8 istraoutdoor

Mjesečina je toliko jaka da se ove Tulove grede vide i po noći. Malo je smiješno da si ti u zad-njih pola godine bio de-vet puta gore, a ja niti

jednom. Svi su bili na Tulovim gre-dama osim mene! Ja ih samo gle-dam, čekam i nikako da dočekam. Koči! Ostajemo tu preko noći.

Možda ne baš točno tu, malo me strah da ćemo se prevrnuti koliko puše. Odvezeš nas negdje drugd-je pliz? - Igor me oponaša dok is-pod pokrivača hvata moj pokunje-ni pogled. Jedna od privilegija koju Zvonči i ja imamo je da možemo osta-ti zakukuljeni u krevetu dok nas Igor izbavlja iz ovakvih situacija. Ne znam gdje nas je odveo, ali više ne puše i meni se tako spava.

Makadamu nema kraja

Odmorna otvaram vrata i pretpostav-ljam da znam gdje ću izaći. Napušteni kolodvor u Obrovcu? Nisam mislila da smo ovdje, ali fora mjesto. Nije bilo noćnih mora. Dan je tmuran i uz rano-jutarnju šetnju s princom Zvončijem igramo igru „Kako bi ti život izgledao da si rođen ovdje?“. Ako ništa drugo bar bih išla na Tulove grede. Plan je napasti ih brzo i na tašte. Kiša još nije počela i ako sve bude po planu, stići ćemo u Zagreb na vrijeme za ručak. Po uskoj zavojitoj cesti penje-mo se iznad ulaza u tunel Sveti Rok, a moćni se krški oblici čine sve bliže. Ne izgleda mi dalje od petsto me-tara zračne linije. Čudno da ne pos-toji neki put koji bi nas doveo ravno gore. Iako, sad kad se sjetim karte, ovo nije razminirano i možda ipak ne bih prečacem. Nema veze, imamo bi-cikle. Ne može biti više od par zavoja do podnožja uspona. Spremamo te-nisice u ruksake, toplo se odijeva-mo, a Zvonči glumi da spava. Oboje znamo da čim se vrata kampera zat-vore on pali svoje igrice, raspoređuje smeće po svom ukusu, krade prljave gaće i čarape i valja se u njima dok nas nema. I nije nešto pretjerano iz-birljiv čije su gaće. Uzet će i Igorove i moje, pa čak i Božine koje su ostale od prije dva tjedna.

Makadamu do Tulovih greda nema kraja. Taman otpedaliramo jednu ser-pentinu, a druge nema ni na vidiku. Ta Majstorska cesta jedino je majstorski zapetljana unedogled. Ali neće mene ništa omesti u mome naumu danas. Idemo gore! I to težim, penjačkim putem. Pogledala sam dovoljno penjačkih videa s Alexom Honnoldom da sam sprem-na na sve što me dočeka. Prolazimo pored Meštrovićevog mauzoleja, a Tu-love izgledaju kao na dohvat ruke. Ajde više, nisam u formi, žulja me sic, hoću se penjati, ne vozi mi se bicikl sad. Ma-

impressumGlavni urednik: Robert FRANKUrednik: Goran ROJNIĆGrafičko oblikovanje: Dean PAUS

Izdavač: Glas Istre novine d.o.o. PulaPrilog izlazi jednom tjedno

www.croatia.hr

SNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR život u pokretu

kale

nd

ar

PROSINAC

K.I.T.A.29.prosincaBaleKvarnersko istarske treking avanture

SIJEČANJ

Istarska zimska liga u trčanju13. siječnja 2019.Sveti Petar u Šumi, 4. kolo

Istarska zimska liga u trčanju27. siječnja 2019.Rabac, 5. kolo

VELJAČA

K.I.T.A.3. veljače 2019.SvetvinčenatKvarnersko istarske treking avanture

Istarska zimska liga u trčanju10. veljače 2019.Vodnjan-Dignano, 6. kolo

Brtonigla adventure trek16. veljače 2019.Brtonigla-VerteneglioTreking utrka u sklopu Festivala vina i čokolade

Giant MTB24. veljače 2019.BuzetZimska liga Istre i Kvarnera

Istarska zimska liga u trčanju24. veljače 2019.Pula, 7. kolo

Konačno Tulove grede

jstorska me cesta ignorira i sljedećih pola sata nastavljam u tišini s pogle-dom na sivi kanjon Zrmanje. Sakrivamo bicikle u stijeni, iako mi nije jasno tko bi normalan danas mogao proći ovd-je i ukrasti ih. Kiša će očito ubrzo kre-nuti, tlo je smrznuto, a nas smo dvoje za ovaj pothvat odabrali stare skliske tenisice iz izloga 3. Brzim se korakom penjemo prema masivu i ubrzo odvaja-mo na penjački put. Oštre stijene vode nas podno vrha dok ne dolazimo pred prvi zid. Igor me upoznaje s klinovima koje je Marin zakucao prije ARC-a, ali i s činjenicom da je uspon i dalje težak. Puštam ga prvog da mi demonstrira tehniku i iako gledam u njega, ne ra-zumijem ništa. Penjačka deformacija je očito takva da misle da normalnom čovjeku možeš pokazati pokrete i da ih on može zapamtiti i ponoviti. Jedino što ja mogu je krenuti u stijenu i onda se koprcati kako znam i umijem.

Nimalo bezazleno

Zubima hvatam prvi klin, koljeno za-bijam u drugi, a od trećeg ću se od-gurnuti rebrom. Graciozno nije riječ kojom bih opisala svoj uspon, ali me isto tako za promjenu nije strah. Mora da ovo depresivno vrijeme djeluje na moju procjenu rizika. Od vrha nas dije-li još pet ovakvih neugodnih uspona, više ili manje opasnih, ali u jednadžbu

upravo dodajemo i laganu kišicu. Ta-man dovoljnu da se naš krš pretvo-ri u klizalište. Sad više nema razgo-vora. Što prije stignemo do gore, to bolje. Ovo nije nimalo bezazleno i par proklizavanja stopala spušta mi srce u pete. Biram utore u koje mogu gurnuti ruke i noge i s olakšanjem obznanju-jem svaki put kad nađem „tramvajac“, penjački sleng koji sam upravo naučila. Još par jednostavnih koraka i na vrhu smo. „Gle, nema nikoga.“ - sarkastično kažem Igoru, ali on bez riječi hoda pored mene i glumi pokretnu ogradu. Pazi na mene jer izgleda da on ipak ne može bez moje kuhinje. Konačno je shvatio kako bi život bio gladan da me nema pa brižno skakuće i ne da mi da pogle-dam u ponor. Duboko pod nama vidi se mali kamper i sve bih dala da mogu odletjeti do dolje. Ruke su mi promr-zle, oboje smo mokri, a čeka nas još cijeli spust. Po planinarskom se putu u tišini spuštamo natrag i stijene se čine toliko ljepše nego na svim slikama koje sam vidjela. Bez obzira na grozno vrijeme, ovo je mjesto gdje bih mog-la danima hodati u krug ovu istu krat-ku rutu. Malo je meni većih radosti od četveronožnog probijanja kroz veliko kamenje. Na trenutak se zaustavljamo u amfiteatru, livadici usred raznovrsnih krških oblika, oblačim drugi par rukavica, a Igor na ruke navlači suhe čarape pa jurnemo nizbrdo. Oči mi suze od vjetra i brzine, ali nije me strah skliskog ka-menja. I dalje mi je nekako svejedno. Po ovom vremenu mogu i kliziti na leđima do dolje. Nek bicikl juri po svojoj volji i uskoro ću biti u toplini kampera. Sa Zvončijem u njegovom smeću. Možda najbolje da prljave gaće odmah bacimo u njegov krevet da mu skratimo muke. Žao mi je da mora hodati skroz iza i va-diti ih iz vrećice. Dobar je osjećaj kad još nije ni podne, a ti si već proživio pu-stolovinu. “Igore, aj nazovi svoje i pi-taj jel’ možemo doći na palačinke. Ali nemoj reći da sam ja pitala. Ja onako slučajno dođem s tobom, kao i zadn-jih 1000 puta.“

Po planinarskom se putu u tišini spuštamo natrag i stijene se čine toliko ljepše nego na svim slikama koje sam vidjela. Bez obzira na grozno vrijeme, ovo je mjesto gdje bih mogla danima hodati u krug ovu istu kratku rutu

Tulove grede