Crkvenu povijest razvijenog srednjeg vijeka obilježila je pojava heretičkih pokreta koji su na

vlastiti način tumačili svete spise i time predstavljale opasnost Crkvi. U ovom izlaganju

prikazat ću temeljna učenja katara - srednjovjekovne hereze gnostičkog karaktera. Katarstvo

je od svih heretičkih pokreta predstavljalo najveću prijetnju Crkvi upravo zbog svog

neortodoksnog učenja.

Katari su u svom učenju zagovarali gnosticističku dualističku kozmologiju i postojanje dva

božanstva; jedno je predstavljalo dobro, a drugo zlo. Zlo božanstvo je kreiralo sve materijalno

i vidljivo, a ljudska duša, u sjeni materijalizma, 'produkt' je dobrog božanstva.

Iz ove teorije potječu dvije struje katara: apsolutni i umjereni katari.

Apsolutni dualisti su ispovijedali dva načela već rečena: bog Dobra stvoritelj je nevidljivog

svijeta duhova kao i čovjekove duše, a nasuprot njemu nalazi se Zao bog koji je stvorio

materijalni svijet, kao i čovjekovo tijelo. Prema tom učenju postoje dvije vječnosti koje su u

totalnoj suprotnosti.

Umjereni dualisti priznavali su samo jednog Boga koji je sveopći stvoritelj. On je stvorio i

Sotonu i zlo. Po njima je Sotona kao stvor božji najprije bio dobar duh koji se pokvario i

pobunio protiv svog stvoritelja.

Ni umjereni ni apsolutni katari nisu prihvaćali utjelovljenje Bogočovjeka. Naučavali su

DOKETIZAM – prividno utjelovljenje Krista. Isus nije imao stvarno fizičko tijelo nego

prividno, duhovno tijelo. On se nije rodio nego je svojim nebeskim duhom izašao iz Marije.

Predstavnici hijerarhije katarske Crkve birani su između savršenih katara tzv. PERFECTI. Oni

su bili đakoni, FILII MAJORES i MINORES, mogući nasljednici biskupa. Savršeni su činili

katarsko svećenstvo i time čine najvišu stepenicu u katarskoj hijerarhiji. Drugi dio katarske

crkve činili su vjernici – CREDENTES.

Savršeni su bili izdvojeni iz mase vjernika ceremonijom inicijacije, tzv.

CONSOLAMENTUM. Bili su podvrgnuti strogom ćudoređu te se od njih očekivalo da zadrže

standarde visokog morala. Od vjernika se nije očekivalo da zadrže standarde savršenih.

Savršenima je bio zabranjen spolni čin čak i u slučaju kada su bili oženjeni, a imali su pravo

na to. „Zajednički život temeljio se na uzajamnoj ljubavi. Po mišljenju savršenih, vjernost se

poštivala u dragovoljno izabranoj vezi više nego u braku sklopljenom najčešće samo iz

materijalnih interesa.“ Inače su sve srednjovjekovne manihejske sljedbe otklanjale spolne

veze i zahtijevale da njihovi savršeni žive u potpunom celibatu. Grijeh prvih ljudi bio je u

spolnom činu te se prema tome ženidba smatrala djelom Zlog boga.

Čak se grijehom smatralo i sam strah od patnje i smrti, dok su savršeni hrabrost smatrali

jedinom vrlinom koja nadjačava smrt. Laž i zakletva također su smatrani grijesima.

Postojala su i stroga pravila suzdržavanja od jela, uključujući opću zabranu jedenja mesa.

Savršeni su smjeli jesti samo ribu, povrće i kruh, a živjeli su pravim duhovnim životom koji

se sastojao od molitvi i razmišljanja. Najvažnija njihova dužnost bila je briga i skrb za bližnje.

Njegovali su bolesnike i vršili liječničku službu. Savršeni su teoretski živjeli bezgrešno. Duh

koji u njima živi oslobađa ih zla. Ukoliko griješe, griješe i protiv Duha koji je u njima. Tada

sami sebe uništavaju dugim i teškim mučenjem te se trebaju ponovno posvetiti ako iznova

žele iznova steći milost. Po ovakvom shvaćanju katarsko se učenje približavalo hinduskom po

kojem 'prosvjećeni' odgovara za svoje grijehe, pa i one najmanje, jer ih čini u stanju apsolutne

svijesti i moći nad samim sobom, dok 'neprosvijećenog' njegovo neznanje zasljepljuje i on

zato ne može biti odgovoran za svoje djelo.

Vjernici – CREDENTES su se morali čuvati istih grijeha kao i savršeni, ali razlika je u tome

što se njima grijeh lako oprostio. Oni nisu snosili odgovornost za svoja djela jer je Zao bog u

njima tada griješio. Nadalje, vjernici su se smjeli ženiti i jesti meso. Njihov život razlikovao

se od života savršenih, nije bio prožet duhovnošću tj. nije bio asketski. Dužnost im je bila da

prisustvuju raznim vjerskim obredima. Morali su pratiti zajedničke molitve ali i sami moliti.

Katarski vjernici su u životu svoje crkve sudjelovali na sličan način kao i katolici u životu

svoje crkve.

Najvažnija ceremonija u katarskoj crkvi je duhovno krštenje, CONSOLAMENTUM. Vjernik

je klečao nagnut nad stolom, a Savršeni stavio bi mu na glavu Evanđelje sv. Ivana položivši

odozgo svoje ruke. Svi ostali prisutni stavili su potom na njega desnicu ili obje ruke. Zatim su

svi izmijenili poljubac mira. Kao uspomenu na taj sveti čin znalo se primiti na poklon vunenu

vrpcu ili končanu traku. Prema zajedničkom učenju katara, djelitelj consolamentuma nije

smio imati smrtnog grijeha. Consolamentum se često obavljao prije smrti. Doduše, postoji

razlika između krštenja Savršenih i utješenja umirućih iako se oboje obavljalo na isti način.

Za Savršene je consolamentum imao inicijacijsko značenje tj. značenje stupanja u redove

katara i dragovoljno odricanje od zemaljskih i materijalnih stvari. Umirućima je pak

consolamentum pružao nadu u oproštenje svih grijeha i spas duše. Neki bolesnici kojima je

ostalo još nekoliko dana života, pošto su primili consolamentum, sami su dokrajčili svoj život,

najčešće izgladnjivanjem. Samoubojstvo koje je smatrano teškim grijehom u katoličkoj crkvi,

katari su ga iako rijetko, ipak prakticirali. To se nazivalo ENDURA – vrsta mističnog

samoubojstva najčešće glađu i trovanjem. Ovaj čin bio je karakterističan samo za katare, dok

ga ostale dualističke sekte nisu uopće poznavale.

APARELHAMENT je bio čin javne i svečane ispovijedi koja se obavljala svakog mjeseca.

Obavljali su je savršeni pred biskupom ili đakonom.

CONVENZA je bila neka vrsta ugovora između vjernika i katarske crkve po kojemu će

vjernik na samrti primiti consolamentum te da će naglas moliti patrem. Ova vrsta 'sakramenta'

najčešća je bila tijekom opsada i bitki.

Katari su svaki dan za ručkom i večerom uz blagoslov obavljali lomljenje kruha – FRACTIO

PANIS. Značenje tog obreda bilo je u tom što su oni materijalni kruh smatrali običnim. Stoga,

blagoslovljeni kruh je bio posvećen kao PANIS PURUS, čisti tj. očišćeni kruh i on je

zamijenio hostiju koju katolici smatraju pravim tijelom Kristovim.

Katari su odbacivali vjerovanje u euharistiju i zastupali mišljenje kršćana najranijeg doba

kršćanstva, da je Krist govorio u prenesenom smislu kada je rekao 'Ovo je tijelo moje.'

MELIORAMENT je bio obred klanjanja vjernika, više službeni pozdrav nego ceremonija.

Vjernik je pred savršenim kleknuo, triput se poklonio i molio za blagoslov. Vjernik je ovim

činom obećao da će na samrti primiti consolamentum i tako postati pravi član katarske crkve.

Što se tiče katarske crkve, odbacivali su svaki liturgijski ceremonijal i nisu održavali misu.

Svoje pobožne sastanke održavali su u kući, na polju, u kolibi, pod vedrim nebom ili u

pećinama vjerujući da je Bog na svakom mjestu jednako prisutan. Katarske bogomolje bile su

jednostavne, bez slika, kipova, propovjedaonica, bez zvonika i zvona. Katari nisu koristili križ

jer je na njemu raspet i mučen Isus Krist.

Evo što katari kažu sami o sebi. Eberwin, savršeni, piše pismo Bernardu iz Cleirvauxa.

„Mi smo siromasi Kristovi koji nemaju stalno boravište i idu od grada do grada kao ovce

među vukovima, koji su progonjeni kao apostoli i mučenici unatoč činjenici da vodimo strog i

sveti život, provodeći dan i noć u postu i apstinenciji, u molitvi i radu otkuda crpimo samo

najpotrebnije u životu. Trpimo to jer nismo s ovoga svijeta. Ali vi, ljubitelji svijeta, pomirili

ste se s tim jer ste s ovoga svijeta. Lažni apostoli, koji zagađuju riječ Kristovu, koji idu za

svojim interesima, skrenuli su vas i vaše očeve s pravog puta. Mi i naši očevi apostolskog

porijekla, nastavili smo putem milosti Božje i tako će ostati do vječnosti. O razlici između nas

i vas Krist je rekao: „Po njihovim plodovima ćete ih znati.“ Naši plodovi sastoje se u

slijeđenju Krista.“