SADRŽAJ:

UVOD ............................................................................................................................. 3

1. DUBROVNIK KROZ POVIJEST .......................................................................... 4

2. KAZNENOPRAVNI SUSTAV DUBROVAČKE REPUBLIKE U 18. ST. ....... 5

2.1 Izvori kaznenog prava .............................................................................................. 5

2.2 Ustrojstvo kaznenog suda ......................................................................................... 5

2.3 Kazneni proces ......................................................................................................... 7

2.3.1. Pokretanje kaznenih postupaka ............................................................................ 7

2.3.2. Dokazni sustav ...................................................................................................... 7

2.3.3. Optuženikova nazočnost pred sudom ................................................................... 9

2.3.4. Presuda ............................................................................................................... 11

2.3.5. Drugostupanjski postupak .................................................................................. 12

2.3.6. Postupak pomilovanja ........................................................................................ 12

3. ZAKLJUČAK ......................................................................................................... 13

4. LITERATURA ........................................................................................................ 14

2

UVOD

Duga povijest Dubrovnika i njegova bogata kulturna baština oduvijek su

privlačili moju pažnju i budili u meni radoznalost. Kao velikom ljubitelju povijesti

nikada mi nije bilo teško pročitati bilo kakvu literaturu koja bi se odnosila na

Dubrovačku Republiku i koja bi obogatila moje znanje o ovom gradu-biseru naše

obale.

Vrlo rani razvitak od male komune do republike, određen a samostalnost

Dubrovačke Republike, uspješna trgovina uvijek mi se nameću kao velika

suprotnost ostaloj Hrvatskoj koja je skoro konstantno kroz povijest “stenjala”

pod tuđim jarmom. Kao logičan odgovor na pitanje zašto je tako bilo; nameće

se više razloga. Prvenstveno dobar-funkcionalan državni aparat, vješta

diplomacija, dobar pravni sistem koji je omogućavao dobro funkcioniranje države,

vjerujem da su bili zaslužni za uspješno opstajanje Dubrovnika.

Zahvaljujući svom studiranju prava, konkretno seminaru iz kaznenog

procesnog prava pružila mi se mogućnost da pobliže upoznam pravni sustav

Dubrovačke Republike, preciznije jedan dio pravnog sustava; a to je kazneno

pravosuđe; i na taj način s pravnog aspekta pobliže upoznam Dubrovačku Republiku.

Seminarska tema mi je još više suzila moj interes tj. moje područje rada i uputila

me u kazneni proces Dubrovačke Republike u 18. st. što je mene vrlo

zaintrigiralo jer mi je vrlo zanimljivo baviti se tematikom kaznenih procesa još od

prvih seminarskih sati kada sam se upoznala s tri vrste kaznenih postupaka.

3

1. DUBROVNIK KROZ POVIJEST

Dubrovnik je nastao privrednim i geografskim povezivanjem grčko-rimskog

grada Ragusiuma i slavenskog naselja Dubrovnika koji su u 12. st. bili spojeni u

jednu komunu i opasani jakim zidinama. Dubrovnik se počeo teritorijalno širiti

u 13. st.; zagospodario je Konavalima, Pelješcem, obalom do Stona i Boke

Kotorske, otocima: Lastovo, Lopud, Koločep, Šipan; te se od male gradske

komune pretvorio u Republiku.

Iako je neprekidno priznavao vrhovništvo veće sile; ipak je sačuvao

svoju unutrašnju samostalnost plačajući stalan godišnj i dohodak onoj državi

pod čijim je vrhovništvom bio; do 13. st. bio je uz kraće prekide pod vlašću Bizanta,

1205. god. priznao je vrhovnu vlast Venecije, 1358. god. Hrvatsko-Ugarskog

Kraljevstva. Nakon mohačke bitke 1526. god. priznaje vrhovništvo turskoga sultana,

da bi 1806. god. Dubrovačka Republika službeno prestala postojati i bil a pripojena

Napoleonovom carstvu. Nakon pada Napoleona, Dubrovnik je pripojen Habsburškoj

monarhiji 1815. god.. 1918. god. ulazi u sastav Kraljevine SHS. Nakon Drugog

svjetskog rata bio je u sastavu SFRJ, a od 1991. god. je u sastavu RH.

Za gospodarski razvoj Dubrovnika važna je bila trgovina koju su Dubrovčani

zarana proširili i po unutrašnjosti (Bosna, Srbija) , Sradozemlju do Italije,

Španjolske, Velike Britanije i do Osmanskog carstva. Uz trgovinu bio je povezan

razvoj brodogradnje i pomorstva ujedno i obrta i novčarskih poslova. Vrijeme

punog gospodarskog, političkog i kulturnog prosperiteta Dubrovačke Republike bilo

je 15. st. i prva polovica 16. st.. Nakon otkrića Amerike i novih pomorskih puteva,

glavna trgovina se preselila na Atlantik; čime je stratešk i položaj Dubrovnika

izgubio svoju važnost što je automatsk i uzrokovalo privredno osiromašenje

grada. 1667. god. grad je zadesio velik potres i požar koji su uzrokovali smrt ¾

stanovništva nakon čega se grad oporavljao 50 godina. U 18. st. Dubrovnik je

doživio ekonomski uspon u kojem je razgranao trgovinu i pojačao mornaricu (300

brodova trgovalo je širom svijeta čak i do Amerike).

Dubrovnik je u početku bio autonomna općina koja se u 15. st. počela nazivati

patricijskom republikom u kojoj je vlastela (patriciji) držala svu vlast. Uz patricije

stanovništvo su sačinjavali pučani (obrtnici, trgovci, pomorci) i seljaci koji su

pretežno bili kmetovi.

Vlast je bila podijeljena na tri vijeća:

4

1) Veliko vijeće, imalo je zakonodavnu vlast, biralo je kneza (na mjesec dana), koji je

od 1358. god. na čelu Republike,

2) Malo vijeće koje je imalo izvršnu vlast,

3) Vijeće umoljenih (Senat), bavilo se pitanjima unutrašnje i vanjske politike i

obavljalo sudske poslove.

2. KAZNENOPRAVNI SUSTAV DUBROVAČKE REPUBLIKE U 18. ST.

2.1. Izvori kaznenog prava Dubrovačke Republike u 18. st.

Dubrovački kazneni postupak 18. st. bio je dio baštine rimsko-kanonskog

procesnog prava. Iako se kaznenopravna praksa 18. st . formalno temeljila na

srednjevjekovnim pravnim izvorima, ipak se je dosta udaljila od svog statutarnog

ishodišta i konstantno se mijenjala.

Glavni pravni izvori na koje se pozivao Kazneni sud bili su : Statut iz 1272.

god., Knjiga svih zakona, Zelena knjga i Žuta knjiga nastale u 14. i 15. st.. Vrlo

značajan priručnik Kaznenog suda bio je Liber criminalium koji je bio podijeljen na

tri sadržajne cjeline: prvi dio sadrži odredbe Statuta, Knjige svih zakona, Zelene i

Žute knjige iz 16. st., drugi dio sadrži odluke Vijeća umoljenih iz razdoblja 1466. -

1782. god., treći dio sadrži popise kaznenih sudaca iz razdoblja 1582.-1808.

god.

Izvor kaznenog prava bilo je i običajno pravo (consuetudo) koje je trajnim i

nesmetanim ponavljanjem preraslo u obvezatnu normu.

U slučaju sukoba običajnog i statutarnog prava; statutarno pravo je

imalo prednost.

2.2. Ustrojstvo kaznenog suda

Kazneno sudište oblikovalo se u 15. st. kada je Velikom sudu oduzeta

nadležnost u građanskim sporovima i prenesena n a novoutemeljeni sud;

čime je Velik sud pretvoren u kazneno sudište. Postupak je dovršen

funkcionalnim razdvajanjem “šest kaznenih sudaca” od sastava Maloga vijeća.

Djelokrug Kaznenog suda bilo je presuđivanje svih kaznenih djela na području

grada i presuđivanje težih kaznenih djela koja nisu bila prepuštena nadležnosti

lokalnih službenika.

5

Kazneni sud se nazivao “pravda”, a njegovi članovi “Gospoda Suđa” tj.

“suđe”. Sud je brojio šest članova; ali u 18. st. nije se biralo više od četvorice, jer

pravilo o kvorumu nije zahtijevalo više od četiri suca. Suci su birani na godinu dana

iz redova vlastele ali nisu bili profesionalci jer se od njih nije tražila nikakva posebna

naobrazba.

Izvan grada kaznenu nadležnost su vršili lokalni knezovi tj . kapetani.

Kada se radilo o “lakšim” slučajevima; lokalni knez bi proveo cjeloviti kazneni

proces. “Teži” slučajevi nisu pripadali pod njegovu sudbenost pa je on provodio

samo neke procesne radnje (inicirao bi postupak, prikupio osnovni

dokazni materi jal) i prosljeđivao akt Kaznenom sudu. Lokalni knez je putem

knežaka obznanjivao presudu, brinuo se o izvršenju kazne izrečene od strane

Kaznenog suda.

Istaknuti djelatnici Kaznenog suda koji su osiguravali potrebnu stručnu

razinu bili su kancelari (pravno znanje stjecali su kro z pripravništvo i

dugogodišnju službu) tj. pisari koji su primali i zapisivali tužbe, često provodili

očevide, zapisivali procesne radnje, dokazne prijedloge. Državni provizori (čuvari

pravde) brinuli su se o poštivanju pravnog poretka i zakonitosti. Nadzirali su odluke

sudskih tijela, imali važnu ulogu u drugostupanjskom postupku protiv presuda

Kaznenog suda i lokalnih knezova.

Pomoćno osoblje suda činili su: tamničar, krvnik, zduri, knežaci, vojska,

kaznaci. Tamničar je pazio da ne dođe do bijega zatvorenika, nakon što je zatvornik

izdržao kaznu obaviještavao bi o tome sudište pa bi se ta činjenica zabilježila u

registar presuda. Zduri su objavljivali presudu osuđeniku (koji je bio u pritvoru), a

knežaci optuženicima dubrovačke okolice. Kaznaci su bili glavari manjih

teritorijalnih jedinica i prijavljivali su teže delikte nadležnim organima.

Iako je većina kaznenih predmeta započeta i završena pre d tijelima

redovite sudbenosti (Kazneni sud, lokalni knezovi) bilo j e slučajeva koji su bili u

nadležnosti Maloga vijeća ili Senata. Senat je presuđivao najozbiljnije slučajeve,

dok je Malo vijeće presuđivalo predmete dobivene od Kaznenog suda, kaznena djela

Vlaha.

Oba vijeća imala su nadležnosti u drugostupanjskom postupku i aktu

pomilovanja.

6

2.3. Kazneni proces

2.3.1. Pokretanje kaznenih postupaka

Dubrovački kazneni postupak 18. st. bio je sazdan od različitih elemenata i

načela, te se ne može svrstati ni u jedan od čisti h postupovnih tipova.

Pokretanje postupka bio je rezultat volj e oštećenika i suda te se već na samom

početku mogao javiti akuzatorni ili inkvizitorni element.

Kazneni postupci mogli su biti pokrenuti tužbom pojedinca; najčešće

samog oštećenika. U slučaju njegove spriječenosti , primjerice zbog lošeg

fizičkog stanja od posljedica zlodjela, tužbu u njegovo ime mogao je pokrenuti bliski

rođak (suprug, roditelj). I drugi građani mogli su implicirati kazneni postupak na

posredan način; prijavivši zločin sudskim ili drugim institucijama vlasti, koje bi

tada preuzele brigu o progonu počinitelja. Samo sud je po službeno j dužnosti

(oficiozno) pokretao postupak čim bi saznao da je počinjen neki teži zločin. Izvan

grada bi lokalni knezovi, u slučaju sumnje na teži zločin koji ne pripada njihovoj

nadležnosti, obavještavali Kazneni sud službenim pismom.

Niti u pravnim propisima, niti u sudskoj praksi nije postojala jasna

razdioba kada se postupak pokreće privatnom tužbom, kada oficiozno; kod

ubojstva, smrtonosnog ranjavanja norme su nalagale sudu da postupi ex officio.

Prema arhivskim podacima; u 18. st. pred Kaznenim sudom inkvzitorno bilo je

inicirano 20%, akuzatorno 55% slučajeva.

Kancelari su primali i zapisivali tužbe koje su mogle bit i podnijete i

usmenim putem (tužitelj bi pristupio u ured kancelara i iznio sve potrebne

podatke za uobličenje tužbenog akta). Tužba za pokretanje postupka koristila je

ustaljenu formulu koju je sačinjavala jedna rečenica u kojoj bi se navelo ime tužitelja,

tuženika, kratak opis djela s naznakom vremena i mjesta sa zahtjevom sudu da

udovolji pravdi.

2.3.2. Dokazni sustav

Nakon pokrenutog postupka tužitelj je podnosio najnužnije dokazne

prijedloge jer mu je samom bilo u interesu da svojim aktivnim stavom potiče

sud na rješavanje slučaja. Međutim; on nije bio pravno obvezan na pribavljanje

dokaza tj. teret dokazivanja nije bio na njemu. Sud nije bio vezan tim dokaznim

prijedlozima već je sam mogao izvesti dokaze tj. odlučiti koje će dokaze prihvatiti

7

kao uvjer l j ive i na n j ima u temel j i t i odluku. Najbol j i pr imjer j e

optuženikovo priznanje uz koje se nije vezala automatski i osuda.

Dubrovački suci su kod najtežih zločina bili dužni prosuđivati prema načelu

vezanog dokazivanja (sustav zakonskih dokaznih pravila), koje unaprijed

zakonom normira vrste dokaza, njihovu dokaznu snagu, dokaznu podlogu

osuđujuće presude. U ostalim slučajevima suci su provodili načelo slobodne

prosudbe dokaza pa nisu bili vezani unaprijed postavljenim pravilima, već su

prosuđivali samostalno, na osnovi opće logike i pravosudnog iskustva, samostalno

odlučujući koje će dokaze izvesti i kada će zaključiti da je djelo dovoljno

dokazano.

Najvažnije dokazno sredstvo bilo je svjedočenje; tu ubrajamo iskaze

svjedoka i optuženika. U postupcima započetim privatnom tužbom; tužitelj bi

predlagao svjedoke koje bi zapisivao kancelar, ali sud je imao pravo pozvati i

saslušati svaku osobu za koju je smatrao da ima potrebna saznanja o zločinu. U

ponekim bi slučajevima čak i optuženik (koji je bio pasiviziran u pritvoru) mogao

dojaviti sudu ime osobe koja bi mogla svjedočiti u njegovu korist. Svjedoci bi

bili opomenuti da su dužni govoriti istinu i prisezali bi; Katolici na Sveto pismo,

Židovi na obredne predmete, Muslimani na islamsku vjeru . Svjedoci su bili

pozivani bez obrazloženja zašto su pozivani, a cilj takvog pristupa bilo je

dobivanje svjedokovog neposrednog i slobodnog iskaza u kojem bi se dobile

važne činjenice koje bi možda svjedok prešutio da je znao o čemu se radi. Postavljana

pitanja ovisila su o slučaju, ali se uvijek tražilo da svjedok precizira gdje se i kad a

zločin dogodio. Dokazne postupke je zapisivao kancelar za vrijeme rasprave.

Nepouzdanog i nesigurnog svjedoka moglo se staviti u pritvor (jedina prisilna

mjera koja se mogla primijeniti protiv svjedoka) da bi ga se izoliralo od pritiska

okoline , onemogućio se odgovor s nekim ili bijeg.

Očevid i vještačenje su se uveliko u dubrovačkoj praksi 18. st . stapali u jednu

vrst dokaza. Ovaj zadatak obavljali su kancelari i liječnici temeljem sudskog naloga, a

činjenice koje su konstatirali vrjedile su kao da ih je utvrdio nadležni sud neposredno.

Očevid na mjestu zločina provodio se rijetko jer se sud više oslanjao na opis i z

svjedočkih iskaza.

8

2.3.3. Optuženikova nazočnost pred sudom

Optuženik nije bio subjekt kaznenog postupka jer je od samog početka bio

pasiviziran u pritvoru. Cijeli se proces odvijao mimo njega, jer je on ponekad

tek pred samo donošenje presude bivao obaviješten da se protiv njega vodi

postupak. Pojavljivao se pred sudom tek u kasnoj fazi kada bi dokazivanje bilo pri

završetku, nije mu se uvijek davala prilika da se izjasni o optužbi i iznese svoj u

obranu. Zbog svih ovih razloga možemo optuženika definirati ka o objekt kaznenog

postupka.

Sud je koristio pritvor optuženika iz više razloga; radi osiguranja optuženikove

prisutnosti i suradnje, onemogućavanja bijega, radi pritiska na optuženika da

isplati novčanu kaznu ili izvrši drugu obavezu proizašlu iz postupka. Pritvor se u

praksi često koristio; kao što se i vrijeme pritvora često uračunavalo u zatvorsku

kaznu. Jedan od razloga ovog postupka je činjenica da sud nije bio siguran u

optuženikovu odgovornost a nije htio da se oslobađajuća presuda doživi kao

sudski neuspjeh pa je presuda zatvora istovjetna vremenu pritvora bila idealno

rješenje. Drugi razlog bio je uvjerenje suda u optuženikovu odgovornost ali

primjerena kazna bila bi manja od proteklog vremena pritvora. Zatvorske

prostorije nalazile su se u Kneževom dvoru; u istoj zgradi sa sudnicom Kaznenog

suda, tako da su pritvorenici bili ralativno dobro čuvani i dostupni sudu; ali nisu bili

izolirani i njihovi kontakti međusobno i s vanjskim svijetom nisu bil i ograničeni.

Vlastela i najviši sloj građana bili su u kućnom pritvoru.

Optuženici su imali dvije vrste imuniteta: pravo utočišta (azila) i pravo

slobodnog pristupa i odstupa. Pravo utočišta vrijedilo je u svim Katoličkim crkvama

a značilo je zabranu državnim vlastima da provode prisilne akte nad osobama

koje se nalaze na tim posvećenim mjestima. Međutim; azil nije vrijedio za

počinitelje teških zločina (ubojstvo, razbojstvo, krađa, protudržavni delikt). Pravo

slobodnog pristupa i odstupa sastoji se u jamstvu da određena osoba, koja bi se inače

izlagala riziku od neželjene pravne posljedice, može slobodno nekamo pristupiti i

vratiti se onamo od kuda je došla. To je bila vrsta kompromisa kojim javna vlast

odustaje od nekih elemenata svoje jurisdikcije nad pojedincem kako bi postigla

njegovu suradnju bez koje slučaj ne bi mogao biti riješen. Ovaj imunitet se ponekad

vezivao s pravom utočišta tako što bi azilant za dobrovoljni pristup sudu dobio jamstvo

da će biti otpraćen natrag u crkvu.

9

Već smo naveli da se optuženik pojavljivao pred sudom pr i kraju

postupka. Samo ispitivanje na bi započinjalo upoznavanjem za koje je djelo

optužen već bi sud pitao optuženika zna li zašto j e osumnjičen? Ti jekom

saslušavanja sud bi ponekad upozna o optuženika sa dokazima protiv njega i

tražio da se o njima očituje, ako bi to smatrao potrebnim. Optuženiku se nije

davala prilika da se izjasni o optužbi i iznese svoju obranu ako bi sud već

raspolagao pouzdanim dokazima na temelju kojih je mogao donijeti presudu.

Priznanje (iskaz) optuženika imalo je vrlo važno mjesto u kaznenom

procesu. Od priznanja danog pred sudom razlikovalo se tzv. “izvansudsko

priznanje” (optuženik je detaljno prepričao zločin osobama koje su to ponovile pred

sudom). U dobivanju optuženikova priznanja sudu je uvelike pomagala tortura

(sredstvo iznuđivanja priznanja). Tortura je tjelesna prisila kojom se nanošenjem

tjelesne boli nastoji slomiti optuženikov otpor i ishoditi “istinito” priznaje .

Tortura se prakticirala od 14. st., u 18. st. koristila se kod najteži h zločna

(ubojstvo, razbojstvo), kod imovinskih zločina (krađa). Iskaz optuženika na torturi

nije imao presudnu važnost; isto tako su sami optuženici znali takve iskaze kasnije

pobijati. Tortura se provodila metodom koloture (optuženika bi se, vezanog na

leđima za ruke, odizalo konopom prebačenim preko koloture). Unatoč snažnoj

boli, metoda nije ugrožavala život. Običavalo se prethodno sastaviti listu bitnih

pitanja vezanih uz djelo koja će biti postavljena optuženiku tijekom torture.

Neki optuženici su bili nezadovoljni ovom pozicijom procesnog objekta te je

kao rezultat tih “pobuna” 1742. god. donešen reformni prijedlog kojemu je

svrha poboljšati položaj optuženika pred sudom tj. pravo njegove obrane. Prijedlog

se temeljio na prirodnim pravima čovjeka i normativnom pravu na obranu.

Prijedlog je razlikovao “prirodnu i bitnu” obranu kao apsolutno pravo optuženika

(sadrži jamstvo da će prije donošenja odluke biti provedeno nepristrano saslušanje

optuženika, iskaz zapisan doslovno, isto tako doslovno zapisani elementi svjedočkih

iskaza koji idu u njegovu korist) i “pravnu i građansku” obranu koja je ovisila o volji

zakonodavca i prosudbi suda.

U slučajevima kad je optuženik izostao sa suđenja (bijeg ), smatralo

se da je samog sebe l iš io prava na dal jnje akt ivn o sudjelovanje u

procesnim radnjama i pokazao nemoć da se obrani pravnim sedstvima. Na temelju

toga donosio se zaključak o njegovoj odgovornosti i donosila se tzv. oglušna presuda.

U takvim slučajevima sud nije bio dužan izvoditi nikakve dokaze već je mogao

predmet zaključiti i donijeti presudu; ipak je bio proveden dokazni postupak jer se nije

10

odmah utvrdio optuženikov nestanak, ili jer je sud želi o rasvijetliti druge

okolnosti zločina.

2.3.4. Presuda

Svjedoke, oštećenika, optuženika u pravilu je ispitivala ona ista institucija

koja će donijeti presudu. Iako su dokazi bili izvođen i usmeno; Kazneni sud je

donosio presudu nakon što bi dao da se pročita tužbeni akt i procesni zapisnik.

Ovakvom postupku bilo je više razloga; prvi je bio potreba suda da se uoči

donošenja presude prisjeti svih važnih procesnih rezultata, pošto se dokazni

postupak nije provodio pred vijećem u punom sastavu (nego samo pred dva njegova

člana) trebalo je i druge članove upoznati s njegovim rezultatima , treći razlog bila

je činjenica da su postupci dugo trajali pa su drugi suci donosili presudu, a ne oni

koji su vodili postupak.

Presuda je mogla biti trovrsna; osuđujuća, oslobađajuća i “postupak

završen bez presude”. Ova treća vrsta bila je donešena za slučajeve za koje sud ne

zaključuje postupak jer nije uvjeren niti u krivnju niti u nevinost optuženika; pa

iščekuje hoće li se pojaviti još neki dokaz koji će prevagnuti u prilog jedne od

odluka. Pozicija optuženika bila je nezavidna jer nije nikada znao hoće li se neki davni

postupak reaktivirati.

Nakon što bi Kazneni sud tj. lokalni knez donijeli presudu ona se obznanjivala

osuđeniku. Ako je osuđenik bio u pritvoru; zdur bi u pratnji kancelara otišao u

tamnicu i pročitao presudu. Ako j e optuženik bio na slobodi; pozvalo bi ga se u

kazneni ured gdje bi mu se pročitala presuda u prisutnosti svjedoka.

Nakon završetka postupka gubitnik (kod osuđujuće presude-osuđenik, kod

oslobađajuće-tužitelj tj. država) podmirivao je sudske troškove (izdaci proistekli iz

procesnih radnji i nagrada kancelaru koji je vodio zapisnik).

Presudu je upotpunjavala i odluka o naknadi štete koja je bila usmjerena da ili

popravi ili ublaži štetne posljedice djela. Kod materijalne štete cilje je bio povrat u

prijašnje stanje ili je predstavljala novčanu odštetu koja treba nadomjestiti pretrpljeni

gubitak. Pri utvrđivanju njezine visine sud je često pozivao oštećenika da se pod

prisegom o tome očituje, a znao bi zatražiti i procjenu stručnjaka.

11

2.3.5. Drugostupanjski postupak

Osuđenici nezadovoljni presudom mogli su uložiti žalb u (pismenim

ili usmenim putem) u roku od osam dana otkada im je presuda bila obznanjena.

Ako bi to propustili presuda je postajala konačna i izvršna. Uložena žalba

imala je suspenzivni učinak (odgađala je izvršenje presude).

O optuženikovoj žalbi prvo su odlučivali državni providnici ; provjerivši

prvostupanjsku presudu odlučivali bi da li će žalbu usvojiti i uputiti u daljnji

postupak ili će je odbiti. Providnici su i sam i pokretali drugostupanjski

postupak kada su po službenoj dužnosti inicirali provjeru kaznene presude. Ako su

prosudili da odluku valja preispitati, predmet su prosljeđivali Malome vijeću i knezu

koji su bili dužni podnijeti ga na odlučivanje Senatu idućeg petka. Senatori su se prvo

izjašnjavali o tome je li intervencija providnika bila opravdana. Ako bi izglasali

potvrdan zaključak; ukidali bi prvostupanjsku presudu. Zatim su odlučivali o

nadležnosti; ili su vraćali predmet Kaznenom sudu da donese novu odluku

ili su se (češće) sami prihvaćali presuđivanja.

Providnici su odlučivali o osporenim presudama lokalni h knezova i

kapetana; donosili su i konačnu odluku koja je imala kasacijski učinak

(presudu lokalnog kneza mogli su potvrditi il i ukinuti i vratiti na ponovo

odlučivanje).

2.3.6. Postupak pomilovanja

Osuđenici su mogli podnijeti molbe za pomilovanje; ako s u smatrali da su

presude nepravedno stroge, tj. da se zločin ne može pripisati isključivo njihovoj

krivnji. Većina molbi podnosila se u uskrsno vrijeme jer su se osuđenici nadali da će

ozračje muke, patnje i otkupljenja utjecati da se i njihovom slučaju pristupi milosrdno.

O molbi za pomilovanje prvo je odlučivalo Malo vijeće, zatim Senat, na kraju

Veliko vijeće. Ako jedno od triju vijeća ne bi na propisan način donijelo

pozitivnu odluku, cijela je procedura morala početi iznova. Odbijeni zahtjev mogao

se ponavljati bez ograničenja. U svakoj molbi morala se citirati presuda i činjenično

stanje na kojem je presuda utemeljena. Kancelarova ovjera morala je

potvrditi vjerodostojnost tih navoda. Osuđenici su često u svojim molbama

navodili one okolnosti koje umanjuju njihovu odgovornost. Akt pomilovanja je

predstavljao konačno rješenje slučaja koje više nije bilo podložno nikakvoj promjeni.

12

3. ZAKLJUČAK

Pročitavši literaturu koja se odnosi na kaznenopravni sustav Dubrovačke

Republike u 18. st. uviđam da Dubrovačko kazneno pravosuđe nije bilo

profesionalizirano u punom smislu riječi jer suci nisu imali adekvatnu pravnu

naobrazbu. Ipak potrebnu stručnost (profesionalizam) sudovanju pružali su

kancelari koji su vodili bitne poslove vezane uz postupak i možemo lako uvidjeti da

je dolazilo do podjele uloga između jednih i drugih.

Iako je kaznenopravna praksa počivala na srednjevjekovnim temeljima, ona

se u 18. st. konstantno mijenjala i prilagođavala novim potrebama, ali svaka izmjena

predstavljala se kao nadogradnja na starim temeljima.

Dubrovački kazneni postupak 18. st. ne možemo nazvati nit i akuzatornim

niti inkvizitornim postupkom jer se svaki postupak mogao razviti ili u

inkvizitornom ili u akuzatornom smijeru što je ovisilo o mjeri u kojoj je

državna vlast pokazivala interes za ta j predmet.

Kazneni postupak mogao je biti iniciran voljom oštećenika ili suda, isto tako

mogao je biti obustavljen voljom tužitelja. Dubrovačko kazneneno procesno pravo nije

poznavalo odvojene procesne stadije, no tijek postupka nije bio ni koncentriran.

Trajanje postupka znalo se oduljiti zbog neredovitog tempa suđenja, nemara i otezanja

u izvršenju presude. Ponekad bi i druge institucije preuzele nadležnost na d

određenim slučajevima. Iako u postupku nije prevladavalo posredno suđenje na

temelju sabranog pisanog materijala; ipak nije dosljedno provedeno niti načelo

neposrednosti sudske prosudbe dokaza.

Sam optuženik je bio objekt kaznenog procesa al i zbog nezadovoljstva

mnogih, usvojen je reformni prijedlog 1742. god. koji je poboljšao položaj

optuženika pred sudom i njegovo pravo obrane. Taj prijedlog smatram najvećim i

najznačajnijim pomakom Kaznenog suda i postupka jer najavljuje poštivanje i

zaštitu ljudskih prava u budućnosti od strane kaznenog postupka.

13

4. LITERATURA

Nella Lonza; Pod plaštem pravde; Dubrovnik, 1997.

Hrvatski ljetopis kaznenog procesnog prava; broj 2/1995

Matković, Drašković; Povijest 2

14