Izdavač: HNK u VaraždinuZa izdavača: mr. Jasna Jakovljević, ravnateljicaUrednica: Vesna Kosec-Torjanac Na naslovnici: Josip Siessel, LICE DOKO LICE, 1970., tuš, papir, 620x440 mm Fotografije iz predstave: Darko Gorenak Oblikovanje programske knjižice: Gordana DamjanićTisak TIVA tiskara Varaždin

RUKEpo RANKU

Josip Siessel, EPITAF, 1977., TUŠ, papir, 480x340 mm

Rukovoditelj scenske tehnike: Slaven Edvin BotInspicijentica i šaptačica: Natalija Gligora GagićMajstor rasvjete: Rajko VugrinecMajstor tona: Zlatko MilecMajstor pozornice: Siniša KeretićRekviziter: Miroslav GrđanGarderobijeri: Biserka Sekelj i Mladen Grof JerneićScenski radnici: Darko Avar i Tomislav Geci

Kostimi izrađeni u radionicama HNK u Varaždinu pod vodstvomKarmen Štrlek i Ivana Debeljaka

Dekor izrađen u radionicama HNK u Varaždinu pod vodstvom Mladena Grofa Jerneića

Zahvaljujemo Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu i Gradskom uredu za kulturu grada Zagreba na odobrenju za korištenje slika i crteža Josipa Seissela iz Donacije Silvane Seissel za potrebe propagandnog materijala predstave.

Fotografija ruku Ranka Marinkovića dio je stalnog postava Memorijalne zbirke Ranko Marinković u Visu.

Prodaja i propagandatel. 042 214 688, fax: 042 211 218e-mail: hnkvz@hnkvz.hr, propaganda@hnkvz.hr

Blagajna: 042 214 688

HRVATSKONARODNOKAZALIŠTE U VARAŽDINU

Vesna Kosec-Torjanac

RUKE PO RANKU(po motivima pripovijetki Ranka Marinkovića: Ruke, Mrtve duše (Genitiv singulara), Samotni život tvoj i Zagrljaj)

Redatelj: Dubravko TorjanacDramaturginja: Vesna Kosec-TorjanacSkladatelj: Petar EldanScenograf, kostimograf i autor lutaka: Ivan Duić

IGRAJU:LIJEVA RUKA, PROJEKCIJE.................................Katarina Arbanas

DESNA RUKA, GATARA........................Sunčana Zelenika Konjević

PISAC, SVEĆENIK, PRODAVAČ KREMA ZA RUKE, OSUĐENIK, DJEČAK, OTAC, PROJEKCIJE...................................Goran Guksić

GLAZBENIK ZA KLAVIROM............................................Petar Eldan

Praizvedba: 22. veljače 2013., Vis

Premijera:1. ožujka 2013. HNK u Varaždinu, Scena Zvonimir Rogoz

Predstava traje 60 min

Sezona 2012. / 13.Ravnateljica: Jasna Jakovljević

Josip Siessel, MUKE BORA, 1975., tempera, papir, 460x355 mm

za kazališnu umjetnost. Redoviti član JAZU (HAZU) bio je od 1983.U književni život Ranko Marinković je stupio tridesetih godina kad mu je objavljen esej o Tinu Ujeviću u kojem na svoj način iskazuje čast pjesniku. U to doba u novinama objavljuje kazališne kritike, a osobito je bio zainteresiran za filmsku umjetnost. Posebno ga je fascinirala Chaplinova komika, a njegovu umjetnost je smatrao primjerom vrhunskih mogućnosti filma. Prvim novelama, objavljenima u Krležinu Pečatu, i ranom dramom Albatros, uprizorenom 1939. u HNK u Zagrebu, privukao je pozornost I. G. Kovačića, koji ga je 1940. u zagrebačkom listu Novosti uvrstio među najbolje mlade prozaiste.Prva Marinkovićeva zbirka Proze, u kojoj je objavljena i drama Albatros, objavljena je 1948., a sadrži radove koje je uglavnom napisao u predratnom razdoblju. Tematski je cijela knjiga vezana za mediteransko ozračje, s motivima i likovima predratne otočne provincije. Od svih Marinkovićevih knjiga u najširoj javnosti s najvećim oduševljenjem primljena je zbirka novela Ruke, koja je odmah doživljena kao klasično djelo te svojem autoru donijela slavu. Kao dramski autor Marinković je postigao slavu dramom Glorija: mirakl u šest slika koja je prvi put izvedena 1955. u režiji Bojana Stupice, objavljena 1955. i 1972. u prerađenoj verziji. Roman Kiklop smatra se Marinkovićevim vrhunskim pripovjednim dometom. U njemu Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom i crnim humorom. Poprište sukoba između protagonista, neurotičnog intelektualca, i svijeta potpuno se poklapa s kaotičnošću pojedinčeva duševnoga života, u kojemu tobožnji antagonisti i suparnici poprimaju obličja i uloge kakve im dodjeljuje njegova uzrujana i interpretativno nepouzdana mašta. Petnaest godina nakon Kiklopa, Marinković je objavio drugi roman – Zajednička kupka (1980), a 80-ih se javlja još jednom dramom, Pustinja. Zbirka eseja, intervua i osvrta Nevesele oči klauna (1986) zadržavaju određenu dvosmislenost i ludičnost autorova pripovjednoga i dramskoga pisma. Ranko Marinković svoj opus zaokružuje u 80. godini života djelom simboličnog naslova Never more. Roman je proglašen najboljom knjigom 1993. godine i nagrađen je nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić, kojom je nagrađen i roman Kiklop. Autor zaključuje svoj opus ostajući vjeran „preživjeloj“ modernističkoj ideji umjetnosti kao idealne slobode.Ranko Marinković, viški Voltaire, umire 28. siječnja 2001. u Zagrebu, a prema osobnoj želji, pokopan je u sjeni čempresa na groblju pod župnom crkvom sv. Mikule iznad Komiže.

RANKO MARINKOVIĆ ( Vis, 22. II. 1913. – Zagreb, 28. I. 2001. ), novelist, romano-pisac, dramski pisac i esejist. Pučku školu završio u Visu, gimnaziju pohađao u Splitu i u Zagrebu. Diplomirao romanis-tiku 1935. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za II. svjetskog rata talijanske okupacijske vlasti uhitile su ga i internirale u logor Ferramonte u Calabriji, a nakon pada Italije 1943. Do kraja rata bio je u zbjegu u El Shattu. Nakon rata kratko vrijeme radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske i u Nakladnome zavodu Hrvatske, 1946-50. Bio je ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, a od 1051. do umirovljenja 1983. Profesor na Akademiji

RUKE, ZBIRKA PRIPOVIJEDAKA RANKA MARINKOVIĆAPrvo izdanje zbirke tiskane u Zagrebu 1953. u nakladi Kulture, obuhvaća pripovijetke: Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, Karneval, Mrtve duše (Genitiv singulara) i U znaku vage. U drugom, izmijenjenom izdanju (Beograd 1962), umjesto pripovijetki Karneval, Mrtve duše (Genitiv singulara) i U znaku vage, nalaze se Samotni život tvoj, preradba pripovijetke Sunčana je Dalmacija (Pečat, 1939) te Cvrčci i bubnjevi (iz zbirke Proze, 1948). Zbirka se smatra jednim od najboljih novelističkih djela u hrvatskoj književnosti, a zauzima i istaknuto mjesto unutar Marinkovićeva opusa, između ostaloga i zato što su dvije pripovijetke iz prvog izdanja, Mrtve duše (Genitiv singulara) i U znaku vage, kasnije uklopljene u roman Kiklop (1965).

DJELA: Proze, Zagreb 1948; Ni braća ni rođaci, Zagreb 1949; Oko Božje, Zagreb 1949; Geste i grimase, Zagreb 1951; Ruke, Zagreb 1953; Pod Balkonima, Beograd 1953; Glorija, Zagreb 1956; Poniženje Sokrata, Zagreb 1959; Koštane zvijezde, Sarajevo 1961; Ruke, Beograd 1962; Karneval i druge pripovijetke, Zagreb 1964; Kiklop, Beograd 1965; Glorija, Beograd 1972; Tri drame, Zagreb 1977; Zajednička kupka, Zagreb 1980; Izabrana djela, PSHK, knj. 137-138, Zagreb 1981; Sabrana djela, I-VI, Zagreb 1982; Nevesele oči klauna, Zagreb 1986; Sabrana djela, I-VII, Zagreb-Sarajevo 1988; Never more, Zagreb 1993; Sjećanja, Zagreb 1994; U znaku vage, Zagreb 1995; Albatros, Zagreb 1995; Čipka bijela, Zagreb 1995; Izabrana djela, Rijeka 2002; Sabrana djela, I-VIII, Zagreb 2008-09.

Josip Siessel, ŠEŠIROFOB, 1980., flomaster, papir, 297x210 mm

Josip Siessel, TKO SAM, GDJE SAM, 1972./ 73., tempera, papir, 460x338 mm

O RANKU MARINKOVIĆU

Jedan od najjačih prozaika, koji su se javili u hrvatskoj literaturi posljednjih godina, jest Ranko Marinković… Odjedamput se pojavio u Krležinu Pečatu, s nekoliko proznih ulomaka, i pokazao izvanredan dar. Svojim izrazom pomalo se odvaja od drugih mlađih hrvatskih prozaika, više vezan uz evropske moderniste (prije kojih je izvršio na nj jak utjecaj Krleža), sklon analizi, pun oštrih opservacija, koje svojom draškavom jetkosti, zagrižljivošću, otrovnim peckanjem, nagone na smijeh. Bogat realist, invenciozan okrutan analizator, s primjesama fantastike, oštrouman jedak satirik, prozračan lirik! (Ivan Goran Kovačić)

Izrazito ironičan duh Marinkovićeve prozne umjetnosti hrani se ljudskom – odveć ljudskom iznutricom vrtoglavih doba mehaniziranog napretka, kad propada religiozni svemir patrijarhalno mitološkog moraliteta. Ali kad, pregažen od svih i svakoga usred svjetovne arene tzv. civilizira-nog življenja, i sam etos čovjeka kao imena posljednjega mogućeg mita zalazi u sumračno podrugljivu krizu. Piščev povijesni prostor sadašnja su moderna vremena književne imaginacije i senzibilnosti. Ovaj jedini svijet epohalno-prozaične dvosmislice na dnu svega što postoji, ili bi moglo biti, zadan mu je kao intimna tema. Marinkovića, doduše, i dalje klasično zanima ništa manje nego čitav čovjek. Što ipak drastično znači, ponajviše njegova rastuća ovozemaljska sjena, koju nitko živ ne može preskočiti. (Bruno Popović, Zemaljski krug perom)

Poludjet ćemo od tog svijeta volje za moć, odustanemo li od svijeta kao estetske fikcije, analitičko satiričke igre, umjetničke predstave. U toj ljubavi umjetnosti, koju kritički propovijeda Marinković, klasično diše suvremeni humanistički amor fati intellectualis. Znači, status dosjetljivog čovjeka, homo ludensa, tijesnog suigrača sudbine, raskošnog sanjara slobode. Doslovno, čovjek kao prostor igre pismo-glava, mjesto prve i posljednje evidencije da se zbilja još uvijek igra s nama nekog smisla ljudskog, odviše ljudskog svijeta. (Bruno Popović, Tragičan pogled iznutra)

RANKO MARINKOVIĆ o rukama, pisanju...

Gledajte lice klauna: sve je na njemu artificijelno, stilizirano, propisano po već banalnim kanonima klaunerije, smišljeno da nas zabavi i nasmije. Samo oči klauna su „nepropisane“, ozbiljne, duboko i rekao bih potresno nevesele. Kao da žele opravdati svoju iscerenu njušku, kao da se ispričavaju za gorku šalu koju izvodimo sa životom. Gledajte klaunovo namazano lice u drastičnim kontrastima crvenog i bijelog, žutog i zelenog, s kuglom umjesto nosa, s ustima od uha do uha, a zatim zagledajte u njegove oči koje se ne mogu premazati, oči nevesele, mudre, koje se ne smiju, koje ne sudjeluju u lakrdiji lica… Što ćete vidjeti?(Ranko Marinković, Mali svemir bez svrhe, u: Nevesele oči klauna)

******Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šake, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… rukama se može zadaviti!Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. (Ranko Marinković, Samotni život tvoj)

******Ali između ruke željne rada i erotski provokativne (u platonskom smislu) bjeline papira uvlači se svijest, mašta, talent koji je miluju i maze, podmićuju je radošću rada, izvođenju sitnih črčkarija koje su njima potrebne, a ruku vesele. To je možda ono zadovoljstvo pčele koja gradi saće od pravilnih heksagonalnih alveola a da sama ne zna čemu ta pravilnost. Ni ruka ne zna čemu čitkost tih znakova na papiru, ali ona zna što je „a“ i što je „b“ i da dolazi točka na „i“ i da valja prekrižiti „t“. po nekoj manijakalnoj pragmatici ona ima svoj osobni ritam i red. Jedna će ruka ispisati i najdulju riječ i tek onda pobadati točke i povući crtice gdje treba, a drugu ako prisilimo da isto tako radi sve će pobrkati, stati, narušiti red kao vojnik koji je u stupanju izgubio korak. Ruka ima svoje navike i kaprice kojima se ima pokoriti i najgenijalniji Gospodar. Vjerojatno je i „dokona“ ruka Gončarova protezala na ležaju maštovitu ljenčinu Oblomova, a strastvena ruka Dostojevskoga razdirala dušu Miće Karamazova.(…) Istina, izmislio je (duh) stroj za pisanje (koji je napravila ruka!) i tako sveo ruku na mehaničko micanje prstima, neku vrst treninga i reumatske rehabilitacije. Ponizio je ruku na udaraljku, na klepetaljku za plašenje ptica. Ne samo da od ruke traži tek pokornu „udarničku“ službu (dovitljivih i radoznalih!) prstiju (vrlo često samo dva upregnuta kažiprsta), već joj sasvim uskraćuje kompetentnost u poslu koji radi, posebno onu stvaralačku radost djelovanja i osjećaj dostojanstva u trojstvu ljudskih moći kojima smo se (barem donekle) oteli „programiranom“ redu Prirode – Umom, Govorom i Rukom.Nastojim shvatiti kako pisac koji piše prstima, koji daktilografira (daktylografikós) uspijeva izdvojiti svoju fragilnu i vrlo često tihu, čak i nijemu sliku mašte ili sasvim intimnu, tjeskobnu, bezvoljnu, bolećivu refleksiju od agresivnog i bučnog tak-takanja? (…) Zamislimo Tina kako prstima udara po slovima (sve kada bi to i znao) da bi napisao jedinstvenu kvartinu:

Ove su riječi crne od dubine,ove su pjesme zrele i bez buke.one su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme ko pružene ruke.

(…) Ruka ne samo da zna pisati, ona zna i čitati (Brailleovo pismo!) i kada bi mogla govoriti, ona bi to i glasom pokazala. Ona zna ukazati, pokazati, iskazati (poštovanje); bagatelizirati, ismijati, uvrijediti, odbaciti, uzvisiti i poniziti; upozoriti, pozdraviti, odzdraviti, pozvati, potjerati, prijetiti, pohvaliti, čestitati; čistiti,

prati, primati, odbijati, pipati, štipati, milovati. Blagosloviti i prokleti. Ona ima znak za radost i tugu, za smijeh i plač, za mir i tišinu (prst pred ustima), za buku, za svirku, forte-fortissimo, piano-pianissimo. Ona komponira, svira, dirigira, operira, manipulira; gura, vuče, tuče, slika, piše, modelira. Kad se kiše, nos briše, kada svrbi ona češka, odobravajući pljeska (ili drži „figu“ u džepu). Čuva lice, oko, usta, uho, nos. Čuva nas u spoticanju, klizanju, padanju, drži ravnotežu cijelom tijelu. Ona zna što je prostor, što su stvari pouzdanije od oka. Ona zna što je tvrdo, što je meko, oštro, tupo, hrapavo i glatko. Što je vatra , što je voda, što je led. Ona je oko slijepcu, jezik gluhonijemu, našapredstraža u mraku. Ruka pamti rasporede i distance, volumene i dimenzije. Ne pouzdajemo se u noge, ruka ide ispred nas. Ona zna gdje su vrata, prozor, zid, rukohvat, vruć poklopac, šibice, zvonce i prekidač za svjetlo. (…) Ruke izvode misli iz bezlične askeze „svijeta ideja“ u individualnu raznolikost i raskoš „svijeta stvari“, u grijeh postojanja. (…) I najpompozniju, najmoćniju, najautoritativniju riječ jedan prst može izvrnuti na leđa i pretvoriti je u smiješnu i nemoćnu blunu. (…) I kroz balčak mača govorila je ruka (oblik križa ili lisnate cvjetne arabeske) i preko topovske cijevi s „inspirativnim“ bas-reljefima slavnih bitaka, velike slave i velikih junaka. Jer kad se radilo o destrukciji, ruka je jednako imala svoj „govor“ kao i onda kada je gradila fasade slavnih civilizacija.(Ranko Marinković, Traktat o ruci, u: Nevesele oči klauna)

*****Oblio me bijesni val neispisane tinte, nepretočene u svjetlost i sjaj riječi, u munje govora, i zapljusnuo mi oči, izbrisao mi vid spužvom mraka. Oslijepljen kao Samson zagrlio sam stupove svoje teme: strah i smrt. Ona je tu, u mojim utrnulim rukama, u autorskom bolu mojih utrnulih zglobova… Doskora će se srušiti na mene… Namirem je tebi sumnjičavom, tebi prestrašenom od Crne Mrlje, tebi što se sklanjaš po brijačnicama, i prisluškuješ šjor-Bepa, što se baviš mravima, grickaš riječi i šetaš po rečenicama… Ja je više ne mogu napisati, preda mnom je ocean mraka i beskrajna noć…Tu su samo ruke što te grle… Tebe (kako je ovo ludo i smiješno!) – posljednji dodir sa životom! A glava… glava moja, moja misao, sve ono što mi još ostaje od života: ovaj krajnji napor da se otkinem od tebe, da se oslobodim, da živim… sve je to već kod njih, kod onih koji ostaju, u čije se sjećanje selim kao u vječnost…(Ranko Marinković, Zagrljaj)

Josip Siessel, BEZ NASLOVA, 1974., akvarel, tempera, papir, 345x482 mm

DJEVIČANSTVO RUKU

Imaju ruke razvojne krize, faze i sezone, nekada brze na djelu kao munja, nekada same,

onda ruke samožive svih ruku što se klone, ruke prijegora, tihe, bez reklame.

Ima ruku što su potoci na kojima lopoč cvjeta, druge su ruke lotosi procvali u lepezu.

Ima promjena ruku kad grč u šaku lijeta, drugih ruku što ledom opisuju jezu.

Imaju ruke slikara i ruke mirnih pisara, kao sobe u koje osim dana ne ulazi niko.

Ima ruku žuljevitih i bolnih nadničara, gdje se na kružnice slova radenik gledati sviko.

Moje su ruke kao iz naćava gdje se tijesto mijesi, moje su ruke tijesto u očekivanju kvasa.

I malo podrobnosti nehajne ruke resi, pa niti javno se ističe na njivi utješna brazda spasa.

Ima ruku što nose satove i rukavice, golih od iskona prema naporu što se grče.

Ima ruku što žele biti ogledalo, bijelo i okruglo lice, ali ih nabiru čisla i mrlje od pera mrče.

Ruke bezbrižne, jeste li zvijezda, cvijet, rašlje, rijeka, ili grad kuća? svakako jedno hladovito i hirovito mjesto

s bljescima, s pragom djeda, s plijesni i pjevom usred pruća - gdje se golubice spuštaju kao na prijesto.

(Tin Ujević)

Josip Siessel, ZAGRLJAJ SMOGA, 1986., tuš, akvarel, papir, 297x210 mm

Josip Siessel, STOLMAGA, 1978., tuš, flomaster, papir, 320x240 mm

RUKE – DODIR SA ŽIVOTOM

Samoća – fundamentalna – Tvoja suština je samoća.

Samoća, unutarnja razmena – O Život.Sâm. Sve za sebe –

Treba priznati da Ja – jeste tek – Odjek.(Paul Valéry)

„Gledam ih pred sobom prebačene na leđa“, početna je rečenica u pripovijetki Ruke. Odmah je naglašena distanca s koje pripovjedač promatra poosobljene fragmente ljudskoga tijela, svojim povlačenjem „iza paravana“ daje legitimitet dijaloga Lijeve i Desne, a istovremeno se nadmoćno smješka jer zna da „Jedna ruka uvijek upućuje na drugu i tek ruke u paru ostvaruju ideje ruke“ (Georg Simmel). Ruke grade i razaraju, maze i ubijaju, sude, tješe, ruke pišu. Tijelo kao granica između „mene i svijeta“ težište je Marinkovićevih Ruku, ono je polazišna točka njegove spisateljske muke. U prostoru tijela Marinković odabire dva doživljajna centra, dvije perspektive: oko (u glavi) koje „svijet drži na odstojanju“ (Sartre) i ruke koje spoznaju svijet jedino neposrednim dodirom. Pisac je zatvorio kapke na prozoru, distancirao se od vanjskoga svijeta kojeg proma-tra: „i predao se svome polumraku stvarnosti u kome ništa ne vidiš osim sebe… A i sebe tek naslućuješ u polutmini kao sjenu koja je nestala u ogledalu…“. Iz sigurnosti svoga utočišta, svoje „književne jazbine“, kao iz tame gledališta, promatra stvarnost kao predstavu, tužno-smiješne povorke lica. Marinković izjavljuje u Neveselim očima klauna: „Samoća je potrebna za pisanje, apsolutna samoća. Napućenost svojim svijetom, svojim licima“, jer „to je život mojih fantoma, od pola noći nadalje, do četiri-pet ujutro, vrijeme kada se, valjda, i inače javljaju fantomi…“. U posljednjoj autorskoj redakciji zbirke uvodna novela je Samotni život tvoj koja sa Zagrljajem čini okvir s osnovnom tematskom preokupacijom – pisanja. U objema pripovijetkama, iskazivački se glas protagonistu podrugljivo obraća u drugom licu. Udvojeno očište pripovjedača pisca i doživljajnog subjekta pisca koji se pokušava uhvatiti u koštac s tzv. stvarnošću ne bi li iz nje iscijedio građu za književno djelo, primjer je zrcalnog dvojnika pripovjedne svijesti. Isprepletenost fokalizacije u kojoj se izmjenjuju akteri, onaj koji gleda i onaj koji govori, ja i ti, ironična je igra između ja i ja. Autoreferencijalnost, pisanje o pisanju, pisanje je o samome sebi, pa opisivanje tzv. stvarnosti nipošto nije prezentacija stvarnosti. Već je Michel de Montaigne u svojim ogledima (Eseji) jasno dao do znanja da pišući u samoći svoje kule napućene knjigama opisuje sama sebe kao jedinog objekta svoje pažnje, da se neprekidno (o)gleda:Već mnogo godina ja imam samo sebe za predmet svojih misli, duge godine promatram i nadzirem sebe sama, a ako i ispitujem nešto drugo, uvijek to odmah okrećem sebi, ili bolje reći, u sebe. (…) Nema opisivanja koje bi se teškoćom moglo mjeriti s opisivanjem sebe samoga, a isto tako nema niti jednog koje bi bilo korisnije; k tome, valja se nalickati, urediti i biti potpuno dotjeran kad se u takav posao izlazi. A ja se neprestano redim, jer se neprestano opisujem.

On se licka i dotjeruje – čitanjem. Pisanje je neodvojivo od čitanja (Derrida). Ono nam nudi svijet koji ni na koji drugi način ne bismo iskusili, ono oblikuje naše identitete, a svako se novo čitanje kumula-tivno nadograđuje na sve ono što smo ranije pročitali. Baštineći i akumulirajući pročitano u mikrokozmos naše psihe, kanon osobne literature/lektire postaje dio nas samih. Ali i obrnuto: u tom procesu introjekcije pročitani tekst dobiva, „izvan doslovnog smisla i književnog značenja, i projekciju našeg vlastitog iskustva, sjenku, takoreći, onoga što mi jesmo“ (Alberto Manguel, Povijest čitanja). Čitatelj i pročitano tako postaju jedno. Kao slovo u tekstu svijeta čitatelj proždire/internalizira knjigu koja je svijet. Prema toj kružnoj metafori za beskonačnost čitanja čovjek je ono što čita, odjek pročitanih tekstova. Marinković u dvjema novelama koje uokviruju zbirku, a implicitno i u ostalima, pisanje kao predmet samoostvarenja potkrepljuje metatekstuanošću, poigravajući se izvrtanjem metaforike, a s druge strane književnom citatnošću od F. Villona, La Fontainea, Stendhala, M. Gorkog, Rimbauda i Nazora, potkopava svoju naoko nadmoćnu poziciju „motritelja“, čime opravdava upozorenje da „Riječ treba dvaput da okreneš ako hoćeš saznati što je.“ Svaka Marinkovićeva pripovijetka, baš kao i Montaigneov esej, nova je scena na koju, iz prostrane sobe svoga jastva, dovodi fragmente oblikovane od i pomoću drugih tekstova. Svaka nova rečenica predstavlja otvaranje riznice subjektiviteta i izvlačenje na površinu jednoga lica, dijela svojega unutrašnjega ja. Predstavljanje postaje ponovno predstavljanje, praesentare postaje repraesentare. U toj se refleksiji sebstva kao reprezentaciji, ponovnom predstavljanju, kroz reprezentaciju fragmenta tuđih tekstova praksom pisanja predstavlja/prezentira sam Marinković. Lacoue-Labarthe u svojim Tipografijama kaže da u čovjeku postoji takozvani autobiografski nagon – potreba za pričanjem, zapisivanjem samog sebe, a sama autobiografija zapravo spada u općenitiju problematiku subjekta – subjekta koji želi biti upisan. No na koji se način subjekt može upisati ako smo već ustanovili da je subjekt rascijepljen? Može li taj rascjep opet postati cjelina? Subjekt kroz stadij ogledala ulazi u svijet imaginar-nog (Lacan), stvara se teorija figure i fikcije, a ono što se gubi je realitet. U stvarnosti je subjekt već predstavljen, a kroz pisanje/upisivanje želi se ponovo predstaviti nešto što je već predstavljeno, nešto što će onda postati reprezentacija. Pošto je isti taj stadij ogledala konstituirao u nama teoriju figure i fikcije, to nam omogućuje da promatramo sebe kao drugog i stvorimo sebe kao lik. To je moment koji omogućuje upisivanje subjekta, ali istovremeno dovodi u pitanje samu mogućnost autobiografije. Jer ako se radi o upisivanju sebe kao drugog, nije li tada autobiografija zapravo alografija? Prema Lacoue-Labartheu, prijelaz iz trećeg u prvo lice nije prijelaz iz biografije u autobiografiju nego u alografiju.

Josip Siessel, RUINA ŠUPLJA ŠKOLJKA, 1975., tempera, papir, 475x330 mm

Slika u ugledalu stalni je motiv u Marinkovićevim novelama. Mit o Narcisu koji se gleda u nepomičnoj plohi vode i gledajući se vidi onoga kojeg gleda kako gleda njega, otvara cijelu jednu problematiku subjekta i subjektiviteta, razotkriva temeljni rascjep koji se događa u subjektu predstavljajući tako subjekt kao pluralitet. Ni književno djelo ni pisac, kao ni Narcis, ne mogu zauzeti gledište izvan sebe. Istovremeno su i izvan i unutra, on sam i netko drugi. Oni su u identičnom odnosu kao i Narcis i njegov odraz – istovremeno i blizak i dalek jedan drugome. To je svojevrsni paradoks, a dok govorimo o paradoksu treba na umu imati zakonitosti paradoksa i njegovu logiku koju Lacoue-Labarthe naziva hiperbologikom koju je definirao u svom tekstu Diderot: Paradoks i mimeza gdje je, govoreći o umjetnosti glumca, ustanovio da ta hiperbologika pretvara dar svega u dar ničega, a zatim u dar same stvari. Drugim riječima, to bi bio dar mimeze, dar općeg prisvajanja i prezentacije. A mimeza, osim što može biti čista reprodukcija onoga što je dano, može biti i produktivna, ona koja nadopunjuje prirodu, koja oponaša samu stvaralačku moć prirode. Ona može dovesti u prisutnost nešto što do tada nije bilo prisutno, može učiniti da se nešto pojavi. Prema Agambenu, to je definicija same umjetnosti. Dakle, ta paradoksalna pozicija Narcisa/ pisca zapravo je uvjet same mogućnosti umjetnosti. Čisti ideal je nedostižan cilj. Ideal pisca/ Narcisa je čistoća, ideal koji je vezan za sliku smrti, svi pokušaji dosezanja tog ideala osuđeni su na propast. Želi se samog sebe posjedovati, a priroda želje je da ona ostaje vječno nezadovoljena. Prema Agambenu, želja prethodi podjeli uma, svijesti, iz koje se potom rađa riječ, a želja se ne smiruje dok ne dosegne objekt žudnje. A neće ga dosegnuti nikada. Užitak nije u postizanju cilja, užitak je u samom putu – to tome je pisao Freud. Kada bi želja dosegla svoj objekt, kada bi čisti cilj bio pronađen i čista poezija ostvarena, tada bismo mogli ustanoviti konačno čitanje – djelo bi bilo pročitano i izgubilo bi svoje svojstvo vječne preporodivosti. Srećom, to je nemoguće. U muci stvaranja, na kraju zbirke, pripovjedač kaže da ostaje «samo strah i smrt» te da je on sam «autor smrti». On umire u svom djelu kojega će preuzeti čitatelji i čitajući vratiti ga na trenutak u život, spreman na ponovna umiranja. Željka Matijašević u jednom svom eseju Nietzscheovo «vječno vraćanje istog» dovodi u vezu sa Schopenhauerovom «voljom nasuprot smrti» te Freudovim «nagonom prema smrti» zaključivši da se radi o istoj, ili u najmanju ruku sličnoj stvari. Freud je nagon definirao kao poriv koji tjera na ponovno uspostavljanje nekog ranijeg stanja – bitna je, dakle, regresija, vraćanje, vječno vraćanje. Freud nadalje dolazi do zaključka kako je «cilj sveg života smrt», a život se od smrti štiti ponavljanjima. U Marinkovićevu slučaju, smrt je, srećom, odgođena sve dok ga se čita, dok se Ruke uzimaju u ruke i grle stranicu po stranicu, misao i muku autora koji je na kraju Zagrljaja jasno dao na znanje: „sve je već kod njih, kod onih koji ostaju, u čije se sjećanje selim kao u vječnost“.

Naše kazališno čitanje Ruku Ranka Marinkovića kreativni je dijalog s njim, a dvaput okrenute rečenice kontemplativnog pripovjednog tkiva poslužile su nam kao ogledalo naše stvarnosti, reprezentirane kroz memoriju Lijeve i Desne ruke. Literarno samostalne ruke trebaju scenski oživjeti «posve samostalno», odvojene i od glave i od korpusa, postati „sentimentalne lutke“, kao što je za sebe govorio Chaplin, kojeg je Marinković neizmjerno cijenio: „Charlie je uvijek nevin kao predmet, kao lutka koja strada uslijed bezobzirne determiniranosti prostora i bezdušnog mehanizma društva“. U duhu Marinkovićeva paradoksa, aporije, ironije, groteske…, donosimo živa tijela kao lutke i lutke kao živa tijela da prikažemo apsurdnost civilizacije, od koje nas spašava Rankova poetičnost, suza na licu klauna. „Imamo umjetnost da ne bismo poludjeli od istine“ napisao je Nietzsche, a Krleža u Filipu Latinovitzu zapisuje možda osobnu misao: „Ja vjerujem u čistoću umjetničke spoznaje kao još u jedinu čistoću koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas.“ Bez te vjere, reprezentacija Rankove muke u Rukama ne bi bila izgledna.

Vesna Kosec-Torjanac

Josip Siessel, PALAC NA ZAKLJUČAK, 1980., flomaster, papir, 345x245 mm

Ključ je ruka-ključna rukazaručni ključ-zaručna rukazaručni ključ-prstni ključKljučni prsti-šačni ključ

Ključ na šaku-šaka na ključšaka na oko-oko na ključ

Sve za ključ-ključna svezaSve pod ključ-podključna sveza

Zaključena i zaručena-ključem zaključana ključa ključ

VESNA KOSEC-TORJANAC, dramaturginja HNK u Varaždinu. U posljednje dvije sezone radila na predstavama: Tit Makcije Plaut, Komedija o loncu (kajkavizacija i dramaturgija, lektorica), red. Boris Kobal; Marius von Mayenburg, Ružni (dramaturgija i asistentica redatelja), red. Jernej Kobal; Ivana Brlić-Mažuranić, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica (dramatizacija), red. Dubravko Torjanac; Jon Fosse, Majka i dijete (dramaturginja), red. Dario Harjaček;

PETAR ELDAN, pijanist, skladatelj i aranžer. Diplomirao klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nastupa kao izvođač jazz i klasične glazbe u Hrvatskoj i inozemstvu. Snimio nekoliko nosača zvuka. Osnivač je Varaždin jazz banda, jazz tria Borgia, dua LP, a s glumicom i pjevačicom osniva jazz trio Kajtebriga. Profesor je na Glazbenoj školi u Varaždinu. Kao skladatelj i scenski glazbenik, surađuje s HNK u Varaždinu.

Roland Schimmelpfenig, Arapska noć (dramaturginja), red. Dubravko Torjanac.

DUBRAVKO TORJANAC, kazališni redatelj i prevoditelj. Zaposlen u HNK u Varaždinu kao redatelj i voditelj Dječje i lutkarske scene, gdje je do sada režirao 20-ak predstava. Piše, radi adaptacije proze, suradnik je Dramskog programa i Trećeg programa Hrvatskoga Radija. Kao docent, na Umjetničkoj akademiji u Osijeku predaje marionetu.

IVAN DUIĆ, akademski grafičar i slikar, kazališni scenograf, dugogodišnji je suradnik varaždinskog HNK. U posljednjih 20 godina scenograf je u većini predstava Dječje i lutkarske scene, kreator lutaka i kostimograf. Za predstavu Norci, koja je dobila Nagradu hrvatskog glumišta, bio je nominiran za nagradu u kategoriji najbolje scenografije.

HNK Osijek, Metak za sve Dušana Spasojevića, HKD Rijeka i Rosen-crantz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda, Osječko ljeto kulture. Bavi se latinoameričkim plesom, žonliranjem…

KATARINA ARBANAS, studentica pete godine Umjetničke akademije u Osijeku. Tijekom studija igrala je u nekoliko studenstskih i profesionalnih produkcija u zemlji i inozemstvu. Suradnju s varaždinskim HNK-om započinje predstavom Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica Ivane Brlić-Mažuranić, rađenoj u koprodukciji s UAOS-om. Ulogom Franzisce u Arapskoj noći Ronalda Schimmelpfeniga diplomirala glumu, a budućom koprodukcijom varaždinskog HNK i UAOS-a, u Romeu i Juliji W. Shakespearea i režiji D. Torjanca, diplomirat će lutkarstvo.

SUNČANA ZELENIKA KONJEVIĆ, dramska glumica. Diplomirala glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. U 20 godina glumačkog angažmana u HNK u Varaždinu ostvarila niz zapaženih uloga (Sofoklo, Antigona, A.Ayckbourn, Kako voli druga strana, C.Durang, Bette i Boo u braku, B. Radaković, Breza, Jon Fosse, Majka i dijete i brojne druge), a za ulogu Scampolo u istoimenoj predstavi D. Niccodemija, u režiji Dražena Ferenčine, dobila je nagradu Zlatni smijeh. Igrala i u drugim hrvatskim kazalištima te na filmu, TV dramama i serijama.

GORAN GUKSIĆ, student je pete godine studija Glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Ovo mu je prva suradnja s HNK u Varaždinu, a diplomska predstava iz lutkarstva bit će mu Romeo i Julija W. Shakespearea, koja se priprema u koprodukciji s UAOS-om. Od dosadašnjih predstava u kojima je glumio, izdvaja najdraže: Shakespeareov Mletački trgovac,

U SNU SAN

IZ SNA U SAN SANJAMOU SNU

DLAN O DLAN I SA DLANASE KREĆE

USAN

Josip Seissel arhitekt, urbanist, slikar, pedagog i akademik bio je autor širokog spektra djelovanja iznatne produktivnosti. Diplomirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je kasnije radio kao profesor urbanizma. Paralelno sa službenom karijerom, tijekom cijelog životnog vijeka bavio se i likovnim stvaralštvom te je za sobom ostavio velik crtački i slikarski opus. Sudjelovao je u avangardnom pokretu vezanom uz časopis Zenit, osnovao kazališnu grupu Traveleri 1922., smatra ga se utemeljiteljm hrvatskog konstrutivizma, te pionirom nadrelizma.

Ranko Marinković

Šjor Ranko kupuje kruh u rano poslijepodne.Nosi ga u lijevoj ruci. Desnom umnaža razlike

između filologije i poezije.

S lijeve i desne strane ulice pozdravljaju galikovi iz Donje Stubice.

Uz kavu najslađe blaguje rečenice.Vrlo ih blago umače.

I smiješeći se – otpuhuje.

Da, Don Zane, kao češalj Tajne,od ruke pravi ciklame.

Meni ništa drugo ne preostaje.Jer kruh najljepše miriše.

(Anđelko Novaković)