jugonostalgija – ivan runje
TRANSCRIPT
1
JUGONOSTALGIJA – IVAN RUNJE
Objava Registra hrvatskih branitelja je na razini programa
Memoranduma 2 SANU-a (1)
Peta haaška kolona jaše Hrvatskom
Hrvatska ne može naprijed jer su prisutne dvije političke ideologije, međusobno
suprotstavljene i ideološki nespojive. Jedno je nacionalna prohrvatska ideologija koja je
ostvarene u Domovinskom ratu, a druga je jugokomunistička ideologija sljednica
velikosrpsko-komunističkog Titinog režima. Ta druga bila je za očuvanje Jugoslavije i protiv
stvaranja samostalne Hrvatske i na toj ideologiji danas provodi svoju politiku. Nažalost po
Hrvatsku i hrvatski narod, ti jugokomunistički ideolozi danas su ponovo na vlasti, a rezultate
te vlasti osjeća hrvatski narod. Naime, svi današnji ekonomski problemi, upropašteno
hrvatsko gospodarstvo, nezaposlenost i siromaštvo građana posljedica su velikosrpske
agresije, koju ovi vlastodršci žele prikriti ili barem izjednačiti krivnju, što potvrđuju činjenice
o njihovoj politici i aktivnostima.
Granice Velike Srbije prema Memorandumu SANU-a II.
Objavom Registra hrvatskih branitelja, predsjednik države Ivo Josipović ispunio je uvjete
točku 1. i 6. Memoranduma 2. Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) i tako ispunjava
obećanje Borisu Tadiću za obnavljanje bratstva i jedinstva naših naroda, otklanjanjem
odgovornosti Srbije za agresorski rat protiv Republike Hrvatske. Još je u planu gospodina Ive
Josipovića i gospođe Vesne Pusić da povuku Tužbu protiv Srbije za genocid izvršen tijekom
srbočetničke agresije na Republiku Hrvatsku, pa će time staviti točku na „i“ u otklanjanju
krivnje Srbije za vojnu agresiju i genocid nad Republikom Hrvatskom. Naime, program
Memoranduma SANU-a iz 1986. godine, razrađivao je strategiju raspada SFRJ-a, u cilju
stvaranja velike Srbije. Kako to Milošević nije uspio provesti do kraja, pa je izrađen nastavak
tog programa Memorandumom 2. SANU-a. To znači krivnju Srbije za agresiju na Republiku
Hrvatsku, izjednačiti sa Hrvatskom koja se branila. Krivnja se sigurno ne može izjednačiti,
osim lažima, iskrivljavanjem činjenica i svjesnom antihrvatskom politikom hrvatskog vojnog
i političkog vodstva.
2
Naime, svaki agresorski rat, pa tako i srpsko-četnički, vođen je s određenim ratnim ciljem da
se sačuvaju privilegije koje agresor ima na Hrvatskom prostoru ili da se postojeće privilegije
povećaju po obimu ili prostoru. To je bio osnovni razlog rata Srbije protiv Hrvatske, koja se
branila od te agresije. Svaki obrambeni rat vodi se s razlogom da se ukinu privilegije
okupatora i da se izbori sloboda i ravnopravnost naroda. Cilj hrvatskog naroda bio je da se
oslobodi od stoljetnih velikosrpskih privilegija i torture, i da osigura slobodu, samostalnost i
ravnopravnost hrvatskog naroda s ostalim slobodnim narodima u demokratskoj Europi.
Svakom rodoljubu u Hrvatskoj, nakon izvršene srpsko-četničke agresije trebalo bi biti jasno
tko agresor, i na koga je izvršena agresija. Tragedija Hrvatske i hrvatskog naroda je u tome
što je jedan dio Hrvata, da bi zaštitili svoje privilegije koje su, u komunističkoj Jugoslaviji,
zajednički uživali sa Srbima, pa su bili, kao i agresor, protiv rasturanja Jugoslavije i protiv
stvaranja samostalne Hrvatske i u tome su njihovi zajednički interesi. Ti interesi Hrvata
jugokomunističke ideologije, onemogućuju Hrvatskoj da se u potpunosti nacionalno, kulturno
i ekonomski oslobodi, pa svojim otporom podržavaju Srbiju da ne bude proglašena agresorom,
već da se krivnja za rat i posljedice rata izjednače s hrvatskim obrambenim ratom. To su
razlozi zašto postojeća Vlada RH i predsjednik države rade na tomu da se krivnja Srbije za
agresiju izjednači sa Hrvatskom koja se branila. Činjenice potvrđuju o kontinuiranoj politici
predsjednika Ive Josipovića, koji ne štiti hrvatske nacionalne interese.
Politički i ekonomski problemi, u samostalnoj Hrvatskoj, odraz su politike koju vodi
predsjednik države gospodina Ive Josipović, i aktualna Vlada Republike Hrvatske na čelu sa
Zoranom Milanovićem.
U svezi politike gospodina Ive Josipovića, profesor političkih znanosti gospodin Zdravko
Tomac kaže da je Ivo Josipović u sto dana svoje vladavine učinio više štete Hrvatskoj nego
Stipe Mesić u deset godina svog predsjednikovanja. Ja sam pokušao naći neke činjenice koje
demantiraju izjavu gospodina Zdravka Tomca, ali u tome nisam uspio. Suprotno mom
pokušaju, utvrdio sam da je cjelokupna politika koju provodi gospodin Ivo Josipović, kao
predsjednik države, preslik velikosrpsko-komunističke politike koja se 45 godina provodila u
Titinoj Jugoslaviji, a u kojoj je učestvovao i Ivin otac Ante Josipović. To potvrđuje da
gospodin Ivo Josipović podržava taj propali velikosrpsko-komunistički režim i svojom
politikom želi ublažiti ili negirati zločine tog režima, kao i zločine velikosrpsko-četničke
vojne agresije na Hrvatsku izvršenu 1991. godine, ili krivnju za velikosrpsko-četničke zločine
izjednačiti sa pojedinačnim zločinima izvršenim u obrani Hrvatske.
3
Naime, hrvatski jugokomunistički ideolozi, kojima je pripadao i gospodin Ante Josipović, od
1945. do 1990. godine, vjerno su služili velikosrpsko-komunističkom režimu i za njega
obavljali sve moguće poslove, pa i one najprljavije. Kako je taj režim poznat po
obespravljenosti hrvatskog naroda, s ogromnim zločinima nad hrvatskim narodom, pa je
cijelo vrijeme trajanja tog komunističkog režima, trebalo zataškavati, prikrivati od javnosti i
negirati njegovo postojanje, pa je sve to podvedeno pod tabu temu, o čemu se nije smjelo
javno govoriti ni pisati, a kamoli učiti kao školsko povijesno gradivo. Danas, na osnovi
istraženih činjenica, o tom velikosrpsko-komunističkom režimu i o ogromnim zločinima nad
hrvatskim narodom koji se više ne mogu skrivati, jer znamo da nam je taj režim ostavio preko
1500 masovnih grobnica s preko 950 tisuća kostura Hrvata, koji vrište i traže otkrivanje istine.
O tim zločinima govore povijesne činjenice. Oni su se sami hvalili o junaštvu partizana, pisali
o tim zločinima kao rezultatima junaštva i vjernosti komunističkoj partiji. Tako, tadašnji
ministar unutarnjih poslova velikosrpski ideolog Aleksandar Ranković, podnoseći izvješće u
Saveznoj skupštini Jugoslavije 1952. godine, navodi: „Kroz naše logore i zatvore od 1945. do
1951. godine, prošlo je 3,777,776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih
neprijatelja iznosi preko 586 tisuća, od čega preko 500 tisuća Hrvata. Dakle, po službenim
podatcima Aleksandra Rankovića, od ukupno likvidirani, 85 posto su Hrvati. Tu treba reći da
u tom Rankovičevom broju likvidiranih nisu oni pojedinačno likvidirani u kolonama smrti,
kao ni oni koji su pojedinačno, ali masovno, iz svojih domova odvođeni u noćnu šetnju, pa ih
„pojeo“ mrak. Te noćne „šetnje“ trajale su godinama, a tu su i one likvidacije po svijetu.
Navest ću samo par primjera svjesno planiranih zločina tog režima nakon
„oslobođenja“ Hrvatske 1945. godine.
Komandanti tih srbočetničkih jedinica, dobili su pismeni nalog – depešu, da prilikom
„oslobađanja“ Jugoslavije, prolaskom kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljenih.
4
To je jasan zadatak što treba činiti s sumnjivim i neistomišljenicima. Isto tako, na prijedlog
velikosrpskog krvoloka Aleksandra Rankovića, 25. svibnja 1945. godine, nakon slavlja
Titinog rođendana, Tito je odobrio Rankoviću da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni 1924.
do 1927. godine, u gradu i okrugu Zagreba. Tako je Ranković na prijevaru pozvao te mladiće
da se jave u Maksimirsku 63, da će biti unovačeni. Zbog straha od učestalih likvidacija, da
spase glavu makar pod crvenom zvijezdom petokrakom, na taj Rankovićev poziv odazvalo se
7800 hrvatske mladeži.
Nakon Nakon „uspješnog“ novačenja, strpali su ih u logor Maksimir i Prečko, a otuda u
grupama i u četveroredima odvođeni u marš smrti, prema logoru Kovin u Vojvodini. Usputna
zvjerstva su bila takva da ih je do logora stiglo svega oko 2200 živih. Zvjerstva su i tamo
nastavljena, tako da ih se u Hrvatsku živi vratilo 58 mladića. Ta srbočetničko-partizanska
horda kada je 9. svibnja 1945. „oslobodila“ Zagreb, iz zagrebačkih 11 bolnica pokupila su
4791 ranjenika i svi su završili u masovnim grobnicama u podnožju Sljemena i mnogim
jamama sve do Sošica. To je kratki prikaz zločina koji su se događali mimo Bleiburga i
organiziranih križnih putova.
Na temu obespravljenosti i likvidacije hrvatskog naroda, na propovijedi 15. kolovoza 2007.
godine, krčki biskup Valter Župan, je izjavio da je komunizam urodio sa oko 100 milijuna
žrtava, da je nacistički vođa Adolf Hitler likvidirao 20,9 milijuna, a Titin komunistički režim,
u maloj Jugoslaviji likvidirao je 1.129.000 neistomišljenika. Ako su po programu Rankovića
u broju likvidirani 85 posto Hrvati, to znači da je taj velikosrpsko-komunistički režim
likvidirao preko 950 tisuća Hrvata.
Vješanje Hrvata na Trgu Josipa bana Jelačića u svibnju 1945.
Na temu masovnih likvidacija Hrvata, Milovan Đilas, kao glasnogovornik tadašnje politike, je
izjavio: „Hrvate je trebalo likvidirati da bi Jugoslavija mogla živjeti“. (Fokus, 21. 3. 2002.,
Hrvatsko slovo, 28. 9. 2007. i Hrvatski fokus, 13. 5. 2010.). Tako je Milovan Đilas 1979.
godine, za engleski časopis „Enconneter“, izjavio: „Da budem iskren mi nismo shvaćali zašto
Britanci (na Bleiburgu) ove ljude nama vraćaju. Uglavnom to su bili obični seljaci. Oni nisu
nikog ubili. Njihov jedini zločin bio je što strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto
sasvim pogrješno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili
5
što smo ih sve poubijali“. Prema podatcima koje su sami Englezi objavili da su Titi izručili
oko 550 tisuća civila i preko 200 tisuća vojnika. (Fokus, 23. 5. 2002.).
Na temu masovnog pokolja Hrvata u poraću Drugoga svjetskog rata, godine 1959., u gostima
kod Tite na Brijunima, hrvatski kipar svjetskog glasa Ivan Meštrović otvoreno je upitao Titu
zašto su partizani 1945. godine, na Bleiburgu i Križnom putu učinili tolike zločine nad
Hrvatima. Na to mu je Tito odgovorio: „To se nije moglo nikako izbjeći. Trebalo je pustiti da
se Srbi izdovolje“.
Kako i koliko je stvarana mržnja prema hrvatskom narodu govori cjelokupna politika tog
vremena, jer je velikosrpsko-komunistički čimbenik stalno nastojao dokazivati na razini
Jugoslavije, kao i na razini Hrvatske, da su Hrvati zbog postojanja NDH, poraženi, ali da nisu
dovoljno kažnjeni za navodne zločine te da zato Srbi moraju dobivati stalnu zadovoljštinu i
povlastice u svim strukturama vojne, obavještajne, diplomatske, gospodarske i medijske moći.
Da je to tako bilo u praksi govore činjenice tog vremena. Tako na primjer, 1971. godine, u
Željezari Sisak bilo je zaposleno oko 14 tisuća radnika, od kojih su bila 33 direktora. Od ta 33
direktora bio je jedan Makedonac, a svi ostali od one narodnosti čija krvna zrnca se nisu
smjela prebrojavati.
Kako se hrvatsko komunističko rukovodstvo odnosilo prema toj „ravnopravnosti“ Hrvata,
govori podatak o predvodniku hrvatskih komunista drugu Vladimiru Bakariću. Nakon
sjednice Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu 1971. godine, drug Bakarić je došao umiriti
radnika Željezare Sisak, pa im je u svom govoru poručio kako treba gajiti bratstvo i jedinstvo
naših naroda, pa reče: „Oni koji vas prebrojavaju dajte im nogu u dupe i recite im marš van“.
Vrlo „poučno“ za nezadovoljne hrvatske radnike.
Da bi zataškali svoje velikosrpsko-komunističke zločine, to su činili optužujući hrvatski narod
za zločine ustaša u Jasenovcu. Tako su uvećavali broj žrtava Jasenovca do neslućenih visina.
Najniža brojka je bila 700 tisuća, pa sve do milijun i milijun i pol žrtava Jasenovca, ovisno o
vremenu, piscu ili političaru koji je iznosio podatke. Danas oni isti, na spomen području
Jasenovac govore da je likvidirano oko 80 tisuća žrtava od ustaškog režima.
Dr. Franjo Tuđman je pokušao znanstvenim metodama i istraživanjem doći do istine i
demantirati velikosrpske laži o broju žrtava Jasenovca. Tuđman je dokazao da u Jasenovcu
nije stradalo više od 60 tisuća žrtava. Zbog toga što se uopće usudio suprotstaviti tvrdnjama
srbočetničkih ideologa, Tuđman je dva puta osuđivan i odležao u Lepoglavi i Petrinjskoj 12.
Prije toga progona i zatvaranja Franje Tuđmana, 1946. godine, Udba u Krapini obila je
Tuđmanovog oca Stjepana, jer se otvoreno suprotstavio masovnim likvidacijama nevinih
Hrvata. Otac je izjavio da se u partizanima nisu borili za ovakvu Jugoslaviju.
Po jednoj izjavi člana CK SKJ gospodina Josipa Vrhovca, koji je rekao kako prema
podatcima Saveznog zavoda za statistiku u Jasenovcu je likvidirano 49.874 žrtava. I taj
podatak Josipa Vrhovca puno govori o velikosrpskim brojkama ubijenih u Jasenovcu.
Iznošenjem navedenih činjenica nije cilj umanjenje zločina ustaša u Jasenovcu, već
utvrđivanje istine o razmjeru zločina ustaša u odnosu na zločine velikosrpsko-komunističkog
režima.
Tu se vidi kako je velikosrpska politika koristila hrvatske komuniste (antifašiste), da im
vjerno služe i obavljaju sve potrebne poslove pa i one najprljavije, a za to su bivali
nagrađivani dobro plaćenim radnim mjestima i bezbrojnim privilegijama. Danas su to njihovi
6
sinovi, unučad ili ideološki sljednici koji nikako ne mogu prihvatiti samostalnu Hrvatsku, kao
ni njezine nacionalne vrijednosti. Otvoreno se suprotstavljaju istraživanju i obilježavanju
grobišta i stratišta velikosrpsko-komunističkih zločina jer bi tako poljuljali ugled svojih
„antifašista“ i „pošteno“ stečene velike stanove, vile i drugu vidljivu i nevidljivu imovinu i
svoj ugled u društvu. Danas sva ta pokoljenja uživaju u bogatom nasljeđu tadašnjih
bezbrojnih privilegija i hvale se kako njihova imovina nije posljedica krađe, misleći na krađe
ratnih i poratnih profitera.
Sinovi i kćeri jugokomunista ponovno vladaju Hrvatskom (2)
Zločine nad Hrvatima možemo oprostiti, ali ne i zaboraviti
To su razlozi što ni danas, u samostalnoj Hrvatskoj, Hrvati ne vladaju kao što se misli, jer su
Hrvati katolici svoj glas poklonili jugokomunističkim ideolozima. Tako, prije nekoliko godina,
u općinskim strukturama općine Aljmaš, bilo je zaposleno 18 djelatnika, od čega jedan Hrvat.
U Vukovaru najvećoj žrtvi velikosrpske agresije, danas nam u gradonačelničkoj fotelji sjedi
prokomunistički ideolog, zahvaljujući politici „pravde“ koju je, uz pomoć međunarodnih
mentora, kao što je prijatelj Biljane Plavšić Carl Bildt, Milorad Pupovac osigurao da svi
četnici imaju pravo glasa, bez obzira žive li u Vukovaru, u „bratskoj“ Srbiji ili Nizozemskoj i
ostalim odredištima. Danas nam je ministar obrazovanja Hrvata iz one kategorije građana koja
se ponaša krajnje neprimjereno i bahato. To je slika nacionalne svijesti hrvatskog naroda, da
nam politiku vode oni ideolozi koji se ideološki nikako ne mogu odvojiti do voljene im
Jugoslavije i zavoljeti Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku, koju razdiru gdje god stignu, a
stignu i mogu jer su zauzeli sve društvene fotelje gdje se donose odluke gospodarske i
političke prirode.
Carl Bildt
7
Nametnuta krivnja i stigma
Ogromni zločini nad hrvatskim narodom, za vrijeme velikosrpsko-komunističkog režima,
razlozi su postojanja tabu tema, o kojoj se nije smjelo govoriti ni pisati, a to je tema koja je
nepoželjna pa sve do njezinog osporavanja. Zato, po diktatu velikosrpskih ideologa, okrenuta
je ploča o zločinima, tako da su ustaški zločini prikazivani kao najveći zločini Drugoga
svjetskog rata, a hrvatski narod poistovjećen s ustaškim zločinima, te proglašavan proustaški i
genocidni narod, s tim da je ta velikosrpska antihrvatska propaganda proširena po cijeloj
Europi, pa sve do Australije, Amerike i Kanade. Tu stigmu hrvatski narod i danas ispašta
raznim ucjenama preko suda u Haagu, preko ucjena susjeda, uz podršku europskih moćnika,
na čelu s Velikom Britanijom.
Jasno je da nisu svi istaknuti jugo-komunisti bili zločinci, ali su na razne druge načine služili
tom režimu, neki više a neki manje i za to bivali nagrađivani prema svojim zaslugama i
aktivnostima i vjernosti tom režimu.
Što se tiče političkih aktivnosti Ante Josipovića, oca Ive Josipovića, u tom velikosrpsko-
komunističkom režimu, Ivan Zvonimir Čičak, u HTV-ovoj emisiji 5. veljače 2010., kaže da
nitko pa ni Ivo Josipović nije i ne može biti kriv što mu je bio otac, ali kao predsjednik države
ne smije govoriti neistinu. Naime, Ivo Josipović je prethodno izjavio da mu se otac Ante,
1971./1972. godine, povukao u mirovinu i da nije bio aktivan u politici za vrijeme progona
učesnika Hrvatskog proljeća. Čičak na to kaže da je baš tada, nakon 21. sjednice
Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, koja je održana pod vodstvom druga Tite, Ante
Josipović naglo napredovao pa je ispred Izvršnog komiteta SKH, imenovan na čelo
Kordinacijske grupe, kojoj je bio zadatak pravilno i stvarno informirati javnost o toku i
činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja i koordinirati djelovanje svih faktora koji
se tiče u ovom postupku. Naime, to je vrijeme kada je došlo do općeg progona, masovnih
hapšenja i suđenja učesnika Hrvatskog proljeća. Progon je bio neviđen, jer je oko 32 tisuće
hrvatskih domoljuba završilo po zatvorima, a oko 200 tisuća protjerano s radnih mjesta na
ulicu.
Čičak na ledu zbog istine
Čičak uz to kaže da je tada otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio državni „tužilac“, glavna
osoba za procesuiranje osumnjičenih hrvatskih „nacionalista“. Tada je Dražen Sesardić bio
predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, pa je podnio ostavku na tu dužnost jer nije htio
sudjelovati u progonu hrvatskih domoljuba. Dakle, bilo je svjesnih hrvatskih političara koji su
odbili biti izvršitelji progona i zatvaranja svojih susjeda i prijatelja s radnih mjesta.
Kasnije Čičak kaže: Dobio sam otkaz u Jutarnjem listu nakon što sam napisao da je otac
aktualnog predsjednika Ante Josipović 1972. godine progonio pripadnike Hrvatskog proljeća.
Ante Josipović bio je kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara (Hrvatski
list, 14. travnja 2011. str. 4.). Tu politiku zataškavanja istine, i podvođenje ju pod tabu temu,
danas nastavlja Ivo Josipović, i njegovi istomišljenici u SDP-u, kako skrivanjem istine o
velikosrpsko-komunističkim zločinima, 1945. - 1990., pa tako skrivanje ili umanjivanje istine
i o velikosrpsko-četničkim zločinima za vrijeme vojne agresije na Republiku Hrvatsku, od
1991. – 1995. godine.
8
Ivan Zvonimir Čičak je p(r)otjeran iz Jutarnjega lista zbog istine!
Predsjednik Ivo Josipović bi trebao znati da se više ništa ne može sakriti jer toliko je toga
otkriveno, da danas imamo bezbroj literature s povijesnim činjenicama o mnogobrojnim
zločinima tog velikosrpsko-komunističkog režima. Osim toga, skrivajući zločine
velikosrpsko-komunističkog režima, Ivo Josipović svom ocu stavlja na leđa puno onoga u
čemu uopće nije sudjelovao i s čime nema nikakve veze.
Naime, svi zločini koji su učinjeni ne mogu se ni sakriti ni izbrisati, jer oni ostaju kao
povijesne činjenice. A hrvatski se narod i dalje tretira kao proustaški i genocidni kako u
Europi tako i širom svijeta. Dakle, svaki pokušaj Hrvata da steknu potpunu kulturnu,
nacionalnu i ekonomsku slobodu tretiraju se kao hrvatski nacionalisti koji se tobože vraćaju
ustaštvu, što Ivo Josipović kao predsjednik države sam podržava i potiče, pa je tako, u
izraelskom parlamentu Knessetu, izjavio da u Hrvatskoj još uvijek gmiže ustaška zmija.
Ovakvim odnosom predsjednika države, koji ne priznaje hrvatskom narodu da slobodno
izražava svoje nacionalne osjećaje i nacionalne kulturne vrijednosti, pa ga sam optužuje da je
to vraćanje ustaštvu, to je porazno i sramotno za predsjednika države. To je ujedno negiranje
svega što je stvoreno u Domovinskom ratu i pljuvanje po velikim žrtvama u oslobađanju
Hrvatske od velikosrpske agresije. To je i dokaz da Ivo Josipović izravno štiti i prikriva
zločine komunističkog režima, i danas optužuje hrvatski narod da je proustaški. To je potvrda
postojanja jake jugo-komunističke ideologije u političkom vrhu Republike Hrvatske. Takva
politika ruši sve nacionalne vrijednosti Hrvatske i koči svaki gospodarski i politički napredak
samostalne Hrvatske.
Danas su poznata imena raznih sudionika toga velikosrpsko-komunističkog režima, kao što su
Joža Manolić, Josip Boljkovac, Budo Lončar i mnogu drugi koji bi, po principu da ratni
zločini ne zastarijevaju, trebali biti sudski procesuirani. Međutim, hrvatski narod nema ništa
od toga da se njima sudi i da, kao starci, završe u zatvorima. Hrvatska bi imala koristi da oni
shvate da je Hrvatska postala samostalna, da prihvate činjenice i da se s tim ponose, da
progovore i da kažu da su živjeli u tom velikosrpsko-komunističkom režimu, da su radili po
diktatu velikosrpskih nalogodavaca i da se kaju za učinjena nedjela. Ovako, skrivajući se pod
skute jugo-komunističke bratije koja je na vlasti, na čelu s gospodinom Zoranom
Milanovićem, koji otvoreno kaže da mu je draži i miliji Tito od Tuđmana, ostat će zapisani i
zapamćeni kao organizatori i nalogodavci i izvršitelji mnogi zločina koje možda nisu
organizirali ni učinili.
9
Jugoslavija je bila Velika Srbija
Naime, radi šire javnosti, tu treba reći da je od 1. ožujka 1945. godine, ponovno sva vlast u
rukama velikosrpskih ideologa, kao što je bila od 1918. do 1941. godine. Naime, s tim danom
maršal Tito, sa srpskim generalima osniva četiri jugoslavenske armije i Generalštab sa
sjedištem u Beogradu. Svi komandanti te četiri jugoslavenske armije (Peko Dapčević, Koča
Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin), kao i komesari tih armija su bili velikosrpski ideolozi.
Ako znamo da je tada sva vlast, formalno i neformalno, bila u rukama Jugoslavenske armije i
Generalštaba, tada je sve dalje jasno tko vodi komunističko- centralističku politiku bratstva i
jedinstva naših naroda. Ako je to sve znano, a znano je, tada je tragično za hrvatski narod i
Hrvatsku, da predsjednik Ivo Josipović nastavlja skrivati istinu o velikosrpskim zločinima
tijekom srpsko-četničke vojne agresije na Republiku Hrvatsku, i podržavati velikosrpsku
politiku protkanu lažima i zalagati se za izjednačavanje krivnje agresora s hrvatskim
braniteljima.
Ovih Božićnih dana, 2012. godine, mogli smo se uvjeriti koliko je ojačala četničko-
komunistička oligarhija, koja se otvoreno suprotstavila Katoličkoj Crkvi i hrvatskome
katoličkom puku koji predstavlja 87 posto građana samostalne Hrvatske. Ponašaju se tako
arogantno, jer su se uvjerili da su Hrvati povijesno-politički neuk - nepismen narod, koji ne
može prepoznati zlo od dobroga, što je dokazano na prošlim parlamentarnim i predsjedničkim
izborima. Ti isti hrvatski katolici bili su obespravljeni i proganjani 45 godina, u vremenu
vladavine velikosrpsko-komunističkog režima, a to su zaboravili, pa su „poželjeli“ da im
ministar obrazovanja Hrvata bude ortodoksni predstavnik toga komunističkog režima.
Velika većina Hrvata katolika je nezadovoljna s gospodarstvom i politikom koja se vodi, a ne
zna tko su ti koji uzrokuju takvo stanje. Odgovor je vrlo jednostavan ako se spoznaju
povijesne činjenice o golgoti hrvatskog naroda, u kojem su Hrvati prolazili od 1918. godine
do današnjih dana. Cijelo promatrano razdoblje, hrvatski narod je bio potpuno obespravljen
po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, pod srbočetničkom i partizansko-
komunističkom čizmom, s određenim varijacijama potlačenosti i progona.
Miroslav Krleža
Od 1918. do 1941. godine, hrvatski narod je bio potpuno obespravljen po nacionalnom,
kulturnom i ekonomskom pitanju, pod četničko-velikosrpskom diktaturom. Obespravljenost,
10
progon, kundačenje, zatvaranje i likvidacije Hrvata započela je 5. prosinca 1918. godine, pod
vodstvom orjunaša Grge Anđelinovića, čiji su danas potomci Vesna i Zoran Pusić. To je
ujedno odgovor zašto ti potomci i danas mrze samostalnu Tuđmanovu Hrvatsku.
Kako je hrvatskom narodu bilo prvih deset godina pod velikosrpskom diktaturom u Kraljevini
SHS, (1918. – 1928.), Miroslav Krleža, istaknuti hrvatski književnik, ovako rezimira:
„dvadeset i četiri smrtne presude, preko 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja,
3000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona“. Takav odnos prema
hrvatskom narodu, progon i likvidacije Hrvata, s različitim intenzitetom, nastavljeni su sve do
6. travnja 1941. godine, do raspada prve Jugoslavije. Posebna kulminacija nezadovoljstva
Hrvata uslijedila je nakon atentata na Stjepana Radića 1928. godine i drugih poslanika u
zgradi srbijanske Skupštine u Beogradu.
Kao odgovor na desetogodišnju tiraniju, progon, kundačenje, zatvaranje i likvidaciju Hrvata,
te pljačku hrvatskih građana i hrvatskih dobara, dr. Ante Pavelić, 1929. godine, osnova
Hrvatski oslobodilački pokret – Ustaše s ciljem borbe protiv nesmiljene velikosrpske tiranije
nad hrvatskim narodom. Tek u travnju 1941. godine, nakon raspada prve Jugoslavije, pružila
se prilika da se hrvatski narod oslobodi velikosrpske tiranije, pa dolazi do osnivanja
Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pod nesretnim okolnostima i utjecajem Hitlera, koji je
ustašama nametnuo svoj program progona Židova. Dakle, Ustaše nisu osnovani da nekog
napadaju i ugrožavaju, već da obrane hrvatski narod od nesmiljene tiranije velikosrpske
politike, koja nije prestala ni nakon raspada prve Jugoslavije.
Razdoblje od 1941. do 1945. godine ima svoje tri karakteristike. Prvo je nastavak četničkog
progona i klanja Hrvata, pa četničko-partizanskog progona i likvidacije Hrvata. Druga
karakteristika je u tome što velikosrpski ideolozi vješto pripremaju, putem AVNOJ-a i
ZAVNOH-a, zakonsku podlogu za stvaranje nove Jugoslavije, s glavnim gradom Beogradom.
Treća karakteristika sastoji se u potpunom preuzimanju vlasti od strane velikosrpsko-
četničkih ideologa s 1. ožujkom 1945. godine, osnivanjem četiri jugoslavenske armije s
velikosrpskim generalima i Generalštabom u Beogradu.
Hrvatskom vladaju jugokomunistički sljednici (3)
Jugokomunistički ideolozi u Hrvatskoj podržavaju velikosrpsku politiku izjednačene
krivnje
Razdoblje od 1945. do 1990. godine, poznato je po ogromnim zločinima nad hrvatskim
narodom, iza kojih je ostalo preko 1500 masovnih grobnica, s preko 950 tisuća hrvatskih
kostura koji još danas traže istinu i odgovor zašto su poubijani, zašto tolika mržnja prema
hrvatskom narodu.
Progon, zatvaranje i likvidacija hrvatskog naroda bila je u stoljetnom programu stvaranja V
elike Srbije od 1844. godine, po programu Ilije Garašanina izrečene u njegovom
„Načertaniju“., pa raspirivanje mržnje po programu Nikole Stojanovića od 1902. godine, pa
preko Jovana Cvijića, Stevana Moljevića, sve do Slobodana Miloševića i ostalih velikosrpskih
ideologa. To poslijeratno razdoblje iza Drugoga svjetskog rata, u kojem je vladala
velikosrpsko-komunistička oligarhija, karakterizira to što su, uz četničko-srpske ideologe, u
11
toj vladavini i zločinima učestvovali Hrvatski partizani-komunisti, po Mesiću i Fumiću
„antifašisti“, koji su vjerno služili tom zločinačkom režimu.
Razdoblje od 2000. godine do današnjih dana, karakteristično je po tomu što na vlast dolaze
oni koji su 45 godina vjerno služili velikosrpsko-komunističkom režimu ili njihovi ideološki
sljednici. To su ti koji su, 1990./1991., bili protiv rasturanja Jugoslavije, protiv stvaranja
samostalne Hrvatske, pa danas osporavanju sve Hrvatske nacionalne vrijednosti ostvarene u
Domovinskom ratu, i posebno obezvrjeđuju hrvatske branitelje, koje po njima treba
obezvrijediti i istrijebiti do kraja, da se ne vesele svojim pobjedama u Bljesku i Oluji. Danas
kad pogledamo unatrag, na 1990./1991. godinu, vidimo ideološku poveznicu velikosrpsko-
četničkih ideologa koji su izvršili agresiju na Hrvatsku, i partizansko-komunističkih ideologa
u Hrvatskoj. Kako su velikosrpsko-četnički ideolozi u Srbiji, bili protiv rasturanja Jugoslavije
i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. Isto tako, hrvatski partizansko-komunistički ideolozi
ili njihovi ideološki slijednici, bili su protiv rasturanja Jugoslavije i protiv stvaranja
samostalne Hrvatske.
Dakle, to su razlozi gdje se vidi njihova ideološka poveznica i gdje se nalaze njihovih
zajedničkih interesa u očuvanju Jugoslavije, i ideologije u kojoj su zajednički vladali i uživali
bezbrojne privilegije. I jednima i drugima ne odgovara da se otkriva istina o velikosrpsko-
komunističkim zločinima, nad hrvatskim narodom, učinjenim 1945. – 1990. godine.
Da se radi o zajedničkim političkim interesima, to smo mogli uočiti na mnogo primjera, pa
jedan primjer je i taj što hrvatski jugo-komunistički ideolozi nikad ne optužuju velikosrpsko-
četničkog agresora za agresiju na Hrvatsku 1991. godine, i učinjene zločine s ogromnom
materijalnom štetom hrvatskom gospodarstvu. To je znak da jugo-komunistički ideolozi u
Hrvatskoj, podržavaju velikosrpsku politiku izjednačene krivnje u agresiji na Hrvatsku 1991.
– 1995. godinu.
12
Što se tiče ogromne materijalne štete prouzrokovane srbočetničkom agresijom, kojom je
upropašteno hrvatsko gospodarstvo, te probleme svjesno prebacuju na politiku dr. Franje
Tuđmana i HDZ-a. To su razlozi koji su mnogima nelogični, ali činjenice su nepobitne. To je
ono što hrvatski narod ne vidi i ne prepoznaje protivnike samostalne Tuđmanove Hrvatske.
Da je to tako to potvrđuju mnoge činjenice, među kojima je i objava Registra hrvatskih
branitelja.
Evo primjera dobre „suradnje“ hrvatskih jugo-komunističkih ideologa, koje s hrvatske strane
predstavlja ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić, a drugu velikosrpsko-četničku stranu
predstavlja direktor Dokumentacijsko-informativnog centra „Veritas“ Savo Štrbac iz Banja
Luke. Za tu dobru „suradnju“, kako Predrag Matić kaže u dobroj namjeri, pobrinuli su se
predsjednik Republike Hrvatske gospodin Ivo Josipović i ministar hrvatskih branitelja
Predrag Matić. Tako je 19. prosinca 2012. nastupio dan „veselja“ za Pantovčak i jugo-
komunističku družinu, jer je ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić Fred, kako sam kaže,
svečano objavljuje Registar hrvatskih branitelja, a na osnovi Zakona o hrvatskim braniteljima,
da sve bude „legalno“.
Da je objava Registra hrvatskih branitelja dan zajedničkog „veselja“ to je iz Beograda
potvrdio gospodin Savo Štrbac koji je izrazio svoje zadovoljstvo i pozvao sve hrvatske
veterane da se ugledaju na svoje ministre Predraga Matića i Antu Kotromanovića i objave
cjelovit ratni put, kako bi oni povezali zločine i događaje s određenim jedinicama i
pripadnicima tih jedinica, pa u buduće neće biti počinitelj zločina nepoznat.
Nikako da se Srbi dovoljno zadovolje
- Dobro bi nam došlo kad bi se svi ohrabrili na taj čin, po uzoru na ministra branitelja, obrane
i policije, jer bi to olakšalo identifikaciju počinitelja ratnih zločina nad Srbima. Veritasu i
svima kojima je stalo da se ratni zločini procesuiraju trebali bi ti podatci s obzirom na to da
veliki broj ratnih zločina koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije još nije
otkriven – rekao je Štrbac, dodajući da prema podatcima Amnesty Internationala postoji više
od 500 događaja koji upućuju na ratni zločin nad Srbima, ali se još nalaze u predistražnoj i
istražnoj fazi, pa se postupak vodi protiv nepoznatih osoba.
13
- S obzirom na to da u Hrvatskoj očito nema volje da se ratni zločini istraže do kraja, ovaj
registar pomoći će nama da se to istraži, da povežemo zločine i događaje s određenim
jedinicama i pripadnicima tih jedinica - upozorio je Savo Štrbac. Istodobno, ministar
branitelja Predrag Matić Fred njegovim (Štrpčevim) riječima ne vidi nikakvu prijetnju. Dakle,
ministar Matić se slaže da se „Savo Štrbac i Srbi zadovolje“, kako je 1959. godine, Tito rekao
Ivanu Meštroviću, na njegovo pitanje zašto su partizani izvršili masovni pokolj hrvatskog
naroda na Bleiburgu i Križnom putu.
- Kako u svakom čovjeku želim vidjeti dobro, ja sam tu poruku shvatio dobronamjerno kaže
Predrag Matić. Kako Savo Štrbac spominje da će se iz registra iskristalizirati 500-injak
mogućih optužnica, no ja ne želim licitirati brojevima kaže Predrag Matić. Međutim, svi smo
se složili, i oko toga valjda postoji konsenzus u Hrvatskoj, da je bilo događaja koji ne idu na
čast ni hrvatskim braniteljima ni Domovinskom ratu. Zbog toga netko mora odgovarati, i s
tim se apsolutno slažem – kaže ministar Matić, dodajući da smo, proslavljajući povratak naših
generala, priznali da se nakon Oluje dogodilo i nešto na što nismo ponosni, ali smo isto tako
utvrdili da za to nisu odgovorni Gotovina i Markać.
Potpora pravosuđu
Ministar Matić pritom podsjeća na definiciju bivšeg predsjednika Stipu Mesića da se krivnja
treba individualizirati i da se počinitelji i pojedinci koji su ukaljali odoru i Domovinski rat
trebaju procesuirati, u čemu pravosudna tijela imaju, kaže ministar, njegovu potporu. Ratni
zločini trebaju se kazniti, ali moraju imati ime i prezime. Eto, u tome sam svjetlu vidio
njegovu (Štrpčevu) izjavu, pa ako je Štrbac tako mislio, i ja se s tim slažem. Ne mislim da
njega zanimaju hrvatski branitelji, već zločinci, niti mislim da će objavom registra iz
Beograda stizati tisuće optužnica na račun hrvatskih branitelja, to je smiješno – zaključio je
ministar Predrag Matić (Večernji list, 22. prosinac 2012. str. 10.).
14
Tko ne može bez Srbije taj može bez Tuđmanove Hrvatske (4)
Važna im je samo dobra suradnja sa Srbijom
Da bi se razumjeli razlozi i inzistiranje objave Registra hrvatskih branitelja, potrebno je to
povezati sa sveukupnom politikom kreiranom na Pantovčaku, a o njoj govore povijesne
činjenice.
- Da predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović želi dobru suradnju s „bratskom“ Srbijom,
to je pokazao bezbroj puta i nikad nije Srbiju optužio za agresiju na Republiku Hrvatsku i
posljedice te agresije. Ali zato optužuje Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku kad god mu se
pruži prilika. Evo samo nekoliko naglašenih primjera, uz Registar hrvatskih branitelja.
Franjo Tuđman - čovjek koji je stvorio Hrvatsku
- Ivo Josipović, bezbroj puta je javno podržao komunistički zločinački režim, druga Tite i
crvenu zvijezdu petokraku simbol tog zločinačkog režima. Taj zločinački režim poznat je po
neizmjernim zločinima, ostavio je Hrvatima za dugo sjećanje preko 1500 masovnih grobnica
sa preko 950 tisuća hrvatskih kostura koji danas traže pravdu i istinu.
- Josipović sa svojom družinom istomišljenika, u više navrata posjećivali su četnički
spomenik u mjesto Srbu u Lici, na dan 7. srpnja, dan poznat po četničkom ustanku protiv
hrvatskog naroda 1941. godine.
- Jedna od teži optužbi, gdje Josipović izjednačava Tuđmanovu i Miloševićevu politiku, kada
je, 14. travnja 2010. godine, u Sarajevu izjavio: „Politike koje su devedesetih, bilo iz
zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BH podjela, posijale
su u BH, ali i u svojim zemljama, zlo sjeme. Duboko žalim što je i Hrvatska svojom politikom
u devedesetim godinama tome pridonijela, što je takva hrvatska politika doprinijela
stradanjima ljudi, podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba u kojem odlučno
treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem“. Ovakav napad na
hrvatsko vojno i političko vodstvo iz 1991., godine, konkretno je napad na prvoga hrvatskog
predsjednika dr. Franju Tuđmana koji je sve svoje snage usmjerio u obranu Hrvatske i
stvaranja samostalne Hrvatske. Po izjavi Ive Josipovića, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo
Tuđman krivo je procijenio sve moguće dotadašnje prijetnje Hrvatskoj, pa i one iz
15
Gazimestana, gdje se okupilo preko dva milijuna srbo-četničkih ideologa koji su bili spremni
na klanje po Hrvatskoj, te raznih „jogurt“ i „balvan“ revolucija po Srbiji i Hrvatskoj.
Na ovakve lažne i štetne izjave po samostalnu Hrvatsku, koje je gospodin Josipović dao u
Sarajevu, javio se lider bosanskohercegovačkih Muslimana Sulejman Tihić koji je rekao da
nije bilo Hrvatske u BiH bi bilo puno gore, jer je Hrvatska vojska obranila i BH. Ovakvom
izjavom Tihić se izravno suprotstavio Josipovićevim optužbama protiv Tuđmana i
njegove politike.
Zoran Milanović u Beogradu - može i bez hrvatskih simbola
- Nakon javnih osuda Josipovićevih izjava koje je dao u Sarajevu, Josipović ponavlja svoj
stav i kaže: „Ostajem pri žaljenju zbog pogrješne politike koja je pridonijela stradanju u BiH,
a i stradanju hrvatskog naroda. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio
prepolovljen“. Da Josipović išta drži do samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu i
do žrtava hrvatskih branitelja, tad ne bi davao takve izjave u kojima izjednačava politiku
Slobodana Miloševića i dr. Franje Tuđmana.
- Josipovićevu izjavu izrečenu u Sarajevu, iskoristio je i ministar vanjskih poslova Srbije Vuk
Jeremić koji je 5. svibnja 2010. godine, na sastanku Jadransko-jonskog vijeća u Anconi
izjavio: „ohrabruju nas izrazi dubokog žaljenja zato što je politika pod Tuđmanom dovela do
patnje i podjela u Bosni“.
- U to vrijeme, predsjednik Josipović na veliko prijateljuje s tadanjim predsjednikom Srbije
Borisom Tadićem koji, ohrabren Josipovićevim prijateljstvom, tada izjavljuje: „Bilo bi loše za
odnose sa Republikom Hrvatskom da se Ante Gotovina oslobodi zbog nedostatka dokaza“.
Na takvu izjavu Josipović ne reagira, što znači da isto misle, već pojačava prijateljstvo s
Tadićem. Kako Josipović prihvaća Tadićeve napade na Hrvatsku, a time i izjednačavanja
16
krivnje agresora i hrvatskih branitelja, tada Tadić ohrabren Josipovićevim držanjem, kaže:
„Hrvati i Srbi jednog dana imat će zajednički pisati udžbenik povijesti“. Žalosno ali istinito,
jer je to pljuvanje po Franji Tuđmanu i žrtvama hrvatskih branitelja, koje Josipović provodi s
Tadićem.
Vrijeme idile - Boris Tadić i Ivo Josipović u Beogradu
- Kada su izrečene oslobađajuće presude u Haagu kojima su oslobođeni krivnje generali Ante
Gotovina i Mladen Markać, Ivo Josipović, očito nezadovoljan oslobađajućom presudom,
izjavljuje: „Nužno je dalje raditi na učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina kao preduvjetu
mira i pravednosti na ovom području“. Dakle, potrebno je procesuirati što više hrvatskih
branitelja kako bi zadovoljili Srbe i tako osigurati mir na ovim prostorima. Očito da Josipović
ne želi razlikovati agresiju od obrane, pa je tako suglasan sa velikosrpskom politikom
iskazanom u Memorandumu 2. SANU-a.
- O jednoj nekorektnoj politici Ive Josipovića prema hrvatskim nacionalnim vrijednostima,
odgovor je dala Komisija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) „Iustitia et pax“ na
odlikovanje novinara Drage Hedla istaknutog mrzitelja Katoličke Crkve i kardinala Alojzija
Stepinca, pa traže povlačenje odluke o odlikovanju Hedla. Izjava Komisije objavljena je 8.
prosinca 2011. godine i glasi: „Komisija „Iustitia et pax“ izražava nezadovoljstvo i duboku
zabrinutost činjenicom da je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović povodom
Međunarodnog dana ljudskih prava Redom Stjepana Radića za osobit ljuski i profesionalni
doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine
odlikovao novinara Dragu Hedla, osobu koja je u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja
svojim napisima potirala jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobode vjerovanja. U
svojim napisima iz tog vremena između ostaloga nazivao je bl. Alojzija Stepinca „krvnikom
među svecima“ stavljajući u taj negativni kontekst i bl. Ivana Merza.
Osoba koja je denuncijantski pozivala na represiju prema onima koji drukčije misle i tako
ugrožavala živote nevinih ljudi, a koja je u vrijeme demokratske Hrvatske pravomoćno
osuđena za klevetu, osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikad nije dokazano da je bila
ugrožena, nikako ne zaslužuje to časno odlikovanje. Poseban razlog za zabrinutost izaziva
činjenica da demokratski izabrani Predsjednik Republike Hrvatske, koji je dužan brinuti se za
poštivanje prava svih, ali i za poštivanje povijesne istine i njezino otkrivanje, odlikovanje
17
dodjeljuje onima koji su u komunizmu, a i nakon njegova pada, iskrivljavali i zatomljivali
činjenice i istinu.
Pozivamo Predsjednika Republike Hrvatske da iz moralnih razloga povuče dodijeljeno
odlikovanje i još jednom preispita svoju odluku da se takvo odlikovanje dodjeljuje bilo kojoj
osobi koja se u vrijeme komunizma ogriješila o poštivanje temeljnih ljudskih prava. Takva
vrsta kršenja ljudskih prava ne zastarijeva i ne može se opravdati nekim drugim pozitivnim
djelima, a takav odabir osoba dovodi u pitanje važnost i značenje samog odlikovanja ako se
koristi kao sredstvo za prekrajanje onoga čega bi trebalo biti znakom, a to je istina“ (Glas
Koncila 18. prosinca 2011.).
- Ivo Josipović odlikovao je i ispostavu Save Štrpca udrugu „Documenta“ i njezinu
predsjednicu Vesnu Teršelić poznatu po aktivnosti u progonu hrvatskih branitelja. Ta
komunističko-četnička bratija, pod vodstvom šefice udruge „Documente“ Vesne Teršelić i
ideološkog prijatelja joj Zorana Pusića, održala je sastanak u Novinarskom domu u Zagrebu,
tijekom ožujka 2012., s ciljem dogovora o daljnjem progonu hrvatskih branitelja. Taj sastanak,
svojom nazočnošću uveličali su Branko Horvatin, predsjednik Vrhovnog suda RH, koji je
rekao da su naučili „preparirati“ svjedoke te Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik – tužitelj,
koji je priznao da nije poštivao Zakon o ništetnosti i da ga je „bajpasirao“, te Ivo Josipović,
predsjednik države RH, koji provodi pritisak na pravosuđe i time čini kazneno djelo. Sastanak
su svojom nazočnošću uveličali i Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu,
Milorad Pupovac, Veljko Džakula, Zoran Pusić, Biljana Pusić, te Paul Vandoren kao šef
Delegacije Europske unije, više stranih diplomata, predstavnici Haaškog suda, te Stela
Ronner-Grubačić, kuma Miloševićevog savjetnika za vanjsku politiku i supruga beogradskog
novinara Bratislava Brace Grubačića, koja je i nizozemska veleposlanica u Hrvatskoj. Bili su
tu i Josipovićevi savjetnici Dejan Jović i Saša Perković i dosta druge pročetničko-
komunističke čeljadi.
Da bi se u potpunosti razumjelo program okupljanja članova udruge „Documente“, kao
progonitelja Tuđmanove samostalne hrvatske i njezinih branitelja to pobliže objašnjava Mirko
Sjekavica ispred Pusićevog GOLJP-a, koji kaže: „Bez utvrđivanja kaznene odgovornosti
Vladimira Šeksa, Davora Domazeta Loše, Ivana Jarnjaka, Mate Laušića i drugih osoba na
najvišim vojnim i političkim funkcijama zbog propuštanja sprječavanja i kažnjavanja svojih
podređenih u počinjenju zločina, ne može doći do potpune i cjelovite katarze društva koje bi
trebalo preuzeti dio odgovornosti za zločine počinjene u njegovo ime“. Na tu provokativni
izjavu, novinar Hrvatskog lista Tomislav Jelić doviknuo je: Zaboravili ste Franju Tuđmana!
Na to Sjekavica, gledajući u svoje papire, mirno odgovori: „Eh, da, hvala što ste me
posjetili“ (Hrvatski list, 22. 3. 2012.).
Brojni grijesi predsjednika Ive Josipovića (5)
Izjednačavanje srpskoga sustavnog zločina na Ovčari s pojedinačnim hrvatskim
zločinom u Paulin Dvoru na tragu je Memoranduma SANU-a
Jedan od istaknutiji mrzitelja dr. Franje Tuđmana i svega što je on stvorio u Domovinskom
ratu je Zoran Pusić, koji ispred svoje udruge Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP)
svojedobnoje tražio od Komisije za imenovanje ulica i trgova u gradu Zagrebu da promijeni
ime ulice koja nosi naziv ratnog ministra Gojka Šuška, optužujući Šuška za neke zločine u
18
Borovu Naselju nad srpskom „nenaoružanom nejači“. I za to kaže da ima svjedoka u Josipu
Boljkovcu. Očito da i predsjednik Ivo Josipović isto misli kao Zoran Pusić, kad na takve
izjave nikad nije reagirao.
Ivo Josipović, predsjednik RH
Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Ivo
Josipović izjavljuje: “U Hrvatskoj još nitko nije osuđen za ratne zločine počinjene u akciji
Oluja… ti su zločini bili u nadležnosti suda u Haagu. Dakle, mi smo skupljali dokaze, mi smo
zatražili i podatke od Haaškog suda i zločini će se istražiti, to budite sigurni“. Dalje Josipović
govori: „Nužno je dalje raditi na učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina kao preduvjeta
mira i pravednosti na ovom području“.
Dakle, ako za Haaški sud nije bilo zločina u Oluji, a Josipović ih želi dodatno istražiti i
procesuirati, to puno govori o Josipovićevom shvaćanju obrambenog Domovinskog rata. To
sve znači da bi Hrvatska svakako morala suditi svojim braniteljima kako bi „zadovoljili Srbe“,
kao što je radio Tito 1945. godine za žrtve Bleiburga i Križnog puta. To je očiti dokaz politike
izjednačavanja krivnje u agresiji s onima u obrani. To je dokaz da Josipović ne želi razlikovati
agresiju od obrane, s određenim ciljem. Sve su to aktivnosti Ive Josipovića koje vode k
izjednačavanju ogromnih zločina u agresiji i eventualnih zločina u obrani.
Koliko je Josipović ideološki uključen u želji za progon hrvatskih branitelja dokazuju njegove
razne aktivnosti. Tako, je svojedobno Ivo Josipović požurio svojom izjavom da će pokrenuti
istragu protiv vojnog orkestra „Sveti Juraj“, jer su nastupili na dobrotvornom koncertu „za
istinu“ u Splitu u lipnju 2010. godine, gdje se prikupljao novac za obranu generala Antu
Gotovinu i ostale generale. Tu svoju prijetnju Josipović nije izvršio, povukao se nakon
reagiranja hrvatskih branitelja, ali je dovoljno pokazao što misli o onima koji žele pomoći
hrvatskim generalima. To je nastavak politike koju je vodila mrziteljica Hrvata i Franje
Tuđmana tužiteljica suda u Haagu zloglasna Carla del Ponte.
Ivo Josipović boraveći u Vukovaru, gdje je primio predsjednika Srbije Borisa Tadića pa ga
poveo i na Ovčaru, tada su mu okrenule leđa majke nestalih i poginulih hrvatskih branitelja
čime su pokazale što misle o Josipovićevoj politici u odnosu na žrtve Domovinskoga rata, a
posebno žrtve Vukovara. Josipović je s Tadićem obišao Ovčaru i Paulin Dvor i tako
izjednačio ratni zločin srbočetničkog agresora u Vukovaru s dvadesetak ubijenih Srba u
Paulinom Dvoru. Tako je svjesno pokazao kako ignorira ogromne zločine nad Vukovarom
19
tijekom srpske agresije i izjednačava ih sa pojedinačnim zločinima u obrani. Tako je svjesno
pokazao da nastoji izjednačiti sustavne srpske zločine s hrvatskim pojedinačnim zločinima
tijekom obrane od te iste srpske agresije.
Ivo Josipović suglasio se s Borisom Tadićem da obmani cijelu hrvatsku javnost kada je Tadić
dolaskom u Vukovar izjavio da je donio ratnu dokumentaciju bolnice u Vukovaru. Kasnije se
ispostavilo da to nije točno jer je donio prijeratnu dokumentaciju bolnice. To što je Tadić
donio to je protokolom usuglašeno, pa Josipović ne može reći da nije znao što nam Tadić
podvaljuje hrvatskoj javnosti.
Ivo Josipović teško je optužio Hrvatsku izjavom u izraelskom Knessetu, da u Hrvatskoj još
gmiže ustaška zmija. Da u Hrvatskoj još ima ustaša i ustaštva, to smo bezbroj puta čuli u
srbijanskoj retorici. Sada smo doživjeli i da predsjednik RH Ivo Josipović u izraelskom
parlamentu posvjedoči kako je u Hrvatskoj i danas prisutna „ustaška zmija koja je oslabjela,
ali je još uvijek tu“, pa tako ponovno optužio hrvatski narod. Tom prilikom Josipović kaže: „u
iskrivljenim umovima ustaša, nearijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša
– morali su biti izbrisani s lica zemlje. Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini
odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom
činjenicom da je – stavljajući na stranu slavni antifašistički otpor – bilo pripadnika našeg
naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti.
Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i
drugi samo zbog toga što oni jesu ili zastupaju“. „Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali
je još uvijek tu. Naša djeca trebaju znati što je dobro, a što je zlo, što je pravo, a što krivo. To
je mjesto gdje počinje istinska pravda“, dodao je on.
Ako Ivo Josipović smatra da naša djeca trebaju znati što je dobro, što je zlo, što je pravo, a što
krivo, trebao bih omogućiti našoj djeci da uče hrvatsku stvarnu povijest o strašnim zločinima
komunizma, istinu o Bleiburgu i Križnom putu iza kojih je ostao trag od 1500 masovnih
grobnica sa oko 950 tisuća kostura Hrvata. To je bila i ostala tabu tema za hrvatski narod
zahvaljujući jugo-komunističkim ideolozima kojima pripada i Ivo Josipović.
Ivo Josipović, kao predsjednik države i Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova,
otvoreno se zalažu za povlačenje tužbe protiv Srbije za zločine i genocid nad hrvatskim
narodom učinjen za vrijeme srbočetničke vojne agresije na Hrvatsku.
Ivo Josipović sukreator je zakona o progonu, procesuiranju i zatvaranju hrvatskih branitelja, a
taj zakon se zove Deklaracija o suradnji sa sudom u Haagu, donijeta od koalicije Račan,
Tomčić, Budiša 14. travnja 2000. godine na Hrvatskom državnom saboru.
Milorad Pupovac, čelnik Srba u Hrvatskoj reče: „Svaki častan čovjek koji je bio u hrvatskoj
uniformi treba dobiti priliku da sa svojih leđa skine teret koji mu je natovaren – teret mržnje
prema Srbima“. Naknadno Pupovac reče i ostade živ: „Vodi se kampanja 'Hrvati žrtve – Srbi
zločinci'“. Po Miloradu Pupovcu hrvatski vojnici trebali bi skinuti teret što su Hrvatsku branili
i obranili od njegovih ideoloških prijatelja koje je uvijek podržavao. Po Pupovcu, hrvatski
branitelji bi trebalo biti jednako krivi za to što su se branili od klanja i branili svoju Domovinu,
kao što je krivnja njegovih ideoloških prijatelja iz Srbije koji su izvršili agresiju na
nenaoružan hrvatski narod, palili, pljačkali, i masovno ubijali Hrvate. Hrvatski branitelji koji
su branili svoju Domovinu, kao srbočetnici koji su izvršili agresiju na Hrvatsku, pa bi tek
tada Pupovac bio zadovoljen.
20
Svojedobno, dok se vodio kazneni postupak protiv hrvatskog generala Branimira Glavaša
kojeg je zbog štrajka glađu Hrvatski sabor oslobodio pritvora da se može braniti sa slobode,
tada su Zoran Pusić i Vesna Teršelič podnijeli ustavnu tužbu protiv Sabora što je donio takvu
odluku.
Razne izjave Milorada Pupovca, Zorana Pusića, Vesne Teršelič i ostale antihrvatske jugo-
komunističke bratije dokaz je prešutne potpore Pantovčaka i Banskih dvora takvoj politici.
Zoran Pusić - čovjek koji je zadužen za razbijanje hrvatskoga jedinstva
Sve navedeno su dokazi kakvu antihrvatsku politiku vodi predsjednik države Ivo Josipović i
cijela jugo-komunistička bratija na čelu s Zoranom Milanovićem. Sve što je Ivo Josipović
izjavio i učinio tijekom svoga predsjednikovanja ide u prilog izjednačavanja krivnje
srbočetničkog agresora s hrvatskom obranom. To se vidi iz teksta zacrtanim u Memorandumu
SANU-a broj 2, pa zato prikazujem cjelokupni tekst tok velikosrpskog dokumenta.
Dobrica Ćosić
21
Drugi Memorandum SANU-a u praksi
Točno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja prvog Memoranduma Akademije nauka i
umetnosti Srbije (1986. godine), koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i
krvave osvajačke ratove „u kojima Srbija nije učestvovala“, u akademskim nacionalističkim
krugovima u Beogradu „patentiran“ je njegov nastavak - Memorandum II. čiji su strateški
ciljevi gotovo identični sa „prethodnikom“ iz 1986. godine, dakle velikosrpski, s tim da je
način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i „bitke koje
mogu biti i oružane“.
Velikosrpski ideolozi iz Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), nakon izgubljena
četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), donijeli su Memorandum-2, koji ima za cilj da,
u devet točaka razrađuje ostvarenje onog što je izgubljeno ili nije ostvareno u srbočetničkom
agresorskom ratu protiv Hrvatske. U tom Memorandumu -2, velikosrpski ideolog otac prvog i
drugog Memoranduma Dobrica Ćosić kaže: „Srbi su u XX. vijeku izgubili su četiri rata
(Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu,), ali u XXI. vijeku trebaju gledati kako se „u miru
dobivaju izgubljeni ratovi“. Tu Ćosićevu izjavu je nadopunio Ljubo Tadić, (otac tadašnjeg
predsjednika Srbije Borisa Tadića), koji kaže: “Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih
zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te
krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali
definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu“.
Hrvatske političke elite u srbijanskom zagrljaju (6)
Program, strateški ciljevi i metode sadržane u SANU-ovom Memorandumu 2
1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i
montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je
uravnopravan položaj sa državama u okruženju
2. Odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim
pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike
srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi
najavljenih pred međunarodnim sudovima
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz
okruženja
5. Inzistirati na zatvaranju Haaškoga tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred
domaćim pravosuđem
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i
slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
7. Pomagati odcjepljenje Republike srpske
22
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji
srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje
Islamske zajednice u Sandžaku.
Po važećem međunarodnom pravu svaka država štiti vlastite nacionalne probitke pa na to
pravo ima i Srbija, no nekoliko točaka novog Memoranduma izravno se odnosi na Hrvatsku, a
i sukladne su sveukupnom djelovanju Ive Josipovića i Borisa Tadića na primjeru povlačenja
hrvatske tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu moglo bi se
zaključiti kako je vrh hrvatske politike prihvatio dijelove Memoranduma 2.
Memorandum SANU-a 2 nastavlja tamo gdje su ovi izgubili
Memorandumske nakane potvrđuje i suđenje hrvatskom branitelju Veljku Mariću u Srbiji, a
medijsko – politička kampanja da se hrvatski pravoslavci na brojidbi pučanstva očituju kao
Srbi samo upućuje na to kako su memorandumski planovi duboko zahvatili hrvatsku javnost.
Sustavni napadaji na Katoličku Crkvu kao još jednu preostalu ustanovu u Hrvatskoj otkrivaju
memorandumski duh politike začete u Londonu, kojoj se zbog blokade Hrvatskom ulasku u
EU nedavno usprotivio i poljski premijer Donald Tusk, upitavši Britance: „Može li mi netko
objasniti zašto bi Hrvatska patila zbog (libijskog čelnika Moamera) Gadafija“. (H. Slovo, 15.
travanj 2011., str. 5.).
Savjetnici predsjednika Ive Josipovića
Svoju anacionalnu, antihrvatsku ideologiju gospodin Ivo Josipović pokazao je i preko svojih
savjetnika. U savjetničkim kabinetima gospodina Josipovića uglavnom su
ortodoksni jugokomunistički ideolozi raznih boja, bez ikakvih hrvatskih nacionalnih interesa.
Jedan od savjetnika predsjednika Ive Josipovića je Budimir Budo Lončar komunistički
23
ideolog, kao oznaš na području Zadra, proganjao je hrvatske domoljube. Isti je bio savjetnik i
veleizdajniku Stipi Mesiću. Taj Budo bio je u Titinoj Jugoslaviji ministar vanjskih poslova, a
preko svojih međunarodnih veza, 1990./1991. godine, inzistirao je da se Hrvatskoj nametne
embargo na uvoz oružja, kako se ne bi mogla braniti od velikosrpskog agresora.
Branitelj Veljko Marić treba biti najveća briga predsjednika Ive Josipovića
Predsjednik Ivo Josipović uvijek je svirao u jugo diple!
Savjetnica Ive Josipovića je i Zrinka Vrabec-Mojzeš, urednica na Radiju 101. Taj Radio 101
poznat je po svemu što u svezi hrvatskim nacionalnim predznakom, od prvog hrvatskog
predsjednika dr. Franje Tuđmana, i onoga što je stvoreno u Domovinskom ratu. Tako, 1999.
godine, kada se doznalo da je dr. Franjo Tuđman bolestan te da je došlo do krvarenja u
trbušnoj šupljini, odmah idući dan voditeljica Mojzeš pita jednog slušatelja zna li kakvim se
poslom danas bavi Ankica Tuđman. Kako je slušatelj zatečen pitanjem, ona mu sa
podrugljivim smijehom odgovara „Ona danas radi krvavice“, aludirajući na to što je Tuđman
bolestan i krvari. (H. list, 4. 3. 2010.).
Dejan Jović, Zrinka Vrabec-Mojzeš i Saša Perković
24
Savjetnik mu je i Saša Perković sin poznatog udbaša Josipa Perkovića za kojim je raspisana
međunarodna tjeralica zbog organiziranja ubojstava hrvatskih domoljuba po svijetu, a
posebno u Njemačkoj gdje je ubijen Stjepan Đureković i nekoliko drugih rodoljuba. Za
Josipom Perkovićem je raspisana međunarodna tjeralica, a sadašnja prokomunistička vlada ga
štiti i ne želi ga izručiti. To su razlozi zbog kojih Njemačka vlada otežava ulazak Hrvatskoj u
EU jer traže njihova izručenja, a komunistička bratija ih godinama stavlja u zaštitu, bez obzira
što Hrvatska za to ispašta. (H. slovo, 5. 8. 2011., i H. list, 3. 1. 2013.).
Jedan od ideološki uvjerenih jugokomunističkih ideologa, kao Josipovićev glavni analitičar je
Dejan Jović koji žali što nije stvorena „jugoslavenska nacija“ i zajednička „jugoslavenska
kultura“. Za ratove na ovim prostorima, po njemu su krivi pojedini nacionalizmi, a tako nema
ni agresije. U službenom listu Instituta za sigurnosne studije EU-a napisao je kako će
„umjereni nacionalisti“ kad Hrvatska uđe u EU, nastojati odvojiti Hrvatsku od „ostatka
Balkana“, napose Srbije. Tako kaže kako je proteklih 20 godina „stvoren mit o Domovinskom
ratu“, pa on sa svojom ideologijom savjetuje predsjednika Josipovića.
Na pitanje je li ispravno što Srbija planira rehabilitirati ratnog zločinca Dražu Mihailovića,
čije jedinice su samo u Zabiokovlju poklale 270 Hrvata, Josipović kaže „Vjerojatno ćemo
izraziti svoje neslaganje s tim, ali radi se o unutarnjoj stvari Srbije“ (H. list, 22. ožujak 2012.).
Ivo Josipović, s ostalim četničko-komunističkom družinom, iz kruga Milorada Pupovca i
Hrvatske vlade, svaku godinu 27. srpnja, svojim prisustvovanjem, uveličavaju dan sjećanja na
četnički ustanak protiv hrvatskog naroda. Da gospodin Josipović ozbiljno misli, pa jednom
reče da je crvena zvijezda petokraka koja lijepo stoji na kapi titovki kao simbol slobode,
bratstva i jedinstva. Taj simbol komunističkih zločina osudila je Skupština EU-a i cijeli
civilizirani svijet, kao simbol zločina, a Josipović to slavi i tako poručuje hrvatskom narodu
kako je u zabludi što osuđuju velikosrpsko-komunistički režim u kojem je njemu i ostalim
istomišljenicima bilo lijepo.
Ivi Josipoviću glavna je briga kako se sprijateljiti s agresorom i na taj način izjednačiti krivnju,
suglasno Memorandumu 2. Istodobno Srbi su svi složni da lažu, da ne priznaju agresiju i
genocid koji su činili susjedima. Ne samo to, oni su Memorandumom 2, dokazali da nisu
25
odustali od agresije, ali traže način kako da to ostvare bez oružja. Otac predsjednika Srbije
BorisaTadića sudionik je izrade Memoranduma 2, SANU-a, a Ivo Josipović ne može bez
Srbije.
Stjepan Mesić je otvoreno pljuvao po dr. Franji Tuđmanu, a Josipović ga obezvrjeđuje s
bijelim rukavicama. Tako, kod polaganja vijenaca i paljenja svijeća zaslužnim građanima
Hrvatske na Mirogoju, Ivo Josipović kao predsjednik samostalne Hrvatske, prvo položi
predstavniku jugokomunističkih ideologa Ivici Račanu koji je bio protiv stvaranja samostalne
Hrvatske, i ostalim, a kao zadnjem prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, kako
bi formalno ispunio tu državničku obvezu. Na taj način želio je pokazati da je kulturniji od
bivšeg predsjednika Stipe Mesića, koji nikad nije položio vijenac i odao počast dr. Franji
Tuđmanu, jer to je slijed njegove politike mržnje prema Tuđmanu, kad je jedini od državnih
dužnosnika odbio biti član počasne straže kod odra pokojnog predsjednika i odbio biti u
pogrebnoj povorci kod ispraćaja na posljednji počinak na Mirogoju. Tako Josipović formalno
izvršava dužnost državnika, a u stvari je popljuvao Tuđmana kao i Mesić samo na jedan
podliji način. Osnovni cilj ovakve suradnje s velikosrpskim agresorom je da se sa Srbije skine
odgovornost za agresiju te da se izjednači krivnja zločina u agresiji s onim pojedinačnim u
obrani. To je pljuvanje po žrtvama hrvatskih branitelja koje su pale u obrani svoje Domovine.
Zoran Milanović i Vlada „hrvatska“ koju vodi
Vlada ne brine o razvoju Hrvatske, to su pokazali u odnosu prema programu izgradnje
Pelješkoga mosta. Kada su došli na vlast s velikim oduševljenjem su izjavljivali kako se most
ne će graditi. Tada su govorili kako će se Pelješac povezati s kopnom trajektima jer to je puno
jeftinije. Poduzimali su sve moguće mjere da se izbjegne gradnja mosta i da se Dubrovnik
poveže s maticom Hrvatskom izgradnjom ceste preko teritorija BiH. To je pokazatelj
ideološkog nasljeđa svojih očeva koji su svjesno izbjegavali bilo kakav ozbiljniji razvoj
Hrvatske, da ne bi nedostajalo novaca za razvoj bratske Srbije, Đerdapa, pruge Beograd – Bar
i slične infrastrukturne objekte. Zato su im očevi uspjeli za 45 godina vladavine u Hrvatskoj
izgradili 40 km auto ceste od Zagreba do Karlovca. A ova Tuđmanova Hrvatska, u ratu i
poraću, tijekom 15-ak godina, izgradila je preko 1200 km najmodernijih cesta, s preko 30
kilometara modernih cestovnih tunela i toliko vijadukata.
Kao iz topa - Tito, a ne Tuđman
26
Ti Hrvatski komunistički ideolozi genski su naslijedili odbojnost prema hrvatskim
nacionalnim vrijednostima ponašaju se kako su se ponašali njihovi očevi. Hrvatski
jugokomunistički ideolozi „antifašisti“, trebali bi se ugledati u slovenske partizane –
sudionike NOB-a. Kad se radi o slovenskim nacionalnim interesima tu su Slovenci jedinstveni
bez obzira na generacijske i ideološke razlike. Slovenija je uvijek na prvom mjestu. Još bolji
je primjer Srbija. Oni su izgubili četiri rata, kako samo kažu, ali ne prestaju u borbi za
širenjem velikosrpskih interesa zacrtanih još u Načertaniju Ilije Garašanina. Oni su
jedinstveni, bilo da se radi o orjunašima, žandarima, četnicima, partizanima, uvijek im je
glavni interes Velika Srbija. Na žalost, tako se prema Hrvatskoj mogu ponašati jer već cijelo
stoljeće u Hrvatskoj imaju svoju petu kolonu. U pravi je bio A. G. Matoš, koji je prije
stotinjak godina izjavio da Hrvatska ima više izdajica nego cijela Europa zajedno.
S pravom se postavlja pitanje dokle će hrvatskim jugonostalgičarima biti važnija Srbija od
Hrvatske. Trebamo li stvarno čekati još daljnjih 20-ak godina da se priroda pobrine i ukloni s
ovih prostora jugokomunistički kukolj. Teško je očekivati bilo kakvo ekonomsko i političko
poboljšanje, ako nam uz predsjednika države, politiku Vlade RH vodi ortodoksni
jugokomunistički ideolog Zoran Milanović koji na novinarsko pitanje „tko mu je draži i miliji
Tito ili Tuđman“ bez razmišljanja kaže Tito. Istodobno sva sredstva javnog informiranja su u
rukama te komunističke oligarhije, a predsjednik Ivo Josipović, raznim kadrovskim
trgovinama s Milanovićem, osigurao si je da ravnatelj HRT bude njegov kadar, pa tako računa
na još jedan petogodišnji mandat. Što će ostati iza prvog njegovog mandata to već vidimo, a
iza drugog mandata pitanje hoće li ministar obrazovanja Hrvata, dobiti ovlasti da smjenjuje
hrvatske biskupe i kardinale, što Mesiću, uz niz pokušaja nije uspjelo.
Vidimo da se Katolička Crkva malo probudila, ali prekasno, jer Hrvatska se zacrvenila na
svim razinama privrednog, političkog i informativnog odlučivanja. Dakle, ispunila se želje
gospodina Ive Josipovića, kada je u predizbornim aktivnostima obećao svojim biračima da će
cijela Hrvatska pocrveniti.
Što poručiti gospodinu Ivi Josipoviću kao predsjedniku Republike Hrvatske za njegove
zasluge koje je uložio za dobrobit hrvatskog naroda. Te zasluge sigurno ne smiju biti
zaboravljene, ako ih nezahvalni hrvatski narod zaboravi, kao što je zaboravio što su mu dobra
učinili „antifašisti“, ali zato imamo tu povijest koja ništa ne zaboravlja. Povijest je dokazala
da dugo pamti, pa je tako u svojoj memoriji zadržala djela „antifašista“ na Bleiburgu i 45-
godišnjim križnim putovima Hrvata. Tako će djela Ive Josipovića biti upisana u hrvatsku
povijest, pa neka naši potomci uče. To je gospodin Ivo Josipović zaslužio kao i mnogi
velikani poput „maršala Tite“ i grofa Karolyja Khuen-Hedervaryja. I jedan i drugi brinuli su o
dvojezičnosti, brinuli su se o Hrvatima kao nezreloj naciji, da budu pod nadzorom susjeda i da
im pravni sustav uređuju ideološko-pravni stručnjaci iz Srbije, a za te „stručne“ usluge davali
su im ekonomske i političke povlastice. Tako su, uz pomoć „naprednih“ Srba i jedan i drugi
uspijevali učvrstiti svoju vlast, što Hrvati nisu znali cijeniti.
Kako su određene zasluge „druga maršala Tite“ i Khuen-Hedervaryja ostale zapisane u našoj
povijesti, pa tako i ove današnje ni bi smjele biti zaboravljene. Zasluge za narod ne smiju se
zaboraviti, neka naši potomci uče kako se Republika Hrvatska stvarala, rastvarala,
rasprodavala, kako se uvodila nova pravila pravopisa i školskog odgoja mladih Hrvata, kako
se njezino rukovodstvo borilo za napredak bratskih odnosa sa susjednim državama, pa ako
treba i pod uvjetom da se žrtvuju vlastiti junaci. Nadajmo se da će sve biti uredno zapamćeno
i zapisano.
27
Zašto nam je tako? Zato što i dalje vladaju jugokomunisti (7)
Prije su bili povlašteni Srbi, a danas i Srbi i komunisti
Na postavljena pitanja - zašto nam je tako - odgovor daju povijesne činjenice o aktivnosti pete
kolone. Tragično ali istinito, hrvatski narod doveo je na vlast jugo-komunističke ideologe, one
koji su bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. To su sinovi,
kćeri i ostali ideolozi onih koji su od 1945. do 1990., progonili Hrvate kao katolike, poručili
im da više nema Boga, zabranjivali bogoslužje, zabranjivali crkveno vjenčanje i crkveno
krštenje djece, proganjali i zatvarala kardinala Alojzija Stepinca, negirali sve što simbolizira
hrvatski nacionalni identitet.
Kao primjer zašto su se Hrvati progonili i zatvarali, dovoljno je spomenuti tekst jedne stare
hrvatske pjesmu „Vilo Velebita“, koja je prvi put izvedena 1882. godine, koja govori o
ljepotama hrvatskom Velebita, a jugokomunistički ideolozi su ju proglasili ustaškom, a za
njezino pjevanje završavalo se u komunističkim kazamatima od godinu do čak sedam godina
zatvora, ovisno o sucu i razdoblju i sličnim prilikama.
Progon Hrvata bio je nemilosrdan. Taj velikosrpsko-komunistički režim iza sebe je ostavio
preko 1500 masovnih grobnica u kojima se nalazi preko 1.129.000 raznih neprijatelja režima,
što na propovijedi 15. kolovoza 2007. godine, kaže krčki biskup Valter Župan. Po ključu
velikosrpskog zlotvora Aleksandra Rankovića da su od likvidiranih preko 85 posto su Hrvati,
dakle preko 950.000 ubijenih su Hrvati, što potvrđuje i Milovan Đilas koji kaže „Hrvate je
trebalo likvidirati da bi Jugoslavija živjela“.
Milan Ivkošić kaže da se djeca komunizma ne odriču ni Tite ni povlastica. Oni su zauzeli
fotelje Ustavnoga suda, Vrhovnog suda, Državnoga sudbenog vijeća, Državnoga odvjetništvo,
policije, HRT-a, Vlade, državne uprave i kompletnoga hrvatskog gospodarstva. To potvrđuje
da nam se vratila 1945. s nekim izmijenjenim varijacijama. Ostale su mnoge sličnosti, pa tako
nije bilo poželjno, čak strogo kažnjivo prebrojavanje krvnih tjelešaca, na što je danas jako
osjetljiv ministar obrazovanja Hrvata Željko Jovanović. Mađari, Česi i ostale nacionalne
manjine moglo se nesmetano prebrojavati, ali svete krave nikako. Očito da Jovanovića, kao i
tada privilegiranu čeljad, smetalo je prebrojavanje krvnih tjelešaca radi otkrivanje istine. Tako
napr., u ta bajna vremena velikosrpsko-komunističke „demokracije i ravnopravnosti“, od
tadašnjih oko 11 posto Srba, bilo ih je preko 75 posto u policiji, a slična situacija je bila u
cijeloj državnoj upravi i ostalim dobro plaćenim radnim mjestima i funkcijama, s bezbrojnim
privilegijama, koja su bila rezervirana za biranu čeljad. Tako na primjer, u Željezari Sisak, od
14.000 zaposlenih bila su 33 direktora. Od ta 33 direktora bio je jedan Makedonac, a sve
ostalo one nacionalnosti čija se krvna tjelešca nisu smjela prebrojavati.
Tako i u ovoj samostalnoj Hrvatskoj, prije nekoliko godina u općini Aljmaš, bilo je zaposleno
u općinskim strukturama 18 ljudi od čega „čak“ dvojica Hrvata. To su sve razlozi zašto je
opasno prebrojavanje krvnih tjelešaca, zašto ti jugokomunistički ideolozi i danas neizmjerno
vole i veličaju druga maršala Titu. Tako ovih dana Rajko Ostojić ministar zdravlja (ne
hrvatski zdravstva), kao kandidat SDP-a za gradonačelnika Zagreba, kaže da je drug Tito
povijesna ličnost. Kako povijest ne poznaje ni stričeve, ni prijatelje, ni kumove, pa tako nije
zaobišla ni druga maršala Titu. Ali ta povijest nije zaobišla ni ostale povijesne „ličnosti“ kao
što su drugovi Josif Staljin, Mao Ze Dong, Pol Pot i ostale ličnosti poznate po
„demokraciji“ koju je drug maršal Tito priuštio hrvatskom narodu.
28
Gospodin Ivo Josipović na komemoraciji žrtvama u Jasenovcu 12. svibnja 2013. kaže da
svaka žrtva ima pravo na dostojan pokop, sjećanje i pijetet, pa se svaku godinu trebamo sjetiti
tih zločina kako se ne bi ti zločini ponovili. To je dobra poruka za sve, ali ne vrijedi na
zvjerski likvidirane Hrvate na Bleiburgu i Križnom putu. Ta gospoda s Pantovčaka, Banskih
dvora i Hrvatskog sabora na sve moguće načine ignoriraju ogromne hrvatske žrtve, a tu svoju
prokomunističku drskost pokazali su i ukidanjem pokroviteljstva nad žrtvama Bleiburga i
Križnog puta.
Pravilo pristojnosti kaže da o mrtvima sve najbolje. Mi možemo govoriti sve najbolje i o
pokojnom Borisu Špremu, ali povijest je ta koja nikome ne oprašta. Povijest kako je
nemilosrdna i koja će u svoj tefter zapisati da je pod predsjedanjem Šprema Sabor ukinuo
pokroviteljstvo na žrtvama Bleiburga. Sve dotle dok Ivo Josipović i ostali Josipovići s
Pantovčaka i Banskih dvora budu prikrivali istinu o zločinima nad hrvatskim narodom, ne
može se očekivati mir na ovim prostorima, pa tako politički ni ekonomski napredak
samostalne Tuđmanove Hrvatske. Ti isti ideolozi nagrađuju protuhrvatsku udrugu
„Documentu“ kao ispostavu „Veritasa“ Save Štrbca, koji brinu kako procesuirati što više
hrvatskih branitelja i ušutkati nezadovoljne.
Ti isti, za upropašteno hrvatsko gospodarstvo optužuju prvoga hrvatskog predsjednika dr.
Franju Tuđmana, pripisujući upropašteno gospodarstvo pretvorbi i privatizaciji, a nikad ne
spominju velikosrpskog agresora koji je uzročnik svih zala na ovim prostorima. Ti isti
ignoriraju zločine i genocid nad hrvatskim narodom izvršen srbočetničkom agresijom, a
glavna im je preokupacija kako povući tužbu protiv Srbije za izvršeni genocid i skinuti
krivnju sa Srbije ili barem izjednačiti krivnju. Gospoda s Pantovčaka i Banskih dvora, trebaju
znati da će i njihova imena ostati zapisana u hrvatskoj povijesti i to velikim - crnim slovima.