ŠTO JE ZNANSTVENA ISTINA I KAKO SE DO NJE DOLAZI

Akademik Ivan GUŠIĆ

Predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, Zagreb

Umjesto uvoda ili zašto sam napisao ovaj članak

"Prije više od dvije i pol godine, u kolovozu 1999., održan je u Zagrebu, u reprezentativnoj Ilirskoj ili Preporodnoj dvorani (no je li Ilirski preporod uopće bio "pravi" preporod, ako je tek nedavno osnovan Hrvatski istinski preporod?) znanstveni skup o krapinskom neandertalcu, upriličen povodom 100-godišnjice toga značajnog znanstvenog otkrića. Skup je inicirao i organizirao naš najbolji poznavalac Krapinca i njegova otkrivača D. Gorjanovića-Krambergera mr. sc. Jakov Radovčić iz Geološko-paleontološkog odjela Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja, a sudjelovalo je desetak istaknutih paleoantropologa iz cijeloga svijeta, među njima i profesor Milford H. Wolpoff sa Sveučilišta Ann Arbor u Michiganu, USA, koji je za Gorjanovića jednom izjavio da je on (Gorjanović) "utemeIjio novu znanost - paleoantropologiju", razjašnjavajući ono što je našao i utvrdio na krapinskom nalazištu.

Izmedu stručnih, paleoantropoloških predavanja, jedno predavanje održao je i naš ugledni katolički teolog, profesor Katoličko-bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr sc. Adalbert Rebić. Malo skraćeno, njegovo izlaganje objavljeno je u "Vjesniku" od 28. kolovoza 1999., na gotovo cijeloj stranici, u rubrici Kultura, pod naslovom "Evolucionizam između vjere i znanosti". Osobno se nisam slagao s nekim postavkama iznesenima u tom članku (počevši od samog naslova!), pa sam nakon desetak dana sročio svoj odgovor i poslao ga glavnom uredniku "Vjesnika" s molbom da ga objavi. Glavni urednik "Vjesnika" bio je u ono vrijeme Nenad Ivanković (usput, danas jedan od utemeljitelja "Hrvatskog istinskog preporoda") i možda zato nije nikakvo čudo što moj odgovor na članak prof. Rebića nije u "Vjesniku" nikada objavljen, niti sam, pa ni nakon nekoliko telefonskih intervencija, ikada dobio ikakav odgovor što je s njime. No bilo pa prošlo. Međutim, čini mi se važnijim činjenica da teze koje je prof. Rebić zastupao u svome članku nisu samo njegova osobna stajališta; kao jedan od naših vodećih katolika-intelektualaca, on je jedan od najpouzdanijih i najmjerodavnijih prenositelja i tumača službenih stajališta Vatikana odnosno Katoličke crkve i njezina poglavara Pape o svim pitanjima koja se tiču odnosa religije prema ostalim segmentima u društvu, pa tako i prema znanosti.

Zato - kada mi je glavni urednik "Prirode" kolega Springer iskazao čast pozvavši me da napišem nešto "općenito o znanosti" za jubilarni 900. broj "Prirode" - sjetio sam se toga svojeg zaboravljenog rukopisa i pomislio da bih ga, možda, u malo preuređenom obliku (jer prvotno je bio koncipiran kao neposredan odgovor prof. Rebiću), mogao ponuditi čitateljima "Prirode". Smatram naime da je posve prirodno da teolog i prirodoslovac imaju o nekim pitanjima različita gledišta i da zastupaju različite stavove, o kojima se može, pa i treba, voditi akademska diskusija, lišena svakog osobnog ili ideološkog animoziteta. Pa iako će se možda nekome ovaj članak činiti previše "filozofskim", a premalo"prirodoslovnim", ili možda čak i "preteškim", ili previše teoretskim, za prosječnog čitatelja "Prirode", smatrao sam da može poslužiti kao prikaz i argumentacija prirodoslovnog, ili prirodoznanstvenog, pogleda na svijet, pa sam ga zato i napisao. Uostalom, zar se "Priroda" ne diči podnaslovom "Mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije" (a zar i ekologija nije prirodna znanost!?), koju funkciju je u svojoj doista slavnoj prošlosti i dostojno obnašala. Također

smatram da popularizacija prirodnih znanosti, osobito među mladim, danas već i kompjutorski obrazovanim čitateljstvom, znači i nešto više od opisivanja špilja, leptira i cvijeća (ovdje, naravno, namjerno pretjerujem; to ne znači da u "Prirodi" nema i pravih znanstveno-popularizatorskih članaka!) i da smije katkada zadrijeti i u malo zamršenija i osjetljivija područja, kao što su primjerice odnosi između prirodoslovlja i religije, pa i između prirodoslovlja i društva općenito.

Pa pogledajmo koje teze zastupa Katolička crkva, odnosno crkveno učiteljstvo, i kako se one odnose prema znanstvenom odnosno prirodoslovnom shvaćanju prirode i svijeta. Mogu se izdvojiti četiri osnovne teze Katoličke crkve (iako bi ih se moglo navesti i više), koje neposredno zadiru u prirodoslovlje i na koje prirodoslovlje nudi svoje odgovore (bez obzira na činjenicu što neki od tih odgovora još nisu, a možda nikada neće ni biti, definitivni), i koje ću ovdje, prema svojim skromnim mogućnostima, pokušati izložiti. Te četiri teze su ove:

1. Podaci do kojih dolazi znanost ne mogu se kositi s podacima objave sadržane u Bibliji2. Neopravdano je znanstvenu metodologiju držati jedinim izvorom spoznaje, te, prema tome, znanost nije kadra iscrpno objasniti stvarnost3. Danas je, nakon jednog stoljeća rasprave, istraživanja i međusobnih kontakata, mnogo toga razjašnjeno i više nema sukoba izmedu katoličke teologije i evolucionizma, odnosno između vjere i znanosti4. Ljudska duša, o kojoj ovisi ljudskost čovjekova, jer je duhovna, nije mogla proizaći iz materije, odnosno, kako se izrazio papa Pio XII. (a potvrdio i Ivan Pavao II.), ostaje dogma vjere da dušu stvara neposredno sam Bog.

A sada pogledajmo, ukratko i jako pojednostavljeno - koliko je to jednom ograničenom prirodoslovnom umu moguće kakve odgovore nudi znanost (točnije, prirodne znanosti, ono što se u engleskom razumijeva pod nazivom "science"; ono drugo su "humanities") na te četiri teološke teze.

I. teološka teza

Podaci do kojih dolazi znanost ne mogu se kositi s podacima objave sadržane u Bibliji. Argument koji teolozi navode u potporu te teze jest da je jedan te isti Bog i začetnik objave i stvoritelj svijeta, te se, prema tome, Istina Istini ne može protiviti.

Pokušajmo razmotriti, bez ulaženja u ezoterične filozofske rasprave (za koje mi prirodoslovci nismo ni kvalificirani), što znači istina. (Ne bih pisao Istina, s velikim početnim slovom, osim pod navodnicima, jer ne želim apsolutizirati - uostalom, kao ni Nietzsche - ni taj, poštovanja vrijedan pojam). Počnimo s Biblijom: u Ivanovu evanđelju Pilat pita Isusa - nakon što mu je Isus rekao da je poslan na ovaj svijet da svjedoči istinu "Što je istina?" ali ostaje bez odgovora. A evo što kaže francuski nobelovac Francois Jacob (u predgovoru svoje knjige "Logika živog"): "Ništa nije opasnije nego sigurnost da si u pravu. Ništa nije potencijalno tako razorno kao opsesija istinom koja se smatra apsolutnom. Svi zločini u povijesti bili su rezultat jedne ili druge vrste fanatizma. Svi povijesni pokolji činjeni su uime kreposti, istinite religije, legitimnog nacionalizma, pravedne politike ili ispravne ideologije, ukratko - uime borbe protiv nečije druge istine." Zato možemo reći ovako: Znanost se nastoji približiti istini, otkrivajući, malo-pomalo, dijelove istine, a to radi tako da opažanjem (promatranjem) skuplja podatke o svijetu koji nas okružuje, u kojemu živimo i kojega smo i sami neodvojiv dio, i zatim te

podatke nastoji dovesti u uzajamnu ovisnost, u skladan međusobni odnos, i tako ne samo opisati nego i objasniti, protumačiti, kako funkcioniraju prirodne (opažane!) pojave.

U tom svojem nastojanju, a pogotovu u ovoj drugoj, interpretativnoj, fazi znanost koji put ode i stranputicom, u čemu nema ničega čudnog ni zabrinjavajućeg. Sjetimo se kako su neki, kada je George Stevenson 1892. sagradio "Raketu", prvu uspješnu parnu lokomotivu, "znanstveno" dokazivali da će brzina od 40 km/ sat biti smrtonosna za putnike, da i ne spominjemo kako je Ptolomej, prema tada poznatim astronomskim podacim i u skladu s tada važećom Platonovom paradigmom, uspješno objasnio te podatke svojim geocentričkim modelom s kompliciranim epiciklima (premda je i Kopernik u svojem prvotnom modelu morao uvesti isto tako komplicirane epicikle, sve dok Kepler nije bio prisiljen, na svoje veliko razočaranje, riješiti problem uvodenjem "nesavršenih" elipsa umjesto "savršenih" kružnica); ili kako se "otac funkcionalne anatomije" Georges Cuvier, na temelju svojih geoloških opažanja, protivio evoluciji, ili čak kako je i J. B. Lamarck, prihvaćajući evoluciju, tumačio nju mehanizmom za koji danas znamo da nije ispravan.

Pa iako sve te znanstvene "stranputice" ne pripadaju "u isti koš" - neke imaju ispravnu ideju, neke se temelje na ispravnim opažanjima ali je ideja (= tumačenje) neispravna, a neke nemaju ni jedno ni drugo - svima je zajedničko da su ih kasnija znanstvena istraživanja, temeljena na sve točnijim i preciznijim opažanjima, opovrgnula i nadomjestila drugima No to ne znači da i takva, kasnije ispravljena ili čak odbačena, tumačenja nisu pridonijela napretku znanosti. Naprotiv; upravo zato - jer ne postoji jedna apsolutna znanstvena "Istina", nego se znanost sastoji u otkrivanju i napreduje otkrivanjem mnogobrojnih, većih ili manjih, pa često na izgled i beznačajnih "istina" - upravo u tome, u neprestanom kritičkom preispitivanju, provjeravanju i testiranju svojih "istina" i njihovu ispravljanju i približavanju, leži inherentna (unutarnja), neiscrpna, pokretačka snaga znanosti. To i jest najljepše u znanosti: da neprestano priznaje svoje pogreške, da ih samim svojim postojanjem i djelovanjem ispravlja i uči na njima.

A kakvu nam "istinu" nudi objava sadržana u Bibliji? Zapitajmo se najprije što je Biblija. Kako kaže engleski povjesničar Robin Lane Fox u svojoj knjizi "The unauthorized version", Biblija je neobična knjiga, koja počinje s dvije međusobno kontradiktorne verzije o postanku svijeta i s pričom u kojoj su i mjesto i vrijeme krivi. I u daljnjem tekstu redaju se nedosljednosti, pa i očite suprotnosti. Stoljećima je ta knjiga čitana kao izvor istine, kao "pravilo" (danas bismo rekli paradigma) istine, kao doista "sveto pismo", a ne samo tekst. Naravno, nije Biblija jedina knjiga u kojoj povijest nije dosljedno ispričana; slikovito rečeno, kritičko prikazivanje povijesti, osobito vlastite, vrlo je nježna i osjetljiva biljčica koja se uspjela "primiti" (= zakorijeniti se) samo u vrlo rijetkim, vrlo civiliziranim, društvima i kulturama. Uostalom, Biblija i nije samo povijesna knjiga; ona je, za kršćane i Židove, u prvom redu vjerska knjiga, ali ona je i skupno književno djelo, mnoštvo raznih, pa i literarnih, uradaka. Ne ulazeći u potankosti analiziranja Biblije, osobito Starog zavjeta (o čemu su napisane čitave biblioteke), moramo konstatirati da biblijske "istine" nisu podložne znanstvenoj analizi niti mogu biti podvrgnute znanstvenoj metodi dokazivanja ili opovrgavanja, i to zato što se ne temelje na opažanju koje se može ponoviti. Zato se, u znanstvenom smislu, teško može govoriti o "podacima" koji su sadržani u objavi, odnosno u Bibliji. Biblija sadržava ono što filozofi i teolozi zovu vjerske istine (premda niti sve što piše u Bibliji ne pripada u tu kategoriju), a vjerske istine koje se izvlače iz Biblije, kažu teolozi, nepromjenjive su i stalne.

Imamo, dakle, dvije vrste "istine". Iako to nama prirodoslovcima može na prvi pogled izgledati čudno, za filozofe to nije nikakva novost. Filozofija, ili, točnije, epistemologija (znanost o općim uvjetima istinitosti ili spoznajna teorija), već odavno zna da postoje barem dva stajališta o tome što je "istina" Po jednome stajalištu, jedna misao (ideja) je istinita ako se podudara s činjenicama - to je tzv. teorija korespondencije (ili podudarnosti). No po drugome stajalištu, odnosno po tzv. teoriji koherencije, istina je stvar stupnjevanja, tj. neka je ideja toliko istinita koliko je koherentna s jednim općim sustavom vjerovanja, odnosno s drugim idejama koje tvore takav sustav (to znači, koliko se uklapa u takav sustav). Iz toga je, mislim, jasno da znanstvena (prirodoslovna) istina pripada u onu prvu epistemološku kategoriju, koju definira teorija korespondencije (ili podudarnosti).

Ona, znanstvena istina, doduše nije sveopća i apsolutna (to znanost i ne tvrdi), ali one njezine djeliće ili segmente koji su do sada potvrđeni mnogobrojnim opažanjima, podacima i provjerama, i koji nam, što je najvažnije, ne samo opisuju prirodne pojave i procese nego ih i tumače i objašnjavaju, takva znanstvena tumačenja smatramo istinitima ili dokazanima (barem tako dugo dok ih ne nadomjeste točnija, "istinitija" tumačenja). Povijest nam pruža obilje dokaza o mnogobrojnim uspjesima znanosti, a i danas gotovo ne prođe ni jedan tjedan a da ne čitamo o nekom novom znanstvenom napretku. Predaleko bi nas odvelo nabrajanje takvih znanstvenih spoznaja (i njihovih tumačenja) koja danas smatramo "istinitima", odnosno dokazanima, i koje u znanstvenom žargonu nazivamo znanstvenim teorijama, ali treba reći da se na takvim znanstvenim spoznajama temelji naša čitava tehnološka civilizacija, od svakodnevnih tehničkih blagodati do "ezoteričnih" znanstvenih spoznaja kao što su teorija relativnosti (specijalna i opća), kvantna mehanika, teorija (ili model) "velikog praska", pa i teorija evolucije, teorija atoma i molekula i druge. Štoviše, dobar dio naše tehnološke civilizacije upravo se i temelji, kao primjena, na "ezoteričnoj" kvantnoj mehanici (mikroelektronika, supravodljivost, pa čak, u biti, i razumijevanje kemijskih procesa). Teorija evolucije, posebno, ne samo da objašnjava prirodu, naravno na jednoj višoj organizacijskoj ravni nego ostale spomenute teorije, nego je i promijenila svjetonazor obrazovanog čovjeka, smjestivši ga, kao dio prirode, na mjesto koje mu pripada.

No, kako sam već spomenuo, ima tu još nešto, osim snage i opsega znanosti: beskompromisno poštenje. Naime, svako novo otkriće, svaka teorija, u bilo kojoj prirodnoj znanosti, podvrgnuti su rigoroznom preispitivanju ("testiranju") sa strane znanstvene zajednice. Naravno, to je načelo. U praksi, znanstvenici se katkad baš i ne drže tog pravila. Katkad podaci nisu jednoznačni, ili su nejasni, ili jednostavno nedostaju. Katkad i ugledni i utjecajni znanstvenici zastupaju, blago rečeno, sumnjive ideje još dugo nakon što su dokazano diskreditirane. Katkad, iako rijetko, i znanstvenici "muljaju" (ta i znanstvenici su samo ljudi!), ili se dadu zavesti, ili kupiti, od politike. (Primjerice, tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj su više od polovice svih znanstvenika-biologa bili članovi nacističke stranke.) No to su aberacije, pojedinačna odstupanja, koja se prije ili poslije razotkriju. U načelu, znanost nas, samim svojim postupcima (metodologijom), vodi u smjeru pouzdanog, "provjerljivog" znanja, a time i prema takvoj vrsti istine.

S druge strane imamo biblijsku istinu, koja pretendira na apsolutnost ("vjerske istine nepromjenjive su i stalne"), ali koja se znanstvenim metodama ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Nju, kao što smo vidjeli, definira teorija koherencije, i po tome ona je legitimna. No u takvu "vrstu" istine može se samo vjerovati ili ne vjerovati. Pa i sama riječ "vjera" označuje, u svom korijenu, nešto suštinski drugačije (= vjerovanje u nešto) nego riječ "znanost" (= znanje o nečemu). Prema tome, i te kako

može biti, čak je i prirodno, da ima nesuglasja između podataka dobivenih znanstvenom metodom i znanstvenim pristupom, i "podataka" iz objave sadržane u Bibliji, jer se tu radi o dvije posve različite razine na kojima funkcioniraju ljudska svijest, razum i duhovnost. Te dvije razine razmišljanja mogu, uvjetno rečeno, živjeti jedna uz drugu u "miroljubivoj koegzistenciji", ali samo pod uvjetom da se jedna drugoj ne miješaju u posao. A svakome razumnom ljudskom biću ostavljeno je na volju da se odluči za jednu ili za drugu istinu, ili da ih pokuša pomiriti, pod uvjetom da ih drži strogo odvojene jednu od druge - svaku na svojoj razini razmišljanja.

Na razini pojedinca, osobe, teško je, priznajem, a možda i nemoguće, nikada ne doživjeti miješanje tih dviju "vrsta" istina. Na razini pak društva, civilizacija i kultura, jedino rješenje je strpljiva tolerancija suprotnih stavova, kad god se dođe do konfliktnog stanja. Objedinjavanje "istina" načelno nije moguće; one se samo slučajno mogu "sresti", ili nam se može činiti da su se "srele".

To bi bio zaključni odgovor na prvu teološku tezu.

II. teološka teza

Je li doista neopravdano znanstvenu metodologiju držati jedinim izvorom spoznaje te, prema tome, znanost nije kadra podrobno objasniti stvarnost?

Tu moramo najprije raščistiti što razumijevamo pod spoznajom, a argumentacija može biti donekle slična onoj u prethodnom odjeljku o istini. Kao i kad je riječ o "istini", znanost (prirodoslovlje) za sebe ne tvrdi da teži nekoj apsolutnoj spoznaji; ona doduše nastoji spoznati što više o tome kako funkcioniraju prirodne pojave i procesi, ali svaka tako stečena znanstvena spoznaja samo je djelić, kamenčić u (nedovršenom) mozaiku opće "spoznaje". (Zato znanstvenici umjesto o spoznaji radije govore o saznanju ili otkriću.) Znanstvena spoznaja može biti stečena neposrednim opažanjem (i mjerenjem) prirodnih procesa, ili postavljanjem pitanja prirodi dijalogom s prirodom, kako je to (u naslovu jedne svoje knjige) nazvao belgijski nobelovac Ilya Prigogine - tj., ciljano osmišljenim pokusom (eksperimentom). Ako je takva znanstvena spoznaja i samo statistički "točna", odnosno približno ispravna, ili samo vrlo vjerojatna - to ne umanjuje valjanost tako stečene znanstvene spoznaje. Znanost zbog toga nije manje vrijedna niti nezadovoljna sama sobom. Znanost naime samo opisuje (i objašnjava) prirodu do mogućih granica točnosti (koje, naravno, napretkom znanosti postaju sve točnije), opisuje dakle stvari, pojave i procese takve kakvi jesu i (barem za većinu) objašnjava zašto su takvi, a ne propisuje kakvi bi trebali biti. U tome leže i snaga i ograničenje znanosti, a većina prirodoslovaca vjerojatno smatra, ili bi trebala tako misliti, da snaga ima puno veću težinu od ograničenja. Snaga znanosti leži naime upravo u tome da se njezine "spoznaje" temelje na provjerljivim činjenicama iz fizičkog svijeta, koje se mogu opetovano promatrati, mjeriti i na temelju takvih opažanja protumačiti. Ovo posljednje (= tumačenje) ne znači ništa drugo nego niz opažanja dovesti u međusobnu sukladnost, u jedan organizirani međusobni odnos, i uklopiti ih u cjelovitu, konzistentnu interpretaciju. To je ujedno i domet znanosti.

Ograničenja znanosti, odnosno znanstvene metode, koja si je znanost sama svojim postupanjem (ili načinom funkcioniranja) dobrovoljno nametnula, treba, čini mi se, shvatiti relativno. Zapitajmo se naime ovako: da bismo razumjeli prirodu (a i mi, sa svim svojim intelektualnim nadgradnjama, samo smo dio i proizvod prirode!), treba li nam uopće nešto više od objašnjavanja i tumačenja pojava i

procesa koje možemo promatrati, mjeriti i osjetiti, i koje nam time određuju naš "fizički" (tj., konkretni, "opipljivi") životni okoliš? Ako nam to nije dovoljno, onda se znanost sudara s ograničenjima. U takve "nadznanstvene" pojave, u koje se znanost ne želi upuštati, ubrajamo "spoznaje" do kojih dolazimo postupcima koji nisu ponovljivi niti su znanstveno provjerljivi. Amo pripadaju razni "nadnaravni" doživljaji, kao ukazanja, prosvjećenja, obraćenja i slično, koji se dogadaju pojedinim osobama. No pitanje je možemo li - zapravo, smijemo li - takve subjektivne doživljaje, kojima ne odričemo postojanje, uopće zvati spoznajama ili saznanjima? Trebali bismo se naime složiti u tome da pod spoznajom, ili saznanjem, razumijevamo ono znanje koje je, nazovimo to tako, opće dostupno i metodološki provjerljivo.

Rezimirajmo sada odgovor prirodoslovlja na drugu tezu: prvo, ako pod pojmom spoznaje razumijevamo objektivan (znači, provjerljiv i ponovljiv) rezultat nekog istraživanja do kojega smo došli opažanjem, mjerenjem i zaključivanjem (interpretacijom podataka), onda je znanstvena metodologija doista ne samo dovoljna nego i jedino opravdana da je držimo jedinim izvorom spoznaje o fizičkom svijetu koji nas okružuje i kojega smo i sami neodvojiv dio - ali i više od toga, proizvod (što ne znači da katkada ne postupamo tako kao da nismo u skladu s prirodom, no to je tema za sebe). Drugo, ako pod podrobnim objašnjenjem stvarnosti opet razumijevamo objektivnu, fizičku stvarnost, onda i tu možemo reći da je znanost jedina sposobna podrobno i ispravno objasniti stvarnost. Pritom sam daleko od pomisli da je znanost riješila sva pitanja o prirodi, da "zna" sve. Kao što je u svojoj izvrsnoj knjizi "Genom" (koja je prevedena i na hrvatski), rekao Matt Ridley, "gorivo" znanosti je neznanje: funkcioniranje znanosti možemo usporediti s golemom peći koja se nalazi usred šume i ložimo ju drvećem iz te šume; što smo ga više potrošili, proplanak znanja u šumi neznanja postaje sve veći, ali i dodirna crta s okolnom šumom (neznanjem) postaje sve duža. I upravo zato jer svako novo saznanje otkriva i nove nepoznanice, znanost neprestano samu sebe preispituje i uči na vlastitim pogreškama i stranputicama.

Na kraju ovog odjeljka, jedna napomena: iako to na prvi pogled može izgledati proturječno, atribut "fizička" (ili "materijalna") stvarnost, koji sam do sada nekoliko puta naglasio, ne isključuje ni čovjekovu svijest i duhovnost, o čemu će biti riječ malo niže (u osvrtu na IV. teološku tezu).

III. teološka teza

Zar doista danas, nakon jednog stoljeća rasprave, istraživanja i međusobnih kontakata, nema više sukoba izmedu katoličke teologije i evolucionizma, odnosno, šire shvaćeno, izmedu vjere i znanosti?

Već iz dosadašnjeg izlaganja trebalo bi biti razvidno da znanost i vjera polaze s različitih stajališta, istražuju različite aspekte svijeta, služe se različitim pristupom i metodama, pa prema tome dolaze i do različitih saznanja ili "spoznaja". Možemo se složiti da između ta dva svjetonazora - znanstvenoga i vjerskoga - ne mora nužno biti sukoba; oni, kao što je rečeno, mogu miroljubivo koegzistirati, ali među njima postoji suštinska razlika. A ta se sastoji u ovome: znanstvenik-prirodoslovac možda može vjerovati u Boga (ili, kako tzv. "znanstveni kreacionisti" vole reći, Stvoritelja), ali samo kao mogući odgovor na ono krajnje, iako možda najfundamentalnije, "apsolutno" pitanje: Zašto? Zašto postojimo, zašto je priroda takva kakva jest, zašto su kozmičke konstante upravo takve da su omogućile stvaranje i evoluciju ovakva svemira u kojemu živimo, ili još općenitije - zašto umjesto svega nije jedno veliko Ništa? To su pitanja koja su, za sada, izvan domašaja znanosti, iako se i tu već

naziru pokušaji mogućih odgovora (kvantne fluktuacije i slično; no o tome bi više mogli reći kompetentniji od mene). No važnije je nešto drugo: ako prirodoslovac za sve ono što (još) ne zna odmah pribjegne natprirodnom objašnjenju, ako ustukne pred svakim neriješenim pitanjem (koje do sada nije uspio riješiti znanstvenom metodom) i potraži utočište u natprirodnom, onda on, ili ona, nije znanstvenik. To je naime preduvjet za znanstveni pristup, preduvjet kojim čuvamo metodološku čistoću znanstvenog istraživanja i koji čuva samosvojnost znanosti, odvajajući je od mitologije, religije, različitih društvenih, ideoloških, političkih i vjerskih izama, i sl. Ovdje se neću upuštati u podrobnije razglabanje o odnosu evolucija - religija, o čemu bi se mogla voditi posebna rasprava. No svakako treba naglasiti da je teorija evolucije jedna od onih mnogostruko potvrđenih znanstvenih teorija koje se danas smatraju praktično dokazanima, kao što su npr. i stanična teorija živih bića, teorija atoma i molekula, teorija relativnosti (opća i specijalna), kvantna mehanika, tektonika ploča (u geologiji) i mnoge druge. Zato i za teoriju evolucije vrijedi sve ono što je dosad rečeno o znanosti općenito odnosno o odnosu znanost - religija.

IV teološka teza

Na kraju (premda smo još daleko od kraja, jer sada tek slijedi ono najbitnije!), pogledajmo kako prirodoslovlje odgovara na četvrtu, možda i najprovokativniju, teološku tezu: da ljudska duša, o kojoj ovisi čovjekova ljudskost, nije mogla proizaći iz materije, te da prema tome, kako se izrazio Pio XII., "ostaje dogma vjere da dušu stvara neposredno sam Bog". A i sadašnji papa, Ivan Pavao II., koji je prošle godine javno i službeno zatražio oprost za Katoličku crkvu za pogreške počinjene u prošlosti (za što mu treba odati priznanje), još je na sjednici Papinske akademije znanosti 22. listopada 1996. u svojoj poruci rekao da između čovjekovih predaka (čovjekolikih majmuna) i suvremenog čovjeka postoji "ontološki diskontinuitet" - točka kada je Bog udahnuo dušu u dotada životinjsko tijelo.

To je možda najosjetljivije pitanje čitave biološke evolucije (uz ono o postanku života). Katolička crkva priznala je "da se, s gledišta nauka vjere, ne vide poteškoće ako se postanak čovjeka, s obzirom na tijelo, tumači pomoću hipoteze evolucije". Ili, šire shvaćeno, "vjera ... i pravilno uzeto evolucijsko naučavanje nemaju uzajamno smetnji ...". Tu najprije moramo rasčistiti neke pojmove. Prvo, "hipoteza evolucije". (Ovdje, kao i općenito kada Crkva govori o evoluciji, misli se isključivo na biološku evoluciju.) U znanstvenom žargonu, "hipoteza" označuje nedokazanu pretpostavku koja se tek treba potvrditi (ili opovrgnuti), odnosno dokazati naknadnim provjerama (opažanjima). A kao što je već napomenuto, "teorija", u znanstvenom žargonu (za razliku od značenja u svakodnevnom govoru, gdje je nešto moguće "u teoriji", ali je u praksi neizvedivo), označuje onu pretpostavku, ili hipotezu, koja je mnogobrojnim naknadnim provjerama potvrđena odnosno u praksi dokazana (to znači da naknadna opažanja moraju potvrditi predviđanja postavljena hipotezom; ako nekoga ovdje zbunjuje riječ "predviđanja", treba odmah reći da se tu, naravno, ne radi o proricanju budućnosti, nego hipoteza - da bi imala znanstvenu vrijednost - mora opisati odnosno predvidjeti kako izgledaju neke situacije i procesi u prirodi). Zato u znanosti govorimo o teoriji evolucije, a ne o hipotezi evolucije, jer je danas evolucija (kao proces) praktički potvrđena mnogobrojnim dokazima iz najrazličitijih područja biologije i paleontologije. Ovdje se ne mogu "po spisku" nabrajati svi pojedinačni dokazi, jer bi to zahtijevalo poseban članak, ali mogu se paušalno navesti područja koja nam nude mnogobrojne dokaze (a koje je Darwinova teorija evolucije ispravno "predvidjela"). To su, u prvom redu, jedinstvenost živog svijeta na molekularnoj i staničnoj razini (genetički kod funkcionira po istom principu kod svih živih organizama, od prokariota-bakterija do čovjeka), pa zatim redoslijed

pojavljivanja organizama kroz povijest Zemlje, s njihovim "savršenim" ili manje savršenim prilagodbama (bilo da se radi o pojedinim organima ili o čitavim organizmima, pa i o zajednicama organizama), zatim postojanje tzv. rudimentarnih ili vestigijalnih (= zakržljalih) organa, i još mnogo, mnogo toga. Zanimljivo je da teologe još uvijek najviše zaokupljaju prirodna selekcija (odabir) i Darwin (vjerojatno upravo u vezi s postankom čovjeka), iako bi se možda puno više trebali pozabaviti molekularnom biologijom, ulogom DNA (= deoksiribonukleinska kiselina) u reprodukciji i sličnim pitanjima. Ta su pitanja naime ako ne suština, a ono sigurno molekularna osnova evolucije, iako selekciji nitko ne odriče ulogu "prosijavanja" gotovih proizvoda. Pitanje je naime što onda ako se jednog dana i za "dušu" pokaže (i dokaže) da je samo jedno poglavlje u debeloj knjizi genetičke šifre?

Ovime smo završili, nazovimo to tako, semantičko čišćenje pojmova. Vratimo se sada na suštinu četvrte teološke teze, a to je da ljudska duša, o kojoj ovisi čovjekova ljudskost, nije mogla proizaći iz materije, odnosno, prema riječima Pija XII. (a s čime se, kako smo vidjeli, suglasio i Ivan Pavao II.), da "ostaje dogma vjere da je dušu stvorio neposredno sam Bog".

Naravno, nama ljudima, s našeg antropocentričnog stajališta, taj prijelaz tjelesnost - duhovnost čini se kao nešto doista "nedodirljivo", kao nepremostiv jaz, jer, naravno - s tim se svi slažemo - svijest, razum i duhovnost su ono što nas razlikuje od ostalih pripadnika životinjskog carstva, kojemu po svim biološkim klasifikacijama pripadamo. Nažalost, ljudska duhovnost (ili svijest) nije uvijek onakva kakva bismo željeli da bude, nego kod nekih jedinki, a katkada i kod čitavih društava, poprima zabrinjavajuće, izopačeno usmjerenje. Samo jedan primjer: zašto su se toliko puta u ljudskoj povijesti ratovi pretvarali u genocide? I životinje se bore i tuku međusobno, pa čak se katkada može govoriti i o ratovima između životinja, ali sustavno provođenje genocida "izmislio je" samo čovjek, s razvojem razuma i duhovnosti. Nije li to upravo jedan od dokaza da se radi o osobini nastaloj prirodnim procesima? Jer ako je dušu stvorio neposredno sam Bog, zašto onda toliko izopačenosti? Ili - da se malo našalim (jer i šala se ubraja u ljudsku "duhovnost"; pa zato i jesmo katkada "duhoviti"!) kod stvaranja duše mora da se Bogu jako usprotivio neki antibožanski utjecaj; drugim riječima, znači da je tu sotona preuzeo glavnu riječ. No šalu na stranu: danas se znanstvenicima čak i taj prijelaz iz tjelesnog u duhovno ne čini više tako oštrim i jednoznačnim, tako isključivim i ograničenim jedino na ljude, kao što je donedavno izgledalo: Začetke svijesti sigurno imamo već i kod "nižih" životinja, a začetke "duhovnosti" (primjerice, nečega što u današnje moderno vrijeme slobodno možemo zvati umjetnošću) kod naših najbližih srodnika - čimpanza. Ipak, možemo se složiti da se kod ljudske duhovnosti, zbog stupnja koji je dosegla (i u poželjnom i u nepoželjnom smjeru), doista radi o novoj kvaliteti, o kvalitativnom skoku, o nečemu što nama, ljudima, daje osjećaj posebnosti, jedinstvenosti i prividne nadmoći nad prirodom. No sve to još ne znači da za postizanje te nove kvalitete (ili, da odmah budem precizan i jasan: za njezinu pojavu u evoluciji) moramo posezati za natprirodnim objašnjenjima. Čitava priroda je naime hijerarhijski strukturirana (a moram, radi jasnoće, ponovno naglasiti da je i čovjek, sa svom svojom duhovnosti, i dio i proizvod prirode). Promatrajmo stvari ovako: na najnižoj razini imamo subatomske čestice, pa atome, molekule (od jednostavnih do biomolekula koje se sastoje od milijuna atoma), organele, stanice (prokariotske i eukariotske), tkiva, organe, organizme, zajednice organizama, ekosustave, društva, kulture ... Svaka od tih razina jedna je evolucijska stepenica, označena porastom složenosti (kompleksnosti) i uređenosti (organiziranosti). Na svakoj od tih razina stvari funkcioniraju po određenim zakonitostima. Ovdje je važno uočiti sljedeće: zakonitosti funkcioniranja na nekoj višoj hijerar hijskoj razini ne mogu proturiječiti zakonitostima na nižoj (neki bi rekli: fundamentalnijoj) razini, ali, naravno, mogu, i moraju, biti

složenije i zamršenije (kompliciranije). Drugim riječima, zakoni koji vrijede na nekoj višoj hijerarhijskoj razini uključuju u sebi zakone s nižih razina. Znači, zakoni s nižih razina nužan su, ali ne i dovoljan, uvjet za funkcioniranje zakona na višim razinama. Primjerice, funkcioniranje žive stanice (ili živog organizma) uključuje zakonitosti djelovanja na subatomskoj, atomskoj i molekularnoj razini, čak se i temelji .na njima, ali se tome pridodaju i biološke zakonitosti (međusobna usklađenost stanica, tkiva, organa, organizama, interakcije organizma s drugim organizmima, organizama s okolišem itd.), koje na nižim razinama "nisu potrebne". To sve može izgtedati dovoljno poznato i prihvatljivo. No u toj hijerarhijskoj strukturi prirode na prvi pogled zapanjuje činjenica da se na svakoj višoj hijerahijskoj razini javljaju nove osobine, nepoznate na nižim razinama, i to tako da su te nove osobine posve neočekivane - iznenađujuće. One su dakle nepredvidive; njihovu pojavu ne možemo predvidjeti iz poznavanja pojava i osobina s niže hijerarhijske razine. Takve osobine i pojave zovemo emergentnim pojavama. Priroda je puna emergentnih pojava i one nipošto nisu ograničene samo na živi svijet. Navest ću samo neke.

Ako preskočimo kvarkove i slične subsubatomske čestice, o kojima bi nam više mogli reći fizičari čestica, dolazimo do tri, uvjetno rečeno, "temeljne" subatomske čestice, koje nas dovode do hijerarhijske razine atoma: protoni, neutroni i elektroni. Fizičari danas znaju opisati njihova svojstva (bez obzira na neodređenosti na relaciji val - čestica; to za našu argumentaciju ovdje nije bitno). No ono što je ovdje bitno, to je činjenica, da te tri vrste čestica, u različitim kombinacijama, tvore 94 prirodna elementa i još petnaestak u laboratoriju dobivenih elemenata, dakle temeljnih tvari, ili "počela", s najrazličitijim svojstvima - od plinova do metala (kovina). A kakva nas tek iznenađenja (ili "nepredvidivosti") čekaju na razini molekula!

Tko bi, primjerice, očekivao da će se po dva atoma najjednostavnijeg i najlakšeg elementa, plina vodika, spojiti s jednim atomom jednog drugog plina, kisika (koji je, inače, kada je "sam", vrlo agresivan) - u molekulu vode, jedne nove tvari sa, gotovo bih rekao, čudesnim svojstvima? (Istina, molekularna struktura vode mogla bi se točnije prikazati empirijski formulom H402, ili čak Hs04, no to ovdje nije bitno.) Voda, osim što ima neobična fizička i kemijska svojstva, omogućuje život. Kao što jednom reče poznati engleski evolucionist-biolog J. B. S. Haldane, koji je bio poznat po svojoj neosjetljivosti za religiju: "čak i Papa je 70 posto voda". No bez vode ne samo što ne možemo zamisliti naš svakodnevni život nego ni život na najnižem stupnju, život uopće, život kao takav - barem ne one oblike života kakve poznajemo na ZemIji. Ili, drugi primjer: Kako to da se atomi jednog mekanog, vrlo virulentnog i reaktivnog metala (natrija) spajaju s atomima jednog smrdljivog, pa i otrovnog plina (klora) u krute, kockaste kristale, koji su glavni začin našoj hrani (kuhinjska sol). U čemu se tu sastoji emergencija? Pa, eto, vodu možemo elektrolizom rastaviti na njezine sastojke, tj. na kisik i vodik, ali to onda više nije voda, sa svojim jedinstvenim, upravo čudesnim, svojstvima. Ili, još očitije, kuhinjsku sol možemo rastaviti na atome natrija i klora, ali nikada nećemo dobiti "atome" slanosti. Takvih primjera moglo bi se nabrajati unedogled - zapravo, svaka složena molekula posjeduje, u pogledu atoma od kojih je izgradena, "nepredvidiva" svojstva.

Dugo vremena ni sam postanak života nije "priznavala" Katolička crkva kao prirodni proces, pa i danas se prema tome odnosi s dozom rezerve. Istina, mi ni do danas nismo uspjeli umjetno "proizvesti" živu stanicu. No što onda? Dugo se vremena smatralo i da tzv. organski spojevi mogu nastati samo djelovanjem organskih procesa u živim bićima i da je pritom potrebna neka tajnovita "životna sila" ("vis vitalis"), sve dok njemački liječnik i kemičar F. Woehler nije 1828. god. sintetitizirao

mokraćevinu (ureu), a danas znamo sintetizirati na tisuće organskih molekula. Kako kaže naš uvaženi profesor Grdenić u svojem nedavno izašlom kapitalnom djelu, "Povijest kemije": (nakon Woehlerova pokusa i niza sinteza koje su mu slijedile) "nijekanje sinteze više nije imalo smisla, pa je bilo zamijenjeno nijekanjem mogućnosti stvaranja života, sinteze žive stanice, pa i onda kad kemičari budu mogli pripraviti sve njezine sastojke". Danas smo dakle u sličnom položaju kao i prije prve kemijske sinteze: nismo uspjeli sintetizirati živu stanicu, pa mislimo da to i nije moguće. Ipak, sigurno je, s tim se svi slažemo, da je taj evolucijski prijelaz iz neživog u živo jedna od najvećih emergentnih pojava, ili ako hoćete, skokova, u prirodi (premda ni tu granice nisu više tako jasne i oštre kao što se donedavno smatralo).

No da bi se u prirodi dogodile emergentne pojave, nije dovoljno samo povećavati kompleksnost (složenost), odnosno povećavati samo broj i količinu sastojaka; nije, dakle, dovoljno, samo gomilati sastojke i bacati ih na hrpu. Često se slikovito kaže, da je zbroj cjeline na nekom višem hijerarhijskom stupnju veći od zbroja pojedinačnih sastojaka. Neki bi rekli, pa to je tvrdnja koja proturiječi egzaktnosti i metodičkoj čistoći prirodoslovlja! Što je onda to što taj zbroj cjeline, tu "sumu", čini većom od zbroja pojedinačnih sastojaka uzetih zasebno? Na razočaranje mnogih, nema tu ničega mističnog ni natprirodnog. Ta "razlika u zbroju", taj "višak" postiže se time da pojedinačni sastojci iz nižeg hijerarhijskog nivoa nisu samo nabacani bez reda, nagomilani na hrpu, nego se nalaze u uredenom, definiranom i organiziranom međuodnosu, povezani jedni s drugima, i ovisni jedni o drugima, na strogo određen način (ili, mogli bismo reći, po strogo definiranoj shemi). Tako povezani, oni tvore uređen cjelovit, precizno organizirani sustav, u kojemu djeluju usklađeno i koordinirano. To vrijedi na svakoj hijerarhijskoj razini: kao što gomila cigli i ostalog građevnog materijala još ne čini zgradu, niti - da malo parafraziram engleskog ikonoklastičnog astronoma i nobelovca F. Hoyla - hrpa mehaničkih, elektroničkih, metalnih i plastičnih dijelova još ne čini airbus, tako ni neuredena gomila kompliciranih biomolekula (lipida i dr.) ne čini živu stanicu, pa ni "hrpice" protona, neutrona i elektrona ne čine atome elemenata, sa svim svojim različitim svojstvima. Možda je najfascinantniji primjer genetičkoga koda: četiri jednostavne baze, četiri "slova", poredana na dugačkim lancima šećernih i fosfatnih molekula (u ljudskom genomu ima oko tri milijarde tih "slova") i složena u "riječi" od po tri slova (triplete ili kodone) određuju gene, koji, na kraju i u suradnji s ostalim čimbenicima, određuju nas, naša fizička, ali i psihička ("duhovna") svojstva. Znači, onaj naizgled "misteriozni" višak u zbroju cjeline nije ništa drugo nego uređenost i organiziranost odnosno povezanost i međuovisnost pojedinih sastojaka iz niže hijerarhijske (ili organizacijske) razine, što dovodi do njihova koordiniranog, usklađenog djelovanja kao cjeline. Tek ispunjenjem tog uvjeta, koji u pravilu traži dotok i potrošnju energije, novi, kompleksniji sustav počinje funkcionirati kao cjelina, a ta je "cjelina" onda ujedno i kvalitativni pomak "naviše".

Kanadsko-engleski matematičar i biolog Brian Goodwin (u svojoj knjizi "Kako je leopard dobio svoje pjege") navodi primjer s mravima: kad ih gledamo pojedinačno, čini nam se da djeluju posve neorganizirano, upravo kaotično, i ni po kojem kriteriju ne bismo pojedinoj jedinki mogli pripisati ni najmanji tračak inteligencije. Nitko nije uspio pojedinačnog mrava ničemu naučiti; primjerice, pojedinačni mravi nisu sposobni razlikovati smjerove u nalaženju izvora hrane; na račvanjima oblika Y odabirali bi smjer nasumce, premda se hrana nalazila uvijek u istom smjeru. No pogledajmo gomilu mrava i odjednom vidimo čudo od kolektivne koordinirane aktivnosti! (Fizičari će reći: "Ništa čudno, to je standardan fenomen u fizici", ali ovdje to želim pokazati kao emergehtnu pojavu kod organizama.) Prijelaz od nesuvislog kretanja osamljenih raštrkanih jedinki u koordinirano, ritmično

ponašanje kolonije ("zajednice") događa se odjednom, naglo (skokovito), kad gustoća dosegne određenu kritičnu vrijednost. Sad se odjednom skupina ("zajednica") počne ponašati kao koordinirani kolektiv (kao da se pojedine jedinke međusobno sporazumijevaju i "dogovaraju"), na način koji nismo mogli predvidjeti iz ponašanja pojedinih jedinki. To je dakle primjer emergentne pojave kod organizama; u ovom slučaju ne radi se o tvarnoj strukturi, nego o ponašanju, što je "viša hijerarhijska razina". Zašto gustoća mrava očito ima odlučujuću ulogu u prijelazu od kaotičnog prema uređenom, organiziranom ponašanju? Tu je u igri onaj misteriozni "višak": mravi stupaju u međudjelovanje ("interakciju") jedni s drugima - jedan aktivan mrav koji susretne neaktivnog, potaknut će ovog potonjeg. Čini se da je to jednostavan ključ procesa: "zaraza" prerasta u "epidemiju" i širi se kao i neka emergentna aktivnost u nekom anorganskom, pobuđenom mediju. Samo što su ovdje mravi, a ne atomi i molekule, one pobuđene "'čestice".

Pokušajmo to primijeniti na postanak svijesti, pa i duhovnosti ("duhovnost" ovdje shvaćamo kao viši - emergentni - oblik svijesti). Ljudski mozak sadržava u moždanoj kori (korteksu) oko deset milijardi (1010) živčanih stanica - neurona, a svaki neuron povezan je spojevima, tzv. sinapsama, s drugim neuronima. Sinapsi, tj. međusobnih veza neurona, ima u korteksu oko milijun milijardi (1015). Ako bismo ih brojili, svake sekunde po jedan spoj (sinapsu), trebalo bi nam oko 32 milijuna godina da ih sve pobrojimo. (Počeli bismo ih brojiti, da bismo ih do danas prebrojili, u doba koje geolozi pribrajaju donjem oligodenu, kad su po Zemlji još hodali najveći kopneni sisavci, do 5,5 m visoki srodnici današnjih nosoroga, a preci konja bili su visoki samo oko pola metra.) A to je samo nabrajanje! Ako bismo uzeli u obzir i različite načine na koje se sinapse mogu međusobno kombinirati, taj bi broj postao nezamislivo velik (premda je već i 1015 nezamislivo velik broj!) - reda veličine deset na milijuntu (jedinica nakon koje slijedi oko milijun ništica; za usporedbu, broj elementarnih čestica u cijelom poznatom svemiru astrofizičari procjenjuju na oko 1080 - jedinica, nakon čega slijedi "samo" osamdeset ništica). Pojedinačnom neuronu, kao ni mravu, sigurno ne možemo pripisati nikakvu inteligenciju, ali toliko mnoštvo, međusobno povezano ("u interakciji") na toliko načina, dovodi do nove, neočekivane (točnije: nepredvidive) emergentne pojave: svijesti i, još dalje, razuma i duhovnosti.

No dobro, reći će netko, ali ipak svijest, razum i duhovnost nisu stvari, strukture, nego neka mistična snaga, odvojena od materijalnog svijeta. Možemo izdvojiti pojedine neurone iz mozga, ali ne možemo izdvojiti - niti vidjeti pod mikroskopom - komadiće svijesti, ni komadiće "duše". No vidjeli smo da i u neživoj prirodi ima sličnih pojava (voda, kuhinjska sol), koje nas očito toliko ne fasciniraju; vjerojatno zato, jer se ne odnose na nas, ljude i jer se kod tih novih (emergentnih) svojstava, koliko god bila nematerijalna, ipak ne radi o ljudskoj svijesti i duhovnosti, sa svim njezinim, pozitivnim i negativnim, usmjerenjima. Ili, kako kažu biolog Jack Cohen i matematičar Ian Stewart u svojoj knjizi "The collapse of chaos", isto tako možemo izdvojiti pojedine zupčanike, osovine i drugo iz automobila, ali ne možemo izdvojiti komadiće kretanja. Sposobnost automobila da se kreće također je emergentno svojstvo - ali ne materijalno svojstvo, nego proces koji automobil može proizvesti zahvaljujući svojoj cjelokupnoj uređenoj organizaciji. Naravno, "voznost" (sposobnost kretanja) automobila izraz je (= rezultat) usmjerenog, ciljanog djelovanja mnogih ljudskih umova (inženjera i tehničara). No zar i životinje (počevši od ameba i papučica) i ljudi nemaju sposobnost kretanja, a nisu "dizajnirani" na crtaćim stolovima i proizvedeni u laboratorijima i tvornicama (nego su proizvod evolucije koja, prema mišljenju većine ozbiljnih znanstvenika, nije usmjerena prema nekom cilju, pa ju je Richard Dawkins slikovito nazvao "slijepim urarom")?

Dakle, ono što ovime želim pokazati jest to da svako emergentno svojstvo možemo raščlaniti na sastojke iz nižih hijerarhijskih nivoa, kod kojih se to emergentno svojstvo gubi: automobil, ili sat, ne možemo rastaviti na male autiće ili male urice, niti možemo živu stanicu rastaviti na male stanice, životinju (ili biljku) na male životinje odnosno biljčice, itd. Isto tako možemo ta ljudska "transcendentalna" svojstva (svijest, razum i duhovnost) shvatiti kao emergentna svojstva mozga, koja ne možemo rastaviti na "čestice", i koja nama izgledaju tajnovitija nego kretanje automobila, jer (još?) ne možemo vidjeti mentalne kotačiće kako se vrte, ali to ne znači da moramo prizivati u pomoć nadnaravne sile da bismo ih objasnili. Zašto si ne bismo zamislili svijest, razum i duhovnost (uostalom, kao i sam život) kao procese, koji (kao i život, pa s njime i sposobnost kretanja) "izranjaju" (emergiraju) iz kolektivnog, uređenog i organiziranog djelovanja prikladno povezanih i "sjedinjenih" dijelova ("komadića", čestica) tvari? Dokaz da je svijest (ili razum, ili duhovnost) proces koji se odvija u (materijalnom) mozgu vidimo u činjenici, koja je danas već posve utvrđena, da postoji jasna, i mnogostruka povezanost izmedu pojedinih regija u mozgu i pojedinih aspekata ili funkcija svijesti (razuma, duhovnosti). Danas već za to postoji velik broj eksperimentalnih potvrda: primjerice, isti dijelovi mozga služe za upotrebu jezika (pa i kod gluhonijemih, koji "govore" rukama), a oštećenja na pojedinim, točno lokaliziranim mjestima, dovode do vrlo specifičnih smetnji u shvaćanju i izražavanju, a to znači i u razmišljanju i razumijevanju uopće, jer, kako kaže Matt Ridley, razum je nijemi oblik jezika. Da je svijest doista neki mističan "dodatak" materiji, toga ne bi bilo. Ne bi bilo "potrebe" za dokazanu povezanost različitih aspekata svijesti s točno određenim dijelovima tvari (materije), konkretno mozga. Sada možemo preokrenuti poznatu Descartesovu izreku "Mislim, dakle postojim" u "Postojim, dakle mislim" (Najprije postojim kao fizička tvar, a zatim, kao emergentni proces, mislim).

Umjesto zaključka

Završio bih s jednom izrekom koja lijepo oslikava te dvije razine ljudskog razmišljanja (religijsku i znanstvenu): religija je kao slikarstvo, a znanost je kao fotografija. Obje daju smisao ljudskom životu, ali smisao života nije nam zadan, nego ga mi sami možemo odabrati i tako dati smisao svom životu."