UVOD

Janko Polić Kamov ni toliko godina poslije svoje smrti nije prestao izazivati nedoumice. I takav će vjerojatno još dugo ostati. Njegovo djelo kada se pojavilo, bilo je neobično i izvan serije; došlo je naglo, neočekivano, i izazvalo je mnoge zabune, jer vrijeme nije bilo pripravno da ga dočeka. To djelo ni kasnije nikada nije do kraja uraslo u tok naše književnosti; ono s tom kniževnošću putuje više kao iznimka i izraslina nego kao kompaktni dio njenog organizma. Polićevo djelo nije veliko, ali je bez dvojbe značajno. Još značajnije kada mu znamo vrijeme i mjesto. To djelo ima velikih šupljina i zavidnih uspona. Oni koji ga odbacuju i koji ga primaju, svi imaju svoje razloge. Znači da se radi o djelu koje sadrži ozbiljne probleme i koje u sebi nosi razloge da se o njemu raspravlja; znači da živi i da ima izazivačku snagu pred kojom nismo ravnodušni.

I to je bitno, jer samo vrijednosti zaslužuju da ih primamo ili odbacujemo; da se njima oduševimo ili da se pobunimo protiv njih. Pred beznačajnostima smo ravnodušni: ne osjećamo potrebu da prema njima zauzimamo stav. Kamov je međutim bio takav pisac prema kojemu se ne može biti ravnodušan. Jer on je svu svoju stvaralačku snagu upotrijebio upravo zato da bi razbio svaku ravnodušnost, da bi je razbio pod svaku cijenu: ekscesom, paradoksom, apsurdom, bezobzirnošću, drskošću misli i oblika. Pa ako takvi njegovi postupci mnoge ozlojeđuju, još je više onih koje oduševljavaju. Jer Kamov je bio pobunjenik, antikonformist, psovač i inovator.

Osjećao je svijet oko sebe i sebe u tome svijetu, osjećao je tragiku postojanja i prokletstvo stvaranja.

Književnika poput Kamova nema mnogo i oni zaslužuju posebna priznanja. Oni uvijek imaju svojih pristalica i njima se opraštaju mnoge zablude i promašaji.

Grob Janka Polića Kamova jedan je od najglasnijih naših grobova - grob koji glasno govori i kada šuti.

3

O JANKU POLIĆU KAMOVU

Biografija

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

Rođen kao Giorgio Antonio Politeo u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. U Senju, i poslije u Rijeci, bavio se trgovinom i stekao prilično bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac, zapravo Grbac, potječe iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima čije se bogatstvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. Posebno se bogatstvom isticao Giemin brat Luigi koji je financirao Jankova putovanja i često se spominje kao Cio cico u njegovoj prepisci. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski.

U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Samouko obrazovani otac nastojao je djeci pružiti sve ono što sam nije imao. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor - sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo - od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj.

Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrjelog i senzibilnog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno-političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos. Iskren, preko granica, uvijek spreman da bilo kome kaže što misli Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore.

Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali se ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska postaju mu tijesni i teži za

odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptalac. Nedugo zatim napušta

4

družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.

U to doba zdravlje mu je čas dobro, čas loše. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju. Zimske mjesece koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada Milutina i on umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena.

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime – Kamov prema jednom od trojice Noinih sinova,kojeg je otac prokleo. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Interesantno je spomenuti što je Janka Polića ponukalo da svome imenu doda i Kamov, on je to ovako obrazložio: Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.

Njegovi stihovi otkrivaju Kiti, fatalnu ženu, sestru Mije Radoševića - Katicu, čiju udaju za prijatelja Matu Malinara nikada nije prebolio. Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumanutim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića - Kamova.

Ljeta provodi u Punti gdje je brat Vladimir imao kuću. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. U Puntu piše neke od svojih novela i tri drame: Lakrdiju naše dobi, Žene, žene i Mamino srce koje kazalište kuće redom odbijaju. Sa žurnalističkim radovima ima više sreće - Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljuju tekstove koje šalje sa svojih putovanja. Tekstovi se objavljuju, ali honorati kasne ili pak ne stižu. Iz Punta opet kreće na put - Italija, Francuska, Španjolska.

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe.Bio je najradikalniji po svojim pogledima u svojoj generaciji.Neobično složena i kontroverzna ličnost,stvaralac moderno pisanih tekstova , beskompromisni protivnik građanskih i malograđanskih ustajalih moralnih i društvenih normi i konvencija , buntovnik i rušilac svih građanskih mitova i legendi.

Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke.

5

KNJIŽEVNI RAD

Kao što je dosljedno i hrabro snosio svoj život, tako je dosljedno stvarao i svoje djelo, a život i djelo kod njega su bili nerazlučivi : kako je živio, tako je i pisao, zapravo, Kamov je sva svoja djela izvadio iz svog vlastitog života i nikada nije mogao biti drukčiji nego što jest. A znao je i sam da su taj život i to djelo od posebne vrste i da neće biti tako lako prihvaćeni.

Najviše nesporazuma uvijek su izazivale njegove pjesme koje su izašle u dva sveska:

˝ Psovka ˝ i ˝ Ištipana hartija ˝, obe napisane 1907.

Kamov je od samog početka bio više sklon razmišljanju i seciranju nego lirskom, emocionalnom doživljavanju svijeta; da je, u biti svojoj, bio antilirik.

Zato se najbolje i najpotpunije izrazio u svojim dramskim i proznim radovima koje je pisao, usporedno sa stihovima, od početka svog književnog rada. Vjerojatno je i sam osjećao da se njegov temperament i njegove stvaralačke namjere mogu bolje oblikovati u proznoj rečenici nego u stihu, pa je zbog toga od 1907. stihove sve manje pisao, da bi se potpuno posvetio novelama, dramama i romanu. Za tri-četiri godine, koliko mu je još ostalo do kraja života, napisao je veoma mnogo, kao da je znao da mu malo vremena preostaje i da mora požuriti ako želi reći bar dio onoga što se nagomilalo u njegovoj nemirnoj i nabrekloj nutrini. Za to kratko vrijeme on je prošao relativno dugu razvojnu liniju i postigao zavidnu stvaralačku zrelost.

Kamov kao pisac-prokletnik, iznosi vlastitu apokaliptičku viziju života i svijeta, dovedenu do groteske. Inzistira na psihološkoj analizi instikta i intelekta čovjeka. Grčevito se uhvatio u koštac sa svime oko sebe: društvom, njegovim moralom, literarnom tradicijom. Polazi od dubokog revolta i nezadovoljstva stanjem u kulturi, politici i hrvatskom društvu uopće.

Kamov je prvi cjelovitiji avangardni pisac koji je u svim umjetničkim, literarnim žanrovima u kojima se ogledao dovodio do temeljite destrukcije tradicionalne literarne modele. On je jedan od

najdosljednijih primjenjivača modernih stvaralačkih tehnika, a služeći se vrlo često motivacijom unutarnjeg postupka, vodio literaturu prema ostvarenju njene potpune autonomnosti. Kamov je jedan od rijetkih pisaca u cijeloj povijesti hrvatske književnosti čiji je autorski glas ne samo usporedan, nego nerijetko i prethodnički književnom senzibilitetu svoga doba. Osporavatelj tradicije, rušitelj tabua i inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, Kamov je avangardist prije avangarde, avangarde koja će se oblikovati tek nakon Kamovljeve prerane smrti.

Kao što je bio nov i neobičan u svojim pjesmama, takav je bio u svim svojim proznim i dramskim tekstovima. On je gotovo sasvim razbio klasične okvire novele, drame i romana. Ogorčeni protivnik društva, bio je i protivnik oblika u kojima se to društvo izražavalo. Njegov pogled na svijet i njegova misao bili su od posebne vrste pa ih je trebalo i izraziti na poseban način. Kamov nije imao naročitu maštu, ali isto tako nije osjećao njen nedostatak niti je nastojao da je razvije. Njemu je bilo dovoljno ono najkonkretnije što je vidio i doživio. I to je prenosio u svoja djela, sirovo kao što se u životu zbivalo. Ničemu nije dodavao boju ni fluidnost, jer on u svojoj umjetnosti nije išao za tim da stvara ljepotu. Naprotiv, bio je njen protivnik, pa ako je možda kakve ljepote bilo u onim komadima života što ih je zahvaćao, on je nastojao da tu ljepotu ironizira i karikira. Jer iznad svega i u svemu bila je njegova razorna misao koja je sve rastvarala i rušila. Ta misao dala je poseban pečat njegovom djelu.

Zato njegove novele nisu pripovijetke u klasičnom smislu, u kojima se obrađuje zaokružena radnja ili razvija neka fabula, nego su zapravo više studije u kojima se raspravlja o pitanjima morala i odnosa među ljudima ili se analiziraju animalni nagoni i traume podsvijesti.

6

Katastrofa, Brada, Žena, Odijelo; sve su to novele iz zbirke Knjige lakrdija,koje uz mnoge slabosti imaju i mnoge vrijednosti.One se većinom zasnivaju na nekoj anegdoti, kroz koju pisac pokušava zahvatiti u ljudsku psihu. Kamov je smatrao da se ljudska psiha može karikirati i da su naši duševni procesi tragikomedija. Zbog toga je ove svoje farse nazvao lakrdijama.

No svoju punu zrelost proznog pisca postigao je u svojim posljednjim novelama što ih je pisao 1909. i 1910. a od njih su sačuvane tri: Žalost, Bitanga i Sloboda. Tu je Kamov zavirio do dna pakla što ga je nosio u sebi. A to je zaista pakao kakav nismo vidjeli u našoj književnosti. Jer on ništa nije krio, ni svoje zločinačke misli, ni mračne nagone, ni odvratnost, ni bezobzirnost. Kao da je u užasu vidio najsjajniju manifestaciju života: « A što je sav užitak naprama jednom trenutku strahote!? »

Novela Sloboda objavljena je 1930. u Književniku i časopis je zbog toga bio zabranjen.

Sve osobine njegovih novela nalazimo u romanu Isušena kaljuža. Kao što su novele zapravo fragmenti Kamovljeva života, Isušena kaljuža je njegova intimna kronika, panorama, u svoj svojoj širini i dubini. Za novele je hvatao pojedinosti, nastojeći da ih organizira u zaokruženu cjelinu; u romanu je sipao sve na hrpu, bez želje da bilo što sređuje. To svoje najopsežnije djelo pisao je od 1907. do 1909. i pisao ga je kao dnevnik.

Isušena kaljuža objavljena je tek 1957. – pedeset godina nakon što je napisana.

Dramski rad zauzima u njegovom djelu ravnopravno mjesto uz poeziju, novelu i roman. Štoviše, može se reći da je Kamov imao najveće ambicije upravo u svom teatru. Tim radovima on je posvećivao veliku pažnju. Kao što je u svemu bio osobenjak, tako je i u dramama stvarao zapravo antiteatar. Nigdje nema fabule, zapleta ni izgrađenih dramskih ličnosti i karaktera. Sve je svedeno na statični dijalog u kojem se suprostavljaju interesi i stavovi ili se tretiraju opći problemi vremena i društva. A ti problemi, nikada se ne dovode do kraja niti se rješavaju iskustvom zdravog razuma, nego ih se samo kida i razbija paradoksima i ironijom. Njegovi prvi dramski pokušaji bili su Na rođenoj grudi i Tragedija mozgova, obe objavljene 1907. Zatim piše Samostanske drame također 1907. , a potom Čovječanstvo 1908.

Posljednji njegov dramski rad je Mamino srce pisano 1910.

Kamov je napisao i veći broj članaka, feljtona i dopisa za novine.

U Kamova je vidljiv utjecaj Kranjčevića i Matoša, svaki na svoj način, iako je Matoš njegove knjige nazivao »lirikom lizanja i poezijom pljuckanja».

Dvije njegove velike simpatije bili su Silvije Strahimir Kranjčević i Giacomo Leopardi.

O Kranjčeviću Kamov ima samo velike pohvale: ˝Sve tendencije naše inteligencije istekoše iz Silvijeve duše i mi mu gledasmo simboličko prometejsko srce kako ga kida bajoslovni orao, jer je takav udes svih strastvenih mislilaca...˝

Kamov je volio i prevodio Edgara Allana Poea, govoreći za njega: ˝Poea ja volim, volim ga kao sebe sama, kao dušu svoju, kao sve lude sanje moje; u njemu se nalazi sav moj svijet, moja duša, moja divlja maštanja, moja srsava priviđenja i otkrovenja, moje imaginacije i moje haluncinacije...˝

7

JANKO POLIĆ KAMOV KAO PJESNIK

Prerano dozreo, inteligentan, smion i ambiciozan, Kamov u doba kada je pisao još nije imao dovoljno staloženosti da bi svojim snažnim nagonima, mislima i htijenjima mogao dati potrebnu dozu reda, smisla i svrhe. Zato je svoju pobunu pretvarao u nered i mahnitost, a svoje zamisli koje su u osnovi imale dobro polazište, gonio je do apsurda. Svoj uskovitlani unutrašnji svijet izražavao je kovitlacem riječi i slika. Nema tu nikakvih pravila igre: kao što su pogažene ukorijenjene ljudske navike i svetinje, pogažena je i dotad uobičajena pravilnost stiha i sklad riječi. Tako je on svoju liriku gradio od antilirskih elemenata.

Od tu su i nicali svi nesporazumi.No, oni su bili i ostali opravdani.Jer nije lako naći pravu riječ i pravu mjeru za ono što je u sebi rastrgano i podvojeno, što u sebi nosi nesklad i nesređenost.

Zato oni koji kažu da Kamov nije bio osobit pjesnik i da njegovi stihovi zvone kao proza, imaju mnogo dokaza za tu tvrdnju.

Kamov je pisao svoja pjevanja 1905. godine, u doba hrvatske moderne, koja je toliko težila za skladom, za finoćom i otmjenošću riječi i osjećaja. A on je došao u tu smirenost kao vihor, da ruši i udara, pa ako su ti udarci bili mnogo puta nepromišljeni, oni su, van svake sumnje, bili nagovještaj novoga, još nečuvenoga. A da je Kamov bio novi glas, to su osjetili mnogi, već u trenutku kada su se pojavile njegove pjesme, a vrijeme je takav stav samo potvrdilo.

Psovka obiluje neobuzdanošću i slobodnim stihom, dok naspram nje Ištipana hartija je cijela u tradicionalnom vezanom stihu, i to većinom u sonetu i tercini. Na prvi pogled se vidi da je to knjiga još nezrela pjesnika koji stvara pod pritiskom pubertetskih ambicija te se zalijeće više nego što mu to snaga krila dopušta. Ni lirski prodoran, ni misaono zreo, ni izražajno vlastit, on se u priličnom neredu kretao kroz svoje strofe. Kranjčevići utjecaji i previše su očiti.

Kamov je bio oličenje jedne neprimjerene, kanibalske, demonske psovke.No, ipak, bio je iskren. Pjevao je o sebi, a nije bio ni dosadan ni običan. Sva njegova lirika je snažna i originalna. On je uspio pružiti mnogo neosporno dobrih pjesama, umjetničke vrijednosti. Uvrstio je u njih filozofsko i revolucionarno raspoloženje, mračni simbolizam koji traje barem do poante.Osim toga, velik broj sjajnih, zvučnih, ditirampskih stihova.

Kod njega u jednoj pjesmi nalazimo djevičanstvo, vjeru, meditaciju, skepsu, kaos, raspeće i rasulo. Njegova je lirika možda najiskrenija koju imamo.

On je bio potpuna suprotnost svojih suvremenika. Njegovi su osjećaji bili sasvim različiti i u svakom pogledu žešći.On svoj glas nije ujedinio sa glasovima svojih suvremenika,već je stajao po strani, osamljen kao veliki nesklad. Dok su drugi pjesnici u lirici i u poeziji imali jednu, sveopće i najjaču želju, on je imao svoje carstvo imaginacija, ali apsolutno, iz temelja oprečnih. Još dok nije bilo Marinettijevim manifestima utvrđenog futurizma, sva je njegova poezija rušenja u snazi jedne moćne dikcije bila, bez njegova znanja, potpuno spontano, futuristička. Bit njegove poezije bila je buna, bilo kakva, protiv bilo koga, bilo čega i bilo zašto, ali buna -do u beskraj.

8

OBRADA TEME

Psovka

Zbirka Psovka povezana je svim pjesmama u jednu cjelinu, a vrhunac zbirke predstavlja središnja pjesma koja tematizira solarni mit. Iza toga slijedi silazna putanja pa tako posljednje četiri pjesme tematiziraju tjelesni raspad, ali i smirenje lirskog subjekta. Takvu strukturu potvrđuju i pojedini naslovi pjesama (Preludij, Intermezzo, Finale).

Na prvi pogled se vidi da je Psovka pisana po izrazitim utjecajem Biblije.Prije svega, slobodni stih vuče korijen iz tona psalama Davidovih i drugih poetskih knjiga Starog zavjeta. A tu su i korijeni doživljajnog svijeta: sva njegova pobuna i gorčina upućena je protiv morala što ga propovijeda Bibilija. Starozavijetna Pjesma nad pjesmama upućuje na plemenitu ljubav, odanost i vjernost. Polićeva Pjesma nad pjesmama propovijeda preljub i nezakonitu ljubav koja se manifestira u brutalnosti, kaosu i prevratu. Knjiga o Jobu propovijeda beskrajnu strpljivost i odanost volji božjoj: sve patnje i nevolje dolaze od boga i treba ih snositi bez jauka i pobune. Od takva stava Kamova je hvatala vrtoglavica. On je mogao sve nekako zamisliti, samo ne strpljivost i pokornost. I kada je pjevao o biblijskom Jobu, tražio je najoštrije riječi i osudu. Nazivao ga je gubavim starcem, nakazom čovječjom, prorokom tiranskoga boga, strvinom i pljuvačkom bogova. Mojsije je sa Sinajske gore donio deset zapovijedi božjih, u kojima je zbijen sav kršćanski moral. Kamov je na te zapovijedi iz dna duše dovikivao Mojsiju: lažeš!

˝ Spavaj spokojno ko mučila i indeksi, ko plamena riječ Kristova, ko duše kraljeva i savjesti papa; laka ti noć, Mojsije, ja idem- zove me sunce˝

Kamov se ljutito obraća Mojsiju: ˝ Ti nisi majstor niti su ljudi glina niti su zakoni model!˝

I tako je biblijski molitveni i pokajnički ton okrenut u potpunu suprotnost, u psovku, ironiju i apsolutnu nepokornost. Tu se ne priznaje nikakvo božanstvo, nikakav zakon ni moral. Traži se potpuna sloboda duha, luda sloboda bez ikakvih ograda, sloboda da se psuje sve i svakoga, da se pljuje u lice, da se živi neobuzdano i da se šiše neobuzdano. I poslije svega, osjećaj bespomoćnosti, očaj i ništavilo.

Kamov je negdje u dubini sebe bio svjestan da su njegovi jauci bezumni i da je njegova pobuna uzaludna. Raspinjao se u gorčini, da bi onda potpuno klonuo, leden od težine spoznaje:

˝Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene; ne čitajte djela moja i sažgite hartiju...˝

Ima u tim stihovima unutrašnje jeze, nekog straha od vlastite riječi. Jer te su riječi navirale toliko nekontrolirano da se i njihov autor zgrozio nad njima, nad njihovim smislom i njihovim strašnim zvukom. Vjerojatno ni njemu samome nije bilo jasno iz kakvih to stravičnih dubina duše, iz kakva pakla u čovjeku potekoše stihovi Ledenog bluda. Otkuda toliko mraka, toliko ledene groze, toliko raspadanja, strahote i smrti u njegovim riječima.

Kamov je služeći se biblijskom terminologijom (slično kao Kranjčević i Galović) udario po svetim dogmama, propovijedajući upravo obrnuto od Biblije.

On je poznavao zagušljivu atmosferu centra i zaostalost malih mjesta u provinciji. Vidio je uzaludnost političkih borbi, prevlast crkve i pokornost činovnika, a s druge strane siromaštvo i apatiju naroda koji nije imao ni ekonomskih ni kulturnih uvjeta da se razvija samostalno na svojoj zemlji i da bude svjestan svog položaja. Sigurno je da ga je u tu problematiku uveo upravo Kranjčević, kojemu se on toliko divio. Ali, on nije imao ni snage ni staloženosti da sve to sredi u sebi, da nađe razumnu mjeru svojoj pobuni, da joj da jasan i određen cilj. Nagao i neobuzdan, kakav je bio, on se u težini problema mogao osjetiti samo bespomoćnim. A njegova je bespomoćnost rađala samo psovku i zaslijepljeni juriš na sve: na religiju, na red, na moral, na zakon, jer je smatrao da je sve to u narodu stvorilo poslušnost, apatiju, beskičmenjaštvo i uspavanost. I činilo mu se kao da je u takvoj beznadnoj situaciji njegova riječ nemoćna. Zato je s naglašenim sarkazmom rušio sve iluzije sebi i drugima:

˝ Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;

nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;

njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća... ˝

Zbog svega toga Kamov je padao u potpuno očajanje. Vidio je oko sebe potpuni mrak, šutnju i nepokretnost: ˝ Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj; mrtav je narod, ljubavi moja, i sanjiva je pjesma njegova...˝

I nakon svega toga, nakon svih poleta i padova, nakon lucidnih i mračnih trenutaka, koji se smjenjuju kroz Psovku, dolazi posljednja pjesma ove zbirke- Finale. Tu je možda najjasnije i najzrelije izrazio i uzrok svoje pobune i svoju vlastitu tragiku. Tu kao da se smirio, kao da sa samim sobom radi posljednji hladnokrvni obračun. Atmosfera pjesme je veoma mučna, spoznaje teške i mračne, ali izražene jasno i relativno smireno. Pjesnik stoji kao vizionar: gleda prošlost, sadašnjost i budućnost i sebe u tom toku vremena. Okružuju ga živa tjelesa, ali su duše u njima mrtve. Umro je u njima zanos i misao rasudbe. I te mrtve duše svoju jadnu prošlost gledaju u krivom ogledalu, gledaju je kroz zlatne križeve i mramorne spomenike. A lažna je riječ pjesnika koji pjevaju tu prošlost:

˝ Gle, čujem rijči pjesnika i laži tužnijeh nota;

rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.

O grobište duša, domovino moja sumorna;

Pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;

Ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;

Kratka je i mahnita ona ko krik probuđenog u grobu.˝

Psovka je bila pravi šok za čitalačku publiku i kritiku, opća sablazan za licemjerno građansko društvo, kome je Kamov nesmiljeno bacio rukavicu u lice: sve što je izrečeno u toj zbirci pjesama u totalnoj je suprotnosti sa svim pravilima stiha, ritma i poetske motivike tipične za simbolističku, odnosno secesionističko- impresionističku poeziju.

Umjesto poezije sklada i ljepote, to je poezija pobune, krik čovjeka koji je tražio potpunu i neograničenu, ničim sputanu slobodom duha i ličnosti uopće.

Riječ je jednostavno, o neskladu do kojeg je došlo između društvene sredine kojoj je Kamov pripadao i njegovih vlastitih duhovnih vizija.

Formalno i sadržajno Psovka je svojevrsna antipoezija, negativan odnos prema postojećoj društvenoj situaciji, urlik i negacija svega tradicionalnog.

Primarno ironičan odnos spram svega, naglasak na takozvanoj estetici rugobe kao kontrapunkt estetici lijepoga.

U kritici je napadan zbog nebrižnosti za formu, no on nije želio podrediti svoje osjećaje i asocijacije literaturi, ljepoti radi ljepote. Umjesto toga svoju je poeziju utemeljio na logici apsurda.

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;

nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;

sve je pokrito i nestalo tragova naših;

klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;

propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.

Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?

papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;

plakat će tebe i suza će biti Kitty;

oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.

Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;

sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;

dršće ti duša i groza je melodija njezina;

mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;

kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.

Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?

one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;

ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.

Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;

sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;

zove nas i pohotan je njezin pjev;

mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.

Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;

jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;

o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;

pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.

Gle, pao led i zamire boštvo naše;

nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;

nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;

ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;

sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.

Gdje ti je krv, ljubavi moja?

nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,

oni će biti ko oči gladi i glas potopa.

Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;

gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?

Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;

sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;

nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.

Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,

jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;

vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;

ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;

prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.

Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;

jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,

vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.

Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;

crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.

Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?

Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?

Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?

Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?

Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;

rana je bila smrt ko prerane moje strasti;

iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;

on je ko očaj s osude i plamen otpora.

Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;

prokunite misao moju i sažgite joj krila;

sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:

mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.

Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -

tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

INTERPRETACIJA PJESME

Odmah u naslovu Ledeni blud uočavamo jasan motiv erotike koji stoji u kontrastu s ledenim.

Ledeno što označava smrt, i blud koji ukazuje na ljubav.

Kamov nas uvodi u pjesmu smrću: ˝ Tu ćemo umrijeti Kitty˝ , što potvrđuje sumornu, tešku atmosferu pjesme. Obraća se djevojci Kitty čime aludira na svoju nikad preboljenu ljubav Katarinu. Govori joj da su je oskvrnuli njegovi stihovi čime postavlja kontrast njene nevinosti s onim što je on učinio od nje: ˝Sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane˝

Njegovi stihovi odišu erotikom: ˝ Ruke te moje bujme...˝ ili ˝ Skoknimo i tisnimo se jedno u drugo˝ , no u toj erotici nema ničeg spiritualnog. Ona je morbidna i abnormalna: ˝Ruke te moje bujme - daj mi šapat krvi˝ .

Naglašava važnost vlastitih stihova i koliko su oni utjecali na stvarnost i na ljubav. To jasno vidimo u sedmoj kitici koju započinje stihovima:˝Gle, pao led i zamire boštvo naše˝ .

Spominje majku i njenu djecu želeći dočarati život,no njegova majka nema sjaja,njene su usne mrtve, nema mlijeka sa njezinih sisa, a njezina će djeca pomrijeti. Tu vidimo tu mračnu viziju života i sumornu atmosferu. Kiticu završava stihovima: ˝Sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.˝ , čime jasno želi reći da taj led s početka nije ništa više do njegovih zaleđenih riječi. Time okrivljuje sebe za tu gorku stvarnost.

Motiv krvi se provlači kroz cijelu pjesmu jer krv za njega simbolizira život: ˝U krvi je život naš˝. On zaziva Kitty i pita je gdje joj je krv, jer ona za njega ne živi. Život je za Kamova divlje orgijanje, strastvenost i nesputanost, a Kitty je nevina i potpuna suprotnost tome.

˝Sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje˝

Bližeći se kraju pjesme on sjedinjuje sebe i Kitty u smrti. Ali to nije tek obična smrt. U njegovim stihovima ta smrt dovedena je do groteske i graniči sa zdravim razumom. On stavlja u odnos brak i smrt, izjednačuje bračnu postelju i grob. No, preko njihovog groba nema križa, čime aludira na bezboštvo. Sarkastično i otvoreno on se ruga religiji koja ga je izopćila: ˝Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našeg˝ .

Ali, pred sam kraj pjesme on postavlja retoričko pitanje kojim ponovo stavlja u kontrast estetiku rugobe i ljepote: ˝Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?...Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?˝ I zatim, gotovo u beznađu govori za sebe da mu je vijek bio kratak i da mu je prerano umrla duša, uviđa da je njegova misao zabludjela u tamna i pusta područja i zaziva prokletstvo na sebe: ˝Prokunite misao moju i sažgite joj krila˝ jer zašto da ta misao leti kada nema pravog prostora za nju, ni svijeta koji bi je mogao primiti?

Mučila ga je pomisao da se rodio u krivo vrijeme, pretijesno za velike zamahe:

˝ Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -

tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.˝

U tim je stihovima Kamov rekao možda najveću istinu o sebi, suštinu svoje pobune. Kompleks tijesnog vijeka može se sagledati iz dva aspekta. Jedan je tadašnja Hrvatska u okvirima Austro-Ugarske, a drugi je malograđanstvo koje je bilo previše tradicionalno da ga dočeka i prihvati.

Ovo je misaono-refleksivna pjesma, koja sadrži neke elemente ljubavne pjesme, ali ta je ljubav dovedena do groteske.Stih je slobodan, rime nema. Strofe se izmjenjuju kao katrene, tercine i završava distihom. Kamov se koristi književnim jezikom.

Kroz pjesmu se izmjenjuju akustične ( pohotan je njezin pjev, nema zvonca kod pogreba tvoga, struji krik... ) i vizualne ( sve je pokrito, nema tragova naših, sijeda si od studeni, usne su tvoje razderane, gle pomrčalo sunce, nema sjaja majka moja.. ) slike.

Pjesma obiluje epitetima ( nemoćne noge, ledena šuma, kratak vijek, zabludjela plahost, mrtav cijelov...) , metaforama ( duša dršće, šapat krvi, struji krik, crvi su cijelovi...) , personifikacijama ( papir će da priča, prepale se oči, sledila se sapa...) , kontrastima i retoričkim pitanjima.

Kroz čitavu pjesmu se proteže vrtlog riječi i slika. Pjesma koja bi sama po sebi trebala biti ljubavna, sve je samo ne takva. Kamov odbacuje kult ljepote koji njeguju pjesnici moderne i stvara vrlo slobodnu i otvorenu formu pjesme. Eros je kod njega jedno od krucijalnih načela, a Psovka je njegov program.

ZAKLJUČAK

Janko Polić Kamov (1886-1910) jedan je od najosebujnijih i istodobno najkontroverznijih pisaca hrvatske književnosti uopće. Čitav je svoj prerano ugasnuo život proveo putujući i tragajući za apsolutnom, bezgraničnom slobodom. Buntovne, nagle naravi, neobuzdan mlad čovjek s osjećajem modernog pakla i prokletništva u sebi, u svojim djelima, posebice pjesmama, istresa svoj dekadentni duh koji je sav u kaosu, neredu, ljutnji. Nije se libio staviti na diskusiju sve - i nacionalne i vjerske motive, i ustaljeni moral, i tmurnu hrvatsku svakodnevicu. Njegove su pjesme provala gnjeva na hipokriziju, socijalne apsurde, društvene norme. On promovira estetiku sarkazma, podrugljivosti i amorala. Psovka je u Kamova pjesnički govor.Kamov je bio antiklerik i nonkomformist koji je, za tadašnje prilike i sredinu, preglasno i neuglađeno urlikao ono što je smatrao za istinu. On je avangardist čak i u europskim razmjerima gdje se avangardizam upravo formirao. U ideji i konceptu, Kamov je svakako revolucionaran, ne poštuje zadane okvire, autentičan je, nesumljivo talentiran avangardist. Ostavio je bogat opus iza sebe i s pravom zadnjih godina izaziva interes i svjetske književne scene.Kao stvaralac imao je nesreću da je umro prerano, već u 24. godini.

Bruno Popović za njega kaže: ˝ Govoriti životnu istinu, pisati književnost neumoljive ispovijesti, to bijaše za njega isto što i bez predrasuda izraziti u književnom djelu samoga sebe, svijet kome pripada, konkretni, goli, izvorni odnos riječi i opstanka. On nije namjeravao biti literat prije svega, litararni fanatik- nego samo lice koje i u svome pisanju ponovo, analitički kontemplativno, ekspresivno, živi svoj život. ˝