kako sam umro

8/18/2019 Kako Sam Umro

1/9

Kako sam umro? Autor Jack987Srijeda, 19 Prosinac 2007Zadnja Promjena Srijeda, 19 Prosinac 2007

Stephen Turoff suvremeni je iscjelitelj, učitelj, duhovnik, filozof, vitez, čovjekoljubac i mistik. Već trideset godina iscjeljuna desetke tisuća ljudi, svih boja, kasta i uvjerenja. Dolaze sa sve četiri strane svijeta kako bi ga posjetili u DanburyHealing Clinic u Chelmsfordu u Essexu (pola sata vožnje vlakom iz Londona, prim. prev.). Za neke je to putovanjehodočašće, za druge zadnja prilika za izlječenje. Za većinu ostaje iskustvo što ga nikad neće zaboraviti.--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Preneseno iz odlične knjige "Stephen Turoff - Sedam koraka do vječnosti"

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

"Smrt ne postoji - postoji samo promjena " J. Legget, umro 1916. godine

Kao vidovnjak, dolazio sam u doticaj s dušama koje borave na astralnoj razini, i ti su mi susreti otvorili pogled nadogađaje nakon smrti. Čim duša napusti tijelo, dolazi u stanje slično snu i probudi se na odgovarajućoj razini astralnogasvijeta. Često me pitaju o značenju riječi "razina". Najbolje joj odgovara izraz "stanje vibracije". Zvučni valovi,ultraljubičaste zrake sunca, valovi električne svjetiljke - svi su nevidljivi, a nekako ih percipiramo, iako ne utječu, nitismetaju jedni drugima. Isto vrijedi i za razine astralnoga svijeta.

Duša je na razini koja odgovara njezinom duhovnom razvoju: "U Kući Oca mojega mnogo je stanova". Na Dan mrtvih imao sam predavanje. Kad sam razmišljao kako početi i što govoriti, pokraj sebe sam osjetio nazočnostmladoga muškarca kojega sam i sasvim jasno vidio. Na putu do kuće cijelo sam ga vrijeme osjećao uz sebe. Kad sam sjeo u naslonjač da bih zbrojio misli, ponovno mi sepribližio. Razmijenili smo pozdrave, zatim sam mu zahvalio na pomoći za predavanje. Čak smo razmijenili i nekolikoviceva. Sljedećih dana dobro sam upoznao tu ljubaznu dušu i među nama se stvorila prijateljska veza. Jednoga dana upitao me je jesam li spreman napisati knjigu o njegovu životu, ne o onom kratkom, tragičnom, na Zemlji,nego o životu na razinama kroz koje je putovao nakon smrti. "Za to nisi odabrao pravu osobu", bila je moja prva reakcija.Nakon dugoga nagovaranja i obećanja da će mi pritom pomagati, prihvatio sam izazov. Nisam bio potpuno svjestan

koliko je to odgovorna zadaća, ali sam sretan što sam je prihvatio. Time sam pomogao i njemu i sebi, i pritom punonaučio. Svaki sam dan pisanju posvetio određeno vrijeme i knjiga je polagano počela dobivati svoje obrise. Svaki put bih prijepisanja zamolio za vodstvo, koje mi je približilo Jima. Osjetio bih da me potapšao po ramenu, i čuo njegov pozdrav: "Jesili spreman?" Proslijedio mi je slike, a meni bi prepustio da ih pretvorim u riječi. Stranice koje slijede opisuju Jimov odlazak sazemaljske razine i njegova iskustva o životu poslije smrti. Više puta posumnjao sam u svoje spisateljske sposobnosti.Neki su odlomci poput nebrušenoga dijamanta, poput Jima. Drugi su dijelovi kao biseri, biseri mudrosti vođa i učitelja kojsu mu pomagali. Brzo je uvidio da može puno naučiti. S najboljom sam namjerom te dijamante, bisere i dragulje nizao u ogrlicu pripovijesti i iskreno se nadam da će njihovaljepota i istina utjecati na vaš život, kao što su na moj.

Umro sam u bici kod Somme...

Znanje - Metafizički portal

http://www.val.hr/php Powered by Joomla! Generirano: 21 February, 2008, 12:24


2/9

...bile su prve riječi koje mi je rekao James Legget. Ovo što slijedi priča je o smrti koja ga je zatekla u dobi od dvadesetgodina... Kad je počeo rat, imao sam osamnaest godina. Kao i većinu mladića, i mene je oduševljavala pomisao da postanemvojnik. Imao sam sreću da su me uzeli - barem sam tad tako mislio. Nisam ni pomislio na mogućnost da se ne vratimkući.

U studenom te godine napustio sam dom u kojem su me odgajali s puno ljubavi i otišao u vojni logor Caterham. Bilo mi jeteško, nedostajala mi je udobnost doma. Ta je jesen bila jedna od najvlažnijih u mom kratkom životu. U grubim vojničkimšatorima pokrivali smo se samo tankim plahtama i dekama. Drvene barake koje su nam namijenili za zimu bile su tek na početku gradnje. Sve do kasno u jesen spavali smo na podupod šatorskim platnom. Došle su naredbe o premještaju u vojarne u Chelseaju (Chel-sea je danas dio Londona, a tada je bio radničkopredgrađe, nap. prev.). Proslavili smo veselu novost jer smo znali da to znači boravak pod "pravim krovom". Nakonosnovne obuke, našu su jedinicu premjestili uz more i tamo je počelo ozbiljno. Sljedeće godine imao sam sreću i izbjegao brojne opasnosti, a istodobno na bojištima izgubio puno dobrih prijatelja.Godine 1916. vrijeme je brzo prolazilo. Poslali su me u rovove. Nijemci su granatirali naše vojne crte i ničiju zemlju pred

njima. Čekali smo napad. Uslijedila je oštra bitka prsa o prsa, ali smo ih odbili i pritom imali malo gubitaka. Bojišnicom sproširio glas da bismo trebali ponovno napasti prije nego se Nijemci opet organiziraju. Približavala se noć i na bojištu je vladala tišina. Samo su rijetke granate osvjetljavale nebo. Glavu sam sklanjao cijelovrijeme, jer snajperisti na suprotnoj strani nisu trebali puno svjetla da pogodne cilj. Odjednom se začuo zvižduk, a nakontoga i povik: "Na noge i na njih, dečki!" Bili smo borbeno raspoloženi. To raspoloženje proizlazilo je iz dubokoga prijateljstva koje nastane među suborcima.Došao je trenutak koji sam čekao. S pripremljenim bajuneti-ma izišli smo iz rovova. Nijemci zapravo nisu bili iznenađeništo dolazimo, jer su na nas pobacali sve osim sudopera. Dok smo napredovali na ničijoj zemlji, u prsa mi se zabio komad granate. Nekoliko sati ležao sam u agoniji. Već sedanilo, a ja sam osjećao kako se o mene spotiču skupine muškaraca koji su napredovali. Nakon nekog vremena, izgubivši puno krvi, onesvijestio sam se. K sebi sam došao tek kada je sunce već zalazilo. Magla je pokrivala cijeli kraj, a ja sam se molio da me pogodi metak i prekine moju agoniju, jer bol je bila nesnosna.

Ponovno sam izgubio svijest, a kada sam došao k sebi, bio sam kao omamljen. Osjećao sam samo malo boli i nikakvuslabost ili umor. Stavio sam ruku na prsa da vidim kakvu mi je ranu prouzročio šrapnel. Na moje veliko iznenađenje, namojoj odori nije bilo poderotine. Dignuo sam se s poteškoćama. Bio sam u potpunom mraku. Iako je zvuk dolazioizdaleka, čuo sam puške i buku oko sebe. Neko sam se vrijeme privikavao na mrak koji je izgledao kao gusta magla.Vidio sam samo tamne sjene koje su se katkada micale. Ostale su mirno ležale. Odlučio sam ići naprijed. Nisam htio dame ulove, a ni od suboraca se nisam htio udaljiti. Teško je objasniti što se dogodilo nakon toga. Bilo je to kao u snovima, kad se pokušavaš pomaknuti, a ne možeš. Neštome je sprečavalo da se pomaknem više od pola metra. Pogledao sam oko sebe i vidio uže koje je na neobičan način bilovezano za mene. Zgrabio sam ga i vukao, ali ga nisam mogao olabaviti. Rukama sam išao po njemu sve dok nisamdošao do mjesta gdje je završavalo. Sve ispod njega izgledalo je kao nezamjetljiva tamna sjena. To me jako zbunilo,prestrašio sam se. Sjeo sam da o svemu razmislim. Iznenada sam u blizini začuo glasove i prepoznao prijatelja. Pozvao sam ga, ali odgovora nije bilo. Kada sam stao nanoge, zavikao sam: "Ovdje sam!" Glasovi su postali glasniji i dvije sjene su se približile. "Pazi!" zavapio sam kad su prošlravno kroz mene. Kleknuli su kraj neke gomile na koju sam bio privezan. Činilo mi se da netko nešto radi s tom gomilom.Bio sam zbunjen, i kao u bunilu. Pomislio sam: "Napokon su me našli!" Odjednom je jedna od sjena vrisnu-la: "Otišao je, jadni dečko. Odnesimo ga". Pitao sam se o kome to govore. Obojica su kleknula i, na moje iznenađenje, dignuli gomiluza koju sam bio privezan. Kada su se pomaknuli, neobično me je uže povuklo za njima. Zavikao sam da stanu: "Za imeBožje, što radite? Vidim vas, čujem vas, zašto mi ne odgovorite?" Odgovora nije bilo. Sjetio sam se razgovora tih sjena:"Otišao je, jadni dečko". Nastavio sam si govoriti da ne mogu biti mrtav ako čujem i vidim; možda ne dobro, ali ipak.Molio sam i nadao se da su se zabunili. Zaustavili su se ispred niske zgrade, a još su nosili gomilu za koju sam bio vezan. Novi je glas progovorio: "Ne nosite ga ovdje, jer je mrtav već nekoliko sati. Odložite ga straga s ostalima koji čekaju naukop".




3/9

Nejasno se sjećam riječi izgovorenih u obredu ukopa, a zatim je uslijedila tišina. Sjene su počele odlaziti, a posljednje štosam čuo bio je glas prijatelja: "Bio je dobar dečko". Glasovi su se izgubili u magli. Polako sam rukama napipao lice i tijelo. Još sam imao tijelo, a očito su i oni neštopokopali. Počeo sam shvaćati da sam možda doista mrtav. Bio sam jako zbunjen i prestrašen, i pitao se što će sadauslijediti. Ako sam mrtav, gdje je nebo? Neutješno sam zaplakao i zavapio: "Dragi Bože, molim te, pomozi mi. Istina je danisam išao u crkvu, ali uvijek sam nastojao biti dobar".

Čudno, moj se strah pretvorio u ljutnju. Cijelo mi je tijelo počelo podrhtavati. Očajnički sam se pokušao osloboditi užeta, aupravo mi je ljutnja dala snagu. Zgrabio sam ga i potegnuo. Teško mogu opisati kako sam se nakon toga osjećao. Utijelu i umu zavladala je lakoća. Otkad su me pogodili, prvi put sam jasno razmišljao. Sad sam bio slobodan! Pogledao sam tamo otkuda su dolazili ratni krikovi. Vidio sam mnoge sjene kako trče i padaju. Neke su ustale, druge suostale ležati. Usredotočio sam pozornost prije svega na jednu. Vidio sam finu izmaglicu koja se izdizala iz nje, oblikovalase u mušku osobu i počela lebdjeti nad tamnom prikazom. Iznenađen, pretpostavio sam da se nešto slično i menidogodilo. Tada sam vidio cijelu figuru povezanu tankim srebrnim konopom sa sjenom ispod nje. Muškarac se uskomešaoi prevrtao. Bilo je jasno da ne razumije što se događa. Pomislio sam: "Jadnik, možda mu mogu pomoći". Kad sam se približio, čuo sam njegove krikove. Zavikao sam: "Ne boj se! Pomoći ću ti". Istovremeno sam pomislio:"Samo Bog zna kako, jer je puno viši i teži od mene". Ugledao me je i počeo vikati: "Pomozi mi! Što mi se dogodilo?"

"Mislim da smo mrtvi", odgovorio sam. "Ne budi lud, barabo", zavikao je. "Nije moguće. Razgovaram s tobom, kako onda mogu biti mrtav? Svatko zna da, kadsi mrtav, mrtav si". "U redu, gospodine", rekao sam. "Prestani misliti. Možeš li se pomaknuti?" Vidio sam stravu na njegovom licu. "Ne", odgovorio je, "ne mogu. Nešto me drži. Mislim da je neko uže." Stavio sam mu ruku na prsa. "Daj, potegni!" zavikao sam. Samo jednim snažnim pokretom oslobodio se tamne sjene što je ležala na podu. Uspjelo mu je puno brže nego meni, ne znam ni kako ni zašto. Bio je slobodan, kao i ja. Tako jepočelo naše putovanje u novi život. "Zovem se James, prijatelji me zovu Jim", rekao sam mu. "Dobro, stari, ja sam Bili, Bili Barnes, prijatelji me zovuMedvjed."

Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatim zašto. Unatoč njegovoj veličini, na licu i u očima vidio mu se strah. "Popri-čajmo malo o tome", rekao je. Dok smo hodali, objasnio sam mu kako sam se ja tu našao i kako sam vidio njegovdolazak. "Ali, to je smiješno. Ne mogu biti mrtav", rekao je Bili. "Imam ženu i troje djece. Što će oni bez mene?" "Ne znam",odgovorio sam, "doista ne znam. Vjerojatno postoji neki odgovor". Išli smo dalje. "Vjerojatno nismo jedini što su umrli. Moraju biti i drugi. Usput, jesi li vidio da ovdje nije ni svijetlo, ni tamno. Da jeposvuda nekakva magla. Ne znam je li dan ili noć, niti koliko je sati. Pojma nemam što se događa." Pod nogama smoosjećali tvrdo tlo. Zvuči rata polako su se udaljavali od nas. Napredovali smo kroz maglu. Zaustavio sam se i obratio Bi-llu. "Mislim da smo se izgubili. Ne znam kojim putem trebamo ići." Ali, Bili me nije slušao. Zagledao se u drugom smjeru"Što se događa?" upitao sam ga. "Približava nam se svjetlost. Možda stiže pomoć." Svjetlost se približavala i već sam čuo glasove. "Čuješ li i ti nešto, Bille?" upitao sam ga. "Da, to svjetlo su ljudi. Pogledajviše ih je. Možda nam mogu pomoći." Povikao sam: "Hej, vi, tamo! Zar nas ne vidite?" "Da", čuo sam odgovor. Pristupilisu nam časnik i neobično obučen muškarac. "Možete li nam reći što se događa i gdje smo", upitao sam. "Sve ćemo vamobjasniti kasnije. Najprije se maknimo odavde", odgovorio je časnik. Išli smo za njima. Hodajući, povremeno bismo sezaustavljali i pokupili druge koji su bili u istom položaju kao i nas dvojica. Magla se polako rasplinula, a zemlja podnogama postala je mekša. Krajolik se mijenjao, već se moglo vidjeti drveće. Sunca nije bilo, ali je, unatoč tome, bilotoplo. Kako smo išli dalje, primijetio sam divlje, smećkastozelene ostatke trave i djelomice porušene zgrade. Približavalismo se velikoj montažnoj polubačvastoj baraci od valovitog lima. Ispred ulaza nestrpljivo je čekala skupina mladihvojnika. Okrenuo sam se Billu i, vidjevši ga da se smiješi, upitao ga što mu je smiješno. "Razmišljam je li to mjesto gdjedobivaš harfu i krila? Ako je, moja moraju biti velika." "Ne šali se, vojnice", rekao je neki glas. Okrenuli smo se i ugledali zapovjednika, koji je nastavljao govoriti: "Možda ste




4/9


5/9

Sve su oči bile uprte u zapovjednika i svatko se pitao što će se dogoditi. Iznenada se niotkuda pojavila vrtložna magla.Počela se oblikovati u muški lik, uz blještavo vibriranje dok se učvršćivao. I, na mjestu gdje je još trenutak prije bioprazan prostor stajao je muškarac. Pogledao sam oko sebe da vidim reakcije drugih. Mislim da su bili osupnuti kao i ja."Što sad?" pomislio sam. "Gospodo", rekao je zapovjednik, "predajem vas učitelju." "Znam da sam već zaokupio vašu pozornost", rekao je učitelj. "Nema boljeg načina od tako impresivnog ulaska. Najprijeću govoriti o novoj okolini. Vi ste na četvrtoj od sedam astralnih razina. Svaka se razina razlikuje od drugih po

manifestaciji, gustoći i brzini svoje osnovne biti. Vaša se fizička tij ela razlikuju na način koji određuje vaš duhovni razvojMnogi ste doslovce izgladnjeli svoje duše i dopustili da materijalizam potpuno zavlada vašim umom. Duša uvijek idenaprijed, nikad natrag. Ona nosi nadu i ljubav u životu. Nije uvijek lako. Čak ni uz puno napora ne živite uvijek prema timidealima. Ali, ako se trudite, to je već korak naprijed.

Dragi moji prijatelji, umrli ste u ratu i vaš svjesni um zamrzio je protivnika i obratno. Vi ste vaše misli. I misli mržnjesprečavaju vas u razvoju. Sami sebi ste najveći neprijatelj, ne vojnici s kojima ste se sukobili na bojištu. Na bojištu životagradite svoj karakter i pripremate se za sljedeći stupanj razvoja. U ovaj ste svijet povučeni prije nego je za to došlovrijeme - kao jabuka koju uberu prije nego dozrije. Mnogima od vas iskustvo prijevremenog dolaska ima gorak okus.Želimo vam pomoći u sazrijevanju osobnosti i razvoju duše. Ne tražite izvan sebe, većina je odgovora u vama. Saddobro poslušajte moje riječi. Čuli ste da postoji sedam razina. Imate i sedam tijela. Jedno od njih je bilo fizičko tijelo kojeste ostavili kada ste napustili zemaljsku razinu. Ovdje, na četvrtoj astralnoj razini, vaše se tijelo uči vibrirati u skladu s

ovdašnjim vibracijama. One su finije i brže od onih na Zemlji. To objašnjava zašto su stvari ovdje jednako opipljive kao ina Zemlji. Pokušavamo vam pomoći u usklađivanju s vibracijama novog okruženja. Na drugom ste stupnju svjesnogživota, a budući da su treća i četvrta razina samo malo finije od zemaljske, sav će vaš napor biti usmjeren na prelazak napetu razinu. To će se dogoditi kad dovoljno očistite mentalne i emocionalne vibracije. Dolazim sa sedme razine, gdjematerija brže vibrira i puno je čišća nego ovdje. Možda se pitate kako je moguće da dođem ovamo. Odgovor je jednostavan. Naučio sam sniziti svoju vibraciju, da bih mogao raditi na nižim razinama. Snagom misli snizim je do temjere da se materijaliziram i razgovaram s vama... Dostaje za prvo predavanje. Sjetit ćete se ovih riječi kad počneterazmišljati o ovom predavanju. Ovdje ne treba pisati bilješke. Neka vas blagoslovi veliki Duh i sretno do sljedećegsusreta." Tim se riječima učitelj počeo dematerijalizirati pred našim očima. Kad je otišao, razmišljao sam o neobičnimobjašnjenjima. Mnoga su mi se činila bajkovitima. Toliko sam toga trebao naučiti, a istovremeno mi se činilo da samomalo razumijem. Ustao je i zapovjednik i pitao ima li kakvih pitanja. Dignulo se nekoliko ruku. Zapovjednik je pokazao na mladoga muškarca koji je ustao i rekao: "Zovem se George Tavlor. Gospodine, postoji liBog?" Odgovor je glasio: "Da, George, Bog postoji, kasnije ćemo više govoriti o Božjoj nazočnosti". Zatim je pokazao nanekoga tko je sjedio skroz odostraga. Kada je ustao, predstavio se: "Zovem se Tom Richardson. Hoću li moći vidjetiženu i s njom razgovarati, gospodine?" Odmah sam u duši osjetio zabrinutost. "Tom, već smo ti rekli da ćeš dobitiposebnoga vođu koji će te naučiti kako uspostaviti kontakt s voljenima." Tom je još stajao i zaplakao: "To nije dovoljno.Sada je želim vidjeti". Spustio je glavu među ruke i plakao kao dijete. "Dovoljno je, vojnice", rekao je zapovjednik."Svladaj se." U zapovjed-nikovu glasu razaznao sam snažnu volju, omekšanu razumijevanjem i simpatijom. Tom jedignuo glavu: "Žao mi je, gospodine. Ne znam što mi je bilo". Zapovjednik je rekao: "Znam kako se osjećaš. Sviprolazimo kroz to. Jamčim ti da će sve biti u redu. I ja sam ostavio dvoje djece, starijem je bilo jedva pet godina. Sadamogu uspostaviti kontakt s njima i sa ženom putem duhovno osviještene osobe, koju na Zemlji zovu medij. Vaši će vođeuključiti ovu informaciju u praktične lekcije da vam pomognu u vrijeme tugovanja. Došlo je vrijeme da završimo, gospodoVidjet ćete da vas narednik već očekuje". Kad nas je otpustio, uputili smo se natrag u barake. Legao sam na postelju i pokušao prihvatiti sve što su nam pričali.Toliko se toga događalo u mojoj glavi da sam se brzo umorio. Zatvorio sam oči i odmah zaspao. Kad sam se probudio,osjetio sam se jačim nego ikada dosad. "Bože, divno je biti živ", pomislio sam. Glasno sam se nasmijao samome sebi."O čemu to govorim? Pa ja sam mrtav!" Osjećao sam se više živim nego ikad prije. Prišao sam k prozoru, pogledao van ipomislio da tu nikad ne pada mrak, jer je još bio dan. Vratio sam se, sjeo na postelju i s lakoćom se sjetio učiteljevihriječi. To je bilo doista neobično, jer nikada nisam imao dobro pamćenje. Pogledao sam Billa, koji je još spavao. Nekaspava. Nakon što sam neko vrijeme sjedio i počeo se dosađivati, sjetio sam se da još nisam išao dalje od naših dvorana.Sigurno ovdje ima još nečega. Uputio sam se prema vratima i tiho ih otvorio da nikom ne smetam. Uputio sam se prema crkvi, koja mi je služila kao putokaz. Hodajući, osjećao sam toplinu koja je zračila sa svih strana.Podigao sam pogled, misleći da dolazi od sunca. Ali, nije se moglo vidjeti, a ni oblake na nebu. Prije toga to nisamgledao, a sada mi se činilo jako čudnim. Ali, što nije bilo čudno na ovom mjestu? Kako sam išao naprijed, sretao samljude, mladi parovi su se šetali držeći se za ruke. Bilo je očito da su ovdje došli zajedno. Kako su sretno izgledali. Sjetiosam se da još nisam imao ozbiljnu djevojku; a što nemaš, ne nedostaje ti. Bio je tako prekrasan dan i uputio sam seprema obližnjoj šumi. Kada sam joj se približio, vidio sam da je drveće jako ravno. U podnožju su rasli narcisi i zvončići,sjajeći se u prelijevajućim bojama. U zraku se osjećao opojni miris kozje krvi i lavande. Cvjetni sag što se prostirao ispredmene toliko me pozivao da sam sjeo i leđima se naslonio na drvo i počeo se opuštati. Vidio sam da je drveće u punom




6/9


7/9

odgovorio je. "Životni uvjeti na višim razinama više se temelje na moći uma nego uvjeti na zemaljskoj razini. Imaš tijelokoje je dvojnik tijela što si ga imao na Zemlji. I tu imaš pluća koja puniš zrakom. Imaš srce koje tuče i pulsira. Imaš i jetrububrege i druge unutarnje organe koje ne koristiš na isti način kao i na zemaljskoj razini. Tu ne uživaš grubu, sirovuhranu koju bi morali preraditi jetra, bubrezi, itd. Hranu, odnosno gorivo upijamo kožnim porama i disanjem, što je sasvimdovoljno da bismo se dobro osjećali."

"Dakle", rekao sam, "želim li da prestanu grčevi od gladi, dovoljno je pomisliti da više ne trebam hranu." Kimnuo je

glavom i osmijeh se razlio po njegovu licu. "Odlično, mladiću", rekao je. "Već si počeo učiti. S vremenom će ti biti lakše.Tu si kratko vrijeme, a već pitaš i razmišljaš drukčije. Brzo učiš, jer imaš dobru moć opažanja. To je i stoga što si ovdjedošao vrlo mlad i materijalni način zemaljskoga života još se nije preduboko utisnuo u tvoju svijest. Ipak, zbog načinasmrti, potrebno ti je razdoblje prilagodbe. Uvjeren sam da će ti uspjeti, kad stekneš dovoljno iskustva. Dođi, idemo seprošetati. Prestat ću neko vrijeme govoriti jer ti želim pokazati kako se ovdje živi. Potražit ćemo novu odjeću za tebe." Kad je spomenuo novu odjeću, bio sam izvan sebe jer sam još nosio uniformu. Pola sata smo hodali u tišini, a zatim jeChan rekao: "Ići ćemo na ono brdo, drugom prigodom ću ti pokazati kako uporabiti snagu volje da otputuješ gdje god za-želiš. Drugim riječima, nećeš trebati ići nikamo osim u odabrane predjele. Zamislit ćeš si taj predio i tamo ćeš usmjeritimisli. Kao što sam već spomenuo, misao djeluje kao crta i u tom slučaju volja djeluje kao magnet koji će se privući crti.Vrlo jednostavno", rekao je smiješeći se. Pomislio sam, koliko toga trebam naučiti. Sve to: razgovarati bez riječi, bez spavanja, nikakva hrana, sada mi nije

potrebno ni hodati. Bože, što se to događa sa mnom? Iz razmišljanja me prenuo Chanov glas: "Smiri se. Čitam tvojemisli. Nije tako loše kao što zamišljaš. Vidjet ćeš da ćeš se bez ograničenja fizičkoga tijela moći puno šire izražavati". Došli smo na vrh brda i ispod sebe ugledali gradić. Pogledao sam Chana, a njegov mi je osmijeh govorio: "Bio je poputmnogih drugih gradića na svijetu na zemaljskoj razini: trgovine svih vrsta, prenoćišta itd. Razlike su između tog gradića ionih na zemaljskoj razini u čistoći. Nigdje nikakve prljavštine, ni onečišćenja zraka. Mirno je, bez uobičajene vreve kojavlada u zemaljskim gradovima. Izlozi su jednostavni. Kad predmete stave u izloge na Zemlji, čovjek ih poželi imati. Ovdjese ne dolazi u iskušenje". Složio sam se s njegovim načinom razmišljanja. Došli smo do krojačke radionice. Sve je bilo u savršenom redu. U prostoriju u kojoj smo sjedili ušao je čovjek odličnogaizgleda i počeo mi uzimati mjere: "Sto želite?" zapitao me je. "Neki posebni stil ili boja?" "Ne, ono što vi mislite da jenajbolje. Sviđa mi se ova boja", rekao sam i pokazao na indigo plavu u katalogu uzoraka. Bio sam veseo što ću imati jedinstvenu boju. Kad je uzeo mjere, rekao je da se vratimo za tri sata. Vidio sam da je i Chan zadovoljan mojimodabirom, iako to nikad ne bi htio priznati. "Tu su još i druge trgovine s više odjeće", rekao je Chan i pokazao mi da ga slijedim. Odabirali smo u mnogimtrgovinama i na kraju sam imao puno nove odjeće. Možda se pitate kako sam plaćao. Rekli su mi da tu nije potrebnoplaćati jer svi rade za dobro drugih. Shvatio sam koliko je taj način bolji. "Dobro, Jime. Jesi li zadovoljan novom odjećom?" zapitao me Chan. Bio sam oduševljen. "Sad idemo negdje gdje ćeš seokupati i presvući." Napustili smo grad i došli do polja i šume gdje me je Chan doveo do mlake vode obrasle grmljem. Kad sam razgr-nuograne, primijetio sam da voda pritječe iz malog potoka. Bilo je vrlo privlačno, kao da voda čeka baš mene. I Chan me jeohrabrio: "Skini tu staru odjeću i klizni u vodu". Za nekoliko sekundi skinuo sam se i bio u vodi. Ne mogu opisati osjećajkoji sam prepoznao kad sam ušao u vodu. Činilo mi se kao da voda ima svoj vlastiti um. Sto sam se više pokušavaopotopiti, to me je više tjerala van. Chan je stao kraj moje odore i činilo mi se da je u stanju duboke usredotočenosti. Iizdaleka sam osjetio njegovu moć volje. Radio je pokrete rukama, nakon čega je iz jednog od njegovih dlanova počelosjati svjetlo. Razlilo se po mojoj odori i nakon nekoliko trenutaka nestali su i svjetlo i ona. To me je zapanjilo i odmah sampovikao: "Sto ste napravili s mojom uniformom? Gdje je? Bit će mi nezgodno ako ostanem bez nje". "Tu ne trebaš stvarikoje bi te podsjećale na rat", otresao se. "Rat si ostavio za sobom na zemaljskoj razini. Tvoja je uniforma bila dio togdogađaja i još nosi negativne vibracije koje bi mogle djelovati na tebe. Sad je vrijeme da iziđeš van i obu-češ se.Pripremio sam tvoju odjeću." "Treba mi ručnik", rekao sam. "Ne, ne treba ti", odgovorio je. "Samo iziđi van, pa ćeš vidjeti na što mislim." Digao sam se na noge, a pritom sam pazio da se ne poskli-znem. Kad sam stao, voda je naprosto skliznula niz mene ibio sam potpuno suh. Uslijedio je izuzetan osjećaj. Sve moje brige su oprane i to mi je dalo novi životni polet. Obukaosam novu odjeću. Kad sam bio gotov, pogledao sam gdje je Chan. "Tu sam, tu sam!" zavikao je iza skupine stabala. U sebi sam se nasmijao. Na stolici ispod drveta izgledao je kao bogato okićeno božično drvce. Kraj njega je bila stolicaočito namijenjena meni, zato sam mu se približio i sjeo. "No?" zapitao je. "Osjećaš li se bolje?" "Nakon kupanja osjećam




8/9

se odlično. Zašto?" "Potrebno je novo objašnjenje", rekao je. "Znaš da se tvoje novo tijelo razlikuje od staroga. Više jeizloženo eteričnim energijama. Te energije utječu na tvoje tijelo kao i na sve drugo ovdje. Voda je najviše nabijenaenergijom. Želim te podsjetiti na nešto sa zemaljske razine. Autu je potrebna zaliha energije da može voziti. Zamisli da jetvoje tijelo akumulator. Astralno tijelo ima zalihu eterične energije koju je potrebno napuniti kad se isprazni. Obično izetera dobivaš dovoljno energije za održavanje tijela. Ponekad ćeš obavljati neku radnju koja će te brže isprazniti negošto ćeš se puniti. Sve dok ne naučiš druge načine, kupat ćeš se u jednom od potoka i tako pospješiti proces punjenja.Znam da ćeš razumjeti moje riječi kad stekneš dovoljno praktičnih iskustava."

"Već si vidio da ti nisu potrebni ručnici. Da ti objasnim zašto. Naša su tijela sastavljena od kemijskih sastojaka izatmosfere, ali u puno pročišćenijem stanju. Više vibracije i veća količina životne energije koja neprestano teče kroz nasuzrok su tome da su naša tijela puno moćnija, a istovremeno puno lakša nego na Zemlji. Evo ti još jedne usporedbe:ponekad si, dok si živio na Zemlji, kod kuće prao prozore. Kada si stavio krpu na staklo, vidio si da je voda potekla nizstaklo i ostavila trag. Kada ovdje iziđeš iz vode, nema nikakvog traga. Tvoje je tijelo čisto, suho i napunjeno energijom.Jesam li ti time odgovorio na tvoje pitanje?" "Da", rekao sam. "Što se dogodilo s mojom uniformom? Što si napravio da je nestala?" "Puno želiš znati", rekao je. "Znači da pozorno pratiš moje riječi. Snagom volje mogu djelovati na astralnu materiju. Toznači da je izgradim ili ponovno razgradim u osnovne elemente. Naše stolice, na primjer, napravljene su tako. Najprijemoram pomisliti na stolicu i dovoljno dugo zadržati tu misao u umu, usredotočujući volju na zamišljeni oblik. To prenosisubjektivni pogled u objektivni svijet i povlači objektivne materije u uporabu. Tako dobivamo većinu stvari u našem

svijetu. Vratimo se na to zašto sam se riješio tvoje odore. Bila je okružena mislima rata. Osjećaji mržnje, smrti i želja zauništenjem koje si gajio prema neprijatelju utjecali su na sirovu narav tvoga nižega ja. Uniforma je bila dio toga. Iako nijeimala svoju dušu, došla je u dodir s tvojim mislima i ponašala se kao spužva upijajući emocije rata. Tako se između tebe iuniforme uspostavio prijenos. Iako nevidljiv, djelovao je na tebe, što je zamaglilo tvoje emocije mržnjom prema ljudima.To više ne smiješ dopustiti, jer koči tvoj duhovni razvoj. To je jedan od razloga zašto pokušavamo nove duše izvesti iznjihovih neposrednih zemaljskih uvjeta, inače bi se nastavile boriti na nižim astralnim podrazinama, na kojima vlada zlo.Imao si sreće da je naišao zapovjednik i doveo te ovamo. U suprotnom, zgrabila bi te bića s niže razine. Uhvatila bi te ustupicu s nižim željama zemaljskoga života, kao što su piće, igre na sreću i izopačena spolnost. Postao bi robom tih željai s vremenom bi sve dublje ponirao u astralnu tvar, stvarajući svoj vlastiti pakao." Začudio sam se kad je Chan spomenuo pakao. Zapitao sam ga postoji li i, ako postoji, gdje je. "Drugi put ću ti reći gdje ga možeš naći", rekao je. "Sad ću radije nastaviti tamo gdje sam stao. Morat ćeš se visokopenjati, a prvi koraci počinju na najdonjoj stubi. Borba između dobra i zla uvijek se odvija na nižim razinama. Ponekadčak pokuša raširiti svoje granice i tada dolazi do otvorenog sukoba. Ne traje dugo, jer je moć pravednosti na našoj strani.Ponekad Gospodari svjetla interveniraju u sukobu i njihovom pomoći zlo se brzo rastjera. To nam daje priliku da uhitimozarobljenike i nadamo se da ćemo ih uvjeriti u zabludu njihovog mentaliteta. Ne možemo ih dugo zadržati, jer ih vlastitemisli vuku natrag na njihovu razinu. Ponekad duše nisu zle, nego su samo izgubljene ili su zapale u loše društvo. Ako seslažu, pomažemo im da iziđu iz tame na put svjetlosti. Duše koje obavljaju taj posao nazivamo spasiteljima. Njihova jezadaća da se spuste na niže razine. Za taj posao odabrani su zbog visoko razvijene snage volje. Usuđuju se spustiti unajtamnija područja. Za to je potrebno puno znanja i hrabrosti. U najtamnija područja uvijek idu u skupinama od četiri.Time sačuvaju sve četiri dimenzije duše kojoj pomažu. Tako se zlo ne može umiješati u naš posao. Spašene dušeodvedemo u mjesto za odmor, gdje ostanu sve dok ne razviju pozitivniji odnos i dok se njihov um ne otvori prema višimutjecajima ovdašnjeg života. Tako radi cijela vojska duša. I ja sam radio kao spasitelj, sve dok me nisu odredili da sepobrinem da se ti dobro osjećaš. Vrijeme je da se vratiš. Puno sam ti govorio o načinu ovdašnjega života, a sada morašrazmišljati." Ustali smo sa stolica koje su nestale sa zamahom Chanove ruke. Zamolio sam ga da mi pokaže kako to radi. "Hoću",rekao je. "Drugi put. Sad moramo ići." Uskoro smo došli do barake. Dobro sam se osjećao i bio svjestan da izgledam otmjeno u svojoj novoj odjeći. "Kad ću teopet vidjeti?" upitao sam. "Vrlo skoro", odgovorio je. "Sad se odmori. Ako me trebaš, usredotoči se na moje lice i na mojeime. Vidjet ćeš što će se dogoditi. Doviđenja!" Zahvalio sam mu na pomoći, a on mi je mahnuo u znak pozdrava i počeo nestajati. Samo nekoliko trenutaka i više ganije bilo. Nevjerojatno, pomislio sam. U jednom je trenutku ovdje, u drugom ga više nema.

--------------------------------------------------------------

Ovo je prvo poglavlje iz odlične knjige ( Stephen Turoff - Sedam koraka do vječnosti ), primjetio sam mnoge "poznate"opise i sličnosti sa opisima iz drugih materijala... karakteristike viših denziteta, promjene realiteta, kao i drugih stvari.Jako lagano napisana i može se lako čitati. Uglavnom, lijepo opisuje transformaciju nakon naše fizičke smrti i daljnjem




9/9

razvoju naših duša. Ali, postoje i neke "sitne" opasnosti, ako nismo dovoljno svjesni situacije da smo, zapravo, i dalje živinakon fizičke smrti... dobro je ZNATI ove stvari. Lakše se prilagodimo nakon toga. I puno si olakšamo prijelaz. Naravno,ZNANJE štiti - ignoriranje šteti. No, svatko ima pravo na neku svoju percepciju svega toga...

Za detaljne informacije o toj knjizi, najbolje je pitati direktno u Nebeski Dar - knjižaru.



kako sam umro

Documents