izdaja hrista
DESCRIPTION
od ljubavi do izdaje...TRANSCRIPT
MIJAILOVID DRAGAN [DILECTUS MAGNUS]
IZDAJA HRISTA
Beograd,2013.
DIJAMANT
“TI KAZA”
POSVEĆENO:
OCU I MAJCI
SADRŽAJ:
PREDGOVOR-
IZDAJA-
VERA-
LJUBAV,PRIJATELJSTVO,MAJKA-OTAC,MUŠKARAC-ŽENA-
ODANOST,VERA[VERNOST],NADA,ŽRTVOVANJE –
SIMPATIJA,EMPATIJA,AMBIVALENCIJA,OPTIMIZAM,PESIMIZAM-
APATIJA,EKSTAZA,PONOS,HRABROST-
HIPERTIMIJA,HIPOTIMIJA,FANATIZAM,SMERNOST-
EGOCENTRIZAM,ALTRUIZAM,PRKOS,MILOSRDJE-
KONSCIJENCIJA,PRAŠTANJE,TRPELJIVOST,ČAST,SRAM-
BES,LJUBOMORA,GNEV,ZAVIST-
PREZIR,POKORNOST,NEPRIJATELJSTVO,LUKAVSTVO-
SREBROLJUBLJE,MRŽNJA,KAJANJE,SAMOUBISTVO-
UMESTO ZAKLJUČKA-
PREDGOVOR
“Ti deš ih sve prevazidi, zbog toga što deš ti žrtvovati telo u kojem
živim“. “Kleti de te zbog ovoga!“
[Jev.Jud.]
Reč izdaja gotovo po pravilu asocira nas na novozavetnog zabludelog
apostola Judu Iskariotskog. Izdamo li prijatelja,nazvade nas Judom...izda li
nas neko kome smo verovali,nazvademo ga Judom. To ime je čini se
najomraženije u zemljama hrišdanske kulture i uvek se koristi u svrhu da se
okarakteriše izdajnik kao najcrnji i najodvratniji zločinac. Zašto baš Juda? Zar
nije bilo daleko vedih i gnusnijih izdajica kroz istoriju? Zbog njegove izdaje
samog Bogočoveka? Zar ima vede izdaje? A šta ako izdaja nije ni postojala ili
je bila potrebna i „dobronamerna“,možda „naručena“ od samog izdatog? Ni
takvo saznanje ne bi ni najmanje oslobodilo Judu svog zlosrednog epiteta,ne
zbog prilično duge i uveliko usadjene tradicije o njegovoj izdaji,ne zbog
uticaja na čovečanstvo i hrišdansku kulturu kojim je ovaj njegov postupak
zadužio samo hrišdanstvo[a zadužio ga jeste,bez obzira na to kako gledali na
njega],ne ni zbog stereotipa o jevrejima kod vedine,ved upravo zbog
činjenice da ovaj primer,bio mit ili istina,pokazuje koliko je mali jaz izmedju
najuzvišenijeg moralnog i najnemoralnijeg u nama. Postati deo Najsvetlijeg i
stedi njegovo poverenje,a potom Najsvetlijeg izdati.Sve velike izdaje u
istoriji,pa čak ako obuhvatimo i one mitske,bez obzira što sadrže problem
moralalnosti ne vide se u ogledalu etike kao nešto na čemu isključivo treba
graditi sliku izdajnika. Kod Judine izdaje Hrista,čitava priča je naprotiv
usmerena da ukaže na apsolutnu nemoralnost a ne na posledicu takvog
čina[što je donekle dobro za etički pristup ne samo u hrišdanstvu ali ne i za
samo hrišdanstvo].
Bez obzira koje jevandjelje uzmemo u razmatranje,bilo to neko od ona četiri
„zvanična“ ili ostala takozvana gnostička,odbačena,odnosno ona koja je
crkva pokušala bezuspešno da sakrije ili koja su kasnije pronadjena pa crkva
nije mogla da ih „skloni“,u svakom od njih demo spoznati da je Juda bio
jedan od omiljenih[po nekima i najomiljeniji] Isusovih učenika...sve do
trenutka izdaje[u četiri zvanična jevandjelja...u drugima je to i ostao,uz
Jovana apostola]. Ako se takav dogadjaj[Judina izdaja] uopšte i odigrao,to
možemo posmatrati sa istorijske ili sa religiozne strane. Sa istorijskog
gledišta,Juda je samo odigrao ulogu u drami „stradanja Isusa“,koja mu je bila
nametnuta ili dodeljena od strane njegovog učitelja. Dakle,od samog čina
izdaje,vradanja srebrnjaka,navodnog kajanja i pokajanja,pa sve do čina
samoubistva[ako se i desilo,jer se pominje samu u jednom jevandjelju],samo
je uloga,do tančina isplanirana,koju je jedan „dobrovoljac“ izuzetno veran
svom učitelju i njegovoj ideji ili čovek željan „večnog imena“[makar i po
lošem] pristao da odigra u svrhu Hristifikacije...!
Sa religijskog stanovišta,stvar je potpuno jasna...neko je „morao“ da izda
Isusa. Činjenica je da Hristu nije bio potreban nikakav izdajnik,nikakav „Judin
poljubac“ jer se dobro znalo i ko je a i gde se Isus nalazio,pa je potpuno
izvesno da ga je bilo veoma lako prepoznati i uhvatiti i bez nekakvog
izdajnika. Donekle to vidimo i u Jovanovom jevandjelju[mada se sva četiri
razlikuju u samom opisu izdaje,pa i samoj ulozi Jude,postojanju „čuvenog
poljupca“,pa i samog kraja života ovog apostola]. Ali sasvim sigurno da je
čitava priča o Judinoj izdaji,veoma efikasno [sa religiozne strane] doprinela
„jačini“ samih jevandjelja,pa i samog emotivnog-moralnog impulsa
Hrišdanstva. Izostanak priče o Judi,sasvim sigurno da bi u mnogome umanjilo
priču zvanu-Hrišdanstvo i njegova moralna načela . Kod gnostičkih
jevandjelja,stvar stoji malo drugačije...priča je ista,izdaja postoji ali je Juda uz
Mariju Magdalenu,ličnost bez koje Hrišdanstvo možda danas ne bi ni
postojalo. Mada ako pogledamo sva jevandjelja,dakle i ova
zvanična...Juda,Marija i naravno Isus su tri osobe koje su odigrale ključne
uloge u Hrišdanstvu[uz apostola Pavla,koji je najzaslužniji za njegovo širenje].
U svakom slučaju...Juda je MORAO izdati Isusa,to mu je bila namenjena i
istorijska i religiozna uloga,pa je potpuno besmisleno shvatati Judu kao
„djavoljeg slugu“ kako su pokušali da ga prikazu,a ako se uzme u obzir i
njegovo religiozno duboko kajanje i pokajanje,koje se završava
samoubistvom,shvatajudi navodno zlo koje se nalazilo u njemu,još manje ga
možemo osuditi.
Kako tema knjige bez obzira na naslov nije sama priča o Judinoj izdaji kao
takvoj,a najmanje o onoj „istorijskoj“,nedemo se dalje baviti samim ovim
činom,osim gde je to zaista nužno. Sama knjiga govori o ljudskim
osobinama,karakteru,ličnošdu,kroz koje je „religijski“ zabludeli Juda morao
prodi od najomiljenijeg učenika Bogočoveka do pohlepnog izdajice,kao i o
tome,kako se to danas-Juda izdajnik-persinifikovao manje ili više u sve
nas...odnosno,koje su to karakteristike Jude Iskariotskog ,koje je morao
posedovati da bi od miljenika postao izdajnik a potom i pokajnik...zašto su
one danas u nama i kako se ispoljavaju. Isus danas kod vedine čovečanstva
ima daleko vede i zlonamernije izdajnike u nama samima,nego što je imao u
samom Judi...ali dok mu je ovaj bio potreban sa svim svojim dobrim i lošim
osobinama,nas nekoliko milijardi,takvi kakvi smo,i kuda idemo, posve
sigurno mu nismo potrebni...toliko[i to kakvih] izdajnika zaista je suviše i za
jednog Hrista punog ljubavi za grešnike. Kako je „Isus“[njegova moralna
načela i sama ideja] u svima nama[ili bi bar trebala da budu],sama „priča“
,ponavljam,nije Judina opravdana ili neopravdana izdaja prema Isusu,ved sve
ono što je uzrok, kao i posledica-izdaje ,koju činimo i sebi i prema drugima,
pa i prema samoj prirodi.
Ni sam čin izdaje,koji jeste dobrim delom,ali samo uslovno tema knjige,nije
obradjen u bukvalnom i „pojedinačnom i jednostavnom“ smislu[recimo
izdaja prijatelja],ved prevashodno kao izdaja
prema,moralnim,humanim,čovečnim načelima i onim pravim
vrednostima...izdaji svega onoga što čini ili bi trebalo da čini ljudsko bide.
Potražiti koren svega,i zlog i dobrog[u Judi,odnosno nama]ukazati ili objasniti
ga,shvatiti gde i koliko grešimo i zašto ne želimo to da shvatimo i
„popravimo“,ved čekamo da nas „popravi“ nešto što de samo po sebi dodi
upravo našim takvim ponašanjem,ali za mnoge de biti kasno. Izdati
Isusa,sebe,druge ili izdati prirodu i ljudski duh,sasvim je isto...ako nas zbog
toga ne kazni sam Hrist,kaznide nas priroda i sopstveni um i duh,tako da nas
eventualno neverovanje u Boga nede spasiti ni najmanje...kajademo se
sigurno,“srebrnjake“ demo vratiti onima koji su nam ih i dali a pokajanje
demo platiti duhovnim samoubistvom. Juda je u svakome od nas!
Izdaja
„I Sin Čovečji,dakle,ide kako je odredjeno;
Ali teško čoveku onome koji ga izdaje!“
[Jev.Luk.]
Svaka kultura,naročito hrišdanska ima u svojoj tradiciji najmanje dve
istorijske[vrlo često i mitske] ličnosti koje su ustvari pokušaj „narodne“
personifikacije Jude Iskariotskog i Isusa Hrista...bez obzira da li se radi o
serviranoj izmišljotini ili „s’ kolena na koleno“ prenošenoj priči,ili su izdajnik i
„nebeski heroj“ zaista deo istorije i zasluženo stekli te epitete,sasvim je
sigurno da oni moraju postojati,isključivo zbog poistovedivanja jednog
čoveka i jedne kulture, sa Judom i Hristom. Od Australije...preko Afrike i
Azije...Evrope,Amerike...bilo koja kultura ima svog izdajnika i svog uzvišenog
heroja,kao što i Srbija ima Vuka Brankovida i Kneza Lazara ili Miloša Obilida.
Kako tema nije uzvišeno herojstvo ved izdaja i izdajnik,ostavidemo za sada po
strani ,otadžbini, narodu i nebu odane junake i heroje. Sve ovo pomenuto
samo govori koliko je nesredni kult ovog apostola raširen i prihvaden,naravno
u negativnom smislu. Ne bi se ovde moglo govoriti o Judi kao jedinom uzroku
ovog kulta,jer izdaja i izdajnika je naravno bilo i pre hrišdanske
kulture,počevši od Vavilonskih,Egipatskih i Grčkih mitova ali i istorijskih
ličnosti pomenutih epoha,medjutim u bilo kojoj hrišdanskoj zemlji,kult izdaje
je prevashodno narodni kult Isusovog grešnog apostola. Ne bih ovde navodio
primere,jer tu činjenicu možete proveriti ako uzmete bilo koji hrišdanski
narod i njihovu istoriju ili epsku tradiciju. Shvatidete izuzetnu povezanost u
priči o svim velikim izdajnicima i vrlo brzo de vas sve priče vratiti na priču o
Judi i Hristu.
Da li je izdaja postala najvedi mogudi ljudski greh,ponavljam, baš zbog priče o
izdaji Bogočoveka ili sam čin izdaje u sebi krije jedno potpuno antimoralno
dno zbog kojeg bi i bez Jude ostala vrh ljudskog greha? U genijalnom
Danteovom delu-Božanstvenoj komediji,u poslednjem,najgorem i
najtežem,devetom krugu pakla se nalaze upravo izdajnici a u ustima samog
djavola-Juda. Svakako da izdaja svojoj najvedoj grešnosti ima da „zahvali“
beskrupuloznom gaženju svih opštih moralnih načela...baš iz tog razloga
Juda je morao postojati,medjutim svojim postupkom samo je definitivno kod
ljudi zacementirao poziciju izdaje na samo dno antimoralne lestvice.
Sam pojam –izdaja,svakako predstavlja svesnu,odnosno namernu i „iza
ledja“ uradjenu zloupotrebu poverenja koja šteti manje ili više osobi koja
vam je verovala,grupi ljudi,vedoj društvenoj zajednici ili često državi i narodu.
Što je vede poverenje osobe koju ste izdali-izdaja je etički veda,suprotno...što
je veda šteta naneta –zbog izdaje se snosi veda odgovornost. Spoj
antimoralne i nazovi kvantitativne izdaje,kakve izdaje vedim delom i
jesu,svrstava izdajnika u vedeg zločinca od ubice. Pravnu stranu izdaje
nedemo razmatrati jer bez obzira što joj je izvorište u etičkoj izdaji,ona ipak
podleže društvenoj odgovornosti i zakonskim osudama a moralna,odnosno
nemoralna strana te osobe teško da de izazvati neku vedu osudu.
Etička izdaja se s druge strane,tradicionalno smatra najgorim činom koji je
pojedinac ili više njih mogao da počini i koji izaziva opšti prezir i negodovanje
kod samog pojedinca ili naroda kojima je učinjena nepravda. I u takozvanoj
„pravnoj“[političkoj,državnoj....] izdaji,za takvo delo izdajnik dobija najvedu
zatvorsku kaznu ili čak i smrtnu kaznu u zemljama gde ona
postoji,dakle,daleko vedu kaznu nego za počinjeno ubistvo. Kod čisto
antimoralne izdaje,izdajnik najčešde nede dodi pod udar pravnog sistema i ne
može mu se suditi,ali veda kazna od večne osude osobe ili naroda čije je
poverenje izigrano i zloupotrebljeno nije ni potrebna...sud istorije,sud
prijatelja,sud porodice bio opravdan ili ne,nikada nede zastareti ili biti
ublažen.
Izdaja koju takodje ne bi trebalo posebno razmatrati ali je možemo
pomenuti je takozvani oblik „izmišljene izdaje“ u cilju opravdanja neke
moralno ili fizički superiornije strane koja je doživela neočekivani poraz[u
ratu,sportu,naučnoj debati...],kao što je naprimer izdaja Efijalta u
Termopilskoj bici...ili „izmišljena izdaja“ u svrhu jačanja pozicije
pobednika...kao što je u našoj nedavnoj istoriji prikazan recimo četnički
pokret...i na kraju „izmišljena izdaja“ gubitnika čiji je poraz i bio očekivan ali
se pred narodom i istorijom morao opravdati,kao što je, uzedu opet slučaj iz
naše istorije sa Vukom Brankovidem i Kosovskim bojem. Možda hrišdanstvo i
sam Juda spadaju u protagoniste takve vrste izdaje,koju ne bi ni trebalo
uzimati za ozbiljno,ali sam ovaj čin,bez obzira da li je mitski,istorijski ili
teološko „poturanje noge“,daleko je dublji i po pitanju morala i po pitanju
uticaja,odnosno posledica od nabrojanih slučajeva.
Izdaja je zanimljiva za razmatranje iz razloga što od zadobijanja poverenja do
njegove zloupotrebe zaista nije veliki korak...medjutim,daleko značajnije je
to što izdaja,odnosno izdajnik,u tom malom koraku mora bukvalno prodi
kroz sve moralne ali i sve antimoralne staze,kroz sve karakterne osobine
čoveka,kroz sva moguda osedanja....što nije svojstveno ni jednom drugom
počinjenom grehu...i iz tog razloga,izdaja spada ne samo u najvedi ved i
najspecifičniji antimoralni ljudski čin,ali opet i sveobuhvatan,opšti,po
pogledu spektra osobina koji nosi!
Kakav čovek mora biti da bi stekao prvo veliko poverenje ,recimo prijatelja, i
imali u tim osobinama koje su dovele do toga nečeg zlog i nerazumnog a ne
samo dobrog. Kakav treba da bude čovek koji de razmišljati o činu izdaje,i šta
sve može da ga navede na to. I na kraju koliko i u čemu to čovek mora toliko
da posrne da bi izdaju pretvorio u realnost.
Od ljubavi do mržnje, od vere do
nevere...nade,vernosti,zahvalnosti,odanosti,osedajnosti...do
nezahvalnosti,bezosedajnosti,gordosti,srebroljublja...od
pravednosti,praštanja,poštovanja,prijateljstva,razumevanja,trpeljivosti,hrabr
osti,časti i čovekoljublja...pa sve do
nepravde,osvete,kukavičluka,neprijateljstva,kajanja,mizantropije...čovek koji
de postati izdajnik,“mora“ prodi sve-od moralne veličine do najgoreg
zločinca!
Medjutim,treba postaviti pitanje zašto na kraju postaje zločinac? Zato što je
zločinac oduvek i bio,jer je uvek više zločinačkog u sebi imao,kao što to
imamo svi mi,bez izuzetka. Vodila se nepravdena borba izmedju dobra i zla u
njemu,koju na kraju logično gubi. Svako od nas je prikriveni zločinac jer Bog
nam nudi samo mali ali po „jačini“ sasvim dovoljan broj uzvišenih moralnih
stvari,i za njega i za nas to je TO,za razliku od njegovog oponenta koji nam uz
antimoralne osobine koje čovek zna da raspozna potura prevarom i zle
osobine i osedanja kao dobre i moralne,jer mi to u svom moralnom padu ne
razumemo[i sve manje demo ih razumeti],smatramo da su od Boga date i
uzvišene. Naš moralni pad,sam po sebi čini takvu borbu potpuno
neravnopravnom,i što više posrdemo,sve de više biti onog zločinačkog u
nama...a to je izdaja,ogromna izdaja,i Boga i čoveka i duhovnog univerzuma
u kojem smo i koji je u nama...prevazišli smo u mnogo čemu i samog
religijskog Judu. Naš greh je i vedi,niti ima bilo kakvu svrhu. Čeka li i nas
grana od drveta i duhovni konopac oko vrata?
Ali krenimo Judinim etičkim,emotivnim i karakternim putevima....od
upoznavanja Isusa i njegove ideje,preko odluke da napusti sve i krene za
njim...pa do vezanja konopca oko svog vrata. Naravno,Judu kao ličnost više
nedemo pominjati,niti njegove poteze tokom služenja Hristu,osim u
kontekstu biterminizma. Pratidemo karakter,osedanja i moral bilo kojeg
čoveka[svi smo mi Juda],koji korača životnom,naročito duhovnom stazom,od
rodjenja do svoje smrti. Ovde bi bilo zgodno pomenuti čuveni „poljubac
izdaje“,koji kao što sam ved pisao nije pominjan u svim jevandjeljima i
gotovo sigurno da je „dopisan“...jer je jasno da je to besmislica.
Medjutim,upravo je ovaj poljubac vrlo zgodan,čak pravi način,da se jednim
potezom pokaže koliko je malo potrebno od ljubavi do mržnje[ili su čak i
tesno povezani],čak šta više,da se moralni od nemoralnog čina ne može uvek
razlikovati i da prvi prethodi drugome i obrnuto.
Ljubav,prijateljstvo,majka,otac,muškarac-žena
„Gde si ti bio kad ja osnivah zemlju?“
[Knj.Jov]
Ljubav je najuzvišeniji i najlepši ljudski osedaj i najmodnije stanje
duha...potpuno tačno ako se iz strukture zvane ljubav odstrane one
subspecije na koje prosečan čovek ustvari i misli kada „oseda“ ljubav ili
govori o ljubavi. Pošto je sam pojam –ljubav- izuzetno kompleksan[ako
uopšte možemo govoriti o opštem pojmu ljubavi],sačinjen iz nekoliko vrsta
emocija i više podstruktura,govoriti o ljubavi generalizovano potpuno je
nemogude i bespredmetno. Kako je ljubav samo naziv za skup različitih, jačih
ili slabijih emocija,odnosno emotivna privrženost prema nekome ili
nečemu,jasno je da jedna vrsta emotivne naklonjenosti prema nekom i neka
druga vrsta emotivne naklonosti prema nekom ili čak nečem drugom,ne
mogu se svrstati nikako pod isto ali kako u oba slučaja postoji povezanost sa
emotivnom naklonošću,možemo ljubav bar delimično i prividno definisati
baš tako!
Koje to subspecije koje zajedno čine tu samo prividnu celinu koju zovemo
ljubav,postoje? Možemo pomenuti-filiju-koja u sebi sadrži naklonost ili
privrženost iz koristi,nesvesne „negativne“ koristi ili svesne
pozitivne,naravno[filosofija,npr.]. Može biti ali najčešde nije obostrana,niti
naklonost, niti korist,jer osim prijateljske i ljubavi prema životinjama,filija se
najvedim delom odnosi na čovekovu naklonost ka stvarima,poslu,spoljašnjoj
ideji,cilju...! Pogrešno je filiju u njenom izvornom smislu vezati za erotske
nagone,zdrave ili bolesne,svejedno...tako da pojmovi,nekrofilija,pedofilija i
sl.,ne mogu biti svrstani u ovu podstrukturu,bez obzira što ima elemenata
filije,ovde je dominantna podstruktura erosa. Potom,upravo pomenuti-eros-
koji jedva da možemo svrstati u podstrukturu ljubavi jer se naklonost
najmanje bazira na duhovnoj osnovi[opet nesvesno],medjutim i pored
toga,upravo je-eros-ono sto ljudi najčešde smatraju pod pojmom –ljubavi.
Eros je „ljubav“ koja se zasniva isključivo na senzualnoj želji,donekle i čežnji i
usmerena je prema osetilnom,senzibilnom svetu[vid,dodir,miris,ukus,sluh] i
naklonost,privrženost ili želja traže odredjeni fizički,odnosno materijalni
objekat. Platonov pokušaj [ali i još par filozofa i psihologa kasnije] da eros
prošire i ka apsolutno duhovnoj sferi,unutrašnjoj lepoti ili lepoti ideje,ne
može biti ispravan s obzirom na nesumnjivu dualnost svega postojedeg. Ovu
Platonovu „ljubav“ u kojoj mogu učestvovati pored psihe i čula a odnositi se
delom i na duhovnu sferu i ideje,danas obično nazivamo upravo tako-
Platonska ljubav. Mada se može svrstati i pod jednu podstrukturu ljubavi
koja se zove-agape-ali da bi se i „zvanično“ uvrstila Platonskoj ljubavi
nedostaje jačina emocija,s obzirom da je –agape-po intezitetu emocija
gotovo bezgranična,skoro idealna,najbrižnija i najmilosrdnija naklonost i
privrženost i ne može imati bilo kakve prepreke ka njoj,dakle ni sam
život[može podrazumevati i žrtvu,pa i morijalnost]. Dakle,potpuno se
razlikuje od erosa,kao erotične podstrukture ljubavi i filije,kao što je
naklonost prijatelju. Ali ovde treba obratiti pažnju na reči-gotovo i skoro jer
je upravo one odvajaju od jedne druge vrste ljubavi[o njoj nešto kasnije].
Emotivna privrženost zvana-storge-spada u „prirodnu“ naklonost i
privrženost,odnosno podvrstu ljubavi koju osedamo prema
deci,roditeljima,sestri,bratu...! Možemo pomenuti i –kseniju-koja je po
intezitetu emocija najslabija ali podrazumeva „očekivanu“i potrebnu
zahvalnost onoga kome je privrženost upudena[ovde ne možemo svrstati
ljubav prema životinjama,kudnim ljubimcima,mada sve navodi na takvu vrstu
ljubavi. Ona pripada –filiji,a ksenija se odnosi na odnos čovek-čovek].
Manija-je takodje podstruktura ljubavi,prilično slična erosu ali su ovde
emocije daleko više i intenzivnije uključene,idu uvek do „bolesti“,i ona je
vrlo česta kod takozvanih „romantičnih ljubavi“. Zatim-ludus-struktura gde i
emocije i želja,čežnja, ne igraju gotovo nikakvu ulogu i možemo je svrstati
pod-flert. Na kraju-pragma-uz maniju,vrlo svojstvena ženama, koja kao i
eros može sadržati i znak pitanja po pitanju strukture ljubavi,jer je jedna
strana uvek podredjena drugoj ,pogotovo njenim ili njegovim očekivanjima i
ambicijama,ali opet nesvesno,i samo iz tog razloga učestvuje u konstrukciji
ljubavi. Kada je privrženost lažna,svesna prevara u cilju ispunjenja
hedonističkih želja od strane materijalno modnijeg,onda se u žargonu govori
o „sponzorisanoj“ ljubavi,mada za takvu „ljubav“ imamo sasvim prikladan
„naučni“ naziv-maloumna telesna kompenzacija...i naravno,ne spada u
podstrukturu ljubavi,ali je treba pomenuti. Na žalost ne postoji svesna lažna
privrženost u cilju ispunjenja gnostičkih ili duhovnih želja i ciljeva od strane
pametnijeg ili duhovno obdarenijeg...to du nazvati-utopijskom
„ljubavlju“,medjutim,postoji[mada retko ali i zanimljivo],kao što smo
pomenuli ,iskrena privrženost ka ovakvoj ljubavi,što ved sadrži elemente i
Platonske ljubavi i agapea. Zatim,možda treba pomenuti i-animalnu-
podstrukturu ljubavi,kod koje emocije zaista postoje[ne baš velike,ali
postoje],i gde do naklonosti dolazi isključivo na bazi čistog fizičkog
izgleda,dakle kao i kod životinja nižih vrsta,ženka želi snažnog i lepog
mužjaka,odnosno,mužjak je u „čežnji“ za lepom i zgodnom ženkom. Ali
vedina poslednje pomenutih[animalija,pragma,manija] su u bliskoj vezi sa
erosom,tako da se čak mogu smatrati i njegovim podstrukturama,pa demo ih
sve svrstati u ovu vrstu. Na samom kraju ovih klasifikacija podstruktura,mora
se naglasiti i jedna po svemu posebna vrsta-Božanska ljubav-za koju jedino
znamo ili verujemo da je bezgranična,najveda i najčistija,dakle savršena i
idealna...ostale „detalje“ ove ljubavi,ne možemo saznati,bar tokom života jer
je van našeg mogudeg shvatanja. Treba redi da Božanska ljubav nije ljubav
vernika prema Bogu,to je –agape...Božanska ljubav je obrnuto, ljubav Boga
prema nama. Treba posebno naglasiti da je svaka podvrsta ljubavi-
iskrena[bez obzira što mnoge od njih poseduju elemente koje ne možemo
baš povezati sa iskrenošdu],u suprotnom-ne bi ni spadale u strukturu ljubavi.
Što se vrsta emocija tiče koje iskazujemo u svim ovim podstrukturama,one
su,naravno različite i po obliku i po intenzitetu. Ali kako je intenzitet strogo
individualna stvar i ne može se čak ni da hodemo kvantitativno
izraziti,zadržademo se na vrsti emocija,odnosno osedanja,bar kada govorimo
o temi ljubavi. Ved smo pisali da postoje dve jake i obavezne „nosilačke“
emocije-naklonost-ili veliko medjusobno uvažavanje[naravno,ne uvek
medjusobno,pogotovo kod filije] i- privrženost-ili zadovoljavanje osnovnih
emocionalnih potreba. Zatim treba pomenuti one bitnije od dvadesetak
koliko ih ima; -altruizam-ili nesebičnost,-uslužnost-medjusobno pomaganje
pa i razumevanje,trpeljivost,-uzvraćanje-odnosno,obostrano
vrednovanje,obostrana naklonost i privrženost, bez osedaja „dužnosti“[opet
osim kod filije],-lični interes- očekivanje nagrade ili želja za njom,-strast-
seksualna želja i potreba,kod erosa veoma bitna,potom-vezivanje- želja da
se „ljubav“ očuva i –emocionalna intimnost-medjusobno deljenje
osedanja,želja i emocija. Naravno da svaku emociju ne možemo „upotrebiti“
ili imati kod svake podstrukture ljubavi. Strast ne može postojati u
podstrukturi-agape, ili storge ne može sadržati lični interes[bar ne bi
trebalo]...tako da bi raznim mogudim kombinovanjem podstruktura i vrsta
emocija došli do velikog broja i mogudih „struktura ljubavi“...ako bi još tome
dodali i mogude izvore i uzroke za svaku vrstu emocija i
podstruktura,potpuno bi se zapetljali u klasifikaciju i definiciju ljubavi.
Ipak,mogude izvore treba pomenuti i donekle pojasniti,za svaku
podstrukturu i vedinu emocija.
Pre nego što predjem na tu temu,još jednom treba naglasiti da „pojam“
ljubav ne možemo generalizovati,niti tu reč ispravno koristiti,medjutim kako
vekovima za svaku podstrukturu uvek koristimo isključivo reč
ljubav[neopravdano] i svi smo skloni nesvesnom generalizovanju,ja du samo
u ovom poglavlju ostati dosledan podstrukturama,radi lakšeg pradenja
teme,dok du u ostalim poglavljima koristiti reč ljubav,jer bi bilo suviše
komplikovano za razumevanje ako bih recimo –mržnji-suprotstavio neku
podstrukturu, a ne reč-ljubav.
Postoje tri moguda objašnjenja izvorišta podstruktura i emocija u konstrukciji
ljubavi-naučno,teističko i duhovno. Naučno možemo podeliti na psihološko i
kvantno-neurološko,medjutim,sama nauka „priznaje“ da još uvek nema ni
polovično objašnjenje nastanka svih osedanja i podstruktura. Psihologija[kao
i psihijatrija i neuropsihijatrija],ukazuju na verovatnu mogudnost da u
stvaranju emocija,odlučujudu ulogu igraju hormoni ,odnosno takozvani
neurotransmiteri u mozgu poput
dopamina,serotonina,testosterona,estrogena,oksitocina,adrenalina...itd.
Medjutim,nemaju nikakvo ozbiljno objašnjenje kako i zašto ovi transmiteri i
u kojoj meri igraju „svoju igru“! Čak se pomodu njih i ne mogu objasniti sva
osedanja,još manje podstrukture. Kvantno-neurološko objašnjenje nam
trenutno daje samo solidne naznake kako ovi hormoni mogu učestvovati u
emocijama,ali na pitanje –zašto?,odgovor ne postoji. S obzirom da je i
kvantna fizika vrlo „mlada“ nauka a kvantna-neurologija tek u povoju,za sada
postoje nade da se bar vedi deo odgovora može uskoro dobiti. Mnogi pravci
u psihijatriji pokušavaju ili su pokušavali da odgonetnu i tajnu pitanja-
zašto?[psihoanaliza,bihejvioralizam,prenatalna psihologija],ali do danas
nemamo zadovoljavajudih objašnjenja. Dakle...znamo pouzdano da
serotonin,testosteron,estrogen i oksitocin izazivaju[često i na koji način]
neke vrste osedanja koja se pojavljuju u strukturi ljubavi ali šta je tačan uzrok
takvog „ljubavnog odgovora“ organizma i u kojoj meri de delovati i prema
kome,za sada je bar što se naučne strane tiče,ostalo tajna.
Teističko izvorište,odnosno od Boga date emocije kao i mogude podstrukture
koje možemo osetiti ili ih „koristiti“,mogu samo objasniti Božansku ljubav i
podstrukturu Agape. Sve ostale podstrukture,smešno bi bilo dovoditi u vezu
sa Božanskim izvorištem. Medjutim,ako želimo da se oslonimo na onu
najiskreniju,najvedu,najčistiju i najuzvišeniju ljubav,dakle Božansku i
agape,pa možda čak i platonsku,a da sve ostale podstrukture pripišemo
„ljudskoj izmišljotini“,onda se Božansko izvorište podrazumeva kao jedino
mogude!
Sa duhovnim izvorom...koje je prilično kompleksnije jer može da obuhvati i
teističko i naučno[psihičko] izvorište zajedno,stojimo možda najbliže istini,jer
imamo veliki deo objašnjenja na oba pitanja[kako-zašto],medjutim,opet ne
možemo obuhvatiti sve podstrukture i sve emocije[naročito ne eros i
naročito ne strast i „lični interes“],jer nas opet koči u pokušaju sveprisutna
dualnost. Tako da se za eros,maniju,ludus,pragmu,animaliju...ipak moraju
nadi drugačija merila i svrstati ih u one niže i nebitnije podstrukture ljubavi
koje su nastale kao plod čovekove telesno-psihičke konstrukcije,nisu u
potpunosti arhetipske i podložne su i kvalitativnim i kvantitativnim
varijacijama,od apsolutne „nule“ do potpune bolesti.
Prijateljstvo...? „Onaj ko je nesposoban da boravi u društvu, ili kome je ono
nepotrebno, zato što je sam sebi dovoljan, ne sačinjava deo zajednice, i sam
je ili divlja zver ili božanstvo“. Aristotel,u čiju umnost i mudrost bar u
filozofskim stavovima ne možemo baš biti sumnjičavi,sasvim ispravno je
doneo zaključak na temu samode i prijateljstva,ukoliko isključimo rečenicu-
„“nesposoban da boravi u društvu“,a ostavimo-„kome je ono
nepotrebno“,jer te dve rečenice odražavaju potpuno dve različite i apsolutno
nepovezane pojmove. Ali nedemo mu zameriti,i pored velike filozofske
mudrosti i zasluženo velikog imena,znao je on da napravi i daleko
katastrofalnije greške. Malo je preterao i u datim epitetima „divlja zver“ i
„božanstvo“,to su suviše velike i po pitanju čoveka neuporedive krajnosti...ali
suština navedenog citata je poprilično jasna i tačna. Čovek,kome je društvo
ili prijateljstvo nepotrebno,i sam je sebi dovoljan,jeste zver ali isključivo
duhovna zver i to samo ukoliko nije zaista ogromno intelektualno i uzvišeno
duhovno bide. Kako su „slučaj 1“ i „slučaj 2“,prave retkosti,što govori u prilog
da „ono izmedju“ čini vedinu čovečanstva,koji normalno,imaju potrebu za
društvenim životom i prijateljstvom,onda Aristotelova rečenica,vedim delom,
može predi preko praga istine. Ali da vidimo šta i da li jedna Aristotelova
bleda kopija i filozof „drugog reda“ može da napiše nešto „pametno“ o istoj
temi-:“...malo ljudi uviđa šta je samoda, i šta sve ona obuhvata. Jer gomila
nije društvo, i lica su samo galerija slika a razgovor je samo zvečedi cimbal
onde gde nema ljubavi. Latinska poslovica to donekle izražava: Magna
civitas, magna solitudo (Veliki grad - velika samoda) jer u velikom gradu
prijatelji žive daleko jedni od drugih, tako da tu mahom nema onoga
drugarstva koje se nalazi u manjim mestima. Ali možemo idi dalje, i najtačnije
potvrditi da čovek živi u pravoj i bednoj osamljenosti ako nema istinskih
prijatelja, jer bez njih je svet samo pustinja; a isto tako, o osamljenosti se
može redi čak i to da ko god je sklopom svoje prirode i svojih osedanja
nesposoban da gaji prijateljstvo, vodi poreklo od zverinja, a ne od ljudi.
Glavni plod prijateljstva jeste što ono pruža olakšanje i odušku srcu punome i
nabujalome od svakovrsnih jakih osedanja. Znamo da su bolesti zaptivanja i
gušenja najopasnije po telo; a nije mnogo drugačije ni kad je u pitanju duša;
možeš uzeti tetiviku da otvoriš jetru, železnu vodu za žuč, sumporni cvet za
pluda, dabrovinu za mozak; ali nijedan recept ne otvara srce, samo istinski
prijatelj - s njim možeš podeliti tuge, radosti, strahovanja, nade, sumnje, i sve
ono što ti tišti srce; s njim se možeš posavetovati, njemu se možeš poveriti
kao nekom mirskom ispovedniku“... Prvo što upada u oči je činjenica da je
F.Bejkon samo proširio suštinu Aristotelove misli[što ne čudi od njega] kao i
to da je „Magna civitas,magna solitudo“ dobro preveo ali smešno pogrešno
razumeo i još smešnije pokušao da objasni[i to ne čudi]. Ali za divno
čudo,ostatak „priče“ o ovoj temi,sasvim je dobro „razradio“ i ispravno
razmišljao o njoj. Upravo u ovoj poprilično tačnoj Bejkonovoj misli,vidimo
ono što de i biti tema dalje rasprave o prijateljstvu,a to je-njegov izvor,tok i
ušde i njegova pripadnosti-filiji!
Čovek se najbolje oseda i zauvek je vezan za ono mesto gde mu je najlepše,najtoplije,najsigurnije...gde je bezbrižan,čuvan,negovan,van domašaja spoljašnjih fizičkih i psihičkih pretnji i gde je sva moguda pažnja usmerena prema njemu. Čovek ima stalnu nesvesnu težnju da se vrati tamo. To mesto je majčina utroba! Ne varamo se ako mislimo da plod u majčinom stomaku nije ni svestan svih ovih pogodnosti,medjutim u svom nesvesnom delu mozga,sve ovo je vrlo dobro „zapisano“ i zauvek sačuvano[prenatalna psihologija]. Kako je upravo nesvesno ono što upravlja našom psihom pa i duhom,to što se ne sedamo dana provedenih u utrobi majke,ne znači i da naša psiha ima blokadu u tom aspektu i da ne teži uvek da se vrati na najbezbednije mesto na svetu čim oseti bilo kakvu opasnost,brigu,nelagodnost,strah,nesigurnost koje vrebaju u spoljnjem svetu. Genijalni Vajninger je na najbolji mogudi način opisao „beg iz majčine utrobe“,rečima:- Rođenje je kukavičluk: povezivanje s drugim ljudima, zato
što nemamo hrabrosti da se pouzdamo u sebe. Zato tražimo zaštitu u majčinoj utrobi”. Iz ove Vajningerove misli,podjemo li obrnutim
redosledom,dolazimo upravo do toga-da zaštitu majčine utrobe,koje smo
rodjenjem lišeni kompenzujemo povezivanjem sa drugim ljudima. Društveni
život,sticanje poznanstava,pogotovo žudnja za sticanjem jakih prijateljstava
isključivo je posledica pomenute nesvesne potrebe da tražimo zamenu za
majčinu utrobu,odnosno majku. Kasniji period ,ranog ili nešto kasnijeg
detinjstva,do 15-17 godine,stičemo poznanstva ali samo imamo pogrešno
uverenje da stičemo i prijatelje. Pravo prijateljstvo možemo stvoriti sa
pojedinim osobama tek posle sedamnaeste godine,kada „roditeljsko
prijateljstvo“[naročito majčino]kojim kompezujemo nesvesni nedostatak
majčine utrobe i vezanosti pupčanom vrpcom,zamenjujemo protiv naše
volje[opet nesvesno] sa pravim drugovima i prijateljima. Upravo taj dodatni
uticaj roditeljstva tokom detinjstva,odredide kakve prijatelje i koliko
prijatelja demo imati,odnosno,potrebu za njima. Dobri,pažljivi,razumni
roditelji od kojih se polako psihički odvajamo punoletstvom,donede nam
potrebu za što više dobrih i iskrenih prijatelja,nasuprot lošim roditeljima ili
jednog od njih, koji de nas naterati da sa nepoverenjem doživljavamo
ljude,biramo pogrešne i površne prijatelje ili se čak možemo potpuno
povudi,jer se teško uklapamo u društveni život. Takodje i vreme koje
provedeno u bliskim odnosima sa roditeljima u velikoj meri utiče na naš
društveni život i žudnju za prijateljstvom...u mnogim zemljama gde se
odvajanje dece od roditelja dešava odmah po sticanju punoletstva,dovodi do
što brže potrebe za sticanjem prijatelja,kvalitetnih pre svega,za razliku od
zemalja istoka gde je blizak odnos roditelj-dete mnogo jači i zna vrlo dugo da
traje,pa i sama potreba za pravim prijateljima ili intenzivnim društvenim
životom nije toliko izražena. To demo primetiti i kod ljudi koji su bez roditelja
ostali vrlo mladi[rana smrt roditelja] gde se ti ljudi daleko lakše i intenzivnije
vezu za druge ljude u odnosu na one koji su sa roditeljima u odličnom
odnosu,ciji roditelji su doživeli duboku starost,pa čak i zajedno žive...potreba
za prijateljstvom,društvom..tu je često i potpuno ugušena ili nije izražena u
„normalnoj“ meri. Ovde bih naglasio da druženje nije isto što i kvalitetan
društveni život,niti je prijateljstvo imati nerazdvojne i odane drugove,to se
naročito pogrešno shvata baš u zemljama istoka,tako da nema sumnje da de
čitalac pogrešno razumeti moje reči o prijateljstvu u odnosu na zemlje istoka
i zapada.Da li tražimo prijatelje po „meri roditelja“,odnosno tražimo sličnosti
ili sa nama samima ili sa našim roditeljima,posebna je tema koju demo
razmatrati nešto kasnije kada predjemo na objašnjenje filije i prijateljstva.
Što se tiče genijalnih ljudi kao i izrazito duhovno uzvišenih,kod njih ne važe
gore pomenuta pravila iz razloga što je kod njih i odnos svesno-nesvesno
„poremeden“ i van okvira „standarda“ ali i njihova psiha i duh nisu na istoj
talasnoj dužini sa bilo kim[osim sa možda sa onim djavolskim-kod genija ili
božanskim-kod duhovnika,ili i sa jednim i sa drugim istovremeno-kod onih
vrlo retkih „ekstremnih“ genija poput Dostojevskog,Vagnera,Vajningera...]
koje karakteriše neuklapanje u društveni život,konflikti, mali broj iskrenih
prijatelja i česta „ugodna“ samoda. Ovde još treba razmotriti,privrženost ocu
ili majci kao i njihov uticaj na nas. Neka verovanja[čak i uverenja] da su
muška deca privrženija majci a ženska ocu,koja se zasnivaju na mnogim
pogrešnim načelima[različitost,seksualnost,prirodni kompleksi],ne mogu biti
istinita iz jednostavnog razloga što je majčina utroba nezamenljiva i što je
presecanje pupčane vrpce najstresniji mogudi dogadjaj za čoveka[dete]. Kada
ljudi umiru,uvek misle na majku...ne na dete,ne na ženu ili muža-uvek na
majku...a često im je i reč-majka,poslednje izgovorena.Dete je uvek više
vezano za majku,i tu naravno može biti izuzetaka ali samo kod psihički
obolelih,medjutim po „patrijahalnom odgajanju“,koje je još uvek
dominantno, gde je otac taj koji obezbedjuje zaštitu i sredstva za život i
„sredno detinjstvo“ potomku,deca ved od pete godine kada postaju svesna
uloge oca,upravo u ocu vide ništa drugo do „majčinsku ljubav“, i iako su ipak
nesvesno više privrženi majci ne mogu da prave svesnu razliku u privrženosti
jednom od roditelja. Naravno,ovde ne pričam o onim porodicama gde
postoje loše ili „zle“ majke ili loš otac,pa dete svesno teži ka onom roditelju
koji je bolji a u kojem ustvari i dalje nesvesno vidi svoju iz mašte dobru
majku. Ne treba zaboraviti ni onaj,za mnoge trivijalan razlog,da uvek znamo
sa sigurnošdu ko nam je majka a otac uvek može biti podložan sumnji,sa
aspekta evolucije to je vrlo ozbiljna „ogrebotina“ u našem nesvesnom,koja
ne zarasta i sasvim sigurno doprinosi bar malim delom vedoj privrženosti
majci. Da ne bi ostali dužni očevima,odnosno,da se ne bi osetili nešto „manje
vrednim i bitnim“,možemo sagledati i „tradicionalnu“ i još više religijsku
stranu,koja nede promeniti stvari u našoj nesvesnoj potrebi za majkom i
njenom Bogoudobnom utrobom,ali pomenimo da su majke samo „aparat za
radjanje“,dok je očevo seme stvoritelj potomka,uostalom Biblija to najbolje
pokazuje,kao i sama tradicija kod vedine kultura[očevo prezime]. Bez obzira
što ovo nema nikakvu potkrepu ni u evoluciji niti u psihologiji,jer su i majka i
otac podjednako važni i podjednako uticajni,u psihologiji je čak majka i
bitnija,sa duhovne strane,treba priznati odlučujudu ulogu oca,ne u temi o
kojoj pišem ali u životu uopšte,da.
Pošto smo sagledali velikim delom gde je izvor čovekove potrebe za
društvenim životom,odnosno prijateljstvom...treba razjasniti i zašto je Juda
napustio porodicu,sigurnost koja mu je pružala i kudu i krenuo sa
Isusom,svojim novim uzvišenim prijateljem ,put neizvesnosti. Šta to tražimo
u prijateljima...sličnost,majku ili oca,različitost,ideju,korist,oslonac...“
Oslonac svakako,majku[donekle i oca]takodje,to smo ved objasnili kao
razloge za stvaranje prijateljstva,medjutim...sličnost i ideja su slededi koraci
na putu ka stvaranju čvršde veze,koja čina most od poznanstva ka
prijateljstvu. Korist dolazi odmah iza toga i služi održavanju prijateljstva i
njegov je bitniji deo zbog koga se prijateljstvo i svrstava u podgrupu-filije. Što
se tiče različitosti dve ljudske individue,ono ne može imati ulogu u
prijateljstvu kakvom ga zamišljamo,medjutim,značaj različitosti du objasniti
nešto kasnije.
Kada tražimo taj oslonac koji nam menja majčinu utrobu a kasnije majku i
oca u toku detinjstva,odnosno kada osetimo žudnju da nadjemo bliskost i sa
pojedinim osobama van porodice,prvi ,opet nesvesni korak je traženje
sličnosti sa roditeljima[čak i fizionomijske],a potom i sličnosti i sa nama
samima. Ali ovde je nešto vrlo bitno redi...uvek u početku tražimo osobe koje
smatramo „nadmodnijim“ od nas jer je traženje oslonca i „roditeljskog
autoriteta“u pitanju,kasnije porastom samosvesnosti i jačanjem svog
ega,situaciju demo pokušati da preokrenemo,i moramo uspeti u tome ili bar
ubediti sebe da smo sada mi modniji,u suprotnom prijateljstvo nede trajati ili
de biti samo prividno,ali najčešde neuzvradeno. Od dva prijatelja,uvek
suprotna strana misli da je „jača“,ali u slučaju da je jedna strana svesna svoje
„prijateljske inferiornosti“,dobijamo,bar po emocijama,jačeg ili
slabijeg,boljeg ili goreg,bitnijeg ili manje bitnijeg prijatelja...a to su najčešdi
slučajevi u prijateljstvu,zaista je prava retkost da prijateljstvo emotivno bude
podjednako ili sa manjim oscilacijama. Vratimo se sličnosti,ne sa roditeljima
ved sa nama samima...ona je potrebna zbog sledede bitne instance koja
definitivno utvrdjuje prijateljstvo-ideje! Ne možemo potpuno drugačije
razmišljati,slušati sasvim različitu vrstu muzike,čitati različite knjige,imati
drugačija uverenja....a imati sličnost u idejama. Muzika,knjige,uverenja,nisu
ni približno bitne kao istost ili sličnost ideja,jer su ideje na višem i
apstraktnijem nivou,pa samim tim i daleko čvršde i ozbiljnije povezuju dva
čoveka,ali ako smo u svemu banalnijem različiti ili bar u vedini,ne možemo se
pronadi ni u idejama. Ideje stvaraju prijateljstvo,one su i izvor prijateljske
ljubavi,korist je održava. Dakle,Juda je u Isusu video zamenu za majku,čvrst
oslonac,nadmodnog,sličnog sebi...za takvom osobom je osedao
potrebu,takva osoba se i pojavila u njegovom životu. Isusova Ideja je
definitivno ta u kojoj je Juda prepoznao neku od svojih svesnih ili podsvesnih
ideja i ona je bila odlučujuda da Juda prihvati Isusa i krene sa njim. Korist
koju bi mogao da ima od toga,takodje je nesvesno prepoznao i on definitivno
odlučuje da se prikloni Isusu i saživotu sa njim i ostalim apostolima.
Pogrešno je i pomisliti da se u prijateljstvu neočekuje korist tipa; pomozi mi-i
ja du tebi pomodi,prijateljstvo se [ponavljam nesvesno] isključivo na tome i
zasniva i održava. Ali na tu korist uvek gledamo očima
jednosmernosti...podelidemo naše brige,razmišljanja,tajne prijatelju da bi
sebi olakšali,suprotno,nede nas baš preterano zanimati i da saslušamo brige i
misli prijatelja ali demo se svakako truditi da to i ne pokažemo. Isti slučaj je i
sa traženjem pomodi u vidu usluga ili neke materijalne pomodi,sasvim je lako
zatražiti i očekivati da dobijemo ali kada treba učiniti prijatelju,uradidemo to,
ali ono-„vrlo rado“-bide lažno,koje ni sami nedemo često prepoznati. U
svakom slučaju,prijateljstvo je traženje,potpunog psihičkog,duhovnog ili
materijalnog oslonca „za svaki slučaj“,pogotovo ako smo zbog nekog razloga
uskradeni od strane roditelja. Zbog toga je prijateljstvo najčistiji oblik –filije.
Još jedna stvar postoji po pitanju potrebe za prijateljstvom,naročito u
mladjim godinama kada smo još pod zaštitom roditelja a to je
nepovredivost[zaštita] roditelja ili strah od njih. Iz tog razloga demo se o
neprijatnim stvarima koje bi inače uznemirile naše roditelje,govoriti sa
prijateljima i tražiti od njih pomod...to isto demo uraditi i kada se plašimo
roditeljskog prekora[u ma kom vidu],pa demo novac koji smo dobili za neko
putovanje i izgubili ga na kocki,naravno,uvek tražiti od bliskih prijatelja.
Što se različitosti tiče,takva prijateljstva dve u svemu potpuno različite
individue su izuzetna retkost,medjutim ona su daleko
iskrenija,jača,ispunjenija i emotivnija prijateljstva ali to ih i dalje ne spašava
od svrstavanja u red filije ,odnosno,“ljubavi iz koristi“,mada sadrže ozbiljne
ali i nedovoljne elemente i –platonske ljubavi,što baš nije mogude kod
klasičnog prijateljstva. S obzirom na veliku retkost ovako povezanih jedinki u
prijateljstvo,ovo dalje nedemo razmatrati.
Da li je mogude prijateljstvo suprotnih polova,“iskreno“prijateljstvo
muškarca i žene? Vrlo često razmatrano i postavljano pitanje. Razmotridemo
to pitanje vrlo kratko,jer s obzirom na činjenice[koje mnogi ne žele da
priznaju ali one i dalje ostaju činjenice],tu je sve jasno, potom predi i na samu
ljubav[tipa- erosa] medju polovima,odnosno na onu LJUBAV koja se kod ljudi
najčešde i podrazumeva,kada su suprotni polovi u pitanju. Prijateljstvo u
pravom smislu te reči može postojati medju suprotnim polovima samo
ukoliko se zasniva na karakterološko-idejnim razlikama,odnosno kada
poseduje ved pomenute elemente –platonske ljubavi. Da ne bi bilo
zabune,platonska ljubav se zasniva na drugim postulatima,ne na različitosti
ali ako se kao „primesa“ uvuče u neku drugu podstrukturu ljubavi,mora
uključivati bar karakterološku različitost. Ved smo objasnili da je filija koja se
zasniva na različitosti izuzetna retkost,pa samim tim,generalno
gledano,prijateljstvo izmedju muškarca i žene je gotovo nemogude.
Prijateljstvo suprotnih polova se zasniva prevashodno na erosu,odnosno
fizičkoj i seksualnoj privlačnosti,ali naravno da postoje i elementi koji su
odgovorni za filiju...karakterno-duhovna sličnost,istost
ideja,korist,poverenje...inače ne bi spadala u „prividno prijateljstvo“ ved u
čist eros. Medjutim ti elementi su daleko nedominantniji od fizičke i
seksualne privlačnosti. Čak se i kod prijateljstva istih polova[gde se takodje
pojavljuje ali u daleko manjoj meri fizička privlačnost] često dogodi da ona
postane dominantna,što ne znači da je u pitanju homoseksualizam ali manja
ili veda doza homoseksualizma mora postojati i medju normalnom
istopolnom prijateljstvu. Nema potrebe da navodim ni svoja proučavanja i
zapažanja u cilju dokaza za moju tvrdnju niti rezultate mnogobrojnih
psiholoških studija,dovoljno je da malo realnije i bez „dogmatske brane“ ili
konzervativnosti sagledate prijateljstvo[i istopolno i izmedju različitih
polova],ili da jednostavno posmatrate racionalno svoja ili tudja prijateljstva.
Ono što vas sigurno zbunjuje je obavezno prisustvo nesvesnog prikrivenog
homoseksualizma,filijsko koristoljublje i nemogudnost muško-ženskog
iskrenog prijateljstva zbog prevlasti-erosa. Ali dobro razmislite...u
suprotnom,da toga nema...prijateljstvo ne bi ni postojalo. Postojao bi čist
oblik erosa ili čisto i svesno koristoljublje.
Što se tiče „one“ ljubavi,koja vas verovatno najviše i interesuje,odnos
muškarac-žena,odnosno njihova ljubav[eros]...tu prolazimo kroz tri
stadijuma od kojih ni jedan ne traje posebno dugo. Prvi stadijum je faza
strasti,dakle,fizička i seksualna privlačnost,tu nema potrebe bilo šta
objašnjavati,to vam je poznato iz ličnog iskustva...potom sledi drugi stadijum
koji uključuje duhovno-psihičku privlačnost i on se ved naziva
zaljubljenost,medjutim strast i dalje igra dominantnu ulogu. Pored izgleda i
seksa,kod suprotnog pola vas privlači i njegova
harizma,osmeh,priča,inteligencija,ideje,duhovitost,šarmantnost,spremnost
da vas sasluša ili podržava ali lepota i seksualnost su i dalje u prvom planu.
Naravno,ovde sličnost mora da postoji...glup de biti sa glupom,prosečno
inteligentan sa prosečno inteligentnom,vrlo duhovit sa vrlo duhovitom,pa
čak i fizionomijska sličnost. Ako do takve ljubavi dodje izmedju prosečno
inteligentne osobe i visoko inteligentne,mnogo duhovite i nimalo
duhovite,oni de prodi samo prvi stadijum ljubavi,čim počnu da ozbiljnije
upoznaju karakter i osobine druge osobe...dolazi do obostranog ili
jednostranog „bekstva“. Tredi stadijum je stadijum koji obavezno dolazi
posle stadijuma zaljubljivanja a to je stadijum zasidenja ili „gušenja“,koji ima
dva izvora...želju za slobodom i želju za promenom. Za razliku od prvog
stadijuma koji traje oko godinu dana i zaljubljenosti koji traje do tri
godine[maksimalno],period zasidenosti partnerom nastaje odmah ali on sam
može trajati od jednog dana,preko nekoliko godina,pa do toga da traje čitav
život,kod konzervativnijih i religioznijih parova[ako je brak u pitanju],jer je
ved prešao iz perioda zasidenosti u čistu naviku ili trpljenje. Tredi period koji
se završi prekidom,može biti na obostranu želju i zadovoljstvo a može kod
jednog partnera koji je ostao u drugoj fazi nešto duže,izazvati-patnju!
Patnja,opet,u zavisnosti od osobe i njenih mentalnih mogudnosti može
trajati prilično kratko ili potrajati dobar broj godina. U svakom slučaju,što je
osoba siromašnija duhom i manje inteligentna,duže de patiti. Glupe,samim
tim i naivne osobe su osudjene da pate u ljubavi[ali samo erosu] do kraja
života.
U suštini,ne postoji gotovo nikakva razlika izmedju ljubavi muškarca i žene i
ljubavi prema,hrani,kocki,alkoholu,cigaretama,knjigama,sportu...! Naravno
da ovde ne postoji seksualna privlačnost[mada ima i takvih slučajeva],niti se
može govoriti o drugom stadijumu ili zaljubljenosti...ali vratite se ranije
navedenoj definiciji erosa...on de i seksualnost i zaljubljivanje kompenzovati
drugim osobinama koje su u sastavu erosa...recimo čežnjom,privrženošdu ili
naklonošdu. Razlika je jedino u jednosmernosti iskazivanja ljubavi.
U „carstvu živih bida“ niko ne poznaje osedanje zaljubljenosti[govorim o
erosu],tako da se kod čoveka može govoriti i o potpuno umišljenom
osedanju- zaljubljenosti, koje je ustvari samo krada ili duža opčinjenost „sebi
sličnim“,ali kako god da ga nazovemo,taj drugi stadijum postoji kod čoveka i
progresivno opada sa veličinom inteligencije i duhovnosti. Što se tiče težnje
za stalnom promenom partnera,to spada u podvrstu ljubavi-animalije,čisto
je evolucijska potreba i nasledje i trajade koliko i živi svet na zemlji. Medjutim
ovakva vrsta ljubavi nije tema knjige pa se nedu posebno baviti s njom. Ovde
bi bilo zgodno pomenuti i ljubomoru ali nju sam ved obradio u jednoj od
ranijih knjiga pa bih se ovde ukratko pozabavio još samo takozvanoj
preteranoj ili patološkoj ljubavi. Kod takve ljubavi[erosa],gde su sva
pomenuta osedanja jednostrano ili obostrano dostigla izuzetno visok
nivo,možemo govoriti o psihički oboleloj osobi ili osobama. Preterana
ljubav[eros] je ustvari manijakalna bolest,i vedina takozvanih romantičnih
ljubavnih veza spadaju u maniju i trebalo bi ih posmatrati kao nenormalnost i
teži oblik psihičke bolesti koju treba lečiti. Da ne bi bilo zabune,nadam se da
čitaoci prave razliku izmedju,romantike kao pravca i romantične ljubavi.
Na kratko du se osvrnuti i na ljubav [eros] kod istih polova,dakle na lezbijstvo
i pederastiju. Pogrešno je izjednačavati ove dve „kategorije“,uvaženo
mišljenje da se radi o istim osobinama samo kod različitih polova,nije tačno.
Lezbijstvo je i urodjena i stečena osobina[mnogo češde],pederastija samo
urodjena. Drugo,pederastija je van okvira prirode dok lezbijstvo ima daleko
manji problem sa tim. I na kraju,pederastija je i psihički i moralni
problem,lezbijstvo samo psihički. Lezbijstvo ima koren u urodjenoj ili
stečenoj osnovi,ali i uvek u kvazi-estetskoj,pederastija je izuzeta od toga.
Lezbijstvo je u 60% slučajeva pojavljuje kod biseksualnih žena,dok je broj
biseksualnih muškaraca zanemarljiv i više je stvar ili straha ili pomodarstva.
Ne branim ovde lezbijstvo niti osudjujem pederastiju,samo želim da ukažem
na značajne razlike. Kao što pederastija nije bolest niti postoji lična krivica
pojedinca,i što je konzervatizam odgovoran zbog verovatno večnog
postojanja problema moralnosti i osude ovih ljudi,tako isto pripadnici ove
grupacije moraju shvatiti da su oni najvedim delom žene u telu polu-
muškarca[ili polu-žene] i da kao pripadnici takve manjine na njihovu žalost
nikada nede biti prihvadeni kao normalnost. Svaka manjina prema kojoj ne
postoji razlog za ispoljavanje humanosti nikada nede biti prihvadena od
strane vedine,dakle ne samo u okviru homoseksualizma,ved govorim o
manjinama u bilo kom pogledu. Što se lezbijstva tiče,ono se opet ne može
okarakterisati kao „muškarac u telu devojke“,jer je poznato da su lezbijke
vedinom izuzetno ženstvene,lepe i zgodne žene,i zbog svega navedenog one
ne nailaze na neku posebnu osudu ni kod muškaraca ni kod žena. Kod njih
postoji jedan drugi problem koji donekle i u mnogo manjoj meri može
postojati i u pederastiji...lezbijke su po pravilu izuzetno neduhovne i izuzetno
neinteligentne žene[ako je suprotno,što je neverovatna retkost,onda su
ekstremno inteligentne],a taj problem je upravo posledica njihove preterane
ženstvenosti i kvazi-estetskog hedonizma,što je Vajninger ispravno opisao i
objasnio u „Polu i karakteru“.
Storge...ovo vrstu ljubavi nije potrebno detaljno objašnjavati,jer ne postoji
čovek koji je nije osetio i svi dobro znaju koje emocije i kolikog intenziteta
učestvuju u ovoj podstrukturi. Treba samo naglasiti da nije mogude ovu
ljubav razdvojiti po vrsti osedanja prema majci,ocu,bratu,sestri,članovima
familije...u svakoj učestvuju potpuno ista osedanja samo je njihov intenzitet
manji ili vedi,što zavisi i od evolucione „hijerarhije“[prema majci su najjača] i
od kasnijeg medjusobnog odnosa,jer se često pojavljuju veda ili manja
osedanja,ljubomore,zavisti,pa nekada i mržnje. Ali kako je ovo jedini prirodni
i „normalan“ oblik ljubavi kod čoveka,samim tim je i nepobitan zakon
prirode,čak ni svesna mržnja ili zavist ne mogu da suzbiju podsvesnu ljubav
po jačini medju srodnicima. Dakle,posebno odvajati[kako to često mislimo]
majčinsku od bratske,ili bratsku od ljubavi prema nekom članu
familije,apsolutno nije mogude.
Ostaje nam još da objasnimo tri,zaista uzvišene i prave,najiskrenije vrste
ljubavi-Platonske,Agape i Božanske.
Platonska ljubav nije „čist“ oblik jedne podstrukture ljubavi,više je izvedena
iz uzvišenijeg dela erosa i „neuzvišenijeg“ dela agapea. Ovo je i jedini mogudi
oblik dve podjednako izmešane podstrukture ljubavi,koji čine novu
subspeciju,jer nije mogude kombinovati ostale podstrukture u takvoj
razmeri,one se uvek pojavljuju u „čistijem obliku“. Platonska ljubav je ustvari
po intenzitetu jači i uzvišeniji oblik prijateljstva[bez elemenata filije] sa
jednim manjim elementom erosa. Pogrešno je misliti da se platonska ljubav
može odnositi na bilo sta drugo osim na ljubav prema čoveku jer
podrazumeva i uzvišeno osedanje prema lepoti ideje. I duhovna
lepota,odnosno,unutrašnja lepota i lepota ideja mogu biti samo u
čoveku,nikako van njega. Platonska ljubav mora da sadrži izvesnu dozu
erosa,inače bi bila –agape,ali mora da sadrži i neverovatno jake emocije
usmerene ka onom duhovnom u osobi,inače bi bila-eros. Iz tog razloga je
ovakva ljubav izmedju muškarca i žene verovatnija i daleko češda nego
medju istim polovima...ali i dalje ostaje izuzetna retkost. Ovde su one tri faze
koje smo pominjali u erosu,nesto drugačije i dugotrajnije. Faza zaljubljenosti
je prva i podrazumeva daleko vedi intenzitet emocija[osim strasti]nego kod
erosa,dakle strast ovde ostaje daleko manje dominantan. Druga faza je faza
„održavanja“,čija je uloga medjusobno otkrivanje uvek novih i novih
vrednosnih osobina[kao i mana],što „vezu“ još više učvršduje i održava. Treda
faza,stadijum zasidenja,ovde ne postoji,platonska ljubav traje do kraja života
i ne može je apsolutno ništa poremetiti...ukoliko je poremeti,onda to i nije
bila platonska ljubav. Kod ove vrste ljubavi,bez obzira što i strast i još neka
druga čulna osedanja erosa igraju izvesnu ulogu,pa čak i trunka duhovnog
koristoljublja,nema nikakvih ograničenja po pitanju razlike u
godinama,medjusobne udaljenosti i učestanosti kontakta bilo koje vrste,što
nije svojstveno više ni jednoj postrukturi ljubavi. Za platonsku ljubav su
potrebne dve ljudske jedinke izuzetne inteligencije i
produhovljenosti,potpuno logično da ova ljubav ne može biti ispoljena kod
osobe sa prosečnom[ili ispod] inteligencijom ili razvijenom duhovnošdu na
nivou magarca.
Agape...za razliku od –storge-ovo nije prirodna,urodjena ljubav ili za razliku
od ostalih „stečenih svetovnih“ljubavi, ved transcedentna podvrsta ljubavi[uz
Božansku]. Rekli smo ved da su sve ljubavi iskrene,ali ako bi i „na silu“ morali
da se opredelimo koja je to najiskrenija ljudska ljubav,to bi bila –
agape,takodje i najuzvišenija,najjača,najmilosrdnija. Takva ljubav ne može da
postoji izmedju dve ljudske jedinke,čak ni prema majci,jer nije ni prirodna
niti svetovna ljubav. Agape može biti samo čovekova ljubav prema nekom
obliku Boga,dakle sakralna i transcendentna. Ona je,naravno uvek „uslovno“
stečena ljubav,ali ovde treba obratiti pažnju na njen izvor. Zašto „uslovno“?
Ona,naime spada u arhetipsko osedanje,odnosno ljubav,i u našem
nesvesnom je još od rodjenja,dakle mi je svesno ne poznajemo,tako da može
ostati sakrivena tokom čitavog života,ili pod uticajem raznih okolnosti i
okruženja,pojaviti se ranije ili kasnije u našem životu. Moraju postojati
izvesni uslovi koji de je podstadi,tako da se slobodno može uvrstiti u uslovno
stečene. Suprotno,ukoliko se s namerom ili opet pod okriljem okolnosti
potisne još dublje u nesvesno,zarobi se nepovratno bez želje za njom,može
prerasti u opasnu i nerazumnu mržnju. Pošto sam kod vedine podstruktura
ljubavi pominjao koje i kakve vrednosti čovek mora da ima da bi došlo do
njenog ispoljavanja...to du uraditi i ovde...visina inteligencije ne igra posebnu
ulogu ali ne može biti ni najmanje niža od prosečne,jer glupost ne ide sa
duhovnošdu,niti sa teizmom. Ali visoka ,baš visoka duhovnost je
obavezna,kao i naravno,teistička i religiozna osedanja. Uopšte nije bitno u
kojeg ili kakvog Boga verujemo ali je bezuslovna vera i visoka duhovnost
osnove za –agape!
Za kraj,ona transcendentna,možda i „bajkovita“ ljubav koja ne poznaje
granice ni po kvantitetu ni po kvalitetu osedanja...Božanska ljubav! Naravno
da nije moguda kod čoveka jer čovek je ograničen po svim osobinama
,osedanjima ili jačini osedanja. Samo Bog može da voli
najiskrenije,bezgranično i svim emotivnim „sredstvima“. Da li ta ljubav
uopšte postoji,da li je stvarno tako jaka i da li demo se sramno postideti pred
njom i osetiti večni pakao u svojoj duši...ili ne...“saznademo“ relativno
skoro...Juda je ved odavno „saznao“!
Odanost,vera[vernost],nada,žrtvovanje
„Skini tu kapu i zbaci taj venac,nede ga biti,
Niskoga du uzvisiti a visokoga poniziti.“
[Knj.Pror.Jez.]
Najčešda greška koja je gotovo pravilo kod ljudi je misliti da su odanost i
vernost potpuno isti pojmovi. Odanost retko kada spada u prirodne
vrednosti,jer ne podrazumeva slobodu volje. Odanost može biti ili
„veštačka“[pod silom,pritiskom,strahom,nagradom…] ili nesvesno usiljena
zbog čega je i mešamo sa vernošdu. Sam pojam odanosti[lojalnosti] možemo
okarakterisati kao prisvojenost drugome…pojedincu ili zajednici,društvu. Tu
vezanost koju posedujemo nesvesno ili svesno prema drugima moramo da
dokazujemo. Odanost podrazumeva upravo stalno dokazivanje pred onima
kojima iskazujemo privrženost,bilo to prema samoj ličnosti ili prema njegovoj
ideji. Odsustvo slobode ovde je evidentno i samim tim veliko je pitanje da li
odanost možemo smatrati pozitivnom vrednosti. Bez obzira što ličnost i
sama njegova ideja mogu biti dobre i pozitivne,bez obzira što često imamo
izbor da li demo prisvojenost prihvatiti i dokazivati,sa te strane odanost kao
pojam van subjekta jeste ispravna vrednost,medjutim pojam odanosti „za
nas“[a takva mora biti] ostaje pod velikom lupom istinskih moralnih
vrednosti. Druga činjenica koja zamagljuje pozitivnu vrednost odanosti je ta
što je ona retko kada obostrana,samim tim što nije uzvradena stavlja
„odanog“ u inferiorni položaj. Odanost je nešto redje usmerena na jednu
ličnost[radnik prema šefu,šef prema direktoru,član stranke prema
predsedniku iste,savetnik prema ministru…],mnogo češde je ta prisvojenost
prema ideji koju jedna ličnost zastupa[narod prema vodji države] ili prema
nekoj zajednici[porodici,stranci,društvu,domovini…]. Ovde je zgodno opet
uvesti Judu u priču,odnosno njegov odnos prema Isusu…on je u Isusu video
ideju za koju misli da je vredna,pozitivna i ispravna,isto tako on u njemu vidi i
vodju,odnosno čoveka za koga misli da je sposoban da svoju ideju
ostvari,sam ili uz pomod ljudi koji de mu postati privrženi. Bez obzira što
odnos Isusa prema Judi,ostalim apostolima ili njegovim sledbenicima ne
možemo gledati kroz prizmu;nadredjeni-ponizni,Isus jeste bio vodja. Ako
ostavimo na stranu priču o Isusu,i predjemo na odanost u svim ostalim
slučajevima,postoji uvek vodja[ili vodje] i postoje uvek ponizni,odnosno ljudi
odani vodji koji ne samo poniznošdu ved bilo kojim činom kojim se svesno ili
nesvesno „dodvoravaju“ vodji,pokazuju i dokazuju svoju veliku odanost.
Opet dolazimo do tog pitanja,šta ako su sam vodja i njegova ideja dobri i
ispravni ali ne može da je ostvari bez sebi odanih ljudi? Tako nešto
je,ponavljam, bilo mogude samo kod uzvišenog Isusa[zbog toga i traje dva
milenijuma…zanimljivo da kod budista odanost nije postojala,po zahtevu
samog Sidarte] ,u svim ostalim slučajevima,koliko god vodja bio dobar i
delovao human,koliko god njegova ideja bila odlična i ispravna,on mora biti
antimoralan,nehuman jer mu ljudi trebaju za ostvarenje cilja-ideje. Može
ostvarivanje tog cilja biti izuzetno dobro po narod koji ga sledi i koji mu
privrženošdu pomaže,ali oni sami postaju samo orudje,oružje,stado…a javlja
se i problem ideologije,koja takodje nije ispravna vrednost. Dakle,odanost za
razliku od vernosti uvek podrazumeva hijerarhijsku lestvicu i uvek čoveka
stavlja u položaj orudja,ako tome dodamo ved pomenuto odsustvo slobodne
volje[ako ved postanemo odani],onda odanost zaista podleže ogromnoj
sumnji kao ispravna vrednost. Odanost,takodje,vrlo lako može iz umerenosti
da sklizne u fanatizam i tu ved više nema govora o bilo kakvoj dobroj ili
poželjnoj osobini. Postoje pogrešna mišljenja da je sebičnost prepreka ka
odanosti ili da treba biti sam sebi odan,odnosno težiti,verovati i žrtvovati se
za svoju ideju,ali takvi stavovi se javljaju kod onih koji slabo stoje sa
pojmovima i mešaju „ulje i vodu“. Odanost je inače uvek prisutna u
prijateljstvu ali je potpuno zamaskirana nesvesnim,takodje i u odnosu
muškarac-žena,i to kao vrlo jasna i izražena,ali samo u slučajevima kada
postoji nejednakost na estetsko-intelektualno-duhovnoj ili čak materijalnoj
„vagi“ jednog pola,u korist „težeg“. Ovo poslednje,naravno, važi samo za
dokazane idiote oba pola.
Što se tiče vere i vernosti,obradidu ih zajedno bez obzira što nisu isti pojmovi
ali su u vrlo jakoj vezi. Vera je apsolutna ubedjenost u ispravnost nekog
dogadjaja,postupka,ideje,neke tvrdnje ili uverenost u njihovu istinitost bez
bilo kakve empirijske provere,sa ili bez logičko-matematičkog
rasudjivanja[najčešde-bez] ili upotrebe kritičkog uma u cilju dokazivanja.
Potpuno je pogrešna vrlo raširena definicija pojma vere koja podrazumeva i
apsolutni izostanak logičkog rasudjivanja,jer ono ne igra bitnu ulogu u samoj
veri subjekta. Takodje i psihološko-filozofska definicija nije ni približno
pravilno formulisana jer se zasniva na poverenju[što je bitno kod vernosti,ne
i kod vere] ili podrazumeva nadu. Na prvi pogled čini se da nada ima svoje
mesto u definiciji vere,jer veru može definisati kao proizvod ljudskih nadanja.
Medjutim,to je opet posledica nepoznavanja pojmova i tradicionalnog
prihvatanja od vedine[naroda],koja je ljudima nažalost jako svojstvena. Tako
da nam deluje potpuno logično ako reč-„verujem“,vežemo za mogudnost
koju isčekujemo,što daje mesta i nadi i verovatnodi. Ali to jednostavno ne
može biti tačno,ne samo ako ponovo pogledamo navedenu definiciju
vere[mora postojati apsolutna uverenost,ubedjenost],ved i zbog činjenice da
kad god pravilno upotrebimo reč-vera[u Boga,ideju…],nada i mogudnost
postaju suvišak. Još jedan vrlo bitan razlog koji ide u prilog pogrešnog stava
da vera „sadrži“ i nadu i poželjnu,željenu mogudnost je njoj suprotan pojam-
sumnja[kako to opet vedina misli],što vodi u paradoks,jer onda veru
srozavamo na niži stupanj verovanja,unosimo nesigurnost u pojam,što
podrazumeva i izvesne znakove sumnje. U tom slučaju sumnja kao sadržana
u pojmu vere ne može biti suprotnost istoj. Dakle,vera je najviši stupanj
verovanja a sumnja ne može biti suprotnost verovanju niti veri. Vera i
verovanje ne mogu biti isto,vera je stepenik[najviši] na stepeništu koje
nazivamo verovanje,dok je na tom istom stepeništu verovanja –sumnja
jedan od najnižih stepenika ili najniži[absoluta dubitatione]. Afirmacija i
negacija su upravo apsolutno uverenje ili apsolutna sumnja koje su –
dokazane,čime vera i sumnja više ne mogu postojati. Što se vernosti tiče…tu
ved možemo potpuno prihvatiti onu psihološku definiciju vere,odnosno da se
radi o medjusobnom poverenju izmedju dve ili više jedinki ali uvek se
oslanjajudi na sud subjekta. Ne možemo govoriti o vernosti drugih niti o
vernosti prema drugima,ved isključivo o sebi i prema drugom.
Državi,otadžbini,porodici ili saigračima u timu možemo biti odani a nikako ne
možemo imati poverenje u njih,baš zbog postojanja suda
subjekta[što,naravno,nije isto što i subjektivni sud]. Vernost podrazumeva
još nešto osim uzajamnog poverenja[ne može biti jednostrano],a to je i
nepotrebnost dokazivanja i potpuno slobodna volja. Vernost je pozitivna
prirodna vrednost koju pokazujemo potpuno prirodnim ponašanjem,dakle
ne „veštačkim“ i ne s namerom,svesno[dokazivanje]. Kod vernosti ne postoji
hijerarhijska podela niti neki cilj,ideja i sl., što je obavezno kod odanosti.
Pošto govorimo o poverenju kao temelju vernosti,
moramo,naravno,razjasniti i ovaj pojam. Poverenje kao kompleksan pojam
podrazumeva poštovanje,iskrenost,odgovornost i razumevanje,i sve četiri
podstrukture moraju biti zastupljene,i to u maksimalno mogudoj meri.
Poštovanje ne sme biti zasnovano na autoritetu ved na vrednovanju kvaliteta
i cenjenju istih. Naravno,da bi Juda napravio još jedan korak prema izdaji
morao je posle odanosti da vremenom dobije i ispolji još jednu osobinu-
vernost Isusu. Taj Judin put ka poverenju kao i kod svih nas morao je idi po
odredjenim etapama…prvo teba shvatiti i razumeti drugu ličnost,kao i ona
vas,potom prepoznati takodje obostrano sve one ispravne vrednosti koje
poseduje[mo],tek onda se [uvek nesvesno] iskazuje poštovanje i na samom
kraju put za potpunu iskrenost je otvoren…obostrana vernost je tu. Juda,kao
i bilo koji apostol,nisu odmah shvatili Isusa,dakle nisu ni mogli odmah
pokazati razumevanje ali su shvatili njegovu ideju bar u osnovi i prepoznali je
kao dobru,što ih je povuklo da krenu za njim[delid lojalnosti]. Tek dužim
„druženjem“ sa Isusom i njegovom stalnom mudrom i moralnom
pričom,apostoli mogu u potpunosti da shvate Isusa i s obzirom da je on prvi
učinio taj korak ka otvaranju i emocija[„srca“],više nije bilo prepreke da se
stekne razumevanje prema njemu ali i da se shvate Isusove pozitivne
karakteristike i osobine,što se odmah nesvesno okrede i u obrnutom smeru.
Isus je Bogočovek[nedemo ulaziti u to koliko apostoli jesu ili nisu bili sigurni u
to],imao je dakle najvedi mogudi potencijal da postane i neverovatan
autoritet,ali to se nije desilo,i to je dobro,jer ne bi ni došli do stadijuma
vernosti izmedju Isusa,apostola i sledbenika,Isus je svojom
skromnošdu,poniznošdu i ponašanjem odmah u korenu sasekao mogudnost
da postane poštovan kao autoritet ali je zato postao veoma poštovan baš
zbog svih osobina koje je ispoljio. Do iskrenosti,logično,posle svega je
posledično moralo dodi, i poverenje ,odnosno, medjusobna vernost je bila
tu. Put Jude,put apostola,ne razlikuje se od puta vernosti kojim ide običan
čovek. Medjutim,izigrati nečiju vernost,vrlo je bolno,ali postoji još pozitivnih
osobina pred nama čije „izigravanje“ još više ume da zaboli.
Nada...još jedna specijalna osobina koja ulazi u opštost verovanja,odnosno
još jedan od „gornjih“ stepenika na ved pominjanom stepeništu verovanja.
Verovanje u pozitivan ili željeni ishod nekog dogadjaja u bududnosti,bližoj ili
daljoj. Nadu ne treba mešati sa optimizmom[koji de biti obradjen posebno].
Kako se i po religijskom i po psihološkom shvatanju[naravno,i po
„narodnom“] nada svrstava u pozitivne osobine,smestio sam je na „gornji“
deo stepeništa ali sa navodnicima…zašto je tako,o tome nešto kasnije. Nada
se opet pogrešno svrstava u ljudske emocije ali za tako nešto ne postoji
nikakva potkrepa,pogotovo što samo verovanje ne može biti emocija.
Religija je ne gleda kroz prizmu emocija ved kao datu duhovnu blagodat od
Boga. Psihologija nadu posmatra kao preko potrebnu ljudsku osobinu koja
takodje može da obezbedi psihičko blagostanje i sa porastom kvantiteta i
kvaliteta nadanja,pomaže nam da izbegnemo „zamke“ depresije i
melanholije. I vedina istočnih životnih filozofija u nadi vidi poželjnu čovekovu
osobinu u cilju i poboljšanja kvaliteta života ali pre svega u svrhu
oslobadjanja od preteranih briga. Dakle,sve ide u prilog tome da stepenik
nade treba ugraditi pri vrhu stepeništa verovanja. Medjutim,ne treba
zaboraviti da sve što je poteklo iz stare Grčke ,pa makar to bili i mitovi,nose u
sebi sasvim ozbiljne i istinske poruke. Na kraju…i mitovi su nastali od čoveka
koji je ozbiljno razmišljao i pokušavao da nešto objasni,ali u nedostatku ,ne
uma,ved isključivo mogudnosti bitnog apstrahovanja i pronalaženja sebe u
svetu fisisa,obratio se mašti za pomod. Bez ulaženja u pitanje koje nas ovde
ne interesuje,zašto je Pandora samo nadu ostavila zarobljenu,kao najvede i
najmodnije zlo,pa čak na vagi zla ona preteže u odnosu na sva ostala zla
sveta zajedno…treba pokušati objasniti zašto je nada tako okarakterisana
kod starih grka i ima li uopšte osnova za tako nešto. Da li to možemo
povezati sa lažnom nadom,koja je jako česta kod ljudi i koja je taj epitet
dobila zbog činjenice da se zasniva na vrlo maloj ili nikakvoj
verovatnodi,odnosno da se zasniva na fantaziji? Verovatno da je delom i
zbog te i takve „pogrešne“ nade ona bila omražena,medjutim,moramo
priznati da se nada,odnosno nadanje,javlja pre svega kao posledica
nesigurnosti,ili u sebe ili u druge,odnosno prema onome ka čemu je
usmerena. U tom slučaju nada je sasvim sigurno odsustvo vere i ulazak u
zonu blaže ili izrazite sumnje. Drugo,nada vrlo često vodi u razočarenje,što je
posve logično jer se bazira na verovatnodi,a zakoni verovatnode po
pravilu,kada god to mogu, „beže“ ka suprotnom od očekivanog.
Suprotno,odsustvo nade nas opet često vodi ka pozitivnim emocija i
„neočekivanom“ ili na veri zasnovanom ispunjenju i postvarenju. Odsustvo
vere u sebe[sa razlogom ili bez] govori nam da nam ili mozak nije baš
kvalitetan ili ne umemo da ga koristimo. U svakom slučaju,tačno je da –„gde
je glava prazna umom,tu je nada zauzela mesto“. Nada jeste iluzija jer dobro
znamo svi iz iskustva da nada i život obično idu u suprotnim smerovima. Ona
može toliko da nas slomi da možda sa pravom nosi epitet najvedeg zla. Tačno
je da nada može da bude korisna i pozitivna ali samo u kratkom vremenskom
razdoblju,ali sama činjenica da nas nada zaista poslednja napušta govori u
prilog tome da je ona vrlo opasna iluzija,posle čije pozitivne početne
ponesenosti sledi težak udarac. Lično bih skinuo navodnike sa „gornjeg“
stepenika,precrtao ovaj mesni pridev i nadu spustio daleko niže na skali
verovanja,čak i ispod sumnje. Nada nas ne održava,ved zavarava-vera nas
održava. Ne gura nas nada napred,ved unazad-vera je izvor naše pokretačke
snage. Nede nas nada eventualno spasiti od teške bolesti,ved vera! Nada
može biti samo apsolutni dokaz naše slabosti,i u nju bežimo samo onda kada
nismo sposobni da se suprotstavimo svemu onome što nosi život. Treba
verovati a ne nadati se,jer zaista,gde nema mozga –ima nade! Koliko je ova
priča o nadi kao i sama ova osobina vezana za našeg Judu,i koliko je bitna
kod same izdaje. Možda je Isus izneverio Judina nadanja,kao što je izneverio
nadanja gotovo svih jevreja…otuda i čin izdaje,manje je verovatno da je Juda
izneverio Isusova očekivanja kada je shvatio da je izdat,jer je to i
hteo,očekivao,a i sasvim sigurno da Isus nije imao nade jer je imao isuviše
mozga,ali to samo gledajudi sa opisane „realne“ strane pojma-nade,jer ako
prihvatimo religijski pogled,o duhovnoj blagodati,onda sasvim sigurno da je
nada postojala i kod Jude i kod Isusa. Isus je čak u jednom momentu ispoljio i
deo svog ljudskog u sebi,kada je na trenutak izgubio veru,zamenio je
nadom,zbog čega su iz njega „izašle“ čuvene reči-„Eloi! Eloi! Lama
savahtani“! Te reči mogle su da ugase nadu svih onih Isusovih sledbenika do
kojih su ove reči došle,da Isus nadu nije ponovo preobratio u veru,u
poslednjem trenutku. Dakle,nadati se-znači činiti zlo sebi i drugima,zamenite
je –verom!
Žrtvovanje…požrtvovanje…sakrifikacija,kao vrlo slični pojmovi izvedeni iz
pojma-žrtva,imaju i identični izvor-u religiji i njenim moralnim i kanonskim
načelima. Požrtvovanje je tek dosta kasnije obuhvadeno i etičkim
principima,koji su doprineli toj maloj razlici izmedju ova tri pojma.
Požrtvovanje je u suštini samo blaži i obavezno subjektivni čin žrtve,odnosno
žrtvovanja,dok je sakrifikacija religiozni čin žrtvovanja koji podrazumeva i
požrtvovanje i žrtvovanje objekta. Dakle,dovoljno je obraditi samo pojam
žrtvovanja da bi se shvatila i suština sakrifikacije i požrtvovanja. Žrtvovanje
kao principijelno religijski pojam jeste čin odricanja koji služi uspostavljanju
veze sa Bogom u cilju zahvaljivanja na milosti ili u pokušaju da se Bog
umilostivi,često i da bi se ublažio njegov gnev. Što se tiče čina
odricanja[onis],ono se razlikuje u zavisnosti od vrste religijske tradicije kojoj
pripadamo i vrsti „zahteva“ kojeg upudujemo Bogu i može se odnositi na
krvne žrtve[čovek,životinja] ili na beskrvne[hrana,pide,plodovi…],pa čak i
emocionalne žrtve,poput ispastanja,kajanja... Postoje i takozvane ritualno-
magijske žrtve ali one se ne razlikuju od pomenutih osim po cilju koji želimo
da postignemo i takodje imaju religijski izvor. Žrtvovanje je svojstveno svim
živim bidima[čak i biljkama] pa jeste upitno kako može imati religijski koren?
Medjutim kako govorimo isključivo o čoveku,ne možemo jedan čist
evolucijski nagon za samoodržanjem ili održanjem potomstva izjednačiti sa
žrtvovanjem umno uzvišenog i duhovnog bida. Tačno je da se i kod pojedinih
ljudi javlja samo ovaj pomenuti nagon,ali je pitanje da li te osobe možemo
nazvati ljudima. Tačno je i to da je kod čoveka ostao taj isti nagon ali se
upravo uz pomod religije a posredstvom uma i duha ovakav nagon pretvorio
u emotivno-duhovnu osobinu,dakle u nešto daleko uzvišenije od običnog
instinkta žrtvovanja. Danas ne možemo govoriti o žrtvovanju majke ili oba
roditelja za svoje dete u cilju čistog održanja vrste[mada je to svakako
zastupljeno],ali sama svrsihodnost i žrtve i žrtvovanja je mnogo šira i
duhovnija. Dalje,za razliku od životinja i biljaka,čovek se može žrtvovati osim
zbog samoodržanja i održanja vrste, i zbog prijateljstva,ljubavi,države…ali
svaka vrsta žrtve jeste ustvari religijski ukorenjena[naravno da nema nikakve
veze da li jesmo ili nismo religiozni,jer ovde je arhetip i tradicija u pitanju].
Žrtvovanje ima široku lepezu odricanja,od onih najbanalnijih, preko
žrtvovanja samog života[svog ili tudjih],pa sve do morijalnosti kao
najekstremnijeg vida žrtvovanja. Naravno,danas je žrtvovanje uglavnom
usmereno ka postizanju sopstvenog
uspeha,potomcima,roditeljima,prijateljima,državi…mnogo je redji religijski
motiv,medjutim osim morijalnosti koja je opstala[ali danas spada u
nemoralno žrtvovanje] i životinjskih žrtvi[zbog paganskih običaja u
religiji],žrtvovanje je uglavnom ograničeno na emocionalna i egzistencijalna
odricanja pre svega zbog postizanja uspeha[svog,potomaka…],milosrdnosti i
humanosti prema drugima[što je retkost] ili u siromašnijim društvima zbog
samog opstanka. U svakom od pomenutih oblika žrtvovanja,nesvesno
očekujemo i nagradu za svoje odricanje kao što od Boga očekujemo milost ili
ispunjenje traženog. Iako imaju koren u religiji,upravo su religijska žrtvovanja
danas najredja,ustvari,samo su se uloge obrnule. Medjutim simboliku žrtve
imamo u gotovo svakom religioznom ili tradicionalnom ritualu ili činu. Da li je
žrtvovanje poželjna osobina? Ako gledamo onu vrstu žrtvovanja gde ne samo
da primamo na sebe tudje obaveze ved i njihove greške,grehe i krivice,može
se govoriti samo o obliku poltronstva,svesnog…ili ako je usmerena prema
nama dragim ljudima[čak i deci,roditeljima],nesvesnog. Ako govorimo o
morijalnosti,takvo odricanje je danas apsolutno zlo[čak i u slučaju Avrama i
Isaka možemo postaviti pitanje moralnog ili nemoralnog čina]. Žrtvovanje
sopstvenog ili tudjih života radi dobrobiti bilo koga ili bilo čega,takodje spada
u antimoralni čin. Pa čak i ona poželjna žrtvovanja,a to su
milosrdna,egzistencijalna i emocionalna,najvedim delom zbog
pogrešnog,neuzvišenog ili nemoralnog cilja spadaju u negativne ljudske
karakteristike. Dakle,samo duhovno uzvišen cilj sa pomenute tri žrtve
možemo smatrati poželjnim i potrebnim,ali kako je to ipak dosta redak čin
odricanja i dosta redak cilj koji želimo da postignemo,generalno
gledano,žrtvovanje po sebi nije naročito pozitivna osobina. Naravno,onome
zbog koga je žrtva podnesena ona de uvek izgledati ispravna,sa manje ili više
[ili čak bez]-griže savesti. Kako ovde stojimo sa Judom,odnosno odnosom
Juda-Isus? Ako je Judi uloga izdajice bila namenjena i jasno odredjena onda
je ovaj apostol podneo najvedu mogudu žrtvu…žrtvu koja po značaju i jačini
prevazilazi ljudsko razumevanje,pa čak prevazilazi i samu Isusovu žrtvu. Ne
zbog izgubljenog života,naravno,ved zbog žiga najvedeg izdajnika i bestidnika
u istoriji na koji je svojevoljno pristao zbog najuzvišenijeg mogudeg cilja.
Ukoliko Judu posmatramo po „ulozi“ koju je odigrao opisanoj u zvaničnim
jevandjeljima,podneti emocionalnu žrtvu radi egzistencijalne dobiti,svakako
da je sraman čin a s obzirom šta je iz tog čina proisteklo,da je žrtvovanjem
napravio žrtvu,potrebnu žrtvu,koliko god to sve jeste paradoksalno,a samim
tim i manje verovatno,zasluženo danas nosi ved poznati epitet. Juda nam je
primer da žrtvovanje može „idi“ od najuzvišenijeg i najmoralnijeg do
najnižeg,bestidnog i najnemoralnijeg. Takodje ukazuje nam na to da svaka
izdaja mora obavezno podrazumevati i žrtvu u oba smera jer u suprtnom bi
bar za jednu stranu izdaja bila čin moralnosti.
Simpatija,empatija,ambivalencija,optimizam,pesimiza
m
„Ti li deš mi sagraditi kudu da u njoj prebivam?“
[Knj.Sam.2.]
Kao možda jedan u narodu opšte pogrešno shvaden pojam,osedaj koji
zovemo simpatija treba pažljivo obraditi. Simpatija ima etimološki koren u
starogrčkoj reči,i kao i svaki pojam koji je izveden iz starogrčke reči-logosa
ima upravo značenje u sebi samoj. Treba najpre pojasniti da je starogrčki
jezik takav da nemamo potrebu da kao u bilo kom drugom jeziku tražimo ili
izvodimo značenje iste,jer vedina starogrčkih reči su i logos i pojam
istovremeno,sama reč obuhvata i suštinu objekta na kojeg se odnosi.
Medjutim mnogi pojmovi su kasnije obuhvadeni latinskim jezikom[još kasnije
nemačkim i engleskim] a pri tom oslanjajudi se na grčki izvor,što je dovelo ne
samo do mnogo nebuloznih tumačenja reči ili pojmova ved i do velike
zabune u čitavoj filozofiji koja i danas traje,ali to ostavljamo etimolozima.
Simpatija jeste pozitivno i poželjno osedanje,i tačno da je povezana sa
aksiološko-etičko-estetskim vrednostima…ali sve ostalo što mislimo o –
simpatiji,kao osedanju je pogrešno. Simpatija izvorno nije nikakvo
„poklapanje emocija“ ili afinitet prema drugoj osobi zbog njene
lepote,zanimljivosti,duhovitosti,različitosti,iskrenosti…naprotiv,simpatija je
osedaj koji doživljavamo kada ostvarimo iskreno razumevanje za patnju
druge osobe,sa kojom se potom emocionalno identifikujemo.
Strah,tuga,nezadovoljstvo,neraspoloženje…da…a nikako,kako pojedini autori
navode-radost,sreda,zadovoljstvo,gnev,uzbudjenje,temparament,koji sa
simpatijom imaju veze koliko i oni sa svojim mozgom. Upravo su reči[poput
hiljada drugih]- patheia,pathos i simponia ,vremenom,sa „gašenjem“ grčke
misli i jačanjem rimske, „prešla“ u bilo koji ili kakav osedaj,pa smo dobili
kovanice tipa telepatija ili homeopatija,koje su nastale mešanjem 66
jezika,zadržavajudi grčki izvor. Tako da je danas opšteprihvadeno da simpatija
obuhvata sva osedanja,dakle i ona „pozitivna“ poput recimo-radosti. Kao
takva prihvadena je i u psihologiji. Ja tu,naravno,ništa ne mogu menjati ali
ipak du se držati izvornog i ispravnog značenja pojma simpatije. Nije bitno da
li je patnja uzročno etička ili estetska,bitan je sam čin emocionalne
identifikacije,u kojem,tačno,ima nečeg egoističnog,pre svega jer
identifikovanje ne bi ni bilo mogude da u svemu ne prepoznajemo i deo
sebe. Apsolutno je besmisleno govoriti o simpatičnim crtama neke ličnosti ili
simpatičnim „crtama lica“,medjutim govoriti o simpatiji kao preduslovu
prijateljstva ili čak ljubavi je potpuno opravdano. Dakle,simpatija mora
podrazumevati, i kao pojam sadržati u sebi četiri osobine-
patnju,razumevanje,identifikaciju,saosedanje i na kraju sve to obuhvadeno
uzajamnošdu. U suprotnom,imamo antipatiju,ali ako ne postoji samo jedna
od navedenih osobina-morate smisliti neki novi pojam za tu vrstu osedanja.
Dakle,simpatiju možemo odrediti kao emotivnu naklonost ka drugoj osobi ali
treba jasno znati šta,kako i zbog čega takva naklonost postoji. S obzirom da
smo govorili o uzajamnoj naklonosti,ne možemo redi za nečijeg kudnog
ljubimca ili za neki deo nameštaja da su simpatični[pogotovo ne ovo
drugo,osim ako nečija polica za tv može da pati,jer na njoj nije LCD ved stari
tv.]. Takodje,pojedini autori navode osedaje simpatije[i empatije] kao često
iracionalne,što nema nikakvih osnova kada se radi o simpatiji,kod empatije
ta mogudnost ved postoji ali samo kod pogrešne percepcije ili neznalačkog
anticipiranja fiziognomije ličnosti. Vratilimo se opet Judi i izdaji,sasvim
sigurno da je Juda gajio simpatije prema patniku Isusu[pa čak i u današnjem
značenju tog pojma],koje su naravno uzvradene,jer simpatija mora imati
udela u jakom i čvrstom prijateljstvu i onoj ljubavi koja je izmedju apostola i
Isusa sasvim izvesno postojala,kao i kod poverenja. Sasvim logično,da je
onda i simpatija bila jedna od desetina duhovnih staza pre skretanja na
pogrešni[ili zatraženi] put izdaje.
Empatija se razlikuje od simpatije poprilično više nego što nam to na prvi
pogled govori sama sličnost reči. Ovde nam ostaje isti problem sa značenjem
pojma-pathos,patheia, kao i sa simpatijom,ali ima mnogo manje značaja s
obzirom da empatiju mnogo lakše i daleko češde identifikujemo sa
„negativnim“ emocijama. Ako simpatiji oduzmemo iskreno saosedanje i
potrebnu uzajamnost,dobijamo empatiju,i to onaj oblik empatije[psihološki]
na koji obično i mislimo. Dakle sposobnost da intuitivno ili pomodu
ponašanja[in tracto] ili motorike lica objekta prepoznamo,razumemo i po
potrebi imaginativno doživimo patnju objekta. I ovde postoji identifikacija sa
osedanjima objekta ali s tom razlikom što je ta identifikacija „veštačka“[jer je
mi često ne posedujemo],sa izvesne distance,i u svrhu pomodi[govorim,dakle
o psihološkoj empatiji,kao najčešde obradjivanoj]. Jer da bi pomogli datoj
osobi moramo prvo „udi“ u njenu unutrašnjost,prepoznati,shvatiti je i na
kratko pokušati da se nadjemo u „njenoj koži“[doživeti osedanje kao
sopstveno]. Prepoznavanje osedanja,patnje druge osobe, možemo učiniti uz
pomod intuicije,ako nam je ista dovoljno jaka i „proverena“,ali je takva
intuitivna percepcija ipak najredji pristup,jer je i najnepouzdaniji,ali ni
ponašanje osobe nam nede biti od velike koristi ukoliko zaista nismo dobri
psiholozi,medjutim motorika lica je vrlo pouzdana,jer gotovo svi
prepoznajemo bilo koje osedanje druge osobe vrlo lako. Zašto je potrebno-
prepoznavanje? Iz razloga što objekat „posmatranja“ najčešde nede voljno
pokazati čak ni motorikom lica svoju patnju ili de to pokazati voljno ali na
nenamerno pogrešan način što nas može odvesti u zabludu. Empatija je vrlo
bitna i korisna u psihologiji i psihijatriji,medjutim korisna je i potrebna i u
medjuljudskim odnosima,naročito kod nama bliskih i dragih ljudi. Empatija
ved može biti u vezi i sa odnosom čovek-životinja,ali za nameštaj i dalje
ostaje „van upotrebe“. Zanimljivo je to da je ovaj pojam zapravo prvo
korišden u odnosu stvaralac-delo,dakle empatija je bila pojam isključivo
vezan za estetiku,odnosno umetnost…odnosno autorova osedanja preneta
na njegovo umetničko delo,koje kasnije,posredno može izazvati empatiju
kod posmatrača dela ili čitaoca u shvatanju umetnikovih osedanja. To
emocionalno stapanje tokom posmatranja ili čitanja olakšava nam i
razumevanje i dela i autora. Takodje,mada dosta redje,umetnik može izraziti
osedanja svog imaginarnog ili realnog modela ili junaka,ali to se dešava samo
kod onih umetnika koji se samo zovu umetnici. Dakle,tek nešto kasnije
empatija je postala daleko „širi“ pojam i postala je značajna u psihoanalizi i
psihologiji,kao i u samim ljudskim odnosima. I ovde bih ipak naveo jednu
bitnu grešku u definiciji empatije,ona ne može biti u cilju saznanja,pored
ostalog,i želja i namera posmatranog objekta,ved isključivo u cilju
neposrednog ili posrednog eficijentnog saznanja i razumevanja osedanja i to
onih koji pripadaju patnji,da bi došli do finalnog cilja-pomodi objektu ili
shvatiti ga[ukoliko je objekat-delo]. Empatija podiže težinu izdaje za još
jedan stepenik,a koliko je ona bila bitna u odnosu; Juda,apostoli-Isus,jasno je
iz samog čina tajne večere i raspeda.
Ambivalentnost…čovek ima iskonsku težnju da zauzme odredjeni
jasan,subjektivno zdrav stav prema svemu u njegovom okruženju,bez obzira
da li se radi o drugom čoveku,nekoj ideji,narodu,svojoj ili drugoj državi,nekoj
stvari,poslu na kojem radi,nekom drugom stavu ili nečijoj drugoj težnji. Samo
ako jasno može da razgraniči šta i zbog čega nešto ili nekog voli ili mrzi,ili gaji
neka druga negativna ili pozitivna osedanja,čovek može da deluje u skladu sa
prirodom i svojom samosvešdu. Upravo je ova samosvest o sopstvenim
osobinama,osedanjima,stavovima[dakle,prema sebi] i najodgovornija što
čovek želi da se i prema svemu ostalom odredi u potpunosti,bez ikakvih
nejasnoda i konfuzije. Medjutim,i pored te večite i jake težnje,ne postoji
čovek koji ima potpuno odredjeni stav prema bilo čemu,ali kako jedno
osedanje gotovo uvek ima jaku prevagu nad sebi suprotnom,vedina ljudi
nema očigledan problem sa ambivalencijom[što ne znači da nisu
ambivalentni] koja podrazumeva bar približno iste intenzitete pozitivnog i
negativnog osedanja,odnosno stava. Čovek je retko kada svestan
ambivalencije kod sebe po pitanju nekog odredjenja ili više njih,i ona se
otkriva ili slučajno ili to otkrije psihoterapeut,nekada ostane u nesvesnom do
smrti. Ambivalencija vodi ka kontradiktornim stavovima ili osedanjima prema
odredjenom fenomenu ili odredjenoj osobi,dovodi do oklevanja,stalnog
odlaganja,do mučnih sumnji,povremenom nedostatku entuzijazma…i sve to
demo lako prepoznati kod drugih[retko kada kod sebe] i bez obzira što nisu
sami svesni svojih postupaka,prepoznademo ih kao ambivalentne. Još vedi
problem nastaje ako čovek postane svestan svoje ambivalentnosti jer tek
onda postaje potpuno
konfuzan,neodredjen,depresivan,preosetljiv,medjutim prepoznata
ambivalencija je ipak bolja od neprepoznate jer se prilično lako leči
psihoterapijom. Nesvesnost o svojoj ambivalenciji koju možda nikada i
neotkrijemo,vrlo često ostavlja opasne ožiljke na našoj psihi i poprilično
ometa naše emocije,i takvo stanje se ne samo vremenom pojačava ,ved se
ambivalentnost širi na sve vedi broj odredjenja,postaje i kvantitativno i
kvalitativno veda. Možete da ne volite svoj posao ali morate da ga radite
zbog egzistencijalnih potreba,i to de svakako da vas odvede u nezadovoljstvo
i ostaviti traga na psihi ali daleko opasnije je kada nismo sigurni da li volimo
ili mrzimo svoj posao…kada nemamo ni približno jasan stav o tome,tada
psiha puca mnogo brže i snažnije. Jedina uteha[koja nije mala] je ta što je
ambivalentnost daleko više karakteristična za izuzetno inteligentne
ljude,duhovno i umno uzvišene,dok se kod onih „prosečnih“ i redje javlja i
pravi manje štete. Ambivalentna osoba je „stisnuta“ i to pod jakim
pritiskom,izmedju dva suprotna stava,dva suprotna osedanja i ne nalazi način
kako da se pritiska oslobodi,odnosno da pomiri suprotnosti ili još bolje da
jedan stav,jedno osedanje dovede u stanje dominantnosti,čime
ambivalencija nestaje. Priznadete da je vrlo mučno ako prema nekoj osobi
istovremeno osedamo ogromnu ljubav i ogromnu mržnju,ako smo
istovremeno i verujudi i ateisti jer nemamo ili imamo argumente i za jedan i
za drugi stav,ako ne znamo da li nekom dogadjaju da se radujemo ili da
tugujemo ili istovremeno imamo oba osedanja…psiha pod takvim
okolnostima pati i traži mehanizme odbrane,ali paradoksalno ti mehanizmi
odbrane „lome“ i psihu i telo još više. Genijalni ljudi su po pravilu svi
ambivalentni,i bez obzira da li su toga svesni ili ne[vedinom jesu] doživljavaju
užasna mučenja sopstvene psihe i duha…koja ih može odvesti u dve
krajnosti,ili genijalnom stvaralaštvu ili u duševnu bolnicu,pa čak i u
samoubistvo. Uglavnom genijalni i visokoduhovni ljudi „poseduju“ obe
krajnosti. Juda…njegova ambivalentnost u odredjenju prema Isusu ista je kao
i kod svih Isusovih apostola i sledbenika[nešto manje kod Marije i
Jovana],bila je vrlo izražena i evidentna,to čak ni četiri „pažljivo birana“
jevandjelja nisu mogla da sakriju. I to je donekle razumna osobina koja se
razvila kod apostola. Naravno,ambivalentnost kod Isusa je bila još izraženija
ali i potpuno nesvesna i neprepoznata[u nekim trenucima,da],iz dva razloga-
bio je genije i duhovno uzvišen i ona druga,nije se bilo lako nositi sa ulogom
koju je imao ili sam sebi nametnu svojim uverenjem. Ambivalentnost ne
možemo dovesti u direktan odnos sa izdajom,osim ako nije prepoznata i
odstranjena prevagom negativnog osedanja[što ne možemo tvrditi za
Judu],ovde je bitnije to da je postojala nesumnjivo velika ambivalentnost u
odnosu izdajnika i izdatog,mnogo veda nego medju ostalim apostolima i
Isusa,ali isto tako ne treba zaboraviti da samo dve osobe nisu izdale Isusa.
Optimizam i pesimizam…o ovim pojimovima du obrazlaganje svesti na
minimum[jer o ovoj temi se zaista može mnogo napisati],samo toliko da bi ih
prepoznali i razlikovali od nekih drugih vrlo sličnih ljudskih stavova,kao i da
razrešimo neke mogude zablude. Intuicija[udružena sa logikom] je za sada
jedina ljudska sposobnost koja nam daje mogudnost da zavirimo u
bududnost,da li de to zavirivanje biti i zavaravanje ili se pokazati kao
uspešno,zavisi delom od jačine intuicije ali naravno,najvedim delom od
subjektivnog stava o bududem dogadjaju. Dakle,vidovitost,prorokovanje…i
ostale gluposti ostavljamo časopisima poput „tredeg oka“,a ovde demo se
baviti večitom težnjom čoveka da spozna bududnost,na jedino mogudi način.
Nedu se baviti ni temom zašto je uopšte toliko jaka čovekova želja da
predvidi budude dogadjaje ili proviri kroz prozor bududnosti,bitno je samo
pomenuti da takva težnja postoji i da je izrazito intenzivna. Kao i svaki
čovekov stav,tako i njegov pogled ka bududnosti može biti ili pozitivan ili
negativan. Za sada postoji slaganje oko toga da je pozitivan stav o
bududnosti[optimizam],poželjan,potreban,pokretački,zdraviji…odnosno da
negativan stav[pesimizam] vodi u psihičke probleme,bolesti ili nas ne može
pokrenuti na akciju[ako i krenemo u akciju,to radimo nevoljno i bez
energije]. Medjutim…postoji jedno veliko-ali,koje može pokazati da je
takvo,pozitivno stanje kratkoročno dobro za optimiste ali dugoročno
pesimista je u mnogo povoljnijem položaju. Zašto je to tako? Prvo,ved ranije
pominjano,verovatnoda za negativni ishod je uvek veda,što de daleko češde i
jače uzdrmati optimistu nego pesimistu koji je takav ishod i
predvideo,drugo,pesimista je u oba slučaja na dobitku,ili nede patiti jer je
očekivao nepoželjan ishod,ali ako je ishod pozitivan on de biti daleko sredniji
od optimiste. Trede,pesimista u oba slučaja izlazi kao pobednik,jer u
prvom[pozitivnom] slučaju shvata sebe kao „spasitelja“,dok u
drugom,negativnom,sebe vidi kao „proroka“ koji je dobronamerno ukazivao
na krajnji ishod. I na kraju,opet se vradamo na inteligenciju…pesimista ne
samo da je daleko inteligentniji i intuitivniji od optimiste,ved za razliku od
optimiste koji uvek doživljava patnju,on doživljava –trpljenje. Još jedna
prednost pesimiste je ta što on svojim pesimizmom obuhvata sve mogude
prepreke koje mu se mogu nadi ka cilju,pa tako spreman,on i ako nevoljno
krede u akciju,vrlo lako de zaobidi predvidjene prepreke. Optimista de se
negativno iznenaditi i okliznuti ved kod prve prepreke jer je nije ni
pretpostavio. Jedini ozbiljan problem kod pesimizma što on može postati
radikalan,u smislu opšte demotivacije ,kao i to što je „infektivniji“ od
optimizma,kolektivni pesimizam daleko lakše nastaje i brzo se širi. A jedini
zdravstveni[mentalni] problem koji može napasti psihu pesimiste,to je
patološka zluradost ili ako je pesimizam permanentan i ekstreman-
mizantropija. Da ne bude zabune da promovišem pesimizam kao pozitivnu
vrednost,samo sam naveo činjenice,svakako da i optimizam ima svojih
dobrih strana,pre svega u jakoj borbi za pozitivne
promene,energičnost,istrajnost,borba za uspeh,potom, pomaže kod
verovanja[vere],odnosno njenog nastanka,pa i nade[za one koji u njoj vide
nešto pozitivno],ali da prvi vedi neuspeh kod optimiste može da napravi
„čudo“ u negativnom smislu,to je poznato,i još jednom savet, nemojte se
hvaliti preteranim optimizmom,jer bolje da sakrijete,odnosno da ne
pokazujete da niste naročito inteligentni,nažalost,tako stoje stvari. I ovde du
ponoviti,VERUJTE u sebe,a ne da budete svojeglavi optimista. Naizgled ova
tema nema mnogo veze sa činom izdaje ili sa našom pričom o Judi i
Isusu,medjutim treba znati da se defetizam zasniva isključivo na pesimizmu i
izdaji,i da je defetizam izuzetno zastupljen kroz sva jevandjelja,pogotovo je
uočljiv baš kod Isusa i Jude!
Apatija,ekstaza,ponos,hrabrost
„Ustani,što si pao na lice svoje?“
[knj.Isus.Nav.]
Apatija nije samo odsustvo simpatije ili empatije,ved prevashodno odsustvo
bilo kakvih senzibilnih osedanja i osedaja prema odredjenom objektu ili činu.
Mnogi pod apatijom podrazumevaju isključivo odsustvo
unutrašnjih,duhovnih senzacija,što nije tačno jer bi u tom slučaju
predstavljala samo jedan vid depresije,medjutim ona se podjednako odnosi i
na spoljašnja čula i telesne senzacije. Dakle izostanak bilo kakvih
afekata[psihičkih i fizičkih senzacija],uzbudjenja,emocija,pradenih opštom
ravnodušnošdu i nezainteresovanošdu. Apatija može biti opšta[Ja i svet oko
sebe] i trajna što se smatra ozbiljnim psihičkim oboljenjem,medjutim ako je
odredjena i ograničena prema odredjenom objektu ili činu,apatija spada u
normalnu reakciju čovekove psihe i organizma. Takodje,apatiju možemo
odrediti i prema tome da li je „usmerena“ samo prema sopstvenoj
ličnosti,prema drugom licu ili licima,odredjenoj radnji,što i dalje spada u
normalne reakcije[pod uslovom da nisu trajne]ili prema posebnim
dešavanjima u okruženju. Sa psihološkog stanovišta,svaka apatija je
nepoželjna, neprirodna i vodi ka [ili je deo] bolesti poput teške depresije i
melanholije. Religija je nešto sveobuhvatnije sagledala pojam apatije,pa je
ista vrlo poželjna osobina koja podrazumeva apsolutno bestrašde,i prema
čulnom svetu ali i prema najvedem broju emocija,odnosno svega onoga što
čoveka sputava da svoj duh i svoju ljubav isključivo usmeri prema Bogu.
Medjutim,crkva je ,naravno,po svom shvatanju i potrebama definisala ovaj
pojam,pa tako ga ograničila samo na askezu,tako da apatija van monaškog
života može biti vrlo opasna[???]. Filozofije,tradicije i religije
istoka[budizam,hinduizam,taoizam…] takodje u apatiji vide vrlinu i potrebu
čoveka,jer duhovna i telesna uzbudjenja ograničena na svetovni život
smatraju nedostojnim,bezvrednim,i ometajudim u dostizanju cilja potpune
duhovne smirenosti. Sa filozofskog gledišta,koje je sasvim sigurno apatiju
sagledalo i obuhvatilo iz svih mogudih „uglova“,počevši od Heraklita,preko
kinika,platonista,stoika,skeptika,sholastičara,nemačkih klasičara koji u apatiji
vide vrlinu,pa pojedini čak i najvede dobro,pa do filozofa renesanse,empirista
i uvek neizbežnih „prosvetitelja“ koji[za njih,logično] u apatiji vide apsolutno
negativnu karakteristiku. Kako uopšte gledati na fenomen apatije u opštoj
zbrci oprečnih psiholoških,religijskih,filozofskih stavova…? Uvek se treba
osloniti na izvorni pojam,na opšteprihvadenu definiciju,razmišljanja priznatih
genija,iskustvo, i sve to obraditi sopstvenim kritičkim sudom i umom[koji
iako potiču od subjekta,ne mogu biti subjektivni ved realni i opšti]. Treba dati
za pravo teorijskim pogledima filozofija istoka,zapada i antike koji u apatiji
vide pozitivnu osobinu,jer svakako da „psihosomatsko“ bestrašde čisti naš
duh i um od onih pogrešnih,iskrivljenih,negativnih i bespotrebnih vrednosti i
uzdižu um na viši nivo a duh vode ka opštem smirenju. Svaka vrsta apatije,
prema bilo čemu što nije od esencijalnog značaja za ljudski život jeste
apsolutno poželjna ali je i gotovo nemoguda[osim kod retkih pojedinaca] jer
čovek nažalost još uvek ima vrlo jako ubedjenje da samo egzistira,pa je vrlo
teško sa namerom postidi stanje apatije. Iz toga sledi da zaista oni koji bez
namere dosegnu stanje opšte apatije,imaju problem sa „zdravom ljudskom
prirodom“ i da imaju poremedaj psihe. To isto nam govori i iskustvo,na koje
se oslonila i psihologija,kasnije i psihijatrija. Takodje,apatiju ne možemo
vezati ni za „poremedaj genijalnosti“. Dakle,apatija koju želimo da
postignemo sa namerom,vrlo je korisna i potrebna,takodje i ona
iznenadna,parcijalna,apatija koja se povremeno javlja sa kratkim delovanjem
i koja je ograničena, ne može se često svrstati u pozitivnu osobinu ali je ne
možemo svrstati ni u poremedaj psihe jer je „štiti“ upravo
parcijalnost,kratkotrajnost…i kao takva može biti samo normalna reakcija
psihe na nešto po nama nebitno. U svakom drugom slučaju,apatija se može
smatrati,ne toliko nepoželjnom koliko jednim od simptoma nekog drugog
težeg poremedaja psihe pa čak i nervnog sistema. Bez obzira što po teogoniji
antičkih božanstava,kderka Ereba i Nodi; Apatija, jeste boginja izdaje,sam
starogrčki pojam apatije nije mnogo vezan za simbol ove boginje,odnosno
osobinu nad kojom vlada…apatija,posve logično, jeste u samoj osnovi izdaje.
Apatija je stanje koje sasvim kontradiktorno, pokrede „priču o izdaji“ od
samog temelja. Bez obzira što sama apatija,kao psihostatično stanje ne može
biti nikakav pokretač,ali ona je ono stabilno,nepokretno postolje od kojeg
sve ostalo krede,pa ni samog kretanja istorije bez nje ne bi bilo,dakle kapisla
baruta u metku dešavanja. Kada apatija zavlada,čovek prirodno traži izlaz iz
nje,što nas čini vrlo lako povodljivim i potencijalno vrlo afektivnim,ako to
povežemo sa religijskim simbolom apatije,jasno nam je zašto su, ne samo
Juda,ved svi Hristovi sledbenici,tražili i videli spas u Isusu i krenuli za njim
ostavivši sve iza sebe. Isusu je apatija sasvim sigurno najizraženija
osobina,kod Jude,ona je bila dominantna na samom početku i na samom
kraju ako apatiju posmatramo sa psihološke strane,sa religijskog pogleda na
ovaj pojam,samo je Isus mogao da dosegne[i to je i uradio] stanje apsolutne
apatije.
Nasuprot apatiji ali na pojmovno istoj skali stoji ekstaza. U principu imaju
potpuno identično polazište i ishodište ali putevi izmedju im apsolutno
divergiraju. U suštini, oba pojma podrazumevaju psihoemancipaciju od
ometajudih spljašnjih[čulnih] i unutrašnjih[emocionalnih] osetilnih impulsa u
cilju postizanja stanja ravnodusnosti prema svemu postojedem, kako bi se
potpuno ispunili apsolutnim,božanskim,blaženim…[naravno,ved smo govorili
da psihološki nepotpun pojam apatije ne podrazumeva ovakav cilj]. Sam
pojam[logos] ekstaze nam govori o stanju ljudske psihe[duha] koja se
oslobodila svih stega i izašla van kako bi se stopila sa apsolutom i prirodno
stanje zamenila natprirodnim zanosom. Ovde se
psihološka,religijska,filozofska,mistička gledišta medjusobno u velikoj meri
slažu u pogledu samog značenja ekstaze,s tim što psihologija kao nauka koja
se bavi isključivo iskustvenim i nespekulativnim, pojam
apsoluta[božanskog,blaženog,sveopšteg…] vidi kao dostizanje emocionalnog
blaženstva i duhovnog mira istovremeno. Psihologiji koja je nešto drugačije
teorijski odredjena od filozofije,religije i mistike ne možemo zameriti,ali
mnogim psiholozima i velikom broju ljudi treba ukazati da ekstaza kao cilj ne
može nikako biti povezana sa osedanjem beskrajne radosti ili najvišim
stepenom ushidenja…niti se može postidi upotrebom psihoaktivnih
supstanci,pogotovo ne sa onim na koje se uglavnom i misli[to je stanje
delirijuma,dementerije,pa i proširenje svesti,ne ekstaza],ali uz pomod nekih
spiritualnih i religijskih obreda,ili putem mističnih metoda,ekstaza se svakako
može postidi. Ali upravo je to ta kvalitativna razlika kursusa kojim se postiže
ekstaza ili suprotno,apatija. Spiritualnim,mističnim i religijskim ritualima ne
možemo dodi do apatije kao cilja ali do ekstaze to su jedini mogudi i ispravni
putevi. Povezanost pojma ekstaze sa strašdu ili seksualnim činom,nedu
komentarisati jer ne samo da bi to bilo spustanje ispod potrebnog nivoa u
objašnjenju ovog pojma ved i da želim da komentarišem ne mogu jer nemaju
ništa zajedničko…takva objašnjenja možete tražiti od umobolnih likova koji
su reč i pojam ekstaza uvrstili u elemente strasti. Mnogi čak ekstazu
izjednačuju sa agonijom,koja ima samo isto polazište kao i apatija i ekstaza,u
svemu ostalom,kursus,meta,se toliko razlikuju da je budalaština i pomisliti da
imaju sličnosti ili još „tragičnije“da leže na istoj pojmovnoj skali. Ekstaza je u
najkradem stanje kojim postižemo potpuni zaborav svojeg Ja i sopstvenog
okruženja u cilju spajanja našeg oslobodjenog duha sa onim
najuzvišenijim,transcendentalnim,sveopštim…kako ih ved u zavisnosti od
religije,tradicije ili filozofije doživljavamo. Najzad…ukoliko i psihološki stav
probamo da uvedemo u definiciju[u onim delovima koji se mogu neeklektički
usaglasiti] kako bi zadovoljili jednu opštost moderne definicije,ekstaza može
predstavljati i uzvišeno opšte snažno oduševljenje za neku
misao,ideju,doživljaj…pri čemu čovek u potpunosti i u kratkom periodu gubi
svaku vezu sa postojedim[ne i stvarnim] svetom,i pri čemu apsolutno gubi
sposobnost reagovanja na spoljne uticaje[u velikoj meri i na unutrašnje] i
gde mu je sva pažnja usmerena samo ka jednom objektu a kakav oblik on
može poprimiti,to smo ved razjasnili. Upravo ovaj „psihološki umetak“
povezuje ekstazu i izdaju,jer suprotno apatiji koja deluje kao
inicijator,ekstaza je ved impuls koji se odvojio od početnog istovetnog
polazišta i u sebi nosi potencijalnu opasnost da ako skrene sa pravog
puta,omaši i cilj[ne po sebi,ved za nas]i tada može voditi jedino ka izdaji.
Ukoliko izuzmemo uplitanje psihologije u pojam ekstaze bar u onoj meri u
kojoj je to mogude,dobijamo jasniju sliku o našim „junacima“ Judi i Isusu i
njihovom odnosu ali koji vodi ka sasvim ispravnim vrednostima,kako je i bilo
do pred sam čin izdaje kada psihologija čoveka ipak pokazuje da se na nju
mora uvek računati,jer psihologija bez bezgrešnosti,antimoralnosti i
negativnih emocija i stavova ne bi ni imala potrebu da postoji kao nauka.
Kako je čovek poprilično „upleten“ u ove pomenute osobine,moramo je
pozvati u pomod da bi nam olakšala da shvatimo Judin čin,jer je u jednom
momentu zalutao i krenuo pogrešnim putem,koji je ,kako smo ved
rekli,mogao odvesti samo ka izdaji.
Ponos[superbia] nije primarno, niti arhetipsko osedanje,ne možemo ga
povezati ni sa evolutivnim procesima jer nema instinktivni koren i svojstveno
je samo čoveku,niti ga možemo povezati sa teološkim korenima,odnosno
bogom datih osobina, ali ne može se smatrati ni stečenom
osobinom,odnosno osedanjem,dakle nije ni najmanje povezana sa
okruženjem,vaspitanjem, spoljašnjim ili unutrašnjim okolnostima. Možemo
redi da se radi o kongenitalnoj osobini bez nekih daljih i dubljih evolutivnih ili
transcendentalnih korena. Kako se razvojem psihologije,psihijatrije i
neuropsihijatrije sve više obrada pažnja na prenatalni život čoveka,dolazedi
do ozbiljnih[vrlo često i dokazanih] teorija i saznanja u pogledu nastanka
pojedinih kognitivnih osobina i psiholoških osedanja,i sam osedaj ponosa
trebalo bi objasniti prenatalnom psihologijom,jer svaka kongenitalna
osobina čoveka koja nije nastala iz instinktivnog niti je arhetipska, može
jedino imati prenatalni uzrok. Još jednom bih se vratio teološkom
korenu,koji ima sve potrebno,dakle sve „ispunjene uslove“,i to vrlo ozbiljne
da iz njega razvijemo osedanje ponosa,medjutim, bar sve poznate religije
govore nam o čovekovom ponosu kao negativnom,nepotrebnom i
antimoralnom osedanju koji sasvim sigurno nije od Boga,pa nam religijska
antiteza obesmišljava teološki izvor. Teističko stanovište bi nas odvuklo u
poprilično spekulativne vode,pa ga,uz naznaku da ima osnova i da je mogude
ipak nedemo obradjivati. Sam pojam ponosa možemo definisati kao osedaj
manje ili vedeg zadovoljstva samim sobom,mada postoje i vidovi ekstremnog
zadovoljstva koji su granični po pitanju psihijatrijskih bolesti. Naravno,osedaj
zadovoljstva samim sobom podrazumeva i visoko vrednovanje i poštovanje
sebe ili svojeg Ja. Ne treba ponos čak i u ekstremnim slučajevima povezivati
sa narcisoidnošdu ili egoizmom,koji imaju sasvim različite uzroke i posledice.
Razlika leži u tome što je ponos osedanje ograničeno i odredjeno na uvek
koristan dogadjaj[tu spada i umna aktivnost] u kojem smo učestvovali sami
ili sa drugim licima i bez obzira što je osedaj samovrednovanja i
samopoštovanja subjektivan,on je najvedim delom potpuno
prirodan,zaslužen i opravdan i pred objektivnim. Medjutim,preterano,s
namerom javno iskazano ili ne baš toliko zasluženo samopostovanje prelazi
ved u negativnu osobinu koju nazivamo hvalisavost. Ukoliko ovo osedanje
nije parcijalno,nije uzrokovano realnim stanjem i nema objekta prema kojem
ga odredjujemo,možemo govoriti o neopravdanoj narcisoidnosti,i to kao
bolesti. Zašto sam dao mogudnost narcisoidnosti da može biti i
opravdana…ukoliko od tri poslednja pomenuta uslova,izostaje
drugo,odnosno da zaista imamo potkrepu u realnom stanju
stvari,narcisoidnost nije negativna osobina i poželjna je u razvoju
samopoštovanja i samosvesti. Što se ponosa tiče,pomenudu,mada bi to
trebalo biti jasno svima,ovo osedanje se ne može odnositi na estetske
karakteristike ved isključivo na umne,duhovne i etičke. Postoji još nešto
bitno što bi trebalo naglasiti po pitanju ponosa a to je njegov primordijalni
izvor…koji može biti „normalan“-prirodan,realan,altruistički,kognitivni, ali
vrlo često je u pitanju i čovekov odbrambeni mehanizam od
negativnih,neprihvatljivih i niskih nagona koje poseduje,tako što od njih beži
u potpunu suprotnost društveno-socijalnih poželjnih i prihvatljivih
aktivnosti,a kao rezultat,odnosno posledicu, takve odbrane dobijamo –
ponos, i to opet posve „zaslužen“,jer sopstveno
vrednovanje,samopoštovanje i zadovoljstvo učinjenim imaju realnu osnovu.
Dakle ovde imamo razliku samo u inicijalnom delu uzroka ponosa…da li ga
pokrede prirodni ili sublimativni okidač. Medjutim,kao
sublimacija[psihološka] ipak u sebi nosi i deo nesvesnih kompleksa,ovakva
vrsta ponosa vrlo lako može da skrene u pravcu nadmenosti i
oholosti[sublatio]. Posto je sublimacija u psihološkom smislu vrlo
kompleksan pojam,ovde bih samo dodao da se ne mora uvek završavati
ponosom kao posledicom,niti da skrene u negativne čovekove osobine[ali
najčešde pod uticajem nesvesnog upravo završava nadmenošdu],ved ukoliko
je usmerena i pravilno kanalisana,psihološka sublimacija može odvesti u
neke sasvim druge i vrlo poželjne osobine čoveka,što je recimo Frojd odlično
zapazio kod usmeravanja libida ka uzvišenijim ciljevima,a mnogi geniji i
duhovnici svojim primerima to potvrdili. Rekli smo da je ponos potpuno
negativno odredjen od religije,pa samim tim Isus ,Juda i apostoli nisu
posedovali tu vrstu ljudskog osedanja[bar ne do vaskrsenja i javljanja
Isusa,kada se izvesno morao bar u tragovima pojaviti],medjutim što se same
izdaje kao čina tiče pa i one Judine,tu ponos može odigrati ogromnu
negativnu ulogu bez obzira što smo ponos u najvedoj meri odredili kao
prirodnu,donekle pozitivnu i potrebnu ljudsku osobinu. Ponos,pogotovo ako
ima izvorište u psihološkoj sublimativnosti,vrlo lako izaziva zavist[uz oholost i
nadmenost,koje smo ved pominjali],pa je izdaja vrlo „logičan“ korak…da li je
Juda u sebi nosio i ovu osobinu[prirodnu ponos sigurno nije,jer je bio vrlo
revnosan apostol],možemo samo da nagadjamo jer iz jevandjelja to baš i ne
vidimo. U svakom slučaju,da ne koristimo Judu kao primer,preteran i
sublimativan ponos jeste bitan stepenik koji vodi ga izdaji.
Za razliku od ponosa,hrabrost se svakako ne može uvrstiti u osedanja ved u
karakterne osobine a po pitanju psihogeneze je stečena osobina,odnosno
osobina koju stičemo pod uticajem fizičkih i psihičkih faktora u toku života.
Pojam hrabrosti definišemo kao intenzivnu želju,volju i akciju u cilju
ispunjavanja subjektivnih ili objektivnih specifičnih potreba uprkos brojnim
teškodama,preprekama i pre svega opasnostima koje nas ograničavaju i
sputavaju. Vedina u definiciji upotrebljavaju reč;obaveza,umesto ;potreba-
medjutim kako je hrabrost subjektivni i slobodni a ne nužan čin,ova reč je
potpuni višak. Takodje,hrabrost se uglavnom tretira kao vrlina,i to jedna od
najvedih vrlina…ali ovde treba pre svega jasno odrediti sve mogude „podele“
u suštini ove osobine,analizirati ih,pa tek onda donositi kritički sud o
hrabrosti kao vrlini ili mani. Hrabrost možemo meriti na skali intenziteta-od
minimalne do ekstremne,potom i na evolutivnoj skali-od nagona do
dokazivanja,možemo hrabrost meriti i etičkom vagom,dakle,može biti
moralna,humana ali i nemoralna,zločinačka,suluda…i na kraju hrabrost
možemo podeliti na fizičku i duhovno-intelektualnu koja sadrži u sebi još
mogudih podela…! Ali u suštini,svaki vid hrabrosti prevashodno treba
odrediti prema uzroku i cilju,pa postoje poželjene,pozitivne, smele vrline,do
onih koje se mogu smatrati negativnim,nepoželjnim i uvek bolesnim,koje po
pravilu u osnovi imaju komplekse niže vrste,pa ih tek onda analizirati prema
ranije navedenim razlikama. Sve nam ovo govori o tome da hrabrost
svakako može biti koliko vrlina toliko i mana,koliko čin
inteligentnog,pametnog čoveka,toliko i odraz ljudske gluposti,koliko moralna
toliko i potpuno nemoralna i na kraju može biti i posledica nekih negativnih
poremedaja[bolesti] ljudske psihe. Hrabrost u osnovi ima strah[o njemu
posebno,kasnije],odnosno prevladavanje straha-heroizam,medjutim mnogi
hrabrost dele na heroizam i sekuritatilitet,što je potpuno besmisleno jer
hrabrost i kao pojam, i po definiciji mora obavezno podrazumevati
heroizam[prevladavanje straha],a ne odsustvo,nepostojanje straha,koje
apropo može postojati samo u bajkama.Dakle,hrabrost je najkrade rečeno
heroizam,koji može biti fizički ili „psihički“,sa različitim
intenzitetima,različitih uzroka i svrha. Mnogi de identifikovati hrabrost sa
rizikovanjem,što je takodje greška jer se radi o dva različita pojma ali
hrabrost kao „viši“ pojam može vrlo često, izmedju ostalog ,podrazumevati i
spremnost na rizik. Samopouzdanje u osnovi hrabrosti[i na to demo često
naleteti u raznim definicijama],još jedan pogrešno i bespotrebno uveden
pojam koji apsolutno nema mesta u definiciji hrabrosti,ved upravo
obrnuto,hrabrost hrani samopouzdanje ali samo u slučaju kada je hrabrost
dovela do svrhe bez pogubnih posledica. Sama hrabrost koju smo ispoljili a
nismo postigli cilj,drastično ruši samopouzdanje. Takodje,hrabrost ne daje
snagu i istrajnost osim ako nije nagonska. Po intenzitetu,svakako da je
najveda hrabrost žrtvovanje vlastitog života,bez obzira na uzrok,medjutim
uvodjenjem uzroka i svrhe,takvu hrabrost možemo nazvati čovečnom ili joj
dati opravdani epitet bolesti. Ovakav vid hrabrosti je opravdan,pozitivan i
veličanstven čin samo ukoliko ima moralni uzrok,ukoliko je nagonski takodje
je pozitivan i opravdan ali ostaje na ta dva odredjenja,medjutim onaj najčešdi
vid ove po intenzitetu najjače hrabrosti,nema u osnovi ništa
moralno,svrsishodno i nagonski i kao takvu je sa stanovišta psihologije i
psihijatrije posmatramo kao manje ili više značajnu bolest u čijoj osnovi je
bežanje od postojedih kompleksa. Ved sam u jednoj od mojih knjiga navodio
primere koji su pokazatelji ovog odnosa kompleks-iskazana hrabrost,pa se ne
bih ovde ponavljao. Ali da se vratimo na onu najosnovniju podelu
hrabrosti,fizičku i duhovno-intelektualnu[umnu],fizička hrabrost osim one
najintenzivnije-spremnost žrtvovanja sopstvenog života,dakle prevladavanje
smrti,može podrazumevati i prevladavanje straha od fizičke boli,povrede ili
fizičkog otudjenja. Za svaki vid fizičke hrabrosti,bez obzira na intenzitet
ispoljavanja važi sve navedeno kao i za najviši vid heroizma. Što se se tiče
duhovno-intelektualne hrabrosti,odnosno ispoljavanja iste od strane našeg
uma ili duha tu prevladavamo neke druge aspekte straha, poput straha od
ismejavanja,sramote,kritike,objektivnih ili tudjih mišljenja,osude…pa čak,ali
nešto redje,od fizičkih pretnji koje mogu biti realne. Ali samo ispoljavanje
ovakvog vida hrabrosti podrazumeva od subjekta hrabrosti da isto tako i u
tolikoj meri ismejava,sramoti,kritikuje,daje slobodna mišljenja ili osudjuje
druga lica…[ne i da fizički preti,naravno,to je kukavičluk]. Posledice koje
možemo da istrpimo zbog britkog,ironičnog,sarkastičnog „jezika“ ili zbog
slobode mišljenja i govora, koju smo sami sebi dali,uglavnom spadaju u
„psihičke sankcije“ mada u zavisnosti od intenziteta ispoljene hrabrosti
možemo snositi i fizičke ili pravne sankcije. Ova[psihička] vrsta
hrabrosti,neretko spada po uzroku u bolesti psihe[a i kada to jesu,ne radi se
o „lečenju“ kompleksa,ved najčešde o histeričnim oboljenjima],nešto redje
su i moralna a još manje nagonska. Dakle,u najvedoj meri su ili evolutivnog
korena[dokazivanje,skretanje pažnje na sebe] ili sa histeričnom podlogom
subjekta…u oba slučaja moral je u vrlo problematičnoj zoni ili je skliznuo
ispod granice-u nemoral. Tredi,najredji uzrok je čisto duhovno-umni,potpuno
moralni ali mora se ispoljavati u odredjenom,specifičnom okruženju da bi se
uopšte nazvao činom hrabrosti,odnosno moralnom hrabrošdu. Kako po
pitanju ove osobine stojimo sa izdajom? Pa,posve jasno, za sam čin izdaje je
logično potrebna velika hrabrost,naravno po uzroku uvek nemoralna. Izdaja
je kukavičluk kojoj prethodi hrabrost! Ako se oslonimo na četiri izabrana
„zvanična“ jevandjelja,upravo nam je Juda dao najbolji mogudi primer
povezanosti hrabrosti i izdaje.
Hipertimija,hipotimija,fanatizam,smernost
„Taština nad taštinama,veli propovednik,
sve je taština!“
[Knj.Prop.]
Za razliku od euforije sa kojom se vrlo često meša,hipertimija se ne odnosi na
isključivo ekstremno povišene pozitivne emocije[laički nazvane osedanjima
srede],niti se odnosi na povedanu motoriku i fizičku aktivnost. Takodje ni
manični poremedaji ne mogu se identifikovati sa hipertimijom.
Medjutim,manija kao opštiji pojam i stanje mora u sebi uvek sadržati
hipertimiju i euforiju zajedno,kao što i melanholija mora podrazumevati
hipertimiju i subdepresiju. Hipertimija se odnosi isključivo na emocije i to na
ekstremno povišene emocije svake vrste,dakle i pozitivne[sreda] i one
negativne[tuga]. Bez obzira što se u psihijatriji hipertimija uvek podvodi pod
ozbiljne bolesti psihe,jer remeti mentalne funkcije koje čak mogu idi do
halucinacija i potpuno pogrešne percepcije i apercepcije, u blažem[po
intenzitetu] obliku ili kradeg trajanja ona može biti poželjna,jer je jedna vrsta
„čistača“ duše ali i podstiče duhovno i umno stvaralaštvo. Vrlo teško da
možemo pronadi primer genija ili ozbiljnijeg umno ili duhovno uzvišenog
čoveka koji nije patio od blažeg ili jačeg oblika hipertimije,pogotovo što su
recimo; megalomanija,odnosno samoljubivost,grandomanija,potom
zapuštanje egzistencijalnih problema i potreba,“umišljena“
verovanja,preteran polni nagon…itd., upravo neki od oblika ovakvog stanja
psihe. Nauka za sada nema dovoljno dobro objašnjenje za sam nastanak i
razvoj hipertimije[kao i za vedinu „bolesti“ psihe],odnosno sve sumnje i
verovanja se svode na povedanu kvantitativnu vrednost ili povedanu
aktivnost neurotransmitera[neurohormona],pa se na takvom verovanju
zasniva i lečenje. Kod hipertimije je posebno zanimljiv uzrok,jer na ovo stanje
bilo koji vid psihoterapije izuzetno retko deluje,pa ga[uzrok] ne možemo
tražiti niti u akutnom niti u hroničnom mentalnom dogadjaju ili doživljaju,što
za sada ostavlja samo dve mogudnosti ili patološko nervno oboljenje ili
transcendentne uzroke. Kako i patološko oboljenje s ogromnom
verovatnodom možemo odbaciti s obzirom da hipertimija u najvedem broju
slučajeva ima ograničen „rok trajanja“,ostaje nam transcendentnost.
Hipertimija kao bolest je jako povezana sa hrabrošdu[u njenoj je osnovi] i to
pre svega sa onom vrstom hrabrosti koju laički podvodimo pod „ludost“,pa
bi eventualni koren ovog stanja mogli možda potražiti i u teškim i
dugotrajnim kompleksima niže vrste,jer njima znamo uzrok[iz razloga što je
uzrok najčešde realan]ali se takodje ne rešavaju psihoterapijom ved
hirurškim nožem i uz pomod raznih umetaka[ukoliko je uzrok fizički] ili
lobotomijom[ukoliko je uzrok psihički],ili nikako[ako je u pitanju glupost i
neduhovnost]. U svakom slučaju,uvek kada govorimo o
beznadežnosti,moralnom bolu,preteranom bezrazložnom tugovanju ili o
preteranom bezrazložnom osedaju srede,mentalnoj
hiperaktivnosti,“ludačkoj“ hrabrosti,ekstremnom raspoloženju…govorimo
ustvari o hipertimijskim poremedajima; kratkotrajnim[normalnim] ili
dugotrajnim[bolesnim]. Najvedi deo ovoga što smo govorili o
hipertimiji,odnosi se i na –hipotimiju,osim toga da hipotimija podrazumeva
ekstremno smanjene emocije bilo koje vrste i da je u osnovi depresije. Takvo
stanje po intenzitetu jako sniženih emocija,naravno,naizgled može biti vrlo
korisno i poželjno jer na neki način stiti psihu i organizam čoveka i ne može
se smatrati bolešdu psihe,medjutim postoji nesto drugo što je posledica
takvog stanja i što ne samo da može voditi u bolest[i organsku] ved i po sebi
jeste bolest,a to je potpuna nemogudnost da se doživi bilo kakav osedaj
zadovoljstva ili nezadovoljstva na bilo kojem području života,kao i to da je
apsolutni neprijatelj duhovnog i umnog stvaralaštva. Naravno,kao i kod
hipertimije,govorim o intenzivnim i dugotrajnim oblicima,one kratkotrajne
koje smo svi ponekad iskusili smatramo normalnim. Hipotimiju ne treba
mešati sa jednom zdravom,poželjnom i vrlo korisnom osobinom,a to je
svesno,namerno i kratkotrajno blokiranje emocija u cilju „mentalne
odbrane“ od dogadjaja koji može da ostavi posledice po mentalno i fizičko
zdravlje,odnosno da nas psihički u vedoj i dužoj meri onesposobi[mada su
retki ljudi koji ovo uspevaju,jer je potrebna ogromna duhovnost,inteligencija
i upotreba pravilne meditacije]. Ovde bih samo dodao da postoje još dva
pojma ,odnosno stanja koja su u samo naizgled tesnoj vezi sa hipertimijom i
hipotimijom,a to su paratimija i paramimija. Paratimija u osnovi
podrazumeva doživljaj jednog emocionalnog stanja koji kao uzrok ima
dogadjaj koji normalno izaziva suprotno emocionalno stanje[npr.smejanje
nad tužnim dogadjajem i sl.],dok je paramimija fenomen koji podrazumeva
ispoljavanje jednog emocionalnog stanja koje je u suprotnosti sa
emocionalnim stanjem koje zaista osedamo[npr.radovanje pri osedanju
tuge]. Oba opisanja stanja su najčešde kratkotrajna,potpuno nesvesna i kao
takva mogu se smatrati korisnom odbranom organizma,medjutim,kao i kod
hipertimije i hipotimije,ako su dugotrajna i preterana[mada su to retki
slučajevi],spadaju u bolest i to najčešde kao posledica teškog oblika idiotije.
Koliko su ove distimije[hipertimija i hipotimija] bitne pojave u samom ili do
samog čina izdaje,i kako ovde stojimo sa odnosom Jude i Isusa[paratimiju i
paramimiju nedu uzimati u obzir jer nisu vezane za temu,pomenuo sam ih
samo zbog naizgled pojmovne sličnosti]? Ako bi se korak po korak penjali
stepeništem izdaje,morali bi naidi i na ovaj stepenik[distimije],koji je vrlo
bitan,ne samo zbog činjenice da bilo kakav poremedaj raspoloženja i emocija
ujedno dovodi i do poremedaja na etičkoj klackalici,ili što može dovesti do
lošeg rasudjivanja pa čak i neuračunljivosti,ved i zbog toga što u ma kom
obliku da se pojavi i ma kog intenziteta svaki oblik distimije izaziva nesvesnu
potrebu za traženjem krivca za svoje stanje [kao i kod frustracije],ali se u
ovom slučaju krivac uvek traži van subjekta. Isusa možemo okarakterisati kao
delimično hipotimičnu ličnost, Judu,nasuprot kao hipertimičnu…u tom
neskladu možemo tražiti i delid potrebnih kockica da pravilno složimo i
popločimo put do izdaje.
Fanatizam se pogrešno definiše kao emocija,negde i kao skup emocija ali u
suštini ona može podrazumevati samo čovekovu stečenu osobinu,nikako
neko čisto osedanje. Kao i svaka čovekova osobina,naravno,da mora
podrazumevati u samoj strukturi i odredjene emocije,mada su kod fanatizma
one potpuno neodredjene,akcidentalne i relativne. Fanatizam može biti
individualna ili pluralna osobina i najčešde je posledica hipokrizije[u prvom
slučaju] ili ideologije [kod grupnog,masovnog,kolektivnog]. U mnogo
manjem procentu fanatizam kao uzrok može imati i ispravne vrednosti,što
ovakvu vrstu fanatizma,pod uslovom da nije baš ekstremna po
inrenzitetu,može svrstati u poželjnu i korisnu. Pošto na fanatizam uglavnom
gledamo iz negativnog ugla,jer i njen sam najčešdi oblik ima negativne
uzroke i još negativnije posledice,tako du oblik blažeg vida fanatizma koji je
usmeren prema odbrani ne onih subjektivnih ideja,uverenja i subjektivnih
vrednosti ved isključivo realnih ispravnih vrednosti,ostaviti po strani uz
konstataciju da je mogud i čak moralan[vratidu se nakratko ovom vidu
fanatizma na kraju potpoglavlja]. Fanatizam,dakle, kao pojam podrazumeva
izrazito jaku posvedenost nekoj pogrešnoj ili pogrešno shvadenoj
ideji,vrednosti,uverenju ili njihovoj odbrani u tolikoj meri da posvedenost
prelazi u „zaslepljenost“ a odbrana u bezuslovnu spremnost na sopstvenu
žrtvu ili daleko češde druge žrtve. Fanatizam koji u osnovi ima
hipokriziju,nešto je blaži oblik ali svakako ne bezopasan,jer ne samo da može
dovesti do žrtvi[ako se hipokrizija ne leči,jer je bolest],ved svaki oblik
ideološkog fanatizma mora početi od pojedinca,odnosno napajati se sa
izvora hipokrizije. Bez obzira što donekle i veru[u religijskom smislu]
možemo shvatiti kao ideologiju,ipak se ovaj vid takozvanog verskog
fanatizma diferencira od čisto ideološkog,iz razloga što hipokrizija ne mora
biti u samom korenu ved namerno ili češde nenamerno pogrešno shvatanje
delova svetih knjiga religija od uticajnih pojedinaca ili vede grupe. Neretko i
sami ti delovi svetih knjiga,tako su napisani da se „opravdano“ mogu
pogrešno shvatiti,što odgovara inicijatorima bududeg fanatizma. I ideološki i
verski fanatizam po pravilu imaju vrlo pogubne posledice jer vode u masovni
terorizam,velike pa čak i sveopšte ratove. Naravno,za dokaz ovakve tvrdnje
imamo istoriju koja je prepuna krvavih ratova ili krvavih pirova pojedinaca
koji u osnovi imaju fanatizam bilo koje vrste. Postavlja se pitanje,zbog čega
subjektivna hipokrizija skrede ka opštem idealizmu ili pogrešno tumačenje
nekog svetog spisa olako prihvati ogroman broj ljudi? Ideologija nastaje u
društvima koja su u-ili pred sveopštim slomom,gde su beda,beznadje i
siromaštvo ved uhvatili maha ili se nalaze „pred vratima“,medjutim,pogrešno
je misliti da u savršeno uredjenim i dobrostojedim društvima ponekad ne
može dodi do bauka idealizma,naprotiv,dosta redje ali što je društvo
bogatije,srednije,uredjenije utoliko i veda šansa da dodje do ideološkog
„iskakanja“. Upravo su ovakva društva,kao i sama religija „bogom dano tlo“
za bujanje ideološkog i verskog fanatizma,jer čovek koji ne vidi svoju
esencijalnu ved isključivo egzistencijalnu ulogu u svetu oko sebe,postaje deo
stada,a filozofija stada svima je poznata…čovek koji je izgubio svoje Ja,svoju
esencijalnu ulogu u univerzumu postaje toliko lakoveran i povodljiv da i
najgluplja i najnemoralnija ideja može da ih zaslepi i natera da je bezuslovno
sprovode,šire ili brane. Fanatizam u osnovi nikako ne može podrazumevati
izdaju,jer izmedju ova dva pojma stoji nepremostiv jaz koji bi eventualno
mogao da ih spoji,medjutim subjektivnim gubitkom[iz bilo kojeg razloga] ove
osobine,odnosno samim prestankom subjekta da veruje u ispravnost onoga
što je do tada slepo verovao[osvešdenje ili u našem narodu-„opasuljivanje“ ]
jeste sama po sebi izdaja u očima onih koji su ostali verni datoj ideologiji.
Medjutim,uporedimo li fanatizam sa Isusom i Judinom izdajom,jasno je da su
i jedan i drugi bili fanatici ali u onom bezopasnom,korisnom i moralnom
smislu jer su svoj fanatizam „gajili“ na potpuno ispravnim vrednostima,širili
ga na potpuno neagresivan i nenametljiv način i ponizno ga branili,dakle
nema govora o onom negativnom, najčešdem obliku fanatizma.
Medjutim,ovakav vid fanatizma daleko je podložniji gubitkom dotadašnjih
uverenja subjekta jer ni po intenzitetu, ni po „kvalitetu“ nema sa strane te
potrebne zaštitne zidove koji vas teraju da gledate samo u jednom pravcu.
Otuda,Judina izdaja nije toliko iznenadjenje ali kako se radi o
fanatizmu,može se okarakterisati kao vrlo uznemirujuda i bolna izdaja sa
stanovišta izdatog.
Prvenstvena zamisao mi je bila da na ovom mestu obradim pojam
skromnosti,medjutim kako je smernost opštiji pojam koji u sebi
podrazumeva skromnost kao i još neke karakteristike i osedanja koja su
zanimljiva za ovu temu,odlučio sam da smernosti kao mogudoj ljudskoj
osobini dam prednost. Smernost pored ved pomenute skromnosti
podrazumeva i poniznost,kao i čednost,a izražava se najčešde
nenametljivošdu,stidljivošdu,jednostavnošdu,tektilnošdu a u osnovi svega
mora postojati navodna visoka moralnost i „specifičan“ odgoj,odnosno
vaspitanje. Upravo su ove dve poslednje karakteristike[pogotovo vaspitanje]
i odgovorne za dostizanje same smernosti i onih osnovnih i specifičnih
osobina koje se podrazumevaju u njenom sklopu. Dakle,u potpunosti i s
namerom stečena ljudska osobina,a da li de se pojaviti želja za njom najviše
zavisi od vaspitanja i okruženja u kojem čovek boravi. Smernost se smatra
vrlinom,i kao etička i kao religiozna vrednost. Medjutim,jasno je da smernost
bez obzira što u sebi zaista ima pojedinih elemenata visoke moralnosti,može
da bude ogromna prepreka u okruženju i okolnostima u kojem se nalazi
današnje društvo,čovečanstvo uopšte. Smernost ne može da ide paralelno sa
egzistencijom,jer je u potpunoj suprotnosti,pa je i religijski i aksiološki
svrstavamo u potencijalne suštinske karakteristike čoveka. Ali da li je ovakav
stav i ispravan? Upravo ovakav stav sa religijske strane je sasvim logičan,ne
treba ga niti ima svrhe dublje analizirati,jer religija i podrazumeva da čovek
izadje iz svere egzistencijalnog,a samu suštinu čovekovog postojanja je
srozala na najnižu mogudu meru. Daleko je čudniji etički pogled,medjutim on
se zasniva na poznatom i po pravilu pogrešnom „principu vedine“,i mada
postoje suprotni stavovi,problem je što „princip vedine“ u bilo kojoj oblasti ili
disciplini,obavezno podrazumeva i jedan opšti stav,jer ga čovečanstvo kao
takvog prihvata,dakle,uvek neizostavna psihologija gomile ili filozofija stada.
Ako izuzmemo čednost,koju svakako u jednom delu možemo smatrati
moralnom,sublimativnom,pa čak i vrlo duhovnom osobinom,i koja uistinu
može biti dokaz čovekove posebnosti nad ostalim živim bidima,a samim tim i
suštinu ljudskog bida izdidi van čiste egzistencije,utoliko poniznost i
skromnost ne možemo nikako identifikovati ni sa egzistencijom niti sa
esencijom bida zvanog čovek. Koliko god delovalo nerazumno,za razliku od
čednosti,skromnost i poniznost mogu vrlo lako čoveka odvesti u smeru
egoizma[duhovnog,pre svega],pogotovo ukoliko se smernost bazira na
religioznom. Svaki pokušaj ekstremnog i dugotrajnog „pravilnog“ odgoja od
strane roditelja,pogotovo ako je i okruženje religiozno[ono ne mora biti i
ekstremno,ved posve normalno],usadide u čovekovu psihu smernost kao
pozitivnu,potrebnu i poželjnu osobinu. Naravno,danas je ova osobina kod
čoveka poprilično retka,jer i pored religioznog okruženja,sam odgoj
potomstva nije isti kao ranije, roditelji pre svega žele da im potomak uspešno
egzistira pa ga u tom smeru i odgajaju,svesni da bi bilo koji element
smernosti od potomka napravio „nesposobnjakovida“ koji ne može da se
snadje u ovakvom surovom nehumanom društvu,što opet vodi u drugu
krajnost gde dobijamo vrlo egzistencijalno sposobne ljude ali bez ikakvih
duhovnih,intelektualnih,moralnih vrednosti i koji od čovekove egzistencije
ustvari prave najobičnije postojanje[naravno,o suštinskim vrednostima nema
ni govora]. Ali da to ostavimo za neke druge teme koje de obuhvatiti sukob
postojanja-egzistencije i esencije bida i da se vratimo skromnosti,koja je i
pored svega navedenog ipak opstala u popriličnoj meri za razliku od
poniznosti koja se gotovo izgubila[što je dobro] pa je nedu dalje analizirati.
Što se tiče čednosti,koja je samo naizgled osobina u nestanku,ona čak ima
tendenciju brzog porasta,i postaje sve prisutnija,zahvaljujudi pre svega
evolutivnim razvitkom ljudske svesti ali i bududim religioznim otrežnjenjem
koje de se sigurno dogoditi i dodatno idi u prilog čednosti. Najzad,nikako ne
treba izostaviti sublimativnost,koja je kod vrlo umnih i duhovnih ljudi sve
„popularnija“ jer je sve izvesnije da je Frojd,bar po tom pitanju bio apsolutno
u pravu. Dakle,čednost,nema negativnih osobina ako ima esencijalnu svrhu i
ne možemo joj ništa prigovoriti,odnosno kritički se osvrnuti na nju.
Poniznost,na sredu,kao vrlo negativna osobina,lagano nestaje i ljudi postaju
svesni da u ovakvom svetu u kojem danas živimo ne može biti opravdanja za
nju[naravno,poltronstvo,koliko god je često i uvek de ga biti, ne uzimam u
obzir jer to smatram osobinom koju nema ni jedno živo bide na planeti,tako
da poltrona izjednačujem sa najobičnijim kamenom,bez obzira što time
vredjam kamen]. Ostaje taj „večiti“ problem skromnosti,oko kojeg se često
„lomimo“ da li je poželjno ili ne,korisno ili ne,da li je pozitivna ili negativna
ljudska osobina. Pre analize skromnosti,napomena[možda bespotrebna];
poštenje,dobrota,stidljivost,nenametljivost…nemaju ama baš nikakve veze
sa skromnošdu. Stidljivost i nenametljivost du nešto kasnije na kratko
analizirati,jer su ospoljeni ali ne i jedini izraz smernosti. Skromnost se bazira
na tektilnošdu,umerenošdu i iskrivljenoj slici da se treba držati
proseka,sredine,da ne treba „strčati ni gore ni dole“ i da je to ustvari
najpoželjniji i najpametniji čovekov stav. Takodje,i ovde veliku ulogu
odigravaju psihologije gomile i stada. Za skromnost kao „vrlinu“ najpre treba
okriviti religiju,koja ju je i stvorila i koja bez obzira što danas nema toliki
uticaj ima mnogo jakog pomodnika u održavanju ovakvog stava-tradiciju[a
tradicija je veliko zlo,ako se zasniva na njenom održanju,i veliko dobro ako se
samo pamti,čuva od zaborava]. Skromnost je negativna vrednost iz više
razloga; može vrlo lako odvesti u poniznost ali i dovesti do kompleksa niže
vrednosti,drugo,skromnost je pradena odsustvom samosvesti,[koja je
Zaratustru oterala u brda],a samosvest je jedna od najpotrebnijih i
najvrednijih čovekovih osobina,[koja ga je naterala da sidje sa njega],i na
kraju,skromnost nije prirodno stanje čovekove psihe[iz tog razloga u definiciji
mora postojati-„s namerom stečena…“],pa ukoliko ga ipak poseduje,na
drugom mestu mora dodi do poremedaja,to znamo iz iskustva,skromni ljudi
imaju mnogo drugih negativnih osobina. Sa egzistencijalne strane sam
problem socijalizacije čoveka skromnost u velikoj meri onemogudava.
Skromnost kao vrlina je izmišljotina institucija religije jer svoju pastvu
najlakše je držati pod kontrolom ako je ponizna i skromna. Isus nije govorio o
poniznosti i skromnosti kao vrlini koja treba da postoji u odnosu čovek-
čovek,ved u odnosu čovek-Bog ,pa čak ni stari zavet koji toliko nipodaštava
čoveka kao bide ne govori o bilo kakvoj skromnosti kao vrlini. Ali institucija
crkve je kasnije ustvrdila da umesto samog Boga,to treba da važi i za
„njegove predstavnike na zemlji“,pa se zahteva takav odnos i prema crkvi i
crkvenim ocima,pa i aparatu vlasti. Ni sam Isus nije bio ni najmanje skroman
i ponizan,njegovo trpljenje radi uloge zbog koje je bio tu ili negovo čuveno
pranje nogu apostolima ne treba mešati sa poniznošdu i skromnošdu,a ako
me neko pita; „pa šta je to drugo osim potrebne poniznosti Isus hteo da
pokaže takvim činom?“,moj odgovor je –pa,pročitajte jevandjelja!
Naravno,ni njegovi apostoli nisu imali drugačiji stav prema ovim osobinama.
Sama smernost[sa svim svojim podstrukturama]može biti dobra osobina
samo ako ima religijski smisao i isključivo kroz odnos čoveka i Boga ,ali ne
Boga kao predstave,samo u tom slučaju čovek može postati Ničeov Natčovek
i pored postojanja Boga. Ostao sam dužan da obradim pojmove stidljivosti i
nenametljivosti…ove osobine moraju biti prisutne kod smernosti ali ne u
njenoj strukturi,ved kroz njeno ispoljavanje. Medjutim stidljivost i
nenametljivost su načini ispoljavanja i mnogih drugih čovekovih
osobina,češde vrlina nego mana. Stidljivost je u osnovi anksiozno stanje koje
predstavlja neuspeo pokušaj da svoja uvek pojačana i vrlo senzitivna
osedanja sakrijemo od drugih što dovodi do izraženih psihomotornih i
psihosomatskih reakcija koje ovo stanje dodatno pogoršavaju i prave začaran
krug iz kojeg nema izlaza,dakle i komunikacija sa drugim licima postaje
nemoguda. Može idi po intenzitetu od blagih do ekstremnih[paničnih]
osedanja stida. Za razliku od stidljivosti,nenametljivost nema u osnovi
nikakvo psihički granično stanje ved je nameran čin pojedinca koji time samo
izražava svoje umišljene ili stvarne uzvišeno intelektualno-duhovne
sposobnosti ali ne zbog skromnosti ved u cilju ironičnog svesnog ili
nesvesnog stava prema drugima. Nenametljivost podrazumeva uzvišeno I-D
stanje u polovini slučajeva[druga polovina je umišljena],stidljivost gotovo
uvek podrazumeva I-D stanje na zavidnom nivou. Kao takve
osobine,dakle,nisu,niti mogu biti partisi smernosti ali kako smo ved
rekli,podrazumevaju se u njegovom ispoljavanju. Što se izdaje tiče,čini se da
smernost od svih ljudskih karakteristika ponajmanje može imati bilo šta
zajedničko sa njom,još manje da se nalazi na putu izdaje. Apsolutno tačno
ako smernost posmatrate iz onog sveopšteg-prihvadenog ugla kojeg sam
ovde pokušao da obesmislim kao pozitivnog[izuzev čednosti]…u tom slučaju
,kao što sam ved i napisao,apostoli pa i Juda nisu bili ni najmanje
smerni,naprotiv,kao što ni danas nedemo pronadi ovu osobinu čoveka van
okvira asketskog života,pa ne može ni biti prepreka nešto što i ne postoji.
Ako prihvatimo ovaj drugi stav,smernost kao negativna osobina mora imati
ulogu u izdaji,i to čak ključnu ako želimo da se izvučemo iz njenih kandži[što
je prirodna težnja],jer samoosvešdivanje je samo po sebi izdaja drugoga ili
drugih a Juda je upravo takav i bio, i to je i uradio,samo sto Juda nije
„Hegelov sluga“,niti je Isus „Hegelov gospodar“,pa samim tim Judina
„pobeda je-poraz a Isusov „poraz“-velika,božanstvena pobeda.
Egocentrizam,altruizam,prkos ,milosrdje
„Hodi sa mnom kudi mojoj,i potkrepi se,
i dadu ti dar.“
[Knj.Car.]
Pojam koji se vrlo često meša sa egoizmom ili čak grandomanijom,odnosno
megalomanijom,medjutim egocentrizam je samo „posebno“ stanje svesti
koje se može ali i ne mora podrazumevati u pomenutim osobinama,što
naravno,ne znači da ima sličnosti sa njima. Egocentrizam podrazumeva
nesvesnu osobinu ličnosti da usled pojačane vrednosne
samosvesnosti[opravdane ili ne]ima problem da shvati i prihvati
razmišljanja,stavove,poglede i vrednovanja drugih ličnosti. Egocentrik je svoj
um i duh u potpunosti apsolutizovao i to svesno,medjutim nije svestan
činjenice da mu je to i prepreka da sagleda i „drugu stranu“ . Egocentrizam
nije bolest,nikakav poremedaj psihe,ved isključivo posledica rada na razvoju
sopstvene samosvesti. Medjutim,kako razvijanjem samosvesti u sebi
pronalazimo i dobre i loše osobine i osedanja,ove prve uzdižemo dok druge
prihvatamo,egocentrik loše osobine i osedanja koja pronadje u sebi ne
prihvata kao takve ved ih potiskuje,a često i preobraduje u pozitivne. Otuda
pogrešno sopstveno vrednovanje odnosno apsolutizovanje svih umno-
duhovnih karakteristika ili samo onih koje su po njemu pozitivne dok za
loše,negativne karakteristike nema mesta,potisnute su,odbačene.
Naravno,izuzetno su retki slučajevi u kojima pojedina ličnost zaista i ima
potpuno opravdanje za svoj egocentrizam i to se isključivo odnosi na
izuzetno velike duhovnike. Za razliku od egoizma i
megalomanije,egocentrizam je vrlo retka karakteristika genijalnih ili
visokoumnih ljudi. Egocentrizam se može odnositi na samo duhovne[etičko-
estetske]osobine,medjutim ne i na samo intelektualne…ved intelekt mora
biti „udružen“ sa duhom. Utoliko lakše demo prepoznati
pseudoegocentrika[kojih nije malo] i koji svesno glume tu svoju navodnu
osobinu,medjutim to ved spada u ozbiljna patološka oboljenja. Kod pojma
egocentrizma se javlja problem kada se sagleda iz različitih
uglova[psiholoških,religijskih,filozofskih],pre svega po pitanju perioda kada
se on može ispoljiti. U modernoj psihologiji se egocentrizam podrazumeva
normalnim stanjem do sedme godine života,jer dete u tom periodu nije u
stanju da sagleda potrebe i stavove drugih osoba,dok se u kasnijem periodu
podrazumeva kao bolest psihe. Naravno,kako je u psihologiji svako mogude
stanje čovekove psihe ustvari bolest,odnosno i da nema mentalno zdravih,
ovo ne treba da iznenadjuje. Psihologija se nikada nije „poigrala“ čisto
duhovnim uzrocima ved isključivo posledicama i fizioloskim uzrocima koji
imaju traumatski koren ili potisnut nagon u osnovi,pa tako nikada nije ni u
stanju da dublje obuhvati i analizira suštinu neke karakteristike ili osedaja.
Naravno,to ne znači da psihologija greši i da ima pogrešan pristup,ved samo
da nije sveobuhvatna i suštinska nauka[kao i svaka nauka] a i po definiciji to
joj i nije „posao“. Iz tog razloga,psihologiju i psihijatriju treba prihvatiti kao
naučni pristup ljudskoj psihi ali ako želimo da udjemo u suštinu ili da
shvatimo opštost bilo čega što je u vezi ljudske svesti,odnosno duha i
uma,moramo se okrenuti religiji ili filozofiji. Kako egocentrizam ne može
postojati bez prethodnog samoosvešdivanja,logično je da se ne može
odnositi na decu,tako da je to što psihologija prihvata kao normalno kod
deteta ustvari samo vid nagonskog egoizma,čist evolucijski nagon i jedino se
možemo složiti da je normalan. Medjutim,egocentrizam je normalan u bilo
kom periodu života ali teško da se može pojaviti do kraja puberteta,obično
njegova učestalost i intenzitet raste sa godinama. Tako da treba u potpunosti
odbaciti ovo stanje ljudskog duha kao mogudu bolest psihe,osim u ved
pomenutim slučajevima pseudoegocentrizma,koji se kao i svaki
neingeniozan poremedaj psihe zasniva isključivo na kompleksima niže
vrednosti. Etički pogled na egocentrizam kao na apsolutno negativnu
osobinu zasniva se na objašnjenju da svaki preterano pozitivni stav o svojoj
ličnosti,važnosti i jedinstvenosti nije moralan,naravno,ne treba naglašavati
da se religijski pogled na ovu osobinu u potpunosti poklapa sa etičkim,jer u
osnovi imaju isti koren. Etika je poput psihologije,danas priznata kao nauka a
kako je samo pitanje vrednovanja čovekovih osobina u samoj filozofiji
odavno izašlo iz okvira religioznog,i ovde možemo staviti veliki znak
pitanja[?]. Što se religije tiče,tu nema nejasnoda,egocentrizam je
suprotstavljanje samom Bogu i tu se „priča završava“ bez obzira što ,kako
sam ved napomenuo,religija ima daleko dublji i ozbiljniji pristup korenu
egocentrizma. Filozofija se kroz istoriju nešto manje bavila ovakvim stanjem
čovekovog duha,najvedim delom kroz etiku,medjutim ona savremena
filozofija koja je zadržala deo hegelijanstva,odnosno novohegelijanstva
takodje prevashodno „krivi“ samoosvešdivanje kao jedini mogudi uzrok
egocentrizma,medjutim pravi grešku u posledici,jer prihvata svesnost
postupaka,a u tom slučaju ne bi postojala razlika izmedju egocentrizma i
pseudoegocentrizma,što opet ovo stanje podvodi pod psihološku bolest,bez
obzira na bezuspešni pokušaj da tu istost obesmisli. Što se tiče geneze ove
karakteristike,egocentrizam je apsolutno urodjen i arhetipski usadjen u našu
svest,ali se nede i ne može ispoljiti sve dok ne dodjemo do odredjenog stanja
samosvesti,iz tog razloga je i nemogud kod mladjih još „neizgradjenih“
ličnosti. I po tom osnovu ne može se smatrati bolesdu psihe. Kada čovek
dodje do izvesnog stupnja samosvesti,njegovo razmišljanje,njegove
želje,postupci ulaze u sukob sa onim egocentričnim u nama,što dovodi do
vede ili manje iskrivljene slike ne samo o sopstvenoj ličnosti ved i o
stvarnosti. Ukoliko je egocentrizam na „zdravim“ nogama i nije ekstreman,i
sama iskrivljenost takve slike bide svedena na minimum. Ne možemo redi da
je egocentrizam u ma kom obliku upadanje u duhovnu zamku sopstvenih
iluzija i samoobmane,to nije tačno,ali da ima uticaja na ispravno
rezonovanje,to je nepobitno. Čovek ima večnu težnju da pod sopstvenu
komandu dovede svoje razmišljanje,želje…svoj um i duh,i to može postidi
isključivo stalnim razvojem svoje samosvesti,posledica je izbijanje onog
egocentričnog u nama koje je samo čekalo da mu se vrata otvore. Vrlo je
teško suzbiti tu karakteristiku kada se jednom ispolji,arhetipske
karakteristike se teško potiskuju,vradaju nazad i ponovo zaključavaju.
Dakle,pseudoegocentrizam je bolest,neprirodno stanje,najčešda je
pojava,potpuno negativna osobina ali i vrlo lako prepoznatljiva,pa demo od
takvih ljudi lako pobedi ili ih ignorisati,pa čak još bolje-spustiti ih na zemlju,ali
svi drugi oblici egocentrizma koji se baziraju na samosvešdu,ma koliko bili
nepotkrepljeni stvarnim stanjem duha i uma,nisu za osudjivanje. Mnogo je
vedi problem što se ljudima u okolini takve ličnosti čini da ih isti
obezvredjuje,odbacuje,ali treba shvatiti da egocentrik to ne radi sa namerom
jer nije svestan svog takvog postupka prema drugima…možda to nije
opravdanje,jer zaista može delovati destruktivno po okruženje ali isto tako
nije ni krivica. Da skrenemo priču na hrišdansko tlo…askeza,odnosno
monaštvo,jeste čist oblik egocentrizma,duhovnog egocentrizma,pa čak ima i
ozbiljnih elemenata duhovne gordosti. Nema govora o tome da sam Isus nije
bio egocentričan[kao što su to bili i Muhamed,Mojsije,Sidarta…po „smrti“
Isusovoj i Petar,Pavle,Jovan…],kao što nema sumnje da Isusovi apostoli[uz
pomenute Petra i Jovana] pre Isusove smrti,vaskrsenja i javljanja nisu bili
egocentrični…tek nestankom Isusa sa ovozemaljske scene i predajom
odgovornosti svojim apostolima,oni dolaze do samosvesti o sopstvenoj
veličini,vrednosti i onome što treba da urade kao bogočovekovi savremenici,
sledbenici i izabranici posle njegovog odlaska i zaveštanja. Medjutim,jedan
apostol je nešto ranije i na sasvim drugoj osnovi došao do
samoosvešdivanja…rezultat je poznat,logičan i očekivan-izdaja. Ovde imamo
istu povezanost sa izdajom kao i u slučaju smernosti,samo što je
egocentrizam kao posledica samoosvešdenja daleko opasnija i intezivnija od
samoosvešdivanja koje nas otudjuje od smernosti. Tako da je na putu do
izdaje,egocentrizam neizbežan.
„Zatvorenikova dilema“ je dobro poznati imaginarni eksperiment koji se
često koristi u objašnjenju potrebne kooperativne saradnje radi postizanja
što vedeg zajedničkog uspeha. Medjutim,daleko pre nego što je ovaj misaoni
eksperiment postao značajan u savremenom,ekonomskom i pravnom
društvu,on se prevashodno koristio u objašnjenju i potrebi altruizma.
Doduše,izvorna radnja te imaginarne priče je dosta komplikovanija i
obuhvata četiri učesnika i više radnji i zvala se „spasilačka dilema“,ali su je da
bi bila shvatljivija velikom broju ljudi i kako bi je prilagodili drugim svrhama[u
službi novca,naravno],pojednostavili,pretumbali i tako je sveli na dva
učesnika i nekoliko mogudnosti i nazvali je „zatvorenikovom dilemom“. Kako
je i ova izmenjena priča dovoljna za razmišljanja o altruizmu a i daleko je
poznatija,nje du se i pridržavati. Dva pritvorenika,bez mogudnosti ikakvog
medjusobnog kontakta, koja su počinila neko protivpravno delo,čekaju u
svojim zatvorskim sobama da ih odvedu kod istražnog sudije. Razmišljaju o
tome…i shvataju da imaju nekoliko mogudnosti. Sledidemo razmišljanje
jednog od njih[inače istovetno razmišljaju]…“ako bi obojica dutali,samim tim
ne bi priznali svoje delo,sudija bi odredio minimalne kazne“…ako bih ja bio
izdajnik i svu krivicu svalio na ovog drugog,ja bih bio oslobodjen,dok bi on
dobio maksimalnu kaznu“…“ali šta ako on možda razmišlja isto kao i ja,pa
hode da izda mene? Obojica bi dobili srednje teške kazne“…! Postavlja
se,naravno,pitanje kako bi trebali da postupe. Očigledno da bi kooperativno
ponašanje obojice[dutanje] dovelo do najnižih kazni i obojica bi prošli
prilično dobro. Medjutim,da li je čovek takav? Možemo li ovde pozvati
Hobzovog vuka? Da li bi čovek bio sebičan,izdao saučesnika,svalio svu krivicu
na njega, jer mu to garantuje slobodu? Ali odmah se postavlja logično pitanje
da li bi takav egoistički postupak bio baš od koristi jer imamo i drugu stranu
koja svojom izdajom,sebičnošdu i pokvarenom igrom može takodje da dodje
na istu ideju,jer i on teži tome da prodje nekažnjen? I gde je uopšte garancija
da de ako se jedan brani dutanjem,to isto uraditi i ovaj drugi? Da li de i jedan i
drugi biti „ljudi“ i braniti se dutanjem kako bi zajedno prošli sa najmanjom
mogudom kaznom ili de jedan biti vuk a drugi čovek[žrtva],ili
de,najzad,obojica iskeziti vučje zube,kako bi poturanjem noge ovom drugom
sebe oslobodili a ustvari dobiti srednje teške kazne baš zbog obostrane
sebičnosti? Sama priča,odnosno ovaj misaoni eksperiment,kao i pitanja u
njemu deluju „na oko“ ne baš teška i jednostavna,ali stavite se u ulogu
jednog od pritvorenika i shvatidete da ova psihološka igra nije ni najmanje
naivna i jednostavna,još ako priču uopštite u pokušaju razjašnjenja altruizma
ili postojanja Hobzovih vukova,na velikim ste mukama. Prvo treba razjasniti
da li je čovek u suštini zaista vuk ili altruista. Ako je vuk,zašto je vuk i zašto
onda uvek nije vuk. Ako je altruista,otkud uopšte ta potreba za
„kooperativnosti“ i zašto čovek nije uvek altruista,na kraju zašto svaki čovek
nije isti…ili da svi,svugde i uvek budu altruisti ili suprotno vukovi. Zašto se i
jedno i drugo samo povremeno javlja u nama. I na kraju,zašto postoje ljudi
koji su uvek i samo altruisti i oni koji su uvek i samo vukovi? Nema nikakve
dileme da je čovek medju životinjama najkooperativnije bide…gotovo svi se
slažu sa tim,medjutim to je greška…čovek jeste najkooperativnije svesno
bide ali ne može se porediti sa instinktivnom
kooperativnošdu,mrava,pčela,dabrova…koje nikada nedemo dostidi.
Tačno,imamo daleko razvijeniju svest,što znači da razmišljamo o svojim
postupcima,ali…što se altruizma tiče,koji je prilično iznad same
kooperativnosti jer podrazumeva mogudu sopstvenu žrtvu zarad spasenja
drugog ljudskog bida,to je potpuno instinktivna,nagonska radnja. Tu se ne
razlikujemo od pčela i mrava,ovde to što čovek ume da razmišlja ne treba
dovoditi u vezu sa altruizmom. Ako vidite sa obale da se neko davi u
reci,sasvim sigurno nedete stati pa razmišljati o mogudim ishodima,ved dete
trenutno,nagonski skočiti u vodu ili to nedete uraditi…..hodu-nedu,šta
ako,možda,ali…i ostala čovekova umna preispitivanja ovde ne igraju nikakvu
ulogu,niti se dešavaju. Dakle,altruizam je nagon,životinjski nagon. Ali zašto
onda imamo ljude koji bi skočili u reku i one koji to ne bi? I zbog čega
altruizam uopšte postoji,zašto bi rizikovali sopstveni život da bi pokušali da
eventualno spasemo neko drugo živo bide…koje niti poznajemo niti nam je
bilo kakav rod? Zatim,postoji li „altruistička izdaja“,da li ostajanjem na obali
reke ustvari izdajemo tudji život,pa čak i ako smo sigurni da su vrlo male
šanse da donesemo davljeniku spas a velike da se i sami udavimo…a
opet,neko de i pored tih činjenica ipak bez razmišljanja skočiti u vodu.
Evolucijski i arhetipski čovek je sebična ličnost,pogotovo sa stanovišta teorije
evolucije koja se u velikoj meri i zasniva na kompeticiji izmedju jedinki. Ovde
se odmah može postaviti pitanje,pa otkud onda nailazimo na tako česte
primere saradnje,samoodricanja i samopožrtvovanja u korist svoje vrste
medju živim svetom? To čak obesmišljava altruistički nagon. Odgovor leži u
oblasti biologije,i to više odgovora,medjutim kako su ona zaista izuzetno
komplikovana za čitaoca koji nije dobro upuden u biologiju i
genetiku[sukcesivne modifikacije,multilevel selekcije,adaptivne
vrednosti…],nedu ih ovde iznositi,ali du pojasniti jedno daleko jednostavnije
objašnjenje,koje naravno nije nezavisno ved deluje kroz i zajedno sa
pomenutim modifikacijama,selekcijama i adap.vrednostima…medjutim lakše
je shvatljivo i igra izuzetno veliku ulogu,čak šta više osnova je svih pomenutih
bioloskih fenomena. U ovom objašnjenju čak ne postoje gotovo nikakve
razlike da li govorimo o evolucijskom i religijskom postanju,odnosno
genezi,jer podržava obe teorije,i biološku[evolutivnu] i religijsku. Razlika je
samo u tome što se može govoriti o nesvesnom[kod evolucije] ili svesnom
fenomenu[kod religije] ali to ne menja suštinu ni najmanje. Radi se naime o
činjenici da smo svi[govorim o vrstama] morali nastati od istih predaka.
Apsolutno nije mogude da ne posedujemo deo genoma prvih homo
sapiensa,dakle,svi ljudi,od prapretka do današnjih dana jesu u rodbinskoj
vezi. Nezavisno od toga koliko smo zaista udaljeni rodjaci ali svi u svom
nesvesnom i podsvesnom imamo taj „altruistički gen“ koji nam govori da bilo
koje ljudsko stvorenje koje sretnemo ili vidimo jeste naš rodjak. U tome leži
tajna altruizma,baš u tom „altruističkom genu“ kojeg nismo svesni.
Egzistencijalni najbitniji „čin“ je –produžiti svoju vrstu,odnosno obezbediti
svojim genima egzistenciju i posle naše smrti. Ni toga često nismo svesni,jer
je to bio,ostao i ostade zauvek životinjski nagon. Kako u našem
nesvesnom[podsvesnom] stoji to da imamo sa bilo kojom osobom čak i
najmanje zajedničkih gena,samim činom sopstvenog žrtvovanja u cilju
spasenja druge osobe mi i dalje vidimo samo činjenicu da demo spasemo li
„davljenika“ čak i preko njega[pošto smo rodjaci] obezbediti da deo naših
gena u bududnosti nastavi da egzistira. Ponavljam,toga nismo svesni,otuda je
altruistički čin nagonski,instinktivan ali istovremeno i veoma snažan.
Altruizam nema veze sa tim koliko smo moralni,dobri,humani…čak de i
najveda moralna bitanga skočiti u reku da spase nečiji život. Dakle,ostaju
nam još dva pitanja-zašto smo ponekad altruisti a nekada egoisti i
drugo,zašto je neko uvek altruista a neko uvek nepopravljivi egoista. Kod
prvog pitanja,objašnjenje leži u sukobu Hobzovog „vuka“ i altruiste u
nama,kako de se ispoljiti,odnosno ko de izadi kao pobednik baš u onom
trenutku kada treba da „skočimo u reku“,zavisi od mnogo toga. Pre svega ne
treba zaboraviti da je borba ravnopravna jer zakoni evolucije su u osnovi i
jednog i drugog. Zašto de nekada vuk pobediti altruistu u nama ili
obrnuto,nauka još nije dala potpuna objašnjenja,a ono što je nedvosmisleno
utvrdila opet je u domenu čiste biologije. Problem je u tome što se radi o
trenutnoj odluci,kao što ne treba zaboraviti da se altruistički čin ne može
planirati[u slučajevima kada se radi o dužim procesima],jer to onda nije
altruizam ved „samo“ humanost. Koliko umno-duhovni faktor ima ulogu u
svemu tome,u svoj toj borbi i pobedi, za sada nemamo ni nagoveštaj o tome
da se možemo približiti odgovoru. Što se drugog pitanja tiče,naučni[biološki]
pokušaji da se dodje do odgovora ne daju nikakvih rezultata ali
suprotno,psihologija,kao i umno-duhovni fenomeni mogu da daju
odgovor,koliko-toliko realan…naime,radi se samo o tome da poremedaji
ličnosti koji u osnovi imaju ekstremni egoizam,neobjektivnu narcisoidnost i
sl.,apsolutno blokiraju altruistički čin. Mnogi psiholozi čak govore o strahu
koji sputava altruizam,ne uzimajudi u obzir pomenute poremedaje,medjutim
strah u sklopu egoizma je samo posledica ovih poremedaja,što govori u
prilog činjenici da i psiholozi nisu baš imuni od kupovine diploma. Sada
možemo da se prihvatimo pokušaja da povežemo altruizam i izdaju. Ved smo
na početku povezali izdaju i takozvani kooperativni altruizam u slučaju
čoveka –vuka. Potom smo govorili o tome da je svaki neiskazan altruizam u
momentu kada je zaista potreban,takodje izdaja drugog čoveka kome je
pomod potrebna…ali i etički gledano,to je uopšte izdaja čovečnosti.
Medjutim može li sam altruizam,odnosno ispoljeni altruizam dovesti do
izdaje ili obrnuto,da sam čin izdaje bude altruistički. Prvo,izdaja sama po sebi
ne mora uvek da bude ni antialtruistički ni nemoralan čin,pre svega ako
znamo da je izdaja svaki vid odavanja potencijalnog čina ili ideje druge
osobe[naš narod to naziva cinkarenjem],bez obzira na svrhu. Ako saznamo
da neko sprema nečije ubistvo,samo izdajom potencijalnog ubice,spašavamo
jedan život[a pri tom ne uništavamo ni život mogudeg ubice],dalje,rizikujemo
da i sami budemo žrtva osvete…tu imamo sve potrebne elemente za
altruistički-izdajnički čin. Medjutim,ako odamo neku ličnost koja je svoj
zločinački ili nemoralan,protivpravni čin ved uradila a mi bili jedini
svedoci,naravno,u tom slučaju ne možemo govoriti o bilo kakvom altruizmu
ali o činjenju dobrog dela-izdajom,svakako. Ali ovo su izuzetno retki,granični
slučajevi i nisu toliko povezani sa temom knjige,jer pokušavamo izdaju da
sagledamo iz drugog ugla,zato se vradam Judi i Isusu…uzmemo li gnostička
jevandjelja,pa čak i četiri zvanična[pod uslovom da ih kritički
sagledamo],Juda je svojom izdajom Hrista izvršio jedan izuzetan,najuzvišeniji
altruistički čin,bez obzira što je i izdaja najveda moguda. Juda je žrtvovao ne
samo svoj život,ved pre svega svoje „ime“,sebe,odnosno svoje Ja,da ostane u
istoriji kao najomraženija ličnost ikada,a spasao je jednu ideju, najuzvišeniju
ideju oličenu u liku jednog čoveka-Isusa Hrista,“spasao“ je hrišdanstvo pre
nego je i nastalo.
Kontumacija[lat.contumacia],odnosno na slovenskom-prkos,po pravilu se
poistoveduje sa inatom,medjutim samo efikacija i posledice su im
zajedničke[posledice ne i obavezno],dok im se uzroci razlikuju u velikoj
meri,što ih potpuno razdvaja kao pojmove. Samo uzrok suštinski odredjuje
sam pojam. Napravidu digresiju,na primeru glavobolje- nije isto imati
migrensku ili tenzionu glavobolju…glava boli u oba slučaja,to je činjenica,ali
to je samo posledica koja odredjuje glavobolju kao opšti pojam,medjutim
migrena i tenziona glavobolja nikako ne mogu biti na istoj pojmovnoj skali,ne
mogu biti ni slični pojmovi,jer je uzrok u potpunosti različit. Utoliko prkos i
inat po efikaciji i često posledicama, pogrešno doživljavamo ne samo slično
ved i potpuno isto. Inat je uvek negativna i bolesna osobina,jer u suštini
predstavlja suprotstavljanje tudjoj volji,želji ili mišljenju zarad samog
suprotstavljanja,nema dakle nikakav cilj,odnosno cilj je apsolutno besmislen.
Inat spada u infantilne osobine čoveka,i dok u detinjstvu to ne mora biti
bolest,mada ima osnovu u kompleksima niže vrednosti,ali je po pravilu
prolazna osobina[potisnuta]. Ali ako se pojavi kod odraslog čoveka ili se održi
još iz detinjstva,onda ved prelazi u stalnu karakteristiku i opet neingenioznu
osobinu koju treba lečiti. Ali da se vratimo temi,odnosno,prkosu kao ljudskoj
karakteristici. I ovde imamo jako izraženo suprotstavljanje pojedinca
želji,volji ili mišljenju drugog ili drugih lica,i to je jedino zajedničko što ovaj
pojam ima sa inatom. Medjutim za razliku od inata gde ne postoji motiv,kod
prkosa motiv je izraženi sekundarni uzrok. Primarni uzroci mogu biti
različiti,od onih negativnih,nemoralnih koji su doista vrlo retki, pa do
normalne,poželjne reakcije psihe u odbrani svojeg Ja. Najčešdi primarni
uzrok je osedaj da tudje mišljenje ili zahtev,delovanje, dovodi naše Ja u
položaj da se oseda inferiorno. Naravno,ukoliko zaista nismo umno ili
duhovno inferiorni onda de se naša psiha trenutno pobuniti,prvo u cilju
odbrane a potom i u cilju reakcije usmerene ka drugom licu. Drugi,isto tako
čest razlog prkosa može ležati u našem sopstvenom ubedjenju[koje takodje
ne postoji kod inata],i otuda potreba da negiramo tudja, ili uporno
tvrdimo,dokazujemo svoja. Kod prvog uzroka,ne možemo dovoditi u pitanje
opravdanost prkosa kao karakteristike,on uvek je potreban i ispravan. Kod
drugog,branimo subjektivno ubedjenje,koje može biti ispravno i moralno ili
pogrešno i nemoralno,u zavisnosti od toga se i odredjujemo prema prkosu
kao dobroj ili lošijoj osobini. Dakle, u suštini,prkos nije nužno negativna i
štetna osobina,leži na racionalnom postolju[opet za razliku od inata] i ima
jasan i smisaon cilj. Naravno,prkos se ne može smatrati infantilnom
osobinom jer se u detinjstvu i ne može ispoljavati,nema uzrok u odbrani od
„opet tih dosadnih kompleksa nižih vrednosti“ i nije nikakva bolest ili
simptom mentalne bolesti[poput inata]. Prkos vrlo često može biti i vrlo
snažan motivator u životu,naročito u onim težnjama,odnosno situacijama
koje nam realno ili ne, izgledaju nepremostive. Uloga prkosa u izdaji? Nema
potrebe objašnjavati da prkos može dovesti do izdaje[mada daleko manje
nego inat],ako je uzrok toliko jak i negativan ili je odbrambeni mehanizam
toliko pojačan da posledica postaje istovetna sa posledicama inata,a o čemu
smo ved govorili na samom početku. I inat[u vedoj meri] i prkos[u manjoj]
jesu stepenici ka izdaji. Zanimljivo kod prkosa i izdaje da može postojati i
identična reakcija izdatog ali još više da upravo prkos bude reakcija na izdaju.
Kako nas kroz svako poglavlje ustvari vode Juda i Isus,i teme završavamo sa
njima,upravo „Isus“ nam može najboljim primerom pokazati ovaj poslednje
naveden odnos izdatog i prkosa,i to kroz delove pesme molitvene Vladike
Nikolaja-„u prkos izdaje sramne…“, „u prkos Jude i fariseja…“.
Milosrdje…pojam vodi poreklo iz starogrčke kulture[kao i gotovo svaki
pojam],mada se javlja i dosta ranije u starim istočnim kulturama ali kao
simbol opšte dobrote čoveka,medjutim sama reč je latinskog porekla-
misericordia,pa se preko nemačkog filozofsko-semiotičkog uticaja ova reč i
kod nas daleko više koristi kao mizerikordija umesto milosrdje,naročito iz
razloga što je ova reč pojmovno potpunija od naše reči milosrdje,jer
obuhvata i samu milosrdnost ali i
sažaljenje,samilost[milostinja],pomilovanje,milost,itd. Pa baš zbog te
opštosti pojma i ja du koristiti reč –mizerikordija kako ne bih morao da
posebno obradjujem pojedine navedene posebne pojmove u posebnim
potpoglavljima. Doduše mnogi naši teolozi,filozofi i psiholozi u samom
milosrdju vide nabrojane osobine,što nije posledica neznanja ali isto tako
nije ni baš potpuno ispravno. Kako ne bih dodatno zbunjivao čitaoce ja du
mizerikordiju odmah „rastaviti“ na posebne ljudske osobine koje nosi u svom
sklopu i krenudu upravo od samilosti,za koju se milosrdje najčešde u narodu i
vezuje. Pre svega,jedna napomena,niti mizerikordija,niti bilo koja osobina u
njenoj strukturi, nije, niti može biti istovetna sa humanošdu ili dobrotom kao
takvom. Dobrota je daleko opštiji pojam,dok je humanost,naprotiv,na daleko
nižem stupnju od mizerikordije,dakle humanost je samo delid potpore
mizerikordiji,dok je to isto mizerikordija u odnosu na dobrotu. Vradamo se
samilosti[milostinji] kao potencionalnoj ljudskoj karakteristici,a ona
podrazumeva svojevoljan[dobrovoljan] čin u cilju pomodi drugom licu [ili
drugim licima] koje se nalazi u teškoj,beznadežnoj,nezavidnoj situaciji,a
sama pomod može biti duhovna[nešto redje] ili materijalna[u
novcu,hrani,odedi ili fizičkoj pomodi druge vrste]. Podrazumeva se da je onaj
koji daje milostinju imudniji ili duhovno bogatiji od onoga ko je dobija ili
traži,kao i to da davalac ne zahteva i ne očekuje nikakvu „kontrauslugu“ pa
čak ni zahvalnost,koja je dobrovoljan čin primaoca milostinje. Ovde imamo
problem u rečenici „onaj koji traži milostinju“…,nešto sasvim drugo je udeliti
nešto nekome ko traži i uraditi to bez njegovog zahteva ved zbog trenutnog
sažaljenja ili humanosti darodavca. Kao što znamo iz iskustva,obično se
milostinja traži[često i predutno,pružanjem ruke i sl.],a davalac milostinje
uglavnom daje baš iz tog razloga,dakle,kao primer, retko ko de udi u crkveno
dvorište i tražiti po uglovima ili dovikivati prosjake da im nešto da…uglavnom
de to učiniti jer prolazi pored njih ili de isti biti i malo napadni. To nije davanje
milostinje,to je čak i granična humanost[traži i dobideš]…mnogi daju i kada
im ne traže ali treba znati da je to najčešde pseudosamilost,jer u najvedem
broju slučajeva darodavac misli da takvim činom čini nešto jako humano i da
de mu se to vratiti,na ovaj ili onaj način,ovde ili „tamo“. O ktitorima i
zadužbinarima,nema potrebe govoriti,to čak nije ni najniži oblik humanosti.
Dakle,vrlo malo je iskreno samilosnih ljudi. Postoji i jedna greška crkve koja
izjednačava samilost[milostinju] i darežljivost,što je ne samo nepravilno ved i
smešno…darežljivost je i kada konobarici ostavimo bakšiš ili častimo
komšijsko dete čokoladom jer smo ga sreli u prodavnici. Sama
milosrdnost,podrazumeva samilost,dakle davanje milostinje i milost,dok
pomilovanje[koje se takodje izuzetno često meša sa milosrdnošdu] i
sažaljenje jesu posebne osobine koje sa milosrdnošdu daju mizerikordiju. Pa
da nastavimo sa pojmom –milosti,kako bi zaključili temu milosrdnosti. Milost
je pružanje pomodi onom licu[ili licima] koje je trenutno u defektilnom fizički
inferiornijem položaju od nas[bolesnik,ranjenik,samrtnik,zarobljenik…] i
takodje mora biti dobrovoljan,human i čin lišen očekivanja reakcije.
Medjutim ovde je potrebno nešto vrlo bitno dodati…ne može medicinska
sestra koja previja rane bolesniku,ili neko ko umirudem daje čašu vode,ili
pružanje pomodi nastradalom u saobradajnoj nesredi i sl.,biti milostiv jer to
nisu činovi milosti. To spada u čistu humanost i vrlo često u obavezu[za
mnoge slučajeve nepružanja pomodi možemo krivično odgovarati]. Milost se
odnosi samo na pružanje pomodi[u cilju sprečavanja ili olakšavanja letalnog
ishoda] isključivo osobama koje su u tom trenutku okarakterisani kao
neprijatelji,sa naše strane ili strane naše porodice,familije,društva,države…pa
čak i naših uverenja! Pružanje pomodi neprijateljskom vojniku ili ostavljanje
u životu neprijateljskog vojnika u ratu jesu primeri milosti. Dakle,milosrdnog
čoveka karakterisu dve osobine,samilost i milost,često ih nazivamo
„samaridanima“[nažalost,najčešde ironično] po poznatoj Isusovoj priči o
Samaridaninu i ranjenom Jevreju[koji se inače podnose kao so i rana].
Pomilovanje[ne spada u milosrdne osobine ved u
mizerikordijalne],podrazumeva čin opraštanja kazne,nekome ko je ved
kažnjen ili mu preti kazna,ovde možemo govoriti o religijskom,odnosno
crkvenom pomilovanju ili o pomilovanju kao pravnom aktu od strane sudskih
ili upravnih državnih organa. Na kraju tu možemo podvesti i božje
pomilovanje,mada to zapravo nema smisla bez obzira što je rečenica vrlo
često u upotrebi,jer se božja mizerikordija podrazumeva kao sveopšta i
bezgranična. Ako malo bolje sagledamo,ni crkveno pomilovanje grešnih
samo po sebi je besmisleno jer je i crkva besmislena,a što se tiče pravnog
pomilovanja,ono se ne zasniva na ličnoj humanosti,ili se zasniva u neznatnoj
meri,ved na zakonskim osnovama,pa nam preostaje jedino prirodno
pomilovanje ali ono postoji samo u retkim društvima koji nemaju društveni
ugovor. U svakom slučaju,čin pomilovanja u humanom obliku je najredji i
najnejasniji čin mizerikordije. Ostaje nam još sažaljenje. Ovu osobinu[neko je
naziva i čistim osedanjem, mada je najpravilnije govoriti o miksturi osedanja i
osobine] ostavio sam za kraj ovog potpoglavlja jer je
najinteresantnija,najsloženija i po ovu temu najznačajnija. Odmah na
početku treba naglasiti da sažaljenje nije saosedanje kako se ova dva pojma
inače doživljavaju i da imaju malo toga zajedničkog. Sažaljenje je jedina
negativna osobina u mizerikordiji a krivac zašto je se našla u strukturi ovog
pojma zajedno sa drugim poželjnim i pozitivnim osobinama je u nešto manjoj
meri sholastička „filozofija“ i crkva koje su opravdavali neke elemente
sažaljenja,medjutim daleko najvedi krivac je sam čovek,čovek „iz naroda“ koji
na svaku vrstu patnje i sapatnje gleda pogrešnim očima,jer i samu tugu koja
obuhvata patnju i sapatnju a samim tim i sažaljenje smatra osobinom koja
odražava „moralnog i nezasluženog stradalnika“. Kako je patnja pre
hrišdanske ere u svakoj kulturi smatrana zasluženom i na samu sapatnju se
gledalo sa gadjenjem,pa čak i to da ni religijski niti evolucijski
patnja,sapatnja,sažaljenje, nisu vrline…na kraju kako nam sam um i kritička
logika sve to i dokazuju ako se malo bolje udubimo u problem patnje,jasno je
da je izvor takvog pogrešnog čovekovog mišljenja o patnji i nedostatku
sapatnje kao nehumanom,nemoralnom,nezasluženom činu,upravo stradanje
Isusovo,jer Isusova patnja je bila upravo takva. Drugo,i danas u
nehrišdanskim kulturama sapatnja ili sažaljenje nisu „cenjene“ osobine.
Nažalost,crkva je prihvatila ovakav čovekov stav samo iz jednog razloga,da bi
se hrišdanstvo lakše širilo jer je kao takva,ova religija melem za patnike,ali i
da ne bi gubila vernike ako bi se izjasnila suprotno,odnosno u duhu izvornog
hrišdanstva. Kao što sam ved pominjao,veliku ulogu tu je odigrala
srednjovekovna filozofija a čovekovo identifikovanje sa Hristovim patnjama
je bilo pogodno tle za stvaranje ovakve slike. Naravno,ovde demo se držati
malo ozbiljnijeg pristupa ovoj osobini,isključivo se držati izvornih
stavova,izvornog hrišdanstva,pojmovnih sadržaja i kritičkih razmišljana.
Rezultat je jasan; tuga,patnja,sapatnja i napokon sažaljenje i samosažaljenje
su potpuno nepotrebne,negativne i antimoralne osobine i ne postoji baš
ništa što bi išlo u prilog da ovakva konstatacija nije i tačna. Veliki broj ljudi
doživljava osedanje patnje iz različitih razloga,koje nema potrebe
nabrajati,ali sam doživljaj patnje je negativan iz više razloga,prvi manje bitniji
je taj da doživljavanjem patnje ništa ne menjamo,uzrok koji je izazvao patnju
nedemo promeniti tako što patimo,patnja nema svrhu,patnja radi patnje,još
više ulazimo u stanje koje poprilično negativno deluje na našu
psihu,organizam ali i na našu okolinu. Postajemo popularno nazvani
„energetski vampiri“. Drugo,sama patnja koju doživljavamo je posledica
neznanja i pogotovo neduhovnosti,jer uzrok patnje uvek ima potpuno
logično,razumno i umno objašnjenje,ukoliko to ne shvatamo tako,onda smo
u suprotnosti i sa prirodom ali i sa onim umno-duhovnim u čoveku,dakle
patnja ne može biti prirodno stanje čoveka. Sledede,a to je ono najgore i
najčešde u patnji,njen izvor je uglavnom u potpuno besmislenim
osedanjima,poput ljubavi[odnosno nesredne ljubavi]ili osedanju
odbačenosti,bezvrednosti. Pa čak i drugi uzroci zbog kojih doživljavamo
patnju[smrt ili bolest dragih ljudi,sopstvena bolest ili fizički nedostaci,splet
uzastopnih nepovoljnih dešavanja vezanih sa nas same…] nemaju u bilo kojoj
duhovnoj potrebi potrebnu potporu da proizvedu patnju ili dovedu do nje
kao posledice. Upravo zbog toga samo neduhovni i manje umni ljudi
doživljavaju patnju ili je razumeju[sapatnja]. I na kraju,svaka patnja je svesno
ili nesvesno ispoljavanje emocija i postupaka u cilju da budu prepoznate od
strane drugih,nama dragih ljudi od kojih očekujemo sažaljenje. Patnja uvek
podrazumeva i potrebu za sapatnikom ili sapatnicima,koji nam služe u čisto
egoističke svrhe,da ih „davimo“ sopstvenim nedadama kako bi navodno
otvaranjem duše olakšali sebi,što je donekle besmisleno,a u suštini samo
želimo da prikažemo sebe kao žrtvu pred drugima. Isto tako
,samosažaljenje,spada u još besmislenije i mnogo više egoističke nesvesne
„radnje. Patnja,padenik,padenica,padenici…kako nazivamo ove osobine i
ovakvu „vrstu ljudi“ jesu nemoralni,egoistični,umni i duhovni idioti. Ovo
izrečeno ne važi samo za genijalne umetnike[naročito pesnike] jer oni patnju
ne doživljavaju poput ostalih ved je svesno koriste u
inspirativne,motivacione,kreatorske i stvaralačke svrhe. Naravno,oni koji
zaista pate ili čak patnju “vole“[patnici,patetičari] i to prenesu na pesmu ili
priču samo žele da svoje emocije prenesu na „papir“ koji de im opet poslužiti
u cilju da neko razume i saoseda sa njihovim stanjem,ali to su poete i pesnici
kao što je i moja baba svetski prvak u skijaškim skokovima. Da predjemo na
onu drugu „vrstu“ ljudi koji možda sami ne pate ali su skloni sažaljenju ka
drugim patnicima. I njih delimo u dve grupe…oni koji lažno sažaljevaju u
korist dobijanja „poena“ kod samih patnika,a to je najčešde slučaj kod
muškaraca prema ženama i to je ved neka vrsta nešto inteligentnijeg
„varanja“ zbog odredjene koristi, i postoje oni koji zaista iskreno sažaljevaju
druge i oni spadaju u idiote. Ponovo du se vratiti samosažaljenju na
kratko…jer to jeste najiskreniji vid sažaljenja,možda koristan ako je vrlo
redak čin,sa ozbiljnim osnovama i vremenski kratak,jer „pustanje suze“ za
samim sobom,bez obzira što je to težak oblik egoizma,oslobadja i kanališe
negativan psihički naboj u korisnom smeru,pa nas odvede ili ka potpunom
opuštanju i povratku u normalu a nekada i u odličnu stvaralačku ideju.
Medjutim,ukoliko je to čest čin čoveka i ukoliko traje…onda to treba rešiti na
drugi moralan način,pucati sebi u glavu. Ali u svakom slučaju,samosažaljenje
ipak ima u sebi tu jednu malu korisnu i moralnu iskru,samo pod uslovom da
ne tražimo u tome sažaljenje okoline za razliku od ljudi koji sažaljevaju druge
ili svoju patnju žele da podele sa drugima u čemu nema ni i od iskre
moralnog i stvaralački korisnog. O tome nam najbolje govore činovi
samoubistva[o kojem demo posebno],jer se kod samosažaljenja bez potrebe
da se otkriva drugima suicid najčešde i javlja,dok kod onih koji pate samo da
bi okolina to videla i razumela ih,ili kod onih „profesionalno iskrenih“
sažaljitelja,teško da neko ima toliko moralnosti i hrabrosti da digne ruku na
sebe…ako to navodno i pokuša,odnosno zapreti takvim činom,to de
obavezno biti obična gluma pred masom okupljenog naroda[„sad du da
skočim sa zgrade ili mosta“],nikada u samodi,što dokazuje potrebu da svoju
patnju pokaže svima i traži razumevanje. Pa i ako skoči sa zgrade i pogine,i
sama smrt de biti u cilju poruke-„vidite šta sam uradio,kad niko nije hteo da
me razume“. Možda ovo moje pisanje nekome deluje smešno,nekome
zgrožavajude,ali govorim o činjenicama. Normalni,inteligentni i duhovniji
ljudi sasvim sigurno da preziru patetiku ili patnju,i preziru sažaljenje kao
takvo,to podrazumeva da ne žele da ih bilo ko sažaljeva kao i to da ne žele da
bilo ko očekuje od njih da pokaže sažaljenje. Što se samosažaljenja tiče,ne
postoji čovek koji nije manje ili više prošao kroz tu fazu,ali ponavljam,kod
„normalnih“ to se dešava izuzetno retko i ako se desi to je samo par
minuta,ali ukoliko to predje u stanje patološkog oblika kao kod patnika i
sažaljitelja,onda se izjednačuju po svemu. Da rezimiram…patnja,sažaljenje i
najvedi deo samosažaljenja su najodvratnije ljudske osobine a ljudi koji su
skloni patetici ili je,ponavljam,čak vole,i oni koji sažaljevaju druge,teško da se
mogu pohvaliti čak i prosečnim kvalitetom mozga. A ukoliko je izvor patnje i
sažaljenja ljubav[osim ako nije prema bližnjima],dakle ljubav-eros…onda
treba skočiti sa zgrade,jer publika je uvek brojna[za razliku od mosta gde ribe
u vodi i nisu neka „osedajna“ publika]. Ovde sam namerno pomenuo osedaj
sažaljenja prema bližnjima[ocu,sestri,bratu,detetu,majci…pogotovo
majci],jer to spada u nagonske,nesvesne i nekontrolisane oblike
sažaljenja,što sažaljenje ne spašava epiteta grozne osobine,ali jednostavno
na to ne možemo posebno da utičemo osim ukoliko smo zaista duhovno
daleko otišli. Pogotovo je poseban taj odnos majka-dete[i obrnuto],jer to je
jedini evolucijski koren koji može biti u sažaljenju. Treba redi i da trenutno
sažaljenje ima isti nagonski izvor. Naravno,to nas poistoveduje sa nižim
životinjama kojima je jedina uznapredovala emocija upravo pomenuta,odnos
potomka i majke ili životinje[recimo psa] i ruke koja ga hrani. U svakom
slučaju ovakve,nagonske oblike sažaljenja ne treba osudjivati. Prvo demo
sagledati odnos patnje i sažaljenja[samosažaljenja] i izdaje a potom i više
puta pomenute opštije osobine mizerikordije sa istim činom. Pa da se
prepustimo Judi i Isusu da nas dalje vode kroz ovu vrstu odnosa…Patnja [i
sažaljenje koje izaziva] je logična posledica izdaje,Isus nam je to najbolje
pokazao na svom primeru,ali Isus nije doživljavao psihičku patnju o kojoj smo
uglavnom govorili,ved onu fizičku koju naravno ne možemo podvesti pod
nešto negativno jer takav patnik nema mogudnost odluke,a sažaljenje
svakako nije tražio. Naravno,kao što posledica izdaje može biti fizička,isto
tako ali daleko češde doživljavamo psihičku patnju jer izdaja nas uvek „boli“. I
sve je to normalno ako patnju doživljavamo bez potrebe za sažaljenjem i ako
je trenutno stanje. Naravno,bitno je i to da li smo i koliko krivci što je nad
nama izvršen čin izdaje. Drugo je pitanje može li patnja,kao i sažaljenje biti
uzrok izdaje? Patnja može proizvesti osvetu prema licu koje je uzrokovalo
patnju subjekta,a osveta izmedju ostalih načina može se ispoljiti i kao izdaja.
Sažaljenje nema neposredan uticaj na čin izdaje kao sam
uzrok,medjutim,recimo sociopate nemaju tu sposobnost da osete
simpatiju,empatiju,ljubav ili sažaljenje,što ih i pored onog negativnog u
pomenutim osedanjima svrstava u psihopatološku kategoriju,baš iz razloga
što nedostatkom ovih osedanja oni jesu vrlo skloni da povrede ili izdaju
čoveka. Dakle,posredna uloga postoji jer sociopate jesu izdajnici i to
„zahvaljujudi“ nesposobnosti da saosedaju[dakle i sažaljevaju] sa drugima. Ali
što se tiče same mizerikordije,ako izuzmemo poznatu „izdaju iz milosrdja“
koja je moralno sumnjiva,samilost naravno ne može biti nikako povezana sa
izdajom,ali milost može biti uzrok izdaje jer se radi o milosti nad
neprijateljem,što ako se radi o društvenom neprijatelju,može biti izdaja
prema državi ili društvu. Na Judinom primeru u zavisnosti kako shvatamo
njegov čin i na koja se jevandjelja oslanjamo,možemo videti kako izgleda
izdaja iz milosrdja ali i izdaja koja u osnovi ima[ili nema] sažaljenje[a za to
imamo još bolji primer-okupljene jevreje oko Pilata i Isusa]. Za odnos izdaje i
milosrdja imamo divan primer baš u ličnostima apostola Petra i Jude. Juda je
izdao Hrista,Petar ga se odrekao što je takodje izdaja. Juda je realista,Petar je
slabid jer se odrekao Isusa zbog straha za svoj život. Kasnije,i Juda i Petar su
se gorko pokajali…Judu je kajanje odvelo u samoubistvo,i taj čin se povezuje
sa zločinom i kaznom. Petra,koji je takodje počinio „zločin“ ,kajanje nije
odvelo ka kazni ved ka duhovnom pročišdenju i spoznaji milosrdja božjeg.
Petar je to milosrdje pronašao i primio. Ne znamo šta se to dešavalo u duši
ova dva apostola u toku izvršenja činova izdaje i kajanja,ali znamo posledice.
Ne može se povudi jasna razlika izmedju čina Petra i Jude,bar ne po tome cija
je izdaja veda,ali Juda je „imao zadatak“,Petar je u svojoj slabosti zgrešio.
Zašto danas jedan važi za mučkog izdajnika koji je kažnjen,i nalazi se na broju
13. a drugi je pomilovan i „nosi broj“ 1.? Da li je Petrovo primanje i kasnije
davanje milosrdja pokazatelj da je izdaja čin koji se može milosrdjem
poništiti u oba smera,ali i Judin primer,pokazatelj da čak i kazna ne briše
izdaju? Snaga milosrdja je očigledna!
Konscijencija,praštanje,trpeljivost,čast,sram
„Zašto se prepireš sa njim,
što za sva dela svoja ne odgovara?“
[Knj.Jov.]
Konscijencija jeste u bukvalnom prevodu savest,medjutim opet imamo
problem sa samim pojmom,jer savest u onom obliku u kakvom ga gotovo svi
ovde shvatamo ne sadrži opštost i suptilitet pojma koji podrazumeva
konscijenciju. Bojim se da du,ukoliko koristim reč-savest,ostati donekle
neshvaden upravo iz tog razloga,jer recimo,ako govorim o igri sa figurama na
tabli i to nazovem šah iz razloga što vedina na šah i misli a ja želim da
govorim o samoj suštini svih igara sa figurama i tablom[a ima ih bar
desetak],dakle o suštini i opštosti takve igre, onda bih zbunio
sagovornika[čitaoce]. Mi obično savest „poznajemo“ iz nekih parcijalnih čak i
nepostojedih pojmova poput čista savest,mirna savest,griža savest,pa čak i
kada pokušamo da shvatimo savest kao pojmovnu celinu,to ide u pogrešnom
smeru,a razloga je mnogo. Konscijencija podrazumeva ispoljavanje
samosvesti čoveka[subjekta] prema nekoj učinjenoj radnji koja se utvrdjuje
odnosom prema objektu. Najčešde se radi o relaciji čovek-društvo,čovek-
moral,čovek-subjektivni sud…odnosno; nametnute
društvene,religiozne,etičke ili nesvesne subjektivne norme. Bez obzira što su
sve pomenute norme „nametnute“,pojedine imaju toliko dugu tradiciju da
prividno gotovo spadaju u arhetipske,pa ih iz tog razloga ne shvatamo kao
nametnute pa čak u vedini slučajeva i kao ispravni subjektivni sud koji je
tu,po sebi,ali i za nas. Konscijencija nije nikakva starogrčka kovanica kako
mnogi misle ved starogrčki pojam,koji je kasnije, nesto više „latinski
nadogradjen“,naročito u kasnom,“rimskom stoicizmu“,a potom i u doba
hrišdanstva,odnosno u ranoj patristici i sholastici. Otuda se pogrešno smatra
pojmom nastalom u stoicizmu,medjutim kako su ga stoici zaista „podigli“ na
viši nivo i u velikoj meri se bavili ovim pojmom,suštinsko objašnjenje
konscijencije se može početi objašnjavati upravo od stoika i njihovog
shvatanja,s napomenom da starogrčki pojam savesti[suneidesis]predstavlja
jednu sveobuhvatnu povezanost svesti i saznanja ili samosaznanja. Kod
stoika se ovaj pojam uzdiže na viši nivo i izražava se i činom subjekta koji taj
čin potom razmatra u svojoj svesti ali tako da ga samosvesno spozna u
odnosu za sebe. Teologija,odnosno patristika i sholastika savest proširuje do
samosvesnosti o vlastitom činu ali u sklopu moralnih odredbi. Kasnije,preko
Tome,Loka,Kanta,Hegela, Frojda i Junga,dolazimo do još sveobuhvatnijeg i
suštinski sasvim dovoljno odredjenog pojma koji danas poznajemo kao
konscijenciju. Jedino ljudsko bide,dakle čovek, ima tu mogudnost da
izražava,ispoljava ali i svesno kontroliše sopstvene postupke. Medjutim
poseduje i jednu mnogo bitniju mogudnost-da te svoje postupke i
preispituje, i to u onom obimu i na onaj način u kojem mu to dozvoljava
njegova samosvest,odnosto stupanj dostignute samosvesti. Čovek svojim
razumom,umom,duhom,može da objašnjava,analizira,sintetizuje,opravdava
ili ne opravdava svoje postupke. Čovek najpre svaki svoj postupak podvrgava
analizi i sintetičkim sudovima,to je urodjena nesvesna radnja,koja
jednostavno mora da prati svaki naš opažaj ili samoopažaj,naravno sve to u
svrhu ispravnosti ili neispravnosti tudjeg ili sopstvenog postupka.
To,naravno,uvek radimo nesvesno ali uvek po okončanju „presude“ ona
najčešde prelazi u naše svesno. Tek onda samosvesno preispitujemo takav
svoj sud u odnosu na objekat. Upravo u tome i leži razlika izmedju
konscijencije i našeg poimanja savesti…mi kao savest uzimamo uvek samo
ovo poslednje,čin preispitivanja suda koji dovodimo u vezu samo sa
etičkim,dok konscijencija obuhvata i samu analizu i sintezu radnje koju smo
upravo izvršili a samo preispitivanje suda ne mora isključivo biti vezano samo
sa etičkim[mada ga podrazumeva] ved i sa bilo kojim duhovno-umnim
faktumom,dakle ne samo da li je učinjeni postupak; dobro ili zlo[kao kod
savesti],ved i da li je to korisno ili ne,opravdano ili neopravdano,potrebno ili
ne,itd. Potpuno je tačno da je u korenu konscijencije; strah od kazne i
osude,ali se ne kažnjava samo zlo,ved društvo[pa i naša samosvest] kažnjava
i osudjuje sve nekorisno,nepotrebno,neopravdano,sramno…! Kod
samosvesti imamo usadjen jedan vrednosno-kvalitativni sistem koji je
posledica ved pomenute tradicije,kulture,religije,ali kod čisto društvenog
sistema vrednosti,sve je odredjeno pravilima,normama,zakonima koji mogu
biti ispravni ali i ne obavezno i ne svi,sa kojima se možemo ili ne moramo
slagati ali ih moramo poštovati,odnosno delati u tom pravcu da ih ne kršimo.
Ali vedina društvenih normi se i bazira na pomenutim tradicionalističko-
religijsko-kulturološkim sadržajima i fenomenima,pa i na njih gotovo uvek
gledamo,pored ostalih i moralnim „očima“. Dakle,bez obzira da li nam je
nametnuta individualna ili kolektivna volja,ili sami namedemo svoju volju i
pozivamo se na kolektivnu[prema drugima],ali,ponavljam,ne kroz
neodredjene,besmislene,nemoralne radnje,ved upravo obrnuto,naša svest
podleže konscijenciji. Frojd je pokušao da konscijenciju podvede pod moralni
sukob u nama,što bi bilo apsolutno ispravno ako bi govorili o savesti kako je
inače shvatamo ali ovaj Frojdov stav se može sasvim dobro iskoristiti ako se
ispravno proširi na konscijenciju kao opštevrednosni i kvalitativno rezonski
sukob u nama. Mislim da bi bilo suvišno i zamorno da se objašnjava toliko
očigledna povezanost konscijencije i čina izdaje,ovde bih samo pomenuo
Judinu konscijenciju koja ga je neposredno odvela na vešala,odnosno
konscijencija je i jedini razlog njegovog samoubistva.
Ako ne bi postajali realno opravdani razlozi za čin opraštanja,trebalo bi ovu
ljudsku osobinu opet smatrati vrlinom jer je Isus u besedama na gori bio
izričit…a njegovo mišljenje se ne može dovoditi u pitanje čak ni kod
najtvrdokornijih nevernika. Ukoliko bi neko izrazio neslaganje sa Hristovim
rečima koje su odjekivale Sionskom gorom,ne bi nam trebao nikakav drugi
dokaz da je takav čovek ne samo izrazito neduhovan ved da su mu
inteligencija i um na nivou apsolutne nule. Dakle,oprostiti nekome,čak i
najvedem neprijatelju, izuzetno je pozitivan i moralan čin. Ali i ako ostavimo
Hristove besede po strani i umno-kritički se osvrnemo na čin oprosta,opet
nedemo nadi neke posebne razloge –protiv,odnosno upravo demo se uveriti
da je opraštanje zaista potreban,prirodan,jako moralan i zdrav čin. Ali da
ostavimo i etički pogled sa strane…i okrenemo se čistoj kritičkoj teoriji. Čin
praštanja nije osobina kukavica,ved naprotiv,upravo kukavice ne znaju ili ne
žele da praštaju. Bes,ljutnja,osedaj povredjenosti i sva ona osedanja koja
ispoljavamo u sebi ili prema drugima a koja kao uzrok imaju negativne
afekcije usmerene ka nama od strane prijatelja,neprijatelja ili ljudi prema
kojima ne osedamo baš ništa,jesu negativne emocije koje konstantno i
intenzivno razjedaju i našu psihu i naš organizam. I sve dok se ne oslobodimo
tih destruktivnih osedanja,mi demo se ne samo osedati izuzetno loše ved
demo stalno i jako biti povezani sa osobom koja nam je nanela zlo.
Opraštanje ne znači prelaziti iz stanja neprijateljstva u prijateljstvo,iz
pokidane veze u ponovnu vezu…ved naprotiv-opraštanjem raskidamo svaku
mogudu vezu sa onim licima i onim njihovim postupcima koji su i doveli do
našeg ispoljavanja negativnih emocija,a samim tim i takve emocije prestaju
da „žive“ u nama. Ljudi uopšte neprirodno pokušavaju da izbegnu praštanje
baš zbog činjenice što ne razumeju šta je ustvari oprost i šta po sebi donosi i
odnosi. Samim tim,opraštanje ne podrazumeva da o tome „obavestimo“
drugu stranu da smo joj oprostili,jer to ponovo vodi ga vezivanju. Ne težiti ka
oprostu vodi nas direktno u taj zlikovački Niče-Vagnerovski okov,koji je ovog
prvog pritiskao sa svih mogudih strana. Upravo i primer ova dva velikana
ljudske misli uzimamo uvek kao pokazatelj koliko je besmisleno ne oprostiti i
koliko to razjeda čoveka i njegovu svest. Naravno,opraštanje ne
podrazumeva samo „oslobadjanje“ suda naše svesti lica koje nam je nanelo
zlo,ved isto tako i licima kojima smo mi naneli zlo i to nešto kasnije shvatili
kao pogrešan potez…opet je na nama da iskažemo izvinjenje[što je takodje
opraštanje] ali to kao i u prvom slučaju ne znači to uraditi direktno,javnim ili
ličnim iskazivanjem izvinjenja osobi koju smo povredili,osim u slučaju da
želimo da se ponovna veza uspostavi ali onda to ne spada u pojam
opraštanja. Takodje imamo i pojam samoopraštanja,koji podrazumeva da
posle svakog samokritičkog posmatranja svojeg Ja,ukoliko uočimo neku
sopstvenu negativnost,odbacimo svaku samoosudu. Mnogi de se zapitati pa
šta je onda tu moralno, ili nije Isus to baš tako video…ali sam oprost je čin
pomilovanja,sopstvenog ili nekog drugog,oslobadjanjem od optužbe i suda
mi svakako činimo veliko moralno delo,upravo ono o čemu je Isus i
pričao[„ne sudi da ti ne bude sudjeno“] ali to ne znači da taj čin ima svrhu da
nas ponovo spoji ved naprotiv da nas apsolutno i zauvek i fizički i psihički
razdvoji od neprijatelja ili lica koje nam je nanelo nepravdu. Otuda pogrešna
shvadenost opraštanja,i Isusovih reči,i toga da opraštaju samo kukavice…jer
retko ko da uopšte ima realnu,ispravnu sliku toga šta praštanje znači. Sve
dok nekome ne oprostite vi ste izuzetno čvrsto i snažno povezani sa tom
osobom,a to znači da ste progonjeni i tudjim i sopstvenim zlom,ukoliko se
odvažite na oprost,vi postajete slobodni. Upravo iz tog razloga uvek
opraštamo velike i krupne greške i pakosti dok nam sitnice mogu zagorčavati
život godinama…jer nesvesno se štitimo od onih snažnih negativnih emocija
koje mogu vrlo brzo biti bukvalno pogubne. Brisanjem uzroka,brišemo i
posledicu. I tu se upravo i vidi da je opraštanje prirodna i poželjna čovekova
osobina. Ukoliko mislite da ste hrabri,pa nedete da ništa nikome oprostite
ved naprotiv da se gnevite i silom svetite i delite pravdu,svaki ozbiljan
psihijatar de vas ispravno okarakterisati upravo suprotno-kao kukavicu koja
glumedi hrabrost leči svoj veliki kukavičluk. Uostalom,i sami iz iskustva
znamo koliko su zlopamtila loši i pritupi ljudi. Što se izdaje tiče,na opraštanje
ljudi gledaju sa dve mogude strane…da je sam čin opraštanja često izdaja i da
izdaju često treba oprostiti. Koliko ima istine u ova dva pogleda i koliko su
izdaja i oprost uopšte povezani? Kako smo naročito naglasavali da je
opraštanje uvek moralan i uzvišen čin,ne može se govoriti o identifikaciji
izdaje i opraštanja. Problem nastaje onda kada pojedinac ili grupa ljudi izvrši
čin opraštanja u ime naroda,što je vrlo čest slučaj u medjudržavnim
odnosima,kada aparat vlasti oprosti neprijateljskoj državi i narodu neki
počinjen zločin,govor mržnje,greh. Tu ved imamo nametnuto kolektivno
opraštanje,koje se kod naroda gotovo uvek karakteriše kao izdaja. To ustvari
i jeste čin izdaje,ali ne zbog datog oprosta ved zbog iznudjenog,poltronskog
ili svrsishodnog opraštanja,koji se kao takav i ne može smatrati moralnim
činom ved „lažnim“. Drugo,svrha takvog opraštanja je
približavanje,povezivanje iz razloga koji su više sredstvo nego sam cilj. U tom
slučaju i ne možemo govoriti o opraštanju kao ljudskom činu,pa se kao
neprirodan ispravno povezuje sa izdajom. Suprotno,bez obzira što je izdaja
na samom dnu „devetog kruga“ a izdajnici priklješteni Luciferovim
vilicama,ona se mora oprostiti,jer najnemoralniji čin i njegov izvršitelj de nas
sasvim sigurno odvesti u pomenute Niče-Vagnerovske okove,koji bi nas
udavili. Da li je Isus oprostio Judi…jeste,da li je Juda oprostio
Isusu…jeste,sebi…nije,zbog toga je kažnjen i od Oca i od svoje samosvesti.
Nije Judin čin izdaje bio ni najmanje presudan u kazni ved upravo Judina
nemogudnost da oprosti sebi. Sa religijske strane,neoprostiti,znači zgrešiti,pri
tom nije nikakvo bitno merilo da li opraštate drugima ili sebi. Nešto sasvim
drugo je satisfakcija koju dobijate pravednom presudom nad vašim
zločincem,to se ne sme poistovedivati sa opraštanjem.
Teško da de bilo ko praviti razliku izmedju trpeljivosti i tolerancije pa čak i oni
koji bi zaista trebali znati da ova dva pojma nisu identična. Gotovo bilo gde
da pronadjete definiciju trpeljivosti odmah iza ove reči imamo- “ili
tolerancija“,i obrnuto. I ovde je deo problema u izvornosti pojma i kasnijem
stapanju starogrčkih u latinske,a u našoj kulturi opet,trpeljivost se pogrešno
ne identifikuje sa trpljenjem, ali ne bih se više time bavio,kao što rekoh,neka
se time ozbiljnije pozabave oni koji se bave semantikom. Ono drugo; dok
tolerancija kao „mladji“ pojam pripada društveno-socijalnim
odnosima,trpeljivost može obuhvatiti samo individuu i pripadati pod okrilje
religije i mistike[što podrazumeva donekle i tradiciju i kulturu]. Tolerancija
može biti i dobrovoljni čin pojedinca ali to je zaista tolika retkost da nije
vredna razmatranja,tolerancija je čin koji je društveno,odnosno pravno
„nametnut“ i zbog čijeg nepoštovanja trpimo posledice. Naravno,to što je
nametnut društvenim ugovorom ne znači i da nije
ispravan,naprotiv,tolerancija je vrlo poželjna,dobra i ima moralni i svrhovit
cilj,medjutim svakako nije prirodna,ne samo iz razloga što mora da se
namede društvenim ugovorom ved pre svega što čovek po sebi nije
tolerantna individua,što je jasno ako se čovek shvata kao „produkt“
evolucije,ukoliko ga posmatrate iz ugla postanja,onda to više nije
tolerancija,u tom slučaju mnogo je bliži pojam trpeljivosti. Ali kako je
besmisleno razmatrati ovu drugu teoriju čovekovog nastanka,priču o
toleranciji du ovde završiti uz njenu definiciju,čisto da bi ste je lakše
razlikovali od trpeljivosti[trpljenja]…dakle,tolerancija je čist društveni odnos
u svrhu uzdržavanja pojedinaca,grupe,naroda od
nasilja,mržnje,neprihvatanja kulture drugih naroda,drugih vera,onih koji
drugačije misle,imaju različite političke stavove,ili se razlikuju po bilo kom
osnovu. Najvedi deo ovoga je regulisan,dakle,zakonom,mada sve ovo ne
treba mešati sa konstruktivnim neslaganjem,koji jeste i van okvira tolerancije
ali i ne spada pod društveni ugovor. Što se trpeljivosti tiče i ovde se mora
razjasniti jedna stvar; religija i filozofije života koje su ovaj pojam prve i
upotrebile i koje ga propagiraju kao izuzetnu i vrlo potrebnu ljudsku vrlinu ne
prave baš jasnu razliku izmedju trpeljivosti i trpljenja. Jeste to jedan isti
pojam,jeste da je ta razlika u suštini vrlo mala,ali je bitna. Trpeljivost se
izražava kroz pozitivan odnos individua-uzrok,dok je samo trpljenje
subjektivni,samosvesni čin koji uzrok ne uzima u obzir,bar ne kroz relaciju.
Ali pošto bih u pojedinačnom obrazlaganju ušao u „suve“ filozofske
vode,nastojadu da kroz trpeljivost obuhvatim i trpljenje jer se ta mala razlika
može u osnovi dovoljno shvatiti i ved pomenutim odnosom sa uzrokom,ili
izostankom takvog odnosa. Trpeljivost[trpljenje] je podnosenje svih mogudih
neprijatnosti koje nas snadju u životu,kao i prihvatanje istih. To može biti
beda,bolest,siromaštvo,nevolje…i dr.[ne i nepravda]. Upravo je ovaj glagol-
podnositi-,taj koji pravi jasnu razliku izmedju trpeljivosti i tolerancije,kao i to
što pomenute nedade nisu ni približno slične onim pojmovima koje smo
naglasili kao izvore netolerancije ili tolerancije. Kod trpeljivosti govorimo o
životnim neprilikama,odnosno nedadama. I za razliku od religija,naročito
monoteističkih gde trpeljivost ne podrazumeva samo podnošenje ved i
prihvatanje neizbežnog i čak „zahvalnost“,jer nam vera,nada,ljubav…jačaju u
odnosu na Boga,kod mističara toga nema ved se sve svodi na podnošenje i
prihvatanje u cilju oslobadjanja od istih i ne postoji nikakav odnos prema
Bogu ili nečem drugom transcendentalnom,gde tražimo uzrok koji ima svrhu.
Kod mističara,odnosno filozofija istoka,životne nedade obavezno imaju uzrok
u sebi samima i svrha im je naučiti nas da nedade prihvatimo,podnosimo, jer
de samo tako i nestati. Upravo ovde vidimo da religija nešto više drži do
trpeljivosti dok mističari prihvataju trpljenje. Trpeljivost[trpljenje] je i u ovim
slučajevima potrebna,olakšavajuda,pozitivna i humana osobina,ali je zbog
težeg shvatanja i uzvišenosti ipak daleko pravilnije i lakše prihvataju vrlo
religiozni,jako duhovni i jako mudri ljudi…jer teško da de „običan čovek“ koji
se jedva malo odvojio od životinje,prihvatiti,pomiriti se ili podnositi uzroke
koji mu donose nedadu,on de se boriti protiv nje,i naravno tu bitku na kraju
uvek izgubiti,koliko god mu se u jednom trenutku činilo da je bitka dobijena.
Uvedimo opet naša dva hrišdanska junaka u priču…naizgled daleko lakše je
povezati toleranciju,odnosno netoleranciju sa činom izdaje,medjutim daleko
su češde i vede izdaje zbog popuštanja trpeljivosti,upravo zbog toga ona traži
vrlo jaku duhovnost i religioznost. U suštini svako ko trpeljivost nosi u sebi
kao osobinu kojoj nije dorastao,nosi u sebi i potencijalnu „bombu izdaje“.
Primer,opet Juda,cija trpeljivost je svakako bila za primer,ali nije joj
dorastao,nije izdržao,dolazi do „pucanja“ tih tankih osetljivih niti trpljenja u
njemu i on pohita kod fariseja. Naravno,niko „normalan“ nede pomisliti da je
Juda „pao“ pred sjajem srebrnjaka,o tome ne govore ni zvanična
jevandjelja[osim u smislu greha-srebroljublja,za koji im je Juda došao kao
onaj pravi],Juda je „pao“,sasvim jasno,pred trpeljivošdu!
Nešto,vrlo kratko o časti…i ovde kao i kod svake osobine i osedanja treba
prvo diferencirati slične ili one pojmove koji se pogrešno u narodu dovode u
vezu,mada du ovde izostaviti zbog preobimnosti ali i malog značaja
suštinu,odnosno odredjenje onih pojmova od kojih diferenciramo pojam
časti,tako da du ih samo nabrojati. Čast nije,niti ima mnogo zajedničkog sa
dostojanstvom,poštenjem,istinoljubivošdu,ugledom…čast je pre svega čista
emocija a ne ljudska osobina. Na drugom mestu,čast je osedanje koje se
stiče,koje se razvija zajedno sa samosvešdu i koje potpada pod subjektivno
merilo. Samim tim,potpuno je pogrešno govoriti o kolektivnoj časti[za razliku
od dostojanstva]. Čast je subjektivno osedanje zadovoljstva samim sobom i
vrlo je važno pomenuti da mora biti izraz samosvesti,svaki drugi način nas
odvodi u zabludu i dovodi do toga da sopstvena čast nema nikakvo
„pokride“. Osedanje časti se ispoljava subjektivnim i racionalnim
ponosom[koji ne treba mešati sa pojmom- superbia] kao posledica
sopstvenog značaja kojeg imamo kod drugih osoba,naročito onih,nama
bliskih. Sama čast je produkt samosvesti i ne može se posmatrati lupom etike
ili religije,jer samosvest je iznad njih,medjutim samo izražavanje časti,dakle
ponos,u velikoj meri de biti odredjena onim religioznim i etičkim u nama a
pored toga trpi i dodatni uticaj društvenih,psiholoških,socioloških,
kulturoloških i tradicionalističkih nasledja,pa se za razliku od časti može
osporavati ili dovoditi pod sumnju. I dok čast bez obzira što je subjektivno
osedanje možemo smatrati univerzalnim,njegovo ispoljavanje je vrlo različito
zbog ved navedenih uticaja. Biti častan čovek,potpuno je svejedno gde
živite,ali dok se u jednoj kulturi ponos kojim izražavamo čast može smatrati
poželjnim u nekoj drugoj sredini to on nije. Drugo je; ako naša čast dodje pod
udar negativne kritike od strane bilo koga,to se uvek smatra
nemoralnim,neprirodnim i u savremenim društvima antipravnim aktom.
Povreda časti je čin koji podleže moralnom sudu ali i pravno se
sankcioniše,jer se radi o nanošenju duševne boli,medjutim to isto ne važi za
ponos,ona se od strane drugih lica može okarakterisati kao izuzetno
nemoralna,niska,neosnovana,i bez obzira što opet doživljavamo duševnu
bol,nema objektivnih razloga za moralne i pravne sankcije. Dakle,nečiju
čast,ne smete da nipodništavate,jer ne možete spoznati unutrašnji život bilo
koje individue,medjutim ukoliko vam se ne svidja način na koji neko izražava
svoju čast ili to smatrate neobjektivnim,slobodno smete „udariti“,pa i niskim
„udarcima“ na bilo kakav i bilo čiji oblik ponosa. Obrnuto,uvredili vam neko
čast,tužite ga,uvredili vam ponos,možete da dutite ili da potegnete
raspravu,ali sud i moral tu nede nadi svoje mesto. Još jednom,na
kraju,pomenudu da čast mora imati koren u samosvesti i da kao takva jeste
realna,medjutim ako do časti stižemo nekim drugim umišljenim putem[što je
mnogo redje],to je,kao prvo i umišljena čast a kao drugo i ispoljavanje kroz
ponos bide toliko negativna,nerazumna,nemoralna,bolesna
„karakteristika“da se takav „častan čovek“ vrlo lako prepoznaje,i shodno
navedenom treba „pucati iz svih topova istine“ kako bi isti možda lakše
prepoznao svoju bolest i besmislenost sopstvenog života. Koliko god
izgledalo apsurdno,častan čovek može biti izdajica jer kao što sam ved
rekao,poštenje,dostojanstvo,dobrotu i sl.,ne treba mešati sa pojmom časti.
Častan čovek može da bude i izuzetno nemoralan,ali ono što ga izdvaja od
nečasnog,to je istina koju je shvatio i ne beži od nje…tako da možemo
govoriti i o časnoj izdaji. Takodje,pogrešno ispoljavanje časti vrlo lako može
odvesti u izdaju,kao što i povreda časti može rezultirati izdajom povredjenog.
Možemo li Judu i njegov čin povezati sa jednim od navedenih mogudnosti.
Da,Juda je upravo častan izdajnik,Juda je i izdajnik iz razloga sopstvenog
nerazumnog ponosa. Naravno,niti Judu,niti bilo kojeg časnog izdajnika ne
možemo osloboditi moralne odgovornosti ali olakšavajude okolnosti,svakako
da imaju.
Pojam srama jeste donekle povezan sa –sramotom,jer sram je osedaj a
sramota karakteristika kojom ovo osedanje ispoljavamo[i ne samo ovo]. Sa
druge strane; stid,koji uvek identifikujemo sa sramom je potpuno različit
pojam,koji takodje spada u osobinu,način na koji ispoljavamo osedanje
stidljivosti. Gotovo da sram i stid kao pojmove nigde nedete pronadi
odvojeno,kao zasebne pojmove,ali očigledno je da se razlikuju ne samo po
značenju ved i po tome što je jedno;osedanje,a drugo;karakteristika,i to
posredna. Nemali broj psihologa sram smatraju anksioznošdu koja je
kratkotrajna i akutna,medjutim,u suštini sram može biti samo jedna od
stotinu trenutnih manifestacija,simptoma, anksioznog stanja,kao i mnogih
drugih psihijatrijskih poremedaja,nikako sram ne možemo vezati toliko čvrsto
za anksioznost da bi ih posmatrali kao tesno povezane pojmove. Sram je
subjektivni osedaj na objektivne okolnosti,u kojima doživljavamo negativne
emocije zbog greške ili greha koji nam se „stavlja na teret“. Upravo ovo
poslednje i dovodi do ispoljavanja srama na tri različita načina…taj teret
greške ili greha možemo sami sebi staviti na teret,ako recimo nema drugih
prisutnih lica,što je ustvari vid samosvesnog srama i
sramote,potom,možemo ali i ne moramo sami sebe osuditi ali de to uraditi
drugi koji su ili bili prisutni našem grešnom činu ili smo takvom greškom
izneverili njihova očekivanja,i tako u nama ipak izazvati ovo osedanje,i na
kraju,ono trede; sram koji osetimo zbog tudje greške,gluposti,greha a sa
kojim direktno nemamo nikakve veze. Ovo poslednje je karakteristika samo
izrazito emotivno-inteligentnih ljudi. Sram je najčešde vrlo kratkotrajno
osedanje ali u pojedinim slučajevima,u zavisnosti od težine greha i vremenski
odredjenog osudjivanja okoline ili od strane samih sebe,može poprimiti i
dugotrajan tok,koji opet u posebnim slučajevima može odvesti u
hronični,intenzivni i ekstremni sram,što vodi u teže oblike depresije i
komunikacijsko-socijalne poremedaje. Naravno,veliku ulogu u tome ima i
sama samosvesnost koja ako nije dosegla zavidan nivo da se odupremo bez
vedih problema osedaju srama,neizbežno vodi u još niže oblike
samosvesti,dakle,dovodi do opasnog pada samopoštovanja i samouverenja.
Tradicija,kultura,okruženje igraju bitnu ulogu u okolnosti koja de[ili nede]
dovesti do osedanja srama,medjutim daleko vedu ulogu imaju želja,moranje i
očekivanje,bilo od strane drugih,bilo sopstvenih. Kao uzrok izdaje,sram po
sebi retko kada može dovesti do nje ali je zato uvek verna posledica čina
izdaje,osim kod ljudi koji su duhovni koliko i glista u dvorištu manastira. Juda
je,naravno,izrazito duhovna ličnost,i sasvim sigurno da je sram najjače
negativno osedanje koje je osetio posle čina izdaje…ono ga nije dovelo
direktno do samoubistva[ved smo razjasnili šta su uzroci takvog Judinog
čina],ali jeste do gorkog iskrenog kajanja,koje je pretposlednja karika u lancu
samoubistva. Treba još pomenuti razliku izmedju greške i greha…greška nije
vezana posebno za moralan ili nemoralan čin,ali može biti
trivijalna[promašen penal u fudbalu] ili izuzetno teška[nenameran
saobradajni udes sa tragičnim posledicama po druga lica],dok je greh uvek
nemoralan čin i nije vezan za težinu posledice,mali ili veliki,religijski
gledano,nema razlike. Juda je po zvaničnim jevandjeljima napravio i veliku
grešku i veliki greh,nasuprot gnostičkim jevandjeljima,gde o greškama i
grehu,nema ni govora.
Bes,ljubomora,gnev,zavist
„Što nisam otimao,valja da vratim.“
[Psalm.69.]
Do sada je bilo govora o onim osobinama i osedanjima čoveka koja se
najčešde smatraju pozitivnim,donekle potrebnim i u najvedoj meri moralnim.
Naravno,kao i svako ljudsko osedanje i karakteristika,ne mogu biti u suštini
aksiološko apsolutni,jer to nije mogude iz više razloga ali pomenudu dva
najbitnija,evolucija i religija,koje ne samo da imaju potpuno suprotne
stavove o čovekovim vrednostima i njihovim korenima ved su i po sebi u
velikoj meri kontradiktorne i ne baš jasne. Ja sam pokušao da pažljivo
„izvagam“ svaku osobinu i osedanje i na religijskoj i na evolucijskoj vagi,pa da
prostim zbiranjem negativnosti i pozitivnih osobenosti,moralnosti i
nemoralnosti,potrebnosti i besmislenosti,dodjem do toga koje se od
pomenutih ipak mogu svrstati u one dobre,poželjnije osobine a koje u svojoj
strukturi sadrže više zla,neduhovnosti,ljudske gluposti…! Upravo sad
prelazimo na te,opet cu se ograditi,subjektivno lošije čovekove osobine. Prva
medju njima je; bes.
Osedanje besa izražavamo ljutnjom a ljutnju prema načinu ispoljavanja
možemo podeliti na; interiornu[internu],mimičku ili eksternu. Psihološki,bes
se svrstava u dve grupe;pasivni i aktivni bes,što baš i nema smisla jer ne
možemo emociju posmatrati kao aktivnu ili pasivnu,ved upravo način njenog
ispoljavanja. Tako da bi ova podela bila pogodna za osobinu
ljutnje,pasivnu[interiornu i mimičku] i aktivnu[eksternu]. Bes je osedanje
koje nastaje u nama u onim okolnostima koje subjektivno ili objektivno
ugrožavaju prava i vrednosti koje posedujemo[ili mislimo da posedujemo].
Dosta redje,bes može biti izazvan i na posredan način,preko ugrožavanja
opštih,verskih ili tradicionalnih „vrednosti“ zajednice ili čak naroda kojem
pripadamo. Bes i pored toga što nam deluje kao afektivna emocija,nije
nikakva refleksna ili automatska reakcija,ali ljutnja,suprotno,baš upravo to
jeste. Bes spada u akumulacijsku vrstu emocija kojom pokušavamo da
odbranimo svoje lične vrednosti,prava,uverenja ili potrebe. Ova emocija
najčešde ima uzrok u ponašanju drugih lica,potom, nepredvidjenim
nepovoljnim okolnostima, i na kraju, nepovoljnim situacijama koje su
proistekle našom ili tudjom greškom ili voljom. Koliko je bes pozitivna i
poželjna osobina? Nedu komentarisati religijski ili etički stav jer je svima
jasno da bes predstavlja apsolutno nemoralnu i negativnu emociju.
Medjutim,sa psihološke strane,bes može biti poželjan i pozitivan[ne po
nas],samo ukoliko je kratkotrajan i ako ga ispoljavamo na pasivan
način,interiornom ili mimičkom ljutnjom,pa čak i na eksterni,agresivan način,
ako nije usmeren ka drugom živom bidu ili tudjoj imovini[pozitivan po nas].
Naravno,uz kratkotrajnost besa podrazumeva se i kratkotrajnost ispoljavanja
ljutnje,samo u tim slučajevima nedemo naneti štetu sebi ili drugima i čak
uspeti da ispraznimo taj negativan naboj koji se akumulirao u nama. U svim
ostalim slučajevima,bes je potpuno negativna i nepoželjna emocija a ljutnja
besmislena osobina. Ukoliko se doživljava često,intenzivno ili predje u
hronicitet,postaje opasno psihičko oboljenje. Medjutim,da li je uopšte
mogude kontrolisati bes i ljutnju…? Evolucijski,posmatramo li životinje nižih
vrsta,one doživljavaju bes i ispoljavaju ljutnju,ali,naravno,ne zbog toga što im
je u takvim trenucima ugrožena samosvesna vrednost ili pravo,medjutim na
svoje potrebe,slobodu i neprijatnost,nesvesno de ispoljiti
ljutnju,dakle,doživede prethodno i bes. Da li se ovde može govoriti o
nagonskom,instinktivnom,refleksnom besu? Apsolutno. Životinje nisu
sposobne za bilo kakve postupke i osedanja koja imaju akumulacioni uzrok.
Kod čoveka,koji jeste životinja i koji je potekao od životinja nižih vrsta,najvedi
broj emocija i postupaka je sa svešdu evoluirao u akumulacione…naravno
pojedine i nisu,i emocije i reakcije su ostale na nivou životinjskog, samo su
kvantitativno jače. Bez obzira na ovu razliku u procesu nastanka
emocija[temporalnom,pre svega],gledajudi sa stanovišta evolucije,bes i
ljutnja su potpuno prirodni i normalni i mogu se obuzdati samo
jakim,specifičnim mentalnim vežbama i visokom duhovnošdu,ali i to je
manje-više samo mogudnost obuzdavanja ljutnje i što kradeg delovanja
besa,inače u potpunosti „izbrisati“,odnosno potisnuti bes kao emociju,nije
mogude,ali se eksterne i mimičke ljutnje mogu potisnuti. Što se ispoljavanja
besa tiče,samo kratko o pomenute tri mogudnosti; interiorna ljutnja je ona
koju ne ispoljavamo na način da se može prepoznati od strane drugih,i mada
„na oko“ i u odnosu na okruženje najmoralnija i najpozitivnija[ako se uopšte
ljutnja tako može nazvati],ona je u velikoj meri pogubna po naše psihofizičko
zdravlje. Potisnuta ljutnja sa postojanjem intenzivnog besa,može biti prava
„tempirana bomba“ u organizmu. Mimička ljutnja takodje nije poželjna[ako
je samo ona ispoljena],jer ne oslobadja negativne emocije,ona je tu samo da
bude prepoznata od strane drugih,i više je nesvesni znak koji upozorava[kao
i kod životinja] i govori;“dalje od mene“. Eksterna ljutnja je daleko
kompleksnija i može idi od onih,po načinu ispoljavanja, manje pogubnih po
okolinu;grandioznost,sebičnost,nepoverljivost…preko onih poželjnih i
potrebnih[ukoliko kratko traju];kontrolisana destruktivna agresija prema
objektima koji su isključivo naše vlasništvo ali bez ugrožavanja sopstvene ili
bezbednosti drugih lica,potom slede one eksterne ljutnje koje su vrlo
negativne,nemoralne i opasne,poput maltretiranja,pretnji,maničnih reakcija
pa sve do oni ekstremnih i nažalost ne baš retkih;
nasilje,povredjivanje,osvetoljubivost,brza vožnja…itd.,koje se zakonski i
moralno sankcionisu,jer takav intenzivan bes i takvo ispoljavanje ljutnje nije
prirodno za čoveka,jer za čoveka je prirodno da ima a ne da nema mozga. Na
kraju,još jedna vrsta besa koja se može ispoljiti na sve opisane načine a to je
bes koji osedamo kao posledicu sopstvene greške ili kao posledicu
neprijatne[često bolne]situacije koju smo sami izazvali,ovakav bes se uvek
ispoljava ljutnjom[kod normalnih ljudi-normalnom ljutnjom],i ne postoji
tolika duhovnost niti bilo kakve mentalne vežbe koje de potisnuti čin
ljutnje,jer čovek sam sebi najteže oprašta[ako vam se čini da to nije baš
tako,opalite sebe čekidem po prstu]. Bes i ljutnja su gotovo uvek uzroci
izdaje,kao što je i izdaja jak razlog za bes i ljutnju. Ali Juda nije bio besan i ljut
prema Isusu,niti je Isus bio ljut na Judu posle izdaje. Za ovo prvo,možemo
tražiti i druge razloge,ali ne treba zaboraviti da svaki drugi mogudi razlog
opet mora dovesti do besa kao okidača za izdaju,osim jednog-srebroljublja.
Baš iz tog razloga je tih 30 srebrnjaka i „ubačeno u priču“,jer se razlog morao
pronadi a kroz čitava jevandjelja drugi,realni razlozi za Judin čin ne postoje.
Slična priča je i sa Isusom,ne treba zaboraviti da je bio i čovek,koga su udarci
biča boleli,kome je suza potekla videvši majku,koji je u jednom trenutku i
sam u sebe posumnjao,koji je u jednom trenutku iskazao jak gnev,ali za
njegov izostanak besa,koji se morao opravdati kako se znalo,upotrebljeno je
ono samo božansko u njemu. Čitava ova apsurdna i bajkovita drama je
izbegnuta u gnostičkim jevandjeljima.
Pojam gneva i pojam besa,odnosno ljutnje toliko su prihvadeni kao jedan te
isti pojam od strane psihologa,filozofa i u narodu uopšte,da čisto sumnjam
da du i uspeti ovde da bar malo razbijem tu opšte prihvadenu zabludu i
potpuno pogrešno identifikovanje ovih pojmova. Pojam gneva,javlja se još u
10 veku p.n.e., ali ,naravno, tek kod starih grka on se od čistog mitološkog
pojma uzdiže na viši nivo logosa i postaje i božja i ljudska osobina,samim tim
opštije i jasnije definisan. Medjutim,i god grka gnev ima dva različita
značenja,jedno pozitivnije,poput; životne energije,umne ili duhovne
strasti…a s druge strane može značiti i uzrujanost,uznemirenost,srdžbu koja
vri i kipti…! Kao takav dvoznačajan pojam prihvatile su ga i sve potonje
monoteističke religije. Gnev kao takav i možemo definisati samo uz pomod
antičke filozofije i religije[kod religije i dan danas],dok se u novom veku ovaj
pojam iz mnogo razloga ponovo srozava na nivo besa i ljutnje, kakvim ga
prihvata i psihologija,tako da de ova besmislenost identifikovanja besa sa
gnevom trajati i ubudude. Gnev uistinu ima dva izvora,zbog toga i njegovo
značenje opravdano može obuhvatiti dve suprotne strane. Uzrok gneva
može biti egoizam,samoljubivost…i u tom slučaju gnev jeste nepoželjan i
spada u velike grehove,jer kao posledicu uvek ima samoodbranu od
iracionalnog i to na način da takvu odbranu izražavamo napadom na
nedužne. Ali kako je gnev ustvari u samom početku sama duhovna
energija,bez obzira sa kojeg izvora potiče,a tu energiju, logično,moramo
osloboditi,kod egoista ona odlazi u potpuno pogrešnom smeru,za razliku od
one energije koja potiče iz drugog,pozitivnog izvora,kada ne branimo sebe
ved branimo svoje ili opšte principe,pa čak i druge ljude,odnosno
usmeravamo je na ispravan put ispoljavanja. Svaka energija je potencijalno
dejstvo,tako i ova duhovna energija prelazi u delovanje,a upravo to
delovanje se ispoljava na razne načine,a jedan od češdih je agresija,ali ne
zbog besa,ne kao neka agresivna ljutnja,mada nam to upravo posmatrajudi
gnevnog čoveka izgleda kao čin iz besa i ispoljena ljutnja,i to je upravo ta
sličnost koja zbunjuje,to jedino „mesto“ gde se mogu pogrešno ali
opravdano povezati pojmovi gneva i ljutnje i besa. Sama reč;energija,govori
nam o tome da se kao i svaka energija u procesu koji je ved pokrenut,mora
ispoljiti. A to takodje znači da gnev nije mogude na bilo koji način obuzdati[za
razliku od ljutnje],i da do fizičke ili verbalne agresije jednostavno mora da
dodje. Isus nije iz besa i ispoljavanjem ljutnje napravio haos i porušio sve
pred sobom unutar božjeg hrama Jerusalimskog,ved iz gneva,i to onog
pozitivnog gneva,branedi principe religije kojoj je tada pripadao i naroda ciji
je sin bio. Ni Pavle nije bio ljut na Petra ved gnevan[posl.Gal.]…pa i kada se
vratimo hiljadama godina unazad,videdemo i da se sam Bog vrlo često
gnevi,potom i Mojsije,Jezeljkij, David,Solomon…i u starom i u novom zavetu
vernici se čak i podstiču na gnev[posl.Efes.],ali sve to spada ,dakle,u taj
pozitivan,ispravan,pravedni gnev u cilju branjenja principa ili drugih
nedužnih bida. Ali ako je gnev produžen,ima izvor u ljudskoj sebičnosti i nije
ispravno kanalisan,takva agresija bilo verbalna ili fizička nema nikakvog
opravdanja i nanosi nezasluženu štetu okruženju. U ekstremnom
slučaju,gnev postaje i bolest. Upravo zbog neprepoznavanja razlika u
pojmovima gneva besa i ljutnje,danas vedina ljudi i nema predstavu kada
nešto radi iz ljutnje a kada iz gneva i da li je taj gnev pozitivan ili čovek čini
veliki greh. Dakle,gnev ne možemo smatrati niti emocijom niti osobinom u
klasičnom smislu,ved duhovnom energijom koja nastaje kada pogrešno ili
ispravno protumačimo iracionalni ili stvarni napad na naše stavove ili
stavove nama dragih ljudi,u cilju odbrane energiju pretvaramo u verbalnu ili
fizičku agresiju. Kod neduhovnih,glupih i bolesnih ljudi,napad je po pravilu
iracionalan,pa ga čak i kao takvog nepostojedeg pogrešno razumeju i
posledica je uvek agresija koja je usmerena prema okruženju koje ničim
izazvano biva „napadnuto“,ali kod duhovnih,inteligentnih,razumnih
ljudi,napad je stvaran,ispravno protumačen i reaguje se na ispravan način.
Još jednom du ponoviti zašto se takva agresija mora smatrati ispravnom[jer
svaka agresija budi sumnju u ispravnost i moralnost]…iz razloga što energija
mora predi u delovanje[koje je po sebi vid agresije],jedan potpuno
nezaustavljiv proces,pa makar se radilo i o samom savršenom Bogu. Što se
tiče Jude i Isusa a vezano za čin izdaje,ovde stojimo isto kao i sa besom,tu su
Jevandjelja[zvanična] potpuno podbacila,tamo gde je upravo trebalo
obuhvatiti ova dva pojma jer su neizbežna i jako značajna,potpuno su
izostavljena, a pojavljuju se na nekim apsolutno beznačajnim i nepotrebnim
mestima,čisto kao dokaz u prilog Bogočoveka. Inače,pozitivan gnev se
neispoljava izdajom,ali se ispoljava kod izdatog. Negativan gnev se ispoljava i
kod izdaje[izdajnika] i kod izdatog. Naravno,ne bih se ponovo vradao na
temu odnosa Juda-Isus,i ponavljao,ali opet du naglasiti da je zamka i ovde
vešto izbegnuta ;srebroljubljem i onim čisto božanskim u Isusu. Negativan
uzrok gneva daleko češde vodi ka izdaji nego bes,čak ako bi uopštili pojmove
negativnog gneva i izdaje mogli bi da kažemo da takav gnev neizbežno vodi u
izdaju.
Ljubomora je osobina u čijem uzroku imamo posesivnost kao osedanje.
Posesivnost je prirodna,ima evolucijski koren i svojstvena je svim
životinjama,pa naravno i čoveku. Mada je posesivnost nešto kompleksniji
pojam,ono što je nama „potrebno“ to je;princip posedovanja. Osedaj da „sve
pripada nama“ po bilo koju cenu,a to možete na najbolji način zapaziti kod
kudnih ljubimaca,odnosno nama bliskih životinja. Ono što mi pogrešno
tumačimo kao vernost,prijateljstvo,odanost ljubimca je ustvari nešto
suprotno,oni samo žele sve da poseduju,pa i nas,kao što i mi nesvesno
imamo taj „posesivni gen“…i u tom slučaju,izbio bi „pravi rat“ izmedju svake
životinje i čoveka,pa čak i izmedju čoveka i čoveka,ali ono što sprečava takvu
borbu to je čovekova dominantnost,zbog koje su neke životinje[i mnogi ljudi]
razvili;“lukavstvo“. Zbog posesivnosti[govorim o čisto životinjskom nagonu]
pas de ujesti ili lajati na nepoznato lice koje se kreće,trčati za loptom u
pokretu,juriti za automobilom koji prolazi ulicom ili nežno „grickati“ ruku
vlasnika kada se igra sa njim[primetili ste da naglašavam;kretanje,pas ne
reaguje na stvari koje miruju ili se blago miču,ved samo na ono što „odlazi od
njega“;strah od gubitka posedovanja]. Kod mačke je ta posesivnost najjače
izražena,jer potiču iz familije najdominantnijih životinja,sve do pojave umnog
čoveka. Ali za razliku od mačke koja nikada nede imati osedaj da je
posedujete, niti de „glumiti“ tako nešto[zbog ved pomenutog razloga],ved
upravo obrnuto,da ona uvek poseduje vas i sve u njenom okruženju,dotle
pas i druge nama drage životinje upotrebide „najniže“ metode da bi
posedovali,medjutim,to de uraditi na „podmukao“ način,koji de u našim
očima izgledati da same žele da ih mi kao „vlasnici“ posedujemo. Upravo
ovaj „pasji čin“ je najbliži osobini ljudske ljubomore. Čovek je medjutim
sticanjem daleko vede svesti i uma,bez obzira što je ljubomora dakle
„prirodna“, u stanju da osedanje posesivnosti i njegovog
izražavanja;ljubomore, ne samo potpuno blokira ili potisne ved i izbaci iz
nesvesnog,da ga uopšte i nema. Ali istina je posve drugačija, vedina ljudi ovo
osedanje ne može da potisne čak i iz svesnog,pa se ljubomora pojavljuje u
velikoj meri kod čoveka bez obzira što zbog samog postojanja uma,nemamo
potrebu za ovim osedanjem. Prirodno je da čovek ima i malje po telu,ali
nema potrebu za maljama,to je zaostatak evolucije,iz tog razloga smo na
vedini mesta izgubili malje ili ih lagano gubimo[bele male,fine malje kod žena
ili na ušnim školjkama kod svih ljudi],za par desetina hiljada godina demo ih
potpuno izgubiti na svim onim mestima gde nemaju ulogu. Ali čovek
vremenom ne gubi samo nepotrebne telesne karakteristike ved i ona
nepotrebna osedanja i osobine koje smo nekada delili sa nižim životnim
vrstama i koje su nam tada bile od koristi. Odavno smo trebali da izgubimo
osedanje „sveposedovanja“ ili osobinu ljubomore,jer su to suviše „slaba“ i
arhaična osedanja,i potpuno umnom čovek nepotrebna…medjutim kod 95%
ljudi ona se ipak ispoljava u vedem ili manjem obliku. Dakle,što je više
ljubomore u nama,utoliko smo,naravno, posesivniji,a samim tim i više
naginjemo onom životinjskom u nama …što je čovek ljubomorniji utoliko je
neumniji i neduhovniji. Medjutim ljubomora nije samo zbog toga negativna
osobina čoveka,jer Bog ili priroda nisu prema svima darežljivi[kao i kod svih
osobina i osedanja-za neke mane ili prednosti nismo direktni krivci],daleko
negativnije u tome je upravo ono što sam pokušao da prikažem kroz primer
domadih životinja,naročito psa. Iz toga, lako je zaključiti da je ljubomora
medju najnemoralnijim i najodvratnijim ljudskim osobinama. Ako postoji
djavo,onda je njegovo možda najjače oružije- ljubomora. U čemu leži to
veliko zlo,koje sam identifikovao sa „pasjom ljubomorom“?…posesivnog
čoveka je izuzetno lako prepoznati,ali kako ljudi još uvek razmišljaju nečim
drugim a ne mozgom,vedina nede prepoznati posesivnu i kasnije ljubomornu
osobu. Svako ko vam pridaje mnogo pažnje,ko je suviše nežan,zaista
pažljiv,pun lepih reči prema vama,umiljat i sl.[poput malog psa] ustvari je
čovek koji svesno ili nesvesno maskira tu svoju posesivnost,na koju ,ako
nasednete,kasnije udarate glavom u zid,jer ste „dobili“ posesivnog i
ljubomornog zlikovca,koji je vrlo „nisko igrao“ da bi zadovoljijo svoju
životinjsku želju da vas poseduje. Romantični ljudi su svi do jednog
posesivni,zli,odvratni…! Neko opravdava ljubomoru u blagom obliku,ali na
pogrešan način…“ako nije bar malo ljubomoran[a]-ne voli vas“ ;potpuna
glupost i zaslepljenost ispraznim emocijama, blaga ljubomora koja verovatno
postoji kod svakog čoveka je taj zaostali delid evolucije koji se još uvek nije
izgubio,mada se može kontrolisati,utoliko može i da se opravda. A da je to
istina,to je jasno iz primera da sa godinama postajemo manje
ljubomorni,odnosno da smo u ranom detinjstvu najljubomorniji[i to na sve i
svakoga]. Ljubomora je dakle ogromno zlo,ne može se opravdati,potiče od
djavolskog,karakteristična je za idiote,i u ma kom obliku spada u bolest.
Koliko je ljubomora podmukla i opasna verovatno smo se svi uverili u
to,odnosno osetili na „svojoj koži“ u vedoj ili manjoj meri. Ali ukoliko predje,
te za čoveka dobačene evolucijske granice,odnosno čovek postane jako
ljubomoran,treba ga izjednačiti sa ubicom i isto tako kažnjavati. Ovde bi
trebalo još nešto objasniti,ne treba ljubomoru i zavist dovoditi u bilo kakvu
vezu,ova dva pojma nemaju ništa zajedničko[zavist demo obraditi u
slededem potpoglavlju],i baš zbog toga,“da komšija ima vedu kudu od naše“
ili „ovaj ima lepšu i zgodniju devojku od moje“ možemo posmatrati iz dva
„bolesna“ugla;ljubomore i zavisti. Što se izdaje tiče,ljubomora je još jedna od
onih retkih osobina koje su apsolutno povezane sa činom izdaje u oba smera.
Ljubomora=izdaja. Što se „našeg“ Jude tiče,posmatramo li zvanična
jevandjelja,odnosno prihvatimo li ih kao dosledno istorijsko
desavanje,uopšte ne možemo isključiti to da je Juda bio posesivan i
ljubomoran[vrlo umiljati i najbolji apostol],što je Isus i prepoznao,te tačno i
znao da de ako ved mora biti izdat,to učiniti onaj najumiljatiji,najponizniji i
slatkorečivi-Juda. To naravno ne znači da je Juda takav i bio i izdao baš kao
takav,jer jevandjelja ne mogu biti dokazani istorijski dokumenti,ali su pisci
jako dobro poznavali psihologiju čoveka,znali kakav profil izdajice da
izaberu,znali su ono što danas gotovo niko ne zna ili ne želi da zna. Upravo
na primeru ljubomore i Judinog profila,njegovih crta ličnosti,i izdaje,vrlo
realno možemo redi da svi mi,zaista jesmo potencijalni
Juda;dobri,pošteni,ponizni apostoli i miljenici drugih, koji de povremeno
stupati „u dejstvo“ i naterati glave na koje se namere da udaraju u zid plača!
Potencijalni Hrist sigurno ne možemo biti,ali „bar“ Lineovi homo homo
sapiensi???
Često se zapitam da li „stručnjaci“ za duhovne discipline uopšte razmišljaju
svojom glavom ili samo znanje koje steknu „mehanički“ prenose dalje ili još
gore,“mehanički“[mahinalno] se bave istraživačkim radom. Još crnje je ako
se takvi bave psihijatrijom. Ne samo da su napravili duhovn-umnu smesu od
nečega što nije mogude mešati,pa su nauku[konkretno
evoluciju],religiju,filozofiju,psihologiju zbrčkali u jednom loncu iz koga vade
potpuno prekuvane zaključke,ved su skloni da mešaju i dovode u vezu
definicije i pojmove koje ne bi povezalo ni mladunče šimpanze. Ako bi negde
pročitali stručne definicije za recimo;zavist,ili istraživanja koja se
preduzimaju u cilju da se ovo osedanje što bolje rasvetli,shvatili bi ne samo
da ima 101. definicija i svaka je različita i potpuno pogrešna i isto toliko
paradoksalnih istraživanja koja obavezno završavaju u aporijama. Nedu se
mnogo baviti ispravljanjem „krivih reka“ ali du ipak naglasiti tri stvari u vezi
zavisti koje jednostavno ne mogu da se „upotrebe“ u definisanju ovog
osedanja a one se upravo nalaze u definicijama kao najčešde greške;zavist
nema nikakve veze sa evolucijom,dakle,nema evolutivni koren,zavist je
isključivo ljudska osobina, i trede,zavist ne podrazumeva da bilo šta pripada
nama[posesivnost,ljubomora] ved da nešto nezasluženo pripada drugima.
Ovo poslednje je upravo i najbitnije,jer najprostijim rečima definiše i uzrok i
pojam zavisti. Ono drugo;da je zavist samo ljudska osobina i da je životinje
niti poseduju niti su je ikada posedovale,ujedno daje i objašnjenje za moju
prvu tvrdnju da zavist nema evolutivni koren. Daleko pre du prihvatiti
religijsko objašnjenje djavolskog porekla zavisti[bez obzira što sam
areligiozan],nego naučno[iako se bavim naukom],jer tvrditi da nešto ima
evolutivni koren[na osnovu istraživanja reakcije ljudskog mozga] a pri tom
zavist ne dovoditi u bilo kakvu vezu sa životinjama nižih vrsta…za to zaista
treba veliki umni skok,ali unazad. S druge strane,postoje i oni koji smatraju
da i kod životinja postoji zavist,ali ako im je za utehu,nedu pominjati na
osnovu čega su došli do ovakvog tupavog zaključka da im istraživanje ne bih
izložio podsmehu ali cenim da de mi se zahvaliti zbog toga. Zavist je dakle
osedanje svojstveno samo čoveku i ima uzrok u subjektivnom utisku da neko
nešto poseduje[ne samo materijalno] a da to nije zaslužio. Utoliko gore po
one koji tvrde da se zavist može odnositi i na takve „stvari“ poput
lepote,talenta ili čak boje kože. Ne može beli atletičar zavideti sprinteru crne
boje kože,jer i sklop mišida koji ima i crnu boju kože on rodjenjem
dobija,dakle nema govora o tome da li sa stanovišta belog sprintera on ne
zaslužuje da ima crnu boju kože i da nije zaslužio da se rodi na Jamajci. To
nije zavist,nije čak ni ljubomora,to je duhovno-umni malignitet. Ne možemo
zavideti ni nekome na lepoti…ali možemo zavideti na njegovoj[njenoj]
garderobi,frizuri,noktima,nakitu…možemo zavideti nekome na njegovom
materijalnom bogatstvu[jer ga je navodno neispravno i nezasluženo stekao].
Ne možemo zavideti nekome na mladosti…ali možemo zavideti nekome na
slavi,popularnosti,na devojkama koje ga okružuju…ne možemo zavideti
inteligentnom ali možemo pametnom,ili obrazovanom,ne možemo zavideti
talentovanom fudbaleru ali možemo zavideti što igra u Real Madridu. Ne
možemo zavideti genijalnom piscu ali možemo smatrati da je dobio
nobelovu nagradu koju ne zaslužuje[jer mi ga ne smatramo genijalnim i
dobrim piscem],potom,možemo zavideti na nečijoj modi,karijeri,uticaju koji
ima,položaju…itd. Naravno da postoji, i to u velikoj meri ono što sam nazvao
duhovno-umnim malignitetom,da nekome „bude krivo“ što je neko
lep,inteligentan,duhovit,brz,plavook…odnosno da neko poseduje ono što je
nama „neopravdano“ priroda[Bog]uskratila i taj malignitet ima
ime;malevolencija…ali ovaj pojam je suviše „udaljen“ od ljubomore i zavisti
ali jedino što im je zajedničko to je da se ne zna koja osobina ili osedanje je
nemoralnije i odvratnije. Zavist je samo naš subjektivan utisak da je neko
nešto stekao ili da poseduje a da to nije zaslužio[a ne da je to nama
uskradeno a nije trebalo], što naravno,odmah stvara averziju prema takvoj
osobi. Naš utisak da je sticanje posledica nekog
nemoralnog,niskog,makijavelističkog,poltronskog čina može biti i
ispravan,odnosno istinit,i takvoj osobi možemo „okrenuti ledja“,takva vrsta
zavisti nije opasna i nije nemoralna,jer to je neki naš subjektivni osedaj za
pravdu i vrednosti koji je povredjen,možemo čak i pokrenuti proces
preispitivanja takvog načina sticanja za koji mislimo da je neopravdan,ni to
nije nemoralan čin…zavist medjutim u velikoj meri potiče od pogrešnog
subjektivnog uverenja ili ako to nije slučaj,onda zavist izražavamo gotovo
uvek na najgori način,ogovaranjem,pričanjem iza
ledja,smicalicama,otvorenim neprijateljstvom ili čak otvorenom agresijom…a
u ta dva slučaja[koja jesu najčešda];pogrešno subjektivno uverenje i
pogrešno ispoljenje zavisti,jesu ono što zavist po negativnosti trpa u isti koš
sa ljubomorom i malevolencijom. Zbog čega čoveku često smeta tudji uspeh
ili postignude?;upravo u tom osedanju za pravdu i ispravne životne vrednosti
koji su „izigrani“,ali subjektivnost nam ne daje za pravo da čak i da znamo
celu istinu reagujemo nekim nisko-moralnim činom. Zanimljivo za zavist,bez
obzira što je to za nijansu manje nemoralan osedaj od posesivnosti,da ga
nikada niko nede priznati…ljubomora se priznaje,kao i sve negativne osobine
i osedanja ali zavist je što se samosvesti i iskrenosti tiče;tabu. Inače,što se tog
negativnog,vedeg dela zavisti tiče,on vrlo često ima daleko dublji koren u
našem nesvesnom,a to može biti nezadovoljstvo svojim
životom,nepronalaženjem smisla istog ili svesna spoznaja da smo protradili
život koji je iza nas. Takvi uzroci izazivaju komplekse,koji preko zavisti,izlaze
na površinu kao-pravednost. Dakle,izrazito pravdoljubivi ljudi u suštini „pate“
od jakog osedanja zavisti. Izdaja;kao i kod ljubomore,zavist=izdaja…nema
razlike. To isto ima smisla redi i za malevolenciju. Neposredni uzroci izdaje.
Da li je Juda mogao zavideti Isusu na njegovoj popularnosti medju
ojadjenima,njegovim čudesnim modima ili čak njegovom božjem poreklu?
Apsolutno...mada tu imamo i elemenata malevolencije,i to je mogao biti vrlo
bitan,možda i jedini motiv izdaje,ali mi nemamo u bilo kojim jevandjeljima
nagoveštaj te Judine osobine,išlo se na posesivnost zbog same jačine
priče,odnosno tog čina. Da je to bio razlog,da li bi Juda da je tada bio
živ,zavideo i Isusu razapetom na krstu?
Prezir,pokornost,neprijateljstvo,lukavstvo
„Ali čim otpočinuše,opet činiše zlo pred tobom.“
[Knj.Nemij.]
Odmah na početku treba naglasiti da prezir u svojoj kompoziciji nema
mržnju,dakle,osedati prezir prema nekome ili biti prezren,ne znači i osedati
mržnju ili biti omrznut. Prezir je jedino osedanje koje se iskazuje tako što
nema radnju ispoljavanja,ali to ne znači da prezreni ipak ne oseda da je prezir
usmeren prema njemu,čak šta više,to je izuzetno lako prepoznati. Kod
osedanja prezira,baš po pitanju njegovog ispoljavanja imamo dosta
nejasnoda i one su uslovljene time što se prezir u najvedoj meri „glumi“,i kao
„gluma“ uvek i počinje, tek kasnije kada prestane gluma a nastane iskreni
prezir,možemo govoriti o ovom ljudskom osedanju kao istinskom. Čak bi bilo
dobro definisati prezir kao osedanje bez osedanja i ispoljavanje bez
ispoljavanja…jer to je jedina tačna definicija,koliko god delovala
kontradiktorna, ako želimo da obuhvatimo osnovni pojam prezira,pa čak
svejedno čiji[starogrčki,latinski,slovenski,germanski…],jer je,što je zaista
prava retkost,ovaj pojam identičan sa rečju koja ga izražava kod svih naroda i
opisuje u bukvalnom smislu „gledanje kroz prazno“,odnosno kao gledanje
kroz čisto staklo koje i ne primedujemo. Upravo prezren čovek ima ulogu tog
čistog stakla a onaj koji prezire,posmatrača koji gleda kroz njega. Samo što u
slučaju prezira to radimo osim čulnim osedajima i umnim i duhovnim
gledanjem. Sve dok smo svesni stakla ispred nas,glumimo prezir,a svesni smo
jer još uvek nešto „osedamo“ prema staklu…onog trenutka kada „puknu“ sva
osedanja i osedaji ,ne možemo ni biti svesni stakla kroz koje gledamo. Prezir
je socijalni osedaj[kod pojma;osedaj ili osedanja, a u vezi prezira, treba biti
vrlo obazriv] koji doživljavamo prema drugom ljudskom bidu[ne mogu se
prezirati druga živa bida ili stvari,oni su podrazumevano prezreni nesvesno
arhetipski]. Često demo naidi na tvrdnju da se prezir izražava
omalovažavanjem ili ponižavanjem,što ne može biti istina,jer prezir
podrazumeva odbacivanje druge ljudske jedinke ili grupe ljudi,ali takvo
odbacivanje gde se u potpunosti gubi bilo kakav osedaj i bilo kakav odnos.
Prezir uvek ima u korenu sistem vrednovanja čoveka,i naravno,uvek je
subjektivan,pa samim tim,od načina i sistema vrednovanja subjekta,možemo
govoriti o moralnom ili nemoralnom preziru. Pošto čovek još uvek jeste ne
samo „vedinski zao“ ved i u velikoj meri ima urušene sisteme vrednosti,prezir
je po pravilu,negativna i nemoralna osobina,ali treba naglasiti da ima
izuzetaka,pogotovo kod,kao i uvek,visoko umnih i duhovnih ljudi koji prezir
doživljavaju upravo u onom stvarnom,istinskom,ispravnom i pozitivnom
obliku. Svakako da treba pomenuti i stereotipni prezir,kao i onaj apriorni,koji
su najvedim delom nepravedni i nemoralni ali oni se nikako ne mogu odnositi
na rasu,pol ili poreklo kako pojedini psiholozi navode primere,jer prezir ne
trpi toliku opštost za razliku od mržnje. U suštini…čovek[ili grupa ljudi] koji
prezire ima pretpostavku ili subjektivno[koje se nekada i poklapa sa
objektivnim] uverenje da drugo ljudsko bide ili grupa ljudi po vrednosnim
kvalitetima ne pripada istoj kategoriji. Ovde imamo horizontalni[kvalitativni]
i vertikalni[kvantitativni] sistem vrednovanja,gde tačka ili tačke na višem
nivou[ali obavezno na istom],obezvredjuju bilo koju tačku,odnosno tačke
koje se nalaze na nižem nivou[ne moraju biti na istom,dakle sve mogude
tačke]. Naravno,ovo ne treba shvatiti kao sistem sa funkcijom u vremenu,ved
samo objašnjenje o bitnosti vertikale sistema vrednovanja,odnosno bitnosti
istosti nivoa na horizontalnoj ravni. Postoje vrlo prihvadene teorije da se
prezir odnosi samo na dostojanstvo čoveka,u tom slučaju nemamo potrebu
za horizontalnom ravni,medjutim dostojanstvo je samo jedno u nizu
vrednosnih osobina,prezir obuhvata sve etičke i estetske odlike,odnosno sve
ono što obuhvatamo aksiologijom. U početku,dok smo još „glumci“
prezira,to ispoljavamo primetno arhitektičkim ignorisanjem,tako da prezreni
shvata ne samo da je prezren ved i da osedajna vezanost još uvek
postoji,negativna ili pozitivna. Pravi prezir nastaje u onom trenutku kada
prestaje svaka svesna,čulna i emotivna povezanost sa prezrenim. To i dalje
ostaje ignorisanje ali sada potpuno prirodno i u skladu sa samim pojmom
ignorisanja[ne znati za drugoga]. U suštini prezir ne možemo nazvati
neprijateljskim osedanjem,jer niti ima elemenata mržnje,niti bi trebalo da
ima osedanja uopšte…medjutim,vrlo je teško prosečnom čoveku dostidi
takav vid prezira,on je uglavnom pomešan ili sa mržnjom ili
ambivalencijom,često i potpuno izmešanim i nejasnim osedanjima.
Dakle,prezir može biti pozitivno ljudsko osedanje,ali samo ako ga shvatamo
onako kako ga sam pojam izražava i ako imamo objektivan sistem pozitivnih
vrednovanja,u svakom drugom slučaju,a to je pa gotovo u skoro
svakom,prezir smatramo za vrlo negativnu i jako nemoralnu osobinu. Prezir
u pojmovnom smislu ne može nikako biti povezan sa izdajom,medjutim u
praksi stvari stoje potpuno drugačije,vrlo je čest uzrok izdaje,ved smo govorili
da se tu radi o preziru koji nije očišden od primesa
mržnje,zavisti,osvete,ljubomore…! Suprotno,izdati de ukoliko je iole moralan
ili čak nepravedno doživeo takav čin,po pravilu uvek osedati prezir. Isus je
svoj moralni prezir „iskazao“ i tokom mučenja i prilikom raspeda,taj prezir je
bio toliko jak da su prezreni osetili sramotu i stid. Juda nije nikoga
prezirao,ponajmanje Hrista,ali ga je u jednom trenutku ipak osetio…Judin
prezir je bio usmeren prema samom sebi. Taj samoprezir,koji čovek retko
kada može i da oseti,govori o vrlo visokoj duhovnosti i moralnosti,medjutim
on uvek vodi ka samoubistvu i to moralnom samoubistvu,jer samoprezir
jeste negacija čoveka.
Pokornost u uzroku nema nisku inteligenciju i duhovnost,mada smo skloni da
verujemo da pokorni ljudi nisu naročito umno-duhovno obdareni. Pokornost
je posledica nedostatka samosvesti i po načinu ispoljavanja ali i stepena
samosvesti može idi od blage do visoke submisivnosti koja se ved karakteriše
kao psihijatrijsko obolenje. Pokornost je negativna ljudska osobina koja
podrazumeva ne samo priznavanje autoriteta i dominantnih osoba ved i
potčinjavanje istim. Treba ipak razlikovati pokornost koja je usmerena ka
jačem i onu koja je usmerena prema višem umu i duhu. Ova prva se i ne
može u pravom smislu nazvati osobinom pokornosti jer izlazi iz okvira
ljudskih karakteristika,ali kako se retko kada ispoljava samostalno ved je uvek
pridružena umno-duhovnoj pokornosti može se svrstati pod jedan širi pojam.
Samosvest je najuzvišenija i najbitnija,gotovo suštinska ljudska karakteristika
koja u potpunosti diferencira čoveka od bilo kojeg bida,nije to ni u tolikoj
meri i um i duh[svest] jer njih,makar i u tragovima,poseduju sve životinjske
vrste,dok je samosvest specia čoveka. Samosvest nije podložna razvijanju po
sebi ali zato jeste karakteristika koja teži ka maksimalnom izražavanju u
ljudskoj svesti. Ono što našu svest blokira da se upusti u razvezivanje čvorova
samosvesti jeste sama egzistencija. Medjutim ni ljudska suština ne želi da
ostane trajno vezana,konstantno traži put ka svesti kojoj pripada,pa de tako
kod nekih da se ispolji u velikoj meri,kod nekih nede nikada pronadi put do
svesti a kod vedine ljudi i pored prodora u svest bide nadjačana onim
egzistencijalnim. Tako da ipak za vedinu ljudi možemo redi da spadaju u
blago pokorne,sa dostignutom umerenom samosvešdu,dovoljnom da ih
osvesti o sebi kao posebnoj jedinki ali i ne da ih u potpunosti oslobodi svakog
autoriteta,idola,ideala ili dominacije „nadredjenih“. Visoko duhovni,naročito
religiozni ljudi upadaju u jednu vrstu zamke u čijoj osnovi leži njihovo
uverenje da su dostigli izuzetan nivo samosvesti,medjutim izražena
pokornost ih u tome demantuje[mada oni to ne primeduju]. U nešto manjoj
meri u takvu zamku upadaju i visoko inteligentni. Ali ovde se ne radi o tome
da visoko duhovni i umni ljudi lakše upadaju u okove pokornosti ved o
činjenici da pogrešno apercipiraju svoju dostignutu samosvest,najčešde zbog
predrasuda i usvojene dogmatike. Ali ,treba redi i to da nije mogude čoveku
da dosegne apsolutni nivo samosvesti pa samim tim da ni najmanje nije
pokoran,tako nešto važi samo za Boga ili neki drugi svesni apsolut,nazovite
ga kako god hodete. Ne postoji čovek koji nije pokoran,na kraju,ako niste
religiozni,priroda je tu da vas povremeno podseti da postoji dominantniji od
vas,protiv koga ne možete,pa čak ni da ga ignorišete. Minimum
pokornosti,dakle,nije mogude izbedi,medjutim vrlo često prosečan čovek ne
priznaje ni sebi ni drugima da je u priličnoj meri pokoran,a tako malo je
potrebno da shvatimo da je realnost
drugačija…religija,kapitalizam,demokratija,ideologija…nisu mogude tamo gde
ne postoji prilična pokornost i to kod ogromne vedine ljudi. Pokornost je tle
koje je potrebno da bi se razvijala bilo kakva ideologija,bilo kakav društveni i
državni poredak i bilo koja religija. Potrebna je velika samosvest kod velikog
broja ljudi da bi stali na put onima koji se pokornošdu naroda „hrane“,a to za
sada nije mogude,ponavljam,samo zbog davanja prednosti onom
egzistencijalnom nad esencijalnim. Ali takva pokornost i dalje spada u one
blaže verzije submisivnosti,i bide je još poprilično dugo. Oni koji su na
najnižem mogudem stupnju submisivnosti…ili su u zatvoru, ili su pobegli u
šume i pedine,ili vode svoju borbu sa vetrenjačama. Što se tiče visoke
submisivnosti,koja takodje nije baš retka pojava,ona podrazumeva
bespogovornu poslušnost nadredjenima[crkva,vojska,privatne koorporacije i
sl.],ali je to još uvek samovoljan čin,pa se smatra granično bolesnim,dok
postoje i oni koji nisu ni najmanje samosvesni i nemaju predstavu o
samostalnosti života,misli i odluka, pa su i visoko ponizni prema svima za
koje misle da su modni,jaki,duhovni,umni…što,naravno,spada u ozbiljne
poremedaje psihe. Još jednom,svaki vid pokornosti je u manjoj ili vedoj meri
negativna osobina i jako nemoralna[„samo“ de crkva,država i kapitalisti
tvrditi da nisam u pravu]. Pokornost-izdaja ,Juda-Isus…Izdajnik vrlo često nosi
masku pokornosti,tako nam je bar Juda predstavljen kroz jevandjelja a takav
stav se održao i danas. Medjutim,i ako osporimo takvog pseudopokornog-
izdajničkog Judu,stav da izdajnik nosi masku pokornosti je vrlo ispravan a to
nas je naučila istorija,ponajviše naša. Uostalom,da bi i u izdaji ispali
„veliki“,moramo igrati tu dvostruku ulogu,imati „dvoličnu guju u grudima“,a
to se upravo odnosi na relaciju pokornost-izdaja. I opet su pisci jevandjelja
pokazali koliko su bili odlični poznavaoci ljudske psihe,jer religija koja hvali
pokornost kao najviše dobro i izdaju označava kao najvede zlo,uspešno su
iskoristili ovo da pokažu da je Judin greh prosto-naprosto najvedi mogudi,a
pri tome,strogo se držali dogme da je svako ko nije pokoran-izdajica,i tako
zatvarajudi krug iz kojeg nije mogude izadi,odbranili i dogmu i Judin
neoprostivi greh. Drugo je pitanje da li istinska pokornost,ona bez
maske,može da odvede u izdaju? Svakako,jer svaka samoosvešdenost je
izlazak iz zamke pokornosti,samim tim i veliki udarac onima kojima je
pokornost drugih potrebna. I za njih je svako samoosvešdivanje drugog
čoveka izdaja,samo takve izdaje se ne treba bojati,jer niti su oni Isus niti je
samoosvešdeni Juda. Možemo priču sagledati i tako,da je Juda zaista bio
iskreno pokoran Hristu i njegovoj ideji…i da je dostizanjem samosvesti
prepoznao možda prevaru,laž ili ludilo u kojem učestvuje. To svakako
neopravdava njegovu izdaju,tek tada bi Juda bio veliki zločinac i nemoralni
gad,tako da ovakav scenario nije realan,jer samoosvešdeni ne ide u izdaju s
namerom,medjutim onaj drugi scenario iz gnostičkih jevandjelja je daleko
realniji i opravdaniji,jer je Juda svoju pokornost iskazao na neverovatan
način,bespogovorno izvršavajudi Hristov zahtev,znajudi gde de ga to odvesti i
rizikujudi da postane ono što danas i jeste. Govorili smo o tome da je svaka
pokornost niska i nemoralna,ali ako posmatramo i Judu i njegov čin u
navedenom slučaju,to bi bio jedini moralni pokorni čovek u istoriji i jedini
moralni pokorni čin,jer opravdanost potpune pokornosti Isusu i njegovoj
ideji, tada i u takvim okolnostima,nije mogude dovoditi u pitanje.
Neprijateljstvo nije ni osedanje ni čovekova moguda karakteristika ved
relacija,odnos izmedju dva ili više ljudskih bida,odnosno grupe ljudi. U osnovi
neprijateljstva imamo osedanja poput mržnje,zlobe,besa ili osobina poput
lukavstva,gneva i sl.,pa je jasno da se radi o negativnom društveno-
socijalnom odnosu. Naravno,neprijateljstvo se javlja samo kod ljudskih bida
pa samim tim i nije evolucijski i prirodni odnos. Dobro je na samom početku
diferencirati neprijateljstvo od suparništva,odnosno neprijatelja od
protivnika[suparnika]…pojmovi suparnika i suparništva, jasno,ne
podrazumevaju nikakav negativan odnos,evolucijski su uzrokovani,dakle
prirodni su i svojstveni svim živim bidima,a to podrazumeva i biljni svet. I kod
suparništva i kod neprijateljstva u osnovi stoji sukob egzistencije,interesa ili
identiteta,ali ono što ih razlikuje to je način borbe,izražavanja sukoba,jer u
odnosu na suparništvo gde postoji „zdrav“ sukob, kod neprijateljstva on se
izražava svim mogudim sredstvima,dakle i onim
niskim,nemoralnim,podlim…! Takodje,kod suparništva ne postoji nikakva
druga kategorizacija osim;protivnika,naprotiv,neprijateljstvo se u velikoj meri
zasniva na kategorizaciji drugih ljudskih bida i to u vrlo širokom opsegu,pa je
upravo taj korak,takvo shvatanje protivnika ono odlučujude što de
suparništvo okrenuti ka neprijateljstvu. Opet,sama kategorizacija može se
zasnivati na objektivnom sudu,što nede ništa promeniti po pitanju
neprijateljstva kao negativne relacije ali daleko češde kategorizacija ima
koren u subjektivnom sudu koji je apriorni,stereotipni ili su u pitanju
predrasude. Takva kategorizacija uvek podrazumeva karakterizaciju kao
finalni sud do kojeg dolazimo najčešde preko identifikacionih a mnogo manje
ideoloških predrasuda i stereotipa. Neprijateljstvo ne može kao finalni
sud,odnosno uzrok imati bilo šta drugo osim karakterizaciju,jer samo ona
podstiče osedanja koja se javljaju kod ovog odnosa. Možemo karakterisati
pojedinca,grupu ljudi,čitav narod,i ukoliko ved postoje medjusobne tenzije u
vidu bilo kakvog suparništva,neprijateljstvo je potpuno izvesno. Ono se uvek
izražava verbalnom ili fizičkom agresijom,onim „blažim“
oblikom;diskriminacijom, pa sve do ekstremnih oblika;istrebljenja.
Subjektivno postojanje mržnje,besa i sl.,samo po sebi nije oblik
neprijateljstva,sve dok se ne ispolji u vidu borbe i to agresivne i nemoralne
borbe,bez obzira da li de idi od govora mržnje,ukidanja slobode ili ubistva,i
bez obzira na ishod. Smatrati da nam je neprijatelj neko za koga mislimo da
nas mrzi ili radi protiv nas,dakle bez objektivnog suda koji podrazumeva i
jasno ispoljavanje,jednostavno je besmisleno. Naravno,i kada mi imamo
subjektivni sud o nekome, koji kod nas izaziva mržnju,opet se ne radi o
neprijateljstvu,sve dok ne postoji i borba. Mnogi smatraju i da nije mogude
„jednosmerno“ neprijateljstvo,što je potpuno tačno ali ne iz razloga koji se
navodno podrazumevaju[mrzim te-mrzis me…] ved što ispoljena agresija
podrazumeva i samoodbranu napadnutog,dakle i obostranu borbu. A to da
nas neko mrzi a mi ga ne mrzimo ili obrnuto,posve je mogude. Što se tiče
izdaje,neprijateljstvo sam upravo „ubacio“ u priču kao primer da je mogude i
da jedna potpuno nemoralna i negativna pojava koja u korenu ima ogromnu
mržnju,bes,gnev i koja se ispoljava na najnehumanije,najnemoralnije i
najodvratnije načine,ne učestvuje ni najmanje u činu izdaje ili putu do nje.
Jednostavno,ne može se izdati neprijatelj,to je apsurdno. Tako da du ovde
izostaviti i „naše junake“ jer neprijateljstva nije ni bilo,ali i da je bilo,onda
Judin čin ne može biti izdaja.
„Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?...Nedete vi
umreti,nego zna Bog da de vam se u onaj dan kad okusite sa njega,otvoriti
oči,pa dete postati kao bogovi i znati šta je dobro a šta zlo“! Šta se kasnije
dogodilo,znamo…i dan danas snosimo teške posledice ovog lukavstva! Čovek
nije u osvit čovečanstva samo biblijski podlegao lukavstvu,to mu se desilo i
evolucijski,od strane prirode,ali je, ne samo naučio lekciju,ved je i sam
postao lukav. Prva osobina koju je rani,još umno u potpunost nerazvijen
čovek stekao,jeste upravo lukavstvo. Nije lukavstvo toliko veliko zlo samo
zato što je;prvorodno[pra-zlo],i što nas je otudjilo od Boga,odnosno
prirode,ved i zbog činjenice da je to čin koji podrazumeva nanetu štetu
drugom bidu, ili zbog čiste zlobe ali mnogo više zbog lične koristi. A ta lična
korist koja je na štetu drugog podrazumeva i vrlo prljave,niske i nemoralne
načine delovanja. U suštini,lukavstvo je svojstveno neinteligentnim i
neduhovnim ljudima,ili bolje rečeno to je njihova „zamena“ za inteligenciju
koja im nedostaje. Lukavstvo se najvedim delom oslanja na
iskustvo,logično,jer na um ne može,a iskustvo uz pomod prevare i laži gradi
strukturu lukavstva. Samo po sebi,lukavstvo jeste jedna vrsta
sposobnosti,medjutim kako se bazira na zlu,takva sposobnost[kao i gotovo
vedina ljudskih sposobnosti],nema opravdanje i zaslužuje osudu. Sagledati
ispravno i iskoristiti situaciju u svoju korist,kako ga oni koji opravdavaju
lukavstvo definišu,naravno,vešto izbegavajudi pominjanje cilja i sredstva,ni
sami ne znaju šta znači pojam-iskoristiti…jedno je iskoristiti priliku,nešto
sasvim drugo iskoristiti ljude. Lukavstvo u osnovi ima ovo drugo. Naravno,cilj
koji se postiže lukavstvom nikako ne može biti uzvišen ili bitan,zbog toga se
lukavstvo često izjednačava sa prevarom. Aristotel definiše lukavstvo kao
„domišljatost“ koja vodi ka iskvarenom cilju,i kao po navici,ovaj filozof uvek
kada skrene iz čisto filozofskih voda,u ispravnoj definiciji jednog pojma
„prospe“ često neku glupost. Ono što je zanimljivo kod ove čovekove
osobine,to je da lukavstvo i pored toga što je uvek pokriveno maskom
prijateljstva i dobronamernosti,vrlo lako prepoznati fiziognomski. Od svih
čovekovih karakteristika,lukavstvo je po pitanju fiziognomije najizraženije. I
upravo oni koji slabo poznaju ili ne veruju u ispravnost fiziognomskog dela
karakterologije,uvek i budu žrtve lukavstva. V.K.Nevjarovič je vrlo spretno
zapazio i definisao tu povezanost ; „Lukavstvo је povezano sa prepredenošću,
podmuklošću, оnо је neiskreno, pritvorno, licemerno. Lukav čovek sе
prepoznaje pо očimа, izrazu licа, pokretima, stisku ruke“. I sa ovim se treba u
potpunosti složiti,naročito uske oči i usko,“zašiljeno“ lice nepogrešivo
ukazuju na lukavog čoveka. Takodje,ako preko vas ostvaruje svoj besmisleni
cilj,nikada vas nede uvrediti,negirati,naprotiv,bide vrlo
dobronameran,pozitivan,govorljiv,slatkorečiv,ponizan,jer mu iskustvo govori
da je cilj najlakše postidi na takav način. Lukavstvo je i jedna od retkih
osobina,možda i jedina, koja je od početka do kraja vodjena isključivo
svesnim,što je samo po sebi dovoljno da ovakvu osobinu okarakterišemo kao
arhitektorsku. Lukavstvo je čvrsto povezano sa čovekovim egzistencijalnim
sposobnostima,pa se u velikoj meri opravdava u onim slučajevima kada se
primenjuje na osnovne egzistencijalne potrebe,kod onih siromašnih duhom i
umom…i zaista,u svetu koji jeste kakav jeste,takvi ljudi moraju da se
oslanjaju na lukavstvo,s tim da žele ali i ne mogu da predju „dozvoljenu“
granicu usled nedostatka iskustva,samim tim i ubedljivosti u laži. Ali
lukavstvo se ipak najčešde primenjuje u neke daleko neopravdanije i idiotske
svrhe. Lukavstvo izmedju ostalog,uvek ide i uz materijalno bogatstvo,politiku
i mod,mada u ovim slučajevima ono često može biti kasno stečeno ali samo u
smislu primene a ne kao opšta osobina,jer ako bi ljude delili po
inteligenciji,postojali bi neinteligentni,prosečno
inteligentni[normalni],prosečno inteligentni[lukavi] i visoko
inteligentni,dakle ne bi se ljudima smanjila inteligencija, pa to preobrazili u
lukavost,ved su rodjenjem prosečno inteligentni, pa vremenom poželeli i
naučili se lukavstvu. Kako bilo,lukavstvo je prvo ispoljeno ljudsko zlo i možda
najvede[uz izdaju]. Što se veze izdaje i lukavstva tiče,lukavstvo uvek
podrazumeva i izdaju kao sredstvo do cilja,u manjoj ili vedoj meri,gotovo da
se može govoriti o apsolutnoj povezanosti. A to je jasno i zbog činjenice da
su izdaja,lukavstvo i mržnja najkompleksnija ljudska zla. Judi je potpuno
bezuspešno pokušan da se prilepi i ovaj atribut,ali nigde u bilo kojim
jevandjeljima nedemo prepoznati tu njegovu navodnu osobinu.
Medjutim,sva bududa poistovedivanja izdajnika sa Judom kroz istoriju ili
mitove ne samo da su okarakterisana kroz lukavstvo, ved gledamo li
autentična istorijska dogadjanja,to i jesu bili.
Srebroljublje,mržnja,kajanje,samoubistvo
„Jesi li za svog veka zapovedio jutru,
pokazao zori mesto njezino“?
[Knj.Jov.]
Ne treba dovoditi u neposrednu vezu srebroljublje i
materijalizam,materijalno,egzistenciju,sticanje novca,bogatstvo…ovo
nabrojano spada u sistem pogrešnih životnih vrednosti koje uzrok imaju u
niskom ili prosečnom intelektu,umu ili duhovnosti. Srebroljublje nije sticanje
novca,nije čak ni želja za novcem,ved upravo ono što sama reč[jednaka sa
logosom,pojmom] i govori-ljubav prema novcu. Naravno,ovde reč-novac ne
treba shvatati doslovno,govori se o svakom nosiocu vrednosti od
materijalnog značaja i ono što se njime može
kupiti[novac,srebro,zlato,nakit,platina,bakar,nafta…],u ranije vreme i
kukuruz,brašno,pšenica,bronza…ali ključna reč ovde je –ljubav! Ljubav prema
novcu,naravno, podrazumeva i njegovo pohlepno sticanje i to na
najnemoralnije načine,ali to je ved indirektna povezanost srebroljublja i
sticanja bogatstva,pojmovi su im dosta različiti. Ono što je bitno…danas,kao i
par vekova unazad,sam novac je toliko dobio na značaju i značenju da ga
možemo posmatrati kao potpuno suprotan pojam od pojma Boga.
Takodje,pojam Boga ni u ovom slučaju ne treba shvatati doslovno,ved kao
sve one ljudske vrednosti koje se identifikuju sa Bogom. Dakle,ukoliko
imamo ljubav prema novcu,posve logično da mrzimo Boga,i obratno,ljubav
prema Bogu podrazumeva mržnju i prezir prema novcu. Srebroljublje nam
govori o tome da novac nije izvor zla,ved da je sama ljubav prema novcu
uzrok svakog zla. Isus govori; ne može čovek imati dva gospodara…i to se
naravno ne odnosi na Boga i svetovnog cara,ved na Boga i novac,odnosno
materijalnu pohlepu[mamon]. Nije preterano ni govoriti o dva carstva,dva
čovekova gospodara,ukoliko želimo da izbegnemo pojam Boga,esencijalnom
i egzistencijalnom „vladaru“ ljudskog bida. Čovek je odavno prevazišao
osnovni pojam egzistencijalnog,naročito ranije u feudalnom i danas u
kapitalističkom društvu,pa se danas pod egzistencijom zaista može smatrati
ono što je nisko,sirovo,nemoralno,i u velikoj meri i u velikom delu je
možemo poistovetiti sa samim srebroljubljem. Zašto čovek više voli novac od
Boga ili egzistencijalno od esencijalnog,vrlo je duga priča ali i svima
poznata,pa nema smisla baviti se tim pitanjem,medjutim,zanimljivo je to da i
kada ljudi postanu svesni ovog zla i onog dobra,i kada požele da promene
svoj odnos u vrednosnom smislu ,to zaista vrlo teško uspeva. Ako bi uzeli
trivijalni primer,mlade devojke koja se jako zaljubi u prelepog mladida ali
potpuno iskvarenog u duši,ološa,propalicu,probisveta,i roditelji i prijatelji
devojke dobronamerno pokušavaju da je ubede da ga ostavi…ona de se
zapitati;kako?,kada sam zaljubljena! Time što de dobiti savet;“umesto da ga
voliš,ti ga mrzi“…apsolutno se ništa ne postiže. Vrlo teško de se bilo šta
postidi i svakodnevnom pričom i ubedjivanjem,pa čak i dokazima da on nije
za nju,da je vodi ka dnu,da mora da ga ostavi,i to može trajati
mesecima,godinama,jer ljubav je emocija ne samo možda najintenzivnija ved
postaje i lukava ako je usmerena prema zlu. Devojka nema izbor…ili de se
udati za takvog mladida i upropastiti sebi život ili de možda vremenom sresti
nekog još lepšeg mladida,ali sa daleko vedim umno-duhovnim
vrednostima,kulturnog,vaspitanog,pametnog,duhovitog momka,koji ima
daleko više kvaliteta od onog prvog. I ponovo se zaljubljuje i sasvim lako se
okrede u potpunosti od bivšeg momka. Dakle,sve ono što su njeni roditelji i
prijatelji pokušavali mesecima bezuspešno,jedan slučajan susret je „uspeo“
za par sati. Ali susret uopšte ne mora biti slučajan ako je devojka težila da
pronadje takvog mladida,šanse joj se višestruko povedavaju. Tako
isto,govoriti ljudima,ili poput ovog pisca,pisati o tome,da je ljubav prema
novcu zlo a prava ljubav ,ljubav prema Bogu ili čovekovoj suštini,nede ni
najmanje uticati na „srebroljupce“,pa čak i da im i promeni svest u smislu da
shvate da greše,opet je rezultat nikakav,sve do trenutka dok slučajno[što je
mnogo teže] ili s namerom ne otvore „srce“ i „za druge“,puste Boga
unutra…a onda je sve lako,kada osete koliko je Bog,koliko je čovekova
suština,lepša,kvalitetnija,bitnija,vrednija od bilo čega. Srebroljublje je
izuzetno veliki greh prema Bogu,velika nepravda prema prirodi i veliki kamen
spoticanja za čovekovo suštastvo. Egzistencija je vrlo atraktivna i lukava
„igra“ i vrlo je teško osloboditi se zavisnosti od nje. Da li ste čuli za slučaj da
je neko dobio infarkt,ili se toliko uzbudio da mu je pozlilo zbog toga što je
„otkrio Boga“ ili otkrio nešto i nebitnije,recimo da ima neverovatan talenat
za muziku,ili dar za pisanje,da je na IQ testu imao rezultat 170…ali ako čovek
dobije na loto-u ili iznenada dobije veliku količinu novca,uzbudjenje tada nije
mogude obuzdati,hitna pomod tu gotovo sigurno da de imati posla.
Uzbudjenje se javlja samo u slučaju povišenih emocija,naročito kod
ljubavi,nedete se sigurno uzbuditi zbog novca po sebi,ved zbog srede što ste
ga dobili,a da li bi bili sredni ako u pozadini ne stoji bilo kakav vid ljubavi?
Dakle,još jednom du ponoviti da novac nije sam po sebi zlo,hajde da ga
nazovemo realnom egzistencijalnom potrebom[govorim o osnovnoj
egzistenciji] ali koga onda okriviti za to,što je od novca napravio predmet
obožavanja? Arona? Vrlo mogude! Dakle,čovek je „srebroljubac“ i izvesno je
da de to biti sve više i više…do „jednog dana“…“ovakvog“ ili „onakvog“. To
nas gotovo sve izjednačava sa Matejinim,Markovim ili Lukinim-Judom.
Zaključak;gotovo svi smo spremni na manju ili vedu izdaju zbog velikog
novca…a ko je spreman na izdaju,taj je ved izdajnik. Utoliko Bog i Sin znaju da
je jedan Juda,ma kakav bio,ništa naspram sedam milijardi Juda koji čekaju
svoju šansu ili su ved izdali Hrista. Naravno,ovde nedu pominjati samu vezu
izmedju srebroljublja i izdaje van okvira „naših junaka“,jer se takva veza
podrazumeva i taj odnos je posve jasan,nema potrebe za
obrazlaganjem…ipak računam da de knjigu čitati samo inteligentni ljudi[zbog
toga i mali tiraž].
Mržnja i ljubav jesu suprotna osedanja ali samo po „predznaku“ koji stoji na
kvantitativnoj skali jedne zajedničke emocije. Ne može se govoriti o suštinski
dva različita osedanja,takav stav nije ispravan. Poput magneta…magnet je
uvek magnet a da li de se odbijati i privlačiti sa drugim magnetom zavisi
samo od polova koji se nadju u bliskom kontaktu. Tako možemo shvatiti i
ovo uslovno ambivalentno osedanje,suštinski identične emocije ali da li de se
pojaviti kao ljubav[privlačenje] ili mržnja[odbijanje],zavisi od „pola“ kojim se
rukovodimo. Šta odredjuje predznak,odnosno „pol“ ? Odredjuju ga one
bazične emocije koje ulaze u strukturu ljubav-mržnje,odnosno one emocije
koje kvantitativno preovladaju. Tako kod mržnje možemo govoriti o
besu,gnevu,animozitetu,…ali isto tako ne treba zaboraviti i na one osobine
koje pokredu ovaj emocionalni „magnet“,stavljaju ga u akciju,poput
zavisti,prezira,neprijateljstva,egoizma,ljutnje…! Ipak,za razliku od ljubavi koja
je dosta kompleksnija,jer daleko više emocija i osobina imaju ulogu u
njoj,mržnja je na dnu ove skale emotivne naklonosti[nenaklonosti],daleko
udaljenija od pojma-dobrog, i nema ni najmanje uzvišenih,duhovnih ili
božanskih elemenata u sebi. Samim tim,za razliku od ljubavi koja ima u
strukturi mnogo vrsta i subspecija koje je definišu,mržnja ima samo jednu za
koju koristimo grčku reč-pojam;misos[miseo,miseos],nem.-mizis. Tako
dodavanjem objekta mržnje iza grčkog pojma za samu mržnju,dobijamo
odlično pojmovno definisane
izraze,poput;mizantropije,mizoginije,mizandrije,mizomalije...! Kao što
psihološki,ljubav možemo okarakterisati kao težnju ega za upotpunjavanjem
onih „praznina“ [iz spoljašnjeg izvora] koje nedostaju da osedamo
zadovoljstvo,tako i o mržnji možemo govoriti kao o težnji ega da eliminiše
spoljašnji izvor svog nezadovoljstva. Mržnja kompenzuje svoje nedostatke u
odnosu na ljubav tako što je sveobuhvatnija,intenzivnija i ono vrlo
bitno,dugotrajnija…čak se može govoriti da je osedanje mržnje u principu
trajno. Upotrebio sam i reč-sveobuhvatnija,i tu mislim da objekat mržnje
može biti bilo šta i bilo ko,za razliku od ljubavi koja trpi mnoga
ograničenja[realna ili ne,za ovu temu nije bitno]. Pa tako mnoge stvari koje
mrzimo,za tako nešto imamo manje-više realno objašnjenje i niko nas nede
„gledati čudno“,dok ako bi prema tim istim stvarima izrazili ljubav,smatrali bi
nas vrlo bolesnim,ili bi zaista bili vrlo bolesni. Mržnja jedino ne može biti
usmerena prema sopstvenom egu,bez obzira na idiotsku rečenicu;“danas
mrzim samog sebe“,jer ego ne može da teži ka sopstvenom uništenju u cilju
zadovoljstva ili manjeg nezadovoljstva. Ali bez obzira što mržnju
posmatramo kao vrlo negativan ali duhovni fenomen,ne treba zaboraviti da
su i mržnja i ljubav vrlo „opasna“ osedanja,mržnja uvek,ljubav ne ako je
uzvišena. I ljubav i mržnja vremenom pustoše čoveka i onoga na koga su
usmerene,ali mržnja kao daleko intenzivnija i trajna,to čini sa daleko vedim
„rušilačkim“ posledicama,dok ljubav to čini „tiho“,krade deluje,pa pustoš iza
nje je manje primetan. Ljubav se može voljno „ukinuti“…to je nekada
kradi,nekada duži proces ali se može odstraniti,mržnja nažalost ne…nije
mogude na bilo kakav način i gotovo nikada ugasiti mržnju,ona se samo
može prevesti u skrivenu,uvijeniju formu,ali da nestane[poput ljubavi]
apsolutno nije mogude. Treba naglasiti da mržnja nikako ne može biti
nesvesna niti urodjena[mada postoje i takve blesave tvrdnje]. Uzrok mržnje
se dakle u potpunosti može definisati na ved pomenuti „psihološki“
način,odnosno stanjem ega. To ujedno daje odgovor i zašto i koga mrzimo.
Ali ono što obavezno stoji izmedju ega i objekta mržnje je; strah…i o njemu
se ved može govoriti kao o svesnom ili nesvesnom izvoru mržnje.
Dakle,mrzimo iz straha da de nas neko ili nešto,opravdano ili
neopravdano,realno ili irealno- ugroziti. Ali mržnja bi bila opravdana ako bi
strah koji je izaziva zaista bio realan,medjutim,to je zaista retkost,mržnja u
osnovi gotovo uvek ima irealni strah koji ego pogrešno prepoznaje kao
pretnju,iz tog razloga mržnja i jeste negativna emocija,a nemoralna je, jer ne
može biti uzvišena ili „zdrava“. Dakle,retko,mržnja može biti pozitivna ali
uvek je nemoralna,pa bi tako u pozitivne mržnje mogli svrstati;mržnju prema
lažovima,neradnicima,lopovima,glupima…i ovde se naravno postavlja pitanje
kako nas,recimo, neradnik može ugroziti?...zbog čega se javlja strah prema
lenštinama? Ovde imamo jedan dosta prihvaden odgovor koji daje
objašnjenje da ustvari samo mrzimo kod drugog ono što preziremo kod
samih sebe,ono sto ne bi voleli da budemo ali to jesmo,pa prezir prema sebi
projektujemo na druge koji imaju osobinu koju kod sebe ne volimo. Ovakvo
objašnjenje potire sve ono što smo do sada izneli o osedanju mržnje,pa se
sasvim opravdano može postaviti pitanje zašto je ovo „dosta prihvaden
odgovor“ ? Ovaj znak pitanja,nažalost,ostaje…a ja nisam želeo da tražim
razloge zašto je ovo jadno objašnjenje bilo ko prihvatio. Mržnju prema onima
koji nam nisu nikakva pretnja[ni oni, ni njihovi postupci,njihove
osobine…]treba tražiti upravo suprotno pomenutoj tvrdnji-u onome što bi
prezirali kod sebe da smo takvi…ali čemu onda strah? Strah jeste u ovom
slučaju irealan i može ali i ne mora biti u nesvesnom,ali u pitanju je samo
strah da ne postanemo ono što preziremo ako bi bili. I sasvim logično da
demo takav strah[ne uvek i mržnju] projektovati ka takvim osobama. Suludo
je i pomisliti da veliki radnik može da mrzi neradnika iz razloga što je on
„neotkriveni“ neradnik…u tom slučaju bi potpuno izmešali pojmove…jer
sasvim nešto drugo ;neradnik koji mora da radi,mrzi neradnika koji ne mora
da radi,ali tu se ne radi o mržnji ved o zavisti,malevolenciji. Govorili smo o
tome da čovek ne može sam sebe da mrzi zbog bilo čega[može samo da
prezire],ali može da mrzi ono čega se boji da ga može ili ga je moglo snadi.
Što se veze mržnje i izdaje tiče,postoji opet mali problem,koji smo ved
razrešili kod neprijateljstva…tačno da de čovek iskoristiti svaku mogudu
priliku da izda objekat mržnje,bez obzira na svesnost o nemoralnosti takvog
čina,medjutim ovde moramo staviti jednu ogradu…ne možemo izdati onoga
ko zna da ga mrzimo niti možemo biti izdati od onoga za koga znamo da nas
mrzi,jer se to podrazumeva,a sama izdaja je „kopernikanski“ čin. Dakle samo
prikrivena,neprepoznata mržnja vodi ka izdaji. Ali,mržnja je krajni stadijum
stepeništa osedanja i osobina koje vode ka izdaji,iznad mržnje nemamo ništa
više,dakle,ona je kod čina izdaje podrazumevano prikrivena i u tom pogledu.
Jasno je koliko je zaista mali korak izmedju ljubavi i mržnje,naročito je to
očigledno kada znamo da se nalaze na istoj klackalici osedanja,da su u suštini
jedno osedanje koje može da pretegne na pozitivnu ili negativnu stranu. I u
tako malom delidu puta izmedju ljubavi i mržnje,nalaze se sve do sada
pomenute osobine i osedanja. Na samom kraju,držadu se zvaničnih
jevandjelja…Juda je brzo prešao taj put,i sasvim mogude da je na kraju
pokušao da prikrije svoj osedaj mržnje ako je uopšte postojao[četiri
jevandjelja ga ne pominju,a i bio bi,ili jeste, prepoznat od strane Isusa],jer
ovaj stepenik,bez obzira što je poslednji,može se i preskočiti[bar verujudi
jevandjelistima],pa odmah sa srebroljublja ili odanosti „skočiti“ na izdaju. Tu
nema posebne logike,ustvari nema nikakve logike, ali kao što rekoh,više
nedu „spekulisati“. Da li je mržnja,odanost ili srebroljublje bio poslednji Judin
stepenik,to više nije bitno,ostavidemo to po strani i nastaviti Judin put posle
izdaje i pokušati da ga uporedimo sa putem bilo kog čoveka-izdajnika.
Ovde nedu posmatrati čin kajanja isključivo u verskom kontekstu,jer mnogo
toga o njemu ima da kaže i filozofija i psihologija čoveka. Ali to ne menja
opštu definiciju pojma kajanja koja je ista za sve;postepena ili nagla promena
mišljenja ili postupka u cilju da se ispravi ili oprosti zlo koje je naneto drugom
bidu. Ovde je bitno primetiti da kajanje zahteva voljnu promenu mišljenja i to
obuhvatamo emocijom,osedanjem, a potom i promenu[ispravku] ranije
učinjenog dela[ukoliko je to mogude] ili traženja da nam se počinjeno delo
oprosti[ukoliko ga nije mogude ispraviti] što jeste ispoljavanje emocije
kajanja. Naravno,logično je da kajanje podrazumeva iskrenost kao i da u
ispoljavanju ne možemo ostati samo na jednom činu ako su moguda
oba,dakle ako se i počinjeno zlo ispravi,i dalje se mora tražiti oprost od
„oštedene“ strane. Osim u slučaju kada[a to je ono drugo bitno] bide kojem
je nanešeno zlo nije u stanju da oprost i da. Dakle,kajati se može samo čovek
ali čin koji je izazvao kajanje može biti usmeren na bilo koje bide. Kajanje
,dakle nije samo emocija ved i ispoljavanje iste,jer sama emocija bez
ispoljavanja može se izraziti i kao čin preispitivanja savesti ali sve dok ne
dodje do ispoljavanja,niko ne može ni znati da je u pitanju čin kajanja.
Naravno,ovde se ne misli na javno,naglašeno, ispoljavanje[mada može i
takvo biti,ali sa velikim znakom pitanja,što se iskrenosti tiče],ved pre svega
na „tiho“,intimno ispoljavanje prema onoj osobi kojoj je naneto zlo. Sasvim
je normalno,da ukoliko dodje do ispoljavanja kajanja,to podrazumeva i
priznavanje učinjenog nemoralnog čina,pa je potpuno bespotrebno
„priznavanje“ provlačiti kroz definiciju kajanja,jer sama promena
mišljenja,samo shvatanje da je zlo naneto,pa i priznavanje takvog dela još
uvek se ne mogu smatrati potpunim činom kajanja,sve dok ostaje
neispoljeno. Što se religije i teizma tiče,kajanje je nešto „komplikovanijia“
radnja jer zahteva ponavljanje čina kajanja i pred osobom kojoj je naneto
zlo[ukoliko je to mogude] i obavezno „pred“ Bogom. I to je zaista vrlo
ispravan i moralan način. Medjutim,kako je crkva preuzela primat i nad
ovozemaljskim i nad onozemaljskim,sasvim je dovoljno da čin kajanja
ispoljimo prema predstavniku crkve,koji de ved nadi način da“kontaktira“ i
oštedenog i Boga, i da nam izmoli oprost…čak ne moramo ni da se trudimo
da ispravimo učinjeno zlo,i to de isti da „preko veze“ završi,ali zato bez neke
manje kazne nedemo prodi,makar par dana posta i nešto novca u ime
oprosta. Ali,bolje i to nego da nas šibaju kao u srednjem veku[valjda su se
kasnije dogovorili sa Bogom da kazne ublaže]. Naravno,govorim o
institucijama religije,Hristos ili Muhamed na kajanje gledaju potpuno
ispravnim očima. Filozofija,teizam i psihologija,dakle pod kajanjem
obuhvataju pojam koji je ved ranije jasno definisan,medjutim,razlike postoje
u samom uzroku koji izaziva osedanje i ispoljavanje kajanja, Filozofski i
teistički stav po tom pitanju se može najbolje iskazati rečima Goutame Bude:
uzrok kajanja je u dve stvari-učinjeno loše delo i neučinjeno dobro delo.
Jasno,kratko i potpuno ispravno. Naravno,polemike se mogu voditi samo oko
toga šta jeste a šta nije dobro ili zlo,ali nedoumice oko toga su ipak
svojstvene nekim manje umnim i duhovnim ljudima,pa demo to ostaviti po
strani. Što se psihologije čoveka tiče, na uzroke kajanja treba gledati kao na
jedan unutrašnji sukob emocionalnog i racionalnog [ili kako to naš narod
kaže,sukob „srca“ i razuma],u kome pobedom racionalnog dolazi do
stvaranja jednog specifičnog osedanja,koje zajedno sa ispoljavanjem daje-
kajanje. Ali treba redi i sledede…emocije su kod čoveka koliko potrebne
toliko i podmukle,ako se samo njima vodimo,gotovo po pravilu skredemo na
pogrešan put. Tada naš racio pokušava da nas upozori i pokaže nam onaj
ispravniji put,medjutim,sukob nastaje jer i emocije imaju svoj odbrambeni
mehanizam u vidu;“od svih zla izabrali smo ono najmanje“…racio naprotiv
govori da je postojao[i postoji] dobar put i da se zlo moglo izbedi. Ukoliko
dodje do ovakvog sukoba,dakle ukoliko i racionalnom dozvolimo da se
umeša,ono uvek izlazi kao pobednik,i to s pravom,jer vodjeni isključivo
emocijama uvek završavamo sa „razbijenom glavom“,bez izuzetka. Nisu
emocije zle po sebi,ved ih čovek takvim pravi,a ono drugo;emocije su ispod
uma,tako da im svakako ne možemo dati prednost. Dakle,pobedom onog
racionalnog u nama,shvatamo da smo napravili grešku koju nismo morali
napraviti,i doživljavamo jedno osedanje koje u sebi nosi
uznemirenost,samoprezir i nezadovoljstvo,odnosno emociju kajanja,koju
dalje ispoljavamo do potpunog kajanja ili ne. Ovde du se ponovo dotadi Jude
Iskariotskog,jer njegov primer nam na najbolji mogudi način pokazuje da se
kajanje ipak ne mora ispoljavati prema onome kome je zlo nanešeno i da se
može projektovati i prema sopstvenoj samosvesti i potom ispoljiti na jedan
izrazito samodestruktivan način. Treba pomenuti da se takav vid kajanja
zaista retko kada i retko kome dogadja,i za to treba da zahvalimo i evoluciji i
religiji. Ukoliko čovek ne bi imao te religijske i biološke okove,gotovo svako
kajanje bi se završilo projekcijom ka sopstvenoj samosvesti i samim tim
ispoljiti na način na koji je to učinio Juda. Medjutim i pored tih okova,tako
nešto se povremeno ipak dešava,i taj,nazvadu ga „Judin sindrom“,je
svojstven ljudima koji su ili učinili zaista ogromno nemoralno i zlo delo,a
visoko su umni i duhovni,ili osedaju da de ga možda učiniti. Naravno,govorim
samo o posledici ,odnosno ispoljavanju kajanja prema sebi samima,ne o činu
koji u uzroku ima neke druge emocije poput,neuzvradene ljubavi,straha od
kazne,“zle sudbine“ i ostalih maloumnih „osedanja“ zbog kojih pojedini ljudi
„skaču s mosta“.
Samoubistvo kao čin ovde du obraditi samo iz ugla pokajanja,odnosno čisto
etičkog ugla, jer ako se uopšte može govoriti o moralnom,dakle i
„poželjnom“ samoubistvu,to je onda zbog osedanja kajanja. Svaki drugi
svesni čin samoubistva,pa čak i onaj koji se učini usled neke neizlečive bolesti
i užasnih simptoma koje može dati,ili zbog neprolazne psihičke i fizičke
patnje koju trpimo zbog drugih,ili je drugi sprovode nad nama,ne može se
opravdati ni etički ni religijski,još manje evolucijski. Ali pre toga du na kratko
razmotriti religijski[crkveni] stav po ovom pitanju. Samoubistvo crkva ne
opravdava ni u pomenutom slučaju kajanja koje ne briše zlo ili greh,jer
samoubistvo je veliki greh ma kakav uzrok da nosi u sebi. Iz kog razloga…jer
samoubica ne može da se pokaje za svoj čin za razliku od ubice ili
bezuspešnog samoubice[bila plitka reka],koji to mogu. Naravno,ovde se
postavlja veliko pitanje šta je sa žrtvom ubice? Jer ni ona nije u mogudnosti
da se pokaje za svoje ranije učinjene grehe. Možda je žrtvi ubistva sve
oprosteno,samim tim što je sprečena u mogudem činu pokajanja…u tom
slučaju imamo paradoks koji ni sam Bog ne može da razreši. Medjutim,crkva
nema bolje objašnjenje…mada je bilo pokušaja i to vrlo glupih koje i danas
možete čuti; da je samoubistvo posledica paganskog pogleda na
svet,mišljenja da život posle smrti ne postoji,podražavanje Judinog
očajanja,itd…ali se zdravom raspravom ponovo sve vrti u krug i opet dodje
na –nemogudnost pokajanja. Zanimljivo je i to da crkva izričito tvrdi da bi
Judi bilo oprošteno od strane Isusa da se iskreno pred njim pokajao a ne
izvršio samoubistvo. Juda se jeste pokajao i to vrlo iskreno,a šta bi to Isus
oprostio Judi??? Ako bi mu Isus dao oprost,u tom slučaju bi učinio upravo
ono zbog čijeg nečinjenja je Juda i postao izdajnik. Tada bi Isus jednim
potezom ruke srušio rimsko carstvo,i ne bi završio razapet na krstu
okajavajudi grehe svih nas. Ovakva tvrdnja zaista ne bi pala napamet ni
Aristotelu da je kojim slučajem živeo u hrišdansko vreme. Samoubistvo teško
psihički obolelih ljudi? Stav crkve o tome je sramota[za nju] i da se napiše,jer
usvaja evolucijske principe,da bi potom obespravila sve ljudske duhovne
vrednosti. I religija i same institucije religije[kao i tri jevandjelja] u pokušaju
da moralno ospore ovaj Judin čin upravo nesvesno čine suprotno,pravedi od
pokajnika Jude,moralnog čoveka. I to je dobro,jer ako Judina izdaja i jeste
bila nemoralna,njegov poslednji čin to svakako nije. Samoubistvo spada u čin
koji je posledica autodestruktivnog razmišljanja i osim u slučajevima ozbiljnih
psihičkih oboljenja,uvek je svesan,odnosno nameran čin pojedinca.
Psihološki profil samoubice kao i sam čin izvršenja podeljeni su u modernoj
psihologiji na više grupa,vrsta i podvrsta,i svi oni u osnovi imaju jedan
mehanizam koji podrazumeva sukob ega i superega,ali to demo ostaviti po
strani,jer nas razlozi[osim kajanja] i načini,tipovi samoubistava ovde ne
interesuju. Ono što je zanimljivo i za religijsku i za psihološku definiciju
samoubistva jeste pojam-očajanja,odnosno očajničkog čina.
Očajanje,naravno, ne spada u pozitivnu i moralnu karakteristiku,ako je
tako,onda je svako samoubistvo bez obzira na razlog,dakle i ono duboko
pokajničko,nemoralno. Očajanje nastaje onda kada postoji „poremedaj“ na
relaciji Ja-ono što nas negativno pogadja. Taj poremedaj u odnosu,
podrazumeva da je nepovoljna okolnost nadjačala naš ego. Na takve
negativne okolnosti ljudi različito reaguju,neki brzo i lako budu savladani i
upadaju u stanje očajanja,dok neki drugi na istu okolnost uopšte ne reaguju
ili čak je okrenu u svoju korist. Ali i samo stanje očajanja se ispoljava na
različite načine kod čoveka…od običnog neraspoloženja,plakanja,preko
depresije,poremedaja ličnosti pa sve do autodestruktivnih razmišljanja i
poteza poput razmišljanja o samoubistvu,pokušaja
samoubistva,samopovredjivanja i na kraju kod onih čije očajanje predje
granice erosa-samoubistva. Očajnici uvek preuveličavaju svoje
probleme,često su ti problemi i iracionalni,i po njih
nezasluženi,neopravdani,nerešivi… i to je posve logično s obzirom da uzrok
imaju u superegu. Dakle nema nikakve sumnje da je očajanje i po uzroku i po
ispoljavanju nemoralna i negativna karakteristika. Medjutim,može li se Judin
čin nazvati očajničkim ili sam Juda kao očajnik? Juda je sasvim sigurno
shvatio da njegova izdaja jeste najvede mogude nemoralno delo i da njegovo
pokajanje koje je najiskrenije „odradjeno“, nede doneti ne samo nikakav
oprost ved i najmanju trunku olakšanja,naprotiv. Ovde nema ni govora o bilo
kakvom preuveličavanju,niti je „problem“
iracionalan,popravljiv,rešiv,nezaslužen…ovde nemo govora ni o tome da je
Judin ego bio nadjačan,jer se nikakva borba nije ni vodila,niti je mogla da se
vodi…dakle,ne postoji nijedan element koji je svojstven očajanju. Juda nije
ispoljio očajanje ved samoprezir. U ovakvoj situaciji,u kakvoj se našao, on je
postupio na jedini moralan i ispravan način,svaki drugačiji vid ispoljavanja
osedanja,osim samoprezira i samoubistva ne bi bio dostojan jednog
duhovnog bida. Naravno,nije jedini Juda svoje zlo kaznio na taj način,mada to
jesu izuzetno retki slučajevi,postoji još moralnih i duhovno uzvišenih ljudi i
pre i posle Jude koji su ili činedi veliko zlo, ili češde,osedajudi veliko zlo u
sebi,postupili na isti
način[Empedoklo[?],Gog,Gros,Vajninger,Krevel,Jesenjin,Trakl,Majakovski…].
Naravno,postoje genijalne i slavne samoubice ali njihov razlog za takav čin je
poznat i nije uzvišen,dakle nemoralan, ili je ostao nepoznat ali
„nedokumentovan“ ,za razliku od pomenutih…! Nije svako samoubistvo iz
očajanja,niti je svaki samoubica očajnik,kao što svako samoubistvo ne mora
nužno biti grešan,nemoralan čin…nekada,mnogo je nemoralnije ostati živ.
Umesto zaključka
„Evo dolazi čas,i ved je došao,
Da se razbegnete svaki na svoju stranu,
A mene sama da ostavite.“
[Jev.Jov.]
Čovek još u zametku ima dve ličnosti u sebi,dobru i onu lošu. Nedemo se
baviti pitanjem da li je plod s drveta poznanja ili prirodna želja za životom
uzrok za tako nešto ali posledica je takva kakva jeste,neizbežna i ne baš
ohrabrujuda po čoveka. I dok su kod božjeg čoveka obe ličnosti kvantitativno
podjednako zastupljene,priroda je nažalost u velikoj meri tas na vagi
opteretila ka strani zla. Prirodno stanje čoveka jeste da bude daleko više
zao,naravno,ne samo čoveka ved svakog živog stvora. Ali u oba moguda
scenarija čovek ima svest o dobrom i lošem i po sebi i u sebi, i težnju ka
dobrim. Bez obzira da li se radi o evolucijskom ili religioznom pogledu,ono
što tu težnju održava jeste zakon,moralni zakon. Čovek zna za prirodne
zakone koji upravljaju materijalnim svetom,nesvesno ih čak smatra
stvarnim,bez obzira što ti zakoni ne odredjuju ponašanje predmeta,ved
upravo ponašanje tih predmeta na tačno odredjeni način-samo
objašnjavamo zakonima. Gravitacija nije sila koja privlači predmete,ved
privlačenje predmeta nazivamo gravitacionom silom,dakle,ta sila
postoji,stvarna je ali zakon koji je odredjuje nije stvaran ni po sebi ni za sebe.
To važi za bilo koji prirodni zakon. Medjutim,kod moralnog zakona imamo
posve drugačije odredjenje;čovek nije izmislio moralni zakon kao što je to
učinio sa prirodnim zakonima,on je sasvim iznad činjenica koje objašnjavaju
čovekovo ponašanje,on je uistinu stvaran,i uistinu težimo da se ponašamo
prema njemu. Ali stoji pitanje,ako je zlo zastupljeno u tolikoj meri,otkud to
da težimo njegovoj suprotnosti? Kako uopšte znamo da zlo nije nešto što je
ispravno? Zašto se ne ponašamo kao i životinje,pa se držimo onoga što nam
je u prirodi,tog evolucijskog prirodnog zakona? Odgovor,naravno leži u umu i
samosvesti,ali to ipak nije dovoljno za objašnjenje u potpunosti…to-nešto
transcendentno se mora pozvati u pomod. Posmatra li čovek mesec,on samo
dobija čulnu informaciju o njemu…da je okrugao,da svetli,da je sav u
kraterima…medjutim,čovek mora da upotrebi um i to na dva načina kako bi
još više shvatio sam mesec,da upotrebi um u cilju kritičko-logičkog
rasudjivanja ali i da koristedi um stvori orudje koje de mu mesec još više
čulno približiti. Tek tada on zaključuje da mesec ne sija ved se sunčeva
svetlost odbija od njega,da je prema zemlji okrenut uvek istom stranom,da je
kamenit,peskovit…i sl. Ali i dalje čovek ne može ni da nasluti samu suštinu
meseca,niti de to ikada modi…! Posmatra li neko vanzemaljsko bide
čoveka,ono takodje uz sav trud i um ne može ništa drugo zaključiti o čoveku
osim onoga sto vidi,dakle oblik,sastav,ponašanje i prema tome donosi sud,ali
samu suštinu čoveka on ne bi shvatio,u unutrašnjost,u duh,svest,um čoveka
nije mogude prodreti. Samim tim to bide de imati predstavu o zakonima koji
čovek odredjuje svojim ponašanjem,ali nede imati nikakvu predstavu o
dobru i zlu,još manje da tako nešto postoji u čoveku,o moralnom zakonu…!
To je nešto van njihovog iskustva. Čovek ima „informaciju“ o sopstvenom
postojanju,koja mu izmedju ostalog i dozvoljava da „zaviri u sebe“ ali i da uz
pomod komparacije shvati i duhovnu stranu drugih ljudi,čoveka uopšte. Tako
zna i za zlo i dobro,pre svega zahvaljujudi tome što ih je prvo prepoznao kod
sebe,on takodje ima svest i o moralnim zakonima,mada još uvek nema
informaciju otkud uopšte u njemu i zašto je to ispravan zakon .Čovek
medjutim samo ima svest,samosvest i težnju ka dobrom,još uvek kao stalnu
potenciu,a to znači da smo ipak više zli,da je ona zla ličnost u nama u
nadmodi,neostvarujemo svoju težnju. Priroda nas još uvek sputava u
tome,jer da bi se težnja ka dobrim i ispoljila u stvarno dobro,moramo postati
neprirodni,otudjiti se od prirode. Poput Adama koji je morao da se otudji od
Boga,da postane ono što nije trebao da bude,kako bi upoznao,odnosno
postao svestan dobra i zla,i odmah ga izrazio. Može li čovek uopšte da
postane neprirodan,da od sebe odstrani prirodne zakone i prihvati samo one
duhovne koji mu govore da je čovek „pobednik“ nad prirodom,da je dobro
iznad zla…? To bi značilo da čovek prelazi preko najosnovnijeg zakona
univerzuma-jedinstva suprotnosti[dualnosti][unum oppositorum],on mora
biti i zao i dobar,on se mora potčinjavati i duhovnim i prirodnim
zakonima,mora biti i bide prirode i božje bide,a pre svega,sastavni deo
suštastva univerzuma i kao pojava i kao učesnik. Ovde ved zalazimo u
potrebu za „svesnošdu univerzuma“,što je tema za neku drugu priliku,pa
demo se ipak spustiti u samog čoveka i tu i ostati. Pre svega,moram naglasiti
da pojam morala,moralnog,ne treba odmah povezivati sa religijskim ili
etičkim „dogmama“,jer o takvom moralu i takvim moralnim zakonima može
se ozbiljno i opravdano diskutovati ,držimo se za sada onog što jeste zlo i
jeste dobro.
Nije više bitno ni da li demo se držati onog evolucijskog ili religijskog i uzroka
i pogleda,što se dobra i zla tiče. Bitno je samo to da je čovek kao bide
nesumnjivo bar po pitanju morala „dvostruka ličnost“ ali ne u smislu
istovremenosti ved kao ranije pomenuto jedinstvo dve suprotnosti[trojstvo].
Čovek je i inače,opšte podeljena ličnost,ali pošto se držimo teme dobra i
zla,iz tog razloga sam naglasio-„po pitanju morala“. U čoveku se
nesvesno[kod onih vrlo umnih i duhovnih, i svesno]odvija stalna unutrašnja
borba izmedju zlog i dobrog čoveka…stari indijanci su znali da govore o tom
sukobu kao o borbi dva vuka u čoveku,onog dobrog i onog zlog,a odgovor na
pitanje o pobedniku;“pobedice onaj kojeg više hraniš“! I to je apsolutno
tačno,jer zlo u sebi
hranimo;pohlepom,besom,ljutnjom,srdžbom,laži,zavisti,ljubomorom,mržnjo
m…dok za hranjenje dobrog zaista imamo vrlo malo hrane,ali s tom razlikom
što je daleko kvalitetnija. I Bog i priroda,kako god da gledate na
ovo,kompenzovali su manjak kvantiteta-vedim kvalitetom. Ali očigledno da
čovek još uvek ne samo da nema svest o tome koliko je kvalitetnija hrana za
„dobrog vuka“,ved vedina njih ne zna ni da napravi razliku izmedju vukova,pa
po „marfijevom zakonu“ uvek hrane onog pogrešnog. Ali dok ovi poslednji
imaju veliki problem sa sobom,jer ni Bog, ni priroda nisu nešto posebno
vodili računa o njima[pa ih dalje nedemo uključivati u priču],ovi
prvi,malobrojniji[koje nazivamo ljudima]i koji prepoznaju odlično vukove,
imaju opravdan problem sa izborom hrane,jer je ključ od „magacina“ u
rukama prirode,težnja ka dobroj hrani je u duhu[Bogu]. Moraju se pružiti
zaista veliki duhovni i umni napori da bi uspevali bar povremeno da
ukrademo ključ od prirode. Nede zli vuk u nama,umreti,nestati,ako više
hranimo onog dobrog,samo de postati „mršaviji“ samim tim i nejači,što ne
znači da de uvek gubiti bitke,jer snagu nadoknadjuje lukavstvom,medjutim
tu,na takvoj teritoriji ipak je na umno-duhovnom tlu. Čovek zlo nikada nede
pobediti,ono je nužno poput dobra,dakle,može samo menjati odnos na vagi
dobra i zla,kao što de postojati večita težnja da ispoljimo svoju dobru
ličnost,samo iz tog razloga moralni zakon i postoji,samo da održava takvu
težnju,a ne da bi dobro uvek pobedjivalo zlo. Čovek bez zla u sebi nije
prirodan,ne može biti „učesnik“ u prirodi,u materijalnom svetu,nestao
bi,postao samo duh. Samo čovekov duh bez materije može biti apsolutno
dobar,a kao takvom mesto mu je u duhovnom svetu,u zajednici sa
Bogom,apsolutom,sve dok je „stanovnik prirode“,samo de težiti ka
uzvišenom,ka Ocu, ali mora biti i zao. Nede čoveku posebno pomodi i to ako
je duboko religiozan,jer je svetovno bide,ne može pobedi „zamkama“
zla…setimo se „hristovih ratnika“,koji su išli da štite ono najsvetije…koji su
tako skrušeno i pobožno padali na kolena pred Hristovim grobom,moledi se i
kajajudi se. I to jesu radili iskreno. Ali su isto tako ,čim bi ustali,nastavili da
rade ono što su radili i u toku puta do Hristovog
groba,pljačkali,ubijali,silovali,palili,rušili…odlazili u potpuno drugu
krajnost,odajudi se divljaštvu,svireposti,varvarstvu. I tako uvek,hranili su zlo
u sebi dok ne dodju na polje duhovnog,koje ih otrezni,koje od njih napravi
iskrene pokajnike,ali čim bi se udaljili od izvora duhovne hrane,nastavljali su
da jedu iz posudja zla,postajali su jednaki sa prirodom. Dakle,možemo
govoriti o prirodnom i duhovnom bidu,ne obavezno o zlom i dobrom,isto
tako o borbi izmedju onog prirodnog i onog duhovnog u nama. Pobednika
nema,sve do…[?].
Kako u sebi sadrži i zlo,jasno je da čovek mora posedovati manje ili više
izražene sve osobine koje smo do sada obradjivali,dakle,samo je pitanje kada
de,prema kome i koliki izdajnik postati. Izdaja,ispoljena izdaja, nije toliko
česta kao osobine koje joj prethode,logično,jer je na samom vrhu
stepeništa,ali najmanje jedanput u životu demo stati i na taj krajnji stepenik.
Izdaja je prirodna,jer je i zlo prirodno u svetovnom životu. Izdaja je
neizbežno zlo,i kao takvo ono ne samo da prati čoveka,ved se proteže i na
porodicu,narod,državu…,od osvita čovečanstva do njegovog nužnog kraja.
Kako i sama potpada pod dijalektički zakon jedinstva suprotnosti,moramo je
vrlo čvrsto vezati i za one osobine i osedanja kojima bar naizgled ne
pripada,poput ljubavi,prijateljstva itd.,i baš iz tog razloga su i ova „pozitivna“
osedanja i karakteristike bile delom obuhvadene ovom knjigom. Činjenica je
da vaspitanjem i produhovljenjem postajemo manje prirodna bida,samim
tim i manje zla,pa i manje podložna izdaji,ali ne postoji ljudsko bide koje
tokom života nije bar nesvesno izdalo druge ili možda izdalo samo sebe,u
suprotnom to bi onda bio Bog a ne ljudsko bide. Isto tako činjenica je da
izdaju možemo pokušati da opravdamo bar donekle,da je objasnimo kao
nužnu,da pokušamo da joj oduzmemo opravdano deo zla po sebi,ipak,ona
nikada nede prestati da bude za čoveka-najvede zlo. Možemo „kriviti“
Judu,pisce
jevandjelja,Jevreje,Arona,Apatiju,Vijdetu,Nuzmu,Dantea,Bruta,...ali
pronalaženjem krivca ništa ne menjamo,bez obzira da li je samo jedno od
njih ili su svi zajedno doprineli da izdaja bude identifikovana sa samim
djavolom. Ipak,ako pokušamo da se ozbiljnije zamislimo nad ovom
temom,nedemo biti daleko od zaključka da je izdaja upravo takva jer u sebi
sadrži sva druga zla,sva lažna dobra i da urušava i samo istinsko dobro. Niti
jedan drugi ljudski čin nema takvu mod i takvu rušilačku snagu. I potpuno je
jasno zašto je baš Juda „izabran“ da nam pokaže put do nje,i njenu mod i zlo.
Ali isto tako je jedno sigurno;bez zla izdaje,ne samo da ne bi znali da cenimo
ono zaista dobro,ved bi i težnja ka dobrom bila dovedena u pitanje. Na
kraju,izdaji se moramo „zahvaliti“ za postojanje Hrišdanstva,za epohalne
bitke,poraze i pobede kroz istoriju,za najveda dela epske i savremene
umetnosti,za mitove,za nastanak čoveka kakav jeste[Adamov pad,“izdaju
mitohondrije“],za samosvest o sopstvenoj slabosti i ovozemaljskoj
prolaznosti…
„ Judo,poljupcem izdaješ sina čovečjega“
Mijailovid Dragan
[Dilectus Magnus]
IZDAJA HRISTA
Za izdavača
Glavni urednik
Lektura/Korektura Milica Kostadinovid
Likovno-grafička obrada
Prvo izdanje
Tiraž
Beograd 2013.
Izdavač/Štampa/Plasman