruja. Oni slabost esencijalistike teorije vide u tendenciji da postave samo jedan vid identiteta (na primjer rod ili izvanjsku tjelesnost). Problem s konstrukcijom identiteta u tome je to razliito povijesno okruje vri svoju (re)konstrukciju u okviru zadanom izvanjskim initeljima (Moya, 2000:35). Uvidom u razliite kulturalne prakse postaje oigledno da beavnost koncepta nije tako homogena kako to na prvi pogled izgleda. Znaenje, naglaava Moya, nije nikad potpuno prisutno jer se konstituira beskrajnim mogunostima i uvijek je djelomino odgoeno. Isto je i s kolektivnim identitetima, ali i onima koji inzistiraju na drugosti koncepta. Bilo da je rije o tekstu, ili o tijelu. Ono u emu realistika (postmoderna teorija) etniciteta i identiteta vidi sredinji problem jest injenica da u dananjim vodeim teorijama postoji nedostatak intelektualnih resursa koji razlikuju razliite tipove identiteta kao uslojenu i uslojivu razliku. Tako Cullerovo pitanje o eni koja ita kao ena dobiva drugi sloj vlastita dekonstrukcijskog potencijala: niti jedan od dva zamiljena koncepta identiteta ne moe se samostalan adekvatno pozicionirati u rjeavanju problema koji se odnose na drutvene, politike i epistemoloke znaaje koncepta. Zato je dobro zapoeti pitanjem koje se odnosi na povijest itanja i parametre koje u odnosu na patrijarhalnu kulturu stavlja Mary Wollstonecraft (1792), a koje u tvrdnji da esencija ne prethodi egzistenciji prenosi Simone de Beauvoir.

1 Prema Anievu Rjeniku hrvatskoga jezika tura je 1. odvojeni dio, krug, etapa u ostvarivanju ega u odnosu na druge sline dijelove (kakve radnje, putovanja, natjecanja, pia i sl.).


67

U patrijarhalnoj kulturi autoricama se prilazilo kao usputnim nesubjektima2 umjetnike scene, do ega su dovele iskustvene, diskurzivne i rodne razlike utemeljene na mukom itanju i konstrukciji enskosti kroz povijest.3 Tickner kae kako ene nisu imale kolektivnog identiteta, niti su u javnosti bile prisutne kao enska publika (2005:195). Gledano iz enske perspektive tumaenja prolosti (ma to to na razini takvoga generalnog, esencijalistikog uvida znailo), njihova uloga bila je sporedna, morale su prihvatiti stereotipe koji su enu odreivali kao bie koje njeguje one koji proizvode (mukarce), brine za kuu, djecu i nema se pravo iskazati kao mislei subjekt; ona je tek res extensa (protena tvar) i mjesto joj je u sferi osjeajnosti. Problem nije bio zada(va)n samo na razini konstrukcije koja je osvjetavana i koje je teorijsko miljenje bivalo sve svjesnije od trenutka kad su feministike autorice poele preoblikovati i vriti aproprijaciju koncepata Michaela Foucaulta i francuskih poststrukturalista, ve se on pojavljuje i na razini reprezentacije.

Razvijanjem amerike feministike kritike i enskih studija sedamdesetih godina 20. stoljea, kao i francuskoga koncepta enskog pisma, dekonstrukcije de Beauvoirine koncepcije majinstva Julije Kristeve4 i njemakih enskih istraivanja, enskom se nije vie prilazilo kao sporednom, stereotipno beavnom esencijalistiki zadanom drugom, odnosno drugoj. Autorice su u svojoj vlastitoj interpretaciji identitetske politike posta(ja)le moderne Penelope, ne u smislu vjernosti, ve u smislu neprestanog (ra)ivanja tijela u tekst koji i sam postaje tijelo. U hrvatskoj knjievnosti rodna svijest, ideja feminiziranoga jakog subjekta koji progovara iz pozicije odnosa biolokog i egzistencijalnog, javlja se prije od vlastita teorijskog osvjeivanja u teorijskoj praksi. Dok ovo drugo sustavno biljeimo tek krajem 1980-ih u radovima Andreje Zlatar, Dubravke Orai Toli, a kasnije i Helene Sabli Tomi, u tekstovima hrvatske knjievnosti, fenomen je prisutan ranije. To je time zanimljivije to ve u prvim knjigama koje iju tekst i govore o (beavnoj) tjelesnosti i drugosti istovremeno imamo prisutan i ironini odmak koji ukazuje na druge opcije. Naravno, govorimo o tekstovima Irene Vrkljan, Dubravke Ugrei, a kasnije Irene Luki, Dae Drndi i drugih suvremenih autorica.5

U ovom radu bavimo se proznim opusom Dubravke Ugrei i na njezinu primjeru govorimo o upisivanju u tekst enskosti, onako kako se to dogaalo u prvim oblicima rodno svjesne proze u hrvatskoj tradiciji postmoderne. Naravno, time ne elimo rei

2 ena nije subjekt piu Horkheimer i Adorno u Dijalektici prosvjetiteljstva (citat prema Orai Toli 2005:17).3 Koncepcije rodnih razlika M. Barett koje preuzima i objanjava L. Tickner, nastojei preispitati radove povijesti umjetnosti iz feministike perspektive, koja bi otkrila pravu vrijednost umjetnikih djela.4 Kristeva kae da de Beauvoir ne moe shvatiti da majinstvo moe biti svjesni izbor, ak i transcendencija i time zatvara krug: od esencijalistikog preko egzistencijalnog dekonstrukcija okvir problema vraa natrag u kaos nedovrenosti odnosa i ideje identiteta kao nestabilnosti.5 Svjesni smo injenice da Irena Vrkljan, ba kao i Irena Luki, zasluuje u ovom tekstu posebnu pozornost, to su potencijalne teme radova koji e se temeljiti na ovom.


67

U patrijarhalnoj kulturi autoricama se prilazilo kao usputnim nesubjektima2 umjetnike scene, do ega su dovele iskustvene, diskurzivne i rodne razlike utemeljene na mukom itanju i konstrukciji enskosti kroz povijest.3 Tickner kae kako ene nisu imale kolektivnog identiteta, niti su u javnosti bile prisutne kao enska publika (2005:195). Gledano iz enske perspektive tumaenja prolosti (ma to to na razini takvoga generalnog, esencijalistikog uvida znailo), njihova uloga bila je sporedna, morale su prihvatiti stereotipe koji su enu odreivali kao bie koje njeguje one koji proizvode (mukarce), brine za kuu, djecu i nema se pravo iskazati kao mislei subjekt; ona je tek res extensa (protena tvar) i mjesto joj je u sferi osjeajnosti. Problem nije bio zada(va)n samo na razini konstrukcije koja je osvjetavana i koje je teorijsko miljenje bivalo sve svjesnije od trenutka kad su feministike autorice poele preoblikovati i vriti aproprijaciju koncepata Michaela Foucaulta i francuskih poststrukturalista, ve se on pojavljuje i na razini reprezentacije.

Razvijanjem amerike feministike kritike i enskih studija sedamdesetih godina 20. stoljea, kao i francuskoga koncepta enskog pisma, dekonstrukcije de Beauvoirine koncepcije majinstva Julije Kristeve4 i njemakih enskih istraivanja, enskom se nije vie prilazilo kao sporednom, stereotipno beavnom esencijalistiki zadanom drugom, odnosno drugoj. Autorice su u svojoj vlastitoj interpretaciji identitetske politike posta(ja)le moderne Penelope, ne u smislu vjernosti, ve u smislu neprestanog (ra)ivanja tijela u tekst koji i sam postaje tijelo. U hrvatskoj knjievnosti rodna svijest, ideja feminiziranoga jakog subjekta koji progovara iz pozicije odnosa biolokog i egzistencijalnog, javlja se prije od vlastita teorijskog osvjeivanja u teorijskoj praksi. Dok ovo drugo sustavno biljeimo tek krajem 1980-ih u radovima Andreje Zlatar, Dubravke Orai Toli, a kasnije i Helene Sabli Tomi, u tekstovima hrvatske knjievnosti, fenomen je prisutan ranije. To je time zanimljivije to ve u prvim knjigama koje iju tekst i govore o (beavnoj) tjelesnosti i drugosti istovremeno imamo prisutan i ironini odmak koji ukazuje na druge opcije. Naravno, govorimo o tekstovima Irene Vrkljan, Dubravke Ugrei, a kasnije Irene Luki, Dae Drndi i drugih suvremenih autorica.5

U ovom radu bavimo se proznim opusom Dubravke Ugrei i na njezinu primjeru govorimo o upisivanju u tekst enskosti, onako kako se to dogaalo u prvim oblicima rodno svjesne proze u hrvatskoj tradiciji postmoderne. Naravno, time ne elimo rei

2 ena nije subjekt piu Horkheimer i Adorno u Dijalektici prosvjetiteljstva (citat prema Orai Toli 2005:17).3 Koncepcije rodnih razlika M. Barett koje preuzima i objanjava L. Tickner, nastojei preispitati radove povijesti umjetnosti iz feministike perspektive, koja bi otkrila pravu vrijednost umjetnikih djela.4 Kristeva kae da de Beauvoir ne moe shvatiti da majinstvo moe biti svjesni izbor, ak i transcendencija i time zatvara krug: od esencijalistikog preko egzistencijalnog dekonstrukcija okvir problema vraa natrag u kaos nedovrenosti odnosa i ideje identiteta kao nestabilnosti.5 Svjesni smo injenice da Irena Vrkljan, ba kao i Irena Luki, zasluuje u ovom tekstu posebnu pozornost, to su potencijalne teme radova koji e se temeljiti na ovom.


68

da svijest o pozicioniranosti nije prisutna u hrvatskoj knjievnosti jo od Dragojle Jarnevi. Mi samo hoemo naglasiti kako je u prozi koju pratimo rije o tipu rodne pozicioniranosti i identitetski odreena proklizavanja vrstog mjesta, ironiziranja postupka i oblikovanja proklizavajueg identiteta, drugosti koja ima reperkusije u aproprijaciji ovih tekstova na narativnoj, ideolokoj i politikoj razini itanja. Pritom je izuzetno vana svijest o autoreferencijalnosti knjievnosti, ali autoreferencijalnosti ostvarenoj, da se i mi ironino izrazimo, enskim sredstvima uz sudjelovanje imaginarnog itatelja u tom tkanju (tijela i teksta). Tako Dubravka Ugrei gradi roman o tefici Cvek, doputajui itatelju da sam sudjeluje u ivanju teksta prekrajajui, tepajui, heftajui, ukratko koristei krojake postupke proizvodnje teksta proizvoljne teksture. Uostalom, kako ona i sama naziva Penelopu i eherezadu svojevrsnim knjievnim sestrama, rije je tu o ekanju, reprezentaciji proklizavajuih subjekata i prianju prie koja je karakteristina za postupak postmodernizma i tip fingirane identifikacije koji uz njega ide.

U oblikovanju teksta koji na prvi pogled koketira s trivijalnom paradigmom (to je jo jedna karakteristika postmodernosti), Ugrei koristi mnoge stereotipe o enskosti onako kako ih je naracijom nacionalnog korpusa prenosila iduim naratajima muka perspektiva. Nazivane vjeticama stoljeima nakon doba inkvizicije, proganjane i javno sramoene ene uspjele su se odrati i nastaviti u svijet putati rijei pisane majinim mlijekom olovkom koja u patrijarhalnom drutvu simbolizira eninu zavist na penisu6. Ugreika se time takoer poigrava, koristei vrstu pozicioniranost feministikog tumaenja, ne striktno u afirmativnom obliku, ve uvijek reprezentacijom druge opcije proklizavajui u vieznaje i osiguravajui odstupnicu autorskoj intenciji. I mukarci su poeli propitivati to hoe te ene i na taj su nain i sami iz rodne vizure, (mukarci) stvorili, razvijali, potkopavali i napokon razorili veliki prosvjetiteljski subjekt mukoga roda, pripremivi teren za ono to Orai Toli zove enska postmoderna (Orai Toli, 2005:72).

Nakon poetnih djela autoric prvog vala amerikog feminizma, konstituiranje i konstruiranje enskoga subjekta kao vrstog mjesta identifikacije pokazalo se dosta krhkim i promjenjivim, neim to se teko moe stabilizirati i tumaiti na povrini iskazanog. To je dodatno uzdrmala Judith Butler konceptualno razdvajajui spol i rod, tovie, tvrdei da je spol drutveno zadan pa onda ne bi imalo nikakva smisla definirati rod kao kulturalnu interpretaciju spola, ako je sam spol proizvedena kategorija () rod mora oznaavati i sam aparat proizvodnje kojim se ustanovljuju spolovi (Butler, 2001:22). Time nas je prisilila da vanost posvetimo identitetu, ime se bavi i Ugrei u svojim romanima u koje upisuje moduse enskosti postmodernoga drutva i kulture u kojoj ene mogu pronai i pronalaze svoj glas i aktivno se ukljuuju

6 Ovo pitanje postavljaju Gubar i Gilbert: Je li olovka metafora za penis?, koje promilja o tome to znai biti ena pisac u kulturi koja je patrijarhalna.


68

da svijest o pozicioniranosti nije prisutna u hrvatskoj knjievnosti jo od Dragojle Jarnevi. Mi samo hoemo naglasiti kako je u prozi koju pratimo rije o tipu rodne pozicioniranosti i identitetski odreena proklizavanja vrstog mjesta, ironiziranja postupka i oblikovanja proklizavajueg identiteta, drugosti koja ima reperkusije u aproprijaciji ovih tekstova na narativnoj, ideolokoj i politikoj razini itanja. Pritom je izuzetno vana svijest o autoreferencijalnosti knjievnosti, ali autoreferencijalnosti ostvarenoj, da se i mi ironino izrazimo, enskim sredstvima uz sudjelovanje imaginarnog itatelja u tom tkanju (tijela i teksta). Tako Dubravka Ugrei gradi roman o tefici Cvek, doputajui itatelju da sam sudjeluje u ivanju teksta prekrajajui, tepajui, heftajui, ukratko koristei krojake postupke proizvodnje teksta proizvoljne teksture. Uostalom, kako ona i sama naziva Penelopu i eherezadu svojevrsnim knjievnim sestrama, rije je tu o ekanju, reprezentaciji proklizavajuih subjekata i prianju prie koja je karakteristina za postupak postmodernizma i tip fingirane identifikacije koji uz njega ide.

U oblikovanju teksta koji na prvi pogled koketira s trivijalnom paradigmom (to je jo jedna karakteristika postmodernosti), Ugrei koristi mnoge stereotipe o enskosti onako kako ih je naracijom nacionalnog korpusa prenosila iduim naratajima muka perspektiva. Nazivane vjeticama stoljeima nakon doba inkvizicije, proganjane i javno sramoene ene uspjele su se odrati i nastaviti u svijet putati rijei pisane majinim mlijekom olovkom koja u patrijarhalnom drutvu simbolizira eninu zavist na penisu6. Ugreika se time takoer poigrava, koristei vrstu pozicioniranost feministikog tumaenja, ne striktno u afirmativnom obliku, ve uvijek reprezentacijom druge opcije proklizavajui u vieznaje i osiguravajui odstupnicu autorskoj intenciji. I mukarci su poeli propitivati to hoe te ene i na taj su nain i sami iz rodne vizure, (mukarci) stvorili, razvijali, potkopavali i napokon razorili veliki prosvjetiteljski subjekt mukoga roda, pripremivi teren za ono to Orai Toli zove enska postmoderna (Orai Toli, 2005:72).

Nakon poetnih djela autoric prvog vala amerikog feminizma, konstituiranje i konstruiranje enskoga subjekta kao vrstog mjesta identifikacije pokazalo se dosta krhkim i promjenjivim, neim to se teko moe stabilizirati i tumaiti na povrini iskazanog. To je dodatno uzdrmala Judith Butler konceptualno razdvajajui spol i rod, tovie, tvrdei da je spol drutveno zadan pa onda ne bi imalo nikakva smisla definirati rod kao kulturalnu interpretaciju spola, ako je sam spol proizvedena kategorija () rod mora oznaavati i sam aparat proizvodnje kojim se ustanovljuju spolovi (Butler, 2001:22). Time nas je prisilila da vanost posvetimo identitetu, ime se bavi i Ugrei u svojim romanima u koje upisuje moduse enskosti postmodernoga drutva i kulture u kojoj ene mogu pronai i pronalaze svoj glas i aktivno se ukljuuju

6 Ovo pitanje postavljaju Gubar i Gilbert: Je li olovka metafora za penis?, koje promilja o tome to znai biti ena pisac u kulturi koja je patrijarhalna.


69

u stvaranje kulture, o emu svjedoi prava poplava novih enskih spisateljica u 1990.-ima (Slikovi, 2001:252).

Prekrajanje teksta Dubravka Ugrei, priama i romanima za odrasle, javila se u knjievnosti

krajem sedamdesetih godina (Poza za prozu) i poetkom osamdesetih. U tim prvim tekstovima knjievnost i stvarnost vrsto su isprepletene; autorica stvara mreu tekstualnih konstrukcija u kojima i stvarnost predstavlja samo jedan od tekstova (Zlatar, 2004:119). U prii Love story, u kojoj se poigrava i fantastikom, koristi knjievnost kao izvantekstualni okvir unutar kojega gradi priu reflektirajui prema izvanknjievnoj stvarnosti kao onome to tekst reprezentira vrlo posredno. Na tragu takvog pozicioniranja i postupka pie roman tefica Cvek u raljama ivota (1981). U maniri homo ludensa autorica uzima jedan anr popularne (trivijalne) knjievnosti ljubi, na temelju kojega ije svoj tekst, dajui itateljima upute za daljnje raskrajanje. Knjievnost i stvarnost opet se mijeaju, poput dviju tkanina koje krojaica spaja i usput se konzultira s itateljima i likovima romana (majka, tete, susjede) o tome kako bi trebao u konanici izgledati taj odjevni predmet tekst. Na marginama ostavlja upute itateljima poput izrezati tekst, malo razvui, sitno nabirati, izraditi metateksnu omicu, rupice za koautorske gumbe, to Zlatar naziva metanarativnim kompozicijskim signalima. Doputa proivne intervencije, to najavljuje i samim podnaslovom romana patchwork story to ima i sasvim odreenu poetiku vanost; zajedno sa nizom drugih iskaza u samom romanu, ona dodatno upuuje na hotimino izjednaavanje postupka pisanja sa ivanjem (Luki, 1995).

Ljubi, ili ljubavni roman, anr je koji svoje itateljice nikada ne iznevjeri, on ispunjava njihove elje, a to su elja za romantinom ljubavi pravoga mukarca prema jednoj sasvim obinoj djevojci koja eka svoju ljubav, jer joj je drutvo, a da i ne zna, upisalo u genetski kod da mora biti lijepa, udati se, imati djecu i ivjeti sretno sa svojim mukarcem. Mukarac je obvezno snaan, bez naglaenih osjeaja, brinut e se za svoju djevu koja e mu pruati toplinu doma i roditi djecu; ona je odmor ratniku. Pria ljubia zavrava hepiendom. Osim ljubia, ovaj stereotip nude i enski asopisi, to je generacija hrvatskih itateljica mogla pratiti u asopisu Tina sedamdesetih godina, koji je pratio zapadne, u prvom redu britanske utjecaje. Takvi asopisi obvezno su imali i rubriku za pisma itateljica koje su traile savjet za svoje ljubavne probleme. Na takvo pismo naila je i pripovjedaica:

Imam 25 godina, po zanimanju sam tipkaica. ivim s tetkom. Mislim da sam runa iako neki tvrde da nisam. Od svojih vrnjakinja razlikujem se po tome to su sve one ve udate ili imaju mladie, samo ja nemam nikoga. Usamljena sam i melankolina, a ne znam kako da si pomognem. Dajte mi savjet.

tefica (Ugrei, 2001:11).


69

u stvaranje kulture, o emu svjedoi prava poplava novih enskih spisateljica u 1990.-ima (Slikovi, 2001:252).

Prekrajanje teksta Dubravka Ugrei, priama i romanima za odrasle, javila se u knjievnosti

krajem sedamdesetih godina (Poza za prozu) i poetkom osamdesetih. U tim prvim tekstovima knjievnost i stvarnost vrsto su isprepletene; autorica stvara mreu tekstualnih konstrukcija u kojima i stvarnost predstavlja samo jedan od tekstova (Zlatar, 2004:119). U prii Love story, u kojoj se poigrava i fantastikom, koristi knjievnost kao izvantekstualni okvir unutar kojega gradi priu reflektirajui prema izvanknjievnoj stvarnosti kao onome to tekst reprezentira vrlo posredno. Na tragu takvog pozicioniranja i postupka pie roman tefica Cvek u raljama ivota (1981). U maniri homo ludensa autorica uzima jedan anr popularne (trivijalne) knjievnosti ljubi, na temelju kojega ije svoj tekst, dajui itateljima upute za daljnje raskrajanje. Knjievnost i stvarnost opet se mijeaju, poput dviju tkanina koje krojaica spaja i usput se konzultira s itateljima i likovima romana (majka, tete, susjede) o tome kako bi trebao u konanici izgledati taj odjevni predmet tekst. Na marginama ostavlja upute itateljima poput izrezati tekst, malo razvui, sitno nabirati, izraditi metateksnu omicu, rupice za koautorske gumbe, to Zlatar naziva metanarativnim kompozicijskim signalima. Doputa proivne intervencije, to najavljuje i samim podnaslovom romana patchwork story to ima i sasvim odreenu poetiku vanost; zajedno sa nizom drugih iskaza u samom romanu, ona dodatno upuuje na hotimino izjednaavanje postupka pisanja sa ivanjem (Luki, 1995).

Ljubi, ili ljubavni roman, anr je koji svoje itateljice nikada ne iznevjeri, on ispunjava njihove elje, a to su elja za romantinom ljubavi pravoga mukarca prema jednoj sasvim obinoj djevojci koja eka svoju ljubav, jer joj je drutvo, a da i ne zna, upisalo u genetski kod da mora biti lijepa, udati se, imati djecu i ivjeti sretno sa svojim mukarcem. Mukarac je obvezno snaan, bez naglaenih osjeaja, brinut e se za svoju djevu koja e mu pruati toplinu doma i roditi djecu; ona je odmor ratniku. Pria ljubia zavrava hepiendom. Osim ljubia, ovaj stereotip nude i enski asopisi, to je generacija hrvatskih itateljica mogla pratiti u asopisu Tina sedamdesetih godina, koji je pratio zapadne, u prvom redu britanske utjecaje. Takvi asopisi obvezno su imali i rubriku za pisma itateljica koje su traile savjet za svoje ljubavne probleme. Na takvo pismo naila je i pripovjedaica:

Imam 25 godina, po zanimanju sam tipkaica. ivim s tetkom. Mislim da sam runa iako neki tvrde da nisam. Od svojih vrnjakinja razlikujem se po tome to su sve one ve udate ili imaju mladie, samo ja nemam nikoga. Usamljena sam i melankolina, a ne znam kako da si pomognem. Dajte mi savjet.

tefica (Ugrei, 2001:11).


70

Kao to se Tina nije usmjeravala na pojedinanu djevojku (Senjkovi, 2008:122), tako je i naizgled bezlino ime glavne junakinje, tefica Cvek, i te kako indikativno predstavlja sve obine djevojke koje trae ljubav i ostvarenje ivotnoga sna, a asopisi im savjetuju da je strpljenje najbolji odgovor na probleme s dekima (Senjkovi, 2008:122). Ovisnost tefice o enskim asopisima7 i njihovim savjetima prikazana je i uvodnim dijelovima svakoga poglavlja, u kojima se nude savjeti kako bolje izgledati, dobro kuhati, istiti, brinuti za kuu. tefica se trudi slijediti savjete, ali slika ene koju stvaraju asopisi slika je svemogue, savrene ene iz bajke koja arobnim tapiem uspije biti izvanredna supruga, majka i uspjena ena i uz to izgledati besprijekorno. afranek primjeuje kako je malo (je) tekstova koji sugeriraju analogiju izmeu mode kao konstruiranog i izraajnog odijevanja i knjievnosti, izmeu znaenjske (samo)realizacije tijela odjeom i vlastite poetike (1999:101). Parodirajui anr ljubia i enske asopise, Ugrei koristi analogiju odjee i vlastite poetike kako bi pokazala nemogunost usklaivanja stvarnosti tefice, koja se konstantno bori s vikom kilograma, i bajkovitosti asopisa koji stvaraju sliku identiteta savrene ene odjevene u kaputie i haljinice, odjeu izraenu deminutivima, jer pristaje samo vretenastim tijelima mladih ena.

Tijelo, optereeno nesavrenou, u zajednikoj teksturi s tekstom koji tei savrenstvu, uzrokuje pucanje po avovima tefiinu depresiju i vjeno nezadovoljstvo. Koristei stereotip ene patrijarhalnog drutva zadojene ljubavnim romanima i enskim magazinima, Ugrei, femina ludens, upisuje jednu novu enskost u anr popularnog, a stvarajui zapravo ono to se tradicionalno zove visokom literaturom. Od velikog znaenja za mijenu dotadanjega modusa enskosti8 upravo su upute na marginama koje doputaju itateljicama da same mijenjaju priu i naprave vlastiti kroj, u ovom sluaju, ivota. tefica ita Madam Bovary, a u zavrnoj obradi romana pripovjedaica, koja je i sama postala stvaran lik, obrazlae tu nit teksture time to je to genijalan roman. Ostale znaenjske omice autorica preputa itaocima da ih izrade sami (Ugrei, 2001:93). Kao da navodi svoje itateljice na preispitivanje vlastitih stajalita i poniranje u mreu razliitih diskurza i kulturalnih praksi, a spajajui naivke herz-proze, u kojoj enski likovi neto trae, trae, pa to hepiendno nau i naivke tzv. enske proze, u kojoj likovi takoer neto trae, trae, ali to ne nau ili vrlo teko nau (Ugrei, 2001:93), otvara itateljicama sferu drugaije enskosti, kojoj konani cilj ne mora biti pronalazak savrenog mukarca. Ostavlja itateljima mogunost prepeglavanja autorskog modela, a autorica u prepeglavanju vidi skoru budunost knjievnosti (Ugrei, 2001:94), to e i dokazati svojom sljedeom zbirkom ivot je bajka, kojoj je osnova interliterarnost, odnosno intertekstualnost

7 Uz enske asopise, vana je i konotacija na burde iz kojih se posuuju krojni arci.8 Termin A. McRobbie mijene modusa enskosti, koje podsjeaju kako su fluidne rodne prakse i znaenjske strukture.


70

Kao to se Tina nije usmjeravala na pojedinanu djevojku (Senjkovi, 2008:122), tako je i naizgled bezlino ime glavne junakinje, tefica Cvek, i te kako indikativno predstavlja sve obine djevojke koje trae ljubav i ostvarenje ivotnoga sna, a asopisi im savjetuju da je strpljenje najbolji odgovor na probleme s dekima (Senjkovi, 2008:122). Ovisnost tefice o enskim asopisima7 i njihovim savjetima prikazana je i uvodnim dijelovima svakoga poglavlja, u kojima se nude savjeti kako bolje izgledati, dobro kuhati, istiti, brinuti za kuu. tefica se trudi slijediti savjete, ali slika ene koju stvaraju asopisi slika je svemogue, savrene ene iz bajke koja arobnim tapiem uspije biti izvanredna supruga, majka i uspjena ena i uz to izgledati besprijekorno. afranek primjeuje kako je malo (je) tekstova koji sugeriraju analogiju izmeu mode kao konstruiranog i izraajnog odijevanja i knjievnosti, izmeu znaenjske (samo)realizacije tijela odjeom i vlastite poetike (1999:101). Parodirajui anr ljubia i enske asopise, Ugrei koristi analogiju odjee i vlastite poetike kako bi pokazala nemogunost usklaivanja stvarnosti tefice, koja se konstantno bori s vikom kilograma, i bajkovitosti asopisa koji stvaraju sliku identiteta savrene ene odjevene u kaputie i haljinice, odjeu izraenu deminutivima, jer pristaje samo vretenastim tijelima mladih ena.

Tijelo, optereeno nesavrenou, u zajednikoj teksturi s tekstom koji tei savrenstvu, uzrokuje pucanje po avovima tefiinu depresiju i vjeno nezadovoljstvo. Koristei stereotip ene patrijarhalnog drutva zadojene ljubavnim romanima i enskim magazinima, Ugrei, femina ludens, upisuje jednu novu enskost u anr popularnog, a stvarajui zapravo ono to se tradicionalno zove visokom literaturom. Od velikog znaenja za mijenu dotadanjega modusa enskosti8 upravo su upute na marginama koje doputaju itateljicama da same mijenjaju priu i naprave vlastiti kroj, u ovom sluaju, ivota. tefica ita Madam Bovary, a u zavrnoj obradi romana pripovjedaica, koja je i sama postala stvaran lik, obrazlae tu nit teksture time to je to genijalan roman. Ostale znaenjske omice autorica preputa itaocima da ih izrade sami (Ugrei, 2001:93). Kao da navodi svoje itateljice na preispitivanje vlastitih stajalita i poniranje u mreu razliitih diskurza i kulturalnih praksi, a spajajui naivke herz-proze, u kojoj enski likovi neto trae, trae, pa to hepiendno nau i naivke tzv. enske proze, u kojoj likovi takoer neto trae, trae, ali to ne nau ili vrlo teko nau (Ugrei, 2001:93), otvara itateljicama sferu drugaije enskosti, kojoj konani cilj ne mora biti pronalazak savrenog mukarca. Ostavlja itateljima mogunost prepeglavanja autorskog modela, a autorica u prepeglavanju vidi skoru budunost knjievnosti (Ugrei, 2001:94), to e i dokazati svojom sljedeom zbirkom ivot je bajka, kojoj je osnova interliterarnost, odnosno intertekstualnost

7 Uz enske asopise, vana je i konotacija na burde iz kojih se posuuju krojni arci.8 Termin A. McRobbie mijene modusa enskosti, koje podsjeaju kako su fluidne rodne prakse i znaenjske strukture.


71

koja upisuje drugi tekst u vlastiti prekrajajui ga, gotovo po istoj abloni po kojoj se prekraja identitetski potencijal tefice Cvek, odnosno ene kao identiteta koji nikad ne postaje potpuno dovren a dovoljno je kompleksan da uvijek ostavlja neispunjenu mogunost otklona, kako je napisala Moya.

tefica, nakon enskog savjetovanja, zavrava sretno. Zlatar u takvom zavretku vidi autoriinu intenciju da nas do kraja uhvati u zamku sentimentalizma (Zlatar, 2004:120). Ono to su itateljice htjele, to su i dobile trebala je biti napisana enska pria, jer su svi nagovarali pripovjedaicu na takvu vrstu teksta, a takva vrsta teksta poznaje samo sretan kraj on treba da potvrdi kako pisac i ne ini nita drugo, osim to ispunjava elje svojih itatelja, kako bi na kraju bio voljen (Luki, 2001), odnosno voljena.

Moglo bi se pomisliti da je autorica htjela od tefice stvoriti potlaeni enski subjekt kojem se izruguje, no ironija, parodija, duhovitost pripovijedanja oslobodile su itatelje i kritiare (toga) tereta (Zlatar, 2004:120). Duhovitost osvaja, a autorskim stavom D. Ugrei prema liku dominira dobrohotni humor (Medari, 1988:116), tzv. humor eke kole. Upravo tu injenicu potvrdit e i izuzetno vjeto napisani dijelovi njezina romana Baba Jaga je snijela jaje (2008). Uz vjetiji kompleks enskosti, ironino proklizavanje (ne i ironijski odnos) u gradbi likova, prikaz odnosa u ekim toplicama obiluje asocijacijama na Kunderin humor iz romana Oprotajni valcer. Osim toga, roman je u svojoj osnovi rekapitulacija svega ovoga o emu smo do sada govorili: odnosa fakcije i fikcije, raslojavanja fikcijskog u pseudo-fakciji, jedino je kare i beavnost (avova) zamijenio pseudo-znanstveni diskurz otkria. A otkrilo se to? Opet samo tijelo. Ovoga puta u raspadanju. No, tome emo se vratiti na kraju ovog rada i ukazati na posljedice te injenice, na odnose uspostavljene ovim opusom unutar korpusa hrvatske enske, postmoderne i egzilne (emigrantske) knjievnosti.

Sad emo se opet vratiti tekstu prvog romana D. Ugrei kako bismo otvorili pitanje intertekstualnosti koje se gore spomenutim najnovijim romanom zaokruuje u (gotovo maniristiki impostirani) koncept parodije. Ali, sada to vie nije samo parodija (ne)postojanja identitetske politike osamdesetih godina prolog stoljea ve je rije o parodiji postmoderne reprezentacije i aproprijacije interteksta. Jedan od glavnih postupaka ruskih formalista kojim se smjenjuju knjievna razdoblja upravo je parodija. Dobro upuena u rusku knjievnost, D. Ugrei parodijom upisuje svojim prvim romanom u teksturu popularnoga romana drugaiji modus enskosti, koji sve tefice mogu sebi skrojiti. Govorei o feministikom tijelu i tekstu, Luki kae: Specifinost feministikih tekstova traena je i u stilu, najprije u parodinim, eksperimentalnim nainima pisanja koji podrivaju norme patrijarhalnog, falocentrino utemeljenog jezika (Luki, 2001:240). Ne elimo citirajui ovaj paragraf rei da je tefica Cvek feministiki roman, ve samo potkrijepiti tvrdnju da parodijom autorica


71

koja upisuje drugi tekst u vlastiti prekrajajui ga, gotovo po istoj abloni po kojoj se prekraja identitetski potencijal tefice Cvek, odnosno ene kao identiteta koji nikad ne postaje potpuno dovren a dovoljno je kompleksan da uvijek ostavlja neispunjenu mogunost otklona, kako je napisala Moya.

tefica, nakon enskog savjetovanja, zavrava sretno. Zlatar u takvom zavretku vidi autoriinu intenciju da nas do kraja uhvati u zamku sentimentalizma (Zlatar, 2004:120). Ono to su itateljice htjele, to su i dobile trebala je biti napisana enska pria, jer su svi nagovarali pripovjedaicu na takvu vrstu teksta, a takva vrsta teksta poznaje samo sretan kraj on treba da potvrdi kako pisac i ne ini nita drugo, osim to ispunjava elje svojih itatelja, kako bi na kraju bio voljen (Luki, 2001), odnosno voljena.

Moglo bi se pomisliti da je autorica htjela od tefice stvoriti potlaeni enski subjekt kojem se izruguje, no ironija, parodija, duhovitost pripovijedanja oslobodile su itatelje i kritiare (toga) tereta (Zlatar, 2004:120). Duhovitost osvaja, a autorskim stavom D. Ugrei prema liku dominira dobrohotni humor (Medari, 1988:116), tzv. humor eke kole. Upravo tu injenicu potvrdit e i izuzetno vjeto napisani dijelovi njezina romana Baba Jaga je snijela jaje (2008). Uz vjetiji kompleks enskosti, ironino proklizavanje (ne i ironijski odnos) u gradbi likova, prikaz odnosa u ekim toplicama obiluje asocijacijama na Kunderin humor iz romana Oprotajni valcer. Osim toga, roman je u svojoj osnovi rekapitulacija svega ovoga o emu smo do sada govorili: odnosa fakcije i fikcije, raslojavanja fikcijskog u pseudo-fakciji, jedino je kare i beavnost (avova) zamijenio pseudo-znanstveni diskurz otkria. A otkrilo se to? Opet samo tijelo. Ovoga puta u raspadanju. No, tome emo se vratiti na kraju ovog rada i ukazati na posljedice te injenice, na odnose uspostavljene ovim opusom unutar korpusa hrvatske enske, postmoderne i egzilne (emigrantske) knjievnosti.

Sad emo se opet vratiti tekstu prvog romana D. Ugrei kako bismo otvorili pitanje intertekstualnosti koje se gore spomenutim najnovijim romanom zaokruuje u (gotovo maniristiki impostirani) koncept parodije. Ali, sada to vie nije samo parodija (ne)postojanja identitetske politike osamdesetih godina prolog stoljea ve je rije o parodiji postmoderne reprezentacije i aproprijacije interteksta. Jedan od glavnih postupaka ruskih formalista kojim se smjenjuju knjievna razdoblja upravo je parodija. Dobro upuena u rusku knjievnost, D. Ugrei parodijom upisuje svojim prvim romanom u teksturu popularnoga romana drugaiji modus enskosti, koji sve tefice mogu sebi skrojiti. Govorei o feministikom tijelu i tekstu, Luki kae: Specifinost feministikih tekstova traena je i u stilu, najprije u parodinim, eksperimentalnim nainima pisanja koji podrivaju norme patrijarhalnog, falocentrino utemeljenog jezika (Luki, 2001:240). Ne elimo citirajui ovaj paragraf rei da je tefica Cvek feministiki roman, ve samo potkrijepiti tvrdnju da parodijom autorica


72

eli svrgnuti enu patrijarhalnog drutva ne samo s knjievne ve i s drutvene scene. Desetom napomenom u romanu pripovjedaica otvara mogunost pripajanja jo

jednoga anra sa slinom fabulativnom osnovom, onom koja pripada anru bajke. Taj anr takoer je karakteristian kao vrlo podatan za ruski formalizam iz ije tradicije u toj fazi rada Ugrei crpi tekstualnu motivaciju, a o kojim je bajkama rije itaoci e se ve dosjetiti sami (Ugrei, 2001:93). Citatni motiv ienja graka potjee iz Pepeljuge, a bajkom kao podtekstom romana autorica eli upozoriti na znaenje arhetipskog u strukturi svih pria sa enskim likom kao protagonistom (Medari, 1988:116).

Ono to na poetku dijela teksta koji govori o utjecajima smatramo vanim naglasiti jest injenica da e se ovaj krug praktiki ne samo zatvoriti romanom iz 2008. nego da e se u njemu otvoriti nova pseudo-teorijska perspektiva tumaenja u kojoj igra proklizavanja identitetskih postavki postaje jasno otvorena. Ono to nije bilo mogue izravno rei u Ministarstvu boli, na primjer, rei e pripovjedaica prvog dijela teksta u Babi Jagi, a teorijski e potkrijepiti fiktivna bugarska znanstvenica koja pie o tekstu Bugarice. Ali, krenimo redom.

Intertekstualnost Bajka je anr koji crno-bijelom tehnikom karakterizira likove pa je enski lik u

bajci ili savreno dobar i lijep, siromaan ili u nevolji, ovisan o mukarcu koji e doi i spasiti enu od zla (preneseno na teficu, zlo je ivot bez mukarca), ili je enski lik zloest i ruan poput Pepeljuginih sestara, ili zla vjetica koja strai djecu i koje se svi boje. S bajkom se susreemo u ranom djetinjstvu i ona bitno odreuje stav djeteta prema ivotu i okolini, shvaanju spolova i funkcioniranju drutva. Prema Slikovi, bajka je jedan od najmonijih izvora diskriminatorskih i negativnih slika enstvenosti u zapadnjakoj kulturi (Slikovi, 2001:259). Istovremeno, veina suvremenih autorica koristi elemente mitskog iskustva u re-pozicioniranju enskog iskustva, rabei stereotip kako bi ga dekonstruirale i iz negativnog iskustva drugosti napravile pozitivni iskorak. U tom smislu zanimljiv je primjerak upravo na poetku spominjane Penelope iz romana Penelopijada Margaret Atwood. Miljenja smo da Ugrei crpi iz slinog izvorita zapadne post-feministike pozicioniranosti u kojoj se elementi nagomilana iskustva drugosti koriste kao podtekst koji e u autorskim intencijama spisateljica s kraja prolog i poetka ovog stoljea preokrenuti povijest bolesti u svoju korist priajui drugu istu priu (Eco) ili se pozicionirajui kao alternativa mogue tekstualne reprodukcije zadanog koncepta (otud i mogunost da se Kunderina nametnuta muka perspektiva slinog okruja i humorne pozicioniranosti preokrene u izlet babaca u Karlove Vari). Bajka i bajkovito pri tom su preokretanju tradicije i feminiziranju muke pozicije neobino zanimljivi, da ne kaemo vani. Uz bajku, vana je i povijest knjievnosti koju treba prepisati, ali i pre-pisati, odnosno


72

eli svrgnuti enu patrijarhalnog drutva ne samo s knjievne ve i s drutvene scene. Desetom napomenom u romanu pripovjedaica otvara mogunost pripajanja jo

jednoga anra sa slinom fabulativnom osnovom, onom koja pripada anru bajke. Taj anr takoer je karakteristian kao vrlo podatan za ruski formalizam iz ije tradicije u toj fazi rada Ugrei crpi tekstualnu motivaciju, a o kojim je bajkama rije itaoci e se ve dosjetiti sami (Ugrei, 2001:93). Citatni motiv ienja graka potjee iz Pepeljuge, a bajkom kao podtekstom romana autorica eli upozoriti na znaenje arhetipskog u strukturi svih pria sa enskim likom kao protagonistom (Medari, 1988:116).

Ono to na poetku dijela teksta koji govori o utjecajima smatramo vanim naglasiti jest injenica da e se ovaj krug praktiki ne samo zatvoriti romanom iz 2008. nego da e se u njemu otvoriti nova pseudo-teorijska perspektiva tumaenja u kojoj igra proklizavanja identitetskih postavki postaje jasno otvorena. Ono to nije bilo mogue izravno rei u Ministarstvu boli, na primjer, rei e pripovjedaica prvog dijela teksta u Babi Jagi, a teorijski e potkrijepiti fiktivna bugarska znanstvenica koja pie o tekstu Bugarice. Ali, krenimo redom.

Intertekstualnost Bajka je anr koji crno-bijelom tehnikom karakterizira likove pa je enski lik u

bajci ili savreno dobar i lijep, siromaan ili u nevolji, ovisan o mukarcu koji e doi i spasiti enu od zla (preneseno na teficu, zlo je ivot bez mukarca), ili je enski lik zloest i ruan poput Pepeljuginih sestara, ili zla vjetica koja strai djecu i koje se svi boje. S bajkom se susreemo u ranom djetinjstvu i ona bitno odreuje stav djeteta prema ivotu i okolini, shvaanju spolova i funkcioniranju drutva. Prema Slikovi, bajka je jedan od najmonijih izvora diskriminatorskih i negativnih slika enstvenosti u zapadnjakoj kulturi (Slikovi, 2001:259). Istovremeno, veina suvremenih autorica koristi elemente mitskog iskustva u re-pozicioniranju enskog iskustva, rabei stereotip kako bi ga dekonstruirale i iz negativnog iskustva drugosti napravile pozitivni iskorak. U tom smislu zanimljiv je primjerak upravo na poetku spominjane Penelope iz romana Penelopijada Margaret Atwood. Miljenja smo da Ugrei crpi iz slinog izvorita zapadne post-feministike pozicioniranosti u kojoj se elementi nagomilana iskustva drugosti koriste kao podtekst koji e u autorskim intencijama spisateljica s kraja prolog i poetka ovog stoljea preokrenuti povijest bolesti u svoju korist priajui drugu istu priu (Eco) ili se pozicionirajui kao alternativa mogue tekstualne reprodukcije zadanog koncepta (otud i mogunost da se Kunderina nametnuta muka perspektiva slinog okruja i humorne pozicioniranosti preokrene u izlet babaca u Karlove Vari). Bajka i bajkovito pri tom su preokretanju tradicije i feminiziranju muke pozicije neobino zanimljivi, da ne kaemo vani. Uz bajku, vana je i povijest knjievnosti koju treba prepisati, ali i pre-pisati, odnosno


73

preoblikovati. Ali, to je mogue samo iz slabe pozicije fikcijskog autora koji na sebe preuzima ne-vanost iskazanog subjekta prie. Ta pria uvijek je u odnosu prema originalnoj, vanoj prii. Ta je pozicija dvojaka. S jedne strane to je sigurno zaklonite, a s druge strane prostor uruavanja paradigme i pre-pisivanja povijesti itanja. To je polazite zbirke pria iz 1983. godine.

Tako je s te druge strane bajka fantazija koja nam slui za uznemiravanje stvarnosti, rekli bismo ak drugaije itanje stvarnosti i mogunost drugog izbora iz ponuenog repertoara identifikacijskih obrazaca. Takvu mogunost itanja nalazimo ve u naslovu zbirke ivot je bajka koja je, za razliku od prethodnog romana, u potpunosti citatno motivirana, i to djelima visoke literature. Fantastiku, s kojom se poigravala jo i u prvoj zbirci, ovdje Dubravka Ugrei dovodi u sredite interesa to postie instrumentalizacijom, intencijskim nasiljem u tekstualnom isprepletanju odnosa ivota i fikcije, gdje njezin tekst, slijedei uvjet anra fantastike Tzvetana Todorova, treba navesti itatelja da svijet knjievnih likova smatra za svijet ivih ljudi i bude neodluan izmeu prirodnog i natprirodnog objanjenja dogaaja (Pavii, 2000:37), postajui time na neki nain fantastiarski okot (Pavii, 2000:184).

Isprepletanje stvarnosti i fikcije prisutno je u samom podnaslovu mtaterxies to bi, po napomenama pripovjedaice, trebala biti knjiica jednoga francuskog opata9 koji je prepisivao crkvene knjige i izmeu umetao svoje reenice poput edan sam, Boe, oslobodi me ove pokore; Utrnulo mi je rame. (Ugrei, 1983:131), a ona ih prevodi kao metatekstno-terapeutsku priu, upuujui na poetiku koju e koristiti. Kao to je najavila u romanu tefica Cvek u raljama ivota, da budunost knjievnosti vidi u prepeglavanju interliterarnosti, Ugrei uzima djela visoke literature i obrauje ih na svoj nain, odmah se branei od optubi za prepisivanje, i na svakoj razini koristi priliku za knjievnu refleksiju, to samo po sebi svjedoi o njezinu radikalnom pristajanju uz najsuvremeniji koncept proze (Medari, 1988:114), koritenjem obrazaca metafikcijske i postmoderne proze. Time problematizira i autonomiju knjievnoga teksta, meutim njezinim napomenama to pitanje postaje nevano, osnovni problem vie nije u prirodi odnosa izmeu literature i neke pretpostavljene izvan-literarne zbilje, ve u odnosu teksta prema drugim tekstovima, prema kojima on uspostavlja sloene intertekstualne reference (Luki, 1995).

Za Hrenovku u vruem pecivu posluio joj je kao predloak Gogoljev Nos, ivot je bajka inspirirana je novinskim tekstovima te Borgesom i Tutuolom; 15,5% Alise u zemlji udesa prepisano je u priu Tko sam, Kreutzerova sonata nastala je po uzoru na istoimeno Tolstojevo djelo i roman Grenicu (Ana Karenjina iz perspektive njezina mua Alekseja, na koji je naila u nekom antikvarijatu uvjerivi se da su sve prave ideje ve iskoritene, s obzirom da je ona imala istu zamisao). Za zadnju priu Posudi

9 Spomenuti opat nikada nije postojao, a M. Medari Ugrei naziva izumiteljem spomenutoga anra (prema Medari, 1988:115).


73

preoblikovati. Ali, to je mogue samo iz slabe pozicije fikcijskog autora koji na sebe preuzima ne-vanost iskazanog subjekta prie. Ta pria uvijek je u odnosu prema originalnoj, vanoj prii. Ta je pozicija dvojaka. S jedne strane to je sigurno zaklonite, a s druge strane prostor uruavanja paradigme i pre-pisivanja povijesti itanja. To je polazite zbirke pria iz 1983. godine.

Tako je s te druge strane bajka fantazija koja nam slui za uznemiravanje stvarnosti, rekli bismo ak drugaije itanje stvarnosti i mogunost drugog izbora iz ponuenog repertoara identifikacijskih obrazaca. Takvu mogunost itanja nalazimo ve u naslovu zbirke ivot je bajka koja je, za razliku od prethodnog romana, u potpunosti citatno motivirana, i to djelima visoke literature. Fantastiku, s kojom se poigravala jo i u prvoj zbirci, ovdje Dubravka Ugrei dovodi u sredite interesa to postie instrumentalizacijom, intencijskim nasiljem u tekstualnom isprepletanju odnosa ivota i fikcije, gdje njezin tekst, slijedei uvjet anra fantastike Tzvetana Todorova, treba navesti itatelja da svijet knjievnih likova smatra za svijet ivih ljudi i bude neodluan izmeu prirodnog i natprirodnog objanjenja dogaaja (Pavii, 2000:37), postajui time na neki nain fantastiarski okot (Pavii, 2000:184).

Isprepletanje stvarnosti i fikcije prisutno je u samom podnaslovu mtaterxies to bi, po napomenama pripovjedaice, trebala biti knjiica jednoga francuskog opata9 koji je prepisivao crkvene knjige i izmeu umetao svoje reenice poput edan sam, Boe, oslobodi me ove pokore; Utrnulo mi je rame. (Ugrei, 1983:131), a ona ih prevodi kao metatekstno-terapeutsku priu, upuujui na poetiku koju e koristiti. Kao to je najavila u romanu tefica Cvek u raljama ivota, da budunost knjievnosti vidi u prepeglavanju interliterarnosti, Ugrei uzima djela visoke literature i obrauje ih na svoj nain, odmah se branei od optubi za prepisivanje, i na svakoj razini koristi priliku za knjievnu refleksiju, to samo po sebi svjedoi o njezinu radikalnom pristajanju uz najsuvremeniji koncept proze (Medari, 1988:114), koritenjem obrazaca metafikcijske i postmoderne proze. Time problematizira i autonomiju knjievnoga teksta, meutim njezinim napomenama to pitanje postaje nevano, osnovni problem vie nije u prirodi odnosa izmeu literature i neke pretpostavljene izvan-literarne zbilje, ve u odnosu teksta prema drugim tekstovima, prema kojima on uspostavlja sloene intertekstualne reference (Luki, 1995).

Za Hrenovku u vruem pecivu posluio joj je kao predloak Gogoljev Nos, ivot je bajka inspirirana je novinskim tekstovima te Borgesom i Tutuolom; 15,5% Alise u zemlji udesa prepisano je u priu Tko sam, Kreutzerova sonata nastala je po uzoru na istoimeno Tolstojevo djelo i roman Grenicu (Ana Karenjina iz perspektive njezina mua Alekseja, na koji je naila u nekom antikvarijatu uvjerivi se da su sve prave ideje ve iskoritene, s obzirom da je ona imala istu zamisao). Za zadnju priu Posudi

9 Spomenuti opat nikada nije postojao, a M. Medari Ugrei naziva izumiteljem spomenutoga anra (prema Medari, 1988:115).


74

mi svoga lika, u kojoj se tematizira ve spomenuto pitanje Is a pen metaphorical penis, pripovjedaica se posluila knjigom Petra Mitia Kako postati pisac.10

elei pokazati kako bi mukarev svijet izgledao da izgubi svoj glavni simbol falus, svoju poznatu parodiju u prvoj prii Ugrei dovodi do groteske. U napomenama pripovjedaica svjedoi kako je poznavala mukarca s neobinom fiksacijom osoba mukoga spola hodala je godinu dana s rupiem na nosu (!), uvjerena da umjesto nosa ima onu stvar i, valjda, umjesto one stvari nos (Ugrei, 1983:133). Pripovjedaica, koja zapravo preuzima ulogu pripovjedaa, nimalo sluajno mukoga roda, pria o knjievniku koji je volio ene, kao i one njega, meutim izgubio je penis, koji je dospio umjesto hrenovke u pecivo Nade Mati.11 Mogue da je ovakvu stilizaciju autorica odabrala zato to je ova pretpostavka u svojoj erotskoj izravnosti, blia suvremenom osjeaju za humor (Medari, 1988:118).12

Ovakvu stilizaciju moemo iitati i pomou drutveno odreenih uloga, onako kako o njima pie Butler itajui i odgovarajui na iekov tekst u knjizi Kontingencija, hegemonija, univerzalnost (2007). Prema lacanovskom tumaenju Freuda, ene zavide mukarcima na penisu. Freud nam je sugerirao da ene pate zbog manjka falusa; one su samo minus mukarac. Gledajui fantastiku fantastiara kao minus postupak (Pavii, 2000:28), autorica oduzima mukarcu ono to ga ini subjektom, parodirajui time paradigmu u kojoj su uloge zadane, a odnosi unaprijed konstruirani, dakle i koncept esencijalistikog i onaj konstruktivistikog pristupa problemu rodnog identiteta. U ovako (fikcijski) preokrenutoj situaciji, ena koja je, nasuprot mukarcu, bila objekt, u svojim rukama dri mukarevu sudbinu. Poigravajui se likovima, to je na ovakav nain mogue jedino u fantastici, Ugrei je obrnula drutveno zadane uloge, ponovno podrivajui koncept tako nazvane stvarnosti na metatekstualnoj osnovi, gradei kominu epizodu, ali i pokazujui kako lako moe doi do promjene izvora moi, a pod moi najprije valja razumjeti mnotvo odnosa snaga koji su imanentni podruju u kojem se oituju i tvore njegovu organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi i sueljavanja preobraava, jaa, obre; oslonce to ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili sistem ili pak raskorake () (Foucault, 1984:65). Pritom je vano naglasiti kako mislimo da je Ugrei svjesna podteksta Foucaultove koncepcije moi: ona nema centra, nema sredinje mjesto artikulacije. Upravo injenica da je mo tako fluktuirajua, daje snagu autorskoj intenciji da se pozicionira u odnosu na druge tekstove, ali i mogunost intertekstualne dominacije vlastite reprezentacije (zbilje!?) u odnosu na druge.

10 Prema M. Medari, Petar Miti zaista postoji.11 A. Zlatar zabiljeila je autoriinu biljeku iz novijega izdanja ove zbirke u kojoj svjedoi o napadu izvjesnog Ante Matia jer je svojoj vulgarnoj junakinji dala njegovo prezime. A taj isti Ante Mati junak je DHK-ovskih skuptina devedesetih, koje su kulminirale u lipnju 2002. godine, gdje se po ne znam koji puta istaknuo rasistikim i ovinistikim ispadima (Zlatar 2004:121).12 Ovakav humor Medari usporeuje s humorom Woodyja Allena.


74

mi svoga lika, u kojoj se tematizira ve spomenuto pitanje Is a pen metaphorical penis, pripovjedaica se posluila knjigom Petra Mitia Kako postati pisac.10

elei pokazati kako bi mukarev svijet izgledao da izgubi svoj glavni simbol falus, svoju poznatu parodiju u prvoj prii Ugrei dovodi do groteske. U napomenama pripovjedaica svjedoi kako je poznavala mukarca s neobinom fiksacijom osoba mukoga spola hodala je godinu dana s rupiem na nosu (!), uvjerena da umjesto nosa ima onu stvar i, valjda, umjesto one stvari nos (Ugrei, 1983:133). Pripovjedaica, koja zapravo preuzima ulogu pripovjedaa, nimalo sluajno mukoga roda, pria o knjievniku koji je volio ene, kao i one njega, meutim izgubio je penis, koji je dospio umjesto hrenovke u pecivo Nade Mati.11 Mogue da je ovakvu stilizaciju autorica odabrala zato to je ova pretpostavka u svojoj erotskoj izravnosti, blia suvremenom osjeaju za humor (Medari, 1988:118).12

Ovakvu stilizaciju moemo iitati i pomou drutveno odreenih uloga, onako kako o njima pie Butler itajui i odgovarajui na iekov tekst u knjizi Kontingencija, hegemonija, univerzalnost (2007). Prema lacanovskom tumaenju Freuda, ene zavide mukarcima na penisu. Freud nam je sugerirao da ene pate zbog manjka falusa; one su samo minus mukarac. Gledajui fantastiku fantastiara kao minus postupak (Pavii, 2000:28), autorica oduzima mukarcu ono to ga ini subjektom, parodirajui time paradigmu u kojoj su uloge zadane, a odnosi unaprijed konstruirani, dakle i koncept esencijalistikog i onaj konstruktivistikog pristupa problemu rodnog identiteta. U ovako (fikcijski) preokrenutoj situaciji, ena koja je, nasuprot mukarcu, bila objekt, u svojim rukama dri mukarevu sudbinu. Poigravajui se likovima, to je na ovakav nain mogue jedino u fantastici, Ugrei je obrnula drutveno zadane uloge, ponovno podrivajui koncept tako nazvane stvarnosti na metatekstualnoj osnovi, gradei kominu epizodu, ali i pokazujui kako lako moe doi do promjene izvora moi, a pod moi najprije valja razumjeti mnotvo odnosa snaga koji su imanentni podruju u kojem se oituju i tvore njegovu organizaciju; igru koja ih putem neprestanih borbi i sueljavanja preobraava, jaa, obre; oslonce to ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima tako da stvaraju lanac ili sistem ili pak raskorake () (Foucault, 1984:65). Pritom je vano naglasiti kako mislimo da je Ugrei svjesna podteksta Foucaultove koncepcije moi: ona nema centra, nema sredinje mjesto artikulacije. Upravo injenica da je mo tako fluktuirajua, daje snagu autorskoj intenciji da se pozicionira u odnosu na druge tekstove, ali i mogunost intertekstualne dominacije vlastite reprezentacije (zbilje!?) u odnosu na druge.

10 Prema M. Medari, Petar Miti zaista postoji.11 A. Zlatar zabiljeila je autoriinu biljeku iz novijega izdanja ove zbirke u kojoj svjedoi o napadu izvjesnog Ante Matia jer je svojoj vulgarnoj junakinji dala njegovo prezime. A taj isti Ante Mati junak je DHK-ovskih skuptina devedesetih, koje su kulminirale u lipnju 2002. godine, gdje se po ne znam koji puta istaknuo rasistikim i ovinistikim ispadima (Zlatar 2004:121).12 Ovakav humor Medari usporeuje s humorom Woodyja Allena.


75

U ovoj igri Nada Mati mogla je s izgubljenim penisom napraviti to god je htjela, no ona ga je vratila vlasniku, koji se suoio s drugim problemom nakon priljepljivanja On vie nije mogao splasnuti. Kraj prie pripovjeda ostavlja otvorenim i daje mogunost itateljima da sami zavre priu i odreene nemotiviranosti koje je ona svojim umnaanjem potencijalnih mogunosti itanja prouzroila. Mogla je priu ispriati i ena, ali zar nije efektnije uti ovakvo groteskno poigravanje simbolima muke moi iz mukog pera? Tako nam izgleda pozicioniranje implicitne autorice u odnosu na tekst i njegova potencijalna itanja. Upravo nas to vodi do zadnje prie zbirke Posudi mi svoga lika. Ispriana je u prvom licu i za razliku od prve pripovjeda je enskog roda spisateljica koju jedan spisatelj zamoli da joj posudi enski lik iz svoje prie za njegovu erotsku priu. Raspleui priu na temelju podnaslova (Is a pen metaphorical penis?), junaci, koji poput svojih likova zavre u krevetu, piu svatko svoju prozu. Junak pie muku prozu ozbiljnih tema (odnos pojedinca prema vlasti, odnos pojedinca prema samome sebi, dakle identificira se kao jaki subjekt u svijetu koji podrava njegova oekivanja), a junakinja, zaljubivi se, pie ensku prozu i ljubav upisuje u sve kuanske poslove to junak, naravno, ne primjeuje. Junakinja se pretvorila u emocionalni puding13 i nije mogla nastaviti s prozom koju je pisala prije susreta s junakom, jer tuni puding u zdjelici ne moe imati drugih elja nego da ga netko pojede (Ugrei, 1983:121), jednako kao to je tefica htjela da je netko uzme.14 U njegovu mukom svijetu teko moe nastaviti plesti svoje prie, pletenje pria zamjenjuje pletenjem ala za Petra, no nakon pet metara odustaje. Luki pie: Prihvatajui ensku ulogu u ivotu, ona se i u literaturi povlai u prostor koji je obeleen kao marginalan, a to su deija knjievnost i ensko pismo (Luki, 1995) te pie lanke poput Analiza Ljepotice i zvijeri i Leksikon enskih knjievnih likova u kojem je stigla do D Djevojica sa igicama. San o roiu koji joj je narastao Petar tumai kao falusni simbol pa joj kae Zavidi naprosto jer ga nema (Ugrei, 1983:123), a u konanoj svai naziva je pisice, ime Ugrei upozorava i na leksiku razinu jezika u kojem ne postoji naziv za enu pisca. Polako ponovno zauzimajui svoj poloaj, junakinja poinje pisati priu, i iz pisae maine kao iz maioniareva eira, jedan za drugim, izvlaila sam svilene, bijele rupie diskretno natopljene oajem (Ugrei, 1983:130). Fantastinim motivom zavrava priu u kojoj zavrni opis napisanog otvara mjesto (enama) autoricama u mukom svijetu da ispisuju svoju prozu, neto drugaiju od muke, koja je njena, bijela15 i u koju se upisuje ensko iskustvo, kao to je pokazano ovom priom.

13 Sintagma koju u istom znaenju Ugrei upotrebljava i u nekim drugim svojim romanima.14 Provodni motiv filma Rajka Grlia snimljenog prema spomenutom romanu, a koji oslikava ovu tefiinu elju postavljenu iz perspektive zahtjeva drutva, jest Sad u da te karam.15 Mogli bismo ponovo uspostaviti metaforu o pismu ispisanom majinim mlijekom H. Cixous, koja je i uspostavila termin ensko pismo ecriture feminine.


75

U ovoj igri Nada Mati mogla je s izgubljenim penisom napraviti to god je htjela, no ona ga je vratila vlasniku, koji se suoio s drugim problemom nakon priljepljivanja On vie nije mogao splasnuti. Kraj prie pripovjeda ostavlja otvorenim i daje mogunost itateljima da sami zavre priu i odreene nemotiviranosti koje je ona svojim umnaanjem potencijalnih mogunosti itanja prouzroila. Mogla je priu ispriati i ena, ali zar nije efektnije uti ovakvo groteskno poigravanje simbolima muke moi iz mukog pera? Tako nam izgleda pozicioniranje implicitne autorice u odnosu na tekst i njegova potencijalna itanja. Upravo nas to vodi do zadnje prie zbirke Posudi mi svoga lika. Ispriana je u prvom licu i za razliku od prve pripovjeda je enskog roda spisateljica koju jedan spisatelj zamoli da joj posudi enski lik iz svoje prie za njegovu erotsku priu. Raspleui priu na temelju podnaslova (Is a pen metaphorical penis?), junaci, koji poput svojih likova zavre u krevetu, piu svatko svoju prozu. Junak pie muku prozu ozbiljnih tema (odnos pojedinca prema vlasti, odnos pojedinca prema samome sebi, dakle identificira se kao jaki subjekt u svijetu koji podrava njegova oekivanja), a junakinja, zaljubivi se, pie ensku prozu i ljubav upisuje u sve kuanske poslove to junak, naravno, ne primjeuje. Junakinja se pretvorila u emocionalni puding13 i nije mogla nastaviti s prozom koju je pisala prije susreta s junakom, jer tuni puding u zdjelici ne moe imati drugih elja nego da ga netko pojede (Ugrei, 1983:121), jednako kao to je tefica htjela da je netko uzme.14 U njegovu mukom svijetu teko moe nastaviti plesti svoje prie, pletenje pria zamjenjuje pletenjem ala za Petra, no nakon pet metara odustaje. Luki pie: Prihvatajui ensku ulogu u ivotu, ona se i u literaturi povlai u prostor koji je obeleen kao marginalan, a to su deija knjievnost i ensko pismo (Luki, 1995) te pie lanke poput Analiza Ljepotice i zvijeri i Leksikon enskih knjievnih likova u kojem je stigla do D Djevojica sa igicama. San o roiu koji joj je narastao Petar tumai kao falusni simbol pa joj kae Zavidi naprosto jer ga nema (Ugrei, 1983:123), a u konanoj svai naziva je pisice, ime Ugrei upozorava i na leksiku razinu jezika u kojem ne postoji naziv za enu pisca. Polako ponovno zauzimajui svoj poloaj, junakinja poinje pisati priu, i iz pisae maine kao iz maioniareva eira, jedan za drugim, izvlaila sam svilene, bijele rupie diskretno natopljene oajem (Ugrei, 1983:130). Fantastinim motivom zavrava priu u kojoj zavrni opis napisanog otvara mjesto (enama) autoricama u mukom svijetu da ispisuju svoju prozu, neto drugaiju od muke, koja je njena, bijela15 i u koju se upisuje ensko iskustvo, kao to je pokazano ovom priom.

13 Sintagma koju u istom znaenju Ugrei upotrebljava i u nekim drugim svojim romanima.14 Provodni motiv filma Rajka Grlia snimljenog prema spomenutom romanu, a koji oslikava ovu tefiinu elju postavljenu iz perspektive zahtjeva drutva, jest Sad u da te karam.15 Mogli bismo ponovo uspostaviti metaforu o pismu ispisanom majinim mlijekom H. Cixous, koja je i uspostavila termin ensko pismo ecriture feminine.


76

Luki u tom smislu kae: Kao ena, ona mora da se oslobodi emocionalne zavisnosti od Drugoga, a kao spisateljica zavisnosti od itaoca nespremnog da se podredi unutranjim zakonima samog teksta (Luki, 1995). Meu feministike teme spadaju odnosi unutar obitelji, razliiti odnosi prema tijelu i tekstu, prema bolesti, prema osobnoj nomadskoj sudbini, prema graanskom naslijeu, literaturi i zbilji (Sabli Tomi, 2005:100). Literaturu, zbilju i graansko naslijee Ugrei uvlai u svoju igru s fantastikom i intertekstom prije svega ruske fikcije iz koje izvlaimo nimalo fantastine i fiktivne, ve vrlo realne zakljuke o pozicioniranju enskog subjekta (rodnog i spolnog) u mukom svijetu, rei emo to tako brdovitog Balkana, da ostanemo na eufemizmu.

Takoer koristei fantastiku, u prii ivot je bajka autorska (enska) intencija junaku dodaje potrebne centimetre na penis koji sve vie raste, jednoj od junakinja doputa da napokon postane mukarac (ime samo naznauje jedno od vanih pitanja, pitanje drutveno uvjetovanog spola i roda i pravo ovjeka da izabere kategoriju u kojoj eli biti, ironizirajui, u krajnjoj liniji ono to se u hrvatskoj knjievnosti ita kao klasino djelo od vremena Dinka imunovia). Prepisujui Alisu, junakinja koja se na poetku prie svakodnevno barem tri puta zapita tko je na kraju otkriva da sam ja naprosto ja. I ene uvjetovane drutvom trebale bi se zapitati tko su i otkriti sebe, kae nam pripovjedaica Dubravke Ugrei. Istovremeno, ona tim svojim iskazima vri prodor u do sada neistraeno, ali isto tako ukazuje na svijest da se istine o identifikacijskoj politici ak i esencijalistiki zamiljene razlike mogu projicirati iskljuivo na razini fikcijskog teksta: u prii i romanu moe se rei, kae ova intencija ukazujui na drugo koje jo nije drutveno sazrelo.

No vratimo se od interteksta tekstu. Ovakve intertekstualne posudbe u anru fantastike Pavii smatra elementima eruditskoga patchworka i citatnoga i intertekstualnog poigravanja (Pavii, 2000:85), u koji svrstava Tribusona, koji pridonose snaenju metatekstualne dimenzije tih proza i njihovu razumijevanju kao autonomnih sekundarnih motiva u jeziku (Pavii, 2000:95). Pretpostavljajui obrazovanog itatelja, kroz fiktivnu viziju Ugrei obrauje vane aspekte drutva i odnosa u njemu. Ono to ostaje kao ostatak u konsolidiranju odnosa izmeu sustava moi i teksta nije samo pozicioniranje enskosti u odnosu na dominirajuu (balkansku, srednjoeuropsku ili mediteransku) mukost, ve pitanje identiteta koji iz pozicije enskosti poinje proklizavati natrag u prostor odnosa lokalne i globalne identifikacije (da se izrazimo postmoderno) ili u prostor odnosa drugog koji je izvlaten iz prostora vlastite oputenosti u prostor drugosti koji se prema svom prostoru poinje kao (egzilantica?!) emigrant(ica) odnositi kao prema drugom.


76

Luki u tom smislu kae: Kao ena, ona mora da se oslobodi emocionalne zavisnosti od Drugoga, a kao spisateljica zavisnosti od itaoca nespremnog da se podredi unutranjim zakonima samog teksta (Luki, 1995). Meu feministike teme spadaju odnosi unutar obitelji, razliiti odnosi prema tijelu i tekstu, prema bolesti, prema osobnoj nomadskoj sudbini, prema graanskom naslijeu, literaturi i zbilji (Sabli Tomi, 2005:100). Literaturu, zbilju i graansko naslijee Ugrei uvlai u svoju igru s fantastikom i intertekstom prije svega ruske fikcije iz koje izvlaimo nimalo fantastine i fiktivne, ve vrlo realne zakljuke o pozicioniranju enskog subjekta (rodnog i spolnog) u mukom svijetu, rei emo to tako brdovitog Balkana, da ostanemo na eufemizmu.

Takoer koristei fantastiku, u prii ivot je bajka autorska (enska) intencija junaku dodaje potrebne centimetre na penis koji sve vie raste, jednoj od junakinja doputa da napokon postane mukarac (ime samo naznauje jedno od vanih pitanja, pitanje drutveno uvjetovanog spola i roda i pravo ovjeka da izabere kategoriju u kojoj eli biti, ironizirajui, u krajnjoj liniji ono to se u hrvatskoj knjievnosti ita kao klasino djelo od vremena Dinka imunovia). Prepisujui Alisu, junakinja koja se na poetku prie svakodnevno barem tri puta zapita tko je na kraju otkriva da sam ja naprosto ja. I ene uvjetovane drutvom trebale bi se zapitati tko su i otkriti sebe, kae nam pripovjedaica Dubravke Ugrei. Istovremeno, ona tim svojim iskazima vri prodor u do sada neistraeno, ali isto tako ukazuje na svijest da se istine o identifikacijskoj politici ak i esencijalistiki zamiljene razlike mogu projicirati iskljuivo na razini fikcijskog teksta: u prii i romanu moe se rei, kae ova intencija ukazujui na drugo koje jo nije drutveno sazrelo.

No vratimo se od interteksta tekstu. Ovakve intertekstualne posudbe u anru fantastike Pavii smatra elementima eruditskoga patchworka i citatnoga i intertekstualnog poigravanja (Pavii, 2000:85), u koji svrstava Tribusona, koji pridonose snaenju metatekstualne dimenzije tih proza i njihovu razumijevanju kao autonomnih sekundarnih motiva u jeziku (Pavii, 2000:95). Pretpostavljajui obrazovanog itatelja, kroz fiktivnu viziju Ugrei obrauje vane aspekte drutva i odnosa u njemu. Ono to ostaje kao ostatak u konsolidiranju odnosa izmeu sustava moi i teksta nije samo pozicioniranje enskosti u odnosu na dominirajuu (balkansku, srednjoeuropsku ili mediteransku) mukost, ve pitanje identiteta koji iz pozicije enskosti poinje proklizavati natrag u prostor odnosa lokalne i globalne identifikacije (da se izrazimo postmoderno) ili u prostor odnosa drugog koji je izvlaten iz prostora vlastite oputenosti u prostor drugosti koji se prema svom prostoru poinje kao (egzilantica?!) emigrant(ica) odnositi kao prema drugom.


77

Egzil i identitet Stvarnost toga istog drutva u kojem se ena kao subjekt moe ostvarivati

uglavnom u meuslojevima fiktivnog, nagnala je spisateljicu da napusti Hrvatsku i odseli se u Nizozemsku, u kojoj i danas ivi. Iako zaobilazi izravan susret s autobiografskim diskurzom kao temeljnom osobinom enskoga pisma (Zlatar, 2004:122) i u intervjuima negira autobiografizam romana, neto od tog kompleksa identifikacijske uslojenosti nacionalnog, rodnog i ideoloki determiniranog moemo iitati u romanu Ministarstvo boli (2004), na poetku kojega se autorica opet ograuje od autobiografizma. Razlog tomu moemo traiti u injenici da Ugrei ne opisuje samo svoju sudbinu, ve sudbinu svih egzilanata koji osjeaju nostalgiju za svojom domovinom, ali u njoj se ne osjeaju svojima i pitaju se gdje zapravo pripadaju.16 Problem identiteta, koji je kljuan za postmodernu prozu i ivot u drutvenoj uvjetovanosti kraja prolog i poetka ovog stoljea uope, u ovom je romanu problematiziran kroz politike posljedice uslijed kojih su se ljudi iz raznih krajeva bive Jugoslavije nali na jednom zajednikom kolegiju jezika i knjievnosti u Amsterdamu. Zlatar ga je sinestezijski ovako osjetila: Kada bih morala jednom slikom predoiti prozu Dubravke Ugrei u Muzeju bezuvjetne predaje i Ministarstva boli izabrala bih sliku zrele dunje na ormaru, posljednje koja je preostala, poznatu i pomalo patetinu sliku, ali koja mi doarava dojmove njezina pisanja: tople ute boje, ali sa smeim oiljcima, miris zreline, gorkasti okus. Spoj slatkogorkoga, kao u citatu Brodskoga koji izabire u knjizi Zabranjeno itanje: Kada bismo odredili ivot pisca-egzilanta kao anr, bila bi to tragikomedija. (Zlatar, 20).

Takvo pozicioniranje, drimo, dolazi iz pozicije jakog interpretacijskog subjekta kakav je Brodski, ali tu je, ponovno, rije o mukoj (rodnoj, spolnoj, emigrantskoj) perspektivi. Tragikomedija o kojoj govori on, a koju s oprezom citira Zlatar, u tekstu ipak ostavlja gorak okus preuenih slojeva koji ostaju iza napisanog. Moda upravo injenica da je teko govoriti o egzilu postkomunistikog i postkolonijalnog istoka gdje su, za razliku od sredine prolog stoljea, povratak i publiciranje mogui, doprinosi poziciji u kojoj je itanje uvijek zasieno ukazivanjem na intenciju: pripovjedaku i autorsku. injenica da je rije o vrlo kompleksnoj situaciji ne znai da su drugi izbori nemogui (kao to je to bilo kod Brodskog, kod Kundere u prvoj fazi njegova egzila, ili kod itavog niza hrvatskih pisaca u egzilu; v. Grubii i Brei). Dakle, tragikomedija nije ovdje jedina alternativa nego je rije o izboru, to znai da se nastavlja ista poetika i slijede iste pripovjedake taktike. Iskljuujui drugo kao opciju

16 Ovdje se otvara bitni terminoloki problem koji je uz propitivanje egzilne i emigrantske knjievnosti prisutan jo od klasifikacije romana Vladimira Nabokova. Problem je kulminirao u trenutku kad se Kundera poeo odreivati kao pisac koji je svojom voljom izabrao poziciju onog to se zvalo egzilom. O problemu pie jedan od autora ovog teksta u knjizi Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, a referira se prema Vinku Grubiiu i Vinku Breiu. Egzil u jednom trenutku postaje dobrovoljni, a time postaje samo emigrantskim, raseljenim pismom, ali vie ne i prostorom iskljuivanja. Ili bismo samo htjeli da tome bude tako!


77

Egzil i identitet Stvarnost toga istog drutva u kojem se ena kao subjekt moe ostvarivati

uglavnom u meuslojevima fiktivnog, nagnala je spisateljicu da napusti Hrvatsku i odseli se u Nizozemsku, u kojoj i danas ivi. Iako zaobilazi izravan susret s autobiografskim diskurzom kao temeljnom osobinom enskoga pisma (Zlatar, 2004:122) i u intervjuima negira autobiografizam romana, neto od tog kompleksa identifikacijske uslojenosti nacionalnog, rodnog i ideoloki determiniranog moemo iitati u romanu Ministarstvo boli (2004), na poetku kojega se autorica opet ograuje od autobiografizma. Razlog tomu moemo traiti u injenici da Ugrei ne opisuje samo svoju sudbinu, ve sudbinu svih egzilanata koji osjeaju nostalgiju za svojom domovinom, ali u njoj se ne osjeaju svojima i pitaju se gdje zapravo pripadaju.16 Problem identiteta, koji je kljuan za postmodernu prozu i ivot u drutvenoj uvjetovanosti kraja prolog i poetka ovog stoljea uope, u ovom je romanu problematiziran kroz politike posljedice uslijed kojih su se ljudi iz raznih krajeva bive Jugoslavije nali na jednom zajednikom kolegiju jezika i knjievnosti u Amsterdamu. Zlatar ga je sinestezijski ovako osjetila: Kada bih morala jednom slikom predoiti prozu Dubravke Ugrei u Muzeju bezuvjetne predaje i Ministarstva boli izabrala bih sliku zrele dunje na ormaru, posljednje koja je preostala, poznatu i pomalo patetinu sliku, ali koja mi doarava dojmove njezina pisanja: tople ute boje, ali sa smeim oiljcima, miris zreline, gorkasti okus. Spoj slatkogorkoga, kao u citatu Brodskoga koji izabire u knjizi Zabranjeno itanje: Kada bismo odredili ivot pisca-egzilanta kao anr, bila bi to tragikomedija. (Zlatar, 20).

Takvo pozicioniranje, drimo, dolazi iz pozicije jakog interpretacijskog subjekta kakav je Brodski, ali tu je, ponovno, rije o mukoj (rodnoj, spolnoj, emigrantskoj) perspektivi. Tragikomedija o kojoj govori on, a koju s oprezom citira Zlatar, u tekstu ipak ostavlja gorak okus preuenih slojeva koji ostaju iza napisanog. Moda upravo injenica da je teko govoriti o egzilu postkomunistikog i postkolonijalnog istoka gdje su, za razliku od sredine prolog stoljea, povratak i publiciranje mogui, doprinosi poziciji u kojoj je itanje uvijek zasieno ukazivanjem na intenciju: pripovjedaku i autorsku. injenica da je rije o vrlo kompleksnoj situaciji ne znai da su drugi izbori nemogui (kao to je to bilo kod Brodskog, kod Kundere u prvoj fazi njegova egzila, ili kod itavog niza hrvatskih pisaca u egzilu; v. Grubii i Brei). Dakle, tragikomedija nije ovdje jedina alternativa nego je rije o izboru, to znai da se nastavlja ista poetika i slijede iste pripovjedake taktike. Iskljuujui drugo kao opciju

16 Ovdje se otvara bitni terminoloki problem koji je uz propitivanje egzilne i emigrantske knjievnosti prisutan jo od klasifikacije romana Vladimira Nabokova. Problem je kulminirao u trenutku kad se Kundera poeo odreivati kao pisac koji je svojom voljom izabrao poziciju onog to se zvalo egzilom. O problemu pie jedan od autora ovog teksta u knjizi Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, a referira se prema Vinku Grubiiu i Vinku Breiu. Egzil u jednom trenutku postaje dobrovoljni, a time postaje samo emigrantskim, raseljenim pismom, ali vie ne i prostorom iskljuivanja. Ili bismo samo htjeli da tome bude tako!


78

koja se nadaje, Ugrei i dalje slijedi isti obrazac. Tekst se gradi na intertekstualnosti, a egzilna situacija izbor je toga literarnoga zajednikog korpusa iz kojeg se mogu crpsti odnosi. Premda to na prvi pogled ne izgleda tako, i dalje se referiramo vie prema identifikaciji sa svijetom fikcije negoli s faktografskim svijetom pseudo-realistike paradigme. Dodue, moralo se otii, ali nije bilo obavezno da taj odlazak bude toliko radikalan da se napusti nagovorna sfera jezika, kultura i reprezentacije (zbilje) koja je bila omoguena u regiji. Izlaz u drugost zapravo je bijeg, a bijeg u drugi prostor ili fikciju jednako je podatan materijal za intertekstualno prepletanje izreenog i preuenog.

U takvoj konstelaciji snaga, ako pogledamo likove ovog romana, tragikomedije knjievno reprezentiraju njihovi ivoti, kao i svojevrsna kolektivna psihoanaliza kojoj se preputaju na satovima profesorice Luci. Jednaku patnju doivljavaju i jedni i drugi, iako su mukarci izbjeglitvo doivljavali kao vlastiti, teak invaliditet, a ene su za razliku od mukaraca bile nevidljive (Ugrei, 2004:26). Nitko od njih ne prisustvuje satovima profesorice Luci iz posebne elje za sluanjem njezina predmeta. Time uglavnom opravdavaju svoj boravak u Amsterdamu. Nekolicina ih zarauje ivajui kostime za tamonja ministarstva boli.17 I ovdje odjeu i predmete kojima zarauju za ivot moemo povezati s autoriinom poetikom prepuni boli proizvode bol kako bi nastavili ivjeti u svojoj boli. Pripovjedaica jednu od slamki spasa u situaciji u kojoj se nala pokuava, kao i u nekim prijanjim djelima, pronai u bajci i fantastici, usporeuje se s Carrollovom Alicom vjerujui da e se ako poskliznem i padnem u neku rupu obresti u nekom treem ili etvrtom paralelnom svijetu (Ugrei, 2004:37). Spas trai i u bijegu od zaborava, poljupcu, zagrljaju, koji u njoj ostavljaju samo jo dublju prazninu i samoponienje. Samo je bol bila stvarna (Ugrei, 2004:153).

Konstrukcija subjekata likova romana raspada se na fragmente, to je dano u slici velike crveno-bijele-plave torbe u koju u prvom semestru stavljaju svoje mentalne uspomene na raspadnutu dravu. U njoj su se nali istrgani dijelovi njihovih ivota poput bosanskoga lonca, vlakova, Titova roendana, istrgnutih citata pjesnika. afranek primjeuje: Istrgano, fragmentarno pismo znak je bolesnoga tijela, ui nas psihoanaliza (1999:101). Njihov identitet vie nema sredita, on je patchwork bolnih uspomena i mijea se s novom stvarnosti. Po miljenju Orai Toli postmoderni subjekt nema sredita, njegova je povijest kaotina, to vie nije sigurno linearno kretanje, hod naprijed prema cilju ili smislena rekreacijska etnja (2005:57). Svijet neprestano bjei,18 a oni su izgubili zajedniko politiko i nacionalno sidrite, time i vlastito sredite, poput utopljenika nastojei se uhvatiti za dijelove koji se nau na putu. Identitetski obrazac vie nije dekonstruiran tekstom, ve je glavni aktant 17 Ministry of pain amsterdamski prostori namijenjeni sadomazohistikim odnosima, op. a.18 Personifikacija A. Giddensa kojom pokuava objasniti vrijeme u kojem ivimo.


78

koja se nadaje, Ugrei i dalje slijedi isti obrazac. Tekst se gradi na intertekstualnosti, a egzilna situacija izbor je toga literarnoga zajednikog korpusa iz kojeg se mogu crpsti odnosi. Premda to na prvi pogled ne izgleda tako, i dalje se referiramo vie prema identifikaciji sa svijetom fikcije negoli s faktografskim svijetom pseudo-realistike paradigme. Dodue, moralo se otii, ali nije bilo obavezno da taj odlazak bude toliko radikalan da se napusti nagovorna sfera jezika, kultura i reprezentacije (zbilje) koja je bila omoguena u regiji. Izlaz u drugost zapravo je bijeg, a bijeg u drugi prostor ili fikciju jednako je podatan materijal za intertekstualno prepletanje izreenog i preuenog.

U takvoj konstelaciji snaga, ako pogledamo likove ovog romana, tragikomedije knjievno reprezentiraju njihovi ivoti, kao i svojevrsna kolektivna psihoanaliza kojoj se preputaju na satovima profesorice Luci. Jednaku patnju doivljavaju i jedni i drugi, iako su mukarci izbjeglitvo doivljavali kao vlastiti, teak invaliditet, a ene su za razliku od mukaraca bile nevidljive (Ugrei, 2004:26). Nitko od njih ne prisustvuje satovima profesorice Luci iz posebne elje za sluanjem njezina predmeta. Time uglavnom opravdavaju svoj boravak u Amsterdamu. Nekolicina ih zarauje ivajui kostime za tamonja ministarstva boli.17 I ovdje odjeu i predmete kojima zarauju za ivot moemo povezati s autoriinom poetikom prepuni boli proizvode bol kako bi nastavili ivjeti u svojoj boli. Pripovjedaica jednu od slamki spasa u situaciji u kojoj se nala pokuava, kao i u nekim prijanjim djelima, pronai u bajci i fantastici, usporeuje se s Carrollovom Alicom vjerujui da e se ako poskliznem i padnem u neku rupu obresti u nekom treem ili etvrtom paralelnom svijetu (Ugrei, 2004:37). Spas trai i u bijegu od zaborava, poljupcu, zagrljaju, koji u njoj ostavljaju samo jo dublju prazninu i samoponienje. Samo je bol bila stvarna (Ugrei, 2004:153).

Konstrukcija subjekata likova romana raspada se na fragmente, to je dano u slici velike crveno-bijele-plave torbe u koju u prvom semestru stavljaju svoje mentalne uspomene na raspadnutu dravu. U njoj su se nali istrgani dijelovi njihovih ivota poput bosanskoga lonca, vlakova, Titova roendana, istrgnutih citata pjesnika. afranek primjeuje: Istrgano, fragmentarno pismo znak je bolesnoga tijela, ui nas psihoanaliza (1999:101). Njihov identitet vie nema sredita, on je patchwork bolnih uspomena i mijea se s novom stvarnosti. Po miljenju Orai Toli postmoderni subjekt nema sredita, njegova je povijest kaotina, to vie nije sigurno linearno kretanje, hod naprijed prema cilju ili smislena rekreacijska etnja (2005:57). Svijet neprestano bjei,18 a oni su izgubili zajedniko politiko i nacionalno sidrite, time i vlastito sredite, poput utopljenika nastojei se uhvatiti za dijelove koji se nau na putu. Identitetski obrazac vie nije dekonstruiran tekstom, ve je glavni aktant 17 Ministry of pain amsterdamski prostori namijenjeni sadomazohistikim odnosima, op. a.18 Personifikacija A. Giddensa kojom pokuava objasniti vrijeme u kojem ivimo.


79

dekonstrukcijskog postupka ono to je upravo Ugrei svojim dotadanjim tekstovima negirala: stvarnost. Ona je fingirala fikciju uvlaei se u roman i omoguavajui Ugrei da proizvede pseudofikcijsku prozu (Muzej bezuvjetne predaje) i Ministarstvo boli kao pokuaj ostvarivanja identifikacije kao injenice. Upravo to odvija se kroz prozu lika koju je, da naglasimo apsurdnost literarnog pozicioniranja, Ugrei uglavnom ignorirala. Profesorica Luci pokuala je izvlaenjem njihovih fragmenata na povrinu spasiti sebe, pronai svoje sredite. Oni, koji su samo htjeli zaboraviti, zahtijevali su anonimnom pritubom promjenu metodike nastave, to profesoricu Luci dodatno poniava i uzrokuje potpuni raspad grupe, a ona postaje egzilant najnie vrste, preputen onome nekako emo se snai (Zlatar, 2004:138).

enskost koju vidimo upisanu u ovaj roman politike teksture drugaija je od one iz prolih romana. ene su jednako podlone boli kao i mukarci, razlika je tek u njihovu osobnom prihvaanju stanja u kojem su se nali. ena se pretvorila u mislei subjekt. Problem je to se taj subjekt raspao na mnotvo malih dijelova i identiteta, a identiteti su postali upitni, svjesni smo da rodna polja nisu unaprijed dana nego kulturno zadana (Orai Toli, 2005:121). Konano smo se nali na polaznoj toci: upitnost identiteta, prostor unaprijed opisana fluktuirajueg teksta koji je i prije tragedije (koja se nije morala (z)biti) bio svjestan svoje nestabilnosti sada preuzimaju kontrolu nad individualnim sudbinama, identitetima koji se ne mogu ostvariti.

Govorei o svojem podrijetlu, Ugrei u prii o profesorici izvrsno opisuje mnotvo svakodnevnih, izmijeanih identiteta na kojima tekst inzistira kao na (moguoj) razlici: ao mi je da nisam mulatkinja, da nisam crnkinja, da nisam Azijatkinja, ao mi je da nisam muko, da nisam gay svi ti identiteti bi me samo obogatili (Laui, 2005). No, unato razlici koja je vrijednosno ostvarena u samom procesu prianja i pokazivanja autorske intencije, u rasapu identiteta koji joj slui kao identifikacijska referenca, pripovjedaica ne odustaje od intertekstualnosti romana. Knjievnost se opet pojavljuje kao okvir unutar kojega trebamo itati njezinu prozu, jer kako graditi identitet na knjievnosti naroda koji vie ne postoji nego li na prii, na naraciji nacije koja je ostala posljedicom prepriavane prie, konstrukcije koja je funkcionirala kao podtekst onoga to se na temelju tekstualizacije interpretiralo kao stvarnost?

Sve je zapravo polovino, i sve je zapravo otvoreno u tom romanu, niti je pristanak na ivot u inozemstvu, u egzilu, pravi pristanak, niti je to prava integracija, niti je to pravo pomirenje, iako ona govori o tome, niti je to pravi zaborav, niti je to vie pravo sjeanje ... Sve se zapravo zavrava u nekakvoj ljubavnoj prii, koja i nije prava ljubavna pria. Sve je polovino (Laui, 2005).

korljan_skvorc

Documents