hrvatskog gospodarstva - ruđer bošković institute · 2019-01-08 · rastom i razvijali formalne...
TRANSCRIPT
1
Dr.sc. Sandra Šokčević, docent
Libertas međunarodno sveučilište Zagreb
Trg J.F. Kennedy 6b
Mob: 091 579 24 25
Helena Šlogar, univ.spec.oec.,viši predavač
Libertas međunarodno sveučilište Zagreb
Trg J.F. Kennedy 6b
Mob: 091 605 41 50
Dr.sc. Andreja Rudančić, docent
Libertas međunarodno sveučilište Zagreb
Trg J.F. Kennedy 6b
Mob: 099 654 25 90
Značaj inovacija i konkurentnosti za gospodarski rast i razvoj
hrvatskog gospodarstva
Iako je zanimanje za fenomen gospodarskog rasta i razvoja prisutno već
stoljećima, u ekonomskoj teoriji i praksi još uvijek nije prihvaćeno
znanstveno stajalište zašto se neka gospodarstva razvijaju sporije, a neka
brže, kao ni koje su determinante ključne za što brži gospodarski rast i
razvoj određenog nacionalnog gospodarstva. Koje mjere ekonomske
politike unapređuju gospodarski rast i razvoj? Zašto su neke zemlje
tehnološki napredne, a druge stalno stagniraju na niskim razinama
dohotka? To su središnja pitanja makroekonomista u istraživanju
dugoročnog gospodarskog rasta i razvoja, koji spada u jedno od područja
najvećeg interesa ekonomske znanosti. Cilj ovog rada je istražiti značaj
inovacija i globalne konkurentnosti kao determinanti gospodarskog rasta
i razvoja hrvatskog gospodarstva te procijeniti mjere ekonomske politike
RH usmjerene na povećanje konkurentnosti i inovativnosti. Također, u
radu se analizira povezanost između inovativnosti, konkurentnosti i BDP-
a kako bi se potvrdio utjecaj inovacija i konkurentnosti na gospodarski
rast i razvoj hrvatskog gospodarstva.
Ključne riječi: inovacije, konkurentnost, gospodarski rast i razvoj
2
The importance of innovation and competitiveness for economic
growth and development of croatian economy
Although the interest in the phenomenon of economic growth and
development has been present for centuries in economic theory and
practice, the scientific stance is still not accepted why some economies are
developing slower and faster, and what are the key determinants of faster
economic growth and the development of a particular national economy.
What measures of economic policy are advancing economic growth and
development? Why are some countries technologically advanced, while
others stagnate at low levels of income? These are central macroeconomic
issues in researching long-term economic growth and development, which
is one of the areas of greatest interest in economic science. The aim of
this paper is to explore the importance of innovation and global
competitiveness as the determinants of economic growth and the
development of the Croatian economy and to evaluate economic policies
in the Republic of Croatia aimed at increasing competitiveness and
innovativeness. In addition, the paper analyzes the corelation between
innovation, competitiveness and GDP in order to confirm the impact of
innovation and competitiveness on economic growth and the development
of the Croatian economy.
Key words: innovation, competitiveness, economic growth and
development
1.Uvod
Gospodarski rast i razvoj glavni su ciljevi ekonomskih politika vlada svih
suverenih država, a posebno se aktualiziraju u trenucima recesija i
globalnih gospodarskih kriza, kakva je bila ona iz 2008. Godine. Stoga se
postavlja pitanje: postoje li granice gospodarskog rasta i razvoja te da li ih je
svjetsko gospodarstvo dostiglo, a ako nije, koje su determinante najbitnije za
dugoročni gospodarski rast te koja je suštinska razlika između gospodarskog
rasta i razvoja?
Istraživanja u ovom radu na tragu su mogućnostima kontinuiranog rasta i
razvoja, upravo zahvaljujući inovacijama i povećanoj konkurentnosti, a
3
uporište se nalazi u neograničenoj ljudskoj kreativnosti. Teorije
endogenog rasta ključnu ulogu u rastu, pored ljudskih potencijala daju
istraživanju i razvoju te posljedično i inovacijama. Nadograđujući se na
neke Schumpeterove [1] ideje, prvi je model održivog rasta koji pripada
ovoj grupi razvio Romer [2] a slijedili su ga Grossman i Helpman [3].
Schumpeter je smatrao da istraživanje i razvoj nose gospodarski rast, a
ono što ih potiče jest uvjerenje da će time biti osigurani ekstra profiti. Isto
je tako prepoznao značenje tržišne moći i konkurentnosti. Dok se u
uvjetima savršene konkurencije poduzeća mogu besplatno koristiti
inovacijama i nitko nema poticaja za istraživanje i razvitak, na tržištima s
monopolskom moći takav je poticaj osiguran. Zbog porijekla osnovnih
ideja na kojima se zasniva ta grupa modela, oni se često nazivaju i neo-
šumpeterijanskim modelima.
U modelima ove grupe, koje karakterizira monopolistička moć, u osnovi
se pretpostavlja postojanje odvojenog tehnološkog sektora u
gospodarstvu, koji opskrbljuje ostale sektore novim tehnologijama.
Proizvođači kupuju nove tehnologije i time stječu pravo na njihovo
korištenje. Oni također naplaćuju cijenu koja je veća od graničnog troška
njihove proizvodnje, a to zato da bi generirali dovoljan dohodak da pokriju
troškove koji uključuju početnu investiciju u nove tehnologije. Investicije
u inovacijske projekte pritom nemaju osobinu opadajućih prinosa. Stoga
se proizvodnost novih investicija u inovativnu djelatnost ne smanjuje,
omogućujući stalan održivi rast. U tim modelima stopa rasta ovisi o
količini sredstava koja su namijenjena inovacijskoj aktivnosti tj.
istraživanju i razvitku, zatim o stupnju do kojeg nove tehnologije mogu
biti privatno korištene, dakle o stupnju monopolističke moći i o
vremenskom horizontu investitora [4].
Zapadne se industrijalizirane zemlje danas natječu u privlačenju
istraživačkih i razvojnih djelatnosti multinacionalnih korporacija.
Tranzicijske i zemlje u razvoju, nažalost, često imaju samo lokalne
ogranke velikih kompanija, poput njihovih marketinških odjela. Određeni
podaci sugeriraju da strana ulaganja u istraživanje i razvoj općenito imaju
trend praćenja proizvodnje upravo na stranim tržištima: što je više
proizvodnje locirano u nekoj stranoj zemlji, to je vjerojatnije da će i
djelatnosti istraživanja i razvoja biti tamo locirane. Primjeri tvrtki koje su
decentralizirale svoje istraživačke aktivnosti vrlo su rijetki. Većina
međunarodnih korporacija čuva svoje strateške projekte i ključne
tehnologije u svojim domaćim ekonomijama, a u inozemstvu izvode
4
razvoj i dizajn radi prilagodbe lokalnom tržištu. Obavljena su različita
istraživanja o pravilnostima koje se odnose na I&R pojedinih skupina
zemalja. Kod manjih, razvijenih zemalja s izvoznom privredom, utvrđeno
je da se više od polovine istraživanja privatnog sektora odvija u
inozemstvu [5].
Kako bi dosegla željeni rast i razvoj, RH treba provoditi politike i mjere
za povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva s posebnim
naglaskom na poticanje inovativnosti te poboljšanje investicijskog
okruženja i promidžbu RH kao poželjne ulagačke destinacije.
2. Gospodarski rast nasuprot gospodarskom razvoju
Gospodarski rast je uži pojam od gospodarskog razvoja i predstavlja samo
jednu njegovu komponentu. Gospodarski razvoj se definira kao
višedimenzionalni proces koji uključuje krupne promjene društvenih
struktura, stavova ljudi, te institucija države, kao i ubrzanje gospodarskog
rasta, smanjenje nejednakosti i ukidanje siromaštva. Drugim riječima,
gospodarski razvoj predstavlja cijeli niz promjena kojima se cjelokupan
društveni sustav, prilagođen raznim osnovnim potrebama te željama
pojedinaca i društvenih grupa unutar sustava, odmiče od uvjeta života koji
se smatraju nezadovoljavajućim u situaciji ili uvjetima života koji se
smatraju materijalno i duhovno boljim [6].
Može li isključivo podržavanje ubrzanoga gospodarskog rasta biti
osnovom razvojne koncepcije suvremenog društva? Dovode li visoke ili
stabilno rastuće stope BDP-a nužno i do gospodarskog razvoja? Odgovor
na pitanja je negativan, a proizlazi iz navedene definicije gospodarskog
razvoja. Primjer zemlje koja je dugi niz godina ostvarivala visoke stope
gospodarskog rasta, ali u razvojnom smislu nije napredovala je Argentina,
što znači „da je rast bez razvoja moguće ostvariti, ali razvoj bez rasta nije“
[7]. Prema tomu, gospodarski je rast jedan od najvažnijih, ali ne i jedini
element gospodarskog razvoja i svakako njegovo osnovno obilježje jer
nema gospodarskog razvoja bez gospodarskog rasta.
Ipak, u ekonomskoj se literaturi, razlikovanje gospodarskog rasta i razvoja
ne svodi na, kako bi se na prvi pogled činilo, razliku između
kvantitativnog povećanja razine dohotka po stanovniku i kvalitativnoga
povećanja životnog standarda. Razlika je, prije svega, u načinu na koji su
5
ekonomisti pokušavali doći do odgovora na isto pitanje, a to je: „Kako
povećati ukupno društveno blagostanje?“. Romer [2] je to slikovito opisao
na sljedeći način: „Ekonomisti koji su se bavili rastom koristili su se
matematičkim jezikom, a oni koji su se bavili razvojem i dalje su koristili
riječi”. Razišli su se jer se međusobno više nisu razumjeli.
Ekonomisti koji su se bavili razvojem, rješavali su probleme manje
razvijenih zemalja i davali konkretne preporuke za ekonomsku politiku i
poticanje rasta, dok su ekonomisti rasta usmjeravali pažnju na
pronalaženje općih rješenja. Ekonomisti razvoja smatrali su da svojim
verbalnim savjetima o ekonomskoj politici mnogo više pomažu nosiocima
ekonomske politike u manje razvijenim zemljama od onih koji su se bavili
rastom i razvijali formalne teorijske modele. Ekonomika rasta oduvijek je
bila makro orijentirana, dok je ekonomika razvoja bila više mikro usmjerena
i multidisciplinarna, pokušavajući povezati ideje iz područja ekonomije s
idejama iz antropologije, sociologije, politologije, a naročito s praktičnim
iskustvima manje razvijenih zemalja [8].
Odnos između ekonomista rasta i ekonomista razvoja teško bi se mogao
nazvati skladnim. Uglavnom su se ekonomisti ovih dviju disciplina
međusobno ignorirali. No kao što je poznato još od vremena Adama
Smitha, u ekonomiji općenito pa tako i u ekonomskoj profesiji, poželjna
je podjela rada i specijalizacija. Stoga bi bilo dobro da ekonomisti rasta i
ekonomisti razvoja, svaki na svoj način, doprinesu razjašnjavanju važnih
pitanja u ekonomiji i da ih se pritom niti ne pokušava staviti u istu grupu.
Bilo bi idealno da komunikacija između tih dviju grupa ekonomista ostane
otvorena.
3. Teorijski osvrt na komparativne prednosti, konkurentnost i
inovacije
Značaj komparativnih i konkurentnih prednosti, odnosno sposobnosti u
procesu gospodarskog rasta i razvoja, najbolje odražava činjenica da je to
ujedno i strateški cilj zemalja Europske unije definiran Lisabonskom
strategijom: "Stvaranje najkonkurentnije i najdinamičnije ekonomije
zasnovane na znanju u svijetu, sposobne za održivi gospodarski rast s
većim brojem boljih poslova i većom socijalnom kohezijom koja posebno
zavisi o tome koliko su uspješna poduzeća, osobito mala i srednja
poduzeća... "[9]
6
Komparativne i konkurentne prednosti neke zemlje glavni su čimbenici
njenog uključivanja u međunarodnu razmjenu, a time i povećanja izvozne
sposobnosti cjelokupnoga gospodarstva. Oni ujedno predstavljaju i
ključne segmente neoklasične ekonomske teorije. Sve je započelo s
Ricardovom teorijom komparativnih prednosti na kojoj počiva
međunarodna podjela rada, međunarodna specijalizacija, a u konačnici i
cjelokupna međunarodna razmjena.
Temeljna pretpostavka za provedbu Ricardove teorije, koja za razliku od
Smithove polazi od relativnih a ne apsolutnih prednosti, slobodna je
razmjena (Free Trade) među svim zemljama svijeta. Štoviše, slobodna je
razmjena i najznačajnija odrednica ekonomske teorije tijekom njenoga
evolucijskog razvoja u trajanju od preko dva stoljeća, tako da se s
razlogom može zvati i teorijom slobodne razmjene (Free Trade Theory)
[10]. (Njena je misija bila uvjeriti sve zemlje svijeta u isplativost
međunarodne razmjene, u čemu je i uspjela, ako se promatra i ocjenjuje
rastući obujam svjetske trgovine kroz povijest.
Princip komparativnih prednosti uvjetuje potrebu svake zemlje da se
specijalizira u proizvodnji i izvozu dobara koja može proizvesti uz niže
troškove, gdje je relativno efikasnija od ostalih, i suprotno, zemlja uvozi
dobra koja proizvodi uz više troškove, a u čijoj je proizvodnji relativno
manje efikasna od drugih zemalja. Uz Smitha i Ricarda u teoretičare
klasične ekonomske škole spada i J. S. Mill [11] koji je razvio teoriju
recipročne potražnje zemalja koje međusobno trguju. Statičku teoriju
komparativnih prednosti nadopunili su Hecksher i Ohlin svojim H-O
teoremom.
Nasuprot statičnoj, dinamička verzija komparativnih prednosti polazi od
sposobnosti kreiranja komparativnih prednosti. Obje verzije
komparativnu prednost mjere visinom prosječnih i marginalnih troškova,
s time što statična verzija predviđa da se zemlja odrekne specijalizacije u
određenoj proizvodnji ukoliko troškovi proizvodnje počnu rasti, a
dinamička nas uči da je prijelaz iz degresivnih u konstantne ili progresivne
troškove posljedica zastarjelosti proizvodnje (organizacije, tehničke
opremljenosti, tehnologije i dr.) te da se investiranjem ponovo stječu
komparativne prednosti [12].
7
Samuelson je prvi teoretičar koji je uveo dinamički pristup u tretiranju
komparativnih prednosti još davne 1941., kad je pokušao nadopuniti H-O
model istražujući utjecaj promjene cijena dobara na cijene proizvodnih
čimbenika. Nakon njega svoje su doprinose dali Leontief (Leoniefov
paradoks), Balassa, Krueger, Bhagwati i dr. [12], ali nisu uspjeli stvoriti
jednu cjelovitu i konzistentnu teoriju koja bi u potpunosti odbacila
statičnost prvobitne verzije.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća poseban doprinos
razvoju dinamičke verzije komparativnih prednosti dali su tzv.
strukturalisti (Scott, Chenery, Taylor, Justman, Teubal) koji uvode još
jedan proizvodni čimbenik, (tehnologiju), a komparativne prednosti
promatraju kroz proces razvoja tehnološke infrastrukture. Tehnologija
postaje najvažniji čimbenik suvremenoga industrijskog razvoja, pri čemu
je tehničko-tehnološki napredak pridonio produbljivanju gapa između
razvijenih i nerazvijenih. Ostali čimbenici imaju daleko manji značaj i
prilagođavaju se tehnologiji. Kapital i rad i dalje su bitni, samo što su sada
mobilniji jer prate tehnologiju. Japan je najbolji primjer zemlje koja je
iskoristila dinamičke komparativne prednosti u svojem agresivnom
prodoru na svjetsko tržište osamdesetih godina.
Strukturalisti su izradili jedan novi analitički pristup u kreiranju
komparativnih prednosti, čiji izvori polaze od sposobnosti kreiranja u
okviru industrijske i trgovinske politike. Njihovo zajedničko stajalište
okrunili su izraelski ekonomisti M. Justman i M. Teubal, formirajući
usporedni model u okviru triju grupa elemenata komparativnih prednosti:
izvori komparativnih prednosti, proizvodne karakteristike te politika i
strategija. (cf. tablica br. 1)
8
Tablica 1: Justman-Tuebalov model komparativnih prednosti
[13]
OPIS NEOKLASIČNI
MODEL
JUSTMAN-TEUBALOV
(STRUKTURALISTIČKI)
MODEL
IZVOR
KOMPARATIVNIH
PREDNOSTI
- prirodni resursi
- raspoloživost
kapitala
- veličina
populacije
- različit pristup učincima
- specifičnost tehnologije
- unapređenje lokalnog
tržišta
PROIZVODNE
KARAKTERISTIKE
- smanjenje
prirod. resursa
- akumul.
fizičkog kapitala
- prirodni prirast
stanovniš.
- migracija
stanovništva
- izgradnja infant industrije
- investiranje u tehnologiju
- trening, školovanje i
sloboda
izbora struke
POLITIKA I
STRATEGIJA
- cijena
- stopa štednje
- instr. makroek.
politike
- izbor strategije prema
specifičnostima razvoja
tehnološke infrastrukture
Tablica pokazuje da je neujednačen pristup izvorima komparativnih
prednosti rezultirao u različitom stvaranju tih prednosti. Neoklasičari
ističu proizvodne čimbenike, dok ih strukturalisti promatraju u sklopu
strategije i politike razvoja, odnosno kao vještinu kombiniranja
čimbenika, organizacije, znanstvenih dostignuća i ekonomske politike.
Tehnologija predstavlja oblik kapitala u što su uključena i ostala znanja i
informacije. Znači, prema strukturalistima komparativne se prednosti
stječu tehnološkim razvojem, gdje se specijalizacija temelji na
tehnološkim rješenjima u određenoj proizvodnji. Ulaganjem u tehnologiju
svaka zemlja unapređuje svoje komparativne prednosti i povećava
konkurentnu sposobnost, što implicira podizanje cjelokupnoga
gospodarstva na višu razinu.
9
Konkurentnost je, za razliku od komparativnih prednosti
višedimenzionalna kategorija koja se može promatrati s razine
cjelokupnoga gospodarstva, pojedinih grana, djelatnosti, sektora ili
poduzeća. Definicije samog pojma konkurentnosti su brojne, ali ne postoji
potpuna suglasnost u definiranju na mikroekonomskoj i
makroekonomskoj razini.
M. Porter [14] prvi je ekonomski teoretičar koji je definirao pojam
konkurentnosti na makroekonomskoj razini. Kako je svakoj državi cilj
ostvariti rastući i visoki životni standard svojih građana, za punu
realizaciju toga cilja značajna je produktivnost proizvodnih čimbenika. P.
Krugman [15] smatra da je konkurentnost mikroekonomski pojam i kako
države nisu poduzeća one ne mogu međusobno konkurirati, a
preslikavanje konkurentnosti na razinu nacionalnih ekonomija vodi ka
protekcionizmu i trgovinskim ratovima. OECD [16] konkurentnost
definira kao sposobnost suočavanja s konkurencijom na svjetskom tržištu,
odnosno sposobnost opstanka na postojećim i osvajanja novih tržišta.To
znači da je potrebno razlikovati konkurentnost nacionalne ekonomije od
konkurentnosti poduzeća. Na mikrorazini konkurentnost se obično
izjednačava s tržišnim uspjehom poduzeća, odnosno s dinamikom tržišnog
udjela i pozicioniranjem na ljestvici kvalitete. Na makrorazini,
konkurentnost je širi pojam koji obuhvaća rast, kvalitetu života i
produktivnost. No kako je za podizanje kvalitete života i životnog
standarda važno da nacionalna ekonomija ostvari prihode na inozemnom
tržištu, što je moguće isključivo konkurentnim proizvodima, poveznica
mikro i makro konkurentnosti je razvidna. Istraživanje M. Portera [14]
pokazalo je da se nacionalna konkurentnost stvara djelovanjem: 1)
faktorskih uvjeta, 2) strategije, strukture i rivalstva među poduzećima u
industriji, 3) kvalitete domaće potražnje i 4) postojanja skupine (klastera)
srodnih pratećih industrija u zemlji. Svojom politikom i akcijama Vlada
vrši utjecaj koji se širi na sva četiri faktora. Porterov koncept
konkurentskih prednosti upućuje na zaključak da su prednosti ipak na
strani velikih zemalja (faktorski uvjeti i domaća potražnja). Za male je
zemlje strana potražnja relativno važnija od domaće. Stoga je Duning
Porterov dijamant dopunio izravnim stranim ulaganjima, odnosno
transnacionalnom poslovnom aktivnošću kao eksternom varijablom, vrlo
važnom kod malih zemalja. Pritom radi razliku između ulaznih izravnih
stranih ulaganja, koje povećavaju i dinamiziraju konkurenciju na
10
domaćem tržištu, olakšavaju pristup inozemnim izvorima, posebice
znanju i tehnologiji, omogućavajući pristup inozemnim klasterima, te
izlaznih izravnih stranih ulaganja, koje predstavljaju daljnju fazu u
internacionalizaciji domaćeg poslovanja. Male se zemlje trebaju prije
internacionalizirati prema van, nego što je to slučaj s velikim zemljama,
kako bi ostvarile minimalni prag učinkovitosti.
Trabold [17] produbljujući Porterove spoznaje, ali i one drugih autora,
analizira četiri značajna aspekta konkurentnosti:
- mogućnost prodaje ne globalnom tržištu (izvoz)
- mogućnost privlačenja investicija (lokacija)
- mogućnost prilagodbe gospodarstva i
- mogućnost stvaranja i povećanja raspoloživog dohotka.
Zaključuje da ti različiti aspekti čine određenu hijerarhiju. Tako je
mogućnost ostvarenja i povećanja raspoloživog dohotka koja se najčešće
mjeri rastom BDP najopćenitiji pokazatelj konkurentnosti zemalja. Taj
pokazatelj izravno ovisi o ostala tri pokazatelja od kojih je svaki za sebe
neovisan aspekt konkurentnosti. Tri su izvedena pokazatelja
konkurentnosti, prema ovoj definiciji, na nacionalnoj razini izravno
mjerljiva (rast BDP-a, kretanje izvoza i priljev izravnih stranih ulaganja).
Sposobnost prilagodbe gospodarstva koja se zrcali u brzini kojom
gospodarstvo odgovara na promjenu tržišnih uvjeta i uočava nove
mogućnosti i prilike nije moguće obuhvatiti jednim makroekonomskim
pokazateljem. U analizi se ta varijabla ponekad oslikava podacima o
razvitku sektora istraživanja i razvoja. Navedeni makroekonomski
pokazatelji koji prema teorijskim radovima ukazuju na zatečenu razinu
konkurentnosti u radu se nazivaju “tvrdim” statističkim pokazateljima
zato što su raspoloživi iz standardnih statističkih istraživanja koja se
provode u svim zemljama.Osnovna značajka suvremenoga globalnoga
gospodarstva jest sve veća povezanost među različitim gospodarstvima,
ne samo u razmjeni dobara i usluga, već i na području kretanja tokova
kapitala. Liberalizacija međunarodne razmjene i financijskih tokova,
jednako kao i suvremeniji i cjenovno pristupačniji kanali distribucije
dobara, usluga i informacija, značajno mijenjaju definiciju komparativnih
prednosti i konkurentnosti. Konkurentnost po svojoj definiciji sve više
zahtijeva primjenu globalnoga svjetonazora, a to proizlazi iz potrebe za
nadmetanjem s konkurentima iz bilo kojeg područja svijeta.
11
U uvjetima globalnoga gospodarstva poticanje konkurentnosti najbolje se
može ostvariti klasterskom politikom. Klaster predstavlja mrežu
međuzavisnih poduzeća koja djeluju u nekom prostoru te su istodobno
umrežena s istraživačkim, obrazovnim institucijama, ali i institucijama na
svim razinama državne vlasti radi stvaranja nove proizvodnje. Poduzeća i
podržavajuće institucije povezane u klaster, stvarajući nove proizvode ili
usluge, proizvode novo znanje, informacije te podupiru rast
konkurentnosti, inovacije, ali i zajednički dijele sadašnje i buduće
mogućnosti i prijetnje [18].Klasteri, pored povećanja konkurentnosti
pojedine industrije, doprinose i povećavaju zaposlenosti, rastu
proizvodnje, jačaju međusobno povjerenje i stvaraju partnerski odnos
subjekata umreženih u klaster, uz naglašeno prelijevanje koristi na okolinu
u kojoj djeluju. Umrežavanjem u klaster ne gubi se vlastita samostalnost
niti fleksibilnost.
Razina konkurentnosti upućuje na to koliki je potencijal za ostvarenje
dugoročnoga gospodarskog rasta, i to učinkom i potencijalom za rast.
Prema piramidi konkurentnosti [19] međuproizvodi konkurentnosti –
izvoz, produktivnost, troškovi i investicije, predstavljaju ekonomske
veličine koje pokazuju učinke temeljnih faktora konkurentnosti i koje u
međusobnom djelovanju znatno određuju rezultate konkurentnosti –
gospodarski rast, zaposlenost i kvalitetu života. Također, u vrlo važne
pokazatelje konkurentnosti pojedinog gospodarstva ubrajaju se: 1)
troškovna, 2) cjenovna i 3) tehničko-tehnološka konkurentnost. Troškovna
i cjenovna konkurentnost rezultat su razine ulaznih troškova proizvodnje,
poreznog opterećenja poslovanja te stupnja u kojem se potiče tržišno
natjecanj, odnosno poslovno okruženje. Tehničko-tehnološka
konkurentnost rezultat je razine razvoja vlastite ili uvezene tehnologije, a
temelji se na osnovi inovacija i znanja. Iz prikazane teorije komparativnih
prednosti te njene evolucije i pojma konkurentnosti, može se zaključiti da
je riječ o dvjema zasebnim kategorijama, a ne sinonimima, ali i da
konkurentnost proizlazi i nadograđuje se na komparativne prednosti.
Raspoloživost, cijena i kvaliteta prirodnih resursa kao odrednice
komparativnih prednosti, predmetom su definiranja i konkurentnosti
zemlje uz naglašavanje značaja tehnologije, ali i ekonomije obujma. Dok
je mogućnost utjecaja i poboljšanja komparativnih prednosti kratkoročno
relativno niska, konkurentnost neke nacionalne ekonomije može se
12
povećati kao rezultat pravilno definirane i provedene trgovinske,
tehnološke i industrijske strategije. Jednom postignuta visoka
konkurentnost u svjetskoj razmjeni nije zauvijek dana kategorija, čime je
naglašena potreba permanentnog usavršavanja, tehničko-tehnološkog
izgrađivanja, kao i prilagođavanja i visoke fleksibilnosti cjelokupnoga
gospodarskog sustava.
Inovacije su široki i složeni pojam te postoji više definicija koje ga
objašnjavaju. Ono što je zajedničko svim definicijama jest da se pod
inovacijama podrazumijeva novina, bilo da je riječ o novini u svijetu, na
tržištu ili u kompaniji, uz naglasak da ista mora biti ekonomski
profitabilna. Prema definiciji OECD-a [20]: „Inovacija je implementacija
novih ili znatno unaprijeđenih proizvoda (dobara ili usluga) ili procesa,
nova metoda marketinga ili nova organizacijska metoda u poslovanju,
nova organizacija na radnom mjestu ili u vanjskim odnosima.“Joseph
Schumpeter [1] značajno je utjecao na teoriju inovacija. Prema njemu
inovacije predstavljaju dinamični proces u kojem nove tehnologije
zamjenjuju stare, odnosno proces kojeg naziva „kreativna destrukcija“
postaje važan pokretač gospodarskog rasta i razvoja. Gospodarski sustav
obilježavaju stalne promjene, a oni koji se ne prilagođavaju ne mogu
opstati.„Inovacija je proces koji započinje kreativnom idejom i
inicijativom koja potiče osnovna, primijenjena i razvojna istraživanja, a
konačan rezultat je novi proizvod, novi način proizvodnje i nove metode
upravljanja [21] .“Prema Greenhalghu i Rogersu [22] postoje tri osnovna
stupnja inovacijskog procesa: istraživanje i razvoj, komercijalizacija i
difuzija.
Zbog složenosti inovacijskog procesa, inovacije je u praksi teško
vrijednosno izraziti, a način mjerenja ovisi o tome je li riječ o
mikroekonomskoj ili makroekonomskoj razini. Na razini poduzeća one se
mogu izraziti u obliku broja patenata, razine izdataka za istraživanje i
razvoj, prihoda od novih proizvoda, zadovoljstva kupaca i zaposlenika te
rezultata prodaje od prošlih inovacija. S druge strane, na razini
nacionalnog gospodarstva najčešće se kao mjera uzima razina ulaganja u
istraživanje i razvoj zemlje u cjelini ili kao postotak u BDP-u.
Za određivanje inovacijskog potencijala i razine inovativnosti pojedine
zemlje postoje različiti indeksi. Najpoznatiji među njima su: The Global
Innovation Index (BCG – Boston Consulting Group), The INSEAD Global
13
Innovation Index i The INSEAD Innovation Efficacy Index. The
Community Innovation Surveys (CIS) su istraživanja inovacija koja se
provode svake dvije godine na području Europske unije. The INSEAD
Global Innovation Index (GII) predstavlja prosjek bodova dva
podindeksa: inovacijskog inputa i inovacijskog outputa. Inovacijski input
uključuje pet stupova nacionalnog gospodarstva koji omogućuju
inovativne aktivnosti. To su: institucije, ljudski kapital i istraživanja,
infrastruktura, sofisticiranost tržišta i sofisticiranost poslovanja.
Inovacijski output predstavlja informacije o rezultatima inovativnih
aktivnosti unutar gospodarstva,a uključuje rezultate znanja i tehnologije,
kreativne rezultate i online kreativnosti. Efikasnost inovacija (The
Innovation Efficiency Ratio) u smislu navedenog indeksa izražava se kao
omjer podindeksa inovacijskog outputa i podindeksa inovacijskog inputa
te pokazuje koliko je rezultata inovacija proizašlo iz inovacijskog inputa
zemlje. Istraživanje i razvoj je važna komponenta unutar stupa – ljudski
kapital i istraživanja. „Izdaci za istraživanje i razvoj predstavljaju mjeru
koja se s obzirom na dostupnost podataka i kvantitativno obilježje
najčešće koristi za mjerenje razine inovacije u nekoj zemlji [21].“
Zaključno, može se reći da se inovacije kao važan čimbenik gospodarskog
rasta i razvoja mogu promatrati s mikroekonomskog i makroekonomskog
stajališta. S mikroekonomskog stajališta to su procesi koji povećavaju
dodanu vrijednost poduzeća, primjerice putem povećanja prodaje ili
smanjenja troškova [22], a makroekonomska uspješnost rezultat je
mikroekonomskog koncepta primjene inovacija u poduzećima. Na razini
gospodarstva, BDP mjeri agregatnu vrijednost koju su stvorila sva
poduzeća u zemlji, a gospodarski rast se definira kao trend kontinuiranog
rasta BDP-a po glavi stanovnika. Dakle, inovacije poduzeća su važni
pokretači rasta BDP-a.
4. Analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskog gospodarstva
14
Prema Nacionalnom vijeću za konkurentnost RH, konkurentnost je
sposobnost zemlje da postigne na svjetskom tržištu uspjeh koji omogućuje
bolji životni standard za sve. Ona je rezultat mnogih čimbenika, a naročito
konkurentnosti na razini poduzeća i povoljne poslovne okoline koja potiče
uvođenje novih proizvoda i procesa te investicije. Svi ti čimbenici u
međusobnom djelovanju vode povećanoj produktivnosti, te
gospodarskom rastu i razvoju.. Dugoročno povećanje konkurentnosti
uključuje i povećanje inovativnosti, a moguće je samo putem suradnje
poslovne zajednice, vlade i društva. Dakle, moglo bi se utvrditi da su
uspješni gospodarski subjekti osnovan i nužan preduvjet konkurentnosti,
ali istovremeno ne i nužno dovoljan, ukoliko nije podržan odgovarajućim
mjerama gospodarske, fiskalne i monetarne politike. Godišnjak svjetske
konkurentnosti IMD-a pobuđuje zanimanje poslovne i političke zajednice,
jer mjeri koliko dobro zemlje upravljaju svim svojim resursima i
kompetencijama kako bi olakšale dugoročno stvaranje vrijednosti.
Metodologija IMD-a temelji se na analizi četiri faktora konkurentnosti, a
to su: gospodarski rezultati, efikasnost javnog sektora, efikasnost
poslovnog sektora i infrastruktura, te pet indeksa za svako područje.
Grafikon 1. Rang lista konkurentnosti Republike Hrvatske i usporednih
zemalja [23]
Na grafikonu 1. prikazane su pozicije na rang listi konkurentnosti koje se
odnose na Republiku Hrvatsku i na zemlje s kojima se vršila usporedba.
Nadalje, grafikon prikazuje kako su se kretale pozicije na rang listi
15
konkurentnosti u razdoblju od 2007. do polovice 2015. godine. Iz
prikazanih rezultata se vidi da Republika Hrvatska bilježi drugo
poboljšanje pozicije u posljednjih sedam godina. U 2008. godini, iza
Republike Hrvatske se nalazilo 6 zemalja (Indonezija, Argentina,
Meksiko, Južna Afrika, Ukrajina i Venezuela), a u 2014. godini iza
Republike Hrvatske je bila rangirana samo Venezuela. Realno gledajući,
u 2015. pozicija Republike Hrvatske poboljšala za dva mjesta, no
nominalno samo za jedno mjesto, zbog novouvrštene Mongolije.
Grafikon 2. Ocjena konkurentnosti Republike Hrvatske i usporednih
zemalja [23]
Uz ukupnu poziciju na rang listi, grafikon 2. prikazuje i uspoređuje
dinamiku finalne ocjene konkurentnosti Republike Hrvatske i odabranih
zemalja, pri čemu najkonkurentnija zemlja svijeta ima ocjenu 100
(Sjedinjene Američke Države). Razvidno je kako se ocjena
konkurentnosti Republike Hrvatske u razdoblju od 2006. do 2009. godine
bitno poboljšala, dok se u razdoblju od 2011. do 2014. godine bilježi
kontinuirani pad konkurentnosti. Ipak, u 2015. godini poboljšanje ocjene
je zamjetno, međutim, vrlo je sličan pomak i ostalih zemalja s kojima se
Republika Hrvatska uspoređuje, tako da je razina finalne ocjene i nadalje
znatno ispod 50, dok 4 od 5 usporednih zemalja ima ocjene na razini 57.
Podaci za 2016. godinu pokazuju da je prekinut višegodišnji trend pada
konkurentnosti RH, jer je 2016. Hrvatska zauzela 74. mjesto (cf. grafikon
3)
16
Grafikon 3. : Konkurentnost RH u razdoblju od 2002. do 2016. godine
[24]
Globalnu konkurentnost moguće je pratiti i putem Globalnog indeksa
konkurentnosti (dalje u tekstu: GCI) izdan od strane World Economic
Forum. GCI je jedan od najpoznatijih pokazatelja konkurentnosti neke
zemlje koji se sastoji od dvanaest stupova podijeljenih na tri podindeksa:
osnovni faktori, faktori ključni za efikasnost i faktori za inovacije i
sofisticiranost. Stupovi u osnovnim faktorima su: institucije,
infrastruktura, makroekonomsko okruženje i zdravstvo i osnovno
obrazovanje. Oni su temelj ekonomija upravljanim faktorima. Stupovi u
faktorima ključni za efikasnost su visoko obrazovanje i trening,
učinkovitost tržišta roba, učinkovitost tržišta rada, razvijenost
financijskog tržišta, tehnološka spremnost i veličina tržišta. Oni su temelj
ekonomija vođenim efikasnošću. Stupovi u faktorima za inovacije i
sofisticiranost su Poslovna sofisticiranost i inovativnost. Oni su temelj
ekonomija vođenim inovacijama [24].
U nastavku se prikazuje pozicija Hrvatske i odabranih zemalja prema
kriteriju globalne konkurentnosti i BDP-u stanovnika u 2014. godini (cf.
tablica 2.) gdje je Hrvatska ukupno zauzela 77. mjesto od 140 zemalja.
Sve su promatrane zemlje bile konkurentnije od Hrvatske. Od tri gore
17
navedena podindeksa RH je najbolja bila u osnovnim faktorima
(69.mjesto), a najslabija u faktorima inovativnosti (90. mjesto)
Tablica 2.: Rangiranje odabranih zemalja prema kriteriju globalne
konkurentnosti i BDP-u stanovnika u 2014. [23]
Zemja
BDP po
stanovniku
u USD za
2014.
Ukupno* Osnovni
faktori*
Faktori
efikasnosti*
Faktori
inovativnosti*
Austrija 51307 23 20 24 14
Irska 53462 24 27 20 19
Slovačka 18454 67 56 47 59
Portugal 22130 38 41 37 30
Slovenija 24019 59 45 56 39
Poljska 14379 41 44 34 57
Italija 35823 43 53 43 28
Rumunjska 10035 53 70 44 84
Bugarska 7753 54 68 50 94
Hrvatska 13494 77 69 68 90
Crna Gora 7149 70 58 75 86
Češka 19563 31 31 26 32
*Rang od 140 zemalja
Iz tablice br. 3 razvidno je da je od regionalnih zemalja najveće
napredovanje ranga po GCI imala Makedonija (promjene ranga 2012-
2015 iznosi 20) nakon koje slijedi Hrvatska (poboljšanje za 5 mjesta od
2012. do 2015.). Najveći pad imala je Bosna i Hercegovina (za 23 mjesta)
te Albanija (za 4 mjesta).
Tablica 3: Rang Hrvatske u globalnoj konkurentnosti u odnosu na
regionalne zemlje [24]
18
GCI
2012-
2013
GCI
2013-
2014
GCI
2014-
2015
GCI
2015-
2016
Promjena
2012-2015
Hrvatska 81 75 77 77 4
Slovenija 56 62 70 59 -3
Crna Gora 72 67 67 70 2
Srbija 95 101 94 94 1
BiH 88 87 n/a 111 -23
Makedonija 80 73 63 60 20
Albanija 89 95 97 93 -4
Unija inovacija je jedan od lijekova EU za financijsku krizu. To je način
stvaranja radnih mjesta i rasta kroz istraživanje i inovacije. Inovacija je
svugdje i ne odnosi se samo na stvaranje novih proizvoda. Ona uključuje
i stvaranje novih procesa, usluga, novih marketinških procesa, društvenih
inovacija koje će dati vrijednost tržištu, vladama i društvu. Inovacija se ne
dešava sama od sebe, potrebno joj je prijateljski nastrojeno okruženje kako
bi procvala. Na primjer, države članice su se dogovorile da investiraju u
pametne načine poticanja inovativnosti i održive baze znanja. Ova odluka
igra središnju ulogu u desetogodišnjem planu EU za stvaranje radnih
mjesta i poticanje rasta, pod nazivom Europa 2020, a unija inovacija jedna
je od sedam glavnih inicijativa ove strategije.
19
Grafikon 4: Kretanje indeksa inovacijske unije Hrvatske (puna linija) u
usporedbi sa EU (isprekidana linija) [25]
Grafikon br. 4 prikazuje kretanje indeksa inovacije Hrvatske, koja je
umjereni inovator, i usporedbu s kretanjem indeksa inovacije EU.
Inovacijske performanse su rasle do 2011. godine nakon čega slijedi pad
do 2013. gdje slijedi oporavak i rast se nastavlja. Performanse u odnosu
na EU su doživjele vrhunac 2009. godine od 59%, ali su pale na manje od
56% u 2013. godini, nakon čega je blagi oporavak 2014. godine.
Iz istog izvora za 2015. godinu, razvidno je da hrvatske tvrtke u odnosu
na EU imaju 39% više troškova u inovacijama koje nisu vezane za R&D,
20% više novih doktoranada, 25% više međunarodnih znanstevenih co-
publikacija i 17% više mladih u sekundarnom obrazovanju. U svim
ostalim indikatorima Hrvatska je iza prosjeka EU.
Od glavnih indikatora, Hrvatska je jedino u ljudskim resursima ispred
prosjeka EU za 15%. Manja je u otvorenim istraživačkim sistemima
(manja za 70%), financijama i pomoći (za 45%), investicijama poduzeća
(za 25%),povezanosti i poduzetništvu (za 37%), intlektualnoj imovini (za
65%), inovatorima (za 43%) i ekonomskim efektima (za 55%).
20
Grafikon 5: Prosječni godišnji rast indeksa inovacijske unije za
razdoblje od 2007. do 2014.[25]
Iz grafikona br. 5 vidimo da su najveći porast indeksa inovacijske unije
imale Latvija (3,4%), Bugarska (3,1%) i Malta (2,9%), dok su najmanji
porast, čak i pad, imale Rumunjska (-2,3%), Estonija (-0,4%) i Cipar (-
0,1%). Najveće fluktuacije u indeksu inovacijske unije su imale zemlje
inovatora u sustizanju, zatim umjereni inovatori, zatim inovacijski
sljedbenici i najmanje fluktuacije su imali inovacijski predvodnici.
Prosječni godišnji rast indeksa inovacijske unije Europe se povećao za 1%
u razdoblju od 2007. do 2014.
Analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskog gospodarstva pokazala
je da postoji trend blagog, ali nedovoljnog povećanja globalne
konkurentnosti te konstantni pad inovativnosti i ukazala na potrebu što
hitnijeg provođenje strukturnih reformi u cilju povećanja gospodarskog
rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva. Međutim, ostvarivanje tih ciljeva
u uvjetima sadašnjeg stanja hrvatskoga gospodarstva nije lako, niti se
može brzo ostvariti, jer pretpostavlja temeljitu promjenu njezine strukture,
a prvenstveno proizvodne i tehnološke.
21
5. Makroekonomski okvir za poticanje inovativnosti i konkurentnosti
hrvatskog gospodarstva
Kritička analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskoga gospodarstva,
pokazala je da je situacija u hrvatskom gospodarstvu krajnje složena, što
se zrcali u nedovoljnom rastu BDP-a i konkurentnosti te padu
inovativnosti.
Empirijska istraživanja pokazala su da je za ostvarivanje dugoročnog
gospodarskog rasta u nekoj državi od presudne važnosti stabilan i
poticajan makroekonomski okvir pa proizlazi da je osnovna uloga države
stvaranje socijalno-ekonomsko-pravnog okruženja pogodnog za razvoj
poslovanja. Jedino država može i mora jamčiti mogućnost funkcioniranja
poduzeća unutar tržišta.
Stoga se u nastavku navode pojedini programi, mjere i strategije koje su
na snazi u RH vezano za poticanje inovativnosti i povećanje
konkurentnosti hrvatskog gospodarstva:
1) Nacionalna strategija poticanja inovacija RH 2014. – 2020. Nositelj
projekta je Ministarstvo gospodarstva, a glavni partner na projektu
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Projekt se proveo uz
savjetodavnu potporu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj
(OECD), a uključio je sve sudionike koji sudjeluju u definiranju i
provođenju inovacijske strategije: državna tijela, znanstvene organizacije,
predstavnike gospodarstva i regionalnog razvoja [26]. Dugoročan i krajnji
cilj projekta je definiranje nacionalnoga inovacijskog sustava s ulogama
ključnih sudionika i glavnim aspektima razvoja i provođenja inovacijske
politike u od 2014. do 2020. uz naglasak na povezanost i potporu inovacija
razvoju i rastu ključnih gospodarskih sektora.
2) Operativni program Konkurentnost i kohezija 2014. - 2020.
(nadalje OPKK) je plansko-programski dokument koji detaljnije opisuje i
razrađuje mjere i aktivnosti za učinkovitu provedbu i korištenje ESI
fondova. Ukupna alokacija sredstava EU-a za OPKK iznosi 6,881
milijardi eura, od čega je više od 2,7 milijardi eura dodijeljeno je u pet
prioriteta vezanih uz konkurentnost: istraživanje i inovacije, informacijske
i telekomunikacijske tehnologije, razvoj malih i srednjih poduzeća,
niskougljično gospodarstvo te obrazovanje.
Više od 45 posto ukupne alokacije Europskoga fonda za regionalni razvoj
bit će iskorišteno za potporu malim i srednjim poduzećima, istraživanje i
22
inovacije s ciljem poboljšanje kapaciteta istraživačkih organizacija za
provedbu vrhunskih istraživanja za daljnji prijenos znanja i vještina koji
mogu u značajnoj mjeri pridonijeti društvenome i gospodarskome razvoju.
Povećanje konkurentnosti jedan je od ciljeva Agencije za investicije i
konkurentnost (u daljnjem tekstu AIK) čija je osnovna djelatnost sustavna
i operativna provedba politike i mjera za povećanje konkurentnosti
hrvatskog gospodarstva. Kroz provedbene aktivnosti AIK-a Hrvatska je
postavila cilj povećanja konkurentnosti i pozicioniranja među vodeće
destinacije za ulaganje. Aktivnosti za jačanje konkurentnosti provode se
uz pomoć Radne skupine za poslovnu klimu i privatne investicije
osnovane od Vlade RH. Za jačanje ukupne konkurentnosti koriste se
pozitivna iskustva EU kroz poticanje sektorske specijalizacije i uspostavu
klastera konkurentnosti koji okupljaju najbolje gospodarstvenike,
predstavnike regionalne i lokalne samouprave te znanstveno-istraživačke
institucije. 13 je klastera konkurentnosti u RH, a zamišljeni su kao
neprofitne organizacije koje okupljaju sve najbolje gospodarstvenike u
određenom sektoru u svrhu poticanja rasta i razvoja hrvatskog
gospodarstva [27]. Osim navedenog, Vlada RH bi trebala glavni fokus
makroekonomskih aktivnosti za povećanje konkurentnosti i inovativnosti
hrvatskog gospodarstva staviti na dizajniranje monetarne i fiskalne
politike koje će omogućiti stabilan dugoročni gospodarski rast i razvoj.
Jasan i jednostavan porezni zakon, s poticajima za razvoj ključnih
identificiranih industrija te tečaj koji potiče poduzetništvo, bitne su
determinante gospodarskog rasta i razvoja Takav porezni zakon privukao
bi veći broj izravnih stranih ulaganja, a realan tečaj poboljšao bi
konkurentnost izvoznih poduzeća.
Mjere usmjerene na poboljšanje ulagačke klime obuhvaćaju, uz
privatizaciju i stabilno makroekonomsko okruženje, uklanjanje
administrativnih barijera u poslovanju, omogućavanje lakšeg ulaska i
izlaska s tržišta (ubrzanje administrativnih procedura pri otvaranju novih
poduzeća i u stečajnim postupcima) te suzbijanje neslužbenoga
gospodarstva. Investicije u ljudski kapital, ostaju, dakako, najznačajniji
faktor povećanja inovativnosti i posljedično gospodarskog rasta i razvoja,
posebno u dugom roku. Hrvatsku karakterizira razmjerno visok stupanj
akumuliranoga ljudskog kapitala mjeren prosječnim brojem godina
školovanja stanovništva. Ipak, takvi podaci ništa ne govore o kvaliteti
23
obrazovanja. Osim promicanja formalnog obrazovanja, nužno je poticati
formiranje ljudskog kapitala i obrazovanjem na radnome mjestu.
Iako je dugoročni gospodarski rast RH središnja točka gospodarskog
programa političara i donositelja politike, u Hrvatskoj se već dugi niz
godina ne može pronaći dobra makroekonomska politika koja bi
hrvatskom gospodarstvu dala polet i koja bi ga približila zapadnim,
razvijenim zemljama s visokim stopama gospodarskog rasta.
Prerađivačka industrija RH zaostaje u konkurentnosti na europskom i
svjetskom tržištu, što je izravna posljedica nepovoljnih tehnoloških
promjena koje se zrcale u povećanju obujma proizvodnje u radno-
intenzivnim industrijama i smanjenju u tehnološko-intenzivnim
industrijama. Hrvatska u usporedbi s EU-25 i svijetom u posljednjih
petnaest godina bilježi niže stope rasta industrija više i visoke tehnološke
intenzivnosti te više stope rasta industrija niske i niže srednje tehnološke
intenzivnosti [28].
Stoga bi se restrukturiranje hrvatske industrije i njezin tehnološki razvitak
trebao odvijati na dva usporedna pravca. Prvi se odnosi na unapređivanje
i tehnološku modernizaciju tradicionalnih hrvatskih proizvodnih sektora
koji zapošljavaju većinu radne snage i stvaraju najveći udio u bruto
nacionalnom proizvodu. To su uglavnom radno intenzivne industrije, kao
što su drvna, tekstilna, kožna i metalna industrija. Međutim, u tu grupu
spadaju i industrije više tehnološke razine na temelju kojih Hrvatska
ostvaruje značajan udio izvoza roba visoke tehnološke razine, kao što su
brodogradnja, industrija strojeva i uređaja te prehrambena industrija. U
tim su industrijama sadržani hrvatski potencijali za dalji razvoj i rast
izvoza te povećanje njene međunarodne konkurentnosti. Tehnološka
poboljšanja u tim industrijama, stvaranje specijaliziranih proizvoda s
višom dodanom vrijednosti i popunjavanje “niša” na međunarodnim
tržištima trebali bi biti prioriteti razvoja u tim industrijama i mogu
značajno doprinijeti hrvatskom gospodarskom rastu. Drugi smjer
industrijskog razvoja odnosio bi se na restrukturiranje gospodarstva
uvođenjem novih industrija tzv. industrija temeljenih na znanju i novim
tehnologijama, među kojima su najvažnije informacijsko-komunikacijska
tehnologija i biotehnologija. Uspjeh njihove primjene u tzv.
tradicionalnim industrijama uvelike će odrediti i ukupan stupanj
24
uspješnosti razvoja industrije u cjelini, stoga bi ga država trebala i poticati.
Iz navedenog proizlazi da osnovu za povećanje inovativnosti i
konkurentnosti te ubrzani rast BDP-a čine dvije pretpostavke, a to su:
povećanje izravnih stranih ulaganja, koje će pridonijeti inovativnijoj i
tehnološki intenzivnijoj strukturi gospodarstva te povećanje ulaganja u
ljudski kapital, koje će pridonijeti boljoj konkurentnosti hrvatskoga
gospodarstva.
6. Zaključak
Istraživanja u ovom radu ukazala su nasu mogućnost kontinuiranog rasta i
razvoja, upravo zahvaljujući inovacijama i globalnoj konkurentnosti, a
uporište su pronašla u neograničenoj ljudskoj kreativnosti, odnosno
neiskorištenom ljudskom kapitalu kojeg posjeduje Republika Hrvatska.
Međutim, analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskog gospodarstva
pokazala je da u RH postoji trend blagog, ali nedovoljnog povećanja
globalne konkurentnosti te konstantni pad inovativnosti i ukazala na
potrebu što hitnijeg provođenje strukturnih reformi u cilju povećanja
gospodarskog rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva. Programi i mjere
koje poduzima Vlada RH nisu dostatni da bi podigli Hrvatsku na ljestvici
inovativnosti i konkurentnosti te osigurali viši životni standard njezinih
stanovnika.
Globalizacija, brzi razvoj tehnologije i učestale promjene na tržištu
dovode do potrebe za kontinuiranim razvijanjem tehnoloških inovacija u
poslovanju, čijom primjenom poduzeća jačaju svoju konkurentnost na
tržištu. S obzirom na činjenicu da konkurenciju hrvatskim poduzećima
danas čine poduzeća iz cijelog svijeta, nije dovoljno biti konkurentan
samo na domaćem tržištu, već se hrvatska poduzeća moraju nadmetati i s
inozemnom konkurencijom, kako bi osigurala svoje tržišne udjele, a u
konačnici i opstanak na međunarodnom tržištu.
Podaci iz Eurostata za razdoblje od 2005.do 2013. godine prikazuju da
hrvatski izvoz iznosi tek oko 20% od ukupnog BDP-a. Shodno navedenim
rezultatima, ali i kompliciranoj birokratskoj proceduri, inozemna
poduzeća teško se odlučuju na investiranje u Republiku Hrvatsku.
25
Uzimajući u obzir da je hrvatsko gospodarstvo već dugi niz godina u
financijskoj krizi i da većina poduzeća nema mogućnost samostalnog
financiranja razvoja i uvođenja tehnoloških inovacija u poslovne procese,
transfer tehnologije putem ekonomsko-tehničke suradnje s inozemstvom
i korištenje know-how modela predstavljaju rješenja za probleme
inovativnosti i konkurentnosti hrvatskih poduzeća.
Poduzeća kao najvažnije vanjske čimbenike ograničenja u poslovanju
navode visoko porezno opterećenje, neefikasnu državnu administraciju,
zakonodavstvo koje regulira poslovanje poduzeća, pravnu nesigurnost i
potporu institucija. Na sve to bi RH trebala utjecati uvođenjem
makroekonmskog okvira koji bi pridonio povećanju inovativnosti i
konkurentnosti poduzeća.
Stanju hrvatskog gospodarstva odgovarale bi mjere kojima se na
konkurentskoj osnovi potiču proizvodnja i rast domaće ponude što bi
posredno djelovalo na rast optimizma potrošača i oživljavanje domaće
potražnje. Putem unapređenja međunarodne konkurentnosti kao nužnog
preduvjeta dugoročnog gospodarskog rasta i razvoja trebalo bi ostvariti
iskorištavanje potencijala inozemne potražnje u pokretanju gospodarstva.
Mjere za ostvarivanje ovih ciljeva trebale bi pomoći razvojnoj politici
zemlje, putem kojih upravo država može pomoći poduzećima da uspješno
prijeđu u internalizaciju poslovanja. Na raspolaganju su sredstva iz
europskih strukturnih i investicijskih fondova, te sredstva nacionalnog
sufinanciranje.
Iz navedenog proizlazi da osnovu za povećanje inovativnosti i
konkurentnosti te ubrzani rast BDP-a čine dvije pretpostavke, a to su:
povećanje izravnih stranih ulaganja, koje će pridonijeti inovativnijoj i
tehnološki intenzivnijoj strukturi gospodarstva te povećanje ulaganja u
ljudski kapital, koje će pridonijeti boljoj konkurentnosti hrvatskoga
gospodarstva.
LITERATURA
26
[1] Schumpeter, J. A. (1942.). Capitalism, Socialism, and Democracy.
New York: Harper
[2] Romer, P.M. (1990). Endogenous Technological Change. Journal of
Political Economy
[3] Grossman, G.M., Helpman, E. (1991.). Innovation and Growth in the
Global Economy. Cambridge Mass.: The MIT Press.
[4] Mervar, A. (2003). Esej o novijim doprinosima teoriji ekonomskog
rasta. Ekonomski pregled
[5] Regger, G. (1998.). Changes in the R&D Strategies of Trans-national
Firms: Chalenges for National Technology and Innovation Policy. Paris:
STI Review, No. 22, OECD.
[6] Todaro, M.P., Smith, S.C. (2006.). Ekonomski razvoj. Sarajevo:
Šašinpahić.
[7] Thirlwall, A. P. (1999.). Growth and Development. Houndmills:
MacMillan Press Ltd.
[8] Ruttan, V. W. (2004.). Social Science Knowledge and Economic
Development. Michigan: University of Michigan.
[9] http://europa.eu/scadplus/glossary/lisbon_strategy_en.html. Preuzeto:
03.07.2017.
[10] Strahinja, D. (2000.). Politika i strategija međunarodne razmjene.
Rijeka:Express digitalni tisak.
[11] Mill, J.S. (1988.). Izabrani politički spisi. Zagreb: Informator i
Fakultet političkih nauka.
[12] Scott, B. (1990.). Creating Comparative Advantage, International
Economics and International Economic Policy. New York: McGraw-Hill
Publishing Company.
27
[13] Justman, M., Teubal, M. (1991.). A Structuralist Perspective on the
Role of Tehnolohy in Economic Growth and Development. World
Development, Vol. IX [14] Porter, M. (1990.). The Competitive Advantage of Nations. New
York: The Free Press A Division of Macmillan Inc.
[15] Krugman, P. (1996.). Pop Internationalism. Cambridge, Mass.: The
MIT Press.
[16] OECD (1998.). The Competitivness of transition Economies. OECD
Procedings
[17] Lovrinčević, Ž., Mikulić, D., Rajh,E. (2008.). Usporedba
metodologija mjerenja konkurentnosti nacionalnog gospodarstva i
položaj Hrvatske. Ekonomski pregled.
[18] Rosenfeld, S. A. (1997.). Bringing business clusters into the
mainstream of economic development. European Planning Studies 5.
[19] www.konkurentnost.hr. (2016.). Godišnje izvješće o konkurentnosti
Hrvatske. Preuzeto: 06.08.2017.
[20] OECD (2005). Guidelines for collecting and interpreting innovation
data. Oslo manual 3, Preuzeto: 03.07.2017.
[21]Pavlišić P. (2016.). Inovacije i gospodarski rast: Koliko je jaka
povezanost? Primjer njemačkog gospodarstva. Ekonomski pregled 67.
[22] Greenhalgh C., Rogers M. (2010.). Innovation, Intellectual Property
and Economic Growth. Princeton and Oxford: Princeton University Press.
[23] www.konkurentnost.hr (2015.), IMD World
Competitiveness Yearbook
[24] World Economic Forum (2016-2017). The Global Competitiveness
Report. Preuzeto: 12.07.2017.
28
[25] Innovation Union Scoreboard (2015).
[26] www.mingo.hr. Nacionalna strategija poticanja inovacija 2014.-
2020. Preuzeto: 12.09.2017.
[27] www.aik.invest.hr/konkurentnost/, Preuzeto: 18.07.2017.
[28] Rašić-Bakarić, I., Vizek, M. (2010.). Analiza konkurentnosti i
strukturnih obilježja prerađivačke industrije Republike Hrvatske.
Ekonomskipregled61.
29