SADRŽAJ

1.UVOD .....................................................................................................................................2

2. MEZOPOTAMIJA..................................................................................................................2

2.1. KRONOLOŠKI OSVRT..........................................................................................2

2.2. BOGOVI MEZOPOTAMIJE...................................................................................4

2.3. POLITIČKE, DRUŠTVENE I RELIGIJSKE

PROMJENE....................................7

3. ARHITEKTURA I UMJETNOST........................................................................................14

3.1. ENUMA ELIŠ, POTOP I GILGAMEŠ.................................................................14

3.2. HRAMOVI, PALAČE I ZIGURATI.....................................................................16

4. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................18

5. BIBLIOGRAFIJA.................................................................................................................20

5.1. IZVORI..................................................................................................................20

5.2. LITERATURA.......................................................................................................20

5.3. INTERNET STRANICE........................................................................................21

1

1. UVOD

Ovaj završni rad će sadržavati informacije o religijskim aspektima drevne

Mezopotamije, počevši od Sumera, čije su klinasto pismo, jezik, mitologija, književna djela,

likovna umjetnost i arhitektura postavili temelje na kojima se razvijala cjelokupna

mezopotamska civilizacija i kultura. Zaključno do dolaska Ahemenida, odnosno stvaranja

Perzijskog carstva, obuhvatit ću političke i društvene promjene koje su se više ili manje

odrazile i u religijskom svijetu. Pritom ću se više fokusirati na religijsku predaju koja svojim

fantastičnim mitovima, mnogobrojnim božanstvima i veličanstvenim sakralnim objektima

obogaćuje život i kulturu mezopotamskih naroda.

2. MEZOPOTAMIJA

2.1. Kronološki osvrt

Mezopotamija je bila kolijevka civilizacije zajedno sa Egiptom, ali za razliku od

Egipta, bila je središte razvitka više veličanstvenih civilizacija kao što su civilizacije Akada,

Babilona i Asirije.1 Ime su joj dali grčki povjesničari i istraživači, te ono znači 'zemlja između

rijeka', pošto se nalazi između Eufrata i Tigrisa (od riječi grč. mesos, što znači između, u

sredini, grč. potamos – rijeka). Danas, većina drevne Mezopotamije leži unutar granica

modernog Iraka, sa nekim dijelovima zapadno i sjeverno u Siriji te Turskoj. Naziv

Mezopotamija se koristi za područje koje je bilo omeđeno planinskim masivom Zagros na

sjeveroistoku, te se od Perzijskog zaljeva na jugoistoku širi do ogranka planine Taurus na

sjeverozapadu. Imena rijeka Eufrat i Tigris su također djela Grka. Izvorno Tigris se zvao

Idiglat, Eufrat Buranom, imena koja su koristili stanovnici tog područja u prapovijesti. U

Bibliji, Tigris se na hebrejskom naziva Hidekel, Eufrat je nazivan Prat. Također su navedene

kao dvije od četiri rijeke koje izlaze iz Edena (Knjiga postanka, 2 13-14). Sličnost određenih

tema u natpisima klinastog pisma i u Starom zavjetu je posljedica ranih kontakta, a ne

izravnog posuđivanja. Doline rijeka i ukupni mezopotamski hidrografski sustav u sjevernim i

istočnim regijama su određivali rasprostranjivanje kulture naselja u Mezopotamiji.

Nesumnjivo je da je najstarije poručje u kojem se u mezopotamskoj aluvijalnoj nizini

naseljavaju organizirane skupine upravo južni dio onog područja koje će se oko 2000 godina

kasnije u izvorima pisanim klinastim pismom definirati kao Sumer. U ranodinastijskom

1 BERTMAN 2003: 10.

2

razdoblju, Sumer se sastojao od grada-država koje su vrlo vjerojatno kontrolirale jedno ili više

urbanih središta. Čini se da su gradovi-države bili međusobno povezani u savez koji je imao

religijski predznak.2 Nakon ranodinastijskog razdoblja u Mezopotamiji ulazimo u period

akadske države (o. 2334.-2154. g. pr. Kr.), nazvan je po prvom uspješnom pokušaju

centraliziranja moći spajanjem više gradova pod stalnu kontrolu jedne dinastije.3 Klasična

sumerska civilizacija je uvelike utjecala na Akađane. Treća dinastija Ura je predstavljala

sumersko-akadsku sintezu, gdje se vidio utjecaj sumerske kulture u prvoj četvrtini drugog

tisućljeća pr. Kr. Glavna središta u periodu III. dinastije Ura (o. 2112.-2004. g. pr. Kr.) su

Uruk, Lagaš, Kiš, Akad i Guti u Diyali.4 Nakon pada Ura dva grada-države, Isin i Larsa,

ostvaruju nadmoć na jugu Mezopotamije, te ratuju za teritorijalnu prevlast.5 U međuvremenu,

na sjeveru Mezopotamije se dva grada-države bore za prevlast na trgovačkim rutama, Ašur i

Ešnuna.6 Period od kraja III. dinastije Ura do kraja I. dinastije Babilona nazivamo

starobabilonskim periodom (o. 2000.-1600. g. pr. Kr.).7 Stoljeće nakon pada Ura, Amorićani

su osnovali tzv. I. babilonsku dinastiju (o. 1900.-1595. g. pr. Kr. ), možda najpoznatiju po

Hamurabiju. Nakon Hamurabijeve smrti, naslijedio ga je uzurpator Ilumailum, osnovavši II.

babilonsku dinastiju (o. 1730.-1460. g. pr. Kr.). Uz Hetite, velika područja Anatolije su

prožeta kulturom Mezopotamije od 1700. g. pr. Kr. pa nadalje. Povlačenjem Hetita iz

Babilona, iransko pleme pod imenom Kasiti okupirali su grad, što se smatra početkom

kasitske dinastije (o. 1595.-1157. g. pr. Kr.). Nakon povlačenja Elamita iz Babilona, vladari

grada-države Isin su osnovali drugu dinastiju Isina, poznatu kao IV. babilonska dinastija (o.

1156.-1025. g. pr. Kr.). Nakon okončanja dinastije, na tron Babilona dolaze stranci, Aramejci.

Asirija je na kraju 10. st. pr. Kr. doživjela pad moći, ali se uzdignula uz vladara Adadnirarija

II., s kojim je započelo neoasirsko razdoblje ali naposljetku okončano padom Ninive (o. 911.-

612. g. pr. Kr.).8 U međuvremenu je započelo neobabilonsko razdoblje (625.-539. g. pr. Kr.)

karakteristično po tome što su na vlasti Kaldejci. Jedan od najznačajnijih vladara ovog

perioda je Nebukadnezar II. (o. 604.-562. g. pr. Kr.) koji je razorio Jeruzalem, i za vrijeme

kojeg je Babilon postao legendaran zbog svoje veličanstvenosti. Moć Babilona je počela

slabiti sve do osvajanja Perzijanaca o. 539. g. pr. Kr. 9 Dolaskom Ahemenida, formira se

2 SNELL 2005: 61.3 BERTMAN 2003: 56.4 HALLO, SIMPSON 1998: 56.5 BERTMAN 2003: 57.6 BERTMAN 2003: 57. 7 BERTMAN 2003: 74.8 BERTMAN 2003: 58.9 BERTMAN 2003: 58.

3

Perzijsko carstvo (o. 539.-331. g. pr. Kr.) na području Irana, čiji se teritorij prostire od Egipta

na zapadu, do Indije na istoku.

2.2. Bogovi Mezopotamije

Mezopotamska religija sa njezinim božanstvima nije jedna jedinstvena cjelina, već

društveni alat koji se mijenja u koraku sa rastućim kompleksnim i hijerarhijskim društvom.10

Bogovi su bili najveći autoritet u svemiru, određivali su tok događaja na Zemlji. Pod

vodstvom Anua, boga neba, čije ime znači 'nebo, sjaj, svijetlo', formirao se kozmički red iz

primordijalnog kaosa. On je bio personifikacija neba i najmoćnija sila u kozmosu, stariji od

svih bogova i krajnji izvor postojanja.11 Imao je moć suditi onima koji bi počinili bilo kakav

prijestup nakon što bi ih pozvao ispred svoga prijestolja pred kojima se nalazilo žezlo,

vijenac, kruna i zapovjedni štap. Zvijezde su bile Anuovi vojnici koje je stvorio kako bi

uništio zle sile, te nikad nije silazio na zemlju, radije je bio na nebu.12 Anua su u hetitski

panteon uveli iz Mezopotamije Hurijci. Kao bog, zauzeo je neovisnu poziciju, dok je od

vremena Gudeje, svećenika-vladara Lagaša, postao vrhovni bog. U njegovom nebeskom

prebivalištu on je čuvao kruh i vodu besmrtnog života, i to je bio on koji je dao božanski

autoritet kraljevima na Zemlji.13 Pored njega je bio Enlil, njegov sin, isprva štovan u Sumeru

kao 'Gospodar vjetra', bog oluja koji je predstavljao snagu prirode.14 On je bio drugi član

velike trijade, koji je također okarakteriziran kraljem bogova kao i kraljem vjetrova. Postao je

veliko sumersko božanstvo i vođa panteona tijekom trećeg tisućljeća pr. Kr. Vjerovalo se da

je Enlil mnogo prije nego što je bio stvoren ljudski rod nadgledao bogove dok su kopali korita

rijeka Tigrisa i Eufrata.15 Predstavljao je moć prirode i zaprijetio kako će uništiti ljudski rod

jer nije mogao spavati od buke koju su proizvodili, no o tome ću više kasnije.16 Njegova moć

se manifestirala u proizvodnji žestokih oluja, te u davanju kiše. Njega se krivilo za uništenje

Ura od strane Elamita, koje je interpretirano u obliku katastrofalne oluje, te je pod njegovom

zapovijedi sumerski vladar Ume, Lugalzagesi, napao i podredio Lagaš na kraju

ranodinastičkog perioda nazvavši se «Kraljem zemlje».17 Anu je bio božanski autoritet, a Enlil

izvršitelj božanskog autoriteta na Zemlji. Treći u trijadi je bio Enki, odnosno Ea kako je bio

10 JOHNSTON 2004: 396.11 JAMES 1962: 73.12 STORM 2002: 19.13 JAMES 1962: 73.14 STORM 2002: 3215 STORM 2002: 32.16 STORM 2002: 32.17 JAMES 1962: 74.

4

nazivan kasnije, «gospodar dubokih voda», koji je živio u Apsu, praiskonskom oceanu, suhom

i mračnom svijetu, ponekad opisivanom kao planina, ponekad kao neprijateljski teritorij, u

kojem je počivao Ea, personifikacija božanske mudrosti i izvora svog ezoteričnog znanja, te

bog magije. Ereškigal je bila kraljica podzemnog svijeta i u akadskoj i u babilonskoj

mitologiji, te sestra od Ištar i pandan sumerske božice Inane.18 Ukratko, Ea je bio zadužen za

oporavak civilizacije poslije potopa u trećem tisućljeću pr. Kr. Njegovo kultno središte je bilo

smješteno u Eridu, gdje je i njegov hram sa svetim drvom gdje su se slatke vode rijeka

miješale sa slanim ili 'gorkim' vodama mora, kao u primordijalnom vodenom kaosu kada se

Apsu stopio sa Tiamat.19 Tamo je također Anu oblikovao ljudsku rasu iz gline i svim

stvorenjima je Ea udahnuo život (koji je ujedno bio bog Tigrisa i Eufrata, rijeka i planina,

darovatelj života, zaštitnik umjetnosti, krojač sudbina koji je određivao sudbinu svakog

ljudskog bića). Anu, Enlil i Enki nisu imali jedinstveni položaj boga sunca i njegova

zemaljskog utjelovljenja na Zemlji kao primjerice faraoni u Egiptu. U sumerskom nebeskom

panteonu, Anu je bio mutna figura sa oblikom i pojavom vrhovnog bića, Enlil je također bio

uzvišenog položaja, Enki (Ea) je bio 'gospodar zemlje'. Štoviše, raniju Trijadu je zasjenila

nova generacija bogova – Sin, bog mjeseca, Šamaš, bog sunca, Adad, bog oluje s kojim je bila

povezana Ištar, i kada je Marduk prevladao Tiamat i njezine zle sile, naslijedio je status,

atribute i funkcije Enlila kao glave panteona.20 Šamaš je bio jedan od najdjelatnijih bogova u

Babilonu Hamurabijeva doba o. 1700. g. pr. Kr. , zvan i Babar, što je vjerojatno oblik pridjeva

barbar (Sjajni).21 Sunce što su štovali i Sumerani, osobito u Larsi i Siparu, pod imenom Utu,

zahtijeva od vladara da budu pravedni, branitelj je onih koji su im potčinjeni, a osobito

obespravljenih. Ta je značajka osobito jasno izražena u uvodu čuvenog Hamurabijeva

zakonika i na skulpturi u zaglavlju zakonika, gdje kralj pokorno stoji pred Šamašem i od

njega prima znakove svoje službe.22 Sin, bog mjeseca u sumerskom panteonu, dobro je poznat

zahvaljujući poticajnim otkrićima sir Leonarda Woolleyja u Uru, glavnom bogoslužnom

središtu južne Mezopotamije.23 Veliko štovanje mjeseca u sumerskoj religiji možda ukazuje

na putovanja sumerskih naseljenika, koji su očito organizirano preplovili Perzijski zaljev.24

Nije puka slučajnost što je najvažnije središte bogoštovlja mjeseca, osim Ura, bilo u gradu

sjeverne Mezopotamije u Haranu, a «haran» zapravo znači «karavan». Tu je majka kralja

18 STORM 2002: 32.19 JAMES 1962: 74.20 JAMES 1962: 75.21 GRAY 1987: 18.22 GRAY 1987: 18.23 GRAY 1987: 18.24 GRAY 1987: 20.

5

Nabonida (556.-539. g. pr. Kr.), posljednjeg vladara Babilona, bila svećenica boga mjeseca.25

Iz sumerskog mita o sjedinjenu Enkija i Ninhursag, te o Enkijevu mnogobrojnom ženskom

potomstvu možemo zaključiti koliko su bila važna ženska božanstva, mnoštvo varijanti božice

majke, središnjeg lika u svim prirodnim religijama. U sumerskoj mitologiji, Ninhursag 'majka

zemlje', nazivana je Ninsikil-la, odnosno 'djevica', dok nije prišla Enkiju, bogu voda i

mudrosti, i rodila bezbolno veliki broj božanstava nakon 9 dana trudnoće.26 Onda je postala

Nintu-ama-Kalamma, 'žena koja rađa', 'majka zemlje', i kao njegova žena bila je Dam-gal-

nunna, 'prinčeva supružnica'. Kako je zanijela kao plodno tlo i rodila vegetaciju, bila je znana

kao Nin-hur-sag-ga, 'ona od planine'.27 Božanstvo koje se u Sumerana nazivalo Inana, u

Semita, Amorićana i Asiraca poistovjećivalo se s Ištar.28 Sveta žedniba između boga i božice

bio je značajan obred u sumerskoj religiji, a također i u religiji Semita na Bliskom istoku u

svim razdobljima i pokrajinama, osim u Izraelu. Taj obred je u Mezopotamiji prikazan na

pečatnom valjku iz Tell Asmara ( datira u polovicu drugog tisućljeća pr. Kr. ), a iz obrednih je

tekstova poznato da su gradu Isinu oko kraja trećeg tisućljeća pr. Kr. svake godine obavljali

svetu ženidbu između kralja kao predstavnika Tamuza, boga biljnog svijeta i svećenice koja je

predstavljala Inanu.29 Inana, sumerski duplikat asirske Ištar, i njezin brak sa bogom pastira

Dumuzi (Tamuz) koji je utjelovio moći proljeća, simbolizirao je obnovu života. Njezino

vjenčanje je slavljeno na proljetnom festivalu u Isinu, upravo zbog toga što u tom periodu sve

cvate te dolazi izražaja vegetacijski ciklus. Povezana je s Tamuzom, bogom biljnog svijeta,

koji umire i nanovo se rađa. Ona u doba njegova zamiranja odlazi s njim u podzemni svijet,

što je motiv koji se u Kanaanu javlja kao potraga božice Anat za mrtvim Baalom, u Egiptu

kao Izidina potraga za Horusom, u Grčkoj Demetrina potraga za Korom, i Afroditina za

Adonisom.30 Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata i kao božica-

ratnica, pa je upravo to uloga koju preuzima kao kanaanska Anat. To je značajka koja je po

svojoj prilici semitskog podrijetla i može biti povezana sa semitskim bogom Athtarom.31

Kultna životinja božice bio je lav. Marduk je u amoritskom razdoblju bio gradski bog

Babilona i u sebi je spajao ulogu sumerskog Enlila, kao izvršitelja volje božanskog dvora, i

kao boga oluje.32 Igra glavnu ulogu između 'Reda' i iskonskog 'Kaosa' u Amorićana sjeverne

Mezopotamije. Te dužnosti preuzimao je i Adad, u Siriji i Palestini nazivali su ga Hadad, a

25 GRAY 1987: 20.26 JAMES 1962: 78. 27 JAMES 1962: 78.28 GRAY 1987: 20.29 GRAY 1987: 20.30 GRAY 1987: 24.31 GRAY 1987: 24.32 GRAY 1987: 25.

6

priznanje njegove nadređene uloge očitovalo se u naslovu Baal («Gospodin»). Njegovu ulogu

u sukobu sa snagama Kaosa u obredima novogodišnje svetkovine u Asiriji preuzeo je Ašur,

najveći bog asirske mitologije i zaštitnik Asirije, koji je na skulpturi u palači Asubarnipala II.

(883.-859. g. pr. Kr.) u Nimrudu prikazan kako se naoružan munjom bori s nemani Kaosa.33

Ereškigal i Nergal su bile zle sile podzemnog svijeta. Prema čuvenom tekstu koji se odnosi na

kult plodnosti, božica plodnosti Ištar silazi u podzemni svijet kroz sedam vrata i pri svakom

prolazu gubi jedan od simbola svog božanskog autoriteta. Kraljica ovog paklenog kraljevstva

je božica Ereškigal ili Alatu («božica»).34 U drugom se mitu opisuje kako je Nergal, bog

masovnog uništenja ratom i pošastima prodirao u podzemni svijet postavljajući svoje vlastite

stražare da čuvaju 14 vrata. Zbacio je s prijestolja Ereškigal, ali joj je na njeno preklinjanje da

je uzme za ženu i preuzme njeno kraljevstvo poštedio život. 35

2.3. Političke, društvene i religijske promjene

U razdoblju od o. 4500.-3500. g. pr. Kr. društvo je bilo organizirano u malena

poljoprivredna sela sa manjim unutarnjim ili regionalnim društvenim podjelama,

svakodnevno ponašanje je regulirano «pravilima tradicije» tzv. me.36 Odluke donosi obitelj,

usmjerena na kult predaka. S vremenom je vlasništvo zemlje i sa njom, posjedovanje političke

moći, sve više bilo koncentrirano u rukama manjine.37 Smatralo se kako je i kozmos uređen

istim tipom pravila (me) kao i društvo.38 Podrijetlo Sumerana, čiji su pripadnici bili posve

različiti od Semita, jedno je od velikih neriješenih povijesnih pitanja. Nagađalo se da su došli

s jugoistoka, iz južne Perzije ili iz područja Perzijskog zaljeva. Značajno je da je jedan prizor

njihovih mitova smješten na Tilmun (utvrdilo se da je to otok Bahrain u Perzijskom zaljevu).39

Woolley je otkopao najstariji sloj na lokalitetu Ura i okolice, zatim i grobove sa mnogim

nalazima iz o. 3500. g. pr. Kr. Pripisuje ih Sumeranima, koji su to područje naselili u petom ili

četvrtom tisućljeću pr.Kr.40 Tradicionalno gledište jest da se u ranodinastičkom periodu

Sumer sastojao od grada-država koje su vrlo vjerojatno kontrolirale više urbanih središta i

zaleđe.41 Svaku je državu dijelio različit poredak što je otežavalo ekspanziju i ujedinjenje.

33 GRAY 1987: 25.34 GRAY 1987: 25.35 GRAY 1987: 25.36 BERTMAN 2003: 62.37 BERTMAN 2003: 62.38 JOHNSTON 2004: 396.39 GRAY 1987: 7.40 VILIČIĆ 2000: 170.41 SNELL 2005: 61.

7

Vrlo je vjerojatno kako su najstariji vladari sumerskih gradova-država u svojim rukama imali

svjetovnu i duhovnu moć ponajprije jer je vladar ujedno bio i predstavnik božanstva grada.42

Tijekom ranodinastičkog perioda, proizašao je koncept vladavine gdje se razlikuju ensi(k) koji

je predstavljao privremenog vladara sumerskog grada-države odnosno namjesnika grada, gdje

je zemlja gledana kao privatno vlasništvo božanstva, te lugal koji je smatran karakteristikom

sjevera gdje su prema legendi kraljevi sišli sa nebesa u Kiš (razlika je bila samo po opsegu

područja na kojemu se prostire vlast), dok je en predstavljao religijsku službu.43 Sumerani su

živjeli u malim gradovima-državama, gdje je gotovo svaki grad imao svoju kraljevsku

dinastiju: Larsa, Šurupak, Ur, Uruk, Uma , Kiš, Nipur, Lagaš, Isin, Mari, Adab, Hamasi,

Nunki, Badtabira, Avan, Akšak, Borsipa, Eridu i dr. Njihovo klinasto pismo, jezik, mitologija,

književna djela, likovna umjetnost i arhitektura bili su čvrst temelj na kojem se razvila,

oplođena raznim utjecajima drugih naroda, cjelokupna mezopotamska civilizacija i kultura.

Ime Sumer je semitskog porijekla, dok je samo narod sebe nazivao Kengi, što je tek kasnije

dokazano, međutim, ime Sumerani ostalo im je i nadalje, njihovu zemlju za vrijeme Kasita

nazivaju Karduniaš, što na kasitskom znači «vrt boga Duna».44 Neki stručnjaci smatraju kako

je postojao veliki savez koji je ujedinio cijeli Sumer u jedan politički i vjerski entitet pod

imenom 'Kengir liga' centriran oko Nippura. Nazivali su svoju zemlju Kengir, njihov jezik

Emegir i sebe Sag-giga.45 Sumerski kraljevski popis smještamo u razdoblje vladara

Utukhelaga u Uruku (o. 2125. g. pr. Kr.). Popis je jako bitan jer je obuhvatio stare popise iz

velikih mezopotamskih gradova Kiša, Uruka, Ura, Akšaka i Akada. Najpoznatiji spjevovi

sumerskog razdoblja su bili Enmerkar i gospodar Arate, Enmerkar i Ensukušsirana, te

Enmerkar i Lugalbanda. Iako je glavni jezik većine ranih tekstova sumerski, pojavljuju se

neke semitske riječi iz ranijih perioda, zato postoji pretpostavka kako je sumerski bio

dominantan jezik na području južno od Nipura, a semitski jezik poznat kao akadski na

području sjevera.46 Drugi pisani materijal koji je vrlo bitan za rekonstrukciju ranodinastijskog

razdoblja jest kratki zapis kralja Enmebaragezija, kralja Kiša. Nalazimo velik broj natpisa

urezanih na posvećene predmete iz hramova ili na spomenike poput nadgrobnih ploča,

posebice trebam istaknuti stele sa 'smeđim supovima' koje je podignuo Eannatum. U periodu

od o. 3500.-2500. g. pr. Kr. su se sela pretvorila u gradove, i vladavina se više ne bazira samo

na krvnom srodstvu.47 Bogovi u prirodi su proširili svoje moći, te postali bogovi gradova, u

42 JOHNSTON 2004: 167.43 JOHNSTON 2004: 167.44 BURCKHARDT 1916: 19.45 HALLO, SIMPSON 1998: 29.46 KUHRT 1995: 26.47 JOHNSTON 2004: 396.

8

antropomorfnom obliku sa supružnicima i slugama u glavnom hramu grada: Inanna (božica

neba) u Uruku, poistovjećena sa Venerom, Utu (Sunce) u Larsi, Nana (Mjesec) u Uru, Enlil

(bog vjetra, uragana itd.) u Nippuru, Ninhursag (majka bogova) u Kišu, Enki (gospodar

bogova i zemlje, bog vode) u Eridu, koji je postao vjersko središte, kamen temeljac pravilnog

ponašanja (me).48 Pravo ljudskog vladara na zemlji proizlazi iz njegove povezanosti sa

božanstvom. U Uruku on je oženjen Inanom, i kao njen suprug on nadzire njezine domene

djelovanja i obitavanja, grad i stanovnike, svugdje drugdje vladar je sin od božanstva

(ensig).49 Južna Mezopotamija je cvala pod efikasnom upravom vladara sumerskih gradova-

država, ali u zemlju su dolazili i pripadnici drugih naroda. U trećem tisućljeću pr. Kr. u

područje Sumerana provaljuju semitska plemena iz Sirije i učvršćuju svoju vlast u gradovima

Akadu, Sipuru, Borsipi, Babilonu i drugima. Pripadnici pustinjskih plemena su stalno

ugrožavali sigurnost sjedilačke civilizacije. Pustinja je za sjedilačku populaciju bila područje

nesigurnosti, sveg ono što je nepredvidivo, otkud stižu divljaci koji siju pustoš. Zbog toga je u

mezopotamskoj mitologiji pustinja bila rezervat zlokobnih nadnaravnih sila, te cijele legije

zlobnih demona prema vjerovanju drevnih Mezopotamaca. To su ujedno i razlozi zašto su

Sumerani htjeli živjeti u miru sa pustinjskim Semitima. Njihov položaj odrazio se u legendi o

Gilgamešu, u kojoj je prvi neprijatelj dostojan opasnog kralja Uruka (biblijskog Ereka) bio

Enkidu, stepski divljak, koji nakon strahovite borbe postaje Gilgamešov suputnik u njegovim

pothvatima. U razdoblju od o. 2500.-1500. g. pr. Kr. religijska i politička uprava razvijena na

jugu (Sumer) dozvoljava jedino gradove-države, dok na plemenskom sjeveru (Akad)

prevladava nasljedno regionalno kraljevstvo sa širim težnjama.50 Na pola puta kroz treće

tisućljeće pr. Kr., kralj na sjeveru, Emenbaragesi od Kiša, dao je Nipuru privilegirani položaj

nazvavši Enlilov hram Urunanam ('to je doista grad'), do akadskog razdoblja Nipur postaje

kozmičko središte odakle Enlil upućuje jedno gradsko božanstvo, koje zauzvrat uputi kralja

da vlada narodom (dinastije Akada, Ura, Isina, Larse i Babilona).51 Tijekom ovog razdoblja

originalna sumerska imena bogova su zamijenjena akadskim duplikatima: Inana je postala

Ištar, Utu – Šamaš, Nana- Suen (Sin kasnije), Ninhursag – Mami, Enki – Ea. Bogovi bez

odgovarajuće zamjene su ostali nazivani isto, kao na primjer Enlil.52 Do semitske prevlasti

došlo je za vrijeme semitskog kralja nazvanog Sargon (Šarukin), koji je 2334. g. pr. Kr.

započeo vojnu karijeru osvajanjima koja su mu donijela vlast nad jugom.53 On je vladao tim

48 JOHNSTON 2004: 396.49 JOHNSTON 2004: 39650 JOHNSTON 2004: 396.51 JOHNSTON 2004: 397.52 JOHNSTON 2004: 397.53 BERTMAN 2003: 69.

9

kraljevstvom iz grada zvanog Akad, po čije imenu dolazi i naziv jezika 'akadski', naziv naroda

'Akađani' i naziv akadske države (o. 2334.-2154. g. pr. Kr.). Iako je Sargon poštovao

sumersku kulturu i održao je sumerski jezik na službenim inskripcijama, akadski jezik je s

vremenom postao dominantan u Mezopotamiji.54 Napisane su brojne legende o akadskim

vladarima ali najistaknutija je ona o Sargonu. Interesantno je to kako opis njegovog podrijetla

i čudesnog spasenja možemo naći u sagama o rođenju velikih reformatora i osnivača

kraljevstva, kao što su primjerice Mojsije i Kir. Nakon što je Naramsin (Sargonov unuk)

poražen od Gutejaca, slijedila je propast akadskog kraljevstva. S vremenom, Gutejci su

protjerani od saveza sumerskih kraljeva. Akadsku prevlast je zamijenila sumerska vlast pod

vladavinom III. dinastije Ura (o. 2112.-2004. g. pr. Kr.). Dva sumerska vladara su zauzela

vodeću ulogu u životu njihove države. Jedan od njih je Gudeja iz Lagaša. O svečanostima u

vezi osnutka hramova, potanke obavijesti prenose hvalospjevi zapisani na slavnim Gudejinim

valjcima u Lagašu, u kojima se navode obredi koji su se služili povodom rekonstrukcije

najvećeg gradskog hrama, Enina u Ningirsuu.55 Drugi je Ur-namu iz Ura, osnivač III. dinastije

Ura. Oba vladara su bili obnovitelji i zaštitnici svetih mjesta, koji su zahvaljivali bogovima

gradnjom hramova i ziguratima. Zigurat u Uru se pripisuje Ur-namu, te je najbolje očuvani

zigurat u Mezopotamiji.56 Njegove osvajačke pretenzije je ostvario sin Šulgi i unuk Amarsin,

ali pod pritiskom Elamita sa sjeveroistoka i semitskih Amorićana sa sjeverozapada, Ur i

njegova država se raspala.57 Zlatnom dobu sumerske civilizacije je došao kraj. Nakon pada

Ura, dva grada-države su se uzdigli i zavladali južnom Mezopotamijom, Isin i Larsa.

Međusobno su se borili za teritorijalnu prevlast, dok su u međuvremenu na sjeveru

Mezopotamije druge dvije države, Ašur i Ešnuna natjecali za kontrolu nad trgovačkim

putevima. Tijekom istog perioda, Amorićani su vladali državom Mari. Najveća svečanost

ovog razdoblja jest akitu ili proslava Nove godine. Zastupljeni su i brojni spjevovi kao npr.:

Gilgameš i zemlja živih, Gilgameš, Enkidu i Podzemni svijet. Razdoblje od kraja III. dinastije

Ura do kraja prve dinastije Babilona nazivamo starobabilonsko razdoblje (o. 2000.-1900. g.

pr. Kr.).58 Nakon pada Ura, Amorićani su osnovali tzv. I. babilonsku dinastiju koja je trajala

tri stoljeća. Politički uzorak dominantan u ovom periodu jest još uvijek mnogobrojnost grada-

država, koje stvarajući saveze pokušavaju male gradove uvući u svoje granice. Određeni

lokaliteti su bili ogromni i moćni entiteti kao što su Ešnuna, Mari, Isin, Larsa i Babilon.

Politički model koji su nadalje razvili bio je onaj od Akada i III. dinastije Ura. U nekim 54 BERTMAN 2003: 69.55 CRAVETTO 2007: 313.56 BERTMAN 2003: 70.57 BERTMAN 2003: 70.58 KUHRT 1995: 74.

10

središtima, od Levanta do južne Mezopotamije, na vlasti su bili Amorejci. Amoritski je bio

semitski jezik, blizak zapadnosemitskoj grupi kojoj su kasnije Židovi pripali. Babilon dolazi

iz grčkog oblika (Βαβυλων), iz akadskog Babili/ilani, što znači 'Božja vrata'/'vrata bogova', na

sumerskome Ka-dingiraa. Babilon je jedan primjer grada kojim je vladala amoritska dinastija

koja je težila imitaciji ranijih velikih država, a s druge strane, kako bi preživjela, uspostavila

političku hegemoniju i eliminirala konkurenciju, kao što su Larsa, Ešnuna, Asirija i Mari.59

Krajem trećeg i početkom drugog tisućljeća pr. Kr. amoritske su skupine iskoristile slabljenje

novosumerske države utjelovljene u III. dinastiji grada Ura, utemeljivši na njezinim

razvalinama vlastite državne tvorevine među kojima je prednost pripala Babilonu pod

Hamurabijem (1792.-1750. g. pr. Kr.). Hamurabi je šesti i najpoznatiji babilonski kralj iz

amoritske dinastije. On se uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici od lokalnog vladara do

neosporivog vladara cijele Mezopotamije, uključujući Sumer i Akad, Mari i Asiriju.60 Mnogi

elementi kraljevskih ceremonija i rituala su bili namjerna imitacija onih III. dinastije Ura,

kako bi održali svoju poziciju njezinih legitimnih nasljednika.61 Društvena nejednakost nije

bila toliko izražena u ranim stoljećima sumerske civilizacije koliko u vrijeme babilonskog

kraljevstva na čelu s Hamurabijem gdje je jasna crta povučena.62 O njemu i njegovoj vladavini

postoji nevelik broj izvornih podataka sadržanih u osam graditeljskih i posvetnih natpisa, 43

zapisa (godišnjih formula) u babilonskim kraljevskim ljetopisima koji su u vremenskom nizu

bilježili važne događaje razvrstane prema godinama kraljevanja pojedinog vladara te na oko

150 glinenih pločica pisanih klinopisom.63 Hamurabijev zakonik, poznat kao jedan od

najstarijih pisanih dokumenata, sadrži zbornik od 282 kraljeve odluke, klesane u stup

klinastim pismom, no nije bio najstariji jer su Sumerani imali svoj zakonik tri stoljeća ranije.64

Vojni pohodi koji su zaokupljali zadnjih 14 godina Hamurabijeva kraljevanja pretvorili su

Babilon u prvorazrednu silu i gospodara međurječja Eufrata i Tigrisa. Stoljeće i pol nakon

njegove smrti došao je kraj njegovoj dinastiji i grad Babilon je osvojen od hetitske vojske. Od

izvora važnih za poznavanje povijesti i kulture samog Babilona, bilježimo putem vrela

napisanih klinastim pismom (Ljetopisi drevnih kraljeva, babilonski ljetopisi, kraljevski

natpisi, topografski natpisi, Ep o stvaranju ili Enuma eliš...), zatim iz biblijskih izvora (Knjiga

Postanka, Jeremija, Ezekiel, Izaija, Knjiga Danielova, Otkrivenje...), iz klasičnih izvora

(Herodot, Diodor Sicilskii, Strabon, Plinije Stariji...), arapskih izvora, te putem brojnih

59 KUHRT 1995: 108.60 BERTAM 2003: 70.61 KUHRT 1995: 76.62 BERTAM 2003: 62.63 GRAČANIN 2011: 80.64 BOROVAC 2002:193.

11

putopisa nastalih u srednjem vijeku i u moderno doba. U Bibliji, Babilon se opisuje

negativnim konotacijama, počevši sa babilonskom kulom65, do Nebukadnezorova ludila i

smrti Baltazara u knjizi Danijela66. U knjizi Otkrivenja spominje se kao 'Babilon veliki, mati

ludnica i odvratnost zemlje'67, 'pade veliki Babilon koji je žestokim vinom svoga bluda

napajao sve narode' 68. Više nego bilo koja drevna civilizacija, uključujući Rimsko Carstvo,

Babilon ostaje simbol koji izražava duboko ukorijenjeno nepovjerenje ili barem

dvosmislenost prema urbanizaciji.69 Tijekom I. dinastije, Babilon postaje neosporivo glavni

grad. Prevladavajuća politička situacija ima svoje religiozne temelje i preuređeni su u mitu o

stvaranju, Enuma eliš, koji postavlja Marduka, glavnog božanstva Babilona, neovisnim o

odlukama Enlila i neosporivog vladara svemira.70 Bog Marduk, potomak treće generacije

bogova, sin Ee, je taj koji preuzima zadaću stvaranja svijeta. On razdvaja praiskonske vode u

slatke i slane vode, zatim određuje kozmičke regije boga Anu, Enlila i Ee, organizira poziciju

zvijezda, sunca i mjeseca što pruža kalendarsko praćenje vremena. Stvara izvore svježe vode,

kišu, rijeke Tigris i Eufrat. Čovjek je stvoren od krvi buntovnih i ubijenih bogova, prožetih

božanskim dahom, u svrhu olakšavanja posla bogovima oko održavanja svijeta. Marduk se

nagradio za svoj trijumf stvaranjem Babilona, 'doma velikih bogova' i svog svetišta.71

Sačuvane su neke himne i hvalospjevi iz starobabilonskog razdoblja. Zanimljivo je da su

većina upućena boginjama, kao naprimjer, spjev o Agušaji je himna božici Ištar.72 Sačuvan je

u nekim dijelovima mit o Etani, prvom kralju Kiša koji je stupio na prijestolje nakon potopa,

te mit o Adapi iz Eridua. Od staroasirskog perioda jako je malo ostataka istraženo. Ime Ašur

je ujedno ime glavnog božanstva i ime grada. Ne pojavljuje se kao ime božanstva sve do III.

dinastije Ura.73 Ime države Asirije je izvedeno iz grada Ašura.74 Sumersku mitologiju preuzeli

su donekle i Asirci u sjevernoj Mezopotamiji od o. 1200. g. pr. Kr. do pada asirske države i

razorenja Ninive 612. g. pr. Kr. U razdoblju o. 1000. g. pr. Kr. glava panteona (Marduk –

Ašur) želi premoć nad čovječanstvom i prirodom, prevladava jedan prikriveni monoteizam

koji je ograničen jedino lokalnim kultovima i ostalim bogovima. Službeni panteon se sastoji

od mnogih božanstava koji se u raznim tekstovima prikazuju zapravo kao razni aspekti

65 Biblija, Knjiga Postanka, 111-9.66 Biblija, Daniel 11- 1442.67 Biblija, Otkrivenje, 17 5.68 Biblija, Otkrivenje, 148.69 LEICK 2003: 2.70 JOHNSTON 2004: 397.71 LEICK 2003: 12.72An Overview of Mesopotamian Literature [http://www.gatewaystobabylon.com/introduction/literature.htm] 1.9.2013.73 KUHRT 1995: 84.74 JOHNSTON 2004: 397.

12

glavnog božanstva. Naši su književni izvori za mezopotamsku mitologiju uglavnom prijepisi

starijih sumerskih i akadskih inačica iz južnomezopotamskih hramova. Prema zapovijedi

asirskog kralja Asurbanipala (668.-626. g. pr. Kr.), sva je ta predaja sabrana, zapisana i

pohranjena u njegovoj zbirci glinenih ploča u Ninivi. Natpisi na kraljevskoj građevini Ašura

su glavni izvori tog razdoblja, na kojima se koristi staroasirski dijalekt akadskog jezika

(poprilično različit od starobabilonskog) i daju kralju jednostavnu titulu: 'išš'iak (dingir)

Aššur'- 'zastupnik (ili vladar, upravitelj) boga Ašura'.75 Ta titula se koristila jedino u

službenim kraljevskim dokumentima i natpisima, dok se u svakodnevnim dokumentima

vladar naziva ruba'um ili belum što znači princ i gospodar.76 U Kanišu (Kultepe) je otkrivena

asirska trgovačka naseobina, Asirci su ne samo u Kanišu nego i u mnogim drugim mjestima

osnovali naseobine koje su imale neku vrstu diplomatskog statusa, označavale su se karum.

Karum Kaniš je bila jedna od najbogatijih i najinformativnijih naseobina što se tiče podataka

o asirskoj trgovini. Sa zemljom kojom su zavladali stranci, Asirija je u desetom stoljeću pr.

Kr. došla do samoga dna, ali se uzdigla pod vodstvom Adad-nirarija II. Pod Asurbanipalom se

Asirija proširila po cijelom Bliskom Istoku i učinio je Ninivu jednim od najbogatijih gradova

toga vremena. Asirska država je pala padom Ninive 612. g. pr. Kr. 77 U Asiriji se broj natpisa

vezanih uz opise bitaka povećao poslije 1300. g. pr. Kr., dok su natpisi tog tipa često u

potpunosti izostavljeni do neoasirskog razdoblja.78 Dugački natpisi su najčešće pisani na

kamenim ili glinenim pločama. Trinaest godina prije pada Ninive, kaldejska dinastija je

zauzela prijestolje u Babilonu (o. 625.-539. g. pr. Kr.). Kaldejci bili aramejsko pleme koje se

smjestilo u južnoj Mezopotamiji tri stoljeća ranije. Herodot je naveo opise donjeg dijela

svetišta u Babilonu, te Zeusovog zlatnog kipa kako su ga Kaldejci opisali.79 Pod Kaldejskim

vodstvom, Babilon je punio prazninu ostavljenu padom asirskog kraljevstva. Najznačajniji je

vladar Nebukadnezar II. (604.-562. g. pr. Kr.), čija je vojska uništila Jeruzalem i čiji je glavni

grad Babilon postao legendaran po svojoj veličanstvenosti.80 Svladao je posljednja uporišta

asirskog otpora i posvetio svoju vladavinu intenzivnoj gradnji. Oni su vladali zemljom sve

dok svi nisu potpali pod vlast sve moćnijih Perzijanaca za vladavine Kira Velikog, koji je

osvojio Babilon 539. g. pr. Kr.

75 KUHRT 1995: 84.76 KUHRT 1995: 89.77 BERTAM 2003: 57.78 An overview of Mesopotamian Literature [http://www.gatewaystobabylon.com/introduction/literature.htm], 1.9.2013. 79 HERODOT, Povijest, I., 18380 DIODORUS SICULUS, II, 71-3, 83, 94-5.

13

3. ARHITEKTURA I UMJETNOST

3.1. Enuma eliš, potop i Gilgameš

Enuma eliš prati obred babilonske novogodišnje svetkovine četvrtog dana te

jedanaestodnevne proslave. Tekst je restauriran prema kopijama iz Asurbanipalove biblioteke

u Ninivi i prema odlomcima iz južne Mezopotamije. Najstariji postojeći je odlomak iz prvog

tisućljeća pr. Kr., ali se na osnovi jezika i stila sa sigurnošću može tvrditi da je izvornik stariji,

te potječe iz drugog tisućljeća pr. Kr. i da se upotrebljavao već za Hamurabija. 81 Često se

naziva i babilonskim mitom o stvaranju, orijentiran je na vrhovnu moć boga Marduka i

njegovoj odluci da stvori čovjeka kako bi on preuzeo služenje bogovima i tako ih rasteretio. U

čast Mardukove pobjede sagrađeno mu je svetište na golemom terasastom tornju (zigurat),

babilonska kula u drevnoj hebrejskoj legendi.82 «..Potom rekoše:»Hajde da sazidamo sebi

grad i kulu s vrhom do neba, i da podignemo sebi spomenik, da se ne raspršimo po svoj

zemlji» A Gospodin siđe da vidi grad i kulu što su ih zidali sinovi čovječji:»Evo, svi su jedna

narod i jednak je jezik svima....Hajde da siđemo i da im pomiješamo jezik, da ne razumiju

jedan drugoga što govore....I rasprši ih Gospodin otamo po svoj zemlji. Tako su morali

odustati od zidanja grada. Zato je prozvan Babel; jer ondje pomiješa Gospodin jezik cijele

zemlje...» Autohtoni narodi Mezopotamije i njihovi 'derivati', uključujući i drevnu povijest

Biblije83, slažu se u pogledu toga kako je u ovo vrijeme uslijedila prirodna katastrofa koja je

prijetila izumiranjem čovječanstva, te kako je spas nekolicine vrijedan toga da nastavi

reprodukciju čovječanstva ili civilizacije, u pravi čas, posredovanjem dobroćudnog

božanstva.84 U ranijem obliku, te tradicije su se koncentrirale oko Šurupaka (Fara u južnom

Iraku), čiji je kralj otjerao poplavu u čamcu, i u jednoj verziji, postigao besmrtnost. 85 Njegova

imena u različitim tradicijama ovise o njegovoj ulozi i sudbini. U najranijoj sumerskoj verziji,

on je, čini se, Ubar-Tutu 'prijatelj boga Tutu' ili kao Ziusudra 'život dugih dana'. Kasnije on je

jednostavno (i vjerojatno krivo) nazvan po svom gradu, Šurupak.86 Najraniji akadski izvori

zovu ga Atar-hasis, 'mudrac nad mudracima', dok oni kasniji, inkorporirani u Ep o

Gilgamešu, zovu ga Uta-napištam, 'on je našao (vječni) život'. U Bibliji, on se zove Noa,

opisan kao «ovaj će nas natjerati da se pokajemo za svoja djela i iz tuge naših ruku sa zemlje,

81 GRAY 1987: 29.82 Biblija, Knjiga Postanka, 111-9.83 Biblija, Knjiga Postanka, 1-11.84 HALLO, SIMPSON 1998: 32.85 HALLO, SIMPSON 1998: 32.86 HALLO, SIMPSON 1998: 32.

14

jer ju je Gospodin postavio pod kletvu», iako je njegovo ime vezano za korijen koji znači

'odmoriti, počinak...' i semantički je jednako njegovom suvremeniku Na'amah, čije ime znači

'ugodan'.87 Naime, u Epu o Gilgamešu je uključen izvještaj o potopu, jedna od inačica drevne

mezopotamske legende o potopu, gdje Utnapištim priča Gilgamešu kako je preživio potop.88

Izvještaj u Starom zavjetu govori kako je potop sredstvo božje moralne osude «Kad Gospodin

vidje da je pokvarenost ljudi na zemlji velika i da je sve mišljenje i sve htijenje njihova srca

svejednako išlo samo na zlo, pokaja se Gospodin što je bio načinio ljude na zemlji».89 Starija

hebrejska verzija, iz o. 10. st. pr. Kr., ne daje se razlog zbog kojeg je nastao potop. Međutim,

u jednom akadskom mitu, u mitu o Atar-hasisu, objašnjava se da je bogove zasmetalo što se

ljudi brzo množe, što stvaraju sve veću buku ometajući njihov mir, zato je prvo poslana glad,

a zatim je pušten potop.90 Enlil kao sumerski bog zraka, kontrolirao je strašne sile prirode,

razljućen bukom koja se dizala iz prenaseljenih gradova, odlučio je uništiti stanovnike zemlje

i poslao je tako veliki potop da su se uplašili čak i drugi bogovi, nakon upozorenja boga vode

Ee, mudrac Utnapištim izdržao je kataklizmu u svom brodu i bog Enlil ga je nagradio vječnim

životom.91 Noa i njegova obitelj bili su jedini ljudi koji su preživjeli potop što je prekrivao

zemlju 150 dana prije nego što se počeo povlačiti ostavio Noinu barku na planini Araratu,

Noa je pustio grlicu ali ona nije pronašla suhu zemlju pa se vratila u utočište na barci, sedam

dana kasnije on je pušta, i ovaj put, premda se bila prisiljeni vratiti, ona mu donosi maslinovu

grančicu kao znak da se potop povlači.92 Utnapištimova barka, kako se voda povlači zastaje na

planini Nisir, on šalje grlicu i vrapca, oboje se vraćaju na barku u nemogućnosti da nađu

hranu ili suho mjesto za gnijezdo, ali kada je pustio gavrana on se nije vratio, i Utnapištim

zaključuje da je gavran našao suho tlo, prinosi žrtvu na vrhu planine koja umiruje bogove.93 U

Epu o Gilgamešu, najstarijem epu svijeta, djelu semitskog Babilona, utemeljenom na starijoj

sumerskoj podlozi, govori se o Gilgamešu koji traga za vječnim životom. U tom epu u kojemu

se prvi put spominje opći potop, stoje i stihovi. Utnapištim (Gilgamešov pradjed, sumerski

Noa) prepričava razgovor s bogom Ea: «..Ja ispunih riječi Ea i radu ja pristupih.. Petog dana

oblik lađe ja skrojih...Plan lađe nabacih i nacrtah ga...».94 Čuveni Ep o Gilgamešu sačuvao se

na dvanaest ploča na akadskom jeziku iz sredine drugog tisućljeća pr. Kr., te na palestinskim

odlomcima iz o. 1200. g. pr. Kr. i na krhotinama iz hetitske prijestolnice Boghazköy u maloj

87 HALLO, SIMPSON 1998: 32.88 GRAY 1987: 47.89 Biblija, Knjiga postanka, 6 5-7.90 GRAY 1987: 47.91 STORM 2002: 30.92 STORM 2002: 31.93 STORM 2002: 32.94 GRAY 1987: 47.

15

Aziji.95 Legenda je konačna redakcija sage o zbivanjima povezanim s Gilgamešom, kraljem

sumerskog grada Uruka, biblijskog Ereka, u prvoj četvrtini trećeg tisućljeća pr. Kr. Njegovo

postojanje dokazuje sumerski odlomak pisan epskim stilom iz prve polovice drugog tisućljeća

pr. Kr. u kojem se spominje rat između Gilgameša i kralja Kiša koji je opsjedao Gilgamešov

grad, pa je Gilgameš rado prihvatio njegove uvjete. U drevnom semitskom svijetu čovjek

pronalazi svoju najveću bliskost i sličnost bogovima u kralju, kako i kaže akadska poslovica:

'Budući da je kralj, čovjek je božja slika'.96 Gilgameš, 'sin Lugulbanda, savršene snage' je

kralj koji je sagradio zidine Uruka. Imena Lugulbanda i Gilgameša se pojavljuju u sumerskim

kraljevskim listama Uruka, tamo je Gilgamešu pridružen drugi otac, iz visokog svećenstva.97

3.2. Hramovi, palače i zigurati

'Mezopotamija je rodno mjesto arhitekture', izjavio je povjesničar umjetnosti Sigfried

Giedion u svome djelu, The Eternal Present.98 Najraniji detaljni dokazi o organiziranim

religioznim vjerovanjima u državama južnog Iraka (Sumer i Akad, kasnije Babilon) dolaze iz

lokaliteta Eridu i Uruk. To su dva najranija urbana središta Sumera koja su rasla oko kultnih

građevina koji su već bili prototipovi kasnijih mezopotamskih hramova.99 Kao što su

stanovnici Mezopotamije živjeli u kućama, tako su i gradili kuće za njihove bogove u nadi da

će boraviti među njima i štititi ih. Usred grada je smještena palača, stan vladara i hram, stan

boga zaštitnika grada, uz koji se podiže zigurat. Monumentalna je građevina nalik na stube na

vrhu kojih je stan božanstva. Oblik su kasnije preuzeli Babilonci i kasnije Asirci. Najstariji

primjer mezopotamskog hrama pripada južnom lokalitetu, gradu Eridu koji datira u peto

tisućljeće pr. Kr., sastoji se od jedne prostorije, u središtu se nalazi žrtveni stol vjerojatno

ispred kojega se nalazi niša i stubna ploča koja je imala funkciju oltara ili se na njoj nalazio

kip božanstva.100 Do četvrtog tisućljeća pr. Kr., arhitektura hramova se promijenila, što

pokazuje hram kasnijeg datuma u Eridu. Uruk je u četvrtom tisućljeću pr.Kr. bio najvažniji

grad u Mezopotamiji i dom dvaju važnih vjerskih središta: kompleksa Kullaba, posvećenog

kultu boga Anu, i kompleksa Eanna, gdje se štovala božica Inana (Ištar). Kompleks se uzdizao

na telu, umjetnoj uzvisini koja je nastala uslijed ljudskog naseljavanja istog područja više puta

tijekom dugog razdoblja. Iz različitih drugih zapisa također saznajemo kako je na brežuljku

95 GRAY 1987: 40.96 GRAY 1987: 40.97 JOHNSTON 2004: 54.98 GIEDION 1964: 176; BERTMAN 2003: 204.99 JOHNSTON 2004: 165.100 BERTMAN 2003: 205.

16

El-Obeid kod Ura otkopan hram Ninhursag, jedna od najstarijih sakralnih građevina u svijetu.

Bio je smješten na terasi, strop dvorane pridržavali su drveni stupovi obloženi bakrom i

mozaicima. Na jednom zlatnom zrnu bilo je zapisano ime graditelja hrama: Aanipada. Ploča

od vapnenca ispisana klinastim pismom potvrđuje da je zgradu posvetio «A-ani-pada, kralj

Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura».101 Veličina građevine se znatno proširila, interijer je

podijeljen na tlocrtu koji će postati karakteristika hramova na drugim lokalitetima, svetište je

podignuto na terasi i moglo mu se prići preko stuba. Kasnije u asirskom i neobabilonskom

kraljevstvu, hram je integriran u palaču, što je simboliziralo s jedne strane podređenost

vjerskih aktivnosti svjetovnim vlastima.102 Kako je prolazilo vrijeme, na ostacima starih

hramova izgrađeni su novi, te su tijekom tih procesa svetišta rasla sve više u visinu. Vladari u

Mezopotamiji su sa velikim ponosom preuzimali ulogu onih koji će izgraditi sakralne objekte.

Ur-namu, vladar treće dinastije Ura, nazivajući se 'vladarom Sumera' i Akada podigao u Uru

gradske zidine, veliki zigurat i više hramova bogovima. Pečatnjak na kojoj se nalazi Ur-

namuov kodeks opisuje kako je on nosio alate na svome ramenu, dok jedna ploča opisuje Ur-

nanšeu kako na svojoj glavi nosi košaru gline kako bi radio cigle.103 Kip Gudeje prikazuje

njega kako sjedi te drži nacrte hrama u svome krilu. Nabopolasar na natpisu naglašava i rekla

bih, ponosi se s time kako je zasukao rukave i nosio glinu i cigle za Mardukov hram.104 Bio je

veliki graditelj hramova, građevni materijal je nabavljao iz zemalja od Elama do Sredozemlja,

od Perzijskog zaljeva do Taurusa. Postojao je običaj da naredbodavac stavlja povelje i isprave

o građevini u temelje, najčešće na uglovima ili u sredini, ispod terasa ili pragova, u kutije ili

kapsule, oblikovane iz šest opeka, u Asiriji isprave su se pohranjivale na pločama u kamenim

škrinjama s poklopcem.105 Također su bili postavljeni i u zigurate. Preko više od 30 ovakvih

građevina je pronađeno u različitim gradovima, najjranije u lokalitetu Eridu, datirano krajem

trećeg tisućljeća pr. Kr. Termin zigurat potječe od akadske riječi zigguratu, što znači 'visoko

mjesto' ili 'vrh'.106 Najbolje očuvani zigurat se nalazi u lokalitetu Ur, datira u kasno šesto

tisućljeće pr. Kr. Orijentacija hrama je istovjetna sa onom većine mezopotamskih hramova, to

su četiri kuta koji su usmjereni prema četiri strane svijeta.107 Najveći zigurat u Mezopotamiji

je bio onaj u Babilonu, ali preživjeli su samo temelji. Bio je nazivan 'Etemenanki', što znači

'temelji neba i zemlje', tzv. kula babilonska i hram Marduka. Sudeći prema zapisima u glini,

101 VILIČIĆ 2000: 170.102 BERTMAN 2003: 205.103 BERTMAN 2003: 206.104 BERTMAN 2003: 206.105 VILIČIĆ 2000: 170.106 BERTMAN 2003: 206.107 BERTMAN 2003: 207.

17

prvi je zigurat propao već za Hamurabija, u kasnijem je vremenu opet podignut i ponovno

razoren u ratovima. Osnivač novobabilonske dinastije Nabopolasar nakon razaranja sagradio

je novi zigurat. Te spomenike i način njihove izvedbe opisuje Herodot, posjetivši Babilon u

doba Atakserksa III. Herodot je objašnjavao funkciju zigurata kao oltar koji je podignut

visoko kako bi bio blizak božanskom carstvu, gdje bi božanstvo moglo sići na zemlju.108 Kao i

najstariji hram, te zigurat, najstarija palača se također nalazi u Eridu, datira se u rano treće

tisućljeće pr. Kr.109 Palača Zimrilima, vladara države Mari, bila je jedna od najvećih

mezopotamskih palača, sadržavala je oko 300 soba. Asirsko doba karakteristično po ratničkim

preokupacijama, ostavilo je niz reljefa s prikazima ratničkih logora, gradskih zidina, kuća,

građevina s kupolama, kao recimo Sanheribova palača u Ninivi koja je bila ukrašena

iznimnim reljefima. Sudeći po tim prikazima još se oko 700. g. pr. Kr. izgrađuju kuće

kružnog tlocrta, natkrivene niskom polukružnom ili visokom šiljatom kupolom, prikazuju se i

kao višekatnice.110 Palača koja najviše impresionira pripada Nebukadnezaru II. u Babilonu,

opisana kraljevim riječima 'čudo čovječanstva, središte zemlje, sjajno prebivalište, boravište

veličanstva', te naravno moram spomenuti 'Viseće vrtove' za koje je još pitanje jesu li uopće

postojali. Viseće vrtove opisuje Diodor Sicilski111, kao jedno od 7 svjetskih čuda, ali koji se ne

spominju nigdje u babilonskim tekstovima.

4. ZAKLJUČAK

Drevne kulture i civilizacije su temelj svijeta kojeg danas poznajemo. Odlučila sam se

za ovu temu jer me fasciniraju pojave kojima čovječanstvo iz razdoblja u razdoblje pripisuje

određene karakteristike koje 'nisu sa ovoga svijeta'. Fascinantno je upravo zbog toga što se i u

današnje 'znanstveno doba' svejedno koristi naradnaravno kako bi se pojasnila određena

pojava, proces ili događaj, te se po tome uopće i ne razlikujemo od civilizacija koje su

postojale tisućama godina prije nas. Fokusirala sam se više na preinake božanstava i mitova u

određenim periodima, te zaključila kako su drevne civilizacije bile itekako u kontaktu, služile

su se međusobnim saznanjima i uzimale ono što je njima bilo prihvatljivo s obzirom na

društvene i političke okolnosti. Nisam navela sva božanstva i mitove koji su postojali u

mezopotamskoj religiji nego one najbitnije za koje sam smatrala da su imali najveći utjecaj.

Ipak je nemoguće opisati svakog od njih i navesti sve mitove u svega par stranica. Istražila

108 HERODOT, Povijest, I., 181.109 BERTMAN 2003: 211.110 VILIČIĆ 2000: 173.111 DIODORUS SICULUS, II, 71-3, 83, 94-5

18

sam prvotne i, rekla bih, ključne civilizacije koje su ostavile najjači utisak i ostavile uzorke, te

principe vjerovanja prema kojima su se prilagođavali ostali. Čitajući o mitovima i izgradnji

sakralnih objekata, te o važnosti koju su stanovnici Mezopotamije pridavali bogovima, svatko

će osjetiti strahopoštovanje. No, stavljanjem mitova u okolnosti povijesnog razdoblja, u okvir

običaja, tradicije i vjerovanja naroda u kojem su nastali, svatko će razumjeti njihovu svrhu.

Vox populi, vox dei.

19

5. BIBLIOGRAFIJA

5.1. Izvori

BIBLIJA. Sveto pismo Staroga i Novog zavjeta. Zagreb: Naklada Sv. Antuna 2011.

DIODORUS SICULUS, Bibliotheca Historica – Library of History, II. Cambridge &

London: Loeb classical Library 1998.

HERODOT, Povijest, Zagreb: Matica hrvatska 2000.

5.2. Literatura

ANDRE-SALVINI, Beatrice 2009. Babilon. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

BERTMAN, Stephen 2003. Handbook to Life in Ancient Mesopotamia. New York: Facts on

file.

BOURBON, Fabio 2002. Drevne civilizacije: Velike kulture svijeta. Zagreb: Mozaik.

CRAVETTO, Enrico-GOLDSTEIN, Ivo (ur.) 2007. Povijest 1: Prapovijest i prve civilizacije.

Zagreb: Europapress holding .

GIEDION, Sigfried 1962. The Eternal Present: The Beginnings of Art. London: Oxford

University Press.

GRAČANIN, Hrvoje 2011. «Babilonski kralj Hamurabi.» Meridijani 158: 80-87.

GRAY, John 1987. Mitologija Bliskog istoka. Ljubljana: Mladinska knjiga.

HALLO, William W.-SIMPSON William K. 1998. The Ancient Near East: A History.

Orlando: Harcourt Brace College Publishers.

JAMES, E. O. 1962. The Ancient Gods: The History and Diffusion of Religion in the Ancient

Near East and the Eastern Mediterranean. London: Readers Union Weidenfeld &

Nicolson.

JOHNSTON, Sarah Iles (ur.) 2004. Religions od the Ancient World. London: The Belknap

Press of Harvard University Press.

KUHRT, Amelie. 1995. The Ancient Near East c.3000-330 BC: Volume one. London and

New York: Routledge.

LEICK, Gwendolyn 2003. The Babylonians: An Introduction. London and New York:

Routledge.

SNELL, Daniel C. 2005. A Companion to the Ancient Near East. Cornwall: TJ International.

STORM, Rachel 2003. Enciklopedija mitologija Istoka. Rijeka: Leo-commerce.

20

VILIČIĆ, Melita 1999. «Arhitekt i njegov nacrt u starom vijeku.» Prostor 7: 157-180.

5.3. Internet stranice:

An Overview of Mesopotamian Literature [http://www.gatewaystobabylon.com], 1. 9. 2013.

21