ko jarićima jede majku
DESCRIPTION
Drama Vladimir ĐorđevićTRANSCRIPT
KO JARIĆIMA JEDE MAJKU
VLADIMIR ĐORĐEVIĆ
Drama koja je pred vama nastavak je priče koja se zove Milica, Marica i kulturna zavrzlamica.
Ali iako je možda niste čitali neće vam biti teško da se prišunjate i kroz granje zekinog žbuna
pogledate šta se sve u toj kulturnoj šumi događa
Pre nekoliko meseci Vuk – gost iz Francuske, koji je doneo novi kulturni pravac bio je
odveden na sud od strane sestara bliznakinja –
Milice, Marice, lovca i bake.
Sestre su mu zamerale to što se on meša u njihovu kulturu, jer Milica sluša turbo-folk, a
Marica Baha i Šopena. Baka i lovac takođe drže do svojih stilova i grčevito ih stežu u
stihovima svojih omiljenih pesama koje često pevuše.
Plašeći se da Vuk ne raširi šumom neke nove kulturne pravce, a i da usput nekoga ne pojede,
bliznakinje, lovac i baka na prepad ga hvataju i odvode na sud. Ispod najvećeg bora gde u
senci stoletnih grana, okrenuta ka večnosti počiva Đurina bista, održano je suđenje.
Đura je inače nekada živeo u šumi i tada je sve bili strašno. Životinje nekulturne, uslovi za
život teški, nestašica svega i svačega a najveća nestašica koja je potresala ovo područije tih
godina bila je nestašica kulture.
Đura je sada u penziji i dobio je počasno mesto u istoriji šume kao predstavnik i vođa perioda
mraka zvanog Đurinizam. Od svega toga ostala je samo lepa bista, koja je nekada ličila na
strašilo, ali su se životinje sažalile i bistu ulepšale tako da ko god da je pogleda na licu mu se
rodi blagi osmeh. Nekome iz sažaljenja, a nekome od sreće što je Đura napokon ODĐURIO
svoje. U znak sećanja na oslobođenje od Đurinizma sve bitne stvari u šumi se rešavaju
upravo kod njegove biste.
I tu oko nje kao da se neprestano čuje kako vetar donosi stihove koje su mu Milica i Marica
ispevale: Sad nam šuma od kulture blista, a od Đure, a od Đure, ostala nam bista.
Dakle, Vuka su doveli na sud.I upravo ovaj drugi deo priče počinje tamo gde se onaj prvi
završio.
Nije se desilo ono što su možda mnogi očekivali: da Vuka osude na mnogo godina zatvora,
već se dogodilo nešto sasvim drugo. Pogledajmo šta.
Baka:
Vi ste hteli da pojedete nas, doživotna robija to je za vas.
Lovac:
Ja bi ga na vešala.
Milica:
Možda je bolje da mu izvučemo uši, iskopamo oči, isčupamo rep.
Baka:
Pa neka tumara šumom slep.
Marica:
Ili da mu uzmemo sve pare, pa neka luta dok ne lipše od gladi.
Vuk:
Jao šta će sve meni da se radi...
Lovac:
Ne brini, nije to ništa, zamisli da je srednji vek, to bi bile muke tek.
Baka:
Zakon moramo da poštujemo.
Milica:
I da ga sprovedemo sada.
Marica:
Hajde da ga bacimo u rudnik, pa neka umre od rada.
Baka:
Ali ipak sam videla da si ti kulturan malo i da ne jedeš ovčije salo. Nisi ti baš tolika ala.
Milica:
Više mi liči da je budala.
Lovac:
Pa ako može daj da mu progledamo kroz prste.
Marica:
Pored njega takvog ovce mogu slobodno da brste.
Baka:
Pa hajde da ti pružimo šansu da od života napraviš romansu.
Lovac:
Da ne kažeš posle da smo mi zli. Hajde reci šta bi ti?
Vuk: Iskupiću se za sve ono loše što sam hteo da uradim. Od sada ću i ja u ovoj šumi da radim
i gradim.
Milica:
Ti si neki građevinar, zidar?
Vuk:
Znam da predajem crtanje, pevanje, književnost, SVE,...Dajte mi samo ove devojčice dve.
Milica i Marica:
Jaaaoooooo.
Lovac:
Da ih damo tebi.
Baka:
Pa da ih pojedeš.
Vuk:
Neee, otvoriću školu kulture, da šumu više ne biju kiča i šunda bure. Njih dve će biti đaci,
naučiće sve što bi trebalo kulturan čovek da zna. Ubrzo će biti kulturna šuma sva.
Lovac:
One će to znanje lako preneti drugim životinjama. A i ja bih u tu školu vuče.
Vuk:
Samo bez tuče.
Lovac:
Ono što sam učio kažu ne važi više.
Čuje se grmljavina.
Milica:
Izgleda da će biti kiše.
Marica:
Hajdemo, kasnimo na čas violine.
Vuk:
Od sada ću ti ja držati časove sine.
Milica:
Hej Vuče, ona ti nije sin, ona je ćerka.
Vuk:
Vidim da je opasna zverka.
Baka:
Dobro oslobađamo te muka, a i da ne ispadne bruka.
Marica:
Da ne kažu: Vidi došao čak iz Francuske.
Milica:
A oni ga odveli na sud i proglasili da je lud.
Marica:
Nemoj tako mi smo fini.
Milica:
Zato izvini.
Baka:
Od danas predaješ u školi kulture.
Milica:
Vidiš, mi tebe našeg neprijatelja, našeg krvnog neprijatelja, postavljamo na uzvišeno mesto.
Marica:
To ne radimo često.
Lovac:
Zato nemoj posle da pričaš da si upao u neku ludačku šumu.
Milica:
Gde su te mučili, gde su te terali da pumpaš traktorsku gumu.
Vuk:
Hvala na razumevanju, opravdaću poverenje, idem da se spremim za čas i kulturi da učim
vas.
Milica i Marica ostaju same na sceni.
Milica:
Jao teško nama, ja ne znam ko je ovde lud.
Marica:
Ipak mislim da je pravilno postupio sud.
Milica:
Nadrljale smo, ima da se uči i ko zna kakvim mukama će taj učitelj da nas muči?
Marica:
Pa ako nas bude za uši vukao ili tukao, žalićemo se odboru za zaštitu prava deteta.
Poslaćemo im pismo po Sovi pismonoši.
Milica:
Nemaš pojma. Nije po sovi pismonoši nego po golubu pismonoši. Ako bude počeo nešto da
mlati i da se na času klati pustiću mu odmah turbo-folk hitove, i ima da pobegne pre prvog
zvona.
Marica:
Tvoja muzika je teška više tona.
Milica:
Ne lutkice bolje da mu ti odsviraš Šopena ili Baha i ostaće bez daha.
Na scenu ulazi majka.
Majka:
Jao golupčići moji, pa to je divno čujem krećete u školu kulture.
Marica:
Da mama, ali učitelj nam je Vuk.
Milica:
Što nosi strelu i luk.
Majka:
Oslobađam vas obaveze da idete kod bake, ja sam već jutros bila i zamislite šta je baka snila.
Milica i Marica:
Štaaaa?
Majka:
Sanjala je kaže kako Vuka međunarodni šinteri traže, i kako se on kod nas krije, samo da se
otarasi robije.
Lovac:
Znao sam da je prevarant stari, trebalo je da ga udavim u bari.
Milica:
E, nećete moći, to je sada učitelj naš i dobar je baš.
Marica:
Nedamo ga, i mi smo neka sila, pa makar i kulturna bila.
Majka:
Odoh ja da spremim kolače za baku, da pozovem čavku i svraku da odnesu protezu baki.
Milica:
Mnogo smo jaki.
Marica:
Ima da čuvamo Vuka pa neka pukne od muke ceo svet. Ja ću na prvom času dobiti pet.
Lovac:
Hajdete da pripremimo učionicu. Moraćemo da oduzmemo baki parče zemlje ispod one
velike lipe. Tu će biti učionica.
Milica:
Hajde da tu zemlju uzmemo baki, mnogo volim harač. Što volim da oduzimam.
Marica:
Ja više volim da sabiram.
Ispred Bakine kućice.
Baka:
Nema moje Milice, ni Marice, polaze u tu školu, a bolje je i da ne dolaze često, uvek sam se
plašila kada prolaze kroz tu šumu. Mada ni šuma nije kao što je bila, pa ni vukovi, sada i sa
njima možeš da se dogovoriš. Daš mu nešto ispod ruke i prođeš. Mito i korupcija i ovde vlada
ako imaš para nemora da se strada.
Lovac:
Dobar dan bako.
Baka:
Jao vidi moje devojčice slatke.
Lovac:
Dobar dan bako.
Baka:
Jao moje male devojčice, slatkiši bakini.
Lovac:
Dobar dan bako.
Baka:
Jao vidi ti njega, jesi li ti to sine pošao u rat.
Milica:
Ovo što imamo da ti kažemo nije baš slatko.
Marica:
Ali je kratko.
Lovac:
Zbog potreba šumskog ministarstva obrazovanja oduzima ti se zemlja ispod lipe stare.
Baka:
Pored koje bare.
Lovac:
Ne bare, pored lipe stare.
Baka:
Šta zubi ti se kvare, pa da kada si pojeo sav med.
Milica:
Idi malo napred, ona je gluva.
Baka:
A nema više buva istrebila sam sve.
Lovac:
Hajde recite joj vas dve, ja ću od nje da poludim.
Milica:
Znaš baba onu tvoju parcelu kod lipe.
Baka:
Znam tu sam upoznala Dragoslava, ljubav mog života, i šta je sve pod tom lipob bilo.
Marica:
Da se priča to je sramota.
Baka:
To je divota, tu mi je donosio cveće.
Milica:
Baba pusti sada cveće da ti dira uspomene niko neće.
Marica:
Ali moramo da ti diramo zemljujer tu treba da bude učionica.
Baka:
A razumem, zbog te vaše škole, pa šta vam je sada palo na pamet da idete u školu kako ni ja
ni dragoslav nismo išli u školu pa smo se voleli čitavog života.
Marica:
Rasplakaću se.
Milica:
Pazi da se ne upiškiš molim te nisam ti ponela pampers.
Lovac:
Je l’ može ova baba nešto sa shvati ili da primenim silu.
Baka:
Što si ti neki siledzija.
Lovac:
Znači razumela si oduzimamo ti tu zemlju.
Milica:
A uspomene zavi u maramicu i čuvaj.
Marica:
Ta je slinava.
Baka:
Pa baš uzimate najbolje parče.
Lovac:
Ćuti mogli smo da ti uzmemo celu kuću.
Marica:
To ti je ovaj naš vuk, gost iz Francuske doneo sa sobom zakon.
Milica:
Koji moramo da prihvatimo da bismo ušli u savez svetskih šuma.
Lovac:
Potom zakonu, mogu da ti oduzmu sve što imaš, ako je za dobrobit zajednice.
Baka:
I uspomene da mi uzmu.
Milica:
Ma ne samo zemlju.
Lovac:
Bako nemojte se opirati da ne upotrrebim silu.
Marica:
Pazi da od bake ne dobiješ vilu.
Milica:
Ma može da dobije samo kilu.
Baka:
Dobro. Dajem zemlju samo hoću da se postavi ploča na kojoj će pisati da sam ja to dala školi.
Milica:
Hoćeš zlatnim slovima.
Marica:
Napisaćemo: Baki se cepalo srce ali je ipak odlučila da pokloni masto gde se rodila ljubav
žarka i da tu otpočne borba za obrazovanje.
Milica:
Jer baka je uvek glasala za znanje.
Lovac:
A sada hajdemo, učitelj se već sigurno spremio za čas.
Marica:
Pa nemože da počne bez nas.
Baka:
Čekajte mogla bi možda i ja da pomažem nešto u toj školi.
Milica:
Da uči druge, baka to voli.
Lovac:
Mogli biste da držite časove bontona.
Marica:
One koje je htela da nam drži mečka.
Milica:
Baka je čuvena škola Bečka.
Lovac:
Pa daću ovaj predlog na glasanje preko mobilnog telefona pošto je malo ostalo do prvog
školskog zvona.
Milica:
Pa ako bude dometa do svake jazbine.
Marica:
I baka će u profesore da se vine.
Lovac:
Neka krene glasanje putem sms-a samo da se ukuca prava adresa.
Marica:
Pa svi će da pošalju glas za baku.
Milica:
Sada ću da pozovem svraku da poseti životinje sve.
Marica:
I neka savka pošalje po poruke dve.
Evo nas na početku prvog časa. Vuk, kao i uvek čeka spreman ko zapeta puška, ali ne ona što
želi njega da nanjuška. Počinje nastava.
Scena u improvizovanoj učionici ispod velike lipe u centru šume.
Vuk:
Vi ste u školu danas pošle, e pa dobrodošle.
Marica:
A šta ćemo da učimo prvi čas.
Vuk:
To zavisi i od vas, da vidim šta i koliko znate pa ću onda da ...
Milica:
Odlično, uči se po našem programu.
Vuk:
A ne nemožete od škole da pravite dramu.
Milica:
Kakvu dramu, drama će da bude ako nas ničemu ne budeš naučio pa se onda skupe sve
životinje, jer se nadaju da ti nas naučiš a mi onda to da prenesemo njima.
Marica:
Ako nas ne mnaučipš ništa, ti si nadrljao.
Vuk:
Šta sam zabrljao?
Milica:
To ćemo da vidimo na kraju.
Marica:
Da li će druge životinje prelaznu ocenu da ti daju?
Vuk:
Pa ja sam učitelj ne oni.
Milica:
Ako ne budeš dobar ima ministar sa tog mesta da te skloni.
Marica:
Bolje pričaj sve što znaš.
Vuk:
Ma pričaću i pevaću i recitovaću samo da budu zadovoljni.
Milica:
I čemu ćeš to da nas učiš?
Marica:
Nećeš valjda mnogo da nas mučiš.
Vuk: (za sebe)
Možda bi trebalo sada da im naplatim za sve ono što su me razni ludaci mučili u mnogim
bajkama. Ne znam da li uopšte ima bajke u kojoj me neko nije mučio. Kada se samo setim
onih prasića, pa onih jarića, svi su mi zadavali dosta muka.
Milica:
Šta buncaš, tebi je muka.
Vuk:
Ma ne, neću da vas muičim ja sam izučio velike škole širom Evrope, tamo je bilo dobre
klope.
Marica:
Ovde se klopa samo u restoranu.
Milica:
Gde spremaju šumsku hranu.
Vuk:
Ala bi dobro palo jedno šumsko jagnje do dvadeset kila.
Milica:
To bi sramota bila, kulturan vuk a da jede jagnjića.
Marica:
I to profesor kulture.
Vuk:
Pa ja vidim često i lovce kako u šumi jedu ovce.
Milica:
A pa to ti je kod ljudi tako za pečenje je raspoložen svako.
Vuk:
Životinje uopšte nisu zaštićene, pa bih mogao ja da uzmem u zaštitu naprimer neko prase, do
dvadeset kila zna se .
Marica:
Ma nisu zaštićeni ni ljudi.
Milica:
Zato ti dobar budi pa nemoj više da jedeš decu, ni bake, ni lovce nego udri u školsko zvonce.
Marica:
Zaradi pare pa kupi voće i povrće.
Vuk:
Naprimer banane da sa njima čačkam zube.
Milica:
Više krvoločan nisi, jer kulturan sada ti si.
Vuk:
Ne znam odkuda kod vas tolika nekultura. Lovci me jure zbog jagnjića a oni ih pojedu više
nego ja.
Milica:
Kaži koliko je dva i dva.
Marica:
Ma on to sigurno zna.
Vuk:
Dva i dva jagnjeta su oko četrdeset kilograma mesa.
Marica:
Jao sve se na meni stresa, on će ipak da nas pojede.
Milica:
Ja ću da nas spasem bede.
Vuk:
Molim?
Milica:
Da učim stvarno volim, ali samo tekstove narodnjačkih hitova.
Marica:
A ja volim note.
Vuk:
O Kakve lepote.
Milica:
A koju muziku ti slušaš?
Marica:
Ma on ne sluša ništa, nema ni sluha vidiš kako falšira kad zavija.
Milica:
Ma ti mu daj note pa neka zavija po notama.
Vuk:
Kod vas sam video kulturne pravce razne, ali što se kvaliteta tiče prazne.
Mnogo ima šunda i kiča teška je vaša o kulturi priča. Deca ne čitaju knjige.
Milica:
Jer imaju velike brige.
Marica:
Puna im je glava problema mnogo ih u školi uče, a ničemu ih ne nauče.
Vuk:
Vidim deca su počela sa računarima da se druže, a oni drugarstvo nemogu da pruže.
Marica:
Ma to su dosadne stvari, bolje je nama u šumi.
Milica:
Imamo igračke žive, njima se svi dive.
Marica:
To su naši prijatelji i stvarno svi se vole iako nemaju ni dana škole.
Vuk:
Vidim svi traže neka svoja prava, i crni i žuti i beli svi bi nešto hteli,
A problem bismo rešili lako, samo kada bi hteo svako da drugome pomoć pruži i sa njim
iskreno da se druži.
Marica:
Mi se u šumi stvarno volimo.
Milica:
Od ljubavi gorimo, sve mi se vtope diskovi.
Vuk:
Znači naučili smo ljubav, pre svega.
Milica:
Je l’ to ono kada ona voli njega?
Marica:
Ćuti, kako te nije sramota.
Vuk:
Nije sramota, ljubav je cilj života.
Milica:
Dobro to o ljubavi znamo. Da vidimo šta još znaš?
Marica:
Pa ne diraj ga to je učitelj naš.
Milica:
On učitelj, on ti je...
Lovac stiže sav zadihan.
Lovac:
Izvinite što kasnim pobegao mi je zec taksista pred nosem pa sam morao trčeći.
Vuk:
O baš mi je drago da i lovac bude moj đak.
Milica:
On ja mnogo jak.
Marica:
A ima i pušku.
Vukl:
Ali ja za to imam njušku.
Milica:
Hajde idemo dalje, neću da gubim vreme na neke tvoje i lovčeve šeme.
Marica:
Jesam li to dobro videla, onti daje neke pare.
Vuk:
A to je da mu kupim jare.
Milica:
Da da da ukradeš jare a ovamo mu uzimaš pare. To mi sve više liči na naku korupciju i mito.
Marica:
Kakve su to strane reči?
Milica:
To mora da se spreči, ovo je demokratska šuma.
Vuk:
Mir na času i nema biztke inače će da se oštre sablje britke.
Lovac:
Ubi me bre, a ništa nisam kriv.
Milica:
E to ti tako bude, ni kriv ni dužan postaneš ružan.
Lovac:
Ja sam ravnopravan đak, a usto sam i jak i ako me ova deca budu bila moraće da se primeni
sila.
Vuk:
A tu smo kod sile, nju su nekada imale samo vile, a sada svaka dlaka pravi se jaka. Sada je
svako ja, nezna se ko je profesor a ko đak.
Lovac:
Tu sam ja da uvedem red.
Milica:
Da sedneš tu napred. Da ja vidim šta se ti to domunđavaš sa učiteljem hoćeš da završiš školu
preko veze, za pare, a?
Marica:
Dosta mi je ove ovakve škole.
Milica:
Od ovoga me misli bole.
Vuk:
Bolje da pričamo o otkupu tvoje kože.
Marica:
Ovo ninašta ne liči.
Milica:
Ustvari mi neznamo otkuda ti u ovoj priči?
Marica:
Pričaš nam tu o nekoj ljubavi, poštenju pravdi, pa to nigde ne postoji.
Vuk:
Ali u deklaraciji 585324879 to stoji.
Lovac:
E stoji mnogo šta u deklaracijama, zakopnima, propisima.
Milica:
I to je priča fina.
Marica:
Ali gde je tu istina?
Lovac:
Moram da vas zamolim da budete sa strancem pristojne jer sve će da ispriča onima
njegovima kakvi smo.
Marica:
Ma neće stići da izađe iz šume. Sada je novo vreme, ni mcrvenkape nisu što su nekada bile.
Milica:
Jao mamino pile, da nećeš možda da ga biješ.
Vuk:
Da li sam čuo pile. Kada će užina.
Milica:
Da nećeš možda i vina.
Lovac:
Ma vidim ja da si ti neka pijanica.
Marica:
Od tvoje škole nema ništa, sve to što pričaš mi to bolje od tebe znamo.
Milica:
Bilo bi bolje da mi tebi naki čas damo.
Marica Ko nije dobar iz učionice leti.
Vuk:
Ne znam da letim, a i nemam krila.
Milica:
Ti nam stvarno ličiš na debila.
Marica:
A došao si da budeš profesor, nama, pametnoj deci?
Milica:
Da vidimo, šta znaš reci.
Vuk:
Znam da je ovo trebalo da bude fina priča,
Gde ja jedem decu i bake.
Lovac:
Hej pazi da te lovac ne nagazi.
Milica:
Nekada je bila ta priča, a sada više nije.
Lovac:
Nema šta da se krije.
Marica:
Sada smo porasle.
Milica:
Mi smo velike, pametne, lepe i znamo sve, sve samo nas dve.
Marica:
Znamo o planinama, o kiši, o klimi.
Milica:
Znamo sve o računaru, o medu, o saću i o svemu što deca žvaću.
Marica:
Znamo o setvi, o morima, o žetvi.
Milica:
Znamo kako se meso suši i šta se sve danas puši.
Vuk:
Taj što puši sebe ruši.
Lovac:
Ovo je ekološka šuma nema dima čak i kada dođe zima.
Marica:
Mi ne uništavamo drva grejemo se na solarni sistem.
Milica:
Koristimo energiju sunca.
Lovac:
E kada bi ti to mogao da razumeš.
Milica:
Pa nas treba da vode da učimo druge.
Marica:
Poslali su te ko zna odakle da doneseš kulturu, a ti.
Lovac:
Ma ja bi njega po turu.
Milica:
Vidiš da ti je glava prazna.
Marica:
I zato ti sledi kazna.
Vuk:
Ne ponovo da me hapsite, to nemogu da podnesem, evo novi školski plan ću da donesem.
Milica:
Dobro važi, sada briši u tvoju jazbinu i smisli nešto pametno.
Marica:
Inače drzi se dobro. Bostan si obro.
Lovac:
To je blaga reč, udesiću ga kao da je prežuiveo težak boks meč.
Dolazi baka i donosi užinu.
Baka:
Evo donela sam užinu.
Lovac:
Sigurno neku pitu finu.
Milica:
Samo misliš da jedeš, bolje smisli štaćemo sa ovim vukom, vidiš da ovo nema pojma.
Lovac:
Kako šta, pa tu je moja puška ako neće da sluša.
Milica:
Ma nemoj pa da nas optuže da u vremenu kada diplomatija sve rešava koristimo oružanu
silu.
Marica:
Mogu da nas okarakterišu kao zaostalu šumu.
Lovac:
Da tek onda nema šanse da provirimo u svet.
Baka:
Ma meni se baš i ne viri u taj njihov svet, nego da vidim sa vukom kada ću ja malo da
predajem. Ima i baba šta da kaže.
Milica:
Na kraju će ona njega da smaže.
Marica:
Biće tu velike buke, a sada da vidimo vukove đačke muke.
Lovac:
Evo ga zavukao se bio u jedan žbun i da nije bilo divlje svinje da mi pomogne ne bi mogao da
ga izvučem.
Vuk:
Pa šta treba da radim, vama ništa ne valja.
Milica:
Mi ćemo ti reći.
Marica:
Ne boj se nećemo te još ispeći.
Milica:
Sada ćeš ti da budeš malo u školskoj klupi.
Marica:
Pa da vidiš da ni mi nismo glupi.
Ovaj će čas držati baka, naka načulji uši životinja svaka.
Milica:
Neka svako čuje priče iz davnina kada je ovo bila šuima fina.
Lovac:
Kada su njome hodili vitezovi jaki i kada je red znao mladunac svaki.
Marica:
Treba da slušamo te priče stare jer nas ove nove samo kvare.
Baka:
Istoriju našu kada bismo znali na budućem putu nikad ne bi pali.
Lovac:
Takođe ja hoću da se zna ko mje ovde postavio temelje i ko su naši preci.
Marica:
To se mora reći deci. Da se ne zaborave koreni naši.
Milica:
Nismo se mi rodili u čaši.
Marica:
Misliš u eprueti.
Milica:
Da da znam da je nešto kao tegla.
Song:
Bio jednom jedan kralj,
jak je bio kao zmaj,
voleo je ssvoje zemlje svaki kraj,
Voleo je reke, polja, njive,
Sadio je drveće i šljive,
Šume su se brzo raširile,
Pokrile su brda i doline,
Beše zemlja prepuna vedrine,
Zbog lepota koje ona ima
Beše tada zanimljiva svima,
Pa napadi počeše sa strana,
Polomi se mnogo mnogo grana,
Ali kralj se borio bez straha,
I rastera tuđine pre kraha.
Mi na kralja da se ugledamo
I tuđinu da se ne predamo.
Milica i Marica:
Bravo baba, bravo baba.
Vuk:
O pa vi tako lepo predajete, kada bi znao u koliki kazan stajete?
Lovac:
Ja ne znam koga da slušam, baku ili Vuka, više mi je od škole muka.
Milica:
A ne tek sada ova škola vredi.
Marica:
Da i mi nešto ispredajemo, pa nismo mi šišarke skupljali uzaluk.
Milica:
Prvo, da se zabrani svaka vrsta muzike u šumi osim turbo-folka.
Marica:
A moje note, moja violina.
Vuk:
Kako si ti fina, mogla bi da mi daš ruku da je oglođem.
Lovac:
Hej, nema da se jede meso samo biljna hrana.
Vuk: T
o je ove šume mana.
Lovac:
Prati nastavu, budi dobar đak.
Vuk:
Ja sam dobar dzak.
Milica:
Kakav dzak, nemoj da ti padne mrak.
Marica:
Na oči.
Lovac:
Dobro, dobro, koči.
Milica:
Znači samo narodnjaci, ukidamo fine stvari, ko još za balet mari.
Marica:
Ne ukidamo ponašanje ružno, ukidamo psovke, dreku, svađe, ko je normalan on će da se
snađe.
Vuk:
Da, da samo kultura, kao naprimer moja.
Milica:
A ne tebi se danas menja boja.
Marica:
Stavlja se nova.
Milica:
Čik pogodi koja.
Lovac:
Nema smisla da budeš profesor stranac, daćemo ti naš pasoš.
Marica:
I državljanstvo.
Milica:
Dodelićemo ti u šumi stan.
Lovac:
Samo nemoj da praviš neki svoj klan.
Marica:
Da živiš ovde da predaješ, i kao fin da traješ.
Milica:
Znači da nejedeš ovce, bake, crvenkape, motke,lopte, vile.
Vuk:
Može bar jedno pile.
Milica:
Ne može samo kupus, šargarepa, luk.
Vuk:
Pa više neću biti vuk.
Lovac:
Hoćeš ne brini samo te velike zube skini.
Vuk:
Kako kada ne nosim protezu.
Milica:
Bez zuba bi bio strava.
Lovac:
Samo se opusti, moja su klešta prava.
Vuk:
Jao zubi moji.
Milica:
Hajde da mu izvadimo još koji.
Marica:
Neka bude Vuk bez zuba.
Vuk:
Onda ću biti truba.
Milica:
Ma ne bićeš bubanj kada ti na njega razapnemo kožu.
Dolazi majka.
Majka:
Jao, ja došla kod učiteljice, ovaj Vuka da vidim kakva su mi deca u školi.
Vuk:
Možete li da mi plombirazte keca?
Majka:
Zašto su vam Vuče tolike oči?
Milica:
Pazi od bolova može na tebe da skoči.
Vuk:
Pa vadili su mi zube, još sam u šoku.
Marica:
Ne brini mama školsku godinu završićemo u roku.
Vuk:
Nisu baš dobri đaci.
Milica:
Ej, tišina, imamo te u šaci.
Majka:
Šta rekoste, kakvi su đaci?
Vuk:
Ma odlični, najbolji, nikada nisam video ovakve đake.
Marica:
Malo nam je i baka predavala, nešto i lovac.
Milica:
Malo i mi. Sve u svemu pogodili smo tri.
Majka:
Znači vi ste zadovoljni mojom decom?
Vuk:
Jao kakva deca, oni su pravi...
Milica:
Genijalci.
Vuk: da upravo to, oni su genijalci.
Majka:
Pa onda znači i dalje ćete da predajete u našoj školi.
Vuk:
A neverujem zub me boli.
Lovac:
Bolje da ide dalje.
Milica:
I bliže.
Marica:
Tamo gde se avionom stiže.
Milica:
Neka malo i druge davi i gnjavi.
Marica:
Neka njima priča o užarenoj lavi.
Lovac:
Mi smo naučili sve.
Vuk:
Ma samo još reč dve.
Lovac:
Govori dok te lovac ne oduva.
Vuk.
Ova uma je za kulturu gluva.
Milica:
Ma šta mi reče.
Marica:
Da ideš iz šume to je najpreče.
Lovac:
Idi u neku drugu priču.
Milica:
Jeste baš sada u jednoj treba da pojedeš crvenkapicu.
Marica:
A u drugoj baku.
Milica:
Pa posle da srušiš prasićima kuću.
Marica:
Imaš puno posla.
Vuk:
Eto zbog tih pisaca bajki ja nemogu ni u školi da predajem, ali važno je da opstajem.
Song
Vuk odlazi. Posle songa utrčavaju na scenu Vuk i Baka koja ga juri sa metlom.
Baka:
Kako te nije sramota pa mi smo u školi kolege a ti tako.
Lovac:
Šta se desilo, jel treba da puška opali.
Baka:
Nećeš se izvući mali.
Vuk:
Opet sam nevin a vi me bijete.
Milica:
Ma ima da te oderemo od batina.
Vuk:
Ništa niste naučili, dzabe časovi i muka.
Marica:
Naučili smo mi ali ti si opet zabrljao.
Lovac:
Sada si nadrljao.
Milica:
Kaži baba šta je uradio.
Baka:
Zamisli stao čovek ispred moje kuće i duva li duva.
Marica:
Hteo si baki da srušiš kuću?
Vuk:
Ne ja sam samo hteo da joj ohladim čaj.
Lovac:
Vidi što je fin.
Milica:
Priznaj pa da te bijemo.
Vuk:
Bolje prvo čaj da pijemo.
Lovac:
Izigrao si poverenje , isčezlo je naše strpljenje.
Vuk:
Jao gotov sam.
Marica:
Tako ti i treba kada jedeš jarićima majku.
Vuk:
Jao, opet mešate bajku. Ja ovde ne pripadam, nisam iz ove priče.
Milica:
Nisi, ali bolje je da te odavde ne puštamo, da ne bi još negde.
Baka:
Napravio katastrofu.
Lovac:
Hoćeš da ti otpevam jednu strofu.
Majka:
Evo stigao mejl na računar kod veverice.
Lovac:
Dajte meni da ja zvanično pročitam.
Milica:
Da li beše zna da čita?
Lovac:
Dragi stanovnici Kulturne šume,
Obraćamo vam se već premrli od straha da se vuku koji je pre dve nedelje došao kod vas,
nešto nepredvidivo desilo.
Milica: (Marici)
Vidiš da smo mogli da ga gurnemo u močvaru i da se udavi, to je nepredvidivo.
Lovac:
Ipak se nadamo da nije, već da jednostavno nemože da se odupre vašem gostoprimstvu.
Marica:
Baš smo ga lepo dočekali.
Milica:
A kako ćemo tek da ga ispratimo.
Lovac:
Ali vas ipak molimo... (daje baki jer ne vidi dobro).
Milica:
Jel ti kažem da ne zna sva slova.
Baka:
Vas molimo, da ga pustite jer ga čekaju druge bajke.
Deci roditelji čitaju bajke samo do onog dela kada treba da se pojavi vuk. Deca više nemogu