iii kongres psihologa bosne i hercegovine · gavrić, saša drače, jadranka kolenović-Đapo,...

DRUŠTVO PSIHOLOGA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINEDRUŠTVO PSIHOLOGA REPUBLIKE SRPSKE

DRUŠTVO PSIHOLOGA BRČKO DISTRIKTA BIH

III Kongres psihologa Bosne i Hercegovines međunarodnim učešćem

Mostar, 14.-16. ožujka/marta 2013.

Zbornik radovaOžujak/mart, 2013. Mostar, Bosna i Hercegovina

Ožujak/mart, 2013. Mostar, Bosna i Hercegovina

Zbornik radova

2 3

III Kongres psihologa Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem

Organizatori:DRUŠTVO PSIHOLOGA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINEDRUŠTVO PSIHOLOGA REPUBLIKE SRPSKE DRUŠTVO PSIHOLOGA BRČKO DISTRIKTA BIH

Tehnički organizator: PODRUŽNICA PSIHOLOGA HERCEGOVINA

Urednici: Sanja Radetić Lovrić, Tea Vučina, Maida Koso-Drljević, Saša Drače

Recenzenti: Sanja Radetić Lovrić (predsjednica), Kristina Sesar, Nada Letić, Ivana Zečević, Miroslav Gavrić, Saša Drače, Jadranka Kolenović-Đapo, Enedina Hasanbegović-Anić, Dženana Husremović, Maida Koso-Drljević, Indira Fako

Organizacijski odbor: Tea Vučina (predsjednica), Marijana Šunjić, Marjana Tomaš, Amela Drežnjak, Danijel Hopić, Berima Hačam, Maja Pandža, Remzija Šetić, Sandra Jovanović, Lana Grbeša, Marko Romić, Mirjana Brajković, Marija Kordić, Dijana Đurić

Počasni odbor: Ismet Dizdarević, Ilija Manenica, Spasenija Ćeranić

Nakladnik: Logotip d.o.o za izdavaštvo i grafičku djelatnost Široki Brijeg

Tisak: Logotip d.o.o., Široki Brijeg

NAPOMENA:Osim tehničkog prilagođavanja radova za tisak, urednici nisu intervenirali u tekst.

SadržajRIJEČ UREDNIKA .............................................................................................................. 5

Sabina Alispahić, Đenita Tuce, Enedina Hasanbegović-Anić, Nina Hadžiahmetović MOTIVACIJA KLIJENATA ZA PSIHOTERAPIJU NA KONTINUUMU SAMOODREĐENJA ............................................................................................................ 7

Adela Bahto, Ensar TičićPSIHOSOCIJALNA PRILAGODBA KORISNIKA U GERONTOLOŠKOM CENTRU SARAJEVO ........................................................................................................................19 Ivona ČarapinaNEKE PSIHOFIZIOLOŠKE REAKCIJE NA TJELESNO OPTEREĆENJE U PREDMENSTRUALNOJ I FOLIKULARNOJ FAZI CIKLUSA .........................................33

Amela Dautbegović, Sibela Zvizdić MecoPERCIPIRANA SOCIJALNA PODRŠKA, UČENIKOVO SAMOPOŠTOVANJE I OPTEREĆENJE U ŠKOLI KAO DETERMINANTE DEPRESIVNIH REAKCIJA MLAĐIH ADOLESCENATA ...........................................................................49 Ratko Đokić, Maida KosoPOVEZANOST KAPACITETA RADNOG PAMĆENJA I FLUIDNE INTELIGENCIJE SA UČINKOM NA TESTU DIHOTIČKOG SLUŠANJA .......................65 Miroslav GavrićRELACIJE RELIGIOZNE ORIJENTACIJE I OSOBINA LIČNOSTI ................................81

Marijana Grgić, Maja Pandža, Nataša ŠimićSIMPTOMI MENSTRUALNOG DISTRESA KROZ FAZE MENSTRUALNOG CIKLUSA S OBZIROM NA DOB .......................................................................................97 Lejla HasandedićNACIONALNI I EVROPSKI IDENTITET MLADIH PARTICIPANATA I APSTINENATA NA IZBORIMA ................................................................................................................109

Danijel Hopić, Mustafa ŠuvalijaDOBNE RAZLIKE U ISPOLJAVANJU FIZIČKOG NASILJA KOD DJECE OSNOVNOŠKOLSKOG UZRASTA .................................................................................125

Minja Leko, Tihana Majstorović, Vedrana RebićPSIHODRAMSKA PSIHOTERAPIJA U RADU S OSOBAMA OBOLJELIM OD KRONOVE BOLESTI I ULCEROZNOG KOLITISA .......................................................143


Zbornik radova

4 5


Mirna Marković Pavlović, Dženana HusremovićODNOS RAZINE DOŽIVLJENE NESIGURNOSTI POSLA I ZADOVOLJSTVA POSLOM .........................................................................................157 Biljana Mirković, Svetlana ČizmićPERSONALNI I ORGANIZACIJSKI ČINIOCI ODANOSTI ORGANIZACIJI ...............177 Klementina Nuk – VukovićSTRESNI ŽIVOTNI DOGAĐAJI U DJETINJSTVU I ADOLESCENCIJI I PANIČNI POREMEĆAJ ................................................................................................195

Sanja Radetić LovrićULOGA SOCIJALNO-PSIHOLOŠKIH KONSTRUKATA U OBJAŠNJENJU POJAVE ZAVISNOSTI O DROGAMA ................................................207

Diana Riđić, Džejna ĆapinPRIMJENA METAKOGNITIVNE TERAPIJE U TRETMANU GENERALIZIRANOG ANKSIOZNOG POREMEĆAJA .................................................225

Aneta SandićEDIPOV KOMPLEKS U PSIHOANALIZI XXI VIJEKA ..................................................237

Aid SmajićPOVEZANOST RELIGIOZNIH ORIJENTACIJA I POLITIČKE TOLERANCIJE: PROVJERA MODELA INDIVIDUALNIH RAZLIKA......................................................251

Dijana Sulejmanović, Igor KrnetićIRACIONALNA UVJERENJA KAO PREDIKTORI PRISUTNOSTI SUICIDALNIH IDEJA .....................................................................................................263 Marijana Šunjić, Anita Čuljak, Antoaneta LjubičićMOTIVACIJSKE ODREDNICE VARANJA U AKADEMSKOM KONTEKSTU .............273 Đenita Tuce, Indira FakoODREDNICE SAMOPOŠTOVANJA KOD ADOLESCENATA .......................................285

Tea Vučina, Marjana TomašVAŽNOST OBITELJSKIH I VRŠNJAČKIH FAKTORA U OBJAŠNJENJU KONZUMIRANJA SREDSTAVA OVISNOSTI ................................................................303

Tea VučinaKORIŠTENJE WISC-IV TESTA NA DJECI S NISKIM AKADEMSKIM POSTIGNUĆEM ..............................................................................................................327 Okrugli stol ETIČKA PITANJA U PSIHOLOŠKOJ PRAKSI ..............................................................341

RIJEČ UREDNIKA

Društvo psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine u suradnji sa Društvom psi-hologa Republike Srpske i Društvom psihologa Brčko distrikta BiH organiziralo je znanstveno-stručni skup III. Kongres psihologa BiH s međunarodnim učešćem. Skup se održao u Mostaru od 14. do 16. ožujka 2013. godine. Treći kongres se realizirao u tehničkoj organizaciji Podružnice psihologa Hercegovina (ogranak DPFBiH) koja ima sjedište u Mostaru.

Organiziranjem trećeg po redu Kongresa psihologa omogućena je razmjena znan-stvenih spoznaja, stručnih iskustava, promocija psihologije kao struke, te razmjena iskustava i uspostavljanje suradnje psihologa iz regije. Grad Mostar je po prvi put ugostio tako veliki broj eminentnih stručnjaka iz područja psihologije, ali i srodnih disciplina. Kongres je izazvao i interes velikog broj studenata psihologije iz države i regije. Na Kongresu je sudjelovalo 260 sudionika.

Program skupa su činila izlaganja znanstvenih radova, simpoziji, okrugli stolovi, radionice te promocije knjiga. Održana je i studentska sekcija. Izloženo je ukupno 87 znanstvenih radova.

Značajni doprinos održavanju Kongresa su prije svega dale članice i članovi Organizacijskog i Programskog odbora Kongresa kojima se ovim putem zahvalju-jemo. Realizacija Kongresa ne bi bila moguća ni bez potpore sponzora kojima se također zavaljujemo, kao i medijskim pokroviteljima Kongresa.

Tiskanjem Zbornika htjeli smo omogućiti da radovi prezentirani na III. Kongresu psihologa BiH s međunarodnim učešćem budu dostupni i onima koji nisu bili u mogućnosti sudjelovati na Kongresu. Na ovaj način želimo informirati stručnu, a i širu javnost o novim znanstveno-istraživačkim i stručnim spoznajama. Svi pri-stigli radovi su recenzirani te samo oni koji su prošli recenzije su objavljeni u ovom Zborniku. Nažalost, nismo mogli objaviti radove autora koji iste nisu prezentirali na Kongresu.

Zahvaljujemo se svim sudionicima Kongresa, a posebno autorima radova objavlje-nih u Zborniku.

Urednici Zbornika radova


Zbornik radova

6 7


MOTIVACIJA KLIJENATA ZA PSIHOTERAPIJU NA KONTINUUMU SAMOODREĐENJA

Sabina Alispahić1 Đenita Tuce

Enedina Hasanbegović-Anić Nina Hadžiahmetović

Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet,

Univerzitet u Sarajevu

SažetakCilj rada je provjera faktorske strukture Skale motivacije klijenata za psihoterapiju (SMKT) koja se bazira na teoriji samoodređenja, kao i analiza interkorelacija različi-tih vrsta motivacije kod klijenata s obzirom na kontinuum samoodređenja. U istra-živanju je sudjelovalo 213 klijenata terapeuta različitih psihoterapijskih pravaca (154 žene i 47 muškaraca), prosječne dobi M=34 (SD=1.16). Podaci su prikupljeni metodom individualnog rada, a primjenjeni su sljedeći instrumenti: Upitnik socio-demografskih karakteristika i Skala motivacije klijenata za psihoterapiju, koja mjeri šest vrsta motivacije za psihoterapiju (amotivacija, eksternalna, introjecirana, iden-tificirana, integrirana i intrinzična motivacija). Eksploratornom faktorskom anali-zom dobiveno je pet faktora koji objašnjavaju 60% ukupne varijance rezultata. Iako dobiveno petofaktorsko rješenje ne odgovara u potpunosti originalnoj strukturi skale, možemo zaključiti da skala ima stabilnu faktorsku strukturu i zadovoljava-juće koeficijente pouzdanosti na subskalama (koji se kreću u rasponu od α=.61 do α=.82). Dobivene interkorelacije između različitih vrsta motivacije potvrđuju kon-tinuum samoodređenja. Navedeni rezultati pokazuju da je SMKT pouzdan instru-ment za mjerenje različitih vrsta motivacije za psihoterapiju, i da je kontinuum samoodređenja potvrđen na uzorku klijenata terapeuta različitih psihoterapijskih pravaca.

Ključne riječi: teorija samoodređenja, motivacija klijenata za psihoterapiju.

1 [email protected]


Zbornik radova

8 9


Uvod

Iako psihoterapija generalno ima pozitivan utjecaj na mnoga mentalna oboljenja i probleme prilagodbe (Pelletier i sar., 1997), ne pomaže svima u zadovoljavajućoj mjeri. Veliki broj klijenata prerano napušta psihoterapiju, ne izvršava psihoterapij-ske zadatke, i stoga ne dolazi do poboljšanja. Izučavanje motivacije i volje u osnovi je savjetovanja i psihoterapije, zato što se pozitivni i trajni rezultati dešavaju kada je klijent aktivno uključen i lično investiran u promjenu (Overholser, 2005; Ryan i Deci, 2008; prema Ryan i sar., 2011). Međutim, uobičajeno je iskustvo terapeuta da klijenti nisu uvijek lično motivirani za promjenu. Neki klijenti, na primjer, naizgled djeluju motivirano, a u suštini pokazuju aktivni otpor prema mijenjanju uobičajenih obrazaca doživljavanja i ponašanja. Drugi su, pak, motivirani željom za odobrava-njem od strane terapeuta ili značajnih drugih, a ne zbog istinskog ličnog interesa. Neki klijenti nisu uopće motivirani (Ryan i sar., 2011).

Istraživanja iz područja motivacije donekle daju odgovor na pitanje zašto klijenti odustaju od psihoterapijskog procesa. Postoji nekoliko teorijskih perspektiva koje objašnjavaju motivaciju za psihoterapiju (Brehm i Smith, 1994; prema Palletier i sar., 1997). Jedna od savremenih teorija motivacije koja bi mogla objasniti moti-vaciju klijenta je teorija samoodređenja (Deci i Rayan, 1985b). Prema teoriji samo-određenja, postoje različite vrste motivacije koje bi mogle imati različit utjecaj na održavanje motivacije za psihoterapiju. Ponašanje je autonomno (ili samoodređeno) kada interesi, preferencije i želje određuju hoćemo li započeti neku aktivnost. Nismo samoodređeni (tj. naše ponašanje određuju drugi) kada nas neka vanjska sila prisiljava da razmišljamo, osjećamo ili se ponašamo na određeni način (Deci, 1980). Autonomija odražava želju da naše akcije određuju naši osobni izbori, a ne vanjski ili događaji iz okruženja (Deci i Ryan, 1985a).

Mnoge povijesne i savremene teorije motivacije definiraju motivaciju kao primarno jedinstven koncept fokusirajući se prije svega na količinu motivacije koju ljudi imaju za određena ponašanja ili aktivnosti. Teorija samoodređenja razlikuje vrste moti-vacije, pri čemu se posebno naglašava važnost diferencijacije između autonomne ili intrinzične i kontrolirane ili ekstrinzične motivacije. Prema Deci i Ryan (2008), autonomna motivacija uključuje intrinzičnu i vrste ekstrinzične motivacije kod kojih su se pojedinci identificirali s vrijednošću određene aktivnosti (poistovijećena ili identificirana regulacija) ili su je u idealnom slučaju integrirali (integrirana regula-cija) kao dio osobnog „ja” (engl. Self). Kada pojedinci razviju autonomnu motiva-ciju, osjećaju snagu osobne volje ili samoodobravanje osobnih aktivnosti. S druge strane, kontrolirana motivacija obuhvaća vanjsku regulaciju, kada je ponašanje pod utjecajem vanjskih faktora, poput nagrada ili kazni, i introjeciranu motivaciju, gdje je regulacija ponašanja djelomično internalizirana i pokrenuta faktorima kao što su motiv odobravanja, izbjegavanje stida, samopoštovanje i ego-uključenost. Kada su ljudi kontrolirani, pod pritiskom su misliti, osjećati ili ponašati se na određeni način.

Autonomna i kontrolirana motivacija pokreću i usmjeravaju ponašanja, pa su u suprotnosti s amotivacijom koja se odnosi na nedostatak namjere i motivacije. Velikim brojem istraživanja (Deci i Ryan, 2008; Sheldon i sar., 2003; Deci i Ryan, 2000; Vallerand i Bissonnette, 1992) pokazano je da autonomna i kontrolirana motivacija dovode do vrlo različitih ishoda. Autonomna motivacija omogućava bolje psihološko zdravlje i bolju izvedbu, ali i veću ustrajnost, npr. kod pridržavanja zdra-vijih životnih navika.

Prema kontinuumu, intrinzična i ekstrinzična motivacija se mogu smjestiti na razli-čitim dijelovima kontinuuma prema stupnju samoodređenja koji ih obilježava. Na kraju kontinuuma, koji označava punu samoodređenost, nalazi se intrinzična moti-vacija, a na suprotnom kraju, amotivacija, tj. nepostojanje motivacije – kada osoba nije ni intrinzično ni ekstrinzično motivirana (slika 1).

Slika 1. Kontinuum samoodređenja

Ekstrinzična motivacija je smještena na sredini kontinuuma samoodređenja, između intrinzične motivacije i amotivacije. Unutar ekstrinzične motivacije, s obzi-rom na stupanj samoodređenja, razlikujemo četiri kategorije, imenovane prema stupnju samoregulacije koji ih obilježava. Prvi stupanj, smješten najniže na konti-nuumu samoregulacije, odmah iznad amotivacije, nosi naziv vanjska ili eksternalna regulacija (eng. external regulation), a unutar te kategorije ponašanje je regulirano pretežno vanjskim faktorima (Deci i Ryan, 2000).

Kategorije poredane prema višim razinama kontinuuma samoodređenja redom nose nazive: usvojena ili introjecirana regulacija (eng. introjected regulation), koju obilje-žavaju ponašanja regulirana introjeciranim socijalnim normama i pravilima, zatim poistovijećena ili identificirana regulacija (eng. identified regulation), u koju spadaju ponašanja regulirana internaliziranim normama i pravilima, te integrirana regulacija (eng. integrated regulation), smještena na kontinuumu ispod intrinzične motivacije koju obilježava potpuna samoodređenost, pod kojom se nalaze ponašanja vođena integriranim pravilima i normama (Deci i Ryan, 2000). U kontekstu psihoterapije, klijent koji započinje terapiju zbog toga što mu je supruga postavila ultimatum da


Zbornik radova

10 11


ukoliko se ne suoči sa svojim problemom s alkoholom, ona će podnijeti zahtjev za razvod braka, smatra se motiviranim eksternalnom regulacijom. Primjer motivira-nosti introjeciranom motivacijom je iscrpljena žena, koja traži terapiju zbog preplav-ljenosti osjećajima srama, jer ne poduzima ništa da poboljša svoju situaciju i situa-ciju svoje djece. S druge strane, žena koja se suočava sa bračnim problemima i koja lično donosi odluku da se uključi u terapiju, zbog toga što je traženje profesionalne pomoći u skladu sa njenim vrijednosnim sistemom, prema kojem ona treba učiniti sve što je moguće da se brak sačuva, primjer je klijenta motiviranog identificiranom regulacijom. Nadalje, klijent koji je nedavno završio terapiju, ali sada želi da ponovo vidi terapeuta kako bi mu terapeut pomogao da održi terapijske promjene, motiviran je integriranom motivacijom. Nastojanje ovog klijenta da održi mentalno zdravlje, sada postaje sastavni aspekt klijentova života, čime je traženje terapije u potpunosti u skladu sa njegovim novim identitetom. Klijent koji započinje terapiju preplavljen osjećajem bespomoćnosti vjerujući da će se terapija bez sumnje pokazati kao gubitak vremena, smatra se nemotiviranim za terapiju (Pelletier i sar., 1997).

Premda je motivacija klijenata za psihoterapiju jedan od najznačajnijih faktora koji utječu na psihoterapijske procese i ishode, u svijetu je proveden mali broj empi-rijskih istraživanja iz ovog područja, a na našim prostorima ova tema gotovo je neistražena.

Teorija samoodređenja daje okvir za razumijevanje i provedbu empirijskih istraži-vanja o motivaciji klijenata za psihoterapiju, što može rezultirati značajnim praktič-nim implikacijama u psihoterapiji. Stoga, od velikog je značaja provjeriti kontinuum samoodređenja na uzorku klijenata u našem socio-kulturalnom kontekstu. U ovom radu, prezentirani su rezultati istraživanja dobiveni primjenom adaptirane verzije Skale motivacije klijenata za psihoterapiju (Alispahić i sar., 2013), koja se može koristiti u budućim istraživanjima.

Cilj istraživanjaCilj istraživanja je provjera faktorske strukture Skale motivacije klijenata za psiho-terapiju koja se bazira na teoriji samoodređenja, kao i analiza interkorelacija različi-tih vrsta motivacije kod klijenata na kontinuumu samoodređenja.

MetodologijaSudionici

U istraživanju je sudjelovalo 213 klijenata (154 žene i 47 muškaraca), prosječne dobi M=34 (SD=1.16). Sudionici su klijenti različitih psihoterapijskih pravaca (geštalt, bihevioralno-kognitivni, sistemsko-porodični i psihodinamski), koji su u toku istra-živanja bili uključeni u psihoterapijski tretman, bez obzira na vrstu problema. Podaci su prikupljeni od klijenata iz pet gradova u BiH (Sarajevo, Mostar, Prijedor, Banja Luka, Tuzla). U istraživanje su uključeni klijenti koji ispunjavaju sljedeće kriterije:

stariji od 18 godina, nisu akutno psihotični, i nemaju evidentirana kognitivna ošte-ćenja i pridružene intelektualne poteškoće.

Mjerni instrumenti

Upitnik socio-demografskih karakteristika ciljano je konstruiran za potrebe ovog istra-živanja. Upitnik obuhvata sljedeća obilježja: dob, spol, mjesto stanovanja, stručnu spremu, radni status, bračni status i materijalni status.

Skala motivacije klijenata za psihoterapiju (Client motivation for therapy scale, Pelletier, Tuson i Haddad, 1997), koju su prevele i za naše govorno područje prila-godile autorice istraživanja, mjeri šest vrsta motivacije za psihoterapiju (amotiva-cija, eksternalna, introjecirana, identificirana, integrirana i intrinzična motivacija). Sastoji se od 24 čestice, a odgovori su ponuđeni na Likertovoj skali od 1 (potpuno se slažem) do 7 (uopšte se ne slažem). Pelletier i saradnici (1997) su na kanadskom uzorku klijenata (N=138) dobili koeficijente pouzdanosti koji se kreću u rasponu α=.70 do α=.92. U ovom istraživanju dobiveni su sljedeći alfa koeficijenti: intrin-zična (α=.77), identificirana (α=.73), integrirana (α=.82), introjecirana (α=.61), amotivacija (α=.72) i eksternalna motivacija (α=.82).

Postupak

Podaci su prikupljeni metodom individualnog rada. Autori istraživanja su najprije kontaktirali psihoterapeute sa područja BiH, koji su svoje trenutne klijente zamolili da popune kratku bateriju skala i upitnika, što je zahtijevalo u prosjeku 15 minuta vremena. Prikupljanje podataka je obavljeno u središnjoj fazi psihoterapije. Svi sudionici su dobili skale i upitnike sa priloženom općom uputom u kojoj je objaš-njen cilj istraživanja i način rada. Sudionici su cjelokupni instrumentarij popunili u čekaonici nakon psihoterapijske seanse, kako se ne bi oduzimalo vrijeme od tera-peutskog rada, te su popunjene upitnike u zatvorenim kovertama vratili terapeutu. Sudjelovanje u istraživanju bilo je anonimno i dobrovoljno, a sve faze istraživačkog postupka provedene su u skladu sa etičkim načelima znanstvenog istraživanja.

RezultatiAnalizom glavnih komponenti sa Varimax rotacijom (tabela 1) ekstrahirano je pet faktora sa karakterističnim vrijednostima preko jedan, koji objašnjavaju ukupno 60% varijance. Prema sadržaju čestica faktori su označeni kao: intrinzična-integri-rana (38.7% varijance), amotivacija (12.10%), eksternalna (7.04%), identificirana (5.13%) i introjecirana motivacija (4.37%). I prema Scree plot testu (slika 2), vidimo da se može smatrati prihvatljivim zaključak da Skala motivacije klijenata za psiho-terapiju (u nastavku SMKP) ima petofaktorsku strukturu jer je prijevojna točka dijagrama na spoju petog i šestog faktora. Prethodno su provjereni preduslovi za provođenje analize glavnih komponenti, koji su se pokazali zadovoljavajućima.


Zbornik radova

12 13


Tabela 1. Ekstrahirani faktori na Skali motivacije klijenata za psihoterapiju

Ekstrakcija Rotacija

Total % varijance % varijance

1 7.409 3.869 14.4432 2.905 12.103 14.1813 1.689 7.039 12.9124 1.232 5.132 1.5715 1.048 4.365 7.400

Prvi faktor, koji ima najveću vrijednost, nazvali smo Intrinzična-integrirana moti-vacija, a karakteriziraju ga varijable koje se odnose na zadovoljstvo zbog učenja novih stvari o sebi, zadovoljstvo zbog uživljavanja u tok terapije, zadovoljstvo zbog postizanja ličnih ciljeva i zainteresiranost da se sazna više o sebi. Drugi faktor, Amotivacija, odnosi se na mogućnost prekida terapije, preispitivanje koristi od tera-pije i nezanimljivost terapije, dok treći faktor, Eksternalna motivacija, ističe važnost brige za mišljenje drugih. Identificarana motivacija, kojom je označen četvrti faktor, povezuje varijable koje se odnose na želju za promjenom trenutne situacije i bolje razumijevanje i izlaženje na kraj sa vlastitim problemima. Naposljetku, peti faktor, Introjecirana motivacija, definiran je osjećajem važnosti ostajanja u terapiji do samog kraja, te lošim osjećajem i krivicom ukoliko se odustane od terapije.

Slika 2. Scree plot test ekstrahiranih faktora na Skali motivacije klijenata za psihoterapiju

Tabela 2. Rotirana matrica faktorske strukture Skale motivacije klijenata za psihoterapiju

F1 F2 F3 F4 F5

1. (12) zadovoljstvo zbog učenja novih stvari o sebi .721

2. (3) zbog zadovoljstva kad se uživim .691

3. (4) zbog zadovoljstva lični ciljevi .686

4. (16) zainteresirana da saznam više o sebi .684

5. (18) zahvaljujući terapiji mogu preuzeti odgovornost .497

6. (8) pitam se da prestanem -.731

7. (2) ne razumijem kakvu korist imam -.615

8. (24) terapija omogućava vrijedne promjene .414 .591

9. (13) dosadna terapija -.590

10. (23) promjene postaju dio mene .458 .549

11. (20) dobro je da pronađem rješenje za problem .536 .441

12. (14) ne znam, nisam razmišljao o tome -.503 .417

13. (17) pomaže da se suočim sa različitim aspektima života .468 .482

14. (22) da ne uznemirim bliske osobe .831

15. (21) da zadovoljim druge .796

16. (1) drugi misle da je dobra ideja .781

17. (11) prijatelji smatraju da trebam biti na terapiji .685

18. (6) zbog promjene situacije .814

19. (7) zbog boljeg osjećaja .757

20. (15) pomoć da se nosim sa problemima .617

21. (10) zbog boljeg razumijevanja sebe .494 .500

22. (19) važno je ostati u terapiji do samog kraja .733

23. (9) loš osjećaj ako ne nastavim .648

24. (5) zbog krivice .590

Napomena: U tablici su prikazani faktorski koeficijenti veći od .40; U zagradama su nave-deni redni brojevi čestica u orginalnoj verziji SMKT.

U ovom istraživanju također smo željeli ispitati da li kontinuum samoodređenja postoji i kod bh. uzorka klijenata u psihoterapiji. Prema rezultatima iz tabele 3, postoji pozitivna statistički značajna povezanost između autonomijih vrsta moti-vacije na kontinuumu, dok je između udaljenijih vrsta motivacije na kontinuumu utvrđena negativna statistički značajna povezanost. Na primjer, postoji pozitivna statistički značajna povezanost između intinzične i integrirane motivacije (r = .56, p < .01), dok između identificirane motivacije i amotivacije postoji negativna stati-stički značajna povezanost (r = -.53, p < .01).


Zbornik radova

14 15


Tabela 3. Interkorelacije između subskala na kontinuumu samoodređenja

Intrinzična Identificirana Integrirana Introjecirana Amotivacija Eksternalna

Intrinzična 1 .341**

.560**

.467**

-.301**

-.200**

Identificirana 1 .541**

.383**

-.533**

-.263**

Integrirana 1 .377**

-.524**

-.282**

Introjecirana 1 -.201**

.089

Amotivacija 1 .395**

Eksternalna 1

Napomena: ** p<.01

DiskusijaU ovom istraživanju ispitali smo faktorsku strukturu SMKP, te vrijedi li kontinuum samoodređenja na bh. uzorku klijenata uključenih u različite vrste psihoterapije. Prema prikazanim rezultatima istraživanja, možemo zaključiti da je SMKP prihvat-ljiva skala prema psihometrijskim karakteristikama, sa zadovoljavajućim pouzda-nostima subskala i petofaktorskom strukturom. Iako je u dosadašnjim istraživa-njima (Pelletier i sar., 1997) dobivena struktura sa šest faktora, smatramo kako je petofaktorska struktura prihvatljiva jer jedan faktor čine intrinzična i integrirana motivacija koje se na kontinuumu samoodređenja nalaze jedna do druge, i zapravo predstavljaju različite vrste izrazito samoodređene, autonomne motivacije.

Prema rezultatima faktorske analize (tabela 2) također treba primijetiti da se poje-dine vrste motivacije prepliću, odnosno da klijenti mogu biti istovremeno motivi-rani različitim vrstama motivacije za psihoterapiju. Na primjer, tvrdnja „Terapija omogućava vrijedne promjene“ određuje drugi (.59) i prvi faktor (.41), što govori o povezanosti intrinzične, integrirane motivacije i amotivacije. Iz tabele 3 vidimo da između ovih vrsta motivacije postoji statistički značajna negativna povezanost (između intrinzične motivacije i amotivacije r = -.30, p < .01, i između integrirane motivacije i amotivacije r = -.52, p < .01). Dakle, sudionici sa autonomnijim oblicima motivacije, poput intrinzične i integrirane, imaju manji stupanj amotivacije, što je u skladu sa kontinuumom samoodređenja.

Tvrdnje „Promjene postaju dio mene“, i „Terapija mi pomaže da se suočim sa razli-čitim aspektima života“ također određuju prvi i drugi faktor (tabela 2), stoga ovi rezultati, kao i rezultati korelacijske analize iz tabele 3, također potvrđuju opisanu povezanost između intrinzične, integrirane motivacije, i amotivacije.

Rezultati iz tabele 2 također pokazuju da tvrdnja „Dobro je da pronađem rješenje za problem“ određuje drugi faktor (.54), i peti faktor (.44), što pokazuje da postoji povezanosti između amotivacije i introjecirane motivacije. Rezultati korelacij-ske analize (tabela 3) također pokazuju da postoji niska, negativna, ali statistički

značajna povezanost (r = -.20, p < .01) između ove dvije vrste motivacije.

Nadalje, tvrdnja „Ne znam, nisam razmišljao o tome“ (koja predstavlja odgovor na pitanje „Zašto ste uključeni u psihoterapiju?“) ima zasićenja na drugom faktoru (-.50) i na trećem faktoru (.41, tabela 2). Ovi rezultati, kao i koeficijent korelacije r = .40, p <. 01 (tabela 3), potvrđuju da postoji pozitivna korelacija između amotivacije i ekster-nalne motivacije, što je dodatni dokaz o postojanju kontinuuma samoodređenja.

Naposljetku, tvrdnja „Zbog boljeg razumijevanja sebe“, ima zasićenje na dva fak-tora (tabela 2): na prvom faktoru (.49), i na četvrtom faktoru (.50), što ukazuje na povezanost između intrinzične, integrirane, i identificirane motivacije. Iz tabele 3 vidimo da između ove tri vrste motivacija postoji pozitivna korelacija, što poka-zuje da klijenti mogu biti istovremeno motivirani različitim vrstama autonomnih motivacija.

Dakle, korelacijske analize su potvrdile da postoji kontinuum motivacije, kakav je predviđen teorijom samoodređenja. Rezultati ukazuju na postojanje statistički značajno velike korelacije upravo između motivacija koje su međusobno bliže na kontinuumu, odnosno da postoji negativna statistički značajna povezanost između udaljenijih vrsta motivacije. Ovi rezultati su u skladu sa nizom drugih istraživa-nja iz područja teorije samoodređenja, koja su provedena u drugim kontekstima (Alispahić, 2013; Vallerand i sar., 2008; Losier i sar, 2001).

Navedeni rezultati pokazuju da je Skala motivacije klijenata za psihoterapiju pouz-dan instrument za mjerenje različitih vrsta motivacije za psihoterapiju, i da je kon-tinuum samoodređenja potvrđen na uzorku bh. klijenata terapeuta različitih psiho-terapijskih pravaca.

Evidentno je da postoje preklapanja različitih vrsta motivacije kada je u pitanju motivacija za psihoterapiju. U ovom istraživanju je ipak korištena ortogonalna rotacija faktora zbog preglednije strukture i parsimoničnije interpretacije. Rezultati ujedno ukazuju i na to da klijenti mogu biti motivirani različitim vrstama motiva-cije za psihoterapiju, odnosno da bi se motivacija mogla mijenjati sa vremenom. Promjena u funkciji vremena podrazumijevala bi kvalitativno unapređivanje moti-vacione regulacije u domenu psiholoških potreba za autonomijom, intimnošću i kompetentnošću, u terapijskom kontekstu. U tom smislu, u budućim istraživanjima bilo bi interesantno ispitati kako se motivacija mijenja od početka do kraja psihote-rapijskog procesa.


Zbornik radova

16 17


Literatura

Alispahić, S. (2013). Provjera odnosa teorije samoodređenja i Maslowljeve teorije motivacije u političkom kontekstu. (Neobjavljena doktorska disertacija). Zagreb: Filozofski fakultet.

Deci, E. L. (1980). The psychology of self-determination. Lexington, MA: D. C. Heath (Lexington Books)

Deci, E. L. i Ryan, R. M (1985a). The general causality orientations scale: Self-determination in personality. Journal of Research in Personality, 19, 109-134

Deci, E. L. i Ryan, R. M (1985b). Intrinsic motivation and self-determination in human behavior. New York: Plenum Press

Deci, E. L. i Ryan, R. M. (2000). Self-determination theory and the facilitation of intrin-sic motivation, social development, and well-being. American Psychologist, 55 (1), 68-78

Deci, E. L. i Ryan, R. M. (2008). Facilitating optimal motivation and psychological well-being across life’s domains. Canadian Psychology, 49 (1), 14-23

Losier, G. F., Perreault, S., Koestner, R., i Vallerand, R. J. (2001). Examining individual differences in the internalization of political values: Validation of the self-determi-nation scale of political motivation. Journal of Research in Personality, 35, 41 – 61.

Pelletier, L. G., Tuson, K. M. i Haddad, N. K. (1997). Client motivation for therapy scale: A measure of intrinsic motivation, extrinsic motivation, and amotivation for the-rapy. Journal of Personality Assessment, 68, 414-435

Ryan, R.M., Lynch, M.F., Vansteenkiste, M. i Deci, E.L. (2011). Motivation and Autonomy in Counseling, Psychotherapy, and Behavior Change: A Look at Theory and Practice. The Counseling Psychologist, 39(2) 193–260

Sheldon, K. M., Turban, D. B., Brown, K. G., Barrick, M. R., i Judge, T. A. (2003). Applying self-determination theory to organizational research. Research in personnel and human resources management, vol. 22, 357 – 393

Vallerand, R. J. i Bissonnette, R. (1992). Intrinsic, extrinsic and amotivational styles as predictors of behavior: A prospective study. Journal of Personality, 60, 599 – 620

Vallerand, R. J., Pelletier, L. G., i Koestner, R. (2008). Reflections on Self-Determination theory. Canadian psychology, Vol. 49, 3, 257 – 262

CLIENT MOTIVATION FOR THERAPY ON SELF-DETERMINATION CONTINUUM

Sabina Alispahić12

Đenita Tuce Enedina Hasanbegović-Anić

Nina Hadžiahmetović Faculty of Philosophy University of Sarajevo

AbstractThe aim of the paper is to explore the factorial structure of the Client Motivation for Therapy Scale (CMST), based on the self-determination theory, as well as to conduct the analysis of the inter-correlations among the various client motivation for the-rapy types, along the self-determination continuum. The research sample consisted of 213 clients involved in several psychotherapeutic schools (154 female and 47 male). The average age of participants was M=34 (SD=1.16). The data were collected using individual work method and the following instruments were applied: Socio-demographic Features Questionnaire and Client Motivation for Therapy Scale, mea-suring six types of the client motivation for therapy (amotivation, external, intro-jected, identified, integrated and intrinsic motivation). PCA generated five factors explaining 60% of the variance. While five factor solution extracted does not enti-rely replicate the original scale structure, the conclusion could be drawn that the scale is consisted of stable factor structure with satisfactory reliability coefficients of the subscales (ranging from α=.62 to α=.82). The inter-correlations obtained among the various types of client motivation for therapy provide support for the self-determination continuum. The results indicate the CMTS is reliable instrument that measures different client motivation for therapy types and that self-determi-nation continuum is confirmed on Bosnian sample of clients.

Keywords: self-determination theory, client motivation for psychotherapy.

12 [email protected]


Zbornik radova

18 19


PSIHOSOCIJALNA PRILAGODBA KORISNIKA U GERONTOLOŠKOM CENTRU SARAJEVO

Adela Bahto1 Ensar Tičić

KJU ‘’Gerontološki centar’’ Sarajevo

SažetakPoremećaji u psihosocijalnoj adaptaciji jedna su od dominantnih karakteristika sta-renja, a istraživanje psihičkog stanja tokom prilagodbe važno je kako za prevenciju psihičkih poremećaja kod korisnika Gerontološkog centra tako i za poboljšanje kva-liteta njihovog života u instituciji. Promjena mjesta boravka uzrokuje neugodnosti u bilo kojoj životnoj dobi, ali je posebno teška u starosti. Za osobe treće životne dobi promjena mjesta boravka često je praćena socijalnom izolacijom i problemima u prilagodbi. Cilj rada je ispitati doprinos sociodemografskih karakteristika, funkci-onalnog statusa i dužine boravka u ustanovi objašnjenju varijanse prilagodbe kori-snika Gerontološkog centra Sarajevo. Kao sociodemografske varijable uzeti su spol, dob, obrazovanje, bračni i ekonomski status. Psihosocijalna prilagodba je operaci-onalizirana kroz 9 primarnih dimenzija: somatizaciju, opsesivnu-kompulsivnost, osjetljivost u međuljudskim odnosima, depresiju, anksioznost, neprijateljstvo, fobičnu anksioznost, paranoidne ideje i psihoticizam. U istraživanju je učestvovalo 134 korisnika (70 žena i 64 muškarca), prosječne dobi 79 godina (59-106 godina). Prema rezultatima regresijske analize, značajni prediktori prilagodbe za anksio-znost su spol (β = -.242, p < 0.01), dob (β = .210, p < 0.05), za fobičnost funkcio-nalni status (mobilnost) (β = - .194; p < 0.05), dok su socio-ekonomski status (β = -.292, p < 0.01) i dužina boravka (β = .215, p < 0.05) prediktori ukupnih simptoma. Dobiveni rezultati su djelimično u skladu sa rezultatima sličnih istraživanja i mogu pridonijeti razumijevanju ove problematike te kreiranju tretmanskih programa.

Ključne riječi: osobe starije životne dobi, psihosocijalna prilagodba, institucionalizacija.

1 [email protected]


Zbornik radova

20 21


UvodPrema podacima Agencije za statistiku BiH, osobe iznad 65 godina starosti čine 15,5 % stanovništva Bosne i Hercegovine (www.slobodnaevropa.org)2. Činjenica je da se broj starih u našoj zemlji iz dana u dan povećava, nasuprot tome natalitet je u padu, što rezultira povećanim rastom zastupljenosti osoba starijih od 65 godina, odnosno demografskim starenjem društva. Iz tog razloga sve je veća potreba druš-tva da istražuje probleme i pojave koje prate starenje kako bi se ovoj populaciji osi-gurao što kvalitetniji život i zdravije starenje.

K.J.U. ‘’Gerontološki centar’’ Sarajevo je javna ustanova koja pruža institucionalne i vaninstitucionalne oblike socijalne i zdravstvene zaštite, koja proučava i bavi se problemima starenja i starosti. U Gerontološkom centru (GC)3 pružaju se usluge za oko 340 korisnika na domskom smještaju i za oko 30 korisnika u kućnoj njezi. U toku dugogodišnjeg rada sa korisnicima uočeno je da određene osobe imaju teškoće prilikom adaptacije ili se uopšte ne mogu prilagoditi životu u instituciji, otuda i potreba za istraživanjem uzroka koji dovode do otežane adaptacije, odnosno načina suočavanja nakon promjene životnog okruženja.

U literaturi je teško naći operacionalnu definiciju prilagodbe, ali bismo je u njenom najširem smislu mogli shvatiti kao sklad ili ravnotežu između zahtjeva i potreba pojedinca i okoline. Tokom života čovjeka brojne situacije narušavaju tu ravnotežu. Procjene stresnosti takvih situacija redovno su rezultat percipiranih zahtjeva situa-cije u odnosu na percipirane lične izvore suočavanja. Pri tome osoba evaluira vlastite kompetencije, socijalnu podršku koju ima, materijalne i druge resurse s namjerom prilagodbe novim okolnostima i ponovne uspostave ravnoteže između sebe i oko-line (Jerusalem i Schwarzer, 1992, prema Ivanov, 2006).

Magnuson, Duner i Zetterblom (1975) navode da je razvoj proces koji karakteriše kontinuirana interakcija pojedinca i njegove okoline, te da taj proces možemo shva-titi i proučavati kao proces prilagodbe. Ishod prilagodbe pojedinca zavisit će od karaktera okoline s kojom je u interakciji. Društvo vrši snažan pritisak na pojedinca da se akomodira, ako želi biti prilagođen socijalnom okruženju (Ivanov, 2006).

Kako je prilagodba složen fenomen, postoji i više kriterijuma po kojima se određuje dobra ili loša prilagodba, Lazarus (1964) ih navodi nekoliko. Prije svega, postojanje psiholoških problema (npr., anksioznosti i/ili depresije) obično se uzima kao znak lošeg prilagođavanja. Drugi kriterijum loše prilagodbe su poteškoće u kognitivnom funkcionisanju. Nesposobnost osobe da jasno misli bez iskrivljavanja realnosti, ili da koristi socijalne i profesionalne vještine, upućuje na stanje stresa i poteškoće u prilagođavanju. Treći kriterijum jesu smetnje tjelesnog funkcionisanja. Tipični psihosomatski simptomi su problemi s apetitom, visok krvni pritisak, migrenozne glavobolje, gastrointestinalni bolovi, čir na želucu itd. Četvrti kriterijum su pore-mećaji u ponašanju. Ako manifestacija takvih poremećaja još i značajno odstupa od

2 Tekst objavljen na web stranici Radio Slobodna Evropa 01.10.2010.3 U daljem tekstu Gerontološki centar označavat će se skraćenicom GC.

socijalnih normi, osobu smatraju neprilagođenom i često je izbjegavaju ili kažnja-vaju (prema Ivanov, 2006).

Lazarus uočava i određene teškoće u primjeni kriterija prilagodbe. Teškoće su posebno izražene u području socijalnih normi. Kriteriji prilagodbe koji se procje-njuju na osnovi socijalnih normi uvijek su relativni. Variraju od kulture do kulture, pa čak i unutar iste kulture među različitim grupama. Promjene su vidljive i s razvo-jem društva. Nešto što je danas normalno, prije 20, 30 ili više godina to nije bilo. Određene teškoće pojavljuju se i sa standardima usporedbe. Oni mogu biti interin-dividualni, gdje osobu upoređujemo s tim kakvi su drugi ljudi, ili intraindividualni, pri čemu osobu upoređujemo s tim kakva je ona obično. Utvrđene su i spolne razlike u izražavanju poteškoća u prilagodbi (Ivanov, 2006).

U brojnim istraživanjima koristili su se različiti kriteriji prilagodbe kao što su ank-sioznost i depresija, usamljenost, samopoštovanje, ciljevi, poremećaji u vjerovanju o sebi i drugima, količina i dostupnost socijalne podrške te fizički simptomi i zado-voljstvo životom (Ivanov, 2006).

Čini se da je nemoguće razmišljati o procesima prilagodbe bez osvrta na teoriju stresa. Činjenica je da je određeni stepen stresa potreban za promjene, kako navode i Havighurst (1972) i Strange (1994, prema Lacković-Grgin, 2000). Strange kaže da tranzicije privremeno mijenjaju raspoloženje i ponašanje, ali nakon toga, za većinu osoba slijedi prilagodba. McCrae i Costa (1986, prema Lacković-Grgin, 2000) misle da je suočavanje odgovor na stresnu situaciju koji pomaže u uspostavljanju psiho-socijalne prilagodbe. Pored toga, neka druga određenja suočavanja u sebi uključuju pojam prilagodbe jer je ona cilj suočavajućih reakcija (Ivanov, 2006).

Većina istraživanja u oblastima stresa i suočavanja u starenju povezana su sa zado-voljstvom životom kod starijih ljudi. Tokom 40 godina istraživanja Lohmann (1980, prema Lazarus i DeLongis, 1983) je zaključila da pet primarnih varijabli – bračni status, penzionisanje, zdravlje, socijalne aktivnosti, riješeno stambeno pitanje i pri-rodno okruženje – nisu dale konkretna objašnjenja koja se odnose na uzroke i fak-tore zadovoljstva životom. U Larsonovom (1978, prema Lazarus i DeLongis, 1983) pregledu gerontološke literature jedino je samoprocjena zdravlja u konzistentnoj korelaciji od 0.40 sa mjerama subjektivnog blagostanja. Neki stariji ljudi imaju sla-biju samoprocjenu blagostanja, a neki bolju, tako da je ova varijacija prisutna čak i među onima koji su institucionalizovani. Lieberman (1975) je ukazao da je glavni faktor ove varijacije stepen objektivne promjene životnih okolnosti (prema Lazarus i DeLongis, 1983). Sama promjena ne utiče na emocionalno blagostanje čak i kada je ta promjena dobrovoljna, osim ako vodi teškoćama u ključnim životnim uslovima (Pearlin, 1980, prema Lazarus i DeLongis, 1983).

Jedna od značajnijih karakteristika savremenog istraživanja stresa je zabrinutost zbog dramatičnih događaja i finansijske situacije. Ljudi su rijetko pasivni u odnosu na ono što im se dešava, traže način da promijene stvari ako mogu, a ako ne mogu koriste kognitivne metode suočavanja koje mogu promijeniti značenje situacije (Lazarus i DeLongis, 1983).


Zbornik radova

22 23


Zbog sve većeg starenja populacije i posljedičnog povećavanja potreba za smješta-jem starijih osoba u staračke domove, javlja se i potreba za istraživanjem psihičkih faktora koji mogu biti povezani s problemom adaptacije na život u domu (Droždjek i sar., 2000, Poon i sar., 1992, Puljiz, 1995, prema Štambuk, 2001).

Poremećaji u psihosocijalnoj adaptaciji jedna su od dominantnih karakteristika starenja (Havelka i Despot – Lučanin, 1990, prema Štambuk, 2001), a istraživanje psihičkog stanja tokom prilagođavanja važno je i za prevenciju psihičkih poreme-ćaja kod korisnika doma i za poboljšanje kvaliteta njihovog života (Štambuk, 1999, prema Štambuk, 2001). Sociokulturna struktura okoline u kojoj živi starija osoba takođe je važna za adaptaciju. U tome se ističu dva činioca: prvi je odnos okoline prema starijim osobama, a drugi su zahtjevi koje okolina postavlja pred starije osobe. Promjena mjesta boravka uzrokuje neugodnosti u bilo kojoj životnoj dobi, ali je posebno teška u starosti. Za stariju osobu promjena mjesta boravka često je pra-ćena socijalnom izolacijom, problemima u prilagođavanju i osjećajem da se nekome nameće ili da joj se neko nameće (Yawney i sar., 1973, prema Štambuk, 2001). Ima mnogo različitih tipova premještaja koji se događaju starim ljudima, a od svih pre-mještaja za stariju osobu najveću radikalnu promjenu predstavlja prijelaz iz zajed-nice u instituciju (Coffman, 1983, McConel i Deljavin, 1982, Mirotzkin i Ruskin, 1985, prema Štambuk, 2001).

Iskustvo GC-a ukazuje na važnost psihičke pripreme korisnika za dolazak u institu-ciju i važnost načina prijema korisnika, kako bi se izbjegle adaptacione poteškoće odnosno umanjio stres uzrokovan promjenom okoline.

Faktori rizika koji najčešće dovode do institucionalizacije uključuju godine, funkcio-nalni i bračni status, životne uslove, primanja, spol i zdravstveni status (Brach i Jette, 1982, Cohen, Tell, i Wallack, 1986, Dunlop, 1976, Greenberg i Ginn, 1979, Palmore, 1976, Shapiro i Tate, 1988 i Weissert i Scanlon, 1984, prema Steinbach, 1992).

Prema posljednjim podacima GC-a, najčešći razlozi institucionalizacije korisnika su bolest (43,38%), usamljenost (27,13%) i odsustvo socijalne podrške (8,55%), dok određeni broj korisnika se institucionalizuje zbog neriješenog stambenog pitanja, teške finasijske situacije i funkcionalne nemoći (8,26%).

Sadašnje studije identifikuju pet varijabli koje vjerovatno utiču na instituciona-lizaciju: dob, samoprocjena zdravlja, broj ograničenih dnevnih aktivnosti, soci-jalne aktivnosti i životni uslovi (Branch i Jette, 1982, Shapiro i Tate, 1988, prema Steinbach, 1992).

Ne iznenađuje podatak da niska samoprocjena zdravlja povećava vjerovatnoću institucionalizacije (Cohen, Tell, i Wallack, 1986, Mossey i Shapiro, 1982, prema Steinbach, 1992).

Starije osobe koje imaju članove porodice ili prijatelje koji im pomažu prilikom obavljanja dnevnih aktivnosti, duže ostaju nezavisni i u svom prirodnom okru-ženju, dok osobe koje žive same bez bilo kakve socijalne podrške najčešće budu institucionalizovane.

Ciljevi radaPrethodna istraživanja pokazuju tendenciju ispitivanja psihosocijalnih karakteri-stika korisnika u odnosu na uslove institucionalizacije, te praćenje prilagodbe na život u instituciji u odnosu na dužinu boravka. Uvažavajući rezultate ranijih studija u kojima su pokazane značajne sociodemografske, kao i razlike u dužini boravka u psihosocijalnim reakcijama na stres, cilj ovog istraživanja bio je ispitati doprinos sociodemografskih karakteristika, funkcionalnog statusa i dužine boravka psiho-socijalnoj prilagodbi institucionalizovanih korisnika. Studija bi trebala dodatno doprinijeti analizi stanja korisnika u GC-u i šire, uzimajući u obzir da prethodna istraživanja nisu provođena na području Bosne i Hercegovine.

MetodaIspitanici

Ukupan broj ispitanika obuhvaćenih ovim istraživanjem je 134 korisnika GC-a. Uzorak obuhvata 70 žena i 64 muškarca, starosne dobi od 59-106 godina, pro-sječna dob iznosi M=78,75 (SD=7,11). Ispitanici su odabrani na osnovu sposobno-sti razumijevanja skale SCL-90-R i dobrovoljnog pristanka. U uzorak nisu uključeni korisnici koji su dementni, delirantni ili imaju mentalni deficit. Deset korisnika je odbilo da sudjeluje u istraživanju iako su ispunjavali sve navedene uslove. Obzirom da kod deset korisnika nije evidentiran niti jedan simptom, u daljnjim analizama ovi ispitanici su isključeni.

Instrumentarij

Prikupljeni su sljedeći podaci:

- sociodemografska obilježja (dob, spol, obrazovanje, ekonomski status, bračni status i dužina boravka).

- zdravstveno stanje korisnika (status korisnika – zavisan/nezavisan i podaci o hroničnim bolestima).

- socijalni kontakti, motivisanost za aktivnosti, psihičko stanje i organizova-nje slobodnog vremena.

Pored toga, za ispitivanje psihosocijalne prilagodbe korištena je SCL-90-R (Derogatis, 1977, 1983, 1994) multidimenzionalna skala samoprocjene simptoma, nastala iz Hopkinsove liste simptoma (HSCL - Hopkins Symptom Checklist) (Derogatis, Lipman, Rickles, Uhlenhuth i Covi, 1974, prema Derogatis i Cuelpepper, 2004) i prvi put objavljena 1975. godine. SCL-90-R se sastoji od 90 opisanih simptoma koje ispitanik procjenjuje prema intenzitetu pojavljivanja (rangira ih u rasponu od 0 = nimalo do 4 = vrlo mnogo) (Groth-Marnat, 2009). Skala mjeri simptome stresa pomoću devet dimenzija i tri globalna indeksa. Dimenzije uključuju somatizaciju


Zbornik radova

24 25


(SOM), opsesivnu-kompulsivnost (OBS), osjetljivost u međuljudskim odnosima (INT), depresiju (DEP), anksioznost (ANX), neprijateljstvo (HOS), fobičnu anksio-znost (PHOB), paranoidne ideje (PAR) i psihoticizam (PSY) (Derogatis i Cuelpepper, 2004). U ovom istraživanju dobivene su zadovoljavajuće i prihvatljive Cronbach alpha pouzdanosti dimenzija u rasponu od 0.61 za paranoidne ideje do 0.83 za somatizaciju. Jedino su na dimenzijama hostilnosti i psihotičnosti pouzdanosti bile niže i iznosile su redom 0.49 i 0.47, tako da ove dimenzije nisu dalje razmatrane u analizi.

Globalni indeksi mjere ukupni nivo psihološke nelagode i to Indeks ukupnih teš-koća (GSI), Indeks pozitivnih simptoma nelagode (PSDI) i Ukupni pozitivni simp-tomi (PST). SCL-90-R je dobro potvrđen instrument koji je u širokoj primjeni i upotrebi. (Derogatis i Fitzpatrick, 2004). Pouzdanost SCL-90-R je konzistentno visoka (Groth - Marnat, 2009). Skala je takođe pokazala visoku konvergentnu i divergentnu valjanost. Instrument se upotrebljava u dijagnostici i liječenju u skladu sa mentalnim stanjem i to u širokom rasponu medicinskih stanja uključujući kardi-ovaskularne, onkološke, endokrine, neurološke, hirurške kao i psihičke poremećaje (Derogatis, 2004).

Postupak

Ispitivanje je provedeno u periodu između oktobra 2011. godine i marta 2012. godine. Podatke su prikupljali uposlenici GC-a, uz pomoć studenata treće godine Filozofskog fakulteta – odsjek Psihologija (koji su prethodno bili obučeni za pri-mjenu skale SCL-90-R). U saradnji sa Službom socijalnog rada prikupljeni su soci-odemografski podaci o korisnicima, dok su uz pomoć Službe zdravstvene zaštite prikupljeni podaci o hroničnim bolestima iz zdravstvenih kartona korisnika.

Prije početka ispunjavanja upitnika, ispitanicima je pročitana uputa kojom su se upoznali s ciljem istraživanja pri čemu im je naglašeno da će dobiveni rezultati biti upotrijebljeni samo u naučne svrhe te da je sudjelovanje u istraživanju dobrovoljno i anonimno. Nakon pristanka na sudjelovanje i upoznavanja s ciljem istraživanja, ispitivači su čitali listu simptoma i bilježili odgovore koje su ispitanici navodili na skali Likertovog tipa od 0-4. Razlog ovakvog načina primjene skale je taj što većina ispitanika ima oslabljen vid i sluh. Za ispunjavanje skale SCL-90-R je bilo potrebno u prosjeku oko 30 minuta. Vrijeme ispunjavanja skale nije bilo ograničeno.

RezultatiStatistička obrada podataka izvršena je uz pomoć statističkog programa SPSS for Windows verzija 10.0. Pri tome je korištena regresijska analiza, u svrhu ispitivanja doprinosa sociodemografskih karakteristika, funkcionalnog statusa i dužine insti-tucionalnog boravka objašnjenju psihosocijalne prilagodbe.

Pored toga, prikazani su i podaci deskriptivne statistike koji se odnose na demo-grafsku strukturu korisnika, funkcionalni status, te zdravstvene teškoće prikazane kao frekvencija zastupljenosti sistemskih bolesti (Tabela 1 i Tabela 2). Na osnovu deskriptivnih, sociodemografskih i pokazatelja funkcionalnog statusa, evidentno je da je u uzorku zastupljen veći broj ispitanika ženskog spola, mobilnih korisnika, sa srednjom stručnom spremom, udovaca/ica, te najveći broj djelimično ekonomski nezavisnih ispitanika, što na osnovu evidencije Gerontološkog centra, ukazuje na finansijsku zavisnost većine korisnika od drugih srodnika. Zastupljen je mnogo veći broj korisnika koji borave u instituciji duže od 6 mjeseci. Od sistemskih hroničnih dijagnoza najzastupljenije su: hipertenzija, bolesti srca i krvnih sudova, dijabetes i oboljenja koštano-mišićnog sistema. Na osnovu prikazanog, uočljivo je da su preva-lentne hronične bolesti očekivane u trećoj životnoj dobi.

Tabela 1 Sociodemografske karakteristike korisnika GC-a

Sociodemografske varijable Kategorije Procenti Ukupno

spol ženski = 70 muški = 64

(52,24%)(47,76%) 134

dob min. = 59 max. = 76

M = 78,85SD = 7,11 134

mobilnost pokretan (nezavisan) = 80 nepokretan (zavisan) = 54

(59,70%)(40,30%) 134

stručna sprema

bez osnovne škole = 22 osnovna škola = 25srednja škola = 66VŠS i VSS = 21

(16,41%)(18,66%)(49,25%)(15,67%) 134

dužina boravka kraće od 6 mjeseci = 27 duže od 6 mjeseci = 107

(20,15%)(79,85%) 134

bračni status

neudata/neoženjen = 14 udata/oženjen = 13 udovica/udovac = 80 razvedena/razveden = 27

(10,45%)(9,70%)

(59,70%)(20,15%) 134

ekonomski status

plaća sam u potpunosti = 14 plaća djelimično = 114 Centar za soc. rad plaća u potpunosti = 6

(10,45%)(85,08%)

(4,48%) 134

Da bi ispitali doprinos pojedinih sociodemografskih varijabli u objašnjenju simp-toma na pojedinim psihopatološkim dimenzijama provedeno je nekoliko višestru-kih linearnih regresijskih analiza. Distribucije varijabli se nisu pokazale normalnim, niti simetričnim, međutim autori su se odlučili za provođenje regresijske analize, uvažavajući robusnost analize i kada nisu zadovoljeni svi uslovi za provođenje para-metrijske statistike (Norman, 2010).


Zbornik radova

26 27


Tabela 2 Pregled dijagnoza hroničnih bolesti korisnika GC-a

Bolesti Sa dijagnozom Bez dijagnoze Ukupnosrca, krvnih sudova, krvi i cirkulacije 79 55 134

visok krvni pritisak 110 24 134disajnog sistema 32 102 134endokrinog sistema 52 82 134očne bolesti 36 98 134probavnog sistema 24 110 134koštano-mišićnog sistema 51 83 134urinarnog trakta 29 105 134karcinomi 9 125 134ostale bolesti 67 67 134

U regresijskim analizama su kao prediktori uvedene sociodemografske karakteri-stike, funkcionalni status, te dužina boravka u ustanovi, a kao kriteriji u odvojenim analizama 10 dimenzija simptoma SCL-90-R, kao i ukupni broj dijagnoza. Od svih testiranih modela, jedino su se značajnim pokazali regresijski modeli za sljedeće kriterije: anksioznost F(7,116) = 2.190, R2 = 11.7 %, p < 0.05, fobičnost F(7,116) = 2.286, R2 = 12.1 %, p < 0.05 i ukupni broj dijagnoza F(7,116) = 4.945, R2 = 23 %, p < 0.001. Zanimljivo je da, iako dužina boravka u ustanovi ne doprinosi značajno nijednom simptomatskom kriteriju, pokazala se značajnim prediktorom za ukupni broj dijagnoza (Tabela 3), što upućuje na to da što je duži boravak u ustanovi, može se očekivati veći broj dijagnoza uopće kod korisnika. Ovaj rezultat će detaljnije biti objašnjen u Diskusiji. U Tabeli 3 dat je sumacioni prikaz regresijskih koeficijenata za svaki kriterij koji se u analizi pokazao značajnim. Nisu prikazivani statistici za prediktore koji se u zasebnim regresijama nisu pokazali značajnim.

Tabela 3 Sumacioni rezultati regresijske analize za psihosocijalnu prilagodbu

K p β t p

anksioznost spol -.242 -2.555 0.012

dob .210 2.259 0.026

fobičnost mobilnost -.194 -2.065 0.014

ukupni simptomiSES -.292 -3.378 . 0.001

dužinaboravka .215 2.518 0.013

Na osnovu rezultata, evidentno je da spol doprinosi anksioznosti na očekivani način, odnosno anksioznost je kao simptom više izražena kod korisnika ženskog spola, dok dob direktno proporcionalno doprinosi anksioznosti na način da, što su

korisnici stariji, povećava se i anksioznost, čemu može doprinijeti više faktora, kako će biti objašnjeno dalje u Diskusiji. Fobičnost raste sa porastom zavisnosti i sma-njenom mobilnošću korisnika, što je i očekivano, s obzirom da ograničenost kreta-nja može biti korelat osjećaja nesigurnosti zbog nemogućnosti kontrolisanja fizičke okoline. Pored toga, što su korisnici više finansijski nezavisni, kod njih su i manje zastupljeni ukupni simptomi. Zanimljivo je da se u ovoj analizi izdvojilo da, iako nema doprinosa dužine institucionalnog boravka nijednom specifičnom kriteriju SCL-90-R, doprinos je značajan u kriteriju ukupnih simptoma.

DiskusijaU ovom radu glavni cilj istraživanja je bio ispitati doprinos sociodemografskih karakteristika, funkcionalnog statusa i dužine boravka psihosocijalnoj prilagodbi korisnika na život u instituciji operacionaliziranoj preko dimenzija psihopatoloških simptoma SCL-90-R. Analizama je dobiveno da su značajni regresijski modeli jedino za anksioznost, fobičnost i ukupne simptome. Dalje se pokazalo da u objašnjenju anksioznosti spol doprinosi u negativnom, a dob u pozitivnom smjeru, u objašnjenju fobičnosti mobilnost doprinosi u negativnom smjeru, dok socio-ekonomski status doprinosi negativno, a dužina boravka pozitivno objašnjenju ukupnih simptoma.

U ranijim istraživanjima dobiveni su podaci da žene pokazuju više simptoma psi-hološke patnje (somatizaciju, depresiju, anksioznost, fobičnost) nego muškarci (Gonzales de Rivera, de las Cuevas, Gracia-Marco, Henry-Benitez, Rodriguez-Pulido, L. Monterrey, 1991), dok u istraživanju Despot-Lučanin (1997) žene su takođe imale više psihosomatskih tegoba, pokazale veću depresivnost, te manje zadovoljstvo životom. Razlozi za to mogu se pronaći u sklonosti žena internali-zovanom obliku suočavanja (tuga, usamljenost, zabrinutost, neprihvatanje sebe, Leadbeater, Blatt i Quinlan 1995, prema Lacković-Grgin, 2000). Pored toga, žene su više sklone samookrivljavanju i traženju socijalne podrške (Whitbourne, 2007).

Istraživanja su pokazala da postoje i dobne razlike u psihosocijalnoj prilagodbi. Starije osobe se rjeđe direktno i aktivno suočavaju sa problemima, sklonije su povla-čenju i opraštanju, manje koriste neprijateljstvo (McCrae, 1989) bolje podnose fru-stracije i koriste manje nezrelih načina suočavanja od mlađih, kao što su agresija, bijeg, samooptuživanje i sl. (Irion i Blanchard-Field, 1987, McCrae, 1989, prema Despot-Lučanin, 2003), te više pribjegavaju vjeri kao načinu suočavanja (McCrae, 1989). Porastom dobi dolazi i do promjene percepcije stresnih životnih događaja, te tako starije osobe izvještavaju o većem broju negativnih životnih događaja (Chiriboga i Cutler, 1983, prema Ivanov, 2006).

Kada je u pitanju funkcionalni status korisnika operacionaliziran kroz mobilnost, odnosno zavisnost od drugih lica, u ovom istraživanju se pokazalo da što su korisnici pokretljiviji, to imaju manje simptoma fobičnosti, što je i očekivano. Kod nepokret-nih osoba nije neuobičajena pojava strahova vezanih za oporavak i vraćanje funkci-onalnih sposobnosti (Despot--Lučanin, 2003). Crimmins i Saito (1993) su utvrdili da je starija dob konzistentan prediktor opadanja funkcionalne sposobnosti (prema


Zbornik radova

28 29


Despot-Lučanin, 2003), jer sa porastom dobi funkcionalna sposobnost opada. Pojavu simptoma fobičnosti možemo objasniti strahom zbog gubitka kontrole nad vlastitim tijelom i teškoćom prilikom prilagođavanja na novonastalu situaciju.

U istraživanjima u kojima je pronađeno manje neprilagođenih ponašanja starijih osoba i efikasnije suočavanje sa zdravstvenim problemima, ispitivano je suočavanje sa finansijskim teškoćama i interpersonalnim konfliktima (Despot-Lučanin, 2003). Socio-ekonomski status je važna varijabla, pored percepcije socijalne podrške, u savladavanju svakodnevnih životnih teškoća starijih osoba, jer ima funkciju instru-mentalne podrške i iako možda nema direktan uticaj na zadovoljstvo životom i percepciju stresa, indirektno može doprinijeti poboljšanju kvaliteta života starije osobe.

Magni i sar. (1985, 1988) su SCL-90-R skalom posmatrali razlike u psihičkom stanju institucionalizovanih i neinstitucionalizovanih starih ljudi i pokazali da institucio-nalizovane stare osobe imaju značajno više simptoma od neinstitucionalizovanih. Kod starijih osoba depresivnost se povećavala s dobi i trajanjem institucionalizacije (Magni i sar., 1985, 1988, prema Štambuk, 2001). U našem istraživanju dobijeni rezultati ukazuju na to da korisnici koji su duže institucionalizovani ne pokazuju više pojedinačnih simptoma. Pretpostavljamo da je ovaj rezultat produkt intenziv-nog i stručnog rada osoblja koje konstantno radi na ublažavanju simptoma kako kod korisnika koji tek dolaze u instituciju, tako i kod onih koji su institucionalizo-vani duži vremenski period. Međutim, dužina boravka se jeste pokazala značajnim prediktorom ukupnih simptoma korisnika. Razlog za to vjerovatno se može pronaći u moderatorskoj funkciji koju ima dob korisnika, s obzirom da što je korisnik duže institucionalizovan, time se povećava i njegova hronološka dob, a kako je poznato, sa porastom dobi, nepobitno se povećava i rizik od smrtnosti (Havelka, 1998). U nekim navodima se čak i pretpostavlja da, kada bi svi ljudi doživjeli duboku sta-rost, sa porastom hronološke dobi neizbježno bi oboljeli od hronične, najčešće i ter-minalne, bolesti (Havelka, 1998). Prema tome, na osnovu dobivenih rezultata, ne može se izvoditi zaključak da institucionalizacija dovodi do povećanja broja simp-toma. Takođe je bitno istaknuti da u ovom istraživanju postoji velika diskrepanca u veličini uzorka korisnika koji su institucionalizovani kraće i duže od 6 mjeseci, što je bio kriterij dihotomizacije dužine boravka na kraći i duži. S obzirom na ovo ograničenje, razlike između ove dvije grupe nisu ni ispitivane. Istraživanja jesu pokazala da postoji razlika između institucionalizovanih i neinstitucionalizovanih starijih osoba u smislu da je veća promjena psihičkog stanja prisutna prilikom insti-tucionalizacije, kao i veći broj simptoma anksioznosti, depresije i gubitka interesa (Bosse i sar., 1987, Magni i sar., 1985, 1988, Merkel i sar., 1993, Newmann i sar., 1991, prema Štambuk, 2001), što je i očekivano, uzimajući u obzir da instituciona-lizacija predstavlja veliku promjenu u odnosu na standardni ekološki okvir stare osobe i zahtijeva proces psihosocijalne prilagodbe. Međutim, u ovom istraživanju nije postojala kontrolna grupa neinstitucionalizovanih starih osoba, te se ne može izvesti zaključak o uticaju institucionalizacije kao takve na psihosocijalno stanje korisnika. Jednako bi u daljim istraživanjima bilo potrebno izvršiti longitudinalno

praćenje psihosocijalnog stanja korisnika u više vremenskih tačaka, posebno pri samoj institucionalizaciji, a zatim i nakon dužeg boravka u ustanovi. U ovom istra-živanju, upitnik SCL-90-R je primijenjen samo jednokratno, s obzirom na trenutne mogućnosti provođenja ispitivanja, te nedostaje podatak o jasnom psihosocijalnom stanju prilikom institucionalizacije. Ovi podaci postoje u arhivskoj građi GC-a, te bi se mogli koristiti u budućim sličnim istraživanjima.

Pored navedenih, dalja metodološka ograničenja odnose se na uzorak ispitanika koji je obuhvatio samo trećinu dostupnih korisnika GC-a, jer je veći broj izostavljen iz uzorka zbog dementnosti, delirantnosti, mentalnog deficita, oštećenja sluha i teš-koća u razumijevanju skale.

U nekim istraživanjima je uočena povezanost između osobina ličnosti i simptoma, te bi bilo zanimljivo ispitati korelaciju između osobina ličnosti i psihopatoloških simptoma. Costa i McCrae (1993) ističu da je u proučavanju suočavanja sa stare-njem potrebno poznavati osobine ličnosti, zbog utvrđene povezanosti između lič-nosti i načina suočavanja (prema Despot-Lučanin, 2003).

Istraživanje nam je pokazalo koje su rizične kategorije najpodložnije simptomima u GC-u te kako unaprijediti rad sa starijim osobama koje borave u instituciji. Sa ciljem prevencije simptoma trebalo bi se više fokusirati na rad sa starijim korisnicima, ženama, korisnicima slabije pokretljivosti, te nižeg socio-ekonomskog statusa.

ZaključakU istraživanju se pokazalo da sociodemografske karakteristike, funkcionalni status, te dužina boravka u ustanovi značajno doprinose simptomima anksioznosti, fobič-nosti i ukupnom broju simptoma na sljedeći način: žene pokazuju veću anksioznost, kao i stariji korisnici, slabije pokretljive osobe imaju veće simptome fobičnosti, dok osobe nižeg socio-ekonomskog statusa i duže institucionalizovane pokazuju veći broj ukupnih simptoma, s tim da se ne može zaključiti da institucionalizacija dovodi do ovih simptoma, te bi generalno prednosti i nedostatke institucionalnog oblika života kod starijih ljudi trebalo ispitivati u daljim istraživanjima.


Zbornik radova

30 31


Literaturade Rivera, G. J.L., de las Cuevas, C., Gracia-Marco, R., Henry-Benítez, M., Rodríguez-

Pulido, F., L. Monterrey, A.L., (1991). Age, Sex, and Marital Status Diffferences in Minor Psychiatric Morbidity, European Journal of Psychiatry, 5(3), 166-176.

Derogatis, L.R., Culpepper, W.J. (2004). Screening for psychiatric disorders, In M.E. Maruish (Ed.), The use of psychological testing for treatment planning and outcome assessment (3rd ed., Vol. 1, pp. 65–110.), Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Derogatis, L.R., Fitzpatrick, M. (2004). The SCL-90-R, the Brief Symptom Inventory (BSI), and the BSI-18. In M. E. Maruish (Ed.), The use of psychological testing for treatment planning and outcomes assessment (3rd ed.): Volume 3. Instruments for adults (pp. 1-41.), Mahwah, NJ: Erlbaum.

Derogatis, L.R., (2004). SCL-90-R, In W.E. Craighead & C.B. Nemeroff (Ed.), The con-cise Corsini encyclopedia of psychology and behavioral science (3rd ed., pp. 855-856.), Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, Inc.

Despot – Lučanin, J., (2003). Iskustvo starenja, Jastrebarsko: Naklada Slap.

Groth – Marnat, G. (2009). Handbook of Psychological Assessment (5th edition, pp. 581-587.), Hoboken, NJ: John Wiley and Sons, Inc.

Havelka, M. (1998). Zdravstvena psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Ivanov, L. (2006). Procesi prilagodbe u odrasloj dobi, U: K. Lacković-Grgin, Ćubela Adorić, V. (Ur.), Odabrane teme iz psihologije odraslih, Jastrebarsko, Naklada Slap, 99-122.

McCrae. R., (1989). Age Differences and Changes in the Use of Coping Mechanisms, Journal of Gerontology: SOCIAL SCIENCES, 44(6),161-169.

Norman, G. (2010). Likert scales, levels of measurement and the “laws” of statistics. Advances in Health Sciences Education, 15:625-632.

Steinbach, U., (1992). Social Network, Institutionalization, and Mortality Among Elderly People in the United States, Journal of Gerontology: SOCIAL SCIENCES, 47(4), 183-190.

Štambuk, A., (2001). Procjena psihičkog stanja starijih osoba u domu umirovljenika skalom SCL-90-R. Društvena istraživanja, 10, 503-526.

http://www.slobodnaevropa.org/content/medjunarodni_dan_starijih_osoba_bih/2174095.html

Whitbourne, S.K. (2007). Adaptation. In J.E. Birren, Encyclopedia of Gerontology (2nded., pp.29-36.), San Diego, University of California, Elsevier Inc.

PSYCHOSOCIAL ADAPTATION OF RESIDENTS IN GERONTOLOGY CENTER SARAJEVO

AbstractDisorders in psychosocial adaptation are one of the dominant characteristics of aging. Research of psychological state during the institutional adaptation is impor-tant for mental disorders prevention so as to improve the life quality in the institu-tion. Change of residence causes discomfort at any age, but is particularly difficult in the old age. For the elderly residence change is often accompanied by social iso-lation and adjustment problems. The aim of this study was to examine the con-tribution of sociodemografic features, functional status and length of stay in the institution to the variance explanation of Gerontology Center Sarajevo residents’ psychosocial adaptation. Psychosocial adaptation was operationalized through 9 primary dimensions: somatization, obsessive-compulsiveness, interpersonal sensi-tivity, depression, anxiety, hostility, phobic anxiety, paranoid ideation and psycho-ticism. This study included 134 residents (70 women and 64 men), average age 79 (59-106 years). According to the results of regression analysis gender (β = -.242, p < 0.01) and age (β = .210, p < 0.05) are significant predictors of anxiety, functional status (mobility) is significant predictor of phobic anxiety (β = - .194; p < 0.05), while SES (β = -.292, p < 0.01) and length of stay in institution (β = .215, p < 0.05) proved to be significant predictors of general symptoms. The results are partly in line with the results of similar studies and may contribute to the understanding of these issues and to the treatment programs creation.

Keywords: elderly, psychosocial adaptation, institutionalization.


Zbornik radova

32 33


NEKE PSIHOFIZIOLOŠKE REAKCIJE NA TJELESNO OPTEREĆENJE U PREDMENSTRUALNOJ I FOLIKULARNOJ FAZI CIKLUSA

Ivona Čarapina1 Sveučilište u Mostaru

Filozofski fakultet Odsjek za psihologiju

SažetakDosadašnja istraživanja su pokazala varijacije nekih fizioloških varijabli i efikasnosti kao i subjektivne procjene težine zadataka za vrijeme različitih faza menstrualnog ciklusa. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati neke psihofiziološke reakcije na tjelesno opterećenje u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi menstrualnog ciklusa. Ispitivanje je provedeno na 16 ispitanica prosječne dobi 22 godine, (M=21,67 sd=1,55) s regu-larnim menstrualnim ciklusima koje nisu koristile oralnu kontracepciju, za vrijeme predmenstrualne i folikularne faze menstrualnog ciklusa. Svaka situacija je uključi-vala procjenu aktivacije na Thayerovoj AD-ACL skali, nakon čega je slijedila izvedba 8 zadataka (težina od 5 do 12 njutna) na bicikl ergometru. Puls i subjektivna pro-cjena težine zadataka na Borgovoj skali su izmjerene neposredno nakon izvedbe. Obradom rezultata utvrđeni su utjecaji težine zadataka i faze menstrualnog ciklusa na puls i subjektivnu procjenu težine zadataka. Naime, s povećanjem težine zada-taka puls i subjektivna procjena težine zadataka rastu. Puls, subjektivna procjena težine zadataka i visoka aktivacija su više u predmenstrualnoj fazi koju karakteri-zira niska razina estrogena. Rezultati ovog istraživanja u skladu su s rezultatima nekih dosadašnjih istraživanja.

Ključne riječi: menstrualni ciklus, subjektivna procjena, aktivacija

1 [email protected]


Zbornik radova

34 35


UvodMenstrualni ciklus žena traje oko 28 dana i predstavlja razdoblje između dvije menstruacije. Unutar ciklusa razine spolnih i gonadotropnih hormona variraju. Regulacija ciklusa je složen proces koji uključuje djelovanje hipotalamusa, adenohi-pofize i ovarija. Na osnovi razine folikulstimulirajućeg hormona (FSH), luteinizira-jućeg (LH), estrogena i progesterona menstrualni ciklus se dijeli na pet faza:

1. Menstrualna faza: obuhvaća razdoblje od početka do kraja menstrualnog krvare-nja (prosječno trajanje oko pet dana), karakterizira je smanjena razina estrogena i progesterona u organizmu.

2. Folikularna faza ili preovulacijska faza: traje od kraja menstrualnog krvarenja do ovulacije. U ovoj fazi u jednom Graafovom folikulu jajnika počinje sazrijevanje jajne stanice. Početkom ove faze dolazi do postupnog rasta estrogena koji doseže maksi-malne vrijednosti samim koncem faze, te potom opada. Otprilike paralelno s počet-kom pada razine estrogena, razine hormona luteinizacije (LH) i folikulstimuliraju-ćeg hormona (FSH) počinju naglo rasti.

3. Ovulacijska faza: Centralna promjena u menstrualnom ciklusu je ovulacija (14. dan ciklusa), za vrijeme koje dolazi do pucanja folikula na rubu jajnika i izbaciva-nja jajne stanice u jajovod. Adenohipofiza pojačano luči FSH i LH, koji pripremaju maternicu za implataciju oplođenog jajašca. Folikuli također počinju otpuštati veće količine estradiola. Nakon ovulacije dolazi do povećanog lučenja progesterona.

4. Luteinska faza: obuhvaća razdoblje nakon ovulacije do dvadeset i šestog dana ciklusa, karakterizira je povećana sekrecija estrogena i progesterona. U ovoj fazi razina estrogena je viša no prije ovulacije, ali ipak niža u odnosu na ovulacijsko raz-doblje. Pod utjecajem LH, folikularne stanice se pretvaraju u luteinske stanice, te iz ostatka Graafovog folikula nastaje corpus luteum (žuto tijelo), koje intenzivno poči-nje lučiti progesteron, koji opet potiče žljezdane stanice jajnika na lučenje estrogena.

5. Predmenstrualna faza: U predmenstrualnoj fazi, koja traje od 26. do 28. dana ciklusa, započinje propadanje žutoga tijela. Naime, dvanaestog dana nakon ovula-cije, dolazi do njegovog smanjenja, te prestanka izlučivanja progesterona, kao i estro-gena. U ovoj fazi razine obaju hormona naglo padaju, što uvjetuje početak novog menstrualnog krvarenja, čime ujedno započinje i novi menstrualni ciklus (Pinel, 2002). Iako su hormonalne promjene tijekom menstrualnog ciklusa normalne ciklične biološke pojave, one ipak značajnom broju žena mogu predstavljati manje ili veće poteškoće u pojedinim fazama ciklusa. Cikličke promjene spolnih hormona su u osnovi različitih poteškoća na psihosomatskom i bihevioralnom planu, kao što su promjena raspoloženja, pojava abdominalnih bolova, varijacija u efikasnosti, somatskih problema (Šimić, 1998). Poznato je da estrogen i progesteron sudjeluju u regulaciji raspoloženja, kognitivnih procesa i različitih oblika ponašanja. Tako se npr. pokazalo da estrogen djeluje ekscitirajuće, a progesteron inhibicijski na živčani sustav (Moir i Jessel, 1995., prema Šimić i Manenica, 1998). Estrogen i progeste-ron također utječu na neurotransmiterske sustave: kolinergični, dopaminergični i

serotonergični (Sherwin, 2003). Efekti koje estrogen ima na senzomotoričke spo-sobnosti pripisuju se upravo njegovoj interakciji s dopaminergičnim (Jennings, 1998), a efekti koje ima na raspoloženje interakciji sa serotonergičnim sustavom (Sherwin, 2005). Interakcija estrogena s dopaminergičnim neurotransmiterskim sustavom može utjecati na senzomotoričke funkcije jer je dopamin jedan od glavnih neurotransmitera ekstrapiramidalnog motoričkog sustava, koji je važan u regulaciji pokreta (Jennings, 1998). Ekscitacijski efekti estradiola (najpoznatija vrsta estro-gena) objašnjavaju se njegovim utjecajem na glutamat, ekscitacijski neurotran-smiter, koji izlučuju neuroni kore velikog mozga (Smith, 1999., Jennings, 1998). Interakcija estrogena i serotonergičnog sustava dovode do promjena raspoloženja tijekom menstrualnog ciklusa. Ovaj hormon djeluje na nekoliko načina: povećava razgradnju monoaminoksidaze (enzim koji katabolizira serotonin), povećava broj receptora za serotonin te pospješuje ponovni unos serotonina u sinapsu (Sherwin, 2003; Sherwin 2005). Rezultat navedenoga je poboljšano raspoloženje i odsustvo anksioznosti tijekom razdoblja povećane razine estrogena. Klasična eksperimen-talna paradigma pri ispitivanju aktivacijskih utjecaja spolnih hormona jest testi-ranje ispitanica u dvije faze menstrualnog ciklusa (menstrualna i kasna folikularna faza), u kojima su razlike u razinama hormona najveće. Najčešće se radi o posrednoj mjeri razine spolnih hormona, preko rednog broja dana u menstrualnom ciklusu, ali u nekim od tih istraživanja korištene su i pouzdanije mjere, radioimunološke analize krvi ili sline, koje su potvrdile da razine spolnih hormona zaista variraju u skladu s pretpostavljenom krivuljom (Hampson, 1990; prema Hromatko, 2001). Interakcija estrogena i progesterona i neurotransmiterskih sustava utječe na uku-pnu razinu aktivacije središnjeg živčanog sustava (Smith i sur., 1999). Povećano lučenje navedenih hormona pred kraj folikularne pa sve do luteinske faze utječe na ukupnu pobuđenost organizma te je kroz to razdoblje na višoj razini u odnosu na ostale faze ciklusa. Prema klasičnoj teoriji aktivacije, stupanj aktivacije uglav-nom je determiniran interakcijskom aktivnošću retikularne formacije i korteksa, a on u mnogome određuje efikasnost pojedinca u različitim aktivnostima. Sličan je i pojam «arousala» koji se odnosi na kortikalnu pobuđenost organizma (Thayer, 1978, prema; Lacković-Grgin i sur., 2002). Dimenzije aktivacije, prema Thayeru, su opća i visoka aktivacija. Prva se odnosi na pobuđenost i energičnost, te korelira s tjelesnom aktivnošću i različitim aspektima kognicije, dok je druga povezana s emo-cijama i reakcijama na stres. Nadalje, Thayer (prema Lacković-Grgin i sur., 2002.) naglašava da, kada je riječ o srednjim stupnjevima aktivacije, ove dvije dimenzije su u pozitivnoj korelaciji, ali su negativno korelirane kada su procjene aktivacije visoke. Sukladno teoriji aktivacije može se očekivati najbolji učinak u stanju opti-malne, srednje razine pobuđenosti, što se posebice odnosi za jednostavnije zadatke. U istraživanju Asso i Braier (1982, prema Šimić i Manenica, 1998), koristeći objek-tivne i subjektivne indikatore aktivacije utvrđeno je da je aktivacija autonomnog živčanog sustava bila na znatno većoj razini u predmenstrualnoj nego u drugim fazama, dok je aktivacija središnjeg živčanog sustava bila znatno veća u ostatku ciklusa nego u predmenstrualnoj fazi, a to je u skladu s promjenama estrogena. Istraživanja o povezanosti menstrualnih faza s razlikama u snazi mišića pokazala


Zbornik radova

36 37


su kontradiktorne rezultate zbog metodoloških razlika. Snaga mišića koja se gubi s početkom menopauze, navodila je istraživače na spekulacije da estrogen možda ima inotropne utjecaje na snagu mišića. Estrogen, kako je smatrano, ima pozitivan utjecaj na snagu mišića, što se očituje za vrijeme folikularne faze neposredno prije ovulacije. Mnogo sportašica izvještava o lošijoj izvedi za vrijeme predmenstrualne i menstrualne faze, u odnosu na folikualrnu i lutealnu fazu (Mohesenzadeh, 2011). Rezultati istraživanja koja su se bavila programiranjem treninga pokazuju da se lošiji rezultati postižu u predmenstrualnoj fazi, a bolji nakon završetka menstru-acije. U nekim slučajevima se primjenjuje i preuranjeno izazivanje menstruacije ili njeno odgađanje u skladu s kalendarom natjecanja. Također, pokazano je i da jako veliko ukupno opterećenje može biti uzrok poremećaja i nepravilnosti u menstru-alnom ciklusu (Prior i sur. 1992; prema; Peterson i sur., 1995), pa i to treba uzeti kao razlog za dodatnu opreznost u doziranju opterećenja. Dosadašnja ispitivanja ukazala su i na značajne promjene srčane frekvencije i krvnoga tlaka tijekom različi-tih faza menstrualnog ciklusa. Značajno veće vrijednosti pulsa i sistoličkog krvnog tlaka dobivene su u predmenstrualnoj i menstrualnoj fazi ciklusa, kada su razine spolnih hormona u organizmu niske (Choi i Salmon 1995, Proroković i Gregov 1997, Šimić i Manenica 1998).

Budući da su dosadašnja istraživanja ukazala da su cikličke promjene spolnih hor-mona u osnovi različitih poteškoća na psihosomatskom i bihevioralnom planu, praktične implikacije navedenih problema u ovom istraživanju bi se ogledale u uva-žavanju specifičnosti funkcioniranja ženskog organizma koja se odnose na men-strualni ciklus. Nadalje, dobio bi se detaljniji uvid o psihofiziološkom funkcionira-nju sportašica za vrijeme različitih faza menstrualnog ciklusa.

Cilj Ispitati neke psihofiziološke reakcije na tjelesno opterećenje u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa.

HipotezaBudući da su dosadašnja istraživanja pokazala da dolazi do varijacija efikasnosti u različitim fazama menstrualnog ciklusa, mogu se očekivati razlike u nekim psihofi-ziološkim reakcijama na tjelesno opterećenje u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa.

Problemi1. Izmjeriti puls ispitanica u stanju mirovanja u predmenstrualnoj i folikularnoj

fazi ciklusa.2. Utvrditi opću i visoku aktivaciju u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa.

3. Utvrditi puls i subjektivnu procjenu opterećenja na bicikl ergometru u pred-menstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa.

4. Ispitati eventualne razlike u pulsu i subjektivnoj procjeni opterećenja na bicikl ergometru u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa.

MetodaIspitanice:

Predispitivanje: N=16 ispitanica, studentica Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Mostaru prosječne dobi od 22 godine (M=21,67 sd=1,55).

Ispitivanje: N=16 ispitanica koje su zadovoljavale uvjete istraživanja; da imaju sta-bilno duge menstrualne cikluse (28-30 dana), te da ne koriste oralnu kontracepciju ni hormonalnu terapiju (zbog moguće interakcije između sintetičkih estrogena s prirodnim).

Pribor

1. Digitalni tlakomjer za uporabu na zapešću za mjerenje pulsa

2. Bicikl ergometar koji posjeduje magnetni sustav opterećenja, čija veličina varira od pet do 12 njutna. Sastavni dio bicikl ergometra je i računalo s LCD ekranom koji prikazuje brzinu okretanja pedala (km/h), prijeđenu udaljenost (km), vrijeme (s) i potrošnju kalorija.

3. Borgova skala procjene od 21 stupnja za procjenu opterećenja Jedno-dimenzionalna poluopisna skala od 0 do 20 stupnjeva gdje nula označava situaciju bez opterećenja, a 20 neizdrživo teško.

4. Thayerove liste za ispitivanje razine aktivacije koja se sastoji od 14 pridjeva koji predstavljaju mjeru opće i visoke aktivacije (Lacković-Grgin i sur., 2002).

Postupak

Predispitivanje: N=16 ispitanica, studentica Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Mostaru prosječne dobi od 22 godine (M=21,67 sd=1,55).

Predispitivanje je provedeno u cilju određivanja adekvatnog vremenskog razmaka između obavljanja zadataka na bicikl ergometru različitih opterećenja. Ispitanicama je izmjeren puls u stanju mirovanja. Nakon toga, svaka od njih je obavljala osam zadataka opterećenja od pet do 12 N na bicikl ergometru, u trajanju od tri minute, brzinom okretanja od 10 km/h. Nakon svakog zadatka ispitanicama je, nekoliko puta (zaredom) izmjeren puls. Između zadataka ispitanicama je bilo potrebno (u prosjeku) 12 minuta odmora, da se razina pulsa vrati na razinu koju je iznosila u stanju mirovanja, te se 12 minuta uzelo kao adekvatan vremenski razmak između obavljanja zadataka u glavnom dijelu ispitivanja.


Zbornik radova

38 39


Ispitivanje: U predmenstrualnoj i folikularnoj fazi, ispitanice su ispunile Thayerov upitnik za procjenu razine aktivacije. Nakon toga, svaka od njih je obavljala osam zadataka opterećenja od pet do 12 N na bicikl ergometru, u trajanju od tri minute brzinom okretanja od 10 km/h. Nakon obavljanja svakog zadatka ispitanicama je izmjeren puls te su procijenile težinu zadataka na Borgovoj skali. Između zada-taka ispitanice su imale 12 minuta odmora. Ispitivanje je provedeno između 10.00 i 14.00 h, u dvije različite faze menstrualnog ciklusa: u kasnoj folikularnoj 12. odnosno 14. dan ciklusa (kada je visoka razina estrogena) i predmenstrualnoj fazi, 26. odnosno 28. dan ciklusa (kada su razine estrogena i progesterona u organizmu niske). Predmenstrualna faza za obavljanje zadataka je odabrana zbog same prirode zadatka (menstrualna se nastojala izbjeći zbog eventualnih fizičkih neugodnosti ispitanica tijekom obavljanja zadataka). Svaka od ispitanica obavijestila je istraži-vača o prvom danu menstruacije, čime se nastojalo kontrolirati da je ispitivanje u predmenstrualnoj fazi provedeno u pravom trenutku. Polovina ispitanica (N=8) započela je s radom prvo u folikularnoj fazi, potom u predmenstrualnoj, a druga polovina (N=8) obrnutim redoslijedom. Težina zadataka koje su ispitanice obavljale rotirane su po principu latinskog kvadrata.

RezultatiT-testom testirano je postoje li razlike u pulsu u stanju mirovanja tijekom predmen-strualne i folikularne faze menstrualnog ciklusa. Utvrđeno je da je puls veći u pred-menstrualnoj fazi u odnosu na folikularnu fazu ciklusa u stanju mirovanja (Tablica 1). Budući da su se vrijednosti pulsa razlikovale u stanju mirovanja između dvije faze ciklusa, daljnja obrada se izračunavala na rezidualnim vrijednostima pulsa. Rezidualne vrijednosti pulsa su izračunate na način da su se od vrijednosti pulsa dobivenih nakon obavljanja zadataka različite težine na bicikl ergometru oduzele vrijednosti u stanju mirovanja (za svaku od faza). Dvosmjernom analizom varijance (Tablica 2) utvrđene su značajne razlike u rezidualnim vrijednostima pulsa nakon obavljanja zadataka različite težine u funkciji težine zadataka u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa. Rezidualne vrijednosti pulsa su veće u folikualrnoj fazi u odnosu na predmenstrualnu fazu nakon obavljanja zadatka težine od osam N. Dvosmjernom analizom varijance utvrđene su razlike u subjektivnoj procjeni težine zadataka u funkciji težine zadataka u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa (Tablica 4). Subjektivne procjene su veće u funkciji povećanja težine zadataka, te su veće u predmenstrualnoj fazi u odnosu na folikularnu fazu ciklusa. Dvosmjernom analizom varijance utvrđeno je da se razina opće aktivacije nije značajno razlikovala s obzirom na faze ciklusa, dok je razina visoke aktivacije bila viša u predmenstrual-noj fazi u odnosu na folikularnu (Tablica 4).

Tablica 1. Testiranje značajnosti razlika u pulsu između predmenstrualne i folikularne faze ciklusa u stanju mirovanja

VarijablaPredmenstrualna

fazaFolikularna

faza t-test

M sd M sd df t pPuls 86,25 5,04 72,31 6,23 15 7,11 <0,05*

Tablica 2. Dvosmjerna ANOVA za rezidualne vrijednosti pulsa (frekvencija/min) u funkciji težine zadataka i faza menstrualnog ciklusa

Df F pfaza ciklusa 1 5,081 <0,05*

težina zadatka 7 432,972 <0,05*interakcija 7 4,387 <0,05*

Tablica 3. Dvosmjerna ANOVA subjektivne procjene težine zadataka (Borgova skala) u funkciji težine zadataka i faza menstrualnog ciklusa

Df F pfaza ciklusa 1 152,350 <0,05*

težina zadatka 7 344,810 <0,05*interakcija 7 4,396 <0,05*

Tablica 4. Dvosmjerna ANOVA za opću i visoku aktivaciju (Thayerova AD-ACL skala za procjenu aktivacije) u predmenstrualnoj i kasnoj

folikularnoj fazi menstrualnog ciklusa

Df F pfaza ciklusa 1 2,094 <0,05*aktivacija 1 2,813 <0,05*

interakcija 1 22,311 <0,05*

DiskusijaIako su hormonalne promjene tijekom menstrualnog ciklusa sasvim normalne ciklične biološke pojave, one ipak značajnom broju žena mogu predstavljati manje ili veće poteškoće u pojedinim fazama ciklusa. Cikličke promjene spolnih hormona su u osnovi različitih poteškoća na psihosomatskom i bihevioralnom planu, kao što su promjena raspoloženja, pojava abdominalnih bolova, varijacija u efikasno-sti, somatskih problema (Šimić, 1998). Na osnovi dosadašnjih istraživanja, koja su pokazala da se tijekom menstrualnog ciklusa mijenja kako raspoloženje, tako i efikasnost, postavljena je hipoteza da će se psihofiziološke reakcije na tjelesno


Zbornik radova

40 41


opterećenje u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa razlikovati. U istraživa-nju se kao fiziološki parametar uzimao puls. Rezultati ukazuju da se puls izmjeren u stanju mirovanja razlikuju s obzirom na fazu ciklusa u kojoj se ispitanice nalaze. Utvrđen je veći puls (Slika 2, Tablica 1) u stanju mirovanja u predmenstrualnoj fazi u odnosu na folikularnu. Navedeni podaci su u skladu s nekim prijašnjim istraživa-njima gdje su značajno veće vrijednosti pulsa i sistoličkog krvnog tlaka dobivene u predmenstrualnoj i menstrualnoj fazi ciklusa, kada su razine spolnih hormona u organizmu niske (Choi i Salmon 1995, Proroković i Gregov 1997, Šimić i Manenica 1998). Razlozi povišene razine pulsa u predmenstrualnoj fazi se mogu pripisati i nekim negativnim emocionalnim promjena karakterističnim za tu fazu, kao što su povišena razina anksioznosti, depresije i negativnih raspoloženja (Aganoff i Boyle, 1994).

Slika 1. Promjene pulsa u stanju mirovanja i nakon obavljanja zadataka različite težine u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa

Rezidualne vrijednosti pulsa gotovo linearno rastu s povećanjem težine zadataka u obje faze ciklusa (Slika 3). Rezidualne vrijednosti pulsa su veće u folikualrnoj fazi u odnosu na predmenstrualnu fazu nakon obavljanja zadatka od osam N (Slika 3, Tablica 2). Jedno od ograničenja ovog istraživanja može se pripisati tome da se puls mjerio pomoću digitalnog tlakomjera koji je manje sofisticirana i precizna metoda. Srčana frekvencija je manje pouzdana kao indikator opterećenja, jer je pod utjeca-jem mnogih faktora, uključujući emocionalni stres, nervozu, kofein, ili rad u vrućoj okolini (Spurr i sur., 1988, prema; DiDomenico, 2003). Sofisticiranije podatke pru-žaju mjere sinus aritmije (tzv. R-R intervali) kao što je korišteno u nekim prijašnjim istraživanjima (npr. Slavić, 2002). Budući da je puls varijabla ‘osjetljiva’ na promjene u okoline te je velik broj faktora koji su mogli utjecati na dobivene vrijednosti,

svakako bi u budućim istraživanjima trebalo obratiti pozornost na npr. kontinui-rano registriranje R-R intervala s pomoću Data Logging sustava.

Slika 2. Promjene pulsa u stanju mirovanja u predmenstrualnoj i folikularnoj fazi ciklusa

Slika 3. Promjene rezidualnih vrijednosti pulsa (frekvencija/min) u funkciji težine zadataka u predmenstrualnoj i kasnoj folikularnoj fazi ciklusa


Zbornik radova

42 43


Subjektivna procjena težine zadataka raste kako se objektivno povećava težina zadataka (Slika 4, Tablica 3), kao što je utvrđeno i u nekim dosadašnjim istraživa-njima (Čarapina i Šimić 2011, Nikolić i Šuto, 2005). Naime, procjene na Borgovoj skali pokazale su se osjetljivima na promjene u tjelesnom naporu (Borg, 1972; 1973; 1978; Manenica i Slavić 2002, prema; Nakić, 2006). Subjektivna procjena se razlikuje i s obzirom na fazu ispitivanja (Slika 4), te su veće vrijednosti subjek-tivne procjene utvrđene u predmenstrualnoj fazi. Razlozi dobivenog se vjerojatno mogu pripisati i tome da je za predmenstrualnu fazu ciklusa karakterističan pred-menstrualni sindromom (PMS), menstrualna bol, nagomilavanje vode u tijelu, te općenito negativne promjene raspoloženja koje se sve odražavaju na subjektivnom planu. Subjektivna procjena kao parametar diferencira ispitanike na svim težinama zadataka, te se subjektivna procjena kao parametar pokazala osjetljivom i na težinu zadataka i fazu ciklusa. Povećanjem vrijednosti pulsa, raste i subjektivna procjena što upućuje da subjektivna procjena kao indikator opterećenja predstavlja integri-ran odraz svih zahtjeva rada.

Slika 4. Promjene subjektivne procjene težine zadataka u funkciji težine zadataka u predmenstrualnoj i kasnoj folikularnoj fazi menstrualnog ciklusa

Osim jednodimenzionalne Borgove skale u ispitivanju je korištena i Thayerova lista za ispitivanje razine aktivacije koja se sastoji od 14 pridjeva koji predstavljaju mjeru opće i visoke aktivacije. Prva se odnosi na pobuđenost i energičnost, te korelira s tjelesnom aktivnošću i različitim aspektima kognicije, dok je druga povezana s emocijama i reakcijama na stres (prema Lacković-Grgin i sur., 2002). Razine opće aktivacije nisu se značajno razlikovale s obzirom na faze ciklusa, dok je razina visoke

aktivacije viša u predmenstrualnoj fazi u odnosu na folikularnu (Slika 5, Tablica 4). Visoka aktivacija povezuje se s uznemirenošću, anksioznošću, strahom, a ti isti fak-tori se povezuju s predmenstrualnom fazom. Visoka aktivacija povezana je i s nega-tivnim afektivnim tonom, te sa smanjenom učinkovitošću, što se očitovalo i u ovom istraživanju. Negativne emocionalne promjene karakteristične za predmenstrualnu fazu povezane su i s navedenim porastom pulsa.

Zaključno se može kazati da se tjelesno opterećenje jasno reflektiralo u mjerenim parametrima. Pri tome se najjasnije odrazilo na subjektivnu procjenu. Ovo istraži-vanje, pored ostalih, potvrđuje prednost subjektivne procjene kao indikatora opte-rećenja. Rezultati također potvrđuju i neke prijašnje spoznaje istraživanja menstru-alnog ciklusa, te općenito o funkcioniranju žena u različitim fazama ciklusa. Faze sa smanjenom razinom estrogena djeluju na ukupnu izvedbu ispitanica u različitim vrstama zadataka (kognitivnim, psihomotornim, perceptivnim i sl.). Praktičnost dobivenih spoznaja se ogleda u primjeni u različitim ergonomijskim pristupima i ukazuju da se npr. prilikom programiranja treninga treba uvažiti i specifičnosti funkcioniranja ženskog organizma koja se odnose na menstrualni ciklus.

Slika 5. Promjene opće i visoke aktivacije u predmenstrualnoj i kasnoj folikularnoj fazi menstrualnog ciklusa

U budućim istraživanjima bi trebalo kontrolirati i neuroticizam kao crtu ličnosti, budući da se pokazalo da neurotične ispitanice imaju značajno veću frekvenciju pulsa, stanje anksioznosti, te da procjenjuju zadatke težima, a menstrualnu bol


Zbornik radova

44 45


intenzivnijom. Provedeno istraživanje, kao i većina drugih koja se bave ispitivanjem promjena različitih oblika ponašanja tijekom menstrualnog ciklusa, su longitudinal-nog tipa. Prednost ovakvog načina ispitivanja jest u tome što se u svim fazama radi o istim ispitanicima, pa se može očekivati ukupno manji varijabilitet rezultata po fazama. Nedostaci su vremenska neekonomičnost, posebno sa stajališta ispitanica.

ZaključakPuls izmjeren u stanju mirovanja tijekom menstrualnog ciklusa je veći u predmen-strualnoj fazi nego folikularnoj fazi ciklusa. Razina opće aktivacije nije se značajno razlikovala među dvjema fazama, razina visoke aktivacije je viša u predmenstrual-noj fazi. Puls i subjektivna procjena težine zadataka se povećavaju u funkciji poveća-nja težine zadataka. Vrijednosti pulsa nakon obavljanja zadataka su više u folikular-noj fazi, dok je subjektivna procjena težine zadataka viša u predmenstrualnoj fazi.

LiteraturaAganoff, A. Julie, Boyle, J. Gregory (1994). Aerobic exercise, mood states and menstrual

cycle symptoms. Journal of Psychosomatic Research 38 (3), 183-192

Choi PYL, Salmon P. (1995). Stress responsivity in exercisers and nonexercisers during different phases of the menstrual cycle. Social Science Medical Journal 41, 769-77

Čarapina I., Šimić N. (2011). Promjene rezidualnog mentalnog kapaciteta u funkciji pro-mjena težine zadataka, Zbornik radova II Kongres psihologa BIH

DiDomenico, A. T. (2003). An investigation on subjective assessments of workload and postural stability under conditions of joint mental and physical demands. PhD Thesis., Blacksburg,Virginia. Preuzeto 21.05.2012. sa http://scholar.lib.vt.edu/theses/available/etd-07232003-213904/

Hromatko, I. (2001). Utjecaj estrogena na shvaćanje prostornih odnosa, perceptivnu brzinu i fine motoričke sposobnosti. Suvremena psihologija 4, 1-2

Jennings, P.J. (1998). Estrogen and sequential movement. Behavioral Neuroscience, 112, (1), 154-159.

Lacković-Grgin, K. (2002). Zbirka psihologijskih skala i upitnika, Sveučilište u Zadru

Mohesenzadeh, I. (2011). Comaprison of mode of exercise and physiological respon-ses in menstrual cycle of active females. World Applied Sciences Journal, 12 (9), 1605-1609.

Nakić, S. (2006.) Kvantifikacija težine mentalnih zadataka, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zadru

Nikolić, M., Šuto, A. (2005): Working stress and strain in Fitts tapping task. Alps-Adria Conference in Psychology. 7, 2005, Zadar

Peterson, J.A., Bryant, C.X., Peterson, S.L. (1995). Strength Training for Women, Human Kinetics, USA.

Pinel, J.D.J. (2002). Biološka psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap

Proroković A., Gregov LJ. (1997). The relationship between some psychophysiological changes during the menstrual cycle. Medica Jadertina 6, 5-17.

Sherwin, B.B. (2003). Estrogen and cognitive functioning in women. Endocrine review, 24(2), 133-151

Sherwin, B.B. (2005). Estrogen and mood in women, Endrocrinologist. 3, 180-185.


Zbornik radova

46 47


Slavić, A. (2002). Promjene parametara sinus aritmije u funkciji promjena rezidualnog men-talnog kapaciteta, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zadru

Smith, M.J., Keel, B.A. (1999). Menstrual cycle effects on cortical excitability. Neurology, 53, 2069-72

Šimić, N., Manenica, I. (1998). Promjene nekih psihofizioloških varijabli tijekom men-strualnog ciklusa. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 36: 79-90

Šimić N. (1998). Neuroticizam i psihofiziološke promjene tijekom menstrualnog ciklusa. Medica Jadertina 6, 5-20

SOME PSYCHOPHYSIOLOGICAL REACTIONS TO PHYSICAL EXERTION DURING

PREMENSTRUAL AND FOLLICULAR PHASE OF THE CYCLE

Ivona Čarapina12

Department of Psychology Faculty of Phylosphy University of Mostar

AbstractSome previous studies have shown variations of some physiological variables and efficiency as well as subjective assessment of task difficulty during different phases of menstrual cycle. The aim of this study was to examine psychophysiological reac-tions on corporal exertion during premenstrual and follicular phase of menstrual cycle. A group of 16 female subjects average age 22 years (M=21,67 sd=1,55) with regular menstrual cycles and not using oral contraceptives participated in this study during their premenstrual and follicular phase of the menstrual cycle. Each situa-tion included activation self-assessment on Thayer’s AD-ACL scale followed with performance of eight tasks (five to twelve newtons of difficulty/exertion) on cycle ergometer. Heart rate and task difficulty assessment on Borg’s scale were measured immediately after performance. Data analysis confirmed effects of menstrual cycle and task difficulty on heart rate and subjective assessment. Namely, with higher difficulty level heart rate and subjective values increased. Heart rate, task difficulty assessment and high activation assessment values were higher in premenstrual phase which is characterized with lower level of estrogen. Results of this research are similar with results of some previous research.

Keywords: menstrual cycle, subjective assessment, activation

[email protected]


Zbornik radova

48 49


PERCIPIRANA SOCIJALNA PODRŠKA, UČENIKOVO SAMOPOŠTOVANJE I OPTEREĆENJE U ŠKOLI KAO DETERMINANTE DEPRESIVNIH REAKCIJA MLAĐIH ADOLESCENATA

Amela Dautbegović1 Sibela Zvizdić Meco

Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

SažetakIstraživanjem su se nastojale utvrditi pojedine determinante depresivnosti mlađih adolescenata. Ispitan je odnos između prediktorskih varijabli (spol, samoefikasnost, samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazovanja roditelja, roditeljski nad-zor, percipirana socijalna podrška od obitelji, nastavnika i vršnjaka, dimenzije pri-snosti u prijateljstvu, učenikov doživljaj opterećenja u školi) i razine depresivnih reakcija mlađih adolescenata.

Istraživanje je provedeno tokom novembra i decembra 2009. godine na uzorku od 400 učenika VII i VIII razreda iz šest osnovnih škola Kantona Sarajevo. Uzorak čine 234 djevojčice i 166 dječaka, prosječne dobi 13.08 (SD=.76). Instrumenti: Skala opće samoefikasnosti, Rosenbergova skala samopoštovanja, Skala roditeljskog nad-zora, Modificirana skala percipirane socijalne podrške, Skala prisnosti u prijatelj-stvu, Skala opterećenja u školi, Birlesonova skala depresivnosti i Upitnik sociode-mografskih obilježja.

Prema rezultatima standardne regresijske analize prediktorske varijable percipi-rana socijalna podrška od vršnjaka, samopoštovanje, učenikov doživljaj opterećenja u školi, percipirana socijalna podrška od nastavnika i obitelji zajedno objašnjavaju 37% varijance kriterijske mjere depresivne reakcije. Koeficijent multiple korelacije između prediktorskih varijabli i kriterija iznosi .61 (F=17.04; p=.00). Percipirana

1 [email protected]


Zbornik radova

50 51


socijalna podrška od vršnjaka je statistički značajan prediktor sa najvećim doprino-som u objašnjenju depresivnih reakcija mlađih adolescenata (β=-.23; p=.00).

Ključne riječi: depresivne reakcije, mlađi adolescenti, percipirana socijalna podrška, samopoštovanje, opterećenje u školi

UvodIstraživanja razvoja, prirode i javljanja depresivnosti kod djece i adolescenata zapo-čela su još u radu Spitza i Wolfa (1946) te Bowlbya (1973) (Kazdin i Marciano, 1998). Međutim, sistematska istraživanja depresivnosti koja se javlja u periodu djetinjstva i adolescencije započela su osamdesetih godina 20. stoljeća kada su se istraživači slo-žili da su depresivni simptomi kod djece i adolescenata slični depresivnoj simptoma-tologiji odraslih (Kazdin i Marciano, 1998). Termin depresija koristi se za opisivanje širokog raspona emocija, simptoma i sindroma te poremećaja koji variraju u svojoj težini, trajanju i rasponu. Klinička slika depresije u adolescenciji je često specifična i karakterišu je i problemi u ponašanju, agresivnost, ljutnja, dosada, kao i somatski simptomi. Veoma često je teško prepoznati i razlikovati ¨simptome¨ puberteta od pravih simptoma depresivnog poremećaja. (Marković i sur., 2009). Manifestacija depresivnosti kod djece i adolescenata, kao i kod odraslih, može se prema slijedu javljanja podijeliti na tri fenomena: depresivno raspoloženje, depresivni sindrom i depresivni poremećaji (Bumber, 2005; Compas, 1997). Sada već malo zastarjele svjetske epidemiološke studije iznose da je incidencija depresije (Kashani i Sherman, 1988) kod predškolske djece 0.9%, kod školske djece 1.9%, a kod adolescenata 4.7%. Novija istraživanja pokazuju kako se u zapadnim zemljama kod približno 10% djece i mladih može govoriti o klinički značajnoj depresiji (Campbell, 2003; Dadds, 2007).

Djeca i adolescenti najčešće povremeno doživljavaju depresivno raspoloženje, osje-ćaju se žalosno, neraspoloženo, razočarano. Depresivno raspoloženje često je pove-zano s anksioznošću, ali se razlikuje po tome što je obrnuto povezano s pozitivnim raspoloženjem, dok anksioznost uopće nije povezana s pozitivnim raspoloženjem. Veselo se raspoloženje nikad ne javlja istovremeno s depresivnim, dok osoba može biti i vesela i anksiozna u isto vrijeme (Watson i Kendall, 1989; prema Živčić, 1993). Drugi fenomen je depresivni sindrom, a odnosi se na skup simptoma u području emocija i ponašanja koji se javljaju zajedno u prepoznatljivom i neslučajnom sklopu. Klinička depresija je teži i dugotrajniji fenomen koji uključuje depresivne simptome koji značajno ometaju aktivnosti u različitim životnim područjima (npr. školi, obi-telji). Prema rezultatima istraživanja iskustva s depresivnim poremećajima ima 5% djece te između 10 i 20% adolescenata (Kazdin i Marciano, 1998).¸

Važno je ukazati da se na depresivne simptome djece i adolescenata ne gleda kao na aspekte normalnog razvoja. Naime, do osamdesetih godina prošlog stoljeća, neki autori su smatrali da se depresivnost kod djece i adolescenata ne može pojaviti jer

je prekrivena psihoseksualnim i kognitivno-emocionalnim razvojem i nezrelom ličnošću, te problemima u ponašanju kao što je agresija (Reynolds, 1986; Kazdin i Marciano, 1998). Depresija je više nego poremećaj raspoloženja, te obuhvata sva područja funkcioniranja uključujući bihevioralnu, emocionalnu, somatsku i kogni-tivnu domenu. Depresivni poremećaj često izaziva životno opasne posljedice ako se ne dijagnosticira i ako se ne preveniraju moguće negativne posljedice. Depresivna djeca ponekad su pretjerano aktivna i agresivna. Kod adolescenata, depresija se povremeno manifestira kao negativizam, antisocijalno ponašanje i osjećaj neshva-ćenosti, dok kod starijih osoba češće zpažamo zaboravnost, gubitak pamćenja i dis-traktibilnost. Pojedinac rijetko pokazuje sve vidove depresije.

Kada su u pitanju teorijska razmatranja depresije, psihosocijalni modeli naglašavaju intrapsihičke, bihevioralne, kognitivne i interpersonalne uzročnike depresije. Prva objašnjenja o nastanku depresivnih poremećaja mogu se naći u okviru psihodinam-skog shvaćanja, a posebno se ističe pristup koji naglašava ulogu rane emocionalne privrženosti djeteta prema majci kao središnjeg konstrukta razvoja vulnerabilnosti za kasniju pojavu depresije (Blatt i Homann, 1992; Bowlby, 1980; Živčić, 1993). Bihevioralni pristup zastupa nekoliko modela depresije, a zajednička im je usmjere-nost na učenje, posljedice u okolini te nedostatak vještina.

Interpersonalna tumačenja nastanka depresije naglašavaju negativan uticaj soci-jalne interakcije na razvoj depresije, pretpostavljajući da depresivni pojedinci mogu doživjeti odbacivanje ili potaknuti kritike i smanjenu podršku obitelji ili vršnjaka. Kod depresivnih osoba često se primjećuje ovisnost o drugim osobama, one imaju želju za bliskim odnosima, ali i teškoće da ih održe. U razvoju dječije depresije zna-čajnu ulogu mogu igrati i socijalne interakcije u obitelji. Mnoge studije pažnju su usmjerile na obiteljske odnose, pretpostavljajući da takvi faktori imaju bitnu ulogu u psihopatologiji djeteta. Odnos majka – dijete kod depresivne djece obilježen je smanjenom kako komunikacijom tako i emocionalnom toplinom te manjom koli-činom vremena provedenog u zajedničkim aktivnostima. Odnos očeva i depresivne djece obilježen je također s više napetosti i manje topline (Davison i Neale, 1999; Puig–Antich i sur., 1985). Depresivna djeca manje su sposobna zadržati najboljeg prijatelja, a vršnjaci ih često zadirkuju. Također su zapaženi lošiji odnosi sa braćom i/ili sestrama. Iako postoji povezanost između socijalnih odnosa i depresije još uvi-jek nije u potpunosti jasno uzrokuju li slabe socijalne veze depresiju kod djece i mla-dih ili depresija dovodi do poremećaja u socijalnim odnosima ili možda neka treća varijabla uzrokuje oboje (Bumber, 2005).

Jedna od najpoznatijih kognitivnih teorija depresije je A. Beckova teorija (1967, 1985, 1987; Davison i Neale, 1999). Prema ovoj teoriji misaoni procesi imaju uzročnu ulogu u depresiji. Depresivne osobe osjećaju se tako kako se osjećaju zato što je njihovo razmišljanje usmjereno na negativna tumačenja. Prema Becku, u djetinjstvu i adolescenciji depresivne osobe stiču negativnu shemu zbog gubitka roditelja, neprekinutog slijeda tragičnih zbivanja, socijalnog odbacivanja od strane vršnjaka, prijekora od strane nastavnika ili depresivnog stava roditelja (Davison i Neale, 1999). Negativne sheme ili uvjerenja, koje stekne depresivna osoba,


Zbornik radova

52 53


aktiviraju se pri svakom susretu s novim situacijama što po nečemu podsjećaju na okolnosti pod kojima je shema naučena. Negativne sheme, zajedno s kognitivnim pristrasnostima ili iskrivljenjima odražavaju negativnu trijadu: negativne misli o sebi samome, o svijetu i o budućnosti. Glavna kognitivna iskrivljavanja depresivne osobe su: proizvoljno donošenje zaključaka, selektivno apstrahiranje, pretjerana generalizacija, te uvećavanje i umanjivanje. Seligmanov model naučene bespomoć-nosti (1975), koji pretpostavlja da se depresija javlja kao posljedica iskustava i oče-kivanja osobe da svojim ponašanjem ne utiče na ono što joj se događa u životu, također spada u kognitivne pristupe depresiji. Takva bespomoćnost vodi prema pasivnosti, teškoćama na socijalnom planu i drugim simptomima depresije. Brojne studije nedepresivne i blago depresivne djece nalaze da bespomoćni atribucijski stil značajno korelira s depresijom, pri čemu je ta povezanost izraženija kod starije djece i adolescenata (McClauley i sur., 1988; prema Živčić, 1994). Teorije životnih doga-đaja naglašavaju ulogu kognitivne procjene pojedinca, osobnih karakteristika, soci-jalne podrške i procesa suočavanja (Billings i sur., 1983; Lazarus i Folkman, 1984; Lewinsohn i sur., 1988, Thoits, 1983; Živčić, 1993).

Depresivne reakcije u ovom uzrastu posebno dolaze do izražaja u školskom kontek-stu. Iako se depresivna i nedepresivna djeca u pravilu ne razlikuju u postignućima na testovima općih intelektualnih sposobnosti, depresivna djeca dosljedno poka-zuju slabiji školski uspjeh, percipiraju preopterećenost školskim zahtjevima te imaju različite poteškoće u učenju (Cole, 1990; Kazdin i Marciano, 1998; Nolen-Hoeksema i sur., 1986). Uspjeh djece na standardiziranim testovima školskih postignuća je sla-biji što je izraženija depresivnost. Ostali problemi vezani uz školu uključuju veliku frekvenciju ponavljanja razreda, kašnjenja u školu, izostanaka, nedovršavanja domaćih zadataka te veliko nezadovoljstvo školom kod depresivne djece (Kazdin i Marciano, 1998; Lewinsohn i sur., 1994). Emocionalni problemi koji se manife-stiraju kroz globalnu psihološku nelagodu, anksioznost, psihosomatske smetnje ili depresiju smatraju se jednim od važnih uzroka odustajanja od daljeg obrazovanja (Gerdes i Mallinckrodt, 1994; Živčić-Bećirević i sur., 2007).

Međutim, bitno je naglasiti da bi povezanost između depresivnosti i teškoća u učenju mogla biti dvosmjerna. Slabiji školski uspjeh može biti znak i/ili uzrok i/ili posljedica depresivnosti. Ako neki drugi događaj (npr. problemi u obitelji) pota-kne teškoće u školi, depresija ih može slijediti i podržavati te na taj način zatvoriti depresivni krug. Npr. ako dijete počne doživljavati neuspjeh u školi ili ga vršnjaci počnu izazivati i slabije prihvatati zbog obiteljskih teškoća, ono se može osjećati nekompetentno, što pridonosi porastu depresivnih reakcija. Depresija može jače oslabiti školsko postignuće i socijalne vještine djeteta te na taj način podržavati i probleme u školi i samo depresivno raspoloženje. Školski neuspjeh može zauz-vrat negativno uticati na samopoštovanje djeteta, kao i povećanje broja depresivnih reakcija i neuspjeha u učenju (Bumber, 2005).

Učenička depresija može biti prolazna i trajna. Depresivna dinamika određuje oblik liječenja. Uz individualnu i grupnu psihoterapiju djece, u terapijske programe je važno uključiti i njihove roditelje. Poboljšanje odnosa roditelj-dijete dovodi do

smanjenja depresivne i anksiozne reakcije djeteta, a paralelno s time i do nestanka ili ublažavanja školskog neuspjeha koji terapeuti tretiraju kao važan simptom depresije (Bumber, 2005).

Ovo istraživanje je koncipirano s ciljem utvrđivanja determinanti depresivnosti mlađih adolescenata. Ispitan je doprinos pojedinih determinanti (spol, samoefika-snost i samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazovanja roditelja, roditelj-ski nadzor, percipirana socijalna podrška od obitelji, nastavnika i vršnjaka, dimen-zije prisnosti u prijateljstvu, učenikov doživljaj opterećenja u školi) u objašnjenju kriterijske mjere razina depresivnih reakcija mlađih adolescenata.

Polazi se od pretpostavke da postoji statistički značajna povezanost između deter-minanti (spol, samoefikasnost, samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazo-vanja roditelja, roditeljski nadzor, percipirana socijalna podrška od obitelji, percipi-rana socijalna podrška od vršnjaka, dimenzije prisnosti u prijateljstvu, percipirana socijalna podrška od nastavnika, učenikov doživljaj opterećenja u školi) i depresiv-nih reakcija mlađih adolescenata. S obzirom na teorijska razmatranja te dosadašnje rezultate istraživanja u ovom području, očekuje se da će značajni prediktori depre-sivnosti biti: ženski spol, niža razina samoefikasnosti, niža razina samopoštovanja, veći broj djece u obitelji, niži stepen obrazovanja roditelja, manji roditeljski nad-zor, niža razina percipirane socijalne podrške od obitelji, niža razina percipirane socijalne podrške od vršnjaka, niža razina poznavanja i dijeljenja u prijateljstvu, niža razina povjerenja i odanosti u prijateljstvu, niža razina percipirane socijalne podrške od nastavnika i doživljaj većeg opterećenje u školi.

Metoda istraživanjaUčesnici

U istraživanju je učestvovalo 400 učenika VII i VIII razreda iz šest osnovnih škola Kantona Sarajevo, pri tome 234 djevojčice (58.5%) i 166 dječaka (41.5%), prosječne dobi 13.08 (SD=.76). Od ukupnog uzorka 215 (53.8%) učesnika su polaznici sed-mog razreda, a 185 (46.3%) učesnika su osmi razred osnovne škole.

Od ukupnog broja učesnika N=400, 350 (87.5%) učesnika živi u potpunoj obitelji, 43 (10.8%) učesnika žive samo sa mamom, 2 (0.5%) učesnika žive sa tatom, a njih 5 (1.3%) sa nekim dugim. Najveći broj roditelja, učenika uključenih u istraživanje, ima završenu srednju školu (N=535), manji broj je visokoobrazovanih (N=187), te najmanji broj sa samo završenom osnovnom školom (N=62).

Instrumentarij

Samoefikasnost je ispitana Skalom opće samoefikasnosti Schwarzera i sur. (1997) koja mjeri opći i stabilan osjećaj osobne samoefikasnosti u suočavanju sa različitim stre-snim situacijama. Primijenjena je reducirana verzija skale koja sadrži deset čestica i koja je prevedena na više od dvadeset jezika, a u mnogim istraživanjima pokazala je


Zbornik radova

54 55


pouzdanost tipa unutarnje konzistencije između .75 i .90. Zadatak učesnika je bio da na skali Likertovog tipa, od četiri stepena, za svaku česticu procijeni u kojoj mjeri se ona odnosi na njega. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti u ovom istraživanju iznosi .82 (N=400).

Razina samopoštovanja ispitana je Rosenbergovom skalom samopoštovanja (1965), koja je namijenjena mjerenju globalne vrijednosne orijentacije prema sebi. Kratkoća skale i dobra unutarnja konzistencija čine je prikladnom za ispitivanja i u praktične i u znanstvene svrhe (Lacković-Grgin, 1994). Za potrebe istraživanja skala je modifi-cirana i prilagođena uzrastu mlađih adolescenata (Zvizdić, 2003), a sastoji se od 10 čestica. Zadatak učesnika je da na skali Likertovog tipa od četiri stepena procijeni u kojoj mjeri se navedena čestica odnosi na njega. Cronbach alpha koeficijent pouzda-nosti, dobiven primjenom ove skale, iznosi .77 (N=400).

U istraživanju je primijenjene i Skala roditeljskog nadzora, konstruisana za potrebe Houston Comunity Demonstration Project (1993). Za potrebe diplomske radnje Matković (2005) skala je prevedena i prilagođena. Čestice prvenstveno mjere stepen roditeljskog nadzora nad djecom. Skala sadrži devet čestica, a učesnici trebaju na skali Likertovog tipa (1=u potpunosti se slažem, 2=donekle se ne slažem, 3=donekle se slažem, 4=u potpunosti se slažem) procijeniti koliko se slažu sa svakom poje-dinom česticom. Visok konačan skor upućuje na visok nivo roditeljskog nadzora i kontrole. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti iznosi .59 (N=400).

U istraživanju je primijenjena modificirana verzija Skale percipirane socijalne podrške (Dubow i Ullman, 1989; Kulenović i Duraković, 1997; Zvizdić, 1998), koja sadrži 15 čestica i predviđena je za djecu osnovnoškolske dobi, dok originalna skala sadrži četiri subskale: subskalu percipirane socijalne podrške od prijatelja (od deset čestica), subskalu percipirane socijalne podrške od obitelji (od dvanaest čestica), subskalu percipirane socijalne podrške od vršnjaka (od devet čestica) i subskalu per-cipirane socijalne podrške od nastavnika (od deset čestica). Čestice se procjenjuju na skali od 1 (nikada) do 4 (uvijek), a ukupni rezultat se formira kao suma odgovora na svim česticama. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti skale iznosi .80 (N=400), a za subskale varira između vrijednosti .71 i .79.

Skala prisnosti u prijateljstvu (PUP) autorice R. Sharabany sadrži tri subskale: pozna-vanje i dijeljenje, prisnost u prijateljstvu te povjerenje i odanost. Pouzdanost cijele skale iznosi .81, a pouzdanost pojedinih subskala kreću se u vrijednostima od .78 do .88 (Lacković-Grgin, 2002). U ovom istraživanju primijenjene su dvije subskale, i to subskala povjerenje i odanost, te subskala poznavanje i dijeljenje. Obje subskale su skale Likertovog tipa od četiri stepena. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti za subskalu povjerenje i odanost iznosi .85 (N=400), a za subskalu poznavanje i dijeljenje .78 (N=400).

Za potrebe ovog istraživanja razvijena je skala putem koje se ispituje učenikov doživ-ljaj opterećenja u školi (UO – Zvizdić-Meco i Dautbegović, 2009). Skala se sastoji od 17 razumljivih čestica prilagođenih uzrastu mlađih adolescenata. Učesnici su na skali Likertovog tipa od 4 stepena (1=uopšte se ne slažem, 2=uglavnom se ne

slažem, 3=uglavnom se slažem i 4=potpuno se slažem) procjenjivali u kojoj mjeri se sa svakom navedenom česticom slažu. Na kraju skale se nalazi i jedna čestica otvore-nog tipa koja ostavlja mogućnost učenicima da navedu ono što im se ne sviđa ili im otežava boravak u školi, a nije spomenuto kroz prethodne čestice u skali. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti u provedenom istraživanju iznosi .74 (N=400).

Kao mjera depresivnih reakcija u ovom istraživanju korištena je Birlesonova skala depresivnosti, namijenjena samoprocjeni depresivnih reakcija koje se manifestiraju na emocionalnom, motivacijskom, bihevioralnom i tjelesnom planu funkcioniranja (Birleson, 1978, 1981; Birleson i sur., 1987; Zvizdić, 1999). Skala se može koristiti u ispitivanjima sa djecom osnovnoškolske dobi (8-14 god.), a sastoji se od 18 čestica. Zadatak učesnika je da procijeni frekvencije pojavljivanja opisanog simptoma u vre-menskom periodu od posljednjih petnaest dana, na skali od 1=nikad do 3=često. Cronbach alpha koeficijent pouzdanosti skale, dobiven na našem uzorku, iznosi .80 (N=400).

Postupak

Nakon što su školske vlasti i roditelji/staratelji dali pismenu saglasnost kojom odo-bravaju učešće djece u istraživanju, proveden je preliminarni dio istraživanja (pilot), tokom desetog mjeseca 2009. godine, s ciljem provjeravanja sadržajne razumljivo-sti, preglednosti skala i jasnoće uputa. Tokom novembra i decembra 2009. godine provedeno je glavno istraživanje na uzorku od 400 učenika u šest osnovnih škola iz različitih opština Kantona Sarajevo. Istraživanje je provedeno metodom grupno vođenog rada u prostorijama osnovnih škola, a u najvećem broju slučajeva za vri-jeme odjeljenskih zajednica tokom jednog školskog časa. Podaci o stepenu obrazo-vanja roditelja su preuzeti iz školske dokumentacije.

RezultatiDepresija u periodu djetinjstva i adolescencije predstavlja na neki način kontradik-ciju, jer su to životna doba za koja se pretpostavlja da treba da budu najbezbrižniji i najsretniji period života. S druge strane upravo je adolescencija, zbog mnogobroj-nih promjena koje je prate, pogodan period za pojavu različitih oblika depresivnosti (Kapor-Stanulović, 2007).

S ciljem ispitivanja povezanosti između prediktorskih varijabli (spol učesnika, samoefikasnost, samopoštovanje, broj djece u obitelji, stepen obrazovanja rodite-lja, roditeljski nadzor, percipirana socijalna podrška od obitelji, percipirana soci-jalna podrška od vršnjaka, dimenzije prisnosti u prijateljstvu, percipirana socijalna podrška od nastavnika, učenikov doživljaj opterećenja u školi) i razine depresivnih reakcija mlađih adolescenata, provedena je kompletna regresijska analiza, a rezul-tati su prikazani u Tabeli 1.


Zbornik radova

56 57


Tabela 1: Rezultati kompletne regresijske analize za kriterijsku mjeru depresivne reakcije

PREDIKTORI riy β t p

Spol -.11* -.08 -1.85 .06

Samoefikasnost -.28** -.08 -1.63 .10

Samopoštovanje -.39** -.21 -4.30 .00

Broj djece u obitelji .07 .03 .70 .49

Stepen obrazovanja majke -.11* -.07 -1.38 .17

Stepen obrazovanja oca -.17** -.08 -1.79 .07

Roditeljski nadzor -.22** -.07 -1.53 .13

Percipirana socijalna podrška od obitelji -.34** -.11 -2.33 .02

Percipirana socijalna podrška od vršnjaka -.40** -.23 -5.00 .00

Percipirana socijalna podrška od nastavnika -.35** -.11 -2.35 .02

Dimenzija prisnosti u prijateljstvu: poznavanje i dijeljenje -.08 .01 .20 .84

Dimenzija prisnosti u prijateljstvu: povjerenje i odanost -.12** .01 .15 .88

Doživljaj opterećenja u školi .29** .20 4.33 .00

R= .61 R²= .37 F=17.04 p=.00

(riy – korelacija između prediktora i kriterija; β – standardizirani koeficijenti; t – test; R – koeficijent multiple korelacije; R² - kvadrat multiple korelacije); **p<.01; *p<.05

Rezultati iz tabele (Tabela 1) pokazuju da pet prediktorskih varijabli (percipirana socijalna podrška od vršnjaka, samopoštovanje, učenikov doživljaj opterećenja u školi, percipirana socijalna podrška od nastavnika i percipirana socijalna podrška od obitelji), zajedno objašnjava 37% varijance kriterijske varijable depresivne reakcije. Koeficijent multiple korelacije između svih prediktorskih varijabli i kriterija iznosi .61 (F=17.04; p=.00).

Uvidom u rezultate iz Tabele 1, uočava se da je percipirana socijalna podrška od vrš-njaka statistički značajan prediktor sa najvećim doprinosom kriterijskom rezultatu (β=-.23; p=.00). Sljedeći značajan prediktor je samopoštovanje učenika kojim se objašnjava nešto manji dio varijance kriterija, u odnosu na prvi prediktor (β=-.21; p=.00). Vrijednost beta pondera za učenikov doživljaj opterećenja u školi je tako-đer statistički značajna (β=.20; p=.00). Prediktori percipirana socijalna podrška od nastavnika (β=-.11; p=.02) i percipirana socijalna podrška od obitelji (β=-.11; p=.02) su također statistički značajni prediktori i imaju jednak udio u predikciji depresivnih reakcija.

Vrijednosti beta pondera za ostale prediktorske varijable (spol β=-.08; p=.06; broj djece β=.03; p=.49; stepen obrazovanja majke β=-.07; p=.17; stepen obrazovanja oca β=-.08 ; p=.07; roditeljski nadzor β=-.07; p=.13; dimenzija prisnosti u prija-teljstvu: poznavanje i dijeljenje β=.01; p=.84; i dimenzija prisnosti u prijateljstvu: povjerenje i odanost β=.01; p=.88) su ispod statističke značajnosti, što znači da nemaju veći značaj u predikciji razine depresivnih reakcija kod mlađih adolescenata.

DiskusijaDepresivne reakcije se najčešće javljaju kada osoba osjeća da gubi kontrolu nad vlastitim životom, a osjećaj bespomoćnosti posebno dolazi do izražaja u stresnim životnim situacijama (Vulić-Prtorić, 2003). Dominantno gledište je da nedostatak socijalne podrške predstavlja jedan od faktora rizika u pojavi depresivnih simptoma (Monroe, 1983; Stice i sur., 2004; Windle, 1992). Rezultati mnogih istraživanja uka-zuju da je percipirana socijalna podrška značajan prediktor depresivnih reakcija u periodu adolescencije (Lewinsohn i sur., 1994; Sheeber i sur., 1997; Slavin i Rainer, 1990; Stice i Bearman, 2001; Stice i sur., 2004; Windle, 1992). Rezultati dobiveni u ovom istraživanju ukazuju da je percipirana socijalna podrška od vršnjaka predik-tor sa najvećim doprinosom kriterijskom rezultatu depresivne reakcije, a negativna povezanost ove dvije varijable znači da mlađi adolescenti koji percipiraju višu razinu socijalne podrške od vršnjaka postižu niže rezultate na primijenjenoj skali depre-sivnosti. Dobiveni rezultat je i u skladu sa rezultatima koje je dobio Cheung (1995; Krnjajić, 2006), a prema kojima je druženje sa vršnjacima negativno povezano sa depresijom.

Nemogućnost uspostavljanja socijalnih odnosa, nezadovoljstvo njima ili socijalni odnosi koji nisu u skladu s očekivanjima pojedinca, rezultiraju nezadovoljstvom i razočaranjem. Neuspjesi u socijalnim odnosima najčešće vode u izolaciju i povlače-nje, a na subjektivnom planu rezultiraju osjećajem usamljenosti (Klarin, 2004). U adolescenciji, kada je potreba za intimnošću dominantna, usamljenost se javlja kao rezultat neuspjelih odnosa s vršnjacima. Adolescenti koji nemaju najboljega prijate-lja ili koji nisu zadovoljni tim odnosom usamljeniji su od adolescenata koji su zado-voljni dijadnim odnosom (Buunk i Prins, 1998; Jones, 1982; Klarin, 2000; Parker i Asher, 1993; Rubin, 1982). Usamljeni adolescenti najčešće su anksiozni, depresivni, otuđeni, osjećaju se inferiorno u odnosu na druge i vjeruju da ne kontroliraju doga-đaje u svom životu (Berndt i Savin-Williams, 1989; Klarin, 2004).

Chiarello i Orvaschel (1995) navode da se upravo poteškoće u interakciji sa drugima javljaju kao najkonzistentnije obilježje depresije. Rezultati koje su dobili ukazuju da depresivni adolescenti procjenjuju nižu razinu socijalne podrške od strane prijatelja i obitelji (Vulić-Prtorić, 2003), a što je u skladu sa rezultatima dobivenim u ovom istraživanju. U svojim istraživanjima Hammen (2009) također dolazi do rezultata koji ukazuju da su u periodu rane adolescencije poteškoće u odnosu sa vršnjacima povezane sa depresivnošću, tj. većim brojem depresivnih reakcija (Hammen, 2009).


Zbornik radova

58 59


Lewinsohn (1999) naglašava da kod razvoja unipolarnog depresivnog poremećaja važnu ulogu ima nedostatak pozitivnog potkrepljenja od strane važnih bliskih osoba, što često dovodi do deficita pozitivnih iskustava. Depresivni pojedinci potiču odbijanje kod drugih osoba što potkrepljuje depresiju i stvara zatvoreni krug slabih socijalnih vještina, interpersonalnog odbacivanja, socijalnog povlačenja i depresiv-nih simptoma (Stark i sur., 1993; Živčić, 1993).

I kada simptomi depresije nestanu, teškoće u interpersonalnom funkcioniranju predstavljaju trajnu ranjivost za buduće depresivne epizode. Djeca kod koje su tera-pijom smanjeni depresivni simptomi i dalje su pokazivala deficite u socijalnim vje-štinama (Nolen-Hoeksema i sur., 1992; Vulić-Prtorić, 2003).

Negativnu povezanost, s kriterijskom mjerom depresivne reakcije, pokazuje i samo-poštovanje, što znači da je za mlađe adolescente sa višim samopoštovanjem karakte-ristična niža razina depresivnih reakcija.

Dobiveni rezultat je bio i očekivan s obzirom da je nisko samopoštovanje, uz soci-jalnu povučenost, umor, destruktivne impulse, jedan od simptoma kojima se depre-sija manifestira (Američka psihijatrijska udruga, 1996; Brajša-Žganec, 2002). Važno je istaći i podatak da se samopoštovanje mijenja u funkciji razvoja djeteta. Djeca u predškolskom uzrastu imaju relativno visoko samopoštovanje, međutim u dobi oko 12. godine uočava se nagli pad koji se povezuje s promjenama koje donosi pubertet (Vulić-Prtorić, 2003). Postoje mnogobrojni dokazi o korelaciji između depresije u adolescenciji i niskog samopoštovanja. Weiner (1980) navodi da razlozi za depresiju u adolescenciji nisu novi, budući da uključuju stvarni ili doživljeni gubitak samopo-štovanja ili značajnog odnosa s nekom osobom. Adolescent je suočen sa zadatkom da razvije novi položaj kao neovisna odrasla osoba, napuštajući temeljnu sigurnost koja proizilazi iz shvatanja djeteta da je neodjeljivi dio obiteljske jedinice (Wenar, 2002). Coopersmith je naglašavao da su osobe niskog samopoštovanja sklone depresiji, da su letargične i pokazuju tendenciju odvajanja od ljudi, te se pasivno prilagođavaju zahtjevima okoline. Rane navode Coopersmitha potvrdila su brojna istraživanja koje je proveo Battle 1978., 1980. i 1984. godine (Yanish i Bettle, 1985). Rezultati tih istraživanja ukazuju da je nisko poštovanje najbolji prediktor depresiv-nosti (Lacković-Grgin, 1994).

Osoba s visokim samopoštovanjem sebe poštuje i cijeni, smatra se vrijednom pošto-vanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvata, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi. O važnosti samopoštovanja svjedoče rezultati brojnih istraživanja u psihologiji. Niske razine samopoštovanja u tim su istraživanjima bile povezane s nizom nepovoljnih ishoda, uključujući loš školski uspjeh, zloupotrebu droga, poremećaje prehrane, anksiozne i depresivne poremećaje te općenito loše zdravstveno stanje (Burić i sur., 2007; Kendler i sur., 1998).

Samopoštovanje je usko povezano sa osjećajem kontrole nad sopstvenom sudbinom. Bazično povjerenje ili nepovjerenje koje se razvija još u prvoj godini života, prema Eriksonovom mišljenju, prožima samopoštovanje osobe tokom čitavog života.

Visoko samopoštovanje koje se manifestuje još u djetinjstvu jedan je od najboljih indikatora stabilnog mentalnog zdravlja u kasnijim godinama. Samopoštovanje utiče na različito doživljavanje emocionalnih iskustava i strategije rješavanja pro-blema. Prema teoriji niskog samopoštovanja Edwarda Bibringa (1953) nisko samo-poštovanje i osjećaj bespomoćnosti su ključni za kasniju depresivnu simptomatolo-giju. Napetost se pojavljuje između idealne i realne slike o sebi, a svijest o vlastitoj bespomoćnosti vodi ka pojavi depresivnih simptoma (Vulić-Prtorić, 2003).

Sljedeći prediktor koji pokazuje pozitivnu povezanost sa kriterijskom mjerom depresivne reakcije jeste učenikov doživljaj opterećenja u školi. Učenici koji doživlja-vaju višu razinu opterećenja u školi pokazuju i više depresivnih reakcija.

Kognitivni simptomi depresivnosti koji najčešće privuku pažnju nastavnika i rodi-telja jesu upravo poteškoće i problemi koji se javljaju u školskom kontekstu. Ovdje dolazi do izražaja značajnost toga da proces koji posreduje adaptaciju između osobe i okoline jeste subjektivna procjena pojedinca (Krnjajić, 2006; Lazarus i Folkman, 1984). Dok određeni nivo školskih zahtjeva može biti opažen kao stresogen od strane izvjesnog broja učenika, isti nivo može biti opažen kao uobičajen od strane drugih učenika. Hammen (2009) ukazuje da je depresivnost kod adolescenata pove-zana sa velikim brojem opterećenja i poteškoća sa kojima se suočavaju u školskom kontekstu. Irons i Gilbert (2005) sugeriraju da se simptomi depresije kod učenika mogu prevenirati kada je školska sredina ugodna i podržavajuća (Krnjajić, 2006). Ipak, treba naglasiti da je povezanost između depresivnosti i školskog uspjeha te školskog opterećenja dvosmjerna. Depresivne reakcije negativno djeluju na školsko postignuće i doživljaj opterećenja u školi. S druge strane, školski neuspjeh te percep-cija visoke razine opterećenja će povećati broj depresivnih reakcija (Vulić-Prtorić, 2003). Uspješno udovoljavanje zahtjevima koje škola postavlja pred učenika je važan faktor u izgradnji osjećaja kompetentnosti, što će se posredno odraziti i na njegovu emocionalnu prilagodbu.

Dobiveni rezultat ukazuje na značaj koji škola ima u životu mlađih adolescenata. Ovakvi rezultati su očekivani budući da djeca i mladi u školi provode i do sedam sati na dan, što školu, nakon obitelji čini najvažnijim aspektom života djeteta. Zbog toga je važno osigurati učenicima sigurnu i poticajnu okolinu za razvoj i učenje, te ih opteretiti školskim obavezama u skladu sa njihovim mogućnostima. Ako se u učio-nicama izgradi poticajno okruženje, učenici će doživljavati školu kao mjesto gdje su sigurni i sretni, čime će se poticati i bolji uspjeh u učenju.

Nešto slabiju povezanost sa kriterijskom mjerom depresivne reakcije pokazuje percipirana socijalna podrška od nastavnika. Mlađi adolescenti koji percipiraju višu razinu socijalne podrške od strane nastavnika, manifestiraju manji broj depresiv-nih reakcija.

Cheung (1995) je došao do rezultata koji ukazuju da su nastavnikova podrška i očekivano postignuće povezani sa depresijom mlađih adolescenata. Nalazi koje je dobio sugeriraju da uticaj nepovoljnih životnih događaja može da bude umanjen ili kompenziran posredstvom socijalne podrške i pozitivnih očekivanja. Simptomi


Zbornik radova

60 61


depresije mogu se prevenirati i reducirati kada su odnosi nastavnik-učenik podrža-vajući i kada učenici očekuju visoka obrazovna postignuća (Cheung, 1995; Irons i Gilbert, 2005; Krnjajić, 2006).

Prihvaćajući značenje uticaja socijalne podrške na zdravlje pojedinca, Sarason i sur. (2001) iznose model koji pretpostavlja da, uz osobnost, zadovoljstvo odnosa s bli-skim osobama i socijalna podrška koju doživljavamo u interakciji s drugima, uvje-tuje psihičko zdravlje. Nezadovoljstvo socijalnim odnosima rezultira problemima u prilagodbi (Asher i sur., 1990; Parker i Asher, 1993; Klarin, 2004).

Nadalje, statistički značajnu povezanost, s kriterijskom mjerom depresivne reak-cije, pokazuje i percipirana socijalna podrška od obitelji. Ove dvije varijable su tako-đer negativno povezane, što znači da je za učenike koji percipiraju višu razinu soci-jalne podrške od svoje obitelji karakteristično prisustvo manjeg broja depresivnih reakcija.

Obiteljsko okruženje je temeljni kontekst u okviru kojeg se odvija razvoj djece. U razvoju depresivnosti faktori obitelji se pojavljuju kao predisponirajući fak-tori i izvori ranjivosti djeteta, ali i kao održavajući i zaštitni faktori (Carr, 1999). Kažnjavajući, kritizirajući i autoritarni roditelji koji su više usmjereni na djetetove neuspjehe nego uspjehe, mogu doprinijeti djetetovoj vulnerabilnosti za depresiju. Kao rezultat takvog odgoja dijete može postati pretjerano senzibilizirano za doživ-ljavanje neuspjeha i prijetnju vlastitoj autonomiji. Poput zanemarujućeg odgoja, i ovaj tip odgoja ne ojačava sigurnu privrženost i razvoj sigurnog unutrašnjeg modela kod djeteta, koji omogućava razvoj povjerljivih intimnih odnosa i traženje podrške u situacijama kada je djetetu teško. Međusobna podrška, te bliskost i produktivno razrješavanje konflikata unutar obitelji će doprinijeti uspješnoj prilagodbi djece i adolescenata (Vulić-Prtorić, 2003).

Kao što je u uvodnom dijelu navedeno, obiteljski odnosi su u središtu proučavanja interakcijskih modela depresije. U skladu s trendovima teorija depresivnosti kod odraslih i razvojni psihopatolozi promatraju depresivnost kod djece s obzirom na interpersonalne teškoće i poremećene odnose s roditeljima i vršnjacima (Cicchetti i Toth, 1998; Gotlib i Hammen, 1996; Vulić-Prtorić, 2002). Pojedini autori navode percepciju odbacivanja od strane oca kao dominantan oblik interakcije dijete-roditelj relevantan za depresivnost (Rohner i Britner, 2001; Vulić-Prtorić, 2002). Rezultati istraživanja autorica Sheeber i Sorensen (1998) također ukazuju da depresivni adolescenti opisuju kako u svojoj obitelji nalaze manje podrške i više konflikata u odnosu na kontrolnu grupu. Rezultati ovog istraživanja su doveli do zaključka da se depresivnost u periodu adolescencije manifestira u kontekstu poremećenih odnosa majka-dijete, te da depresivni adolescenti doživljavaju nižu razinu podrške i njege u svojim obiteljima u odnosu na nedepresivne adolescente (Vulić-Prtorić, 2003).

Birmaher i sur. (1996) navode da su obiteljske interakcije depresivne djece, u odnosu na nedepresivnu, karakterizirane većim brojem konflikata i problema u komunika-ciji, manjim izražavanjem emocija i međusobne podrške, te češćim odbacivanjem, zanemarivanjem i zlostavljanjem (Vulić-Prtorić, 2001). I u ovom istraživanju se

posebno naglašavaju poremećaji u afektivnom tonu u odnosu između majke i dje-teta u obiteljima depresivne djece (Puig-Antich i sur., 1985; Živčić, 1993).

Značajno je pomenuti i rezultat dobiven u dosadašnjim istraživanjima koji ukazuje da su internalizirani poremećaji, a posebno depresivnost djeteta, značajno povezani s odbacivanjem od strane roditelja. Odbacivanje i manjak topline su u većoj mjeri povezani s depresijom, dok je pretjerana kontrola više povezana s anksioznošću (Vulić-Prtorić, 2000).

Bayer, Sanson i Hemphill (2006) su također pronašli značajnu povezanost razvoja depresivnih simptoma i manjka topline kod roditelja. Greenberg i sur. (1999) ističu da su prema dosadašnjim evaluacijama važna dva zaštitna faktora kada su u pitanju depresivne reakcije: socijalna podrška i strategije suočavanja usmjerene na problem (Novak i Bašić, 2008).

Na temelju rezultata ovoga istraživanja moguće je zaključiti da se socijalna podrška od strane vršnjaka, obitelji i nastavnika izdvojila kao značajna determinanta depre-sivnih reakcija mlađih adolescenata. Zapravo, nižu razinu depresivnih reakcija pokazuju adolescenti kod kojih je prisutan osjećaj pripadnosti vršnjačkoj grupi i obi-telji te koji procjenjuju da se mogu osloniti na svoje prijatelje i obitelj u trenucima kada im je potrebna njihova pomoć i podrška. Također, za mlađe adolescente koji percipiraju da imaju adekvatne tj. korektne i podržavajuće odnose sa svojim nastav-nicima karakteristična je niža razina depresivnih reakcija. Evidentno je i da je niža razina samopoštovanja značajno obilježje mlađih adolescenata koji manifestiraju depresivne reakcije te da se učenikova opterećenja u školskom kontekstu ne smiju zanemariti. Naime, upravo je za mlađe adolescente koji procjenjuju da imaju previše predmeta i časova, preobimne školske programe, te da s naporom i mnogo uloženog vremena rješavaju domaće zadaće, karakteristična viša razina depresivnih reakcija.


Zbornik radova

62 63


LiteraturaBrajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj – emocionalni i socijalni razvoj. Jastrebarsko:

Naklada Slap.

Bumber, Ž., Keresteš, G. i Slaviček, M. (2005). Depresivnost kod školske djece u odnosu na darovitost, školski uspjeh, spol i dob. Suvremena psihologija, 8, 7-22.

Dadds, M. R. & Hawes, D. J. (2007). Stability and malleability of callous-unemotional traits during treatment for childhood conduct problems. Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology, 35(3), 347-355.

Dautbegović, A. (2010). Determinante prilagodbe mlađih adolescenata (Neobjavljeni magistarski rad). Filozofski fakultet, Sarajevo.

Carr, A. (1999). The handbook of child and adolescent clinical psychology. London: Routledge.

Davison, G.C. i Neale, J.M. (1999.). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Hammen, C. (2009). Adolescent Depression. Stressful Interpersonal Context and Risk for Recurrence. Current Directions in Psychological Science, 4, 200- 204.

Kazdin, A. E. i Marciano, P. L. (1998). Childhood and Adolescent Depression. In: E. J. Mash i R.A. Barkley (Eds.). Treatment of Childhood Disorders. New York, London: The Guildford Press, pp. 211-248.

Kapor-Stanulović, N. (2007). Na putu ka odraslosti. Beograd: Zavod za udžbenike.

Klarin, M. (2001). Dimenzije obiteljskih odnosa kao prediktori vršnjačkim odnosima djece školske dobi. Društvena istraživanja, 4-5, 805-822.

Klarin M. (2004). Uloga socijalne podrške vršnjaka i vršnjačkih odnosa u usamljenosti predadolescenata i adolescenata. Društvena istraživanja, 6, 1081-1097.

Krnjajić, S. (2006). Učenik pod stresom. Zbornik Instituta za pedagoška istraživanja, 1, 151- 173.

Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Lacković-Grgin i sur. (2002). Zbirka psihologijskih skala i upitnika. Filozofski fakultet, Zagreb.

Marković, J., Mitrović, D., Ivanović-Kovačević, S. i Vasić-Zarić, V. (2009). Adolescent depression. Aktuelnosti iz neurologije, psihijatrije i graničnih područja, br. 3-4.

Nolen-Hoeksema, S., Girgus, J. S. i Seligman, M. E. P. (1986). Learned helplessness in children: A longitudinal study of depression, achievement, and explanatory style. Journal of Personality and Social Psychology. 51, 435-442.

Nolen-Hoeksema, S. (2001). Gender Differences in Depression. Current Directions in Psychological Science, 10, 173-176.

Novak, M. i Bašić, J. (2008). Internalizirani problemi kod djece i adolescenata: obilježja i mogućnosti prevencije. Ljetopis socijalnog rada, 15, 473-498.

Puig-Antich J., Lukens E., Davies M., Goetz D., Brennan-Quattrock J., Todak G. (1985). Psychosocial functioning in prepubertal major depressive disorders: I. Interpersonal relationships during the depressive episode. Arch Gen Psychiatry, 42, 500–507.

Stice, E., Ragan, J., Randall, P. (2004). Prospective relations between social support and depression: Differential direction of effects for parental and peer support. Journal of Abnormal Psychology, 1, 155-159.

Vulić-Prtorić, A. (2002). Obiteljske interakcije i psihopatološki simptomi djece i adolescenata. Suvremena psihologija, 5, 31-51.

Vulić-Prtorić, A. (2003). Depresivnost u djece i adolescenata. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Wenar, C., (2002). Razvojna psihopatologija i psihijatrija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Windle, M. A. (1992). Longitudinal study of stress buffering for adolescent problem behaviors. Developmental Psychology, 28, 522–530.

Zvizdić, S. (1999). Traumatski gubitak oca i postraumatska prilagodba mlađih adolesce-nata. (Neobjavljeni magistarski rad). Filozofski fakultet, Zagreb.

Zvizdić, S. (2003). Percipirana socijalna podrška kao prediktor psihološke otpornosti mlađih adolescenata nakon rata (Neobjavljena doktorska disertacija). Filozofski fakultet, Sarajevo.

Živčić, I. (1993). Depresija u djetinjstvu i adolescenciji. Godišnjak Zavoda za psihologiju 2.

Živčić-Bećirević, I. (1994). Depresivni simptomi s obzirom na dob i spol djece. Godišnjak Odsjeka za psihologiju, 3.

Živčić-Bećirević, I., Smojver-Ažić, S., Kukić, M. i Jasprica, S. (2007). Akademska, soci-jalna i emocionalna prilagodba na studij s obzirom na spol, godinu studija i pro-mjenu mjesta boravka. Psihologijske teme, 1, 121-140.


Zbornik radova

64 65


PERCEIVED SOCIAL SUPPORT, STUDENT’S SELF-ESTEEM AND SCHOOL OVERLOAD AS

DETERMINANTS OF DEPRESSIVE REACTIONS AMONG YOUNG ADOLESCENTS

Amela Dautbegović12

Sibela Zvizdić Meco Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Sarajevo

AbstractThe research attempted to identify certain determinants of depression among young adolescents. The relation between predictor variables (student’s gender, self-efficacy and self-esteem, number of children per family, parents’ level of education, parental supervision, perceived social support from family, teachers and peers, dimensions of intimate/close friendships, student’s perception of school overload) and levels of depressive reactions among young adolescents was examined.

The research was conducted in November and December 2009 on the sample of 400 7th and 8th-grade students from six Sarajevo Canton primary schools. The sample included 234 girls and 166 boys with an average age of 13.08 (SD=0.76). Instruments: General Self-Efficacy Scale, Rosenberg’s Self-Esteem Scale, Parental Control Scale, Modified Social Support Appraisals Scale, Intimate Friendship Scale, School Overload Scale, The Birleson Depression Self-Rating Scale and Questionnaire of Socio-Demographic Characteristics.

According to the results of a standard regression analysis, the predictor variables, such as perceived social support from peers, self-esteem, the student’s perception of school overload, perceived social support from teachers and family, explain the 37% variance of criterion measure of depressive reactions. The coefficient of multiple correlation between predictor variables and criteria equals 0.61 (F=17.04; p=.00). The perceived social support from peers is statistically an extremely significant pre-dictor variable that makes the major contribution to explaining depressive reacti-ons among young adolescents (ß =-.23; p=.00).

Keywords: depressive reactions, young adolescents, perceived social support, self-esteem, school overload.


POVEZANOST KAPACITETA RADNOG PAMĆENJA I FLUIDNE INTELIGENCIJE SA UČINKOM NA TESTU DIHOTIČKOG SLUŠANJA

Ratko Đokić1 Maida Koso

Odsjek za psihologiju Filozofski fakultet


SažetakStudija se fokusira na pitanje razlikovanja uloga radnog pamćenja i fluidne inteligen-cije u izvedbi zadatka dihotičkog slušanja koji podrazumijeva održavanje reprezen-tacija aktivnim, njihovu zaštitu od interferencija i izvjesnu mjeru njihove kognitivne obrade. U zadatku dihotičkog slušanja učesnicima (N=30) su istovremeno prezenti-rani brojevi u desni i lijevi audio kanal. U lijevom kanalu, umetnuta umjesto jednog broja, prezentirana je i intruzivna riječ opasnost. Zadatak učesnika bio je da repro-duciraju neparne brojeve koje su čuli u desnom kanalu. Zavisne varijable u dihotič-kom zadatku su bile detekcija intruzivne riječi te količina tačnih, odnosno netačnih reprodukcija. Za sve učesnike kapacitet radnog pamćenja utvrđen je korištenjem automatiziranog zadatka operacionalnog opsega radnog pamćenja, a fluidna inte-ligencija primjenom Ravenovih progresivnih matrica za napredne. Suprotno počet-noj hipotezi, većina učesnika (83%) je čula intruzivnu riječ. Utvrđena je povezanost između varijabli individualnih razlika i učinka na dihotičkom zadatku: veći kapacitet radnog pamćenja i veća fluidna inteligencija znače veći broj ispravnih reprodukcija [oba r(28)=.46, p<.05]. Fluidna inteligencija je povezana i sa količinom pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz desnog, odnosno neparnih brojeva iz lijevog kanala [Spearman ρ(28)=-.37, p<.05, odnosno Spearman ρ(28)=-.41, p<.05]. Dodatno, radno pamćenje i fluidna inteligencija objašnjavaju isti dio varijance količine isprav-nih odgovora na dihotičkom zadatku (za obje varijable: β=.32, n.s.).

Ključne riječi: radno pamćenje, fluidna inteligencija, zadatak dihotičkog slušanja.

1 E-mail: [email protected]


Zbornik radova

66 67


UvodSmještajući koncept radnog pamćenja u sam fokus interesovanja moderne kogni-tivne psihologije, Badelleyov model radnog pamćenja (Badelley & Hitch, 1974; Badelley, 1986) je inspirisao i druge autore u razvoju novih koncepcija ovog kon-strukta. Danas postoji najmanje desetak relevantnih teorija radnog pamćenja (vidi Conway i sar., 2007), od kojih je jedna svakako koncepcija radnog pamćenja kao kontrolisane (ili izvršne pažnje) koju su razvili Engle i sar. (vidi npr. Engle & Kane, 2004; Kane & Engle, 2002; Kane i sar., 2001; 2007). Definirajući konstrukt rad-nog pamćenja, Engle i sar., iako ne osporavaju, u velikoj mjeri zanemaruju funkcije podređenih memorijskih skladišta (tj. fonološke petlje i vizuo-spacijalnog bloka) iz početnog Badelleyovog hijerarhijskog modela, koncentrišući se na funkcije nadre-đene komponente radnog pamćenja koju je Badelley originalno imenovao central-nim izvršiteljem. Tako, radno pamćenje je određeno kontrolisanom (ili izvršnom) pažnjom, funkcijom centralnog izvršitelja koja predstavlja „sposobnost održavanja memorijskih reprezentacija u visoko aktivnom stanju u prisustvu interferencija, pri čemu te reprezentacije mogu predstavljati akcijske planove, ciljna stanja ili okolin-ske stimuluse relevantne za zadatak“ (Kane & Engle, 2002, str. 638). Održavanje sadržaja aktivnim u fokusu pažnje (vidi Cowan, 1995) i njihova zaštita od distrak-tora i interferencija tako su dvije osnovne i međuovisne kontrolne funkcije radnog pamćenja.

Ulogu radnog pamćenja u kontrolisanju pažnje potvrđuju tzv. mikroanalitičke kvazi-eksperimentalne studije u kojima se porede učinci ispitanika visokog, odno-sno niskog kapaciteta radnog pamćenja na elementarnim kognitivnim zadacima koji zahtijevaju selektivnu pažnju (tj. usmjeravanje na ciljni stimulus ili njegove relevantne karakteristike uz istovremeno zanemarivanje prisutnih distraktora ili irelevantnih dimenzija ciljnog stimulusa). Kane & Engle (2003) su u svojoj studiji koristili Stroopov zadatak u kojem ispitanici imenuju boje u kojima su prezentirani nazivi boja. Studija je pokazala da ispitanici visokog u odnosu na ispitanike niskog kapaciteta radnog pamćenja prave manje grešaka u uvjetima u kojima je održavanje cilja zadatka aktivnim otežano visokom proporcijom kongruentnih stimulusa, tj. stimulusa u kojima se naziv boje i boja u kojoj je taj naziv prezentiran podudaraju (npr. riječ crvena prezentirana u crvenoj boji). U uvjetu u kojem je održavanje cilja zadatka potpomognuto samom postavkom eksperimentalnog zadatka – tj. visokom zastupljenošću inkongruentnih stimulusa u kojima se naziv boje i boja u kojoj je taj naziv prezentiran razlikuju (npr. riječ crvena prezentirana u plavoj boji) – između dvije skupine ispitanika nisu utvrđene razlike u izvedbi Stroopovog zadatka. Kane i sar. (2001) su pokazali da su ispitanici visokog kapaciteta radnog pamćenja uspješ-niji i u izvedbi antisakadnog zadatka. U ovom zadatku ispitanici trebaju identifici-rati ciljni stimulus kojem prethodi vizualni signal. Signal se, u zavisnosti od ekspe-rimentalnog uvjeta, u odnosu na ciljni stimulus može pojaviti na istoj (prosakadni uvjet) ili, pak, na suprotnoj strani fiksacijske tačke (antisakadni uvjet). Tako, u antisakadnom uvjetu najbolja strategija za tačnu identifikaciju kratko prezentira-nog ciljnog stimulusa jeste zanemarivanje vizualnog signala. Pokazalo se da su u

antisakadnom uvjetu ispitanici visokog kapaciteta radnog pamćenja uspješniji od ispitanika niskog kapaciteta; u prosakadnom uvjetu razlika među skupinama nije utvrđena. Dodatno, da radno pamćenje učestvuje u ograničavanju pažnje na rele-vantne lokacije koje su okružene distraktorima pokazuje flanker zadatak (Heitze & Engle, 2007). Studija je pokazala da su ispitanici visokog, opet u odnosu na ispi-tanike niskog kapaciteta radnog pamćenja, brži u identifikaciji ciljnog stimulusa koji je okružen inkompatibilnim drugim stimulusima (npr. u identifikaciji ciljnog S prezentiranog u nizu HHSHH); slično kao i u gornjim studijama, razlika među sku-pinama ispitanika različitog kapaciteta radnog pamćenja nije utvrđena u uvjetima u kojima su ciljni stimulusi okruženi kompatibilnim drugim stimulusima (npr. S u nizu SSSSS).

U demonstriranju uloge radnog pamćenja u kontrolisanju pažnje navedenim zada-cima pridružuje se i za ovu studiju najinteresantniji zadatak – zadatak dihotičkog slušanja. U zadatku dihotičkog slušanja ispitanici naglas ponavljaju poruku prezen-tiranu u jedno uho uz istovremeno ignoriranje druge poruke koja je prezentirana u drugo uho (Cherry, 1953). Uspjeh sa kojim ispitanici usmjeravaju pažnju na poruku iz relevantnog uha (kanala) uz istovremeno zanemarivanje informacija iz irelevan-tnog kanala, do stepena da su u stanju identifikovati samo fizičke karakteristike irelevantne poruke, ali ne i njen sadržaj (vidi npr. eksperiment 1 u Moray, 1959), odražava tzv. koktel-parti fenomen (Cherry, 1953). Ovaj fenomen poslužio je kao jedna od osnova razvoja Broadbentovog modela selektivne pažnje (Broadbent, 1958) prema kojem se okolinski stimulusi filtriraju, tj. selektivno propuštaju na obradu u daljnje komponente kognitivnog sistema, na temelju njihovih fizičkih karakteristika (npr. kanala u kojem su prezentirani, glasa ili tona prezentacije i sl.). No, Broadbentov model pažnje doveden je u pitanje rezultatima koji su pokazali da su neki ispitanici u stanju semantički procesirati bar dijelove irelevantne poruke. U Morayevom eksperimentu 2 (Moray, 1959), 33% ispitanika je izjavilo da su čuli vlastito ime koje je bilo inkorporirano u irelevantu poruku. U skladu s ovim rezul-tatima, značenje koktel-parti fenomena proširilo se na situacije u kojima se „pažnja može obraćati samo na dio bukom zasićene okoline, ali u kojoj značajan stimulus kao što je ime osobe može iznenada privući pažnju“ (Conway i sar., 2001, str. 331).

Proučavajući individulane razlike u javljanju koktel-parti fenomena, Conway i sar. (2001) su utvrdili da 65% učesnika niskog, u odnosu na samo 20% ispitanika viso-kog kapaciteta radnog pamćenja, izvještava da su čuli vlastito ime uključeno u ire-levantnu poruku. Autori ovakav nalaz objašnjavaju različito izraženim sposobno-stima ove dvije skupine da blokiraju informacije iz irelevantnog kanala. Ispitanici visokog kapaciteta radnog pamćenja su u većoj mjeri u stanju zanemariti irelevantni kanal što smanjuje vjerovatnoću da će čuti vlastito ime te narušiti izvedbu zadatka ponavljanja relevantne poruke, a što je sve karakteritično za ispitanike niskog kapa-citeta radnog pamćenja.

Za studiju Conwaya i sar. (2001), kao i za ranije navedene mikroanalitičke studije radnog pamćenja, karakteristično je da funkciju radnog pamćenja proučava u kon-tekstu koji zahtijeva samo usmjeravanje pažnje, tj. pomoću zadataka koji zahtijevaju


Zbornik radova

68 69


samo selektivnu pažnju. U ovoj studiji postavljamo pitanje da li radno pamćenje ostaje (jedini) značajan prediktor izvedbe na zadatku dihotičkog slušanja onda kada taj zadatak ne zahtijeva samo selektiranje stimulusa već i njihovo procesira-nje. Kako bismo odgovorili na ovaj problem, pored kapaciteta radnog pamćenja, u ovoj studiji kao prediktor učinka na zadatku dihotičkog slušanja uvodimo i fluidnu inteligenciju.

Naime, zahvaljujući upravo funkciji kontrolisane pažnje, radno pamćenje se kon-zistentno pokazuje kao konstrukt blisko povezan sa fluidnom inteligencijom (vidi npr. Conway i sar., 2002; Engle i sar., 1999; Kane i sar., 2004). Utemeljeno na nala-zima metaanalitičkih, odnosno studija strukturalnog modeliranja, visina njihove povezanosti može se procijeniti u rasponu od 50% do 72% zajedničke varijance (Kane i sar., 2005; Oberauer i sar., 2005). Ovakva povezanost radnog pamćenja sa mjerama fluidne inteligencije se može objasniti upravo funkcijom kontrolisane pažnje: za uspješno izvršenje kompleksnih kognitivnih zadataka neophodna je spo-sobnost održavanja relevanitnih memorijskih reprezentacija u visoko aktiviranom stanju u prisutsvu interferencija i distrakcija. U skladu s tim, interesuje nas da li je, i ako da, u kojoj mjeri, moguće razlikovati doprinose radnog pamćenja, odnosno fluidne inteligencije u izvedbi jednog jedinstvenog zadatka koji zahtijeva (a) održa-vanje reprezentacija aktivnim, (b) njihovu zaštitu od okolinskih interferencija, ali i (c) izvjesnu mjeru njihove kognitivne obrade.

U tu svrhu smo klasični zadatak dihotičkog slušanja modificirali tako da obuhvati sve pobrojane komponente. Naime, u zadatku koji je primjenjen u ovoj studiji ispi-tanici su slušali nizove brojeva prezentirane u oba uha s instrukcijom da pamte (bez ponavljanja naglas) samo neparne brojeve prezentirane u desno uho kako bi ih naknadno reproducirali. Dodatno, kao pokazatelj mjere u kojoj kapacitet radnog pamćenja doprinosi blokiranju irelevantne poruke, u poruku koja je prezentirana u lijevo uho smo inkorporirali intruzivnu riječ opasnost. Iako su Morray (1959) i Conway i sar. (2001) kao intruzivni stimulus koristili vlastito ime ispitanika, riječ opasnost smo odabrali jer vjerujemo da za subjekte ima jednaku „važnost“ kao i njihovo ime te će u istoj mjeri biti sposobna probiti „barijeru pažnje“ (vidi Moray, 1959).

Ovakva postavka zadatka dihotičkog slušanja, u kojem se od ispitanika zahtijeva da se fokusiraju samo na jedan od kanala prezentacije, zatim da u tom kanalu načine razliku između parnih i neparnih brojeva kako bi, u konačnici, upamtili samo neparne brojeve, omogućava testiranje nekoliko suprotstavljenih objašnjenja uloga radnog pamćenja i fluidne inteligencije u izvedbi ovog zadatka. Moguće je da je za izvedbu dihotičkog zadatka presudan kapacitet radnog pamćenja koji omo-gućava održavanje aktivacije reprezentacija i njihovu zaštitu od ometanja stimu-lusima iz irelevantnog kanala. U tom slučaju, može se pretpostaviti da „procesna“ komponenta zadatka jednostavno nije dovoljno zahtijevna kako bi tražila i aktivno sudjelovanje fluidne inteligencije. Druga mogućnost jeste da radno pamćenje i flu-idna inteligencija objašnavaju nezavisne dijelove varijance rezultata na zadatku dihotičkog slušanja. Takav rezultat bi se mogao interpretirati na način da je radno

pamćenje zaduženo za usmjeravanje pažnje na relevantni kanal te za blokiranje irelevantnog kanala, ali također i za održavanje ciljnih stimulusa aktivnim do tre-nutka njihove reprodukcije, dok je fluidna inteligencija neophodna za razlikovanje neparnih od parnih brojeva. Treća i prema nalazima Conway i sar. (2001) manje vjerovatna mogućnost je da se značajnim prediktorom uspjeha na zadatku dihotič-kog slušanja pokaže fluidna inteligencija, ali ne i kapacitet radnog pamćenja. No, moguć je i četvrti slučaj u kojem radno pamćenje i fluidna inteligencija jednostavno objašnjavaju isti dio varijance učinka na zadatku dihotičkog slušanja. Ovaj ishod također smatramo manje vjerovatnim jer, iako su radno pamćenje i fluidna inteli-gencija povezani, to su još uvijek različiti konstrukti (npr. Beier & Ackerman, 2005) te pretpostavljamo da u dihotičkom zadatku imaju različite funkcije.

Ove pretpostavke moguće je operacionalizariti u formi sljedećih hipoteza. Prije svega, obzirom da su osobe različitog kapaciteta radnog pamćenja u različitoj mjeri sposobne fokusirati se na relevantni i zanemariti irelevantni kanal, očekujemo da će sa porastom kapaciteta radnog pamćenja vjerovatnoća da ispitanik čuje intru-zivnu riječ iz irelevantog kanala statistički značajno opadati. Iz istog razloga – uloge radnog pamćenja u blokiranju irelevantnog kanala, za očekivati je negativnu pove-zanost između kapaciteta radnog pamćenja i broja pogrešno reproduciranih brojeva prezentiranih u irelevantnom kanalu. Nadalje, kako viši kapacitet radnog pamćenja znači uspješnije održavanje aktivacije relevantnih reprezentacija u prisustvu inter-ferencija (ili veći opseg kratkoročnog fonološkog spremnika2), očekuje se pozitivna korelacija između kapaciteta radnog pamćenja i broja zapamćenih (tj. ispravno reproduciranih) neparnih brojeva iz relevantnog kanala. Konačno, obzirom da naš zadatak dihotičkog slušanja zahtijeva i donošenje odluke o tome da li je prezentirani broj paran ili neparan, očekujemo da mjera fluidne inteligencije bude u pozitivnoj korelaciji sa količinom tačno reproduciranih neparnih brojeva, odnosno u negativ-noj korelaciji sa količinom pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz relevantnog kanala.

MetodUčesnici

35 (29 žena) studentica i studenata I godine Odsjeka za psihologiju u Sarajevu (sta-rosni raspon od 19 do 41 godine sa medijanom od 19 godina). Originalni uzorak je formiran slučajnim odabirom 40 učesnika iz početnog skupa od 88 učesnika za koje je utvrđen kapacitet radnog pamćenja za potrebe drugog istraživanja. Odabrani učesnici su pozvani da dobrovoljno participiraju u ovoj studiji. Učesnici su za sudje-lovanje u istraživanju dobivali određen broj bodova iz nastavnog predmeta Biološka psihologija.

2 Vidi Engle i sar., 1999; Unsworth & Engle, 2007.


Zbornik radova

70 71


Instrumentarij

Automatizirani zadatak operacionalnog opsega radnog pamćenja (u daljem tekstu: AOORP). Učesnici rješavaju serije matematičkih operacija uz istovremeno pamćenje skupa nepovezanih slova. Učesnici što je brže moguće rješavaju na monitoru pre-zentirane matematičke probleme i verificiraju ponuđeno rješenje nakon čega im se prezentira slovo koje trebaju zapamtiti. Odmah nakon prezentacije slova, računar prezentira narednu operaciju. Na kraju serije, učesnici se dosjećaju prezentiranih slova u tačnom redoslijedu. Veličina serija kreće se od tri do sedam sekvenci mate-matičkih operacija/slova. Serije svih veličina se randomizirano prezentiraju po tri puta što ukupno čini prezentaciju 75 sekvenci. Kapacitet radnog pamćenja utvrđen je kao zbroj ispravno reproduciranih slova samo iz kompletno reproduciranih serija, tj. iz serija u kojima su sva slova ispravno reproducirana na tačnim pozicijama.

Ravenove progresivne matrice za napredne (u daljem tekstu: RPMN). RPMN je mjera apstraktnog rezonovanja. Test se sastoji od 36 čestica prezentiranih od naj-jednostavnijih do najsloženijih. Svaka čestica sastoji se od 3x3 matrice geometrij-skih oblika u kojoj oblik u donjem desnom uglu nedostaje. Zadatak učesnika je da, među ponuđenim alternativama, odabere oblik koji ispravno kompletira matricu. Rezultat se formira kao ukupan broj tačno riješenih čestica (Raven i sar., 1999). Vrijeme rada na testu bilo je ograničeno na 40 minuta. Prije početka testiranja uče-snici su riješavali 12 zadataka za vježbu za što su na raspolaganju imali pet minuta.

Zadatak dihotičkog slušanja. Učesnicima se istovremeno prezentiraju brojevi u desni i lijevi audio kanal. Brojevi se prezentiraju preko stereo slušalica u istoj glasnoći za sve učesnike. Raspon prezentiranih brojeva bio je od jedanaest do devedesetdevet. Učesnicima je prezentirano ukupno 8 serija po 6 parova brojeva: 6 parnih i 6 nepar-nih brojeva raspoređenih u desni i lijevi kanal po slučaju. Sve serije za sve učesnike su bile iste. U četvrtoj seriji, u drugom prezentiranom paru stimulusa, ispitanicima je u lijevom, irelevantnom kanalu prezentirana riječ opasnost. Zadatak učesnika bio je, da nakon prezentacije svake pojedine serije, reproduciraju samo neparne brojeve koje su čuli u desnom, relevantnom kanalu. Zavisne varijable u zadatku dihotič-kog slušanja bile su da li je učesnik čuo ili ne intruzivnu riječ opasnost te količina ispravno reproduciranih neparnih brojeva iz desnog kanala kao i količina pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz desnog, odnosno parnih/ neparnih brojeva iz lije-vog kanala. Također, za svakog učesnika utvrđena je i količina pogrešno reproduci-ranih brojeva koji nisu bili prezentirani u zadatku.

Postupak

Mjerenja su provedena u okviru tri testne sesije. U prvoj sesiji RPMN su primjenjene u grupama od oko 45 učesnika. U drugoj sesiji primjenjen je AOORP u grupama od po četvoro učesnika. U trećoj sesiji učesnici su individualno izvršavali zadatak diho-tičkog slušanja.

RezultatiOd 35 učesnika koji su izvršavali zadatak dihotičkog slušanja, rezultati za njih petoro su isključeni iz daljnjih analiza: za dvoje učesnika nije utvrđena mjera fludine inteligencije, a dodatnih troje učesnika u AOORP nije ostvarilo kriterij od ukupno 80% tačnosti prilikom rješavanja matematičkih jednačina3. Dole prezentirani rezul-tati utvrđeni su na konačnom uzorku od N=30 učesnika (36 žena).

U tabeli 1 prezentirane su deskriptivne vrijednosti za mjere kapaciteta radnog pam-ćenja, fluidne inteligencije te uspješnosti izvedbe zadatka dihotičkog slušanja.

Distribucija rezultata na zadatku automatiziranog opsega radnog pamćenja slična je distribuciji utvrđenoj u validacijskoj studiji Unsworth i sar. (2005). Obje prediktor-ske varijable, količina ispravnih odgovora te ukupna količina pogrešnih odgovora u zadatku dihotičkog slušanja imaju distribucije normalnog oblika (prema svim raz-matranim kriterijima normalnosti distribucija: vrijednosti skjunisa, odnosno kur-tosisa koje nisu za više od tri puta veće od pripadajućih standardnih pogreški; sta-tističke neznačajnosti Shapiro-Wilk testa normalnosti4; približno normalnog oblika distribucija na histogramu i box -plotu). Varijable koje predstavljaju različite vrste pogrešnih odgovora u zadatku dihotičkog slušanja imaju asimetrične distribucije (iako sve, osim količine pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz desnog, odnosno lijevog kanala, imaju vrijednosti skjunisa, odnosno kurtosisa koje nisu za više od tri puta veće od pripadajućih standardnih pogreški, statistički značajni Shapiro-Wilk testovi normalnosti te asimetrični histogrami i box -plotovi ukazuju da distribucije ovih varijabli odstupaju od normalnih).

Učesnicu su u prosjeku ispravno reproducirali 16 (66.67%) od ukupno 24 neparna broja prezentirana u desno uho. Broj ispravnih reprodukcija je statistički značajno veći od prosječnih 4.17 pogrešnih reprodukcija [t(29)=9.87, p<.01], što ukazuje na to da učesnici neparne brojeve iz desnog kanala nisu ispravno reproducirali po slučaju.

Unutar kategorije pogrešnih reprodukcija u zadatku dihotičkog slušanja, učesnici su najčešće navodili brojeve koji uopšte nisu bili prezentirani (M=1.97), a potom brojeve koji su prezentirani u lijevi kanal (M=1.60), od čega više neparne brojeve (M=1.43, u odnosu na M=.17 parnih brojeva).

Protivno očekivanjima, skoro svi učesnici (n=25; 83.3%) su izjavili da su tokom zada-taka čuli intruzivnu riječ opasnost. Varijable individualnih razlika nisu statistički

3 Za AOORP se uobičajeno primjenjuje kriterij od 85% tačnosti u rješavanju matematičkih jedna-čina u kompletnom zadatku, a kako bi rezultat ispitanika bio uključen u statističke analize (vidi Conway i sar., 2005). Neobjavljena validacijska studija zadataka opsega radnog pamćenja (Đokić i sar., 2012) pokazala je da spuštanje ovog kriterija na 80% ne mijenja psihometrijske karakteri-stike zadataka (vidi još Unsworth i sar., 2009).4 Izuzev za varijablu Ukupna količina pogrešno reproduciranih brojeva za koju je utvrđen statistički značajan S–W test(30)=0.92, p<.05. Za varijablu Količina neparnih brojeva iz desnog kanala koji nisu reproducirani ovaj statistik je na granici značajnost: S–W test(30)=.93, p=.05.


Zbornik radova

72 73


značajno povezane sa učestalošću opažanja intruzivne riječi. Point-biserijalni koe-ficijenti korelacije između detekcije riječi opasnost i rezultata na AOORP, odnosno RPMN iznose, prema redoslijedu, statistički neznačajnih rpb(31)=-.17, odnosno rpb(31)=-.05.

Tabela 2 prikazuje vrijednosti korelacija između prediktorskih varijabli i različitih pokazatelja učinka u zadatku dihotičkog slušanja. U zavisnosti od oblika distribu-cija razmatranih varijabli, utvrđeni su ili Pearsonovi ili Spearmanovi koeficijenti korelacije.

U zadatku dihotičkog slušanja, količina pogrešno reproduciranih brojeva iz lije-vog kanala najviše je povezana sa količinom pogrešno reproduciranih neparnih [Spearman ρ(28)=.92, p<.01], ali ne i parnih brojeva [Spearman ρ(28)=.25, n.s.]. Nadalje, Ukupna količina pogrešno reproduciranih brojeva u najvećoj mjeri je povezana sa količinom reproduciranih brojeva koji uopšte nisu bili prezentirani u zadatku [Spearman ρ(28)=.68, p<.01], zatim količinom neparnih brojeva iz lijevog kanala [Spearman ρ(28)=.51, p<.01] te, u podjednakoj mjeri sa količinom pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz desnog, odnosno lijevog kanala [oba koeficijenta Spearman ρ(28)=.37, p<.05].

Količina ispravnih odgovora u zadatku dihotičkog slušanja je negativno povezana sa količinom pogrešnih odgovora [r(28)=.-66, p<.01] (što ponovo isključuje moguć-nost da su učesnici na zadatku dihotičkog slušanja koristili strategiju slučajnog pogađanja brojeva). U skladu s gore navedenim korelacijama, sa porastom broja ispravnih reprodukcija, statistički značajno opada učestalost pogrešnog navođenja neparnih brojeva prezentiranih u lijevom kanalu [Spearman ρ(28)=-.48, p<.01], odnosno brojeva koji uopšte nisu bili prezentirani u zadatku [Spearman ρ(28)=-.39, p<.05]. Količina ispravnih odgovora nije značajno povezana sa količinom pogrešnih reprodukcija parnih brojeva bilo iz desnog, bilo iz lijevog kanala [prema redoslijedu, Spearmanρ(28)=-.30, odnosno Spearman ρ(28)=-.26, oba koeficijenta n.s.].

Obje prediktorske varijable su u značajnim i po intenzitetu jednakim korelacijama sa količinom ispravno reproduciranih odgovora u zadatku dihotičkog slušanja [r(28)=.46, p<.05]. Opet protivno početnim pretpostavkama, sa varijablom Ukupna količina pogrešno reproduciranih brojeva te, naročito važno, varijablom Ukupna koli-čina pogrešno reproduciranih brojeva iz lijevog kanala je na nivou od 95% značajno-sti povezana samo fluidna inteligencija [prema redoslijedu: r(28)=-.36, odnosno r(28)=-.38], ali ne i kapacitet radnog pamćenja [r(28)=-.35, odnosno r(28)=-.12, oba koeficijenta n.s.]. Pri tome, čini se da se veza fluidne inteligencije sa ukupnom koli-činom pogrešnih odgovora temelji na njenim, također negativim, korelacijama sa varijablom Količina pogrešno reproduciranih parnih brojeva iz desnog kanala [Spearman ρ(28)=-.37, p<.05], odnosno Količina pogrešno reproduciranih neparnih brojeva iz lije-vog kanala [Spearman ρ(28)=-.41, p<.05].

Naredna analiza odnosila se na pitanje o jedinstvenosti doprinosa dvije predik-torske varijable u objašnjenju varijanse broja tačnih odgovora u zadatku dihotič-kog slušanja. U tu svrhu testiran je jednostavni regresijski model sa kapacitetom

Tabe

la 1

: D

eskr

ipti

vni p

okaz

atel

ji m

jera

kap

acit

eta

radn

og p

amće

nja,

flui

dne

inte

ligen

cije

i us

pješ

nost

i iz

vedb

e za

datk

a di

hoti

čkog

slu

šanj

a (N

=30)

Zada

tak

MM

edija

nasd

Min

.M

aks.

Skju

nis†

Kur

tosi

s††

AO

OR

P40

.03

20.2

220

.22

375

-.29

-.95

RPM

N20

.17

5.99

5.99

831

-.30

-.42

Zada

tak

diho

tičk

og s

luša

nja

Kol

ičin

a is

prav

no re

prod

ucir

anih

nep

arni

h br

ojev

a iz

de

snog

kan

ala

15.6

316

.00

4.24

422

-.93

1.07

Uku

pna

količ

ina

pogr

ešno

repr

oduc

iran

ih b

roje

va4.

174.

002.

720

9.3

4-1

.22

Kol

ičin

a po

greš

no re

prod

ucir

anih

par

nih

broj

eva

iz

desn

og k

anal

a.6

0.0

01.

350

52.

586.

29

Uku

pna

količ

ina

pogr

ešno

repr

oduc

iran

ih b

roje

va iz

lij

evog

kan

ala

1.60

1.00

1.19

04

.47

-.73

Kol

ičin

a po

greš

no re

prod

ucir

anih

nep

arni

h br

ojev

a iz

lij

evog

kan

ala

1.43

1.00

1.17

04

.73

-.18

Kol

ičin

a po

greš

no re

prod

ucir

anih

par

nih

broj

eva

iz

lijev

og k

anal

a.1

7.0

0.4

60

22.

938.

64

K

olič

ina

pogr

ešno

repr

oduc

iran

ih b

roje

va k

oji n

isu

bili

prez

enti

rani

u z

adat

ku1.

971.

001.

990

81.

261.

63

AO

OR

P: A

utom

atiz

iran

i zad

atak

ope

raci

onal

nog

opse

ga ra

dnog

pam

ćenj

a. R

PMN

: Rav

enov

e pr

ogre

sivn

e m

atri

ce z

a na

pred

ne.

† Sta

ndar

dna

pogr

eška

skj

unis

a =

.43

†† S

tand

ardn

a po

greš

ka k

urto

sisa

= .8

3


Zbornik radova

74 75


radnog pamćenja i fluidnom inteligencijom kao prediktorima količine tačnih odgo-vora u zadatku dihotičkog slušanja. Utvrđeni je statistički značajan model [R=.54, F(2,27)=5.57, p<.01] u kojem kapacitet radnog pamćenja i fluidna inteligencija zajedno objašnjavaju 29% varijanse kriterija. Međutim, dva prediktora u modelu objašnjavaju isti dio varijanse uspješnosti izvedbe zadatka dihotičkog slušanja: standardizirani regresijski koeficijenti i za radno pamćenje i za fluidnu inteligenciju imaju statistički neznačajnu vrijednost od β=.32.

DiskusijaU odnosu na početne pretpostavke gornji rezultati se generalno mogu opisati kao neočekivani. To se prije svega odnosi na nalaz da je većina učesnika čula intruzivnu riječ opasnost prezentiranu u irelevantnoj poruci. Međutim, 83% takvih ispitanika u našoj studiji je rezultat sličan onom od 86% učesnika koji su u studiji Colflesh & Conway (2007) detektirali vlastito ime. Naime, u navedenoj studiji ispitanici su također izvodili zadatak dihotičkog slušanja bez ustaljene procedure ponavlja-nja sadržaja relevantne poruke: zadatak ispitanika bio je da pritisnu taster kada čuju svoje ime bilo u desnom bilo u lijevom kanalu (ovaj je zadatak, prema tome, zahtijevao podijeljenu, a ne selektivnu pažnju). Ova sličnost u rezultatima naše i studije Colflesh & Conway (2007) ukazuje na samu prirodu primjenjenog zadatka dihotičkog slušanja kao moguće objašnjenje zašto nije potvrđena početna pretpo-stavka o negativnoj korelaciji kapaciteta radnog pamćenja i percpecije intruzivnog stimulusa. Čini se da izostavljanje procedure prema kojoj ispitanici u dihotičkom zadatku naglas ponavljaju ciljni stimulus neposredno nakon njegove audio pre-zentacije bitno mijenja prirodu dihotičkog zadatka. Moguće je da takva (tj. naša) verzija zadatka dihotičkog slušanja umanjuje potrebu za angažovanjem funkcije kontrolisane pažnje radnog pamćenja, a kako bi se ispitanik skoncentrisao samo na ponavljanje stimulusa koji su prezentirani u relevantnom kanalu. No, ovo spekula-tivno objašnjenje potrebno je provjeriti dodatnim eksperimentima u kojima bi se direktno poredile različite verzije zadatka dihotičkog slušanja.

Drugi iznenađujući nalaz je onaj da kapacitet radnog pamćenja nije povezan niti sa jednom od varijabli koje predstavljaju netačne odgovore u zadatku dihotičkog slušanja, pa tako ni sa količinom pogrešno reproduciranih (parnih i/ ili neparnih) brojeva iz lijevog kanala. No, naslanjajući se na gore ponuđeno objašnjenje za visoki procenat detekcije intruzivne riječi, ponovo možemo pretpostaviti da je izostanak procedure ponavljanja izvedbu dihotičkog zadatka učinio lakšom čime učesnici nisu bili prinuđeni angažovati kontrolisanu pažnju kako bi blokirali sadržaj iz irelevan-tnog kanala.

Naredni nalaz je u skladu s početnim očekivanjem: kapacitet radnog pamćenja jeste povezan sa brojem tačnih odgovora u zadatku dihotičkog slušanja. Sa povećanjem kapaciteta radnog pamćenja statistički značajno raste i količina ispravno reproduci-ranih neparnih brojeva koji su u dihotičkom zadatku prezentirani u desni kanal. No, s brojem tačnih reprodukcija u jednakoj mjeri i u istom smjeru povezana je i fluidna

Tabe

la 2

. Koe

ficije

nti k

orel

acije

izm

eđu

poka

zate

lja k

apac

itet

a ra

dnog

pam

ćenj

a, fl

uidn

e in

telig

enci

je i

uspj

ešno

sti i

zved

be

zada

tka

diho

tičk

og s

luša

nja

(N=3

0)

Pred

ikto

rske

var

ijabl

eR

PMN

v1v2

v3v4

v5v6

v7

AO

OR

P.4

4*.4

6*-.3

5-.3

6-.1

2-.0

8.0

1-.1

8

RPM

N-

.46*

-.36*

-.37*

-.38*

-.41*

.09

-.17

Zada

tak

diho

tičk

og s

luša

nja

v1. K

olič

ina

ispr

avno

repr

oduc

iran

ih n

epar

nih

broj

eva

iz

desn

og k

anal

a-

-.66**

-.30

-.60**

-.48**

-.26

-.39*

v2. U

kupn

a ko

ličin

a po

greš

no re

prod

ucir

anih

bro

jeva

-.3

7*.6

5**.5

1**.3

7*.6

8**

v3. K

olič

ina

pogr

ešno

repr

oduc

iran

ih p

arni

h br

ojev

a iz

de

snog

kan

ala

-.2

1.1

1.3

0-.2

0

v4. U

kupn

a ko

ličin

a po

greš

no re

prod

ucir

anih

bro

jeva

iz

lijev

og k

anal

a-

.92**

.25

.20

v5. K

olič

ina

pogr

ešno

repr

oduc

iran

ih n

epar

nih

broj

eva

iz li

jevo

g ka

nala

--.1

2.2

2

v6. K

olič

ina

pogr

ešno

repr

oduc

iran

ih p

arni

h br

ojev

a iz

lij

evog

kan

ala

--.0

2

v7

. Kol

ičin

a po

greš

no re

prod

ucir

anih

bro

jeva

koj

i nis

u bi

li pr

ezen

tira

ni u

zad

atku

-

* p<.

05

** p

<.01

Nor

mal

an is

pis

= Pe

arso

nov

koefi

cije

nt k

orel

acije

. Ita

lic =

Spe

arm

anov

ko

efici

jent

kor

elac

ije.


Zbornik radova

76 77


inteligencija. Dodatno, ova dva prediktora objašnavaju isti dio varijance učinka na dihotičkom zadatku.

Dakle, nakon što smo osporili da je za blokiranje irelevantnog kanala nužna kontrola pažnje od strane centralnog izvršitelja, nalaz da se radno pamćenje i fluidna inteli-gencija preklapaju u svom objašnjenju varijanse ispravnih reprodukcija biva ospo-rena i pretpostavka da je preostala funkcija radnog pamćenja u dihotičkom zadatku kratkoročno zadržavanje reprezentacija ciljnih stimulusa u fonološkoj petlji. S druge strane, inteligencija se pokazala negativo povezana sa produkcijom netačnih odgovora, i to parnih iz desnog i neparnih iz lijevog kanala. To bi moglo značiti da o razini inteligencije ovisi sposobnost učesnika da efikasno razlikuju parne od nepar-nih brojeva te da se, eventualno, tokom izvedbe dihotičkog zadataka drže upute da reproduciraju samo one neparne brojeve koje čuju u desnom uhu. Sumirano, moglo bi se ponuditi sljedeće objašnjenje: izostanak procedure ponavljanja u našem diho-tičkom zadatku doveo je do smanjenja interferencije iz irelevantnog kanala čime kontrolirana pažnja gubi na važnosti. Nadalje, radno pamćenje nije bilo presudno niti za održavanje aktivacije malobrojnih elemenata za pamćenje. U ovoj studiji, učesnici su mogli upamtiti maksimalno šest ispravnih odgovora po seriji, što je broj elemenata za pamćenje koji se uklapa u tipični opseg kratkoročnog pamćenja (vidi Cowan, 2000) i ne zahtijeva aktivaciju centralnog izvršitelja. U takvoj situaciji, za objašnjenje učinka na zadatku dihotičkog slušanja dovoljna je zajednička varijanca kapaciteta radnog pamćenja i fluidne inteligencije. No, obzirom na naš uzorak od samo 30 učesnika, pitanje da li bi rezultati provedene regresijske analize ostali isti i sa povećanjem broja učesnika svakako ostaje otvoreno.

Zaključno, naša studija je pokazala da kapacitet radnog pamćenja ne mora nužno biti povezan sa izvedbom zadatka dihotičkog slušanja, u smislu koncentrisanja samo na relevantni kanal i zanemarivanja irelevantnog kanala. Dodatno, u primje-njenom dihotičkom zadatku, radno pamćenje objašnjava isti dio varijance ispravno reproduciranih odgovora kao i fluidna inteligencija. Pitanja o tome da li bi uvođe-nje procedure glasnog ponavljanja stimulusa, dužih serija stimulusa ili povećanih zahtjeva za procesiranjem stimulusa unutar zadatka dihotičkog slušanja dovelo od jasnije distinkcije uloge radnog pamćenja i fluidne inteligencije u njegovoj izvedbi ostaju za naredna istraživanja.

LiteraturaBaddeley, A. D., & Hitch, G. (1974). Working memory. U G. H. Bower (Ured.), The psycho-

logy of learning and motivation (Vol. 8, str. 47–89). New York: Academic Press.

Baddeley, A. D. (1986): Working memory. New York: Oxford University Press.

Beier, M. E., & Ackerman, P. L. (2005). Working Memory and Intelligence: Different Constructs. Reply to Oberauer et al. (2005) and Kane et al. (2005). Psychological Bulletin, 131, 72–75.

Broadbent, D. E. (1958). Perception and communication. New York: Pergamon.

Cherry, E. C. (1953). Some experiments on the recognition of speech, with one and with two ears. Journal of the Acoustical Society of America, 25, 975-979.

Colflesh, G. J. H., & Conway, A. R. A (2007). Individual differences in working memory

capacity and divided attention in dichotic listening. Psychonomic Bulletin & Review, 14, 699-703.

Conway, A. R. A., Cowan, N., & Bunting, M. F. (2001). The cocktail party phenome-non revisited: The importance of working memory capacity. Psychonomic Bulletin & Review, 8, 331–335.

Conway, A. R. A., Cowan, N., Bunting, M. F., Therriault, D. J., & Minkoff, S. R. B. (2002). A latent variable analysis of working memory capacity, short-term memory capa-city, processing speed, and general fluid intelligence. Intelligence, 30, 163–183.

Conway, A. R. A., Jarrold, C., Kane, M. J., Miyake, A., & Towse, J. N. (2007). Variation in Working Memory: An Introduction. U A. R. A Conway, C. Jarrold, M. J. Kane, A. Miyake & J. N. Towse (Ured.), Variation in Working Memory. New York: Oxford.

Conway, A. R. A., Kane, M. J., Bunting, M. F., Hambrick, D. Z., Wilhelm, O., & Engle, R. W. (2005). Working memory span tasks: A methodological review and user’s guide. Psychonomic Bulletin & Review, 12, 769-786.

Cowan, N. (1995). Attention and memory: An integrated framework. Oxford: Oxford University Press.

Đokić, R., Koso-Drljević, M., Đipa, A., & Čamdžić, O. (2012, april). Validacija zadataka opsega radnog pamćenja na bh jezicima. Rad predstavljen na naučnom i stručnom skupu Drugi sarajevski dani psihologije.

Engle, R. W., & Kane, M. J. (2004). Executive attention, working memory capacity, and a two-factor theory of cognitive control. U B. Ross (Ured.), The psychology of learning and motivation (Vol. 44, str. 145–199). New York: Elsevier.


Zbornik radova

78 79


Engle, R. W., Tuholski, S. W., Laughlin, J. E., & Conway, A. R. A. (1999). Working memory, short-term memory and general fluid intelligence: A latent-variable approach. Journal of Experimental Psychology: General, 128, 309–331.Heitze & Engle, 2007

Kane, M. J., Conway, A. R. A., Hambrick, D. Z., & Engle, R. W. (2007). Variation in working memory capacity as variation in executive attention and control. U A. R. A Conway, C. Jarrold, M. J. Kane, A. Miyake & J. N. Towse (Ured.), Variation in Working Memory. NY: Oxford.

Kane, M. J., Bleckley, M. K., Conway, A. R. A., & Engle, R. W. (2001). A controlled-atten-tion view of working-memory capacity. Journal of Experimental Psychology: General, 130, 169–183.

Kane, M. J., & Engle, R. W. (2002). The role of prefrontal cortex in working-memory capacity, executive attention, and general fluid intelligence: An individual differen-ces perspective. Psychonomic Bulletin and Review, 9, 637–671.

Kane, M. J., & Engle, R. W. (2003). Working-memory capacity and the control of atten-tion: The contributions of goal neglect, response competition, and task set to Stroop interference. Journal of Experimental Psychology: General, 132, 47–70.

Kane, M. J., Hambrick, D. Z., & Conway, A. R. A. (2005). Working memory capacity and fluid intelligence are strongly related constructs: Comment on Ackerman, Beier, and Boyle (2005). Psychological Bulletin, 131, 66–71.

Kane, M. J., Hambrick, D. Z., Tuholski, S. W., Wilhelm, O., Payne, T. W., & Engle, R. W. (2004). The generality of working-memory capacity: A latent-variable approach to verbal and visuo-spatial memory span and reasoning. Journal of Experimental Psychology: General, 133, 189–217.

Moray, N. (1959). Attention in dichotic listening: Affective cues and the influence of instructions. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 11, 56-60.

Oberauer, K., Schulze, R., Wilhelm, O., & Süß, H.-M. (2005). Working memory and intelligence—Their correlation and their relation: Comment on Ackerman, Beier, and Boyle (2005). Psychological Bulletin, 131, 61–65.

Raven, J., Raven, J. C., & Court, J. H. (1999). Priručnik za Ravenove progresivne matrice i ljestvice riječnika. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Unsworth, N., & Engle, R. W. (2007). The nature of individual differences in working memory capacity: Active maintenance in primary memory and controlled search from secondary memory. Psychological Review, 114, 104-132.

Unsworth, N., Redick, T. S., Heitz, R. P., Broadway, J. M., & Engle, R.W. (2009). Complex working memory span tasks and higherorder cognition: A latent-variable analysis of the relationship between processing and storage. Memory, 17, 635–654.

THE CORRELATION BETWEEN WORKING MEMORY CAPACITY, FLUID INTELLIGENCE AND PERFORMANCE ON DICHOTIC LISTENING TASK

Ratko Đokić15

Maida Koso

Department of Psychology Faculty of Philosophy

University of Banja Luka

AbstractStudy raised the question of possibility to distinct the roles of working memory and fluid intelligence in performing dichotic listening task which demands mainte-nance of activation of relevant stimuli, their protection from interference as well as their cognitive processing. In dichotic listening task, numbers were simultaneously presented to participants (N=30) in right and left audio channel. Instead of one of the numbers, intrusive word danger was presented in the left channel. Task of the participants was to reproduce odd numbers presented in right channel. Dependent variables were detection of intrusive word and total of correctly and incorrectly reproduced numbers. Working memory capacity was measured by automated ope-ration span task and fluid intelligence was measured by Raven advanced progre-ssive matrices. Opposite to the initial hypothesis, majority of participants (83%) detected the intrusive word. Variables of individual differences correlate with per-formance in dichotic task: higher working memory capacity and higher intelligence mean more correctly reproduced numbers [both r(28)=.46, p<.05]. Intelligence is correlated with total of incorrectly reproduced even numbers from right channel and odd numbers from left channel [ρ(28)=-.37, p<.05, ρ(28)=-.41, p<.05, respecti-vely]. Finnaly, working memory and intelligence explain the same part of the vari-ance of correct reproductions in dichotic task (for both variables: β=.32, n.s.).

15 E-mail: [email protected]


Zbornik radova

80 81


RELACIJE RELIGIOZNE ORIJENTACIJE I OSOBINA LIČNOSTI

Miroslav Gavrić1

Univerzitet u Istočnom Sarajevu Filozofski fakultet Pale

SažetakZa razliku od religije koja se odnosi na društveno-kulturni aspekt, religioznost se odnosi na individualni aspekt (Škrabl, 1992; prema Soršak, 2000, što je i predmet ovog istraživanja. Cilj ovog rada je ispitati relacije intrinzične i ekstrinzične orijen-tacije i osobina ličnosti. Prema Olportu (Allport), ekstrinzično religiozna osoba više drži do koristi od vjere nego do njenih zahtjeva i njenog autentičnog duha, a intrin-zično religiozna osoba kroz vjeru nadilazi lične interese te prihvata i njeguje vjeru zbog samih njenih vrijednosti. U radu je korišten Petofaktorski inventar BFI (Big Five Inventory; Benet-Martinez i John, 1998), a za mjerenje religiozne orijentacije je korištena IES skala. Istraživanje je urađeno na prigodnom uzorku od 299 ispi-tanika-studenata različitih odsjeka Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, od čega 72,9 % čine žene (N = 218), a muškarci 27,1 % (N = 81), starosti od 18 do 35 godina. Dobijeni rezultati ukazuju na da je intrinzična religiozna orijentacija poka-zuje značajnu povezanost sa Ugodnošću [r(282)=0,245, p=0,000)] i Savjesnošću [r(282)=0,222, p=0,000)], a ekstrinzična religiozna orijentacija teži povezanosti sa Neuroticizmom, nalazi se na samoj granici statističke značajnosti r[(283)= -0,117, p= 0,050]. Rezultati su u uglavnom u skladu sa sličnim studijama uz napomenu da uzorak nije ujednačen po polu, što umanjuje značaj i upućuje na buduća istraživanja.

Ključne riječi: Model Velikih pet, intrinzična religioznost, ekstrinzična religioznost

UvodBrzina promjena koje se oko nas odigravaju drže nas veoma udaljenim od kruci-jalnih pitanja kojima se trebamo posvetiti. Naravno, u materijalističkom svijetu koji nas na svakom koraku okružuje, duhovnost je potisnuta u zapećak i predstav-lja sa aspekta materijalizma više znak nemoći i slabosti, nego snage. Kao da smo zaboravili na ulogu i vrijednost duhovnih faktora u kvalitetu života. Uloga religije

1 [email protected]


Zbornik radova

82 83


i religioznosti u savremenom društvu trpi značajne promjene. Stiče se utisak da se i religiozne potrebe danas shvataju kao i sve druge potrebe gledane kroz prizmu sve prisutnog konzumerizma. Situacija u Bosni i Hercegovini uslijed istorijskih činje-nica koje su obilježile drugi dio prošlog vijeka je još složenija. Tri dominantne reli-gije koje su na ovim prostorima vjekovima prisutne, sredinom i drugom polovinom prošlog vijeka, su sistematski suzbijane. Postojala je snažna potreba “narodne” vla-sti da se religija svede na minimum, da se smanji broj vjernika i da se ona što više udalji od društvenih zbivanja. Evidentno je da je namjera tadašnjih vlasti velikim dijelom i ostvarena. Međutim, kod nas su religija i religioznost dio etničkog identi-teta i sa padom socijalističkog režima i demokratskim promjenama na scenu stupa snažna potreba restitucije etničkog identiteta. U skladu sa činjenicom da je religija dio identiteta naših etnija, s pojavom demokratizacije društva, religioznost postaje odlika po kojoj se jedni od drugih nastojimo razlikovati, odnosno u procesu identifi-kacije sa vlastitom etnijom potenciramo religioznost. Ovo zapažanje je samo jedan prilog u traganju objašnjenjem činjenice da je procenat religioznih danas značajno veći nego prije četvrt vijeka. Ovome treba dodati i percepciju da je danas veliki broj “novokomponovanih vjernika” i da se religioznost posmatra kao pomodarstvo.

Referentna istraživanja religioznosti mladih

Postoji više istraživanja koji se tiču različitih aspekata religioznosti na našim pro-storima. U istraživanju na uzorku od 1500 adolescenata na teritoriji Banjaluke, oko 70% adolescenata se izjašnjava kao religiozno (Milosavljević i sar., 2005). U istra-živanju na populaciji studenata više fakulteta u Zagrebu dobijeni su identični poka-zatelji, odnosno gotovo 70% ispitanika odgovorilo je na pitanje „Jeste li vjernik?“ potvrdno, ali samo 27% ispitanika smatra se uvjerenim vjernicima (Klasnić, 2007). U radu Dušanića (2007) je utvrđeno da 49.3% mladih ističe da su vjernici i da uglav-nom redovno prate sva religijska uputstva, dok njih 31.4% to radi samo u posebnim prilikama, a 9.2% se ne smatra vjernikom, mada 4.3% uprkos toga prati običaje. U istraživanju Čekrlije i ostalih (2004), sprovedenog na teritoriji Republike Srpske, na uzorku od 1094 mladih, 84.3% se ne slaže sa tvrdnjom da Bog ne postoji što je posre-dan pokazatelj religioznosti. Sagledavanje religioznosti kroz relaciju sa pojedinim aspektima ličnosti i socijalnim varijablama je rađeno kod nas (Dušanić, 2007), ali ne u domenu istraživanja relacija religioznosti i dimenzija ličnosti izvedenih iz modela proisteklih iz “leksičke hipoteze”, kao što je Veliki Pet koji je korišten u ovom istraži-vanju. Pojmovi religije i religioznosti međusobno se često posmatraju kao sinonimi, međutim religija se više odnosi na socijalno - kulturalni, a religioznost na indivi-dualno - doživljajni aspekt. Problem ovog istraživanja je upravo posmatranje ovog individualnog aspekta religioznosti. Cilj istraživanja je utvrditi relacije intrinzične i ekstrinzične religiozne orijentacije i dimenzija ličnosti Velikih Pet.

Religija, religioznost i psihologija

Teško je locirati, sa aspekta istorije, kada je počela čovjekova vjera u “nešto” iznad ljudskog i zemaljskog što daje viši smisao životu, ali pouzdano znamo da se ona prožima kroz sve poznate civilizacije. Religija je pitanje ličnog vjerovanja te se stoga

ne može objasniti racionalno, što je veliki izazov za psihologiju kao egzaktnu nauku. Zanimanja psihologije za religiju nastaje krajem devetnaestog vijeka u radovima Hola i Džejmsa (Hall, James), a nastavlja sa Frojdom i njegovim sljedbenicima. Unutar psihologije religija se definiše kao „sistem shvatanja, vjerovanja, ponašanja, obreda i ceremonija, pomoću kojih pojedinci ili zajednica stavljaju sebe u odnos sa Bogom ili nadprirodnim svijetom i često u odnos jednih sa drugima, te od kojeg (sistema) religiozna osoba dobija niz vrijednosti prema kojima se nosi i prosuđuje svijet“ (English, English, 1972).

Religioznost je zanimanje za religiju, angažovanost ili sudjelovanje u religiji (Ćorić 2003). Prema Mandariću (2000) religioznost je egzistencijalna potreba čovjeka, odgovor na najdublje čovjekove težnje, nešto što mu je gotovo “prirodno”. Religioznost je odgovor koji čovjek daje na vlastita pitanja religioznog karaktera, kao što je pitanje o konačnom smislu života i o tome da li smrću završava život te šta slijedi nakon smrti. Religioznost je unutrašnji stav i opredjeljenje, te podrazumjeva svakodnevni život u skladu sa tim uvjerenjem. Definisanje i mjerenje religioznosti varira od istraživanja do istraživanja većim dijelom zbog nejasne operacionalne definicije konstrukta religioznosti. Kass i sar. (1991) navode da „srž duhovnih isku-stava može pridonjeti pozitivnijim psihološkim stavovima“, odnosno ličnosti u cjelini

Olport pridaje religioznosti veliki značaj u životu pojedinca. On ističe da se psi-hologija treba baviti religijom, jer je “religija, kao i seks gotovo univerzalan inte-res ljudskog roda” (Ćorić 2003). Olport (1950) kaže da osoba religiozno sazrijeva. Uveo je pojam „sentiment“ za relativno čvrste jedinice ličnosti, a vjera spada u red tih sentimenata. Olport navodi pet faktora kroz koje se oblikuje i razvija religijski sentiment:

1. Fizičke potrebe

2. Temperament (određuje način izražavanja religijskog sentimenta)

3. Psihogene želje i duhovne vrijednosti

4. Potraga za različitim odgovorima koje osobe od religije očekuju

5. Prihvatanje religijskih obreda kulture kao vlastitih navika

Osoba je religiozna ako:

- Širi krug interesa izvan bioloških impulsa kako bi se uključilo humane vrijednosti.

- Objektivno posmatra i uči iz vlastitih iskustava.

- Integriše sebe oko svoje filozofije života – pomoću svoje religioznosti izgrađuje svoje religiozne stavove

Olport (1950) prvi vrši podjelu religiozne orijentacije na zrelu i nezrelu religioznu orijentaciju da bi kasnije u upotrebi ostali opšteprihvaćeni nazivi, ekstrinzična i


Zbornik radova

84 85


intrinzična. Ekstrinzična religioznost je instrumentalizacija religije, a intrinzična je religija po kojoj se živi i prevazilazi lične interese, favorizuje poniznost, tolerantna je prema drugim. Prema Olportu, ekstrinzično religiozna osoba više drži do koristi od vjere nego do njenih zahtjeva i njenog autentičnog duha, a intrinzično religiozna osoba kroz vjeru nadilazi lične interese te prihvata i njeguje vjeru zbog samih nje-nih vrijednosti (Dragun, 2001). Nasuprot intrinzičnim vjernicima, pojedinci kod kojih je prisutna ekstrinzična religiozna orijentacija ponašaju se “religiozno” kako bi postigli određene vanjske učinke, odnosno neke sebične ciljeve. Istraživanja poka-zuju da intrinzično religiozni pojedinci iskazuju veći stepen empatičnosti prema drugim ljudima i spremnosti na pružanje pomoći drugim ljudima (Watson i sar., 1984).

Ekstrinzična religioznost je “religija koja se upotrebljava, koja ima pozitivnu kore-laciju sa zadrtosti, a osobe ekstrinzične orijentacije smatraju religiju instrumen-tom koji treba koristiti; religija postaje partner u čuvanju vlastitih interesa, te se više drži do koristi od nje nego do njenih zahtjeva i njenog autentičnog duha. ”Intrinzična religioznost je“ religija po kojoj se živi, ona koja nadilazi lične interese, koja je po prirodi širokogruda, očituje poniznost u vlastitim sudovima, tolerantna je prema pogledima drugih, a prihvata se i njeguje samo zbog njenih vrijednosti”. Ovu podjelu na intrnizičnu i ekstrinzičnu religioznost treba shvatiti kao jedan konti-nuum po kome se pojedinac u različitim vremenskim intervalima (životnom dobu) kreće i varira, kako po kvalitetu tako i po intenzitetu. Olport smatra da u protekle dvije hiljade godina djelovanja organizovanih religija na čovjeka, ono nije imalo zna-čajnijeg uticaja na poboljšanje njegovog morala (Čekrlija i sar., 2004).

Pored nesumljivo velikog doprinosa Olporta koji je i najcitiraniji autor kada se sa psihološkog aspekta posmatra religioznost, njegov pristup ima brojne nedostatke. Prvi prigovor vezuje se uz definisanje samog konstrukta. Hodž (1972., prema Kirkpatrick i Hood, 1989) zaključuje kako se radi o mjeri motivacije za određeno ponašanje, prije nego o samom ponašanju. Ekstrinzičnu i intrinzičnu orijentaciju moguće je shvatiti i kao osnovne varijable ličnosti. Neko može biti ekstrinzično orijentisan prema svemu, a religioznost je samo specifičan slučaj. Drugi prigovor odnosi se na međusobni odnos religioznih orijentacija. Na osnovu provedenih istraživanja, Olport je utvrdio da intrinzična i ekstrinzična religiozna orijentacija ne predstavljaju krajnje vrijednosti bipolarnog kontinuuma kao što se prvobitno smatralo, već je korelacija između ta dva faktora zavisi od karakteristika uzorka na kojem se ispituje (Donahue, 1985).

Petofaktorski model ličnosti

Ličnost jedinstvena organizacija osobina koja se formira uzajamnim djelovanjem jedinke i sredine i određuje opšti, za pojedinca karakterističan način ponašanja (Rot, 1994). Kompleksnost pojma ličnosti se ogleda u dualitetu njenog sagledava-nja, da li je ono preko sadržaja svijesti pojedinca ili je preko njegovog spoljašnjeg ponašanja (Gavrić, 2008). Leksički pristup je danas najzastupljeniji pristup kada

želimo identifikovati osnovne osobine ličnosti. Zasniva se na pretpostavci da su sve bitne individualne razlike postale kodirane u jeziku. Ove osobine pomažu u opisi-vanju drugih osoba i razgovoru o razlikama. Prema leksičkom pristupu, postoje dva osnovna kriterijuma prema kojima se identifikuju važne osobine ličnosti - frekven-cija sinonima i kroskulturalna univerzalnost. Kriterijum frekvencije sinonima znači da, što više riječi postoji za neku osobinu, to je ona važnija u opisivanju individual-nih razlika. Kriterijum kroskulturalne univerzalnosti odnosi se na činjenicu da će, ukoliko je neka osobina vrlo važna, to više jezika imati riječi za nju. Psihologiji lično-sti potrebna je taksonomija osobina ličnosti koja kroz standardiziranu nomenkla-turu omogućava jasnu komunikaciju među naučnicima (John i Srivastava, 1999). Sagledavanja i preispitivanje Katelovog 16PF modela ličnosti je dovelo do spoznaje da je dovoljno 5 faktora kojima se može objasniti ličnost. Petofaktorski model lič-nosti, odnosno model „Velikih Pet“ postao je dominirajuća paradigma u psihologiji ličnosti posljednjih godina, s obzirom na njegov teorijski, istraživački i praktični značaj. Osnovne vrline ovog modela su njegova snažna empirijska utemeljenost i konceptualna obuhvatnost. Danas, uglavnom, postoji konsenzus oko konceptual-nog statusa crta Petofaktorskog modela, a njihovo mjerenje pomoću raznovrsnih metodskih sredstava i tehnika pokazalo je značajan stepen konvergencije, stabilnosti i diskriminativne validnosti. Najpoznatiji i ujedno najrašireniji mjerni instrument takvog oblika razvili su Pol T. Kosta i Robert R. Mekre (Costa, McCrae, 1989). Oni smatraju da se ličnost može predstaviti kroz pet širokih dimenzija: Neuroticizam, Ekstroverziju, Otvorenost prema iskustvu, Ugodnost i Savjesnost.

Prva dimenzija ličnosti razlikuje prilagođenost ili emocionalnu stabilnost od nepri-lagođenosti i neuroticizma (Knežević, i sar. 1997). Ekstroverti su socijabilni, ali to nije jedina njihova karakteristika. Pored socijabilnosti, ekstraverti su asertivni, aktivni i pričljivi. Oni vole uzbuđenje i stimulaciju, i po prirodi su veseli. Optimistični su i puni energije. Introverti su rezervisani, što ne znači da su nedruštveni i umjere-niji, što ne znači letargični i lijeni (Knežević, i sar. 1997). Otvorenost podrazumjeva aktivnu imaginaciju, estetsku senzitivnost, intraceptivnost, preferenciju različito-sti, intelektualnu radoznalost i nezavisnost mišljenja. Zatvoreni su skloni konven-cionalnom ponašanju i konzervativnog izgleda i držanja. Oni preferiraju poznato u odnosu na novo, a emocionalne reakcije su im ponešto prigušene. Ugodnost je prije svega dimenzija interpersonalnih tendencija. Saradljiva osoba je bazično altruistična, simpatiše i saosjeća sa drugim ljudima, ima potrebu da im pomogne i vjeruje da će i drugi ljudi prema njoj biti isto tako velikodušni. Osoba sa niskom ugodnosti je egocentrična, skeptična u pogledu namjera drugih ljudi, antagonistički i takmičarski nastrojena. Niska ugodnost je u vezi sa narcističkim, antisocijalnim i paranoidnim poremećajima ličnosti, dok je visoka ugodnost u vezi sa poremećajima zavisnosti (Knežević, i sar. 1997). Savjesnost oslikava sposobnost kontrole impulsa. Savjesne individue su snažne volje, uvijek su usmjerene ka nekom cilju, skrupulo-zne, tačne i pouzdane. Niska savjesnost je povezana sa iritirajućom sitničavošću, kompulzivnom urednošću ili radoholičarskim ponašanjem.


Zbornik radova

86 87


Velikih pet i religiozna orijentacija

Saroglu (Saroglou, 2002) u meta-analitičkoj studiji otkriva da postoji veza između ličnosti i religiozne orijentacije. Pozitivna relacija postoji između religioznosti i ekstroverzije, ugodnosti, savjesnosti i otvorenosti. Nalazi pokazuju da među Velikih pet faktora ličnosti, ugodnost i savjesnost imaju najvišu pouzdanost i uglavnom tra-jan odnos sa religioznošću. Takođe, Saroglu (2002) je utvrdio da postoji veza između emocionalne stabilnosti i religiozne orijentacije i to da je ekstrinzična religioznost povezana sa visokim nivoima neurotičnosti, dok intrinzična religioznost odražava emocionalnu stabilnost. Međutim, Faifer i Velti (Pfeifer, Waelty 1995) nisu pronašli vezu između neuroticizma i intrinzične i ekstrinzične religioznosti. Robins i sarad-nici (Robbins i sar., 2010) pokazuje da su individualne razlike u religioznim orijen-tacijama u velikoj mjeri nezavisne od Velikih pet faktora ličnosti, osim što je zna-čajna pozitivna korelacija između intrinzične religioznosti i ugodnosti. Ovi rezultati podržavaju Pijemontovu (Piedmont, 1999). tvrdnju da je religioznost u velikoj mjeri nezavisna od ličnosti kada je ličnost operacionalizovana u smislu Velikih pet faktora.

MetodPostupak

Terensko istraživanje je trajalo 5 dana i urađeno u aprilu 2012. godine u sklopu šireg istraživanja koje se zanimalo za različite sociopsihološke aspekte studenata. Istraživanje je provedeno na nekoliko studijskih odsjeka Filozofskog fakulteta, Univerziteta u Tuzli. U istraživanju su učestvovali studenti pedagogije-psihologije, bosanskog jezika, engleskog jezika, njemačkog jezika, istorije, socijalnog rada i tehničkog odgoja. Ispitivanju su pristupili studenti koji su tog dana bili prisutni na nastavi i koji su pristali da učestvuju u istraživanju. Sudionici su u prosjeku na raspo-laganju imali 30 minuta, a popunjavanje mjernog instrumenta je bilo anonimno.

UzorakUzorak je prigodan, 299 ispitanika-studenta različitih odsjeka Filozofskog fakulteta, Univerziteta u Tuzli, od čega 72,9 % čine žene (N = 218), a muškarci 27,1 % (N = 81). Studenti prve godine čine 38,1% uzorka (N = 114), studenti druge godine čine 27,1% (N = 81), studenti treće godine čine 19,7% uzorka (N = 59), a studenti četvrte godine 15,1% (N = 45). Starost ispitanika je od 18 do 35 godina. U Tabeli 1 prika-zana je struktura uzorka istraživanja, s obzirom na posmatrana socio-demografska obilježja.

Instrumenti

Za ispitivanje intrinzične i ekstrinzične religiozne orijentacije korišten je Upitnik intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije (I/E upitnik). On je nastao je na osnovu revizije dva upitnika. Prvi referentni upitnik je Intrinsic/Extrinsic Scale- IES čiji je

autor Fagin, ili u prijevodu Skala intrinzične i ekstrinzične religiozne orijentacije (SIERO), Drugi upitnik je „Age Universal“ - AU Scale čiji su autori Gorsuh i Venabl, a koji predstavlja reviziju Religious Orientation Scale- ROS autora Olporta i Rosa. IES je identičan originalnom ROS-u osim što u skali ekstrinzične religiozne orijen-tacije ima jednu česticu više- IES ukupno ima 21, a originalni ROS 20 ajtema. AU se razlikuje od originalnog ROS-a time što su u njemu tvrdnje izražene jednostavnijim jezikom, kako bi bile jasnije mlađim ispitanicima i onima sa nižim obrazovnim sta-tusom, a osim toga neke od tvrdnji koje se odnose na religiozno ponašanje izrečene su tako da se više naglasi motivaciona osnova, npr. „Uživam u čitanju o svojoj vjeri“. Skala je četverostepena Likertovog tipa. Skalu intrinzične religiozne orijentacije čine ajtemi: 1, 5, 7, 13, 15, 17, 19 i 20, a skalu ekstrinzične religiozne orijentacije ajtemi: 3, 4, 6, 8, 9, 10, 11, 12, 14, 16 i 18. Bodovanje odgovora u ovom upitniku je tako da više intrinzičan, kao i više ekstrinzičan odgovor (veći stepen slaganja s tvrd-njom, tj. manji zaokruženi broj) dobijaju više odgovora na skali intrinzične odnosno ekstrinzične religioznosti. Na obje skale se dobiva 1 bod (odgovor 4), 2 boda (odgo-vor 3), 4 boda (odgovor 2) i 5 bodova (odgovor 1). Na ajtemu 2, odgovor a) znači 5 bodova na I skali i 1 bod na E skali, a odgovor b) znači 5 bodova na E skali i 1 bod na I skali. Na ajtemu7 (intrinzična skala a = 5 bodova; b = 4 boda i d = 1 bod).

Za mjerenje crta petofaktorskog modela ličnosti korišten je Velikih Pet inven-tar (BFI, Big Five Inventory) koji se sastoji od 44 ajtema, a konstruisan je za efikasno i brzo mjerenje dimenzija petofaktorskog modela kada ne postoji potreba za diferenciranim mjerenjem pojedinih faceta (John, i sar. 1991). Prijevod i empirijska provjera BFI-a su napravljeni uz odobrenje autora o primjeni upitnika u istraživačke svrhe na području Bosne i Hercegovine. Inventar ličnosti BFI je instrument koji omogućuje (samo) procjenu pet osnovnih dimenzija ličnosti: Ekstroverzije (E), Ugodnosti (A), Savjesnosti (C), Neuroticizma (N) i Otvorenosti (O). Razvijen je sa ciljem da omogući reprezentativan prikaz Velikih Pet crta ličnosti objedinjujući rezultate prethodnih studija o tome šta sači-njava osnovne dimenzije, bazirajući se na opisu crta koje je ponudio John (1990). Inventar sadrži 44 ajtema dobijena faktorskom analizom na velikom broju uzoraka ispitanika i koncipirani su u vidu kratkih rečenica. Procjenjivanje se obavlja na skali Likertovog tipa od 1 do 5 i izražavaju stepen slaganja/neslaganja s tvrdnjom od „potpuno netačno” (1) do „potpuno tačno” (5), na način da ispitanik upiše stepen slaganja sa određenom tvrdnjom na predviđeno mjesto. Iako svaka od subskala BFI inventara podrazumijeva samo od osam do deset ajtema po skali, to nije uticalo na relativno dobre psihometrijske karakteristike ovog instrumenta. Na uzorcima ispi-tanika iz SAD-a i Kanade, pouzdanost skala, mjerena alfa koeficijentom, se kreće od .75 do .90 (John i sar. 2008). Hampson i Goldberg (2006) su na uzorku ispitnika srednje životne dobi zabilježili prosječnu pouzdanost (mjerenu test-retest meto-dom) od .74. Sličan rezultat je zabilježen i u ovom istraživanju od .72.

Za potrebe ovog istraživanja sastavljen je Sociodemografski upitnik sa 9 pitanja zatvorenog tipa koja se odnose na: pol ispitanika, godinu studija, ordinalnu poziciju u porodici, red rođenja u porodici, obrazovanje roditelja, porijeklo, nacionalnost, raseljenost i materijalne prilike.


Zbornik radova

88 89


Tabela 1: Struktura uzorka istraživanja, s obzirom na socio-demografska obilježja.

Demografske varijable N % UkupnoN %

PolMuško Žensko

81218

27,172,9 299 100

Godina studijaPrvaDrugaTrećaČetvrta

114815945

38,127,119,715,1 299 100

Ordinalna pozicijaNema ni braće ni sestaraIma sestruIma brataIma i brata i sestru

4210910939

14,036,536,513,0 299 100

Red rođenjaPrvorođeno dijeteKasnije rođeno dijete

154144

51,748,3 299 100

Obrazovanje ocaNezavšena osnovna školaZavršena osnovna školaZavršena srednja školaZavšena viša škola ili fakultetZvanje magistra ili doktora

122

206627

0,37,5

69,120,72,4 298 100

Obrazovanje majkeNezavšena osnovna školaZavršena osnovna školaZavršena srednja školaZavšena viša škola ili fakultetZvanje magistra ili doktora

757

193393

2,419,164,713,20,7 299 100

PorijekloSeloMalo mjestoGrad

10060

138

33,620,146,3 298 100

NacionalnostBošnjak/BošnjakinjaSrbin/SrpkinjaHrvat/HrvaticaOstali

26410169

88,33,35,43,0 299 100

Raseljeno stanovništvoDaNe

40258

13,486,6 298 100

Materijalne prilikeVeoma dobreDobreOsrednjeLoše Veoma loše

6107169143

2,035,856,54,71,0 100

Rezultati Kronbahov Alfa (Cronbach Alpha) za Velikih pet inventar (BFI) imao je vrijednost 0,72 što je prihvatljiva pouzdanost. Takođe, vrijednost Kronbah Alfa subskale intrin-zične religiozne orijentacije od 0,85 pokazuje da je pouzdana. Međutim, vrijednost Kronbah Alfa za subskalu ekstrinzične religiozne orijentacije iznosila je samo 0.307 što pokazuje da subskala ekstrinzične religiozne orijentacije nije pouzdana.

Deskriptivne statističke vrijednosti za skale intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije i skale Velikih pet inventara ličnosti (BFI) predstavljene su u prilogu u Tabeli 2. Na subskali intrinzične religiozne orijentacije ispitanici su postigli prosječni rezultat 28.70 uz standardnu devijaciju 9.67. Asimetrija (-0.402) i spljoštenost (-0.872) ukazuju na asimetričnu distribuciju. Kolmogorov-Smirnovljevim testom utvrđeno je da je distribucija asimetrična. Na subskali ekstrinzične religiozne ori-jentacije ispitanici su postigli prosječni rezultat 35.39 uz standardnu devijaciju 5.77. Asimetrija (-0.016) i spljoštenost (-0.119) ukazuju da je distribucija rezultata normalna. Kolmogorov-Smirnovljev test pokazao je da je distribucija normalna.

Kada su u pitanju subskale Velikih pet inventara ličnosti (BFI), ispitanici su na skali ekstroverzije postigli prosječni rezultat od 3,60 uz standardnu devijaciju od 0,64. Asimetrija i spljoštenost ukazuju na asimetričnu distribuciju rezultata. Kolmogorov-Smirnovljevim testom ova pretpostavka je i potvrđena. Na skali ugod-nosti ispitanici su postigli prosječni rezultat 3,79 uz standarnu devijaciju od 0,59. Asimetrija (-0.539) i spljoštenost (0.449) ukazuju na asimetričnu raspodjelu rezul-tata što je potvrđeno Kolmogorov-Smirnovljevim testom. Na skali savjesnosti pro-sječni rezultat iznosio je 3,49 uz standardnu devijaciju od 0,68. Asimetrija (-0.021) ukazuje na normalnu distribuciju međutim mjera spljoštenosti je visoka (-0.467). Kolmogorov-Smirnovljevim testom utvrđeno je da je distribucija simetrična. Na skali neuroticizma ispitanici su postigli prosječni rezultat 2,92 uz standardnu devi-jaciju 0,69. Asimetrija (0.275) i spljoštenost (-0.076) ukazuju na asimetričnu raspo-djelu rezultata što je potvrđeno Kolmogorov-Smirnovljevim testom. Na skali otvo-renosti ispitanici su postigli prosječni rezultat 3,50 sa standardnom devijacijom 0,42. Asimetrija (-0.202) i spljoštenost (-0.131) ukazuju na asimetričnu distribuciju što je potvrđeno Kolmogorov-Smirnovljevim testom.

Distribucija rezultata dobijenih primjenom upitnika intrinzične religiozne orijen-tacije je asimetrično distribuisana što se vidi na Grafikonu 1. u prilogu. Međutim, distribucija rezultata dobijenih primjenom upitnika ekstrinzične religiozne orijen-tacije je normalno distribuisana što se vidi na Grafikonu 2. u prilogu.

Povezanost intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije i dimenzija Velikih pet

Budući da je većina distribucija asimetrična, i koristila se neparametrija, za izraču-navanje povezanosti između intrinzične i ekstrinzične religioznosti i osobina lič-nosti prema modelu Velikih pet, korišten je Spirmanov koeficijent, jer ima najveću statističku moć.


Zbornik radova

90 91


Tabela 2: Deskripcija rezultata dobijenih primjenom upitnika intrinzične/ekstrin-zične religiozne orijentacije i skala Velikih pet inventara ličnosti (BFI).

M S.D. Min. Maks. Asimetrija Spljoštenost N K-S

Intrinzična religioznost 28.70 9.67 9 45 -.402 -.872 283

0.098p=0.0005

Ekstrinzična religioznost 35.39 5.77 18 52 -.016 -.119 284

0.051p=0.090

Ekstroverzija 3.60 0.64 1 5 -.575 .599 2980.087p=0.0005

Ugodnost 3.79 0.59 1 5 -.539 .449 2980.095p=0.0005

Savjesnost 3.49 0.68 1 5 -.021 -.467 2980.049p=0.085

Neuroticizam 2.92 0.69 1 5 .275 -.076 2980.074p=0.0005

Otvorenost 3.50 0.42 1 5 -.202 -.131 2980.093p=0.0005

Napomena: M=aritmetička sredina; SD=standardna devijacija; Min.=minimum; Maks. = Maksimum; N=broj ispitanika; K-S=Kolmogorov-Smirnovljev test normalnosti distribucije.

Grafikon 1: Distribucija rezultata dobijenih primjenom upitnika intrinzične religiozne orijentacije

Grafikon 2: Distribucija rezultata dobijenih upinikom ekstrinzične religiozne orijentacije

Spirmanova korelaciona matrica intrinzične (IRO) i ekstrinzične (ERO) religiozne orijentacije i dimenzija ličnosti Velikih pet nalazi se u Tabeli 3. u prilogu.

Kao što se može vidjeti u Tabeli 3. u prilogu, utvrdili samo kako ne postoji statistički značajna povezanost intrinzične religiozne orijentacije i dimenzija Ektroverzije r(282)=0,093, p=0,119; Neuroticizma r(282)= -0,30, p= 0,621 i Otvorenosti r(282)= 0,83, p= 0,103.

Tabela 3: Spirmanova (Spearman) korelaciona matrica intrinzične (IRO) i ekstrinzične (ERO) religiozne orijentacije i dimenzija Velikih pet

Ekstroverzija Ugodnost Savjesnost Neutricizam Otvorenost

IRO

Koeficijent korelacije .093 .245** .222** -.030 .103

Značajnost .119 .000 .000 .621 .083

N 282 282 282 282 282

ERO

Koeficijent korelacije .042 .035 .035 -0.117 -.010

Značajnost .478 .555 .553 .050 .868

N 283 283 283 283 283

* Korelacija je značajna na nivou 0.05** Korelacija je značajna na nivou 0.01


Zbornik radova

92 93


Međutim, Spirman rang korelacijom ispitali smo povezanost intrinzične religio-zne orijentacije i Ugodnosti r(282)=0,245, p=0,000, te Savjesnosti r(282)=0,222, p=0,000 i utvrdili kako postoji statistički značajna povezanost navedenih varijabli na nivou značajnosti 0,01.

Utvrdili smo i kako ne postoji statistički značajna povezanost ekstrinzične religio-zne orijentacije i dimenzija Ekstroverzije r(283)= 0,42, p= 0,478; Ugodnosti r(283)= 0,35, p= 0,555; Savjesnosti r(283)= 0,35, p= 0,553 i Otvorenosti r(283)= -0,10 , p= 0,868.

Međutim, Spirman rang korelacijom ispitali smo povezanost ekstrinzične religio-zne orijentacije i Neuroticizma r(283)= -0,117, p= 0,050. i utvrdili kako postoji sta-tistički značajna povezanost navedenih varijabli na nivou značajnosti 0,05, odno-sno nalazi se na granici statističke značajnosti.

DiskusijaRezultati obogaćuju spoznaje o relaciji između intrinzične i ekstrinzične religiozne orijentacije i danas dominantnog modela ličnosti Velikih pet. Prije svega, treba reći da dobijeni rezultati podržavaju opšti stav koji iznosi Pijemont (1999) da je religi-oznost u velikoj mjeri nezavisna od ličnosti kada je ličnost operacionalizovana u smislu Velikih pet faktora. Dobijena povezanost ekstrinzične religiozne orijentacije i povišenog neuroticizma koju predstavlja neprilagođenost emocionalna nestabil-nost, je nešto što se očekuje, a dobijena i kod Saroglua (2002). Naime, poznato je da osobe ekstrinzične religiozne orijentacije smatraju religiju instrumentom koji treba koristiti i imati od nje koristi što nije odlika stabilnih i uravnoteženih osoba. Povezanost ipak nije doslijedna i nije praćena sa povezanošću niskog neuroticizma, odnosno emocionalne stabilnosti i intrinzične religiozne orijentacije. Ovakvi rezul-tati ne odudaraju ni od nalaza Faifera i Veltia (1995) koji uopšte ne nalaze vezu između religiozne orijentacije i neuroticizma.

Dobijena povezanost ugodnosti i intrinzične religiozne orijentacije je u skladu sa nalazima Robinsa i sar. (2010) koji pokazuje da su individualne razlike u religio-znim orijentacijama u velikoj mjeri nezavisne od Velikih pet faktora ličnosti, osim što je značajna pozitivna korelacija između intrinzične religioznosti i ugodnosti. Međutim, u našem istraživanju se dobija i povezanost intrinzične religioznosti i savjesnosti. Savjesnost predstavlja sposobnost samokontrole u smislu disciplino-vane težnje ka ciljevima i striktno pridržavanje sopstvenih principa, savjesni ljudi postavljaju visoke ciljeve za sebe, to su obično ljudi koji žele postići više.

Ispoljava se u procesima planiranja, organizacije, izvršenja dužnosti i obaveza. Savjesne osobe su jake volje usmjerene ka cilju, moralne, skrupolozne, tačne i pouz-dane što je u korelaciji sa istinskim vrijednostima koje proklamuju religije, odnosno “religija po kojoj se živi”.

Ova povezanost nije nađena u referentnim studijama ali se može objasniti jedino specifičnošću populacije, odnosno upravo činjenicom da je broj religioznih jako

porastao, ali taj broj nije proporcionalan i uglavnom se odnosi na one ekstrinzično religiozne. Ograničenja malog i neproporcionalnog uzorka po dimenziji pola, rezul-tate čine ograničenim. Ipak, stoji uopštena konstatacija da su na posmatranom uzorku studenata dobijeni slični rezultati kao i u referentnim istraživanjima.

LiteraturaAllport, G.W. (1950). The individual and his religion, New York: Macmillan.

Benet-Martínez, V. i John, O.P. (1998). Los Cinco Grandes across cultures and ethnic groups: Multitrait method analyses of the Big Five in Spanish and English. Journal of Personality and Social Psychology, 75, 729-750.

Costa, P. T., Jr., i McCrae, R. R. (1989). The NEO-PIINEO-FFI manual supplement, Odessa, FL: Psychological Assessment Resources.

Čekrlija, Đ., Turjačanin, V., Puhalo, S. (2004). Društvene orijentacije mladih. Banja Luka: Nacionalni institut za borbu protiv narkomanije.

Ćorić, Š. Š. (2003). Psihologija religioznosti, Jastrebarsko: Naklada Slap.

Donahue, M.J. (1985). Intrinsic and Extrinsic Religiousness: Rewiew and Meta-Analysis, Journal of Personality and Social Psychology, 48(2), 400-419.

Dragun, A. (2001). Povezanost religiozne orijentacije, seksualnosti i prosocijalnosti. (Neobjavljen diplomski rad). Zagreb: Filozofski fakultet.

Dušanić, S. (2007). Psihološka istraživanja religioznosti, str. 16-17. Banja Luka: Filozofski fakultet.

English, H. B., English, A. C. (1972). Obuhvatni rečnik psiholoških i psihoanalitičkih poj-mova: vodič za njihovu upotrebu, Beograd: Savremena administracija.

Gavrić, M. (2008). Psihosocijalni aspekti socijalne distance menadžera, (Neobjavljena doktorska disertacija). Istočno Sarajevo, Filozofski fakultet.

Hampson, S. E., Goldberg, L. R. (2006). A first large cohort study of personality trait stability over the 40 years between elementary school and midlife, Journal of Personality and Social Psychology, 91, 763-779.

John, O. (1990). The „Big five“ Factor Taxonomy: Dimensions of Personality in the Natural Language and Questionaries. In Pervin, L.A. (Eds). Handbook of personality. Theory and Research, 66-98. London: The Guilford Press.


Zbornik radova

94 95


John, O.P., Donahue, E.M. i Kentle, R.L. (1991). The Big Five Inventory- Versions 4a and 54. Berkeley, CA: University of California, Berkeley, Institute of Personality and Social Research.

John, O.P. i Srivastava, S. (1999). The Big Five trait taxonomy: History, measurement, and theoretical perspectives. In: Pervin, L.A. i John, O.P. (ur.). Handbook of persona-lity: Theory and research, 102-138. New York: Guilford Press.

John, O. P., Naumann, L. P. i Soto, C. J. (2008). Paradigm Shift to the Integrative Big-Five Trait Taxonomy: History, Measurement, and Conceptual Issues. In John, O.P. Robins, R.W. i Pervin, L.A. (Eds.). Handbook of personality: Theory and research, 114-158. New York: Guilford Press.

Kass, J., Friedman, R., Lesserman, J., Zuttenneister, P-C. i Benson, H. (1991). Health outcomes and a new index of spiritual experience. Journal for the Scientific Study of Religion, 30, 203-211.

Kirkpatrick, L.A., Hood, R.W. (1989). Intrinsic – Extrinsic Religious Orientation: the Boone or Bane of Contemporary Psychology of Religion? Journal of scientific study of religion 29(4), 442-446.

Klasnić, K. (2007). Neki psihosocijalni aspekti tipova religioznosti, (Neobjavljen diplom-ski rad). Zagreb, Filozofski fakultet, Odsjek za sociologiju.

Knežević, G., Radović, B. i Opačić G. (1997). Evaluacija “Big Five” modela ličnosti kroz analizu inventara ličnosti NEO PI-R, Psihologija, Vol. 30,1-2, 7-40.

Mandarić, V. S. (2000). Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Milosavljević, B., Dušanić, S., Drobac, M., Turjačanin, V., Zečević. I. (2005). Potrebe i problemi mladih Grada Banjaluka. Banja Luka: Društvo psihologa Republike Srpske.

Pfeifer, S., & Waelty, U. (1995). Psychopathology and religious commitment: a con-trolled study. Psychopathology, 28,70–77.

Piedmont, R. L. (1999). Does spirituality represent the sixth factor of personality? Spiritual transcendence and the five-factor model, Journal of Personality. 67, 985-1013.

Robbins, M., Francis, L., McIlroy,D., Clarke, R., and Pritchard, L. (2010). Three religious orientations and five personality factors: an exploratory study among adults in England , Mental Health, Religion & Culture, Vol. 13(7-8), 771-775.

Rot N. (1994). Osnovi socijalne psihologije, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Saroglou, V. (2002). Religion and the five factors of personality: A meta-analytic review. Personality and Individual Differences, 32, 15-25.

Soršak, M. (2000). Validacija upitnika religioznosti (Neobjavljen diplomski rad). Zagreb, Filozofski fakultet.

Watson, E. J., Hood, R. W., Morris, R. J. i Hali, J. R. (1984.). Empathy, religious orienta-tion, and social desirability. Journal of Psychology, 117, 211-216.


Zbornik radova

96 97


RELATIONS BETWEEN RELIGIOUS ORIENTATION AND PERSONALITY TRAITS

Miroslav Gavrić2

1 University of East Sarajevo

Faculty of Arts Pale

AbstractUnlike religion, which refers to the socio-cultural aspect, religiosity refers to the individual aspect (Škrabl, 1992; according to Soršak, 2000.), which is the subject of this research. The aim of this study was to examine the relation of intrinsic and extrinsic orientation and personality traits. According to Allport (Allport), extrin-sic religious person is more observant to the benefits from the faith than to its requirements and its authentic spirit, and intrinsically religious person through faith transcends personal interests and accepts and take care of faith because of its own values. In this research Five-factor Inventory BFI (Big Five Inventory; Benet-Martinez and John, 1998) was used. IES scale was used for measureing religious orientation. The research was conducted on a convenience sample of 299 respon-dents-students of different departments of Faculty of Arts on University of Tuzla, of which 72.9% were female (n = 218) and male 27.1% (N = 81), aged 18 to 35 years. The results indicate that intrinsic religious orientation showed a significant asso-ciation with the Agreeableness [r (282) = 0.245, p = 0.000)], and Conscientiousness [r (282) = 0.222, p = 0.000)], and extrinsic religious orientation tends connection with Neuroticism, located on the border of statistical significance r [(283) = -0.117, p = 0.050]. The results are broadly in line with similar studies with the restriction that the sample is not balanced by gender, which diminishes the importance and suggests future research.

Keywords: five-factor personality model, intrinsic religiosity, extrinsic religiosity.


SIMPTOMI MENSTRUALNOG DISTRESA KROZ FAZE MENSTRUALNOG CIKLUSA S OBZIROM NA DOB

Marijana Grgić1 Filozofski fakultet u Sarajevu

Maja Pandža Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Mostaru

Nataša Šimić Odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru

SažetakUvriježeno je mišljenje da se predmenstrualni i/ili menstrualni simptomi pogor-šavaju u funkciji dobi, a poznato je malo istraživanja koja su se bavila ovim proble-mom. U ovom istraživanju pokušalo se ispitati razlike u simptomima menstrual-nog distresa u menstrualnoj, predmenstrualnoj fazi i ostatku ciklusa s obzirom na dob ispitanica. Pretpostavilo se da će dob uvjetovati jačinu nekih perimenstrualnih simptoma. Ukupno 193 ispitanice, pravilnog menstrualnog ciklusa u dobi od 17 do 45 godina, podijeljene u dvije skupine (≥25 i <25 godina starosti) ispunjavale su C formu Upitnika menstrualnog distresa (Menstrual Distress Questionnaire, MDQ). Od osam subskala Upitnika menstrualnog distresa, starije i mlađe ispitanice razli-kovale su se značajno na četiri subskale, odnosno razlikovale su se u simptomima boli, autonomnim reakcijama, negativnom afektu, te na kontrolnoj subskali, čime je potvrđena hipoteza da nešto starije ispitanice subjektivno teže podnose perimen-strualne simptome.

Ključne riječi: dob, menstrualni ciklus, menstrualni distres, MDQ, perimenstrualni simptomi.

1 [email protected]


Zbornik radova

98 99


Uvod Menstrualni ciklus jedan je od tipičnih bioloških ritmova, uključuje cikličke vari-jacije mnogih fizioloških varijabli i razdoblje je između dvije menstruacije, unutar kojeg razine spolnih i gonadotropnih hormona variraju, a sam ciklus traje otpri-like 28 dana (varira inter-individualno od 21 do 35 dana). Regulacija menstrualnog ciklusa je složen proces koji uključuje djelovanje hipotalamusa, adenohipofize i ova-rija. Ovisno o razini pojedinih hormona u organizmu (LH- luteinizirajući hormon, FSH-folikulostimulirajući hormon, progesteron i estrogen) menstrualni ciklus se dijeli na pet faza (Pinel, 2002, str. 508):

Menstrualna: period od početka do kraja menstrualnog krvarenja, u kojem su razine svih spomenutih hormona u organizmu niske (LH, FSH, progesteron i estrogen);

Folikularna: period koji slijedi nakon kraja menstrualnog krvarenja i traje do ovula-cije. U ovoj fazi dolazi do porasta razine estrogena koja doseže vrhunac pred kraj ove faze (12. dan ciklusa), te potom opada. Otprilike paralelno s početkom pada razine estrogena, razine LH i FSH počinju naglo rasti;

Ovulacijska: ovulacija se događa otprilike 14. dan ciklusa kada adenohipofiza poja-čano luči LH i FSH, a folikuli počinju otpuštati veće količine estradiola. Nakon ovu-lacije dolazi do povećanog lučenja progesterona, koji djeluje na termoregulacijski centar u hipotalamusu i tako povećava tjelesnu temperaturu;

Lutealna (Sekrecijska): obuhvaća period od 16. do 24. dana ciklusa, a karakteriziraju je povišene razine progesterona, ali i estrogena;

Predmenstrualna: započinje propadanjem corpus luteuma, što dovodi do sve nižih razina svih spomenutih hormona.

Za menstrualni ciklus vežu se mnoge fiziološke promjene, koje se očituju na ponašajnoj razini i većinom ometaju normalno funkcioniranje, a neke od njih su smanjeno kognitivno funkcioniranje i niska razinu energije u predmenstrualnoj i menstrualnoj fazi (Cockerill, Wonnington i Nevill, 1994). U menstrualnoj i pred-menstrualnoj fazi također se mogu, prema nekim istraživanjima (Moss, 2010; Baker i Driver, 1998), očekivati veća pospanost, manja kvaliteta sna i izbjegavanje društvenih aktivnosti. Meta-analiza percepcije boli tijekom menstrualnog ciklusa pokazuje da ispitanice najviši prag za bol (bol izazvana pritiskom, hladnoćom, topli-nom i ishemijska bol) imaju u folikularnoj fazi. Bol izazvana električnom stimula-cijom ima ponešto drugačiji efekt; tolerancija na tu vrstu boli najviša je u lutealnoj fazi (Riley, Robinson, Wise, i Price, 1999). Stres ima veliki utjecaj na sve biološke ritmove, pa tako i na menstrualni ciklus. Ossewaarde i sur. (2010) fMRI studijom na 28 ispitanica pokazali su da su stres i negativni afekt najveći u kasnoj lutealnoj fazi, a najmanji u folikularnoj fazi. Stres narušava učinak na testovima inteligencije u predmenstrualnoj fazi, dok isti poboljšava učinak u menstrualnoj fazi (Kumari i Corr, 1998). Hormonalne aktivnosti, između ostalog, utječu na volumen grudi

tijekom menstrualnog ciklusa, a najvjerojatniji razlog je zadržavanje vode u tkivu. MRI studija autora Hussain, Brook i Percy (2008) pokazala je statistički značajnu razliku u volumenu grudi u tri različite faze menstrualnog ciklusa. Volumen grudi bio je najveći u predmenstrualnoj fazi, a najmanji u ovulacijskoj fazi.

Kao što se može vidjeti, većina istraživanja o menstrualnom ciklusu bavi se razli-kama određenih aspekata ponašanja i doživljavanja simptoma između faza men-strualnog ciklusa na jednoj, homogenoj grupi ispitanica, obično mlađe dobi, dok jako malo studija prati kako se razlike u simptomima menstrualnog ciklusa smje-njuju s dobi. Također, većina studija temelji svoje zaključke na jako malom broju ispitanica, zbog toga što se često dogodi da je uvjet istraživanja izbjegavanje oralne kontracepcije ili bilo kakve druge vrste hormonalne terapije. Pretpostavka da se sta-renjem menstrualni ciklus mijenja je logična, međutim, nedovoljno istražena, te se zbog toga ne može ni govoriti o smjeru tih promjena.

Longitudinalne studije starenja ženskih reproduktivnih funkcija (Sherman i Korenman, 1975; Treloar, Boynton, Behn i Brown, 1967), koje obično uključuju ispitanice između 40 i 50 godina starosti, pokazuju da se pad inhibina B i AMH koji proizvode folikuli jajnika, pojavljuju kao neki od najranijih pokazatelja približava-nja menopauze. Te opadajuće funkcije, koje se javljaju tijekom kasne predmenopa-uze, kada je menstrualni ciklus još uvijek redovit, reflektiraju polagani prestanak funkcija ovarija (Ferrell i Sowers, 2010). Tijekom kasne predmenopauze javlja se rapidno opadanje estrogena. Mnoge epidemiološke studije uočavaju ovaj pad estro-gena, kako na individualnoj razini, tako i u populaciji. U kasnijoj reproduktivnoj dobi, menstrualni ciklus se smanjuje, a zatim se varijabilnost u duljini ciklusa pove-ćava s ulaskom u predmenopauzu. Faze starenja reproduktivnih funkcija sastoje se od reproduktivnih faza koje karakteriziraju redovit menstrualni ciklus i niži FSH, nakon kojeg slijede redovit menstrualni ciklus i povećane razine FSH, koje ostaju povišene i nakon varijabilnih menstruacija u razdoblju predmenopauze.

Jedno od rijetkih istraživanja koje se bavi simptomima menstrualnog ciklusa s obzi-rom na dob ispitanica je istraživanje autorice Rouse (1987), koja za bilježenje simp-toma ispitanica također koristi Mossov Upitnik menstrualnog distresa. Rezultati istraživanja pokazali su da su simptomi s osam subskala ovog upitnika značajno povezani s dobi ispitanica i korištenjem oralnih kontraceptiva. Rezultati su pokazali da starije žene (iznad 30 godina) imaju tendenciju prijavljivanja više simptoma u predmenstrualnom i menstrualnom periodu, za razliku od drugih, mlađih grupa ispitanica (grupe ispitanica mlađih od 20 godina i grupe ispitanica između 20 i 30 godina starosti). Ispitanice koje su imale više od 30 godina, a nisu uzimale oralnu kontracepciju, prijavljivale su jake simptome u predmenstrualnoj i menstrualnoj fazi ciklusa, za razliku od te iste dobne skupine koja je uzimala oralnu kontracep-ciju i nije prijavljivala toliko jake simptome u menstrualnoj fazi. Ove dvije skupine ispitanica razlikovale su se na subskalama bol, zadržavanje vode i negativni afekt. Budući da se u ovom, a i u mnogim drugim istraživanjima retrospektivno izvješta-valo o simptomima menstrualnog ciklusa, važno je napomenuti da retrospektivno izvještavanje o menstrualnim i predmenstrualnim simptomima ne smanjuje niti


Zbornik radova

100 101


povećava intenzitet istih (Moss, 2010). Također, izvještavanje o perimenstrualnim simptomima nije povezano s fazom u kojoj se ispitanice trenutno nalaze (Brooks-Gunn,1985). Čak i kada ispitanice odgovaraju na pitanja o simptomima „kao da se“ nalaze u predmenstrualnoj ili menstrualnoj fazi, zamišljanje simptoma ne povećava niti smanjuje njihov intenzitet (Brooks, Ruble, Clarke, 1977).

Cilj istraživanjaCilj istraživanja bio je ispitati razlike u simptomima ispitanica u tri faze menstru-alnog ciklusa (predmenstrualna, menstrualna i ostatak ciklusa) s obzirom na dob ispitanica.

HipotezaMože se pretpostaviti da će dob ispitanica imati značajan efekt na subjektivnu pro-cjenu simptoma na pojedinim subskalama Upitnika menstrualnog distresa.

Problemi istraživanjaIspitati pouzdanost Upitnika menstrualnog distresa.

Ispitati razlike na subskalama Upitnika menstrualnog distresa s obzirom na fazu ciklusa i dob ispitanica.

Metoda Ispitanici

U istraživanju je sudjelovalo 214 ispitanica, u dobi od 17 do 45 godina iz grada Mostara i okolice (M=28,1 sd=9,68). Upitnici 19 ispitanica vraćeni su nepotpuni, a dvije ispitanice su u socio-demograskim podacima navele loše ili vrlo loše zdrav-stveno stanje, tako da su u konačnu obradu i analizu uzeti rezultati 193 ispitanice. Ispitanice nisu koristile oralnu kontracepciju, te su imale pravilan menstrualni ciklus (M=28,4 sd=1,40)

Instrumentarij

Upitnik socio-demografskih karakteristika. Upitnik se sastojao od pitanja o dobi, mje-stu stanovanja, bračnom statusu, zaposlenju, stručnoj spremi, zanimanju, broju djece, dužini menstrualnog ciklusa, zadnjoj menstruaciji i zdravstvenom stanju.

Upitnik menstrualnog distresa. (Menstrual Distress Questionnaire, MDQ, preveden s dopuštenjem Rudolf H. Moos ). MDQ je standardna metoda za mjerenje kliničkih perimenstrualnih simptoma. Termin perimenstrualni simptomi ili sindrom koristi

se da bi se objedinilo simptome povezane s predmenstrualnom i/ili menstrualnom fazom ciklusa Koristi se da bi pomogla liječnicima i istraživačima u empirijskoj eva-luaciji simptoma, tretmana i etioloških teorija. Ima 46 čestica i može razlikovati kliničke od ne-kliničkih fizičkih simptoma, raspoloženja, ponašanja i uzbuđenja. Identificira tip i intenzitet simptoma koje žena doživljava tijekom različitih faza menstrualnog ciklusa. Postoje dvije forme MDQ-a; forma C, korištena u ovom istraživanju, odnosi se na simptome koje žene doživljavaju tijekom tri faze men-strualnog ciklusa – četiri dana prije menstruacije, zadnja menstruacija i ostatak ciklusa. Forma T odnosi se na simptome koji se doživljavaju na dan kad se upitnik ispunjava. MDQ ima osam subskala; tri somatske subskale su bol, zadržavanje vode i autonomne reakcije. Tri subskale raspoloženja su negativni afekt, bihevioralne promjene i narušena koncentracija. Sedma subskala mjeri uzbuđenje, a preostala, osma subskala je kontrolna skala i sadrži čestice koje se uobičajeno ne povezuju s menstrualnim ciklusom. Na čestice se odgovara brojevima od 0 do 4, gdje 0 znači izostanak simptoma, a 4 prisutnost težeg oblika simptoma. Uputa ispitanicama priložena je uz sami upitnik. Veći rezultat na upitniku ukazuje na veću prisutnost perimenstrualnih simptoma. Pouzdanost osam subskala upitnika menstrualnog distresa je srednja do visoka. U ovom istraživanju za formu C, varirala je od .95 za negativni afekt do .83 za zadržavanje vode.

RezultatiCilj ovog istraživanja bio je ispitati razlike u simptomima u tri faze menstrualnog ciklusa (predmenstrualna, menstrualna i ostatak ciklusa) s obzirom na dob ispi-tanica. Pretpostavilo se da će dob ispitanica imati značajan efekt na subjektivnu procjenu simptoma na pojedinim subskalama Upitnika menstrualnog distresa. Ispitanice su podijeljene u dvije dobne skupine; skupinu mlađih ispitanica koje su imale manje od 25 godina, uključujući u ovu grupu i ispitanice koje imaju 25 godina, i starijih ispitanica, koje su imale više od 25 godina. Ukupno 98 ispitanica činilo je skupinu mlađe ispitanice, dok je 93 ispitanice pripadalo skupini starije ispitanice. Rezultati govore u prolog hipotezi. Na četiri od ukupno osam subskala Upitnika menstrualnog distresa, starije ispitanice subjektivno su vlastite perimenstrualne simptome procjenjivale statistički značajno intenzivnijima od mlađih ispitanica. Na subskalama bol (Slika 1), autonomne reakcije (Slika 3), negativni afekt (slika 4) i kontrolnoj subskali (Slika 8) Upitnika menstrualnog distresa pronađene su stati-stički značajne razlike između ispitanica dviju dobnih skupina. Mlađe ispitanice, čiju skupinu su činile ispitanice u dobi do 25 godina, subjektivno procjenjuju zna-čajno manje simptoma i značajno slabije simptome na spomenutim subskalama. Starije ispitanice, s druge strane, prijavljuju značajno više simptoma i značajno jače simptome na ove četiri subskale.

Na subskalama zadržavanje vode (Slika 2), narušena koncentracija (Slika 5), bihe-vioralne promjene (Slika 6) i uzbuđenje (Slika 7) nisu pronađene značajne razlike u prijavljivanju simptoma između skupina starijih i mlađih ispitanica.


Zbornik radova

102 103


Slika 1: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali bol u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=8,6443p< 0,05

Slika 2: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali zadržavanje vode u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=2,6665p>0,05

Slika 3: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali autonomne reakcije u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=17,0188 p<0,05

Slika 4: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali negativni afekt u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=4,5828P<0,05


Zbornik radova

104 105


Slika 5: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali narušena koncentracija u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=3,6844 p>0,05

Slika 6: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali bihevioralne promjene u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=0,1082 p>0,05

Slika 7: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na subskali uzbuđenje u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=0,0307p>0,05

Slika 8: Grafički prikaz razlika u simptomima ispitanica dviju dobnih skupina na kontrolnoj subskali u 3 faze menstrualnog ciklusa

F=16,1672P<0,05


Zbornik radova

106 107


DiskusijaIako se logički moglo očekivati, ako se već pokažu značajne razlike u simptomima menstrualnog distresa između starijih i mlađih ispitanica, da će starije ispitanice zbog naviknutosti na podražaj, odnosno naviknutosti na perimenstrualne simp-tome, biti te koje će prijavljivati slabiji intenzitet simptoma i manje simptoma, istraživanje autorice Rouse (1987) dalo je nagovijestiti da će rezultati govoriti u prilog mlađim ispitanicama. Budući da nije posve jasno zbog čega starije ispitanice subjektivno procjenjuju perimenstrualne simptome jačima nego što to čine mlađe ispitanice, pojašnjenje ovog fenomena pokušavaju približiti istraživanja koja se bave objašnjenjima mehanizama prijelaza u razdoblje menopauze. Čini se da veliku ulogu u pojačavanju perimenstrualnih simptoma ima FSH (Ferrell i Sowers, 2010), međutim, njegova uloga tek budućim istraživanjima može biti do kraja objašnjena. Subskale na kojima su se pokazale značajne razlike (bol, autonomne reakcije, nega-tivni afekt i kontrolna subskala) su upravo one koje sadrže čestice koje se najčešće i uobičajeno povezuju sa simptomima menstrualnog ciklusa (glavobolja, grčevi, muč-nina, hladan znoj, promjene raspoloženja, plakanje, nemir, jako udaranje srca itd). Ispitanicama je bilo lako prepoznati te simptome i sjetiti se vlastitog doživljavanja istih.

Uzbuđenje je jedna od subskala na kojoj nisu dobivene značajne razlike u simpto-mima između starijih i mlađih ispitanica, a koja za razliku od ostalih subskala na Upitniku menstrualnog distresa mjeri pozitivna raspoloženja u predmenstrualno i menstrualno vrijeme. Bihevioralne promjene je, s druge strane, subskala koja mjeri promjene nekih ponašanja u skladu s fazama ciklusa. Ako bi se na ovim subska-lama trebalo očekivati razlike, tada bi se te razlike mogle očekivati s obzirom na osobine ličnosti, a nikako s obzirom na dob. Budućim istraživanjima koja bi se ticala primjene ovog upitnika, moglo bi se, dakle, provjeriti prijavljivanje simptoma na ovim subskalama s obzirom na osobine ličnosti. Zadržavanje vode je najvjerojatnije značajka, ne toliko ovisna o dobi, koliko o metabolizmu ispitanica. Narušena koncen-tracija je, s druge strane, najvjerojatnije ovisna o dobi koliko i o drugim varijablama koje su u ovom slučaju mogle imati utjecaja na prijavljivanje simptoma na ovoj subskali. Ove pretpostavke trebale bi se, opet, provjeriti nekim budućim istraživa-njem. Zasada, može se reći da je hipoteza ovog istraživanja potvrđena. Naime, dob ispitanica imala je značajan efekt na simptome na pojedinim subskalama Upitnika menstrualnog distresa.

Literatura Baker, F. C., Driver, H. C. (1998). Menstrual factors in sleep. Sleep Medicine Reviews. 2,

213-29.

Brooks, J., Ruble, D. N., Clarke, A. (1977). College women’s attitudes and expectations concerning menstrual-related changes. Psychosomatic Medicine, 39, 288-297.

Brooks-Gunn, J. (1985). The salience and timing of the menstrual flow. Psychosomatic Medicine, 47, 363-371.

Cockerill, I., Wonnington, J., Nevill, A. (1994). Menstrual cycle effects on mood and

perceptual-motor performance. Journal of Psychosomatic Research, 38, 763-771.

Ferrell, R. J., Sowers, M. (2010). Longitudinal, Epidemiologic Studies of Female Reproductive Aging. Annals of the New York Academy of Sciences, 1204, 188-197.

Hussain, Z., Brooks, J., Percy, D. (2008). Menstrual variation of breast volume and T¬2 relaxation times in cyclical mastalgia. Radiography. 14, 8-16.

Kumari, V., Corr, P, J. (1998). Trait anxiety, stress and the menstrual cycle: Effects on Raven’s Standard Progressive Matrices test. Personality and Individual Differences, 24, 615-623.

Moos, R. (2010). Menstrual Distress Questionnaire Manual (4th ed.). Menlo Park, California: Mind Garden.

Ossewarde L, Hermans, E. J, Van Wingen, G. A, Kooijman, S. C, Johansson, I. M, Backstrom, T., Fernandez, G. (2010). Neural mechanisms underlying changes in stress-sensitivity across the menstrual cycle. Psychoneuroendocrinology. 35, 47–55.

Pinel J.P.J. (2002). Biološka psihologija. Naklada Slap, Jastrebarsko.

Riley, J. L, Robinson, M. E, Wise, E. A, Price, D. D. (1999). A meta-analytic review of pain perception across the menstrual cycle. Pain, 81, 225–35.

Rouse, P. (1987). Premenstrual tension: A study using the Moos menstrual questionna-ire. Journal of Psychosomatic Research, 22, 215-222.

Sherman, B. M., Korenman, S. (1975). Hormonal characteristics of the human menstrual cycle throughout reproductive life. Journal of Clinical Investigation, 55, 699–706.

Treloar, A., Boynton, R., Behn, B., Brown, B. (1967). Variation of the Human Menstrual

Cycle through Reproductive Life. International Journal of Fertility, 12, 77-126.


Zbornik radova

108 109


THE SYMPTOMS OF MENSTRUAL DISTRESS THROUGH THE MENSTRUAL CYCLE PHASE IN THE

AGE FUNCTION

Marijana Grgić12

Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Sarajevo

Maja Pandža Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Mostar

Nataša Šimić Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Zadar

AbstractIt is considered that premenstrual and/or menstrual symptoms have tendency of worsening in the age function, but there’s just a few research regarding this prob-lem. This research tried to examine the differences between the symptoms of men-strual distress in menstrual and premenstrual phase as well as in the rest of the cycle, considering the age of subjects. It was hypothesized that age will condition intensity of some perimenstrual symptoms. Total 193 women subjects, with regu-lar menstrual cycle, age 17 to 45, separated in two groups (≥25 and <25 years old) filled the C form of Menstrual Distress Questionnaire (MDQ). Younger and older woman subjects differed from each other significantly on four of total eight sub-scales of MDQ; pain, autonomic reactions, negative affect and control, which con-firmed hypothesis that somewhat older women subjects will subjectively have lower tolerance on perimenstrual symptoms.

Keywords: age, menstrual cycle, menstrual distress, MDQ, perimenstrual symptoms.

Prilog 1: Pouzdanost subskala Upitnika menstrualnog distresa

Bol .867Zadržavanje vode .826Autonomne reakcije .864Negativni afekt .949Narušena koncentracija .943Bihevioralne promjene .891Uzbuđenje .90Kontrolna skala .913


NACIONALNI I EVROPSKI IDENTITET MLADIH PARTICIPANATA I APSTINENATA NA IZBORIMA

Lejla Hasandedić1 Klinika za psihijatriju

Klinički Centar Univerzitet u Sarajevu

SažetakS obzirom na veoma složeno političko uređenje Bosne i Hercegovine, komplikovanu socijalnu i političku situaciju, kao i na veoma kompleksan izborni zakon i ne posto-janje razvijene svijesti o važnosti političke participacije, sve je veći broj apstinenata na izborima. Najveći broj apstinenata je prisutan među mladim ljudima. Veliku kon-fuziju mladim ljudima pored vrlo kompleksne socijalno-političke situacije stvara i postojanje rascjepa između veoma izraženih nacionalnih identiteta te istovremena težnja ka izgradnji evropskog identiteta. Zbog toga cilj ovog istraživanja je bio da utvrdimo postojanje razlika u naciolnalnom i evropskom identitetu između partici-panata i apstinenata, kao i mladih predstavnika političkih stranaka. Također željeli smo da ispitamo da li nacionalni i evropski identitet mogu paralelno egzistirati ili su oni međusobno isključivi. U istraživanju je sudjelovalo 720 mladih ljudi studenata različitih fakulteta i članova političkih stranaka iz Kantona Sarajevo i Hercegovačko –neretvanskog kantona. Kao instrumenti u istraživanju su korišteni: skala nacional-nog identiteta (Cinnirella, 1997), skala nacionalnog identiteta (Čorkalo i Kamenov, 1998), skala evropskog identiteta (Cinnirella, 1997) i upitnik sociodemografskih karakteristika. Dobiveni rezultati ukazuju da između participanata i apstinenata postoje statistički značajne razlike u nacionalnom i evropskom identitetu. Između mladih predstavnika nacionalno orijentisanih stranaka (HDZ, HDZ 1990 i SDA) i druge grupe stranaka (SBB, SBiH i SDP) postoji statistički značajna razlika u naci-onalnom identitetu, dok za evropski identitet nije pronađena statistički značajna razlika. Koeficijent korelacije između nacionalnog i evropskog identiteta je stati-stički značajan, što je veoma indikativno jer se to u ranijim istraživanjima nije poka-zalo. Ovo upućuje na zaključak da kod mladih ljudi u BiH nacionalni i evropski iden-tiet egzistiraju kao jednodimenzionalni konstrukt dok je uobičajeno da se njihov odnos posmatra kroz dvodimenzionalni model.

Ključne riječi: nacionalni identitet, evropski identitet, apstinenti, participanti.

1 [email protected]


Zbornik radova

110 111


UvodNacionlani i evropski identitet su vrlo važni segmenti ličnosti svakog pojedinca. Oni imaju utjecaja na donošenje različitih odluka pa tako i na odluku o tome da li učestvovati (glasati) na izborima ili ne.

S obzirom na veoma složeno političko uređenje Bosne i Hercegovine, komplikovanu socijalnu i političku situaciju, kao i na veoma kompleksan izborni zakon i ne posto-janje razvijene svijesti o važnosti političke participacije, sve je veći broj apstinenata na izborima. Najveći broj apstinenata prisutan je među mladim ljudima. Veliku kon-fuziju mladim ljudima pored vrlo kompleksne socijalno-političke situacije stvara i postojanje rascjepa između veoma izraženih nacionalnih identiteta te istovremena težnja ka izgradnji evropskog identiteta.

Nacionalni identitet

Nacionalni identitet je, od svih aspekata socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na historijske događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz historiju, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti ovog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina naci-onalni identitet je tema interesa mnogih istraživača prvenstveno zbog političkih dešavanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.

Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definiše kao osjećaj pripadnosti, zajedniš-tva, te kao sistem stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi. Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe.

Većina dosadašnjih radova svoje rezultate objašnjava unutar jednog od tri teorij-ska okvira: teorije socijalnog identiteta, teorije akulturacije i kulturnog konflikta, te razvojne teorije formiranja identiteta (Phinney, 1990).

Prema teoriji socijalnog identiteta samim članstvom u grupi kod pojedinca se jav-lja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivan socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju. Nacionalni identitet tako-đer podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).

Prema Milošević Đorđević (2003) razlikovanje „nas” od „njih” dovodi do učvršćiva-nja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjek-tivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih članova (Huić, 2004).

Pojedinci kroz članstvo u grupi stiču pozitivan identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada

dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponišava manjinsku grupu kod članova manjinske grupe može se razviti negativan socijalni identitet.

Model akulturacije naglašava da se o nacionalnom identitetu može govoriti samo u slučaju kada postoji duži kontakt između dvije ili više etničkih grupa, što onda omogućava analizu širih promjena kulturnih stavova, vrijednosti i ponašanja, pri čemu se poseban naglasak stavlja na odnos manjinske prema dominantnoj grupi. (Phinney, 1990)

Razvojne teorije čine treću grupu teorija nacionalnog identiteta. Prema njima nacionalni identitet se smatra dinamičkim i promjenjivim u vremenu i kontekstu. Temelje se na Eriksonovoj teoriji razvoja ego-identiteta, koja formiranju identiteta pojedinca pretpostavlja dugotrajni proces istraživanja i eksperimentiranja (Fulgosi, 1983).

Evropski identitet

Različiti autori koji zastupaju različite perspektive, slažu se u pretpostavci da na institucionlanoj razini postoji „potreba za evropskim identitetom“, (Altes, 1999) pritom naglašavajući fundamentalnu važnost osnaživanja zajedničkog identiteta. Prema Altesovom (1999) politološkom stajalištu izvor evropskog identiteta leži u zajedničkom djelovanju različitih evropskih institucija. Isti autor naglašava važnost zajedničkog sistema vrijednosti.

Historijske analize pokazuju da se evropski identitet definiše kao osjećaj pripada-nja Evropi ili kao svijest o sebi kao Evropljaninu i usko veže uz socio-kulturalnu dimenziju. (Frank 2001, prema Huić, 2004). Ovaj identitet se bazira na zajedničkoj sudbini i istoj civilizacijskoj historiji.

U istraživanjima, određenja evropskog identiteta se najčešće oslanjaju na afektivnu psihološku komponentu, pa su tako najčešće definicije evropskog identiteta kao osjećaja pripadnosti odnosno privrženosti Evropi (Adam, 2002). Cinnirella (1997) nudi definiciju evropskog identiteta operacionaliziranu na temelju teorije socijal-nog identiteta. Evropski identitet uključuje važnost pripadanja Evropi, socio-emo-cionalnu konotaciju i percepciju sličnosti među članovima grupe.

Risse (2003) smatra da se ljudi veoma razlikuju prema onome što za njih znači ter-min Evropa iz čega posljedično slijedi razlikovanje Evrope kao kulturnog i histo-rijskog prostora, te Evropske Unije kao dominantnog evropskog političkog pro-stora. Stepen identifikacije se razlikuje u zavisnosti od toga o kojoj se od navedenih konceptualizacija radi. Dok drugi autori smatraju da se evropski identitet ne može odvojiti od sistema vrijednosti i ideologija. Različiti autori se slažu da je vrijednosni sistem orijentisan na univerzalno prihvaćene vrijednosti, kao što su ljudska prava, zaštita građanskih i socijalnih prava, te pravo na samoodređenje, krucijalni za for-miranje šire prihvaćenog evropskog identiteta (Pollack, 2000).


Zbornik radova

112 113


Odnos nacionlanog i evropskog identiteta

U novije vrijeme, uporedo sa ujedinjenjem država evropskog kontinenta u zajed-ničku državu, u prvi plan dolazi pitanje nacionalnih i supranacionalnih osjećaja. Ovi događaji dovode u pitanje mogućnost identifikacije i odanosti svojoj etničkoj grupi i istovremeno dijeljenje vrijednosti i osjećaja nacionalne identifikacije sa širom, hete-rogenijom grupom.

Ovaj odnos je moguće konceptualizirati kao jednodimenzionalni kontinuum na čijem se jednom kraju nalazi ekstremna nacionalna identifikacija, a na drugom kraju identifikacija sa Evropom. Međutim, smatramo da je ovo veoma usko posmatranje fenomena te da su ljudi sposobni istovremeno gajiti i nacionalni kao i evropski iden-titet, te zbog toga ovaj konstrukt možemo posmatrati kao dvodimenzionalni.

Različiti modeli su nastojali objasniti ovaj konstrukt, međutim svi oni pretpostav-ljaju da se ljudi identificiraju sa mnogim socijalnim kategorijama i grupama te da ovi višestruki identiteti postoje istovremeno u sklopu općeg fenomena pojam o sebi (Deaux, 1996). Intenziteti identifikacije mogu biti različiti, ali pojedinci pokazuju sklonost ka prihvatanju različitih socijalnih identiteta.

Odnos nacionalnog i evropskog identiteta može se konceptualizirati na najmanje dva načina. Može ga se zamisliti kao jednodimenzionalan kontinuum na čijem se jednom kraju nalazi ekstremna nacionalna identifikacija, a na drugom identifikacija s Europom. Takav model podrazumijeva da pojedinci s visoko izraženim nacional-nim identitetom ne mogu istodobno imati razvijen evropski identitet. S obzirom na to da je pojedinac sposoban svakodnevno „žonglirati” s više socijalnih uloga isto-dobno, ne odričući se ni jedne (Graumann, 1983.; Brown, 2000.), smatramo da je dvodimenzionalni model pogodniji za objašnjenje ovog odnosa. Ovaj model pretpo-stavlja postojanje dviju dimenzija nacionalnog i europskog identiteta koje su među-sobno nezavisne, pa pojedinac može imati visoko izražen i nacionalni i europski identitet ili bilo koju drugu kombinaciju bez odricanja.

Rasprava o odnosu europskog i nacionalnog identiteta u mnogim radovima dobiva središnje mjesto (Cinnirella, 1997.; Deflem i Pampel, 1996.; Pollack, 2000.; Dijkstra i sur., 2001.; Kirch i dr., 2001.;Medrano i Gutiérrez, 2001.; Adam i dr., 2002.; Riketta, 2002.; Risse, 2003.). Spomenuti autori slažu se da nacionalni i europski identitet postoje paralelno u svijesti pojedinca.

Risse (2003.) navodi empirijske nalaze koji govore u prilog snažnoj vezi između nacionalnog i osjećaja europskog dentiteta. Navodi da rezultati Eurobarometra, kao i eksperimenata

iz socijalne psihologije, potvrđju da pojedinci koji se snažno poistovjećuju s nacio-nalnom državom također izražavaju snažan osjećaj pripadnosti Europi. Ovu vezu možemo objasniti analogijom s „mramornim kolačem”. Prema tom modelu, razne komponente nacionalnog i europskog identiteta ne samo da su u neprekidnoj inte-rakciji i međuovisnosti nego se miješaju i isprepleću (Risse, 2003.)

Cilj ovog istraživanja je utvrditi postojanje razlika u naciolnalnom i evropskom identitetu između participanata i apstinenata, kao i mladih predstavnika političkih stranaka. Također želimo ispitati da li nacionalni i evropski identitet mogu para-lelno egzistirati ili su oni međusobno isključivi.

U skladu sa ciljevima istraživanja postavljene su sljedeće hipoteze:

H1: Postoje statistički značajne razlike u nacionalnom i evropskom identitetu kod mladih participanata i apstinenata.

H2: Postoje statistički značajne razlike u nacionalnom i evropskom identitetu između članova različitih političkih stranaka.

H3: Nacionalni i evropski identitet predstavljaju dvodimenzionalni model.

Metode istraživanjaSudionici

Sudionike u ovom istraživanju činili su studenti Pravnog fakulteta i Fakulteta poli-tičkih nauka (Odsjek za politologiju i Odsjek za sociologiju) Univerziteta u Sarajevu, kao i studenti Pravnog, Ekonomskog i Nastavničkog fakulteta (Odsjek za sociolo-giju) Univerziteta „Džemal Bijedić“ i studenti Pravnog, Ekonomskog i Fakulteta političkih nauka Sveučilišta u Mostaru. Pored njih sudionici su bili i mladi članovi političkih stranaka (HDZ, HDZ 1990, SBB, SBiH, SDA i SDP) iz podružnica sa pod-ručja Kantona Sarajevo i Hercegovačko-neretvanskog kantona. (v. Tabela 1)

Što se tiče spolne strukture, sudionici su bili 356 osoba muškog spola i 364 osobe ženskog spola.

U tabeli 2. je prikazana struktura sudionika s obzirom na nacionalnu pripadnost i iz nje je vidljivo da su u najvećem broju zastupljeni Bošnjaci, zatim Hrvati, nakon njih osobe koje se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, a najmanje je bilo zastupljeno osoba Srpske nacionalnosti.


Zbornik radova

114 115


Tabela 1. Prikaz strukture i broja sudionika

Studenti

Univerziteti Fakulteti Broj ispitanika


Pravni fakultet 60FPN Odsjek za politologiju 60

FPN Odsjek za sociologiju 60

Univerzitet „Džemal Bijedić“

Pravni fakultet 30

Ekonomski fakultet 30

Nastavnički fakultet Odsjek za sociologiju 30

Sveučilište u Mostaru

Pravni fakultet 30

Ekonomski fakultet 30

FPN 30

Ukupno N=360

Mladi članovi

političkih stranaka

Podružnice stranaka Političke stranke

Kanton Sarajevo

HDZ 30

HDZ 1990 30

SBB 30

SBiH 30

SDA 30

SDP 30

Hercegovačko – neretvanski kanton

HDZ 30

HDZ 1990 30

SBB 30

SBiH 30

SDA 30

SDP 30

Ukupno N=360

Ukupno N=720

Tabela 2. Nacionalna struktura sudionika istraživanja

Nacionalna pripadnost

Frekvencije

Studenti Mladi članovi političkih stranaka Ukupno

Bošnjak/inja 159 207 366Hrvat/ica 112 123 235

Srbin/kinja 20 4 24Bosanac/ka i

Hercegovac/ka 69 26 95

Ukupno 360 360 720

Instrumentariji

Skala nacionalnog identiteta – NAIT (Čorkalo i Kamenov, 1998)

Skala nacionalnog identiteta je skala Likertovog tipa raspona od 1 (u potpunosti se ne slaţem) do 5 (u potpunosti se slažem). Sastoji se od 27 tvrdnji. Ukupan raspon rezultata kreće se od 27 do 135 pri čemu veći rezultat ukazuje na izraţeniji naci-onalni identitet. Čorkalo i Kamenov (1998) navode koeficijent pouzdanosti skale 0,80.

U ovom istraživanju Cronbachov iznosi 0,79 i u obzir smo uzeli ukupni rezultat na skali.

Skala nacionalnog identiteta – SNI (Cinnirella, 1997)

Skala se sastoji od ukupno 7 čestica u obliku pitanja. Kao odgovor na svako pitanje ponuđeno je 5 znakova X na kontinuumu omeđenom sa suprotnim kategorijama koji se kreće u smjeru od pozitivnog prema negativnom. Zadatak ispitanika je zao-kružiti onaj X koji najbolje opisuje njegovo mišljenje ili emocije. Odgovori ispitanika pretvaraju se u klasičnu skalu od 5 stepeni, te se rekodiraju tako da veći rezultat na skali označava jače izražen nacionalni identitet. Ukupni raspon odgovora kreće se od 7 (nulta izraženost nacionalnog identiteta) do 35 (maksimalna izraženost nacionalnog identiteta). Skala je kratka i razumljiva. Korištena je u mnogim istra-živanjima što omogućuje usporedbe rezultata različitih istraživanja. U ovom istra-živanju kod primjene upitnika kao podražajna riječ koristit će se riječ «nacija» kako bi bili sigurni da ispitanici na pitanja odgovaraju u skladu sa svojom nacionalnom pripadnošću.

Pouzdanost skale nacionalnog identiteta tipa Cronbach α na uzorku građana Zagreba iznosi 0,86. Cinnirella (1997) navodi slične koeficijente pouzdanosti na uzorku britanskih (α=0,88) odnosno talijanskih ispitanika (α=0,83).

Skala evropskog identiteta - SEI (Cinnirella, 1997)

Skala predstavlja mjeru samoprocjene ispitanika. Sastoji se od 7 čestica u obliku pitanja. Kao odgovor na svako pitanje ponuđeno je 5 znakova X na kontinuumu


Zbornik radova

116 117


omeđenom sa suprotnim kategorijama koji se kreće u smjeru od pozitivnog prema negativnom. Zadatak ispitanika je zaokružiti onaj X koji najbolje opisuje njegovo mišljenje ili emocije. Odgovori ispitanika pretvaraju se u klasičnu skalu od 5 stepeni, te se rekodiraju tako da veći rezultat na skali označava jače izražen nacionalni iden-titet. Ukupni raspon odgovora kreće se od 7 (nulta izraţenost evropskog identiteta) do 35 (maksimalna izraţenost evropskog identiteta). Skala je kratka i razumljiva.

Pouzadanost skale je dosta visoka, tako da je na uzorku građana Zsagreba ona dok je autor skale na uzorku italijanskih ispitanika dobio a na britanskom uzorku U ovom istraživanju Cronbachov α iznosi 0,82.

PostupakNajprije se pristupilo definisanju i selekciji uzorka. Zatim su se odabranim sudioni-cima na sastancima stranačkih odbora i predavanjima u sklopu fakultetske nastave podijelili upitnik i skale. Sudionici su u prosjeku na raspolaganju imali 20 minuta, a popunjavanje mjernog instrumenta je bilo anonimno i dobrovoljno. U toku istraži-vanja vodilo se računa o etičkim principima, tako da smo se rukovodili principima Etičkog kodeska Društva psihologa Federacije BiH i poštujući APA standarde.

RezultatiTabelarni prikaz (v. Tabela 3) prikazuje deskriptivne vrijednosti ispitivanih varijabli i ako se osvrnemo na prikazane minimalne i maksimalne dobivene vrijednosti dvije grupe ispitanika na mjerama nacionalnog i evropskog identiteta možemo uočiti da je raspon rezultata na svim skalama veći kod apstinenata nego kod participanata.

Kao što možemo uočiti za vrijednosti aritmetičke sredine, više vrijednosti su pri-sutne na skalama nacionalnog identiteta kod participanata, dok su veće vrijednosti na skali evropskog identiteta prisutne kod aptinenata. Što ukazuje na mogućnost da je nacionalni identitet više izražen kod participanata, a evropski identitet kod apstinenata. To se veoma dobro može vidjeti na grafičkom prikazu (v. Slika 1).

Tabela 4 predstavlja interkorelacijsku matricu kojom smo nastojali utvrditi postoja-nje korelacija među ispitivanim varijablama.

Prikazane vrijednosti ukazuju na postojanje visoke pozitivne korelacije između dvije ispitivane mjere nacionalnog identiteta ( r=0,708, p<.01) , što je i očekivan rezultat jer obe varijable mjere isti konstrukt. Dok je s druge strane prisutna nega-tivna korelacija između obe mjere nacionalnog identiteta i evropskog identiteta (r=-0,499, r=-0,420, p<.01). Ovo pokazuje da osobe koje imaju izražen nacionalni iden-titet imaju manje izražen evropski identitet i obrnuto, što ukazuje na pretpostavku o postojanju jednodimenzionalanog konstrukta i objašnjenja odnosa ova dva iden-titeta kod mladih ljudi u BiH.

Pošto novija literatura upućuje na sve veće prihvaćanje dvodimenzionlanog kon-strukta postaje veoma inetersantno da mladi ljudi postojanjem jednog idetiteta umanjuju vrijednost drugog identiteta.

Tabela 3. Deksriptivne vrijednosti ispitivanih varijabli kod participanata i apstinenata

Skale N Min Max M SD

participanti

Nacionalni identitet(Čokarlo i Kamenov)

360 66 121 99,42 10,79

Nacionalni identitet(Cinnirella) 360 11 35 27,89 3,25

Evropski identitet(Cinnirella) 360 8 35 19,42 4,03

apstinenti

Nacionalni identitet(Čokarlo i Kamenov) 360 27 131 79,32 14,37

Nacionalni identitet(Cinnirella) 360 7 35 20,21 6,63

Evropski identitet(Cinnirella) 360 7 35 23,4 4,73

Slika 1. Grafički prikaz odnosa u mjerama nacionalnog i evropskog identiteta između participanata i apstinenata.


Zbornik radova

118 119


Tabela 4. Korelacijska matrica ispitivanih varijabli





1 0,708** -0,499**

Nacionalni identitet(Cinnirella) 1 -0,420**

Evropski identitet(Cinnirella) 1

Analizirajući rezultate testiranja razlika kod participanata i apstinenata vidimo (v. Tabelu 5) da je nacionalni identitet izraženiji kod participanata (Rang=488,78; Rang=472,45) nego kod apstinenata (Rang=232,22; Rang=248,55). Dok je evropski identitet izraženiji kod apstinenata (Rang=463,68) nego kod participa-nata (Rang=257,32) što može voditi ka zaključku da su apstinenti više evropski orijentisani..

Tabela 5. Prikaz testiranja razlika kod participanata i apstinenata

Varijable Izlazak na izbore

Prosječni rang

Suma rangova

Mann-Whitney U Z p


participanti 488,78 175961,518618,50 -16,727 0,00

apstinenti 232,22 83598,5

Nacionalni identitet(Cinnirella)

participanti 472,45 170083,524496,500 -14,658 0,00

apstinenti 248,55 89.476,5

Evropski identitet(Cinnirella)

participanti 257,32 92636,027656,00 -13,609 0,00

apstinenti 463,68 166924,0

S druge strane razlike među članovima različitih političkih stranaka pokazuju da se kod stranaka sa hrvatskim predznakom svi članovi izjašnjavaju kao Hrvati, dok se članovi SBB-a, SBiH-a i SDA izjašnjavaju kao Bošnjaci. Ovo je u skladu sa percep-cijom o nacionalnim strankama, koje se pokušavaju predstaviti kao demokratske i multietničke međutim one su nažalost u najvećoj mjeri jednonacionalne. Jedino su u SDP-u prisutni pripadnici različitih nacionalnosti i dosta onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci.

Da bismo dobili podrobnije rezultate, mi smo stranke podijelili u dvije grupe. Jednu grupu čine HDZ, HDZ 1990 i SDA, a drugu SBB, SBiH i SDP. Stranke smo razvrstali na način da prvu grupu čine one koje se percipiraju kao nacionalne nastale 90-tih

godina, dok drugu grupu čine one nastale nešto kasnije i koje u svojim progra-mima naglašavaju da su stranke centra ili da slijede vrijednosti socijaldemokratije. Također veoma izražen nacionalni identitet kod stranaka iz prve grupe (HDZ, HDZ 1990 i SDA) u odnosu na one iz druge grupe (SBB, SBiH i SDP) se pokazao i u ovom istraživanju.

Rezultati na Mann – Whitney U testu kod članova različitih stranaka (v. Tabelu 6) upućuju da je nacionalni identitet više izražen kod prve grupe (Rang=239,10; Rang=199,46), a evropski kod druge (Rang=189,64), ovo je i očekivano s obzirom da prvu grupu čine nacionalne stranke, a drugu malo liberalnije i pro evropski ori-jentisane. Također između ove dvije grupe nije utvrđena značajna razlika u evrop-skom identietu, ali je pronađena statistički začajna razlika u mjerama nacionalnog identiteta.

Tabela 6. Prikaz rezultata na Mann – Whitney U testu kod članova različitih stranaka

Varijable Izlazak na izbore

Prosječni rang

Suma rangova

Mann-Whitney U Z p


HDZ, HDZ 1990, SDA 239,10 43038,50

5651,500 -10,725 0,00SBB, SBiH,

SDP 121,90 21941,50

Nacionalni identitet(Cinnirella)

HDZ, HDZ 1990, SDA 199,46 35903,50

12786,500 -3,550 0,00SBB, SBiH,

SDP 161,54 29076,50

Evropski identitet(Cinnirella)

HDZ, HDZ 1990, SDA 171,36 30845,50

14555,500 -1,795 0,073SBB, SBiH,

SDP 189,64 34134,50

DiskusijaOdnos između nacionalnog i evropskog identiteta, možemo posmatrati iz dva ugla-jedna grupa teorija vidi socijalne identitete kao međusobno povezane i zavi-sne kategorije, i pri tome smatra da razvijenost jednog identiteta (u našem slučaju nacionalnog) ometa ili makar otežava razvoj drugog, njemu suprotnog ili šireg iden-titeta kao što je evropski identitet (Duchesne i Frognier, 1995). I sam Cinnirella je


Zbornik radova

120 121


dobio rezultate koji potvrđuju tezu da su evropski i nacionalni identitet međusobno negativno korelirani, ali samo kod ispitanika iz Velike Britanije (Cinnirella, 1997). U suprotnosti sa tim rezultatima, u nekim istraživanjima je dobijeno da su evropski i nacionalni identitet u pozitivnoj korelaciji (Bruter, 2003). Naravno, uzrok ovome leži prvenstveno u političkoj atmosferi država u kojima se ispituje povezanost ove dvije vrste identiteta. U onim državama u kojima se Evropa vidi kao potencijalno ugrožavajuća sredina za sopstvenu kulturu tradiciju ili jezik, svakako da će izraže-nost nacionalnog identiteta biti u negativnoj korelaciji sa izraženošću evropskog.

S druge strane, ako se integracija u Evropu vidi kao potencijal za promovisanje sop-stvene kulture, i naročito ako se kao bitan aspekt sopstvene kulture prepoznaju vrednosti koje se obično navode kao evropske vrijednosti, onda je logično očekivati da će ove dvije vrste identiteta biti u pozitivnoj korelaciji.

Druga grupa teorija, danas ipak prihvaćenijih i teorijski opravdanijih govori o koeg-zistenciji više socijalnih identiteta u istom trenutku tako da osoba može u istom tre-nutku osjećati i pripadnost naciji i pripadnost državi i pripadnost Evropi (Medrano i Guttierez, 2001).Također razvijenost svih ovih identiteta nije u međusobnoj korela-ciji, tako da jaka vezanost za sopstvenu naciju ne znači i manju vezanost za Evropu. Ovo upućuje na zaključak da osoba može imati jednako razvijena (ili nerazvijena) oba ova identiteta. Različiti autori su ovaj koncept nazivali različitim terminima kao što su višeslojni identitet (Žagar, 2001), ugnježdeni identiteti (Medrano i Guttierez, 2001), višestruki identitet (Smith, 1992), pa čak i multikulturalizam ili višestruka akulturacija (Đurić i sar., 1995).

Vrativši se na rezultate ovog rada, vidimo da oni potvrđuju ovu stariju teoriju i rezultate do koji je u početku došao Cinnirella.

Naime, kada se porede rezultati sa Cinnirelline skale evropskog identiteta sa rezul-tatima na skali nacionalnog identiteta, korelacija je negativna i statistički značajna (r=-0.420, p<.01). Slične su vrijednosti dobivene i kada su uspoređeni rezultati sa Cinnirelline skale evropskog identiteta i druge mjere nacionalnog identiteta (Čokarlo i Kamenov), te je ponovno dobivena negativna i statistički značajna kore-lacija (r=-0.499, p<.01).

Kao što je već spomenuto i Cinnirella je dobio rezultate koji potvrđuju tezu da su evropski i nacionalni identitet međusobno negativno korelirani, ali samo kod ispita-nika iz Velike Britanije (Cinnirela, 1997). Također smatra se da će u onim državama u kojima se Evropa vidi kao potencijalno ugrožavajuća sredina za sopstvenu kulturu tradiciju ili jezik, izraženost nacionalnog identiteta biti u negativnoj korelaciji sa izraženošću evropskog. (Mihić, 2009) Ovo nas može voditi na zaključak da mladi ljudi iz BiH Evropu ne doživljavaju kao perspektivu naše države i ono čemu trebamo težiti nego kao određeni vid prijetnje njihovom nacionalnom identitetu. Ovakvi rezultati nas mogu zabrinuti, jer mladi ljudi trebaju biti nosioci promjena i predvo-diti nas na putu u EU a ne to doživljavati kao vid prijetnje.

Međutim ovakvim rezultatima i stavovima doprinosi i odnos između apstine-nata i participanata. Kao što rezultati pokazuju participanti , odnosno predstavici

različitih političkih stranaka ostvaruju mnogo veće rezultate na skalama nacional-nog identiteta, dok apstinenti ostvaruju veće vrijednosti na skali evropskog identi-teta. Ovo može voditi ka pretpostavci da izborni participanti imaju izraženiji nacio-nalni identitet, dok apstinenti imaju izraženiji evropski identitet, čime nam postaje malo jasnije zašto se među BiH mladim ljudima javlja jednodimenzionalni model koji objašnjava odnos među ova dva konstrukta. Međutim s druge strane ova situ-acija zabrinjava, jer su mladi ljudi nosioci promijena i ako oni nisu u mogućnosti da pomire ova dva identiteta i da oni u njihovoj svijesti egzistiraju zajedno onda se s pravom možemo upitati kakva je perspektiva naše zemlje. Ova situacija posebno zabrinjava ako se u obzir uzmu i rezultati dobiveni usporedbom predstavnika dvije grupe stranaka koji pokazuju da predstavnici stranaka koje su zastupljenije u vla-sti i ujedno više nacionalno orijentisane također imaju izraženiji nacionalni od evropskog identiteta, mada se njihove stranke načelno zalažu za pridruživanje BiH Evropskoj uniji.

Ograničenja ovog istraživanja se prije svega ogledaju u uzorku. U uzorku su zastu-pljeni predstavnici određenih a ne svih stranaka koje djeluju na našim prostorima, kao i studenti pojedinih fakulteta. Rezultati bi možda bili drugačiji da su u istraži-vanje bili uključeni i predstavnici drugih stranaka, kao i studenti sa drugih fakul-teta. Sljedeći problem je što je istraživanje rađeno na području Kantona Sarajevo i Hercegovačko – Neretvanskog kantona, te je time obuhvaćen samo segment Federacije BiH, a podaci se ni u kom slučaju ne mogu generalizovati ni na Federaciju BiH, kao ni na nivou cijele BiH pošto u uzorku nisu bili zastupljeni sudionici iz Republike Srpske.

Međutim cilj ovog istraživanja je bio da se sagleda odnos između ova dva identi-teta kod mladih ljudi koji trebaju biti nosioci promjena i koji direktno ili indirektno utječu na stanje u našoj zemlji, te se ovim nastojalo otvoriti potpuno nove perspek-tive za istraživanje ova dva konstrukta i njihovog odnosa. A sve ovo će posebno dobiti na značaju prilikom procesa integracije naše zemlje u EU.

Na osnovu postavljenih hipoteza možemo zaključiti da je u ovom radu ustanovljeno postojanje statistički značajne razlike u nacionalnom i evropskom identitetu kod mladih participanata i apstinenata.

Također dobiveni su rezultati koji ukazuju na postojanje statistički značajne razlike u nacionalnom identitetu između članova različitih političkih stranaka. Dok za evropski identitet nije pronađena statistički značajna razlika.

Na kraju utvrđen je statistički značajan koeficijent korelacije između nacionalnog i evropskog identiteta što upućuje na mogućnost postojanja jednodimenzionalnog modela.


Zbornik radova

122 123


LiteraturaAdam, F., Hafner – Fink, M. & Uhan, S. (2002). Public Conceptions and Images of the

European Union. The Case of Slovenia, Innovation, Vol. 15, No. 2

Altes E. D. (1999). What is it? Why do we need it? Where do we find it? u: Reflections of European Identity, Jansen, T. (Ed.) , Working Paper, European Commission

Brown, R. (2000.), Social identity theory: past achievements, current problems and future challenges, European Journal of Social Psychology, 30 (6): 745-779.

Bruter, M. (2003). Winning hearts and minds for Europe – the impact of news and sym-bols on civic and cultural European identity. Comparative Political Studies, 36(10), 1148-1179.

Cinnirella, M. (1997). Towards a European identity? Interactions between the natio-nal and European social identities manifested by university students in Britain and Italy, British Journal of Social Psychology. 36,1, 19-31

Čorkalo, D. i Kamenov, Ţ. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija, Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakul-teta u Zagrebu.

Deaux, K. (1996). Social Identity u: Social Psychology Handbook of Basic Principles, Higgins E. T. & Kruglanski, A. W. (Eds.) Guilford Press

Deflem, M. & Pampel, F. (1996.), The myth of postnational identity: popular support for European Unification?, Social Forces, September, 75 (1): 119-143.

Dijkstra, S., Geuijen, K. & de Ruijter, A. (2001.), Multiculturalism and Social Integration in Europe, International Political Science Review, 22 (1): 55-84.

Duchesne, S., & Frognier, A. P. (1995). Is there a European identity?. In O. Niedermayer & R. Sinnott (Eds.), Public Opinion and Internationalized Governance. Oxford: Oxford University Press.

Đurić, Đ., Franceško, M. i Majstorović, N. (1995). Sociopsihološke karakteristike kultur-nog identiteta. Ličnost u višekulturnom društvu, 1, 91-110.

Fulgosi, A. (1983). Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja, Školska knjiga, Zagreb

Graumann, C. F. (1983.), On multiple identities, International Social Science Journal, 35 (2): 309-321.

Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.

Kirch, A., Rull, E. & Tuisk, T. (2001.), Group Identity Dynamics of Estonian and Polish students in the EU integration process, Trames, 5 (55/50), 4: 321-335.

Medrano, J. D. & Gutiérrez, P. (2001.), Nested Identities: national and European iden-tity in Spain, Ethnic and Racial Studies, 24 (5): 753-778.

Milošević Đorđević, J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacio-nalnog identiteta, Psihologija, Vol. 36 (2).

Mihić V., (2009) Da li smo i mi evropljani? Povezanost i korelati evropskog i nacionalnog identiteta. Psihologija, 42(2), 203-220

Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin, No. 108, pp. 499-514.

Pollack, D. (2000). European and National Identity in post-communist societies: coin-cidence or contrast? Thing peace-preuzeto u aprilu 2011 sa stranice www.uned.es

Riketta, M. (2002.), Intergroup Comparisons Within the Context of Nested Self- Categorizations: Effects of Regional and National Comparisons on the Acceptance of the European Union, Group Processes and Intergroup Relations, 5 (2): 119-131.

Risse T. (2003). An Emerging European Identity? What we know, And How to Make Sence Of It, tekst predavanja na Univerzitetu u Helsinkiju na dan 25.4.2003 – preu-zeto 27.4.2011 sa stranice www.helsinki.fi/collegium/events/europeanidentity.pdf

Smith, A. D. (1992). National identity and the idea of European Unity. International Affairs, 68(1), 55-76.

Šiber, I. (1998). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Politička kultura nakladno-istraţivački zavod

Tajfel H.(1982). Social Identity and Intergroup Relations, Cambridge, England: Cambridge University Press

Žagar, M. (2001). Enlargement – in Search for European identity. Bled: Forum.


Zbornik radova

124 125


NATIONAL AND EUROPEAN IDENTITY AMONG THE YOUNG PARTICIPANTS AND ABSENTEES IN

ELECTIONS

Lejla Hasandedić12

Psychiatry Clinic Clinical Center University of Sarajevo

AbstractDue to the very complex political structure of Bosnia and Herzegovina, the compli-cated social and political situation, as well as a very complex election law, there is an increasing number of abstainers in the elections. The largest number of abstainers is present among young people. Great confusion for young people next to a very com-plex socio-political situation are identities. They creates a rift between the existence of a very pronounced national identity and the simultaneous pursuit of building a European identity. Therefore, the aim of this study was to determine differences in national and European identity among participants and absentees, as well as youth representatives of political parties. Also we wanted to examine whether national and European identity can simultaneously exist, or are they mutually exclusive. The study included 720 young people, students from different faculties and mem-bers of political parties in the Sarajevo Canton and Herzegovina - Neretva Canton. Instruments that were used in the study: the scale of national identity (Cinnirella, 1997), the scale of national identity (Čorkalo and Kamenov, 1998), the scale of European identity (Cinnirella, 1997) and socio-demographic characteristics questi-onnaire. The results indicate that among participants and absentees there are no statistically significant differences in the national and European identity. Between youth representatives of nationally oriented parties (HDZ, SDA and HDZ 1990) and the second group of political parties (SBB, SBiH and SDP) statistically signifi-cant difference is in the national identity, while there is no a statistically significant difference in European identity. The correlation coefficient between national and European identity is statistically significant, which is very indicative because in the earlier studies this was no shown. This suggests that among young people in B&H national and European Identity exists as a one-dimensional construct, but usually their relationship is viewed through a two-dimensional model.

Keywords: national identity, European identity, abstinent, participants


DOBNE RAZLIKE U ISPOLJAVANJU FIZIČKOG NASILJA KOD DJECE OSNOVNOŠKOLSKOG UZRASTA

Danijel Hopić1 Fakultet za menadžment i poslovnu ekonomiju

Univerzitet u Travniku

Mustafa Šuvalija Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije


SažetakTeorija socijalnog učenja pretpostavlja povećanje frekvencije fizičkog nasilja s pri-bližavanjem perioda adolescencije. Nasuprot tome nalaze se rezultati longitudinal-nih istraživanja koja su utvrdila smanjenje fizičkog nasilja u funkciji dobi. Cilj istra-živanja je bio provjeriti nalaze ovih istraživanja na uzorku djece osnovnoškolskog uzrasta u BiH, razmotriti teoretske i praktične implikacije dobijenih rezultata.

Istraživanje je provedeno je na učenicima trećih, šestih i devetih razreda širom BiH. Broj ispitanika je N=604. Škole i odjeljenja su odabrana slučajnim uzorkovanjem, a ispitani su učenici koji su prisustvovali nastavi na dan istraživanja. Podaci o uče-stalosti ispoljavanja nasilja prikupljeni su Skalom za procjenu učestalosti vršenja nasilnih oblika ponašanja.

Rezultati pokazuju da među učenicima različitih trijada postoji statistički značajna razlika u učestalosti ispoljavanja fizičkog nasilja prema drugima (Hi kvadrat= 25.40; p<0,01), pri čemu učenici nižih razreda tvrde da su češće fizički nasilni prema dru-gima od učenika viših razreda.

Rezultati potvrđuju nalaze druge grupe istraživanja, čija je implikacija da djeca ne uče da budu agresivna, već uče da ne budu agresivna. Ukazano je na specifične nedostatke objašnjenja razvoja agresivnosti koje nudi teorija socijalnog učenja, te na implikacije dobijenih rezultata po školske programe prevencije nasilja, njihov karakter i utvrđivanje kritičnog perioda za njihovo provođenje.

Ključne riječi: dob, fizičko nasilje, učenje, prevencija, škola

1 [email protected]


Zbornik radova

126 127


UvodZa većinu teorija koje se bave ljudskim ponašanjem agresivno ponašanje predstavlja jednu od ključnih tema (Tremblay, 2000). S obzirom da rezultira nanošenjem štete ljudima i njihovom okruženju, praktični razlog zbog kojeg je agresivno ponašanje predmet interesovanja je poprilično očigledan. Na tom tragu je i interes za agresivno ponašanje djece, jer osim što predstavlja rizik za žrtve takvog ponašanja te djecu koja ga u tom razvojnom periodu ispoljavaju, postoje pokazatelji da je veće ispolja-vanje agresivnog ponašanja u djetinjstvu povezano sa kasnijim problemima u pona-šanju. Naprimjer, istraživanje koje su u periodu od 22 godine proveli Huesmann, Eron, Lefkowitz & Walder (1984) godine pokazalo je da djeca koja su u trećem razredu osnovne škole od strane svojih vršnjaka bila ocijenjena kao više agresivna u odrasloj dobi su činila u prosjeku ozbiljnija kriminalna djela. Ovo posebno važi za fizičku agresivnost, s obzirom da su djeca koja više ispoljavaju fizičku agresivnost u najvećoj opasnosti od ispoljavanja ozbiljnih oblika nasilnog ponašanja u adolescen-ciji i odrasloj dobi (Tremblay et al, 2004).

Na samom početku neophodno je dati određena pojamovna pojašnjenja. Naime, u literaturi koja obrađuje problem agresivnosti moguće je pronaći niz rasprava o ispravnom definiranju i diferenciranju pojmova kao što su agresivno ponašanje, nasi-lje, antisocijalno ponašanje, itd. Jedna od distinkcija koju pojedini autori zagovaraju jeste i razlikovanje agresivnog i nasilnog ponašanja, pri čemu se agresivno ponašanje definira kao „bilo koje ponašanje koje ima za cilj da nanese štetu osobi koja želi da je izbjegne„ (Bushman & Thomaes, 2007, 20) a nasilje kao „agresivno ponašanje koje za cilj ima nanošenje ektremne fizičke štete, kao što je povreda ili smrt“ (Bushman & Thomaes, 2007, 21). Prema ovom shvatanju, nasilje predstavlja podvrstu fizičke agresivnosti, koje je i sama podvrsta agresivnog ponašanja. Ovdje nije cilj pokušati raspravljati o ispravnosti ovakvog stava, već na njega ukazati te naglasiti da ovo istraživanje nasilje posmatra kao bilo koje ponašanje koje ima za posljedicu da se druga osoba loše osjeća ili pak da je izloženo situaciji koja ima negativan efekat na razvoj djeteta. S obzirom na širinu ove definicije te na činjenicu da i prema onim shvatanjima koja nasilje drugačije definiraju svako nasilje predstavlja agresivnost, ovako definiran pojam nasilja ustvari je sinonim za agresivno ponašanje, te će u ovom radu tako biti i korišten. Imajući u vidu navedenu definiciju nasilja u cjelini, možemo prihvatiti definiciju fizičkog nasilja koja kaže da je to „primjena fizičke sile protiv druge osobe uz (npr. štap, kamen, metak) ili bez (npr. šamar, guranje, udarac, šutanje, ujedanje) upotrebe nekog objekta“ (Tremblay & Nagin, 2005, 83).

Jedna od dimenzija agresivnog ponašanja koju je važno ispitivati jeste njegov razvojni put, u okviru koje se kao jedno od najinteresantnijih pojavljuje pitanje dob-nih razlika u agresivnom ponašanju. Postoje najmanje dva važna razloga zbog kojih je važno ispitivati dobne razlike u agresivnom ponašanju. Prvi se tiče određivanja prirode agresivnosti i davanje odgovora na pitanje da li je agresivnost naučeno ili urođeno, „prirodno“ ponašanje tj. razrješavanja dileme između empirističkog i nati-vističkog shvatanja razvoja agresivnog ponašanja. Naprimjer, ukoliko se učestalost

agresivnog ponašanja mijenja neovisno od dobnih perioda i za njih specifičnih oko-linskih i socijalnih uslova, onda imamo razloga vjerovati da su pojava i razvoj agre-sivnog ponašanja neovisni od iskustva ili da su iskustveni faktori u najmanju ruku manje važni za pojavu agresivnog ponašanja. Drugi razlog je usko vezan za prvi: ako dobijemo više saznanja o tome da li je agresivno ponašanje više determinirano oko-linskim ili urođenim faktorima te u kojem razvojnom periodu je najučestalije, moći ćemo donositi ispravnije zaključke o tome kakve preventivne mjere treba poduzi-mati da bi se spriječila ili umanjila pojava agresivnog ponašanja i kada je te mjere neophodno poduzeti. Ukoliko se agresivno ponašanje uči, onda je prva preventivna mjera koju je neophodno poduzeti djelovanje na vanjske faktore koji učestvuju u procesu učenja tog ponašanja; ukoliko se agresivno ponašanje ne uči, već se javlja „spontano“, onda je potrebno intervencije usmjeriti prema faktorima koji mogu uti-cati na razvoj mehanizama njegove kontrole. Podaci o učestalosti mogu nam ukazati na kritični period (prije nego frekvencija nasilnog ponašanja dosegne vrhunac) u kojem je takve intervencije najbolje provoditi. Sve navedeno još više vrijedi kada je u pitanju fizička agresivnost, koja se smatra najozbiljnijim oblikom agresivnosti (Tremblay & Nagin, 2005).

Najpoznatiji empiristički pristup objašnjavanju nastanka i razvoja agresivnosti razvijen je u okviru teorije socijalnog učenja koja je u tom području bila dominantna u drugoj polovini dvadesetog stoljeća (Tremblay, 2008a). Teorija socijalnog učenja pretpostavlja da ljudi ponašanje uče pod uticajem psihosocijalnog okruženja, te da se taj proces odvija i u djetinjstvu i u odrasloj dobi (Englander, 2003). Istom prin-cipu podliježe i agresivno ponašanje; tačnije, ljudi uče ponašati se agresivno kroz direktno iskustvo i kroz proces koji se naziva modeliranje, odnosno proces posma-tranja modela i učenja na osnovu posljedica koje model doživljava za svoje ponaša-nje (Bushman & Thomaes, 2007), pri čemu kao modeli za učenje agresivnog ponaša-nja mogu poslužiti roditelji, komšije, vršnjaci, mediji itd. (Tremblay, 2008b). Neka od prvih istraživanja Alberta Bandure, začetnike teorije socijalnog učenja, pokazala su da je jednostavno posmatranje „živih“ nasilnih modela (Bandura, Ross & Ross, 1961) ili agresivnih modela na filmu (Bandura, Ross & Ross, 1963) dovoljno da bi došlo do naknadne reprodukcije agresivnog ponašanja koje je i po svom obliku bilo slično agresivnom ponašanju opažanih modela, te da za njegovu neposrednu repro-dukciju nije potrebno potkrepljenje. Ipak, agresivno reagovanje posmatrača postaje izvjesnije ukoliko je agresivno ponašanje modela nagrađeno, a biva oslabljeno ako model bude kažnjen (Bushman & Thomaes, 2007). Osim potkrepljenja, vjerovat-noću da će posmatrano ponašanje biti usvojeno povećavaju sličnost ili privlačnost modela posmatraču, identificiranje posmatrača sa modelom te realističnost kon-teksta (Bandura, 1977, u Anderson et al, 2003). Ovi faktori, međutim, samo pove-ćavaju vjerovatnoću učenja posmatranog ponašanja; kratkoročno gledano, posma-tranje nasilnog ponašanja djecu čini sklonom da ga imitiraju neovisno od toga ko je model kojeg posmatraju (Huesmann & Taylor, 2006), a do dugoročne promjene ponašanja dolazi ako imitiranje opažanog ponašanja biva potkrijepljeno (Anderson et al, 2003). Stoga je na osnovu teorije socijalnog učenja moguće pretpostaviti da će prevalencija nasilja među djecom rasti sa približavanjem adolescenciji (Cote,


Zbornik radova

128 129


Vaillancourt, LeBlanc, Nagin & Tremblay, 2006) jer će s vremenom bivati sve više i više izložena modelima za agresivno ponašanje (Tremblay, 2008a), što bi samo po sebi trebalo povećati vjerovatnoću imitiranja takvog ponašanja.

Jedan od poznatijih modela za kojeg se smatra da je potvrdio očekivanja u vezi sa rastom nasilnog ponašanja u funkciji dobi razvio je Moffitt (Moffitt, 1993). U ovom modelu razlikuju se dvije grupe ljudi koji ispoljavaju antisocijalno ponašanje: oni koji takvo ponašanje ispoljavaju tokom čitavog životnog vijeka i oni koji to ponašanje ispoljavaju samo u periodu adolescencije, iz čega slijedi da je doba adolescencije ono u kojem je antisocijalno ponašanje najviše zastupljeno jer ga tada ispoljavaju obje grupe. Moffitt također smatra da nalazi koji su poslužili kao osnova za ovaj model mogu poslužiti i kao objašnjenje onoga što se smatra „najprihvaćenijom činjenicom u kriminologiji“ (Gottfredson & Hirschi, 1990, u Marsh, Melville, Morgan, Norris & Walkington, 2006), a to je porast stope kažnjivih ponašanja u dobnim skupinama bližim kraju adolescencije te njen pad nakon te dobi, što je poznato kao „krivulja kri-minaliteta u funkciji dobi“ (eng. age-crime curve) (Stolzenberg & D’Alessio, 2008). Izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije iz 2002. godine pod nazivom „Nasilje i zdravlje“ slijedi ove nalaze (i taksonomiju) tvrdeći da „većina mladih ljudi koji postanu nasilni su prijestupnici koji takvo ponašanje ispoljavaju samo u adoles-centskoj dobi i koji pokazuju malo ili nimalo znakova visokog nivoa agresivnosti ili drugih problema u ponašanju tokom djetinjstva“ (Svjetska zdravstvena organiza-cija, 2002, 31; u Tremblay, 2008b). S druge strane se nalazi tzv. hipoteza spriječene socijalizacije (Patterson, 1982, Tremblay, 2000, 2003; u Lee, Baillargeon, Vermunt, Wu & Tremblay, 2007), koju Vitaro, Brendgen & Barker (2006, 13) još nazivaju i „perspektiva agresivnosti u ranom djetinjstvu“, a prema kojoj djeca odrastajući ne uče da budu agresivna već uče da ne budu agresivna, i prema kojoj je agresivno pona-šanje norma za mlađu ali ne i za stariju djecu. Među prvim u nizu longitudinalnih istraživanja koja su poslužila kao osnova za ovu hipotezu bilo je istraživanje Cairns (Cairns et al 1989, u Tremblay, 2008b) koje je pokazalo da fizička agresivnost dječaka i djevojčica u siromašnim dijelovima Sjeverne Karoline opada u periodu između 10. i 18. godine, dovodeći u pitanje mišljenje da djeca tokom adolescencije uče da budu fizički agresivna. Među najčešće citiranim istraživanjima koja podupiru hipotezu spriječene socijalizacije su istraživanja Richard E. Tremblay (npr. Nagin & Tremblay, 1999; Brame, Nagin & Tremblay, 2001; Kokko, Tremblay, Lacourse, Nagin & Vitaro, 2006; Tremblay, 2008b); kao njihovi najvažniji zaključci mogu se izdvojiti sljedeći: između 9. do 30. mjeseca dolazi do značajnog povećanja proporcije djece koja su fizički agresivna; većina ljudi koristi fizičku agresivnost prije 36. mjeseca; učestalost upotrebe fizičke agresivnosti raste skoro do kraja treće godine nakon čega slijedi njeno kontinuirano opadanje; učestalost je najveća u periodu između 18. i 42. mje-seca (Tremblay & Nagin, 2005). Suprotno onome što bi mogli očekivati na osnovu teorije socijalnog učenja, razvoj fizičke agresivnosti karakteriziran je učenjem inhi-biranja agresivnosti te učenjem alternativnih oblika agresivnosti i alternativnih oblika ponašanja (Archer, 2009); kontrola agresivnog ponašanja uči se još u predš-kolskom dobu, a za one koji u tome ne uspiju postoji opasnost razvijanja ozbiljnog nasilnog ponašanja u adolescenciji i odrasloj dobi (Tremblay et al, 2004).

MetodU ovom istraživanju ispitano je postojanje razlika u učestalosti ispoljavanja fizičkog agresivnog ponašanja između različitih dobnih skupina s ciljem da se utvrdi koji od razvojnih modela fizičke agresivnosti podržavaju podaci dobijeni na bosanskoher-cegovačkom uzorku, te, s obzirom na rezultate istraživanja i odgovor na prvo istra-živačko pitanje, u kojem razvojnom periodu je neophodno početi sa intervencijama za prevenciju fizičkog nasilja u školi u BiH i kakve prirode one trebaju biti? Ovakvim istraživanjem može se, uz oslanjanje i na istraživanja drugih autora, doći do određe-nih zaključaka o prirodi načina na koji se fizička agresivnost pojavljuje i razvija, a na osnovu toga i zaključaka o najvažnijim detaljima preventivne strategije.

Provjera ovih modela provedena je na učenicima osnovnih škola trećih, šestih i devetih razreda devetogodišnjeg obrazovanja širom BiH. U uzorku su bili i učenici osmogodišnjeg obrazovanja s tim da su njihovi rezultati vođeni u skladu sa dobnim uzrastom. Ukupan broj učenika koji su učestvovali u istraživanju je N=604, podjed-nako uključujući dječake i djevojčice.

Škole i odjeljenja unutar škole su odabrana slučajnim uzorkovanjem dok su se ispi-tali svi učenici koji su prisustvovali nastavi dana istraživanja. Podaci o učestalosti ispoljavanja 11 oblika nasilja nad djecom su prikupljeni su Skalom za procjenu uče-stalosti vršenja nasilnih oblika ponašanja (Hopić, 2008). Skala ispituje učestalost ispoljavanja 11 oblika nasilja i učestalost izloženosti oblicima nasilja: udaranje, guranje, gađanje, ignoriranje, vrijeđanje, prijetnja, ogovaranje, nepoželjno dodiriva-nje, izlaganje erotskim sadržajima, otimanje i oštećivanje stvari. Učestalost svakog oblika nasilja se ispitavala Likertovom skalom sa 4 ponuđena odgovora: nije mi se desilo, jednom ili nekoliko puta (do 5 puta), više puta (preko 5 puta) i svakodnevno.

Prije početka istraživanja osiguran je pristanak sudjelovanja učenika u istraživa-nju od strane nadležnih ministarstava obrazovanja u BiH, dozvola direktora škole i roditelja učenika koji su sudejlovali u istraživanju. Istraživanje je provedeno u svih 10 kantona, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu.

U istraživanju je primjenje transverzalni metod prikupljanja podataka. Razlog zbog kojeg je u istraživanju problema agresivnosti u bosanskohercegovačkom kontek-stu korisno upotrijebiti transverzalni metod je činjenica da je agresivno ponašanje djece u BiH, iako još uvijek ne sistematski ispitana i dokumentovana, ipak izražena pojava te da bi provođenje longitudinalnih istraživanja s ciljem utvrđivanja primje-njivosti podataka dobijenih u drugim zemljama u svrhu izrade preventivnih stra-tegija u BiH zahtjevalo vrijeme koje možda nemamo. Osim toga, transverzalnom metodom moguće je izbjeći osipanje uzroka koje je možda izvjesnije kada se ispituje agresivnost i populacija u kojoj bi s vremenom moglo doći do njenog porasta te je lakše obuhvatiti širi dobni raspon što je u ovom slučaju važno jer pruža bolji uvid u proces međuvršnjačkog modeliranja.


Zbornik radova

130 131


RezultatiRezultati istraživanja pokazuju da postoji statistički značajna razlika u učestalo-sti ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja udaranje između djece različitih trijada (χ2(6)=25,397; p<0,01). Učenici prve i druge trijade češće ističu da su svakodnevno ili više puta bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanje udaranje, ujedno učenici prve i druge trijade češće izvještavaju da nikada nisu bili u situaciji ispoljava-nja nasilnog oblika ponašanja udaranje (tabela 1).

Rezultati također pokazuju da postoji statistički značajna razlika u učestalo-sti ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja guranje između djece različitih trijada (χ2(6)=28,437; p<0,01). Učenici prve i druge trijade češće ističu da su svakodnevno bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanje udaranje, te slično kao i kod situacije udaranje učenici prve i druge trijade češće izvještavaju da nikada nisu bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja guranje (tabela 2).

Nadalje, postoji statistički značajna razlika u učestalosti ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja gađanje između djece različitih trijada (χ2(6)=18,954; p<0,01). Učenici prve i druge trijade češće ističu da su svakodnevno ili više puta bili u situaciji ispo-ljavanja nasilnog oblika ponašanje gađanje, te slično kao i kod prethodnih oblika ponašanja učenici prve i druge trijade češće izvještavaju da nikada nisu bili u situa-ciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja gađanje (tabela 3).

Rezultati ukazju da postoji statistički značajna razlika u učestalosti ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja ignoriranje između djece različitih trijada (χ2(6)=41,551; p<0,01). Učenici prve i treće trijade češće ističu da su svakodnevno ili više puta bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanje ignoriranje, te učenici prve trijade češće izvještavaju da nikada nisu bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponaša-nja ignoriranje (tabela 4).

Postoji statistički značajna razlika u učestalosti ispoljavanja nasilnog oblika ponaša-nja vrijeđanje između djece različitih trijada (χ2(6)=20,975; p<0,01). Učenici prve i druge trijade češće ističu da su svakodnevno ili više puta bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanje vrijeđanje, te učenici prve trijade češće izvještavaju da nikada nisu bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja gađanje (tabela 5).

Također, postoji statistički značajna razlika u učestalosti ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja prijetnja između djece različitih trijada (χ2(6)=20,430; p<0,01). Učenici prve trijade češće ističu da su svakodnevno ili više puta bili u situaciji ispo-ljavanja nasilnog oblika ponašanje vrijeđanje, međutim učenici prve trijade rjeđe izvještavaju da nikada nisu bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja gađanje od učenika druge i treće trijade (tabela 6).

Postoji statistički značajna razlika u učestalosti ispoljavanja nasilnog oblika ponaša-nja ogovaranja između djece različitih trijada (χ2(6)=25,396; p<0,01). Učenici prve i druge trijade češće ističu da su svakodnevno u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanje ogovaranja, te učenici prve trijade češće izvještavaju da nikada nisu bili u situaciji ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja ogovaranja (tabela 7).

Tabela 1. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja udaranja s obzirom na trijadu

udaranje

Ukupnonije mi se desilo

jednom ili nekoliko

putaviše puta svakodnevno

trijada

I trijada Broj 76 65 43 9 193% 39.4% 33.7% 22.3% 4.7% 100.0%

II trijada Broj 76 120 80 14 290% 26.2% 41.4% 27.6% 4.8% 100.0%

III trijada Broj 74 129 52 2 257% 28.8% 50.2% 20.2% .8% 100.0%

Ukupno Broj 226 314 175 25 740% 30.5% 42.4% 23.6% 3.4% 100.0%

Tabela 2. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja guranje s obzirom na trijadu

guranje


jednom ili nekoliko


trijada

I trijada Broj 101 54 30 8 193% 52.3% 28.0% 15.5% 4.1% 100.0%

II trijada Broj 113 116 52 9 290% 39.0% 40.0% 17.9% 3.1% 100.0%

III trijada Broj 80 122 52 3 257% 31.1% 47.5% 20.2% 1.2% 100.0%

UkupnoBroj 294 292 134 20 740

% 39.7% 39.5% 18.1% 2.7% 100.0%

Tabela 3. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja gađanje s obzirom na trijadu

gađanje


jednom ili nekoliko


trijada

I trijadaBroj 125 37 23 8 193

% 64.8% 19.2% 11.9% 4.1% 100.0%

II trijadaBroj 182 67 35 6 290

% 62.8% 23.1% 12.1% 2.1% 100.0%

III trijadaBroj 149 84 23 1 257

% 58.0% 32.7% 8.9% .4% 100.0%

UkupnoBroj 456 188 81 15 740

% 61.6% 25.4% 10.9% 2.0% 100.0%


Zbornik radova

132 133


Tabela 4. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja ignoriranje s obzirom na trijadu

ignoriranje


jednom ili nekoliko


trijada


% 62.7% 21.2% 13.5% 2.6% 100.0%


% 40.7% 40.0% 19.0% .3% 100.0%


% 37.0% 42.0% 18.3% 2.7% 100.0%

UkupnoBroj 334 265 128 13 740

% 45.1% 35.8% 17.3% 1.8% 100.0%

Tabela 5. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja vrijeđanje s obzirom na trijadu

vrijeđanje


jednom ili nekoliko


trijada


% 68.9% 21.2% 8.3% 1.6% 100.0%


% 52.8% 34.5% 11.7% 1.0% 100.0%


% 52.5% 38.5% 8.6% .4% 100.0%

UkupnoBroj 421 240 72 7 740

% 56.9% 32.4% 9.7% .9% 100.0%

Tabela 6. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja prijetnja s obzirom na trijadu

prijetnja


jednom ili nekoliko


trijada


% 65.3% 19.2% 12.4% 3.1% 100.0%


% 71.4% 20.0% 7.6% 1.0% 100.0%


% 72.4% 23.3% 4.3% 0.0% 100.0%

UkupnoBroj 519 155 57 9 740

% 70.1% 20.9% 7.7% 1.2% 100.0%

Tabela 7. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja ogovaranje s obzirom na trijadu

ogovaranje


jednom ili nekoliko


trijada


% 65.3% 20.7% 8.8% 5.2% 100.0%


% 52.2% 29.8% 12.8% 5.2% 100.0%


% 47.1% 37.4% 14.0% 1.6% 100.0%

UkupnoBroj 398 222 90 29 739

% 53.9% 30.0% 12.2% 3.9% 100.0%

Tabela 8. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja nepoželjno dodirivanje s obzirom na trijadu

dodirivanje


jednom ili nekoliko


trijada


% 71.0% 20.2% 7.3% 1.6% 100.0%


% 74.5% 20.3% 4.5% .7% 100.0%


% 74.3% 17.9% 6.2% 1.6% 100.0%

UkupnoBroj 544 144 43 9 740

% 73.5% 19.5% 5.8% 1.2% 100.0%

Tabela 9. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja izlaganja drugih erotskim sadržajima s obzirom na trijadu

izlaganje erotskim sadrzajima


jednom ili nekoliko


trijada


% 86.0% 9.8% 3.1% 1.0% 100.0%


% 88.2% 6.9% 3.8% 1.0% 100.0%


% 87.2% 9.7% 1.9% 1.2% 100.0%

UkupnoBroj 645 64 22 8 739

% 87.3% 8.7% 3.0% 1.1% 100.0%


Zbornik radova

134 135


Tabela 10. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja otimanje/krađa s obzirom na trijadu

otimanje / kraða


jednom ili nekoliko


trijada


% 87.6% 8.8% 2.6% 1.0% 100.0%


% 86.9% 10.7% 2.4% 0.0% 100.0%


% 87.9% 8.6% 2.7% .8% 100.0%

UkupnoBroj 647 70 19 4 740

% 87.4% 9.5% 2.6% .5% 100.0%

Tabela 11. Učestalost ispoljavanja nasilnog oblika ponašanja oštećivanje ličnih stvari s obzirom na trijadu

oštećivanje ličnih stvari


jednom ili nekoliko

puta

više puta svakodnevno

trijada


% 74.1% 21.2% 3.1% 1.6% 100.0%


% 73.8% 22.8% 2.4% 1.0% 100.0%


% 75.5% 22.6% 1.9% 0.0% 100.0%

UkupnoBroj 551 165 18 6 740

% 74.5% 22.3% 2.4% .8% 100.0%

Između djece različitih trijada ne postoji statistički značajna razlika u ispoljava-nju nasilnog oblika ponašanja nepoželjni dodiri (χ2(6)=3,457; p>0,05; tabela 8), u izlaganju drugih erotskim sadržajima (χ2(6)=3,351; p>0,05; tabela 9), otimanju i krađi (χ2(6)=3,553; p>0,05; tabela 10) kao ni oštećivanju ličnih stvari (χ2(6)=4,382; p>0,05; tabela 11).

DiskusijaDobijeni rezultati na nekoliko načina podržavaju rezultate longitudinalnih istraži-vanja koja ukazuju na smanjenje fizičke agresivnosti u funkciji dobi (uključujući i period osnovne škole (npr. Nagin & Tremblay, 1999) na koji je bilo fokusirano i ovo istraživanje) te hipotezu spriječene socijalizacije. Rezultati koji se odnose na druge oblike nasilja (verbalne, psihološke i seksualne prirode) pokazuju drugačiju distri-buciju, odnosno ne postoji nedvosmislen trend smanjenja ispoljavanja oblika nasilja kod djece starijih uzrasta, dok je kod fizičkih oblika nasilja taj trend stabilan.

Rezultati ukazuju da određena očekivanja koja proizlaze iz teorije socijalnog učenja nisu opravdana. Prije svega, sama činjenica da je u još jednoj kulturi, relativno razli-čitoj od onih u kojima je većina istraživanja na ovu temu provedena, pokazano da je razvojna putanja fizičke agresivnosti vrlo slična onoj koju nalazimo u drugim kultu-rama odnosno društvima, govori o manjem uticaju okolinskih faktora na njen tok. To posebno dolazi do izražaja ako uzmemo u obzir socioekonomske razlike između BiH i drugih (uglavnom zapadnih) zemalja u kojima su ovakva istraživanja provo-đena. Naime, loše ekonomsko stanje povezano je sa većim stopama kriminaliteta, uključujući i nasilne oblike kriminaliteta; Fajnzylber, Lederman & Loayza (2002) su, naprimjer, pokazali da stagniranje ekonomskog rasta inducira veće stope ubi-stava, a Kapuscinski, Braithwaite & Chapman (1998) da stopa nezaposlenosti ima snažan uticaj na stopu ubistava. U skladu s tim, opravdano je zbog loše ekonomske situacije i visokog nivoa nezaposlenosti u BiH očekivati povećane stope kriminali-teta i nasilja, a time i veći broj agresivnih modela. Samo povećanje ukupnog broja agresivnih modela povećava vjerovatnoću da će njihovo ponašanje biti posmatrano i oponašano; međutim, ono što (zbog modelirajućeg uticaja koji roditelji imaju na djecu) u kontekstu lošeg ekonomskog stanja još više povećava tu vjerovatnoću jeste prisustvo nasilja među partnerima koje je povezano sa niskim nivoom godišnjih pri-manja u porodici (Cunradi, Caetano & Schafer,, 2002) i nezaposlenošću (Cunradi, Todd, Duke & Ames, 2009). Ukoliko se agresivno ponašanje prenosi mehanizmima socijalnog učenja, onda bi, u ovakvim uslovima, vjerovatnoća povećanja učestalosti nasilnog ponašanja trebala biti veća a vjerovatnoća zadržavanja nekog od ranijih nivoa nasilnog ponašanja još veća. Međutim, ovo istraživanje pokazuje da do pada agresivnosti u funkciji dobi dolazi čak i kada su neki od tih uslova koji „pospješuju“ učenje agresivnosti izraženiji nego u drugim sredinama. Dobijeni rezultati stoga daju još jednu potvrdu tvrdnji Tremblay & Nagin (2005) da istraživanja fizičke agresivnosti dosljedno pokazuju opadajuće razvojne trendove neovisno od zemlje, metode i izvora podataka korištenih u istraživanju. Kada je u pitanju uloga meha-nizama socijalnog učenja, rezultati daju mogućnost za tri tumačenja: do smanjenja fizičke agresivnosti dolazi ili zato što se broj modela za nasilno ponašanje kojima su djeca izložena smanjuje, ili se agresivnost uopšte ne uči socijalnim modeliranjem, ili je i jedno i drugo slučaj. Kada je u pitanju prva pretpostavka, ovo istraživanje potvrđuje da djeca, naprimjer, trećeg razreda s odrastanjem mogu očekivati da će među svojim vršnjacima nailaziti na manje, a ne više fizički agresivnih modela, što je suprotno očekivanju teorije socijalnog učenja. Takođe, ako pod vršnjacima


Zbornik radova

136 137


podrazumjevamo i starije vršnjake, odnosno učenike viših razreda, onda je zbog manje zastupljenosti fizički agresivnih modela u starijim razredima ukupni omjer fizički nasilnih i fizički nenasilnih vršnjaka u trenutku kada se ispoljava najveći nivo fizičke agresivnosti (u trećem razredu, a tim više i u narednim razredima) još manji nego kada kao vršnjake računamo samo učenike istih razreda; oba prethodna zaključka donekle (s obzirom da vršnjaci nisu jedini mogući modeli) daju razloga za prihvatanje prve mogućnosti. Ovaj nalaz još uvijek ne isključuje mogućnost djelo-vanja mehanizama socijalnog učenja jer samo ukazuje da se smanjuje broj modela, ali ne negira njihovo modelirajuće djelovanje. Međutim, činjenica da dobni periodi u kojima su djeca izložena većem broju fizički agresivnih modela među vršnjacima nisu praćeni povećanjem već smanjenjem frekvencije fizičke agresivnosti (što potvr-đuju i longitudinalna istraživanja) ukazuju da prisustvo tih modela ipak ne rezultira učenjem agresivnog ponašanja. Ove dvije činjenice sugeriraju neadkevatnost teorije socijalnog učenja kao eksplanatornog modela nastanka i razvoja fizičke agresivnosti u najmanju ruku u pogledu učenja fizičke agresivnosti od vršnjačkih modela. Teoriji socijalnog učenja moguće je uputiti još jednu kritiku koja se tiče više njene logičke strukture: ukoliko su za učenje fizičke agresivnosti neophodni agresivni modeli, sli-jedi da su i ti modeli, da bi razvili fizički agresivna ponašanja, morali i sami imati modele od kojih su to ponašanje naučili, a i njihovi modeli svoje modele, i tako do u beskonačnost; postavlja se pitanje: ko su bili prvi modeli i kako se kod njih mogla javiti fizička agresivnost ako, s obzirom da su oni „prvi“, prije njih nije bilo fizički agresivnih modela? Ove kritike međutim ne mijenjaju činjenicu da postoji određen broj istraživanja koja ispunjavaju očekivanja teorije socijalnog učenja, pa je neop-hodno objasniti kako je moguće da za obje hipoteze postoji empirijska podrška. Čini se da su korijeni tih razlika metodološke prirode. Prije svega, to je tendencija koja je prisutna u istraživanjima koja nalaze vrhunac antisocijalnih ponašanja u adoles-cenciji da pod antisocijalnim ponašanjima podrazumjevaju i druga antisocijalna ponašanja (kao što je npr. krađa) a ne samo fizičku agresivnost (Vitaro, Brendgen & Barker, 2006), dok istraživanja koja se fokusiraju isključivo na fizičku agresivnost taj vrhunac, kao što pokazano, identificiraju u ranom djetinjstvu. Također, prva grupa istraživanja se oslanja na zvanične statistike krivično – pravnog sistema i time se fokusira isključivo na osobe u dobi krivične odgovornosti, što, kada je u pitanju, fizička agresivnost, znači da je povećanje na koje ta istraživanja pronalaze rezultat činjenice da „policija i krivično - pravni sistem tada počinju hapsiti i osuđivati ljude koji su prema drugima bili fizički nasilni vjerovatno još od obdaništa“ (Tremblay & Nagin, 2005, 90).

Sve ovo ne znači da socijalno učenje ne igra nikakvu ulogu u razvoju fizičke agresiv-nosti. Osim što u nekim periodima i kod nekih pojedinaca fizička agresivnost može biti rezultat modeliranja (Alink et al, 2006), u procesu razvoja agresivnosti socijalno učenje može biti prisutno na još dva načina: u procesu učenja kontrole agresivnosti i u procesu usporavanja učenja kontrole agresivnosti. To što se broj fizički agresiv-nih modela u starijim razredima smanjuje, iako ukazuje da se fizička agresivnost ne uči, može poslužiti kao pokazatelj da je mehanizam socijalnog učenja ipak na djelu, i to u službi smanjivanja agresivnosti kroz modeliranje neagresivnog ponašanja,

što bi bilo u skladu sa hipotezom spriječene socijalizacije koja pretpostavlja da do pada fizičke agresivnosti dolazi jer ljudi uče kako da je inhibiraju. S druge strane, Tremblay & Nagin (2005) smatraju da, ako socijalno učenje ima nekog uticaja na nastanak fizičke agresivnosti, onda se taj uticaj ogleda u usporavanju učenja inhibi-ranja i kontrole agresivnog ponašanja.

Činjenica da mehanizmi socijalnog učenja nisu najviše odgovorni za pojavu fizičke agresivnosti ne znači nužno i potvrdu hipoteze spriječene socijalizacije, s obzi-rom da postoji još jedno, dosta popularno, biološko objašnjenje za navodni porast agresivnosti u adolescenciji, a koje je vezano za djelovanje hormona testosterona (npr. Harris, Rushton, Hampson & Jackson, 1996, u Tremblay & Nagin, 2005). Testosteron je spovezan sa fizičkim nasiljem, njegovo lučenje se povećava od rane ka kasnoj adolescenciji a smanjuje tokom odrasle dobi (zbog čega se čini da prati kri-vulju učestalosti delinkventnog ponašanja) te može poslužiti kao objašnjenje spol-nih razlika u agresivnosti jer se radi o „muškom hormonu“ (količina testosterona je 20 puta veće kod muškaraca nego kod žena) (Tremblay & Nagin, 2005). Međutim, ovo istraživanje daje razloga da se ova alternativna biološka hipoteza odbaci jer je pokazalo da je fizička agresivnost najmanja u onoj populaciji u kojoj bi zbog dje-lovanja testosterona trebala biti najveća (deveti razred). Naravno, longitudinalna istraživanja daju najbolji razlog da se ovo tumačenje dovede u pitanje jer pronalaze najveću frekvenciju fizičke agresivnosti oko treće godine, daleko prije nego lučenje testosterona dosegne svoj vrhunac.

Čini se, dakle, da rezultati ovog istraživanja daju podršku hipotezi spriječene soci-jalizacije kao objašnjenju procesa razvoja fizičke agresivnosti, i to tako što: 1) potvr-đuju opadanje fizičke agresivnosti 2) ukazuju na nedostake objašnjenja koje nudi teorija socijalnog učenja i tako daju podršku nativističkom shvatanju porijeka agre-sivnosti 3) ukazuju na nedostatke hipoteze o uticaju kasnijih bioloških faktora kao što je testosteron 4) potvrđuju mogućnost učenja kontrole fizičke agresivnosti (pod uticajem vršnjačkih modela) i 5) kao i longitudinalna istraživanja na kojima je ova hipoteza zasnovana, ukazuje da pad fizičke agresivnosti nije apsolutan, već da u svakoj dobnoj skupini postoji određeni procenat fizički agresivnih pojedinaca, time potvrđujući da kod jednog broja ljudi zaista ne dolazi do (adekvatnog) učenja kon-trole agresivnosti. Kada su u pitanju programi prevencije, ovaj posljednji nalaz je od izuzetne važnosti, jer ukazuje na populaciju koja, s obzirom da u njoj ne dolazi do normativnog učenja kontrole agresivnosti, mora biti u njihovom fokusu. Dalja istraživanja na ovu temu moraju utvrditi koji su to faktori koji kod djece u Bosni i Hercegovini uzrokuju da ne dođe do razvoja inhibicije agresivnosti. Upoznavanjem sa faktorima koji mogu spriječiti da kontrola agresivnosti bude usvojena bit će moguće izgraditi sistem ranog upozoravanja koji će na vrijeme identificirati djecu koja su opasnosti od razvijanja hronične fizičke agresivnosti koja u kasnijem dobu može, izmeu ostalog, rezultirati sukobima sa zakonom. Kada je u pitanju fizičko nasilje u školi, na osnovu ovog istraživanje moguće je zaključiti da je to vrijeme period prije trećeg razreda; međutim, taj pokazatelj rezultat je metodoloških ogra-ničenja ovog istraživanja u kojem su najmlađi ispitanici bili učenici trećeg razreda.


Zbornik radova

138 139


Longitudinalna istraživanja ukazuju da je takve intervencije neophodno poduzeti mnogo ranije, svakako prije početka škole. A, ako se fizička agresivnost uči kontroli-rati prije polaska u školu, sasvim je izvjesno očekivati da intervencije upotrijebljena tada daju više rezultata nego u nekom periodu nakon toga, kada je agresivno pona-šanje već postalo način života i kada su već u opasnosti od razvijanja težih oblika nasilnog ponašanja u adolescenciji i odrasloj dobi (Tremblay et al, 2004). Iako djeca kod kojih ne dolazi do smanjenja agresivnog ponašanja trebaju biti prioritet takvih programa, oni ipak ne trebaju biti ograničeni samo na njih, i to iz dva razloga: da bi se i kod djece koja po relevantnim pokazateljima ne spadaju u rizičnu skupinu ipak smanjila vjerovatnoća razvoja agresivnog ponašanja u nekog kasnijem periodu i da bi se proces opadanja fizičke agresivnosti kod njih pokrenuo dosta ranije što bi dovelo i do smanjenja rizičnih ponašanja ali i do ranijeg smanjivanja zastupljenosti fizički agresivnih modela među vršnjacima i njihov negativan uticaj koji, kao što je ranije kazano, možda može biti jedan od faktora koji usporavaju usvajanje mehani-zama kontrole fizičke agresivnosti. Kako bi cilj ove druge programa trebao biti ubr-zavanje normativnog razvoja kontrole fizičke agresivnosti (za razliku od programa za rizčnu skupinu djece gdje bi cilj bio omogućavanje normativnog razvoja tamo gdje je ugrožen) ,njihov sadržaj bi svakao trebalo prilagoditi tom specifičnom cilju.

LiteraturaAnderson, C.A., Berkowitz, L., Donnerstein, E., Huesmann, L.R., Johnson, J.D., Linz, D.,

Malamuth, N.M. & Wartella, E. (2003). The Influence of Media Violence on Youth. Psychological Science in the Public Interest, 4(3), 81-110.

Archer, J. (2009). The nature of human aggression. International Journal of Law and Psychiatry, 32(4), 202–208.

Bandura, A., Ross, D. & Ross, S.A. (1963). Imitation of Film-Mediated Aggressive Models. Journal of Abnormal and Social Psychology, 66(1), 3-11.

Bandura, A., Ross, D. & Ross, S.A. (1961). Transmission of Aggression Through Imitation of Aggressive Models. Journal of Abnormal and Social Psychology, 63, 575-582.

Bushman, B. J. & Thomaes, S. (2007). Aggression. U Baumeister, R. F. & Vohs, K. D. (urednici), Encyclopedia of Social Psychology (str. 20-25). Thousand Oaks, CA: SAGE Publications.

Côté, S., Vaillancourt, T., LeBlanc, J. C., Nagin, D. S., & Tremblay, R. E. (2006). The Development of Physical Aggression from Toddlerhood to Pre-Adolescence: A Nation Wide Longitudinal Study of Canadian Children. Journal of Abnormal Child Psychology, 34(1), 68–82.

Cunradi, C.B., Caetano, R. & Schafer, J. (2002). Socioeconomic Predictors of Intimate Partner Violence Among White, Black, and Hispanic Couples in the United States. Journal of Family Violence, 17(4), 377-389.

Cunradi, C.B., Todd, M., Duke, M. & Ames, G. (2009). Problem Drinking, Unemployment, and Intimate Partner Violence among a Sample of Construction Industry Workers and their Partners. Journal of Family Violence, 24(2), 63-74.

Englander, E. K. (2003). Understanding Violence (2. izdanje). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Fajnzylber, P., Lederman, D. & Loayza, N. (2002). What causes violent crime? European Economic Review, 46, 1323-1357.

Kapuscinski, C.A., Braithwaite, J. & Chapman, B. (1998). Unemployment and Crime: Toward Resolving the Paradox. Journal of Quantitative Criminology, 14(3), 215-243.

Lee, K.-H., Baillargeon, R. H., Vermunt, J. K., Wu, H.-X., & Tremblay, R. E. (2007). Age differences in the prevalence of physical aggression among 5–11-year-old Canadian boys and girls. Aggressive Behavior, 33(1), 26–37.

Melville, G., Morgan, K., Norris, G. & Walkington, Z. (urednici). (2006). Theories of Crime. Abingdon: Routledge.


Zbornik radova

140 141


Moffitt, T. E. (1993). Adolescence-Limited and Life-Course-Persistent Antisocial Behavior: A Developmental Taxonomy. Psychological Review, 100, 674-701.

Huesmann, L. R., Eron, L. D., Lefkowitz, M. M. & Walder, L. O. (1984). Stability of Aggression Over Time and Generations. Develpomental Psychology, 20(6), 1120-1134.

Huesmann, L.R. & Taylor, L.D. (2006). The Role of Media Violence in Violent Behavior. Annual Review of Public Health, 27, 393-415.

Stolzenberg, L., & D’Alessio, S. J. (2008). Co-Offending and the Age-Crime Curve. Journal of Research in Crime and Delinquency, 45(1), 65–86.

Tremblay, R. E. (2008a). Development of physical aggression from early childhood to adulthood (revidirano izdanje). U Tremblay, RE, Barr, RG, Peters, R. DeV.,(Eds.) Encyclopedia on Early Childhood Development (str. 1–6). Montreal: Centre of Excellence for Early Childhood Development. Pristupljeno na: http://www.child-encyclopedia.com

Tremblay, R. E. (2004). Physical Aggression During Early Childhood: Trajectories and Predictors. PEDIATRICS, 114(1), e43–e50.

Tremblay, R. E. (2000). The development of aggressive behaviour during childhood: What have we learned in the past century? International Journal of Behavioral Development, 24(2), 129–141.

Tremblay, R. E. (2008b). Understanding development and prevention of chronic physi-cal aggression: towards experimental epigenetic studies. Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences, 363(1503), 2613–2622.

Vitaro, F., Brendgen, M., & Barker, E. D. (2006). Subtypes of aggressive behaviors: A developmental perspective. International Journal of Behavioral Development, 30(1), 12–19.

AGE DIFFERENCES IN PHYSICAL VIOLENCE OF ELEMENTARY SCHOOL AGED-CHILDREN

Danijel Hopić1

Faculty for Management and Business Economy Mustafa Šuvalija

Faculty for Criminal Justice, Criminology and Security Studies

AbstractTheory of social learning presupposes an increase in physical violence with the approach of adolescence, and this hypothesis is supported by a certain number of research. On the other hand, results of some longitudinal studies indicate a decre-ase of physical aggression with age. The goal of this study was to test these two perspectives on a sample of elementary school-aged children in BiH and to consider what the results imply in terms of theory and practice.

The study was conducted on sample of pupils from the third, sixth and ninth grade of elementary schools in BiH. The number of respondents was N=604. Schools and classes were chosen by random sampling, and only pupils who attended school on the day the research was conducted took part. Data on the frequency of physical aggression was gathered using the Physical Violence Assessment Scale.

There is a statistically significant difference (chi-square=25,30; p<0,01) in the frequ-ency of physical aggression between the pupils from different triads.

Results confirm the findings of the second group of studies which imply that chil-dren do not learn to be aggressive, but that they learn not to be aggressive. Specific weak points of the explanation for the development of aggression provided by the theory of social learning are pointed out, as well as the implications of this study’s results for the school violence prevention programs, their character and the deter-mination of the critical period of their implementation.

Keywords: age, physical violence, learning, prevention, school


Zbornik radova

142 143


PSIHODRAMSKA PSIHOTERAPIJA U RADU S OSOBAMA OBOLJELIM OD KRONOVE BOLESTI I ULCEROZNOG KOLITISA

Minja Leko1 Tihana Majstorović

Vedrana Rebić Udruženje za integrativnu psihoterapiju „Psihodrama“

SažetakCilj rada je predstaviti iskustva psihodramskih psihoterapeutkinja u radu s osobama oboljelim od Kronove bolesti ili ulceroznog kolitisa, te sa članovima njihovih obi-telji. U svrhu unaprjeđenja kapaciteta nošenja sa hroničnom bolešću, korištenjem psihodramskih tehnika (direktna i indirektna zamjena uloga, dubl, miror, šering) tretirana su slijedeća maladaptivna ponašanja i poteškoće: poteškoće prihvatanja bolesti, povlačenje iz društva, traumatična iskustva liječenja i čestih operativnih zahvata, nedostatna podrška značajnih drugih, usamljenost i depresivnost. Rad nudi pregled specifičnosti primjene psihodramske psihoterapije u četiri različita konteksta: individualni rad s oboljelom osobom, individulni rad sa članicom uže obitelji oboljelog, grupni rad s oboljelim, te grupni rad sa članovima njihovih užih obitelji. Psihodramska psihoterapija ima značajne utjecaje na proces kontroliranja hroničnih oboljenja, te su u skladu s tim, uočeni slijedeći ishodi njene primjene: visoka emotivna povezanost članova grupe, osviješćenost i usmjerenost klijenata na vlastito tijelo, povećan osjećaj odgovornosti za procese vlastitog ozdravljenja, unaprijeđene vještine uspješnog nošenja sa bolešću i izmjenjenim dinamikama u odnosima koje je bolest narušila.

Ključne riječi: Kronova bolest, ulcerozni kolitis, psihodramska psihoterapija.

1 [email protected]


Zbornik radova

144 145


Uvod Kronova bolest i ulcerozni kolitis, kao dva slična autoimuna, neizlječiva, hronična upalna oboljenja digestivnog trakta povezana su sa brojnih psihičkim poteškoćama prihvatanja bolesti od strane oboljelog i obitelji. Psihološke intervencije i rad na sebi često su potrebne kako bi oboljela osoba, sa svojom okolinom, na najbolji način uspostavila mehanizme adaptacije na novonastalu situaciju koja nerijetko zahtijeva pormjenu načina života. Imajući to u vidu, u januarau 2011. godine neformalna grupa edukantkinja iz psi-hodramske psihoterapije uspostavila je suradnju s Udruženjem oboljelih od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa u Bosni i Hercegovini. U februaru iste godine pokrenuta je psihoterapijska grupa namjenjena članovima obitelji oboljelih od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa. Grupa se susrela ukupno sedam puta u trajanju od po sat i pol vremena. Psihoterapeutska grupa za članove Udruženja oboljele od Kronove bole-sti i ulceroznog kolitisa pokrenuta je dva mjeseca kasnije, u travnju 2011. godine, susrela se 10 puta po sat i petnaest minuta vremena, a dinamika susreta je bila dva puta u mjesecu. Individualni rad sa klijenticom oboljelom od ulceroznog kolitisa započet je u oktobru 2011. godine, nakon što je procijenjeno da u datom momentu grupni rad nije najbolja opcija za nju. Rad s tom klijenticom podrazumijevao je 30 susreta, jednom tjedno u trajanju od 7 mjeseci, po sat i pol vremena. Osim toga, nakon prestanka djelovanja grupe samopomoći članovima obitelji, jedna klijentica je izabrala opciju individualnog rada, s dinamikom jednom u dva tjedna u trajanju od po sat i pol vremena u peridu od 5 mjeseci. Iako same grupe nisu bile osnovane kao psihodramske grupe, u njima, kao i u individualnom radu su aktivno korištene psihodramske tehnike. Kroz sve navedene aktivnosti, aktivno su korištene psihodramske tehnike i posma-trano je ukupno stanje osoba uključenih u proces rada na sebi. Cilj ovog rada je predstaviti iskustva psihodramskih psihoterapeutkinja u radu s osobama oboljelim od Kronove bolesti ili ulceroznog kolitisa, te sa članovima njihovih obitelji.

Kronova bolest i ulcerozni kolitisKronova bolest ili regionalni enteritis predstavlja autoimuno, neizlječivo, hronično upalno oboljenje digestivnog trakta. Veoma je slična ulceroznom kolitisu, upalnoj bolesti crijeva koja najčešće zahvaća distalni dio debelog crijeva i rektuma, te se nerijetko ova dva oboljenja ne mogu razlikovati. Kronova bolest se najčešće pojav-ljuje kod mladih ljudi, u dobi od 15 do 30 godina, zbog čega se naziva i studentska bolest. Za obje bolesti karakteristične su akutne faze u kojima se dešava niz dija-reja, teški bolovi u stomaku, povišena tjelesna temperatura, gubitak tjelesne težine, krvarenje iz crijeva, bolovi zglobova, opća slabost i umor, te problemi sa kožom. Nakon akutnih faza slijede faze mirovanja u kojima se bolest i ne primijeti, zbog čega oboljeli često napuste propisanu terapiju. Ove faze se smjenjuju i traže stalno prilagođavanje osobe i njenog načina života.

Probavni sistem je kontroliran od strane neovisnog nervnog sistema, te je tako-đer usko povezan sa centralnim nervnim sistemom. Stoga se kod oboljelih često javljaju simptomi kao što su pretjerana razdražljivost, ljutnja, presavjesnost, per-fekcionizam, osjećaj neučinkovitosti, izražen osjećaj za društvenu pravednost, neu-roticizam, te aleksitimija (Aszalos, 2009, str.). Oboljele osobe se, većinom, moraju odreći raznih vrsta hrane, a stalne kirurške operacije su neminovne, pri čemu je postoperativni tok veoma zahtijevan. S obzirom da se nerijetko javlja kod djece, ova bolest teško pogađa cijelu obitelj, ostavljajući roditeljima da se prilagode najbolje kako znaju. Situacija je dodatno otežana za oboljele i obitelji u Bosni i Hercegovini, gdje je velika odgovornost za živote oboljelih na Udruženju oboljelih od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa BiH koje ima veoma ograničene ili nikakve izvore stal-nog finansiranja. Uslijed nerijetko nedostajuće adekvatne psihološke njege, oboljeli su prepušteni sami sebi, često u potpunom nedostatku informacija o adekvatnom tretmanu. Radeći sa ovom populacijom, moguće je zaključiti da se ovu bolest prate socijalna isključenost, depresija i osjećaj bespomoćnosti, kako kod samih oboljelih, tako i kod članova njihovih obitelji, što značajno utječe na normalan tok školovanja ili radnog odnosa.

Psihološke poteškoće i psihoterapijski rad s osobama oboljelim od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa i njihovim obiteljimaNakon pojave prvih simptoma, mnoge osobe, više ili manje uspješno, same pro-laze kroz period prihvatanja novog stanja i adaptacije na bolest, koristeći dostupne resurse, bez potrebe za stručnom pomoći. Međutim, period u kojem bi se oboljela osoba ili član obitelji trebali uključiti u neki vid psihoterapije kao podrške, jeste faza u kojoj izgrađeni kapaciteti nošenja za bolešću nisu više dovoljni. To se često javlja nakon ponovnog vraćanja simptoma nakon faze remisije, što obeshrabrije oboljelog i njegovu okolinu. Tada se javljaju sljedeći pokazatelji neprilagođenosti: manifesti-ranje nesposobnosti nesrazmjerno detektovanoj bolesti, potraga za potvrđivanjem bolesti, očekivanje osobe da će biti njegovana od strane drugih ljudi, nastojanje da se izbjegavaju ponašanja koje vode ka ozdravljenju, ovisnost o liječniku, ponašanja orijentirana ka izuzimanju iz obiteljskih i poslovnih obaveza (Deter i sur., 2007.)

Ovakva maladaptivna ponašanja vode ka narušavanju partnerskih i ostalih odnosa u obitelji, zbog kojih gube socijalnu mrežu, stoga grupna psihoterapija kao podrška bliskim osobama oboljele/og može biti naročito važna i potrebna.

Postoje mnogobrojna istraživanja koja pokazuju da je psihoterapija kao dodatni pri-stup u procesu medikamentoznog liječenja veoma učinkovita (Aszalos, 2009; Deter i sur., 2007). Pored različitih tehnika samopomoći - opuštanje, biofeedback, hipnoza – psihoterapija, posebno grupna i kognitivno-bihevioralna, ima značajne utjecaje na proces ozdravljenja ili kontroliranja oboljenja. Najvažnija tema rada unutar


Zbornik radova

146 147


psihoterapijskog rada s oboljelim jeste rad na korekciji negativnih uvjerenja, misli vezanih za njihovo zdravstveno stanje, bolest, probavni sistem, zatim upravljanje stresom stres menadžment i planiranje aktivnosti (Aszalos, 2009). Psihoterapijski rad s oboljelim osobama može im dati priliku da unaprijede, poboljšaju i povećaju odgovornost za proces vlastitog ozdravljenja, te im omogućiti da usavrše vještine uspješnog nošenja sa bolešću i izmjenjenim dinamikama u odnosima u svojoj oko-lini koje je bolest narušila. Pojedine studije (Deter i sur., 2007) pokazuju da je veoma zahtjevno znanstveno pokazati učinkovitost psihoterapijskog rada s ovom popula-cijom i njen učinak na generalnu sliku koju oni imaju u odnosu na kvalitetu vlastitog života, jer osobe oboljele od Kronove bolesti ili ulceroznog kolitisa ocjenjuju svoj nivo psihosocijalne ugroženosti kao veoma nizak, a kvalitetu života koja ovisi od zdravlja, ocjenjuju kao veoma dobru, unatoč simptomima koje imaju. Podaci potvr-đuju da različiti životni uvjeti i događaji bitno utječu na pojavljivanje i razvoj fizičkih simptoma bolesti. (McKegney i sur., 1970).

Poseban segment psihološkog i psihoterapijskog rada sa ovom populacijom jeste pružanje podrske i savjetovanja obitelji oboljeloga. Kronova bolest i ulcerozni kolitis su hronične bolesti koje bitno utječu na način života oboljele osobe, ali i ukupnu dinamiku obitelji, čiji su član, pri čemu se pod obiteljskom dinamikom podrazumijeva tip i model obitelji, značenja, vjerovanja, rituali i sl. Svaka obitelj ima za sebe specifičnu dinamiku koja predstavlja izvor utjecaja i životnog iskustva, osnovu genetskog nasljeđa, te sistem vrijednosti. Obitelj kao socijalni sistem izgra-đuje jedinstvenu ravnotežu svojih članova i odnosa među njima. Obiteljski odnosi nerijetko dolaze do izražaja upravo u situacijama suočavanja s problemima, te nači-nima njihovog prevladavanja. Zdrave, funkcionalne obitelji okupljaju neovisne čla-nove koji ravnopravno donose odluke i imaju jasno utvrđene moralne vrijednosti. Nezdrave, disfunkcionalne obitelji često pokazuju nefleksibilnost, krutost i neor-ganiziranost pri suočavanju s problematičnim situacijama i iznalaženju rješenja. Prema sistemskoj teoriji eventualna patologija ne leži unutar individue, već unu-tar interakcije sistema kakvim se obitelj može smatrati. Veoma je bitna, također, i faza životnog ciklusa u kojem se obitelj nalazi u trenutku dijagnosticiranja bolesti njenog člana. Proces suočavanja članova obitelji s bolešću, podrazumijeva modifi-ciranje nekih od njenih osnovnih apekata, kao što su prilagođavanje, kohezivnost, komunikaciju i organizaciju obitelji. Hronično oboljele osobe, kao i članovi njihove uže obitelji, moraju, već ustaljenu dinamiku obiteljskih odnosa, uključujući i psi-hološku prilagodbu, rekonstruirati tako da odgovara novonastaloj situaciji. Naime, pri suočavanju s hroničnom bolešću, kod svakog člana obitelji dominira, najprije, period negiranja oboljenja, zatim slijedi faza depresije i žalovanja, a potom i faza prihvatanja bolesti, te uspostavljanje neke druge kvalitete odnosa. (Diminić Lisica i Rončević Gržeta, 2010). Funkcionalna obitelj posjeduje razvijene mehanizme pri-lagođavanja odnosa i uloga, te je fleksibilna. Moguće je primjetiti da liječenje bole-sti koje nije samo usmjereno na oboljelu osobu, već i na članove njene uže obitelji, pretstavlja unaprijeđenje u načinu liječenja u odnosu na tradicionalni pristup lije-čenju. Uključivanje obitelji u psihoterapijski proces pomaže pri prevladavanju ank-sioznosti, jačanju unutrašnje sigurnosti, unaprjeđenju mehanizama adaptacije i sl. (Diminić Lisica i Rončević Gržeta, 2010).

Rad s klijenatima čiji su najbliži oboljeli, najčešće djeca, zahtjevan je, jer su to osobe koje imaju poteškoća u prihvatanju činjenice da imaju pravo izdvojiti vrijeme samo za sebe, posvetiti se sebi, a da pri tome ne osjećaju grižnju savjesti ili krivicu. To su, također, osobe koje su pod stalnom tenzijom koju zabrinutost i neizvjesnost (misije i remisije bolesti) ovakve jedne bolesti donosi. Stoga su članice/ovi uže obi-telji oboljele osobe, odijeljeni od emocija i preplašeni mogućnostima da iste ispolje, pa makar i u zaštićenom kontekstu grupe samopomoći. U situaciji krize i napeto-sti, u kojoj su oni kontinuirano, teško je započeti terapijski proces, budući da sam životni kontekst nije siguran. Mehanizam negiranja, također je veoma razvijen kod ove populacije i očituje se kroz snažan otpor prema radu.

Psihodrama u psihoteaputskom radu s osobama oboljelim od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisaIako je bilo koji vid psihološke pomoći i savjetovanja dobrodošao u stanju krize, psihodrama ima svoje specifičnosti zbog kojih pogoduje ovoj grupi. Psihodrama je terapija izbora kada se radi o traumatskim iskustvima, a stalni odlasci u bolnice, višestruki operativni zahvati i stalno vraćanje bolesti sa veoma teškim i blokiraju-ćim simptomima – itekako su traumatski događaji. Psihodrama kao grupna terapija značajna je za ponovno uspostavljanje socijalne mreže, kako oboljelog, tako i obi-telji i provježbavanje adekvatnijih socijalnih kontakt. Psihodrama je također veoma učinkovit način rada na identitetu, a upravo identitet biva ugrožen samom bolešću, jer se osobe identifikuju sa svojim stanjem, gubeći iz vida druge dijelove i kvali-tete ličnosti, što može biti veoma plastično pokazano i osviješteno prilikom rada na sceni. Psihodramski rad može pomoći integriranju zanemarenih dijelova sebe i povezivanju sa njia upravo kroz korištenje scenskih tehnika. Eksplorisanje poti-snute ljutnje, što je karakteristčno za rad sa ovom populacijom, odličan je materijal za scenski rad. U tekstu koji slijedi, biti će prikazani primjeri konkretnog rada sa osobama oboljelim od Konove bolesti i njihovim obiteljima u okviru Udruženja obo-ljelih od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa BiH, smještenog u Sarajevu. Kontakt sa Udruženjem uspostavljen je sa ciljem da se pruži psihološka podrška populaciji koja je treba, od strane psihodramskih edukantkinja, te se ubrzo i krenulo u rad sa oboljelim članovima Udruženja i njihovim obiteljima, grupno i individualno. Rad se odvijao na volonterskoj osnovi i prema usmenom dogovoru, te formalni projekat nije postojao.

Grupna psihoterapija s osobama oboljelim od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisaSusreti sa grupom oboljelih bili su raspoređeni u dva ciklusa. Prvi ciklus se sastojao od pet susreta, u proljeće. Nakon toga je napravljena pauza, zbog velikih vrućina i


Zbornik radova

148 149


slabog zdravstvenog stanja članova grupe. Drugi blok od pet susreta održan u jesen. Susreti su održavani svakog drugog tjedna, u redovnom terminu, u trajanju od sat i petnaest minuta. Grupa je u oba ciklusa bila veoma dobro posjećena, članovi su aktivno učestvovali u radu i iskazali vrlo visoku motivaciju i interes. Psihičke poteš-koće i izazovi, koje oboljeli navode kao važne za rad su: povlačenje iz društva i name-tanje samoizolacije, zaboravljanje (odbijanje) da se redovno uzima terapija, teškoće u odricanju od različitih vrsta hrane, traumatična iskustva liječenja i čestih opera-cija, nerazumijevanje i slaba podrška okoline, usamljenost i depresivnost. Jedna od bitnih karakteristika je stalna usmjerenost na bolest i načine liječenja, zbog čega se isključuju od drugih socijalnih i zanimljivih aktivnosti i postaju usmjereni samo na zdravstveno stanje. Druga krajnost je potpuno ignorisanje bolesti i time pogoršava-nje vlastitog zdravstvenog stanja zbog nepridržavanja terapije.

Prema potrebama grupe dogovoreni su slijedeći ciljevi rada, pa su u skladu sa tim obrađivane i teme: pronaći balans između zaokupljenosti bolešću i njenog ignorira-nja, prihvatanje novog zdravstvenog stanja, ponovno socijalno uključivanje i obnav-ljanje prekinutih odnosa, pripremanje na operativni zahvat, stres i tehnike nošenja sa stresom, kako zavoljeti sebe i naći svoje dobre strane, podizanje kvalitete svog života u novonastalim okolnostima. U radu su se pokazale slijedeće specifičnosti: visoka emocionalna povezanost između članova grupe, usmjerenost na grupu kao na priliku da ostvare kontakt sa ljudima, visoka motiviranost na rad. Kao grupna tema pojavljivalo se potiskivanje ljutnje, što je karakteristično za svakog pojedinog člana.

Što se tiče samih psihodramskih tehnika, one su se pokazale višestruko korisnim i primjenjivim. Naime, zbog stalne upućenosti članova na svoje tijelo i bolest, bilo je veoma teško započeti i održati rad, jer se susret često pretvarao u izmjenjivanje medicinskih savjeta, opisivanje tegoba i sl. Tu su psihodramske tehnike bile od veli-kog značaja, da struktuiraju i usmjere grupu na konkretan rad. Rad sa tijelom, kao karakteristika psihodrame, bio je veoma značajan za ovu specifičnu grupu, jer im je omogućio korištenje tijela i kontakt sa njim na druge načine izuzev onih koji su vezani za samu bolest. Prorada emocija kroz tjelesne senzacije također je bila dra-gocjena, zbog generalne neosviještenosti ljutnje i drugih nepoželjnih emocija kod ove populacije. Pokazalo se da gotovo svi članovi imaju poteškoća sa ulaženjem u ulogu i obraćanjem iz uloge, što sami pojašnjavaju teškoćom da se koncentriraju i fokusiraju. Ipak, ovaj vid rada su dobro prihvatali i pokazivali su spontanost u radu, postepeno uvježbavajući ulaženje u uloge. Posebno značajni psihodramski radovi odnosili su se na pripremu članova grupe za operacije i ostale medicinske zahvate, u kojim je cijela grupa učestvovala sa mnogo empatije i podržavanja, a psihodramska scena se pokazala kao odličan način da se odigra projekcija budućnosti. Rad ove grupe obustavljen je iz praktičnih razloga, zbog tehničkih poteškoća sa prostorom i radom samog Udruženja, ali će se nastaviti kada se steknu uvjeti.

Grupna psihoterapija s članovima uže obitelji osoba oboljelih od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa Susreti sa grupom članova uže obitelji oboljelih bili su raspoređeni u dva bloka. Prvi blok seansi počeo je u februaru, a završio u oktobru 2011. godine, sastojao se od osam susreta, a grupa je brojala pet osoba ženskog spola, od kojih su četiri bile majke maloljetne osobe oboljele od Kronove bolesti ili ulceroznog kolitisa. Prilikom formiranja prve grupe, članovi primljeni u grupu nisu prošli inicijalni intervju, jer je situacija okupljanja grupe bila specifična i uveliko pod utjecajem vođstva Udruženja. Pred kraj rada s članovima ove grupe, usljed njihova neredovna dolaženja, te nakon 3 odustajanja (izlaska iz grupe) grupa je pauzirala rad na par mjeseci. Nakon pauze, uslijedio je primitak novih članova. Grupa je proširena za četiri klijentice s kojim je urađen inicijalni intervju prije primitka u grupu. Veoma zanimljiva dinamika razvoja grupe može se očitovati u činjenici da je novonastala grupa nastavila raditi bez njenih prvobitnih članova. Članovi nove grupe bili su supruga, majka i otac (bračni par), te kćerka osobe oboljele od Kronove bolesti. Dob članova je bila između 30 i 50 godina života. Rad grupe je nastavljen tokom naredna dva mjeseca, kada je održano pet susreta od po sat i pol vremena s frekvencijom viđanja jednom u 14 dana. Nezahvalna situacija s kojom su se psihoterapeuti suočili jeste činjenica da je jedan bračni par činio polovinu članova grupe i samim tim stvorio neobičajne uvjete za psihoterapijski rad.

Teme

Teme koje su obuhvaćene u radu s ovom grupom bile u skladu s očekivanjima čla-nova grupe od psihoterapijskog rada, očekivanjima definiranim na prvim seansama. Većina članova je iskazala da vjeruje u ideju da će im grupa biti od pomoći tako što će im dati utočište, ili bar biti prostor za odmor, te im pomoći da prihvate bolest člana obitelji i istraže načine kako da se sa tim nose, kako da ojačaju sebe.

Tehnike

Tehnike koje su korištene u radu bile su, zapravo, više ili manje modificirane, psi-hodramske tehnike: direktna i indirektna zamjena uloga, miror, dubl, sociometrij-ske tehnike (niz), vođena fantazija, čarobni dućan, identifikacija s likovima iz bajke, sigurno mjesto, fotografija obitelji, predstavljanje vlastite ličnosti simbolom, itd.

Zapažanja

Za ovu grupu bilo je značajno što su, ipak, dobili mjesto i vrijeme za sebe, u onoj mjeri, dozirano, koliko su to sebi odlučili dopustiti, kao i to što su svoja iskustva podijelili sa ljudima slične životne situacije.


Zbornik radova

150 151


Individualni psihoterapijski rad s klijenticom oboljelom od ulceroznog kolitisaIndividualni rad sa klijenticom broji 30 seansi, koje su se održavale, uglavnom, redovitom frekvencijom, jednom tjedno. Prilikom prvog susreta održan je inicijalni intervju i tada su objedinjeni osnovni podaci o klijentici. Procijenjeni značajni dije-lovi tog intervjua poslužit će kao uvod u nastavak ovog osvrta. S.S. je 20.-godiš-nja neudata studentkinja, drugo dijete po redu rođenja u obitelji. Živi sa majkom i sestrom, već godinu dana su odvojene od oca. Uzrok tome je očev alkoholizam, te verbalna i fizička agresija prema članovima obitelji. Odnos sa majkom je bolji nego odnos sa ocem, otvoren je, majka je brižna, tješiteljska, radi sve da kćerkama ugodi. Odnos sa sestrom se pogoršava, jer se sestra zabavlja sa oženjenim muškarcem, što klijentica i majka ne odobravaju. Kao dijete bila je vesela i društvena, svi su je voljeli. Prijatelji su joj njena generacija, ali i penzioneri (igranje šaha u parku), miješano društvo, ali bliža je sa prijateljicama. Prijateljice su upoznate sa njenim stanjem, te od njih ima nestabilnu i nepotpunu podršku. Društveno je aktivna, ali lako i brzo odustaje od hobija. U srednjoj školi je pisala priče strave i užasa, tako što je iz realno-sti kreirala strašne likove. Dva puta si je naudila fizički. Naime, prvi put je porezala ruke (plitke rane na zglobu), a drugi put kuk (prije odlaska na more sa ocem). Nema mnogo iskustva sa partnerskim vezama. Sadašnja veza traje osam mjeseci, prvi put je zaljubljena, ne namjerava imati spolne odnose prije braka. Prve tegobe vezane za ulcerozni kolitis javile su se godinu dana prije prve hospitalizacije, ali nije to sma-trala značajnim. Ona se sama prijavljuje na psihoterapiju. Ciljevi susreta bili su: uvi-đanje povezanih odnosa i stanja, slika sebe, rad na ljutnji, priprema za grupu, itd. Klijentica je uredne vanjštine i tokom rada kooperativna. U radu su korištene psi-hodramske tehnike, prilagođene radu “jedan na jedan”. Za potrebe rada korištene su papiri, flomasteri, stolice i jastuci.

Tehnike

Od psihodramskih tehnika korištene su samoprezentacija, susret, ulaženje u uloge, zamjena uloga, miror (uočavanje odnosa na sceni, postavljenih stolica u sociogramu, ili sl.), projekcija budućnosti, dubl, vremenska regresija, akcioni sociogram, obitelj-ska fotografija, itd.

Početni susreti bili su obilježeni anksioznošću klijentice, ali i zahvalnošću iskazanoj prema psihoterapeutkinji. Otpori u radu su bili vidljivi kroz potrebu za detaljnim objašnjavanjima, dugom i širokom pričom, koja je često obuhvatala više tema odjed-nom i svakog časa prelazila na novi “fokus”. Klijentica je teško ulazila u druge uloge i teško se zadržavala u njima. Jedan od uspjeha psihoterapije jeste savladavanje ovih teškoća i otpora. Redovito je dolazila na susrete, poštivala važeća pravila rada. Jedini prekid u terapiji desio se prilikom vanrednih zimskih nepogoda u trajanju od par sedmica. Zanimljivo je da je klijentica uvijek odugovlačila sa odlaskom sa seanse (u neformalnom dijelu komunikacije). Iako je istekao prvi terapijski ugovor o broju

predviđenih seansi, klijentica je izrazila želju za nastavkom rada na sebi. Klijentica je od početka pokazivala želju za radom u grupi, nakon čega je procijenjeno je da se u određeno vrijeme zaista može priključiti grupi koja je formirana pri Udruženju.

Teme

Klijentica je nedovoljno dobro reagirala na zagrijavanja. Govorila bi odmah, i sve ono što joj pada na um (bez ulaska u emociju, dubinu i pozadinu). Na ovaj dio seanse morali smo odvajati dodatno vrijeme. U radu je bilo veoma puno otpora, negacije, potiskivanja. U toku trideset susreta rađeno je sa slijedećim temema: ljutnja (koje su sve ljutnje, šta joj ljutnja radi, kako je primjereno izražavati); nepovjerenje; neo-slanjanje na druge; nemogućnost izražavanja emocija; odnos sa majkom (majčina podrška u liječenju); partnerski odnosi; trokut majka-sestra - S.S.; odnos sa sestrom (sestrino nerazumijevanje i nepodržavanje u liječenju, odnos sa ocem (suočavanje, reparacija iskustava, prihvatanje razdvojenosti roditelja, suočavanje sa očevim alko-holizmom); podrška i osnaživanje kroz žensku stranu obitelji; ljubomora (u par-tnerskom odnosu, prema sestri, prijateljicama); poimanje sebe; ulcerozni kolitis (vlastito tijelo, bolest, integracija, pomaganje oko prihvatanja i odabira tretmana liječenja ulceroznog kolitisa); seksualni odnosi (postavljanje granica, moralna uvje-renja); konflikti (uviđanje koji su, zašto i kada, sa kim, kako se ubuduće ponašati u situacijama koje su potencijalno konfliktne); demistifikacija “zarezivanja” (funkcija, uzorci, kako se ponašati u situaciji koja ima potencijal da dodvede do novog „zare-zivanja“); planovi za budućnost; te zasebno strah, tuga, radost, ljubav (identifikacija emocija, načini ispoljavanja).

Zapažanja

Primijećeno je da klijentica ne voli pokazivati emocije, tako da je i za vrijeme seansi bježala od istog. Reagovala na temu ljutnje - ljutnjom. Sam razgovor o ljutnji i zdra-vom izražavanju ljutnje doprinosio je pojačanoj boli u stomaku. Ispoljavanje ljutnje uzrokuje bolove u stomaku, slabost, potrebu da sjedne, a isotvremeno, ljutnja je, zapravo, vidljiva u svakom pokretu, mimici, glasu, načinu ophođenja. Često joj je teško bilo sagledati kako tretira druge i kakve efekte njeno ponašenje ima na druge. Suze su potaknute u radu sa suočavanjem sa ocem i majkom. Na sceni je uvijek veliki broj stolica oko nje, a ona je, iako u centru, često zatrpana. Prilikom rada na vlasti-tom identitetu, ispočetka, uočeno je da oboljenje nije uspjela još uvijek uspješno integrirati. Samim tim, nije imala integriran i zreo pristup liječenju. S vremenom, ovo se manifestiralo u smjeru promjene životnog stila i uključivanja medikamento-zne terapije. Simptomi korištenja terapije bili su daleko prihvatljiviji od simptoma oboljenja. U radu, primijećeno je da se klijentica boji biti sama. Kada je usamljena nadolaze joj promjene raspoloženja, koje prelaze u tugu, nervozu ili depresivna osjećanja. Ista su dijelom vezana za osjećaj krivice koji prati prethodne konfliktne situacije. Strah da su svi muškarci alkoholičari, koji su potom i agresivni, uzrokuje


Zbornik radova

152 153


nepovjerenje prema muškarcima, a vlastita nesigurnost i današnje moralne norme nepovjerenje prema ženama. Trenutna veza je dosta nestabilna, puna svađa, pre-kida, ali je to u zadnje vrijeme smanjeno. Jedino dikretno pitanje koje je sama posta-vila sebi bilo je vezano za seksualnost, seksualno sazrijevanje, intimne odnose. Iako se rad sa klijenticom usmjerio na odnos sa ocem (koji je traumatičan ali istovremeno blizak, važan), u posljednjim susretima u fokus ulazi odnos sa majkom koji poka-zuje naznake problema sa separacijom. U posljednjem periodu susreta, klijentica izvještava kako se osjeća osnaženijom, samostalnijom, mirnijom, realnijom, manje napetom, ljutom, zabrinutom. Pod medikamentoznim je tretmanom i sa istim namjerava nastaviti. Smjena godišnjih doba utjecala je na fizičko poboljšanje, što je pozitivno utjecalo i na psihičku stabilnost. U budućem radu moguće je ispitiva-nje eventualnih traumatskih iskustava u odnosu sa ocem, uvježbavanje određenih socijalnih vještina (npr. asertivnost, komunikacija), daljnja integracija postignutog, itd. Na kraju, izdvajam viđenje klijentice o vlastitom napretku nakon 30 susreta: „Sada kada mi kažu da zaželim neku želju, više ne pomišljam samo na to da ozdravim, sada biram druge želje“.

Individualni psihoterapijski rad s članicom uže obitelji osobe oboljele od Kronove bolestiPsihoterapijski rad s klijenticom S.B. (32 godine) počinje nakon što grupa članova uže obitelji osoba oboljelih od Kronove bolesti i ulceroznog kolitisa, čiji je veoma aktivan i motivisan član bila, prestaje s radom zbog učestalog izostanka ostalih čla-nova grupe. Psihodramski rad podrazumijeva osam individualnih susreta održanih svakih 14 dana, od po sat i pol vremena, u periodu od pet mjeseci sa pauzom od dva mjeseca zbog vremenskih neprilika tokom zimskog perioda godine. Klijentica nije bila u mogućnosti ispoštovati planiranu dinamiku susreta zbog obaveza prema obitelji. Na početku susreta s klijenticom nije bio unaprijed dogovoren broj seansi i susreta koji će se zajedno realizirati. Klijentica je nezaposlena apsolventica biolo-gije, udata, majka dvoje blizanaca od 1,5 godine starosti. Klijentica je drugo dijete po redoslijedu rođenja, ima starijeg brata, otac čija je mezimica bila, preminuo je prije četiri godine, majka joj je živa. Suprug klijentice je obolio od Kronove bolesti, koja mu je dijagnosticirana manje od godinu dana prije početka zajedničkog psiho-terapijskog rada.

Tehnike

U radu s ovom klijenticom korištene su sljdeće psihodramske tehnike: ulaženje u uloge, zamjena uloga, miror, samoprezentacija, projekcija budućnosti, vođena fan-tazija i dubl. Za potrebe rada korišteni su papiri, flomasteri, stolice, jastuci i ostali elementi namještaja, (npr. sat), koji su se nalazili u prostoru u kojem su seanse održavane.

Teme

Tokom susreta s klijenticom tretirane su teme hroničnog umora i iscrpljenosti, ojačavanje klijentice kao izvora podrške oboljelom suprugu, rad na ulozi klijentice kao ostvarene, zaposlene mlade žene, rad na unaprjeđenju samopoštivanja, rad u prihvatanju suprugove bolesti i novonastale dinamike unutar obitelji. Tema sve-prisutnog osjećaja krivice i grižnje savjesti, te dileme da li dovoljno ili nedovoljno, ili, pak, pretjerno dozirati vlastitu pažnju prema suprugu, također su bile obrađene psihoterapijskim radom. Iako je skoro svaki rad bio prožet osjećajem umora, preop-terećenosti i izmorenosti klijentice, veoma značajan pomak za nju bio je rad na temi dopusta za odmaranje, uživanje, manju zabrinutost i pravo na relaksaciju. Također, psihoterapijski rad je podrazumijevao i rad na smanjenju nivoa utjecaja stresnih fak-tora, umanjenju anksioznosti i depresivnosti. Tema seksualnosti, kao veoma bitna u uspostavljanju dobrih odnosa među supružnicima, nije bila tema rada, jer je klijen-tica, po samoprocjeni, nije smatrala problematičnom, a samim tim ni relevantnom. Tema nježnosti prema partneru i preispitivanje osobnih osjećaja prema istom, se nije pojavila u seansama na početku, ali je bila značajan segment u odmakloj fazi rada. Ovo može biti veoma bitno, jer razgovor i razmjena nježnosti s oboljelim par-tnerom otvara put ka međusobnom razumijevanju i pretstavlja značajnu podršku u procesu suočavanja s kroničnom bolešću. Kronične bolesti kao takve, posebice one koje se rjeđe javljaju, pretstavljaju za obitelj veliki finasijski izazov, stoga je s kli-jenticom rađeno i na temi njena zaposlenja van struke, radi finansijske dobiti koju takav angažman obezbjeđuje.

Zapažanja

Klijentica je veoma motivirana i dobro surađuje. Izgradila je odnos povjerenja prema psohoterapeutkinji. Osnovne psihodramske tehnike je s lakoćom prihvatila i usvojila. Klijentica odgovarajuće reaguje na zagrijavanja, lagano ulazi u uloge, iz uloga daje konkretne i relevantne podatke. Iako je sklona verbalizaciji, veoma dobro reaguje na rad na sceni s rekvizitima. Na seansu dolazi često s unaprijed pripremlje-nom temom ili događajem na kojem bi željela raditi, svjesna je uvida koje doživljava i poznaje svoje granice emotivnosti. Sklona je dubokoj analizi svojih ponašanja i misli, tokom i izvan terapijskih seansi. Nekoliko puta je iskazala otpor u radu koji se očitovao nespremnošću i strahom od ulaženja u uloge (uloga oca), ili preplavljujuće emocije što je i bilo ispoštovano od strane psihoterapeutkinje. Kao ograničavajući faktor može se smatrati osiromašen rad s akcionim tehnikama zagrijavanja i uop-šte psihodramskim radom, s obzirom da je psihoterapija bila individualna, a puni potencijal psihodramskih tehnika dolazi do izražaja u grupnom kontekstu.

Pred kraj zajedničkog rada, klijentica je iskazala svoje zadovoljstvom minulim radom, ali i osvijestila kako mijenjanje sebe može utjecati na mijenjanje dinamike i odnosa između nje i supruga. Klijentica je s psihoterapeutkinjom podijelila uvid koliko bavljenje sobom može biti težak posao, ali da je svjesna vlastitog napretka i uvida do kojih je psihodramskim radom dobila. Značajan proces koji se dešava


Zbornik radova

154 155


između bračnih partnera jeste taj da suprug klijentice, koji je obolio od Kronove bolesti, ne učestvuje u radu niti jedne psihoterapijske grupe i samim tim smatra se ugroženim, jer je njoj ponuđena mogućnost rada u psihoterapijskoj grupi, dok je njemu ta prilika uskraćena (uslijed tehničke neuvjetnosti prostora u kojem su se prethodno grupe organizirale).

ZaključakPsihodramski rad u četiri različita konteksta: individualni rad s osobom oboljelom od Kronove bolesti ili ulceroznog kolitisa; individulni rad sa članicom uže obitelji oboljele osobe; grupni rad s oboljelim osobama, te rad sa članovima njihovih užih obitelji - pokazao je niz zajedničkih tema, kao i mogućnost primjene psihodram-skih tehnika, bilo da je riječ o grupnom ili individualnom radu sa oboljelim od ovih bolesti. Kao teme ovih klijenata javljaju se: nedovoljna integracija i prihvatanje obo-ljenja i tretmana liječenja, samoizolacija, traumatična iskustva liječenja, priprema za predstojeće operativne zahvate, izostanak adekvatne i potpune podrške okoline (okoline u širem i užem smislu), depresivnost, stres, teškoće pri dolasku u kontakt i ispoljavanju emocija, ljutnje u prvom redu. Sa sličnim temama, zapravo, suočava se i obitelj, prolazeći sve ovo sa oboljelim, a za nju, dodatno je otežavajuća činjenica da se potpuno posvete brizi za oboljeloga, gubeći pri tome vlastite granice.

Psihodramski rad pokazao se kao dobar način pružanja podrške ovoj populaciji, kako oboljelima, tako i članovima obitelji. Unatoč tehničkim ograničenjima, ishod individualnog psihodramskog rada, podjednako je uspješan i kvalitetan, kao i ishod grupnog rada zahvaljujući spontanosti i kreativnosti koje nudi korištenje psi-hodramskih tehnika - ulaženje u uloge, miror, dubl, pomoćni ego, i sl. Kao psihote-rapija izbora u radu sa traumom, psihoterapija koja se bazira na radu sa tijelom, koja snažno koristi međusobne interakcije članova grupe – psihodrama može adekvatno da odgovori na potrebe ovih osoba koje se nose upravo sa traumatskim iskustvom, odnosom prema tijelu i poteškoćama u socijalnim interakcijama. Ostvarena surad-nja s Udruženjem predstavlja tek jedan od niza potrebnih koraka društva da podrži korisnike usluga Udruženja, koji su na više nivoa diskriminirani i u stanju potrebe za raznim vidovima podrške, kako psihološke, tako i druge.

Literatura

Abbass, A., Kisley, S., Kroenke K. (2009.) Short-Term Psychodynamic Psychotherapy for

Somatic Disorders, Psychotherapy and Psychosomatics 78 (5), 265–274.

Aszalós, Z. (2009.) Neurological and Psychiatric Aspects of Some Gastrointestinal Diseases. Clinical and Experimental Medical Journal, 3 (1), 53-64.

Barlow, C., Cooke, D., Mulligan K., Beck, E., Newman, S. (2010.) A Critical Review of Self- Management and Educational Interventions in Inflammatory Bowel Disease. Gastroenterology Nursing, 33 (1), 11-18.

Deter, H.C., Keller, W., Wietersheim J., Jantschek, G., Duchmann, R., Zeitz, M. German Study Group on Psychosocial Intervention in Crohn Disease. Psychological Treatment May Reduce the Need for Healthcare in Patient With Crohn’s Desease (2007.) Inflammatory Bowel Disease, 13 (6), 745-752.

Diminić Lisica, I. Rončević Gržeta I. (2010.) Obitelj i kronična bolest. Medicina flumensis, 46, 300-308.

McKegney, F.P., Gordon, R.O., Levine S.M. (1970.) A psychosomatic Comparison of Patients with Ulcerative Colitis and Crohn’s Disease. Psychosomatic Medicine, 32 (2), 153-166.


Zbornik radova

156 157


USING PSYCHODRAMA PSYCHOTHERAPY WHILE WORKING WITH PEOPLE SUFFERING FROM CROHN`S DISEASE OR ULCERATIVE COLITIS

Minja Leko12

Tihana Majstorović Vedrana Rebić

Association for Integrative Psychotherapy “Psychodrama”

AbstractThe aim of this paper is to present experience of three psychodrama psychotherapi-sts while working with people suffering from Crohn’s disease or Ulcerative colitis, as well as with their family members. In order to enhance their capacity to cope with one of these two chronic illnesses, different psychodrama techniques were used (direct and indirect role reversals, doubles, mirror, sharing etc.). These psychodrama techniques treated maladaptive behaviour such as difficulty of accepting the illness, withdrawal from society, the traumatic experience of treatment and frequent sur-geries, lack of support from the significant others, loneliness and the depression. This paper provides an overview of application of psychodrama psychotherapy in four different contexts: individual work with the people suffering of Crohn’s disease or Ulcerative colitis; individual work with close family members of suffering per-son, group work with people suffering of Crohn’s disease or Ulcerative colitis; and finally, group work with members of their families. Psychodrama psychotherapy has a significant impact on the process of controlling chronic diseases, and accordingly, some of the observed outcomes can be following: high cohesion of the group mem-bers, enhanced clients’ awareness of their own body, an increased sense of respon-sibility for their own healing process, as well as enhanced skills to deal successfully with the disease and altered dynamics in relationships that undermine disease.

Keywords: Crohn’s disease, Ulcerative colitis, Psychodrama psychotherapy.


ODNOS RAZINE DOŽIVLJENE NESIGURNOSTI POSLA I ZADOVOLJSTVA POSLOM

Mirna Marković Pavlović1 Dženana Husremović

Filozofski Fakultet u Sarajevu Odsjek za psihologiju

SažetakDoživljaj nesigurnosti posla predstavlja iskustvo praćeno prolongiranim osjećajem neizvjesnosti ostanka na trenutnom radnom mjestu, dok se zadovoljstvo poslom smatra indikatorom individualne radne motivacije i dobrobiti. U skladu sa eviden-tno važnom ulogom koju zaposlenje ima u životu pojedinca značajan broj istraži-vanja je utemeljen na pretpostavci kako će trenutačni kognitivni odgovor na doživ-ljenu nesigurnost posla biti povezan sa smanjenjem zadovoljstva poslom. Problem ovog istraživanja je bio: utvrditi da li je i u kojoj mjeri doživljaj nesigurnosti posla povezan sa zadovoljstvom poslom. Za prikupljanje podataka su korištene: Skala nesigurnosti posla (Sverke i sar., 2004), Skala zadovoljstva poslom (Maslić Seršić, Šverko i Galić, 2005) i Upitnik sociodemografskih obilježja (Husremović i Marković, 2011). Istraživanjem su obuhvaćena ukupno 374 zaposlenika dvije radne organiza-cije u Sarajevu, u većinskom državnom vlasništvu. Rezultati hijerarhijske regresij-ske analize su pokazali kako doživljaj nesigurnosti posla nije značajan prediktor u objašnjenju zadovoljstva poslom. Autorice rada objašnjenje za ovako dobiven nalaz vide u mogućnosti da zaposlenici u ispitivanom uzorku biraju aktivno izbjegava-nje kao vid suočavanja sa neizvjesnom budućnošću zaposlenja, rizikujući pri tome pasivizaciju koja ne dopušta aktivno traženje boljih alternativa. Rezultati na našem uzorku pokazuju kako su značajni prediktori zadovoljstva poslom sociodemograf-ske varijable porodična odgovornost i dob, te radni kontekst (pripadnost firmi).

Ključne riječi: nesigurnost posla, radni kontekst, zadovoljstvo poslom

1 [email protected]


Zbornik radova

158 159


UvodSpecifičnost političke i ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini u posljednje dvije decenije, koja se u manjoj ili većoj mjeri preslikava na sve aspekte života, samim tim i na radni život i radno okruženje, uslovila je brojne probleme u organizaciji života i pred svakog pojedinca postavila vrlo specifične zahtjeve koji nerijetko vode mobili-ziranju ogromne psihičke energije i napora.

U uslovima brzih i često vrlo nepredvidivih promjena na tržištu rada, usmjerenost na obavljanje radnih zadataka i izvršavanje radnih obaveza, zaposlenici mijenjaju zabrinutošću oko budućnosti svoga zaposlenja. Ona postaje primarnom sferom interesovanja zaposlenika, te stoga ne čudi da se kao posljedica opisanog porasta opažene radne neizvjesnosti mogu javiti znakovite promjene u hijerarhiji radnih vrijednosti zaposlenika, gdje sigurnost posla postaje sve važnijom. Višegodišnje praćenje radnih vrijednosti i stavova prema poslu u susjednoj Hrvatskoj pokazalo je da zaposleni sve ispitivane aspekte posla vrednuju kao visoko važne dok isto-vremeno procjenjuju nizak stepen njihove ostvarenosti. Pri tome je opažen trend prema kojem sigurnost posla, koja se sve vrijeme nalazila u samom vrhu zadovolje-nja potreba (odmah uz ugodne saradnike i zanimljivost posla), postaje sve važnijom zaposlenicima, a od 2000. godine sa dna hijerarhije radnih vrijednosti smiješta se pri samom vrhu (Maslić Seršić i Trkulja, 2009).

Budući da se smanjena radna neizvjesnost, koja se često opisuje u terminima nesi-gurnosti posla, prepoznaje kao globalna društvena pojava, ne iznenađuje kako ista plijeni pažnju psihologa i budi sve veću zainteresiranost za istraživanja nepovoljnih posljedica ove pojave na pojedinca i organizaciju. U uslovima smanjenja gotovo svih izvora sigurnosti vezanih uz zaposlenje do kojih je posebno brzo došlo u tranzicij-skim zemljama (Maslić Seršić i Trkulja, 2009) sve aktualnijim i primarnijim postaju pitanja radne učinkovitosti zaposlenika i njihove dobrobiti. I pored toga, čini se da je razina istraživačkog interesa u ovoj oblasti još uvijek neproporcionalna vrijedno-sti koju ona ima u tumačenju i predviđanju ponašanja zaposlenika. Nastojanja da se razvije teoretski okvir kao i da se provedu istraživanja koja će nastojati objasniti i predvidjeti varijansu u rekacijama zaposlenika na nesigurnost u određenom organi-zacijskom kontekstu su i dalje rudimentalna (Greenhalgh i Rosenblatt, 1984, prema Jacobson i Hartley, 1991). Najvjerovatnije, razlog za to (zanemarivanje, zapostav-ljanje) jeste činjenica da, iako nesigurnost posla predstavlja fenomen od kritične važnosti za one koji rade u organizaciji ili upravljaju njom, nije jednostavan za istra-žiti. Nesigurnost posla je individualiziran doživljaj koji predstavlja vrlo osjetljivu temu. Jacobson i Hartley (1991) tako ističu kako upravo zbog ove osjetljivosti i vrlo snažnog emocionalnog prizvuka, mnogi ne žele biti učesnicima ovakvih istraživa-nja. Radne organizacije koje proživljavaju težak period su vrlo neodlučne pa čak i nevoljne da pristanu na prikupljanje podataka No, ovakvo generalno raspoloženje prema istraživanjima u oblasti nesigurnosti posla ne čudi budući da i samo istraži-vanje koje je fokusirano na nesigurnost posla može generirati osjećaj anksioznosti.

Nesigurnost posla stavljena u širi (globalni) kontekst nesigurnosti

Nepovoljni trendovi na globalnom tržištu rada, ali i visoka stopa nezaposlenosti u BiH, kao i problemi neusklađenosti obrazovnog sistema i lokalnog tržišta rada, sasvim sigurno doprinose razvoju pesimističnije perspektive u odnosu na izvjesnost zaposlenja u budućnosti i u bosanskohercegovačkom kontekstu.

Posljednjih 20 i više godina svjedoče velikim ekonomskim i društvenim promjenama u Bosni i Hercegovini, u znatnoj mjeri nastalih kao rezultat recesije i promjena druš-tveno – političkih uređenja na globalnom tržištu. Posljedice ovakvih promjena za zaposlenike su najčešće bile, a i danas su, vrlo neprijatne. Budući da su se promjene u ekonomskim trendovima reflektirale kroz nastanak, promjene pa i potpunu pro-past brojnih organizacija kako u privatnom tako i u državnom sektoru, mnogi su ostali bez posla, a nezaposlenost je rasla i dalje raste i brojčano (broj nezaposlenih ljudi) i u smislu trajanja nezaposlenosti.

Ipak, nepovoljan trend nezaposlenosti mogao bi biti samo vrh ledenog brijega, ispod kojeg „leže“ nesigurnost i anksioznost onih koji još uvijek „preživljavaju“. I dok radne organizacije nastoje racionalizirati svoje troškove, raste pritisak na one zaposlenike koji još uvijek o(p)staju na svojim radnim mjestima da modificiraju svoje svakodnevne radne obaveze, prihvate drugačije uslove pod kojima će nastaviti raditi, i premjeste se na neka druga radna mjesta. Pritisci ovog oblika predstavljaju gorivo nesigurnosti koju osjećaju oni koji još uvijek ostaju u svojim organizacijama (Jacobson i Hartley,1991).

I tradicionalno poznati kontekst lojalnosti zaposlenika doživio je svoje znakovite promjene. „Novi ugovori o radu“ postepeno i sve više istiskuju tradicionalne ugo-vore o radu. Jedna od ključnih odrednica „psihološkog ugovora“ između organi-zacije i zaposlenika (npr. Agyris, 1960; Levinson i sar., 1962; Schein, 1980; Van Manen, 1976, prema Jacobson i Hartley, 1991) do sada bila je njegova relativna stabilnost. On je uključivao privrženost zaposlenika organizaciji u zamjenu za osi-guravanje kontinuiteta ekonomskih prihoda i sigurnosti zaposlenja u budućnosti, kao i, u mnogim slučajevima, psihološku nagradu za zaposlenika.

No, realnost je takva da će organizacije biti sve manje spremne obećavati sigurnost zaposlenja, a značajna se promjena ogleda i u tome da će pojedinac sve više i u sve većem obimu sam snositi odgovornost za izvjesnost svog zaposlenja u budućnosti. I dok će stremljenje ka očuvanju zaposlenja u okviru jedne organizacije postati stvar prošlosti, borba za sticanjem ili očuvanjem „zapošljivosti“ na tršištu rada postati će glavno oruđe u rukama zaposlenika koji se aktivno nose sa neizvjesnošću koju budućnost sobom nosi. Globalno ozračje nesigurnosti samo pojačava osjećaj kako doživljaj individualne odgovornosti za vlastitu budućnost treba preuzeti primat u upravljanju individualnim akcijama ljudi. Vjerovatno se jedino na ovaj način može izbjeći nefunkcionalna infantilizacija zaposlenih koja od ljudi pravi pasivne konzu-mente (ne)prilika i žrtve, za čiji se nepovoljan položaj okrivljuju vanjski nekontro-labilni faktori (npr. globalno loša slike svjetske ekonomije, loše rukovođenje, neza-interesirani šefovi itd.).


Zbornik radova

160 161


Nesigurnost posla u kontekstu teorija motivacije

Počeci istraživanja iz ove oblasti datiraju još iz vremena Velike depresije (1930.-e). Na primjer, Chant (1932, prema Jacobson i Hartley, 1991) izvještava o tome da menadžeri ističu „stabilan posao“ kao jedan od dvanaest najznačajnijih faktora u evaluiranju bilo kojeg posla. Nešto kasnije, sa porastom interesa socijalne psiholo-gije za ispitivanjem zadovoljstva poslom tokom 1940.-ih, 1950.-ih, 1960.-ih, sigur-nost posla je prepoznata kao vitalan faktor motivacije za rad.

Maslowljeva teorija motivacije (1943; 1954, prema Feist, 1994), prema kojoj su zapo-slenikove potrebe hijerarhijski organizovane ima svoje značenje u istoriji izučavanja nesigurnosti posla. U klasičnom modelu ove teorije potreba, nakon što su bazične fiziološke potrebe zadovoljene, potrebe za sigurnošću preuzimaju dominantnu ulogu u organizaciji čovjekovog ponašanja. Uz Maslowljevu teoriju, još jedna teorija predstavlja teoretski kamen temeljac u ovoj oblasti – Herzbergova dvofaktorska teo-rija motivacije (1966; 1968, prema Bahtijarević-Šiber, 1999). Prema Herzbergovoj formulaciji (1966), sigurnost posla ne predstavlja motivator koji vodi zadovoljstvu poslom, već ga klasificira kao higijenski faktor, koji kada je odsutan, može voditi nezadovoljstvu poslom. Pored toga, značajnim se posebno čini njihov nalaz kako sigurnost može biti u funkciji odluke o ostanku u radnoj organizaciji ali i razlogom za napuštanje iste (Friedlander i Walton, 1964, prema Jacobson i Hartley, 1991).

Nesigurnost posla je zanimljivo posmatrati i iz perspektive teorija psihološkog ugo-vora kao i teorije jednakosti.

Teorija psihološkog ugovora akcentira psihološki ugovor koji Schein (1980, prema Shore i Tetrick, 1994) opisuje kao odnos razmjene između zaposlenika i radne orga-nizacije. Psihološki ugovor zapravo predstavlja doživljaj zaposlenika o postojanju recipročnih obligacija između njega i njegovog poslodavca. Rousseau (1989, prema Shore i Tetrick, 1994) objašnjava da se ovakva vrsta ugovora bazira na vjerovanjima zaposlenika o obligacijama koje njegov poslodavac ima prema njemu, kao i o obli-gacijama koje zaposlenik ima prema svom poslodavcu. Tako na primjer, zaposle-nik može očekivati da njegov poslodavac treba da obezbijedi sigurnost zaposlenja, i mogućnost za napredovanjem u zamjenu za njegov naporan rad i odanost organiza-ciji. Teorija psihološkog ugovora pretpostavlja da će zaposlenici koji osjećaju zado-voljstvo svojim iskustvom rada u organizaciji vjerovatno uzvratiti oblikovanjem sta-vova (npr. izgradit će privrženost prema organizaciji) i ponašanja (ulagat će znatan napor u obavljanju svojih radnih zadataka itd.) koji doprinose uspješnosti radne organizacije. Nasuprot tome, ukoliko zaposlenik procijeni da se unaprijed postav-ljena očekivanja nisu ispunila, on to može doživjeti kao vid iznevjerenog povjere-nja. Upravo doživljena nesigurnost posla među zaposlenicima često predstavlja vrlo ozbiljan primjer percepcije narušenosti psihološkog ugovora. Važno je istaći kako specifičnosti psihološkog ugovora, onakve kavim ih zaposlenik doživljava, ne moraju biti u skladu sa time kako psihološki ugovor doživljavaju njegov rukovodilac ili radne kolege. Stoga se za psihološki ugovor može reći kako je to inherento subjek-tivni fenomen, određen individualnim kognitivnim i perceptivnim kapacitetima

pojedinca, i odabirom izvora informacija koje mogu utjecati na njegovo definiranje (Levinson, 1962, prema Shore i Tetrick, 1994).

Teorija jednakosti polazi od pretpostavke da zaposlenici kontinuirano upoređuju ono što ulažu u svoj posao (npr. svoje radno iskustvo, obrazovanje i trud) i ono što dobivaju od svoje radne organizacije (plata, priznanja, sigurnost posla), sa onim što drugi ulažu u posao i dobivaju za uzvrat. Robbins i Judge (2009) ističu da percepcija postojanja stanja jednakosti postoji onda kada zaposlenik smatra da je njegov omjer ulaganja i onoga što dobiva iz poslovne situacije jednak omjeru relevantnih drugih. Kada su ovi omjeri procijenjeni kao nejednaki razvija se napetost zbog doživljene nejednakosti. Nesigurnost posla zaposlenici često prepoznaju upravo kao nepra-vičan odgovor radne organizacije prema njihovih inputima, odnosno zalaganju na poslu. Kao rezultat doživljene nejednakosti, kao u slučaju kada je ona povezana sa percepcijom nesigurnosti posla, prema pretpostavkama teorije jednakosti, javlja se motivacija za preduzimanjem strategija za suzbijanjem ove nejednakosti, poput smanjenja ulaganja truda, davanja otkaza ali i povećanja proizvodnosti, itd.

Nesigurnost posla i radni stresZa razliku od samog gubitka posla ili nezaposlenosti, koji za pojedinca predstav-ljaju objektivnu činjenicu njegove radne stvarnosti, doživljaj nesigurnosti posla predstavlja ličnu, subjektivnu interpretaciju radne situacije. Činjenica da se nesi-gurnost posla posmatra prije kao doživljajni fenomen, a ne kao svojstvo objektivne stvarnosti – radnog okruženja, implicira kako intenzitet ovog doživljaja (nesigur-nosti posla) može značajno varirati od individue do individue. Doživljaj nesigur-nosti posla može se razlikovati među pojedincima čak i onda kada se oni nalaze u objektivno jednakim situacijama. Uz to, realno je za očekivati kako će na ovakve objektivne okolnosti različiti pojedinci reagirati na različite načine, a u skladu sa individualnom percepcijom rizika od gubitka posla.

I dok je gubitak posla događaj sa trenutačnim ishodom, nesigurnost posla je sva-kodnevno iskustvo koje podrazumijeva prolongirani osjećaj neizvjesnosti u vezi sa onim što budućnost sobom nosi (Sverke i sar., 2002). Anticipacija stresnog doga-đaja, prema onome što istraživanja o stresu sugerišu, može predstavljati jednak ili čak veći izvor stresa nego sam događaj. Iz toga proizilazi kako samo očekivanje gubitka posla za pojedinca predstavlja jednak ili čak veći stres od onog koji bi bio prouzrokovan samim gubitkom posla.

Kontinuirano promjenljivi uslovi na tržištu rada, u Bosni i Hercegovini, često pra-ćeni značajnim promjenama poput privatizacije, restruktuiranja, smanjivanja broja zaposlenih pa i potpunog gašenja radnih organizacija, predstavljaju takav objekti-van razlog već duže vrijeme. Adaptivnim strategijama koje radne organizacije pre-duzimaju kako bi preživjele, očuvale svoju vitalnost i kompetitivnost, posredno i neposredno izlažu svoje zaposlenike osjećaju neizvjesnosti radne situacije i nesigur-nosti posla. Stres povezan sa neizvjesnošću i percepcijom smanjene ili nedovoljne kontrolabilnosti ishoda u radu (sačuvati posao, npr.) neosporno će se odražavati na dobrobit pojedinca, njegove stavove prema poslu i radno ponašanje.


Zbornik radova

162 163


Prema Lazarus i Folkmanovoj definiciji stresa (1984), psihološki stres predstavlja poseban odnos između osobe i njenog okruženja u kojem osoba procjenjuje kako on prevazilazi njene ili njegove lične resurse ili jednostavno ugrožava njegovu, odnosno njenu dobrobit. Hartley i sar. (1991) na temelju Lazarusove i Folkmanove definicije stresa postavljaju koncept prema kojem stepen u kojem promjene u radnom okruže-nju vode stresnom doživljaju nesigurnosti posla zavisi od tri ključna faktora: uvjere-nja o tome šta se dešava u okruženju, specifičnije, procjene o prijetnji koju promjena sobom nosi, zatim procjene pojedinca o tome da li, i u kojoj mjeri, na raspolaganju ima resurse potrebne da bi se nosio sa ovom prijetnjom, kao i procijenjene ozbilj-nosti posljedica koje bi se mogle javiti u slučaju da se prijetnja aktualizira, obistini se.

Način na koji ljudi funkcioniraju u svom životnom okruženju, samim tim i radnom okruženju, određen je stalnim evaluiranjem onoga što se dešava u tom istom okru-ženju i posljedično razlikovanjem benignih od onih situacija koje su potencijalno ugrožavajuće. Ovakvo razlikovanje temeljeno je na onome što je pojedinac naučio o svijetu i sebi kroz iskustvo. Ovaj proces kognitivne evaluacije tako postaje esencijalan za adekvatno psihološko razumijevanje situacije i konsolidiranje reakcija.

Subjektivna vs. objektivna nesigurnost posla

Istraživači prave jasnu distinkciju između subjektivne i objektivne nesigurnosti posla. Pri tome subjektivnu nesigurnost posla opisuju kao fenomen koji je u velikoj mjeri određen iskustvom i doživljajem pojedinca, dok se na objektivnu nesigurnost gleda kao na kontekstualnu pojavu koja je nezavisna o individualnom iskustvu i interpretaciji.

Objektivna nesigurnost posla se prepoznaje, na primjer, kroz zaposlenje na odre-đeno vrijeme (Pearce, 1998, prema Maslić Seršić i Trkulja, 2009), određene stilove rukovođenja, organizacijsku klimu, a neki autori definiraju čak i cijele organizacije ili radna mjesta kao više ili manje nesigurna (npr. Büssing, 1999, Ferrie i sur., 1998., prema Maslić Seršić i Trkulja, 2009). No, definicije objektivne nesigurnosti posla objašnjavaju samo dio koncepta nesigurnosti posla, a preostali dio se objašnjava definicijama subjektivne nesigurnosti posla. Istraživanja su konzistentna u nalazu da je upravo individualna percepcija nesigurnosti posla, koja je samo djelimično zavisna o objektivnim okolnostima (nesigurnosti posla), zapravo povezana sa nega-tivnim posljedicama na individualnoj i organizacijskoj razini.

Doživljaj nesigurnosti posla ili subjektivna nesigurnost ima svoju kognitivnu i afek-tivnu dimenziju. Afektivna dimenzija se odnosi na strah ili brigu oko gubitka posla, a kognitivna se odnosi na percipiranu vjerovatnost da će se ta prijetnja (gubitak posla) i ostvariti (Maslić Seršić i Trkulja, 2009). Autori (Hellgren i sar., 1999) nagla-šavaju i razliku između kvantitativne i kvalitativne nesigurnosti posla. I dok se kvan-titativna nesigurnost odnosi na brigu oko budućnosti zadržavanja trenutačnog posla, kvalitativna nesigurnost se odnosi na percepciju potencijalnog gubitka posla,

poput: pogoršanja radnih uslova, degradacije statusa, smanjene plate ili pomanjka-nja prilika za razvoj karijere. U ovom istraživanju ispitivana je subjektivna nesigur-nost posla, odosno doživljaj nesigurnosti posla prepoznat kroz brigu o budućnosti zadržavanja trenutačnog posla (kvantitativna nesigurnost).

Fokus istraživanja na negativnim posljedicama nesigurnosti posla

Istraživanja u oblasti nesigurnosti posla uglavnom su fokusirana na njegove nega-tivne posljedice. Većina njih istražuje efekte doživljaja nesigurnosti posla na psiho-lošku dobrobit pojedinca (npr. Davy i sar., 1988; Depolo i Sarchielli, 1985, prema van Vuuren i sar., 1991), grupne procese (npr. Krantz, 1985, prema van Vuuren i sar., 1991) kao i na različite indikatore organizacijske efektivnosti (npr. utjecaj nesigurnosti posla na produktivnost, napuštanje organizacije, privrženost i lojal-nost, itd.) (npr. Greenhalgh, 1982; Staw i sar., 1981, prema van Vuuren i sar., 1991). Generalno gledajući, ova istraživanja sugerišu da manja sigurnost posla povećava psihološko povlačenje od posla, na primjer, u vidu smanjenja privrženosti organi-zaciji i smanjenja zadovoljstva poslom, kao i bihejvioralno povlačenje, u vidu pove-ćanog apsentizma i napuštanja organizacije. Ovakvi nalazi utemeljeni su uglavnom na istraživanjima među tzv. „preživjelim“ zaposlenicima koji su svjedočili otpušta-njima njihovih radnih kolega i stoga i sami osjetili da postoji prijetnja kontinuitetu njihovog zaposlenja.

S druge strane, van Vuuren i sar. (1991) ističu kako istraživanja poput onih Knickija (1985) i Swinburna (1977), utemeljena na retrospektivnim intervjuima među zapo-slenicima koji su izgubili svoj posao, sugerišišu kako očekivanje gubitka posla može čak i reducirati negativne afektivne reakcije budući da ohrabruje pojedinca na bolju pripremu i suočavanje sa anticipiranim stresnim događajem. Ipak, imajuću u vidu vrijednost koja se u današnje vrijeme pripisuje plaćenom poslu, jasno je kako većina ljudi procjenjuje da gubici prouzrokovani nesigurnošću posla u značajnoj mjeri pre-vazilaze moguće pozitivne aspekte (Warr, 1984, prema Klandermans i sar., 1991).

Prema modelu koji su ponudili Sverke i sar. (2002) moguće je razlikovati trenutačne od dugoročnih posljedica. Naime, za očekivati je da će se neke reakcije, poput pro-mjena u stavovima, poput zadovoljstva poslom, razviti u kraćem vremenskom peri-odu od nastanka stresnog iskustva, dok će se druge, poput zdravstvenih, odnosno bihejvioralnih manifestacija, razviti tek kasnije. Nadalje, razliku je moguće napra-viti između reakcija koje su orijentirane na individu od onih koje su orijentirane na organizaciju. To znači da se njihovi ishodi primarno tiču ili pojedinca (npr. pro-mjene u zadovoljstvu poslom ili zdravstvenom stanju) ili organizacije (posljedice koje se prepoznaju u promjeni statusa koji menadžment organizacije uživa među zaposlenicima). Sverke i sar. (2002) pri tome ističu kako neke od ovih reakcija svoj primarni efekat imaju na pojedinca ali i posredan na organizaciju. Tako na primjer, smanjeno zadovoljstvo zaposlenika poslom rezultat je promjene u stavu koja se tiče tog pojedinca, ali ovakva promjena može postati problem za organizaciju ukoliko dovede do znakovitog pada u motivaciji i posljedično slabijeg radnog učinka ovog zaposlenika.


Zbornik radova

164 165


Na ovaj način identificirane su četiri kategorije potencijalnih posljedica nesigurno-sti posla: trenutačne posljedice sa orijentacijom ili fokusom na individuu (stavovi vezani uz posao, npr: zadovoljstvo poslom), trenutačne posljedice sa fokusom na organizaciju (stavovi vezani uz organizaciju, npr. povjerenje u menadžment ili pri-vrženost organizaciji), dugoročne posljedice koje se u najvećoj mjeri odražavaju na pojedinca (npr. psihičko i fizičko zdravlje), te dugoročne posljedice koje se u najvećoj mjeri odražavaju na organizaciju (ponašanja zaposlenika relevantna za organiza-ciju: radni učinak i namjera napuštanja organizacije).

Nesigurnost posla i zadovoljstvo poslom

Zadovoljstvo poslom najčešće je ispitivani stav zaposlenika, a smatra se i indikato-rom individualne radne motivacije i dobrobiti. Može se definisati kao emocionalno stanje zaposlenika proisteklo iz njegove evaluacije odnosno procjene radnog isku-stva (Locke, 1976, prema Brief i Weiss, 2001). Istraživanja uglavnom sugerišu da će doživljaj nesigurnosti posla biti negativno povezan sa zadovoljstvom u poslu, međutim snaga veze može biti različita i vjerovatno je posreduju različiti faktori.

U svojoj studiji u Britaniji i Nizozemskoj, van Vuuren i sar. (1991) su dobili, na oba uzorka, da je nesigurnost posla značajno povezana sa zadovoljstvom poslom: doživljaj nesigurnosti posla bio je značajno povezan sa smanjenim zadovoljstvom poslom (visina utvrđenog koeficijenta korelacije za Britansku studiju iznosila je r= -.43, odnosno za Nizozmesku r= -.32). Slično, Labuschagne i sar. (2005) su na uzorku zaposlenika jedne južnoafričke vladine organizacije pronašli značajnu nega-tivnu povezanost između nesigurnosti posla i zadovoljstva poslom.

Većina studija sistematski pokazuju da su zaposlenici koji su više zabrinuti oko budućnosti svoga zaposlenja generalno više nezadovoljni svojim poslom od onih koji budućnost svoga zaposlenja procjenjuju sigurnom (npr. Ashford i sar., 1989; Grunberg i sar., 1998; Lim, 1996; Rosenblatt i Ruvio, 1996, prema Sverke i sar., 2002). Visina utvrđenih korelacija varira od niskih, preko umjerenih do visokih. Međutim, postoje i studije koje izvještavaju o nepostojanju značajne korelacije između nesigurnosti posla i zadovoljstva poslom (npr. Hollenbeck i Williams, 1986; Zikiye i Zikiye, 1992, prema Sverke i sar., 2002 ).

Razumijevanje i anticipacija mogućih posljedica doživljene nesigurnosti posla, predstavljaju vrlo važan temelj za uspostavljanje preventivnih programa, ali i osmi-šljavanje adekvatnih strategija suočavanja radnih organizacija jednom kada se ove posljedice već jave. Prepoznajući imperativ ovog zadatka u bosanskohercegovačkom kontekstu, kojeg duži niz godina obilježava globalna nesigurnost i neizvjesnost, ovo istraživanje je i koncipirano sa ciljem da se u istraživački fokus postavi problem utvrđivanja povezanosti doživljaja zaposlenika o nesigurnosti njegovog zaposlenja i procjene njegovog zadovoljstva poslom. Posredno se nastojala skrenuti pažnja na važnost praćenja i ispitivanja stavova zaposlenika prema poslu kao i kontinui-rane opredijeljenosti odjela za upravljanje ljudskim resursima ka permanentnom

ulaganju sredstava i napora u unapređenje radne okoline, zadovoljstva zaposlenika, sa ciljem unapređenja radne uspješnosti, kako na individualnom tako i na organi-zacionom nivou.

Metod

Učesnici

U ispitivanju su učestvovala ukupno 374 zaposlenika u dvije radne organizacije u Sarajevu, obje u većinskom državnom vlasništvu (umjesto originalnih naziva orga-nizacija korišteni su akronimi „NN“ i „PP“ na onim mjestima u tekstu na kojima je bilo važno istaknuti ova dva poduzorka, odnosno označiti ove dvije organizacije).

Od ukupnog broja učesnika, 181 su žene, a 179 muškarci. Na temelju podataka o sociodemografskim karakteristikama učesnika, evidentno je da četrnaest učesnika (3.7%) nije prijavilo spol. Dob učesnika se kreće u rasponu od 20 do 64 godine, pri čemu prosječna starosna dob iznosi 42.5 godina (SD=10.8). Najveći broj učesnika ovog istraživanja ima visoko obrazovanje (završen fakultet, akademiju) i to 45%, a završenu trogodišnju (stručnu srednju školu) ili četverogodišnju srednju školu pri-javilo je ukupno 40% zaposlenika.

Instrumentarij

U svrhu ispitivanja percepcije nesigurnosti posla korištena je Skala nesigurnosti posla (Sverke i sar., 2004) koja predstavlja globalnu mjeru nesigurnosti posla. Skalu su konstruisali i prvobitno koristili Sverke i sar. (2004) u istraživanju nesigurnosti posla u četiri evropske zemlje (Belgija, Italija, Nizozemska i Švedska). Nesigurnost posla je ovdje operacionalizirana kao osjećaj brige oko budućnosti zaposlenja (afektivna komponenta) te procjene vjerojatnosti gubitka posla u skorije vrijeme (kognitivna komponenta). Globalna mjera nesigurnosti posla u ovoj skali operacionalizirana je kroz šest čestica. Odgovori na pojedinim česticama se formiraju na skali Likertovog tipa od pet stupnjeva, pri čemu “1” označava: “izrazito se ne slažem”, a “5” označava: “izrazito se slažem”. Prvih pet čestica mjeri afektivnu komponentu globalne mjere nesigurnosti posla. Skala sadrži i posebnu česticu (čestica pod rednim brojem šest u Skali) kojom se mjeri prethodno pomenuta kognitivna komponenta globalne mjere nesigurnosti posla. Nakon što je, na našem uzorku, analizom glavnih komponenti u slučaju varijable nesigurnost posla ekstrahirano nejednoznačno faktorsko rješenje, bilo je neophodno izvršiti prilagođavanje instrumenta, nakon čega je odlučeno da se pri formiranju rezultata na skali izostavi peta čestica. Time je i u određenoj mjeri povećana prvobitna pouzdanost unutarnje konzistencije cronbach α sa αgmnp=.842 na αgmnp= .897 (N=373). Visoka pouzdanost unutarnje konzistencije, kratkoća i homogenost instrumenta, dobiveni i u drugim sličnim istraživanjima, prepoznati su kao dobri argumenti za primjenu instrumenta u našem istraživanju.


Zbornik radova

166 167


Za potrebe mjerenja zadovoljstva poslom primijenjena je modificirana verzija Skale za procjenu važnosti i ostvarenosti devet različitih aspekata posla koju su u svom istra-živanju: Radne vrijednosti i stavovi prema poslu u Hrvatskoj, koristili Maslić Seršić i sar. (2005). Riječ je o multifacetnoj mjeri zadovoljstva poslom koja sadrži 12 čestica. Naime, za potrebe ovog istraživanja korišten je samo dio skale (devet od ukupno dvanaest čestica) koji se odnosi na procjenu ostvarenosti devet različitih aspekata posla: zanimljivost posla, mogućnost napredovanja i usavršavanja, ugodni sarad-nici, pravedna plata, dobra zarada, sposobno rukovodstvo, uslovi rada, sudjelovanje u odlučivanju, sigurnost posla. Odgovori na pojedinim česticama se formiraju na skali Likertovog tipa od pet stupnjeva, pri čemu “1” označava: “u svom sadašnjem poslu to nemam”, a “5” označava: “u svom sadašnjem poslu to imam”. Skala sadrži još jednu dodatnu česticu u kojoj se od ispitanika traži da, nakon što uzme u obzir sve prednosti i nedostatke svog trenutačnog posla, procijeni svoje ukupno zado-voljstvo u rasponu od 1 do 5, pri čemu “1” znači: “vrlo nezadovoljan”, a “5” znači: “vrlo zadovoljan”. Rezultat na skali formiran je linearnom kombinacijom odabira odgovora na prvih devet čestica.U ovom istraživanju, u kojem je korištena skraćena verzija pomenute skale, dobivena je pouzdanost unutarnje konzistencije cronbach αSZPI=.82, (N=374). Zadovoljavajuća pouzdanost unutarnje konzistencije, kao i druge metrijske karaktersitike instrumenta potvrđene u ranijim istraživanja, bile su osnova za odlučivanje o primjeni ovog instrumenta u našem istraživanju.

Sa ciljem prikupljanja određenih sociodemografskih podataka o zaposlenicima (spol, dob, porodična odgovornost, obrazovni status, prethodno iskustvo nezapo-slenosti, pripadnost firmi), pripremljen je i Upitnik sociodemografskih karakteristika zaposlenika (USDRK).

Postupak

Nakon dobivanja pismene saglasnosti rukovodstva, provedeno je istraživanje sa zaposlenicima u prostorijama dvije radne organizacije u Sarajevu. Preliminarni dio istraživanja obavljen je početkom marta 2011. godine. Nakon toga su napravljene određene korekcije s ciljem prilagođavanja sadržajne valjanosti i jasnoće pojedi-nih čestica. Glavno istraživanje je provedeno tokom mjeseca marta i aprila 2011. godine. Ispitivanja su provođena metodom grupno vođenog rada.

RezultatiOvo je istraživanje koncipirano s ciljem da se ispita povezanost doživljaja nesigur-nosti posla sa zadovoljstvom poslom na uzorku zaposlenika dviju radnih organiza-cija u Sarajevu, u većinskom državnom vlasništvu. Odabirom problema istraživa-nja se posredno nastojala skrenuti pažnja na važnost praćenja i ispitivanja stavova zaposlenika u uslovima povećane nesigurnosti posla u bosanskohercegovačkom kontekstu.

Rezultati bivarijatne korelacijske analize u našem istraživanju sugerišu postojanje veće vjerovatnoće da će osobe koje nesigurnost posla procjenjuju višom imati manje pozitivna osjećanja u vezi sa svojim poslom, tj. biti manje zadovoljne poslom koji rade (r(372) =-.16, p = .001). Ipak, rezultati hijerarhijske regresijske analize (rezul-tati prikazani u Tabela 1: Hijerarhijska regresijska analiza za zadovoljstvo poslom) pokazuju kako doživljaj nesigurnosti posla ne učestvuje kao značajan prediktor u objašnjenju zadovoljstva poslom (β =-.053, t =-.861, p=.390). Rezultati također sugerišu da u objašnjenju varijanse kriterijske varijable zadovoljstvo poslom od svih u hijerarhijsku regresijsku analizu uvedenih varijabli (spol, dob, porodična odgo-vornost, obrazovni status, prethodno iskustvo nezaposlenosti, pripadnost firmi) jedino varijable dob, koja pokazuje graničnu značajnost i to u obrnutom smijeru (β =-.109, t =-1.902 p =0.058), porodična odgovornost (β =.127, t =2.229, p<.05) kao i pripadnost firmi (β =-.231, t=-3.899, p<.001) učestvuju kao značajni prediktori. Naši nalazi impliciraju da su mlađi zaposlenici kao i zaposlenici sa većim brojem članova domaćinstva zadovoljniji svojim poslom. Analiza rezultata dobivenih na našem uzorku još je jednom potvrdila i to da radni kontekst (pripadnost firmi) u značajnoj mjeri određuje zadovoljstvo zaposlenika poslom i ne smije ga se zanemariti, uprkos dobro dokumentovanim saznanjima o značajnoj dispozicijskoj determiniranosti zadovoljstva poslom.

Tabela 1: Hijerarhijska regresijska analiza za zadovoljstvo poslom

Blokovi β t p F sig.

SPOL 0.065 1.159 0.247

5.390 0.000 BLOK I

DOB -0.103 -1.817 0.070PO 0.123 2.161 0.031OS 0.058 0.946 0.345PIN 0.003 0.057 0.954FIRMA -0.248 -4.422 0.000SPOL 0.057 0.995 0.320

4.722 0.000 BLOK II

DOB -0.109 -1.902 0.058PO 0.127 2.229 0.027OS 0.058 0.940 0.348PIN 0.010 0.171 0.865FIRMA -0.231 -3.899 0.000GMNP -0.053 -0.861 0.390

R R2 cR2 ∆R2 ∆F sig∆FBLOK I 0.315 0.099 0.081 0.099 5.390 0.000BLOK II 0.319 0.102 0.080 0.002 0.742 0.390

*PO – Porodična odgovornost (broj članova zajedničkog domaćinstva); OS – Obrazovni sta-tus; PIN – Prethodno iskustvo nezaposlenosti; FIRMA – Pripadnost firmi; GMNP – Doživljaj nesigurnosti posla.


Zbornik radova

168 169


Diskusija Dobiveni rezultati, kako je prethodno istaknuto, pokazuju da mlađi zaposlenici, kao i zaposlenici sa većim brojem članova domaćinstva, izvještavaju o većem zado-voljstvu poslom. Na temelju prethodno provedene analize, također možemo kon-statovati da dobiveni rezultat nije u skladu sa pretpostavkom o postajanju značaj-nog doprinosa nesigurnosti posla u objašnjenju zadovoljstva zaposlenika poslom. Nadalje, rezultati na našem uzorku sugerišu zaključak prema kojem vjerovatno najveći doprinos u objašnjenju zadovoljstva poslom od svih uključenih varijabli (nesigurnost posla, pripadnost firmi, spol, dob, broj članova zajedničkog domaćin-stva, period nezaposlenosti) pokazuje pripadnost firmi, odnosno radno okruženje u kojem zaposlenik radi.

Rezultati bivarijatne korelacijske analize u našem istraživanju upravo potvrđuju nalaz do kojeg su došli i drugi autori a prema kojem postoji veća vjerovatnoća da će osobe koje nesigurnost posla procjenjuju višom imati manje pozitivna osjećanja u vezi sa svojim poslom i organizacijom u kojoj rade. Grunberg, Moorre i Greenberg (1998, prema Sverke, Hellgren i Näswall, 2002) su također dobili rezultate koji suge-rišu da su zaposlenici koji budućnost svoga zaposlenja doživljavaju nesigurnom generalno nezadovoljniji svojim poslom nego oni koji uslove svoga trenutnog zapo-slenja percipiraju stabilnim.

Zadovoljstvo poslom je čest fokus istraživanja, a u prilog tome govori i podatak da je ova varijabla bila obuhvaćena u preko pedeset istraživanja koja su se bavila ispi-tivanjem nesigurnosti posla (Sverke i sar., prema Reisel i sar., 2007). Zaposlenici očekuju da će posao koji obavljaju obezbijediti više izvora zadovoljstva poput: eko-nomske stabilnosti, socijalnih interakcija, razvoja osjećaja samoefikasnosti itd. U skladu sa evidentno važnom ulogom koju zaposlenje ima u životu pojedinca i oče-kivanja osobe o tome koje potrebe i u kojoj mjeri će zadovoljiti kroz svoje zapo-slenje, u našem istraživanju smo pretpostavili da će trenutačni kognitivni odgovor na doživljenu nesigurnost posla biti očigledan kroz smanjenje zadovoljstva poslom. Očekivanje o postojanju direktnog utjecaja doživljaja nesigurnosti posla na zado-voljstvo poslom utemeljeno je na istraživanjima, poput onog kojeg su proveli Reisel i sar. (2007), a koje je rezultiralo nalazom o postojanju direktnog negativnog utje-caja nesigurnosti posla na zadovoljstvo poslom. Borda i Difonza (1988, prema Reisel i sar., 2007) ističu kako bi razloge za postojanje takvog utjecaja mogli pripi-sati neizvjesnosti proizašloj iz neznanja da li se i na koji način mogu predvidjeti ili kontrolirati prijetnje statusu zaposlenja.

Ovako dobivene nalaze u našem istraživanju moguće je objasniti na sljedeći način:

Najprije možemo pretpostaviti kako druge varijable bolje objašnjavaju zadovoljstvo zaposlenika poslom. U našem istraživanju takvim su se pokazale dob (granično zna-čajan doprinos) i porodična odgovornost. Naime, rezultati sugerišu da mlađi zapo-slenici kao i zaposlenici sa većim brojem članova domaćinstva izvještavaju o većem zadovoljstvu. Veće zadovoljstvo mlađih zaposlenika poslom možemo povezati sa njihovim skorijim ulaskom na tržište rada i kraćim radnim iskustvom. Budući da je

jedan od značajnih zadataka u ovom periodu života pronalazak zaposlenja, možemo pretpostaviti da njihovo zadovoljstvo u velikoj mjeri određuje sama činjenica da su stekli zaposlenje, a manje evaluacija pojedinih aspekata radne situacije (npr., sarad-nika, radnih uslova, novčanih prihoda i sl.). Nadalje, dob reflektira okupacijsku mobilnost i ekonomsku nesigurnost, koji predstavljaju dva indikatora zavisnosti od posla (Greenhalgh i Rosenblatt, 1984, prema Cheng i Chan, 2007). U poređenju sa mlađim kolegama, stariji zaposlenici percipiraju nižom svoju okupacijsku mobil-nost, zbog čega se očekuje da postoji njihova veća zavisnost o trenutačnom poslu. Ovakav doživljaj bi kod starijih osoba mogao voditi kritičnijoj i sveobuhvatnijoj eva-luaciji radne okoline nego je to slučaj kod mladih zaposlenika. Uz to, stariji zapo-slenici su mogli promijeniti više poslova tokom svoga radnog staža, a time i priliku da steknu jasnu sliku šta od svog radnog okruženja očekuju. Sa aspekta razvojnih zadataka specifičnih za svako životno razdoblje, možemo reći kako se sa godinama povećavaju i odgovornosti koje osoba preuzima u životu, a i zahtjevi koji se postav-ljaju u odnosu na posao u nekim aspektima se mogu također povećati (npr. očeki-vanja stabilnih i dostatnih novčanih prihoda, jasnoća radnih zadataka, očekivanja u odnosu na status, odnos poštovanja i uvažavanja od strane kolega itd.). Veća oče-kivanja se mogu objasniti i kroz percepciju zaposlenika o pravičnosti u razmjeni (Teorija očekivanja, Porter i Lawler, 1968, prema Bhattacharya, 2011). Naime, sta-riji zaposlenici su više i psihološki investirani u svoju radnu organizaciju nego mlađi zaposlenici (Brown, 1996, prema Cheng i Chan, 2007) zbog čega njihova očekiva-nja o tome šta im organizacija treba obezbijediti za uzvrat mogu biti veća. Uzevši u obzir ove okolnosti, možemo očekivati da stariji zaposlenici u jednakim radnim okolnostima svoje zadovoljstvo poslom procjenjuju nižim nego mlađi zaposlenici. Bhattacharya (2011) ističe kako je za očekivati da dob ima utjecaja na prioritet-nost određenih aspekata radne situacije. Miller i Form (1951, prema Bhattacharya, 2011) i Super (1957, prema Bhattacharya, 2011) su predložili „Model razvoja kari-jere tokom života“ (engl. Life Span Model of Career Development) koji predviđa pet stadija razvoja karijere koja su obilježena specifičnim očekivanjima koje osoba ima prema karijeri i poslu u različitim dobnim stadijima. Razlike u očekivanjima koje su moguće determinirane dobi, uvjetovat će i predvidive razlike u zadovoljstvu poslom, pri čemu će mlađi zaposlenici izvještavati o većem zadovoljstvu poslom nego nji-hove starije kolege.

Važnost statusa zaposlenja i kontinuiranih novčanih prihoda kod zaposlenika koji imaju veći broj članova porodice, čak i pod pretpostavkom da nisu jedini koji privre-đuju u porodici, mogla bi biti detrimentalna osnova za zadovoljstvo poslom. Čak i u slovima da zaposlenik nije jedina osoba u porodici koja privređuje, ovaj aspekt bi mogao biti značajan faktor u odnosu na koji osoba procjenjuje svoje zadovoljstvo. Rezultati ovog istraživanja sugerišu da radni kontekst u značajnoj mjeri određuje zadovoljstvo zaposlenika poslom. Naime, istraživanje je pokazalo da su zaposlenici organizacije PP zadovoljniji poslom od zaposlenika organizacije NN. Pod pretpo-stavkom da ne postoje statistički značajne razlike među zaposlenicima u tome koje aspekte radne situacije smatraju značajnim, razlike u zadovoljstvu poslom možemo pripisati postojanju stvarnih razlika u kvaliteti i uslovima rada u ove dvije radne


Zbornik radova

170 171


organizacije (npr. bolje plaćena radna mjesta, veća dostupnost sredstava za rad, bolji fizički uslovi rada i sl.).

Iako istraživanja sugerišu da se određene situacijske varijable mogu uzeti u raz-matranje kao uzročnici zadovoljstva poslom (npr. percipirana pravičnost sistema nagrađivanja, interpersonalni odnosi itd.), postoje sasvim jasne naznake za to da je zadovoljstvo poslom dobrim dijelom rezultat dispozicijskih faktora (Bowling i sar., 2008). Indirektno objašnjenje koje govori u prilog postojanju dispozicijske deter-miniranosti zadovoljstva poslom proizilazi iz istraživanja koja sugerišu da je zado-voljstvo poslom relativno stabilno kroz vrijeme (Kinicki i sar. 2002, Spector, 1985, prema Bowling i sar., 2008). Direktniji pokazatelji opravdanosti ove pretpostavke proizilaze iz studija koje sugerišu da karakteristike ličnosti objašnjavaju zadovolj-stvo poslom. U tom smislu posebno se ističe da afektivitet (pozitivni odnosno negativni) značajno korelira sa zadovoljstvom poslom (npr. Chiu 2000; Johnson i Johnson 2000; Judge i Locke, 1993, prema Bowlin i sar., 2008). Spector i sar. (2000, prema Bowling i sar., 2008) nadalje ističu kako ličnost zaposlenika utječe na objek-tivno radno okruženju, aktivno oblikujući ili manipulirajući nekim aspektima tog okruženja, što bi opet moglo imati utjecaj na zadovoljstvo zaposlenika tim određe-nim aspektom ranog okruženja. Na primjer, dispozicije bi mogle utjecati na zado-voljstvo novčanom naknadom, platom, kroz utjecaj na odluku zaposlenika o tome da li da o svojoj plati i napredovanju razgovara sa svojim nadređenim. U konač-nici, čini se da dispozicije predisponiraju zaposlenika da doživi ili interpretira svoje radno okruženje na određeni način (Caspi i Roberts, 1999, prema Bowling i sar., 2008). To bi značilo da dva zaposlenika u objektivno jednakim uslovima nesigur-nosti posla mogu sasvim drugačije interpretirati svoje radno okruženje, pri čemu kontekstualne varijable, poput sigurnosti, mogu imati vrlo mali ili nikakav značaj u objašnjenju zadovoljstva takvim radnim okruženjem (poslom).

Pri objašnjenju rezultata koji sugerišu nepostojanje značajne prediktivne uloge doživljaja nesigurnosti posla u objašnjenju zadovoljstva poslom, treba uzeti u obzir i to da li neizvjesnost zaposlenja u budućnosti zaposlenik percipira kao narušava-nje psihološkog ugovora (od strane poslodavca). Autori ističu kako se razloge za smanjenje zadovoljstva poslom može tražiti u doživljaju zaposlenika o učinjenoj povredi psihološkog ugovora od strane poslodavca/organizacije. Doživljaj o uskra-ćivanju ili smanjenoj dostupnosti nekog, za zaposlenika, bitnog elementa radnog procesa (poput: radnih uslova, dostupnosti sredstava za rad, kvalitetne interne komunikacije, sigurnosti posla i sl.) kojeg zaposlenik doživljava sastavnim dijelom psihološkog ugovora kojeg poslodavac treba ispuniti, vodi smanjenju zadovoljstva poslom. No, ukoliko neki element, poput sigurnog zaposlenja zaposlenik ne doživ-ljava kao sastavni dio tog psihološkog ugovora (ne smatra da je obaveza poslodavca da svom zaposleniku obezbijedi sigurno, stabilno zaposlenje), možemo očekivati da promjena u ovom segmentu radnog konteksta, tj. doživljaj o povećanoj neizvje-snosti zaposlenja u budućnosti, neće imati direktan efekat na promjene u zadovolj-stvu poslom. Na sličan način su u svom istraživanju na uzorku od 559 belgijskih zaposlenika Bernhard-Oettel i sar. (2011) između ostalog pretpostavili kako će

nesigurnost posla biti značajno i to negativno povezana sa zadovoljstvom poslom samo pod uslovom kada obezbjeđivanje sigurnog i stabilnog zaposlenja zaposlenik percipira sastavnim dijelom psihološkog ugovora. I pod pretpostavkom da u našem uzorku ne postoji tendencija percipiranja sigurnog posla kao sastavnog dijela psiho-loškog ugovora, postavlja se pitanje čime je ona uzrokovana. Objašnjenje ponovno možemo tražiti u specifičnostima šireg društvenog konteksta kojeg sve više karak-terišu generalna nesigurnost i neizvjesnost, pa zaposlenici od svojih poslodavaca više i ne očekuju da im garantuju sigurnost zaposlenja. Uz to, pretpostavka o pro-mjeni sadržaja psihološkog ugovora čini se opravdanom, s obzirom na evidentne indikatore društveno-ekonomskih promjena koje su posljednjih nekoliko decenija značajno oblikovale uslove života kako u BiH tako i u zemljama regiona. Ranije su zaposlenici siguran i stabilan posao doživljavali sastavnicom psihološkog ugovora, danas ne postoje objektivne osnove za to.

Još jedno od mogućih objašnjenja za nepostojanje značajnog doprinosa doživljaja nesigurnosti posla u objašnjenju zadovoljstva poslom možemo tražiti u posredo-vanju intervenišućih varijabli. Naime, iako moguće ne postoji direktan doprinos doživljaja nesigurnosti posla zadovoljstvu poslom, moguće je da je ta povezanost indirektna i posredovana drugim varijablama, poput privrženosti organizaciji, povjerenja, percepcije pravičnosti u organizaciji i sl. (Reisel i sar., 2007). Drugim riječima, pretpostavljamo da se negativan utjecaj doživljaja nesigurnosti posla na zadovoljstvo poslom može očekivati kod osoba koje su manje privržene organiza-ciji, izaražavaju veće nepovjerenje i sumnju u pravičnost u organizaciji. Na sličan način možemo prepostaviti da i neke organizacijske varijable, poput participativnog donošenja odluka posreduju ovaj odnos. Naime, ohrabrivanje zaposlenika da parti-cipiraju u donošenju za njih relevantnih odluka na poslu može značajno doprinjeti zadovoljstvu zaposlenika poslom (Miller i Monge, 1986, prema Probst, 2005), čak i u uslovima velike nesigurnosti i neizvjesnosti. Možemo očekivati da doživljaj nesi-gurnosti posla neće značajno doprinositi objašanjenju zadovoljstva poslom u uslo-vima u kojima zaposlenici osjećaju kako i dalje mogu učestvovati u donošenju za njih relevantnih odluka i kontrolirati do određene mjere svoj status u organizaciji.

Iako, prema rezultatima ovog istraživanja, doživljaj nesigurnosti posla ne doprinosi značajno objašnjenju zadovoljstva poslom, kao što je ranije istaknuto evidentna je značajna negativna povezanost. Na temelju toga, pretpostavljamo da se značaj-nost njihove povezanosti, prije nego u direktnom doprinosu doživljaja nesigurnosti posla u objašnjenju zadovoljstva poslom, najviše ogleda u postojanju medijator-skog efekta zadovoljstva poslom na odnos između doživljaja nesigurnosti posla i ishodišnih varijabli, poput radnog učinka i namjere napuštanja organizacije (Reisel i sar., 2007). Naime Probst (2005) sugeriše da su efekti nesigurnosti posla na indi-vidualne i organizacijske ishode vjerovatno posredovani zadovoljstvom zaposlenika njegovim poslom. Na primjer, Davy i sar. (1991, prema Probst, 2005) su pronašli da sigurnost posla pozitivno utječe na zadovoljstvo poslom, ali da njen direktan utjecaj na zaposlenikovu bihevioralnu namjeru da se povuče ili na privrženost organizaciji nije pronađen.


Zbornik radova

172 173


Organizacije koje su opredijeljene ka tome da se na adaptivan način suočavaju sa različitim izazovima u budućnosti, među kojima će biti mnogo onih koji će dopri-nositi porastu radne neizvjesnosti, preduzimanje određenih intervencija u smijeru oblikovanja pozitivnijih stavova prema poslu i radnoj organizaciji, trebalo bi uvr-stiti u strateške planove poslovanja i upravljanja ljudskim resursima. U konačnici, uspjeh ili neuspjeh bilo koje promjene u organizaciji (smanjenje novčanih prihoda usljed slabijeg poslovanja organizacije, procesi restruktuiranja i smanjenja broja zaposlenih) u suštini je determiniran reakcijama tzv. „preživjelih“ zaposlenika. No prilagođavanje sve promjenjivijim i nepredvidljivijim radnim uslovima koje karak-teriše povećana nesigurnost posla nije i ne smije biti isključiva obaveza organizacije, njenog rukovodstva, već i svih zapolenika. Povećanje svijesti o tome da će neizvje-snost radne situacije vjerovatno rasti s vremenom, a sa njom i negativne posljedice, trebala bi djelovati podsticajno u smijeru preuzimanja individualne odgovornosti za vlastitu budućnost. Zaposlenici toga trebaju biti svjesni i kontinuirano raditi na ažuriranju svojih znanja i vještina u skladu sa anticipacijom novih zahtjeva u buduć-nosti, gdje fleksibilnost, spontanost i nepredvidivost zauzimaju istaknutu poziciju. Redizajniranje radnih mjesta, sve veća prevalencija ugovora na određeno vrijeme, naglašavaju karakter privremenosti i potrebe za „preživljavanjem“, gdje organizacije kao i pojedinci koji žele ostati „u igri“ moraju kontinuirano ulagati napor u poveća-nje svojih kompetencija i kompetitivnosti na tržištu rada. Nalaz ovog istraživanja koji sugeriše kako se razina doživljene nesigurnosti posla ne mora nužno i direktno odraziti na zadovoljstvo zaposlenika poslom, prije implicira mogućnost da zaposle-nici u našem uzorku biraju aktivno izbjegavanje kao vid suočavanja sa neizvjesnom budućnošću zaposlenja, rizikujući pri tome pasivizaciju koja ne dopušta aktivno tra-ženje boljih alternativa.

Literatura

Adkins, C.L., Werbel, J.D. & Farh, J. (2001). A Field Study of Job insecurity during a Financial Crisis. Group Orgaization Management, 26(4), 463-483.

Bahtijarević-Šiber, F. (1999). Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marketing.

Bernhard-Oettel, C., De Cuyper, N., Schreurs, B. & De Witte, H. (2011). Linking job insecurity to well-being and organizational attitudes in Belgian workers: the role of security expectations and fairness. International Journal of Human resource manage-ment, 2(9), 1866-1886.

Bhattacharya, A. (2011). Predictability of Job-satisfaction: An Analysis form Age Perspective. The Indian Journal of Industrial Relations, 46(3), 498-509.

Bowling, N.A., Elizabeth, A., Hendricks, E.A. & Wagner, S.H. (2008). Positive and Negative Affectivity and Facet Satisfaction: A Meta-analysis. Springer Science+Business Media, LLC, 23, 115-125.

Brief, A.P. & Weiss, H.M. (2001). Organizational behaviour: Affect in the Workplace. Annual Review of Psychology, 53, 279-307.

Cheng, G. & Chan, D. (2008). Who Suffers More from Job insecurity: A Meta-Analytic Review. Applied psychology: An International Review, 57 (2), 272-303.

Feist, J. (1994). Theories of Personality. New York: Harcourt Brace College Publishers.

Hartley, J., Jacobson, D., Klandermans, B. & van Vuuren, T. (ur.) (1991). Job insecurity: Coping with Jobs at Risk. London: Sage Publications.

Hauge, L.J. (2004). Relations between job insecurity and job satisfaction, subjective health complaints, and organizational attitudes among industrial workers in Norway, Bergen: The University of Bergen.

Hellgren, J., Sverke & Isaksson, K. (1999). A two-dimensional approach to job insecu-rity: Consequences for employee attitudes and well-being. European Journal of Work and Organization Psychology, 8, 179-195.

Jacobson, D. & Hartley, J. (1991). Mapping the Context. U Hartley, J. Jacobson, D., Klandermans, B., van Vuuren, T. (Ed.) Job insecurity: Coping with Jobs at Risk (pp. 2 - 22), London: Sage Publications.

Klandermans, B., & van Vuuren, T. (1999). Job insecurity: Introduction. European Journal of Work and Organizational Psychology, 8, 145-153.


Zbornik radova

174 175


Klandermans, B., van Vuuren & T.. Jacobson, D. (1991). Employees and Job insecu-rity. U Hartley, J. Jacobson, D., Klandermans, B., van Vuuren, T. (Ed.) Job insecurity: Coping with jobs at risk (pp. 40-65), London: Sage Publications.

Labuschagne, M., Bosman, J. & Buitendach, J. (2005). Job insecurity, job satisfaction and work locus of control of employees in a government organisation. South African Journal of Human Resource Management, 3 (2).

Lazarus, R. S. & Folkman, S. (1984). Stress, Appraisal, and Copin. New York: Springer Publishing Company, Inc.

Maslić Seršić, D. & Trkulja, J. (2009). Nesigurnost posla kao predmet istraživanja u psi-hologiji: teorije, operacionalizacije, nalazi. Društvena istraživanja, 8(3), (523-547).

Probst, T.M. (2005). Countering the Negative Effects of Job insecurity Through Participative Decision Making: Lessons From the Demand-Control Model. Journal of Occupational Health Psychology, 10(4), 320-329.

Reisel, W.D., Chia, S.L., Maloles, C.M. & Slocum, J.W. (2007). The Effects of Job Insecurity on Satisfaction and Perceived Organizational Performance. Journal of Leadership & Organizational Studies, 14(2), 106-116.

Robbins, S.P., Judge, T.A. (2009). Organizacijsko ponašanje. Zagreb: MATE d.o.o.

Shore, L.M., Tetrick & L.E. (1994). The Psychological Contract as Explanatory Framework in the Employement Relationship. U Cooper, C., Rousseau, D.M. (Ed.) Trends in Organizational Behavior (90 – 115). New York: John Wiley & Sons Ltd.

Sverke, M., Hellgren, J. & Näswall, K. (2002). No Security: A Meta-analysis and Review of Job Insecurity and its Consequences. Journal of Occupational Health Psychology, 7, 242-264.

Van Vuuren, T., Klandermans, B., Jacobson, D. & Hartley, J. (1991). Employees‘ Reactions to Job Insecurity. U Hartley, J. Jacobson, D., Klandermans, B., van Vuuren, T. (Ed.) Job insecurity: Coping with jobs at risk (pp. 79-104). London: Sage Publications.

RELATION BETWEEN PERCEIVED JOB INSECURITY AND JOB SATISFACTION

Mirna Marković Pavlović12

Dženana Husremović Faculty of Philosophy, Department of psychology

AbstractJob insecurity is experience accompanied by a prolonged sense of uncertainty of remaining at the current job position, whereas the job satisfaction is considered to be indicator of individual work motivation and well-being. In accordance with obviously important role of employment in ones life, a number of research had been based on the assumption how would immediate cognitive response on experienced job insecurity be related to the job satisfaction decrease. The problem of this rese-arch was to determine whether and to what extent is the perceived job insecurity related to the job satisfaction. These instruments were administered: Job insecurity scale (Sverke et al., 2004), Job satisfaction scale (Maslić Seršić, Šverko and Galić, 2005) and the Questionnaire of sociodemographic characteristic (Husremović and Marković, 2011). The research included a total of 374 employees of two mostly state owned work organisations in Sarajevo. The results of hierarchical regression analysis have shown that perceived job insecurity is not significant predictor of job satisfaction. The authors explained these result as a possibility of active avoidance as a form of confronting the future employment uncertainty thus risking the passi-veness that prevents them to actively search for better alternatives. The results on our sample showed that significant predictors of job satisfaction are these sociode-mographic characteristics: family responsibility and age as well as working context (affiliation to the company).

Keywords: job insecurity, working context, job satisfaction.



Zbornik radova

176 177


PERSONALNI I ORGANIZACIJSKI ČINIOCI ODANOSTI ORGANIZACIJI

Biljana Mirković1 Filozofski fakultet, Univerzitet u Banja Luci

Svetlana Čizmić Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

SažetakOdanost organizaciji uključuje prihvatanje organizacijskih ciljeva i sistema vrijedno-sti, spremnost zaposlenog da uloži dodatni napor u korist organizacije te njegovu želju da ostane u organizaciji. Zaposleni sa većim stepenom odanosti organizaciji manje su skloni apsentizmu i fluktuaciji, kvalitetnije obavljaju radne zadatake i kreativniji su u obavljanju radnih zadataka, što rezultira većim radnim učinkom i čini organizaciju konkurentnijom. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri crte ličnosti (Velikih pet), organizacijska pravda (distributivna, proceduralna, interpresonalna i informa-tivna pravda) i stil rukovođenja (direktivno i podržavajuće rukovođenje) doprinose afektivnoj, normativnoj i instrumentalnoj odanosti organizaciji. Istraživanje je spro-vedeno na prigodnom uzorku od 178 osoba zaposlenih u zdravstvu i prosvjeti u Banja Luci. U istraživanju su korišteni slijedeći instrumenti: Skala odanosti organizaciji, Petofaktorski upitnik ličnosti, Skala organizacijske pravde i Skala stila rukovođenja. Sprovedena je hijerarhijska regresiona analize, pri čemu su kriterijumske varijable bile afektivna, normativna i instrumentalna odanost organizaciji, a prediktorske varijable crte ličnosti, organizacijska pravda i stil rukovođenja. Rezultati pokazuju da upotrije-bljeni skup prediktora objašnjava 40.7% (p<.01) varijanse afektivne odanosti organi-zaciji, 28% (p<.01) varijanse normativne odanosti organizaciji i 12% (p<.01) varijanse instrumentalne odanosti organizaciji. Kao značajni prediktori afektivne odanosti organizaciji izdvojili su se savjesnost (p<.01), neuroticizam (p<.05), distributivna pravda (p<.05), podržavajuće rukovođenje (p<.05) te direktivno rukovođenje (p<.05) kao obrnuto srazmjeran prediktor. Kao značajni prediktori normativne odanosti orga-nizaciji izdvojili su se savjesnost (p<.01), distributivna pravda (p<.05), proceduralna pravda (p<.05) i podržavajuće rukovođenje (p<.01), a kao značajni prediktori instru-mentalne odanosti organizaciji izdvojili su se prijatnost (p<.05) i direktivno rukovo-đenje (p<.01). Dobijeni rezultati mogu predstavljati značajne smjernice za selekcijske postupke i praksu upravljanja ljudskim resursima u organizaciji.

Ključne riječi: odanost organizaciji, crte ličnosti, organizacijska pravda, stil rukovođenja

1 [email protected]


Zbornik radova

178 179


UvodRezultati brojnih meta-analiza pokazuju da odanost organizaciji ima važnu ulogu u predviđanju radnog ponašanja. Veći stepen odanosti zaposlenih organizaciji rezul-tira manjem stepenom apsentizma i fluktuacije, kvalitetnijim obavljanjem radnih i većim radnim učinkom, što u konačnici, organizaciju čini konkurentnijom (Cohen, 1993; Katz & Kahn, 1966; Mathieu & Zajac, 1990; Meyer et al., 2002; Riketta & Van Dick, 2005).

Različite studije su nastojale identifikovati antecedente organizacijske odanosti. Na primjer, istraživanja su pokazala da je odanost organizaciji povezana sa ličnim karak-teristikama kao što su: starost (Mathieu & Zajac, 1990), dužina službe u određenoj organizaciji (Luthans, McCaul, & Dodd, 1985), bračni status (John & Taylor, 1999) i stepen obrazovanja zaposlenih (Glisson & Durick, 1988). Takođe, utvrđeno je da je odanost organizaciji povezana sa karakteristikama posla kao što su: autonomija izvršavanja radnih zadataka (Dunham, Grube, & Castaneda, 1994), povratna infor-macija (Hutichison & Garstka, 1996), izazovnost radnih zadataka (Meyer, Irving, & Allen, 1998), sigurnost radnog mjesta (Yousef, 1998) i mogućnost napredovanja (Gaertner & Nollen, 1989). Ipak, nedostaju istraživanja koja povezuju petofaktorski model ličnosti, organizacijsku pravdu i stil rukovođenja i odanost organizaciji.

Rasvjetljavanje veze između crta ličnosti, organizacijske pravde, stil rukovođenja i odanosti organizaciji može pružiti značajne smjernice za proces selekcije i praksu upravljanja ljudskim resursima.

Odanost organizaciji

Odanost organizaciji uključuje prihvatanje organizacijskih ciljeva i sistema vrijed-nosti, spremnost radnika da uloži dodatni napor u korist organizacije te njegovu želju da ostane raditi u toj organizaciji (Porter et al., 1974).

Istraživanja odanosti organizaciji provedena u posljednih petnaestak godina zasno-vana su na multidimenzionalnom modelu odanosti koji su postavili Alen i Majer 1990. godine (Allen & Meyer, 1990). Prema ovom modelu odanost organizaciji se sastoji od tri komponente: afektivne, instrumentalne i normativne. Afektivna oda-nost se manifestuje kao zaposlenikov osjećaj privrženosti organizaciji, identifikacije s organizacijom i zaokupljenost organizacijom. Instrumentalna odanost se odnosi na zaposlenikovu svijest o cijeni napuštanja organizacije. Ona proizlazi iz potrebe radnika da se ponaša dosljedno s ranijim odlukama i izborima, i kao takva pred-stavlja potvrdu ranijeg ponašanja, ali isto tako uključuje i odnos razmjene ulaganja i dobiti između radnika i organizacije. Normativna odanost se temelji na interna-lizovanom osjećaju moralne obaveze ostanka u organizaciji. Ona se razvija putem socijalizacije i rezultat je internalizacije vrijednosti prema kojima je ispravno biti odan organizaciji.

Zaposleni sa većim stepenom odanosti organizaciji su manje skloni apsentizmu i

fluktuaciji, kvalitetnije obavljaju radne zadatake i produktivniji su u poslu (Mathieu & Zajac, 1990). Zaposleni sa većim stepenom odanosti organizaciji se češće žrtvuju za organizaciju obavljajući i zadatke koji ne stoje u opisu njihovog posla što organi-zaciju učini efikasnijom u pružanju usluga (Katz & Kahn, 1966; Mathieu & Zajac, 1990). Takođe, zaposleni sa većim stepenom odanosti organizaciji su kreativniji u obavljanju radnih zadataka, što rezultira većim radnim učinkom i čini organizaciju konkurentnijom (Katz & Kahn, 1966; Mathieu & Zajac, 1990).

Petofaktorski model ličnosti

Petofaktorski model ličnosti podrazumjeva da se ličnost sastoji od pet relativno nezavisnih dimenzija: otvorenost ka iskustvu, savjesnost, ekstraverzija, prijatnost i neuroticizam, koje zajedno pružaju smislenu taksonomiju za proučavanje individu-alnih razlika (McCrae & John, 1992; McCrae & Costa, 1997).

Otvorenost ka iskustvu odnosi se na broj interesovanja kojim je neko okupiran i dubinu sa kojim se ta interesovanja prate. Osobe sa viskim skorom na ovoj dimen-ziji imaju relativno više interesovanja i često manje dubine u okviru svakog od njih. Osobe otvorene ka iskustvu gledaju unapred, radoznale su, maštovite, originalne, imaju potrebu za raznovrsnim iskustvima, estetski su osjetljive i imaju nekonvenci-onalan sistem vrijednosti (McCrae & Costa, 1999).

Savjesnost se odnosi na broj ciljeva na koje je neko usmjeren. Osobe sa visokim sko-rom na ovoj dimenziji su usmjerene na nekoliko ciljeva i pokazuju samodisciplinu povezanu sa tim usmjerenjem. Savjesni ljudi su odani dužnosti i samodisciplino-vani, ambiciozni i vrijedni (McCrae & Costa, 1999).

Ekstraverzija se odnosi na broj međuljudskih odnosa sa kojima se ljudi osjećaju ugodno. Osobe sa visokim skorom na ekstraverziji karakteriše veliki broj međuljud-skih odnosa i veća vjerovatnoća da provode vrijeme sa drugima. Ekstraverti ispolja-vaju tendenciju da budu vođe, fizički i verbalno su aktivni, prijateljski naklonjeni i okruženi drugim ljudima (McCrae & Costa, 1999).

Prijatnost ili saradljivost se odnosi na broj izvora iz kojih neko kreira norme za vlastito ispravno ponašanje. Osobe sa visokim skorom na ovoj dimenziji usvajaju važeće norme, dok osobe sa niskim skorom slijede samo vlastiti glas. Saradljive osobe su saosjećajne, uviđajne, koperativne, ljubazne, povjerljive, sklone praštanju, velikodušne i sklone da lične potrebe podrede interesima grupe (McCrae & Costa, 1999).

Neuroticizam se odnosi na individualne razlike u tendenciji da se iskuse hronične negativne emocije kao što su bjes, anksioznost ili depresija. Osobe sa visokim sko-rom na neuroticizmu uglavnom su anksiozne, depresivne, bjesne, uznemirene, zabrinute i nesigurne (McCrae & Costa, 1999).

MekKrejev i Kostin (McCrae & Costa, 1999) petofaktorski model ličnosti je postao jedan od vodećih modela u psihologiji ličnosti, s kraja dvadesetog vijeka, zbog


Zbornik radova

180 181


velikog broja kroskulturalnih istraživanja koja su potvrdila egzistenciju pet veli-kih dimenzija ličnosti, kako u okviru etic, tako i u okviru emic pristupa (McCrae & Costa, 1999).

Rezultati brojnih istraživanja (npr. Erdheim, Wang & Zickar 2006; Ilies, Scott & Judge, 2006; Judge, Heller & Mount, 2002; LePine & Van Dyne, 2001; Organ & Ryan, 1995) ukazuju na to da Velikih pet ima značajnu ulogu u predviđaju stavova prema radu.

Organizacijska pravda

Pojam organizacijske pravde u literaturu je uveo Grinberg (Greenberg, 1987) definišući je kao: ‘’pojedinčevu percepciju ili doživljaj pravednosti u organizaciji’’ (Greenberg, 1987; str. 15). Rezultati meta-analize Kolkuita (Colquitt, 2001) su pokazali da je organizacijska pravda multidimenzionalni konstrukt koji se sastoji od četiri dimenzije: distributivne pravde, proceduralne pravde, interpersonalne pravde i informacione pravde. Distributivna pravda uključuje percepciju pravednosti u ras-podjeli organizacijskih resursa kao što su plata, nagrade, beneficije, promocija i sl. Proceduralna pravda uključuje percepciju pravednosti organizacijskih politika i pro-cedura za donošenje odluka o raspodjeli resursa. Interpersonalna pravda uključuje percepciju učtivosti i poštovanja u ophođenju nadređenih. Informaciona pravda uključuje percepciju adekvatnosti dobijenih informacija o pravilima i procedurama koje se primjenjuju u organizaciji.

Percepcija organizacijske nepravde rezultira smanjem radnog učinka zaposlenih (Konovski & Cropanzano, 1991; Masterson et al., 2000; Settoon et al, 1996), većim stepenom apsentizma (Cohen-Charash & Spektor, 2001) i intenziviranjem namjere napuštanja organizacije (Konovski & Cropanzano, 1991). S druge strane, percepcija organizacijske pravde povećava stepen zadovoljstva poslom (McFarlin & Sweeny, 1992) i stepen povjerenja u organizaciju (Hubbell & Chory-Assad, 2005).

Stil rukovođenja

Stil rukovođenja označava karakterističko ponašanje lidera u grupi dok je uključen u usmjeravanje grupnih aktivnosti (House & Aditia, 1997). U brojnim modelima rukovođenja razlikuju se dva osnovna tipa ponašanja lidera: orijentisanost na zada-tak i orijentisanost na međuljudske odnose, koji se takođe referišu i kao iniciranje strukture i razumjevanje (Judge, Piccolo & Ilies, 2004), briga za proizvodnju i briga za ljude (Blake & McCanse, 1991), ili kao direktivno i podržavajuće rukovođenje (Northouse, 2003; Yukl, 2006).

Direktivno rukovođenje karakteriše usmjerenost rukovodioca na zadatak. Rukovodilac jasno definiše radne zadatke, precizno instruira o načinu obavljanja zadatka i postavlja standarde koji se moraju postići. Ne bavi se ličnim problemima i potrebama zaposlenih jer ih ne smatra značajnim za uspješno obavljanje posla

(Bojanović i Čizmić, 1997; Litwin & Stringer, 1968). S druge strane, podržavajuće rukovođenje karakteriše usmjerenost rukovodioca na međuljudske odnose u grupi. Rukovodilac polazi od pretpostavke da su lični problemi zaposlenih i grupni odnosi ključni za motivisanje radne grupe. Zato pokazuje interesovanje za lične probleme radnika, čak i za one koji nisu vezani za probleme na poslu. Nastoji da održava dobre odnose u grupi, prije svega, rješavajući konflikte u grupi i razvijajući identifikaciju s grupom (Bojanović i Čizmić, 1997; Litwin & Stringer, 1968).

Podržavajuće rukovođenje smanjuje stres i ublažava frustracije zaposlenih (Chen et al.,2002). Snažan je izvor samopouzdanja i zadovoljstva zaposlenih (Chen et al., 2002). Podržavajuće ponašanje lidera često rezultira povećanjem performansi zaposlenih (House, 1971). Direktivno rukovođenje redukuje kohezivnost grupe. Zaposleni su manje ujedinjeni oko zajedničkih ciljeva tokom obavljanja zadataka, ne doživljavaju sebe članom grupe i nemaju naročito pozitivne stavove o ostalim članovima grupe (Tjosvold & Tjosvold, 1991). Direktivno ponašanje rukovodioca zaposlene stavlja u zavisan položaj i redukuje njihovu inicijativnost (Vheelan, 2005).

Cilj istraživanja

Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri crte ličnosti (Velikih pet), organiza-cijska pravda (distributivna, proceduralna, interpresonalna i informativna pravda) i stil rukovođenja (direktivno i podržavajuće rukovođenje) doprinose afektivnoj, nor-mativnoj i instrumentalnoj odanosti organizaciji.

Metod

Uzorak i procedura

Uzorak ispitanika činili su zaposleni u zdravstvu i prosvjeti u Banja Luci. Korišten je prigodni uzorak od 178 ispitanika. Struktura uzorka prema polu, starosti, nivou obrazovanja i dužini radnog staža prikazana je u Tabeli 1.

Istraživanje je sprovedeno tokom novembra 2012. godine. Ispitivanje je bilo dobro-voljno i anonimno. Prije početka ispitivanja svim ispitanicima je naglašeno da će se podaci koristiti isključivo u istraživačke svrhe, a zatim su im podjeljeni upitnici čije je popunjavanje trajalo oko 20 minuta.

Veći broj ispitanika su činile osobe ženskog pola. Najveći broj ispitanika je starosti do 30 godina, ima završen fakultet ili postdiplomske studije i do pet godina radnog staža.


Zbornik radova

182 183


Tabela 1: Struktura uzorka prema polu, starosti, nivou obrazovanja i dužini radnog staža

Učestalost Procenat

Pol Muškarci 57 32.0Žene 121 68.0Ukupno 178 100.0

Starost

Do 30 god. 70 39.3231 - 40 god. 54 30.3641 - 50 god. 36 20.22Preko 51 god. 18 10.11Ukupno 178 100.00

Nivo obrazovanja

Osnovna škola ili manje 1 0.6Zanat 10 5.6Srednja škola 39 21.9Viša škola 30 16.9Fakultet ili više 98 55.1Ukupno 178 100.0

Dužina radnog staža

Do 5 god. 69 38.86 - 15 god. 58 32.616 - 25 god. 26 14.6Preko 26 god. 23 12.92Ukupno 178 100.00

Instrumenti

Za ispitivanje odanosti organizaciji korištena je Skala odanosti organizaciji (Allen & Meyer, 1990). Skala sadrži osamnaest tvrdnji raspoređenjih u tri subskale koje ispituju tri komponente odanosti organizaciji: afektivnu, normativnu i instrumen-talnu odanost. Ispitanik na petostepenoj skali Likertovog tipa procjenjuje u kojoj mjeri se slaže sa svakom navedenom tvrdnjom.

Osobine ličnosti su ispitivane Petofaktorskim upitniom ličnosti (John, Donahue & Kentle, 1991). Upitnik sadrži četrdesetčetiri tvrdnje raspoređene u pet sub-skala koje ispituju pet velih dimenzija ličnosti: otvorenost ka iskustvu, savjesnost, ekstraverzija, prijatnost i neuroticizam. Ispitanik na petostepenoj skali Likertovog tipa procjenjuje u kojoj mjeri se svaka navedena tvrdnja odnosi na njega.

Za ispitivanje organizacijske pravde korištena je Skala organizacijske pravde (Colquitt, 2001). Skala sadrži dvadeset tvrdnji raspoređenih u četiri subskale koje ispituju četiri komponente organizacijske pravde: distributivna, proceduralna, interpersonalna i informaciona pravda. Ispitanik na petostepenoj skali Likertovog tipa procjenjuje u kojoj mjeri se slaže sa svakom navedenom tvrdnjom.

Stil rukovođenja je ispitivan Skalom stila rukovođenja (Litwin & Stringer, 1968). Skala sadrži četrnaest tvrdnji raspoređenih u dvije subskale koje ispituju dva stila rukovođenja: direktivno rukovođenje i podržavajuće rukovođenje. Ispitanik na šestostepenoj skali Likertovog tipa procjenjuje u kojoj mjeri se slaže sa svakom navedenom tvrdnjom.

Upitnik socio-demografskih karakteristika se sastoji od četiti pitanja koja se odnose na socio-demografska obilježja: pol, starost, nivo obrazovanja i dužinu radnog staža.

RezultatiDeskriptivni pokazatelji za sve varijable korištene u istraživanju dati su u Tabeli 2.

Sve skale korištene u istraživanju imaju zadovoljavajuću pouzdanost mjerenu Cronbach α koeficijentom.

U cilju utvrđivanja uticaja crta ličnosti (ekstraverzija, prijatnost, savjesnost, neu-roticizam, otvorenost ka iskustvu), organizacijske pravde (distributivna, proce-duralna, interpresonalna i informativna pravda) i stila rukovođenja (direktivno i podržavajuće rukovođenje) na ispoljavanje afektivne, normativne i instumentalne odanosti organizaciji sprovedene su tri hijerarhijske regresione analize.

Prva hijerarhijska analiza odnosila se na utvrđivanje faktora afektivne odanosti organizaciji. U prvom koraku u regresiju se uključene crte ličnosti, u drugom koraku zadovoljstvo poslom i u trećem koraku stil rukovođenja (Tabela 3).

Tabela 2: Deskrpitivni pokazatelji ispitivanih varijabli

α Raspon Min Max M SD

Odanost organizaciji

Afektivna .82 22 7.00 29 20.48 4.50

Normativna .87 24 6.00 30 19.12 5.03

Instrumentalna .73 20 10.00 30 20.33 3.57

Crte ličnosti

Ekstraverzija .77 23 39.00 28.23 28.23 4.42

Prijatnost .74 24 45.00 36.51 36.51 4.87

Savjesnost .78 34 45.00 35.05 35.06 5.21

Neuroticizam .70 24 33.00 19.02 19.02 4.38

Otvorenost ka iskustvu .79 33 43.00 32.66 32.66 5.35

Organizacijska pravda

Distributivna pravda .92 4 5.00 2.78 2.78 .92

Proceduralna pravda .86 4 5.00 2.97 2.97 .68

Interpresonalna pravda .89 3 5.00 3.86 3.86 .83

Informativna pravda .92 3 5.00 3.73 3.73 .86

Stil rukovođenja

Direktivno rukovođenje . 70 20 35.00 24.62 24.62 4.25

Podržavajuće rukovođenje .88 26 35.00 23.23 23.23 5.55


Zbornik radova

184 185


Tabela 3: Podaci o regresionim modelima za afektivnu odanost organizaciji

Model Beta t p

1

Ekstraverzija -.002 -.025 .980

R²=.148F=6.990; p=.000

∆R²=.173∆F=6.990; (p)∆F=.000

Prijatnost .065 .737 .462

Savjesnost .408 4.341 .000

Neuroticizam .186 2.447 .015

Otvorenost ka iskustvu -.071 -.842 .401

2


R²=.359F=11.725; p=.000

∆R²=..220∆F=14.764; (p)∆F=.000


Savjesnost .332 4.010 .000



Distributivna pravda .176 2.449 .015

Proceduralna pravda .119 1.587 .114

Interpresonalna pravda .262 2.879 .005

Informativna pravda .103 1.041 .299

3


R²=.148F=6.990; p=.000

∆R²=.052∆F=7.481; (p)∆F=.001


Savjesnost .319 4.002 .000






Informativna pravda -.026 -.247 .806

Direktivno rukovođenje -.149 -2.237 .027

Podržavajuće rukovođenje .342 3.651 .000

Legenda: R² – prilagođeni R², ∆R² – promjena prilagođeni R², ∆F – promjena F, (p)∆F – značajnost promjene F

Dobijeni rezultati pokazuju da crte ličnosti, uključene u prvom koraku, objašnjavaju 14,8% varijanse afektivne odanosti organizaciji. Značajan parcijalni doprinos objaš-njenju afektivne odanosti organizaciji daju savjesnost (beta=0.41, p<.01) i neuroti-cizam (beta=0.19, p<.05). Organizacijska pravda, uključena u drugom koraku, objaš-njava dodatnih 22% varijanse afektivne odanosti organizaciji, a statistički značajne prediktore predstavljaju distributivna (beta=0.18, p<.01) i interpersonalna pravda (beta=0.26, p<.01). Stil rukovođenja, uključen u trećem koraku, objašnjava dodat-nih 5% varijanse afektivne odanosti organizaciji, a statistički značajni prediktori su podržavajuće rukovođenje (beta=0.34, p<.01) i direktivno rukovođenje (beta=-0.15, p<.05) kao obrnuto srazmjeran prediktor. Konačnim modelom je objašnjeno 40,7% varijanse afektivne odanosti organizaciji, a značajan parcijalni doprinos objašnje-nju afektivne odanosti organizaciji u konačnom modelu daju savjesnost (beta=0.32, p<.01), neuroticizam (beta=0.16, p<.05), distributivna pravda (beta=0.16, p<.05), direktivno rukovođenje (beta=-0.15, p<.05) kao obrnuto srazmjeran prediktor i podržavajuće rukovođenje (beta=0.34, p<.01).

Druga hijerarhijska analiza odnosila se na utvrđivanje faktora normativne odanosti organizaciji. U prvom koraku u regresiju se uključene crte ličnosti, u drugom koraku zadovoljstvo poslom i u trećem koraku stil rukovođenja (Tabela 4).

Dobijeni rezultati pokazuju da crte ličnosti, uključene u prvom koraku, objašnja-vaju 9,3% varijanse normativne odanosti organizaciji. Značajan parcijalni doprinos objašnjenju normativne odanosti organizaciji daje savjesnost (beta=0.37, p<.01). Organizacijska pravda, uključena u drugom koraku, objašnjava dodatnih 16,3% varijanse normativne odanosti organizaciji, a statistički značajan prediktor je dis-tributivna pravda (beta=0.21, p<.01). Stil rukovođenja, uključen u trećem koraku, objašnjava dodatnih 4,2% varijanse normativne odanosti organizaciji, a statistički značajan prediktor je podržavajuće rukovođenje (beta=0.31, p<.01). Konačnim modelom je objašnjeno 27,9% varijanse normativne odanosti organizaciji, a znača-jan parcijalni doprinos objašnjenju normativne odanosti organizaciji u konačnom modelu daju savjesnost (beta=0.31, p<.01), distributivna pravda (beta=0.16, p<.05), proceduralna pravda (beta=0.16, p<.05) i podržavajuće rukovođenje (beta=0.31, p<.01).

Treća hijerarhijska analiza odnosila se na utvrđivanje faktora instrumentalne oda-nosti organizaciji. U prvom koraku u regresiju se uključene crte ličnosti, u drugom koraku zadovoljstvo poslom i u trećem koraku stil rukovođenja (Tabela 5).

Dobijeni rezultati pokazuju da crte ličnosti, uključene u prvom koraku, objaš-njavaju 7,2% varijanse instrumentalne odanosti organizaciji. Značajan parci-jalni doprinos objašnjenju instrumentalne odanosti organizaciji daje prijatnost (beta=0.23, p<.05). Organizacijska pravda, uključena u drugom koraku, objašnjava dodatnih 3,2% varijanse instrumentalne odanosti organizaciji ali ova promjena nije statistički značajna ((p)∆F=.207). Stil rukovođenja, uključen u trećem koraku, objašnjava dodatnih 4,2% varijanse instrumentalne odanosti organizaciji, a stati-stički značajan prediktor je direktivno rukovođenje (beta=0.21, p<.01). Konačnim


Zbornik radova

186 187


modelom je objašnjeno 16,6% varijanse instrumentalne odanosti organizaciji, a značajan parcijalni doprinos objašnjenju instrumentalne odanosti organizaciji u konačnom modelu daju prijatnost (beta=0.22, p<.05) i direktivno rukovođenje (beta=0.21, p<.01).

Tabela 4: Podaci o regresionim modelima za normativnu odanost organizaciji

Model Beta t p

1

Ekstraverzija .016 .194 .846R²=.093

F=4.528; p=.001

∆R²=.119∆F=4.528; (p)∆F=.001

Prijatnost -.045 -.496 .621

Savjesnost .372 3.837 .000


Otvorenost ka iskustvu .019 .215 .830

2


R²=.243F=7.124; p=.000

∆R²=.163∆F=9.251; (p)∆F=.000

Prijatnost -.051 -.598 .550

Savjesnost .315 3.504 .001






Informativna pravda .068 .633 .528

3

Ekstraverzija .001 .016 .987

R²=.279F=7.038; p=.000

∆R²=.042∆F=5.056; (p)∆F=.007

Prijatnost -.054 -.657 .512

Savjesnost .313 3.556 .000





Interpresonalna pravda .056 .542 .588


Direktivno rukovođenje .022 .299 .765

Podržavajuće rukovođenje .306 2.960 .004


Tabela 5: Podaci o regresionim modelima za instrumenatalnu odanost organizaciji

Model Beta t p

1

Ekstraverzija .138 1.650 .101

R²=.072F=3.635; p=.004

∆R²=.099∆F=3.635; (p)∆F=.004

Prijatnost .232 2.492 .014

Savjesnost .069 .700 .485



2


R²=.082F=2.706; p=.006

∆R²=.032∆F=1.492; (p)∆F=.207

Prijatnost .237 2.543 .012




Distributivna pravda .009 .100 .920




3


R²=.116F=3.046; p=.001

∆R²=.042∆F=4.108; (p)∆F=.018

Prijatnost .222 2.414 .017



Otvorenost ka iskustvu -.096 -1.071 .286

Distributivna pravda -.035 -.400 .689



Informativna pravda -.180 -1.396 .165

Direktivno rukovođenje .212 2.604 .010

Podržavajuće rukovođenje .049 .431 .667



Zbornik radova

188 189


Diskusija i zaključakDobijeni rezultati su pokazali da Velikih pet, organizacijska pravda i stil rukovođe-nja značajno predviđaju komponente odanosti organizaciji.

Prijatnost se pokazala značajnim prediktorom instrumentalne odanosti orga-nizaciji, neuroticizam značajnim preditorom afektivne odanosti organizaciji, a savjesnost značajnim prediktorom i afektivne i normativne odanosti organizaciji. Savjesni pojedinci su odani dužnosti i samodisciplinovani (McCrae & Costa, 1999) pa ne čudi da razvijaju i osjećaj moralne obaveze ostanka u organizaciji, odnosno normativnu odanost organizaciji. Kao rezultat ovih tendencija, savjesni pojedinci imaju i tendenciju da budu veoma uključeni u svoj posao, a samim tim i u organi-zaciju koja pruža taj posao (Meyer & Herscovitch, 2001). Na ovaj način savjesnost, preko ličnog uključivanja u posao, iscrtava put afektivnoj odanosti organizaciji. Osobe sa visokim skorom na neuroticizmu su sklone hroničnim negativnim emo-cijama kao što su bjes, anksioznost ili depresija (McCrae & Costa, 1999). U većini ranijih istraživanja utvrđena je negativna korelacija neuroticizma i značajnih rezul-tata rada kao što su na primjer radne performanse i zadovoljstvo poslom (Barrick & Mount, 1991; Brief, Butcher & Roberson, 1995; Judge, Heller & Mount, 2002; Levin & Stokes, 1989). Pozitivna povezanost neuroticizma sa afektivnom odanošću organizaciji, dobijena u našem istraživanju, najvjerovatnije je posljedica trenutne loše ekonomske situacije i visoke stope nezaposlenosti. Takođe, dobijeni rezultati pokazuju da je prijatnost značajan prediktor instrumentalne odanosti organizaciji. Ovakav nalaz ne iznenađuje budući da su osobe sa visokim skorom na ovoj dimen-ziji sklone praštanju i usvajanju važećih normi (McCrae & Costa, 1999).

Distributivna pravda se pokazala značajnim prediktorom i afektivne i normativne odanosti organizaciji, a značajnim prediktorom normativne odanosti organizaciji pokazala se i proceduralna pravda. Distributivna pravda se odnosi doživljaj praved-nosti iznosa kompenzacija koje zaposleni primaju, a proceduralna pravda na doživ-ljaj pravednosti sredstava koja se koriste za utvrđivanje iznosa tih kompenzacija (Colquitt, 2001). Rezultati istraživanja koje su u SAD-u proveli Folger i Konovski (Folger & Konovsky, 1989) i MekFarlin i Svini (McFarlin & Sweeney, 1992), u kojima je odanost organizacija posmatrana kao jednodimenzionalni konstrukt, su pokazali da je proceduralna pravda snažniji prediktor odanosti zaposlenih organizaciji od distributivne pravde. Za razliku od nalaza dobijenih u SAD-u, nalazi našeg istraži-vanja pokazuju da je distributivna pravda snažniji prediktor odanosti zaposlenih organizaciji od proceduralne pravde. Upotreba fer procedura u donošenju odluka obezbeđuje dokaz istinske pažnje i brige od strane organizacije za dobrobit zaposle-nih (Lind & Tiler, 1988) i ovo zauzvrat motiviše zaposlene da nastave svoju vezu sa svojom trenutnom organizacijom. Međutim, prisustvo distributivne pravde stvara “auru” pravičnosti unutar organizacije koja vodi i većoj privrženosti organizaciji i osjećaju moralne obaveze ostanka u organizaciji. U zemlji gde ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem doživljaj pravičnosti iznosa kompenzacije koju zaposleni prima može biti važniji nego pravičnost postupka određivanja kompenzacije. Ipak, za veću platu

se može kupiti više toga, bez obzira na to da li su postupci utvrđivanja iznosa plate pravedni ili ne.

Podržavajuće rukovođenje se pokazalo značajnim prediktorom afektivne i norma-tivne odanosti, a direktivno rukovođenje predstavlja značajan prediktor instrumen-talne odanosti i obrnuto srazmjeran prediktor afektivne odanosti. Kada rukovođe-nje uključuje izgradnju dobrih odnosa i povjerenja u grupi, podsticanje kreativnosti i priznavanje postignuća zaposleni se i identifikuju s organizacijom i osjećaju oba-vezu da ostanu u organizaciji. Slično, i istraživanje Isaka, Zerbe i Pita (Isaac, Zerbe, & Pitt, 2001) te Batistelija, Marianija i Bela (Battistelli, Mariani, & Bellò, 2006) je pokazalo da podržavajuće rukovođenje rezultira snažnim osjećajem pripadno-sti organizaciji. Pozitivna povezanost direktivnog rukovođenja i instrumentalne odanosti, dobijena u našem istraživanju, vjerovatno je posljedica trenutne loše eko-nomske situacije i visoke stope nezaposlenosti.

Ograničenja sprovedenog istraživanja odnose se na veličinu i specifičnost korište-nog uzorka. Uzorak ispitanika je relativno mali i nedovoljno reprezentativan s obzi-rom na djelatnost i geografsko područje, što onemogućava generalizaciju dobijenih nalaza. Uprkos ograničenjima važnost istraživanja organizacijske odanosti zasniva se na pretpostavci da ona značajno doprinosi uspješnosti organizacije. Prediktivnost crta ličnosti, organizacijske pravde i stila rukovođenja za odanost organizaciji ima važne implikacije za selekcijske postupke i praksu upravljanja ljudskim resursima.


Zbornik radova

190 191


Literatura

Allen, N. J., & Meyer, J. P. (1990). The measurement and antecedents of affective, con-tinuance, and normative commitment to the organization. Journal of Occupational Psychology, 63, 1–18.

Barrick, M.R. & Mount, M.K. (1991). The Big Five personality dimensions and job per-formance: A meta-analysis. Personnel Psychol., 44: 1-26

Battistelli, A., Mariani, M., & Bellò, B. (2006). Normative commitment to the organi-zation, support and self competence. In G. M. Minati, Pesa, E & M. Abram (Eds.). Systemics of emergence: Research and development (pp. 515-526). USA: Springer.

Blake, Robert R. & Anne A. McCanse (1991). Leadership Dilemmas - Grid Solutions, Houston: Gulf Publishing Company

Bojanović, R. i Čizmić, S. (1997). Shvatanja o ljudskoj prirodi i izbor stilova rukovođe-nja, Psihologija, 30 (3), 169 - 180.

Brief, A.P., Butcher, A.H. & Roberson, L. (1995). Cookies, disposition and job attitudes: The effects of positive mood-inducing events and negative affectivity on job satis-faction in a field experiment. Organizational Behavior and Human Decision Processes, 62: 55-62.

Chen, X. P., Lam, S. S. K., Schaubroeck, J., & Naumann, S. (2002). Group organizational behavior: A conceptualization and preliminary test of its antecedents and consequ-ences. Academy of Management Proceedings.

Cohen, A. (1993). Organizational commitment and turnover: A meta-analysis. Academy of Management Journal, 36(5): 1140-1157.

Cohen-Charash, Y., & Spector, P.E. (2001). The role of justice in organizations: A meta-analysis. Organizational Behavior and Human Decision Processes, 86, 278-321.

Colquitt, J. A. (2001). On the dimensionality of organizational justice: A construct vali-dation of a measure. Journal of Applied Psychology, 86, 386–400.

Dunham, R. B., Grube, J. A., & Castaneda, M. B. (1994). Organization commitment: The utility of an integrative definition. Journal of Applied Psychology, 79, 370-380.

Folger, R. & Konovsky, M. 1989. Effect of procedural and distributive justice on reacti-ons to pay raise decisions. Academy of Management Journal 32, 115-130.

Gaertner, K. N., & Nollen, S. D. (1989). Career experiences, perceptions of employment practice and psychological commitment to the organization. Human Relations, 42, 975-91.

Glisson, C., & Durick, M. (1988). Predictors of job satisfaction and organizational com-mitment in human service organizations. Administrative Science Quarterly, 33(1), 61-81.

Greenberg, J. (1987). A taxonomy of organizational justice theories. Academy of Management Review, 12, 9–22.

Katz, D. & Kahn, R.L. (1966). The social psychology of organizations, New York: Wiley

Konovsky, M. A., & Cropanzano, R. (1991). Perceived fairness of employee drug testing as a predictor of employee attitudes and job performance. Journal of Applied Psychology, 76, 698-707.

House. RJ. (1971). A path-goal theory of leader effectiveness. Administrative Science Quarterly. 16, 321-338.

House, R. J., & Aditya, R. N. (1997). The social scientific study of leadership: Quo vadis? Journal of Management, 23(3), 409-473.

Hubbell, A., & Chory-Assad, R. (2005). Motivating factors: Perceptions of justice and their relationship with managerial and organizational trust. Communication Studies, 56, 47-70.

Hutchison, S., & Garstka, M. L. (1996). Sources of perceived organizational support: Goal setting and feedback. Journal of Applied Social Psychology, 26, 1351-1366.

Ilies, R., Scott, B.A. and Judge, T.A. (2006). The interactive effects of personal traits and experienced states on intraindividual patterns of citizenship behavior, Academy of Management Journal, 49 (3), 561–575

Isaac, R. G., Zerbe, W. J., & Pitt, D. C. (2001). Leadership and motivation: The effective application of expectancy theory. Journal of Managerial Issues, 212-226.

John, O. P., Donahue, E. M., & Kentle, R. L. (1991). The Big Five Inventory -Versions 4a and 54. Berkeley: University of California, Berkeley, Institute of Personality and Social Research.

John, M. C., & Taylor, W. T (1999). Leadership style, school climate and the institutional commitment of teachers. International Forum (InFo), 2(1), 25-57.

Judge, T. A., Bono, J. E. & Locke, E. A. (2000). Personality and job satisfaction: The mediating role of job characteristics. Journal of Applied Psychology, 85, 237-249

Judge, T., Heller, D. & Mount, M. (2002). Five-factor model of personality and job satis-faction: A meta-analysis. Journal of Applied Psychology, 87, 530–541


Zbornik radova

192 193


Judge, T. A., Piccolo, R. F. & Ilies, R. (2004). The forgotten ones? The validity of conside-ration and initiating structure in leadership research. Journal of Applied Psychology, 89, 36-51

Levin, I. & Stokes, J.P. (1989). Dispositional approach to job satisfaction: Role of nega-tive affectivity. Journal of Applied Psychology, 74: 754-758

LePine, J.A., & Van Dyne, L. (2001). Voice and cooperative behavior as contrasting forms of contextual performance: Evidence of differential relationships with big five personality characteristics and cognitive ability. Journal of Applied Psychology, 86(2), 326-336

Lind, E. A. & Tyler, T. R. (1988). The social psychology of procedural justice. New York: Plenum

Litwin, G. H., and Stringer, R. A. (1968) Motivation and organizational climate. Boston: Harvard University Press.

Luthans, F., McCaul, H. S., & Dodd, N. G. (1985). Organizational commitment: A compa-rison of American, Japanese and Korean employees. The Academy of Management Journal, 28(1), 213-219.

Masterson, S. S, Lewis, K., Goldman, B. M, & Taylor, M. S. (2000). Integrating justice and social exchange: The differing effects of fair procedures and treatment on work relationships. Academy of Management Journal, 43: 738 –748

Mathieu, J. E. & Zajac, D. (1990). A review and meta-analysis of the antecedents, corre-lates, and consequences of organizational commitment. Psychological Bulletin, 108:171–19

McCrae, R. R. and Costa, P. T. Jr (1997). Personality trait structure as a human univer-sal, American Psychologist, 52, 509-516.

McCrae, R. R., & John, O. P. (1992). An introduction to the five-factor model and its applications. Journal of Personality, 60, 175-215

McCrae, R. R., & Costa, P. T., Jr. (1999). A five-factor theory of personality. U L. A. Pervin & O. P. John (Eds.), Handbook of personality: Theory and research (2nd ed., pp. 139 –153). New York: Guilford Press

McFarlin, D. & Sweeney, P. (1992). Distributive and procedural justice as predictors of satisfaction with personal and organizational outcomes. Academy of Management Journal, 35, 626-637.

Meyer, J. P., Irving, G. P., & Allen, N. J. (1998). Test of the moderating effect of work values on the the relations between early work experiences and organizational com-mitment. Journal of Organizational Behavior, 19, 29-52.

Meyer, J.P. & Herscovitch, L. (2001). Commitment in the workplace: Toward a general model, Human Resource Management Review, 11(3):299-326.

Meyer, J.P., Stanley, D.J., Herscovitch, L. &. Topolnytsky, L. (2002). Affective, continu-ance and normative commitment to the organization: A meta-analysis of antece-dents, corelates and consequences. Journal of Vocational Behavior, 61: 20-52.

Northouse, Peter G. (2003). Leadership: Theory and Practice. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Organ, D. W. & Ryan, K. (1995). A meta-analytic review of attitudinal and dispositio-nal predictors of organizational citizenship behavior. Personnel Psychology, 48(4), 775-802.

Porter, L.W.; Steers, R.M.; Mowday, R.T.; & Boulian, P.V. (1974) Organizational com-mitment, job satisfaction, and turnover among psychiatric technicians. Journal of Applied Psychology, 1974, 59, 603-609.

Riketta, M. & Van Dick, R. (2005). Foci of attachment in organizations: A meta-analyhc comparison of the strength and correlates of workgroup versus organizational identification and commitment. Journal of Vocational Behavior, 67: 490-5 10.

Robbins, S. 1993. Organizational Behaviour: Concepts, Controversies, and Applications (6th edition). New Jersey: Prentice Hall.

Settoon, R. P., Bennett, N. & Liden, R. C. (1996). Social exchange in organizations: Perceived organizational support, leader-member exchange, and employee recipro-city. Journal of Applied Psychology, 81(3), 219-227.

Tetrick, L. E. (1995). Developing and maintaining union commitment: A theoretical framework. Journal of Organizational Behavior, 16:583–595.

Tjosvold, D. W., & Tjosvold, M. M. (1991). Leading the team organization. New York: Lexington Books.

Yousef, D. A. (1998). Satisfaction with job security as a predictor of organizational commitment and job performance in a multicultural environment. International Journal of Manpower, 19(3), 184-194.

Yukl, G. (2006). Leadership in organizations, Sixth edition. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall

Watson, D., & Clark, L. A. (1984). Negative affectivity: The disposition to experience negative aversive emotional states. Psychological Bulletin, 96:465–490.

Wheelan, S. A. (2005). Group processes. A developmental perspective. Boston, MA: Allyn and Bacon.


Zbornik radova

194 195


PERSONAL AND ORGANIZATIONAL FACTORS OF ORGANIZATIONAL COMMITMENT

Biljana Mirković12

Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Banja Luka Svetlana Čizmić

Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Beograd

AbstractOrganizational commitment includes accepting the organization’s goals and system of values, willingness of an employee to make additional efforts on behalf of the organiza-tion and his desire to remain within the organization. Employees with a higher degree of commitment are less prone to absenteeism and fluctuation, are better and more creative in doing their jobs, which results in higher performance and makes the organ-ization more competitive. The aim of this study was to determine which predictors in the domain of personality traits (Big Five), organizational justice (distributive justice, procedural justice, interpersonal justiceand informational justice) and leadership style (directive leadership and supportive leadership) contribute to affective, normative and instrumental commitment to the organization and to what extent. The sample encompassed 178 persons employed in health and education areas in Banja Luka. The following instruments were used during the study: Organizational commitment scale, Five-factor personality questionnaire, Organizational justice scale and leadership style scale. We performed a hierarchical regression analysis, with the criterion vari-ables were affective, normative and instrumental commitment to the organization, while the predictor variable were personal traits, organizational justice and leader-ship style. The results show that the used set of predictors explained 40.7% (p <.01) of the variance of affective organizational commitment, 28% (p <.01) of the variance of normative organizational commitment and 12% (p <.01) of the variance instrumen-tal organizational commitment. Important predictors of affective commitment to the organization were found to be conscientiousness (p<.01), distributive justice (p<.05), supportive leadership (p<.05) and directive leadership (p<.05) as inversely propor-tional predictor. When it comes to normative commitment to the organization the important predictors were found to be conscientiousness (p<.01), distributive justice (p<.05), procedural justice (p<.05) and supportive leadership (p<.01), and important predictors of instrumental commitment were found to be agreeability (p<.05) and directive leadership (p<.01). The obtaine results may represent significant guidelines for the selection procedures and practices of human resource management.

Keywords: organizational commitment, personality traits, organizational justice, leadership style.


STRESNI ŽIVOTNI DOGAĐAJI U DJETINJSTVU I ADOLESCENCIJI I PANIČNI POREMEĆAJ

Klementina Nuk – Vuković1 Centar za mentalno zdravlje JU Dom zdravlja Vitez

SažetakPanični poremećaj je jedan od šest temeljnih kategorija anksioznih poremećaja. U paničnom poremećaju dolazi do iznenadnog i često neobjašnjivog napada skupa simptoma: lupanja srca, boli u grudima, osjećaja otežanog disanja i gušenja, muč-nine, vrtoglavice, znojenja i drhtanja, snažne nelagode, krajnjeg straha i osjećaja prijeteće zle sudbine. Osobu mogu vrlo snažno obuzeti depersonalizacija i derea-lizacija, osjećaj izbivanja iz vlastitog tijela i nestvarnosti okolnog svijeta, strah od gubitka kontrole ili gubitka razuma, pa čak i strah od umiranja. Cilj ovog istraži-vanja jeste ispitati broj stresnih događaja u djetinjstvu i adolescenciji kod osoba s paničnim poremećajem kao i osoba iz kontrolne grupe ispitanika. Ispitivanje je pro-vedeno u JU Dom zdravlja Vitez u Vitezu. U ispitivanju su sudjelovale dvije grupe ispitanika, prvu grupu (N=43) sačinjavale su osobe koje prema DSM IV imaju dija-gnozu paničnog poremećaja, drugu komparativnu skupinu (N=43) činili su zdravi ispitanici (u školama, na fakultetima). Za ispitivanje stresnih negativnih životnih događaja koristio se upitnik konstruiran za potrebe ovog istraživanja, koji sačinjava stresne negativne životne događaja navedene u literaturi kao i dobivene u dosa-dašnjim istraživanjima. Ostali podaci prikupljeni su pregledom medicinske doku-mentacije i općim dijelom upitnika. Nakon statističke obrade rezultata (primje-nom hi kvadrat testa obzirom da se radi o frekvencijama) utvrdili smo da su osobe s paničnim poremećajem doživjele veći broj stresnih životnih događaja u periodu djetinjstva i adolescencije. Događaji koji su značajno češći u grupi osoba s paničnim poremećajem su: smrt roditelja u periodu djetinjstva i adolescencije, smrt brata ili sestre, fizičko kažnjavanje, loš socioekonomski status.

Ključne riječi: panični poremećaj, stresni događaji u djetinjstvu i adolescenciji

1 [email protected]


Zbornik radova

196 197


UvodEtiologija paničnog poremećaja je vrlo kompleksna i još nedovoljno istražena.

Različite terapijske postavke pokušavaju objasniti nastanak, razvoj i održavanje paničnog poremećaja, ali ipak niti jedna od njih uzeta posebno nije dovoljna za objašnjenje etiologije paničnog poremećaja.

Zbog toga se čini da je etiologija multifaktorijalna, a da udio različitih faktora varira od osobe do osobe.

Panični napadi su učestali, obično jednom nedeljno ili češće, te traju nekoliko minuta, a rijetko mogu trajati i nekoliko sati.

U paničnom poremećaju dolazi do iznenadnog i često neobjašnjivog napada skupa simptoma: lupanja srca, boli u grudima, osjećaja otežanog disanja i gušenja, muč-nine, vrtoglavice, znojenja i drhtanja, snažne nelagode, krajnjeg straha i osjećaja prijeteće zle sudbine.

Osobu mogu vrlo snažno obuzeti depersonalizacija i derealizacija, osjećaj izbivanja iz vlastitog tijela i nestvarnosti okolnog svijeta, strah od gubitka kontrole ili gubitka razuma, pa čak i strah od umiranja.

Kliničko iskustvo ukazuje da kod pacijenata sa paničnim poremećajem postoje razli-čiti životni događaji doživljeni tijekom djetinjstva i adolescencije, najčešće negativni za osobu, koje su pacijenti doživjeli tijekom svog života. Zbog toga se pretpostavilo da ovi događaji mogu imati značajan utjecaj na etiologiju poremećaja.

Istraživanje Bandelowa i sur. ukazalo je da kod pacijenata sa paničnim poremećajem postoji niz specifičnih negativnih životnih iskustava: smrt roditelja u razvojnom periodu, odrastanje uz osobe koje nisu roditelji, dugotrajne bolesti u djetinjstvu, alkoholizam roditelja

(Bandelow, 2002.). U radovima o stresu kod djece se primjećuje dominantno stajali-šte da je loše roditeljsko ponašanje kao izvor stresa ‘bliži’ faktor dječjih poremećaja od drugih porodičnih varijabli.

Pokazalo se da intenzivni i dugotrajni strahovi u vrijeme adolescencije predstav-ljaju najsnažniji faktor ranjivosti za anksiozne poremećaje u odrasloj dobi (Poulton, Trainor, Stanton, McGee, Davies i Silva, 1997.).

Sedamnaest ispitanika s paničnim poremećajem i 16 ispitanika s generalizovanim anksioznim poremećajem su intervjuirani s ciljem dobivanja razvojne i psihijatrij-ske istorije.

Grupa sa paničnim poremećajem je imala znatno veću učestalost ranog odvajanja, kao i kasnijih separacija i narušenih porodičnih odnosa u djetinjstvu (Marjorie i sur, 1982.).

Prema našim saznanjima nije bilo istraživanja koja su na BiH populaciji ispitivale stresore u djetinjstvu i adolescenciji koji mogu predisponirati pojavi paničnog

paremećaja, odnosno povezanost stresora u djetinjstvu i adolescenciji i paničnog poremećaja.

Cilj rada Cilj ovog istraživanja jeste ispitati broj stresnih događaja u djetinjstvu i adolescen-ciji kod osoba s paničnim poremećajem kao i osoba iz kontrolne grupe ispitanika.

Metod rada

Ispitanici

U istraživanju su sudjelovale dvije nezavisne skupine ispitanika. Prvu skupinu sači-njavale su osobe s paničnim poremećajem koji nose dijagnostičku oznaku prema dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne bolesti (DSM-IV, 1996) sa šiframa iz Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10 šiframa); a nalaze se pod ambulantnim psihoterapijskim tretmanom JU Dom zdravlja Vitez.

Drugu skupinu (komparativnu) činili su ljudi u firmama, na fakultetu.

Broj ispitanika u grupi osoba s paničnim poremećajem kao i u komparativnoj grupi je 43 ispitanika. Struktura uzorka obzirom na spol, starosnu dob i stručnu spremu prikazana je u tablicama u prilogu (tablica 1, tablica 2, tablica 3).

Instrumentarij

Za ispitivanje stresnih negativnih životnih događaja tijekom djetinjstva i adoles-cencije koristio se upitnik konstruiran za potrebe ovog istraživanja, koji sačinjava stresne negativne životne događaja navedene u literaturi kao i dobivene u dosadaš-njim istraživanjima.

Sadrži pet čestica, ispitanici su označavali česticu odnosno događaj koji su doživjeli. Rezultat se izražava kao zbroj doživljenih događaja.

Postupak

Ispitivanje je provedeno od februara 2009. godine do januara 2011. godine.

Za procjenu stresnih životnih događaja korištena je Skala stresnih životnih doga-đaja tijekom djetinjstva i adolescencije konstruirana za potrebe ovog istraživanja.

Obrada podataka urađena je u programu SPSS 20. Za statističku obradu podataka koristili smo hi kvadrat test obzirom da se radi o frekvencijama.


Zbornik radova

198 199


Tablica 1. Struktura uzorka prema spolu ispitanika

Kategorija ispitanika

UkupnoPanični poremećaj

Zdravi ispitanici

Spol Muškarci

13 16 2915,1% 18,6% 33,7%

Žene30 27 57

34,9% 31,4% 66,3%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica. 2. Struktura uzorka prema starosnoj dobi ispitanika


UkupnoPanični poremećaj

Zdravi ispitanici

Dob

21-314 11 15

4,7% 12,8% 17,4%

32-4120 14 34

23,3% 16,3% 39,5%

42-5111 12 23

12,8% 14,0% 26,7%

52-658 6 14

9,3% 7,0% 16,3%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica 3. Struktura uzorka prema stručnoj spremi ispitanika


Ukupno Panični poremećaj

Zdravi ispitanici

Stručna sprema

Visoka škola9 2 11

10,5% 2,3% 12,8%

Srednja stručna sprema19 22 41

22,1% 25,6% 47,7%

Visoka stručna sprema15 19 34

17,4% 22,1% 39,5%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

RezultatiOvim istraživanjem dobiveni rezultati pokazuju da su osobe s paničnim poremeća-jem doživjele više negativnih stresnih životnih događaja u djetinjstvu i adolescenciji u usporedbi sa komparativnom grupom ispitanika. Prosječan broj stresnih životnih događaja u djetinjstvu i adolescenciji u grupi osoba s paničnim poremećajem je 2,6, a u komparativnoj grupi je 1,2. Razlika je statistički značajna, hi kvadrat=26,43, p<.01.

Smrt roditelja u periodu djetinjstva i adolescencije doživjelo je 20 ispitanika iz grupe osoba s paničnim poremećajem (46, 6%), a u grupi zdravih ispitanika 8 osoba (9,3 %) (tablica 4). Utvrđena je statistički značajna razlika ( hi kvadrat test 7,62, p<.01) (tablica 5).

Odrastanje uz osobe koje nisu roditelji doživjelo je četiri ispitanika iz grupe osoba s paničnim poremećajem (9,4%) a 8 osoba iz grupe zdravih ispitanika (18,6%) (tab-lica 6). Razlika između grupa nije statistički značajna (tablica 7).

Dobijeni odgovori na treću česticu upitnika, dugotrajna bolest u djetinjstvu, ne pokazuju razliku među skupinama obrzirom na dugotrajne bolesti u djetinjstvu (tablica 9). U obe skupine samo po jedna osoba je doživjela dugotrajnu bolest u periodu djetinjstva i adolescencije (tablica 8).

Dobiveni odgovori i testiranje značajnosti razlike hi kvadrat testom pokazuju da postoji statistički značajna razlika među ispitanicima obzirom na događaj smrt brata ili sestre u periodu djetinjstva i adolescencije. U grupi osoba s paničnim pore-mećajem gubitak brata ili sestre doživjeli su četiri osobe a u komparativnoj grupi navedeni stresni događaj nije doživio niko od ispitanika (tablica 10). Vrijednosti hi kvadrat testa je 4,19, p<.01 (tablica 11).

Fizičko kažnjavanje doživjela su 34 ispitanika iz grupe osoba s paničnim poremeća-jem (79%) i 14 ispitanika iz komparativne skupine (32,6%) (tablica 12).

Razlika među skupinama je statistički značajna. Vrijednost hi kvadrat testa je 18,86, p<.01 (tablica 13).

Loš socioekonomski status je označen kod 9 ispitanika u skupini osoba s paničnim poremećajem (21%) i kod 2 ispitanika u komparativnom uzorku (4,6%) (tablica 14).

Postoji statistička značajna razlika s obzirom na ovu česticu između dvije skupine ispitanika, vrijednost hi kvadrat testa je 5,1, p<.01 (tablica 15).


Zbornik radova

200 201


Tablica 4. Frekvencija odgovora na prvu česticu upitnika stresnih događaja u periodu djetinjstva i adolescencije (smrt roditelja)

Kategorija ispitanikaUkupnoPanični

poremećajZdravi

ispitanici

Smrt roditelja u periodu djetinjstva i

adolescencije

Ne 23 35 5826,7% 40,7% 67,4%

Da 20 8 2823,3% 9,3% 32,6%

Ukupno 43 43 8650,0% 50,0% 100,0%

Tablica 5. Rezultati testiranja značajnosti razlike hi kvadrat testom za frekvencije odgovora na prvu česticu upitnika (smrt roditelja)

Hi kvadrat df p7,63 1 ,006

Tablica 6. Frekvencija odgovora na drugu česticu iz upitnika stresnih životnih događaja u periodu djetinjstva i adolescencije (odrastanje uz osobe koje nisu

roditelji)


poremećaj Zdravi ispitanici

Odrastanje uz osobe koji nisu

roditelji

Ne39 35 74

45,3% 40,7% 86,0%

Da4 8 12

4,7% 9,3% 14,0%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica 7. Rezultati hi kvadrat testa testiranja značajnosti razlika između frekven-cije odgovora na drugu česticu upitnika (odrastanje uz osobe koje nisu roditelji)


Tablica 8. Frekvencija odgovora na treću česticu iz upitnika stresni životni događaji u periodu djetinjstva i adolescencije (dugotrajna bolest u djetinjstvu)


poremećajZdravi

ispitanici

Dugotrajna bolest u

djetinjstvu

Ne42 42 84

48,8% 48,8% 97,7%

Da1 1 2

1,2% 1,2% 2,3%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica 9. Rezultati hi kvadrat testa testiranja značajnosti razlika između frekvencije odgovora na treću česticu upitnika (dugotrajna bolest u djetinjstvu)

Hi kvadrat df p,00 1 1,00

Tablica 10. Frekvencija odgovora na četvrtu česticu iz upitnika stresni životni događaji u periodu djetinjstva i adolescencije (smrt brata ili sestre)


poremećajZdravi

ispitanici

Smrt brata ili sestre

Ne39 43 82

45,3% 50,0% 95,3%

Da4 0 4

4,7% ,0% 4,7%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica 11. Rezultati hi kvadrat testa testiranja značajnosti razlika između frekvencije odgovora na četvrtu česticu upitnika (smrt brata ili sestre)



Zbornik radova

202 203


Tablica 12. Frekvencija odgovora na petu česticu iz upitnika stresni životni događaji u periodu djetinjstva i adolescencije (fizičko kažnjavanje)


poremećajZdravi

ispitanici

Fizičko kažnjava-nje u djetinjstvu

Ne9 29 38

10,5% 33,7% 44,2%

Da34 14 48

39,5% 16,3% 55,8%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica 13. Vrijednosti hi kvadrat testa obzirom na testiranje značajnosti razlika u frekvenciji odgovora na petu česticu upitnika (fizičko kažnjavanje)


Tablica 14. Frekvencija odgovora na šestu česticu iz upitnika stresni događaji iz perioda djetinjstva i adolescencije (loš socioekonomski status)


poremećajZdravi

ispitanici

Loš socio-ekonomski

status

Ne34 41 75

39,5% 47,7% 87,2%

Da9 2 11

10,5% 2,3% 12,8%

Ukupno43 43 86

50,0% 50,0% 100,0%

Tablica 15. Vrijednosti hi kvadrat testa obzirom na testiranje značajnosti razlika frekvencije odgovora na šestu česticu upitnika (loš socioekonomski status)


Diskusija

Utvrdili smo da postoji razlika između osoba s paničnim poremećajem i kompara-tivne skupine, obzirom na broj stresnih događaja u djetinjstvu i adolescenciji.

Dobiveni rezultati u skladu su sa dostupnim navodima iz literature o ranijim istraživanjima.

Istraživanje Bandelowa i sur. ukazalo je da kod pacijenata sa paničnim poremećajem postoji niz specifičnih negativnih životnih iskustava: smrt roditelja u razvojnom periodu, odrastanje uz osobe koje nisu roditelji, dugotrajne bolesti u djetinjstvu, alkoholizam roditelja( Bandelow, 2002).

Dobivena razlika u odgovorima na drugu česticu upitnika (odrastanje uz osobe koje nisu roditelji), nije se pokazala statistički značajnom.

U početku se držalo da nas gubitak osobe kojoj smo privrženi čini ranjivima. Danas izgleda da za to nije odgovoran sam gubitak, već da negativan učinak ima nedosta-tak roditeljske brige koja obično prati takav gubitak Brown i Harris, 1978 (Lacković, Grgin, 2004).

Objašnjenje dobivenih rezultata vjerojatno je u navedenoj činjenici, da adekvatna supstitucija roditelja i zadovoljenje potreba djeteta umanjuju vjerojatnost negativ-nih posljedica odrastanja uz osobe koji nisu roditelji.

Pokazalo se da intenzivni i dugotrajni strahovi u vrijeme adolescencije predstav-ljaju najsnažniji faktor ranjivosti za anksiozne poremećaje u odrasloj dobi (Poulton, Trainor, Stanton, McGee, Davies i Silva, 1997).

Socijalna podrška koju osoba dobiva od značajnih drugih kao i emocionalna podrška roditelja je važan protektivni faktor i trebalo bi je u ovom kontekstu paničnog pore-mećaja bolje istražiti na populaciji osoba s paničnim poremećajem.

Stresni događaji mogu prethoditi različitim poremećajima, mogu povećati rizik za njihovo javljanje a mogu se javiti i kao posljedica tih poremećaja. Osnovna karakte-ristika koja značajno utječe na proučavanje njihove uloge u razvoju psihopatologije, je da se stresni životni događaji rijetko javljaju pojedinačno.

Obično su međusobno povezani ili jedan povlači drugi (nezaposlenost, alkoholizam, bolest u obitelji, bračni konfliktii, loš socioekonomski status).

U potrazi za mehanizmima koji igraju ulogu medijatora i posreduju između stresnih događaja i javljanja simptoma dobiveni su višestruki odgovori. Pokazalo se da veći broj varijabli: dob djeteta, spol, vrsta stresnog događaja, reakcije roditelja i obi-telji, strategije suočavanja i dr. odgovara na pitanje zašto neka djeca u određenim stresnim situacijama reagiraju različitim simptomima psihopatologije a druga ne (prema Vulić, Galić, 2004). U tom smislu posebno se značajnim pokazao način na koji dijete procjenjuje neki događaj.


Zbornik radova

204 205


Tu informaciju na žalost nemamo u našem istraživanju, a i sadašnja retrospektivna procjena bi svakako bila metodološki upitna.

Odnosi između stresnih događaja i različitih emocionalnih poremećaja do danas su najbolje razrađeni u kognitivnim dijateza-stres modelima.

Prema teorijama opisanim u okviru ovih modela životni događaji ne izazivaju nužno emocionalne probleme u sve djece, nego samo u onih kod kojih već postoji ranjivost (dijateza).

Zbog mnoštva navedenih varijabli koje su mogle imati utjecaj na dobivene rezultate kao i zbog veličine uzorka nije moguće zaključiti o direktnoj vezi između stresnih životnih događaja u djetinjstvu i adolescenciji i paničnog poremećaja.

Događaji iz djetinjstva i adolescencije koji se u našem istraživanju mogu dovesti u vezu s paničnim poremećajem su: smrt roditelja, smrt brata ili sestre, fizičko kažn-javanje, loš socioekonomski status.

Zaključak

Kod osoba sa paničnim poremećajem postoji statistički značajno veći broj stresnih životnih događaja tijekom djetinjstva i adolescencije.

Događaji koji si su značajno češći u grupi osoba s paničnim poremećajem su: smrt roditelja u periodu djetinjstva i adolescencije, smrt brata ili sestre, fizičko kažnjava-nja, loš socioekonomski status.

Literatura

Američka psihijatrijska udruga (1996). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, četvrto izdanje, Međunarodna verzija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Bandelow B, Spath C, Tichauer G A, Brooks A, Hayak G, Ruther E. (2002.). Early trau-matic life events, parental attitudes family history and birth risk factors in patients with panic disorder, Comprehensive Psychiatry, 43, 268-273.

Lacković-Grgin, K. (2004.). Stres u djece i adolescenata, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Marjorie Raskin, MD; Harmon V. S. Peeke, PhD; William Dickman, ; Henry Pinsker (1982.) Panic and Generalized Anxiety Disorders Developmental Antecedents and Precipitants Arch Gen Psychiatry. 6, 687-689.

Poulton R., Trainor P.,Stanton W., McGee R., Davies S., Silva P. (1997.). The (in)sta-bility of adolescent fears, Behavior Research and Therapy, Vol.35, No.2, 159-163.

Vulić-Prtorić A., Vulić-Prtorić A., Galić S. Stresni životni događaji i somatizacija u djetinjstvu i adolescenciji. XIV, Dani psihologije, Zadar, 2004


Zbornik radova

206 207


ULOGA SOCIJALNO-PSIHOLOŠKIH KONSTRUKATA U OBJAŠNJENJU POJAVE ZAVISNOSTI O DROGAMA

Sanja Radetić Lovrić1 Studijski program psihologija

Filozofski fakultet Univerzitet u Banjoj Luci

SažetakDo nedavno, problem zavisnosti o drogama smatrao se medicinskim problemom pojedinca. Socijalno-psihološki faktori kao mogući uzročnici i eksplanansi pojave zavisnosti o drogama, nepravedno su marginalizovani ili smatrani posljedicama uzi-manja droga. Cilj ovog istraživanja je provjera relevantnosti različitih socijalno-psi-holoških konstrukata u objašnjenju pojave zavisnosti od droga. Socijalno-psihološki konstrukti u ovom istraživanju, podrazumjevali su oblikovane modele ponašanja nastale kao rezultat socijalnog učenja u datim okvirima socijalizacijskih procesa, a odnosili su se na: doživljaj samoodbačenosti, naučene bespomoćnosti, komunikacije na relaciji mladi-roditelji, atmosfere u porodici, usamljenosti i doživljaja smislenosti života. Sprovedena su dva istraživanja na prigodnim uzorcima mladih koji nemaju iskustva sa drogama (N1=393; N2=699; prosječnog uzrasta M=21.15) i mladih zavisnika o drogama (N1=131; N2=232; prosječnog uzrasta M=23.65). Korištene skale za ispitivanje navedenih socijalno-psiholoških konstrukata su zadovoljavaju-ćih metrijskih karakteristika, pouzdanosti od .83 do .95. Primjena deskriptivnog aspekta diskriminacione analize pokazuje da ispitivani socijalno-psihološki kon-strukti, uzeti zajedno, mogu biti značajni prediktori iskustva mladih sa drogama. Dobijeni koeficijenti kanoničke korelacije, značajni na nivou p<.001, kazuju da je između 43% i 50% varijanse rezulata moguće objasniti ispitivanim varijablama. Rezultati upućuju na konstataciju da uslovi socijalizacije generišu socijalno-psiho-loške fenomene usljed kojih mlada, kognitivno nezrela ličnost može posegnuti za drogama kao načinima adaptacije na nepovoljne životne okolnosti. Teorijski okvir dobijenih rezultata istraživanja pronađen je u širem spektru socijalno-psiholoških teorija.

Ključne riječi: socijalno-psihološki konstrukti, socijalizacija, zavisnost o drogama

1 [email protected]


Zbornik radova

208 209


UvodIstorijski podaci o korištenju droga upućuju na to da su droge dio čovjekovog kul-turnog nasleđa. Nekada su droge bile korištene u svrhu smanjenja boli i različitih tegoba, ljudi su se klanjali biljkama, duboko ih poštovali i smatrali darom bogova. Danas, gotovo da ne postoji trag uzajamnom odnosu poštovanja između čovjeka i prirode. Čovjek, modernog doba, iskoristio je blagodeti prirode na nehuman način. Droga je postala sinonim zla i nevolje, te jedna od najprofitabilnijih indu-strija današnjice. Pojava zavisnosti od droga dugo vremena je smatrana isključivim medicinskim problemom pojedinca, a danas je pojava zavisnosti od droga posma-trana kao društveni problem. Ranija istraživanja u oblasti zavisnosti uglavnom su bila usmjerena na ispitivanje efekata tretmana, u prvom redu farmakoterapije, te rasvjetljavanja tamnog broja zavisnika. Stav o pojavi zavisnosti kao društvenom problemu odškrinuo je vrata i socijalno-psihološkim istraživanjima ovog fenomena. Na samom početku istraživači su se interesovali za personalne i konativne karakte-ristike zavisnike, dok su socijalno-psihološki faktori, na neki način bili marginali-zovani. Istraživanja o razlozima uzimanja droga koja su upućivala i na socijalne fak-tore kao primarne u generisanju pojave zavisnosti, ispitivanja stavova i orjentacija ka prevenciji pojave zavisnosti šire je otvorila put ka socijalno-psihološkim istra-živanjima pojave zavisnosti od droga. Upravo je ovo istraživanje skromni pokušaj rasvjetljavanja efekata procesa socijalizacije na pojavu zavisnosti i doprinosa odre-đenih socijalno-psiholoških konstrukata njenom objašnjenju.

Zavisnost od droga među mladima izdvaja se kao supkultura savremene socijaliza-cije, kao odgovor na društveno-ekonomske prilike, te probleme i potrebe mladih pro-izašle iz postojećih prilika u društveno-kulturnoj zajednici. Objašnjenja za difuznu dinamiku pojave zavisnosti od droga krajem prošlog vijeka dovodi se sve više u vezu sa uslovima socijalizacije pojedinca. U vezi sa tim danas se govori o savremenom tipu zavisnika. Saznanja da različiti uslovi socijalizacije mogu imati različite efekte na pojedinca, te da je pojava zavisnosti od droga u savremenom društvu atribuirana kao epidemija modernog doba, mogu nas voditi ka konstataciji da uslovi socijaliza-cije pojedinca u savremenim uslovima života i rada mogu pogodovati razvoju poje-dinih oblika socijalno-patoloških ponašanja pa i same pojave zavisnosti od droga. U ranijim istraživanjima o pojavi zavisnosti od droge (Lovrić, 2007, Radetić Lovrić, 2011) došli smo do zaključka da nepovoljni uslovi socijalizacije pojedinca u kojem egzistiraju nekontrolabilni životni događaji bitno utiču na zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba, ostavljaju traga na emocionalna stanja i raspoloženja pojedinca, te generišu različite, za razvoj pojedinca nepovoljne socijalno-psihološke konstrukte ponašanja. Svoju ulogu faktori socijalizacije ostvaruju kroz interaktivne procese, putem kojih pojedinac, koristeći različite vidove socijalnog učenja, prihvata ili odba-cuje uticaje agensa socijalizacije. Da li će djelovanje faktora socijalizacije biti reali-zovano, odnosno hoće li ostaviti efekta na ponašanje, motive i emocije pojedinca, zavisi od uslova, tj. sredstava procesa socijalizacije, od kojih Milosavljević (2005) posebno izdvaja svojstva faktora da svojom distinktivnošću, posebnošću vrše uticaj na ponašanje pojedinca, potkrepljenje i socijalni pritisak. U vezi s tim, saglasni smo

sa Fulgosijevim (1983) shvatanjem o mogućnostima aktualizacije čovjeka u okvi-rima njegove socijalizacije. Naime, osujećenje čovjekovih potreba i nemogućnost ostvarivanja potencijala vode ka narušavanju čovjekovog psihičkog života stvarajući za razvoj pojedinca nepovoljne socijalno-psihološke konstrukte.

U ranijim istraživanjima o drogama u svjetlu socijalizacijskih procesa, Radetić Lovrić (2011) ističe da prenosnici socijalizacije, svaki na sebi svojstven način, nose određena socijalno-psihološka obilježja koja se ispoljavaju u interakciji sa pojedin-cem, a doprinose karakteru cjelokupnog procesa socijalizacije. Takva socijalno-psi-hološka obilježja interaktivnog odnosa između pojedinca i prenosnika socijalizacije možemo smatrati odredicama procesa socijalizacije. Socijalno-psihološke odre-dice procesa socijalizacije mnogobrojne su, a mogu biti sagledane kroz izučavanje različitih aspekata interaktivnog procesa pojedinca i sredine. Tako npr. mogu da se izučavaju stavovi, mišljenja, kulturne odlike neke socijalne grupe ili šire druš-tvene zajednice kojoj pojedinac pripada o različitim društvenim pojavama, različita kvalitativna i kvantitativna obilježja porodične interakcije, odnosi u vršnjačkim grupama, kao i mnogobrojne druge socijalno-psihološke odredice procesa socijali-zacije svakog pojedinca. Upravo pomenute odredice procesa socijalizacije čine svojstva koja se manifestuju kao oblikovani modeli (npr. ponašanja, socijalni stavovi i sl.), odnosno socijalno-psihološki konstrukti nastali kao rezultat socijalnog učenja. Nepovoljni uslovi socijalizacije podrazumijevaju nepovoljan uticaj faktora socijalizacije, što rezultira i usva-janjem određenih konstrukata ponašanja koji se u određenoj kulturi društva ocjenjuju kao društveno neprihvatljivi. Drugačije rečeno, socijalno-psihološke odredice procesa socijali-zacije, prenošene posredstvom djelovanja različitih faktora socijalizacije, generišu soci-jalno-psihološke konstrukte u ponašanju pojedinca. Otuda se može pretpostaviti značaj proučavanja nepovoljnih uslova socijalizacije za razumijevanje pojave kakva je zavisnost od droga (Radetić Lovrić, 2011).

Neke socijalno-psihološke teorije naznake su značajnog uticaja faktora socijaliza-cije na socijalno-psihološke konstrukte ponašanja, odnosno značaja socijalizacije u utemeljenju socijalno prihvatljivih i neprihvatljivih ponašanja mladih. Tako teorija diferencijalne asocijacije, socijalnog učenja, teorija samoodbacivanja, teorija nau-čene bespomoćnosti i teorija frustracije ističu značaj porodice i vršnjačke grupe kao posebnih faktora socijalizacije, dok, s druge strane, teorija socijalne kontrole naglašava nepovoljne uslove socijalizacije u okvirima kulture samog društva kao važne opšte faktore socijalizacije u nastanku društveno neprihvatljivih ponašanja pojedinaca.

Poznata i široko korištena, teorija socijalne kontrole ili socijalne veze (Hirshi,1969), između ostalog, ističe važnost odnosa privrženosti roditelja i djece, te roditeljski nadzor kao bitne zaštitne faktore socijalno neprihvatljivog ponašanja. Da direktni ili indirektni roditeljski nadzor predstavlja značajnu spoljnu kontrolu ulaska mla-dih u svijet društveno neprihvatljivog ponašanja ukazale su i brojne empirijske stu-dije (Kaplan, 1995; Forgatch i Stoolmiler, 1994; Flannery et al., 1999; Mott et al., 1999; Kerr i Stattin, 2000; Stoolmiler i Blechman, 2005; Vazsonyi i Belliston, 2007). Gottfredson i Hirschi (2001) u svojoj opštoj teoriji kriminaliteta, ističu da sam


Zbornik radova

210 211


proces socijalizacije bitno utiče na samokontrolu pojedinca, te da porodična atmos-fera, kao i uspostavljanje bliskosti i afektivne veze između djece i roditelja pred-stavlja ključni elemenat za razvoj samokontrole u procesu socijalizacije. Međutim, Agnewovo (1992) je gledište da se mladi upuštaju u svijet socijalne patologije usljed niske samokontrole, koja zapravo predstavlja odgovor na stresne uslove života. Da nekontrolabilna životna iskustva mogu dovesti do orijentacije pojedinca ka bes-pomoćnosti uočio je i Seligman (1975). Ovaj autor je shvatanja da u nepovoljnim uslovima socijalizacije u kojima aktivnosti ne dovode do željenih ishoda, pojedi-nac prestaje da preduzima akcije i u kasnijim situacijama kada su moguće izvjesne promjene, te postaje naučeno bespomoćan. U ranijim istraživanjima (Lovrić, 2006) došlo se do nalaza o postojanju naznaka fenomena naučene bespomoćnosti među mladima Bosne i Hercegovine, koje su u najvećoj mjeri očitovane u apatičnosti i socijalnom neaktivizmu mladih, te stavu o nepostojanju motiva za preduzimanje bilo kakvih društvenih promjena. U opštem zaključku ovih istraživanja objašnjenja za raširen fenomen naučene bespomoćnosti doveden je u vezu sa anomičnošću druš-tva i tranzicijskim okolnostima života. Bespomoćnost stečena usljed nepovoljnih uslova socijalizacije vodi ka konativnom i kognitivnom deficitu, odnosno redukciji motivacije za iznalaženjem rješenja nepovoljne situacije i nemogućnosti uočavanja postojanja rješenja. Motivacioni i kognitivni deficit prate i promjene na polju emo-cija i psihosomatike. Tako je naučena bespomoćnost nerijetko povezivana sa padom samopouzdanja i promjenama raspoloženja (Seligman, 1975). U objašnjenju druš-tveno neprihvatljivih ponašanja, sličan koncept zastupao je i Kaplan, predstavljen u teoriji samoodbacivanja (1988, 1995). Polazeći od postavke da stavovi podrazu-mjevaju glavne organizatore ljudskog iskustva i djelovanja, Kaplan (1995) je formu-lisao teorijsko shvatanje prema kome životno iskustvo bazirano na odbacivanjima od strane značajnih drugih, društveni neuspjesi, uviđanje ličnih nedostataka i nepo-sjedovanja cijenjenih atributa, nepovjerenje od strane drugih, kao i nemogućnost prilagođavanja na okolnosti mogu voditi formiranju stavova samoodbacivanja, što je pak dispozicija za razvoj određenih vidova društveno neprihvatljivih ponašanja. Empirijske provjere teorije samoodbacivanja (Milosavljević, 2004) pokazale su da je postojanje stavova samoodbacivanja posljedica nemogućnosti pojedinca da se pri-lagodi i pronađe društveno prihvatljive odgovore za sopstvene neuspjehe, osjeća-nje bezvrijednosti i odbačenosti. Iz tih razloga, pojedinci se priklanjaju socijalnim grupama u kojima postoji odsustvo motivacije za konformizam, a ujedno postoji prisustvo motivacije za kršenjem društvenih normi. Istraživanja kod nas pokazuju da je doživljaj samoodbacivanja kod adolescenata u pozitivnoj korelaciji sa lošom socijalno-psihološkom atmosferom u porodici (Milosavljević, 2002).

Česta posljedica nepovoljnih životnih okolnosti, naročito kod mladih može biti i usamljenost, kako socijalna, tako i emocionalna. Više puta je dokazano da su kori-snici droga usamljeniji od drugih. Zavisnici od droga usljed razvijene zavisnosti pre-kidaju dotadašnje prijateljske, a nerijetko i porodične veze (Lacković-Grgin, 2008). Dodatno je otežavajuća okolnost što se zavisnici ujedno pokušavaju riješiti osjećaja usamljenosti i same zavisnosti od droga. Jedan od načina suočavanja sa usamlje-nošću može biti distanciranje i poricanje, odnosno korištenje droga kao neefikasni

načini suočavanja sa životnim okolnostima, što su Rokach i Orzeck (2003) potvrdili u svojim istraživanjima.

Mnogi autori (Kecmanović et al., 1980; Tadić, 1992; Ray i Ksir, 1996) u opisivanju ličnosti zavisnika navode da se radi o neusklađenim ličnostima, čija su iskustva u prošlosti prožeta dugotrajnim osujećenjima, odbacivanjima, emocionalnim zane-marivanjem, nedosljednim stavovima roditelja i drugih osoba. Prema psihoanalitič-kom shvatanju, nivo tolerancije na frustraciju kod zavisnika o drogama izraženo je nizak, zato posezanje za drogom predstavlja sredstvo za oslobađanje od frustracije, redukovanje napetosti i trenutni osjećaj sigurnosti. Sličnog shvatanja je i Agnew (2001) kada ističe da ulazak u svijet socijalne patologije može biti način smanjenja emocionalne napetosti, stišavanje negativnih emocija ili želja za osvetom. Uzimanje droge može biti trenutni način prevazilaženja problema ili, kako je Baudelaire govorio, „bijeg u vještačke rajeve“, u iluzorni svijet, svijet oslobođen od neprijat-nih doživljaja (Bodler, 1957). Ukoliko je u savremenim uslovima života pojedinac bivstvuje u anomičnoj društvenoj sredini, ukoliko mu se dešavaju nekontrolabilni životni događaji za očekivati je da se generišu slabije socijalne veze, te doživljaj otuđenosti, usamljenosti i bespomoćosti, kao i doživljaj egzistencijalne praznine i beznađa sopstvenog života. Upravo, Nowlis (prema: Frankl, 1981) otkriva da je jedan od čestih razloga privlačnosti droga za studente „želja za pronalaskom život-nog smisla“. U svijet droga pojedinci, naročito mladi, mogu ući i zbog težnje da u tom svijetu zadovolje svoje potrebe i pronađu svrhu života. Zadovoljenje potreba i pronalaženje smisla u njihovom zadovoljenju u datim uslovima socijalizacije čini život samog pojedinca svrsishodnim i kvalitetnijim, te doprinosi osjećanju subjek-tivne dobrobiti, opšteg životnog zadovoljstva i sreće, što je empirijski i provjeravano (Lacković-Grgin, 2000). Međutim, nepovoljni uslovi socijalizacije ispunjeni osuje-ćenjima potreba, odbacivanjima, vode ka generisanju doživljaja bespomoćnosti, stavova samoodbacivanja, osjećanja usamljenosti i gubitka doživljaja smislenosti i svrsishodnosti.

Formiranje ovakvih socijalno-psiholoških konstrukata može biti dovoljan okidač za ulazak u svijet droga, naročito ako se ima u vidu da se uglavnom radi o mladim, kognitivno nezrelim ličnostima, koje još uvijek nemaju izgrađene jake mehanizme odbrane od nepovoljnih životnih okolnosti. U cilju provjere relevantnosti socijalno-psiholoških konstrukata u objašnjenju pojave zavisnosti sproveli smo dvije empirij-ske studije. Ovaj cilj će biti ostvaren kroz ispitivanje razlika u pogledu socijalno-psi-holoških konstrukata mladi koji nemaju iskustva sa drogama i mladi koji su zavisnici od droga. Socijalno-psihološki konstrukti shvaćeni kao oblikovani modeli ponašanja nastali u okvirima procesa socijalizacije, u ovom istraživanju odnosili su se na: odnos povjerenja i komunikacije na relaciji roditelji i djeca, socijalno-psihološku atmosferu u porodici, doživljaj samoodbačenosti, naučenu bespomoćnost, doživljaj usamljeno-sti i smislenosti vlastitog života. Pretpostavka je da postoje razlike u pogledu soci-jalno-psiholoških konstrukata s obzirom na iskustvo mladih sa drogama, te da oda-brani socijalno-psihološki konstrukti u značajnoj mjeri doprinose predviđanu pojave zavisnosti od droga kod mladih.


Zbornik radova

212 213


MetodUzorak

Oba istraživanja su sprovedena na prigodnim uzorcima u razmaku od 12 mjeseci na poduzorku mladih koji nemaju iskustva sa drogama i mladih koji imaju iskustva sa drogama. Poduzorak mladi koji nemaju iskustva sa drogama, u oba istraživanja su činili srednjoškolci i studenti, koji su na pitanja o iskustvu korištenja droga dali negativan odgovor, te su na osnovu toga selekcionisani u dalji istraživački postu-pak kao nezavisnici od droga. Poduzorak mladih koji imaju iskustva sa drogama su mladi koji su koristili različite vrste droga, a u trenutku ispitivanja su bili podvr-gnuti tretmanu zavisnosti od heroina na koji se u periodu korištenja droga od 2 do 18 godina razvila psihička i fizička zavisnost. Prosječno vrijeme korištenja, odnosno iskustva ovih ispitanika sa drogama u prvom istraživanju iznosi 11.14 godina, a u drugom istraživanju 10.68 godina. Najčešća su prva iskustva, ispitanih poduzoraka, ostvarivana sa kanabinoidima (između 80.6 i 84%), nakon čega je sljedilo korištenje stimulatora, te depresora CNS-a.

U prvom istraživanju veličina uzorka je iznosila 524, od čega je poduzorak mladih koji imaju iskustva sa drogama činio 131 ispitanika, a mladih koji nemaju iskustva sa drogama 393 ispitanika. Prosječan uzrast je 21.15 godina. U drugom istraživa-nju veličina uzorka je iznosila 901, od čega je poduzorak mladih koji imaju iskustva sa drogama brojio 232 ispitanika, a mladih koji nemaju iskustva sa drogama 669 ispitanika. Prosječan uzrast ispitanika u drugom istraživanju iznosio je 23.65. U oba istraživanja poduzorak mladih koji imaju iskustva sa drogama činilo je oko 75% muškaraca i 25% žena, dok je u podgrupi mladih koji nemaju iskustva sa drogama učestvovalo oko 60% muškaraca i 40% žena.

Instrumenti

U oba istraživanja pored opštih sociodemografskih pitanja, korišteni su sljedeće skale:

Skala naučene bespomoćnosti (Milosavljević, 2007) mjeri stepen socijalizovane nau-čene imobilnosti, odnosno socijalizovano stečenu bespomoćnost ispitanika. Skalu je petostepena, Likertovog tipa, a čini je ukupno 14 tvrdnji. Pouzdanost skale na našem uzorku, mjereno Cronbach alpha koeficijentom, u oba istraživanja iznosi 0.84.

Skala povjerenja i komunikacije na relaciji mladi−roditelji (Lovrić, 2007) mjeri stepen povjerenja i otvorenosti komunikacije između mladih i njihovih roditelja. Radi se o petostepenoj skali, Likertovog tipa, koju čini 12 tvrdnji. Cronbach alpha koeficijent skale u našem istraživanju iznosi 0.92, u oba istraživanja.

Pored ove dvije u prvom istraživanju korištene su i skale za ispitivanje atmosfere u porodici i izraženosti stavova samoodbacivanja.

Skala socijalno-psihološke atmosfere u porodici (Skala ATMOS&BM-2002) autora Milosavljevića (2002) sastoji se od 16 tvrdnji. Za svaku tvrdnju skale ispitanik se opredjeljuje za odgovore od 1, uopšte se ne slažem do 5, u potpunosti se slažem. Veći skor na skali predstavlja lošiju socijalno-psihološku atmosferu u porodici kojoj ispitanik pripada. Pouzdanost skale na našem uzorku je 0.89.

Skala doživljaja samoodbačenosti konstruisana od strane Milosavljevića (2002) sadrži 18 tvrdnji, koje ispituju da li ispitanik u organizaciji svog iskustva ima doživljeno samoodbacivanje. Za svaku tvrdnju na skali od 1, uopšte se ne slažem do 5, u potpu-nosti se slažem, označava se stepen ispitanikove saglasnosti. Viši skor predstavlja izraženiji doživljaj samoodbačenosti. Pouzdanost skale u našem istraživanju iznosi 0.90.

U drugom istraživanju su korištene i skale za ispitivanje usamljenosti i smislenosti i svrsishodnosti vlastitog života.

Usamljenost je ispitivana poznatom, kratkom verzijom UCLA skale usamljenosti predloženom od strane Allena i Oshagana (1995, prema Lacković-Grgin, 2008), revidiranom po uzorku na originalnu formu skale Russella i saradnika (1980). Skala mjeri opštu usamljenost shvaćenu kao stanje. Skala je petostepena, Likertovog tipa, a ima 7 tvrdnji. Cronbach alpha na našem uzorku ispitanika iznosi 0.85.

Smislenost i svrsishodnost života ispitivana je adaptiranim oblikom Purpose in Life Testa (PIL skala) autora Crumbaugha i Maholick (prema Debats, 1996). Adaptaciju su izvršili Vulić-Prtorić i Bubalo (Vulić-Prtorić, 2006) na hrvatskom uzorku ispita-nika. Adaptirana verzija skale smisla života sastoji se od 23 tvrdnje koje predstav-ljaju skale Likertovog tipa. Cronbach alpha u našem istraživanju iznosi .93.

RezultatiU oba istraživanja, u statističkoj obradi smo primjenili postupak diskriminacione analize koji će nam omogućiti da ispitamo postoje li razlike u pogledu skupa kvan-titativnih varijabli linearno kombinovanih u diskriminacionu funkciju između poduzoraka. Ovaj postupak će nam omogućiti i iznošenje zaključaka u pogledu predikcije iskustva mladih sa drogama na osnovu ispitivanih socijalno-psiholoških konstrukata ponašanja, te izdvajanje onog konstrukta koji najviše doprinosi razli-kovanju dvije kategorije ispitanika. U prvoj istraživačkoj studiji kao socijalno-psiho-loški konstrukti ispitivane su varijable: naučena bespomoćnost, odnos povjerenja i komunikacija na nivou mladi-roditelji, atmosfera u porodici i doživljaj samoodba-čenosti kao kontinualne varijable. U drugoj studiji zadržane su varijable naučene bespomoćnosti i odnosa povjerenja i komunikacije na relaciji mladi-roditelji, te dodate varijable doživljaja smislenosti života i opšte usamljenosti kao kontinualne. Pripadnost grupi mladih s obzirom na iskustvo sa drogama (definisane kategorije: mladi koji imaju iskustva sa drogama i mladi koji nemaju iskustva sa drogama) posmatrane su kao kategoričke varijable. S obzirom na to da se u oba istraživanja radi o dvije unaprijed definisane kategorije ispitanika, uzeli smo u obzir deskriptivni


Zbornik radova

214 215


aspekt diskriminacione analize. Osnovni rezultati dobijeni statističkim postupkom diskriminacione analize za obe studije prikazani, su u tabelama od 1 do 5a i 5b.

Klasifikacija u diskriminacionoj analizi izvršena je na osnovu odvojenih matrica kovarijansi za svaku grupu u oba istraživanja, budući da su Box-ovi M statistici sta-tistički značajan i da su matrice kovarijansi između grupa heterogene (tabela 1). Iznos BoxM= .36.98; p<.001 za prvu studiju i BoxM= .95.63; p<.001 za drugu studiju.

Tabela 1. Testiranje homogenosti matrica kovarijansi grupa za obe studije

Boxov M F df1 df2 pStudija 1 36.98 3.65 10 275520.5 .001Studija 2 95.63 9.49 10 705145.1 .001

U tabeli 2 prikazane su svojstvene vrijednosti, procenat ukupne međugrupne vari-janse koji otpada na svojstvenu vrijednost, te kanonička korelacija i ishod provjera njene statističke značajnosti. Dobijeni rezultati upućuje na konstataciju o postoja-nju različitosti u pogledu ispitivanih varijabli ispitanika sa i bez iskustva sa drogama u oba istraživanja. U prvoj studiji dobijena je kanonička korelacija u iznosu r=0.71, a x²(4)= 368.68 je statistički značajan na nivou p< 0.001. U drugoj studiji dobijena je kanonička korelacija u iznosu r=0.64, a x²(4)= 402.18 je statistički značajan na nivou p< 0.001. Dakle, testiranje značajnosti diskriminacione funkcije pokazuje da postoji statistički značajna razlika između podgrupa ispitanika u odnosu na ispiti-vane socijalno-psihološke konstrukte ponašanja u oba istraživanja.

U prvoj studiji, Wilks-ova lambda (0.49), uz iznos kanoničke korelacije (r=0.71) kazuje da nešto više od 50% varijanse između ispitanika sa i bez iskustva sa dro-gama može da se objasni mjerenim socijalno-psihološkim odredicama socijalizacije: naučenom bespomoćnošću, socijalno-psihološkom atmosferom u porodici, komu-nikacijom i odnosom povjerenja između djece i roditelja i doživljajem samoodbače-nosti (tabela 2). U drugoj studiji, dolazimo do sličnih zapažanja. Wilks-ova lambda (0.59), uz iznos kanoničke korelacije (r=0.64) kazuje da oko 41% varijanse između ispitanika bez iskustva sa drogama i sa njim, može da se objasni mjerenim soci-jalno-psihološkim odredicama socijalizacije: naučenom bespomoćnošću, komunika-cijom i odnosom povjerenja između djece i roditelja, doživljajem opšte usamljenosti i smislenosti vlastitog života (tabela 2).

Tabela 2. Kanonička korelacija i ishod testa njene značajnosti za obe studije

Svojst. Vrijed. % var. Koef.

korelacijeWilks’

Lambda x² df p

Studija 1 1.03 100.0 .71 .49 368.68 4 .001Studija 2 .68 100.0 .64 .59 402.18 4 .001

Strukturna matrica prikazana u tabeli 3 za ispitivane varijable u obe istraživačke studije omogućava nam da sagledamo korelacija izvornih varijabli i iz njih izvedene

diskriminativne funkcije. Prema rezultatima prve studije varijabla komunikacije i odnosa povjerenja između djece i roditelja ima najveći doprinos u definisanju dis-kriminantne funkcije (odnosno najviše je sadržana u diskriminativnoj funkciji (r= .81), iza nje slijedi varijabla naučene bespomoćnosti (r= -.69), dok doživljaj samo-odbačenosti ima znatno manji doprinos u definisanju diskriminantne funkcije (r= -.39), kao i socijalno-psihološka porodična atmosfera (r= -.22). Drugačije rečeno, na osnovu varijable komunikacije i odnosa povjerenja između djece i roditelja u odnosu na druge ispitivane varijable socijalno-psiholoških konstrukata socijalizacije naj-bolje možemo izvršiti diferencijaciju mladih bez iskustva sa drogama i sa njim. To svakako ne znači da u pogledu drugih mjerenih socijalno-psiholoških konstrukata ne možemo vršiti diskriminaciju grupa, već samo da koeficijent za generisanje dis-kriminativne funkcije komunikacije i odnosa povjerenja između roditelja i djece, kao i naučene bespomoćnosti imaju izraženije diskriminativne vrijednosti u odnosu na druge dvije mjerene varijable. Stoga je u drugoj studiji odlučeno da se zadrže dvije varijable čija se vrijednost pokazana kao uspješnija pri diskriminaciji grupa (povjerenje i komunikacija između mladih i roditelja i naučena bespomoćnost), da se odaberu nove dvije varijable: doživljaj usmaljenosti i smislenosti vlastitog života, te da se provjere karakteristike nove diskriminativne funkcije i njena prediktivna vrijednost. Dobijeni rezultati dijelom ponovljene, druge studije, takođe prikazani u tabeli 3 potvrđuju relativno stabilan doprinos varijabli naučene bespomoćnosti (r= -.63) i komunikacije i odnosa povjerenja između djece i roditelja (r= .79) u kre-iranoj diskriminativnoj funkciji. Nova varijabla uvedena u drugoj studiji, doživljaj smislenosti i svrsishodnosti vlastitog života, u odnosu na druge varijable pokazuje najveću korelativnu vrijednost sa diskriminantnom funkcijom (r= .81). Najmanja, ali ne i niska je korelativna vrijednost opšte usamljenosti (r= -.55) sa diskriminativ-nom funkcijom.

Tabela 3. Struktura diskriminativnog faktora za obe studije

Izvorne varijableFunkcija

1Funkcija

1

Studija 1 Studija 2Povjerenje i komunikacija mladih i roditelja .81 .79Naučena bespomoćnost -.69 -.63Doživlja samoodbačenosti -.39Atmosfera u porodici -.22Opšta usamljenost -.55Smislenost i svrsishodnost života .81

Nizovi aritmetičkih sredina na skupu kvantitativnih varijabli, prikazani u tabeli 4. za obe istraživačke studije, pokazuju veće vrijednosti (pozitivniji) za mlade bez iskustva sa drogama, što kazuje da su njihove vrijednosti u pogledu ispitivanih soci-jalno-psiholoških konstrukata socijalizacije povoljniji. Na posljetku, pored dobi-jenih vrijednosti koeficijenata kanoničke korelacije u oba istraživanja, rezultati o uspješnosti klasifikacije na osnovu mjerenih socijalno-psiholoških konstrukata


Zbornik radova

216 217


upućuju da je diskriminaciju između grupa: mladih sa i bez iskustva sa drogama moguće izvršiti na osnovu definisanih apekata socijalizacije sa tačnošću od 89.1%. (89.1% grupe mladih koji nemaju iskustva sa drogama je klasifikovano sa tačnošću, a 89.3% grupe mladih koji imaju iskustva sa drogama) u prvoj istraživačkoj studiji, te sa 82.9% tačnosti u drugoj istraživačkoj studiji (85.7% grupe mladih koji nemaju iskustva sa drogama je klasifikovano sa tačnošću, a 75.2% grupe mladih koji imaju iskustva sa drogama. Dakle, na osnovu skupa mjerenih kvantitativnih varijabli line-arno kombinovanih u diskriminantnu funkciju u ove dvije studije moguće je izvršiti tačnu predikciju iskustva mladih sa drogama u 82.9% do 89.1% slučajeva (tabela 5a, 5b).

Tabela 4. Centroidi grupa na diskriminativnoj funkciji za obe studije

Iskustvo sa drogama (grupa)Funkcija Funkcija Studija 1 Studija 2

Mladi koji nemaju iskustva sa drogama .59 .49Mladi koji imaju iskustva sa drogama -1.76 -1.37

Tabela 5a. Rezultati uspješnosti klasifikacije na osnovu ispitivane diskriminativne funkcije za studiju 1

Iskustvo sa drogama

Predviđanje pripadnosti grupiUkupno

Bez iskustva Sa iskustvomBez iskustva f 350 43 393Sa iskustvom f 14 117 131Bez iskustva % 89.1 10.9 100.0Sa iskustvom % 10.7 89.3 100.0

89.1% korektno klasifikovanih mladih na osnovu ispitivanih varijabli s obzirom na iskustva sa drogama

Tabela 5b. Rezultati uspješnosti klasifikacije na osnovu ispitivane diskriminativne funkcije za studiju 2

Iskustvo sa drogama

Predviđanje pripadnosti grupiUkupno

Bez iskustva Sa iskustvomBez iskustva f 491 82 573Sa iskustvom f 51 155 206Bez iskustva % 85.7 14.3 100.0Sa iskustvom % 24.8 75.2 100.0

82.9% korektno klasifikovanih mladih na osnovu ispitivanih varijabli s obzirom na iskustva sa drogama

Generalno rečeno, dobijeni koeficijenti kanoničke korelacije i procenat uspješnosti pri klasifikaciji podgrupa mladih s obzirom na iskustva sa drogama, na osnovu mje-renih socijalno-psiholoških konstrukata, upućuje na konstataciju da se radi o kva-litetnoj diskriminativnoj funkciji u pogledu koje postoje razlike među definisanim podgrupama, te da je moguće vršiti prilično uspješnu predikciju pripadnosti mladih definisanim grupama u oba slučaja. Dobijeni nalazi potvrđuju tačnost naše pretpo-stavke o postojanju razlika u pogledu socijalno-psiholoških konstrukata ponašanja između mladih koji imaju i mladih koji nemaju iskustva sa drogama.

DiskusijaOvaj rad odnosi se na prikaz rezultata dvije empirijske studije sa istim ciljem - razu-mjevanjem pojave zavisnosti od droga u okvirima procesa socijalizacije. U istraživa-nja smo krenuli sa postavkom da nepovoljni uslovi socijalizacije u kojima egzistiraju nekontrolabilni životni događaji mogu da generišu socijalno-psihološke konstrukte koji su nepovoljni za razvoj same ličnosti, te kao takvi mogu biti faktor za ulazak mladih, kognitivno nezrelih ličnosti, u svijet droga. Socijalno-psihološke konstrukte ponašanja shvatili smo kao oblikovane modele ponašanja nastale putem socijalnog učenja u datim okvirima socijalizacijskih procesa. U prvoj studiji ispitali smo slje-deće konstrukte: naučenu bespomoćnost, komunikaciju i odnos povjerenja na rela-ciji roditelji-mladi, stavove samoodbacivanja i atmosferu u porodici. U drugoj studiji smo se odlučili ponovno ispitati konstrukte koji su u prvoj studiji pokazali bolju dis-kriminativnu vrijednost (naučenu bespomoćnost, komunikaicju i odnos povjerenja na relaciji roditelji-mladi), te ispitivanim varijablama dodati i konstrukte doživljaja smislenosti vlastitog života i doživljaja opšte usamljenosti. Na osnovu već pome-nutih socijalno-psiholoških teorija i empirijskih nalaza, u istraživanjima smo pošli od pretpostavke da u pogledu ispitivanih konstrukata postoje razlike s obzirom na iskustvo mladih sa drogama. Šire kazano, mladi koji imaju iskustva sa drogama, odn. mladi koji su zavisnici od heroina će u odnosu na mlade koji nemaju iskustva sa drogama imati izraženiji doživljaj naučene bespomoćnosti, samoodbačenosti, lošiju komunikaciju i uspostavljen odnos povjerenju sa svojim roditeljima. Pored toga mladi zavisnici će iskazati o lošijoj socijalno-psihološkoj atmosferi u njihovim porodicama, te će imati izraženiji doživljaj usamljenosti i manje izražen doživljaj smislenosti vlastitog života. Dobijeni rezultati obe istraživačke studije, opravdali su našu pretpostavku. I ranije studije rađene s ciljem rasvjetljavanja odnosa procesa socijalizacije i korištenja droga idu u prilog našoj pretpostavci (Kaplan, 1988, 1995, Lovrić, 2006, 2007, Radetić Lovrić, 2011).

U obe istraživačke studije namjera nam je bila da sagledamo zajedničko dejstvo više konstrukata, vjerujući da ćemo na taj način prikazati kompleksnost dejstva razli-čitih aspekata samog procesa socijalizacije i međudjelovanje njegovih konstrukata Dobijeni rezultati prve, kao i druge istraživačke studije pokazuju da je na osnovu ispitivanih socijalno-psiholoških konstrukata moguće izvršiti diskriminaciju mla-dih s obzirom na njihovo iskustvo sa drogama sa procentom uspješnosti od 82.9%


Zbornik radova

218 219


do 89.1%. Procenat objašnjenje varijanse na osnovu ispitivanih konstrukata se kreće između 41% i 50%, dok su dobijeni koeficijenti kanoničke korelacije statistički značajni (ra= .71; p< 0.001; rb= .64; p< 0.001). Najveći doprinos prvoj provjerava-noj diskriminativnoj funkciji daju varijable naučene bespomoćnosti i povjerenja na relaciji roditelj-dijete (manje atmosfera u porodici i doživljaj smaoodbačenosti), dok u drugoj funkciji iste varijable pokazuju stabilnost dobijenih rezultata uz značaj-nije uplitanje doživljaja smislenosti vlastitog života, a manje opšte usamljenosti. Zapravo doživljaj smislenosti života se u drugoj studiji pokazao kao konstrukt sa najvišom korelacijom u odnosu na diskriminativnu funkciju.

Dobijeni rezultati našeg istraživanja su još jedna potvrda značaja zdrave, toplinom prožete porodične interakcije. Obosmjeran odnos komunikacije i povjerenja između djece i roditelja, kao i dobra porodična atmosfera mogu biti shvaćeni kao protek-tivni faktor u prevenciji zavisnosti od droga. Empirijsku potvrdu naših nalaza pro-nalazimo u istraživanju o socijalno neprihvatljivim ponašanjima mladih u Republici Srpskoj, koje otkriva da mladi koji imaju viši skor na skali društveno neprihvatljivog ponašanja imaju značajno niži stepen odnosa povjerenja i komunikacije sa svojim roditeljima (Lovrić, 2006). U kasnijim istraživanjima Lovrićeva (2007) dolazi do slič-nog zaključka da njegovanje srdačnih, toplih interaktivnih odnosa u porodici, kao i izgradnja odnosa povjerenja između djece i roditelja predstavljaju povoljne uslove socijalizacije koji mogu smanjiti rizik od ulaska u svijet droga. Slično, istraživanja Milosavljevića (1999) upućuju na to da je izraženiji indeks svakodnevne okupljeno-sti porodice urbane sredine povezan sa boljom socijalno-psihološkom atmosferom u porodici, te da kvalitet i kvantitet porodične interakcije utiče na razvoj socijalno prihvatljivih ponašanja adolescenata. Nedostatak roditeljske topline i bliskih inte-raktivnih veza predstavlja slabe socijalne veze, odn. gubitak prihvatljive socijalne kontrole koju roditelj treba da ima nad djetetom. Prema shvatanjima Gottfredsona i Hirshia (1990, 2001) gubitak ili slabljenje socijalne kontrole, može voditi ka druš-tveno neprihvatljivim ponašanjima, što nas još jednom približava shvatanjima važ-nosti bliskih socijalno-psiholoških i afektivnih veza između roditelja i djece.

U okvirima nepovoljnih uslova socijalizacije, ispunjenih averzivnim stimulusima i nekontrolabilnim događajima, kao što su npr. loša ili nedovoljna komunikacija između djece i roditelja, porodična atmosfera u kojoj nedostaje topline, prihvaćeno-sti, srdačnosti, prisustvo socijalnopatoloških pojava u porodici i drugog, pojedinac postaje naučeno bespomoćan, počivajući da utemeljuje shvatanja o tome da drugi rješavaju njegove probleme, da gubi na upornosti i sopstvenoj istrajnosti, da se plaši životnih situacija i njihovih ishoda, te da sumnja u sebe. Dakle, u okvirima datih uslova socijalizacije pojedinac postaje naučeno bespomoćan. Rezultati našeg istraži-vanja u oba slučaju pokazuju da je naučena bespomoćnost relevantan ispitivan kon-strukt koji značajno doprinosi distinkciji mladih s obzirom na iskustvo sa drogama. Drugačije rečeno, prema dobijenim rezultatima, kao i prema teorijskim naznakama o naučenoj bespomoćnosti kao ishodu procesa socijalizacije, ulazak mladih u svijet droga može biti posljedica sticanja naučene bespomoćnosti. Stoga vjerujemo da for-miranje fenomena naučene bespomoćnosti usljed nepovoljnih životnih okolnosti

može voditi redukciji motivacije za iznalaženjem rješenja nepovoljne situacije i nemogućnosti uočavanja postojanja rješenja, što može biti i relevantno objašnjenje za pronađen značajan doprinost ove varijable distinkciji naših poduzoraka.

Doživljaj samoodbacivanja ispitivan u prvom i opšta usamljenost u drugom istra-živanju, imaju iako manji, ne može se reći i neznatan doprinos u kreiranim diskri-minativnim funkcijama. Stoga ostajemo pri stanovištu da i ovi fenomeni mogu biti značajni ekplanansi pojavi zavisnosti od droga, naročito ako se uzme u obzir postojanje interkorelacija ispitivanih varijabli potvrđenih u ranijim istraživanjima (Lovrić, 2007, Radetić Lovrić, 2011). Kaplan formiranje stavova samoodbacivanja smatra posljedicom iskustva odbačenosti u socijalnim kontaktima pojedinca, usljed čega se u cilju postizanja lične samooefikasnosti pojedinac priklanja socijalnim gru-pama koje odlikuje odsustvo motivacije za konformiranjem i redukcija socijalne kontrole. Iz jednog istraživanja Kaplana (1995) se zaključuje da devijantna pona-šanja, kao i zavisnosti od droga mogu biti rezultat iskustva odbačenosti od drugih i samopercepcije o neposjedovanju cjenjenih socijalnih atributa. Do sličnih nalaza dolaze i naša istraživanja o motivima uzimanja droga, u kojima mladi ističu potrebu za prihvatanjem od strane drugih kao jedan od dominantnih razloga posezanja za drogama (Lovrić, 2007). Samoodbacivanje može biti i posljedica usamljenosti. U istraživanjima se pronalazi veza između smaopoštovanja i usamljenosti (Lacković-Grgin i sar., 1998), te negativna korelacija između usamljenosti i zadovoljstva živo-tom. Upravo je u našem istraživanju doživljaj smislenosti i svrsishodnosti vlastitog života najviše sadržana varijabla diskriminativne funkcije. Doživljaj egzistencijalne praznine vezuje se za nepovoljne uslove socijalizacije i može biti razlog posezanja za drogama, prema shvatanju Frankla (1981). Prema Lacković-Grgin (2004) prona-laženje smisla u zadovoljenju potreba čini život pojedinca kvalitetnijim i svsishovi-tijim, te doprinosi opštem životnom zadovoljstvu i subjektivnom blagostanju poje-dinca. Svakako će zadovoljstvo životom i socijalizacijskim okolnostima biti izvor lakše mogućnosti pronalaska životnog smisla, te boljeg snalaženja u nepovoljnim životnim okolnostima. Otuda, dobijeni podaci našeg istraživanja o razlikama u ispi-tivanim socijalno-psihološkim konstruktima i njihovoj izraženosti, u nepovoljnom smislu, daju prostor za potvrdu pretpostavke o uticaju nepovoljnih uslova socijali-zacije na pojavu zavisnosti o drogama. Matrica strukture dobijene diskriminativne funkcije, u oba naša istraživanja, upućuje na konstataciju da postoji veza između iskustva mladih sa drogama i socijalno-psiholoških konstrukata socijalizacije kao što su naučena bespomoćnost, atmosfera u porodici, komunikcija i povjerenje između djece i roditelja, doživljaja samoodbacivanja, smislenosti života i usamljenosti.

ZaključakNepovoljni životne okolnosti mogu umanjiti djelovanje zaštitnih faktora kao što su roditeljska ljubav, socijalna podrška i podsticajna sredina, te generisati nepo-voljne socijalno-psihološke konstrukte, kao što su na primjer nepostojanje povje-renja, doživlja bespomoćnosti i gubitak smislenosti vlastitog života, pronađene u


Zbornik radova

220 221


značajno većoj mjeri kod mladih koji imaju iskustva sa drogama u našim studijama. Mišljenja smo da dobijeni nalazi doprinose razumjevanju pojave zavisnosti od droga, ali ujedno predočavaju kompleksnost efekata socijalizacije na psihički život, te otvaraju brojna pitanja o drugim aspektima procesa socijalizacije kojima bi tre-balo posvetiti pažnju u budućim istraživanjima.

Literatura

Agnew, R. (1992). Foundations for a general strain theory of crime and delinquency. Criminol ogy, 30, 47-87.

Agnew, R. (2001). Building on the foundation of general strain theory: Specifying the types of strain most likely to lead to crime and delinquency. Journal of Research in Crime and Delin quency, 38, 319-361.

Bodler, Š. (1957). Odabrana proza. Beograd: Prosveta.

Debats, D. L. H. M. (1996). Meaning in life: Psychometric, clinical and phenomenolo-gical aspects. Preuzeto 10.12. 2007 sa: http://docserver.ub.rug.nl/eldoc/dis/ppsw/inhoud.html

Flannery, D. J., Williams, L. L., Vazsonyi, A. T. (1999). Who are they with and what are they doing? Delinquent behavior, substance use, and early adolescents’after-school time. Ameri can Journal of Orthopsychiatry, 69, 247-253.

Forgatch, M.S., Stoolmiller, M. (1994). Emotions as contexts for adolescent delinqu-ency. Journal of Research on Adolescence, 4, 601-614.

Frankl, V. E. (1981). Nečujan vapaj za smislom. Zagreb: Naprijed

Fulgosi, A. (1983). Psihologija ličnosti: Teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga.

Gottfredson, M.R., Hirschi, T. (1990). A general theory of crime. Stanford, CA: Stanford University Press.

Hirschi, T. (1969). Causes of delinquency. Berkeley: University of California Press.

Hirschi, T., Gottfredson, M. R. (2001). Self-control theory. In R. Paternoster & R. Bachman (Eds.), Explaining criminals and crime (pp. 81-96). Los Angeles: Roxbury.

Kaplan, H. B. (1988). Self-esteem and self-derogation theory of drug abuse. In: D.J. Lettieri, M. Sayers and H.W. Pearson, Eds., Theories on Drug Abuse: Selected Contemporary Perspectives. NIDA Research Monograph No. 30, 128-131.

Kaplan, H. B. (1995). Drugs, crime and other deviant adaptations: Longitudinal studies. New York: Plenum.

Kecmanović, D., Loga, S., Ćerić, I., Marković, A. (1980). Psihijatrija. Beograd/Zagreb: Medicinska knjiga.

Kerr, M., Stattin, H.(2000). What parents know, how they know it, and several form-sofadolescent adjustment: Further support for a reinterpretation of monitoring. Developmental Psychology, 36, 366-380.

Lacković-Grgin, K. (2000). Stres u djece i adolescenata: izvori, posrednici i učinci. Jastrebarsko: Naklada Slap.


Zbornik radova

222 223


Lacković-Grgin, K. (2008). Usamljenost: fenomenologija, teorije i istraživanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Lovrić, S. (2006). Mladi, socijalna kontrola i stranputice. Laktaši: Grafomark.

Lovrić, S. (2007). Droga i socijalizacija mladih. Laktaši: Grafomark.

Milosavljević, B. (2002). Porodica i mladi – socijalno-psihološka istraživanja. Banja Luka: Filozofski fakultet.

Milosavljević, B. (2004). Socijalna patologija i društvo. Banja Luka: Univerzitet u Banjoj Luci - Filozofski fakultet.

Milosavljević, B. (2005). Socijalna psihologija I -Uvod u socijalnu psihologiju. Banja Luka: Univerzitet u Banjoj Luci - Filozofski fakultet.

Milosavljević, B. (2007). Praktikum: Etiologija socijalne patologije. Banja Luka: Filozofski fakultet.

Mott, J.A., Crowe, P.A., Richardson, J., Flay, B. (1999). After-school supervision and adoles cent cigarette smoking: Contributions of the setting and intensity of after-school self-care. Journal of Behavioral Medicine, 22, 35-58.

Ray, O., Ksir, C. (1996). Drugs, Society and Human Behaviou, seventh edition. Boston, Massachusetts: WCB McGraw-Hill.

Radetić Lovrić, S. (2011). Zavisnost od droga mladih: socijalno-psihološki pristup i istraživanja. Laktaši: Grafomark.

Rokach, A., Orzeck, T. (2003). Coping with loneliness and drug use in young adults. Social Indicator Research, 61, 259-283.

Russell, D., Peplau, L. A. & Cutrona, C. E. (1980). The revised UCLA loneliness scale: concurrent and discriminant validity evidence. Journal of Personality and Social Psychology (39), 472-80.

Seligman, M.E.P. (1975). Helplessness: On Depression, Development and Death. San Francisco: W.H. Freeman and Company.

Stoolmiller, M., Blechman, E.A. (2005). Substance Use is a Robust Predictor of Adolescent Recidivism. Criminal Justice and Behavior, 32, 302-330.

Tadić, N. (1992). Psihopatologija djetinjstva i mladosti. Beograd: Naučna knjiga.

Vazsonyi, A.T., Belliston, L.M. (2007). A Cross-Cultural and Cross-National Test of Self-Control Theory. Criminal Justice and Behavior, Vol. 34, No. 4, 505-530.

Vulić-Prtorić, A. (2006). Skala smisla života. U V. Ćubela-Adorić & Z. Penezić & A. Proroković & I. Tucak (Eds.), Zbirka psihologijskih skala i upitnika: Svezak 3 (pp. 49-54). Zadar: Filozofski fakultet.

THE ROLE OF SOCIO-PSYCHOLOGICAL CONSTRUCTS IN EXPLANATION OF DRUG

ADDICTION PHENOMENA

Sanja Radetić Lovrić12

Department of Psychology Faculty of Philosophy

University of Banja Luka

AbstractUntil recently, the problem of drug addiction was considered a medical condition of the individual. Social and psychological factors as possible causes and explanati-ons of drugs addiction phenomenon were unjustly marginalized and considered as the consequences of drugs abuse. The aim of this study is to evaluate the relevancy of different socio-psychological constructs in explanation of drug addiction phe-nomena. Social-psychological constructs in this study implied shaped pattern of behavior resulting from social learning in the given framework of socialization pro-cesses, and were related to: self-rejection experience, learned helplessness, commu-nication between young parents, and atmosphere in family, loneliness and meaning of life experience. Two studies were conducted on appropriate samples of young people who have no previous experience with drugs (N1 = 393; N2 = 699) and young drug addicts (N1 = 131; N2 = 232). Used scales for testing the above socio-psycholo-gical constructs have satisfactory psychometric characteristics, reliability of .83 to .95. Application of descriptive aspect of discriminant analysis shows that the exa-mined social-psychological constructs, taken together, can be important predictors of youth experiences with drugs. Obtained coefficients of canonical correlation, significant at p <.001, shows that between 43% and 50% of the variance result can be explained by the tested variables. Results are pointing to the conclusion that the conditions of socialization generate social and psychological phenomena, consequ-ently to which individual-young, cognitively immature person, can reach for drugs as a way to adapt to life’s negative circumstances. Theoretical framework of research results has been found in a wide range of social-psychological theories.

Keywords: social-psychological constructs, socialization, drug addiction.



Zbornik radova

224 225


PRIMJENA METAKOGNITIVNE TERAPIJE U TRETMANU GENERALIZIRANOG ANKSIOZNOG POREMEĆAJA

Diana Riđić1 Udruženje za psihološku procjenu, pomoć i savjetovanje Domino, Sarajevo

Džejna Ćapin Zavod za zdravstvenu zaštitu radnika MUP-a Kantona Sarajevo

SažetakMetakognitivna terapija je usmjerena na odnos pojedinca prema vlastitim mislima i procesima mišljenja. Prema metakognitivnom teorijskom pristupu, emocionalni poremećaj nastaje zbog toga što pogrešna vjerovanja o procesu mišljenja uzrokuju određeni obrazac odgovora na lično iskustvo koji održava emocije i osnažuje nega-tivne ideje.

Cilj ovog rada je pružiti prikaz metakognitivnog modela generaliziranog anksio-znog poremećaja, strukturu tretmana prema principima metakognitivne terapije i pregled osnovnih metakognitivnih tehnika u tretmanu generaliziranog anksioznog poremećaja.

Ključna kognitivna karakteristika generaliziranog anksioznog poremećaja je briga.Postoje pozitivna vjerovanja o efikasnosti brige u prevenciji opasnosti, vjerovanja o nekontrolabilnosti briga kao i vjerovanja da brige mogu dovesti do fizičke, psiho-loške i socijalne katastrofe. Aktivacijom navedenih vjerovanja na metakognitivnom nivou osoba se kontinuirano angažira u procesu brige što uzrokuje specifične odgo-vore na ponašajnom, kognitivnom i emocionalnom nivou.

Tretman se fokusira na ispitivanje učinkovitijih odgovora na misli na način da paci-jent otkriva da brige nisu nekontrolabilne. U prvoj fazi tretmana se radi na razu-mijevaju problema u saradnji sa pacijentom, primjenom metakognitivnog modela poremećaja. U drugoj fazi tretmana se primjenjuju metakognitivne tehnike u cilju

1 e-mail adresa:[email protected]


Zbornik radova

226 227


modifikacije iskrivljenih vjerovanja o o procesu briga. Zadnja faza tretmana je usmjerena na usvajanje novog plana procesiranja i prevenciju povrata simptoma.

Osnovne metakognitivne tehnike koje se primjenjuju u tretmanu generaliziranog anksioznog poremećaja su: tehnika odgađanja procesa briga i „tehnika opservacije misli i emocija na distanciran i neprosuđujući način“ (eng. detached mindfulness). Primjenom navedenih tehnika klijent usvaja novi način procesiranja, a standardne metode kognitivno-bihevioralne terapije: sokratovski dijalog i bihevioralni eksperi-ment se primjenjuju u svrhu modifikacije pozitivnih i negativnih metakognitivnih vjerovanja.

Rezultati različitih istraživanja o stopi oporavka i efektima nakon tretmana genera-liziranog anksioznog poremećaja govore o prednosti metakognitivnog modela tre-tmana GAP-a nad klasičnim kognitivno bihevioralnim modelom.

Ključne riječi: metakognitivna terapija, tehnika odgađanja procesa briga, tehnika opservacije misli i emocija na distanciran i neprosuđujući način, generalizirani ank-siozni poremećaj

UvodMetakognitivna terapija je usmjerena na odnos pojedinca prema vlastitim mislima i procesima mišljenja. Prema metakognitivnom teorijskom pristupu, emocionalni poremećaj nastaje zbog toga što metakognicije uzrokuju određeni obrazac odgovora na lično iskustvo koji održava emocije i osnažuje negativne ideje. Ovaj specifičan obrazac se sastoji od ponavljajućeg stila mišljenja u obliku brige ili ruminacije kao i neefikasnih strategija suočavanja kao što je npr. strategija kontrole misli i usmjera-vanja pažnje na znakove opasnosti. Povezan je sa aktivacijom pogrešnih vjerovanja o procesu mišljenja (Wells, 2009).

Postoje dvije vrste metakognitivnih vjerovanja koje pronalazimo kod osoba sa psihološkim poremećajima: pozitivna i negativna metakognitivna vjerovanja: (1) Pozitivna metakognitivna vjerovanja se odnose na korisnu komponentu briga, ruminacija kao i korisnu funkciju strategije kontrole misli i dr. sličnih strategija. (2) Negativna metakognitivna vjerovanja se odnose na nekontrolabilnost misli i ideja i s druge strane na negativne posljedice tih istih misli. Standardni kognitivni model ABC se sastoji iz tri osnovna elementa: A-aktivirajući događaj, B-sistem uvjerenja osobe i C-emocionalne i bihevioralne posljedice za osobu (slika 1.). Metakognitivna teorija u centar modela postavlja metakognitivna vjerovanja, a aktivirajući događaj zamjenjuje iskustvom negativnih misli pri čemu nastaje model AMC (slika 2.). Ono što determinira emocije i ponašanje nije „što“ osoba misli već „kako“ misli. Opće negativne procjene ili sistem vjerovanja osobe su pod uticajem metakognitivnih procesa. Dakle, metakognicije su od krucijalne važnosti za razumijevanje načina na koji kognicije generiraju svjesna iskustva koja imamo o sebi i svijetu oko nas (Wells, 2009).

Aktivirajući Vjerovanja Posljedice: događaj emocionalne i

bihejvioralne

Slika 1. A – B – C model (Welss, 1997)

Aktivirajući događaj Metakognicije i Posljedice: (unutarnji) CAS emocionalne

Slika 2 A – M – C model (Welss, 1997)

Cilj ovog rada je pružiti prikaz metakognitivnog modela generaliziranog anksio-znog poremećaja, strukturu tretmana prema principima metakognitivne terapije i pregled osnovnih metakognitivnih tehnika u tretmanu generaliziranog anksioznog poremećaja.


Zbornik radova

228 229


Metakognitivni model generaliziranog anksioznog poremećajaKljučna kognitivna karakteristika generaliziranog anksioznog poremećaja (GAP) je briga. Definisana je kao lanac negativnih misli koji je predominantno verbalni i usmjeren na rješavanje problema (Borkovec i sar, 1983).

U odnosu na opsesivne intruzije brige su u ravnoteži sa ciljevima ega i idealnom slikom o sebi (eng.ego-syntonic), realističnije su i više voljnog karaktera. Opsesivne intruzije mogu sadržavati osjećaj potrebe i impulse koji nisu karakteristični za brige. U odnosu na depresivne ruminacije brige su sadržajno više usmjerene na budućnost i gotovo uvijek uključuju teme opasnosti, dok se ruminacije više odnose na gubi-tak, greške i vlastitu neadekvatnost. Proces brige možemo posmatrati kao mehani-zam suočavanja, ali proces sam po sebi može postati fokus brige. Tako je „briga oko brige“ ključni koncept u metakognitivnom pristupu tretmanu GAP (Wells,1995).

Model GAP (Wells, 2009) uključuje nekoliko važnih međusobno povezanih kompo-nenti: aktivirajući unutrašnji događaj, pozitivna metakognitivna vjerovanja,briga tip 1, negativna metakognitivna vjerovanja, briga tip 2, bihevioralni odgovori, stra-tegije kontrole misli i emocionalne posljedice (slika 3.).

Proces brige može biti pokrenut inicijalnom intruzivnom misli, obično u formi pita-nja: „Šta ako?“ ili u obliku negativne slike. Briga kao način suočavanja je povezana sa postojanjem pozitivnih meta vjerovanja o efikasnosti brige u prevenciji opasnosti. Pozitivna metakognitivna vjerovanja karakteristična za GAP su:

• Brigamipomažedasesuočim.

• Akobrinembićuboljepripremljen.

• Brigamedržipodkontrolom.

• Akobrinemmogupredvidjetiiizbjećiprobleme.

Brige označene kao tip 1 se odnose na brige oko vanjskih događaja i zdravlja. Brige kao način suočavanja vode ka aktivaciji negativnih meta vjerovanja. Aktivacija negativnih meta vjerovanja o nekontrolabilnosti briga kao i vjerovanja da brige mogu dovesti do fizičke, psihološke i socijalne katastrofe je najvažnija u nastaku GAP. Tipična negativna metakognitivna vjerovanja o nekontrolabilnosti su:

• Nemamkontrolunadbrigama

• Mojebrigemenekontrolišu

• Gubimkontrolunadmislima

• Mojebrigesunekontrolabilne

Slika 3 Metakognitivni model GAP (Welss, 1997)

Primjeri negativnih metakognitivnih vjerovanja o katastrofičnim posljedicama briga su:

• Gubimrazumbrinućise

• Brigesuštetnezamojezdravlje

• Mogupoludjetiodbriga

• Doživjećunervnislomzatoštobrinem

Meta brige ili brige označene kao tip 2 su povezane sa negativnim meta vjerova-njima. Primjeri takvih briga su: „Gubim kontrolu“, „Ludim“, „Razboliću se“. Brige tipa 2 vode ka bihevioralnim odgovorima i strategijama kontrole misli koje opet podržavaju problem.


Zbornik radova

230 231


U repertoaru bihevioralnih odgovora nalaze se sigurnosna ponašanja, izbjegava-nja (često suptilna), traženje informacija (pretraživanje internetom), distrakcije, upotreba alkohola itd. Ova ponašanja održavaju negativne procjene i vjerovanja, jer onemogućavaju proces samokontrole putem kontrole vanjskih faktora (Wells, 2005).

Drugi proces u modelu se odnosi na to da klijent koristi strategije kontrole misli. Potiskivanje podrazumijeva pokušaj da ne mislim o onome što može pokrenuti proces brige kao i doživljaj neuspjeha da se osoba ne angažuje u procesu brige. Potiskivanje nije učinkovito i neuspjeh može osnažiti negativna vjerovanja o gubitku kontrole (Wells, 2009).

Tretman se fokusira na ispitivanje učinkovitijih odgovora na misli na način da kli-jent otkriva da brige nisu nekontrolabilne. U prvoj etapi tretmana se radi na razumi-jevanju problema pacijenta prema metakognitivnom modelu. Za to je potrebna ana-liza posljednje epizode briga putem koje se istražuju faktori koji održavaju problem i ispituju učinkovitiji načini ovladavanja anksioznošću. Druga etapa je usmjerena ka metakognitivnoj modifikaciji vjerovanja o nekontrolabilnosti i katastrofičnim posljedicama briga. Primjenom metakognitivnih metoda i tehnika se preispituju i modificiraju i pozitivna vjerovanja o korisnosti briga. Zadnja faza tretmana podra-zumijeva usvajanje novog plana procesiranja i prevenciju povrata simptoma (Wells, 2009).

Osnovne metakognitivne tehnike u tretmanu generaliziranog anksioznog poremećajaCjelokupni tretman se sastoji od osam do dvanaest terapijskih seansi vođenih od strane terapeuta koji ima iskustva sa primjenom metakognitivne terapije. Faze tre-tmana (Wells i King, 2006) se mogu podijeliti na slijedeće korake:

1. Procjena i konceptualizacija slučaja

2. Socijalizacija na tretman

3. Rad na modifikaciji negativniih vjerovanjima o nekontrolabilnosti

4. Rad na modifikaciji vjerovanjima o opasnosti

5. Rad na modifikaciji pozitivnih metakognitivnih vjerovanjima

6. Prevencija povrata simptoma

Tretman počinje terapeutovom primjenom psihometrijskog instrumenta “Generalizirani anksiozni poremećaj Skala-Revidirana” (GADS-R) kojim se ispituje prisustvo pozitivnih i negativnih metakognitivnih vjerovanja i ponašanja klijenta

koja su u funkciji izbjegavanja brige i opasnosti. Druge psihometrijske mjere pro-cjene su skorovi Backove skale anksioznosti (BAI) i Backove skale depresivnosti (BDI) prije svake terapijske seanse. Nakon procjene i formiranja konceptualizacije slu-čaja započinje se sa procesom socijalizacije na tretman (Wells i King, 2006).

Proces socijalizacije klijenta na tretman počinje terapeutovim sistematičnim praće-njem komponenti konceptualizacije slučaja i preciznijim objašnjavanjem modela. Obično se koriste tri metode socijalizacije: (1) Dijeljenje idiosinkroničke formulacije slučaja u verbalnoj i dijagramskoj formi sa klijentom s ciljem izazivanja povratne informacije o formulaciji slučaja i prirodi problema. (2) Korištenje socijalizacijskih pitanja usmjerenih na dokazivanje uloge vjerovanja o brizi u cilju osvjetljavanja problematike održavanja procesa brige (3) Socijalizacijski eksperimenti namijenjeni za ilustraciju komponenti metakognitivnog modela (Wells i King, 2006). Proces socijalizacije za tretman se treba sumirati na način da se klijenta pita šta je nau-čio o uzrocima briga, te da mu se da kratak opis osnova metakognitivne terapije. Ovaj proces bi trebao rezultirati promjenom klijentove metakognitivne perspektive (razine) gledanja na problem. U ovoj fazi tretmana klijent bi trebao razumjeti da je vjerovanje o brizi nekorisna strategija za reguliranje misli.

Sljedeći korak u tretmanu jeste učenje „tehnike opservacije misli i emocija na distan-ciran i neprosuđujući način“ (eng. detached mindfulness-DM). Ova tehnika se koristi na identificiranom okidaču brige. Može se shvatiti kao sredstvo za razdvajanje intruzija od kontroliranja naknadne obrade, tako da klijent primjenom ove tehnike razvija veću metakognitivnu fleksibilnost. Cilj primjene ove tehnike povećanje svje-snosti klijenta o nedostacima briga. Klijent se uči da na brige odgovori na slijedeći način: „Kada brinete važno je da prvo primite k znanju prisustvo misli, onda pod-sjetite sebe da je to dio procesa i da ne pomaže angažovati se u tome. Ovu tehniku je moguće predstaviti koristeći metaforu oblaka, balona i sl. Nadalje, ova tehnika se može koristiti kasnije kao dio bihevioralnog eksperimenta za testiranje nega-tivnih metakognitivnih vjerovanja o nekontrolabilnosti brige. Nakon primjene ove tehnike sljedeći korak jeste primjena tehnike odgađanja procesa briga. U ovoj fazi je značajno napraviti jasnu razliku između potiskivanja misli (što nije cilj) i odgađanja briga. Tehnika se sastoji od određivanja dnevnog vremena za brigu koje bi trebalo biti ograničeno na 10 minuta i ne bi trebalo biti pred spavanje. Vrijeme za brigu nije obavezno.Ova tehnika se također može koristiti i za ispitivanje nekontrolabilnosti briga (Wells, 2009).

Rad na negativnim vjerovanjima o nekontrolabilnosti započinje izazivanjima vjerova-nja o nekontrolabilnosti koje se postiže upotrebom sokratovskog dijaloga. Rasprava o našim modulirajućim utjecajima na brige se koristi za pružanje dokaza klijentu da se briga može kontrolirati. To se može postići i upotrebom verbalnog metoda odnosno postavljanjem pitanja sljedećeg tipa: „Šta će se dogoditi ako se vi brinete i telefon zazvoni i vi odgovarate na telefon? Dalje izazivanje vjerovanja o nekontrolabilnosti brige se postiže pregledom protudokaza. Potrebno je klijentu postaviti pitanja o tome što se događa kada su brige prekinute zbog prioriteta u okolini. Cilj pomenute metode jeste pokazati da briga ovisi o zahtjevima koje pred nas postavlja okolina.


Zbornik radova

232 233


Ova tehnika se koristi i za istraživanje i slabljenje vjerovanja o nekontrolabilnosti brige. U svrhu pružanja nedvosmislenog dokaza da briga ne može postati nekon-trolirana može se iskoristiti tzv. Eksperiment gubitaka-kontrole. Ovaj eksperiment je najbolje uvesti tijekom seanse. Od klijenta se traži da misli o skorašnjoj brizi najintenzivnije što može, te da se nakon toga testira mogućnost gubitka kontrole. Potrebno je preporučiti klijentu da ovaj eksperiment prakticira za zadaću za vrijeme odgađanja briga, a onda i kada se pojavi pokretač briga. Neki klijenti ovaj eksperi-ment smatraju “umjetnim” iskustvom. Ova reakcija je prirodna, jer je situacija u kojoj se nalazi klijent u eksperimentu neprirodna U cilju postizanja punog efekta potrebno je insistirati za sprovođenje ovog eksperimenta u realnim situacijama (Wells i King, 2006).

Nakon što su vjerovanja o nekontrolabilnosti brige izazvana i raspravljena kreće se na rad na modifikaciji vjerovanja o opasnosti, odnosno na izazivanje metakognicija o opasnosti. Kako bi se oslabile ili modificirale metakognicije povezane sa opašnošću koriste se verbalni metod i bihevioralni eksperimenti. Bihevioralni eksperimenti tre-baju konsolidirati ono što je naučeno i testirati određena predviđanja. Sam verbalni metod nije dovoljan za potpunu promjenu vjerovanja. Bihevioralni eksperimenti bi trebali biti sprovođeni tijekom cijelog tretmana (Wells i King, 2006).

Pozitivna vjerovanja postaju fokus poslije rada na negativnim vjerovanjima o nekontrolabilnosti i opasnosti briga. Rad na modifikaciji pozitivnih vjerovanja se sma-tra važnim dijelom tretmana jer se fokusira korištenje alternativnih načine reguli-ranja unutarnjih događaja, te povećava motivaciju i razbija naviku reagiranja. Jaka pozitivna vjerovanja mogu poslužiti kao temelj za vraćanje brige. Razvijeno je neko-liko tehnika koje imaju cilj oslabiti pozitivna vjerovanja o brizi. Tehnike uključuju standardnu verbalnu reatribuciju koja se sastoji od propitivanja dokaza za prednosti održavanja procesa brige, strategiju pogrešnog svrstavanja kroz koju se ilustrira kako se sadržaj brige ne uklapa u realitet i eksperiment modulacije briga koji se sastoji od ispitivanja učinka različitih nivoa brige tijekom dana na radni učinak, suočavanje i ostale dnevne aktivnosti (Wells, 2009). Osnovni cilj primjenjenih tehnika jeste dokazati da briga nije korisna strategija

Jednom kada su negativna i pozitivna metakognitivna vjerovanja izmjenjena, pri-stupa se pravljenju novog plana i prevenciji povrata simptoma. Sa klijentom se zajed-nički radi na kosolidaciji tehnika i jačanju alternativnih metakognitivnih planova. Klijent se potiče da održava svijest o promjenama. Važno je napomenuti da se ovaj dio tretmana provodi samo nakon uspješno izmjenjenih negativnih vjerovanja o opasnosti jer alternativni planovi ne smiju postati izvori izbjegavanja.

Istraživanja o efikasnosti tretmana prema metakognitivnom modelu generaliziranog anksioznog poremećajaU metakognitivnom modelu, briga ima pogubne učinke na samoregulaciju jer blokira emocionalnu obradu, koristi veliki dio kognitivnih sposobnosti, dovodi do poteškoća u izvedbi zadataka, a fokusira se na obradu prijetnje. Istraživanje o negativnim učincima brige i ruminaciji podržavaju navedene negativne učinke (Borkovec i sar, 1983). Istraživanja potvrđuju stajalište da metakognicije dopri-nose emocionalnoj ranjivosti i simptomima izvan kognitivnih konstrukata. Kod generalizirane anksioznosti odnos između negativnih metakognitivnih pozitivnih vjerovanja i grupe (GAP vs. non-GAP) je posredovan učestalošću meta brige (Wells, 2005). Dakle, patološka briga se uklapa u model u kojem negativna metakognitivna vjerovanja dovode do veće učestalosti meta-brige i GAP-a.

Nekoliko istraživanja o efektivnosti metakognitivne terapije su završena, a neko-liko istraživanja je u toku. Završena istraživanja su procjenjivala učinke metakogni-tivne terapije u tretmanu GAP, socijalne fobije, posttraumatskog stresnog poreme-ćaja, opsesivno kompulzivnog poremećaja i depresije. U istraživanju na klijentima sa GAP, Wells i King (2006) su sproveli tretman u trajanju od 3 do 12 sedmičnih sesija metakognitivne terapije u trajanju od 45–60 minuta. Uzorak je bio regrutiran od strane psihologa, liječnika opće prakse i psihijatara. 50% učesnika u istraživanju je imalo je imalo dijagnosticirano više poremećaja. Niko od učesnika istraživanja nije pokazivao probleme na Axis II DSM IV. Trajanje GAP kod učesnika je bilo od 2-6 godina. Svi učesnici istraživanja su pokazali statistički značajno poboljšanje stanja nakon završetka tretmana. Efekti tretmana su bili vidljivi. Slični efekti tretmana su zadržani i nakon 6 odnosno 12 mjeseci. Upotreba klinički značajnih kriterija na mjerenju razine anksioznosti je pokazala da je 87% klijenata oporavljeno i da su učesnici ispunjavali kriterije klinički značajnog poboljšanja. Nakon 6 odnosno 12 mjeseci 75% učesnika istraživanja je ostalo oporavljeno.

U istraživanju metakognitivne terapije na slučajnom uzorku je komparirana pri-mjena relaksacije u tretmanu osoba sa GAPom (Wells i sar, 2008, prema Wells, 2009). Rezultati pokazuju da je metakognitivna terapija superiornija u odnosu na primjenu tehnike relaksacije u poboljšanju i nestanku simptoma anksioznosti, brige, i negativnih metakognitivnih vjerovanja. Veličina efekta metakognitivne terapije je visoka i stopa oporavka je 80% u posttretmanu, a 70% nakon 6 odnosno 12 mje-seci. Stopa oporavka je iznosila 80% u posttretmanu i 70% u periodu praćenja što je procjenjeno kroz primjenu Upitnika o brizi (Penn State Worry Questionnaire). Prikazane stope oporavka su više nego skupne stope oporavaka u prethodnim ispi-tivanjima učinka primjene tehnike relaksacije, kognitivne terapije, ili kognitivno bihevioralne terapije ( Fisher, 2006, prema Wells, 2009).


Zbornik radova

234 235


ZaključakCilj ovog rada je pružiti prikaz metakognitivnog modela generaliziranog anksio-znog poremećaja, strukturu tretmana prema principima metakognitivne terapije i pregled osnovnih metakognitivnih tehnika u tretmanu generaliziranog anksioznog poremećaja. U radu je predstavljen specifični model održavanja GAP utemeljen na metakognitivnom modelu. Prezentirani tretman daje naglasak na konceptualizaciji i mijenjanju metakognitivnih faktora temeljnog procesa brige. Ovaj pristup tre-tmanu i posmatranju GAP se znatno razlikuje od tradicionalnog KBT pristupa za GAP, koji se obično fokusira na pružanju strategija za upravljanje anksioznošću i na kognitivnim tehnikama usmjerenim na osporavanje valjanosti briga tip 1. Navedena istraživanja sugeriraju da je prezentirani model učinkovit te da se može sprovesti tokom 12 seansi. Metakognitivne model GAP pruža okvir za razumije-vanje teško kontroliranih i persuazivnih procesa brige kroz predstavljanje funk-cije disfunkcionalnih metakognicija. Takav pristup počiva prvenstveno na razlici između spoznaje i metakognicija. Model je jedinstven u naglašavanju negativnih procjena brige ili brige tipa 2, i negativnih uvjerenja o nekontrolabilnosti i opasno-sti. Metakognicije dominiraju nad samom brigom. Istraživanja o metakognitivnim faktorima povezanim sa GAP i patološkom brigom u potpunosti podržavaju ovaj model. U budućnosti je potrebno sprovesti istraživanja koja bi pokazala uzročnu ulogu negativnih metakognicija u razvoju patološke brige i GAP-a kako bi model bio potpun.

LiteraturaBorkovec,T.D., Robinson, E., Pruzinsky,T., & DePree, J.A. (1983).Preliminary explora-

tion of worry:Some characteristics and processes. Behaviour Research and Therapy, 21, 9-16.

Wells, A. (1995). Meta-cognition and worry: A cognitive model of generalized anxiety disorder. Behavioural and Cognitive Psychotherapy, 23, 310–320.

Wells, A. (1997). Cognitive Therapy of Anxiety Disorders: A practice manual and conceptual guide. Chichester, UK: JohnWiley & Sons, Ltd.

Wells, A. (2005).The Metacognitive Model of GAD: Assessment of meta-worry and relationship with DSM-IV Generalized Anxiety Disorder. Cognitive Therapy and Research, 29, 107–121.

Wells, A. and King, P.(2006). Metacognitive therapy for generalized anxiety disorder: An open trial. Journal of Behavior Therapy and Experimental Psychiatry, 37, 206–212.

Wells, A. (2009). Metacognitive Therapy for Anxiety and Depression. New York: Guilford Press.

APPLICATION OF META-COGNITIVE THERAPY IN THE TREATMENT OF GENERALISED ANXIETY

DISORDER

Diana Riđić12

Institute for Health Protection of employees, Ministry of Interior Sarajevo Canton Džejna Ćapin

Association for Psychological assessment, help and counseling Domino, Sarajevo

AbstractMeta-cognitive therapy is focused on the individual’s relationship to his own thou-ghts and processes of thinking. According to meta-cognitive theoretical approach, emotional disorder occurs because the mistaken beliefs about the process of thin-king cause the pattern of responses about personal experience that reflects the emotions and reinforces negative ideas.

The aim of this paper is to provide presentation of meta-cognitive model of gene-ralized anxiety disorder, the structure of the treatment according to the principles of meta-cognitive therapy and an overview of basic meta-cognitive technique in the treatment of generalized anxiety disorder.

Key cognitive characteristic of generalized anxiety disorder is worry. There are beliefs about the effectiveness of worry in the prevention of danger, beliefs about uncontrollability of worrying and believes that worry can lead to physical, psycho-logical and social catastrophe.

Activation of these beliefs on meta-cognitive level makes people continuously enga-ged in the process of worry which causes specific answers at the behavioral, cogni-tive and emotional level. Treatment focuses on testing more effective response to the thoughts in such a way that the patient reveals that worries are not uncontro-llable. The first stage of the treatment focuses on understanding of the problem in collaboration with the patient, through the use of the meta-cognitive model of the disorder. The second stage of the treatment applies meta-cognitive techniques in order to modify distorted beliefs about the process of worry. The last stage of the treatment focuses on the adoption of a new plan for the processing and the preven-tion of return of symptoms. Basic meta-cognitive techniques applied in treatment of generalized anxiety disorder include: techniques of the delay the process of worry and detached mindfulness.

12 e-mail adresa:[email protected]


Zbornik radova

236 237


Using the above techniques client adopts a new way of processing, while standard method of cognitive-behavioral therapy, Socrates’ dialogue and behavioral experi-ment are applied to modify positive and negative meta-cognitive beliefs.

The results of various studies on the rate of recovery and the effects of the tre-atment of generalized anxiety disorder, confirm the advantages of meta-cognitive model of GAD treatment in comparison to the classical cognitive behavioral model.

Keywords: meta-cognitive therapy techniques, the techniques of the delayed process of worry, detached mindfulness, generalized anxiety disorder.

EDIPOV KOMPLEKS U PSIHOANALIZI XXI VIJEKA

Aneta Sandić1 Privatna psihijatrijska ordinacija „Dr. Sandić“, Sarajevo

SažetakNakon definisanja izvornog Freudovog koncepta u kratkim crtama u radu su obrađene značajne docnije metapsihološke dopune o Edipovom kompleksu: rana edipalna problematika prema Melanie Klein, koncept primarne femininosti kao okosnici femininog razvoja, te kontraedipalna situacija koja dodatno usložnjava edipalni fenomen.

Aktuelne kontroverze vezane za status Edipovog kompleksa protežu se od indicija za njegovim potpunim marginaliziranjem, do sugeriranja više ili manje obuhvatnih modifikacija. Iz ovog razloga u tekstu se predočava koncept Edipovog kompleksa nekolicine eminentnih autora s konca XX i početka XXI vijeka: Hansa Loewalda kao jednog od najznačajnijih reformatora psihoanalitičke misli s kraja XX vijeka, Andre Greena kao iznimno značajnog predstavnika francuske psihoanalize XX i XXI vijeka, Thomasa Ogdena kao uvaženog savremenog teoretičara objektnih odnosa i Josepha Lichtenberga čije su formulacije o Edipovom kompleksu značajan integralni dio aktuelne psihoanalitičke teorije vezivanja.

U zaključku su rezimirani stavovi klasične psihoanalize i teorije vezivanja po pitanju Edipovog kompleksa upućujući da ova druga marginaliziranjem uticaja dinamičkog nesvjesnog i nesvjesne fantazije udaljava psihoanalizu od njene metapsihološke biti.

Ključne riječi: Edipov kompleks, kontroverze, psihoanaliza u XXI vijeku

1 ordinacija [email protected]


Zbornik radova

238 239


Psihoanaliza je definitivno ušla u svoju edipalnu fazu,

i nalazi se u sred tek vrlo parcijalnog razrješenja Edipovog kompleksa.

Pitanje je: može li izroniti iz svoje edipalne faze

i razriješiti svoj Edipov kompleks?

(Simon, 1991. Str. 641)

UvodAktuelna psihoanalitička teorija obilježena je izrazitim pluralizmom. Iz ovog razloga i status Edipovog kompleksa doveden je u pitanje. Cilj ovog rada je pobliže definirati izvorni Freudov koncept, kao i značajne teoretske doprinose docnijih psihoanali-tičara kako bi se počevši od samog izvora protežući se do savremenih teoretskih postulata klarificirala aktualna problematika asocirana uz status ovog krucijalog psihoanalitičkog koncepta.

Definisanje Edipovog kompleksaSigmund Freud je prve naznake o Edipovom kompleksu naveo u pismu Fliessu (Freud, 1897. str .270):

„Ukazala mi se misao opšte vrijednosti. Pronašao sam, i u mom slu-čaju, zaljubljivanje u majku i ljubomoru na oca, i sada ih smatram univerzalnim događanjima ranog djetinjstva... Ukoliko je ovo tačno, možemo razumjeti okivajuću snagu Kralja Edipa, uprkos svim zamjer-kama koje razum postavlja ... Grčka legenda sadržava kompulziju koju svako prepoznaje jer osjeća njeno postojanje u samom sebi.“

Da bismo se mogli upustiti u razmatranje problematike aktuelnog statusa Edipovog kompleksa u psihoanalizi nužno je da predočimo šta Edipov kompleks jeste. Prema Laplanche i Pontalis (1992. str. 63) to je

„Organizirani sklop ljubavnih i neprijateljskih želja što ih dijete osjeća spram roditelja. Takozvani pozitivni oblik tog kompleksa naći ćemo u priči o kralju Edipu: želi se smrt suparnika koji to jest upravo time što je lik istog spola, a seksualna želja usmjerena je na lik suprotnog spola. Negativni oblik se očituje kao naličje pozitivnoga: ljubav je usmjerena na roditelja istog spola, a ljubomorna mržnja na roditelja suprotnog spola.“

Suština razrješenja Edipovog kompleksa (u pozitivnom obliku) očituje se u nužnosti djtetovog „odustajanja“ od ljubavne katekse suprotno spolnog roditelja, te interna-lizaciji roditeljskih nagrada i zabrana u „nasljedniku“ – superegu. Prema klasičnoj

psihoanalitičkoj teoriji ulazak u edipalnu fazu determiniran je uspostavljanjem pri-mata genitalne erogene zone. Suočavanje s anatomskom razlikom među spolovima uz fantaziranje ljubavnog odnosa s jednim od roditelja (u pozitivnom ili negativ-nom obliku Edipovog kompleksa) provocira nastanak konfliktnog stanja koji se pro-dubljuje incestom tabua i strahom od kazne roditelja rivala. Razrješenje Edipovog kompleksa odustajanjem od ljubavne katekse datog roditelja odvija se iz razloga: 1. tabua incesta 2. straha od kastracije 3. ambivalentne ljubavi prema roditelju koji je doživljen kao rival.

Freudov koncept Edipovog kompleksa sačinjavaju dvije vrlo slične, no ne i istovjetne verzije (Blass, 2001). U jednoj je kastraciona anksioznost pokretač Edipovog kom-pleksa, dok je u drugoj verziji krucijalni element kompleksa ambivalencija upućena ocu. Prvi model ostao je znatno više utisnut u psihoanalitičku misao. Na njega je prevashodno usmjerena i kritika koja datira gotovo još od Freudovog izvorog kon-ceptualiziranja edipalne problematike kao univerzalnog ljudskog iskustva. U ovoj verziji dječakova identifikacija s ocem tokom edipalnog perioda prebojena je hostil-nošću zbog želje da se riješi oca – rivala, i zauzme njegovo mjesto kod majke. Centar konflikta je djetetova hostilna ljubomora i želja da ga se riješi kao rivala.

„Ambivalentan stav prema ocu i objektni odnos isključivo nježne pri-rode u odnosu s majkom sačinjavaju sadržaj jednostavnog pozitivnog Edipovog kompleksa kod dječaka“. (Freud, 1986)

U Freudovoj znatno zastupljenijoj verziji Edipovog kompleksa Freud piše o situa-ciji kada umjesto povrjeđivanja voljenog rivala dječak doživljava strah od moguće povrede koju bi njemu mogao nanijeti upravo otac – rival, tj. strahu od kastracije. Ono što se suprotstavlja djetetovoj želji da se riješi oca nije ambivalentna ljubav prema njemu, već strah od njega. U ovoj verziji kastraciona anksioznost centar je edipalne problematke.

Kasnije dopune Freudovog izvornog konceptaDetaljnu obuhvatnost psihoanalitičkih dopuna Freudovog koncepta o Edipovom kompleksu nemoguće je prikazati u krakim crtama a da se ne posegne za pisanjem udžbenika. Iz tog razloga u kratkim crtama osvrnut ćemo se na tek one od posebnog značaja.

Rana edipalna problematika prema Melanie Klein:

Kliničke opservacije Melanie Klein ukazale su na pregenitalno (oralno i analno) pri-sustvo edipalnih fantazija čime se postojanje triadične relacije pomijera u znatno ranije životno razdoblje. Ovo stoji u prilog ranijem osjećaju krivice i pojavi savjesti kao nekim od krucijalnih elemenata u organizaciji ljudskog iskustva, te procesima adaptacije na realnost i suživot u zajednici. Ovaj teoretski pravac uokviren u teoriju objektnih odnosa također nam jasno ukazuje na nemogućnost stroge delineacije psihičkih razvojnih stadija i nužnu fleksibilnost u praktičnom terapeutskom radu.


Zbornik radova

240 241


Svakako je nužno je da smo svjesni gradacija u psihofiziološkom razvoju djeteta i njegovih konzekvetnih realnih mogućnosti na nivou spoznaje i interakcije prije no što prihvatimo postojanje kapaciteta i potpuno ostvarenje trijadične relacije i posljedičnih intrapsihičkih restrukturacija u tako ranom uzrastu.

Primarna femininost:

Nedostatnost Frojdove edipalne konstelacije u razvojnoj progresiji djevojčica noti-rana je još u prvim decenijama od kako je otac psihoanalize objavio svoju falocen-tričnu razvojnu teoriju. U aktuelnoj psihoanalizi, počevši od koncepta primarne femininosti2 (Stoller, 1976), zastupljena su drugačija stanovišta u pogledu psiho-seksualnog razvoja djevojčica te i edipalne problematike tipične za razvoj djeteta ženskog spola.

U ranim stadijima psihoanalize smatralo se da je ulazak djevojčice u edipalnu problematiku provociran zavišću za penisom, kao i početkom i prirodom njenog odnosa sa ocem. Ulazak u edipalnu fazu smatran je sekundarnom formacijom kojoj prethodi kastracioni kompleks. Parens i saradnici (1976) sugerisali su reformulaciju koncepta ulaska djevojčice u edipalnu situaciju. Kao primarni faktor navode psiho-biološke sile povezane s obilježjima roda, tj. urođeni feminini proces. Za razliku od kastracione anksioznosti u užem smislu, fazno karakterističnog straha dječaka u edipalnom razvojnom dobu, psihoseksualni razvoj djevojčice obilježen je femininim genitalnim strahom, odnosno genitalnom anksioznošću. Ovaj razvojni fenomen obilježen je željom za penetracijom od strane očinskog penisa, što je propraćeno strahom od genitalne i tjelesne povrede.

Kontraedipalna situacija:

Ovaj koncept odnosi se na ukupnost roditeljskih želja i ponašanja u odnosu na njihovo dijete obzirom da njihova interakcija s djetetom oblikuje i formu i ishod Edipovog kompleksa. Ovim se na dalje komplikuje jednostavno shematiziranje edi-palne problematike. Njegov mitski prototip je Laj (Laius) koji je pokušao ubiti svog sina Edipa.

Laplanche i Pontalis (1992. str. 65) pišu da „premiještanje pažnje na trokutni odnos omogućuje da se najvažnija uloga u zasnivanju Edipovog kompleksa ne pripiše samo subjektu i njegovim nagonima, nego i drugim čvorištima odnosa (nesvjesna želja za jednim i drugim roditeljem, zavođenje, odnosi između roditelja).“

2 Stoller (1976) primarnu femininost opisuje kao genuinu, nenaučenu, ne mimičku pojavu. Zbiva se u području lišenom konflikta i velikim dijelom je ego sintona. Sastoji se iz ponašanja kojima se mala djevojčica identificira ili je učena i ohrabrivana, posebno od strane majke. Manifestacije ovog ranog stadija (npr. kakvu odjeću mala djevojčica preferira, s kakvim igračkama se igra, kakvo drža-nje zauzima) u sprezi su s kulturnim normama, modi, i mijenjaju se kako se mijenjaju roditeljske želje u odnosu na feminine vanjske manifestacije, poglavito izgleda, njihove kćerke. Konfliktna zbivanja u domenu femininosti zbivaju se kasnije, posebno u edipalnom razvojnom periodu.

Aktuelne kontroverzeU savremenoj psihoanalizi koju snažno obilježava pluralizam i uloga Edipovog kompleksa kao univerzalnog ljudskog iskustva neki put je oštro kritizirana (npr. Bergmann, 1992; Brothers i Lewinberg, 1999; Fosshage, 2010). Ovo doseže takve razmjere da nije malen broj psihoanalitičara koji se zalažu za marginalizaciju, neki čak i eliminisanje ovog koncepta iz psihoanalitičke teorije. S druge strane, registruje se i ne tako mala grupa autora koji i dalje čvrsto podržavaju Freudovo uporište da se radi o univerzalnom fenomenu koji se u unekoliko modificiranom obliku pojavljuje u svim kulturama (npr. Ogden 2009; Adler, 2010; Balsam, 2010; Blumm, 2010)

S obzirom na to da detaljno razmatranje pomenutih „anti-Edip“ stanovišta preva-zilazi namjere ovog teksta, ograničit ćemo se tek na pojedine. Edipov kompleks kao univerzalno ljudsko iskustvo u aktuelnoj psihoanalizi kritizirano je u smislu:

1. linearnog razvojnog modela naspram teoriji nelinearnih dinamičkih sistema, odnosno progresiji u invarijantnim stadijima

2. dvokomponentnoj razvojnoj sekvenci od dijadnih ka trijadičnim relacijama naspram simultanom izranjanju dijadnog i trijadičnog odnosa

3. bifurkaciji rodnog identiteta, u usporedbi s varijabilnim i nijansiranim pogle-dom na rod i njegov razvoj

4. ranom razvojnom ispoljavanju seksualnosti, posebno seksualne privlačnosti naspram teza koje zastupaju autori poput npr. McClintocka i Herdta (1997) po kojima seksualna privlačnost, kao prva evidentna manifestacija u razvoju seksualnosti, počinje da se ispoljava na prelazu devete i desete godine života.

5. predočavanja psihoseksualnog razvoja djevojčica

6. univerzalnosti edipalnog iskustva naspram edipalnih iskustava i fantazija kao posljedici rodne traume, ili nezadovoljavajućeg obrasca vezivanja.

7. itd.

Nestajanje Edipovog kompleksa - Hans LoewaldLoewald je u psihoanaliti poznat kao kontroverzan autor koji je sugerisao korjenitu transformaciji pojedinih krucijalnih psihoanalitičkih koncepata. Većina njegovih ideja vrlo je zanimljiva i u aktuelnom psihoanalitičkom diskursu snažno nagriže-nom postmodernizmom. U „Nestajanju Edipovog kompleksa“ u središte razma-tranja Loewald (1979) postavlja univerzalni ljudski zadatak odrastanja pri čemu je zadatak svake nove generacije da iskoristi, uništi i nanovo izumi kreacije prethodne generacije. On u središte edipalne problematke postavlja tenziju između uticaja drugih, tj. starije generacije i univerzalne ljudske potrebe, nužnosti, za ispoljava-njem vlastite originalnosti. Za razliku od Freuda koji je pisao o destrukciji, rušenju, disoluciji Edipovog kompleksa Loewald potcrtava da se Edipov kompleks reaktivira


Zbornik radova

242 243


u adolescenciji, kao i docnije u životu i kod neurotika i kod ljudi koje ne obilježava psihopatologija. On

„ponavljano zahtijeva potiskivanje, internalizaciju, transformaciju, sublimaciju, u kratko, neke vidove ovladavanja tokom života – pod uslovom da su osnove za ove vidove ovladavanja uspostavljene tokom latencije kao i da se oblici i nivoi ovladavanja razlikuju obzirom na mijenjanje iskustva pod uticajem maturacije“. (ibid. str. 752)

Za Loewalda mit o Edipu je priča o univerzalnoj ljudskoj potrebi za emancipacijom. Paricid simbolički predstavla ubijanje roditeljskog autoriteta. On se odvija na dvje razine. S jedne strane edipalne relacije bivaju internalizacijom (Sandić, 2012) tran-sformirane u relacije na nivou ega i superega. Drugi aspekti ovog odnosa putem rela-cija s vanjskim objektima bivaju restrukturisani na takav način da incestuozno obi-lježje objektnih odnosa stvara osnov za nove oblike objektnog izbora. Istovremeno, ovi novi objekti izbori pod uticajem su ovih internalizacija. Loewald (1979. str. 773) piše: „Onoliko koliko ljudska bića teže ka emancipaciji i individuaciji, kao i objektnoj ljubavi, paricid – na planu psihičke akcije – je razvojna nužnost.“

Thomas Ogden – Edipov kompleks u opusu Loewalda i FreudaU knjizi „Ponovno otkrivanje psihoanalize“ Ogden (2009) posvećuje i jedno poglav-lje Edipovom kompleksu. On razmatra Freudov i Loewaldov koncept smatrajući da je u psihoanalizi XXI vijeka nužno razmumijevanje obje perspektive. Kao različitosti Freudovog i Loewaldovog tumačenja on potcrtava:

• ZaFreudaEdipovkompleksdjetetaprevashodnojevođenseksualnimiagre-sivnim nagonskim impulsima. Za Loewalda, s druge strane, kompleks pod-stiče prevashodno potreba za emancipacijom, odnosno htijenje da se postane autonomnom individuom.

• IncestuoznakomponentaEdipovogkompleksa,premaLoewaldu,doprinosimaturaciji selfa služeći kao dvoznačni, tranzicioni oblik objektnog odnoše-nja. Istovremeno, Edipov kompleks se ne okončava aktiviranjem katracionog straha, već djetetovom potrebom da reparira paricid i nanovo uspostavi auto-ritet roditelja, sada u transformisanom obliku.

Andre Green – Edipov kompleks u francuskoj psihoanalizi danasKao uvaženi predstavnik francuske psihoanalize Green je 2005. objavio knjigu „Ključni koncepti za savremenu psihoanalizu“ koju je najavio i kao svoju posljednju. Dio ove publikacije posvetio je Edipovom kompleksu. On nas podsjeća da istorijski

i strukturalni Edipov kompleks moramo razmatrati kao model za koji imamo tek aproksimacije. Niti u najtežoj patologiji ne susrećemo se sa kombinacijom paricida i incesta. Green ne predočava ovaj model kao zatvoreni, već otvoreni trougao. On je stava da ukoliko postoji kompletna relacija među roditeljima i inhibirani nagonski odnos između majke i djeteta, ne postoji ekvivalent takvog odnosa s ocem kakav je registrovan u odnosu s majkom. Ovo nas vodi do opservacije od krucijalnog značaja (Green, 2005. str.192):

„Od tri pola ove triangularne strukture, majka je jedini koji ima čulne relacije s druga dva, ocem i djetetom, čak i kad se ove razlikuju u nji-hovom ispoljavanju.“

U skladu s gore iznesenim Green nas podsjeća na Freudovo (1921; prema Green 2005. str. 192) zapažanje:

„On [dijete] stoga pokazuje dvije psihološki različite veze: direktnu seksualnu objekt-kateksu usmjerenu prema majci i identifikaciju s ocem koga uzima kao model... Kao posljedica neminovnih pomaka u ujedinjenju mentalnog života oni se konačno ujedinjavaju; i normalni Edipov kompleks potiče iz njihovog stjecišta.“

U modelu kojeg se velikim dijelom pridržava francuska psihoanaliza otac se tokom edipalnog razdoblja postavlja između majke i djeteta. On modificira ovaj odnos ujedno i ujedinjujući i ostvarujući separaciju. Djetetov odgovor na prekidanje spone s majkom je želja da razdvoji roditelje. Različiti prekidi trendova na relaciji majka – dijete i majka – otac rezltiraju krivicom, kao i izranjanjem ega i ego ideala. Separacija koju podstiče otac sada mu pridružuje zasebnu egzistenciju kao separi-rajućeg, ili prohibitornog agenta, ujedno i drugog objekta koji se voli. Do tada on je bio prisutan indirektno preko majke, kao „otac u majčinom umu“ (Green, 2005. str. 193). U ovom modelu afekti su uključeni u smislu njihove asociranosti uz Eros, a u pojedinim ekstemnim situacijama uz nagon destrukcije. Istovremeno, model sadrži i jasnu referencu o biseksualnosti obzirom da je Freud naglasio da se ne poti-skuje samo seksualnost prema istom spolu, već i homoseksualna i heteroseksualna komponenta. Na dalje, u ovom modelu jasan je odnos između želje i identifikacije. Želja je uvijek, u dijapazonu od senzualnosti do nježnosti, u većoj ili manjoj mjeri predmet potiskivanja. Osjećanje krivice usljed hostilnosti uspješno transformirana u identifikaciju jedno je od najosobitijih postignuća koje obilježava edipalno razdo-blje. Tako se uspostavlja i superego.

Green (2005. str. 194) vrlo jasno navodi:

„... ja se ne mogu odijeliti od fundamentalnih osnova Edipovog kom-pleksa – ... dvostruke razlike u spolovima i hijerarhije u generacijama kada je subjekt rođen. Vezano za ovu osnovu, koji god da je individuin seksualni izbor, ona ne može zanemariti činjenicu da je rezultat sek-sualnog odnosa između dva roditelja ranije generacije ... i da će tokom svog cijelog života morati elaborirati o svom porijeklu“.


Zbornik radova

244 245


Edipov kompleks u teoriji vezivanja: Joseph LichtenbergU ovom segmentu posvetit ćemo se posebno Lichtenbergovom razmatranju mje-sta i uloge edipalne problematike u psihoanalizi XXI vijeka. Autor je u savremenoj psihoanalizi uvažen po doprinosima u izučavanju ranog razvoja djeteta posebno u domenu psihoanalitičke teorije vezivanja.

Lichtenberg (2008) naglašava da djetetov obrazac vezivanja obrazuje iskaze nesek-sualne motivacije, kao i senzualnih i seksualnih želja u kontekstu kontinuiranog uticaja i regulacije koji se ostvaruje roditeljskim odgovorom na dijete i roditeljskim međusobnim odnosom. Perspektive u kojima iznalazi uporište za reformulaciju kla-sičnog Edipovog kompleksa on navodi kako slijedi:

1. razlikovanje senzualiteta i seksualiteta i uloge kulture

2. kompleksne međuuticaje između interaktivne, intersubjektivne i samo-regulacije

3. kontinuitet triadičnih odnosa od rođenja

4. uticaj motivacije i strategija vezivanja na edipalnu seksualnost

5. rušilački, poguban i transgresivan uticaj potencijala u seksualnim motivima i željama

6. uloga moći, posesivnosti i zavisti

7. maturacioni uticaj vremenskih sekvenci prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; autobiografske organizacije; i refleksivnog kapaciteta.

Na osnovu istraživačkih opservacionih studija i aktuelnih modifikacija psihoana-litičke teorije, posebno u području teorije vezivanja, Lichtenberg navodi da djeca uzrasne dobi od 4 do 6 godina ispoljavaju romantične želje poglavito prema rodi-telju suprotnog spola. One su obuzdane strahom od kazne zbog kršenja kulturno nametnutog tabua incesta, kao i krivice zbog destruktivnih fantazija usmjerenih ka roditelju rivalu uz istovremenu potrebu za afektivnim vezivanjem za roditelja rivala. On tendenciozno ne ističe kastracionu anksioznost i zavist za penisom, već čvrsto zastupa stanovište da ova dva elementa nemaju centralnu ulogu u procesima normalne ontogeneze. Lichtenbergov model ranog razvoja u oštiriji fokus postavlja socio – kulturni uticaj čija se medijacija s početka ostvaruje preko roditelja, docnije vršnjaka itd. Osnov za oblik u kojem će se ispoljavati „edipalna problematika“ je tip vezivanja, a ne nagonsko ustrojstvo i nesvjesna fantazija. Značajan Lichtenbergov doprinos u psihoanalitičkoj teoriji svakako je i diferencijacija senzualnosti i sek-sualnosti, pri čemu ih razdvaja kulturo imponirani stid. Stidu odgovaraju podsti-cani i odobreni oblici ponašanja kojima se postiže tjelesna ugoda. Oni koji nisu odobreni, oni zabranjeni prema Lichtenbergovom učenju odgovaraju seksualitetu.

Lichtenberg i u edipalnom razdoblju naglašava i značaj uzajamnih uticaja interak-tivne, intersubjektivne i samoregulacije u kontekstu ko-kreiranja iskustva življenja. U svojoj publikaciji Lichtenberg (2008. str. 39) nas podsjeća da „seksualnost uvi-jek zadržava nešto posebno, poseban zahtjev za podrivanjem dobro uređene ‘raci-onalnosti’ i prestupništvo dobrih pravila i manira“.Sigurno vezana djeca i njihovi autonomni roditelji lakše će prebroditi i ove poteškoće od nesigurno vezane djece i njihovih preokupiranih ili na izbjegavajući način vezanih roditelja. Lichtenberg kao bitnu perspektivu aktuelnog statusa Edipovog kompleksa uključuje i ulogu moći, posesivnosti i zavisti. Ovo znači da se konstantom u svim ljubavnim odnosima, te i ovim tokom edipalnog razdoblja, može uzeti prisustvo mnoštvo preokupacija i fan-tazija koje potiču iz pitanja ko kome pripada.

Tako se u razdoblju koje po klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji odgovara Edipovom kompleksu u djetetu isprepliću seksualna i senzualna htijenja. Tip vezivanja, toliko krucijalan za teoriju vezivanja, odlučuje kako će se edipalne problematika ispoljiti kod datog djeteta. Ovo znači da će npr. siguran tip vezivanja omogućiti djetetu da prebrodi edipalni stadij neopterećeno konfliktima koje je Freud smatrao univerzal-nim ljudskim iskustvom. Romantične želje, u načelu ispoljene u odnosu na roditelja suprotnog spola u životnoj dobi od 4 do 6 godina osujećuju strah od kazne zbog kul-turno uspostavljenog tabua incesta, osjećanje krivice usljed destruktivnih fantazija asociranih uz roditelja rivala, potreba za afektivnim vezivanjem za roditelja rivala, kao i djetetovo prepoznavanje vlastitih fizičkih i funkcionalnih ograničenja.

Prema ovom razvojnom modelu esencijalno razvojno postignuće u edipalnom razdoblju nije iskustvo triadične relacije i razrješenje konflikta formiranjem supe-rega, već sposobnost da se doživljeno iskustvo postavi u vremenski okvir prošlosti, sadašnjosti, i budućnosti. Optimalni završetak edipalne faze sticanje je kapaciteta za refleksivnu funkciju o stanjima uma, afektima i namjerama kako selfa, tako i drugih.

Edipov kompleks i ljudsko stanjeU Freudovoj konceptualizaciji Edipovog kompleksa nalaze se neke od njegovih suštinskih ideja o ljudskom stanju uokvirene u bazične principe psihoanalitičke misli. Blass (2001) izdvaja tek neke, fokusirajući se na problematiku ljubavi i suštin-sku nemogućnost potpunog i trajnog ostvarivanja tog savršenog stanja obilatog blaženstvom. Studirajući Edipov kompleks za potrebe približavanja Freudove misli svojim studentima Blassova izdvaja sljedeće principe:

Gubitak vodi ka internalizaciji: Ovaj princip zastupljen je u cjelokupnom Freudovom opusu o Edipovom kompleksu. Drugim riječima iskazano, kateksa objekta biva zamijenjena internalizacijom. Upravo na osnovu ovog procesa razrješenjem edi-palne problematike, internalizacijom roditeljskih standarda i zabrana, grade se npr. superego i ego-ideal.


Zbornik radova

246 247


Ljubav prema sebi potiče iz ljubavi prema drugima: Freudov (1923) detaljan opis pro-cesa internalizacije rasvjetljava i sponu ljubavi prema sebi i ljubavi prema drugima. On piše:

„Kada ego preuzima osobine objekta on sebe forsira, tako reći, naspram ida kao objekat ljubavi i pokušava gubitak predočiti dobrim idu kazu-jući: ‘Vidi, možeš i mene voljeti – ja sam toliko poput objekta.’“

Konflikt, deficit i strukturna promjena: Ono što Freud opisuje u Edipovom kompleksu je da internalizacija tokom edipalnog razvoja ne počiva na gubitku objekta, već neminovnim konfliktualnim stanjem i asociranom ambivalencijom. Tako je sem gubitka i konflikt taj koji provocira strukturnu promjenu.

ZaključakŽivimo u dobu tranzicije, globalizcije, postmodernizma. U civilizacijskom razdoblju smo kada govoto sve vrijednosti trpe iznimne transformacije. U nemogućnosti dava-nja konačnog odgovora o ljudskom stanju, ljudskoj prirodi skloni smo okrenuti leđa „starim, tradicionalnim vrijednostima“ i odbaciti ih kao prevaziđene. Razočarani prošlošću, na ličnom i transgeneracijskom planu, u nastojanju da iznađemo sami sebe i konačno otkrijemo tu punoću i smisao življenja okrećemo se novom, moguće sve regresivnije strukturisanom modusu egzistencije ne prihvatajući i razočarenje kao datost, i šansu za razvoj (Sandić, 2012). Edipov kompleks je tragedija o

„nedostatnosti, neadekvatnosti, o nepremostivoj razdaljini koja odvaja dijete od odraslog. Inherentni su mu nejednakost, razlika i hijerarhija... to je struktura koja se „odmotava“... da bi postala proces.“ (Chasseguet-Smirgel, 1999)

Kao konstelacija djetetovih fantazija o ljubavi i mržnji, incestu, ubistvu, seksuali-tetu, agresiji, te i osjećanjima ljubomore, rivalstva, stida i krivice Edipov kompleks očituje se kao univerzalna reprezentacija ljudske psihičke datosti koju dijete mora savladati u odnosu sa svojim roditeljima na putu ka odrastanju i autonomnom funkcionisanju. Ova uistinu neobična jednousmjerenost teorije vezivanja i prena-glašavanje socio – kulturnih uticaja i kapaciteta samoregulacije djeteta, uz istovre-meno marginaliziranje uticaja dinamičkog nesvjesnog i nesvjesne fantazije, kao da psihoanalizu udaljavaju od njene metapsihološke biti (Sandić, 2012) - uvažavanja i dubljeg izučavanja topografske stratifikacije svjesnosti u područja svjesnog, nesvje-snog i predsvjesnog.

LiteraturaAdler, E. (2010). The Effacing of the Oedipus Complex. Psychoanalytic Inquiry, 30:

541-547.

Balsam, R. (2010). Where Has Oedipus Gone? A Turn of The Century Comtemplation. Psychoanalytic Inquiry, 30: 511-519.

Bergmann, M.S. (1992) In The Shadow of Moloch. New York: Columbia University Press.

Blass, R. (2001). The teaching of Oedipus complex: On making Freud meaningful to university students by unveiling his essential ideas on the human condition. International Journal of Psychoanalysis, 82:1105-1121.

Blumm, H. (2010). Adolescent Trauma and the Oedipus Complex. Psychoanalytic Inquiry, 30:548-556.

Brothers, D., Lewinberg, E. (1999). Contemplating the death of Oedipus. Gender and Psychoanalysis, 4:497-515

Chasseguet-Smirgel, J. (1999). Oedipus and Psyche. Journal of Clinical Psychoanalysis, 8:423-437.

Fosshage, J. (2010). Implicit and Explicit Dimension of Oedipal Phenomenology: A Reassessment. Psychoanalytic Inquiry, 30: 520-534.

Freud, S. (1897). Letter from Freud to Fliess, October 15, 1897. U J. M. Masson (Ed.) The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess, 1887-1904. (pp. 270-273). Cambridge, MA, and London, England: The Belknap Press of Harvard University Press, 1985.

Freud, S. (1986) Ja i ono. U Budućnost jedne iluzije (pp. 267-312). Zagreb: Naprijed.

Green, A. (2005). Key Ideas for a Contemporary Psychoanalysis. Routledge: New York.

Laplanche, J., Pontalis, J.B. (1992). Rječnik psihoanalize. Naprijed: Zagreb.

Lichtenberg, J.D. (2008). Sensuality and Sexuality Across the Divide of Shame. New York-London: The Analytic Press.

Loewald, H. (1979). The waning of the Oedipus complex. Journal of the American Psychoanalytic Association, 27:751-775.

McClintock, M., Herdt, G. (1997). Rethinking puberty: The development of sexual attraction. Current Directions in Psychological Science, 5: 178-183.


Zbornik radova

248 249


Ogden, T. (2009) Reading Loewald: Oedipus reconceived. U Rediscovering psychoanalysis (pp. 114-132). London and New York: Routledge: London and New York.

Parens, H.P., Ollock, L., Stern, J., Kramer, S. (1976). On the girl’s entry into the Oedipus complex. Journal of the American Psychoanalytic Association, 24 (suppl.):79-107.

Sandić, A. (2012). O psihoanalitičkom konceptu pounutrenja: internalizacija. Psymedica, 3 (1-2): 33-38.

Sandić, A. (2012). Metapsihologija postmoderne globalizirne stvarnosti. Znakovi vre-mena, 57/58: 208-221.

Sandić, A. (2012). Metapsihologija Sigmunda Freuda. Odjek, godina LXV, 3-4: 58-61.

Simon, B. (1991). Is the Oedipus complex still the cornerstone of psychoanalysis? Three obstacles to answering the question. Journal of the American Psychoanalytic Association, 39: 641-668.

Stoller, R.J. (1976). Primary femininity. Journal of the American Psychoanalytic Association, 24S: 59-78.

OEDIPUS COMPLEX IN THE XXI CENTURY PSYCHOANALYSIS

Aneta Sandić13

Private psychiatric practice “Dr. Sandic”

AbstractAfter defining the original Freud’s concept the author briefly sketches important later metapsychological supplements: early oedipal problematics according to Melanie Klein, concept of primary femininity as a core of feminine development, and counter oedipal situation that additionally makes the phenomenon more complex.

Actual controversies range from the complete marginalization of Oedipus complex, to suggestions of more or less profound modifications of the concept. This is the reason why the author presents the concept of Oedipus complex of several eminent authors from the end of the XX to the beginning of the XXI century: Hans Loewald as one of the most important reformers of psychoanalytic thought in the end of XX century, Andre Green as widely recognized expert in the French psychoanalysis in the end of XX and in the beginning of the XXI century, Thomas Ogden as the eminent contemporary object relations theorist, and Joseph Lichtenberg whose formulations about the Oedipus complex are important integral part of the actual attachment theory.

In concluding this paper the author summarises the theoretical attidudes of cla-ssical and attachment theory that are related to Edipus complex suggesting that attachment theory by marginalizing the influences of dynamic unconscious and unconscious fantasy distances psychoanalysis from its metapsychological essence.

Keywords: Oedipus complex, controversies, XXI century psychoanalysis

13 ordinacija [email protected]


Zbornik radova

250 251


POVEZANOST RELIGIOZNIH ORIJENTACIJA I POLITIČKE TOLERANCIJE: PROVJERA MODELA INDIVIDUALNIH RAZLIKA

Aid Smajić Fakultet islamskih nauka, Univerzitet u Sarajevu1

SažetakModel individualnih razlika u kontekstu političke tolerancije religioznih pojedinaca podrazumijeva da je politička (ne)tolerantnost prema relevantnim vanjskim gru-pama povezana samo sa određenim religioznim orijentacijama. Cilj istraživanja je provjeriti empirijsku heurističnost ovog konceptualnog modela u kontekstu slože-nih međuetničkih odnosa u BiH. U istraživanju su učestvovali studenti Univerziteta u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru (400 djevojaka i 209 mladića) prosječne dobi M=19.55 (SD=1.86). U ispitivanju su korištene Skala intrinzične i ekstrinzično-per-sonalne religioznosti, Skala ekstrinzično-socijalne religioznosti (prema Tiliopoulos i sar., 2007), Skala religiozne ortodoksnosti, Skala religioznog fundamentalizma (Williamson i sar., 2005) i Skala političke tolerancije (Sullivan, Piereson i Marcus, 1982). Kod ispitanika pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti korelacijska analiza je pokazala da su, osim ekstrinzično-socijalne religioznosti, sve druge religiozne orijentacije u statistički značajnoj negativnoj korelaciji sa političkom tolerancijom prema drugim etno-religijskim zajednicama. U slučaju ispitanika islamske vjerois-povijesti, značajna negativna povezanost sa političkom tolerancijom utvrđena je kod religioznog fundamentalizma i ekstrinzično-socijalne religioznosti, dok religi-ozna ortodoksnost i intrinzično-personalna religioznost nisu značajno povezane sa kriterijskom varijablom. Sve skupa, dobiveni rezultati dovode u pitanje empirijsku heurističnost modela individualnih razlika kod razumijevanja političke tolerancije religioznog pojedinca u BiH te traže dodatna objašnjenja pronađene društvene uloge implicitne religioznosti u vremenu sveopće etno-religizacije društveno-poli-tičkih odnosa u ovoj zemlji.

Ključne riječi: model individualnih razlika, religiozne orijentacije, politička tolerancija

1 Svu korespondenciju autoru možete uputiti na e-mail adressu: [email protected]


Zbornik radova

252 253


UvodPoslednjih nekoliko decenija svjedoci smo društvene revitalizacije religije ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine i zemalja članica bivše Jugoslavije nego i šire. Prema istraživanju UNDP-a iz 2003. godine (prema Dušanić, 2007a), naprimjer, 49.3% mladih ističe da su vjernici i da uglavnom prate sva učenja svoje religije, dok Čekrlija i saradnici (2004) navode podatak da se 84.3% mladih ne slaže sa tvrd-njom da Bog ne postoji, a Dušanić (2007a) izvještava da se više od 70% mladih izjašnjava kao religiozno. Zajedno ovi podaci potvrđuju tezu da je padom socijali-stičkog režima religija značajno osnažila svoje prisustvo u svijesti građana Bosne i Hercegovine nakon što je u vrijeme komunizma na prostoru bivše Jugoslavije među njenim stanovnicima dominirala religijska indiferentnost, a što se može nedvosmi-sleno zaključiti iz prijeratnih istraživanja religijskog fenomena. U tom smislu je i Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu 1985. godine utvrdio da samo 10% mladih sa prostora SFRJ ide u crkvu, a Rot i Havelka (1973) sedamdese-tih godina prošloga stoljeća ističu da je nereligioznost dominantna u odnosu mladih prema religiji na prostoru Beograda i Kragujevca.

Tragom činjenice da više nego značajan broj pojedinaca danas u svijetu pokušava kroz religiju uspostaviti svoju povezanost s Transcendentnim istraživači i naučnici različitih disciplinarnih usmjerenja, i u svijetu i kod nas, već dugi niz godina poku-šavaju sagledati konkretne društvene i psihološke implikacije sve izraženije religi-oznosti kod današnjeg čovjeka u kontekstu savremenih procesa i aktuelnih dešava-nja. Psiholozi su prevashodno zainteresirano za psiho-socijalne korelate religioznog doživljaja na način njegove povezanosti s mentalnim zdravljem, crtama i razvojem ličnosti te društvenim identitetom (Paloutzian i Park, 2005). Uvažavajući poruke miroljubivosti i suživota sadržane u svim svjetskim religijama (Beglerović, 2005; Jukić, 2004), uloga individualne religioznosti u međugrupnim odnosima i političkoj toleranciji prema pripadnicima drugih relevantnih vanjskih grupa pitanje je kojim se psiholozi bave više od jednog stoljeća (James, 1902/1987), a jedno od ponuđenih objašnjenja njihova odnosa postalo je među njima poznato kao model individualnih razlika (Jackson i Hunsberger, 1999).

U skladu s ovim teorijskim modelom, mjesto religioznog uvjerenja u kontekstu međugrupne dinamike koncipira se preko različitih religioznih orijentacija koje se nalaze u specifičnom empirijskom odnosu s netolerantnim psihološkim tendenci-jama i načinima reagiranja. U tom smislu, negativni stereotipi i predrasude, ali i politička (ne)tolerantnost prema drugim vanjskim grupama karakteristični su za podkategorije religioznih pojedinaca, što između ostalog implicira da problem nije u religiji kao takve, nego načinu na koji pojedinci manifestiraju svoju religioznost (Jackson i Hunsberger, 1999), što je tumačenje tolerantnosti religioznih pojedinaca prisutno u decenijama pa i stoljećima starom dualnom razumijevanju religioznog iskustva i uvjerenja koje pravi razliku između istinskog, autentičnog doživljaja božanskog sveprisustva što se aktivno manifestira u životu pojedinca, na jednoj

strani, te pasivnog usvajanja religijskog identiteta, vjerovanja i dogme kao tek vanj-skog i objektivnog obilježja religije (James, 1902/1987; Weber, 1947/1978; Adorno i sar., 1950; Allport, 1950/1962; Sperber, 1996), na drugoj strani.

U skladu s ovim, više personološkim razumijevanjem političke tolerantnosti religio-znih pojedinaca Olport (Allport, 1950/1962) je koncipirao danas nadaleko poznate pojmove intrinzične i ekstrinzične religiozne motivacije, pri čemu se prva odnosi na religijsku orijentaciju za koju je karakteristično autentično i dosljedno osvjedočenje religije zasnovano na snažnom uvjerenju u vjerske istine, tako da vjernik u svojoj upravljenosti prema onosvjetskim ciljevima internalizira religijsko učenje u njego-voj cjelini i kao takvog ga primjenjuje na sva područja života, uključujući i političke stavove. Ekstrinzična religiozna motivacija, s druge strane, je utilitaristička reli-gijska orijentacija gdje religiozni pojedinac prihvata religijski svjetonazor i obrede prvenstveno jer mu to pomaže pri ostvarenju ovosvjetovnih ciljeva i koristi bilo na intrapsihičkom nivou u smislu utjehe i osjećanja zaštićenosti ili na razini društva kroz poboljšanje socijalnog statusa i ugleda te odobravanja od strane šire zajednice. Odatle bi prema Olportu politička tolentnost u smislu spremnosti garantiranja gra-đanskih sloboda pripadnicima vanjskih manjinskih skupina bila karakteristična za intrinzično motivirane religiozne pojedince, a strana onim ekstrinzično religioznim vjernicima.

Novija objašnjenja odnosa religioznosti i političke tolerancije po principu individu-alnih razlika u religijskim orijentacijima uključuje konstrukte religiozne ortodok-snosti i religioznog fundamentalizma (Altmeyer i Hunsberger, 1992; Hunsberger, 1995; Laythe i sar., 2002) pri čemu je prvi koncipiran kao negativan a drugi poziti-van korelat predrasuda i tolerantnih političkih stavova. Pod religioznom ortodok-snošću se podrazumijeva striktno i dosljedno pridržavanje učenja referentne reli-gije, dok su određenje pojma religioznog fundamentalizma pratile različite dileme i neslaganja. Za neke je fundamentalizam u religiji karakterističan po militantnom sistemu vjerovanja, osjećaju apsolutne istine i privilegovanog statusa kod Boga (Laythe i sar., 2002). Za druge (Hod, Hill i Williamson, 2005) ovakav odnos prema vjeri je prepoznatljiv po čvrstom uvjerenju u božansko porijeklo svetog teksta, nje-govu nepogrešivost i nepromjenjivost, autoritativnost, privilegovanost u odnosu na druge svete tekstove te hermeneutičku samodostatnost (Hood, Hill i Williamson, 2005), što je konceptualno polazište korišteno u okviru našeg istraživanja.

Uvažavajući činjenicu prevladavajućeg preklapanja konfesionalne i etničke pripad-nosti kod Bosanaca i Hercegovaca, cilj ovog istraživanja bio je provjeriti koliko je model individualnih razlika aplikabilan za razumijevanje uloge individualne religio-znosti u kontekstu političke tolerancije prema pripadnicima vanjskih etno-religij-skih zajednica u Bosni i Hercegovini u okolnostima kada oni predstavljaju manjinu u odnosu na vlastitu grupu.


Zbornik radova

254 255


Metoda

Sudionici

Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku od 609 studenata na Univerzitetu u Sarajevu (N=192), Univerzitetu u Banja Luci (N=189) i Sveučilištu u Mostaru (N=228). Među njima 189 ispitanika se izjasnilo kao pravoslavci, 236 kao katolici i 184 kao muslimani. Prosječna dob ispitanika iznosi M=19.55 (SD=1.86).

Instrumentarij

Za potrebe ispitivanja religioznih orijentacija korištene su četiri skale. Skala religi-ozne ortodoksnosti, preuzeta od Fullertona i Hunsbergera (1982, prema Hill i Hood, 1999), je modificirana za potrebe ciljnog istraživanja i sastoji se od 5 tvrdnji kojima se ispituje stepen prihvatanja osnovnih doktrinarnih načela referentne religije od strane sudionika. Koeficijent unutarnje konzistencije skale iznosi α= .87. Skala religioznog fundamentalizma, prema izvornoj konceptualizaciji njenih autora (Hod, Hill i Williamson, 2005) ispituje stepen uvjerenosti sudionika u božansko porije-klo referentne svete knjige, njenu nepogrešivost, samodostatnost za razumijeva-nje božanskog nauma, privilegovan položaj i superiornost u odnosu na druge svete knjige i izvore znanja te nepodložnost izjenama. Skala se sastoji se od pet čestica, a koeficijent unutarnje konzistencije skale dobiven u istraživanju iznosi α= .87. Za ispitivanje religiozne motivacije korištena je revidirana verzija Dobno univerzalne skale intrinzično-ekstrinzične religioznosti (Gorsuch i McPherson, 1989 prema Tiliopoulos i sar., 2007), koja je u svrhu našeg istraživanja ciljano modificirana u skladu sa preporukama recentnih istraživanja u regionu (Flere i Lavrič, 2008) na način da su iz njenih tvrdnji formirane Skala intrinzične i ekstrinzično-personalne religioznosti i Skala ekstrinzično-socijalne religioznosti. Prva skala, od 11 tvrdnji čiji je koeficijent unutarnje konzistencije α= .83, ispituje religioznost motiviranu istin-skim uvjerenjem u ispravnost religijskog učenja i željom da se ono prakticira u svim aspektima života ali i percipiranom ličnom intrapsihičkom satisfakcijom i koristi koju kod pojedinca generira život u skladu sa religijom, dok druga, koeficijenta unu-tarnje konzistencije α= .82, uključuje 3 tvrdnje koje ispituju koliko je religioznost motivirana sticanjem društvenog statusa i ugleda.

Skala političke tolerancije je namijenjena mjerenju stepena spremnosti ispitanika da dozvole prakticiranje predloženih građanskih sloboda i pripadnicima drugih naroda tamo gdje njihova etno-religijska zajednica predstavlja većinsko stanovništvo u BiH. Uz manje naše modifikacije, skala je načinjena po uzoru na raniju konceptu-alizaciju političke tolerancije od Sullivana, Pieresona i Marcusa (1982) prema kojoj politička tolerancija predstavlja spremnost da se i pripadnicima najmanje omiljenih društveno-političkih grupa dozvoli uživanje građanskih prava. Skala se sastoji od 5 čestica, a dobiveni koeficijent unutarnje konzistencije skale u ovom istraživanja iznosi α= .92.

Sve korištene skale su Likertovog tipa sa rasponom od 1 (uopšte se ne slažem) do 5 (potpuno se slažem), a ukupan rezultat je predočen kao aritmetička sredina odgo-vora na sve tvrdnje tako da se teorijski raspon kreće od 1 do 5.

Upitnikom o socio-demografskim karakteristikama prikupljeni su osnovni podaci o učesnicima (spol, dob, vjerska i etnička pripadnost).

Postupak

Kako bi se provjerila sadržajna razumljivost i preglednost odabranog instrumen-tarija, prije ciljnog provedeno je i pilot istraživanje na grupi od 81 studenta. Ciljno istraživanje je proveo autor, a podaci su prikupljeni metodom grupno vođenog rada pri čemu vrijeme za rad nije bilo ograničeno. Ispitanici su prethodno obaviješteni da je istraživanje anonimno i da će podaci biti korišteni isključivo u naučne svrhe.

Rezultati Deskriptivne statističke vrijednosti za skale religioznih orijentacija i političke tole-rancije prema različitim etničkim skupinama su izračunate za pripadnike sve tri vjeroispovijesti odvojeno, a u cilju provjere normaliteta distribucije rezultata ispi-tanika na Skali religiozne ortodoksnosti (REL_ORT), Skali religioznog fundamen-talizma (REL_FUN), Skali intrinzične i ekstrinzično-personalne religioznosti (IEP_REL), Skali ekstrinzično-socijalne religioznosti (ES_REL) i Skali političke tolerancije (POL_TOL) prema drugim narodima u okolnostima kada vlastiti narod predstavlja većinu, odnosno prema Romima (POL_TOL_R), Hrvatima (POL_TOL_H), Srbima (POL_TOL_S) i Bošnjacima (POL_TOL_B) proveden je i Kolmogorov-Smirnovljev test. Dobivene vrijednosti su prikazane u tabelama 1., 2. i 3.

Kao što se može vidjeti iz predočenih tabela, distribucija rezultata velike većine ispi-tivanih varijabli kod sve tri vjeroispovijesti u našem istraživanju je značajno asime-trična. Iz vrijednosti skjunisa za skale čiji skorovi značajno odstupaju od normalne distribucije može se zaključiti da se u slučaju religioznih orijentacija i političke tolerancije radi o negativnoj asimetričnosti. Izuzetak iz toga čine Skala socijalno-ekstrinzične religioznosti čiji su skorovi kod sve tri religijska poduzorka pozitivno asimetrični (katolici skj=1.36, pravoslavni skj=1.88, muslimani skj=1.35) kao i u slučaju rezultata političke tolerancije prema drugim narodima kod katoličkog poduzorka (prema Srbima skj=0.27, prema Bošnjacima skj=0.08, prema Romima skj=0.08).

Kako bi ispitali povezanost između skala religioznih orijentacija i političke toleran-cije te tako provjerili model individualnih razlika, izračunati su koeficijenti korela-cija pri čemu je korišten Spearmanov test korelacije zbog utvđene asimetričnosti dobivenih rezultata. Korelacijske matrice ispitivanih varijabli predočene su odvo-jeno za sve tri religijska poduzorka u tabelama 4., 5. i 6.


Zbornik radova

256 257


Tabela 1. Deskriptivne statističke vrijednosti za ispitanike pravoslavne vjeroispovijesti

Varijabla N Min Max M SD K-Sz pREL_ORT 189 1.00 5.00 3.55 1.10 0.10*** .000REL_FUN 189 1.00 5.00 3.47 1.02 0.09*** .000IEP_REL 157 1.55 5.00 3.47 0.67 0.04 .200ES_REL 157 1.00 5.00 1.54 0.83 0.27*** .000

POL_TOL_H 189 1.00 5.00 3.41 0.97 0.06 .088POL_TOL_B 189 1.00 5.00 3.37 0.10 0.07* .023POL_TOL_R 189 1.20 5.00 3.60 0.92 0.06 .056

*** p<.001 ** p<.01 * p<.05

Tabela 2. Deskriptivne statističke vrijednosti za ispitanike katoličke vjeroispovijesti

Varijabla N Min Max M SD K-Sz pREL_ORT 236 1.40 5.00 4.52 0.63 0.23*** .000REL_FUN 236 1.40 5.00 4.39 0.70 0.19*** .000IEP_REL 230 1.55 5.00 3.93 0.61 0.08** .002ES_REL 230 1.00 4.33 1.48 0.57 0.34*** .000

POL_TOL_S 236 1.00 5.00 2.96 0.90 0.09*** .000POL_TOL_B 236/5 1.00 5.00 3.00 0.89 0.09*** .000POL_TOL_R 236/5 1.00 5.00 2.98 0.93 0.08*** .000

*** p<.001 ** p<.01 * p<.05

Tabela 3. Deskriptivne statističke vrijednosti za ispitanike islamske vjeroispovijesti

Varijabla N Min Max M SD K-Sz pREL_ORT 184 1.40 5.00 4.27 0.66 0.16*** .000REL_FUN 184 1.00 5.00 4.41 0.78 0.22*** .000IEP_REL 173 1.73 5.00 3.64 0.69 0.08** .005ES_REL 173 1.00 5.00 1.67 0.85 0.24*** .000

POL_TOL_S 184 1.00 5.00 3.47 0.88 0.10*** .000POL_TOL_H 184 1.20 5.00 3.61 0.78 0.07* .015POL_TOL_R 184 1.67 5.00 3.79 0.82 0.09** .001

*** p<.001 ** p<.01 * p<.05

Tabela 4. Korelacijska matrica za ispitanike pravoslavne vjeroispovijesti

REL_ORT REL_FUN IEP_REL ES_REL POL_TOL_H POL_TOL_BREL_ORTREL_FUN .74***IEP_REL .64*** .62***ES_REL -.36*** -.28*** -.36***

POL_TOL_H -.22** -.39*** -.20* .01POL_TOL_B -.21** -.37** -.15 -.02 .87***POL_TOL_R -.11 -.27** -.08 .03 .74*** .73***

* = p < .05 ** = p < .01 *** = p < .001

Tabela 5. Korelacijska matrica za ispitanike katoličke vjeroispovijesti

REL_ORT REL_FUN IEP_REL ES_REL POL_TOL_S POL_TOL_BREL_ORTREL_FUN .46***IEP_REL .49*** .55***ES_REL -.20** -.20** -.30***

POL_TOL_S -.21** -.28*** -.31*** -.02POL_TOL_B -.16* -.24*** -.28** -.01 .79***POL_TOL_R -.11 -.27*** -.17** -.07 .72*** .70***

* = p < .05 ** = p < .01 *** = p < .001

Tabela 6. Korelacijska matrica za ispitanike islamske vjeroispovijesti

REL_ORT REL_FUN IEP_REL ES_REL POL_TOL_S POL_TOL_HREL_ORTREL_FUN .51***IEP_REL .46*** .65***ES_REL -.18* -.14 -.13

POL_TOL_S .05 -.19* -.05 -.07POL_TOL_H .04 -.17* -.08 -.17* .76***POL_TOL_R .17* .04 -.04 -.13 .61*** .66***

* = p < .05 ** = p < .01 *** = p < .001


Zbornik radova

258 259


Iz tabele 4. može se vidjeti da je religiozna ortodoksnost kod ispitanika pravoslavne vjeroispovijesti u statistički značajnoj negativnoj korelaciji sa političkom toleranci-jom prema Hrvatima (r= -.22, p< .001) i prema Bošnjacima (r= -.21, p< .01), dok je religiozni fundamentalizam kod ovog poduzorka ispitanika u statistički značajnoj negativnoj korelaciji sa političkom tolerancijom prema pripadnicima sve tri naroda (Hrvati r= -.39, p< .001; Bošnjaci r= -.37, p< .001; Romi r= -.27, p< .01). Također iz iste tabele može se vidjeti da je kod pravoslavnih ispitanika intrinzična i ekstrin-zično-personalna religioznost statistički značajan negativan korelat samo političke tolerancije prema Hrvatima (r= -.20, p< .05)

Rezultati korelacijske analize u tabeli 5. pokazuju da je u slučaju ispitanika katoličke vjeroispovijesti religiozna ortodoksnost u statistički značajnoj negativnoj korelaciji sa političkim tolerancijom prema Srbima (r= -.21, p< .01) i prema Bošnjacima (r= -.16, p< .05), dok je religiozni fundamentalizam značajan negativan korelat poli-tičke tolerancije prema sve tri naroda (Srbi r= -.28, p< .001; Bošnjaci r= -.24, p< .001; Romi r= -.27, p< 001). Intrinzična i ekstrinzično-personalna religioznost kod katoličkog poduzorka također je u statistički značajnoj negativnoj korelaciji sa poli-tičkom tolerancijom i prema Srbima (r= -.31, p< .001), i Bošnjacima (r= -.28, p< .01) i Romima (r= -.17, p< .01).

Prema rezultatima korelacijske analize u tabeli 6. religiozna ortodoksnost je kod ispitanika islamske vjeroispovijesti statistički značajan pozitivan korelat političke tolerancije prema Romima (r= .17, p< .05), dok je religiozni fundamentalizam u sta-tistički značajnoj negativnoj korelaciji sa političkom tolerancijom prema Srbima (r= -.19, p< .05) i Hrvatima (r= -.17, p< .05). Intrinzična i ekstrinzično-personalna reli-gioznost u slučaju poduzorka muslimana nije statistički značajan korelat političke tolerancije. Ekstrinzično-socijalna religioznost samo je kod ispitanike islamske vjeroispovijesti u značajnoj negativnoj korelaciji sa politikom tolerancijom prema Hrvatima (r= -.17, p< .05), dok kod druga dva poduzorka ispitanika ona nije znača-jan korelat političke tolerancije.

DiskusijaU predočenim rezultatima bivarijantnih korelacija religioznih orijentacija i poli-tičke tolerancije prema pripadnicima vanjskih etno-religijskih zajednica teško je naći potvrdu da je model individualnih razlika primjenjiv za razumijevanje odnosa individualne religioznosti i političke tolerancije u kontekstu složenih međureligij-skih i međuetničkih odnosa u Bosni i Hercegovini s obzirom da pronađeni obrazac njihovih interkorelacija nije u skladu s predviđanjima ovog koncepta. Drugim rije-čima, uz izuzetak kod poduzorka muslimana u našem istraživanju, politička netole-rancija je karakteristična za ispitanike izraženijeg religioznog fundamentalizma ali i ortodoksnosti u vjeri odnosno intrinzične i ekstrinzično-personalne religioznosti, zbog čega se može zaključiti da obrazac korelacija religioznih orijentacija i među-grupnih stavova nije izdiferenciran u skladu s teorijom individualnih razlika. Tome treba dodati da, osim kod ispitanika islamske vjeroispovijesti u slučaju političke

tolerancije prema Hrvatima, ekstrinzično-socijalna religioznost nije značajan kore-lat spremnosti da se i drugim etno-religijskim zajednicama garantiraju građanske slobode niti kod jednog religijskog poduzorka.

Ovakva saznanja su u skladu sa rezultatima ranijih istraživanja koja su pokazala nekonzistentnost u odnosu između religioznih orijentacija i međugrupnih stavova. Tako je ekstrinzična religioznost predviđala negativne predrasude u istraživanju Olporta i Rosa (Allport i Ross, 1973) i mnogim prilikama kasnije (vidi Donahue, 1985 za pregled) ali povremeno nije imale nikakve veze sa predrasudama (Griffin, Gorsuch i Davis, 1987) ili je čak bila u negativnoj korelaciji sa ovim negativnim međugrupnim stavom (Duck i Hunsberger, 1999). Intrinzična religioznost, na dru-goj strani, od prvih je istraživanja dala čitav spektar korelacija sa negativnim pre-drasudama koje se kreću od negativnih, preko ortogonalnih (Donahue, 1985), do pozitivnih (Duck i Hunsberger, 1999; Fisher, Derison i Polley, 1994; Herek, 1987; McFarland, 1989), a slično se može kazati i za religioznu ortodoksnost (Laythe i sar., 2002; Dragun, 2006).

Sve skupa, rezultati našeg istraživanja upućuju na nedovoljnu empirijsku heu-rističnost ovog teorijskog modela za razumijevanje odnosa individualne religio-znosti i političke tolerancije prema pripadnicima drugih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini i traže empirijski uvjerljiviju eksplikaciju ove vrste političkih stavova BiH građana.

Iako je u svim svjetskim religijama lako naći poruke miroljubivosti i suživota prema drugom i drugačijem, prema teoriji socijalnog identiteta religija u svijesti religio-znog pojedinca može egzistirati prevashodno i kao princip društvene (samo)kate-gorizacije, (samo)identifikacije i solidarnosti (Beit-Halahmi, 1991) s potencijalom da aktivira kognitivne i emocionalne procese inače prisutne u svim unutargrupnim ali i međugrupnim odnosima te u izvjesnim uvjetima rezultira osjećajem međukon-fesionalnog rivalstva i ugroženosti, etnocentrizmom i diskriminiranjem pripad-nika vanjske grupe (Herriot, 2007). U okolnostima preklapanja konfesionalnog i religijskog identiteta, sveopće etnifikacije društveno-političkih odnosa u BiH, sva-kodnevnog medijskog i političkog zastrašivanja našeg čovjeka od drugih većinskih naroda, čini se da ortodokosna i intrinzična vjera nije uspjela umiriti njegove stra-hove od drugog i drugačijeg. Iako tu vrstu analize u predočenim rezultatima nismo ponudili, u skladu sa saznanjima drugih istraživanja (Dragun, 2006; Smajić, 2010) izgledno je da osjećaj ugroženosti i strah od drugog, karakterističan za jedan dio religiozne populacije kod njih u kontekstu garantiranja građanskih sloboda pripad-nicima drugih etno-religijskih zajednica guši i potiskuje miroljubive impulse auten-tične duhovnosti i ortodoksnosti, pri tome ovladavajući mentalnim, emocionalnim i motivacijskim funkcijama ličnosti i usmjeravajući ih na njemu svojstven način u cilju udaljavanja pojedinca od čovjeka druge vjere i nacionalnosti i u funkciji njihove diskriminacije.


Zbornik radova

260 261


LiteraturaAdorno, T.W., Frenke-Brunswik, E., Levinson, D.J., Sanford, R.N. (1950). The

Authoritarian Personality. New York: Harper & Row.

Allport, G.W. (1950/1962). The Individual and His Religion. New York: The Macmillan Company.

Allport, G.W., Ross, J.M. (1973). Personal religious orientation and prejudice. U Beit-Hallahmi, B. (Ur.) Research in Religious Behavior: Selected Readings. Belmont: Wadworth Publishing Company, 104-133.

Altmeyer, B., Hunsberger, B. (1992). Authoritarianism, religious fundamentalism, quest, and prejudice. International Journal for the Psychology of Religion. (2): 113-133.

Beglerović, S. (Ur.) (2005). Mjesto za drugog u našoj vjeri i životu. 2 toma. Sarajevo: ABRAHAM – Udruženje za međureligijski mirotvorni rad.

Beit-Hallahmi, B. (1991). Religion and identity: concepts, data, questions. Social Science Information. 30 (1): 81-95.

Čekrlija, Đ., Turjačanin, V., Puhalo, S. (2004). Društvene orijentacije mladih. Banja Luka: Nacionalni institut za borbu protiv narkomanije.

Donahue, M.J. (1985). Intrinsic and extrinsic religiousness: review and meta-analysis. Journal of Personality and Social Psychology. 48 (?): 400-419.

Dragun, A. (2006). Hrvati u Federaciji BiH: Povezanost suživota i opraštanja s indivi-dualnom religioznošću i društveno-političkim stavovima. Revija za sociologiju. 37 (3-4): 165-180.

Duck, R., Hunsberger, B. (1999). Religious orientation and prejudice: the role of reli-gious proscription, right-wing authoritarianism and social desirability. International Journal for the Psychology of religion. 9 (?): 157-179.

Dušanić, S. (2007a). Religiozna orijentacija i naučena bespomoćnost adolescenata. Banja Luka: Centar za kulturni i socijalni popravak.

Fisher, R.D., Derison, D., Polley, C.F. (1994). Religiousness, religious orientation and attitudes towards gays and lesbians. Journal of Applied Social Psychology. 24 (?) :614-630.

Flere, S., Lavrič, M. (2008). Is intrinsic religious orientation a culturally specific American Protestant concept? The fusion of intrinsic and extrinsic religious orienta-tion among non-Protestants. European Journal of Social Psychology. 38 (?): 521–530.

Griffin, G.A., Gorsuch, R.L., Davis, A.L. (1987). A cross-cultural investigation of reli-gious orientation, social norms and prejudice. Journal for the Scientific Study of Religion. 26 (?): 358-365.

Herek, G.M. (1987). Religious orientation and prejudice: a compilation of racial and sexual attitudes. Personality and Social Psychology Bulletin. 13 (?): 34-44.

Herriot, P. (2007). Religious Fundamentalism and Social Identity. London: Routledge.

Hill, P.C., Hood, R.W. (Ur.) (1999). Measures of Religiosity. Birmingham, AL: Religious Education Press.

Hood, R.W., Hill, P.C., Williamson, W.P. (2005). The Psychology of Religious Fundamentalism. New York: The Guilford Press.

Hunsberger, B. (1995). Religion and prejudice: the role of religious fundamentalism, quest and right-wing authoritarianism. Journal of Social Issues. 51 (2): 113-140.

Jackson, L.M., Hunsberger, B. (1999). An Intergroup perspective on religion and preju-dice. Journal for the Scientific Study of Religion. 38 (4): 509-523.

James, W. (1902/1987). The Varieties of Religious Experience. New York: Penguin Books.

Jukić, J. (1994). Rat i protiv-rat u monoteističkim religijama. Obnovljeni život. 49 (3-4): 361-384.

Laythe, B., Finkel, D., Bringle, R.G., Kirkpatrick, L. (2002). Religious fundamentalism asa predictor of prejudice: a two-component model. Journal for the Scientific Study of Religion. 41 (4): 623-635.

McFarland, S. (1989). Religious orientations and the targets of discrimination. Journal for the Scientific Study of Religion. 28 (?): 324-336.

Paloutzian, F.P. & Park, C.L. (2005). Handbook of the Psychology of Religion and Spirituality. New York: The Guilford Press.

Rot, N., Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti kod srednjoškolske omladine. Beograd: Institut za psihologiju.

Smajić, A. (2010). Psihosocijalni aspekti religioznosti kao determinante međunacio-nalne tolerancije. Filozofski fakultet: Sarajevo.

Sperber, D. (1996). Explaining Culture: A Naturalistic Approach. London: Blackwell.

Sullivan, J.L., Piereson, J.E., Marcus, G.E. (1982). Political Tolerance and Political Democracy. Chicago: University of Chicago Press.

Tiliopoulos, N., Bikker, A.P., Coxon, A.P.M., Hawkin, P.K. (2007). The means and ends of religiosity: a fresh look at Gordon Alport’s religious orientation dimensions. Personality and Individual Differences. 42 (?): 1609-1620.

Weber, M. (1947). The Theory of Social and Economic Organization. Glencloe, ILL: Free Press.


Zbornik radova

262 263


RELATIONSHIP BETWEEN RELIGIOUS ORIENTATION AND POLITICAL TOLERANCE: TESTING THE

INDIVIDUAL DIFFERENCE MODEL

Aid Smajić Faculty of Islamic Studies, University of Sarajevo1

2

AbstractIn the context of political tolerance of religious people, the individual difference model implies that political (in)tolerance towards relevant out-groups is related only to specific religious orientation. The aim of the study is to test heuristic vali-dity of the conceptual model in the context of rather complex interethnic relati-ons in Bosnia and Herzegovina. Study participants consisted of students from the University of Banjaluka, University of Mostar and University of Sarajevo (400 females and 209 males) with age average M=19.55 (SD=1.86). Scales of Intrinsic and Extrinsic-Personal Religiosity, Extrinsic-Social Religiosity (Tiliopoulos et al., 2007), Religious Orthodoxy, Religious Fundamentalism (Wiiliamson et al., 2005) and Political Tolerance (Sullivan, Piereson i Marcus, 1982) were used in the study. In the case of Eastern Orthodox and Catholic participants, results of correlation analysis show that all religious orientation, with the exception of Extrinsic-Social Religiosity, are negatively related to political tolerance towards other ethno-reli-gious groups to statistically significant degree. As for Muslim participants, signifi-cant negative correlation with political tolerance was found only in case of Religious Fundamentalism and Extrinsic-Social Religiosity, while Religious Orthodoxy and Intrinsic and Extrinsic-Personal Religiosity are not significantly related to criterion variable. Altogether, obtained results rather question heuristic validity of individual difference model in regard to the understanding of political tolerance of religious individuals in B&H and ask for additional explanation of the social role of implicit religiosity at the time of rather pervading etnification of socio-political relations in the country.

Keywords: Individual Difference Model – religious orientation – political tolerance

12 All correspondence to the author should be addressed through [email protected].

IRACIONALNA UVJERENJA KAO PREDIKTORI PRISUTNOSTI SUICIDALNIH IDEJA

Dijana Sulejmanović1 Igor Krnetić Filozofski fakultet

Univerzitet u Banjoj Luci

Sažetak Prema teoriji racionalno emotivno bihejvioralne terapije (REBT), iracionalnim uvje-renjima se smatraju apsolutistički zahtjevi, odnosno rigidne evaluacije koje su dis-funkcionalne u odnosu na ciljeve i vrijednosti osobe. Istraživanja kognitivnih karak-teristika prasuicidanata pokazala su da oni razmišljaju rigidno, nemaju mogućnost sagledavanja alternativnih rješenja i zbog nerealnih očekivanja ne uspijevaju pro-naći adekvatne načine da riješe određeni problem. Cilj ovog istraživanja jeste ispitati doprinos iracionalnih uvjerenja u objašnjenju prisutnosti suicidalnih ideja. Također, ispitane su razlike između muškaraca i žena u prisustvu suicidalnih ideja. Uzorak je činilo 93 ispitanika iz opće populacije, od čega 59 žena i 34 muškarca, prosječne dobi (ispitanika oba spola) M=44.63 (SD=14.52). Korišteni instrumentarij obuhva-tio je Upitnik sociodemografskih podataka, Skalu iracionalnih uvjerenja te Skalu pozitivnih i negativnih suicidalnih ideja. Statističkom obradom podataka pomoću regresione analize utvrđeno je da postoji značajan doprinos iracionalnih uvjerenja u objašnjenju prisutnosti suicidalnih ideja (R2=.115, F(1,91)=11.788, p<0.01). Ovi nalazi idu u prilog teorijskim postavkama o kognitivnim karakteristikama suicidal-nih osoba te potvrđuju značaj REBT pristupa u psihoterapijskom radu sa suicidal-nim klijentima.

Ključne riječi: suicidalnost, suicidalne ideje, iracionalna uvjerenja, REBT.

1 e-mail: [email protected]


Zbornik radova

264 265


UvodU posljednjih 45 godina stopa suicida u svijetu se povećala za 60%, a dok je u 2000. godini približno milion ljudi stradalo od sopstvene ruke (Jokinen, 2007), procje-njuje se da će se broj počinjenih suicida do 2020. povećati za 50% (Jovanović i sar., 2010). Međutim, da ne žele svi da umru, već da suicid može imati ulogu vapaja u pomoć, vidi se na osnovu poznatih podataka o nepotpunim suicidima. Naime, u svi-jetu godišnje milion ljudi počini kompletan suicid, a čak 10 do 20 miliona to pokuša (Stone et al, 2002, prema Milosavljević, 2004). Smatra se da na svaki izvršeni suicid dolazi 8 do 20 pokušaja (Maris, 2001, prema Comer, 2010), što je u skupini mladih naročito izraženo. Procjenjuje se da su u općoj populaciji pokušaji 20 do 40 puta češći od izvršenja, dok su kod mladih pokušaji 100 do 150 puta češći od ostvarenih suicida (Novosadski humanitarni centar, 2011, prema Jugović i Luković, 2012).

Suicidalne ideje

Suicidalnost se odnosi na kognitivne i ponašajne karakteristike osobe koje se mani-festiraju kao suicidalne ideje i suicidalno ponašanje (Subotić i sar., 2008).

Suicidalne ideje se odnose na pojavu bilo kakvih misli o autodestruktivnom pona-šanju - od nejasnih misli o mogućnosti okončanja života do konkretnih planova za izvršenje suicida. Beck i sur. (1979, prema McAuliffe, 2002) definišu suicidalne ideje kao planove, ideje i namjere o suicidu, dok ih O’Carroll i sur. (1996, prema McAuliffe, 2002) određuju kao samoizvještavajuće misli o učestvovanju u suicidal-nom ponašanju.

Suicidalno ponašanje pak obuhvata pripreme za izvršenje suicida, prasuicid ili poku-šaj suicida te kompletan suicid, odnosno oduzimanje vlastitog života.

Istraživanja karakteristika razmišljanja prasuicidanata - osoba koje su pokušale izvršiti suicid, posebno u okviru kognitivne teorije Aarona T. Becka, pokazuju da se njihove misli odlikuju negativnim viđenjem sebe, svijeta i budućnosti, kao i nemo-gućnošću nalaženja drugog načina rješavanja problema (Wenzel et al, 2009). Naime, prasuicidanti su ograničeni isključivo na sadašnjost, nemaju dugoročnih ciljeva i nisu sposobni predvidjeti posljedice svog ponašanja. Kognitivne karakteristike pra-suicidanata odlikuju se nerealnim očekivanjima i rigidnim razmišljanjem. Često ih prati depresivno raspoloženje koje uključuje gubitak interesa za ranije aktivnosti, promjene u apetitu i spavanju, doživljaj manje vrijednosti, osjećaj krivice te pro-bleme u koncentraciji.

REBT pristup iracionalnim uvjerenjima

Racionalno-emotivno bihejvioralna terapija (REBT), inspirisana Epictetusovom idejom iz II st. p.n.e. da ljudi nisu uznemireni stvarima po sebi, već svojim pogle-dom na njih, pretpostavlja povezanost mišljenja, emocija i ponašanja, koji se nalaze

u recipročnom uzročno-posljedičnom odnosu (Corey, 2004). Ellis (1994) smatra da smo urođeno predisponirani da od svojih želja konstruiramo komande, okrivlju-jemo sami sebe ili druge te se užasavamo nad teškoćama, umjesto da ih pokušamo prevladati i posvetiti se dugoročnim dobitima.

U REBT-u termin racionalno uključuje preferencije, želje i vrijednosti te ozna-čava načine razmišljanja, doživljavanja i ponašanja koji ljudima koriste u postiza-nju ciljeva i ostvarivanja interesa pa se još naziva i samounaprjeđujućom sklonošću (Vukosavljević-Gvozden, 2009). S druge strane, iracionalne su one misli, emocije ili ponašanja koja vode ka destruktivnim posljedicama, ometaju sreću ljudi i njihove interese i ciljeve te se nazivaju samoosujećujućom sklonošću (Vukosavljević-Gvozden, 2009).

Iracionalna uvjerenja su iracionalni kognitivni procesi koji obuhvataju sadržajno različita područja (David et al, 2005) i predstavljaju rigidne evaluacije, dogmatske, nerealistične i nelogične misli koje su disfunkcionalne u odnosu na ciljeve i vrijedno-sti osobe (Marić, 2000; Vukosavljević-Gvozden, 2009). Najznačajnije takve kogni-cije prema Elisu (Ellis, 1994) su one koja imaju značenja apsolutističkog zahtjeva (“mora” / “ne smije”), užasavanja (“užasno”, “katastrofalno”), niske tolerancije na frustracije (“ne mogu da podnesem”, “neizdrživo je”), globalne negativne procjene ljudske vrijednosti (“bezvrijedan sam / si”, “loš sam / si”). Ove ekstremne evalua-cije mogu se svrstati u tri grupe: 1) evaluacije usmjerene na sopstvene postupke, posebno na polju moralnog ponašanja, dostizanja uspjeha i zadobijanja naklonosti i odobravanja drugih ljudi; 2) evaluacije usmjerene na tretman koji se dobija od strane drugih ljudi, posebno u domenu pravednosti i zasluga; 3) evaluacije usmje-rene na životne uslove, posebno u domenu unutrašnjeg i spoljašnjeg komfora, životnih problema i teškoća.

Posljedice iracionalnih uvjerenja rezultiraju širokim rasponom negativnih emocija i ponašanja, kao što su agresivnost, osjećaj krivice, anksioznost, gubitak kontrole (Sarvestani, 2011), a koje predstavljaju prepreku za neosuđujuće, bezuslovno pri-hvatanje sebe i drugih ljudi kao pogrješivih i nesavršenih.

Cilj istraživanja je ispitati uticaj iracionalnih uvjerenja na prisutnost suicidalnih ideja kod ispitanika iz nekliničke populacije, odnosno onih ispitanika koji nisu regi-strovani kao prasuicidanti te ispitati da li postoje razlike između muškaraca i žena s obzirom na prisutnost suicidalnih ideja.

MetodIspitanici

Internetskim istraživanjem na dobrovoljnoj osnovi obuhvaćeno je 93 ispitanika iz opće populacije, uzrasta od 20 do 74 godine i to 59 žena i 34 muškarca. Središnja vrijednost uzrasta ispitanika oba spola bila je 44.6 godina. Od ukupnog broja ispi-tanih, 65 (69.9%) je bilo zaposleno, 21 (22.6%) nezaposlenih i 7 (7.5%) studenata


Zbornik radova

266 267


drugog ciklusa studija. S obzirom na bračni status, 22 (23.7%) ispitanika u uzorku se izjasnilo kao slobodni, u vezi 23 (24.7%), zaručenih/u braku 37 (39.8%) te razve-denih/udovaca 11 ispitanika (11.8%).

Mjerni instrumenti

Instrumentarij odabran za potrebe ovog istraživanja sastojao se od upitnika socio-demografskih podataka te skala za ispitivanje prisutnosti iracionalnih uvjerenja i suicidalnih ideja.

Upitnik sociodemografskih podataka sadržavao je kombinovana pitanja otvore-nog i zatvorenog tipa, koja uključuju podatke o spolu, uzrastu, bračnom statusu i zaposlenosti.

Skraćenu skalu opštih stavova i uvjerenja (Shortened General Attitide and Belief Scale, SGABS) konstruirali su 1999. godine Lindner i sur. kao samoizvještavajuću skalu procjene iracionalnog razmišljanja. Prvobitni oblik ove skale, General Attitude and Belief Scale – GABS (Bernard 1990, prema MacInnes, 2003), sadržavao je 55 tvrd-nji, dok skraćena verzija ima 26 tvrdnji (‘’Ja ne mogu da podenesem svoj neuspjeh u važnim stvarima i neizdrživo je pogriješiti u takvim stvarima’’, ‘’Nepodnošljivo je osjećati se neugodno, biti napet ili nervozan i ja ne mogu da podnesem kad sam takav’’, ‘’Ako me ne prihvataju neki značajni ljudi, to pokazuje koliko sam ja bezvrijedan’’) (Bernard, 1990, prema Lindner et al., 1999). Konačan skor iracionalnosti uvjerenja dobije se sumiranjem odgovora sa svih stavki, pri čemu viši skorovi ukazuju na višu prisut-nost iracionalnih uvjerenja. Pouzdanost u ranijim istraživanjima varira između α= .79 (Mora & McDermut, 2011) i α= .86 (Modi & Thingujam 2007), dok je u našem iznosila α= .93.

Skala pozitivnih i negativnih suicidalnih ideja (PANSI). Skala PANSI (The Positive and Negative Suicide Ideation) konstruirana je 1998. od strane Osmana i suradnika za procjenu učestalosti zaštitnih faktora i negativnih rizika povezanih sa suicidalnošću (Đurić-Jočić i Pavličić, 2004). Skala sadrži dvije subskale (pozitivni faktori i nega-tivni rizici), a sastoji se od 14 samoiskaznih stavki, koje se odnose na period od posljednje dvije sedmice. Primjeri tvrdnji su ‘’Osjećam da imam potpunu kontrolu nad svojim životom’’ i ‘’Život je vrijedan življenja’’ (subskala Pozitivni faktori) te ‘’Ne vidim načina da riješim svoje probleme’’ i ‘’Osjećam se usamljeno i tužno’’ (subskala Negativni rizici). Konačan skor dobije se sabiranjem svih odgovora sa petostepene skale, pri čemu se tvrdnje sa subskale pozitivnih faktora boduju obrnuto, a ukupan viši skor ukazuje na višu prisutnost suicidalnih ideja. Instrument je provjeravan na uzorcima normalnih odraslih i psihijatrijskih pacijenata. Cronbach alpha za subskalu pozitiv-nih faktora u ranijim istraživanjima iznosio je .89 te .96 za negativne rizike (Osman et al, 2002), dok u našem iznosi α= .88 za cijelu skalu, odnosno .87 za pozitivne faktore i .93 za negativne rizike.

Postupak

U obradi podataka su korišteni različiti statistički postupci u okviru statističkog paketa SPSS, verzija 17.0. Za opis varijabli i pregled uzorka su korištene mjere deskriptivne statistike (frekvencija, procenat, aritmetička sredina, standardna devi-jacija, raspon, najmanje i najveće vrijednosti te suma), dok je za računanje značaj-nosti pola za predviđanje prisutnosti suicidalnih ideja korišten t-test, a za provjeru značajnosti doprinosa iracionalnih uvjerenja u objašnjenju prisutnosti suicidalnih ideja regresiona analiza.

RezultatiU Tabeli 1 prikazane su deskriptivne statističke vrijednosti rezultata koji su dobi-veni na skalama SGABS i PANSI, odnosno za varijable iracionalna uvjerenja i prisut-nost suicidalnih ideja. Ispitanici su pokazali umjereno nisku prisutnost iracionalnih uvjerenja i umjereno nisku prisutnost suicidalnih ideja.

Za provjeru uticaja iracionalnih uvjerenja na iskazanu suicidalnost korištena je regresiona analiza te dobivene vrijednosti ukazuju na značajno višu prisutnost sui-cidalnih ideja kod ispitanika koji imaju i više iracionalnih uvjerenja (Tabela 2), koja pritom objašnjavaju 12% varijanse prisutnosti suicidalnih ideja.

Vrijednosti dobivene primjenom t-testa pokazuju da ne postoje razlike u prisutno-sti suicidalnih ideja s obzirom na spol te ženski ispitanici pokazuju neznatno veću prisutnost suicidalnih ideja od muških ispitanika (Tabela 3).

Također, iako ženski ispitanici izvještavaju o nešto prisutnijim iracionalnim uvjere-njima u odnosu na muške ispitanike (Tabela 4) te razlike nisu statistički značajne.

Tabela 1: Deskriptivne statističke vrijednosti za skalu SGABS i PANSI

varijable N SD Skew Kurt KSz p

iracionalna uvjerenja 93 17.52 .327 -.042 .692 .724

suicidalne ideje 93 8.1 .859 .119 1.385 .043

Tabela 2: Rezultati regresijske analize za iracionalna uvjerenja kao prediktore prisutnosti suicidalnih ideja

R R2 beta F

Iracionalna uvjerenja .339 .115 .339** 11.79**

Napomena: ** p<.01


Zbornik radova

268 269


Tabela 3: Razlike u prisutnosti suicidalnih ideja s obzirom na spol ispitanika

spol N M SD t pmuški 34 24.12 5.59ženski 59 24.73 9.28

UKUPNO 93 24.51 8.1 -.349 >.05

Tabela 4: Razlike u prisutnosti iracionalnih uvjerenja s obzirom na spol ispitanika

spol N M SD t pmuški 34 58.59 16.49ženski 59 61.53 18.14

UKUPNO 93 60.45 17.52 -.777 >.05

DiskusijaSvaki kraj ima svoj početak. Svakih 40 sekundi u svijetu neko strada od suicida, a svake tri sekunde neko pokuša prekinuti sopstveni život (WHO, 2000). Suicid je ubi-stvo sebe i svega što Ja predstavlja osobi koja ga, svojevoljno, nasilno i nepovratno, ukida odnosno isključuje iz postojanja u poznatoj realnosti. Može se posmatrati kao proces, koji obuhvata put od početne ideje do izvršenja ili kao izrazito impulsivan čin. U ovom istraživanju ispitivane su iracionalne ideje kao prediktori prisutnosti suicidalnih ideja kod tzv. normalne populacije, odnosno nekliničkog uzorka, a u cilju provjere njihovog uticaja na suicidalne ideje, kao početni oblik suicidalnosti te opravdanost primjene REBT pristupa u radu sa suicidalnim osobama.

Dobiveni nalazi potvrđuju da postojanje iracionalnih uvjerenja značajno utječu na prisutnost suicidalnih ideja. Viša prisutnost iracionalnih uvjerenja ukazuje na višu prisutnost suicidalnih ideja te može biti značajan prediktor opasnosti kod potenci-jalno suicidalnih klijenata.

Stolberg i suradnici (2002) navode da oko polovina žrtava suicida nikad nije bila na psihoterapiji (prema Comer, 2010). Brojna istraživanja pokazuju da je stopa izvr-šenih suicida veća kod muškaraca i to 4 do 12 puta u odnosu na žene (Windfuhr & Kapur, 2011), kod kojih je međutim zabilježena viša stopa prasuicida, odnosno pokušaja suicida (Kerhof, 2000, prema Milosavljević, 2004). U našem uzorku nisu dobivene značajne razlike s obzirom na prisutnost suicidalnih ideja između muških i ženskih ispitanika. Ovi rezultati se mogu objasniti jednakom početnom suicidalno-šću, čiji dalji razvoj ovisi o izabranoj metodi, dobivenoj socijalnoj podršci i kognitiv-nim karakteristikama, odnosno funkcionalnošću i racionalnošću kognitivnih stra-tegija nošenja sa problemskom situacijom i razvijenim uvjerenjima povodom istih. Naime, poznato je da muškarci obično biraju nasilnije načine za prekid vlastitog

života, kao što su vješanje i korištenje vatrenog oružja, dok žene prije izaberu pre-doziranje tabletama ili prerezivanje vena. Kada je riječ o socijalnoj podršci, žene više od muškaraca karakteriše povjerenje prema drugima i emocionalno otvaranje, zbog čega mogu imati veću spremnost ka traženju i prihvatanju pomoći i podrške, bez straha da će biti negativno procijenjene kao slabe i nesposobne. Penev i Stanković (2009) navode da muškarci rjeđe traže pomoć te je stoga rjeđe i dobiju, a što se može objasniti tradicionalnim uvjerenjima da muškost znači i emocionalno neizražavanje i viši prag bola.

Osnovna pretpostavka kognitivnih modela emocionalnih poremećaja, kao što su Beckova kognitivna terapija i Ellisova REBT, jeste da ljudi sami svojim razmišlja-njem stvaraju i održavaju odmažuća ponašanja i emocije, iskrivljenim, nelogičnim i nerealističnim razmišljanjem (Krnetić, 2011). U ovom radu utvrđeno je da postoji značajan uticaj iracionalnih uvjerenja na prisutnost suicidalnih ideja, odnosno ispi-tanici koji imaju izražena iracionalna uvjerenja također imaju i višu prisutnost sui-cidalnih ideja.

Iako ljudi imaju biološku sklonost da misle iracionalno, oni imaju i konstruktivnu sposobnost izbora da mijenjaju iracionalno mišljenje i njegove autodestruktivne posljedice (Krnetić, 2006b). Iracionalna uvjerenja mogu biti ublažena pomoću svr-sishodnih i ciljanih napora ljudi da promijene disfunkcionalni način procjenjivanja događaja, što za posljedicu ima promjenu i osjećanja i ponašanja. Vrijednost raci-onalno-emotivno bihejvioralnog pristupa u psihoterapijskom radu sa suicidalnim klijentima jeste upravo što se preispitivanjem korisnosti, logičnosti i objektivnosti iracionalnih uvjerenja upušta u otvorenu borbu sa iracionalnošću njegovih misli i uvjerenja o sebi, drugima i svijetu, čime se zapravo ukazuje na postojanje ostalih mogućnosti, na drugačiji pristup trenutnoj problemskoj situaciji i preispitivanje opravdanosti plana o oduzimanju vlastitog života.

‘’Znati nije dovoljno, treba primjenjivati

željeti nije dovoljno, treba uraditi.’’

Goethe


Zbornik radova

270 271


Literatura

Comer, R. J. (2010). Abnormal Psychology. New York: Worth Publishers.

Corey, G. (2004). Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

David, D., Szentagotzi, A., Eva, K. & Macavei, B. (2005). A Synopsis of Rational-Emotive Behavior Therapy (REBT): Fundamental and Applied Research. Journal of Rational-Emotive & Cognitive-Behavior Therapy, 23 (3), 175-221.

Đurić-Jočić, D. & Pavličić, N. (2004). Skale za procenu suicidalnosti. Engrami, 26 (3-4), 83-96.

Ellis, A. (1994). Reason and emotion in psychotherapy (revised and updated). New York: Birch Lane Press.

Ellis, A. & Dryden, W. (2002). Racionalno-emocionalna bihevioralna terapija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Jokinen, J. (2007). Clinical studies of biomarkers in suicide prediction. Stockholm: Karolinska Institutet.

Jovanović, D. B., Jovanović, A., Ivković, M. & Jašović-Gašić, M. (2010). Serotonin i genetika suicidalnog ponašanja. Engrami, 32, 87-95.

Jugović, A. L. & Luković, M. (2012). Karakteristike samoubistava mladih. Specijalna edukacija i rehabilitacija, 11 (1), 169-177.

Krnetić, I. (2011). Empirijska provjera modela uticaja bezuslovnog prihvatanja sebe na rumi-nativne i depresivne reakcije. Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet

Krnetić, I. (2006). Evaluacija racionalno emotivno bihejvioralne terapije socijalne anksiozno-sti: istraživanje na pojedincu. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Nišu

Lindner, H., Kirkby, R., Wertheim, E. & Birch, P. (1999). A Brief Assessment of Irrational Thinking: The Shortened General Attitude and Belief Scale. Cognitive Therapy and Research , 23 (6), 651-663.

MacInnes, D. (2003). Evaluating an assessment scale of irrational beliefs for people with mental health problems. Nurse Researcher, 10 (4), 53-67.

Marić, Z. (2000). Priručnik za primarni kurs iz Racionalno-Emotivno Bihejvioralne Terapije.

McAuliffe, C. M. (2002). Suicidal ideation as an articulation of intent: a focus for suicide prevention? Archives of Suicide Research, 6 (4), 325-338.

Milosavljević, B. (2004). Socijalna patologija i društvo. Banja Luka: Filozofski fakultet.

Modi, D. & Thingujam, N. S. (2007). Role of Anger and Irrational Thinking on Minor Physical Health Problems among Married Couples. Journal of the Indian Academy of Applied Psychology, 33 (1), 119-128.

Mora, L. E. & McDermut, W. (2011). Religious Fundamentalism and How it Relates to Personality, Irrational Thinking, and Defense Mechanisms. Journal of Religion & Society, 13, 1-17.

Osman, A., Barrios, F. X., Gutierrez, P. M., Wrangham, J. J., Kopper, B. A., Truelove, R. S. & Linden, S. C. (2002). The Positive and Negative Suicide Ideation (PANSI) Inventory: Psychometric Evaluation with Adolescent Psychiatric Inpatient Samples. Journal of Personality Assessment, 79 (3), 512-530.

Penev, G. & Stanković, B. (2009). Samoubistva u Srbiji: vulnerabilni muškarci. Socijalna misao, 16 (4), 151-168.

Sarvestani, P. S. (2011). The Effect of Irrational Beliefs on Marital Satisfaction between Iranians. European Journal of Social Sciences, 24 (3), 432-437.

Subotić, S., Brajša-Žganec, A. & Merkaš, M. (2008). Školski stres i neka obilježja ličnosti kao prediktori suicidalnosti adolescenata. Psihologijske teme, 17, 111-131.

Vukosavljević-Gvozden, T. (2009). Racionalno-emotivna bihejvioralna terapija. Beograd: Kreativni centar.

Wenzel, A., Brown, G. K. & Beck, A. T. (2009). Cognitive Therapy for Suicidal Patients. Washington, D. C.: American Psychological Association.

Windfuhr, K. & Kapur, N. (2011). International perspectives on the epidemiology and aetiology of suicide and self-harm. U R. C. O’Connor, S. et al (Ed.) International handbook of suicide prevention (pp. 27-57). West Sussex: John Wiley & Sons, Ltd.

World Health Organization (2000). Preventing Suicide: A Resource for Primary Health Care Workers. Geneva: Department of Mental Health.


Zbornik radova

272 273


THE INFLUENCE OF IRRATIONAL BELIEFS TO THE PRESENCE OF SUICIDAL IDEATION

Dijana Sulejmanović2

1 Igor Krnetić

Department of Psychology, Faculty of Philosophy University of Banja Luka

AbstractAccording to the theory of Rational-emotive behavior therapy (REBT), irrational beliefs are considered to be an absolutist requirements and the rigid evaluations which are dysfunctional in relation to the goals and values of the person. Studies of cognitive characteristics of prasuicidants indicated that they have a rigid thinking, without the possibility of perceiving alternative solutions and because of unrealistic expectations, they are unable to find adequate ways to resolve a particular problem. The aim of this research was to examine the influence of irrational beliefs in the presence of suicidal ideation. The sample consisted 93 participants from the gene-ral population (59 women and 34 men). Set of used instruments included a demo-graphic questionnaire data, Shortened General Attitide and Belief Scale (SGABS) and The Positive and Negative Suicide Ideation (PANSI). Statistical analysis of data using a regression analysis showed that there is significant influence of presence of irrational beliefs to the presence of suicidal ideation (R2 = .115, F (1) = 11.788, p = .001). These results showed that men and women who have expressed a higher irrational beliefs also have a higher presence of suicidal ideation. These findings support the theoretical principles about the cognitive characteristics of suicidal people and confirm the importance of REBT approach in psychotherapeutic work with suicidal clients.

Keywords: suicidality, suicidal ideation, irrational beliefs, REBT

12 e-mail: [email protected]

MOTIVACIJSKE ODREDNICE VARANJA U AKADEMSKOM KONTEKSTU

Marijana Šunjić1 Filozofski fakultet, Sveučilište u Mostaru, Mostar, Bosna i Hercegovina

Anita Čuljak Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, Sveučilište u Mostaru, Mostar, Bosna i Hercegovina

Antoaneta Ljubičić Osnovna škola Ivana Mažuranića, Tomislavgrad, Bosna i Hercegovina

SažetakVaranje u akademskom kontekstu je sveprisutna pojava, i brojnim su se istraživanjima do sada pokušale utvrditi varijable povezane s ovim ponašanjem. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost nekih motivacijskih uvjerenja i poja-vnosti varanja u akademskom kontekstu.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 293 studenta četiriju fakulteta, prosječne dobi od 21 godinu. Studenti su procijenili učestalost pojedinih oblika varanja (kod njih samih), samodjelotvornost, vrijednost studiranja te ciljne orijentacije u učenju. Prikupljeni su podaci o odobravanju varanja od strane okoline, vjerovanju o mogućnosti zapošljavanja nakon završenog studija, te podaci je li studij bio prvi izbor ili ne. U istraživanju je također korištena i skala socijalne poželjnosti.

Čestina varanja je najviše povezana s odobravanjem takvog ponašanja od strane obitelji, prijatelja i kolega studenata. Kao što je očekivano, varanju su bili skloniji studenti s višom orijentacijom na izbjegavanje rada, kao i oni koji precipiraju vrijed-nost studiranja manjom.

Rezultati ukazuju na to da, iako su i neki motivacijski i kontekstaulni faktori pove-zani s pojavnošću varanja, veću važnost u objašnjenju varanja imaju kontekstualni faktori.

1 [email protected]


Zbornik radova

274 275


Varanje u akademskom kontekstuRazličiti oblici varanja univerzalan su problem u školskim i visokoškolskim insti-tucijama, raširen do te mjere da ga neki istraživači nazivaju epidemijom (Haines, Diekhoff, LaBeff i Clark, 1986). Iako je ovaj fenomen izazvao pažnju brojnih istraživača u svijetu, kod nas su istraživanja varanja i okolnosti u kojima se javlja rijetka. Eisenberg (2004) definira varanje kao dolazak do informacija iz nedopu-štenih izvora i korištenje istih. Dva osnovna oblika varanja su, prema Eisenbergu, aktivno i pasivno varanje. U prvom obliku student (učenik) inicira dobivanje infor-macija na nedopušten način, dok kod pasivnog varanja student ne dolazi sam do informacija nego dopušta drugima da prepišu podatke od njega (pasivna suradnja). Prema nekim istraživanjima, prevalencija varanja kod studentske populacije (stude-nata koji su barem jednom varali) se kreće od 50% do čak 90% (McCabe, Trevino i Butterfield, 2001; McCabe, Feghali i Abdallah 2008). Iako se postoci čine velikima, treba uzeti u obzir kako su ovi podaci dobiveni samo-iskazima, te kao takvi mogu biti samo podcijenjeni.

Varanje i kontekstualne varijable Varijable koje su do sada istraživane kao mogući prediktori varanja mogu se podi-jeliti u dvije velike skupine: kontekstualne ili situacijske varijable, te karakteristike samog pojedinca. Kontekstualne varijable kojima su istraživači pridali najviše pažnje su: percepcija stavova i ponašanja vršnjaka, težina očekivane kazne, shvaća-nje i prihvaćanje politike školske ustanove vezano uz varanje, odnosno postojanje tzv. kodeksa časti (potpisati ili s zakleti da neće varati), te percipirana vjerojatnost da će biti prijavljeni od strane kolega (McCabe i Trevino, 1993; McCabe i sur., 2008). Slabo nadgledanje odnosno loša organizacija ispita (Genereux i McLeod, 1995) kao i viđenje varanja kao normativnog ponašanja ima utjecaja na stavove o pasivnom i na aktivnom varanju, dok kod utjecaja težine ispita rezultati nisu jednoznačni (Eisenberg, 2004; Genereux i McLeod, 1995). Iako su sve navedene varijable pove-zane s čestinom varanja, dosadašnji rezultati dosljedno pokazuju kako je upravo percepcija varanja (i) od strane kolega/vršnjaka najprediktivnija za varanje u aka-demskom kontekstu (McCabe i Trevino, 1993; 1997; McCabe i sur., 2008). Ranije spomenuta iznimno visoka prevalencija varanja kod studenta indicira da se zapravo ne radi o studentima na nižem stupnju moralnog razvoja, jer je većina studenata do tada već na četvrtom ili čak višem stupnju moralnog razvoja, pa su različiti istra-živači pokušali odgovoriti na ovu nelogičnost. Eisenberg (2004) primjerice smatra kako dio učenika na varanje gleda kao na kršenje društvenih normi, a ne moralnih pravila. Čini se da vršnjaci koji podržavaju varanje odnosno i sami varaju čine neka-kav oblik normativne podrške jedni drugima u varanju (Whitley, 1998). Za očeki-vati je, dakle, da će studenti koji percipiraju odobravanje varanja od strane kolega, prijatelja i vlastite obitelji biti skloniji varati u različitim situacijama (varanje na ispitima, plagiranje radova, varanje na zadaćama) tijekom studiranja.

Varanje i motivacija za akademsko postignućeOd osobnih karakteristika pojedinca, istraživan je odnos sociodemografskih, aka-demskih i motivacijskih varijabli te osobina ličnosti sa sklonošću varanju (Miller i sur., 2007). Zadnjih nekoliko godina se povećava broj istraživanja kojim se poku-šava sagledati varanje u kontekstu motivacije za postignuće. S obzirom na to da je varanje jedan od načina poboljšanja vlastitog akademskog uspjeha, moguće je pretpostaviti kako se studenti koji su više i koji su manje skloni varanju razlikuju u barem nekim aspektima motivacije. Novije teorije motivacije za učenje naglasak stavljaju na odnos samodjelotvornosti, vrijednosti i ciljnih orijentacija s ponaša-njem i ishodima/postignućem u akademskom kontekstu. Wigfield i Eccles (2000) u teoriji očekivanja i vrijednosti pretpostavljaju da će pojedinac biti motiviran, iza-brati neku aktivnost i perzistirati u njoj ako procjeni da je kompetentan za njeno izvođenje i ako ona za njega ima (subjektivnu) vrijednost. Samodjelotvornost je stupanj u kojem učenik/ student vjeruje da može izvesti neki zadatak i da je sam odgovoran za svoju izvedbu, a konceptualno je moguće razlikovati vjerovanje o spo-sobnostima i očekivanje uspjeha (Pintrich & De Groot, 1990). Vrijednost se odnosi na vjerovanje da je aktivnost (učenja/studiranja) važna, korisna, te u kolikoj mjeri pojedinac uživa u njoj (intrinzična vrijednost), odnosno kolika je „cijena“ aktivnosti (Wigfield i Eccles, 2000). Ciljne orijentacije ili ciljevi postignuća su razlozi ili svrha uključivanja u aktivnost relevantnu za pokazivanje kompetentnosti. Dvije su gene-ralne ciljne orijentacije: cilj ovladavanja (mastery goal) koji se odnosi na želju za stje-canje kompetencije i povećanje kvantuma znanja i razumijevanja putem truda i uče-nja, dok cilj izvedbe (performance goal) predstavlja želju za dobivanjem pozitivnih i izbjegavanjem negativnih procjena o sposobnosti pojedinca, posebno u situacijama kada je uspjeh postignut s manje truda (Murphy i Alexander, 2000). Ames (1992) koristi nazive cilj izvedbe i cilj ovladavanja, dok ih Elliot i Dweck (1988) nazivaju cilj učenja i cilj izvedbe, a Nicholls, Patashnick i Nolen (1985) koriste termine uključe-nost u zadatak vs. ego-uključenost. Kasnije je ova podjela proširena inkorporiranjem usmjerenosti na ovladavanje i usmjerenosti na izvedbu s distinkcijom uključivanja- izbjegavanja (Elliot, 1999). Nicholls i sur. (1985) identificirali su još jedan opći cilj - cilj izbjegavanja truda. Učenici s ovom ciljnom orijentacijom usmjereni su „provla-čenju“, odnosno ispunjavanju obveza s minimalno uloženog truda.

Nekoliko je istraživanja provedeno s ciljem istraživanjem odnosa ovih motivacij-skih konstrukta i varanja. Utvrđena je negativna korelacija samodjelotvornosti i čestine varanja (Finn i Frone, 2004; Murdock, Hale i Weber, 2001). Kad se radi o ciljnim orijentacijama, dosljedno se pokazalo kako je ciljna orijentacija na izvedbu pozitivno a ona na ovladavanje negativno povezana s varanjem, kako na uzorcima srednjoškolaca (Anderman, Griesinger i Westerfield, 1998; Murdock, Hale i Weber, 2001) tako i na studentskom uzorku (Jordan, 2001). Anderman i Midgley (2004) izvješćuju o istom obrascu povezanosti i kad je riječ o percipiranim (od strane uče-nika) ciljnim orijentacijama nastavnika. Genereux i McLeod (1995) pronalaze kako je kod studenata koji varaju jedan od najčešće navedenih razloga varanja viša usmje-renost na ocjenu kao dugoročni cilj, dok je jedno od obilježja studenta koji ne varaju


Zbornik radova

276 277


više vrednovanje samog sadržaja kolegija. Zajedno, ovi rezultati omogućuju pretpo-stavku kako će studenti s ciljnom orijentacijom na izvedbu biti skloniji varanju, dok će oni s ciljem ovladavanja gradivom rjeđe varati. Također, ako na varanje gledamo kao na način izvršavanja studentskih obveza uz minimalan trud, moguće je očekivati da će studenti s ciljnom orijentacijom na izbjegavanje rada češće varati. Moguće je pretpostaviti i kako će studenti s manjim stupnjem uvjerenja u mogućnost izvedbe (samodjelotvornost) biti skloniji drugim načinima postizanja uspjeha, kao što su različiti oblici varanja. Konačno, za očekivati je kako će pojedinci koji studiranje (učenje) vide kao manje važno, manje korisno u budućnosti i u kojem manje uživaju češće varati u ispitnim situacijama i zadacima koji će biti evaluirani.

Rijetka su istraživanja kojima se pokušalo objediniti motivacijske i kontekstualne varijable u relaciji sa pojavnošću varanja. Stoga, iako je primarni cilj bio ispitati povezanost nekih motivacijskih uvjerenja i pojavnosti varanja u akademskom kon-tekstu, također se pokušalo utvrditi i povezanost s odobravanjem varanja od strane uže socijalne okoline.

Problem istraživanja je prvenstveno bio provjeriti postoji li u studentskoj populaciji povezanost varanja s varijablama iz domene motivacije za postignuće: samodjelo-tvornošću, uvjerenjem o vrijednosti studiranja, i ciljnim orijentacijama (u studiju generalno).

Dodatni problem je bio ispitati povezanost čestine varanja u akademskom kontek-stu s kontekstualnim varijablama: odobravanjem varanja od strane obitelji, prijate-lja i kolega.

Metoda Sudionici i postupak

Istraživanje je provedeno na inicijalnom uzorku od 293 studenta treće godine četi-riju fakulteta u BiH (od toga 221 žena, 54 muškarca dok 18 studenata nije navelo spol), prosječne dobi od 21 godinu (sd=1,60). Ovdje prikazani podaci dio su šireg ispitivanja koje je provedeno grupno. Sudjelovanje u njemu je bilo dobrovoljno, a s obzirom na to da se u skali varanja ispituje učestalost i nekih težih oblika varanja (primjerice, krivotvorenje ocjene ili pristupanje ispitu umjesto drugog studenta), studentima je zajamčena potpuna anonimnost podataka (uključujući i podatke o gradu i fakultetu na kojem studiraju).

Varanje je ispitivano Skalom varanja (Petrak i Bartolac, 2011) koja se sastoji od 26 čestica gdje studenti procjenjuju koliko su često koristili neke od oblika varanja ili svjedočili varanju drugih studenata, npr. …koristili “šalabahter” na ispitu; vidjeti da drugi student vara na ispitu, a to ne prijaviti nastavniku (1-nikad, 2- jedan/dva puta, 3-više puta). Skala je pokazala jednofaktorsku strukturu, i zadovoljavajuću pouz-danost (C.alpha=.87). Skala samodjelotvornosti je preuzeta iz upitnika Motivated Strategies for Learning Questionnaire (MSLQ; Pintrich i sur., 1993., prema Marinović,

Penezić, Sorić i Šunjić, 2012), a sastoji se od osam čestica (jednofaktorska struktura, C.alpha=.88) koje se odnose na samodjelotvornost u konkretnom predmetu/kole-giju, odnosno na vjerovanje o vlastitoj sposobnosti i očekivanje uspjeha u studiju. Ovdje su čestice adaptirane za korištenje na različitim fakultetima na način da ispi-tuju samodjelotvornost na fakultetu generalno (npr. Ako uzmem u obzir težinu gra-diva na ovom studiju, profesore i moje sposobnosti, mislim da ću biti uspješan u studiju). Vrijednost studiranja je ispitivana subskalom upitnika Components of Self-Regulated Learning (CRSL; Niemvirta 1996; 1998; prema Rijavec i Brdar, 2002) od 6 čestica, koja je također bila prilagođena na način da ispituje vrijednost studiranja generalno (npr. Čini mi se da je studirati potpuno beskorisno). Dobivena je jednofaktorska struk-tura uz Croanbach alpha od .80). Skala ciljeva postignuća (Rovan, 2011) korištena u ovom istraživanju sastoji se od 15 čestica. Čestice su raspoređene u 5 subskala na način da po tri čestice ispituju usmjerenost na ovladavanje i usmjerenosti na izvedbu s distinkcijom uključivanja- izbjegavanja (Elliot, 1999), kao i cilj izbjegava-nja truda (Nicholls i sur, 1985). Dakle, subskale su sljedeće: ovladavanje uključiva-njem, ovladavanje izbjegavanjem, izvedba uključivanjem, izvedba izbjegavanjem i izbjegavanje rada (npr. Važno mi je da u ovom studiju budem bolji od drugih studenata). I u ovom slučaju su dobivene jednofaktorske strukture skala uz Cronbach alpha koe-ficijente pouzdanosti u rasponu od .83- .95.

Prikupljeni su podaci o nekim kontekstualnim varijablama kao što su: odobravanju varanja od strane obitelji, prijatelja i kolega (po jedna čestica, npr. Moji roditelji/ prijatelji/ kolege odobravaju varanje na ispitima.), vjerovanju o mogućnosti i želja za zaposlenjem u struci nakon završenog studija (Vjerujem da ću/ želim nakon završetka studija raditi u svojoj struci, odgovor na skali od 5 stupnjeva, od 1- uopće se ne slažem do 5-u potpunosti se slažem ), te podaci je li studij bio prvi izbor (odgovor da ili ne).

Konačno, kao mjera socijalno poželjnog odgovaranja odnosno stupnja iskrivljava-nja odgovora korištena je Skala tendencije socijalno poželjnog odgovaranja (TESPO; Proroković, 2010). Skala se sastoji od 20 čestica za koje ispitanici procjenjuju je li se odnose ili ne odnose na njih (npr. Uvijek sam spreman/na priznati pogrešku kada je napravim; T/N). Skala je pokazala jednofaktorsku strukturu, i zadovoljavajuću pouzdanost.

Rezultati i diskusijaS obzirom na to da je varanje u akademskom kontekstu ponašanje (u pravilu) pod-ložno sankcijama, podaci za glavni dio obrade rezultata su selektirani prema bodo-vima na skali socijalne poželjnosti. U prethodnim primjenama u neselekcijskoj situaciji aritmetička sredina rezultata na ovoj skali iznosila je 28,16, a standardna devijacija 3,61 (Proroković, 2010). Prema tome, podaci sudionika koji su na ovoj skali imali rezultat viši od M+sd, odnosno 28,16 +3,61 (31,77) nisu korišteni u daljnjoj obradi rezultata. U konačnici su analizirani rezultati 232 studenta. Od svih ispitivanih varijabli, samo su rezultati na skali varanja pokazali normalnu distribu-ciju (tablica 1.). S obzirom na to, izračunati su odgovarajući deskriptivni parametri


Zbornik radova

278 279


(medijan, poluinterkvartilno raspršenje) i Spearmanov koeficijent korelacije.

Od kontekstualnih varijabli, s učestalošću varanja je značajno i pozitivno povezano prvenstveno odobravanje varanja od strane prijatelja (σ= .37), zatim varanje od strane kolega (σ = .32), dok je korelacija s odobravanjem varanja od strane roditelja također značajna, no nešto niža (σ = .26).

Značajnima su se pokazale korelacije ponašajne tendencije varanja s dva motiva-cijska konstrukta: ciljna orijentacija izbjegavanja rada (σ = .29) i uvjerenje o vri-jednosti studiranja (σ = -.15). Iako se na osnovu podataka iz literature očekivala povezanost, korelacije samodjelotvornosti i ostalih ciljnih orijentacija s učestalo-šću varanja se kreću oko nule. Također, očekivanje studenta da će nakon završenog fakulteta raditi u struci, želja za radom u struci i činjenica je li studij bio prvi izbor ili ne, kao potencijalno važne motivacijske determinante nisu povezane s tendencijom varanja u akademskom kontekstu (korelacije redom od .04, -.02, i -.05).

Tablica 1. Deskriptivni parametri ispitivanih varijabli

Raspon Centralna vrijednost Mjera varijabilnosti

Varanje 30 - 69 M=49, 17 Sd= 7,94

Samodjelotvornost 10 - 56 C=44 Q1=38,50 Q3=49,00

Vrijednost studiranja 6 - 30 C=25 Q1=22 Q3= 27

Ovladavanja putem uključivanja 1-7 C=6 Q1= 5 Q3= 7

Ovladavanje putem izbjegavanja 1-7 C=5 Q1=4 Q3= 6

Izvedba putem uključivanja 1-7 C=3 Q1=2 Q3= 4

Izvedba putem izbjegavanja 1-7 C=3 Q1=1 Q3= 4

Izbjegavanje rada 1-7 C=3 Q1=1 Q3= 4

Pretpostavljalo se kako će motivacijska uvjerenja biti značajno povezana sa česti-nom varanja u studiju. Također, pretpostavka je bila kako će i odobravanje varanja od strane uže socijalne okoline (prijatelji, kolege, obitelj) biti u značajnoj korelaciji s tendencijom varanja. Dobivene pozitivne (ujedno i najviše) korelacije ukazuju na to da su kontekstualni faktori ipak značajniji u predviđanju akademskog integriteta (tablica 2.). Slične rezultate su dobili McCabe i Trevino (1997) u opsežnom istraži-vanju provedenom na više od 1700 studenta, kod kojih se također odobravanje od strane vršnjaka pokazalo najprediktivnijim za incidenciju varanja. Osim odobrava-nja od strane vršnjaka, očito je i odobravanje varanja od strane roditelja značajno u percepciji varanja kao određene socijalne norme.

Kako je prikazano u tablici 2., od konstrukata iz domene motivacije za učenje, sa varanjem su povezani subjektivna vrijednost studiranja i ciljna orijentacija izbje-gavanja rada. Iako niska, značajna negativna povezanost govori u prilog pretpo-stavci da studenti koji generalno manje vrednuju studiranje samo po sebi imaju veću tendenciju k varanju u akademskom kontekstu. Vrijednost se sastoji od neko-liko komponenti: važnosti postignuća (koliko mi je važno da postignem uspjeh u stu-diju), intrinzične vrijednosti (koliko uživam u studiranju), procjene korisnosti (koliko će mi znanje stečeno tijekom studija trebati u budućnosti) te “isplativosti” aktivnosti (koliko truda treba uložiti, omjer ulaganja i potencijalne dobiti) (Wigfield i Eccles, 1992; 2000). Dakle, studenti koji studiranje percipiraju važnim, korisnim i zanimljivim nešto rjeđe se odlučuju na varanje u akademskom kontekstu. Ovo je posebno zna-čajan nalaz s obzirom na to da je ovo jedno do rijetkih istraživanja povezanosti subjektivne vrijednosti studiranja i sklonosti varanju. Vjerovanje i želja studenata da nakon završenog fakulteta rade u struci, na koje se također može gledati kao indikatore korisnost, nisu značajno povezani s čestinom varanja. Također, bilo je za očekivati da će studenti kojima studij na kojem su nije bio prvi izbor češće varati, no ovo nije potvrđeno.

Tablica 2. Korelacija učestalosti varanja s motivacijskim i kontekstualnim varijablama

Učestalost varanja

Kontekstualne varijable

Odobravanje od strane obitelji 0,26*Odobravanje od stane prijatelja 0,37*Odobravanje od strane kolega 0,32*

Motivacijske varijable

Samodjelotvornost -0,05Vrijednost -0,15*Ovladavanje uključivanjem -0,11Ovladavanje izbjegavanjem -0,00Izvedba uključivanjem -0,11Izvedba izbjegavanjem -0,02Izbjegavanje rada 0,29*Očekivanje da će se student zaposliti u struci 0,04Želja za radom u struci -0,02Studij prvi izbor ili ne -0,05

*p< .05

Studenti s višim stupnjem samodjelotvornosti više vjeruju u svoje sposobnosti postizanja ciljeva i ustraju u zadacima, čak i kad se suoče s poteškoćama. Varanje može biti jedan od načina na koji studenti s nižom samodjelotvornošću zapravo


Zbornik radova

280 281


povećavaju vjerojatnost postizanja cilja i na ovaj način osiguravaju pozitivne ishode. Ovo može biti razlog zašto se, za razliku od nekih dosadašnjih istraživanja (npr. Finn i Frone, 2004; Murdock, Hale i Weber, 2001), razina samoefikasnosti nije pokazala povezanom sa tendencijom varanja.

U dosadašnjim istraživanjima pokazalo se kako je orijentacija na ovladavanje gradi-vom negativno, a orijentacija na izvedbu pozitivno, povezana s tendencijom vara-nja (Anderman, Griesinger i Westerfield 1998; Anderman i Midgley, 2004; Jordan, 2001; Murdock, Hale i Weber, 2001). S obzirom na ovo, očekivano je kako će ove povezanosti biti potvrđene ovim istraživanjem, kao i da bi orijentacija na izbjega-vanje truda mogla biti pozitivno povezana s varanjem. Pokazalo se kako niti ori-jentacija ovladavanja uključivanjem ni izbjegavanjem, niti orijentacija na izvedbu uključivanjem ili pak izbjegavanje izvedbe nije povezna s tendencijom varanja u akademskom kontekstu. Iako se čini kao plauzibilno objašnjenje, ovakve rezultate je teško objasniti generalnom razinom na kojoj su ispitivani motivacijski konstrukti - samodjelotvornost, vrijednost i ciljne orijentacije u studiju općenito. Naime, u istra-živanju koje je provela Bong (2004), za pojedinu domenu (predmet ili kolegij) su se specifičnima pokazali prvenstveno vrijednost, zatim nešto manje cilj ovladavanja, još manje samodjelotovornost, te najmanje cilj izvedbe.

Sukladno očekivanju, ciljna orijentacija na izbjegavanje truda značajno je pozitivno povezana s tendencijom varanja. Anderman i sur. (1998) jasno razlikuju različite strategije u okviru orijentacije izbjegavanja truda i varanje. Prema njima, strate-gije povezane s motivom izbjegavanja rada (kao što je samohendikepiranje) korisne su za povoljne atribucije akademskog neuspjeha, dok varanje predstavlja aktivno uključivanje u aktivnosti koje će povećati akademski uspjeh na nepošten način. Ipak, korelacija od .29 govori u prilog pretpostavci da se ne radi o neovisnim pona-šanjima. Zaključak je da studenti vide varanje kao način dolaska do akademskog uspjeha uz minimalno truda, dakle varanje je jadan od načina „provlačenja“ kroz studij.

Varanje u ispitnim situacijama može se okarakterizirati kao nemoralno iz više razloga: prvenstveno, studenti koji varaju u prednosti su pred studentima koji ne varaju pa ispitna situacija više nije jednaka za sve studente, povratna informacija gubi svoju funkciju, ocjena kao motivacijski faktor postaje motivacijski faktor za daljnje varanje, vrednovanje rezultata gubi na valjanosti, a ocjene dobivene na ovaj način utječu na valjanost selekcije za daljnje obrazovanje, odnosno zaposlenje. Sklonost varanju ima i brojne druge implikacije, osim onih očitih. Postoji poveza-nost između akademskog integriteta i radne etike, pa je za očekivati da će studenti skloni varanju u ispitnim situacijama pokazivati i sklonost upuštanju u neetična ponašanja na radnom mjestu (Sims, 1993; Nonis i Swift, 2001). Na primjer, Magnus i sur. (2002) su proveli istraživanje na studentima u SAD-u, Rusiji, Nizozemskoj i Izraelu, te pokazali kako je prevalencija varanja tijekom studija tj. indeks tolerancije varanja povezan i s indeksom korupcije države.

Kako dosadašnji rezultati sugeriraju, percepcija varanja kao socijalne norme

odnosno ponašanja koje odobravaju prijatelji, kolege i obitelj značajna je kontek-stualna varijabla u objašnjenju akademskog integriteta. Ipak, u budućim istraživa-njima bi bilo korisno ispitati odnos među navedenim motivacijskom konstruktima i čestinom varanja, za specifičnu domenu i to u kontekstu koji dopušta varanje (loša organizacija ispita i/ili nastavnici koji ne sankcioniraju varanje).

Literatura

Ames, C. (1992). Classrooms: Goals, structures, and student motivation. Journal of Educational Psychology, 84, 261–271.

Anderman, E.M. i Midgley, C. (2004). Changes in self-reported academic cheating across the transition from middle school to high school. Contemporary Educational Psychology, 29, 499–517.

Anderman, E. M., Griesinger, T. i Westerfield, G. (1998). Motivation and cheating during early adolescence. Journal of Educational Psychology, 90, 84-93.

Bong, M. (2004.), Academic motivation in self-efficacy, task value, achievement goal orientations, and attributional beliefs. Journal of Educational Research, 97, 287-297.

Eisenberg, J. (2004.). To cheat or not to cheat: effects of moral perspective and situatio-nal variables on students’ attitudes. Journal of Moral Education, 33,163-178.

Elliott, E. i Dweck, C. (1988). Goals: An approach to motivation and achievement. Journal of Personality and Social Psychology, 54, 5–12.

Elliot, A. J. (1999), Approach and avoidance motivation and achievement goals. Educational Psychologist, 34, 149-169.

Finn, K. V. i Frone, M. R. (2004). Academic performance and cheating: Moderating role of school identification and self-efficacy. Journal of Educational Research, 97,115-122.

Genereux, R. L. i McLeod, B. A. (1995). Circumstances surrounding cheating: A questi-onnaire study of college students. Research in Higher Education, 36, 687–704.

Haines, V. J., Diekhoff, G. M., LaBeff, E. E. i Clark, R. E. (1986). College cheating: Immaturity, lack of commitment and the neutralizing attitude. Research in Higher Education, 25, 342–354.

Jordan, A. E. (2001). College student cheating: The role of motivation, perceived norms, attitudes, and knowledge of institutional policy. Ethics &Behavior, 11, 233–247.


Zbornik radova

282 283


Magnus, J. R., Polterovich, V. M., Danilov, D. L. i Savvateev, A. V. (2002.), Tolerance of Ceating: An Analysis Across Countries. Journal of Economic Education, 33, 125-135.

Marinović, A., Penezić, Z., Sorić, I. i Šunjić, M. (2012, rujan). Personality traits, goal orien-tattions, self-efficacy, and value of learning as predictors of achievment in chemistry. Rad predstavljen na znanstvenom skupu The 10th Alps-Adria Psychology Conference, Lignano Sabbiadoro, Italija.

McCabe, D. L. i Treviño, L. K. (1993). Academic dishonesty: Honor codes and other contextual influences. Journal of Higher Education, 64, 522–538.

McCabe, D. L. i Treviño, L. K. (1997.), Individual and Contextual Influences on Academic Dishonesty: A Multicampus Investigation. Research in Higher Education, 38, 379-396.

McCabe, D. L., Treviño, L. K. i Butterfield, K. D. (2001.), Cheating in Academic Institutions: A Decade of Research. Ethics and Behavior, 11, 1019, 219-232.

Miller, A.D, Murdock, T.B., Anderman, E.M. i Poindexter, A.L. (2007). Who are all these cheaters? Characteristics of academicaly dishonest students. U: Anderman, E.M. i Murdock, T.B. (Ur.) Psychology of academic cheating (str. 9-32). London: Elsevier Academic Press.

Murdock, T. B., Hale, N. M. i Weber, M. J. (2001). Predictors of cheating among early adolescents: Academic and social motivations. Contemporary Educational Psychology, 26, 96-115.

Murphy, P. K. i Alexander, P. A. (2000). A motivated exploration of motivation termino-logy. Contemporary Educational Psychology, 25, 3–53.

Nicholls, J. G., Patashnick, M. i Nolen, S. B. (1985). Adolescents´ theories of education. Journal of Educational Psychology, 77, 683-692.

Nonis, S. i Swift, C. O., (2001). An examination of the relation between academic dishonesty and workplace dishonesty: A multicampus investigation. Journal of Education for Business, 77, 69–78.

Petrak, O. i Bartolac, A. (2012, svibanj). Doprinos istraživanju akademskog integriteta stu-denata. Rad predstavljen na međunarodnom znanstveno-stručnom skupu XVIII. Dani psihologije u Zadru, Zadar.

Pintrich, P. R. i De Groot, E. V. (1990). Motivational and self-regulated learning compo-nents of classroom academic performance. Journal of Educational Psychology, 82, 33-40.

Proroković, A. (2010). Skala tendencije socijalno poželjnog odgovaranja (TESPO). U: I. Tucak Junaković, A. Proroković, V. Ćubela Adorić i Z. Penezić (Ur.) Zbirka psihologij-skih skala i upitnika, svezak 5 (str.79-84), Zadar: Sveučilište u Zadru.

Rijavec M. i Brdar I. (2002). Coping with school failure and self-regulated learning. European Journal of Psychology of Education, 17, 177-194.

Rovan, D. (2011). Odrednice odabira ciljeva pri učenju matematike u visokom obrazovanju. Neobjavljeni doktorski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Sims, R. L. (1993). The relationship between academic dishonesty and unethical busi-ness practices. Journal of Education for Business, 68, 207–212.

Whitley, B. E. J. (1998). Factors associated with cheating among college students: A review. Research in Higher Education, 39, 235–274.

Wigfield, A. i Eccles, J. S. (1992). The development of achievement task values: A theo-retical analysis. Developmental Review, 12, 265–310.

Wigfield, A. i Eccles, J. S. (2000). Expectancy-value theory of achievement motivation. Contemporary Educational Psychology, 25, 68–81.


Zbornik radova

284 285


MOTIVATIONAL DETERMINANTS OF CHEATING IN ACADEMIC ENVIRONMENT

Marijana Šunjić12

Faculty of Philosophy, University of Mostar, Mostar, Bosnia and Herzegovina Anita Čuljak

Faculty of Science and Education, University of Mostar, Mostar, Bosnia and Herzegovina Antoaneta Ljubičić

Elementary School Ivan Mažuranić, Tomislavgrad, Bosnia and Herzegovina

Abstract Academic cheating is a common phenomenon, and numerous studies conducted far have tried to identify variables related to the cheating behavior. The aim of this research was to examine the relationship between some motivational beliefs and occurrence of cheating in academic context.

A sample of 293 students of four different faculties (average age of 21 years) parti-cipated in the survey. Students filled out questionnaires on cheating frequency, self-efficacy, perceived value of studying and achievement goal orientation. Additional data was collected such as approval of the cheating behavior by students’ immediate environment, attitudes about employment possibilities after completion of studies and factual information on the choice of studies, i.e. whether the selected faculty was a student’s first choice or not. Also, a social desirability scale was used in the research.

Frequency of cheating had the highest correlation with approval of the cheating behavior by family members, friends and colleagues. As expected, students with higher score on work avoidance orientation tended to cheat more, as well as those who demonstrated lower perceived value of studying. This research suggests that although both motivational and contextual factors influence cheating, contextual factors, such as students’ perceptions of approval of the cheating behavior by closer social milieu have greater impact.

Keywords: cheating, students, self-efficacy, task value, achievement goal orinetation


ODREDNICE SAMOPOŠTOVANJA KOD ADOLESCENATA

Đenita Tuce1

Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Indira Fako Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

SažetakCilj rada je ispitati ukupan i zasebne doprinose varijabli obiteljskog konteksta (per-cepcija roditeljskog ponašanja majki i očeva i percepcija obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti), osobina ličnosti adolescenta (Velikih pet osobina ličnosti i lokus kontrole), te nekih socodemografskih varijabli (dob i stručna sprema roditelja, broj djece u obitelji i redoslijed rođenja) u objašnjenju samopoštovanja kod adolesce-nata. Istraživanje je provedeno na uzorku od 425 sudionika (200 djevojaka i 225 mladića). Prosječna dob sudionika je M=18 (SD=.72). Podaci su prikupljeni meto-dom grupnog rada, a primijenjeni su sljedeći instrumenti: Upitnik o sociodemograf-skim karakteristikama, Upitnik za mjerenje roditeljskog ponašanja, Skala obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti, Skala samoprocjene za mjerenje Velikih pet faktora ličnosti, Skala eksternalnosti i Skala za ispitivanje samopoštovanja. Rezultati istra-živanja, primjenom hijerarhijskih regresijskih analiza, pokazuju da se opisanim setom prediktorskih varijabli može objasniti 44% ukupne varijance samopoštova-nja kod djevojaka, te 40% ukupne varijance samopoštovanja kod mladića. Pri tome je utvrđeno da i varijable obiteljskog konteksta i osobine ličnosti adolescenta zna-čajno doprinose objašnjenju varijance samopoštovanja u obje skupine adolescenata, dok se doprinos sociodemografskih varijabli nije pokazao značajnim niti u jednoj skupini. Analize provedene zasebno za poduzorak djevojaka i poduzorak mladića omogućile su bolji uvid u dobivene rezultate i pokazale da se obrasci ovih odnosa ponešto razlikuju kod djevojaka i mladića, odnosno da prediktori samopoštovanja nisu isti za jedne i druge. Rezultati ovog istraživanja jasno upućuju na značaj per-cepcije pozitivnih interakcija sa roditeljima, ali i osobina ličnosti adolescenta, kao važnih protektivnih faktora koji utječu na adekvatnu sliku o sebi kod adolescenata oba spola.

Ključne riječi: samopoštovanje, percepcija roditeljskog ponašanja, obiteljska prila-godljivost i kohezivnost, osobine ličnosti.

1 [email protected]


Zbornik radova

286 287


Uvod O važnosti samopoštovanja svjedoče rezultati brojnih istraživanja u psihologiji ličnosti, socijalnoj, kliničkoj, te savjetodavnoj i razvojnoj psihologiji. Niske razine samopoštovanja u tim su istraživanjima bile povezane s nizom nepovoljnih ishoda, uključujući loš školski uspjeh, zloupotrebu droga, poremećaje prehrane, anksiozne i depresivne poremećaje, te općenito loše zdravstveno stanje (Kendler i sar., 1998; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008). Suprotno tome, visoko samopoštovanje veže se uz bolje socijalne vještine (Baumeister i sar., 2003; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008). Nadalje, osobe koje imaju bolju sliku o sebi imaju i više pouzdanja u vlastite kom-petencije, te veća očekivanja uspjeha, što dovodi do povećane motivacije i ustrajno-sti u postizanju životnih ciljeva (prema Burušić i Tadić, 2006). Pridodamo li tome da izraženije samopoštovanje pridonosi osjećaju kontrole nad samim sobom i vla-stitom okolinom (Tedeschi i Norman, 1985; prema Burušić i Tadić, 2006), onda je jasno da je samopoštovanje nužan oslonac za učinkovito socijalno funkcioniranje. S obzirom na relevantnost ovog konstrukta u objašnjenju čitavog niza psiholoških i socijalnih ishoda, postavlja se pitanje o izvorima socijalizacije samopoštovanja kod djece i adolescenata.

Savremeno shvaćanje samopoštovanja govori o tome da se ono stječe i razvija tokom života i da su za njegov razvoj važni, kako kognitivni i afektivni procesi (Harter, 1986; Kohlberg, 1969; Piaget i Inhelder, 1969; prema Lacković-Grgin, 1994), tako i stvarne i/ili zamišljene interakcije sa značajnim drugima (Cooley, 1912; Mead, 1934; Sullivan, 1953; prema Lacković-Grgin, 1994). Značajni drugi su važan izvor infor-macija za izgradnju našeg samopoštovanja jer stvarajući sliku o sebi oslanjamo se na informacije sadržane u iskazima drugih ljudi o nama, odnosno u njihovu ophođenju i ponašanju prema nama. Naravno da svi ljudi koje pojedinac susreće nisu podjed-nako značajni za njegovu sliku o sebi. Govoreći u terminima Levingera i Snokea (1985; prema Lacković-Grgin, 1994) značaj drugih ovisit će o stepenu uključenosti partnera u odnosu. Značajnost koja im se pojedinačno pridaje ovisi o međusobnom uzajamnom djelovanju, o njihovim kompetencijama i ulozi u djetetovu životu.

Kada je riječ o psihološkoj prilagodbi djeteta, čini se da niti jedan činitelj nije iza-zvao toliko pažnje među istraživačima, koliko uloga roditelja, odnosno roditeljskih odgojnih postupaka. To nije iznenađujuće s obzirom da je obitelj prva socijalna grupa u kojoj se dijete nalazi nakon rođenja i u kojoj stječe svoja prva iskustva, formira stavove, razvija osobne potencijale i interpersonalne odnose. Obitelj je zna-čajan faktor razvoja i zbog dugog vremenskog perioda njenog utjecaja na dijete, te i stoga što je obitelj gotovo jedini faktor socijalizacije u ranom periodu dječijeg života kojeg većina autora smatra najznačajnijim za cjelokupni razvoj ličnosti (prema Lacković-Grgin, 2006).

Danas preovladava gledište prema kojem se roditeljsko ponašanje može opisati dvjema bipolarnim dimenzijama: emocionalnošću (koja se još naziva i prihvaća-nje, toplina, podrška, ljubav, responzivnost ili njegovanje) i kontrolom (Darling i Steinberg, 1993; Maccoby i Martin, 1983; Peterson i Rollins, 1987; prema

Kuterovac-Jagodić i Keresteš, 1997). Dimenzija emocionalnosti odnosi se na emocije koje roditelj doživljava i pokazuje u interakciji s djetetom. To je bipolarna dimenzija, na čijem se jednom kraju nalazi emocionalna toplina, a na drugom emo-cionalna hladnoća (prema Keresteš, 2001b). Dimenzija kontrole odnosi se na modi-ficiranje ponašanja i unutrašnjih stanja djeteta. Na jednom kraju ove dimenzije nalaze se postupci čvrste kontrole, a na drugom postupci slabe kontrole. Ipak, kada govorimo o dimenziji kontrole, nužno je napraviti distinkciju između dvije vrste kontrole djeteta, a to su psihološka kontrola, koja se odnosi na kontrolu djetetova unutrašnjeg, psihološkog svijeta, te bihevioralna kontrola, koja predstavlja stepen u kojem roditelj postavlja pravila i granice dječijim aktivnostima (prema Keresteš, 2001b). Istraživanja roditeljstva iz različitih istraživačkih perspektiva pokazuju relativno visok konsenzus oko povezanosti emocionalne dimenzije roditeljstva, to jest, podrške, topline, responzivnosti i prihvaćanja, s pozitivnom prilagodbom u djetinjstvu i adolescenciji (Maccoby i Martin, 1983; prema Maccoby, 2000). Uloga roditeljske kontrole, kao druge najprisutnije dimenzije u konceptualizaciji roditelj-stva kod prilagodbe adolescenata, međutim, nešto je složenija i čini se da ovisi o vrsti kontrole (prema Barber, 1996). Tako, dok se bihevioralna kontrola uglavnom povezuje s mnogim pozitivnim ishodima, rigidna ili psihološka kontrola smatra se nepovoljnom za zdravu prilagodbu djeteta (prema Laible i Carlo, 2004).

U skladu sa novijim konceptima socijalizacije, djeca imaju aktivnu ulogu u svom razvoju (prema Patterson i Fisher, 2002). Razvoj je aktivan proces u kojem djeca diferenciraju i integriraju aspekte svoje unutrašnje i vanjske okoline (Deci i Ryan, 1985; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008). Ovaj proces odvija se kroz interakciju djete-tovih potreba i karakteristika okoline u kojoj se ono nalazi. Dijete svojom osobnošću aktivira specifična ponašanja roditelja, odnosno dijete je aktivan sudionik u svom razvoju. Tako se može promatrati i razvoj samopoštovanja u okviru interakcije sa značajnim drugim osobama. Prema teoriji determinacije (Deci i Ryan, 1985; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008), zdrava slika o sebi ostvaruje se zadovoljavanjem triju psiholoških potreba: 1) potreba za kompetencijom ili osjećanjem osobe da je spo-sobna i efikasna u vlastitoj okolini, 2) potreba za autonomijom ili osjećajem osobe da upravlja svojim ponašanjem i izborima i 3) potreba za povezanošću ili osjećajem da je osoba povezana i da je podržavaju značajni drugi. Iz perspektive samodeter-minacije, roditelji, kao značajni drugi, mogu poboljšati samopoštovanje svoje djece osiguravajući im okolinu koja će poticati osjećaje autonomije, kompetencije i pove-zanosti (prema Vulić-Prtorić i sar., 2008).

Brojna istraživanja koja su se usmjerila na (percipirane) efekte roditeljstva na samo-poštovanje djece dala su konzistentne rezultate (Furnham i Cheng, 2000; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008). Tako Coopersmith (1967; prema Herz i Gullone, 1999) i Sears (1970; prema Herz i Gullone, 1999) smatraju da je najvažniji period razvoja samopoštovanja rano djetinjstvo, te kvaliteta odnosa s roditeljima i najbližom soci-jalnom sredinom. Ako roditelji prema djeci postupaju s ljubavlju i uvažavanjem njihovih osobnih karakteristika ona će o sebi misliti kao o pozitivnim i ispravnim ljudskim bićima, a njihovo će samopoštovanje biti visoko. Prema tome, ključne


Zbornik radova

288 289


komponente razvoja samopoštovanja su briga, emocionalna toplina, te interes za dijete i njegove potrebe (prema Herz i Gullone, 1999). Negativan utjecaj na samo-poštovanje imat će pretjerano ograničavanje slobode, iskazivanje neprijateljstva i indiferentnosti u odnosu prema djetetu (Lacković-Grgin i Bezinović, 2002; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008).

Budući da se u stručnoj literaturi neprestano naglašava uloga majke u razvoju i soci-jalizaciji mladih, u istraživačkoj praksi uglavnom dominiraju istraživanja odnosa majke i djece. Ipak, u novije vrijeme sve više se naglašava i važnost proučavanja uloge oca u dječijem razvoju. Pregledom literature, Lacković-Grgin i saradnici (1988; prema Lacković-Grgin, 1994) nalaze da je uloga oca najčešće proučavana u kom-parativnim studijama mladih iz potpunih i deficijentnih obitelji. Rezultati takvih istraživanja mogli bi se sažeti u nekoliko saglasnih nalaza: da je identifikacija spola kod djece iz obitelji bez oca nepotpuna, te takva djeca imaju poteškoće u prilagođa-vanju na osobe suprotnog spola u doba adolescencije, da su podložnija negativnim utjecajima socijalne sredine i stoga delinkventnija i sl. Uz svu saglasnost u ovim nalazima autorica Lacković-Grgin (1994) ističe da takve generalizacije treba primiti s oprezom, jer efekt življenja u obitelji bez oca ovise o porodičnoj situaciji koja je prethodila gubitku oca, o mogućnostima preostalog roditelja da uravnoteži obitelj-sku situaciju i o uzroku gubitka oca.

Općenito, može se zaključiti da je u većini istraživanja utvrđena značajna veza između roditeljskih ponašanja i samopoštovanja, bez obzira na upotrebljene mjere, dob ispitanika i kulturalnu pripadnost. Roditelji koji su uključeni u život svoje djece, provodeći vrijeme zajedno, te sudjelujući u njihovim interesima i aktivnostima, povoljno djeluju na njihovo samopoštovanje (prema Peterson, 2005).

U skladu s navedenim, ovim smo istraživanjem željeli ispitati kakav je odnos između varijabli obiteljskog konteksta, te samopoštovanja, kao pozitivnog indikatora psi-hološke prilagodbe kod adolescenata. Za razliku od roditeljskog ponašanja koje je znatno zastupljeno u istraživanjima o odrednicama samopoštovanja kod djece i adolescenata, odnos temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja znatno je manje istraživan, što je poprilično neobično s obzirom da se radi o dva uistinu važna psi-hološka fenomena. Dosadašnja istraživanja, premda malobrojna, ipak ukazuju na konzistentan obrazac pozitivnih korelacija među ovim varijablama (Keller, 1999; Pullman i Allik, 1999; Graziano i sar., 1997; Costa i sar., 1991; prema Robins i sar., 2001). U skladu s tim, činilo nam se interesantno ispitati u kojoj je mjeri samo-poštovanje kod adolescenata rezultat djelovanja varijabli obiteljskog konteksta, a kakvu ulogu u objašnjenju navedene karakteristike imaju osobine ličnosti adoles-centa. Uloga sociodemografskih varijabli u objašnjenju samopoštovanja kod ado-lescenata nije jasno definisana. Iako se u dosadašnjim istraživanjima polazilo od shvaćanja da razne sociodemografske varijable i subjektivne procjene imaju važnu ulogu u objašnjenju samopoštovanja (Haris i Howard, 1985; prema Lacković-Grgin, 1994; Kurdek i Sinclair 1988; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008), rezultati istraživanja o doprinosu sociodemografskih varijabli u objašnjenju samopoštovanja kod adoles-cenata zapravo su poprilično oskudni i nekonzistentni, najvećim dijelom zbog toga

što odabir ispitivanih sociodemografskih varijabli varira od istraživača do istraži-vača. U skladu s tim, uz varijable obiteljskog konteksta i osobine ličnosti adolesce-nata, nastojali smo ispitati i ulogu nekih socidemografskih varijabli u objašnjenju navedene karakteristike.

Cilj istraživanjaCilj istraživanja je ispitati ukupan i zasebne doprinose varijabli obiteljskog kontek-sta (percepcija roditeljskog ponašanja majki i očeva i percepcija obiteljske prilagod-ljivosti i kohezivnosti), osobina ličnosti adolescenta (Velikih pet osobina ličnosti i lokus kontrole), te nekih socodemografskih varijabli (dob i stručna sprema rodi-telja, broj djece u obitelji i redoslijed rođenja) u objašnjenju samopoštovanja kod adolescenata.

Metodologija

Sudionici

U istraživanju je sudjelovalo 512 učenika III i IV razreda srednjih škola na području Kantona Sarajevo, no iz statističke obrade podataka izuzeti su sudionici koji nisu popunili kompletan instrumentarij, te oni koji nemaju jednog ili oba roditelja. Konačan uzorak sastoji se od 425 sudionika, i to 225 mladića i 200 djevojaka. Prosječna dob sudionika je M=18 (SD=.72). Starosni raspon kreće se od 16 do 20 godina, ali može se reći da je skupina s obzirom na godine ipak homogena jer je 98% sudionika starosti između 17 i 19 godina.

Mjerni instrumenti

Upitnik o sociodemografskim karakteristikama – ciljno je konstruisan za potrebe ovog rada, a sastoji se od jedanaest čestica. Sudionici su najprije popunjavali rubriku spol ispitanika, a zatim su od njih traženi i drugi podaci: dob, razred, školski uspjeh. Pored ovih općih podataka, sudionici su imali zadatak da navedu s kim žive, dob i stručnu spremu roditelja, imaju li braće/sestara i koliko, godište rođenja braće/sestara, te svoj redoslijed rođenja u obitelji.

Upitnik za mjerenje roditeljskog ponašanja – za potrebe ovog rada korištena je prila-gođena i skraćena hrvatska verzija upitnika CRPBI-57 autorice Gordane Keresteš (1999), koji predstavlja adaptiranu hrvatsku verziju upitnika Children’s Report of Parental Behavior Inventory - CRPBI autora Schaefera (1965), a jedan je od najče-šće upotrebljavanih upitnika za mjerenje roditeljskog ponašanja u svijetu. Upitnik je u skladu s teorijskom koncepcijom roditeljskog ponašanja i mjeri sve aspekte odnosa djeteta i roditelja. Upitnikom CRPBI-57 ispituje se roditeljsko ponašanje prema djeci na tri dimenzije: emocionalnosti (prihvaćanje/odbacivanje), psihološke


Zbornik radova

290 291


kontrole (psihološka kontrola/autonomija) i bihevioralne kontrole (čvrsta/slaba kontrola). Upitnik uključuje pedesetsedam čestica raspoređenih u devet skala. Četiri skale čine dimenziju emocionalnosti koja se odnosi na prihvaćanje, usmjerenost na dijete i prihvaćanje individuacije djeteta (pozitivan pol ovog faktora), te neprijatelj-ska udaljenost (negativan pol ovog faktora) (primjeri čestica: “Moj otac mi poklanja puno brige i pažnje”, “Nakon što s ocem razgovaram o svojim brigama, osjećam se bolje”). Tri skale ovog upitnika čine dimenziju psihološke kontrole i uključuju intruziv-nost, hostilnu kontrolu i usađivanje anksioznosti (primjeri čestica: “Otac mi uvijek govori kako bih se trebao/la ponašati”, “Moj otac uvijek želi tačno znati gdje sam i šta radim”). Dvije skale predstavljaju dimenziju bihevioralne kontrole i odnose se na slabu disciplinu i ekstremnu autonomiju (primjeri čestica: “Moj otac ne zahtijeva da ga poslušam u nečemu ako se požalim ili pobunim”, “Kad odem van, otac mi ne kaže u koliko se sati moram vratiti kući”). Zadatak sudionika je da na skali od 3 stepena (1 – netačno, 2 – djelomično tačno, 3 – potpuno tačno) za svaku česticu označi odgo-vor koji opisuje njegov odnos s roditeljima. Sudionik ispunjava dva identična oblika upitnika, jedan je za procjenu majčina, a jedan za procjenu očeva ponašanja prema njemu. Rezultate na upitniku CRPBI – 57 moguće je razmatrati na razini pojedinih skala i na razini dimenzija. Rezultat na svakoj skali dobiva se kao zbroj rezultata na pripadajućim česticama, a rezultat na svakoj dimenziji kao zbroj rezultata na pri-padajućim skalama. Za skale neprijateljska udaljenost, slaba disciplina i ekstremna autonomija računa se inverzni rezultat. Viši rezultat ukazuje na veće roditeljsko pri-hvatanje, odnosno veću roditeljsku psihološku i bihevioralnu kontrolu. Koeficijenti pouzdanosti dobiveni u ovom istraživanju za pojedine dimenzije su zadovoljavajući i kreću se u rasponu od .71 do .85, što je skladu sa nalazima do kojih su došli i drugi autori (Keresteš, 2001a, Vulić-Prtorić i sar., 2008).

Skala obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti – kao mjera obiteljskog funkcioniranja korištena je Skala obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti, autorice Martinac-Dorčić (2008), koja predstavlja prilagođenu hrvatsku verziju skale Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scale – FACES II, autora Olsona, Portnera, i Bella (1982). Ovaj je instrument je kreiran u svrhu mjerenja dimenzija kohezivnosti (kao emocio-nalne veze među članovima obitelji) i prilagodljivosti (kao fleksibilnosti obiteljskog sistema) predloženih u kružnom modelu bračnih i obiteljskih sistema – Circumplex Model of Marital and Family Systems (Olson, Russell i Sprenkle, 1983; prema Martinac-Dorčić, 2008). Ubrzo je postao jedan od standardnih instrumenata za procjenu obiteljskog funkcioniranja i kao takav se koristio u velikom broju istraži-vanja i kliničkih evaluacija (Olson, 1989; prema Martinac-Dorčić, 2008). Skala se sastoji od trideset tvrdnji, a zadatak je sudionika da procijene u kojoj mjeri opisi navedeni u tvrdnjama vrijede za njegovu/njenu obitelj. Procjena se vrši na skali Likertova tipa od pet stepeni (od 1 – gotovo nikada, do 5 – gotovo uvijek), a ukupni rezultat formira se kao linearna kombinacija procjena na svim tvrdnjama. Visok rezultat na ovoj skali odnosi se na veću izraženost bliskosti među članovima obitelji i međusobnog uvažavanja. Tvrdnje 3, 9, 12, 15, 19, 25, 28 i 29 boduju se u suprot-nom smijeru. Koeficijent unutarnje pouzdanosti tipa Cronbach-alpha u mnogim istraživanjima je zadovoljavajući i kreće se od .78 do .91 (Kosciulek, 1996; Larkin,

Frazer i Semenchuk, 1996; prema Martinac-Dorčić, 2008). Koeficijent pouzdanosti dobiven u ovom istraživanju iznosi α=.92.

Skala samoprocjene za mjerenje Velikih pet faktora ličnosti – za ispitivanje Velikih pet faktora ličnosti korištena je Skala samoprocjene za mjerenje Velikih pet faktora ličnosti (Kardum i Smojver, 1993; prema Gračanin i sar., 2004). Skala je nastala kao odraz potrebe za konstruiranjem instrumenata na hrvatskom jeziku koji će, koristeći se leksičkim pristupom, zahvatiti različite aspekte ličnosti. Faktorska ana-liza odabranih verbalnih čestica – pridjeva koji se u svakodnevnom jeziku koriste za označavanje atributa ličnosti – rezultirala je pojavom pet faktora koji objašnja-vaju 70.8% zajedničke varijance. Ovi faktori pokazuju znatnu korespondentnost u osnovnim dimenzijama leksičkog pristupa u istraživanju strukture ličnosti na ostalim jezicima, te se označavaju i interpretiraju u skladu sa izvornim nazivima: N (Neuroticizam), E (Ekstraverzija), A (Saradljivost/Ugodnost), C (Savjesnost) i O (Otvorenost za iskustvo/Intelekt). Skala predstavlja integraciju pet skala, a svaka mjeri jedan faktor, koji obuhvata deset čestica (pridjeva), pa ukupan broj čestica u Skali samoprocjene za mjerenje Velikih pet faktora ličnosti iznosi 50. Zadatak sudionika je da za svaki od navedenih pridjeva na skali Likertovog tipa (od 1 – uopće se ne odnosi na mene, do 5 – u potpunosti se odnosi na mene), zaokruži stepen u kojem ga dati pridjev najbolje opisuje. Pouzdanost Skale samoprocjene za mjere-nje Velikih pet faktora ličnosti u ovom istraživanju je zadovoljavajuća i kreće se u rasponu .71 do .87, što je u skladu sa nalazima do kojih su došli i autori (Kardum i Smojver, 1993; prema Gračanin i sar., 2004).

Skala eksternalnosti – u svrhu mjerenja uvjerenja o lokusu kontrole, korištena je Bezinovićeva (1990) jednodimenzonalna skala eksternalnosti čije tvrdnje opisuju fatalističku orijentaciju, po kojoj sudbina, predodređenost, sreća i slučajnost odre-đuju šta će se pojedincu dogoditi, odnosno kakvi će biti ishodi njegovog ponašanja. Ovaj pristup, u skladu je s Rotterovim (1975) koncipiranjem konstrukta lokusa kon-trole kao jednodimenzionalne varijable.Skala eksternalnosti sadrži ukupno 10 tvrd-nji koje su sudionici procjenjivali na skali Likertovog tipa od 1 (potpuno netačno) do 4 (potpuno tačno), a ukupni rezultat formiran je kao linearna kombinacija procjena na svim tvrdnjama. Teorijski raspon ukupnih rezultata varira od 10 do 40. Visok rezultat na skali odražava eksternalnu orijentaciju, odnosno uvjerenje pojedinca o nemogućnosti vlastitog uticaja na životne događaje i njihove ishode. Prema poda-cima autora, mjere pouzdanosti skale su zadovoljavajuće i kreću se u rasponu od .79 do .86. Koeficijent pouzdanosti dobiven u ovom istraživanju je α=.80

Skala za ispitivanje samopoštovanja – u svrhu mjerenja samopoštovanja, primije-njena je Rosenbergova (1965) skala za ispitivanje samopoštovanja. Skala sadrži deset čestica koje se odnose na samopoštovanje i mjeri globalnu vrijednosnu ori-jentaciju prema sebi, a ne neke specifične aspekte samopoimanja. Samopoštovanje predstavlja dominantnu dimenziju samopoimanja, jer je formirano na sveukupnom mišljenju o sebi. U orginalnoj verziji skala je konstruirana pomoću Guttmanove metode skaliranja. U formu skale Likertovog tipa adaptirao ju je Crandall (prema Lacković-Grgin, 1994). Skup tvrdnji se primjenjuje kao linearna kombinacija, pri


Zbornik radova

292 293


čemu se ukupni rezultat određuje sumiranjem procjena na skali Likertovog tipa od pet stepeni (od 1 – uopće se ne odnosi na mene, do 5 – u potpunosti se odnosi na mene). Tvrdnje 2, 3, 4, 6 i 9 boduju se u suprotnom smijeru. Koeficijent unutarnje pouzdanosti u mnogim istraživanjima iznosi od .74 do .90. U našem istraživanju dobiveni alfa iznosi .81.

Postupak

U svrhu prikupljanja podataka koristila se metoda grupnog rada, a ispitivanje je obavljeno u vrijeme redovnog odvijanja nastave. Tokom prikupljanja podataka zadovoljeni su etički principi i standardi koji se odnose na psihologijska istraživanja.

RezultatiKako bi se odgovorilo na postavljeni cilj istraživanja, provedena je hijerarhijska regresijska analiza, prema kojoj određen broj prediktora u analizu ulazi kumula-tivno. Prvi blok varijabli u hijerarhijskoj regresijskoj analizi sa samopoštovanjem adolescenta kao kriterijskom varijablom čine sociodemografske varijable, drugi blok čine osobine ličnosti adolescenta, a treći varijable obiteljskog konteksta. Ovakav sli-jed varijabli omogućuje kao prvo utvrđivanje zasebnog doprinosa osobina ličnosti adolescenta, pošto se kontrolira doprinos sociodemografskih varijabli, te utvrđiva-nje zasebnog doprinosa varijabli obiteljskog konteksta, pošto se kontrolira dopri-nos osobina ličnosti adolescenta i sociodemografskih varijabli. Ispitivanje ukupnog i zasebnih doprinosa varijabli obiteljskog konteksta, osobina ličnosti adolescenta i sociodemografskih varijabli u objašnjenju samopoštovanja kod adolescenata prove-deno je zasebno za poduzorak djevojaka i poduzorak mladića, a rezultati provedenih analiza prikazani su u Tabelama 1. i 2.

Rezultati provedene hijerarhijske analize pokazuju da se opisanim setom predik-torskih varijabli može objasniti 44% ukupne varijance samopoštovanja kod dje-vojaka (R2=.442). U prvom koraku hijerarhijske regresijske analize nije utvrđen statistički značajan doprinos sociodemografskih varijabli u objašnjenju varijance kriterija (∆R2=.051, ∆F(6,193)=1.735, p>.05). Također, iz skupa sociodemografskih varijabli, niti jedan beta koeficijent se nije izdvojio kao značajan u objašnjenju samopoštovanja kod djevojaka. Nakon kontroliranja sociodemografskih varijabli u prvom koraku, uvođenjem osobina ličnosti adolescenta u drugom koraku, uku-pna objašnjena varijanca samopoštovanja kod djevojaka povećava se značajno za dodatnih 32% (∆R2=.321, ∆F(6,187)=15.953, p<.01). U drugom koraku hijerarhijske regresijske analize utvrđen je značajan doprinos Neuroticizma (ß=-.22, t=3.32, p<.01), Ekstraverzije (ß=.17, t=2.48, p<.01), Savjesnosti (ß=.22, t=3.12, p<.01) i Otvorenosti za iskustvo (ß=.13, t=2.00, p<.05), a rezultati pokazuju kako emo-cionalno stabilnije, ekstravertnije, savjesnije i djevojke otvorenije za iskustvo imaju više samopoštovanje. Dodavanjem varijabli obiteljskog konteksta u trećem koraku, objašnjena varijanca samopoštovanja kod djevojaka povećava se značajno

za dodatnih 7% (∆R2=.070, ∆F(7,180)=3.202, p<.01). U trećem koraku hijerarhijske regresijske analize kao značajan prediktor samopoštovanja kod djevojaka izdvojila se percepcija emocionalnosti od strane majke (ß=.25, t=3.51, p<.01), a rezultati pokazuju kako djevojke koje percipiraju veći stepen prihvaćanja od strane majki imaju više samopoštovanje.

Tabela 1. Rezultati hijerarhijske regresijske analize sa samopoštovanjem kao kriterijskom varijablom za skupinu djevojaka

Korak Prediktori beta (ß) t Sažetak modela

1. SOCIODEMOGRAFSKE VARIJABLE

R2= .051∆R2= .051

∆F(6,193) = 1.735

Dob otac .03 .28

Dob majka -.07 -.83

Stručna sprema otac .03 .40

Stručna sprema majka .05 .77

Broj djece u obitelji .05 .74

Redoslijed rođenja -.06 -.84

2. OSOBINE LIČNOSTI ADOLESCENTA

R2= .372 ∆R2= .321 ∆F(6,187)= 15.953**

Neuroticizam -.22 -3.32**

Ekstraverzija .17 2.48**

Saradljivost .03 .43

Savjesnost .22 3.12**

Otvorenost za iskustvo .13 2.00*

Eksternalnost -.06 -1.01

3. VARIJABLE OBITELJSKOG KONTEKSTA

R2 = .442 ∆R2 = .070 ∆F(7,180)= 3.202**

Emocionalnost majka .25 3.51**

Psihološka kontrola majka -.01 -.14

Bihevioralna kontrola majka -.02 -.23

Emocionalnost otac .08 1.04

Psihološka kontrola otac -.02 -.18

Bihevioralna kontrola otac -.06 -.78

Obiteljska prilagodljivost i kohezivnost .08 .94

Napomena: *p<.05; **p<.01; beta (ß)=standardizirani regresijski koeficijent; R2=koef. determinacije (ukupni doprinos prediktora objašnjenoj varijanci kriterija); ΔR2=promjena koef. determinacije (doprinos pojedine grupe prediktora objašnjenoj varijanci kriterija); ΔF=značajnost promjene koef. determinacije


Zbornik radova

294 295


Tabela 2. Rezultati hijerarhijske regresijske analize sa samopoštovanjem kao kriterijskom varijablom za skupinu mladića

Korak Prediktori beta (ß) t Sažetak modela

1. SOCIODEMOGRAFSKE VARIJABLE

R2= .017 ∆R2= .017

∆F(6,218)= 0.619

Dob otac -.08 -1.03

Dob majka -.05 - .63

Stručna sprema otac .01 .17

Stručna sprema majka .03 .42

Broj djece u obitelji .07 1.13

Redoslijed rođenja -.03 -.43

2. OSOBINE LIČNOSTI ADOLESCENTA

R2= .339 ∆R2= .322 ∆F(6,212)= 17.227**

Neuroticizam -.08 -1.24

Ekstraverzija .13 1.90*

Saradljivost .18 2.56**

Savjesnost .06 .88

Otvorenost za iskustvo .17 2.70**Eksternalnost -.11 -1.77

3. VARIJABLE OBITELJSKOG KONTEKSTA

R2 = .404 ∆R2 = .065 ∆F(7,205)= 3.201**

Emocionalnost majka .07 .84

Psihološka kontrola majka -.08 -.93

Bihevioralna kontrola majka -.03 -.38

Emocionalnost otac .04 .58

Psihološka kontrola otac -.10 -1.11

Bihevioralna kontrola otac -.08 -1.08 Obiteljska prilagodljivost i kohezivnost .15 1.99*

Napomena: *p<.05; **p<.01; beta (ß)=standardizirani regresijski koeficijent; R2=koef. determinacije (ukupni doprinos prediktora objašnjenoj varijanci kriterija); ΔR2=promjena koef. determinacije (doprinos pojedine grupe prediktora objašnjenoj varijanci kriterija); ΔF=značajnost promjene koef. determinacije

Kada su u pitanju mladići, rezultati provedene hijerarhijske analize pokazuju da se opisanim setom prediktorskih varijabli može objasniti 40% ukupne varijance samopoštovanja kod mladića (R2=.404). U prvom koraku hijerarhijske regresijske analize nije utvrđen statistički značajan doprinos sociodemografskih varijabli u objašnjenju varijance kriterija (∆R2=.017, ∆F(6,218)=.619, p>.05). Također, iz skupa

sociodemografskih varijabli, niti jedan beta koeficijent se nije izdvojio kao značajan u objašnjenju samopoštovanja kod mladića. Nakon kontroliranja sociodemograf-skih varijabli u prvom koraku, uvođenjem osobina ličnosti adolescenta u drugom koraku, ukupna objašnjena varijanca samopoštovanja kod mladića povećava se značajno za dodatnih 32% (∆R2=.322, ∆F(6,212)=17.227, p<.01). U drugom koraku hijerarhijske regresijske analize utvrđen je značajan doprinos Ekstraverzije (ß=.13, t=1.90, p<.05), Saradljivosti (ß=.18, t=2.56, p<.01) i Otvorenosti za iskustvo (ß=.17, t=2.70, p<.01), a rezultati pokazuju kako ekstravertniji, savjesniji i mladići otvore-niji za iskustvo imaju više samopoštovanje. Dodavanjem varijabli obiteljskog kon-teksta u trećem koraku, objašnjena varijanca samopoštovanja kod mladića povećava se značajno za dodatnih 6.5% (∆R2=.065, ∆F(7,205)=3.201, p<.01). U trećem koraku hijerarhijske regresijske analize kao značajan prediktor samopoštovanja kod mla-dića izdvojila se percepcija obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti (ß=.15, t=1.99, p<.05), a rezultati pokazuju kako mladići koji percipiraju veći stepen prilagodljivosti i kohezivnosti među članovima svoje obitelji, imaju više samopoštovanje.

DiskusijaMnoga istraživanja potvrđuju utjecaj roditelja na razvoj dječijeg samopoštovanja. Pri tome se općenito pokazalo da djeca koja procjenjuju svoje odnose sa roditeljima pozitivnijim imaju i više razine samopoštovanja (Furnham i Cheng, 2000; Klein i sar., 1996; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008). Važnost percipiranih interakcija sa rodi-teljima za samopoštovanje adolescenta potvrđena je i ovim istraživanjem. Naime, analiza podataka je pokazala da varijable obiteljskog konteksta značajno doprinose objašnjenju varijance samopoštovanja, kako kod djevojaka, tako i kod mladića. Pri tome je u skupini djevojaka utvrđen značajan doprinos percepcije majčine emocio-nalnosti, dok se kod mladića kao značajan prediktor samopoštovanja izdvojila per-cepcija obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti.

Važnost majke za razvoj samopoimanja predmet je mnogih studija. Tako Rice i sarad-nici (1997; prema Efendić-Spahić, 2009) naglašavaju da je roditeljska, a posebno majčinska privrženost, veoma važan faktor socijalne kompetentnosti adolescenata, što dalje utječe na njihovo emocionalno prosuđivanje. Isto tako, Melinckrodt (1992; prema Efendić-Spahić, 2009) u svojoj studiji ističe da je roditeljska, a posebno maj-činska, osjetljivost pozitivno povezana sa samopoimanjem i samoefikasnošću.

Ipak, čini se da ovaj odnos sa majkom u periodu adolescencije ima različite efekte na samopoštovanje kod djevojaka i mladića. Tako, dok se percepcija emocionalnosti od strane majke u skupini djevojaka izdvojila kao jedan od najznačajnijih prediktora samopoštovanja, kod mladića se doprinos ove varijable uopće nije pokazao stati-stički značajnim. Jedno od mogućih objašnjenja ovih različitih nalaza je istaknu-tost socijalnih uloga, odnosno različiti interakcijski konteksti, prema kojima žene više teže uspostavljanju odnosa privrženosti s drugima, a muškarci uspostavljanju nezavisnosti. Uzmemo li ovo u obzir, čini se sasvim razumljivo da doživljaj topline


Zbornik radova

296 297


i prihvaćanja od strane majke ima značajniju ulogu za razvoj pozitivne slike o sebi kod djevojaka, nego kod mladića. U prilog ovome ide i nalaz da oko šesnaeste godine kod djevojaka počinje porast intimnosti s majkom (prema Lacković-Grgin, 1994), što može utjecati i na porast doprinosa majčina ponašanja, odnosno majčine topline i podrške, u objašnjenju samopoštovanja kod adolescentica. S druge strane, kada je u pitanju samopoštovanje kod mladića, utvrđen je značajan doprinos percepcije obiteljskog funkcioniranja, pri čemu se pokazalo da mladići koji doživljavaju veći stepen prilagodljivosti i kohezivnosti među članovima svoje obitelji, imaju više samopoštovanje. Ovaj nalaz se, također, može interpretirati istaknutošću socijalnih uloga iz kojih prozilaze različite potrebe adolescenata, te transformacijom odnosa sa roditeljima u periodu adolescencije. Naime, period adolescencije predstavlja period transformacije u relacijama sa roditeljima, u smislu da se interakcije roditelj – dijete od asimetričnih sve više pomjeraju u pravcu simetričnih. Također, budući da je najvažniji razvojni zadatak postati nezavisna odrasla osoba, period adolescencije karakteriše i potreba za onim aktivnostima koji će na određen način promovisati adolescentovu neovisnost, prvenstveno spram roditelja. S obzirom da istraživanja ukazuju da je potreba za samostalnošću i nezavisnošću spram roditelja naročito izražena kod sinova (prema Sternberg i Silk, 2002), sasvim je razumljivo da obitelj-ska klima u kojoj preovladava visok stepen bliskosti među članovima, ali i međusob-nog uvažavanja, naročito pogoduje razvoju pozitivne slike o sebi kod mladića.

U pogledu razmatranja odnosa temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja, dosadaš-nja istraživanja ukazuju na konzistentan obrazac pozitivnih korelacija među ovim varijablama, pri čemu je utvrđeno da najveći efekat ima Emocionalna stabilnost i Ekstraverzija, zatim Savjesnost, pa Otvorenost za iskustvo i Saradljivost (Keller, 1999; Kwan i sar., 1997; prema Robins i sar., 2001; Robins i sar., 2001). Rezultati našeg istraživanja potvrđuju nalaze o značajnosti temeljnih pet osobina ličnosti u objašnjenju samopoštovanja kod adolescenata, ali se ipak ponešto razlikuju od nave-denih podataka iz literature. Naime, za razliku od istraživanja koje su proveli Robins i sar. (2001), u našem istraživanju nije potvrđena značajnost svih pet temeljnih oso-bina ličnosti u objašnjenju ove kriterijske varijable. Tako su se kao značajni pre-diktori samopoštovanja u skupini djevojaka izdvojili Neuroticizam, Ekstraverzija, Savjesnost i Otvorenost za iskustvo, a kod mladića Ekstraverzija, Saradljivost i Otvorenost za iskustvo. Također, s obzirom da su se jedino Ekstraverzija i Otvorenost za iskustvo izdvojili kao značajni prediktori samopoštovanja u obje skupine, čini se da dobiveni rezultati ukazuju na ponešto različit obrazac odnosa između temeljnih crta ličnosti i samopoštovanja kada je u pitanju spol adolescenta.

Važnost Ekstraverzije i Otvorenosti za iskustvo za razvoj pozitivne slike o sebi, kako kod mladića, tako i kod djevojaka, sasvim je očekivana, a mogla bi se objasniti činjenicom da ove karakteristike ličnosti imaju važnu ulogu u postizanju i stvara-nju pozitivnih socijalnih mreža, kao i u pronalasku novih i izazovnih situacija koje doprinose osjećaju moći (prema Robins i sar., 2001), što može biti naročito važno u periodu adolescencije. Osim toga, karakteristike poput Ekstraverzije i Otvorenosti za iskustvo mogu štiti od usamljenosti, jer pobuđuju nalaženje i uživanje u novim

interesima (prema Robins i sar., 2001), što se također može pozitivno odražavati na samopoštovanje adolescenta. Izdvajanje Emocionalne stabilnosti i Savjesnosti kao značajnih prediktora samopoštovanja samo u skupini djevojaka, također je razumljivo, uzmemo li u obzir rodno uvjetovane stereotipe, prema kojima je nekako općeprihvaćeno stajalište da su djevojke te koje treba da su savjesnije, smirenije i staloženije u odnosu na mladiće. U skladu s tim, izdvajanje ovih dimenzija lično-sti kao značajnih prediktora samo u skupini djevojaka moglo bi, između ostalog, ukazivati na to da prisustvo rodno uvjetovanih poželjnih karakteristika utječe na razvoj pozitivne slike o sebi. Drugim riječima, moguće je da ove karakteristike lič-nosti naročito pogoduju razvoju samopoštovanja kod djevojaka, iz razloga što su emocionalno stabilnije i savjesnije djevojke u mogućnosti adekvatnije odgovoriti na kulturalni pritisak rodno uvjetovanih standarda i očekivanja. U tom smislu, donekle neočekivan rezultat smo dobili kada je u pitanju odnos između Saradljivosti adoles-centa i samopoštovanja. Naime, dimenzija Saradljivosti obuhvaća stereotipno žen-ske osobine koje reflektiraju zajedništvo, brižnost, prisnost, povjerljivost i slično, pa u skladu sa prethodno navedenim, za očekivati je da ove karakteristike imaju veći značaj za formiranje pozitivne slike o sebi kod djevojaka. Međutim, rezultati našeg istraživanja, upravo suprotno ukazuju na značajan doprinos Saradljivosti u objaš-njenju samopoštovanja kod mladića, dok kod djevojaka takva povezanost uopće nije utvrđena. Jedno od mogućih objašnjenja ovakvog nalaza jeste da pozitivne karakte-ristike Saradljivosti u periodu adolescencije, upravo zbog toga što se smatraju neti-pičnim za muški spol, naročito dolaze do izražaja prilikom interakcija mladića sa njihovim značajnim drugima. Naime, nesumnjivo je da karakteristike ličnosti koje uključuju saosjećajnost, brižljivost, te spremnost na kompromise i saradnju rezulti-raju skladnijim odnosima sa vršnjacima, a također poboljšavaju i kvalitetu odnosa sa roditeljima. Ipak, budući da se takva ponašanja nekako više očekuju od djevojaka, ispoljena od strane mladića mogu biti precijenjena i popraćena znatno pozitivnijim reakcijama od strane značajnih drugih. Izdvajanje Saradljivosti kao značajnog pre-diktora u objašnjenju samopoštovanja samo u skupini mladića moglo bi se objasniti i činjenicom da Saradljivost, između ostalog, podrazumijeva i izraženu spremnost na pomaganje drugima, što može biti naročito pogodno za razvoj pozitivne slike o sebi kod mladića, dajući im osjećaj moći i dominatnosti, i podržavajući stereotipnu sliku o muškarcima kao „jačem“ spolu.

U provedenoj hijerarhijskoj regresijskoj analizi, doprinos sociodemografskih varija-bli nije se pokazao značajnim u objašnjenju varijance samopoštovanja niti u jednoj skupini adolescenata, što je u skladu sa empirijskim podacima Kurdeka i Sinclaira (1988; prema Vulić-Prtorić i sar., 2008), koji upućuju da prilagođavanje adolescenta nije asocirano sa strukturom i socioekonomskim karakteristikama obitelji, nego s konfliktima, odnosno s dimenzijama interpersonalnih odnosa u obitelji.


Zbornik radova

298 299


ZaključakKada su u pitanju dimenzije roditeljskog ponašanja, ovim istraživanjem je potvr-đena uloga doživljaja roditeljske topline i prihvaćanja, kao važnog protektivnog fak-tora koji djeluje na adekvatnu sliku o sebi kod adolescenata, međutim, za dimenzije kontrole takav nalaz nije utvrđen. Premda neki autori čvrstu bihevioralnu kon-trolu smatraju pozitivnom, a snažnu psihološku kontrolu negativnom (Barber i sar, 1994; prema Barber, 1996; Lau i Cheung, 1987; prema Keresteš, 2001b), postojeći empirijski podaci, međutim, još uvijek ne omogućuju donošenje čvrstih zaključaka o tome je li veći ili manji stepen psihološke i/ili bihevioralne kontrole roditelja pove-zan s pozitivnim razvojnim ishodima kod djeteta (prema Keresteš, 2001b). U skladu s tim, čini se da je, osim razlikovanja te dvije vrste kontrole, u razmatranju njihovih učinaka potrebno uzeti u obzir i druge varijable, poput, recimo, različite dobi djece i kulturalnog konteksta. Također, kada govorimo o ulozi varijabli obiteljskog kon-teksta za prilagodbu adolescenta, važno je istaći da se percepcija emocionalnosti od strane majke u skupini djevojaka izdvojila kao jedan od najznačajnijih prediktora, dok se kod mladića doprinos ove varijable nije pokazao značajnim. Dobiveni rezul-tati, čini se, ukazuju da, kada je u pitanju prilagodba adolescenta, doživljaj topline i prihvaćanja od strane majke ima značajniju ulogu za pozitivan razvoj kod djevojaka, nego kod mladića. S druge strane, kod mladića se kao jedan od najznačajnijih pre-diktora, izdvojila percepcija obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti.

Uočavanje različitog značaja varijabli obiteljskog konteksta za prilagodbu mla-dića i djevojaka ukazuje na različite potrebe i očekivanja adolescenata različitog spola kada su u pitanju interakcije s roditeljima i ima važne praktične implikacije. Također, činjenica da percipirani odnosi sa majkom i ocem imaju različit značaj za prilagodbu adolescenata različitog spola, ukazuje na važnost razmatranja zasebnih utjecaja majčina i očeva roditeljskog ponašanja na razvojne ishode kod adolescenata i to odvojeno za mladiće i djevojke.

Što se tiče odnosa između ličnih karakteristika adolescenta i samopoštovanja, ovim istraživanjem je potvrđena uloga velikih pet osobina ličnosti u objašnjenju samopo-štovanja kod adolescenata oba spola. Ipak, istraživanjem je utvrđeno da se obrasci ovih odnosa ponešto razlikuju s obzirom na spol adolescenta.

Kada je u pitanju odnos između lokusa kontrole i samopoštovanja kod adolescenata, rezultati našeg istraživanja ukazuju da nema povezanosti među ovim varijablama. Pa ipak, premda se u ovom istraživanju eksternalnost adolescenta nije izdvojila kao značajan prediktor samopoštovanja niti u jednoj skupini, ovu varijablu ne bi trebalo odbacivati. Naime, u nizu istraživanja lokus kontrole dovođen je u vezu sa različitim indikatorima prilagođavanja mladih i odraslih. Pri tome se uglavnom nalazilo da su internalniji uspješniji od eksternalnijih, što pruža realnu osnovu za očekivanje da između lokusa kontrole i samopoštovanja postoji neka relacija, o čemu svjedoče i rezultati nekih istraživanja (Wallace i sar., 1984; Clayston i Frost, 1984; prema Lacković-Grgin, 1994). Također, budući da se doprinos eksternalnosti u objašnjenju samopoštovanja kod adolescenta ispitivao zajedno sa temeljnim crtama ličnosti,

koje su se pokazale značajno povezane sa kriterijem, postoji mogućnost da su oso-bine ličnosti sadržane u Modelu Velikih pet, naprosto potisnule ovu karakteristiku ličnosti. Stoga bi bilo značajno da se u nekim budućim istraživanjima, izolirano od drugih konstrukata ličnosti, ispita veza između eksternalnosti adolescenta, tim prije što su empirijski podaci o odnosu ove dvije varijable u psihološkoj literaturi oskudni.

Sociodemografske varijable se nisu pokazale značajnim u predikciji samopoštovanja niti u jednoj skupini adolescenata, što ide u prilog tezi da je prilagođavanje adoles-centa asocirano s dimenzijama interpersonalnih odnosa u obitelji, a ne sa struktu-rom i socioekonomskim karakteristikama obitelji.

Daljnja istraživanja obiteljskih faktora koji doprinose uspješnoj prilagodbi adoles-cenata mogu pomoći u kreiranju učinkovitijih strategija prevencije i zaštite adoles-cenata i obitelji, te što ranijoj identifikaciji adolescenata čije su obitelji potencijalno disfunkcionalne. Naime, razumijevanje promjena u obitelji i njenih kriznih razdo-blja može nam pomoći da sagledamo različite načine na koje se može pomoći rodi-teljima u njihovoj funkciji pružanja podrške i nadzora, bez strogog kažnjavanja i uz održanje toplih odnosa.

Literatura

Barber, B.K. (1996). Parental psychological control: Revisiting a neglected construct. Child Development, 67, 3296-3319

Burušić, J., Tadić, M. (2006). Uloga samopoštovanja u odnosu crta ličnosti i neverbalnih socijalnih vještina. Društvena istraživanja, 4-5 (84-85), 753-771

Efendić-Spahić, T. (2009). Osobine ličnosti roditelja kao determinanta percepcije kvali-teta porodičnih interakcija od strane njihove djece adolescenata. (Neobjavljena dok-torska disertacija). Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Gračanin, A., Kardum, I., Krapić, N. (2004). Odnos pridjevske i upitničke mjere dimen-zija petofaktorskog modela. Psihologijske teme, 12, 33-45

Herz, L., Gullone, E. (1999). The Relationship between Self-Esteem and Parenting Style: A Cross-Cultural Comparison of Australian and Vietnamese Australian Adolescents. Journal of Cross-Cultural Psychology, 30, 742-761

Keresteš, G. (2001a). Spol roditelja, te dob i spol djeteta kao odrednice roditeljskog ponašanja. Savremena psihologija 4 (1-2) 7-24

Keresteš, G. (2001b). Roditeljsko ponašanje i obiteljska klima u obiteljima samohranih majki. Društvena istraživanja, 4-5 (54-55), 903-925


Zbornik radova

300 301


Kuterovac-Jagodić, G., Keresteš, G. (1997). Perception of parental acceptance-rejection and some personality variables in young adults. Društvena istraživanja, 6, 477-491

Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap

Lacković-Grgin, K. (2006). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap

Laible, D.J., Carlo, G. (2004). The Differential Relations of Maternal and Paternal Support and Control to Adolescent Social Competence, Self-Worth and Sympathy. Journal of Adolescent Research, 19, 759-782

Maccoby, E.E. (2000). Parenting and It’s Effect on Children: On Reading and Misreading Behavior Genetics. Annual Review of Psychology, 51, 1-27

Martinac-Dorčić, T., Ljubešić, M. (2008). Psihološka prilagodba roditelja na dijete s kro-ničnom bolesti. Društvena istraživanja, 6, 1107-1129

Patterson, G.R., Fisher, P.A. (2002). Recent Developments in Our Understanding of Parenting: Bidirectional Effects, Causal Models and the Search for Parsimony. In: M.H. Bornstein (Ed.), Handbook of Parenting (2nd Ed.), Vol 5: Practical Issues in Parenting (pp. 59-89). Lawrence Erlbaum Associates, Inc.

Peterson, G.W. (2005). Family Influences on Adolescent Development. In: T.P. Gullota & G.R. Adams (Eds.), Handbook of Adolescent Behavioral Problems: Evidence-Based Approaches to Prevention and Treatment (pp. 27-57). Springer Science & Business Media, Inc.

Robins, R.W., Tracy, J.L., Trzesniewski, K., Potter, J., Gosling, S.D. (2001). Personality Correlates of Self-Esteem. Journal of Research in Personality, 35, 463-482

Stenberg, L., Silk, J.S. (2002). Parenting Adolescents. In: M.H. Bornstein (Ed.), Handbook of Parenting (2nd Ed.), Vol 1: Children and Parenting (pp. 103-135). Lawrence Erlbaum Associates, Inc.

Vulić-Prtorić, A., Macuka, I., Sorić I., Burić, I. (2008). Samopoštovanje u ranoj adoles-cenciji: Važnost uloge roditeljskog ponašanja i školskog postignuća. Društvena istra-živanja, 4-5, 887-906

THE DETERMINANTS OF SELF-ESTEEM IN ADOLESCENTS

Đenita Tuce12

Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Sarajevo

Indira Fako Department of Psychology, Faculty of Phylosphy, University of Sarajevo

AbstractThe aim of this paper was to establish the total and individual contribution of family context variables (perception of parental behavior of mothers and fathers, and per-ception of family adaptability and cohesion), personality traits of the adolescent (Big five personality traits and Locus of Control) and some socio-demographic features (age and professional qualification of parents, number of children in the family and order of birth) in explaining the variance of self-esteem in adolescents.The research sample consisted of 425 participants (200 female and 225 male). The average age of participants was M=18 (SD=.72). The data was collected using group work method and the following instruments were applied: Socio-demographic Features Questionnaire, Children’s Report of Parental Behavior Inventory, Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scale, Big Five Personality Factors Self-reported Scale, Externality Scale and Self-esteem Scale.The results of hierarchical analyses indicate that described set of predictor variables account for 44% of total variance of self-esteem in girls and 40% of total variance of self-esteem in boys. It was found that variables of family context and adolescent’ personality traits contri-bute significantly in explaining the variance of self-esteem for both, girls and boys, while the contribution of socio-demographic features was not significant in any of the group. Analyses conducted separately for the subsample of girls and boys have provided a better insight into results and showed that patterns of these relations are somewhat different for girls and boys, namely, how predictors of self-esteem are not the same for these two groups. The results of this study clearly indicate the importance of perception of parental warmth and acceptance, as well as persona-lity traits of adolescent, as an important protective factor, which has effects on the adequate self-image in adolescents of both gender.

Keywords: self-esteem, perception of parental behavior of mothers and fathers, per-ception of family adaptability and cohesion, personality traits



Zbornik radova

302 303


VAŽNOST OBITELJSKIH I VRŠNJAČKIH FAKTORA U OBJAŠNJENJU KONZUMIRANJA SREDSTAVA OVISNOSTI

Tea Vučina1 Dom zdravlja Mostar

Marjana Tomaš Koledž ujedinjenog svijeta Mostar

SažetakCilj istraživanja je ispitati relativni udio obiteljskih i vršnjačkih varijabli u objaš-njavanju korištenja sredstava ovisnosti te utvrditi da li obiteljske varijable imaju samo medijacijsku ulogu ili neovisno od vršnjačkih varijabli doprinose objašnjenju varijance korištenja psihoaktivnih tvari.

U istraživanju su sudjelovala 731 ispitanika učenika trećih i četvrtih razreda sred-njih škola iz Mostara. Prosječna dob ispitanika je 17.5 godina (σ = .65). Uzorkovanje se provelo u 4 koraka pri čemu je dobiven stratificirani uzorak s obzirom na vjersko opredjeljenje, vrstu škole i školsko godište. Korištene su hijerarhijske regresijske analize gdje su zavisne varijable bile mjere korištenja sredstava ovisnosti, a nezavi-sne su bile sociodemografske, obiteljske i vršnjačke varijable.

Testirana su dva modela hijerarhijskih regresijskih analiza s obzirom na redoslijed unosa skupa obiteljskih i vršnjačkih varijabli. Vršnjačke varijable su i u ovom istraži-vanju pokazale svoj dominantan utjecaj na korištenje sredstava ovisnosti. Utvrđeno je kako obiteljske varijable nemaju samo medijacijski utjecaj već imaju i neovisan učinak na korištenje duhana (nadzor oca i broj konzumenata cigareta u obitelji) i alkohola (nadzor majke i broj konzumenata alkohola u obitelji). Mada se posljednjih godina prednost davala peer programima, rezultati ovog istraživanja ukazuju kako se pri kreiranju programa primarne prevencije ovisnosti svakako treba i dalje treti-rati i obiteljske varijable.

Ključne riječi: obiteljske varijable, vršnjačke varijable, korištenje sredstava ovisnosti, medijacijski efekti

1 [email protected]


Zbornik radova

304 305


UvodU istraživanjima na području korištenja sredstava ovisnosti u periodu adolescencije često se razmatra uloga obitelji i vršnjaka u nastanku problema s korištenjem i zlo-uporabom ovih sredstava. Kako su obitelj i grupa vršnjaka primarne grupe u kojima se usvajaju stavovi i ponašanja, namjera istraživača je, prije svega, odmjeriti njihov relativni udio u objašnjavanju konzumiranja psihoaktivnih tvari.

Na adolescenciju se obično gleda kao na period u kojem raste vršnjački utjecaj. Hidraulički modeli ističu kako postoji konstantna razina utjecaja putem socijalnog okruženja pa povećanje vršnjačkih utjecaja nužno mora pratiti sukladno smanji-vanje roditeljskog utjecaja. Drugo stajalište je kako razina socijalnih utjecaja nije nužno konstantna, odnosno, da se razina roditeljskih i vršnjačkih utjecaja može neovisno smanjivati ili povećavati tijekom adolescencije. Na adolescente mogu utje-cati i roditelji i vršnjaci, a njihov relativni udio može varirati ovisno o vrsti ponašanja ili pitanja. Neka istraživanja (Biddle i sur., 1980; Krosnick i Judd, 1982) pokazuju kako utjecaj roditelja i vršnjaka varira ovisno o dobi adolescenta (prema Chassin i sur., 1986). Huba i Bentler (1980) su utvrdili kako su vršnjački modeli snažnije povezani sa korištenjem sredstava ovisnosti za djevojčice nego za dječaka (prema Chassin i sur., 1986). Razmatranjem rezultata većeg broja istraživanja Glynn (1981) je došao do zaključka kako relativni udio vršnjačkih i roditeljskih utjecaja varira ovi-sno o vrsti sredstva ovisnosti (prema Chassin i sur., 1986).

Za brojne obiteljske karakteristike je istraživanjima utvrđena povezanost s kori-štenjem sredstava ovisnosti. Wright i Cullen (2001) smatraju kako su nalazi u pogledu uloge obiteljskih varijabli nekonzistentni (prema Dorius i sur., 2004). Nekonzistentnost nalaza se može objasniti korištenjem različitih konceptualnih modela da bi se objasnilo kako roditelji utječu na korištenje sredstava ovisnosti svoje djece. U većem broju istraživanja je korišten model direktnog utjecaja prema kojem roditeljske karakteristike djeluju direktno na korištenje sredstava ovisnosti njihove djece. Direktni roditeljski utjecaj proizlazi iz modeliranja, iz socijalnog pot-krepljenja (tj., propisivanjem odgovarajućih normi i standarda) i putem kvalitete interakcije roditelj-djete, posebno nadzora djetetovih aktivnosti i, manje konzi-steno utvrđene, bliskosti (Kandel, 1996). Istraživači koji su koristili u istraživanjima ovaj model dosljedno su utvrdili kako su vršnjačke varijable snažnije povezane s korištenjem sredstava ovisnosti u adolescenciji od obiteljskih varijabli (Bahr i sur., 2005). Bahr i suradnici (2005) su, međutim, utvrdili kako obiteljske varijable imaju značajan direktan utjecaj na adolescentovo korištenje sredstava ovisnosti odvojeno od bilo kakvih vršnjačkih utjecaja. Alternativni model je onaj indirektnog utjecaja gdje se obiteljske karakteristike promatraju kao mogući moderatori koji mogu pro-mijeniti odnos između vršnjačkih varijabli i korištenja sredstava ovisnosti od strane adolescenta. Drugim riječima, devijantno ponašanje roditelja, slabe tehnike uprav-ljanja obitelji, neodgovarajuće disciplinske mjere i nedostatak bliskosti između rodi-telja i djeteta su posebno važni aspekti roditeljskog ponašanja te interakcije rodi-telj-djete koji vode povezanosti s devijantnim vršnjacima (Kandel, 1996). Kandel

(1996) smatra kako je jedna od najvažnijih spoznaja na području korištenja sred-stava ovisnosti posljednjih godina spoznaja da roditelji mogu utjecati na tip vrš-njaka s kojim se adolescenti druže i da roditeljstvo može biti ključna veza između roditelja i vršnjaka. Kandel (1996) navodi i drugu grupu indirektnih roditeljskih utjecaja koji proizlaze iz procesa koji su van obitelji. Ovi indirektni utjecaji djeluju putem stupnja roditeljskog socijalnog kapitala u njihovim zajednicama. Drugim riječima, roditelji utječu na svoju djecu ne samo putem transakcija unutar obitelji već i putem transakcija u zajednici. Postoji veliki broj teorija koje pokušavaju objasniti korištenje sredstava ovisnosti (Petraitis i sur., 1995), a značajan broj njih istaknutu ulogu daje upravo obiteljskim i vršnjačkim utjecajima. Teorije koje primarnu ulogu daju upravo obiteljskim i/ili vršnjačkim faktorima su: Teorije socijalnog učenja (Akers, 1977; Bandura, 1986), Teorija socijalne kontrole (Elliott i sur., 1985, 1989) , Model socijalnog razvoja (Hawkins i Weis, 1985), Model višerazinskog socijalnog učenja (Simons i sur., 1988), Teorija obiteljske interakcije (Brook i sur., 1990) i Teorija vršnjačkog klastera (Oetting i Beauvais, 1986, 1987) (prema Petraitis i sur., 1995). Teorija vršnjačkog klastera (Oetting i Beauvais, 1986, 1987) ističe kao jedinu domi-nantnu varijablu za adolescentovo korištenje sredstava ovisnosti utjecaj koji pru-žaju vršnjaci koje adolescent bira za druženje te ističe kako je korištenje sredstava ovisnosti skoro uvijek direktno povezano sa vršnjačkim odnosima (prema Petraitis i sur., 1995). Prema ovoj teoriji svi ostali faktori utječu na korištenje sredstava ovi-snosti samo indirektno putem doprinosa adolescentovom povezivanju sa vršnja-cima koji koriste sredstva ovisnosti. U ovom istraživanju ova teorija je izabrana kao referentna jer su se upravo vršnjačke varijable i u ranijim istraživanjima korište-nja psihoaktivnih tvari od strane srednjoškolaca Mostara pokazale kao najsnažnije povezane s korištenjem (Vučina, 2004; Vučina, 2010).

CiljCilj istraživanja je ispitati relativni udio obiteljskih i vršnjačkih varijabli u objaš-njavanju korištenja sredstava ovisnosti te utvrditi da li obiteljske varijable imaju samo medijacijsku ulogu ili neovisno od vršnjačkih varijabli doprinose objašnjenju varijance korištenja psihoaktivnih tvari. U odnosu na većinu istraživanja koja se bave ovim pitanjima i uključuju uglavnom mjere roditeljskog stila odgoja ovdje su uključene i mjere koje se odnose na čitavu obitelj (obiteljski konflikt i broj konzu-menata u obitelji).

MetodologijaIspitanici

U istraživanju su sudjelovala 731 ispitanika učenika trećih i četvrtih razreda sred-njih škola iz Mostara. Prosječna dob ispitanika je 17.5 godina (standardna devijacija


Zbornik radova

306 307


σ = .65). Uzorkovanje se provelo u 4 koraka pri čemu je dobiven stratificirani uzorak s obzirom na vjersko opredjeljenje, vrstu škole i školsko godište.

Postupak

U istraživanju su sudjelovali učenici trećih i četvrtih razreda srednjih škola na području grada Mostara. Provedba istraživanja je odobrena od strane Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa Hercegovačko-neretvanske županije, te je ministarstvo ustupilo i statističke podatke o srednjim školama na području grada Mostara (vrste škola, broj učenika, broj učenika po spolu). Sve škole koje su po slu-čaju odabrane za istraživanje su pristale na sudjelovanje, te je u svim odabranim razredima istraživanje i provedeno. Sudjelovanje u istraživanju je bilo dobrovoljno. Upitnici su primijenjeni grupno, u okviru jednog školskog sata.

Tijekom primjene upitnika naglašena je povjerljivost i anonimnost danih podataka. Navedeno je pojašnjeno usmeno od strane ispitivača te priloženo u pisanoj formi u obliku upute na početku upitnika. U svrhu povjerljivosti i anonimnosti podataka za vrijeme ispitivanja u učionici je bio prisutan samo ispitivač.

Sociodemografske varijable su mjerene na početku, kako bi se ispitanici opuštenije i opreznije uveli u osjetljivu tematiku. Pitanja o korištenju sredstava ovisnosti slijede odmah nakon mjerenja sociodemografskih varijabli iz razloga što se može pretpo-staviti kako je koncentracija ipak nešto bolja na početku ispunjavanja upitnika, a ova pitanja zahtijevaju dosjećanje događaja iz više ili manje daleke prošlosti te sumi-ranje ovih informacija.

Mjerni instrumenti

Iz baterije upitnika koja je primjenjena u toku opsežnog istraživanja izdvojene su mjere koje zahvaćaju sociodemografske varijable, obiteljske varijable, vršnjačke varijable te mjere korištenja sredstava ovisnosti.

Sociodemografske varijable

Sociodemografske varijable su zahvaćene pitanjima koja se odnose na spol ispitanika, dob ispitanika, te socio-ekonomski status koji se mjeri putem školske spreme oca i školske spreme majke.

Obiteljske varijable

Korištenje sredstava ovisnosti od strane članova obitelji utvrđivalo se posebno za sva-kog od članova (otac, majka, brat, sestra), pri čemu se koriste odvojene mjere kori-štenja za cigarete, alkohol i droge. Ponuđeni odgovori su bili «da» i «ne».

Prisutnost alkoholizma oca zahvaćena je mjerom preuzetom iz nacionalnog longi-tudinalnog epidemiološkog istraživanja korištenja i zlouporabe alkohola u SAD-u

(NLAES) iz 1992. godine (National Institute on Alcohol Abuse and Alcoholism, 1998). Na pitanje «Po tvojoj procjeni, jesu li tvoji biološki roditelji u bilo kojem peri-odu svoga života bili alkoholičari ili imali probleme s alkoholom?», uz koje se daje i jasan opis kriterija koji trebaju biti ispunjeni, ispitanik je odgovarao sa «da» ili «ne». Ispitanik je posebno procjenjivao oca i majku. Kako nijedan adolescent iz uzorka nije naveo alkoholizam majke, u statističkim analizama je korištena samo mjera alkoholizma oca.

Roditeljski nadzor, roditeljska podrška i zajedničko odlučivanje mjereni su skalama rodi-teljskih odgojnih postupaka (Raboteg-Šarić i sur., 2004) koje predstavljaju nešto izmijenjene mjerne instrumente koji su konstruirani u prethodnim istraživanjima (Raboteg-Šarić i Brajša-Žganec, 2000; Raboteg-Šarić i sur., 2001) i uglavnom uklju-čuju čestice koje se koriste u istraživanjima s ovog područja, provedenim na uzor-cima američkih adolescenata (Barber i sur., 1994; Brown i sur., 1993; Lamborn i sur.,1991; Simons i sur., 1992; prema Raboteg-Šarić i sur., 2002). Na sve tri skale daju se odgovori posebno za oca a posebno za majku.

Skala roditeljskog nadzora sadrži 5 čestica koje mjere iskustva adolescenata o tome koliko su roditelji upoznati s njihovim svakodnevnim aktivnostima. Čestice se odnose na početno pitanje»Koliko stvarno tvoji roditelji znaju?» pri čemu se odgo-vori daju na skali od tri stupnja (1-«ne zna», 2-«malo zna», 3-«puno zna»). Autorica skale navela je pouzdanost unutarnje konzistencije u iznosu od a=.74 (za majku) i a=.80 (za oca), dok je u istraživanju provedenom 2003. godine (Vučina, 2004) pouzdanost ove skale bila za majku a=.74, dok je za oca iznosila a=.77. U ovom istraživanju pouzdanost je bila a= .76 (za majku) i a= .79 (za oca).

Skala roditeljske podrške ima 8 čestica uz koje adolescenti odgovaraju na pitanje u kolikoj mjeri percipiraju roditelje kao osobe koje spremno odgovaraju na njihove potrebe i koje ih ohrabruju služeći se poticajima i nagradama za dobro ponašanje. Uz početno pitanje «Koliko se navedene tvrdnje odnose na tvog oca i majku?» kori-sti se skala za odgovore od tri stupnja (1-«uglavnom netočno», 2-«donekle točno», 3-«uglavnom točno»). Pouzdanost unutarnje konzistencije po navodima autorice iznosila je a=.77 (za majku) i a=.84 (za oca). Pouzdanost je u ovom istraživanju iznosila a= .74 (za majku) i a= .77 (za oca), jednako kao i u istraživanju iz 2003. godine (Vučina, 2004).

Skala zajedničkog odlučivanja (u obitelji) ima 4 čestice i mjeri sklonost roditelja da uključe djecu pri odlučivanju o važnim stvarima u njihovu životu, umjesto da donose unilateralne odluke. Odgovori se daju na skali od tri stupnja (1-«uglavnom netočno», 2-«donekle točno», 3-«uglavnom točno»). Pouzdanost unutarnje konzi-stencije po navodima autorice skale iznosi a=.70 za majku i a=.73 za oca, dok su u istraživanju na adolescentima iz Mostara (Vučina, 2004) dobivene vrijednosti od a=.68 za majku i a=.71 za oca. Pouzdanosti dobivene u ovom istraživanju su a= .72 (za majku) i a= .71 (za oca).

Obiteljski konflikt mjeren je skalom preuzetom iz istraživanja «Communities That Care». Skala sadrži 3 tvrdnje koje opisuju visoku razinu konflikta ili nasilja između


Zbornik radova

308 309


članova obitelji te konflikte koji se ponavljaju i koji su loše razriješeni. Ispitanik bira jedan od sljedećih odgovora: «u potpunosti netočno», «uglavnom netočno», «uglav-nom točno» i «u potpunosti točno». Pouzdanost skale u ovom istraživanju iznosi a= .79.

Vršnjačke varijable

Korištenje sredstava ovisnosti od strane prijatelja nastojalo se zahvatiti pitanjem «Kad pomisliš na svoja 4 najbolja prijatelja (prijatelja s kojima si najbliži), koliko je tvo-jih najboljih prijatelja u zadnjih 12 mjeseci koristilo?», pri čemu se pitanje odno-silo na korištenje cigareta, alkohola i marihuane. Ponuđene opcije odgovora bile su: «nijedan od njih», «1 od njih», «2 od njih», «3 od njih» i «svi (4)». Ova mjera je konstruirana po uzoru na mjeru korištenu u istraživanju «Communities That Care». Za potrebe ovog istraživanja formirane su 3 varijable koje se odnose na korištenje cigareta, alkohola i marihuane od strane prijatelja.

Izloženost direktnoj ponudi i pritisku vršnjaka je mjera kojom se nastoji utvrditi u kojoj mjeri su adolescentu direktno ponuđene i u kojoj mjeri je nagovaran da proba određene psihoaktivne tvari od strane vršnjaka. Ispitanik daje odgovor na pitanje «Koliko puta ti je u toku života netko od vršnjaka direktno ponudio i nagovarao te da probaš?» gdje se odgovor daje posebno za cigarete, alkohol i marihuanu. Ponuđeni su slijedeći odgovori: «niti jednom», «1-2 puta», «3-5 puta», «6-9 puta» i «10 ili više puta». Formirane su na taj način 3 mjere koje se odnose na utjecaj pritiska vršnjaka, a odvojeno zahvaćaju cigarete, alkohol i marihuanu.

Korištenje sredstava ovisnosti

Korištenje sredstava ovisnosti je ispitivano mjerama dijelom preuzetim iz nacionalne studije «Monitoring the Future» koja se svake godine od 1975. godine provodi u SAD-u na reprezentativnim uzorcima učenika srednjih škola, studentima i mladim odraslim osobama (Bachman i sur., 2001). Standardni set od 3 pitanja koristi se za određivanje frekvencije uzimanja određenog sredstva ovisnosti s obzirom na vremen-ske nivoe, a u ovom istraživanju za alkohol i marihuanu. Tri nivoa korištenja su: a) u toku čitavog života, b) u toku zadnjih 12 mjeseci i c) u toku zadnjih 30 dana. Odgovor na svako od 3 pitanja iz seta daje se na jednakoj skali s odgovorima: «niti jednom», «1-2 puta», «3-5 puta», «6-9 puta», «10-19 puta», «20-39 puta», «40 i više puta». Korištenje cigareta zahvaća se s 2 pitanja, i to: « Jesi li ikad koristio cigarete?» kao mjera frekvencije konzumiranja u toku života (iste kategorije odgovora kao za prethodno navedene mjere frekvencije) te « Koliko često si koristio cigarete u toku zadnjih 30 dana?» (kategorije odgovora su: «nikako», «manje od jedne cigarete na dan», «1-5 cigareta na dan», «pola kutije na dan», «jednu kutiju na dan» i «dvije ili više kutija na dan») kao mjera kvantitete konzumiranja. Na ovaj način se, a po uzoru na orginalne mjere, utvrđuje korištenje cigareta samo za dva vremenska perioda, tj. korištenje u toku cijelog života te korištenje u zadnjih 30 dana. Povezanost odgo-vora na dvije čestice korištenja cigareta je r = .78.

Za potrebe provedbe statističkih analiza formirane su kompozitne mjere. Ukupan rezultat varijable konzumiranje alkohola formiran je zbrajanjem odgovora na tri čestice koje se odnose na korištenje u toku čitavog života, zadnjih 12 mjeseci i u zadnjih 30 dana. Korelacije odgovora na tri čestice kreću se u rasponu od r = .65 do r = .90. Ukupan rezultat može varirati od 3 do 21, pri čemu veći rezultat ukazuje na češće konzumiranje alkohola. Pouzdanost mjere konzumiranje alkohola je a= .90.

Korištenje marihuane je kompozitna mjera nastala zbrajanjem rezultata na tri čestice koje se odnose na tri vremenska perioda (čitav život, 12 mjeseci, 30 dana). Korelacije između čestica kreću se u rasponu od r = .74 do r = .92. Ukupan rezultat može varirati od 3 do 21, pri čemu veći rezultat ukazuje na češće korištenje marihu-ane. Pouzdanost mjere korištenja marihuane iznosi a= .90.

RezultatiZa obradu rezultata istraživanja korištene su hijerarhijske regresijske analize. Zavisne varijable su bile mjere korištenja sredstava ovisnosti i to posebne mjere za duhan (korištenje u zadnjih 30 dana), alkohol (kompozitna mjera) i marihuanu (kompozitna mjera). Razmatrana su 3 skupa nezavisnih varijabli: sociodemograf-ske, obiteljske i vršnjačke varijable. Sociodemografske varijable su u svim statistič-kim analizama uključene u prvom koraku, i to su bile: dob, spol, obrazovanje majke i obrazovanje oca. Od obiteljskih varijabli uključene su: nadzor majke, nadzor oca, podrška majke, podrška oca, zajedničko odlučivanje s majkom i zajedničko odlu-čivanje s ocem, alkoholizam oca, broj konzumenata određenog sredstva ovisnosti u obitelji (duhan, alkohol, droge) i obiteljski konflikt. Od vršnjačkih varijabli raz-matrane su varijable: korištenje određenog sredstva ovisnosti prijatelja (duhan, alkohol, marihuana) i pritisak vršnjaka za korištenje određenog sredstva ovisnosti (duhan, alkohol, marihuana). U prilogu 1 su navedeni Pearsonovi koeficijenti kore-lacije između obiteljskih varijabli te u prilogu 2 Pearsonovi koeficijenti korelacije između vršnjačkih varijabli.

Testirana su dva modela hijerarhijskih regresijskih analiza s obzirom na redoslijed unosa skupa obiteljskih i vršnjačkih varijabli, usporedbom kojih se nastojalo omo-gućiti zaključivanje o eventualnim medijacijskim efektima obiteljskih varijabli.

U tablici 1 su navedeni rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje duhana za prvi model unosa sociodemografske-obiteljske-vršnjačke varijable, a u tablici 2 za drugi model unosa sociodemografske-vršnjačke-obiteljske varijable. Prediktorske varijable objašnjavaju 29.4% varijance korištenja duhana. Usporedbom dva modela hijerarhijskih regresijskih analiza s obzirom na redoslijed unosa skupa obiteljskih i vršnjačkih varijabli sva 3 bloka prediktorskih varijabli u oba slučaja značajno dopri-nose objašnjenju varijance korištenja duhana. Sociodemografske varijable objašnja-vaju 4.5% varijance kriterija pri čemu su spol (β= .142, p< .001) i dob (β= .159, p< .001) značajni prediktori. Drugim riječima, djevojke i stariji adolescenti su pod većim rizikom za korištenje duhana.


Zbornik radova

310 311


Tablica 1: Rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje duhana pri čemu je model unosa demografske-obiteljske-vršnjačke varijable (N=731)

Koraci Varijable Korištenje cigareta (duhana)

β R R2 ∆R2 R2ch F ch

1. socio- .212 .045 .040 .045 8.525*** demografske spol .142***

dob .159***

obrazovanje majke .041

obrazovanje oca -.010

2. obiteljske .364 .132 .117 .088 8.038***

nadzor majke -.041

nadzor oca -.174**

majka podrška -.099

otac podrška -.017

zajedničko odlučivanje s majkom .064

zajedničko odlučivanje s ocem .006

broj konzumenata cigareta u obitelji .157***

alkoholizam oca .066

obiteljski konflikt -.077

3. vršnjačke .542 .294 .279 .161 81.635***

korištenje prijatelja cigareta .421***

pritisak vršnjaka za cigarete -.002

Ukupno R=.542 R2=.294

Legenda- β - standardizirani regresijski koeficijenti, R2 - postotak objašnjene vari-jance, ∆R2--korigirana objašnjena varijanca, R2 ch- promjena u objašnjenoj varijanci nakon unošenja novog bloka varijabli, F ch- promjena F omjera nakon unošenja novog bloka prediktorskih varijabli, *- p < .05, **- p < .01, ***- p< .001

Tablica 2: Rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje duhana pri čemu je model unosa demografske-vršnjačke-obiteljske varijable (N= 731)

Koraci Varijable Korištenje cigareta (duhana)


1. socio- 294 .045 .040 .045 8.525*** demografske spol .142***

dob .159***


obrazovanje oca -.010

2. vršnjačke .508 .259 .252 .214 104.342***

korištenje prijatelja cigareta .464***

pritisak vršnjaka za cigarete .005

3. obiteljske .542 .294 .279 .035 3.950***

nadzor majke .030

nadzor oca -.154**


otac podrška .009



broj konzumenata cigareta u obitelji .105***



Ukupno R=.542 R2=.294

Legenda- β - standardizirani regresijski koeficijenti, R2 -postotak objašnjene vari-jance, ∆R2--korigirana objašnjena varijanca, R2 ch- promjena u objašnjenoj varijanci nakon unošenja novog bloka varijabli, F ch- promjena F omjera nakon unošenja novog bloka prediktorskih varijabli, *- p < .05, **- p < .01, ***- p< .001


Zbornik radova

312 313


U prvom modelu gdje su na 2. koraku unesene obiteljske varijable one objašnjavaju 8.8% varijance kriterija. Nadzor oca (β= -.174, p< .01) i broj konzumenata cigareta u obitelji (β= .157, p< .001) su statistički značajni prediktori. Adolescenti kod kojih je prisutan slabiji nadzor očeva te oni kod kojih veći broj ukućana puši cigarete su skloniji i sami koristiti duhan. Kad su na 3. koraku unesene vršnjačke varijable one objašnjavaju dodatnih 16.1% kriterija. Značajan prediktor je korištenje cigareta od strane prijatelja (β= .421, p< .001). Oni adolescenti koji imaju veći broj prijatelja pušača su pod većim rizikom da i sami koriste cigarete. Korištenjem drugog modela unosa pri čemu su vršnjačke varijable unesene na 2. koraku one objašnjavaju 21.4% varijance korištenja duhana. Međutim, bez obzira što su unesene poslije vršnjačkih varijabli, odnosno, tek na 3. koraku, obiteljske varijable i dalje neovisno značajno doprinose objašnjenju dodatnih 3.5% varijance kriterija. Iste vršnjačke i obiteljske varijable predstavljaju prediktore i u drugom modelu kao i u prvom modelu samo što su vrijednosti β koeficijenata različite, odnosno, to su korištenje cigareta od strane prijatelja (β= .464, p< .001), nadzor oca (β= -.154, p< .01) i broj konzumenata cigareta u obitelji (β= .105, p< .001).

U tablici 3 su navedeni rezultati hijerarhijske regresijske analize za konzumiranje alkohola za prvi model unosa sociodemografske-obiteljske-vršnjačke varijable, a u tablici 4 za drugi model unosa sociodemografske-vršnjačke-obiteljske varijable. Razmatrane prediktorske varijable objašnjavaju 49.4% varijance konzumiranja alkohola. Sociodemografske varijable objašnjavaju 12.4% varijance. Značajni su pre-diktori spol (β= -.272, p< .001), dob (β= .111, p< .01) i obrazovanje majke (β= .143, p< .001). Mladići, stariji adolescenti i oni adolescenti koji imaju obrazovanije majke su skloniji konzumirati alkohol. Bez obzira na redoslijed unosa skupa obiteljskih i skupa vršnjačkih varijabli, odnosno, model hijerarhijske regresijske analize, oba skupa su značajno neovisno doprinosila objašnjenju varijance kriterija. U prvom modelu gdje su obiteljske varijable unesene na prvom koraku one objašnjavaju 18.1% varijance kriterija. Značajni prediktori iz reda obiteljskih varijabli su nadzor majke (β= -.219, p< .001) i broj konzumenata alkohola u obitelji (β= .283, p< .001). Slabiji nadzor od strane majke i veći broj konzumenata alkohola u obitelji za adoles-centa može značiti povećani rizik za konzumiranje alkohola. Blok vršnjačkih vari-jabli unesen na 3. koraku objašnjava dodatnih 18.9% varijance kriterija. Korištenje alkohola od strane prijatelja (β= .473, p< .001) je značajan prediktor konzumiranja alkohola od strane adolescenta. Adolescenti koji imaju veći broj prijatelja konzu-menata alkohola su pod većim rizikom da i sami konzumiraju alkohol. U drugom modelu hijerarhijske regresijske analize gdje su vršnjačke varijable unesene na 2. koraku one objašnjavaju 30.2% varijance kriterija. Obiteljske varijable unesene na 3. koraku objašnjavaju dodatnih 6.8% varijance konzumiranja alkohola. Korištenje alkohola od strane prijatelja (β= .548, p< .001), nadzor majke (β= -.155, p< .001) i broj konzumenata alkohola u obitelji (β= .187, p< .001) su također i u drugom modelu značajni prediktori.

Tablica 3: Rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje alkohola pri čemu je model unosa demografske-obiteljske-vršnjačke varijable (N= 723)

Koraci Varijable Korištenje alkohola


1. socio- .353 .124 .119 .124 25.477***

demografske spol -.272***

dob .111**

obrazovanje majke .143***

obrazovanje oca .046

2. obiteljske .552 .305 .292 .181 20.496***

nadzor majke -.219***

nadzor oca -.063


otac podrška .022



broj konzumenata alkohola u obitelji .283***


obiteljski konflikt .020

3. vršnjačke .703 .494 .484 .189 132.431***

korištenje prijatelja alkohola .473***

pritisak vršnjaka za alkohol .016

Ukupno R=.703 R2=.494



Zbornik radova

314 315


U tablici 5 su navedeni rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje mari-huane za prvi model unosa sociodemografske-obiteljske-vršnjačke varijable, a u tablici 6 za drugi model unosa sociodemografske-vršnjačke-obiteljske varijable. Prediktorske varijable korištene u ovom istraživanju objašnjavaju 45.4% varijance korištenja marihuane. Sociodemografske varijable objašnjavaju 3.5% varijance kri-terija. Značajni prediktori su spol (β= -.111, p< .01) i dob (β= .110, p< .01). Mladići i stariji adolescenti su skloniji koristiti marihuanu. U prvom modelu gdje su obitelj-ske varijable uključene na drugom koraku one objašnjavaju 5% varijance korištenja marihuane. Nadzor oca (β= -.164, p< .01), zajedničko odlučivanje s ocem (β= -.144, p< .05) i broj konzumenata droga u obitelji (β= .107, p< .01) su značajni prediktori korištenja marihuane. Oni adolescenti koji imaju slabiji očev nadzor, koji nemaju priliku zajednički odlučivati s ocem te oni koji imaju veći broj konzumenata droga u obitelji imaju veću tendenciju koristiti marihuanu. Blok vršnjačkih varijabli objaš-njava 36.8% varijance kriterija. Korištenje marihuane od strane prijatelja (β= .555, p< .001) i pritisak vršnjaka za korištenje marihuane (β= .162, p< .001) su značajni prediktora korištenja marihuane od strane adolescenta. Adolescenti koji imaju više prijatelja koji koriste marihuanu te oni koji su izvjestili da su bili pod većim pritiskom od strane vršnjaka da je koriste su pod većim rizikom da i sami koriste marihuanu. U drugom modelu gdje su vršnjačke varijable uključene na 2. koraku one objašnjavaju 41% varijance kriterija. Korištenje marihuane od strane prijatelja (β= .569, p< .001) i pritisak od strane vršnjaka da koriste marihuanu (β= .158, p< .001) su i u drugom modelu značajni prediktori. Međutim, kad su obiteljske varija-ble uključene na 3. koraku one više ne doprinose značajno objašnjenju kriterija (F= 1.176, p> .005).

DiskusijaRezultati provedenih hijerarhijskih regresijskih analiza su pokazali kako varijable korištene u ovom istraživanju uspijevaju najbolje objasniti korištenje alkohola, odnosno, skoro polovicu (49.4%) varijance kriterija, te samo nešto malo slabije korištenje marihuane (45.4%). Sociodemografske, obiteljske i vršnjačke varijable u najmanjoj mjeri objašnjavaju varijancu korištenja duhana (29.4%).

Glynn (1981) je na osnovi pregleda većeg broja istraživanja s područja korištenja sredstava ovisnosti utvrdio kako su i vršnjački i obiteljski utjecaji važni te kako njihov relativni doprinos varira s obzirom na različite psihoaktivne tvari (prema Chassin i sur., 1986). Prema tim nalazima obiteljski i vršnjački faktori su bili gotovo izjednačeni za korištenje alkohola, vršnjački su dominirali za korištenje marihuane, a obiteljski za korištenje ostalih droga. U ovom istraživanju su korištena i uspore-đivana dva modela s obzirom na različit redoslijed unosa obiteljskih i vršnjačkih varijabli. Mada je bilo čak 9 obiteljskih varijabli te samo 2 vršnjačke varijable, vrš-njačke varijable su i u ovom istraživanju pokazale svoj dominantan utjecaj na kori-štenje sredstava ovisnosti. Kad je riječ o korištenju duhana i za prvi i za drugi model hijerarhijskih regresijskih analiza vršnjačke varijable su objašnjavale značajno više varijance kriterija (obiteljske 8.8% i 3.5%, vršnjačke 16.1% i 21.4%).

Tablica 4: Rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje alkohola pri čemu je model unosa demografske-vršnjačke-obiteljske varijable (N= 723)

Koraci Varijable Korištenje alkohola

b R R2 ∆R2 R2ch F ch

1. socio- .353 .124 .119 .124 25.477***

demografske spol -.272***

dob .111**

obrazovanje majke .143***


2. vršnjačke .653 .426 .421 .302 188.416***

korištenje prijatelja alkohola

.548***

pritisak vršnjaka za alkohol

.063*

3. obiteljske .703 .494 .484 .068 10.601***

nadzor majke -.155***

nadzor oca -.038


otac podrška .007

zajedničko odlučivanje s majkom

.013

zajedničko odlučivanje s ocem

.000

broj konzumenata alkohola u obitelji

.187***



Ukupno R=.703 R2=.494



Zbornik radova

316 317


Tablica 6: Rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje marihuane pri čemu je model unosa demografske -vršnjačke-obiteljske varijable (N= 728)

Koraci Varijable Korištenje marihuane


1. socio- .188 .035 .030 .035 6.645***

demografske spol -.111**

dob .110**



2. vršnjačke .668 .446 .441 .410 266.695***

korištenje prijatelja marihuane .569***

pritisak vršnjaka za marihuanu .158***

3. obiteljske .674 .454 .442 .008 1.176

nadzor majke .023

nadzor oca -.047


otac podrška .080


zajedničko odlučivanje s ocem -.131*

broj konzumenata droga u obitelji .040

alkoholizam oca -.021

obiteljski konflikt .002

Ukupno R=.674 R2=.454


Tablica 5: Rezultati hijerarhijske regresijske analize za korištenje marihuane pri čemu je model unosa demografske-obiteljske-vršnjačke varijable (N= 728)

Koraci Varijable Korištenje marihuane


1. socio- .188 .035 .030 .035 6.645***

demografske spol -.111**

dob .110**



2. obiteljske .293 .086 .069 .050 4.361***

nadzor majke .005

nadzor oca -.164**


otac podrška .099

zajedničko odlučivanje s majkom

.099

zajedničko odlučivanje s ocem

-.144*

broj konzumenata droga u obitelji

.107**



3. vršnjačke .674 .454 .442 .368 239.820***

korištenje prijatelja marihuane

.555***

pritisak vršnjaka za marihuanu

.162***

Ukupno R=.674 R2=.454



Zbornik radova

318 319


(prema Bahr i sur., 2005). Istraživanje Bahra i suradnika (2005) je pokazalo kako je korištenje alkohola od strane braće i sestara posebno važan rizični faktor iz reda obiteljskih varijabli za adolescentovo korištenje alkohola, te isto tako korištenje cigareta braće i sestara rizični faktor za adolescentovo korištenje cigareta. U istom istraživanju je korištenje marihuane braće i sestara bila najvažnija obiteljska vari-jabla za predviđanje korištenja marihuane adolescenta. Brook i suradnici (1988) su ispitivali ulogu starije braće za korištenje sredstava ovisnosti mlađe braće i pronašli su kako su osiguravanje sredstava ovisnosti od strane starije braće i modeliranje korištenja sredstava ovisnosti povezani s korištenjem mlađe braće (prema Hawkins, 1992).

Ahmed i suradnici (1984) su utvrdili kako važnost broja konzumenata u obitelji varira s obzirom na različita sredstva ovisnosti (prema Hawkins i sur., 1992). Autori navode da kako se povećava broj članova obitelji koji koriste alkohol ili marihuanu, tako se povećava i vjerojatnost da će dijete koristiti ili očekivati da će koristiti ove psihoaktivne tvari. Za korištenje duhana odnos je nešto složeniji, te ako se ima jed-nog člana obitelji koji puši cigarete, to udvostručuje vjerojatnost da će dijete pušiti ili da će očekivati da će pušiti, ali dodatni pušači u obitelji dalje ne povećavaju vje-rojatnost pušenja.

U ovom istraživanju je data podjednaka važnost svim članovima uže obitelji koji mogu poslužiti kao modeli. Formiranjem varijabli broj konzumenata određenog sredstva ovisnosti (duhan, alkohol ili droga) u obitelji pošlo se od pretpostavke da što je većem broju negativnih modela- konzumenata u obitelji adolescent izložen da će biti skloniji koristiti određenu psihoaktivnu tvar koju i njegovi ukućani kon-zumiraju. Kumulativni efekt izloženosti modelima konzumenata u vlastitoj obitelji potvrđen je za sve tri razmatrane psihoaktivne tvari. Važno je naglasiti i kako su se varijable broj konzumenata cigareta u obitelji i broj konzumenata alkohola u obitelji izdvojile kao značajni prediktori i u slučaju kad su unesene tek na trećem koraku u hijerarhijskim regresijskim analizama. Navedeni rezultati upućuju kako ove vari-jable nisu samo u ulozi medijatora, već da ostvaruju neovisan doprinos te imaju direktan odnos s korištenjem sredstava ovisnosti.

Značajan broj istraživanja (Biglan i sur., 1995; Dishion i Loeber, 1985; Hawkins i sur., 1992) je utvrdio kako je roditeljski nadzor povezan s manjim rizikom od kori-štenja duhana, alkohola i ostalih droga kod adolescenata (prema Jackson, 1997). Neka istraživanja (Barnes i Farrell, 1992, Brown i sur, 1993, Chilcoat i sur., 1995, Chilcoat i Anthony, 1996, Dishion i sur., 1988, Richardson i sur., 1989) ukazuje da efektivan nadzor i praćenje od strane roditelja može djelovati preventivno ili odgo-diti početak korištenja psihoaktivnih tvari njihove djece (prema Chilcoat i Breslau, 1999). Istraživanja (Chilcoat i Anthony, 1996; Steinberg i sur., 1994) su utvrdila kako je slab roditeljski nadzor povezan s višim stopama korištenja sredstava ovisnosti, posebno kad je riječ o početku korištenja u ranoj dobi (prema Griffin i sur., 2000). U ovom istraživanju nadzor oca i nadzor majke su mjereni odvojeno te zasebno uklju-čeni u statističke analize. Nadzor oca se izdvojio kao prediktor korištenja duhana i korištenja marihuane, dok se nadzor majke izdvojio kao značajan prediktor

Uzimajući u obzir prvi model unosa za korištenje alkohola obiteljske i vršnjačke varijable su gotovo podjednako objašnjavale varijancu kriterija (18.1% naspram 18.9%), što je u skladu s Glynnovim zaključcima (1981). Međutim, prema drugom modelu unosa za korištenje alkohola vršnjačke varijable objašnjavaju neusporedivo veći dio kriterija u odnosu na obiteljske varijable (30.2% naspram 6.8%). Međutim, ovim istraživanjem se pokušalo odgovoriti na pitanje i da li obiteljske varijable imaju samo medijacijsku ulogu te djeluju samo preko vršnjačkih varijabli ili ostva-ruju neovisan doprinos objašnjenju korištenja psihoaktivnih tvari. Upravo za kori-štenje duhana i korištenje alkohola je utvrđeno kako obiteljske varijable nemaju samo medijacijski utjecaj već imaju i neovisan učinak na korištenje navedenih psi-hoaktivnih tvari. Kad je riječ o korištenju duhana obiteljske varijable nadzor oca i broj konzumenata cigareta u obitelji su bile u ulozi prediktora i kad su obiteljske varijable unesene na zadnjem koraku, dok su za korištenje alkohola u ulozi predik-tora i dalje bili nadzor majke i broj konzumenata alkohola u obitelji. Međutim, kad je riječ o korištenju marihuane obiteljske varijable su značajno doprinosile objašnje-nju korištenja samo kad su unesene na drugom koraku u hijerarhijskim regresijskim analizama (prvi model), odnosno, prije vršnjačkih varijabli, dok kad su unesene na trećem koraku (drugi model) nisu više značajno doprinosile objašnjenju kriterija. Ovaj rezultat ukazuje kako obiteljske varijable ne ostvaruju neovisan učinak na korištenje marihuane te da je njihov utjecaj u ovom slučaju medijacijski te se ostva-ruje preko vršnjačkih varijabli. Vršnjačke varijable su upravo najviše doprinosile objašnjenju korištenja marihuane (prvi model 36.8% , drugi model 41%) u odnosu na korištenje duhana i korištenje alkohola.

Broj konzumenata pojedine psihoaktivne tvari (duhan, alkohol, marihuana) u obi-telji se pokazao značajnim prediktorom korištenja i duhana i alkohola i marihuane. Istraživanja koja ispituju utjecaj korištenja psihoaktivnih tvari od strane članova obitelji na adolescentovo korištenje navedenih tvari uglavnom se posebno usmjera-vaju na roditeljsko ponašanje ili na ponašanje braće i sestara spram psihoaktivnih tvari. Veliki broj istraživanja (Andrews i sur., 1993; Hawkins i sur., 1992; Miller i sur., 2000) je pokazao kako je roditeljsko korištenje sredstava ovisnosti pozitivno povezano s korištenjem sredstava ovisnosti među adolescentima (prema Bahr i sur., 2005). Istraživanje Hansena i suradnika (1987) je utvrdilo indirektan utjecaj mode-liranja roditeljskog korištenja sredstava ovisnosti na korištenje sredstava ovisnosti njihove djece u ranoj adolescenciji (prema Hawkins i sur.,1992). Navedeno istraži-vanje je pokazalo kako je modeliranje ponašanja roditelja bilo direktno povezano s korištenjem sredstava ovisnosti od strane prijatelja, a koje je onda bilo povezano s adolescentovim korištenjem sredstava ovisnosti. Sakoman i suradnici (2002) navode, na osnovi rezultata istraživanja na srednjoškolcima u Hrvatskoj, kako rodi-telji adolescenata koji su pod rizikom za pušenje puše češće nego roditelji adolesce-nata koji nisu pod rizikom od pušenja.

Niz istraživanja (Brook i sur., 1999; Rohde i sur., 2003; Stillwell i sur., 1999; Stormshak i sur., 2004; Windle, 2000) je utvrdilo kako braća i sestre imaju važan socijalizacijski utjecaj na korištenje sredstava ovisnosti od strane adolescenta


Zbornik radova

320 321


varijable uvrštene na drugom koraku odmah poslije sociodemografskih varijabli. Prema drugom modelu hijerarhijskih regresijskih analiza za korištenje marihuane kad su obiteljske varijable unesene kao posljednje one nisu više značajno doprino-sile objašnjenju varijance kriterija, mada je zajedničko odlučivanje s ocem u ovom slučaju doseglo graničnu značajnost (rezultati su navedeni u tablici 6).

Graham i suradnici (1991) navode kako se vršnjački utjecaj, nazivan i vršnjačka soci-jalizacija, može kategorizirati u modeliranje i nagovaranje (prema Bot i sur., 2005). Obje vrste vršnjačkog utjecaja mogu olakšati sličnost u ponašanju prema konzuma-ciji u vršnjačkim grupama i ova se sličnost često interpretira kao rezultat vršnjačkog utjecaja. Niz istraživanja (Elliott i sur., 1985; Huizinga i sur., 1995; Kaplan i sur., 1984) je pokazalo kako su adolescenti skloniji početi koristiti sredstva ovisnosti kad se druže s vršnjacima koji koriste sredstva ovisnosti (prema Bahr i sur., 2005). Od 16 studija koje su razmatrale pušenje prijatelja u njih 15 se ova varijabla pokazala prediktivnom za početak pušenja cigareta (Conrad i sur., 1992). Broj bliskih prijate-lja koji puše cigarete je bio najsnažniji prediktor pušenja adolescenta u istraživanju Bahra i suradnika (2005) u kojem je razmatrana uloga vršnjačkih i obiteljskih vari-jabli. Istraživanje Doriusa i suradnika (2004) je utvrdilo kako je povezanost između vršnjačkog korištenja i adolescentovog korištenja marihuane ostala snažna i nakon što su uključene kontrolne varijable i obiteljske varijable koje su samo neznatno smanjile ovu povezanost.

Vršnjački utjecaji su najkonzistentniji i najjači čimbenici koji se vežu za početno korištenje sredstava ovisnosti (Newcomb i Bentler, 1989). Wagner (1993) je utvr-dio kako oni adolescenti koji izvještavaju da njihovi vršnjaci češće koriste sredstva ovisnosti i sami više koriste sredstva ovisnosti u odnosu na one koji su izvjestili da njihovi vršnjaci u manjoj mjeri koriste sredstava ovisnosti, te je korištenje sredstava ovisnosti od strane vršnjaka bio i najsnažniji prediktor korištenja sredstava ovi-snosti. U ovom istraživanju su dobiveni sukladni rezultati prethodno navedenim, odnosno, korištenje duhana od strane prijatelja je najsnažniji prediktor korištenja duhana adolescenta, korištenje alkohola od strane prijatelja najsnažniji prediktor korištenja alkohola i korištenje marihuane od strane prijatelja najsnažniji prediktor korištenja marihuane. Varijable korištenja sredstava ovisnosti od strane prijatelja najviše su povezane s adolescentovim korištenjem i kad su unesene na posljednjem koraku, odnosno, nakon sociodemografskih i obiteljskih varijabli.

Nalazi nekih longitudinalnih studija (Aseltine, 1995; Duncan i sur., 1995; Fisher i Bauman, 1988; Hawkins i sur., 1997; Reifman i sur., 1998; Warheit i sur., 1995) ukazuju kako i vršnjačko korištenje i poticanje vršnjaka da se koriste sredstva ovi-snosti prethode adolescentovom korištenju sredstava ovisnosti (prema Sieving i sur, 2000). Uz mjere korištenja psihoaktivnih tvari od strane prijatelja u ovom istraživanju su korištene i mjere pritiska vršnjaka za korištenjem duhana, alkohola i marihuane. Neka istraživanja (Huba i sur., 1980; Kandel i sur., 1978) su pokazala kako je korištenje marihuane vjerojatnije među adolescentima kojima su prijatelji nudili cigarete, alkohol, marihuanu i tablete (prema Petraitis i sur., 1995). Međutim, direktan pritisak od strane prijatelja da se probaju cigarete (duhan) ili alkohol je

konzumiranja alkohola. Bogenschneider i suradnici (1998) su utvrdili izravno djelo-vanje roditeljskog nadzora na manju uporabu alkohola (prema Raboteg-Šarić i sur., 2002). Istraživanje Doriusa i suradnika (2004) je utvrdilo kako roditelji koji dobro nadziru svoju djecu i koji su razvili bliske odnose s njima mogu imati značajan utje-caj na odluke svoje djece u pogledu korištenja marihuane. Neka istraživanja (Bank i sur., 1987, Haapasalo i Tremblay, 1994) su pokazala kako slab nadzor u periodu predadolescencije ima dugotrajne efekte na antisocijalno ponašanje, a istraživanje Chilcoat i Anthonya (1996) je pokazalo njegove efekte na korištenje droga za vri-jeme adolescencije (prema Oxford i sur., 2001). Raboteg-Šarić i suradnici (2002) navode rezultate istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku hrvatskih srednjoškolaca gdje se od svih mjerenih aspekata roditeljskog ponašanja, roditeljski nadzor pokazao kao najsnažniji zaštitni faktor u razvoju rizičnog ponašanja. Griffin i suradnici (2000) su utvrdili kako roditeljski nadzor ima najsnažniji zaštitni efekt u odnosu na druge roditeljske varijable (komunikacija roditelj-djete, roditeljska uklju-čenost) u pogledu pušenja cigareta i konzumiranja alkohola.

Patterson i suradnici (1989) ističu indirektni utjecaj roditeljskog nadzora na kori-štenje opojnih sredstava u adolescenata, pri čemu slabiji roditeljski nadzor pove-ćava vjerojatnost da će se adolescenti družiti s vršnjacima koji konzumiraju opojna sredstva (prema Raboteg-Šarić i sur., 2002). Dishion i Loeber (1985) smatraju da djeca koju roditelji ne nadziru mogu imati više prilika da se povežu s vršnjacima koji koriste sredstva ovisnosti i koji su uključeni u antisocijalna ponašanja, dok ona koja su dobro nadzirana imaju manje prilika za devijantnost (prema Dorius i sur., 2004). Istraživanja pokazuju (Bahr i sur., 1998; Flannery i sur., 1999; Larzelere i Patterson, 1990) da ako roditelji znaju što obično njihova djeca rade i s kim se druže, njihova djeca će biti manje sklona povezati se s prijateljima koji su konzumenti sredstava ovisnosti i zbog toga će biti i manje skloni koristiti sredstva ovisnosti (prema Bahr i sur., 2005). U ovom istraživanju je utvrđen i direktni utjecaj nadzora oca na kori-štenje duhana i nadzora majke na korištenje alkohola jer su se ove varijable izdvojile kao prediktori i u situacijama kad je blok obiteljskih varijabli unesen tek na trećem koraku, odnosno, nakon bloka vršnjačkih varijabli. Samo u slučaju korištenja mari-huane nadzor oca ne ostvaruje neovisan utjecaj na korištenje već ostvaruje svoj čini se indirektni utjecaj putem povezanosti s vršnjačkim varijablama. Drugim riječima, djeca koju roditelji ne nadziru mogu imati više prilika da se povežu s vršnjacima koji koriste marihuanu te su tek potom i sami pod većim rizikom da počnu koristiti marihuanu.

Brown i suradnici (1993.) navode da je veća uključenost roditelja u odgoj i sudje-lovanje djece u odlučivanju u obitelji povezano sa boljim školskim postignućem adolescenta i manjim konzumiranjem sredstava ovisnosti (prema Raboteg-Šarić i Brajša-Žganec, 2000.). Istraživanje provedeno na reprezentativnom uzorku hrvat-skih srednjoškolaca potvrđuje, također, važnost varijable zajedničko odlučivanje u obitelji za predviđanje korištenja alkohola i droga (Raboteg-Šarić i sur., 2002.). U ovom istraživanju zajedničko odlučivanje s ocem se izdvojilo kao prediktor kad je korišten prvi model hijerarhijskih regresijskih analiza, odnosno, kad su obiteljske


Zbornik radova

322 323


Literatura

Bachman, J. G., Johnston, L. D. i O’Malley, P. M. (2001). The Monitoring the Future Project after 27 Years: Design and Procedures (Monitoring the Future Occasional Paper No.54). Am. Arbor, MI : Institute for Social Research.

Bahr, S. J., Hoffmann, J. P., Yang, X. (2005). Parental and Peer Influences on the Risk of Adolescent Drug Use. The Journal of Primary Prevention, 26 (6), 529-551).

Bot, S. M., Engels, R. C. M. E., Knibbe, R. A., Meeus, W. H. J. (2005). Friend’s drinking behaviour and adolescent alcohol consumption: The moderating role of friendship characteristics. Addictive Behaviors 30, 929-947.

Chassin, L., Presson, C. C., Montello, D., Sherman, S. J., McGrow, J. (1986) Changes in Peer and Parent Influences During Adolescence: Longitudinal Versus Cross-Sectional Perspectives on Smoking Initiation. Developmental Psychology, 22 (3), 327-334.

Conrad, K. M., Flay, B. R., Hill, D. (1992). Why children start smoking cigarettes: predic-tors of onset. British Journal of Addiction, 87, 1711-1724.

Dorius, C. J., Bahr, S. J., Hoffmann, J. P., Harmon, E. L. (2004). Parenting Practices as Moderators of the Relationship Between Peer and Adolescent Marijuana Use. Journal of Marriage and Family, 66, 163-178.

Griffin, K. W., Botvin, G. J., Scheier, L. M., Diaz, T., Miller, N. L. (2000). Parenting Practices as Predictors of Substance Use, Delinquency, and Aggression Among Urban Minority Youth Moderating Effects of Family Structure and Gender. Psychology of Addictive Behaviors, 14 (2), 174-184.

Hawkins, J. D., Catalano, R. F., Miller, J. (1992). Risk and Protective Factors for Alcohol and Other Drug Problems in Adolescence and Early Adulthood: Implications for Substance Abuse Prevention. Psychological Bulletin, 112 (1), 64-105.

Jackson, C. (1997). Initial and experimental stages of tobacco and alcohol use during late childhood: Relation to peer, parent, and personal risk factors. Addictive Behaviors, 22 (5), 685-698.

Kandel, D. B. (1996). The parental and peer contexts of adolescent deviance: An algebra of interpersonal influences. Journal of Drug Issues, 26, 289-315.

National Institute on Alcohol Abuse and Alcoholism. (1998). Drinking in the United States: Main Findings From the 1992 National Longitudinal Alcohol Epidemiologic Survey (NLAES). U.S. Alcohol Epidemiologic Data Reference Manual, 6, First Edition.

Newcomb, M. D., Bentler, P. M. (1989). Substance Use and Abuse Among Children and Teenagers. American Psychologist, 44 (2), 242-248.

bio relativno slab prediktor korištenja oba sredstva ovisnosti kod djece (Jackson, 1997). Ovi rezultati su u skladu s rezultatima istraživanja provedenih na adolescen-tima (Friedman i sur., 1985; Leventhal i Keeshan, 1993) koja pokazuju kako se ado-lescenti nastoje ne oslanjati na otvoreni pritisak prijatelja za korištenjem duhana i alkohola (prema Jackson, 1997). Sukladno rezultatima navedenih istraživanja, i u ovom istraživanju pritisak vršnjaka za korištenjem cigareta i pritisak vršnjaka za korištenje alkohola nisu se izdvojili kao prediktori korištenja duhana i korištenja alkohola. Jedino se pritisak vršnjaka za korištenje marihuane izdvojio kao prediktor korištenja marihuane od strane adolescenta.

ZaključakU istraživanju su testirana dva modela hijerarhijskih regresijskih analiza s obzirom na redoslijed unosa skupa obiteljskih i vršnjačkih varijabli, usporedbom kojih se posebno nastojala utvrditi uloga obiteljskih varijabli spram korištenja psihoaktiv-nih tvari, odnosno, da li se radi o direktnom ili indirektnom odnosu. S obzirom na postavljeni cilj istraživanja rezultati provedenih hijerarhijskih regresijskih analiza ukazuju kako obiteljske varijable ostvaruju direktan utjecaj na korištenje duhana i korištenje alkohola te nemaju samo medijacijsku ulogu. Oni adolescenti koje očevi slabije nadziru i oni koji imaju veći broj članova obitelji koji su pušači su pod većim rizikom da i sami počnu pušiti. Pored navedenog, adolescenti koji imaju veći broj prijatelja pušača su također pod većim rizikom da i sami počnu pušiti. Adolescenti koje majka slabije nadzire i oni koji imaju veći broj konzumenata alkohola u obitelji su pod većim rizikom da i sami počnu piti alkohol. Također, oni adolescenti koji imaju veći broj prijatelja konzumenata alkohola su skloniji i sami početi s njego-vom konzumacijom. Jedino u slučaju korištenja marihuane nije utvrđen neovisan i direktan odnos obiteljskih varijabli s korištenjem. Drugim riječima, nadzor oca, zajedničko odlučivanje s ocem i broj konzumenata droga u obitelji su ostvarivali svoj indirektan utjecaj na korištenje putem vršnjačkih varijabli. Adolescenti koje su očevi manje nadzirali, oni koji su bili slabije uključeni u odlučivanje s ocem te oni koji imaju u užoj obitelji veći broj konzumenata droga su skloniji imati veći broj prijatelja koji koriste marihuanu i prijatelja koji ih direktno nagovaraju na njeno korištenje, a potom su onda i sami skloniji koristiti marihuanu. Vršnjačke varijable su sukladno ranijim istraživanjima te pretpostavkama Teorije vršnjačkog klastera i u ovom istraživanju pokazale svoj dominantan utjecaj na korištenje sredstava ovisnosti.

Mada se posljednjih godina i u teoretskom i u praktičnom smislu prednost davala peer programima, rezultati ovog istraživanja ukazuju kako se pri kreiranju pro-grama primarne prevencije ovisnosti svakao treba i dalje tretirati i obiteljske varija-ble. Djelovanjem i na vršnjačke i na obiteljske čimbenike moguće je povećati efika-snost preventivnih programa ovisnosti.


Zbornik radova

324 325


THE IMPORTANCE OF FAMILY AND PEER FACTORS IN EXPLANATION OF THE USE OF PSYCHOACTIVE

SUBSTANCES

Tea Vučina12

Public Health Centre Mostar Marjana Tomaš

United World College in Mostar

AbstractThe aim of the study was to examine relative share of family and peer variables that explain the use of psychoactive substances and to examine wether family variables are only mediators or are explaining variance of psychoactive substances use inde-pendent of peer variables.

731 students of third and fourth high school grade from Mostar participated in the study. Mean age was 17.5 years (σ = .65). The sample was stratified according to religious affiliation, type of school and grade in four steps.

Hierarhical regression analysis were conducted, where dependent variables were measures of psychoactive substances use and independent variables were socio-demographic, family and peer variables. Two hierarhical regression models were tested according to order of inclusion of family and peer variables. Peer variables have demonstrated their dominant effect on substance abuse. It has been establis-hed that family variables are not only mediators but also have independent effect on cigarettes use (paternal supervision and number of cigarettes users in family) and alcohol (maternal supervision and number of alcohol users in family). Even though in recent years, peer programs were preferred, the results of this study suggest that when designing programs of primary prevention, family variables should continue to be addressed.

Keywords: family variables, peer variables, substance abuse, mediation effects


Oxford, M. L., Harachi, T. W., Catalano, R. F., Abbott, R. D. (2001). Preadolescent Predictors of Substance Initiation: A Test of Both the Direct and Mediated Effect of Family Social Control Factors on Deviant Peer Associations and Substance Initiation. American Journal of Drug and Alcohol Abuse, 27 (4), 599-616.

Petraitis, J., Flay, B. R., Miller, T. Q. (1995). Reviewing Theories of Adolescent Substance Use: Organizing Pieces in the Puzzle. Psychological Bulletin, 117 (1), 67-86.

Raboteg-Šarić, Z., Brajša-Žganec, A. (2000). Roditeljski odgojni postupci i problema-tično ponašanje djece u ranoj adolescenciji. U: J. Bašić i J. Janković (ur.), Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži (str. 155-171). Zagreb: Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponaša-nju djece i mladeži i zaštitu djece s poremećajima u ponašanju.

Raboteg-Šarić, Z., Sakoman, S., Brajša-Žganec, A. (2002). Stilovi roditeljskog odgoja, slobodno vrijeme i rizično ponašanje mladih. Društvena istraživanja Zagreb 58-59(Mladi Hrvatske-socijalizacija, vrednote, devijacije), 11 (2-3), 239-261.

Raboteg-Šarić, Z., Franc, R., Brajša-Žganec, A. (2004). Roditeljski odgojni postupci i psihosocijalni razvoj adolescenata. U LJ. Kaliterna Lipovčan i V.Šakić (ur.) Hrvatsko društvo danas: Psihosocijalni procesi (pp. 59-76) Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb: Biblioteka-Zbornici.

Sakoman, S., Brajša-Žganec, A., Glavak, R. (2002). Indikatori ranog prepoznavanja viso-korizične populacije hrvatske mladeži u odnosu na zlouporabu sredstava ovisnosti. Društvena istraživanja Zagreb 58-59(Mladi Hrvatske-socijalizacija, vrednote, devija-cije), 11 (2-3), 291-309.

Sakoman, S., Raboteg-Šarić, Z., Kuzman, M. (2002). Raširenost zlouporabe sred-stava ovisnosti među hrvatskim srednjoškolcima. Društvena istraživanja Zagreb 58-59(Mladi Hrvatske-socijalizacija, vrednote, devijacije), 11 (2-3), 311-332.

Simons, R. L., Robertson, J. F. (1989). The Impact of Parenting Factors, Deviant Peers, and Coping Style Upon Adolescent Drug Use. Family Relations, 38(3), 273-281.

Sieving, R. E., Perry, C. L., Williams, C. L. (2000). Do Friendships Change Behaviors, or Do Behaviors Change Friendships? Examining Paths of Influence in Young Adolescents’¸alcohol Use. Journal of Adolescent Health, 26, 27-35.

Vučina, T. (2004). Rizični i protektivni čimbenici za korištenje sredstava ovisnosti u adolescenciji. Magistarski rad, Sarajevo.

Vučina, T. (2010). Provjera nekih postavki teorije višerazinskog socijalnog učenja u području predikcije ovisničkog ponašanja. Doktorska disertacija, Zagreb.

Wagner, E. F. (1993). Delay of Gratification, Coping With Stress, and Substance Use in Adolescence. Experimental and Clinical Psychopharmacology, 1 (1-4), 27-43.


Zbornik radova

326 327


KORIŠTENJE WISC-IV TESTA NA DJECI S NISKIM AKADEMSKIM POSTIGNUĆEM

Tea Vučina1 Dom zdravlja Mostar

SažetakCilj istraživanja je ispitati u kojoj mjeri WISC-IV test uspijeva utvrditi specifičnosti kognitivnog funkcioniranja djece s problemima u svladavanju školskog gradiva te mogućnost njihovog razlikovanja od onih koji ove probleme nemaju.

Ispitanici su djeca koja su se obratili psihologu u Domu zdravlja Mostar. Prvu sku-pinu čine djeca koja nemaju probleme sa svladavanjem gradiva (N=23), drugu sku-pinu ona koja imaju probleme sa svladavanjem do 2 predmeta (N=34) i treću sku-pinu ona koja imaju probleme sa svladavanjem tri ili više školskih predmeta (N=29).

ANOVA-ma je utvrđeno statistički značajno razlikovanje skupina s obzirom na uku-pni IQ, Indeks verbalnog shvaćanja, Indeks perceptivnog rasuđivanja, Indeks rad-nog pamćenja, Indeks brzine obrade informacija, Indeks opće sposobnosti i Indeks kognitivne vještine. S obzirom na osnovne subtestove treća skupina je imala najlo-šije prosječne skalirane rezultate na subtestovima Rječnik i Raspon pamćenja bro-jeva, što nije bio slučaj s preostale dvije skupine. Za skupinu bez problema sa svlada-vanjem gradiva je utvrđeno kako je prosječni skalirani rezultat na subtestu Šifriranje jedan od tri najlošija rezultata, dok je za drugu skupinu uradak na ovom subtestu jedan od tri najbolja rezultata. Korištenje analize profila rezultata na indeksima i na subtestovima se na ovom uzorku pokazala korisnom u dijagnostičkoj procjeni.

Ključne riječi: kognitivno funkcioniranje, WISC-IV test, akademsko postignuće

1 [email protected]

Prilog 1: Povezanost između obiteljskih varijabli na uzorku učenika 3. i 4. razreda srednjih škola (N= 731)

Obiteljske varijable 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

1.Nadzor majke - .35***

.37***

.72***

.26***

.25***

-.06 -.12***

-.12***

-.06 -.13***

2.Podrška majke - .61***

.21***

.61***

.38***

-.03 -.08*

-.16***

-.08*

-.31***

3.Odlučivanje s majkom - .23

***.39***

.74***

.00 -.09*

-.13***

-.06 -.28***

4.Nadzor oca - .46***

.37***

-.08*

-.15***

-.09*

-.12***

-.22***

5.Podrška oca - .60***

.02 -.07*

-.07 -.21***

-.37***

6.Odlučivanje s ocem - .01 -.12**

-.08*

-.14***

-.35***

7.Br.konzumenata cigareta u obitelji - -.31

***.12***

.07*

.06

8.Br.konzumenata alkohola u obitelji - .11

**.11**

.18***

9.Br.konzumenata droga u obitelji - .01 .06

10.Alkoholizam oca - .24***

11.Obiteljski konflikt -

Legenda: *- p< .05, **- p .01, ***- p< .001

Prilog 2: Povezanost između vršnjačkih varijabli na uzorku učenika 3. i 4. razreda srednjih škola (N= 731)

Vršnjačke varijable 1 2 3 4 5 6

1.Korištenje cigareta prijatelja - .49*** .34*** .24*** .18*** .21***

2.Korištenje alkohola prijatelja - .26*** .17*** .28*** .21***

3.Korištenje marihuane prijatelja - .11** .10** .44***

4.Pritisak vršnjaka za korištenje cigareta - .64*** .33***

5.Pritisak vršnjaka za korištenje alkohola - .35***

6.Pritisak vršnjaka za korištenje marihuane -

Legenda: *- p< .05, **- p .01, ***- p< .001


Zbornik radova

328 329


Istraživanjima se nastoji doći do što boljeg razumijevanja odnosa (kognitivne) spo-sobnosti-(akademsko) postignuće. Povezanost rezultata na WISC-IV testu i akadem-skog uspjeha ispituje se inače i s ciljem provjere valjanosti samog testa. Korelacije između UIQ i kompozitnih rezultata na mjerama postignuća WIAT-II pokazuju kako UIQ WISC-IV testa objašnjava 56-60% varijance uspjeha u zahvaćenim područjima postignuća (Flanagan i Kaufman, 2012). Neka istraživanja (Watkins i sur., 2007; Glutting i sur., 2006; Weiss i sur., 2006) su utvrdila UIQ kao jasan prediktor aka-demskog postignuća u normalnom i kliničkom uzorku (prema Flanagan i Kaufman, 2012). Korelacija UIQ-a dobivenih WISC-IV testom i rezultata ukupnog postignuća na WAIT-u-II je među najvišim ikad utvrđenim između opće inteligencije i mjera postignuća (Flanagan i Kaufman, 2012). U ovom istraživanju upravo primjenom WISC-IV testa nastoji se što bolje zahvatiti kognitivne sposobnosti djece i adoles-cenata. Različite kognitivne pokazatelje koji se mogu izračunati nakon njegove pri-mjene pokušalo se dovesti u vezu te analizirati s obzirom na odnos s niskim škol-skim postignućem.

Kako WISC-IV test nije standardiziran u Bosni i Hercegovini, u ovom istraživanju je primjenjena verzija WISC-IV-HR, odnosno, verzija adaptirana i standardiziran u Hrvatskoj. Pretpostavka je da geopolitička, povijesna i kulturna povezanost Hrvatske i Bosne i Hercegovine osigurava u određenoj mjeri mogućnost primjene WISC-IV testa, mada standardiziranog na djeci iz Hrvatske, i na djeci iz Bosne i Hercegovine. Dodatno opravdanje predstavlja činjenica kako uzorak uglavnom čine djeca koja govore hrvatskim jezikom, a za one koji govore bosanskim ili srpskim jezikom potrebne su bile minimalne prilagodbe termina zbog značajne sličnosti među jezicima. Polazi se i od pretpostavke da se rezultati istraživanja u kojima je korištena originalna američka verzija WISC-IV testa mogu uspoređivati s rezulta-tima dobivenim WISC-IV-HR testom. Kako test nije dugo u upotrebi u Hrvatskoj (od 2009. godine), pa tako ni u Bosni i Hercegovini, ovo istraživanje je jedno od prvih koje ispituje korisnost WISC-IV-HR testa te ispituje odnos kognitivnih poka-zatelja dobivenih njegovom primjenom (UIQ, 4 indeksa, IOS, IKV) i akademskog postignuća. Rezultati ovog istraživanja su preliminarni podaci na populaciji djece iz Bosne i Hercegovine.

CiljCilj istraživanja je ispitati u kojoj mjeri WISC-IV-HR test može utvrditi specifično-sti kognitivnog funkcioniranja djece s problemima u svladavanju školskog gradiva. Istraživanjem se posebno nastoji utvrditi mogućnost WISC-IV-HR testa u detekti-ranju kognitivnih poteškoća djece koja pokazuju blaže probleme u svladavanju gra-diva i njihovo razlikovanje od onih koji ove probleme nemaju. Poseban cilj je ispitati da li je struktura intelektualnog funkcioniranja najbolje reprezentirana ukupnim IQ-om ili kognitivnim kompozitnim mjerama dobivenim primjenom WISC-IV-HR testa (4 indeksa, IOS, IKV) što može pružiti važne smjernice za praksu i istraživanja na kliničkim populacijama.

UvodTijekom čitave povijesti procjene intelektualnih sposobnosti Wechslerovi testovi inteligencije u odnosu na druge instrumente su najkorišteniji i najpopularniji zahva-ljujući svojim kliničkim i psihometrijskim karakteristikama. Koncepti, metode i postupci ugrađeni u konstrukciju Wechslerovih testova bili su glavna smjernica u razvoju većine testova i pri provedbi istraživanja tijekom više od pola stoljeća (Flanagan i Kaufman, 2012).

Četvrto izdanje Wechslerova testa inteligencije za djecu je instrument za obra-zovnu, kliničku i dijagnostičku procjenu kognitivnih sposobnosti. WISC-IV je kao i njegov prethodnik WISC-III brzo postao najkorištenija mjera inteligencije u cijelom svijetu (Flanagan i Kaufman, 2012). Nastao je kao rezultat dugogodišnjih kliničkih istraživanja provedenih sa WISC-om –III (Wechsler, 2009). U odnosu na ranija una-prijeđivanja WISC-a, najnovija verzija WISC-IV predstavlja najsadržajniju i najop-sežniju reviziju do sad.

Od izdavanja WISC-IV pored početnih kognitivnih pokazatelja, odnosno, ukupnog IQ (UIQ) i IQ za 4 indeksa, razvijene su još neke korisne mjere. Indeks opće sposob-nosti (IOS) i Indeks kognitivne vještine (IKV) su alternativni kognitivni pokazate-lji koje je moguće izračunati primjenom WISC-IV testa. Prifitera, Weiss i Saklofske (1998) predstavljaju IOS kao zamjenu za ukupni IQ (UIQ). IOS uključuje one subte-stove za koje se smatra da čišće predstavljaju kristaliziranu inteligenciju i uklanja 40% doprinosa subtestova koji obuhvaćaju mjere radnog pamćenja i brzine obrade informacija koji su uključeni u UIQ (prema Flanagan i Kaufman, 2012). Dumont i Willis (2001) su predložili kompozitni indeks koji obuhvaća Indeks radnog pam-ćenja i Indeks brzine obrade informacija, a Weiss i suradnici (2006) su ga nazvali Indeks kognitivne vještine (IKV) (prema Flanagan i Kaufman, 2012). Prema nave-denim autorima IKV predstavlja funkcije čiji uobičajeni element jest upravo vještina kojom osoba obrađuje određene tipove kognitivnih informacija.

Fiorello, Hale, Holdnack, Kavanagh, Terrell i Long (2007) smatraju važnim utvrditi da li se strukturu intelektualnog funkcioniranja može bolje predstaviti ukupnim rezultatom, odnosno, ukupnim IQ na WISC-IV testu, ili smislenim kognitivnim kompozitima poput 4 indeksa dobivenih, također, primjenom WISC-IV testa. Neki autori u analizama idu i korak dalje od razine navedenih indeksa te je spuštaju na još jednu razinu ispod, odnosno, na razinu pojedinih subtestova. Flanagan i Kaufman (2012) navode kako neka istraživanja (Fiorello i sur., 2007; Mayes i Calhoun, 2004) upućuju na to da analiza profila rezultata na indeksima i na subtestovima WISC-IV testa može biti korisna u smislenom razlikovanju posebnih skupina. Preliminarna istraživanja Mayesove i Calhouna (2004) zasnovana na analizama profila ukazuju da različiti obrasci rezultata na različitim subtestovima WISC-a IV mogu karakte-rizirati različite dijagnostičke skupine (prema Flanagan i Kaufman, 2012). Ovim istraživanjem se nastojalo osigurati dodatne podatke o specifičnosti testa i njegovoj kliničkoj korisnosti za dijagnostičku procjenu.


Zbornik radova

330 331


testa može se odrediti 5 kompozitnih rezultata, odnosno, kvocijent inteligencije za cijeli test i 4 indeksa. Ukupni kvocijent inteligencije (UIQ) pokazuje djetetovu opću kognitivnu sposobnost. Četiri indeksa utvrđuju djetetovo funkcioniranje u određe-nim područjima kognitivnog funkcioniranja (Wechsler, 2009).

Indeks verbalnog shvaćanja (IVS) se dobiva na osnovi subtestova: Sličnosti, Rječnik i Shvaćanje.

Indeks perceptivnog rasuđivanja (IPR) dobiva se na osnovi subtestova: Slaganje kocaka, Slikovno poimanje i Neverbalno rasuđivanje.

Indeks radnog pamćenja (IRP) dobiva se na osnovi subtestova: Raspon pamćenja brojeva i Pamćenje niza slova i brojeva.

Indeks brzine obrade informacija (IBOI) dobiva se na osnovi subtestova: Šifriranje i Prepoznavanje simbola.

Indeks opće sposobnosti (IOS) dobiva se na osnovi subtestova koji čine Indeks ver-balnog shvaćanja (IVS) i subtestova koji čine Indeks perceptivnog rasuđivanja (IPR).

Indeks kognitivne vještine (IKV) dobiva se na osnovi subtestova koji čine Indeks radnog pamćenja (IRP) i subtestova koji čine Indeks brzine obrade informacija (IBOI).

Postupak

Primjena testa je prilagođena ispitanicima te se od ispitanika tražila povratna infor-macija o umoru. Za većinu djece WISC-IV test je primjenjen u 2 navrata. Samo 2 ispitanika su izdržala testiranje u jednom navratu.

WISC-IV- HR je test na hrvatskom jeziku. U istraživanju je korišten prigodni uzorak i većina djece u uzorku je govorila hrvatskim jezikom (80.2%). Međutim, u uzorku je bilo i 12 djece bošnjaka te 5 srba pa su za ove ispitanike koji ne govore hrvatskim jezikom pojedini jezični termini minimalno prilagođeni (npr. knjižnica-biblioteka, dućan-prodavnica, tjedan-sedmica i dr.). Za sve ispitanike su pak prilagođeni termini poput imena novčanih valuta u pojedinim zadacima (kune-marke, lipe-feninzi i dr.).

RezultatiRezultati jednosmjernih ANOVA

Korištene su ANOVA-e kako bi se provjerilo razlikovanje 3 skupine djece s obzi-rom na sljedeće kognitivne pokazatelje: ukupni IQ (UIQ), Indeks verbalnog shva-ćanja (IVS), Indeks perceptivnog rasuđivanja (IPR), Indeks radnog pamćenja (IRP), Indeks brzine obrade informacija (IBOI), Indeks opće sposobnosti (IOS) i Indeks kognitivne vještine (IKV). Potvrđeno je statistički značajno razlikovanje skupina s obzirom na sve navedene mjere kognitivnog funkcioniranja. Rezultati primjenjenih ANOVA su navedeni u tablici 1.

Metodologija

Ispitanici

U istraživanju su sudjelovala djeca i adolescenti koji su se obratili psihologu u Službi za govorne i psihofiziološke poteškoće pri Domu zdravlja Mostar (N= 86, dob M= 10.7, σ= 2.72). Ispitanici su podjeljeni u 3 skupine. Prvu skupinu čine oni koji nemaju probleme sa svladavanjem gradiva (N=23). Drugu skupinu čine djeca s blažim problemima (problemi sa svladavanjem do 2 predmeta) (N=34). Treću sku-pinu čine djeca s težim problemima (problemi sa svladavanjem tri ili više školskih predmeta) (N=29). Djeca koja su razvrstana u drugu i treću skupinu su se obratili psihologu iz razloga što su roditelji sami uočili probleme sa svladavanjem gradiva određenih školskih predmeta kod svoje djece ili su djeca upućena od strane škola koje pohađaju. Djeca koja spadaju u prvu skupinu su oni koji su upućeni na psi-hološku obradu uglavnom zbog sumnje da se radi o psihosomatskim simptomima (glavobolja, stomakobolja i sl.).

Primjenom ANOVA utvrđeno je kako se skupine statistički značajno ne razlikuju s obzirom na dob (M1=10.7, M2=10.9, M3=10.5; F(2,83)= .218, p> .05).

U uzorku je 60 dječaka i 26 djevojčica. U prvoj skupini je 15 dječaka i 8 djevojčica, u drugoj skupini 26 dječaka i 8 djevojčica te u trećoj skupini 19 dječaka i 10 djevojčica. Korištenjem χ² testa je utvrđeno kako se 3 skupine statistički značajno ne razlikuju s obzirom na spol (χ² = 1.198, p> .05).

Prva skupina djece ne predstavlja kontrolnu skupinu jer djeca u njoj nisu birana na način kako je to potrebno raditi kad se nastoji formirati kontrolna skupina te se radi o prigodnom poduzorku. Međutim, kako se tri formirane skupine ne razlikuju značajno s obzirom na dvije važne sociodemografske varijable, tj. spol i dob, pri statističkim analizama moguće je u određenoj mjeri uspoređivati njihove rezultate.

Mjerni instrumenti

U istraživanju je korišten klinički intervju s roditeljima te je primjenjen WISC-IV-HR test na djeci i adolescentima.

Informacije koje se tiču općeg školskog uspjeha i problema sa svladavanjem pojedi-nih školskih predmeta dobivene su od roditelja. Problem sa svladavanjem određe-nog predmeta postoji ako dijete iz tog predmeta uporno dobiva negativne ocjene već duže vrijeme te ako je na polugodištu ili na kraju školske godine imalo zaključenu negativnu ocjenu iz određenog predmeta. Podaci dobiveni od roditelja su poslužili za formiranje mjere akademskog postignuća/izvedbe.

Wechslerov test inteligencije za djecu - četvrto izdanje (WISC-IV) klinički je instru-ment za procjenu inteligencije djece u dobi od 6 godina i 0 mjeseci do 16 godina i 11 mjeseci, namjenjen individualnoj primjeni (Wechsler, 2009). WISC-IV test se sastoji od 10 osnovnih subtestova i 5 dopunskih subtestova. Na osnovi primjene WISC-IV


Zbornik radova

332 333


ukupni IQ kao i rezultate na svih 6 indeksa u odnosu na djecu s težim problemima sa svladavanjem gradiva.

Skupina s primjerenim školskim postignućem i skupina s težim problemima u svla-davanju gradiva (I-III) se statistički značajno razlikuju s obzirom na sve razmatrane kognitivne pokazatelje (p< .001). Djeca iz prve skupine, odnosno, oni koji nemaju probleme sa svladavanjem gradiva u prosjeku imaju veći ukupni IQ te imaju više rezultate na svih 6 razmatranih indeksa u odnosu na djecu iz treće skupine s proble-mima sa svladavanjem tri ili više školskih predmeta.

Usporedba skupina s obzirom na prosjeke skaliranih rezultataIzračunati su prosjeci skaliranih rezultata na osnovnim subtestovima WISC-IV testa za 3 skupine ispitanika. U analizu nisu uključeni rezultati dobiveni na dopunskim subtestovima iz WISC-IV testa jer nisu primjenjeni na svim ispitanicima. Izdvojena su 3 najbolja i 3 najlošija rezultata na osnovnim subtestovima za svaku skupinu. Rezultati su navedeni u tablici 3.

Tablica 3. Aritmetičke sredine skaliranih rezultata na osnovnim subtestovima WISC-IV testa

I skupina II skupina III skupinaSlaganje kocaka 9.78 8.06 5.14(+)Sličnosti 9.70 6.82(-) 4.97Raspon pamćenja brojeva 9.52 7.85 4.34(-)Slikovno poimanje 10.78(+) 9.47(+) 5.76(+)Šifriranje 8.57(-) 8.53(+) 4.76Riječnik 9.26 7.56 3.83(-)Pamćenje niza slova i brojeva 10.55(+) 7.97 4.83Neverbalno rasuđivanje 11.26(+) 10.15(+) 5.79(+)Shvaćanje 8.17(-) 6.74(-) 3.31Prepoznavanje simbola 8.61(-) 6.74(-) 4.93(-)

Legenda: (+)- tri najviša prosječna skalirana rezultata, (-)- tri najniža prosječna skalirana rezultata

Skupina ispitanika bez problema sa svladavanjem gradiva je imala najbolje pro-sječne skalirane rezultate na subtestovima: Slikovno poimanje, Pamćenje niza slova i brojeva te Neverbalno rasuđivanje. Ova skupina je najlošije prosječne skalirane rezultate imala na subtestovima: Šifriranje, Shvaćanje i Prepoznavanje simbola.

Skupina ispitanika s problemima u svladavanju do dva školska predmeta najbo-lje prosječne skalirane rezultate su postigli na subtestovima: Slikovno poimanje, Šifriranje i Neverbalno rasuđivanje. Ova skupina je najlošije prosječne skalirane rezultate imala na subtestovima: Sličnosti, Shvaćanje i Prepoznavanje simbola.

Treća skupina s problemima u svladavanju tri ili više školskih predmeta je imala najbolje prosječne skalirane rezultate na subtestovima: Slaganje kocaka, Slikovno poimanje i Neverbalno rasuđivanje. Ova skupina je imala najniže prosječne skali-rane rezultate na subtestovima: Raspon pamćenja brojeva, Rječnik i Shvaćanje.

Tablica 1. Rezultati jednosmjernih ANOVA za kognitivne pokazatelje dobivene primjenom WISC-IV testa s obzirom na postojanje poteškoća sa svladavanjem školskih predmeta

M1 M2 M3 σ1 σ2 σ3 N1 N2 N3 FUIQ 96.91 84.09 58.66 15.008 12.757 15.589 22 34 29 48.345***IVS 94.35 82.79 65.38 14.128 14.816 12.371 23 34 29 29.195***IPR 103.57 94.82 71.72 14.631 14.107 16.525 23 34 29 32.186***IRP 99.87 86.94 66.76 16.134 14.230 15.196 23 34 29 32.307***

IBOI 92.13 86.71 70.79 13.841 13.960 15.347 23 34 29 16.132***IOS 98.89 89.90 61.52 13.805 12.794 16.076 18 21 23 38.912***IKV 96.47 85.85 67.35 15.964 9.642 16.285 15 27 20 20.926***

Legenda: M1- aritmetička sredina prve skupine, M2- aritmetička sredina druge skupine, M3- aritmetička sredina treće skupine, σ1- standardna devijacija prve skupine, σ2- standardna devijacija druge skupine, σ3- standardna devijacija treće skupine, N1- broj ispitanika u prvoj skupini, N2- broj ispitanika u drugoj skupini, N3- broj ispitanika u trećoj skupini, F- F-omjer, ***- p< .001, UIQ- ukupni kvocijent inteligencije, IVS- Indeks verbalnog shvaćanja, IPR-Indeks perceptivnog rasuđivanja, IRP- Indeks radnog pamćenja, IBOI- Indeks brzine obrade informacija, IOS- Indeks opće sposobnosti, IKV- Indeks kognitivne vještine

Kako bi se dobile preciznije informacije koje se skupine međusobno razlikuju pri-mjenjeni su Scheffeovi testovi za sve razmatrane kognitivne pokazatelje dobivene WISC-IV testom. Rezultati su navedeni u tablici 2.

Prva skupina djece koja postižu primjerene školske rezultate i skupina s blažim pro-blemima sa svladavanjem školskog gradiva (I-II) se statistički značajno razlikuju s obzirom na ukupni IQ (p<.01) te Indeks verbalnog shvaćanja (p<.05) i Indeks rad-nog pamćenja (p<.01). Ispitanici iz prve skupine postižu u prosjeku bolje rezultate u odnosu na ispitanike iz druge skupine, odnosno, djeca koja nemaju poteškoće u svladavanju gradiva imaju u prosjeku viši ukupni IQ te IVS i IRP u odnosu na djecu s problemima sa svladavanjem do dva školska predmeta.

Tablica 2. Rezultati Scheffeovih testova za kognitivne pokazatelje dobivene WISC-IV testom

razlika M1-M2 σe razlika M1-M3 σe razlika M2-M3 σeUIQ 12.821** 3.929 38.254*** 4.060 25.433*** 3.629IVS 11.554* 3.739 28.969*** 3.867 17.415*** 3.501IPR 8.742 4.076 31.841*** 4.216 23.099*** 3.817IRP 12.928** 4.071 33.111*** 4.210 20.183*** 3.812

IBOI 5.425 3.891 21.337*** 4.024 15.913*** 3.643IOS 8.984 4.619 37.367*** 4.525 28.383*** 4.340IKV 10.615 4.402 29.117*** 4.669 18.502*** 4.033

Legenda: M1- aritmetička sredina prve skupine, M2- aritmetička sredina druge skupine, M3- aritme-tička sredina treće skupine, σe- standardna pogreška, UIQ- ukupni kvocijent inteligencije, IVS- Indeks verbalnog shvaćanja, IPR- Indeks perceptivnog rasuđivanja, IRP- Indeks radnog pamćenja, IBOI- Indeks brzine obrade informacija, IOS- Indeks opće sposobnosti, IKV- Indeks kognitivne vještine

Skupina s blažim problemima i skupina s težim problemima u svladavanju gradiva (II-III) se statistički značajno razlikuju s obzirom na sve razmatrane indekse (p< .001). Rezultati ukazuju kako djeca s blažim problemima imaju u prosjeku veći


Zbornik radova

334 335


pokazuju značajno variranje s obzirom na različite domene kognitivnih sposobnosti zahvaćene WISC-IV testom. Kad postoje značajna odstupanja između vrijednosti pojedinih indeksa, profil može dati puno korisnih informacija za kliničku inter-pretaciju. Prifitera i suradnici (1998) su predložili Indeks opće sposobnosti kao zamjenu ukupnom IQ kad su zadovoljena dva uvjeta: a) da UIQ nije moguće inter-pretirati (kad se djetetov najniži i najviši indeks značajno razlikuju, tj. najmanje za 1.5 standardnu devijaciju) i b) kada su IVS i IPR prilično usporedivi po veličini (tj. kad se razlikuju za manje od 1.5 standardnu devijaciju) (prema Flanagan i Kaufman, 2012). U ovom istraživanju je ispunjen samo drugi kriterij kako se ne bi dodatno smanjio i onako mali uzorak te kako bi se dobila što jasnija slika o korisnosti IOS-a u odnosu na UIQ i ostale indekse. Indeks kognitivne vještine (IKV) je kompozitni indeks koji uključuje IRP i IBOI u jedinstven rezultat . Za IKV se smatra da pred-stavlja funkcije čiji uobičajeni element jest vještina kojom osoba obrađuje određene tipove kognitivnih informacija, koristeći vidnu brzinu i mentalnu kontrolu. Weis i suradnici (2006) smatraju da je diferencijacija IVS-a i IPR-a u IOS te IRP-a i IBOI-a u IKV posebno važna kod procjene djece s posebnim potrebama u učenju (prema Flanagan i Kaufman, 2012). Kako se ovo istraživanje usmjerava prvenstveno na djecu s problemima u svladavanju gradiva, odnosno, s niskim akademskim posti-gnućem uključeni su i IOS i IKV upravo kako bi se provjerila njihova korisnost.

U ovom istraživanju se pokušala ispitati korisnost ukupnog IQ, 4 indeksa (IVS, IPR, IRP i IBOI) te dvije alternativne mjere IOS-a i IKV-a. Rezultati provedenih ANOVA su pokazali kako se 3 skupine formirane s obzirom na razinu akademskog posti-gnuća razlikuju s obzirom na svih 7 kognitivnih pokazatelja dobivenih primjenom WISC-IV testa. Daljnjom analizom je utvrđeno kako su pored ukupnog IQ kori-sni i IVS i IRP za razlikovanje skupine s adekvatnim akademskim postignućem od skupine djece s problemima u svladavanju do dva školska predmeta. Djeca s ade-kvatnim školskim postignućem su u prosjeku imala više vrijednosti ukupnog IQ te IVS i IRP u odnosu na djecu s problemima u svladavanju do dva predmeta. Ovi rezultati se mogu dovesti u vezu s rezultatima nekih ranijih istraživanja. Brojne studije (Konold, 1999; Hale i sur., 2001) pokazuju kako je IRP drugi indeks po redu nakon IVS-a koji objašnjava najviše varijance pri predikciji na mjerama postignuća u čitanju, pisanju i računanju (prema Weiss i sur., 2006). Niz istraživanja je utvr-dilo umjerenu povezanost između radne memorije i različitih akademskih zadataka (Weiss i sur., 2006). Kad su uspoređivane dvije skupine djece s nižim postignućem, a koje se međusobno razlikuju s obzirom na stupanj problema sa svladavanjem gra-diva (druga i treća skupina), svih 7 kognitivnih pokazatelja se pokazalo korisnim. Drugim riječima, djeca koja su imala poteškoće sa do dva predmeta imali su u pro-sjeku više vrijednosti ukupnog IQ, sva 4 indeksa te alternativnih pokazatelja IOS-a i IKV-a od djece koja su imala nisko postignuće u tri ili više školskih predmeta.

Važno je naglasiti kako je potreban oprez kod uopćavanja dobivenih podataka. Poduzorci ispitanika (3 skupine) nisu birani slučajno i mali je broj ispitanika u njima. Poduzorci (skupine) su heterogeni s obzirom na probleme, tj. u istoj skupini mogu biti naprimjer i oni koji imaju probleme samo s matematikom (računanjem),

DiskusijaIndividualne razlike u akademskom postignuću se najčešće vežu za razlike u inteli-genciji. Učenici s boljim mentalnim sposobnostima utvrđenim testovima koji odre-đuju IQ su skloniji postići bolji uspjeh u obrazovnom okruženju. Prosudba uzroka slabog uspjeha u školi obično uključuje ispitivanje općeg kvocijenta inteligencije i deficita u specifičnim akademskim vještinama kao što su čitanje, matematičke vje-štine, pisanje, jezično izražavanje i razumijevanje (First, Frances i Harold, 1997). Često se spominje i važnost određenih crta ličnosti koje mogu igrati ulogu u posti-zanju rezultata u školi. Mogući razlozi problema sa svladavanjem gradiva uključuju i: neadekvatne instrukcije u razredu, jezičnu različitost, nisku motivaciju, okruženje koje nije poticajno za učenje, poremećaje pažnje, poremećaje pamćenja, poremećaje izvršnih funkcija, kognitivne smetnje zbog obiteljskog stresa, emocionalne pore-mećaje i posttraumatski stresni poremećaj (Weiss, Saklofske, Schwartz, Prifitera i Courville, 2006). U ovom istraživanju nisu razmatrani ovi drugi razlozi, mada je jasno da i oni u određenom stupnju mogu određivati akademsko postignuće poje-dinca. Prema DSM-IV klasifikaciji duševnih poremećaja (Američka psihijatrijska udruga, 1996) postoje 3 podskupine poremećaja koji se direktno vežu za učenje i uspjeh u školi: a) duševna zaostalost, b) poremećaji učenja i c) problem sa svlada-vanjem akademskih predmeta. Međutim, u sva tri navedena slučaja da bi se uspo-stavila dijagnoza potrebno je prethodno izvršiti testiranje i utvrditi kvocijent inte-ligencije. U ovom istraživanju testiranje je bilo tek drugi korak dok je prvi korak bilo utvrđivanje statusa s obzirom na akademsko postignuće. Provedena je gruba kategorizacija djece u 3 skupine. Prvu skupinu čine oni koji imaju adekvatno aka-demsko postignuće, odnosno, svi oni koji zadovoljavajuće svladavaju gradivo poje-dinih predmeta (raspon ocjena od dovoljan do odličan). Postavljena je arbitrarna granica između druge i treće skupine na način da se vodilo školskim kriterijem da djeca s dvije negativne ocjene još idu na popravni ispit, dok oni preko dvije zaklju-čene negativne ocjene moraju ponavljati razred. Tek nakon utvrđenog stupnja pro-blema s učenjem i na osnovi toga provedene kategorizacije djece u 3 skupine išlo se na utvrđivanje koliko rezultati na WISC-IV testu prate stanje u školi i u kojoj mjeri mogu pojasniti razlike u akademskom postignuću. Ovim istraživanjem se isključivo nastojalo ispitati mogu li se s obzirom na kognitivne pokazatelje koje je moguće izračunati nakon primjene WISC-IV testa razlikovati skupine adekvatnog (prva sku-pina) i nižeg akademskog postignuća (druga i treća skupina). Na ovaj način se uz pomoć WISC-IV testa pokušavaju utvrditi eventualni kognitivne slabosti kod djece koje bi se dovele u vezu s nižim akademskim postignućem.

Dok u postupku procjene ukupni IQ može biti klinički smisleni sažetak djetetovog općeg kognitivnog funkcioniranja, i ispitivanje „dijelova“ predstavljeno indeksima i subtestovima može, također, dati korisne spoznaje i uvid (Weiss i sur., 2006). Posljednjih godina dogodila se promjena u pogledu WISC-IV testa od mjerenja ukupnog IQ prema sve većem fokusiranju na 4 indeksa. Na ovaj način je WISC-IV sve korisniji psiholozima koji su u stalnoj potrebi za testom koji im može ponu-diti korisne smjernice za opis, dijagnozu i tretman. Mnoga djeca upućena psihologu


Zbornik radova

336 337


kojim subtestovima djeca postižu najlošije rezultate, odnosno, koje su to slabosti za svaku od skupina. Treća skupina djece s niskim postignućem u tri ili više predmeta je imala najlošije prosječne skalirane rezultate na subtestovima Rječnik i Raspon pamćenja brojeva, što nije bio slučaj s preostale dvije skupine. Kako su djeca upravo u ovoj skupini ona s najvećim problemima sa svladavanjem gradiva korisno bi bilo i u budućim istraživanjima ispitati u kojoj mjeri navedeno predstavlja specifičnost ove skupine, odnosno, da li upravo najniži rezultati na ova dva subtesta nagovje-štavaju moguće nisko akademsko postignuće. Flanagan i Kaufman (2012) navode kako djeca s intelektualnom nesposobnošću imaju najlošiji učinak na zadacima koji se većinom oslanjaju na stečeno znanje, a to su subtestovi Rječnik i Računanje. Zanimljivo je kako je za sve tri skupine slabost subtest Shvaćanje, međutim, jasno kako su vrijednosti bile različite, odnosno, najviše za prvu skupinu i najniže za treću skupinu. Prva skupina s adekvatnim akademskim postignućem je najlošije prosječne skalirane rezultate imala još na subtestovima Šifriranje i Prepoznavanje simbola. Druga skupina je najlošije prosječne skalirane rezultate imala i na subtestovima: Sličnosti i Prepoznavanje simbola. Za skupinu sa adekvatnim akademskim posti-gnućem (prva skupina) je utvrđeno kako je prosječni skalirani rezultat na subtestu Šifriranje jedan od tri najlošija rezultata, dok je za skupinu onih s blažim poteško-ćama uradak upravo na ovom subtestu jedan od tri najbolja rezultata.

U praksi djeca pokazuju poteškoće i s usvajanjem i stupnjem stjecanja važnih aka-demskih vještina. Prvo je potrebno da edukator zna i bude u mogućnosti identifici-rati pravi trenutni uzrok djetetovog neuspjeha u učenju i napredovanju. Druga važna tema je da edukator bude spreman koristiti sve intervencije koje zna. Profesionalni razvoj i edukacija edukatora postaje ovdje ključni faktor. Mada je očigledno vrijedan cilj što ranija intervencija, djeca čije kognitivne poteškoće nisu lako uočljive će vje-rojatno čekati dok neuspiju višestruke obrazovne intervencije prije nego što im se ponudi odgovarajuća psihološka procjena (Weiss i sur., 2006). Kad dijete dospije na psihološku procjenu, psiholog mora utvrditi zašto dijete ne postiže u školi u istom stupnju kao i njegovi vršnjaci. Kako bi bili efikasni, školski psiholozi trebaju identi-ficirati specifične uzroke akademskog problema i usmjeriti se na njih. Povezivanje individualnih testovnih rezultata na WISC-IV testu i specifičnog bihevioralnog kri-terija može pomoći u donošenju valjanijih odluka o pojedinom djetetu, posebno pri donošenju zaključka radi li se o ozbiljnijim problemima s učenjem. U praksi to znači odlučivanje da li dijete može nastaviti školovanje po redovnom školskom pro-gramu, treba li mu individualizirani ili prilagođeni program u redovnoj školi ili su pak kognitivni deficiti tako veliki da se treba preporučiti školovanje u specijalnoj školi. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na korisnost WISC-IV test, odnosno, svih kognitivnih pokazatelja od ukupnog IQ, preko 4 indeksa do 2 alternativna indeksa (IOS i IKV) u razlikovanju djece i adolescenata s obzirom na akademsko postignuće. Osnovni subtestovi mogu osigurati dodatne informacije o specifičnostima kognitiv-nog funkcioniranja posebnih skupina, međutim, potrebna su nova istraživanja na većim i homogenijim uzorcima kako bi se mogli donijeti pouzdaniji zaključci.

oni koji imaju samo probleme s maternjim jezikom (npr. jezičnim izražavanjem, gra-matikom i sl.) i oni koji imaju probleme s oba predmeta. Međutim, potrebno je imati u vidu kako je zbog malog broja ispitanika po skupinama teže potvrditi razlikovanje te da je mali broj ispitanika mogao otežati dostizanje razine statističke značajnosti. Drugim riječima, da je bio veći broj ispitanika po skupinama možda bi se dobila sta-tistički značajna razlika i u slučajevima gdje sad nije utvrđena. Ovo posebno može vrijediti u slučaju analiza razlikovanja skupina s obzirom na IOS i IKV jer je tada bio najmanji broj ispitanika po skupinama. Pored navedenog, potreban je uvijek oprez kad se koriste podaci dobiveni na grupi za zaključivanje o pojedincu.

Tri skupine ispitanika formirane s obzirom na razinu akademskog postignuća ana-lizirane su i s obzirom na rezultate na 10 osnovnih subtestova. Za svaku skupinu su izdvojena 3 najbolja i 3 najslabija rezultata. Ovakav vid analize odabran je po uzoru na analize provedene na rezultatima WISC-IV testa za nekoliko posebnih skupina a koje su navedene u WISC-IV Tehnical and Interpretative Manual (The Psychological Corporation, 2003). Tri skupine djece pokazuju ponešto različite obrasce prednosti i slabosti.

Skupina ispitanika bez problema sa svladavanjem gradiva je imala najbolje pro-sječne skalirane rezultate na subtestovima: Slikovno poimanje, Pamćenje niza slova i brojeva te Neverbalno rasuđivanje. Neverbalno rasuđivanje i Slikovno poimanje su subtestovi namjenjeni mjerenju fluidnog rasuđivanja. Fluidno rasuđivanje pred-stavlja mentalne operacije ili pristupe rješavanju problema koje osoba može kori-stiti kada se suoči s relativno novim zadatcima (Flanagan i Kaufman, 2012). Subtest Pamćenje niza slova i brojeva je subtest namjenjen ispitivanju slušnog radnog pam-ćenja. Radno pamćenje je sposobnost privremenog držanja informacije u svijesti dok izvodimo određene operacije i manipulacije s tom informacijom ili smo angaži-rani u nekom interferirajućem zadatku (Weiss i sur., 2006). Navedeni rezultati uka-zuju kako su prednosti djece s adekvatnim postignućem dobro fluidno rasuđivanje i dobro radno pamćenje što je i logično jer upravo ove sposobnosti igraju vrlo važnu ulogu pri učenju. Međutim, zanimljivo je da su Slikovno poimanje i Neverbalno rasuđivanje kao subtestovi koji odmjeravaju fluidno rasuđivanje u odnosu na ostale subtestove predstavljali prednost i za dvije skupine s niskim akademskim postignu-ćem. Jasno je da su ipak vrijednosti prosječnih skaliranih rezultata u ovim skupi-nama bile niže u odnosu na prvu skupinu s adekvatnim akademskim postignućem, posebno je bila značajno niža vrijednost u skupini djece koja imaju probleme sa svla-davanjem tri ili više školskih predmeta (pogledati vrijednosti u tablici 3). Za djecu koja imaju probleme u svladavanju do dva školska predmeta prednost je predstav-ljalo još Šifriranje. Za treću skupinu djece koja imaju izraženije probleme s posti-gnućem, odnosno, probleme u svladavanju tri ili više školskih predmeta prednost je predstavljalo Slaganje kocaka. Flanagan i Kaufman (2012) navode kako zadaci u ovom subtestu nisu na značajan način povezani s kristaliziranom inteligencijom i tako imaju minimalne jezične zahtjeve.

U kontekstu ispitivanja koje kognitivne sposobnosti igraju važnu ulogu u dostiza-nju određene razine akademskog postignuća, zanimljivije je bilo ipak utvrditi na


Zbornik radova

338 339


Okrugli stol: Etička pitanja u psihološkoj praksi

SažetakPsiholozi se na svom radnom mjestu svakodnevno susreću sa mnogim etičkim dile-mama. Cilj ovog Okruglog stola je utvrditi prepreke koje otežavaju rad psihologa u skladu sa Etičkim kodeksom, te pronaći načine na koji će se etičke norme uspješ-nije provoditi u psihološkoj praksi. Kroz izlaganja i diskusiju učesnika napravljen je uvid u najčešće etičke dileme u različitim područjima psihologije (školske, kliničke, organizacijske).

Okruglim stolom nastojalo se odgovoriti na neka od slijedećih pitanja: Koje su najče-šće etičke dileme u radu psihologa? Što onemogućava obavljanje psihološke prakse u skladu sa Etičkom kodeksom? Na koji način psiholozi rješavaju etičke dileme i kome se obraćaju kada imaju problem? Na koji način DPBiH i Odbor za etička pita-nja mogu pomoći u rješavanju etičkih dilema i unaprijeđenju psihološke prakse? Kako djelovati edukativno s ciljem senzibiliziranja i osposobljavanja psihologa za uspješno prevazilaženje poteškoća etičke prirode, a u skladu sa Etičkim kodeksom?

Realizacija ovog Okruglog stola je potvrdila kako je unaprjeđenje psihološke prakse i sistema rješavanja problema etičke prirode jedino moguće ostvariti kroz kontinui-ranu međusobnu saradnju psihologa.

Ključne riječi: etičke dileme, Kodeks etike psihološke djelatnosti, etičke norme, psi-hološka praksa

ZaključakPrimjena WISC-IV testa i korištenje analize profila rezultata na indeksima i na subtestovima se na ovom uzorku pokazala korisnom u dijagnostičkoj procjeni. Nova i opsežnija istraživanja na području izučavanja kognitivnog funkcioniranja djece i adolescenata te posebno uzroka niskog akademskog postignuća mogu dati vrijedne informacije. Potrebna su daljnja ispitivanja na većim uzorcima te ona koja će sadržavati više homogene kliničke skupine. Pri planiranju novih istraživanja u ovom području poželjno je primjeniti i dopunske subtestove kako bi se ispitala i njihova vrijednost u pogledu utvrđivanja određenih specifičnosti kognitivnog funk-cioniranja djece s problemima u svladavanju gradiva. Rezultati ovakvih istraživa-nja mogu poslužiti za pravljenje prilagođenijih i uspješnijih tretmana za djecu koja imaju probleme sa svladavanjem gradiva.

Literatura

Američka psihijatrijska udruga (1996). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, Četvrto izdanje, Međunarodna revizija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Fiorello, C. A., Hale, J. B., Holdnack, J.A., Kavanagh, J. A., Terrell, J., Long, L. (2007). Interpreting Intelligence Test Results for Children with Disabilities: Is Global Intelligence Relevant? Applied Neuropsychology, 14 (1), 2-12.

First, M.B., Frances, A., Harold, A.P. (1997). DSM-IV : priručnik za diferencijalnu dijagnos-tku. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Flanagan, D. P., Kaufman, A.S. (2011). Osnove procjenjivanja WISC-om IV. Naklada Slap, Jastrebarsko.

Psychological Corporation, The. (2003). WISC-IV technical and interpretative manual. San Antonio, TX: Author.

Weiss, L. G., Saklofske, D. H., Schwartz, D. M., Prifitera, A., Courville, T. (2006). Advanced Clinical Interpretation of WISC-IV Index Scores. In L.G. Weiss, D.H. Saklofske, A. Prifitera, J. Holdnack (Eds.), WISC-IV Advanced Clinical Interpretation (pp. 139-179). Amsterdam: Elsevier.

Wechsler, D. (2009). WISC-IV-HR, Wechslerov test inteligencije za djecu, Hrvatska adap-tacija. Priručnik za primjenu i bodovanje. Urednik hrvatskog izdanja: Krunoslav Matešić. Jastrebarsko: Naklada Slap.


Zbornik radova

340 341


Provedba Etičkog kodeksa u psihološkoj praksi

Amela Dautbegović1 Đenita Tuce

Enedina Hasanbegović-Anić Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

Selma Gaši Sud Bosne i Hercegovine

Đana Lončarica JU Terapijska zajednica ¨Kampus¨ Kantona Sarajevo

Zajednički sistem vrijednosti koje psiholozi uvažavaju i primjenjuju u svom radu je od ključne važnosti za uspješno i profesionalno obavljanje zadataka koji se pred njih postavljaju. Manji je broj istraživanja kojima se nastoji uvidjeti koje su poteškoće i dileme etičke prirode sa kojima se psiholozi suočavaju na svom radnom mjestu, a upravo je na taj način moguće doprinijeti usavršavanju Etičkog kodeksa, preci-znijem definiranju standarda rada psihologa u pojedinim oblastima djelovanja te uspješnom provođenju viših etičkih normi u psihološkoj praksi. Studije o etici i moralnosti su najčešće opsežne i zalaze u mnoge akademske discipline, a sukobljena mišljenja o etičnom postupanju zahtijevaju razriješavanje ili sintezu.

Uspostavljanje i dosljedna primjena sistema etičkih standarda ima za cilj da se pre-venira ugrožavanje prava i vrijednosti pojedinaca i grupa. Također, na ovaj način se promovira djelovanje zasnovano na poštovanju i dobrim namjerama. Etičke dileme se za psihologa višestruko uvećavaju kada se nalazi u situaciji da se treba kretati od opštih načela ka posebnim postupcima koje treba primijeniti, kao i od apstraktnih principa ka planiranju i realizaciji konkretnih radnji, zbog čega je važno naglasiti da samo usvajanje Etičkog kodeksa ne rješava sve etičke probleme i poteškoće u radu psihologa. Potreban je kontinuiran rad na usavršavanju profesionalnog ponašanja psihologa, a taj rad podrazumjeva angažman i međusobnu saradnju psihologa kako bi stekli kompetencije koje će im omogućiti identificiranje etičkih dilema i uspješno razriješavanje istih.

S ciljem dobivanja podataka o najčešćim etičkim dilemama, načinu njihovog razrije-šenja, te mogućnostima primjene Etičkog kodeksa u BiH provedeno je istraživanje od strane Odbora za etička pitanja DPFBiH.

Istraživanje je provedeno u periodu od decembra 2012. do marta 2013. godine. Upitnik kreiran za potrebe ovog istraživanja sastoji se od deset pitanja, od kojih je šest pitanja zatvorenog, a četiri otvorenog tipa. Navedena pitanja su omogućila pri-kupljanje osnovnih informacija koje će ukazati na poteškoće, ali i potrebe psihologa zaposlenih u praksi za uspješno etično djelovanje.

1 [email protected]

Round table: Ethical issues in psychological practice

AbstractPsychologists are faced with many ethical dilemmas at their workplace on a daily basis. The aim of this Round table is to identify the obstacles that hinder the work of psychologists in accordance with the Code of Ethics, and to find ways in which the ethical norms could be successfully implemented in psychological practice. The presentations and discussions of the participants made insight into the most common ethical dilemmas in different areas of psychology (academic, clinical, organizational).

According to main aim of this Round table, the intention was to discuss some of these questions: What are the most common ethical dilemmas in the work of psychologist? What prevents the performance of psychological practice in accor-dance with the Code of Ethics? How psychologists resolve ethical dilemmas and who they consult with when they have a problem? How Association of Psychologist in Ferederation of Bosnia and Herzegovina and Board of Ethics can help resolve ethical dilemmas and improve psychological practice? How to act educationally in order to make psychologists sensible and competent for successfully coping with difficulties of ethical nature, in accordance with the Code of Ethics?

The realization of this Round table confirmed that the improvement of psychologi-cal practices and solving ethical problems can only be achieved through continuous collaboration among psychologists.

Keywords: ethical dilemmas, Code of Ethics, ethical standards, psychological practice


Zbornik radova

342 343


riješiti određene etičke dileme. Podršku su također tražili i dobili od strane pojedi-nih ministarstava.

Preporuke koje se odnose na unaprjeđenje etičke prakse upravo možemo naći u samim odgovorima učesnika na pitanje: Navedite šta bi Vam pomoglo u rješavanju etičkih pitanja i unaprjeđenju etičke prakse? Najčešći odgovori se odnose na obezbjeđi-vanje kontinuirane saradnje sa kolegama psiholozima i Odborom za etička pitanja, te aktivno učešće psihologa u promoviranju i usavršavanju Etičkog kodeksa, kao i aktivno učešće u rješavanjuu etičkih dilema.

Dobiveni rezultati ukazuju i na zastupljenost još jednog izuzetno značajnog pro-blema, a to je rad psihologa u praksi bez supervizije. Samo manji broj učesnika istra-živanja navodi da ima mogućnost obavljati svoj posao uz superviziju (N=4), dok je mnogo veći broj onih koji nemaju superviziju (N=20). Razlozi koje pojedini psiho-lozi navode kao uzrok ovog problema su nedovoljna finansijska sredstva institucije u kojoj rade, te nedovoljan broj stručnjaka koji imaju potrebne kompetencije za pre-uzimanje uloge supervizora. Kao jedan od načina kompenzacije odsustva supervi-zora jesu česte konsultacije sa kolegama. Od ukupnog uzorka (N=24) određeni broj psihologa je spreman uzeti aktivno učešće u radu komisija Odbora za etička pitanja (N=9) (Tabela 1).

Iako ovo istraživanje ukazuje na niz problema koji se javljaju u radu psihologa u praksi, spremnost i motivacija učesnika Okruglog stola za aktivan angažman u rješa-vanju navedenih problema daje nadu i otvara mogućnosti da se rad psihologa u skladu sa Etičkim kodeksom unaprijedi. Kontinuiran angažman psihologa s ciljem promo-viranja i primjene Etičkog kodeksa će imati najznačajniji doprinos u unaprjeđenju profesionalnog ponašanja psihologa, ali i izgradnji jednog funkcionalnog sistema za razrješavanje dilema i poteškoća koji se javljaju u svakodnevnom radu psihologa.

Reference:Odbor za etička pitanja DPFBiH (2010). Etički kodeks Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Društvo psihologa Federacije Bosne i Hercegovine.

Tabela 1: Frekvencije odgovora na pojedina pitanja zatvorenog tipa

DA NEDa li ste upoznati sa Etičkim kodeksom DPFBiH? 21 3Da li primijenjujete Etički kodeks DPFBiH u svom radu? 17 7Da li ste se obraćali određenim institucijama i/ili pojedincima tražeći podršku u rješavanju određenih etičkih dilema? 3 21

Da li radite pod supervizijom? 4 20Da li ste zainteresovani da se angažujete, kao član radne komisije Odbora za etička pitanja, koje bi imali za cilj rješava-nje nekih specifičnih pitanja?

9 15

Upitnik je proslijeđen svim registriranim članovima DPFBiH elektronskim putem. Od ukupnog broja psihologa koji su registrirani kao članovi DPFBiH (N=252) u istraživanju su učestvovala 24 psihologa koji obavljaju poslove psihologa u različi-tim oblastima psihologije. Budući da je u pitanju relativno mali uzorak, pristupljeno je kvalitativnoj analizi prikupljenih podataka, što je rezultiralo izvjesnim zaključ-cima i prijedlozima. Važno je naglasiti da su u ovom radu prikazani rezultati nastali analizom upitnika pristiglih do početka mjeseca marta 2013. godine, ali prikuplja-nje podataka je nastavljeno te još uvijek traje.

U Tabeli 1 su prikazane frekvencije odgovora na pojedina pitanja iz primjenjenog upitnika. Iako je u pitanju mali uzorak (N=24), ne treba zanemariti podatak da postoji određeni broj psihologa koji nisu upoznati sa Etičkim kodeksom (N=3), te da ne primjenjuju isti u svom radu (N=7). Psiholozi su dužni upoznati se sa Etičkim kodeksom te ostalim primjenjivim etičkim propisima i njihovom primjenom, što je navedeno i u Završnim odredbama samog Etičkog kodeksa DPFBiH, kao i to da članstvo u Društvu psihologa Federacije Bosne i Hercegovine obavezuje članove da neprekidno razvijaju vlastitu svijest o etičkim pitanjima te da se pridržavaju Kodeksa.

Učesnici ovog istraživanja su kao najzastupljenije etičke dileme navodili slj.: zaštita tajne i privatnosti (čuvanje tajnosti podataka), zastarjeli i nestandardizirani instru-menti te probleme koji nastaju zbog neadekvatne saradnje sa stručnjacima iz drugih oblasti.

U okviru etičkog standarda Zaštita tajne i privatnosti (u Etičkom kodeksu DPFBiH) se ukazuje da je primarni zadatak psihologa da u svojim profesionalnim odnosima poštuje prava osobe kada je u pitanju vlastita tajna i intimnost, zbog čega je važno poduzimati sve mjere opreza s ciljem ne povrijeđivanja ovog aspekta. Podatke o osobi na koju se isti odnose je moguće dati drugim osobama i institucijama samo uz njen pristanak. Iako je ovaj etički standard naveden u Kodeksu, psiholozi u praksi često imaju dileme, što ukazuje na potrebe dodatnog informiranja i usavršavanja psihologa s ciljem uspješnijeg primjenjivanja navedenog etičkog standarda. Kao što je prethodno navedeno često zastupljen problem je i korištenje neodgovaraju-ćih, zastarjelih i pretjerano korištenih mjernih postupaka. Sam Kodeks ukazuje da psiholog ne može donositi stručne procjene i odluke na temelju zastarjelih i pre-tjerano korištenih mjernih instrumenata, te testova koji nisu standardizirani i čije su mjerne karakteristike nepoznate. Možemo pretpostaviti da su razlozi nastanka ovog problema prvenstveno nepostojanje podrške od strane institucija u kojim psi-holozi rade u obezbijeđivanju potrebnih instrumenata, ali ponekad su u pitanju i nedovoljne kompetencije samog psihologa. Zakonom o psihološkoj djelatnosti bi se poteškoće i problemi u ovom segmentu rada psihologa djelimično minimalizirali. Međutim, važno je i stalno usavršavanje i edukacija psihologa u praksi, kako bi bili u mogućnosti da što kompetentnije primjenjuju i interpretiraju različite instrumente.

Od ukupnog uzorka u istraživanju, manji broj učesnika (N=3) se obratio određenim institucijama i/ili pojedincima tražeći podršku u rješavanju etičkih dilema. Učesnici navode da su to najčešće njihove kolege sa kojima uz česte konsultacije nastoje


Zbornik radova

344 345


(„istraživanje ljudskog ponašanja“) i profesionalne prakse („primjena saznanja“), što dalje vodi preispitivanju opravdanosti znanstveno-praktično utemeljenih modela kao vrijednosnih sistema i vodiča u radu I/O psihologa (Lefkowitz, 1990). Druga prozilazi iz dualiteta odgovornosti psihologa u kreiranju pretpostavki za uspješnost i dobrobit radne organizacije, s jedne strane, ali i efikasnost i dobrobit zaposlenika sa druge strane. Posebno ozbiljnim naše kolege u praksi prepoznaju situacije u kojima vlasnici, poslodavci, rukovodstvo zahtijevaju od psihologa da se interesi organi-zacije stave iznad interesa pojedinca, što u nekim kontekstima znači eksplicitno ugrožavanje: povjerljivosti podataka (npr. obznanjivanje povjerljivih informacija u vezi sa zdravstvenim stanjem zaposlenika, neopravdano i nesvrsishodno, podložno zloupotrebi), neprovođenje korektnih procedura (od zaposlenika se ne traži infor-mirani pristanak za učešće u istraživanju ili publikovanje određenih za zaposlenika relevantnih informacija), provođenje određenih postupaka koje za psihologa znače izlazak izvan granica vlastitih kompetencija i zloupotrebu vlastite funkcije.

S obzirom na specifičnost bosanskohercegovačkog društvenog i političkog kontek-sta, i još uvijek prisutnog neprepoznavanja značaja i uloge psihologa u radnoj orga-nizaciji neophodno je započeti sa uspostavljanjem sistema podrške psiholozima u I/O –praksi, što će omogućiti lakše suočavanje sa brojnim etičkim dilemama sa kojima se psiholozi susreću na svojim radnim mjestima. U tom smislu, neophodno je uspostaviti višesmjernu komunikaciju između stručnjaka u praksi, etičkih odbora društava psihologa i znanstvenika u ovoj oblasti. Kao posebno važnu treba istaći neophodnost preciznog definiranja etičkog kodeksa u radu I/O psihologa i njego-vog ranog prepoznavanja i usvajanja još na razini formalnog obrazovanja psihologa. Budući znanstvenici i praktičari još u ranijim godinama studija trebaju, pored uobi-čajenih pitanja koja se u praksi u radnoj organizaciji postavljaju, poput „da li je nešto validno?’“ ili „da li je isplativo?“, prepoznavati značaj pitanja „da li je to ispravna stvar za uraditi?“ (Lefkowitz, 2008). Postavljanje ovakvog pitanja naglašava druš-tvenu osjetljivost i odgovornost I/O psihologa i njihovu prevashodnu usmjerenost ka zagovaranju prava zaposlenika i njihove dobrobiti, kao i sagledavanju širih druš-tvenih posljedica odluka i aktivnosti koje provode radne organizacije.

Preispitivanje važnosti definiranja i poštivanja etičkog kodeksa u radu I/O psiho-loga treba uvijek biti blisko svijesti o tome da radna (ne)etika i individualno (ne)zalaganje svakog psihologa u praksi jeste (anti)propaganda za struku i znači otvara-nje (zatvaranje) vrata na putu pozicioniranja psihologa i psihologije na tržištu rada.

Reference:Lefkowitz, J.(1990). The scientist-practiticioner model is not enough. The Industrial-

Organizational Psychologist, 28, 47-52.

Lefkowitz, J.(2008). To prosper, organizational psychology should...expand the values of organizational psychology to match the quality of its ethics. J. Organiz.Behav.,29, 439-453.

Etičke dileme industrijskog/organizacijskog psihologa u praksi

Mirna Marković Pavlović12

Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Sarajevu

Posljednjih nekoliko godina se i u bosanskohercegovačkom kontekstu primjećuje rastući trend prepoznavanja značaja i povećanja dinamike razvoja funkcije uprav-ljanja ljudskim potencijalima u radnim organizacijama. Dinamične i često nepred-vidive promjene, kako na globalnom tako i na domaćem tržištu rada u velikoj mjeri utječu na ekscesivno povećanje radne neizvjesnosti. U uslovima opšte nesigurnosti, kada se radne organizacije nerijetko suočavaju sa pritiscima pravdanja ekonomske isplativnosti opstanka, i anticipiranja brojnih, često vrlo teških izazova koji pred-stoje u budućnosti, briga o dobrobiti zaposlenika i radne organizacije uz obezbje-đivanje optimalnih radnih rezultata predstavlja poseban izazov. U uslovima brzih i često nepredvidivih promjena na tržištu rada, radni izazovi koji se postavljaju pred industrijskog/organizacijskog psihologa ponekad nadilaze okvire njihovih bazičnih kompetencija, a promišljanje mogućih rješenja koketira sa izlaženjem izvan okvira profesionalizma i etičkog kodeksa ponašanja psihologa u praksi. Fokusiranjem na dobrobit i najbolji interes najvulnerabilnijih karika u jednom lancu u datom momentu u radnoj organizaciji (ponekad su to pojedinci, nekada grupe zaposlenika, rukovodni kadrovi, a ponekad i cijelo društvo i sl.) psiholozi nastoje optimizirati vjerovatnost najpovoljnijeg radnog ishoda i za pojedinca i za radnu organizaciju, ali i za društvo.

I pored činjenice da psiholozi u praksi dijele slične etičke dileme, specifičnost pod-ručja djelovanja industrijskog/organizacijskog psihologa kreira dodatna pitanja i pred struku postavlja vrlo specifične dileme, od kojih se neke zrcale u svakodnevnoj praksi i traže brze i konkretne odgovore struke. Industrijska/organizacijska psiho-logija se može definirati kao područje istraživanja čovjekovog ponašanja u radnom kontekstu koje za cilj ima ponuditi znanstveno opravdane modele i metode pobolj-šanja efektivnosti radnih organizacija i dobrobiti zaposlenih.

S obzirom na specifičnost odgovornosti i uloge I/O psihologa u praksi, ključne dileme prepoznajemo u sljedećim područjima: kompetencije, međuljudski odnosi, privatnost i povjerljivost, interno i javno oglašavanje, čuvanje i zaštita podataka od zloupotrebe, edukacija i treninzi, istraživanja i publikovanja, te ocjenjivanje i savjetodavni rad. Iz najšire perspektive posmatrano, dvije su vrlo dominante dileme koje se javljaju u ovoj oblasti. Jedna proizilazi iz dualiteta psihološke znanosti

2

1 [email protected]


Zbornik radova

346 347


2. Formiranje Kabineta za psihologiju. Na Pedijatrijskoj klinici je zvanično formiran Kabinet za psihologiju, koji obuhvata prostorije adekvatne za rad, neophodan psi-hološki instrumentarij, te dva stalno uposlena psihologa. Kontinuirano se uvode nove psihološke usluge. Povećan broj profesionalnih zadataka i stalni porast kori-snika psiholoških usluga ukazuje na potrebu za upošljavanjem većeg broja psiho-loga i aktuelno se radi na realizaciji ovog cilja.

Cilj profesionalnog usavršavanja postojećeg kadra je, iz ekonomskih razloga, samo djelomično postignut.

3. Zaštita prava korisnika psiholoških usluga i osiguravanje privatnosti. U skladu sa prin-cipima rada psihologa u kliničkoj praksi neophodno je osigurati adekvatne uvjete za pružanje psiholoških usluga. Ovaj cilj se realizira zahvaljujući Ukazu o proglaše-nju zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata donešen na osnovu člana IV.B.7.a (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Primjera radi, Član 26. se odnosi na pravo pacijenata na (zvučnu i vizuelnu) privatnost tokom sprovođenja dijagnostičkih ispitivanja.

4. Zaštita i sigurnost psihologa na radnom mjestu. Pravilom da je “pacijent uvijek u pravu” se često zapostavlja sigurnost zdravstvenih radnika i psihologa na radnom mjestu. Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u Članu 52., 56. i 57. uzima u obzir i odgovornost pacijenata prema drugim pacijentima, zdravstve-nim radnicima i drugim licima koja obezbjeđuju i omogućuju zdravstvene usluge.

Navedene Članove se preporučuje izvjesiti javno, tako da su dostupni pacijentima. Neophodno je upoznati i kolektiv sa postojećim Članovima, jer se pokazalo da upo-slenici u zdravstvu nisu nužno upoznati sa ovim Zakonom.

Aktuelne etičke dileme u kliničkom radu sa djecomU kliničkoj praksi nailazimo na mnoge dileme za koje ne postoje utvrđeni sistemi njihova rješavanja. Svjedoci smo brojnih situacija u kojima je direktno nanesena šteta korisnicima psiholoških usluga, odnosno narušen integritet psihološke struke. U nekim situacijama direktno su prekršeni i principi Etičkog kodeksa Društva psi-hologa u F BiH.

1. Kompetentnost i psihološka evaluacija / korištenje psiholoških mjernih postupaka, interpretacija rezultata mjerenja i izvođenje zaključaka / postavljanje dijagnoza. Pri Kabinetu za psihologiju posjedujemo obimnu dokumentaciju na osnovu koje je evi-dentno da pojedini psiholozi nekompetentno i neodgovorno pristupaju svojim pro-fesionalnim dužnostima, čime nanose štetu korisnicima psiholoških usluga i naru-šavaju integritet psihološke struke. Polazeći od Člana 2.3. Interpretiranje rezultata mjerenja i Člana 2.5. Pružanje usluga testiranja Etičkog kodeksa DP u F BiH, utvr-đene su sljedeće nepravilnosti:

- Nepoznavanje osnovnih karakteristika psiholoških mjernih instrume-nata. Ne vodi se računa o normama testa, standardiziranim postupcima,

Etičke dileme u kliničkom radu sa djecom

Lejla Smajić-Hodžić1

Ajsela Bučan-Varatanović Kabinet za psihologiju, Pedijatrijska klinika, KCU Sarajevo

UvodU Bosni i Hercegovini ne postoji Zakon o psihološkoj djelatnosti, niti je formirana psihološka komora koja bi utvrdila kriterije za standardizaciju profesionalnog pona-šanja. Takav kontekst sam po sebi kreira situacije koje su na štetu korisnika psihološ-kih usluga i narušavaju integritet psihološke struke. Stoga se pred psihologe postav-lja pitanje praktičnog rješavanja etičkih dilema na koje nailaze u kliničkoj praksi. Da li je postojeći Etički kodeks dovoljan da riješi te dileme? Pogotovo ako je kreiran u skladu sa nepostojećim provedbenim zakonima. I da li postoji objektivna opasnost da se u vremenu prije stupanja na snagu Zakona o psihološkoj djelatnosti počini nepovratna šteta, kako za korisnike psiholoških usluga, tako i za psihološku struku?

U ovom radu smo prezentirali uobičajene etičke dileme koje psiholozi imaju u kli-ničkom radu sa djecom, kao i načine na koje se neki od njih mogu adekvatno riješiti.

Promicanje integriteta psihološke znanosti na Pedijatrijskoj klinici u SarajevuU proteklim godinama je značajan napor uložen u cilju razvoja pedijatrijske psi-hologije, kao zasebne grane psihološke znanosti. Obzirom da psiholog uposlen u zdravstvu radi u timu sa stručnjacima zdravstvenog profila, specifični problemi su nužno proizilazili iz nedovoljnog poznavanja (i često pogrešnog tumačenja) mjesta psihologa u timu, kao i prirode njegovog posla. Postojeće dileme su riješene kroz realizaciju sljedećih ciljeva:

1. Poznavanje psihološke prakse i poštivanje principa rada psihologa od strane zdravstve-nih radnika. Aktivno promicanje psihološke znanosti kroz različite struktuirane i redovne aktivnosti (stručne sastanke, interaktivnu nastavu, velike vizite, istraži-vačke projekte, timske obrade). Na ovaj način je postignuta pravilna informiranost zdravstvenih radnika o principima rada psihologa, u skladu s čim se utvrđuju i pro-fesionalni zadaci psihologa.

Trenutno se radi na adekvatnijem utvrđivanju prioriteta poslova psihologa, kao i na usklađivanju zahtjeva za psihološkim uslugama sa normativima rada.


Zbornik radova

348 349


U skladu sa navedenim preporučuju se određena prijelazna rješenja:

1. Sistematična podrška Društva Psihologa FBiH psiholozima da na svome rad-nom mjestu svojim ponašanjem i profesionalnim djelovanjem promiču inte-gritet psihološke struke.

2. Sistematično javno prezentiratiranje principa psihološke struke, kako bi se šira javnost pravilno informirala o psihološkoj struci i principima rada psihologa.

3. Dorada postojećeg Etičkog kodeksa Društva psihologa u F BiH, sa utvrđiva-njem mjera koje je aktuelno moguće koristiti u cilju sprječavanja neetičnog ponašanja psihologa i drugih stručnjaka.

4. Praktična upotreba Ukaza o proglašenju zakona o pravima, obavezama odgo-vornostima pacijenata i zdravstvenih radnika i suradnika donešenog na osnovu člana IV.B.7. a (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

5. Aktivno uključivanje u AKAZ-ov sistem izrade procedura, u cilju standardiza-cije profesionalnih ponašanja.

Reference:

Etički kodeks Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercgovine

Ukaz o proglašenju zakona o pravima, obavezama odgovornostima pacijenata donešen na osnovu člana IV.B.7.a (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj 40/10

prilagođenosti obzirom na neurorazvojne i druge specifične karakteristike ispitanika.

- Neadekvatno izvođenje zaključaka. Zaključuje se na osnovu nepotpune ili neadekvatne procjene. U pojedinim slučajevima se uopće ne koriste mjerne skale, ili se ne prikupljaju podaci neophodni za pravilno zaključiva-nje. Također se zanemaruje neophodnost longitudinalne procjene, odnosno konačni zaključci se izvode na osnovu jedne procjene.

- Postavljanje dijagnoze. Psiholog postavlja ili dijagnozu poremećaja koji se ne postavlja obzirom na hronološku dob ispitanika, ili – ne indicira već postavlja psihijatrijsku dijagnozu bez konsultacije sa dječijim psihijatrom.

Kao primjere navodimo situacije u kojima je:

- Dojenčetu u dobi od 9 mjeseci psiholog postavila dijagnozu UMR.

- Dječaku dobi od 4 god. i 10 mj., procijenjenog na komisiji za kategorizaciju na nivou LMR, psiholog primijenila EPQ junior: “ekstravert sa neurotskim tendencijama”.

- Psiholog postavila Dg. Rett-ovog sindroma bez prethodno realiziranih medi-cinskih pretraga i usaglašavanja sa mišljenjima neuropedijatra i dječijeg psihijatra.

- Psiholog tumači nalaze radioloških pretraga: arahnoidalna cista se, i pored tumačenja radiologa i neuropedijatra, povezuje sa simptomima autizma.

2. Zloupotreba psiholoških postupaka od strane nekvalificiranih osoba / profesionalaca koji nisu psiholozi. Na osnovu Člana 2.5. Pružanje usluga testiranja i Člana 2.6. Osiguravanje sigurnosti testova, psiholozi „nastoje spriječiti korištenje psiholo-gijskih mjernih postupaka od strane nekvalificiranih osoba“. Do sada imamo više dokumentovanih slučajeva o primjeni dijagnostičkih i terapijskih postupaka, nami-jenjenih isključivo psiholozima, od strane profesionalaca iz drugih oblasti. Jedan od primjera je slučaj dječaka sa smetnjama učenja kojem je pedagog-psiholog postavila Dg. Socijalizirani poremećaj ličnosti.

PreporukePolazeći od rezultata analize postojeće situacije u kliničkom radu sa djecom, zaklju-čuje se da postoje problemi koje aktuelno nije moguće adekvatno riješiti bez even-tualne dorade postojećeg Etičkog kodeksa, sa ciljem zaštite korisnika psiholoških usluga i integriteta psihološke struke.


Zbornik radova

350 351


stručnim usavršavanjem psihologa (Etički kodeks Društva psihologa u Federaciji BiH, 2008), i koja zbog svoje nepreciznosti psiholozima daju mogućnost da sami odlučuju koja su to usavršavanja i edukacije koja trebaju proći. Osim što to može dovesti do razlika u kompetencijama psihologa koji obavljaju iste zadatke, nave-deni problem omogućava favoriziranje jednih odnosno zanemarivanje drugih oblika edukacije i to ne na osnovu njihove relevatnosti za posao. Naprimjer, iskustva poka-zuju da se psiholozi više usmjeravaju na edukacije iz primjene metoda i tehnika savjetovanja i psihoterapije, a da su manje zastupljene edukacije vezane za pri-mjenu novih metoda procjene. Nedorečenost postoji i u članu 1.9 Etičkog kodeksa koji se odnosi na pohranjivanje dokumentacije i u kojem, između ostalog, stoji: “Psiholozi su odgovorni organizirati i pohranjivati dokumentaciju na način koji bi zadovoljavao stroge stručne inspekcijske zahtjeve.” (Etički kodeks Društva psiho-loga u Federaciji BiH, 2008). Nije jasno koji su to strogi inspekcijski zahtjevi, pa su i ovdje psiholozi prisiljeni oslanjati se na ličnu procjenu te sami odlučivati o tome koju dokumentaciju i kako trebaju čuvati. U FBiH postoji zakon o arhivskoj građi, a same ustanove su obavezne da donesu interne propise o arhiviranju dokumentacije; međutim, iskustva pokazuju da zdravstvene ustanove neprecizno propisuju šta se može i treba podrazumjevati pod psihološkom dokumentacijom. Također, članovi Etičkog kodeksa koji daju upute za rješavanje etičkih pitanja ne daju rješenje za situ-acije u kojima nije moguće poduzeti propisane korake odgovarajućim redoslijedom. Naprimjer, član 8.2 nalaže da se uočeni problemi u etičkom postupanju kod nekog od kolega moraju prvo pokušati riješiti neformalnim putem, a član 8.3 da se prijava Odboru za etička pitanja može izvršiti tek ako se problem nikako ne može izvršiti na neformalan i kolegijalan način (Etički kodeks Društva psihologa u Federaciji BiH, 2008). Međutim, nije precizno naznačeno šta uraditi u situaciji u kojoj bi pokušaj neformalnog rješavanja problema sasvim izvjesno mogao rezultirati ugrožavanjem integriteta ili radnog statusa psihologa koji je primjetio kršenje etičkih standarda i gdje bi psiholog, ako želi da nešto poduzme sa što manje rizika po sebe i svoj sta-tus, bio prisiljen preskočiti korak propisan članom 8.2. Konačno, tu je i problem nepostojanja objektivnih uslova za provedbu etičkih standarda. Naprimjer, isku-stva psihologa u zdravstvu ukazuju da institucije u kojima rade često ne posjeduju odgovarajuće mjerne instrumente i ne čine dovoljno da iste nabave. Također, neki psiholozi su suočeni sa nemogućnošću čuvanja tajnosti podataka zbog neadekvatne zvučne izolacije prostorija i nemogućnosti adekvatnog arhiviranja dokumentacije za šta je potrebno posjedovanje negorivih metalnih ormara.

Navedeni problemi i prepreke za provedbu etičkih standarda stvaraju niz etičkih dilema. Kada su u pitanju objektivne prepreke, postavlja se pitanje da li se for-malno skretanje pažnje nadležnim organima na postojanje tih prepreka treba sma-trati etičkom obavezom, neovisno od toga da li u datom trenutku postoje realne mogućnosti za njihovo uklanjanje? I, ako bi takvo postupanje postalo etička oba-veza, da li bi njeno provođenje također trebalo kontrolirati i eventualno sankcio-nirati? Uvođenjem obaveze podnošenja formalnog zahtjeva poslodavcu da obezbi-jedi odgovarajuće uslove za rad bi bilo otklonjeno nenamjerno legaliziranje nemara i namjernog izbjegavanje rada na uspostavi takvih uslova, ali bi, s druge strane,

Problemi i dileme u primjeni etičkih standarda psihologa zaposlenih u zdravstvu

Remzija Šetić13

Centar za mentalno zdravlje Stari Grad, JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo

Mustafa Šuvalija Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerzitet u Sarajevu

Postoji nekoliko ključnih problema koji se javljaju u pogledu etičkog postupa-nja psihologa koji su zaposleni u zdravstvu u Federaciji BiH, a prvi od njih tiče se nepostojanja odgovarajućeg zakonskog okvira za profesionalno djelovanje psiho-loga. Zdravstveni sektor u FBiH je u dobroj mjeri uređen zakonskim i podzakon-skim aktima, među kojima su i oni koji sve uposlenike u zdravstvenom sektoru, uključujući i psihologe, obavezuju na poštivanje minimuma profesionalnih i etičkih normi. Psiholozi su tim aktima obavezani na poštivanje ljudskih prava i sloboda, kao i na saradnju sa zdravstvenim saradnicima u cilju pružanja adekvatnih usluga korisnicima. Međutim, u dijelu koji se odnosi na specifične etičke standarde, kao što su oni vezani za kompetentnost, profesionalnu i naučnu odgovornost te očuvanje integriteta nauke i struke, još uvijek ne postoji adekvatna normativna osnova za uređivanje rada psihologa niti institucije koje bi se brinule o njenom provođenju, pa se psiholozi u principu moraju oslanjati na vlastite etičke norme. Jedini način na koji etička dimenzija rada psihologa u FBiH u barem nekoj mjeri može biti kon-trolirana je kroz prihvatanje Etičkog kodeksa Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine. Obaveznost poštivanja Kodeksa dolazi tek sa članstvom u Društvu psihologa, a kako je Društvo psihologa nevladina organizacija čiji član zakonski nije dužan biti nijedan psiholog, prihvatanje Etičkog kodeksa od strane psihologa je stvar dobre volje. U jednom smislu je to i poštivanje njegovih zvaničnih tuma-čenja od strane članova Društva psihologa jer je trenutno jedina moguća poslje-dica nepoštivanja Kodeksa gubitak članstva u ovoj organizaciji, što ne mora imati nikakve posljedice po radni status psihologa. Osim nepostojanja formalno – pravne obaveze poštivanja Etičkog kodeksa, problem predstavlja i njegova nedorečenost u određenim pitanjima. Kodeks predstavlja model strukovnog ponašanja psihologa na putu postizanja humanističkih ideala psihologije i na općenit način prezentira sistem vrijednosti koji bi trebali uvažavati psiholozi u naučnom i stručnom radu. Međutim, opći sistem vrijednosti, temeljna načela i propisani etički standardi ne nude odgovore za sve specifične situacije i probleme sa kojima se psiholozi mogu susresti. Za primjer možemo uzeti uputstva koja se odnose na održavanje kom-petentnosti, profesionalne i stručne odgovornosti iz kojih proizlazi potreba za


352


moglo rezultirati i vršenjem pritiska na institucije koje objektivno ne mogu udovo-ljiti takvim zahtjevima. Također, kako postupiti u situaciji u kojoj je, zbog neposto-janja jasnih etičkih propisa, skoro izvjesna nemogućnost dobijanja zvanične potvrde o kršenju etičkih standarda od strane nekog psihologa? Nedorečenost standarda umanjuje šanse da bi prijavljivanje prekršaja imalo adekvatne posljedice, zbog čega može rezultirati ugrožavanjem onoga ko prekršaj prijavljuje (tim više ako postoje, kao što je slučaj sa članovima 8.2 i 8.3, nedorečenosti u vezi sa zaštitom identiteta prijavitelja), stigmatiziranjem institucije u kojoj se neregularnost javila, ali i stigma-tiziranjem osobe optužene za kršenje standarda koja objektivno možda nije kriva. Čak i kada bi sve nedorečenosti bile uklonjene, i dalje ostaje problem nepostojanja adekvatnih zvaničnih institucija za praćenje primjene etičkih standarda. Zbog toga, naprimjer, čak i ako bi jasno definirali šta je to “dokumentacija”, ne bi bilo provjera njenog arhiviranja prema etičkim i stručnim standardima psihologije, jer kontrole trenutno vrše Ministarstvo zdravstva i interna inspekcija, tj. njihovi činovnici koji nisu psiholozi. A kako se prekršaji koje te inspekcije ne mogu utvrditi ne mogu ni prijaviti s nadom da će doći do reakcije koja će za posljedicu imati razjašnjenje i zakonski obavezujuće rješenje spora, ovaj problem također stvara prostor za uzro-kovanje štete onome ko prijavljuje prekršaj, instituciji i onima koji bivaju optuženi za kršenje standarda. U skladu sa navedenim, Odboru za etička pitanja može biti sugerisano poduzimanje sljedećih koraka:

Detaljno se upozna(va)ti sa dilemama psihologa zaposlenih u svim sektorima, kon-tinuirano unaprijeđivati etičke standarde u skladu sa tim saznanjima, uklanjati nedorečenosti i sužavati prostor za višestruka i proizvoljna tumačenja;

Olakšati prijavljivanje neetičkog postupanja adekvatnim izmjenama relevantnih dijelova etičkog kodeksa;

Usmjeriti snage na usvajanje odogovarajućeg zakonskog okvira kao osnove za efi-kasnu primjenu etičkih standarda i minimiziranje mogućih negativnih posljedica prijavljivanja njihovog kršenja;

U međuvremenu, primati žalbe te voditi evidenciju psihologa i institucija u kojima psiholozi rade za koje postoje osnovane sumnje da bez ikakvog opravdanog razloga ne primjenjuju etičke standarde; po uspostavi odgovarajućih nadzornih tijela izvr-šiti ciljane kontrole rada evidentiranih psihologa i institucija.

ReferenceEtički kodeks Društva psihologa u Federaciji BiH (2008); Sarajevo: Društvo psihologa u

Federaciji BiH.

iii kongres psihologa bosne i hercegovine · gavrić, saša drače, jadranka kolenović-Đapo,...

Documents