SADRŽAJ:

1. Uvod................................................................................................................................2

2. Život književnika Ivana Aralice......................................................................................3

2.1. Književno

stvaralaštvo..............................................................................................3

3. Utjecaj političke struje na Araličin rad...........................................................................5

4. Autopsija povijesti u Araličinim romanima....................................................................6

4.1. Model povijesnog romana u djelu Psi u

trgovištu....................................................7

4.2. Prema morlačkoj

trilogiji..........................................................................................8

5. Put bez sna......................................................................................................................9

6. Psi u trgovištu................................................................................................................11

6.1. Kratki sadržaj

djela.................................................................................................12

6.2. Analiza glavnih

likova............................................................................................13

7. Zaključak.......................................................................................................................15

8. Literatura.......................................................................................................................16

1

1. Uvod

Ivan Aralica je u hrvatsku književnost ušao kao marginalac koji, daleko od književne

metropole, piše prozu koja nema mnogo veze s tadašnjim trendovima hrvatske književnosti.

Upravo to nepripadanje školama, trendovima, činilo je njegovu afirmaciju dugotrajnom,

sporom. Aralica je pokazao dovoljno odvažnosti i tvrdoglavosti da se bavi temama za koje

misli da su izraz našeg podneblja i naše tradicije. Stoga, možemo ne misliti o književnosti, o

njezinoj prirodi i društvenom statusu kao Aralica, možemo imati drugačije afinitete, no i ne

moramo, ali njegovu odvažnost i izvornost valja cijeniti.

U ovom seminarskom radu prikazati ću život Ivana Aralice, njegovo književno

stvaralaštvo, stil pisanja. Osvrnuti ću se na roman Psi u trgovištu, te ukratko i na roman Put

bez sna. Pokušat ću prikazati i povijesni model, odnosno povijesnu poetiku romana koju u

svojem stvaralaštvu koristi, ali i političku struju kojoj je pripadao i pod čijim je utjecajem

stvarao svoja velika djela. Načelan stav da pisac ima posebnu odgovornost prema svome

narodu, da je njegov odnos prema nacionalnoj baštini izrazito senzibiliziran, nužno ga je

vodio prema istraživanjima hrvatske povijesti.

Za razliku od većine ključnih predstavnika krugovaške generacije koji njeguju kult

individualnosti, Aralica nastoji u svojim prozama opisati najbitnije trenutke tada aktualne

hrvatske društvene zbilje. Njegov je osobni stav da je umjetnost, kako sam već napomenula, u

prisnoj vezi sa sudbinom naroda i da umjetnik mora svjedočiti o bitnim trenutcima koji

određuju povijest hrvatskog naroda i samo njegovo nacionalno biće. Povijesna se proza, zbog

toga Aralici, ukazuje kao pogodna forma koja mu omogućuje da progovori o nekim

osobinama diktatorskog tipa vlasti tako što će analizirati analogne družtvene situacije kroz

povijest. Upravo je u romanu Psi u trgovištu, Araličin koncept povijesne proze dosegnuo

razinu pune zrelosti, postao prepoznatljiv u svojoj domišljenosti i bogatstve semantike, koju je

kasnije iskazao i u ostalim romanima, te i u Putu bez sna.

2

2. Život književnika Ivana Aralice1

Ivan Aralica rođen je u  Puljani na planini Promini kraj Knina u Zagori, 10.

rujna 1930. Godine. Jedan je od dominantnih hrvatskih narativnih prozaika druge polovice 20.

stoljeća. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi (Preparandija) u Kninu 1953. godine,

učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu

u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih

škola u Zadru. Politički je angažiran potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina u

ostvarenju hrvatskog proljeća (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom

stigmatizacijom). Početkom 1990-ih uključuje se u politiku kao član Hrvatske demokratske

zajednice. Godine 1993. postaje zastupnik te potpredsjednik Županijskog doma Sabora, što

ostaje sve do njegova raspuštanja 2000. godine. Bio je član Zakladne uprave Zaklade

hrvatskog državnog zavjeta od 1999. do 2002. godine. Bio je član suradnik HAZU - Razred

za književnost od 1986. do 1992. godine a redoviti je član HAZU- Razred za književnost

od 1992. godine. Član je i Društva hrvatskih književnika.

2.1. Književno stvaralaštvo

Politika i vlast središnje su teme u vrlo maskulinom pa zato i retogradnom

pripovjedačkom opusu Ivana Aralice, pisca koji je za života iskusio nemilost ali i ništa manju

milost vlastodržaca. Ponižavali su ga i onemogućavali u vrijeme jugoslavenskog komunizma

kad je u Zadru 1971. bio urednikom časopisa Zadarska revija i dok je bio partijski funkcionar

za vrijeme Hrvatskog proljeća.2 U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše

uspjelu socijalno angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom

razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (Svemu ima svoje vrijeme, 1967., Filip, 1970.).

No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljeću Aralica našao

svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske sudbine.

Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (Put bez sna,

1 Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, 1995., str. 3052 Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske književnosti“ Sjećanje na dobro i zlo, Svezak III, Marjan tisak, 2004., str. 213

3

1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.), nastala nakon remek-djela slične

tematike, Psi u trgovištu, 1979.

Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost i sadašnjost na

način “magičnoga realizma” (Tajna sarmatskog orla, 1989.), pojačava se erotski naboj

(Asmodejev šal, 1988.), ili obrađuju suvremenije teme (Okvir za mržnju, 1987., o

komunističkoj represiji), ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o Bosni,

Zadru i Kotromanićima (Knjiga gorkog prijekora, 1994.). Objavio je i dvije knjige vrhunske

političke publicistike (Zadah ocvalog imperija, 1991., o velikosrpskom projektu, i Što sam

rekao o Bosni, 1995., o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu).3

Aralicu se često uspoređuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne i "orijentalne"

tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu te kvaliteti i zastupljenosti u svjetskoj

literaturi s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima često govorio s dužnim

štovanjem. Kao tradicionalni realistični pripovjedači, oni se razlikuju od Aralice već time što

je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog

povijesne tematike većine romana) u "tradicionalne pripovjedače". No, on je modernist

najsličniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti.

Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo mogli nazvati "hrvatski mit".

Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva područje Dalmacije, središnje Bosne,

Like i Hercegovine; mit u kojemu se isprepliću povijesni događaji sraza onodobnoga “sukoba

civilizacija” kršćanstva i islama, mešetarenja raznih tuđinskih (venecijanskih, austrijskih) sila,

tursko nasilje i stanje permanentnoga rata, te nacionalna baština, čuvari koje su i ratnici i

svećenici, težaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu, kao i za druge

velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom Četverored, 1997. (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica

je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega učinka od izvornih

svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli uteći sa stratišta. Ni činjenica da je

izazvao lavinu histeričnih optužaba ne mijenja ocjenu Četveroreda kao slabašnoga uratka.

Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u temu kao jedini

mogući pristup, no umjesto snažnoga emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a

tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski),

Aralica je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao roman nedostojan i teme i autora.

3 Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, 1995., str. 305

4

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije na

seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja 2000. Dok je prvo od tih djela,

bestseler Ambra, roman-pamflet i politički trač o trenutnim vlastodršcima, napisan reporterski

nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje Fukara, 2002., veliki roman ideja,

nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih romana iz prvih desetljeća 20. stoljeća

(Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu Waughu.) Fukara je u toj tradiciji engleske

esejističke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva atmosfera

socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema nešto više: lažni

politikantski "multikulturalizam", razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše

preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom poslužila

ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa. Sve u svemu, radi se o izuzetnom

i aktualnom romanesknom ostvarenju.4

Araličino djelo roman-basna Puž objavljeno je 2004. U tom virtuoznom i neobičnom

uratku koji najviše nalikuje filozofskim romanima i satirama Voltairea i Swifta iz 18. stoljeća,

pisac je dao anatomiju ljudske puzavosti i beskarakternosti u društvenom miljeu - i to sve u

slici puževskoga svijeta. U romanu Sunce Aralica daje autobiografski prikaz jednog dijela

svog djetinjstva koje će mu obilježiti život. U romanu Runolist Aralica prikazuje svoje

viđenje vlasti i vladavine u sadašnjosti, ogrnuto povijesnim ruhom.

U svojoj radikalnoj kritici lika i djela Ivana Aralice, Predrag Matvejević je Aralicu

svrstao, u svome članku "Naši talibani" u zagrebačkomu "Jutarnjemu listu" od 10.11.2001.,

među ekstremističke "talibane", odgovorne za zločine počinjene za vrijeme posljednje

velikosrpske agresije na BiH, da bi, deset godina poslije, u talijanskomu dnevniku

"CORRRIERE DELLA SERA", 13. 05.2011., u novomu članku "Srebrenica et gli scrittori

latitanti", književnika Aralicu uvrstio među "književnike kriminalce u bijegu pred organima

vlasti", odgovorne na genocid u Srebrenici, uz bok haaškim optuženicima Ratku Mladiću i

Radovanu Karadžiću.

3. Utjecaj političke struje na Araličin rad

Ivan Aralica, još je jedan od mnogobrojnih hrvatskih pisaca i intelektualaca koji je

književno umijeće koristio kako bi branio zlouporabe režima kojemu je služio. Ali time što

nije znao reći ne sirenskom zovu politike ne umanjuje vrijednost njegovih boljih književnih

4 Ivan Aralica „Izabrana djela“, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., str. 16

5

djela. U devedesetim je pristao na to da postane nekom vrstom službenog predsjedničkog,

poslije stranačkog pisca, te je u toj funkciji napisao niz propagandističkih knjiga i plamfeta. 5

U njegovu se onodobnom “nacionalizmu s ljudskim likom” zapravo može primijetiti

jedna lokalistički-partikularno obojena teza: Aralica naime smatra da su pravi čuvari

hrvatskog identiteta žitelji Dalmatinske zagore, za razliku od žitelja gradova na jadranskoj

obali koji su previše izloženi tuđinskim utjecajima. U romanima iz osamdesetih suočavamo se

s upravo naivnom apologijom gorštačkog vitalizma, moralnosti, dosljednosti, patriotizma.

Činjenica je: osamdesetih se njegovo desničarstvo, a ni danas toliko naglašeni

klerikalizam baš previše ne vide. U “Tajni sarmatskog orla”, objavljenoj 1989., u predvečerje

demokratskih promjena, on zapravo zagovara komunističku ljevicu, nacionalno osviještenu,

nasuprot onoj unitarističkoj, predstavljajući povijest hrvatske ljevice kao permanentnu borbu

za prevlast između nacionalno svjesnih i unitarističkih snaga. Nisu stoga bez razloga neki u

izbornom štabu SKH-SDP-a očekivali da bi u prvim višestranačkim izborima Aralica mogao

poduprijeti upravo reformirane komuniste. On se ipak odlučuje za Koaliciju (ali, recimo,

nalazi vrlo lijepe riječi za Brešana i Velimira Viskovića koji su se odlučili za podršku ljevici).

Međutim, nešto se u Aralici dubinski prelomilo u trenutku kad je Tuđman izjavio kako

na svojem noćnom ormariću drži Araličine knjige. On se odaziva sirenskome zovu vlasti i

postaje dijelom Tuđmanovih sljedbenika. Prihvaća i političke dužnosti, zadovoljavajući se,

zapravo, za svoj ugled nacionalnog barda, degradirajuće niskom razinom funkcija:

potpredsjednik je Županijskog doma Sabora kojim predsjedava jedna anonimna riječka

profesorica američke književnosti.

U to vrijeme, dok su se rušili temelji jugoslavenskog nacionalnog egzibionizma

podjelio je Hrvate na povijesne korijene njihova identiteta, pa je napisao niz epskih struktura

koje su bile duboko aluzivne te su na svoj način pokrenule zapretenu nacionalnu svijest dijela

čitatelja, posebno onih koji su u osamdesetim godinama bili u ekonomskoj emigraciji. Neke

od najvećih slabosti Araličina pripovjedaštva postale su njegovim prednostima, pa se je

dogodilo da mu je didaktičnost tada bila manje smetnjom nego što im je danas.6

4. AUTOPSIJA POVIJESTI U ARALIČINIM ROMANIMA

5 Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske književnosti“ Sjećanje na dobro i zlo, Svezak III, Marjan tisak, 2004., str. 2136 Ibid.str.214

6

Između pisanja romana i pisanja povijesti gotovo i nema bitnijih razlika, jer obje

aktivnosti rabe konvekcije naracije. Na tragu takvih promišljanja novi je povijesni roman

današnjice, umjesto težnje za autentičnošću, zaokupljen prije svega problemom teksutualnosti

našeg znanja o povijesti, dakle posredničkim karakterom teksta. Umjesto nacionalnih junaka,

uzoritih vitezova i mudrih muževa, uglavnom subjekta povijesti koji su činili junačke

pothvate, povijesni roman našeg vremena otvara svoje stranice tzv. „slabim likovima“,

žrtvama i objektima povijesnih zbivanja.

Polje interesa premješta se s tzv. Velike povijesti i njzinih znanih i neznanih pokretača

na male životne priče, na sudbine skromnih pojedinaca i njihovih obitelji, pri čemu se

redovito nastoji pokazati kako povijesni događaji (ratovi, revolucije, promjene vlasti,

totalitarizam) agresivno osvajaju njihovu privatnu sferu i „zarobljavljaju“ pojedinačnu

egzistenciju. Mali anonimni ljudei, u ulozi svojevrsnih svjedoka vremena, svojim sudbinama i

životnim pričama dekonstruiraju mitove i ideologeme povijesti. Na istome su idejnom tragu i

priče o mogućnostima suživota ljudi različitih nacija, vjera, kultura i ideologija( Ivan Aralica

Duše robova).7 U povijesnim romanima osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća

povijest se ne shvaća evolutivno. Povijesni romani se često pretvaraju u alegorije ili parabole

o ideologiji, vlasti, politici. Ono što je ostalo slično Šenoinom modelu povijesne fikcije jesu

analogije i povijesne usporedbe, sučeljavanje žive prošlosti i aktualne današnjice. Ostala je

kod nekih pisaca snažna nota didaktičnosti, prosvjetiteljskog žara i moralizma .

Kao šok odjeknuo je 1979. roman Psi u trgovištu u kojemu se pripovijedaju događaji

iz hrvatske historije 16. stoljeća. i koristi se još od Šenoe učvršćena poetika povijesnog

romana. Romaneskni triptih, označio je bitnu promjenu u Araličinom stvaralaštvu, tematsku,

idejnu i estetsku. Aralica je ipak matricu romantičarskoga povijesnoga romana znatno

aktualizirao i ne priča ju više kao poučnu priču o proteklom vremenu nego iz opisanih

događaja izvodi filozofiju nacionalne povijesti.8On je u boljim knjigama ispisao neobično

uvjerljive stranice o vlasti, o tiranima i o slobodi, govorio je iz iskustva svojega ali i čitavog

naroda.

4.1. Model povijesnog romana u djelu Psi u trgovištu

Tri dijela romana (Nekamo moraš, Mač samosijek i Koža za bubanj) labavo su

povezana okvirnom temom tehnologije i ekonomije vlasti te prikazom proizvodnje povijesti u

središtima moći u 16. stojeću. Tako je u prvome dijelu protagonist hrvatski humanist Antun

7 Krešimir Nemec „Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine“, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 267 8 Ibid.str.215.

7

Vrančić, diplomat i tajnik ugarskoga kralja Ivana Zapolje, koji svjedoči o mehanizmu

vladanja i dvorskim spletkama u Budimu. U druga se dva dijela mogu pratiti iskustva i forme

istočnjačkoga totalitarizma na dvoru sultana Sulejmana Veličanstvenog u Carigradu.

Sukobljena su dva svijeta- istčnjački (islamski) i zapadnjački (kršćanski)- sa svojimm

vrijuednosnim sustavima, načinima života i shvaćanjima politike, diplomatskog umijeća,

morala, umjetnosti, erotike.9

Suprostavljena su i dva tipa diskursa: politički-ideologijski i književni-umjetnički.

Prvi „proizvodi“ povijest, a drugi je s „rupova“ osporava i nudi svojevrsnu alternativu. No o

snazi i mogućnostima drugog pisma dovoljno govori tužna sudbina sultanovih sinova Mustafe

i Džihangira.10 Psi u trgovištu nude fikcionalnu sliku povijesti oprimjerenu i uz pomoć

biografije autentičnih likova. Tema je realizirana specifičnom narativnom metodom. Učio ju

je Aralica iz drevnih putopisa, godišnjaka, orijentalnih knjiga i franjevačkih kronika, ali i od

Ive Andrića. Svaki novi lik koji se uvoi u radnju vuče za sobom i vlastitu životnu priču ili

anegdotsku digresiju, a i svaki opisani događaj ima pretpovijest koja se zatim priča. Ideja

sadašnjega u prošlome i vječnoga vraćanjja istoga obilježit će i druge Araličine povijesne

romane.

4.2. Prema morlačkoj trilogiji

Ohrabren velikim uspjehom Pasa u trgovištu, Aralica piše seriju romana iz hrvatske

povijesti, i to iz morlačkoga svijeta na geografskom potezu od Rame do Cetinske krajine.

Riječ je o pravom epskom mikrokozmosu u kojem su se oduvijek sukobljavali politički

interesi velikih sila (Turska, Venecija, Napoleon, Austrija) i koji je zbog toga izrazito

obilježen „viškom povijesti“.11 To su zapravo najpoznatije piščeve naracije i pripadaju

morlačkoj trilogiji, sagi o Grabovcima u koju su uključeni romani Put bez sna, Duše robova i

Graditelj svratišta. Sve ove knjige objavljivane su tijekom samo sedam godina, između 1979.

i 1986., što nam ukazuje na vrijeme znatnijeg „odleđivanja titotizma“. Najviše su te knjige

bile čitane u vrijeme dok su još uvijek trajali neugodni nasrtaji unitarističkih komunista.

Aralica u toj fazi nije bio izravnom političkom žrtvom, spasila ga je razmjerno visoka estetska

vrijednost, te snažan pripovjedački glas.Posrijedi su romani što u žarište stavljaju prijelomne

povijesne događaje nacionalne povijesti u razdoblju otprilike 150 godina. U Putu bez sna

9 Nemec „Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine“, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 27210 Ibid.str.27211 Ibid.str.273

8

opisano je vrijeme velike seobe hrvatskog naroda iz Hercegovine pred turskim nasiljem

potkraj 17. stoljeća.

Te morlačke povijesne knjige napisane su jezikom kakav se pojavljivao u starijim

kronikama kad su bile objavljivane u znanstvenim izdanjima Akademije. No njihov inače

standardan jezik pisac je uspješno spajao s arhaizmima. Aralica piše nebrižljivo, ali je

najuvjerljiviji kad riše psihičke portrete likova. Muku življenja što ju je na duši nosio Antun

Vrančić prenosi pisac u morlačku trilogiju, i to najprije kao priču o Pavlu Vučkoviću u

romanu Put bez sna.12 Aralica gradi vanvremenske modele života u kojima povijest samo

ponavlja svoje priče. Morlačka trilogija predstavlja i sagu o obitelji Grabovac, tj. u svakom je

dijelu opisan jedan član te obitelji, u Putu bez sna, riječ je o Šimunu Grabovcu. Zavidnom

pripovjednom imaginacijom prate se povijesna iskušenja ljudsog življa u dalmatinskome

zaleđu. Uz pomoć autentične građe, Aralica, pomno rekonstruira turbulentnu društveno-

povijesnu pozornicu i razotkriva njezine znance i neznane silnice. On dosljedno, poput

romantika vjeruje u neku višu pravdu, u pobjedu zajedništva i moralističke refleksije. Tako je

u Putu bez sna mučna seoba stanovništva shvaćena i kao put pomirenja koji bi približio ljude.

.

5. PUT BEZ SNA

Glavni likovi Araličine patriotske sage pojavljuju se u pravilu u trostrukoj ulozi: kao

„autentični“ svjedoci o epohi u kojoj žive, zatim kao „glasovi naroda“, ali i kao metaforičke

konstrukcije što izražavaju autorovu etiku i poetiku te nose cijelu romaneksnu strukturu.

Takav je npr. Pavao Vučković, fratar ramskog samostana, koji u Putu bez sna nastoji presjeći

konce mletačkih mračnih političkih igara i u zadanim okolnostima postići što je moguće više

za svoj narod. Pavao Vučković za razliku od tipičnih junaka moralačke proze kakvu pišu

drugi pisci, uvijek prvenstveno ima na umu kako da ne održi vlastitu egzistenciju u surovim

okolnostima, već korist svojega naroda. Takvi su i članovi obitelji Grabovac: Šimun, glava

obitelji, potom kovač i mletački konjanik Matija te graditelj Jakov koji brine za buduće

naraštaje i svojim djelom utjelovljuje ideju graditeljstva kao ostavljanja traga u vremenu i

prostoru

Kao idealna forma naracije za izražavanje tematskih kompleksa Aralici se nameće

pripovijedanje sveznajućeg naratora koji pouzdano nadzire akcije likova. Učestalo komentira

i njihove postupke pa se tako javljaju univerzalni iskazi, u obilku svojevrsne poante. Možemo

12 Ibid.str.215.

9

reći da na neki način nasljeduje pučku mudrost, kakvu nalazimo formuliranu u raznim

poslovicama. Takav tip kod nas je usavšio Ivo Andrić i pretvorio ga je u zaštitni znak svoje

proze. Doista je trebalo hrabrosti, da se netko usudi koristiti istom „metodom“. A evo i

primjera kako je to Aralici uspjelo:

„Proljetni dani s opranim plavim nebom, toplim suncem, bijelim oblacima u visini i bijelim krošnjama rascvalim po udolinama pribrežjima pitome Rame! Ranke su već deseti dan u cvatu. Peteljke u čaški su već omlohavljele čim se cvijet oplodio, pa vjetar koji se na mahove javlja odozgor preko polja, podiže rojeve latica što se tiho rune i još tiše, kao velike pahulje tihog snijega, padaju po travi, vrtovima i krovovima. Bijeljela su se ne samo stabla nego i zemlja i stvari na njoj; i kako je pčela bilo na sve strane, a miris smole s tučkova napajao nosnice, čovjeku se činilo da nije u voćnjaku, nego u središtu cvijeta. I u takav je dan trebalo otkriti i izlijevati zahodsku jamu. Ali sa čovjekom je tako: gdje god što radi, uglavnom smrdi i prlja.“13

To je za mene izvanredno uspješan i impresivno uobličen univerzalni iskaz. Otac i sin

Grabovac, majstori znani u svojoj Rami, dolaze Trehi Kopčiću da sagrade nužnik. U prikaz

gradnje nužnika, Aralica je interpretirao opis pejzaža. Zanos koji je ugrađen u prizore

idiličnog pejzaža moguće je pripisati i samom naratoru, a postoji i mogućnost da u ovom

panoramskom prikazu idilične prirode nalazimo i subjektivizirano motrenje Grabovaca. Taj

idilični ushitni ton pri kraj odlomka naglo je prekinut, prerezan kontrastnim iskazom.

Osim spomenute univerzalne dimenzije u njemu je prikazana i anticipacija događaja

koji će tek uslijediti u romanu, jer Treho će nad tom zahodskom jamom u sljedećim prizorima

uvrijediti Grabovce, ismijati njihove vjerske simbole iz čega slijedi vjerski sukob. U tom je

dijelu indicirana osuda religijske nesnošljivosti. Jedna od temeljnih etničkih vrijednosti koje

Aralica zagovara u ovim svojim romanima u kojima se bavi susretima različitih svjetova i

vjera, jest upravo pravo na razliku i puno uvažavanje ideja i ideala u koje drugi vjeruju.

Drugi, također vrlo čest tip univerzalnog iskaza jest onaj koji se javlja u inicijačlnoj

poziciji. Tako četrnaesto poglavlje počinje ovakvim univerzalnim iskazom:

Ne postoji čovjek sazdan od izvorne zloće i dobrote, jer se izvorno smiješa, srodi i sraste s onim što se na čovjeka u toku života lijepi. On to možda neće i ne želi, ali snaga, slična maticama brzih voda,koja ga usrkne i ponese, koja ga moči izvana i iznutra, kad ga izbaci na obalu zdrava ili isprebijana,svejedno, potpuno ga je preobrazila. Na njegovim prvobitnim osobinama, zavisti, susretljivosti, jalui strahu, svemu što je prije usrknjivanja u njemu bilo, zbivanja su udarila svoje boje i temeljito imizmijenila i obličje i bit. Jer, kad se čovjek političenjem umalja, to nikad nije površinsko bojanje, to je tanganje do srži. Primjerice, njegova susretljivost, ako ju je imao prije močenja u pjenušavoj rijeci, nije više stara srdačnost, to je sada zavođenje, tjeranje vode na svoj mlin ili štogod gore.

13 Ivan Aralica „Put bez sna“, Znanje, Zagreb 1982., str. 19-20

10

Kako onda izravnim putem doći do čovjeka kad je onaj komu prilaziš, iako o vlasti i politici ne znaništa, ni slovo da prozbori ni u njoj tvorno da sudjeluje, sav slijepljen od njenih taloga i namaza? Matić je ovakve tegobe doživio mnogo puta. Za priču je najslikovitije ono što je doživio s Bajrom Kopčićem.14

Ovakav univerzalan iskaz na samom početku narativne cjeline podsjeća na europsku

prozu s kraja 18. i početak 19. stoljeća, jer i proza iz razdoblja prosvjetiteljstva počinje

izravnim obračanjem naratora čitatelju, u kojem je izložena neka poanta, životni nazor, savjet

„zdravog razuma“. Posjeduje Aralicarijedak senzabilitet za iracionalnost, za grotekstno, za

likove koji na svoj specifičan, uvrnut način doživljavaju svijet. To njegovoj prozi daje

dimenziju ludičnosti, razbija poučnu suhoparnost kakva guši prosvjetiteljsku književnost.

Takvu dimenziju posjeduju osobito likovi i situacije vezane za muslimansku civilizaciju.

Lijenoga Baru Kopčića nagovore prijatelji da se pridruži velikom sulatnovu ratnom

pohodu na Beč, s kojega će donijeti neviđeni plijen. Turska vojska, međutim, pod Bečom gubi

rat, a Bajro u općem bijegu pred neprijateljima pada onesviješten. Navečer ga budi svirka, on

pomišlja do to njegovi slave pobjedu, a ostane bez plijena te počne pljačkati leševe oko sebe.

Dakako, neprijatelji ga otkrivaju, ali on uspijeva pobjeći i vratiti se u zavičaj gdje se ponaša

krotko. Unutar romana Put bez sna ovo četrnaesto poglavlje nije nužno za praćenje osnovne

radnje, to je zapravo osamostaljena cjelina koja unutar čitavog romana funkcionira kao

parabola o odnosu spiritualnih i materijalnih zadovoljstava, o lijenosti, o ratnim zaslugama, o

politici. S njim sam htjela ukazati na Araličin stil pisanja, koji podrazumijeva bezbrojne

digresijje kojima se prekida osnovni narativni tijek radnje. Ponekad čak stječemo dojam da bi

neke od tih digresijskih sekvencija ili čitavih takvih blokova mogli bez velike štete za cjelinu

romana i otpasti. No, Aralica je u tim digresijskim sekvencijama literalno najefektniji.

6. PSI U TRGOVIŠTU

Sve do pojave romana Psi u trgovištu 1979. Ivana Aralicu je književna kritika tretirala

kao pisca kojemu se doduše i ne mogu poreći određene pripovjedačke kvalitete, ali koji ipak

ne nadrasta odrednice marginalnog statusa u odnosu na maticu toka suvremene hrvatske

književnosti. 15Iako je u bibliografiji već imao šest objavljenih knjiga, široj javnosti bio je

posve nepoznat; doduše, u Zadru i okolici prepoznavali su ga kao direktora Učiteljske škole i

lokalnog partijskog aktivista, o kojem se početkom sedamdesetih čak govorkalo da je

kandidat za ministarsku poziciju u Vladi. Psi u trgovištu bili su dobar roman: kompozicijski

14 Ivan Aralica „Put bez sna“, Znanje, Zagreb 1982., str 18515 Ivan Aralica „Izabrana djela“ Zagreb 1987., Matica hrvatska, str., 7.

11

ponešto neuredan, ali pisan solidno svladanom andrićevskom pripovjedačkom manirom.

Objavljen je tada u popularnoj ediciji HIT zagrebačkog Znanja, svrnuo je pozornost na tog

pisca, najprije kritičara, a potom i publike. Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj

tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je

kompozicija modernije zamišljena: krajnje epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane

niti (to je prepušteno čitatelju).

6.1. Kratki sadržaj djela

Roman je trodijelni, s vremenski odijeljenim i donekle prostorno povezanim

fabularnim tokovima. Radnja je smještena u 16. st. Prvi dio triptiha, Nekamo moraš, usmjeren

je na privatni život i diplomatsku karijeru strica Fausta Vrančića, AntunaNakon Antunova

djetinjstva i obrazovanja te povijesti njihove obitelji, prelazi se na pojedine epizode iz

erotskog života, premda je Vrančić bio crkveni dostojanstvenik. U rodnom gradu on ima aferu

s Mandaljenom Lukačić, a ostavivši glasine za sobom, zauvijek odlazi iz Šibenika. Tu su i

veze s hirovitom Magdalenom Milaversi, plemkinjom iz Padove, s priprostom ali lukavom

Uršulom, koja je u toj vezi zatrudnjela, a Vrančić morao priznati dijete i platiti poveći novčani

iznos te platonski odnos s kraljicom Izabelom, mladom udovicom Ivana Zapolje, koji se ne

može realizirati iz političkih razloga. U Carigradu se Vrančić treba sresti s Mehmed-pašom

Sokolovićem, ali na putu se događa režirani incident u kojem jedan od poslanika strada.

Premda u nepovoljnoj poziciji, Vrančić ipak uspijeva ishoditi djelomično povoljne uvjete za

mir među carevinama.

U nastavku se Antun Vrančić više ne pojavljuje, nego se fabula koncentrira na likove

koji diktiraju politička zbivanja u vrhu Osmanskog Carstva. Središnji lik drugog dijela, Mač

samosijek je Sulejman II, poznat i kao Sulejman Veličanstveni. U prvih pet poglavlja

portretirani su najmoćniji ljudi carstva oko Sulejmana: Mehmed, Rustem Opuković (koji

svoju moć duguje braku sa Sulejmanvom kćeri Mirimah), Ahmed (koji obožava lijepe knjige i

lijepe žene), obrazovani Šemsudin Ahmetović, eunuh Ibrahim (zadužen za sultanove prljave

poslove). Zatim slijede pripovijesti o Sulejmanovim ženama: o Nurbanu, zapravo Venecijanki

Domeniki i Rokselani iz Galicije. Javljaju se spletke oko u vezi sa sultanovim nasljednikom

Mustafom, kojega je Sulejman imao s Nurbanom. Sulejman sumnja na urotu pa poziva

Mustafu u svoj logor, gdje ga smaknu njegovi stražari.

12

Treći dio, Koža za bubanj, započinje obiteljskom idilom Nurbanine obitelji, koju čine

majka, svestrano nadareni Mustafa u braku s Esmom te osjetljivi i depresivni mlađi Mustafin

brat, Džihangir. Majčinom srmću započinje krah sretne obitelji: Džihangir duševno obolijeva,

a nakon Mustafina smaknuća ubiju i Esmu i njihovu djevojčicu. Džihangira šalju u zloglasni

zatvor gdje on zatiče neke od sudionika u pobuni protiv Sulejmana. Pobunu u Solunu

pokrenuo je Sulejmanov pisar, predstavljajući se kao Mustafa. Roman završava bilješkama

ljetopisca Šadmana o posljednjim Džihangirovim danima u Alipoturkovoj tamnici.

6.2. Analiza glavnih likova

Glavni likovi su Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir, a koncentracija na pojedinog

od njih dijeli roman u tri dijela. Iako je sam način pripovijedanja uobičajen (sveznajući

pripovjedač poznat iz realizma), bez nekih postmodernističkih inovacija, struktura samog

djela nije, fabula nije čvrsto povezana. Brojni likovi se javljaju i nestaju, umiru ili jednostavno

budu ostavljeni u limbu, dok pisac istražuje neku drugu nit ljudske sudbine i ličnosti, a onda i

zaboravljeni ili napušteni

Roman je nazvan prema snu, a možda baš u opisanim snovima nalazimo

intepretacijski ključ za tragične sudbine brojnih likova. Prvi san je o karavani, a simbolički je

i u ovom snu iskazana surova borba za vlast tako prisutna u druga dva dijela knjige:

«Ona dvojica do tebe u koloni, prednji i stražnji, najljući su ti protivnici. Prvi zato što ga sustižeš i potiskuješ, a stražnji zato što mu stojiš na putu.» 16

Možda u ovom snu pronalazimo i simboliku za Antunovu ambiciju i borbu za

uspjehom. On sam je rekao kako kad kazuje svoje snove, odaje i sebe.

Drugi san nosi isti naslov kao i sami roman, a odnosi se barem koliko znamo i koliko

Antun kaže, na mlađeg sina Sulejmana i nježne Nurbanu. U snu «psi u trgovištu», gazdarica u

koje se sanjač sklanja je bezglava, a Antun joj sam daje promjenjive glave, mogla bi

predstavljati Đžihangirovu majku koju je tako uporno tražio u svijetu i u drugima, i koja je

ostala bez glave po želji ruske konkurentice za ljubav sultana. Psi koji opsjedaju kuću u koju

je utrčao mogli bi predstavljati sve zle ljude, doušnike, moćnike, one koji provode nasilje i

one koji ga naređuju. Đžihangiru nije bilo spasa, dostigli su ga metaforički psi koji su ga

izludjeli svojim lavežom dok nije umro, lud, naslonivši glavu u krilo bezimene žene.

Bezglava žena u snu odgovara i na pitanje zašto pse nije moguće uništiti, a možda i na pitanje

zašto nije moguće uništiti animalno u čovjeku, jer:

16 Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, 1995., str. 77

13

« Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi. Tvoja je nesreća, moj Vrančiću, u tomu što je izmjena dana i noći tako česta i tako strašno redovita.»17

Sulejman se ne otkriva kao veličanstven u Araličinoj karakterizaciji, pa nije čak ni

veličanstven u zlu, već prije u posjedu nekakvog animalnog njuha i instikta kojim se probija

kroz pseći čopor i zna vladati njime jer je i sam jedan od njih:

« Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga praznovjerni držali vidovitim, nadahnutim Bogom i šejtanom. Ali prije nego od Boga i od đavola, njegova je vidovitost od dubokog prezira ljudi.»18

Svijet o kojem piše Aralica, svijet je kojim vlada životinjstvo, a čovjek ne može umaći

pasjem čoporu vani, ako uspije umaći pasjem čoporu u sebi. Naturalistički opis Sulejmana ne

crta negativnom samo Turke, pogrdne osobine prisutne su jednako i kod onih koji nisu turske

krvi, i kod poturica i kod kršćana. Nevini ljudi kao nježni sultanov sin Đžihangir osuđeni su

na propast, zapravo umijećem vladanja navodi se rezanje klasja koje izraste više, pa tako oni

koji se ističu u plemenitosti moraju biti posjećeni. Tako vlada Sulejman, ali i drugi vladari, on

u tom smislu usvaja poruke onih prije njega. Nemamo razloga misliti da je ovakav prikaz

svijeta vezan za određeno razdoblje, možda je samo povijesni oblik romana pokazuje izraženi

oblik ljudskog čopora, na krajnji oblik ljudskog sadizma očitan u tiranskim vladama. A

tiranska vlast je uvijek tu, jer takva je narav svijeta.

17 Ibid.str.8118 Ibid.str.88

14

7. ZAKLJUČAK

Aralica je bilježnik koji je dobro upoznao povijesnu građu uz pomoć koje priča

kolektivnu patnju naroda koji je osuđen da svoj identitet traži u susjedstvima. Nalazi ga u

egzistencijama vojnika, kovača i graditelja svratišta iz obitelji Grabovac. On opisuje seobe

Hrvata na jug, sobe koje su potpuna protivština seobama hrvatskih plemića na sjever.

Araličine priče su patrijahalne, to su priče moralista koji bi svima dao da izabiraju po volji ali

tek nakon što su pokazali da poštuu ideale plemena. Njegovi junaci nisu romantizirani ali

govore kao da su netom došli iz nekih dvorova ili iz nekog europskog parlamenta. Oni su

aristokrati ruralizma, koji je ruralizam samo zato što su licima stranci ukrali gradove i nihove

stanovnike.

Romani Ivana Aralice prepuni su autentičnih povijesnih potankosti, on točno

rekonstruira povijesne događaje, on detaljno poznaje drevne obrede, običaje, stare obrte

nošnje, principe uređenja naselja, gospodarsku struktuiranost i slično. U Psima u trgovištu i u

trilogiji o Grabovcima, u tim povijesnim romanima Aralica prikazuje zbivanja na tlu gdje su

se sučelile različite civilizacije, svaka sa svojim običajima, religijskim ritualnima, mitovima i

legendama, specifičnim oblicima usmene i pisane književnosti, s osebujnom pučkom

mudrošću koja se pojavljuje kao izraz nataložena vjekovnog kolektivnog iskustva.

Ovim romanima Aralica je uobličio umjetnički kompleksnu sliku odnosa vlasti i

podložnika, tiranije i slobode, agresije i ljubavi. Služeći se autentičnim povijesnim likovima i

događajima progovorio je i o naštoj suvremenosti, pokazujući da smo zadani našom

poviješću. Bitni problemi ljudske egzistencije ponavljaju se kroz povijest u mnogobrojnim

modusima, ali sama bit njihova ostaje ista. No, umjetnička vrijednost Araličinih romana ne

zasniva se samo na historiografskoj i filozofskoj relevantnosti opisanih događaja, vrijednost

knjige izvire iz njezina jezičnog bogatstva, posuđenog iz starih kronika i putopisa, sa

suvremenim književnim jezikom. Izvrsnom Araličinom stilu pridonosi i plastičnost opisa, niz

živo predočenih skupnih prizora, uvjerljivo i iznijansirano izvedenih psihoportreta likova.

15

8. LITERATURA:

Ivan Aralica „Psi u trgovištu“, Znanje, Zagreb 1995.

Ivan Aralica „Put bez sna“, Znanje, Zagreb 1982.

Ivan Aralica „Izabrana djela“, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987

Krešimir Nemec „Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine“, Školska knjiga,

Zagreb 2003.

Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske književnosti“ Sjećanje na dobro i zlo, Svezak

III, Marjan tisak, 2004.

16