I opet profesor

I opet profesor...

Pie: Vuk Baanovi

Na mojoj diplomi pie Profesor historije. Pa ipak, devet godina proveo sam u novinarstvu, dnevnom sedminom, tu i tamo uskaui i u poneki razred, naputajui, nakratko, visoku politiku, dnevnu politiku, rjeavanje nacionalnog pitanja i druge novinarske zadatke, da bih djeci razjanjavao istorijske injenice. I kako do njih dolazimo. Kada sam se, konano, vratio profesuri i istoriji, u svakom od gimazijskih razreda u koji sm, prvi put uao, postavio sam sljedee pitanje: ta je posao istoriara i sa kojim poslovima ga moemo usporediti? Jedna uenica je htjela izrei neto potpuno besmisleno da bi zabavila razrednu ekipu, ija koncentracija varira kao ornamenti na kaleidoskopu. Rudar profesore!, rekla je!

Da, tako je. Rudar. Istoriar je, kao i novinar rudar. On traga za izvorima, za dokumentima, za injenicama ije parie zatim uklapa u najrealniju moguu sliku prolosti, kako bismo dobili odgovore na pitanja: kako, zato i zbog ega smo to to jesmo, zbog ega gajimo vrijednosti koje gajimo, zbog ega postoje odreena drutvena pravila, jednom rjeju da pribavimo informacije koje nam sutra mogu pruiti uvide u stanje stvari sadanjice, te kako da se izborimo sa mnogim laima i manipulacijama. Profesor, s druge strane, uz to to je rudar, mora biti i dobra babica. Sokrat je, prema dostupnim istorijskim izvorima, govorio da profesor ili odgajatelj, nije onaj koji uenike tretira kao sudove u koje lijeva gotovo znanje, ve onaj koji ga poraa, onaj koji pitanjima izaziva poroajne muke u glavama muenike, muke iz kojih jedino moe nastati znanje i razumjevanje. Na kraju krajeva, takav nain predavanja, ne pomae samo u razumjevanju istorije, ve kompletne stvarnosti.I zaista je to veliki izazov. esto se moe naii na mlade ljude koji nisu navikli misliti. Kojima je umrtveljenost, u tom smislu, postala mainstreem, gotovo normalnost, a istorija i druge drutvene nauke sredstvo da se kroz ivot proe lake, bez truda, jer to je neto to se samo nabuba i eto lakoga prolaza. A upravo je suprotno. Ako se tu lako proe, ukoliko mozak ne postane kopa i istraiva, sve drugo u ivotu moe otii (i odlazilo je tako esto) nizbrdo. Na kraju krajeva, ako ispitamo osnovne istorijske injenice, onda emo shvatiti da su svi narodi ovih prostora, u velikoj mjeri, rtve kratkoronoga miljenja, u koje spada i bezobrazluk lakog provlaenja. Profesor ne moe biti samo neko ko prepriava udbenik za platu, a uenici oni koji prepriano ponavljaju za ocjenu i, potom, sve zaboravlaju. Profesor je ne samo babica, ve i vinogradar, onaj koji paljivo, s ljubavlju i razumjevanjem, pazi na svaki okot.

Ne samo zbog plate, ve zbog svijesti da je onaj koji je odgovoran za kvalitet buduih vrhunskih strunjaka. Jer gimnazija je upravo kola buduih ininjera, lijenika, arhitekata, istoriara, lingvista, biologa, pa i istoriara. Ako od nje napravimo prolaznu stanicu, ta drugo moemo oekivati u budunosti, nego posvemanji raspad sistema, jer e ga voditi ili ljudi koji nisu nauili da misle, ili oni koji su se, ne mislei provlaili bubajui na pamet i, potom, sve zaboravljajui. I zbog toga nam je potrebna prekretnica. Profesori moraju stvoriti sistem u kojem e, dugorono i njihov posao biti cjenjeniji, a zato mora biti i rudar i babica i vinogradar... a zato da ne i novinar?