Željko Bonefačić

HRVATSKO RONILAŠTVO

Aleksandar Makedonski par stotina godina prije Krista ronio je u staklenoj bačvi i promatrao podmorski svijet. O tom događaju postoji i crtež (sl. 1.) (2).

Slika 1. Aleksandar veliki u staklenom zvonu promatra podmorje. Srednjovjekovni hrvatski vladari nazivaju Jadran svojim Hrvatskim morem - "Mare nostrum Croaticum". To more osim svoje površine ima i dubinu, masu, podmorje i dno, a da bi se to čvrsto držalo i suvereno smatralo svojim jamčio je hrvatski vojnik, mornar i - ronilac. Najveći umovi tog vremena rade na razvoju ronilaštva. Tako i Leonardo da Vinci u svom djelu Codex Atlanticus projektira preteču disalice - cijev kroz koju se iz urona može dobivati zrak s površine (sl.2.) i peraje za učinkovitije kretanje u uronu (2).

Slika 2. Pomagalo za ronjenje u plitkoj vodi Leonarda da Vincija

Uvod Utemeljeni podaci o početcima ronilaštva u hrvatskom dijelu Jadrana prilično su oskudni.

Rijetki zapisi i crteži spominju razne flote i mornarice koje su se kretale Jadranom: grčke, sirakuške, viške (Issa), Ilirske (Teuta) i rimske. Zapisano je da su imale i - ronioce, ratne za

1083

napade i obranu a one mirnodopske za pregled i manja krpanja podvonog dijela broda (za francuskog kralja Luja XIII vojni. su se ronioci na dah zvali – murgons (2)). Takvo stanje zatekli su Hrvati kad su tijekom sedmog stoljeća stigli u današnju postojbinu i nazvali je Hrvatska. Brzo su asimilirali zatečeno rimsko stanovništvo. Pri toj asimilaciji svi su zatečeni narodi izumurli i Hrvatima ostavili znanja o gradnji plovila, ribolovu i - ronjenju. Tu započinje i povijest hrvatskoga ronilaštva.

Početak Koraljarstvo je još u antici rasprostranjeno po cijelom Sredozemlju. Rimski povjesničar

Plinije piše kako su ronioci na dah morali jače i bolje zaklonjene grane koralja brati odnosno sjeći posebnom spravom koja je bila od željeza a zvala se "cutralium" te da odatle potječe naziv - koralj. U nas se koraljarstvo spominje najranije u Dubrovniku i Šibeniku krajem 14. st. U 16. st. nalazimo koraljarstvo i u zadarskom području. Od 18. st. Zlarinjani postaju glavni i najjači koraljari na Jadranu. Zbog dubine na kojoj rastu a to je od 30 do 200 metara, koralji su se vadili posebnom napravom "inženj" ili križ sv. Andrije. Kasnije su i u koraljarstvu uvedeni ronilački aparati (2).

Najstariji način vađenja spužava iz mora je pomoću t.zv. golog berača do dubine od 30 metara. Branje spužava ostima s čamca ograničeno je do 16 metara dubine, jako oštećuje robu a krapanjski spužvari su ga primjenjivali u početku. No sigurno da je za lov tih pridnenih organizama ronjenje bilo učinkovitije. Prvi zapis o lovu spužava na istočnom Jadranu potječe iz 1522 g. u kupoprodajnom ugovoru Šibenčanina Jakova Križanića s dobavljačima i proizvođačima spužava Durmanićem i Petracićem iz Zlarina. Daljnji zapis kazuje da je krajem XVII. St., izravno iz Grčke, došao fra Antun Grk rodom s Krete. On se razumio u podmorje, spužve, koralje, njihovo "branje" i obradu pa je boraveći u franjevačkom samostanu na Krapnju prenio to znanje na Krapljane. Presudom Administrativnog suda u Beču 1884. reguliraju se branje spužava i nadzor spužvarstva. Uskoro potom 1893. i 1896. nabavljaju se prvi ronilački aparati za izlov spužava. (sl.3 ) To Krapljane čvrsto veže za spužvu i morske dubine. Već 1911.g. šesnaest Krapljana sa šest aparata utemeljuje Spužvarsku zadrugu. Da ne ulazim u razvoj

.

Slika 3. Ručna crpka i teška ronilačka oprema Siebe, Gorman &Co. 1084

krapanjskog profesionalnog ronilaštva, upućujem zainteresirane da posjete jedinstven muzej ronjenja u franjevačkom samostanu na Krapnju

Presudu suda u Beču iz 1884.g. možemo smatrati prvim pravnim aktom na našem području koji se odnosi na podmorje i radove koji se ondje obavljaju. Još dugo nakon toga takve su pojave rijetkost. Neki akti lokalnog značaja spominju opremu i materijalnu naknadu ronilaca na izgradnji podvodnih lučkih objekata. Nije mi poznato je li ta materija sistematski obrađena. Pojavom i bujanjem športskog ronjenja, podvodnog ribolova i njegovog sukoba s profesionalnim ribolovom bujaju i akti svih razina na tom području.

Danas se prema vrsti korištene ronilačke opreme ronjenje dijeli u tri skupine: 1. Ronjenje na dah. 2. Ronjenje s nargilom: to je općeprihvaćen naziv za sve sisteme kad je čovjek prikladno

obučen, opterećen, termički zaštićen i dr. a zrak potreban za disanje dobiva kontinuirano s površine putem nekakve pumpe. Prosječna pluća nisu dovoljno jaka da bi povukla zrak s površine dublje od par desetaka centimetara.

3. Samostalno ili autonomno ronjenje znači da se čovjek/ronilac može izvjesno vrijeme na izvjesnoj dubini kretati slobodno, ničim vezan niti sputan osim količinom dišne smjese ( ne samo zraka) koju nosi sa sobom u odgovarajućem spremniku pod pritiskom te znanjem o svim tehničkim, medicinskim i inim ograničennjima koja mora poštovati da se sretno vrati na površinu.

Slika 4. Nargila – kompresor (samogradnja). Između 1. i 2. skupine postoji jedna, zapravo najstarija, tehnologija produženog ronjenja

uz upotebu t.zv. ronilačkog zvona. O tome piše još Aristotel, navodeći kako ga koriste spužvari. Radi se o nekakvoj velikoj posudi sličnoj zvonu po čemu je i dobilo ime – danas, na primjer, 200-litarska čelična bačva za gorivo ili mazivo, koja se okrene dnom prema gore, utezima potopi i usidri na dno (upravo sam tako i ja, sredinom 70-ih god. prošlog stoljeća, sticao prva ronilačka iskustva u podmorju Smokvice blizu Novog Vinodolskog). Iz toga su se razvile podvodne nastambe. Zbog određenih medicinskih razloga to ne smije biti dublje od desetak metara ili mora imati i neke druge tehničke dodatke. Taj prostor u zvonu, tokom zaranjanja, djelomice, ovisno o dubini, ispuni tekućina u koju se zaranja. Ističem ono "djelomično"jer ostatak prostora ostaje uvijek suh i ispunjen stlačenim zrakom. U tom zraku nalazi se ronilac ili barem samo njegova glava (usta i nos), pa odatle izlazi i obavlja potrebit posao u blizini.

1085

Kolikogod je Austro-ugarska monarhija, pored ostalih atributa, za Hrvate bila "tamnica naroda", na našem je području puno napravila za ribolov (Lorini - 20 tvornica ribljih konzervi), plovidbu (luke i svjetionici) pa i za ronjenje. Teški ronioci, među kojima su pretežno Hrvati, rade na izgradnji lučkih objekata, spašavanju potonulih dobara i sl. Naši tehnički, pomorski i priobalni zavičajni muzeji čuvaju primjerke ronilačke opreme i niz raznih dokumenata vezanih uz ronjenje iz tog vremena. Toga možemo naći od Krapnja pa do središnjeg Tehničkog muzeja u Zagrebu ili Pomorskog u Splitu, Rijeci, Dubrovniku i dr.

Početkom XX. st. pojavljuje se ronjenje u rekreativne i športske svrhe. Silazak pod površinu mora, boravak ondje, obavljanje najrazličitijih poslova pa i bavljenje podvodnim športovima omnogućila je suvremena tehnika. Među konstruktorima takve opreme nalazimo Lethbridge-a koji 1715. konstruira prvi metalni ronilački skafander, pa Fleussa i Davisa koji razvijaju uređaj za ronjenje kisikom. Ubrzo je nešto od te opreme došlo i na Jadran. Zbilo se to kad je I. Svjetski rat upravo završio. Posljednji austrijski car Karlo predao je ostatke svoje flote predstavnicima Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u pulskoj luci 31. X. 1918.g. Prvim admiralom novovjeke hrvatske povijesti imenovan je Hrvat, Ličanin, Janko Vuković Podkapelski na admiralskom brodu "Viribus unitis". U jeku slavlja, navodno ne znajući za prestanak rata, dvojica talijanskih podvodnih diverzanata ulaze u pulsku ratnu luku roneći na t.zv. "živom torpedu", majušnoj podmornici dvosjedu zvanom "Maiale" (svinja ili morsko prase, sl.5 ) sa

Slika 5. Talijansko jahaće torpedo «Maiale».

samostalnom ronilačkom opremom. Na podvodnu oplatu admiraalskog broda postavljaju tempiranu minu. Slijedećeg je jutra naš prvi admiralski brod "Viribus unitis" lagano "zaronio" na plitko muljevito dno pulske luke zajedno sa svojim zapovjednikom, admiralom i većinom mornara Hrvata. Malo prije toga, točnije 1916., amaterski je napravljena prva podvodna maska na jadranu a također u to vrijeme naš Ivan Blaž Vukić - Lupis, kao časnik austrijskle mornarice, radi u Rijeci kod tvrtke Whitehead na razvoju vojne podvodne tehnike odnosno projektira, izrađuje i ispituje prvi torpedo. Istodobno Pomorski institut u Rovinju naručuje prvu na svijetu, posebnu podmornicu za znanstvena istraživanja.

Kroz čitavo vrijeme obuhvaćeno ovim poglavljem ronilo se skoro isključivo iz profesionih razloga tj. nužde. Prvi svjetski rat donio je velike promjene na najširem planu ljudskog djelovanja od čega nas zanima samo ronilaštvo. Razvojem podmorskog ratovanja nameće se potreba intenzivnog razvoja podvodnih boraca i posljedično tome metoda njihova spašavanja. Prema latinskoj sentenci Si vis pacem bara bellum spremnost za rat trebala je biti garancija mira i dobrobiti.

O podvodnoj maski imamo osobnu priču Krešimira Mateljana poznatog športskog ribiča iz Splita. Evo priče o tome što se zbilo u njegovu rodnu Sumartinu na otoku Braču daleke....» 1916. godine kada sam imao upravo 16 godina. Ja nikada do tada nisam uopće čuo da maska 1086

1087

postoji. Kako sam športski ribič od moje najranije mladosti zanimao me taj tajanstveni život u moru. Kupajući se sinula mi je ideja da načinim neku masku koja bi mi omogućila bolje promatranje i najmanje sitnice u moru. U mehaničkoj radionici starijeg brata učinio sam od lima tu moju, nazovimo «masku» elipsastog oblika na dnu koje sam ugradio staklo istog oblika. Zalijepio sam ga rastopljenom crnom smolom (paklina) koju ribari rabe kod gradnje brodova. Ova moja maska imala je gotovo isti oblik kao i današnje maske: išla je preko čela, slijepočica, lica te ispod nosa. Nije imala izvor za disanje a niti gumu koja bi trebala pritiskati na kožu da sprječi ulaz vode. Taj me je lim, dakalo, rezao po licu pa su mi se vidno opažali znakovi oštećenje kože po nekoliko dana. Ne mogu opisati radost koju sam osjetio kada sam prvi put zaronio u carstvo «novog svijeta». To je bio veličanstven prizor! Ribe, školjke, raslinje, sve sam mogao promatrati savršenom jasnoćom.»

Pred Prvi svjetski rat. austrougarska ratna mornarica (AURM) raspolagala je sa 6 podmornica; dvije su sagrađene u Puli, 2 u Rijeci a 2 u Njemačkoj. One su uvršete u flotu između 1909. i 1911. g. pod oznaka SMU (Seiner Maiestaet Unterseeboot). 1 – 6 a do 1916. zaprimljena je kao sedma SMU 12. One od 7 – 11 bile su u gradnji. Od sredozemnih zemalja, pored Austrougarske, podmornice su imale još Francuska 16 i Italija 20 (5).

Prva podmornička akcija na Jadranu jest neuspio pokušaj ulaska u pulsku ratnu luku i potapanje francuske podmornice Curie 1914. godine. Kao posljedica toga SMU-12 potapa kod Palagruže francuski bojni brod Jean Bart. To je početak uspješnog djelovanja podmornica iz baza u Puli i Boki Kotorskoj. Već 5.VIII.1915.g. podmornica SMU-5 s kapetanom, poznatim podmorničarem von. Trappom (film «Moje pjesme moji snovi») potapa 250 metara od Palagruže talijansku podmorniocu Nereide sagrađenu 1913. Istu «Brodospas» podiže 1973.g. i olupinu vraća u Italiju. Sjećam se reportaža iz tog vremena pod naslovom «Nakon skoro 60 godina Nereide se vraća u bazu.»

Tijekom Prvog svjetskog rata u Jadranu je boravilo 50-ak podmornica a neke su prenosile i torpeda s posadom (živa torpeda). To su t.zv. «mokre» diverzantske podmornice na kojima ronioci diverzanti, obično dva, s autonomnim ronilačkim aparatima – jašu! Konačno 1.II.1928.g. dolazi do pobune mornara u Boki Kotordsoj u kojoj sudjeluju i podmorničari. (2).

Kapitulacijom Austro-Ugarske monarhije 31.X.1918. predstavnik Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (NV SHS) Ante Tresić – Pavičić preuzima flotu na zapovjedničkom brodu «Viribus Unitis». Saveznici, Srbija i Italija ne priznaju NV SHS i njegovu ponudu za savezništvom, već traže predaju flote njima smatrtajući da je AURM još vijek u ratu sa Saveznicima. Dok članovi NV SHS govore o osamsto godina čekanom trenutku i to slave dizanjem hrvatskih i ostalih zastava na ratnim brodovima, Talijani, prvi put tijekom rata, dolaze podmornicom pred osvijetljenu pulsku luku i u nju upućuju skupinu podvodnih diverzanata na «živim torpedima». Rezultat tog pothvata je, već opisano, potapanje bojnog broda «Viribus unitis».

Hrvatsko ronilaštvo u Jugoslaviji (uključujući Drugi svjetski rat)

Preostaih 20 podmornica poražene Austro-Ugarske monarhije dopremljene su u Veneciju dok ih je još 26 bilo u gradnji. Mirovnim pregovorima u Versailles-u 1919.g. Kraljevina SHS nije od toga dobila ništa. Ipak se u Đenoviću (Boka Kotorska) uspostavlja Komanda podmorničke baze. Bivši podmorničari pokušali su spasiti što se spasiti dalo, no kako je nova država ostala bez podmornica Komanda je ubrzo ukinuta. Ugovorom u Rapallu, u siječnju 1922.g., gubimo veliki dio otoka i obale što izaziva nezadovoljstvo u narodu. Stoga se već u veljači iste godine osniva u Splitu Jadranska straža koja širi pomorsku svijest putem glasila te prikuplja sredstva i za nabavku podmornica. Sakupljena sredstva su bila skromna ali velika je promjena gledanja na pomorsku orijentaciju zemlje.

Kraljevina Jugoslavija (KJ) nije imala smisla za mornaricu (RMKJ) koja se smatrala luksuzom i k tome u nesigurnim rukama (Hrvata!). Bliži joj je bio Solun nego Jadran. Moji

roditelji koji su se negdje u to vrijeme upoznali, pričali su mi vic koji je, u vezi s tom situacijom, kružio po Rijeci.

«Delegacija pomoraca...išla je u Beograd tražiti da se, između ostaloga, obnove i grade novi svjetionici za potrebe plovidbe brodova. Tamo su ih lijepo saslušali i savjetovali im neka brodovi, zbog skupoće tih poslova, nabave – fenjere!». No kako i vicevi stvaraju povijest, sredinom 1923.g. donesen je Zakon o ustrojstvu vojske i mornarice te za zapovjednika RMKJ postavljem kontraadmiral Dragutin PRICA. Već 1926.g. nabavljene su od tvrtke Vickers-Armstrong iz Newcastel-a (GB) 2 podmornice iz I. SR. koje pod imenima Nebojša i Hrabri stižu u Tivat 8.IV.1928.g. Prvi zapovjednik podmorničke flotile bio je K.u K. zapovjednik podmornice Janko Kršnjavi (sl. 6) a tehnički referent Josip Šretner. G. Šretner je kasnije, do umirovljenja, bio profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

Slika 6. SMU-40, kapetan Kršnjavi sjedi na ogradi.

Neposredno prije uplovljavanja tih podmornica održan je u Školi ronjenja i spašavanja

RMKJ prvi ronilački tečaj u trajanju od 2,5 mjeseca (Sl. 7.) Tečaj je vodio pan Pollak koji je taj

Slika 7. Polaznici jednog ronilačkog tečaja RMKJ 30-ih godina XX. stoljeća.

1088

1089

posao obavljao i u AURM a pohađalo ga je šest časnika na čelu s Adamom Armandom. Još dvije podmornice Smeli i Osvetnik izgrađene u Nantes-u (Francuska) stižu u Tivat 1929.g. Uz desetak ratnih veterana – podmorničara iz I. SR., mladi inženjeri Armanda i Šretner preuzimaju upravljanje tim podmornicama. Nažalost, postupak prema podmorničarima u RMKJ bio je vrlo loš premda do početka II.Svjetskog rata u svijetu uživaju velik ugled. Stoga mnogi od njih ulaze u NOB kao prvoborci. Tako kap. korvete Josip Černy (1903. – 2000.) postaje 1943.g. Zapovjednik partizanske Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). Kao umirovljeni admiral više je godina bio predsjednik Ribolovno-ronilačkog saveza Jugoslavije (SRJ) a od '71. i Ribolovno-ronilačkog saveza Hrvatske.

Tijekom dva desetljeća između dva svjetska rata na Mediteranu se rađa športsko-rekreativno ronjenje s istraživačkom motivacijom. Ronilačka oprema zatečena nakon I.SR. te službeni stav prema tim djelatnostima ograničavali su nastojanja entuzijasta. Razvitak pomorskih pa prema tome i ronilačkih djelatnosti između I.SR. i Domovinskog rata razvija se na dva kolosjeka. Jedan se nalazio u civilnim granicama s posve ekonomnskim tendencijama što je s vremenom nadopunjeno športskim elementima. Drugi je pravac, uglavnom tajnovit, posvećen ratnoj problematici.

Premda među inom kramom koju je država SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija (KJ), naslijedila od Crno-žute monarhije nije bilo podmornica bilo je naših ljudi koji su ih gradili i na njima služili. Tradicionalno dobre političke i trgovačkle veze između Francuske i Srbije nastavljene su i u KJ. Kako su u tom vremenu upravo Francuzi bili na čelu razvoja samostalne ronilačke opreme, pronalazak francuskog pomorskog oficira La Prieur-a našao se i u rukama naših ljudi. To je autonomni ronilački aparat na stlačeni zrak (aparat otvorenog kruga disanja – AOK) konstruiran 1926.g.

Između dva rata Krapljani, od kojih su mnogi tijekom i prije Prvog svjetskog rata bili izobraženi u pulskim podmorničarskim tečajevima, vraćaju se svojim ranijim ali i novim ronilačkim djelatnostima i to i s novom tehnologijom. Tako se 1927.g. pored spužvarenja okreću i vađenju potonulih brodova. (8).

Tržište traži, proizvođači nude a znanost teoretski prati sve savršeniju i složeniju ronilačku opremu. U takvom okruženju izlazi 1929.g. na Sušaku (Rijeka) prva popularno pisana knjiga na hrvatskom jeziku pod nazivom «Podvodni aparati i njihova uporaba za ronjenje u dubokoj vodi», a RMKJ nabavlja 1933.g. stabilnu , dvoodsječnu rekompresionu komoru koja nažalost nikad nije puštena u rad jer nije imala kompresora i zračne banke (sl. 8). Na civilnom planu, stručnom i športskom, značajna je 1937.g. kada skupina entuzijasta iz Slovenije roni na području Kvarnera s aparatima koje su uglavnom sami izradili; ističem ručnu pumpu vlastite konstrukcije s nepovratnim ventilom za dobavu zraka s površine do kacige na glavi ronioca po uzoru iz knjige W. Beebe-a: Half a Mile Down.. (Sl. 9.) Po francuskom uzoru izrađuju 1939.g. «laku» ronilačku opremu gdje je kacigu zamijenila maska koja se opskrbljuje zrakom s površine. Bili su to braća Dušan i Ivan Kuščer (kasnije obojica sveučilišni proferori) s prijateljima . Već tada zanimali su se za ekologiju podmorja, morsku faunu i podmorsku fotografiju. Ronili su duž otoka Krka i Prvića, u podmorskim špiljama kod Rovinja, Poreča i Dugog otoka te obavljali i arheološka istraživanja kod Izole, Povila i Slivna.

Prema dostupnim podacima tih se godinma javljaju na našoj obali, otprilike istovremeno na više lokacija prve podvodne puške. Kako se to dogodilo na Hvaru doznajemo od Jerka Domančića - Braca (1935.g.) u intervjuu vođenom 2002.g.

«U podvodni lov uveo me moj rođak, sada već pokojni Milivoj Domančić. On je bio jedan od pionira na Jadranu a možda imam dokaze da se time bavio već '38./39.g. Poslije rata (II.SR.- op.aut.) išao je on u podvodni lov a ja sam ga kao nećak pratio u barci. Imao je pušku koju je napravio sam. Tijelo je bilo drveno a prednja trećina se prelamala – slično kao kod zračnih pušaka. Puška je bila na gumu koja se zakvačila, puška preko koljena izravnala a guma time natgnula. Tada se od napred umetala sulica i to je kratki opis te puške i rada s njom. Strelica je bila slobodna. Taj moj stric već prije I.SR. ulovio je lijepih riba.» Bila je to posve primitivna sprava, zapravo praćka izrađena od automobilske gume. Dok je barba Milivoj činio prve korake u podvodnom ribolovu, u tom istom podmorju snimao je i podvodno lovio poznati

istraživač Hans HASS koji je o tome napisao knjigu «Podvodni lov» (7). Hass se proslavio radnjama i dostignućima u mnogim aspektima ronilaštva.

Slika 8. Rekompresiona komora nabavljena 1933.g. za RMKJ.

U Drugi svjetski rat ušli smo s brojnim odsluženim pitomcima mornaričke škole u Tivtu.

Ta škola bila je vrlo dobro organizirana. Vodio ju je spomenuti bivši službenik AURM pan Polak koji je postao vojni činovnik RMKJ. Istaknuti lik tog vremena u ronilaštvu je mornarički liječnik dr. Nikola Babac , autor knjige «Ronjenje i podvodni radovi» iz 1953.g. i pionir podvodne medicine u nas. Takvih je ljudi, samo u Krapnju, pred početak II.SR. bilo oko 40.

Slika 9. Braća Kuščer pripremaju se za ronjenje 1937.g.

Nakon općepoznatih događaja iz 1941. u Jugoslaviji i njenoj kapitulaciji 17.IV.,

Zapovjedništvo mornarice držalo se pasivno. To je izazvalo samoincijativne poteze pojedinih zapovjednika. Dio brodova iz sj. Jadrana i Šibenika prelazi u Boku gdje je odlučeno da ostanu i podmornice premda su imale ratne planove. Ipak Nebojša s ronilačkim tečajcima i skupinom civila prelazi Saveznicima i stiže u Aleksandriju 27.IV. iste godine. Tu dobiva na lijevom boku britansku zastavu i flotni broj L-4 a na desnom ostaje ime i zastava KJ. Pod tim oznakama Nebojša cijelog rata plovi u službi Saveznika.

1090

Drugi svjetski rat (II.SR.) prekinuo je civilno-športski smjer ronilaštva ali je nametnuo na tom planu nove zadatke. U sklopu Tehničke službe Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) formira se na Visu 1943.g. grupa ronilaca koje se, već spomenuti, Jeko Domančić sijeća u vezi vađenja potopljenih brodova u luci Bari (Italija) početkom '44.g.:

„Na važnom sastanku gdje se o tome raspravljalo digao se jedan sitni, čudan tip u uniformi skalupljenoj od svih vojski u tim krajevima pa kaže:

- Mi to možemo dignuti. Odmah slijedi pitanje:

- A tko to – mi!?... Bio je to Adam Armanda mornarički časnik...“ Armanda je skupio ronioce iz Krapnja koji su bili pod lučkom upravom u Splitu a

jedan takav odred teških ronilaca s kacigama bio je na Visu.» Brodovi i teret su, uspješno izvađeni!» (12).

Od tih ljudi nastaje 1947.g. poduzeće «Brodospas». To je škola u kojoj se sistematskim tečajevima odgaja nova generacija profesionalnih ronilaca. Neki od njih prihvatili su ronjenje kao razonodu i šport. Na tom tragu osniva se već 1946.g. u Rijeci Brodoprojekt a 1948.g. počinje izgradnja Brodarskog instituta u Zagrebu (Sl.10).

Slika 10. Brodarski institut u Zagrebu.

U Francuskoj je 1933. pomorski kapetan De Corlieu patentirao gumene nožne peraje, a nekako istovremeno konstruirane su i prve podvodne puške i to: na oprugu Kramarenko, na gumu Beuchat a na stlačeni zrak i barut Le Prieur. Za ovu temu važno je razdoblje od 1937. do '43.g. kada poznati kapetan JACQUES YVES COUSTEAU s nekoliko suradnika konstruira i razvija autonomni ronilački aparat na stlačeni zrak koji je davao zrak samo kod udisaja dakle na zahtjev podtlaka (aparat otvorenog kruga – AOK). To je znatno produljilo boravak čovjeka pod površinom. Serijska proizvodnja takvih aparata započela je 1946.g. a uskoro su se pojavili i na Jadranu – najprije u vojnim a tijekom 50-ih i u civilnim krugovima. Pojava tog aparata označila je put u suvremenu «podvodnu eru». Dali su mu ima «aqua-lung», što znači vodena pluća. U Hrvatskoj je tiskano nekoliko brojeva časopisa pod tim imenom.

Prvi poticaj nastavku ronilaštva u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata jest povratak podmornice Nebojša u jesen 1945. Nakon remonta u Tivtu podmornica 1948.g. dobiva ime Tara i flotni broj P-801. Do 1956., bazirana u Puli, služila je za izobrazbu podmorničkih kadrova nakon čega je rashodovana. Čini mi se da je to ona podmornica, obojena u žuto, privezana uz istočnu obalu Rijeke dubrovačke nedaleko dvorca Sorkočević kao bar na moru pod imenom 1091

Žuta podmornica (!) negdje tijekom 70-ih . Preostale tri podmornice RMKJ zaplijenili su Talijani a tijekom rata su uništene. Drugi poticaj dale su dvije zatečene talijanske podmornice, džepna tipa CB-19 i potopljena Nautilo. Podmornica CB-20, sestra one CB-19 nalazi se u stalnom postavu Tehničkog muzeja u Zagrebu. (5). Brodarski institut u Zagrebu, Brodoprojekt u Rijeci i Mornaričko-tehnički institut u Splitu u sklpu JRM okupljaju podmornički kadar iz RMKJ koji obnavlja zatečene podmornice. Obje su, skoro istovremenpo,osposobljene za službu u JRM te od 1953. plove pod novim oznakama i imenima P-901 Mališan (Sl.11) i P-802 Sava. Stečeno iskustvo omogučilo je, na temelju zatečene talijanske dokumentacije i uz potrebna unapređenja, izraditi i porinuti tijekom ljeta 1958.g. dvije nove podmornice: Sutjeska P-811 i Neretva P-812. Školuju se novi stručnjaci u zemlji i svijetu te otvaraju škole u Puli, Splitu, Rijeci i Dubrovniku.

Slika 11. Đepna podmornica JRM P-901 Mališan.

Prvi trijumf «Brodospasa» je vađenje broda Karađorđe kod Zlarina 1949.g sa dubine od 52 metra. Na tom putu razvoja ronilaštva u nas moramo spomenuti i neka imena. Takav je kristalni lik pravog pregaoca i izvanrednog stručnjaka inž. Karla Baumana. On je našu literaturu obogatio izvanrednim člancima iz područja podvodnih radova a poduzetnost i hrabrost u praktičnom radu platio je svojim životom 1954.g. na svm radnom mjestu u olupini broda u splitskoj luci (čini mi se da se radilo o olupini broda Zagreb). Uz Baumana treba spomenuti i njegovu «desnu ruku» rukovoditelja ronjenja Jerka Tanfaru. Dok se profesionalno vadio Karađorđe Prirodoslovno društo Slovenije pokreće u Kraljevici prvi tečaj za ronioce. Tečaj je vodio Ivan Kuščer, tada već dr.sc., koji je sudjelovao na onim ronjenjima iz 1937.g. kao student. U to vrijeme oživljavaju djelatnosti na području civilnog ronilaštva. Već slijedeće godine nakon tog tečaja, tj. 1950. dipl.ing.građ. Josip Medur s epitetom «čovjek koji je Hrvate odveo pod more» i nadimkom Kit gradi u Rijeci prvi ronilački aparat zatvorenog kruga disanja (AZK), nepropusne oklope za foto i kino kameru (sl. 12) što je omogućilo podvodna snimanja, te podvodnu pušku na stlačeni zrak (sl. 13) kao prvorazredan športski alat (6).

1092

Slika 12. Podvodno kućište za kino kameru.

Organizacija športskog ribolova na slatkim vodama definirana je krajem XIX. st. s ciljem

očuvanja ribljeg fonda pred pretjeranim izlovom i industrijskim zagađivanjem. Tada je naime, športski ribolov od monopola materijalno jačih postao svojinom širih slojeva, a industrija je činila svoje. Tako je, na primjer, Zagrebačko športsko-ribolovno društvo osnovano daleke 1886. U vrijeme pred Prvi pa do Drugog svjetskog rata bogatstvo priobalnog područja mora plemenitim ribama nije zahtijevalo ograničenja bilo koje vrste, pa nije niti postojala potreba organiziranja ili regulacije. Tada su na našem moru postojala samo dva športska ribolovna

Slika 13. Podvodna puška na stlačeni zrak KIT 61.

društva, jedno u Sušaku a drugo u Splitu. Dok je natjecanje u slatkovodnom športskom ribolovu već davno utvrđeno kao redovni oblik i način iskušavanja ribolovne vještine i umješnosti, na moru je tek podvodni ribolov otvorio put natjecateljskom smjeru. Početkom 50-ih organiziraju se prvi ogledi podvodnih lovaca unutar ribolovnih društava zahvaljujući činjenici da, na Rijeci, od 1948. «Sport-Service», u stvari obrtnička radionica Antona Kalokire u suradnji i prema podacima već spomenutog g. Medura, proizvodi podv. puške na oprugu, maske (sl. 14) peraje prema francuskom uzorku i disalice. Uskoro potom «Slovenija sport» u Ljubljani , od '52. «Croatia» u Zagrebu a tokom '50-ih privatni vulkanizer Željko Barac iz Zagreba počinju proizvoditi maske, čepove za uši, štipalice za nos i sl. U tom krugu treba spomenuti i vulanizersku radnju «Marko Čavić» iz Zagreba koja se uključila nešto kasnije. Nakon Baraca i «Čavića» proizvodnju ronilačke opreme nastavlja Tvornica gumenih proiozvoda RIS iz Zagreba. Zbog razvoja spoznaja iz podv. medicine i fiziologije, čepovi za uši i štipalice za nos se kod podv. lova danas ni slučajno više ne koriste.

1093

Količina događanja tih godina otežava pregledan prikaz. Već spomenuti izlazak knjige dr. Babca 1953.g. poklapa se vremenski s osnutkom Saveza sportskih riblovaca jadrana (SRJ) u Splitu. Bio je to ogranak Saveza ribolovaca Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu koji se uskoro osamostalio i od 1957.g. ima sjedište u Rijeci. U društvima tog Saveza već je bilo podvodnih lovaca koji uskoro svoju ljubav proširuju i na ronjenje s aparatima, prevnstveno otvornoeg kruga na slačeni zrak. Zašto je baš podvodni ribolov početak i ishodište ronilaštva koje bismo, današnjim riječnikom, mogli nazvati «adrenalinskim» ili «ekstremnim» športom? Podvodni lov ima sve osobine koje označavaju pravi šport. Lov je pun dinamike, od pojedinca traži da bude vrstan plivač, još bolji ronilac na dah i sigurne ruke gađanja. Pored toga podv. lovac mora biti nadasve odvažan i odlučan. Takvi zahtjevi čine PL jednim od najzanimljivijih i najtežih športova poput triatlona ili dekatlona – istovremeno.

Slika 14. Ronilačka maska «Sport Service» 1947.

Ronilaštvo se postepeno širi i na kontinent. Tako se već 1952. (po nekim izvorina

1949.g.) osniva u Ljubljani društvo Neptun koje je zamiralo mijenjalo imena i sadržaje a još niti '56. nije član rečenog SRJ-a nego se spominje kao «u osnivanju». Današnji mu je slijednik poznato Društvo za raziskovanje morja in podvodne športe – Ljubljana (DRM).

Prva i jedina udruga podvodnih športaša iz tog vremena, možda i najstarija na kontinentu Balkana, koja do danas postoji pod istim imenom jest Društvo za podvodne sportove Zagreb (DPS) osnovano 16.VI. 1954.g. (12). U siječnju 1956. počinju izlaziti u Zagrebu Vijesti DPS-a Zagreb koje u manjem ili većem obujmu neprekidno izlaze već 53. godinu. Nešto iza Vijesti počinje, na poticaj iste osobe Iljka Karamana, tajnika DPS –Zagreb, dužnosnika Saveza sportskih ribolovaca Jadrna, inače državnog javnog tužioca, izlaziti More, časopis SRJ. Tokom njegova izlaženja bilo je promjena imena u Bilten i Vijesti, prekida u izlaženju zbog financijskih razloga, ali kao časopis SRJ izlazio je do raspada Jugoslavije 1991.g.

U to vrijeme svjetski putnik Vane Ivanović piše knjigu Sub-marine Spersfishing koja izlazi u Londonu 1951.g. Prijevod na hrvatski pod nazivom Podvodni lov – priručnik za početnike izdaje «Mladost» iz Zagreba 1953.g. Nekoiliko godina kasnije 1958. «Epoha» Zagreb izdaje knjigu ing. Josipa Medura Podvodni lov na Jadranu a skupina autora iz «DPS-a Zagreb» Deanović, Heruc, Karaman, Kalogjera i Šurjak pišu knjigu Podvodni šport koju izdaju NIP Sportska knjiga iz Beograda i Sportska stručna biblioteka Saveza sportova Hrvatske iz Zagreba.

Prvo šire natjecanja u PL bio je Šampionat sjevernog Jadrana održan 26. srpnja 1956.g. u Malom Lošinju. Već 15.IX. iste godine u Konavlima južno od Cavtata održano je Prvo državno prvenstvo u podvodnom ribolovu a 2.XI. su na Korzici (Bastia) naši podvodni lovci prvi put nastupili na jednom međunarodnom natjecanju. Selektor i vođa ekipe bio je, već spominjani ing. Medur. Bio je to 3. europski šampionat u PL-u. Prvo prvenstvo Južnog Jadrana u PL-u održano je tek 6.VII.1957.g. u Hercegnovom kada se, pri put, spominje i domaćin SRD «Ribolvac». Za ronilaštvo značajne 1956.g. SRJ osniva Centar za podvodna istraživanja kao svoju operativnu jedinicu. Taj Centar prerasta 6.III. '62., odlukom Predsjedništva, u Savezni centar za podvna istraživanja u Rijeci (SCPI) kao samostalna ustanova Saveza za ostvarivanje akcija iz područja podvodnih djelatnosti. Centar djeluje u obnovljenoj zgradi u uvali Martinšćica koju je Narodni odbor općine Sušak još 1956.g. dodijelio SRJ-u na korištenje (17). Centar dobiva 1959.g. prvi 1094

1095

visokotlačni kompresor za punjenje ronilačkih boca zrakom. Bio je to jedan stari stroj iz 1919. godine koji je rashodovan u Brodogradilištu «3. Maj», dopremljen u Centar, osposobljen i još dugo korišten. Zbog izgradnje remontne baze Brodogradilišta «Viktor Lenac» rečeni Centar seli 1965.g. u Kostrenu – Rožići. Reorganizacijom SRJ 1973.g. Centar je predan na upravljanje Općinskom vijeću Narodne tehnike Rijeka.

U okviru eksplozivne promidžbe ronilaštva i podv. športova zagrebački DPS organizira 1957.g. izložbeni štand na Međunarodnom proljetnom zagrebačkom velesajmu od 13. do 23. travnja. Izložba ribarstva na kojoj je predstavljen i podvodni športski ribolov otvara se u Zadru 1. VIII. a 8. IX. iste godine u vodama Punta Križa uz jugoistočnu obalu Cresa održan je 4. Europski šampionat u PL-u. Bilo je to prvo međunarodno natjecanja u podv. športovima u organizaciji SRJ. Budući da je pored 5 europskih zemalja sudjelovala i ekipa SAD-a, nakon 8 godina Izvršni je komitet CMAS-a (vidi u nastavku) to natjecanje proglasio Prvim svjetskim šamipionatom u podvodnom ribolovu. Te godine počinje i normiranje ronjenja podzakonskim aktima. Donesen je tako Pravilnik o stručnoj spremi ronilaca a iste godine i Pravilnik o higijenskim i tehničkim mjerama pri ronilačkim radovima.

Kraj 50-ih bilježi još jedan značajan događaj za naše ronilaštvo. Nakon samoinicijativno stečenog znanja prva trojica civila na istočnoj obali Jadrana stječu i formalnu ronilačku kategoriju polaganjem ronilačkog ispita kod JRM u Puli u kolovozu 1958. Jedan je od te trojice bio Jerko Domančić – Braco zvani i Kramer, koji se prisjeća:

«U Puli nam je počeo držati prdavanja jedan Crnogorac...i sada smo pred sobom imali opremu. Bile su to francuske boce od aluminija Gazette pa regulatori «Cousteau-Gagnan» jednostupanjski...naša grupa išla je s jednim desantnim čamcem a ronli smo na Stoji, Zlatnim stijenama i drugim pozicijama u okolici. To je trajalo jedno tjedan dana... koristili smo (ronilačke op.aut.) tablice US Navy i tablice iz knjige dr. Babca...napravili smo neki kao «fol» ispit... no, eto, bilo je da smo i to položili. Kako nama civilima vojska nije mogla dati nikakav papir te papire nam je dao Kit (Medur) odnosno SRJ. O taj tečaj «očešao» se vrsni podv. lovac, sin spomenutog Adama Armande Matko, ali ne do kraja – papira» (12).

Na tim temeljima, iskustvu i tradiciji pokreće se 1960.g. u Malom Lošinju Novogodišnji kup gradova, a od 1965. i Novogodišnji (zimski) kup nacija koji se kontinuirano održavaju do danas. 16/.

Tijekom '50-ih podvodni športski ribolov, a krajem i ronjenje aparatima, ulaze na velika vrata u život na ovim, našim Hrvatskim obalama. Na temelju takvog rada i rezultata delegacija SRJ sudjeluje u siječnju 1959.g. na osnivanju Svjetske konfederacije za podvodne aktivnosti – CMAS u Monacu. Zakonska regulativa, naravno kao i uvijek, kaska za životom pa se tek 21.IV.1960.g. prvi put organizira u Beogradu pri Službi za pravne poslove i međunarodne ugovore savjetovanje o toj problematici. Nažalost, bujanje bilo koje djelatnosti prate i nesreće što se, u rekreativno-športskom ronilaštvu, drastično primjećuje zadnjih godina. Prva takva nesreća dogodila se i odjeknula nekoliko dana nakon rečenog Savjetovanja. Dana 7.VIII. iste godine , u svojoj 38-oj godini, na treningu uz sjeverne obale Cresa tragično je poginuo član Upravnog obora SRJ, istaknuti podvodni lovac i državni raprezentativac Edi Žele, jedan od trojice iz prve generacija autonomnih ronilaca u nas. Nakon pogibije inž. Baumana, ovo je druga smrt kao posljedica ronjenja u ronilačkim krugovima. Takvih nesreća bilo je, nažalost, svake godine sve više tokom rekreativnih ronjenja,na treninzima, tečajevima, natjecanjima i podv. radovima, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru.

Iste 1960. godine SRJ zbog bujanja ronilaštva mijenja ime u Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti SFRJ zadržavajući stari, tradicionalni logotip SRJ. Neki su zadržavanje tog logotipa u šali potkrijepljivali tako da ga treba čitati kroz naočale koje podvostručuju tekst dakle kao «SSRRJJ» što bi trebalo značiti: Savez sportskih ribolovaca i ronilaca Jadrana Jugoslavije. Takvo je opravdanje i «tumačenje» bilo jednostavno - istina! Tada počinju i pregovori o pristupanju Narodnoj tehnici Jugoslavije (NTJ) a prvi put se javlja ideja o podjeli takvog saveza na ribolovni i ronilački. U tom času takva podjela ne bi bila dobra, no ideja je stalno tinjala. Ostvarila se raspadom SRJ i osamostaljenjem Saveza Hrvatske istog sadržaja 1992.g. No u ovom izlaganju smo od toga još daleko.

1096

Savjetovanje iz 1960.g. daje svoje rezultate tek 27.VI.1967.g. kada se donosi prvi Pravilnik o vršenju podvodnih aktivnosti u obalnom moru Jugoslavije. Uz njega idu i Odluka o zabrani i ograničavanju kretanja i nastanjivanja u pojedinim dijelovima morske obale, otocima i dijelovima otoka kao i Naredba o ustanovljavanju zabranjenih zona u Jugoslavenskim unutrašnjim vodama. Od tada ti su akti bili stalna meta primjedbi, izmjena i dopuna.

Ronilaštvo sve više osvaja medije, radio i TV. Tako poznati sportski novinar Hrvoje Macanović na Radio Zagrebu ima 9. i 16. VII.-1960. uspjelo izlaganje o športskom ribolovu na moru. Već 4. I. '61. TV Zagreb prenosi redoviti trening natjecatelja DPS - Zagreb sa zimskog plivališta u Daničićevoj (danas Trg. K. Čosića). Zanimljivost je bila, pored podvodnih snimaka natjecatelja u ronjenju GAĐANJE PODVODNOM PUŠKOM U METU.

Narednih godina nastavlja se povezivanje SRJ s drugim organizacijama športa i tehnike; donose se razni pravilnici za natjecanja, suđenja, programi nastave i kategorizacije ronilaca, osnivaju se Komiteti SRJ za pojedine djelatnosti kao podvodni lov (PL), podvodne aktivnosti (PA) a bilježi se i pristupanje SRJ-u i drugih subjekata sličnih ciljeva kao, na primjer Društva podvodnih istraživača iz Splita.

Zbog novonastale spoznaje o važnosti ronilaštva i izvan sportsko-rekreativnog i komercijalnog segmenta SRJ donosi Odluku o osnivanju teritorijalno-stručne organizacije za područje Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu koja počinje s radom 1964.g. Iz toga nastaje 2.VI.1968.g. Savez organizacija podvodnih djelatnosti Hrvatske (SOPDH) sa 11 udruženih organizacija čvrsto pod nadzorom vojnih krugova. Taj SOPDH svojim se rigidnim vojničkim stavovima dugo opirao športsko-ribolovnom Savezu u Rijeci.

Osmišljavaju se, ispituju, razrađuju i prakticiraju novi podvodni športovi. Tako je već 13.IX.1964.g. u Portorožu održano Prvo državno prvenstvo u orijetacionom ronjenju (PO) gdje je prvo mjesto osvojila je ekipa iz «DPS Zagreb». Slijedeće 1965. održano je Prvo državno prvenstvo u plivanju perajama i brzinskom ronjenju (PPiBR) u Splitu.

Ovakav «bum» ronilaštva dovodi do silnog povećanja broja ronilaca svih vrsta u našem moru. Među njima su i nedobronamjerni, na primjer, lovci na podvodno arheološko blago, čemu pogoduje manjkavo zakonodavstvo. Na tom polju valja spomenuti slučaj oko potonule galije kod otoka Gnalića koja je pronađena 1965. Najprije je svjetioničar s Murtera, za malu novčanu naknadu,»prodao» nalazište nekim belgijskim roniocima. Oni su uhvaćeni, procesuirani, te kažnjeni novčano i oduzimanjem opreme. Nalazište je potom stručno obradio i zaštitio Zavod za zaštitu spomenika kulture i tim nalazima opremio muzej u Biogradu n/m. Ovo je bila prva akcija takve vrste kod nas i trajala je nekolioko godina. Slijedećih se godina, usprkos neuništivih podvodnih gusara, nastavlja ovakva dobra praksa. Već 1969. ronioci iz Murtera nalaze jedno novo podv. arheološko nalazište. Oni, kao i ronioci sa Gnalića, traže zakonitu nagradu (prema Zakonu o zaštiti spomenika kulture SRH) i dio predmeta za osnivanje lokalnog muzeja u Murteru. Zbog takvog razvoja na terenu tj. podmorju iste 1969. godine u hotelu Solaris kraj Šibenika grupa konzervatora, lučkih kapetana, pripadnika Sekretarijata javne sigurnosti predstavnika Republičkog fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti SRH i drugi zainteresirani sjedaju za zajednički stol. Tema je Zaštita podvodnih arheoloških nalaza i nalazišta na Jadranu. Ovakvim stavom i djelovanjem naše je ronilaštvo dalo svoj doprinos početku podvodne ere u nas čiji je početak proglasio kongres CMAS-a u Genovi 1964.godine!.

Za podvodni lov važan je Republički zakon o morskom ribarstvu SRH koji je donesen 23.VII.1966. Iste godine skupina ronilaca iz Krunova ( tada ČSSR) posjećuje SCPI u Žurkovu i postavlja svoju – podvodnu nastambu! Nakon Češkog proljeća '68. ta nastamba je zapuštena i još dugo godina trune u podmorju nedaleko Doma tehnike u Žurkovu. Nešto južnije u uvali Smokvica nedaleko Novog Vinodolskog, sredinom '70-ih «DPS Zagreb» pod vodstvom svog člana V. Vukotića usidrio je na dubini od 7,5 metara benzinsku bačvu od 200 litara kao ronilačko zvono. Zrak je dopreman s površine plutajućim kompresorom (samogradnja V. Vukotić). U toj prvoj i, koliko mi je poznato, jedinoj našoj civilnoj podvodnoj nastambi na našoj obali moglo se ostati po želji dugo, jesti, čitati, što je sve autor ovih redaka osobno doživio.

U Savezu jačaju tendencije odvajanja športskih ribolovaca, kojih ima oko 90%, od ronilaca. To je tijesnom većinom odbačeno na Izvanrednom zasjedanju Skupštine SRJ 26.V.

1968.g. Iste godine 6.X. održano je prvi put u našoj unutrašnjosti na kontinentu, u Zagrebu jedno državno prvenstvo iz Kalendara natjecanja SRJ. Bilo je to Treće državno prvenstvo u plivanju perajama i brzinskom ronjenju. Domaćin je bio «DPS Zagreb» na 25.metarskom zimskom plivalištu u Daničićevoj ( danas Trg. K. Čosića). Nakon toga je odlučeno da se takova prvenstva mogu održavati samo u 50-metarskim (olimpijskim) bazenima za što Zagreb, još dugo godina nakon toga, nije imao uvjete. Zavidili smo Beogradu koji ih je imao 20-ak! Iste godine, izbjeglica iz Čehoslovačke nakon Češkog proljeća, g. Jirži Saha otvara u Zagrebu obrt proizvodnje gumenih ronilačkih odijela po mjeri. Tih godina Tvornica gumenih proizvoda RIS iz Zagreba u suradnji s Brodarskim institutom usvaja proizvodnju maski. Najprije , početkom '60-ih s tipom Tiger Shark nakon čega slijedi cijela lepeza tipova po veličini i namjeni. Također u suradnji s Brodarskim institom, Đuro Đaković iz Slavonskog Broda razvija proizvodnju ronilačkih boca za stlačeni zrak i pripadnih ventila, potom jednostepenih a početkom '70-ih i dvostepenih plućnih regulatora tip «80-30» Na ovom mjestu ne možemo se upustiti u objašnjavanje upravo upotrebljenih pojmova «ventil», «plućni regulator» i dr. Koga to bude zanimalo treba posegnuti za knjigom dr. Stracimira Gošovića Ronjenje u sigurnosti koje je, u narednih 20-ak godina tiskano u čak – šest izdanja!

Dok na civilnom planu ronilaštvo doživljava takav ekplozivni «bum», niti na vojnom ne zaostaje – dapače! Uspjeh obnove i izgradnje ranije spomenutih četiriju podmornica uvjetuje uspostavljanje nove baze u Splitu te usvajanje drugih novosti i suvremenih metoda gradnje podmornica. Novoosnovano Brodogradilište specijalnih objekata u Splitu povezuje tri snažna centra u Zagrebu, Rijeci i Splitu. To rezultira gradnjom serije od tri podmornice. Brodarski institut u Zagrebu u svojim suvrmenim bazenima i labortorijima razrađuje najbolja rješenja a posebni odio Instituta razvija upravo – ronilačku oremu: počevši od peraja i maski, preko boca za stlačene plinove do najzahtjevnijih uređaja za podvodnu namjenu. Na tim poslovima izrađen je niz magistarskih i doktorskih radnji naših stručnjaka, a JRM je 1968. dobila podmornicu Heroj P-821 (Sl. 15) te 1970. Junak P-822 i Uskok P-823. Stručna skupina okupljena na razvoju ovih podmornica, u nešto proširenom sastavu, nastavila je rad tijekom 70-ih. Rezultat su podmornice Sava P-831 1978.g. i Drava P-832 1981.g. JRM je u službi imala ukupno16

Slika 15. Podmornica HEROJ tokom primopredajnih ispitivanja 1968.

podmornica.Takav razvoj podmorničarstva podržava Pomorski odred za spašavanje (POS) osnovan 1966.g.u Šibeniku koji se, nakon par godina, premješta u Divulje kraj Trogira. Ta ustanova dobiva 1977.g. brod Spasilac (PS 12) opremljen rekompresijskom spasilačkom komorom. U sastav POS-a uvrštena je 1980.g. nova, 150 tonska plovna dizalica te dva 200 tonska i jedan 100 tonski cilindar s bragama i drugom opremom potrebnom za spašavanje. Za

1097

1098

sigurnost ronjenja važno je osnivanje Odjela podvodne i hiperbaričke medicine pri Institutu za pomorsku medicinu u Splitu na čelu s dr. Stracimirom Gašovićem. Taj Odjel razvio se iz ranijeg Odjela pomorske i opće medicine Higijenskog instituta JRM. On organizira 1977.g. ronjenje u otvrenom moru na 100 metara s izlascima do 120 metara – t.zv. ronjenje u saturaciji ili zasićenju plinovima (duboka ronjenja). Koncepcija i organizacija spašavanja podmorničara konačno je dovršena 80-ih godina a usluge se pružaju i unesrećenim športskim roniocima (2 i 5).

Usprkos poznatih događanja Hrvatskog proljeća početkom 70-ih, nezaustavljivo nastupaju demokracija i decentralizacija cijele države Jugoslavije. To se odražava i u ronilaštvu. U Zagrebu, u okviru Brodarskog instituta osniva se 1970.g. druga, civilna ronilačka udruga Klub za podvodne aktivnosti (KPA) Sava .Udrugu sačinjavaju i vode većinom vojne osobe i radnici Instituta što joj daje vojnički profil i mentalitet. U krugovima športsko-rekreativnih ronilaca izraz KPA označavao je organizacije osnovane dirigirano od strane društveno-političkih struktura koje su s visoka odbacivale športski ribolov. KPA su se proizvodili planirano odozgo po cijeloj državi, materijalno solidno opskrbljeni ali im je nedostajalo poleta i naravno, slobode djelovanja i samoinicijativnosti. O tome piše ureništvu časopisa More SRJ-a jedan ronilac iz sisačkog KPA. 8/.

Organi jedinstvenog, državnog ribolovno-ronilačkog Saveza, koji je tada nosio ime Savez za podvodne aktivnosti i sportski ribolov na moru SFRJ, počinju, u skladu s usvojenim zakonima i preporukama, pretvaranje istoga u asocijaciju republičkih saveza. To je, na razini države, obavljeno 21.XI.1971.g. u Rijeci na Prvoj redovnoj konferenciji SRJ po novom ustroju. Zbog izrazite razlike u koncepciji razvoja ronilaštva u nas između vojnog i civilnog (športskog) dijela članstva, taj se proces u Hrvatskoj, koja ima preko 90% članstva Saveza, razvlači do 1973. Naime, u Hrvatskoj se 7.IV.1971. osniva Savez za pomorski sportski ribolov i podvodne djelatnosti Hrvatske, civilno-športske orijentacije, sa sjedištem u Rijeci, na čelu s admiralom JRM u mirovini Josipom Černyem, bivšim podmorničarem. Taj savez ujedinjuje 53 organizacije od ukupno 69 cijelog bivšeg SRJ. Drugi savez, više vojnički orijentiran, pod imenom Savez organizacija za podvodne djelatnosti i sportski ribolov na moru SRH osnovan je u Božavi na Dugom otoku 4.IX. iste godine a sa sjedištem u Zagrebu. (18). To je u stvari već spomenuti SOPDH koji je naglo i iznenada prihvatio i športski ribolov. Nakon dugotrajnih i temeljitih «uvjeravanja i obrađivanja» riječkog (civilnog) saveza od strane društveno-političkih organizacija osniva se u Zagrebu jedinstveni Savez za sportski ribolov na moru i podvodne djelatnosti Hrvatske. ( u nastavku: Savez ili SH). U travnju iste godine stupa na snagu novi Zakon o morskom ribarstvu koji u znatnoj mjeri mijenja ranije norme za obavljanje športskog ribolova na moru. Ujedno se radi na osnivanju teritorijalnih organizacija odnosno Teritorijalne obrane (TO) koja se ciljano oprema i obrazuje za očuvanje „...nezavisnosti i integriteta zemlje i njenog društvenog uređenja.“

Savjetovanje Uloga podvodnih aktivnosti u općenarodnoj obrani održanou Rijeci 21.IV.1973.definira povezivanje i suradnju Sekretarijata općenarodne obrane (ONO) i štabova Teritorijalne obrane (TO) te njihovo mjesto unutar Društvene samozaštite (DSŽ). Dvadeset godina kasnije ta i tako organizirana Teritorijalna obrana u ronilačkim organizacijama bila je pokretač i nositelj mnogih djelovanja na moru, obrane obale, slamanja okupacije hrvatske obale i osnivanja Hrvatske ratne mornarice (HRM).

Burne 1971.g. navršilo se 80 godina znanstvenog istraživanja Jadrana. Naime 1891. osnovan je i dobio zgradu u Rovinju Centar za ispitivanje Jadrana kao Zoološka stanica Berlinskog akvarija. Isti od 1.I. 1969. postaje suradna jedinica Instituta «R. Bošković» i JAZU te do danas radi kao Centar za istraživanje mora Rovinj, Instituta Ruđer Bošković. Nemjerljiv je njegov doprinos razvoju civilnog ronilaštva. Pisac ovih redaka svoje prve ronilačke korake, prije ravno 35 godina, savladao je uz pomoć te ustanove*.

Te godine izlazi prvo izdanje «biblije ronilaštva» u nas – knjiga dr. Stracimira Gošovića Ronjenje u sigurnosti u izdanju Instituta za pomorsku medicinu iz Splita.To je prva knjiga iz

* Ne znam je li i kako ova ustanova, opet burne 1991.g. proslavila svoju 100-tu obljetnicu. Danas je ipak već kasno da im čestitam prvo stoljeće uspješnog rada i zasluga za ronilaštvo u Hrvatskoj, ali koristim ovu priliku, ovaj skup o moru i ovaj moj rad da unaprijed tom prevažnom Centru čestitam 120.-u obljetnicu.

1099

ovog područja nakon knjige dr. Nikole Babca iz 1953.g. Za svoj doprionos ronilaštvu dr. Gošović proglašen je počasnim članom Hrvatskog ronilačkog saveza. (13).

Nakon 1971.g. SRJ uspostavlja Komitete za PL i PA, a iduće '72.g. održava se Prva tribina ronilaca Rijeke. Iste godine izlazi prvi roman s ronilačkom tematikom u nas Sretni Posejdonov vrtlar Milana Osmaka.

U Hrvatskoj dolazi do uske suradnje Saveza Hrvatske sa Fakultetom za fizičku kulturu (FFK) u Zagrebu. Još '67. na temelju osobnih poznanstava, dvojica nastavnika tog fakulteta. Lenac i Čaklec polažu na Hvaru športski ronilački ispit. Iz toga se razvija službena veza između Fakulteta i tadašnjeg SOPDH-a koja rezultira prvim tečajem za ronilačke instruktore održanim na tom Fakultetu 1971.g. Na temelju Pravila Saveza organizacija za fizičku kulturu (SOFK) za školovanje športskih kadrova, svi savezi uspostavljaju takvu suradnju. To se praktički odvijalo na otoku Badiji gdje je bila SOFK-ina baza za morske športove. Drugi tečaj organiziran je '76. i tako je išlo do '91. Savez Hrvatske organizirao je osposobljavanje ronilačkih instruktora za cijelu Jugoslaviju. Voditeljem suradnje imenovan je g. Tomo Stipančić časnik JRM iz Pule, voditelj tečajeva bio je Josip – Pino Holjevac, a organizator i predavač g. Zlatko Kamenić. Ovaj je od '76. tajnik Saveza Hrvatske, od '77. viši trener a od '78. vanjski suradnik FFK za ronilaštvo. Takvu razinu osposobljavanja ronilačkih kadrova nije dosegla nijedna druga europska država. To je početak profesionalizacije u ronilaštvu i ronilačkog turizma.

Hrvatska, odnosno tada SRH, počinje održavanje svojih republičkih natjecanja. Prvo iz tog niza je Republičko prvenstvo Hrvatske u plivanju perajama. Ono je održano u Zagrebu 13.V.'72.g.; domaćin je bio DPS-Zagreb a izvješće ističe da su prvi put na jednom ronilačkom natjecanju nastupile i žene (12). Slijedeće 1973. tadašnja je država domaćin Prvog svjetskog prvenstva u podvodnoj orijentaciji koje je održano na Omladinskom jezeru u Gorskom Kotaru kraj Lokava. Na domaćem terenu osvojene su jedna «zlatna» i jedna «srebrna» medalja što je uspjeh iznad očekivanja. Te godine Hrvatski Savez ima 53 učlanjena društva, Slovenija ih ima 4, Srbija 4, Bosna i Hercegovina 1, Crna Gora 7 a Makedonije 1. To je statistička činjenica koja je u federalnom savezu trajno izazivala razne tenzije, prepucavanja, forsiranja i sl. Iduće 1974.g. održano je Prvo natjecanje u podvodnom fotolovu u Portorožu uz sudjelovanje hrvatskih natjecatelja, a 1979. održava se i Prvo državno prvenstvo u podvodnoj fotografiji.

Pod budnim okom raznih «obrana», općenarodne, teritorijalne, pa matičnih organizacija SOFK, NTJ i dr., rad federalnog i republičkog saveza teče čitavo desetljeće bez izvanrednih događanja. Redaju se tradicionalna pa i nova natjecanja iz svih športova i disciplina koje predviđa Kalendar natjecanja na svim razinama od prigodnih, međuklupskih i memorijala do državnih. Među svima istaći ću samo Susret veterana podvodnog ribolova. Zbog poštovanja prema tim sijedim glavama, od kojih su neke još među nama, neka povijest zapamti da su prvi pobjednici tih susreta bili:

1980.g. Jerko Domančić – Braco zvani i Kramer, savezni ronilački instruktor I4 ( sa 4 zvjezdice – najviša razina), na vrhuncu lovačke karijere 4. na svijetu u PL, danas umirovljeni puk. HV potekao iz Jedinice za specijalna djelovanja na vodama tijekom Domovinskog rata,

1981.g. Vinko Makaus, dugugodišnji državni raprezentativac u PL, nositelj niza odličja i td. , pa

1882.g. Anton Novinc... Veliko značenje za ovu temu imaju riječi veterana i prvog podpredsjednika Sveza

Hrvatske iz '71., dr. Vinka Tadejevića izrečene na svečanoj večeri nakon prvog susreta: «... podvodni lov inicirao je niz drugih podvodnih sportova i aktivnosti kao što su plivanje perajama i brzinsko ronjenje, a naročito ronilaštvo sa cijelim nizom specifičnih disciplina: podvodna orijentacija, podvodna fotografija, razne podvodne igre, jamsko ronjenje i td.» (8).

odgovarajući Pravilnici, održavaju se stručna savjetovanja, dorađuju zakoni i donose propisi. Sve je «pod kontrolom»! Dokumentacija iz tog vremena je oskudna i suhoparna. Časopis SRJ MORE izlazi rijetko ili nikako. Tako uvodnik broja 1/1982. navodi:»Nakon osam godina ponovno imamo naš časopis...» a arhiva, kako federalnog tako i republičkog saveza iz tog vremena, danas više ne postoji odnosno, da budem precizan, današnji namještenici kod

1100

nasljednika tih saveza ne znaju gdje je i što je s tom arhivom. Sjećam se tuge koju sam osjetio kad sam u predvorju jedne, meni bliske, društvene organizacije u Zagrebu sredinom 1993. vidio brdo registratora, papira, slika, priznanja i drugog materijala pripremljeno za bacanje i uništenje. A što možemo. Tako je kod nas bilo 1918., 1941., 1945. pa i 1993.

Srebrni jubilej, 25 godina federalnog saveza svečano je proslavljeno 1978. godine u SCPI-u u Kostreni sa nizom popratnih priredbi i tiskanjem prigodne publikacije.. Sjećam se prve demonstracije podvodnog hokeja u bazenu na Kantridi gdje su nastupili riječki i ljubljanski ronioci. (17). Cilj takvih igara bio je razvijanje i očuvanje kondicije. Danas se takve igre opet «otkrivaju».

Idu godine savezima, časopisima, športašima i dužnosnicima. Tako nakon gotovo 30 godina profesionalnog rada u Savezu ( od '57. kad se sjedište SRJ seli iz Splta u Rijeku) odlazi 1.X.'83. u mirovinu gosp. Josip Medur dipl.ing. tradicionalni tajni saveza, konstruktor prvog ronilačkog aparata u nas i pneumatske podvodne puške, Savezni. ronilački instruktor (14) vrhunski podvodni lovac i kapetan državne raprezentacije u PL-u. Josip Medur ostao je još dugo savjetnikom Saveza i predstavnik naše zemlje u tijelima CMAS-a. 20 godina kasnije, krajem 2003. otpratili smo ga na posljednji počinak u obiteljsku grobnicu u rodnom Bjelovaru. One, 1983. izlaze iz tiska dvije, za ronilaštvo, zanimljive knjige; Dušan Trifunović dužnosnik Saveza autor je kniige Građansko-pravna odgovornost za štetu pri sportskim natjecanjima na vodi koja vrlo temeljito obrađuje tu problematku kod ronilaštva jer je ono vrlo zahtjevno i osjetljivo na području sigurnosti. Druga je prijevod knjige Gerhardta Haux-a Ronilaštvo i ronilačka tehnikeu u izdanju «Spektra» iz Zagreba.

Sve više ima jubileja s dvoznamenkastim brojem. Iduće 1984. DPS-Zagreb slavi svoju 30. obljetnicu osnutka, Mali Lošinj srebrni jubilej Novogodišnjeg natjecanja podvodnih lovaca. Stupa na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o morskom ribarstvu SRH. Na svakom takvom koraku zakonodavca bilo je nezadovoljnih i nesporazuma. Zato J. Radman, državni prvak u udičarenju, odgovara u časopisu More 1-2/85. na pitanje: »Što je članska karta sportskog ribolovca?»:

«Člankom 33 navedenog Zakona oslobađa se plaćanja, odnosno posjedovanja dozvole za sportski ribolov članove...društava koji imaju jedinstvenu člansku kartu saveza (SRJ)....osim za ribolov podvodnom puškom.Trebalo bi biti jasno da se članska karta ne kupuje samo kao dozvola za lov ribe nego se članarinom omogućuje, u prvom redu, rad i život sportsko-ribolovnih društava.» U praksi je, nažalost, uglavnom bilo upravo obrnuto a takav mentalitet većine t.zv «članova, športskih ribolovaca»» nije se ni do danaas promijenio. Podvodna puška je stalno bila, na neki način, diferencirana pa čak i diskriminirana a podvodni lovci nezadovoljni. Premda slijedećih godina vrhunski domaći stručnjaci za marikulturu dokazuju da podvodni ribolov ne ugrožava riblji svijet, suhozemna i površinska većina uvijek se pribojavala nepoznatog podmorja i njegove čarobnosti za podvodnu manjinu sumnjajući u dobre namjere onih – dolje! Nažaost, nije to bilo sasma bez osnove. To mišljenje zastupa podnaslov jednog članka u gore navedenom broju Mora: »U mnogim klubovima ronjenje prestaje biti sport i pretvara se u društveni ili pojedinačni biznis a posljedice su mu tragične. Samostalnim roniocima omogućeno je obavljanje podvodnih radova bez obzira na neosposobljenost za takvu djelatnost.» Organizirani ronioci suprotstavljaju se tome uređenjem te djelatnosti u skladu s pravilima svjetske ronilačke organizacije, sređivanjem i objedinjavanjem naše prakse sa statusnim opredjeljenjima ronilaca i ronilačkih organizacija. Rezultat toga je Pravilo ronjenja i obuka lakih ronilaca (PROLAR) koji stupa na snagu iste godine kao i spomenuti Zakon tj. 1985.

Tih godina među roniocima sve više jača ekološka svijest i potreba zaštite mora i podmorja. Početkom 80-ih skupina stručnjaka-ronilaca pri Teh-projeku iz Rijeke radi na sprečavanju zagađivanja mora otpadnim vodama, projektira i izvodi jedan zahvat u tom cilju.

Premda je 18 vlada članica Savjeta Evrope, još 1970.g. tu godinu proglasila Evropskom godinom zaštite prirode, Jugoslavija do '85. nije ratificirala Međunarodnu konvenciju za sprečavanje zagađivanja mora uljem. Simpozij koji, između ostalog, raspravlja i o»...neracionalnom korištenju bogatstva mora te zaštiti ugroženih biljnih i životinjskih vrsta» konstatira da je «...stanje zaista zabrinjavajuće.» Slični zaključak donosi i Čevrti jugoslavenski

simpozij pomorske medicine održan na Brijunima 1986.g. Jedan od odgovora odgovornih podvodnih lovaca na tu činjenicu jest zamjena puške fotoaparatom odnosno fotolov, poribljavanje ribljom mlađi i ekološke akcije čišćenja podmorja. Tako iste godine na Bledskom jezeru DPD «Bled» organizira Prvo natjecanje u podvodnoj fotografiji u slatkim vodama na kome sudjeluju i natjecatelji iz Hrvatske. SRD Udica iz Malog Lošinja organizira 28. prosinca iste godine u uvali Čikat prvu akciju poribljavanja na našoj obali puštanjem u more oko 80.000 mlađi lubena. Iste godine skupina ronilaca iz KPA Drava iz Varaždina roni u Zgornjem Kriškom jezeru na nadmorskoj visini od oko 2.000 metara. Ronjenje je trajalo 20 minuta u vodi temperature 4 stupnja C na prosječnoj dubini od 9,5 metara.

Kao novost u nas, među opremu lakog ronioca sve više ulazi t.zv. kompenzator plovnosti koji roniocu omogućava u svakom trenutku, dubini i stanju podešavanje neutrtalne plovnosti. S vremenom taj dio opreme postaje obavezan. Naime, trošeći stlačeni zrak iz boce ronilac postaje sve laganiji. Stoga je ranije trebalo, na kraju ronjenja, pribjeći nekakvim pomagalima da ne dođe do neželjenog «izbacivanja» na površinu. Bio je to uteg od par kg koji je visio na plovku na -3 do -6 m za koji se «olakšani» ronilac mogao «usidriti», ili prazna pivska boca koja se nosila o struku i s njom kompenziralo plovnost utezima na početku ronjenja. Na kraju je samo trebalo tu bocu odčepiti i napuniti morem!

U tom razdoblju JRM nastavlja rad na razvoju i izgradji novih podmornica. Početkom '80-ih Brodarski institut počinje rad na razvoju novog tipa podnornice oznake B-73 no, zbog problema nabavke raketnogn naoružanja, prednost dobiva izgradnja 6 diverzantskih podmornica tipa Una (DP 911 sl.16). Pored toga razvijena su i druga sredstva podvodne tehnologije: diverzantske podmornice tipa R1 i R2, daljinski upravljano podvodne vozilo za identifikaciju, pronalaženje i uništenje mina – POVIUM, brod za spašavanje podmorničara i izvođenje radova do 300 metara, ronilica za dubokovodne radove i istraživanja pa čak i projekt turističke podmornice za 50-ak putnika (sl. 17). Ratni događaji prekidaju ovaj razvoj.

Slika 16. Diverzantske podmornice u skupnoj plovidbi.

1101

Na civilnom, športskom planu naši momci 1987. postaju viceprvaci svijeta u PL-u na natjecanju u Istambulu a djevojke također na Svjetskom prvenstvu u PO u Lenjingradu. Iste godine Konferencija nacionalnih federacija Mediteranana na Malti, na kojoj sudjeluju i naši delegati, otvara pitanja i prihvaća preporuku učlanjivanja profesionalnih ronilačkih organizacija i škola ronjanja (OCC) u nacionalne športske saveze. Hrvatske je s time započela 1989. no, kako ćemo kasnije vidjeti, to je izazvalo zbrku i urodilo nezgodnim posljedicama za ronilački šport. To je kao da se HAK bavi rentanjem automobila ili Jedriličarski savez čarterom plovila. Iste godine od 10. – 16. rujna na jezeru Lepenica u Gorskom Kotaru održano je IV. svjetsko prvenstvo u PO na kojem je raprezentzacija Jugoslavije zauzela 7. mjesto. Pri kraju godine, 9.XI. u Nagoji (Japan) , na kongresu CMAS-a , Mali Lošinja dobio je domaćinstvo Svjetskog

1102

prvenstva u PL za 1991. a 16. rujna prilikom 10. jubilarnog susrteta veterana podvodnog lova postavljen je na Malololšinjskoj rivi Spomenik podvodnom lovcu rad kipara Vinka Matkovića. (16).

Tih godina mjesto ronilaštva u sistemu ONO i DSZ postaje sve značajnije. Tu se utvrđuju tri bitna elementa:

Svijest o potrebi i nužnosti obrane zemlje Potreba stjecanja stručnih i specijalnih znanja i Praktično izvršavanmje konkretnih zadataka. S tim ciljem ronilačka društva u sastavu Teritorijalne obrane opremaju se potrebnom

opremom a ronioci uvježbavaju. U takvu ozračju, bez nekih izvanrednih događaja u ronilačkim krugovima, dolazi 1990.g. s balvan revolucijom. Koliko su dužnosnici SRJ-a nesvjesni stvarnog stanja u državi ilustrira citat iz Uvodnika prvog broja časopisa MORE za tu godinu gdje se uvodničar nada:»...da je jugoslavenska hiperinflacija valjda zauvijek otišla u prošlost.» Te godine se na XXXI. Konferenciji Saveza inzistira na povećanju sredstava od NTJ i SFKJ a provode se i pripreme za uključiv anje Saveza u Jugoslavenski olimpijski komitet jer je plivanje perajama postalo olimpijska disciplina.

U 1991.g. SRJ ulazi sa 228 učlanjenih organizacija i 26.780 članova. XXXII. Sjednica Konferencije Saveza održava se u Rijeci 27. IV ali ,prvi put, bez predstavnika pokrajina. Njih zastupa predstavnik Srbije Radoje Životić koji je ujedno predsjednik Saveza. Iako su manje ratne operacije i diverzije već u tijeku sjednica prolazi rutinnski, a po načelu rotacije za novog predsj. Saveza izabran je delegat iz Hrvatske dr. Darko Čuruvija iz Rijeke Umjesto organizacije Svjetskog prvenstva u PL-u 1991.g. Savez za sportski ribolov na moru i podvodne djelatnosti Hrvatske, (Savez Hrvatske = SH) još uvijek član SRJ, povlači svoje članove iz Jugoslavenske raprezentzacije u svim disciplinama i otkazuje sva domaćinstva državnih prvenstava Budući da je s početkom barikada i balvan revolucije legalni predsjednik Saveza Hrvatske Dejan Kovačević s prebivalištem u Bosanskoj Gradišci naprosto nestao, i do danas se službeno nije javio, Predsjedištvo imenuje v.d. predsjednikom Željka Bonefačića koji je ujedno predsjednik Kriznog štaba SH, a tajnik je g. Zlatko Kamenić.

Nabavljena ronilačka oprema i aktivnosti ronilaca bili su presudni u odvijanju Domovinskog rata na moru. Kao što se još ni danas ne zna za sudbinu preko tisuću nestalih, ne zna se točno niti za niz djelovanja lokalnih ronilaca oko Pule, Šibenika, Splita i njegove ratne luke Lora, a dubrovačkom Odredu naoružanih brodova i probijanju blokade dubrovačkog područja znatno su pomogle isporuke opreme koju su kontinetalni kolege primorskih ronilaca «čistile» po napuštenim vojarnama JNA. Povijesti i istine radi recimo na ovom mjestu da su mnogi ronioci «nosili glavu u torbi», neki je nisu iznijeli a neki su oboljeli... Podaci o tome nisu ni sakupljeni a kamoli obrađeni i to je posebno poglavlje izvan ovog rada u koje netko mora «zagristi»..

Posljednja XXXIII. sjednica predsjedništva Saveza za podvodne sktivnosti i sportski ribolov na moru SFRJ saziva se za 19.X.1991. Delegati Hrvatske, Slovenije i Crne Gore donose odluku o sazivanju Izvanredne sjednice Konferencije SRJ za 3.XI.'91. s jednom jedinom točkom dnevnog reda: «Razdruživanje Saveza». Toj sjednici Konferencije prisustvuju u punom sastavu delegacije Hrvatske i Slovenije koje predstavoljaju 93% članstva i sredstava Saveza. Delegacija BiH sudjeluje dostavom svog pismenog stava a delegacija Crne Gore, zbog ratog stanja nije više mogla doći do Rijeke. U skladu sa Statutom, time konferencija ima kvorum ( 13 od 24) te sa 11 glasova «za» (Hrvatska i Slovenija) a 2 »protiv» (BiH) donosi punovažnu odluku o prestanku postojanja SRJ s danom 3.XI.1991. nakon punih 38 godina postojanja.

Samostalni hrvatski savez športskih ribolovaca i ronilaca

Tako razdružen i samostalan Savez za sportski riblov na moru i podvodne djelatnosti

Hrvatske dobiva prostoriju i opremu bivšeg SRJ a sredstva na žiro računu raspoređuju se u

skladu s knjgovodstvenim stanjem. Time SH samo djelomično nadoknađuje svoj lavovski dio ulaganja i financiranja «siromašnih» članica. SH nastavlja s izdavanjem časopisa More. Budući da ipak ima veze s povješću ronjenja u nas napominjem da se 25.I.'92. u Sarajevu sastalo nekoliko osoba od kojih je samo jedna iz Predsjedništva bivšeg SRJ (Z.Petrović). Ta skupina se proglašava, navodno «u skladu s važećim statutom» novim predsjedništvom Saveza Jugoslavije. Nisu uspjeli ništa drugo osim stvarati probleme Hrvatskoj i Sloveniji oko prijema u međunarodne asocijacije ribolovaca i ronilaca. Usprkos toga SH, zajedno s Republikom Hrvatskom, stječe međunarodni legitimitet prijemom u članstvo Međunarodne federacije za športski ribolov (FIPS) i Svjetske konfederacije za podvodne djelatnosti (CMAS).

Slika 17. Maketa turističke podmornice TP-1.

Samostalni Savez za sportski ribolov na moru i podvodne djelatnosti hvatske razapinju

stare tenzije između ribolovaca (ribiči bez puškara) kojih ima oko 90% i ronilaca kojima su puškari bliži. Problem su financijska sredstva koja se od manje potrebitih ribiča prelijevaju zahtjevnijim roniocima. Stoga su već za 1992.g. izdane različite članske iskaznice za ribolovce i ronioce da bi se sigurno znalo koliko je tko zaradio.

Prva redovna Skupština samostalnog, jedinstvenog, državnog SH saziva se 4.VII.1992.g. u Rijeci. Ona donosi odluku o razdvajanju ribolovaca od ronilaca koju će provesti novi predsjednik g. Franjo ŽIVKO. Zadnje, XXIII. zasjedanje Skupštine SH održano je u Rijeci 4.XI.'92.g. Nakon 21,5 godinu postojanja i plodnog rada (osnovan 7.IV.'71.) Skupština, dosta mukotrpno, sa 14 glasova «za» i 4 «protiv» donosi odluku o prestanku postojanja tog i takvog saveza sa 31.XII. 1992.g.

U nastavku spomenutog saziva, istog dana 14.XI.1992. ribolovci osnivaju Hrvatski savez za športski ribolov na moru (HSŠRM) uz nejasan status podvodnih lovaca. Tjedan dana kasnije 21.XI.1992. u Zagrebu se sastaju predstavnici udruga koje se bave podvodnim djelatnostima odnosno ronjenjem te osnivaju Hrvatski ronilački savez (HRS). Oba novoosnovana saveza pravno su slijednici bivšeg SH s time da ribički HSŠRM nastavlja izdavanje časopisa More. Oba su članovi Hrvatskog olimpijskog odbora.

Dalje pratimo, na civilnom planu, samo HRS koji su osnovala 34 predstvnika iz 22 udruge. Za prvog predsjednika izabran je dr. Darko Čuruvija iz Rijeke a za tajnika Zlatko Kamenić. Među mnoštvom posla koji je trebao obaviti novi Savez našlo se vremena i novca za prvi broj Glasila HRS-a s datumom 28. XII.1993. i izvješćem o prvoj godini postojanja i rada. (11).

Slijede godine bujanja ronilačkih organizacija kako neprofesionalnih iliti udruga građana tako i profesionalnih ronilačkih cenatara i škola t.zv. «pridruženih članica». Tako u 1997-oj HRS ima učlanjenu 71 udrugu i 31 pridruženu članicu. One u HRS-u tvore neku nesretnu simbiozu amatera i profesionalaca. Manje-više zadovoljavajuće radi niz komisija kao: nastavna, koja

1103

izvještava o osposobljenom 801 roniocu u pet kategorija i 42 instruktora u 2 kategorije; zatim ekološka koja prijavljuje 29 održanih akcija čišćenja podmorja i posebno ističe KPA Karlovac iz Karlovca kao i istraživanja alge caulerpa taxifolia (sl. 18); zdravstvena komisija s izvješćima o održanim pregledima ronilaca, licenciranju liječnika i instruktora, sudjelovanju na stručnim seminarima; športska komisija posebno ističe izradu kompjuterskih programa za natjecanja u PO, PP i podvodnim vještinama – PV, poboljšanje niza dosadašnjih rekorda, održavanje svih domaćih natjecanja i sudjelovanje na inozemnima; konačno marketinška komisija pokreće izdavanje časopisa ili čak Almanaha HRS-a 1992. – 1997. što, nažalost nije ostavreno. Na zakonodavnom planu izašli su: Zakon o morskom ribarstvu (NN 74/94.), Pravilnik o obavljanju podvodnih aktivnosti (NN br. 91/95) te Pravilnik o rekreacijsko-športskom ribolovu na moru (29/95). prvo i treće važno za podv. lovce koji ima i u HRS-u. Pored spomenutog CMAS-a nastaje niz novih, međunarodnih, amaterskih i profesionalnih asocijaja na području ronilaštva sa specifičnim ronilačkim programima, razinama, tehnikama i sl. Da samo spomenem neke kratice: PADI, SSI, NAUI, AIDA i druge. Među tim novostima i napretku ističem t.zv. dubinska ili tehnička ronjenja s mješavinama. To znači da se umjesto stlačenog zraka koriste mješavine: 1. ili u drugim omjerina dušika i kisika, 2. ili s dodatkom nekog drugog, inertnog plina (n.pr. helij). Omjeri tih plinova mogu se pripemiti prije početka ronjenja ili ih, kompjuterski upravljana «spravica» miješa tokom ronjenja ovisno o dubini i ..., Time se povećavaju dubina i vrijeme trajanja ronjenja.

Slika 18.

1104

Na vojnom planu odigrao se, kako bismo danas mogli reći, «labuđi pijev» podmorničarstva u HRM i na istočnoj obali Jadrana.. Od podmorničarske flore JRM ostala nam je samo jedna diverzantska podmornica. Ta podmornica je rekonstruirana, krštena imenom Velebit s flotnim brojem P01 i spuštena u more 16.I.1996.g (Sl. 19 ). Služila je desetak godina za vježbanje, ali bez osuvremenjivanja neupotrebivo je zastarila. Sada je trajno na suhom i, kako smo već naveli, čeka neki – muzej. U vezi podmornica prenijeti ću djelić teksta iz Epiloga knjige Andreja Korbara: Vlastitim snagama do Heroja :»Već dvadesetak godina u našim brodogradilištima ne grade se podmornice. No to ne znači da ih više nismo u stanju uspješno izgraditi. Zahvaljujući velikim kapacitetima, stručnim i visokoobrazovanim kadrovima u brodogradilištima i znanstveno nastavnim ustanovama, hrvatska brodogradnja bila bi u stanu projektirati i izgraditi i najsuvremeniju ratnu podmornicu...podmornica ima šansu preuzeti u doglednoj budućnosti ulogu transportnog sredstva između Evrope i Azije preko Sjevernog ledenog mora, odnosno za prijevoz nafte...To više nije samo vizija.» (4).

Slika 19. Podmornica PO-1 Velebit nakon rekonstrukcije 16.I.1996.g.

Na civilnom planu se bum ronilaštva nastavlja sve jače. Svaki ronilac, odnosno svako tko

želi zaroniti u naš Jadran mora imati javnu ispravu Ronilačku dozvolu koju izdaje i naplaćuje HRS. To je jedinstveni slučaj u javnoj upravi naše države da jedna udruga građana izdaje javnu ispravu. To je uprihodilo Savezu velik novac iz kojeg se financiraju projekti prijavljeni na natječajima. Ali, gdje se vrte veliki novci s njima se olako upravlja a nekom se nešto i «zalijepi

1105

za prste». HRS je visoko unaprijedio svoj rad koji su dužnosnici počeli naplačivati. Tiskan je niz priručnika, održavani razni seminari, natjecanja a krenulo se i s izdavanjem glasila HRS-a Ronilac. Prvi broj izašao je 2001.g. a drugi 2004. prigodom desete obljetnice Saveza umjesto planiranog Almanaha. Pored opisa financiranih projekata od strane Saveza a po odluci Komisije Ministarstva pomorstva, prometa i veza taj broj donosi i podatak da HRS ima učlanjenih 151 udrugu građana od čega čak 32 iz Zagreba te 233 pridružene članice, dosta njih prijavljenih na moru i na kontinentu. Nekih ima u obje skupine (13). Od svega tog mnoštva, na športskim natjecanjima pojavljuje se tek koja desetina članica. Premda je HRS 1992. osnovan kao športski ili, točnije, kao hibridni športsko-tehnički savez, utvrditi koliko današnji HRS zadovoljava ciljeve utvrđene svojim osnutkom zahtijevalo bi mnogo dublju analizu.

Toliko mnoštvo članica teško je koordinirati, usmjeravati, nadzirati a u tolikom mnoštvu, može se naći – svašta! Kadrovski, financijski pa i korupcijski problemi potresaju HRS, dok prema publikaciji Ronjenje Hrvatske turističke zajednice iz 2006.g. duž našeg Jadrana ima 119 ronilačkih centara okupljenih u Grupaciji ronilačkog turizma (GRT) (19). Među suradnicimna na pripremi te publikacije nalazim mnogo imena iz kruga poznatih mi ronilaca Ronjenje je od športa i rekreacije postalo biznis i na Hrvatskom ronilaštvu je u ovom času najvažniji zadatak da povuče granicu na tom području između profesionalnog ronilaštva za zaradu i športsko-rekreativnog ronjenja bez materijalne zarade, ali svako sa svojim pravilima.

Umjesto zaključka Iz srca Lijepe Naše, iz Zagreba u kojem se od navedene 32 ronilačke udruge ronilačkim

športovima bave samo 3 do 4, dolazi jedno vrhunsko ime i na području – ronilaštva. To je Karla Fabrio svjetska prvakinja u ronjenju na dah. Njenom osobom obuhvaćam ravnih 50 godina športskog ronjenja u nas od prvog legaliziranog športskog ronioca iz daleke 1958. Jerka Domančića, do 2008. i svjetske prvakinje Karle Fabrio. A za budućnost? Pa, uspješniju zaštitu ekološkog pojasa, podvodnih arheoloških i inih vrijednosti te organiziranje Prvog podvodnog nacionalnog parka (sl. 20) (1).

Slika 20. Kompjuterski, trodimenzionalni prikaz podvodnog parka..

Literatura (1) FULANOVIĆ, D., ZRNA, M.: «U podmorju Jadrana - ronilaštvo u Hrvatskoj»,

Tehnički muzej Zagreb 1966 (2) GOŠOVIĆ, S.: Ronjenje u sigurnosti. Institut za pomorsku medicinu Split 1971.

(svega 6 izdanja do 1993.g.) (3) IVANOVIĆ, V.: Podvodni lov – priručnik za početnike. Mladost, Zagreb 1962.

1106

1107

(4) KORBAR, A.: Vlastitom snagom do HEROJA. Brodarski institut, Zagreb 2002.) (5) KORBAR, A.: Podmorničarstvo – 100 godina. Laurana, Zagreb 2007. (6) MEDUR, J.: Podvodni lov na Jadranu. Rijeka 1958. (7) Grupa autora iz DPS-a Zagreb: Podvodni šport. NIP Sportska knjiga, Beograd

1958. (8) MORE, časopis za ribolov i sportove na moru Saveza za sportski ribolov na moru

i podvone aktivnosti Jugoslavije. SRJ, Rijeka, 1956. do 1992. (9) VIJESTI Saveza sa sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije –

SRJ, Rijeka 1960. – '67. (10) BILTEN, prethodnik «VIJESTI» br. 9, Rijeka 1957. –'60. (11) GLASILO HRS, br.1. Hrvatski ronilački savez, Zagreb 1993. (12) VIJESTI DPS Zagreb, Društvo za podvodne športove Zagreb, Zagreb 1956. do

2007., (13) RONILAC, Glasilo Hrvatskog ronilačkog saveza (HRS) br. 1 do 3,. Hrvatski

ronilački savez Zagreb 2001. do 2004. (14) AQUALUNG, Magazin za ronjenje i podvodni svijet, br. 1 – 4., Tetraktis d.o.o i

HRS, Zagreb 2006. (15) HORVATIĆ M.: Sportski almanah Hrvatskog ronilačkog saveza 1992. – 2002.,

HRS, Zagreb 2005. (16) Grupa autora: Sportski ribolov na Lošinju.. Otočki Ljetopis Cres Lošinj br.11,

SRD, „Udica“ i dr., Mali Lošinj 1998.