1/9Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jeziku Hrvatski jezik u 19. stoljeu2/9Ivo Pranjkovi: Hrvatski jezik u 19. stoljeu jezikuO hrvatskom jeziku u 19. stoljeu sada ve ima dosta literature raznolikoga tipa, i sintetikih radova i nekih analitikih ralambi pojedinanih pitanja i problema koji se tiu grafije, pravopisa, morfolokoga opisa (posebno kad je rije o odnosu izmeu tzv. starih i novih padenih nastavaka) te radova o vanijim jezikoslovcima iz toga stoljea i o njihovu djelovanju (v. literaturu). Zato u ja u ovome prilogu krenuti malo drukijim putem pa e mi za polazite posluiti vanija jezikoslovna djela nastala u 19. stoljeu, a ostale informacije i/ili komentari vezani bilo za pojedine dogaaje bilo za pojedine osobe bit e na neki nain u drugom planu. U prvom planu bit e gramatikeU obzir se uzimaju samo tokavske gramatike, ali u ovdje bar usputno spomenuti da su u prvoj polovici 19. stoljea objavljene i tri zanimljive kajkavske gramatike. To su Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre Josipa Matijevia (Agram, 1810), Jezichnica horvatzko-slavinzka Josipa urko-vekoga (Peta, 1826) i Grammatik der Kroatischen Mundart Ignaca Kristijanovia (Agram, 1837). i rjenici, a iznimno e biti rijei i o pojedinim raspravama i/ili lancima ako su posebno vani ili ako su u svoje vrijeme bili izrazito utjecajni.No prije toga mislim da je vano naglasiti kako se cijelo 19. stoljee, kad je rije o hrvatskome jeziku, moe podijeliti u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaa prva tri desetljea 19. stoljea, drugo razdoblje traje od tridesetih do pedesetih godina, a tree od pedesetih godina do kraja stoljea. Za prvo se razdoblje moe rei da se po mnogo emu izravno nastavlja na zbivanja i tendencije iz 18. stoljea (prema Brozovievoj klasifikaciji ono bi spadalo u etvrto razdoblje koje traje od polovice 18. stoljea do preporoda, usp. Brozovi 2008: 68). Drugo je razdoblje obiljeeno ilirskim pokretom i zbivanjima u vezi s njim, a tree karakteriziraju raznovrsni sukobi pojedinih filolokih kola, i to rijeke filoloke kole, zadarskog jezino-knjievnoga kruga i zagrebake filoloke kole, a od osamdesetih godina nadalje u te se sukobe, ponajprije sa zagrebakom kolom, ukljuuje i kola tzv. hrvatskih vukovaca.I.Na prvom mjestu treba spomenuti najvei rjenik starije hrvatske leksikografije uope, koji ima tri dijela s po dva sveska (svih est svezaka ukupno obasee preko 4700 stranica) Dubrovanina Joakima Stullija. Prvi dio toga rjenika pod naslovom Lexicon latino-italico-illyricum objavljen je u Budimu na samom poetku 19. st., tj. 1801. godine, drugi pod naslovom Rjeosldxje u Dubrovniku 1806, a trei pod naslovom Vocabolario italiano-illirico-latino takoer u Dubrovniku 1810. godine. Graa za taj rjenik crpljena je iz gotovo svih prethodnih rjenika, iz knjievnih djela i raznih rukopisa (obasee 313 razliitih vrela). Rjenik je izraivan s pretpostavkom da ga razumiju svi Slaveni, pa je u nj preuzimano dosta leksika iz staroslavenskoga, ruskoga, ekoga, poljskoga i slovenskoga jezika, a Stulli je unosio u nj i brojne vlastite novotvorenice. U vezi s tim rjenikom zasjedalo je u Beu i posebno carsko povjerenstvo 1785. godine. Naime Stulli je rjenik poeo pisati dubrovako-dalmatinskim slovopisom, a povjerenstvo (u sastavu Antun Man-di, Joso Krmpoti, Marijan Lanosovi i sam Stulli) odluilo se za slavonski slovopis (grafiju).Drugo po redu vano djelo koje slijedi nakon prvoga dijela Stullijeva rjenika jest jo jedan rjenik: Ricsoslovnik illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika (Be, 1803) Istranina Josipa Voltia (Voltiggia), kojemu je osnovica ikavska, ali se navode i neki jekavski oblici. Pisan je slavonskom grafijom. Leksik je Volti skupio s raznih strana, pa ima pored tokavskih rijei i akavizama, i kajkavizama, a razmjerno dosta ak i turcizama (npr. csardak, csemer i sl.). Rjeniku je pridodana i mala gramatika (Grammatica illirica), koja sadri samo morfologiju i neka sintaktika pravila, a nastala je pod izravnim utjecajem starijih gramatika (to se npr. vidi po tome to Volti, kao i veina najstarijih gramatiara, razlikuje sedam padea u jednini, a osam u mnoini). Rjenik je relativno skromno leksikografsko djelo (i kvantitativno: sam rjenik obasee ukupno neto vie od 120 stranica), ali je vano, izmeu ostaloga, i po tome to pokazuje kako je slavonski utjecaj i u grafiji, i u leksiku, pa i u svojevrsnoj ikavsko-jekavskoj stilizaciji u to vrijeme bio dopro daleko na zapad.Sljedee vano djelo iz prvoga razdoblja jest Grammatica della lingua Illirica Franje Marie Ap-pendinia, pripadnika reda pijarista te profesora i ravnatelja u dubrovakom zavodu Collegium Ragusinum. Prvo izdanje te gramatike objavljeno je u Dubrovniku 1808. (kasnije su objavljena jo tri izdanja). U gramatici se opisuje, a donekle i normira ponajprije dubrovaka jekavtina. Gramatika sadri poneto i ikavizama pa zato Appendini pie kako svoju gramatiku zasniva na dalmatinsko-bosanskom idiomu (time se u ono doba ponajprije mislilo na tokavsku ikavicu). Pisana je talijanskim jezikom (i sam Appendini bio je Talijan, koji je hrvatski jezik nauio u Dubrovniku). Appendini se u velikoj mjeri oslanja na gramatiku svoga sunarodnjaka Ardelia Della Belle (koja je pod naslovom Instruzioni grammaticali della lingua Illirica objavljena kao uvodni dio Della Bellina rjenika Dizionario italiano-latino-illirico, Mleci, 1728), posebno u grai, u uzorcima sklonidaba i sprezanja i sl., ali je od nje mnogo opirnija, to se posebno odnosi na sintaktiki odjeljak. tovie, moe se rei da je Appendinieva gramatika prvi gramatiki spis u Hrvata koji sadri relativno opiran opis sintaktikoga ustrojstva.Samo etiri godine nakon Appendinieve, a u sklopu iste jezine politike objavljena je i Appendi-nieva gramatika, a to ju je u ilirskim provincijama provodio maral Auguste Marmont (prema toj je politici, izmeu ostaloga, nastava u osnovnim kolama bila na hrvatskom, a u srednjim kolama na francuskom ili talijanskom jeziku), objavljena je u Trstu (1812) Nova ricsoslovica illi-ricska likoga upnika ime Starevia (Appendinieva je gramatika bila namijenjena primorskoj Hrvatskoj, a Starevieva kontinentalnoj). Gramatika sadri opis glasova, pravopis, opis vrsta rijei te primjere poslovica. Specifina je, izmeu ostaloga, i po tome to je pisana polemiki, a poleminost je najee usmjerena ba na Appendinia, kojemu Starevi najvie prigovara uzdizanje dubrovakoga govora iznad svih ostalih tokavskih govora. Starevi je zagovarao istu ikavsku tokavtinu i smatrao da je ona, kao naddijalektalna, primjerena tokavskoj veini (a to znai govornicima hrvatskoga jezika i u Dalmaciji, i u Dubrovniku, i u Bosni, i u Slavoniji, i u Horvatskoj). Toj tokavskoj veini, smatra Starevi, primjerena je i zajednika grafija, a to je za nj tzv. slavonski slovopis. Ta je gramatika prva hrvatska gramatika koja je pisana hrvatskim jezikom i najvanija je po tome to je u njoj prvi put opisan etveronaglasni sustav (prijanje gramatike, ukljuujui i Appendinievu, pretpostavljaju i/ili opisuju tronaglasni sustav, to vrijedi i za neke kasnije, npr. Babukieve). Od etiriju naglasaka toga sustava jedan je posve kratak (kao npr. u rijei nebo), drugi malo uzdignut pak barzo spushtan (npr. grihdta), trei je malo potegnut na duglje (npr. pitam), a etvrti je posve raztegnut (npr. kazati) (usp. Starevi 2002: 113). Ta gramatika karakteristina je i po tome to opisuje (samo) est padea i u jednini i u mnoini (ostale stare gramatike imaju obino sedam padea u jednini, a osam u mnoini, ili 6 u jednini, a sedam u mnoini, kao npr. Appendinieva, odnosno 7 i u jednini i u mnoini, kao npr. Relkovieva). Starevi nema ablativa, kao ostale stare gramatike, ali nema ni lokativa, nego mu je esti pade instrumental. Treba takoer napomenuti da je Starevi uoio i relativno dobro opisao kategoriju ivosti, a u opisu kategorije odreenosti otiao je korak dalje od prethodnika, pa je uoio ne samo to da se oblici bez zavrnoga i (npr. mlad) upotrebljavaju kao dio predikata nego je odreenost odnosno neodreenost ak pokuao i definirati, usp. pridavno ime izhode-che na samoglasnik ima odredno i na blixe stisnuto zlamenovanje, a kad na skupglasnik izhodi, obcheno i neodredjeno (Starevi 2002: 38).I napokon od vanijih jezikoslovnih djela prvoga razdoblja treba svakako spomenuti i Gramma-tik der illyrischen Sprache Slavonca Ignjata Alojzija Brlia, koja je dodue objavljena u vrijeme ilirizma (u Ofenu, tj. Budimu) 1833. godine, ali se i koncepcijski i mnogim drugim osobitostima izravno nastavlja na slavonske gramatike 18. stoljea (tj. posebno na gramatike Matije Antuna Relkovia i Marijana Lanosovia), iako je sam Brli, ali uglavnom samo na rijeima, bio pristaa Karadiev, estok protivnik iliraca (naziva ih ak zagrebakim kurvama koje su pokvarile narodni jezik), a zagovornik irilice i narodnoga jezika. Gramatika je bila pisana i predana na recenziju jo 1827. godine pod naslovom slavonska (a ne ilirska) gramatika, pa je naziv slavonska zadran u tekstu, a naziv ilirska samo je u naslovu. Na stare slavonske gramatike Brli se oslanja i u slovopisu, koji je najveim dijelom isti kao u Relkovia i Lanosovia, tj. tzv. slavonski, osim grafema y kojim obiljeuje reflekse jata (po tome je svakako blizak ilircima koji jat obiljeuju tzv. rogatim e lel). Kad je rije o akcentuaciji, Brli opisuje tronaglasni sustav, kakav je u njegovo vrijeme bio svojstven (starotokavskoj) slavonskoj Posavini. Prvi je hrvatski gramatiar koji ima iste padee o kojima govorimo i danas (instrumental mu je esti, a lokativ sedmi pade). Bio je takoer prvi gramatiar koji je eksplicitno i teorijski utemeljeno opisao kategoriju glagolskoga vida (usp. Brloba 2007: 133-147). Jasno razlikuje odreene i neodreene pridjeve te navodi posebne sklonidbe i jednih i drugih. Svojoj gramatici Brli dodaje i rjenik pod naslovom Najpotrebitije ryi, to predstavlja jo jednu izrazito karakteristinu poveznicu sa starim (slavonskim) gramatikama.Prema svemu reenome za prvo (predilirsko) razdoblje moemo rei da se naslanja izravno na 18. stoljee, da u njemu prevladava ikavica ili ikavsko-jekavsko dvojstvo, da se zadrava i slavonska grafija, koja je zapravo ve u 18. stoljeu predstavljala svojevrsni kompromis izmeu sjevera i juga. Naime slavonska grafija u nekim elementima odudara od grafije karakteristine za hrvatski sjever ili od tzv. isusovake grafije (posebno za kajkavski knjievni jezik) i pribliava se grafiji uobiajenoj za hrvatski jug, ili tzv. franjevakoj grafiji. Tako se npr. fonem c ne pie kao cz, nego kao c, fonem pie se kao x, naputa se biljeenje fonema lj i nj kao ly i ny, a uvodi pisanje lj i nj itd. Poetkom 19. stoljea dakle grafijska podvojenost nije vie izmeu sjeverne i june zone, nego zapravo izmeu tokavskoga i kajkavskoga knjievnog jezika.II.Drugo je razdoblje, kad je o jeziku rije, tj. razdoblje ilirskoga pokreta, obiljeeno u najveoj mjeri rjeavanjem odreenih grafijskih pitanja, ponajprije vezanih za pisanje palatalnih suglasnika, odnosno temeljitom i kasnije iroko prihvaenom grafijskom reformom. Tu reformu zapoeo je voa ilirskoga pokreta Ljudevit Gaj knjiicom Kratka osnova horvatskoslavenskoga pravopisana, koja se jo uvijek odnosi na kajkavski knjievni jezik. U njoj Gaj palatale oznauje nadslovnim znakovima po uzoru na Pavla Rittera Vitezovia (tildom odnosno kombinacijom tilde i kvaice). Meutim dananja hrvatska latinica poinje dobivati svoj konani oblik tek Gajevim lankom Pravopisz objavljenim 1835. godine u Danici. U tom lanku, kojim se kao osnovica knjievnoga jezika pretpostavlja tokavsko narjeje, znak za fonem preuzima Gaj iz poljskoga (u Kratkoj osnovi nije ga ni bilo jer kajkavski nema toga fonema), uvodi pisanje tzv. rogatog e (e) za jat, vraa se na neke dvoslove, i to dj (za ), tj (za ) i lj (za lj), ali umjesto toke na j pie u tim dvoslovima znak slian zarezu. Neto kasnije pojavljuje se u Danici i dvoslov d (za fonem d).Znak (za fonem , koji je predloio uro Danii, uveden je tek 1892. Brozovim Pravopisom). Borba iliraca za jedinstveni slovopis nije meutim bila samo grafijsko pitanje, nego i jedan od oblika borbe za narodno i jezino jedinstvo svih Ilira, to je neto kasnije znailo i svih Junih Slavena.Osim u grafiji ilirci su vrlo mnogo uinili i na tome da hrvatski jezik postane diplomatikim (tj. slubenim) odnosno da prodre i u visoko kolstvo, to je zapoelo ve 1832. godine kad Matija Smodek poinje predavati materinski jezik na ondanjoj Akademiji.Djelo koje je, bez sumnje, najvie doprinijelo irenju Gajeve grafije bila je izvanredno utjecajna (dijelom ak i u cijelom slavenskom svijetu) prva ilirska gramatika, koju je pod naslovom Osnova slovnice slavjanske nareja ilirskoga 1836. u Danici ilirskoj u nastavcima objavljivao Slavonac Vje-koslav Babuki (br. 10-15). Iste godine izila je i kao zasebna knjiica (na sedamdesetak stranica). Ve tada Babuki preporuuje da se ilirsko e ita kao je, ali da se moe itati i kao i odnosno kao e. Gramatika inae ima tri poglavlja i u njoj se izlae slovopis kakav je preporuen u Gajevu lanku Pravopisz, zatim opis glasova i njihovih promjena, opis naglasaka, morfologija, a jedna od ukupno 49 toaka posveena je i redu rijei. U morfologiji Babuki propisuje starije nastavke u oblicima mnoine, npr. gen. jelenah (ili jelenov), dat. jelenom, lok. o jelenih i instr. jeleni, na emu su kasnije insistirali i svi drugi predstavnici zagrebake filoloke kole (Antun Maurani, Ado-lfo Veber Tkalevi, Bogoslav ulek i ostali). Ta je gramatika, sve do pojave Mauranieve Slovnice Hervatske iz 1859. godine, bila temeljni prirunik za uenje hrvatskoga (ilirskoga) jezika.Meu ilirske gramatike treba svrstati i gramatiku Antuna Maurania objavljenu u Zagrebu 1839. godine pod naslovom Temelji ilirskoga i latinskoga jezika. To je poredbena hrvatsko-la-tinska gramatika u kojoj se graa izlae u obliku pitanja i odgovora. Sastoji se od pet dijelova: Orthoepia ili Pravoitanje, Orthographia ili Pravopis, Etymologia ili Reih izpitivanje, Syntaxis ili Reih slaganje te Prosodia ili Glasoudaranje. U toj gramatici Maurani, preko latinskoga jezika, koji e sve do 1847. biti slubeni jezik u Hrvatskome saboru, afirmira i normira uglavnom onakav hrvatski jezik kakav je bio opisan i normiran i u Babukievoj Osnovi, tj. jekavsku tokavtinu onoga tipa kakav su zagovarali ilirci, kasnije i predstavnici zagrebake filoloke kole, kojoj su uostalom pripadali i Babuki i Maurani.III.Od pedesetih godina pa sve do kraja stoljea traje razdoblje koje je obiljeeno borbom pojedinih filolokih kola: zagrebake koja u osnovi slijedi jezinu i grafijsku koncepciju iliraca, rijeke kojoj je na elu bio Fran Kurelac i zadarskoga jezino-knjievnoga kruga na elu kojega je bio Ante Kuzmani. Rijeka se kola zalagala za genitiv mnoine na nulti morfem (npr. en, molitav i sl.), za dvojinu i u imenica i u glagola, za oblike 1. lica prezenta tipa (ja) priznaju, za starinske glagolske priloge i gerunde, za strogi korijenski pravopis te za mnotvo pojedinanih rijei koje su ve u ono doba bile posve zastarjele. Kurelac je i izravno polemizirao s predstavnicima zagrebake kole, ponajprije s voom te kole Adolfom Veberom Tkaleviem, i to vrlo otro, posebno tekstovima Kako da sklanjamo imena? (1852) i Mulj govora nespretna i nepodobna (1873). Veber mu je odgovorio napisima Brus jezika (Pozor 1862, br. 219-221) i Obrana njekoliko tobonih bar-barizamah (Djela A. Vebera III: 338-359) i ti su tekstovi oznaili potpun poraz rijeke filoloke kole. U prvome od njih Veber kae da je Kurelev jezik vie staroslavenski nego hrvatski te da se on oslanja iskljuivo na stariju knjievnost, a zanemaruje suvremenu. Starijoj knjievnosti pripada i Kurelev genitiv plurala na nulti morfem, dok je nastavak -ah koji su zagovarali predstavnici zagrebake kole (i koje su zbog toga podrugljivo nazivali ahavcima) osobitost novijega jezika itd. U drugom napisu Veber brani cijeli niz i danas posve obinih rijei koje je Kurelac u lankuMuljgovora... proglasio barbarizmima, npr. crnina, in, djelokrug,parobrod,posada,pretjerati, prostorija, sredstvo, rtva itd. Predstavnici zadarskog jezino-knjievnog kruga okupljeni oko asopisa Zora dalmatinska zagovarali su dosljednu ikavicu i juni (dalmatinski) slovopis. Osim Ante Kuzmania u tom su krugu aktivno djelovali i spomenuti ime Starevi, Ignjat Alojzije Brli te Stjepan Ivievi i drugi.Potaknut velikim uspjehom Osnove slovnice slavjanske Babuki je napisao i opirnu (444 str.) Ilirsku slovnicu, i to na slubeni poziv, ali ona ipak nije nikad dobila doputenje za uporabu u kolama (zbog negativne recenzije A. V. Tkalevia, koji je smatrao da gramatika sadri previe dijalektalnih rijei, tzv. provincijalizama) pa ju je Babuki tiskao o svom troku 1854. godine. To je prva potpuna hrvatska gramatika onoga vremena jer, izmeu ostaloga, sadri i opirno i vrlo zanimljivo, ali sve do danas slabo poznato poglavlje posveeno sintaksi, a ne samo pojedinana sintaktika pravila kako je bilo uobiajeno u veini starijih gramatika (osim Appendinieve). I u Osnovi i u Ilirskoj slovnici Babuki (kao starotokavac) opisuje tronaglasni sustav. U Ilirskoj slovnici ak kritizira Karadia i Daniia zato to uope govore o etveronaglasnom sustavu. Zbog toga to nije dobila doputenje za porabu u kolama ta je gramatika ostala naalost ne-prihvaena, neutjecajna i uskoro zaboravljena, iako sadri i vrlo vrijednih odnosno teorijski i metodoloki respektabilnih novina, kao to je npr. podjela sintakse (u Babukia stavkoslovlja) u tri dijela: prosti stavak, sastavljen stavak i viestruko sastavljen stavak.Kao i Babuki i Maurani je nastavio svoju gramatiarsku djelatnost i u razdoblju zagrebake filoloke kole pa je 1859. objavio u Zagrebu Slovnicu Hervatsku koja je, za razliku od Babukieve Ilirske slovnice, bila vrlo dobro prihvaena (u deset godina objavljena je u etiri izdanja), iako je i ona tiskana o vlastitu troku jer Maurani nije htio kratiti poglavlja o naglascima koje je Ministarstvo bogotovlja i naukah proglasilo preopirnim. U toj se gramatici opisuje (novo)tokavska jekavtina kakvu je zagovarala zagrebaka kola. Maurani izrazito insistira na tokavtini i u njegovoj gramatici uglavnom nema elemenata mijeanja narjeja, za to su inae predstavnici zagrebake filoloke kole bili optuivani (da toboe propisuju umjetni, knjiki jezik). Slovnica e osobito postati poznata po vrlo opirnom i dotad najpotpunijem opisu novotokavskih naglasaka, u kojem se polazi od postavke da je tokavska akcentuacija izvedena iz starije akavske, ali isto tako i po poglavlju o tvorbi (Tvorenje pregibivih reih), koje je bez sumnje dotada najbolji i najpotpuniji opis tvorbe hrvatskoga (ilirskoga) jezika. Maurani ak donosi i danas aktualna pravila o distribuciji naglasaka (npr. da na posljednjem slogu nema naglaska, da na jednoslo-nim rijeima stoje samo silazni naglasci, da na unutranjim slogovima mogu dolaziti samo uzlazni naglasci, a na prvom slogu nejednoslonih rijei sva etiri). Mauranieva gramatika ima etiri dijela: Glasoslovje, Pregibanje reih, Tvorenje pregibivih reih i O esticah (tj. o nepromjenjivim rijeima). Nema dakle sintaktikoga odjeljka, ali e to biti nadoknaeno iste godine kad je objavljena i Slovnica Hervatska. Naime te iste 1859. godine objavljuje u Beu A. V. Tkalevi svoju Skladnju ilirskoga jezika.Skladnja ilirskoga jezika i zamiljena je kao svojevrsni nastavak Mauranieve gramatike i predstavlja za ono vrijeme vrlo dobro osmiljenu i modernu sintaksu. Prva je sintaksa hrvatskoga jezika koja je objavljena u zasebnoj knjizi (191 str.). Podijeljena je u tri dijela: skladnja slaganja, skladnja djelovanja i skladnja poredanja. U prvom se dijelu opisuje reenica i njezino ustrojstvo s naglaskom na meusobnom slaganju pojedinih reeninih lanova, drugi dio obuhvaa uglavnom ono to se obiava nazivati sintaksom oblika i vrsta rijei, a trei dio posveen je redu rijei. Taj trei dio s dananjeg je stajalita bez sumnje i najrespektabilniji jer Veber u njemu jasno razlikuje naravno poredanje (tj. osnovni red rijei) od umjetnoga poredanja (tj. stilski obiljeenoga,markiranoga reda rijei). Usp. Naravnim se redom nemoe uvek govoriti, jer nije prama nainu, kojim se misli radjaju; esto bo je piscu namera, govoriti o predikatu; tu je dakle predikat najvanija misao, te ga treba postaviti na pervo mesto; poverh toga pervi je nain i dosadan, jerbo je jednolian; tu se dakle treba utei umetno-me poredanju reih i izrekah. U tom je pako na jezik tako slobodan, da neima esti govora, koja se nebi mogla metnuti pred drugu, ako je vanija (usp. Weber 2005: 156-157). Veberova je skladnja i danas zanimljiva, posebno kad je rije o reeninoj tipologiji (osobito o opisu tzv. stegnutih izreka, tj. reenica), o opisu pasiva ili atributnih konstrukcija. Ti se opisi metodoloki pribliavaju ak i nekim aktualnim opisima, kakvi su npr. transformacijsko-generativni. Osim toga Skladnju odlikuju vrlo jasne, kratke i domiljene definicije pojedinih sintaktikih jedinica i/ili konstrukcija. Veber je kasnije (u Zagrebu 1871) objavio i potpunu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom Slovnica hervatska za srednja uilita. U njoj se gramatika dijeli na dva dijela. Prvi je Rjeoslovje, koji obuhvaa glasoslovje (ukljuujui i pravopis i slovopis), likoslovje (morfologiju) i tvorenje rieih (tvorbu), a drugi je dio skladnja (sintaksa), koja je koncipirana kao i Skladnja iz 1859. godine.Na podruju leksikografije u vrijeme zagrebake filoloke kole najvanija je djelatnost pohr-vaenoga Slovaka, uglednoga polihistora Bogoslava uleka. Osobito su vrijedna njegova djela Nemako-ilirski renik, I-II (Zagreb, 1860) i Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja, I i II (Zagreb, 1874-1875). Neprocjenjivo je vana ulekova djelatnost na oblikovanju hrvatskoga znanstvenog i strunog nazivlja. Kao leksikograf ulek je sklon izrazitom istunstvu. Nastojao je posuenice zamijeniti hrvatskim rijeima, ukljuujui i dijalektalne rijei, a ako u tome nije uspijevao, posuivao je iz slovakoga, ekoga, ruskoga ili slovenskoga jezika. Bio je meutim sklon i stvaranju relativno brojnih novotvorenica. Time je doao u otar sukob s hrvatskim vukovcima, koji su bili zagovornici istoga narodnog jezika, pa su njegove kovanice i posuenice posprdno nazivali ulekizmima.Kad je rije o Bogoslavu uleku, treba upozoriti i na to da je on autor dostojanstvenog, odmjerenog i dobro utemeljenog polemikoga lanka, objavljenoga u Nevenu 1856. pod naslovom Srbi i Hrvati, koji je odgovor na uveni nacionalistiki intonirani lanak Vuka Stefanovia Karadia objavljen u Koveiu 1849. godine pod naslovom Srbi svi i svuda. U tom se lanku naime tvrdi da su svi tokavci Srbi, a ulek tu tvrdnju razlono i vie nego uvjerljivo pobija.U vezi sa ulekovim njemako-ilirskim rjenikom nuno je napomenuti i to da mu je prethodio vrlo kvalitetan rjenik Ivana Maurania i Jakova Uarevia, objavljen ve 1842. godine u knji-gotiskari Ljudevita Gaja pod naslovom Deutsch-illirisches Wdrterbuch - Nemako-ilirski slovar, koji je uleku posluio kao jedan od temelja (vie o tome rjeniku usp. Samardija 2004: 71-80). Tri odnosno dvije godine prije Maurani-Uarevieva objavljen je slab i neoriginalan (Vince 2002: 260) rjenik Adolfa Miroslava Richtera, Adolfa Ballmanna i Rudolfa Frohlicha pod naslovom Ilirsko-nemacski i nemacsko-ilirski rukoslovnik - Illirisch-deutsches und deutsch-illirisches Handwdrterbuch (Be, 1839. [I. dio] i 1840. [I. dio]; prvi, ilirsko-njemaki dio rjenika izradili su Richter i Ballman, a drugi njemako-hrvatski dio, koji je ujedno i prvi njemako-hrvatski rjenik uope, izradio je R. Frohli-ch). Nekoliko godina kasnije (od 1846. do 1849, takoer u Beu) objavljen je trojezini Ilirsko-nemako-talianski mali renik Slovenca Josipa Drobnia, koji sadri i elementarnu ilirsku gramatiku. U njegovoj izradi sudjelovao je i Vjekoslav Babuki.Za obnovu i popunu hrvatskoga leksika u razmatranome razdoblju zasluan je i Dragutin Pari, koji je autor i jedne gramatike: Grammatica della lingua slava (illirica) (Zadar, 1873), po koncepciji bliske gleditima zagrebake filoloke kole. On je takoer objavio i dva dvojezina rjenika: Rienik ilirsko-talianski (Zadar, 1858) i Rienik talijansko-slovinski (Zadar, 1868). Tree izdanje prvoga rjenika, objavljeno pod naslovom Rjenik hrvatsko-talijanski (Zadar, 1901), smatra se s pravom najboljim i najpotpunijim njegovim leksikografskim ostvarenjem (pretisak toga rjenika objavljen je 1995).Od specijaliziranih rjenika objavljenih u drugoj polovici 19. stoljea treba bar spomenuti Renik lenikoga nazivlja Ivana Demana (koji je bio jedan od najaktivnijih sljedbenika Frana Kurel-ca), objavljen 1868. i Jugoslavenski imenik bilja spomenutoga Bogoslava uleka, objavljen 1879. godine.Jedna od prvih vukovskih gramatika i prva gramatika u kojoj se spominje naziv srpsko-hrvatski (jezik) Dvojni nazivi jezika u hrvatskoj jezikoslovnoj povijesti nisu bili uobiajeni (nego nazivi hrvatski, slo-vinski, slovenski, ilirski, pa i bosanski, slavonski, dalmatinski i sl.). Prva gramatika s dvojnim nazivom objavljena je u Splitu 1851. godine pod naslovom Slovnica serbsko-ilirskoga jezika za diecu u Dalmaciji i u druzih deravah jugoslavjanskih, a autor joj je bio Andrija Bari (usp. Stolac 1996: 116). objavljena je u Beu 1867. godine pod naslovom Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), a autor joj je Petar (Pero) Budmani. Prvom vukovskom gramatikom uope smatra se (usp. npr. Ham 2006: 128-132) gramatika Andrije Torkvata Brlia (koji je bio sin spomenutoga Ignjata Alojzija Brlia), objavljena u Beu 1854. godine pod naslovom Grammatik der illyrischen Sprache, ali se za nju moe rei da je (posve) vukovska samo utoliko to je pisana fonolokim pravopisom. to se ostaloga tie, i u njoj se (kao uostalom i u Budmani-jevoj) uzima u obzir i norma zagrebake kole i vukovska norma (tako npr. Brli navodi i sinkretizirane i nesinkretizirane oblike mnoine u imenica, a oblike zamjenica tipa tko i ko smatra ravnopravnima). Gramatika je inae pisana njemakim jezikom, s tim da se (hrvatski i srpski) primjeri koji su u skladu s normom zagrebake kole piu latinicom, a oni koji su u skladu s vukovskom normom irilicom. Obasee 250 stranica i ima tri dijela: Fonetica, Eti-mologia (tj. morfologija) i Sintassi. Neobina je po tome to prednost daje vukovskoj koncepciji i normi, ali ne zanemaruje ni obiljeja norme zagrebake filoloke kole (njih navodi u uglatim zagradama). Gramatiku su inae pozitivno ocijenili i vukovci i predstavnici zagrebake kole(Veber).Mirko Divkovi, jedan od najplodnijih, ali ne i najboljih hrvatskih gramatiara zapoinje jezikoslovni rad kao pristaa zagrebake kole, ali se u kasnijim izdanjima svojih gramatikih spisa sve vie priklanja vukovcima. Prvo izdanje svoje morfologije pod naslovom Hrvatske gramatike I. dio. Oblici, izrazito optereeno staroslaventinom, objavio je Zagrebu 1879, a prvo izdanje sintakse pod naslovom Hrvatske gramatike II. dio. Sintaksa za kolu (to je poslije Veberove Skladnje druga sintaksa hrvatskoga jezika objavljena kao posebna knjiga) takoer u Zagrebu 1881. godine. Njegove su se gramatike u kolama upotrebljavale pedesetak godina, i potisnule su Veberove prirunike.Najbolju vukovsku gramatiku, koju mnogi smatraju najboljom i najutjecajnijom gramatikom hrvatskoga (i srpskoga) jezika uope, objavio je 1899. u Zagrebu glavni hrvatski vukovac Tomo Mareti. Iste godine objavio je i kolsku gramatiku pod naslovom Gramatika hrvatskoga jezika za nie razrede srednjih kola, koja je do 1928. godine objavljena u ak deset izdanja. To je naslov samo prvoga izdanja. Kasnija izdanja imaju u naslovu dvojni naziv: Hrvatska ili srpska gramatika. Maretieva je Gramatika odmah po izlasku vrlo visoko ocijenjena, ali je i kritizirana (posebno u recenzijama Vatroslava Jagia i Antuna Radia) zbog grae koja se u njoj ekscerpira, a koja je, zbog vie nego naglaenoga tokavskog purizma, bila ograniena na Karadieva i Daniieva djela te na djela iz narodne knjievnosti. Posve se dakle u njoj zanemaruju djela iz hrvatske prolosti, ali i djela iz Maretiu suvremene hrvatske knjievnosti. Osim toga Mareti zanemaruje i hrvatsku jezikoslovnu tradiciju. Inae je to bez ikakve sumnje najbolja hrvatska mladogramatiarska gramatika, metodoloki vrlo vrsto i dosljedno utemeljena u ondanju jezikoslovnu misao i praksu. Gramatiku ine poglavlja: Pristup, Glasovi, Oblici, Tvorba rijei, Sintaksa i Stilistika. Kad je rije o sintaktikome opisu, treba primijetiti da Mareti, za razliku npr. od Vebera, izrazito zanemaruje sintaksu reenice, pogotovo reeninu tipologiju (smatra ju ak zalinim mudrovanjem), ali zato vrlo dobro i temeljito opisuje sintaksu reeninih lanova te sintaksu oblika i vrsta rijei.Od ostalih djela hrvatskih vukovaca, posebno djela koja su imala izrazitih normativnih pretenzija, osim Maretieve Gramatike treba posebno upozoriti na Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892.godine. Iako to nije prvi hrvatski pravopis, Prvom se hrvatskom pravopisnom (odnosno slovopisnom!) knjiicom (54 str.) moe smatrati ortograf-ska rasprava Nauk za piisati dobro latinskiema slovima riei jezika slovinskoga Dubrovanina Raj-munda amanjia iz 1639. godine. U 19. je stoljeu jednu pravopisnu knjiicu (34. str.) pod naslovom Pravopis jezika ilirskoga objavio 1850. godine Josip Parta. Ta knjiica ima tri dijela. U prvome se daju pravila o pisanju velikih i malih slova, u drugom pravila o pisanju pojedinih suglasnika i samoglasnika, a u treem o pisanju pravopisnih znakova. Drugu, puno opirniju (82 stranice) i metodoloki ute-meljeniju objavio je neposredno prije Brozova Pravopisa Marcel (Marel) Kuar 1889. u Dubrovniku pod naslovom Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetikom i etimologijskom). Kao to se iz naslova vidi, Kuar daje pravila i u skladu s fonolokim i u skladu s morfolokim, morfemskim (morfonolokim) naelima, s tim da daje izrazitu prednost fonolokim naelima, koja su u njega ak dosljednija negoli kod Broza, to je vidljivo ve iz naslova njegove knjige (usp. hrvakoga). Opirnije o Kuaru i njegovoj pravopisnoj koncepciji usp. u opirnom pogovoru pretisku Kuarova pravopisa pod naslovom Pravopisni nazori Marela (Marcela) Kuara kojemu je autorica Lada Badurina (usp. Kuar2009: 83-141). moglo bi se rei da je to prvi pravopis u Hrvata koji je bio stvarno na snazi, kojega su se pridravali oni to su pisali hrvatskim jezikom. Pravopis je, naravno, utemeljen na fonolokom naelu, ali se u primjeni toga naela nije ilo u krajnosti. S pravom je zabiljeeno da je tom Brozovom knjigom fonoloki pravopis dobio jasna, odreena i dosljedna pravila, kakvih u cjelini svojoj nema dosada ni jedna hrvatska ni srpska knjiga (Josip Pasari, usp. Vince 1992: 87). Zato je taj pravopis, najprije kao Brozov, zatim u brojnim preradama kao Broz-Boraniev i Boraniev, u Hrvata na snazi praktino sve do 1960. godine, U vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske kratko je bio na snazi korijenski Hrvatski pravopis Ureda za hrvatski jezik (Zagreb, 1944). Opirnije o jeziku i pravopisu u tom razdoblju usp. Samardija 2008. kad izlazi novosadski pravopis. Pravopis je inae koncipiran u poglavljima: Pristup, Glasovi, Rijei, Reenice i Rjenik.Od ostalih djela hrvatskih vukovaca treba svakako spomenuti dvosvezani Rjenik hrvatskoga jezika Franje Ivekovia i Ivana Broza, prvi dovreni jednojezini rjenik hrvatskoga jezika, koji je dodue objavljen u 20. stoljeu (1901), ali po koncepciji i po ekscerpiranoj grai (koja je takoer puristiki novotokavska) ini cjelinu sa spomenutom Maretievom Gramatikom i Brozovim Pravopisom. To su naime tri temeljna normativna ostvarenja hrvatskih vukovaca. Zbog grae ograniene, kao i u Maretievoj Gramatici, na djela Karadia i Daniia te na narodnu knjievnost, rjenik je izrazito neusklaen s hrvatskom jezinom tradicijom i onodobnim stanjem u hrvatskome jeziku, ali je leksikografski dobro te koncepcijski dosljedno zamiljeno i ostvareno leksikografsko djelo.Hrvatski su vukovci zasnovali i dobrim dijelom realizirali jo jedan kapitalni projekt: bio je to veliki povijesni Akademijin Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika to ga je u Zagrebu 1880. godine pokrenuo uro Danii, koji je bio i prvi urednik Rjenika (kasniji su urednici bili Matija Valjavec, Pero Budmani, Tomo Mareti, Stjepan Musulin i Slavko Pavei). Rjenik je izlazio gotovo 100 godina (do 1976!) i ima ukupno 23 sveska (ili ak 97 rjenikih sveia). Sadri veliku i bogatu povijesnu grau te vrlo zanimljive, iako mjestimice i problematine opise, s velikim brojem primjera koji su esto dragocjeni (posebno kad je rije o opisu, oprimjerenjima i povijesnim mijenama gramatikaliziranih rijei). Prigovaralo se Daniiu ve u ono vrijeme to uope nije uzeo u obzir tada suvremene hrvatske pisce (tj. pisce iz 19. stoljea), to je zanemario i mnoge srpske pisce, to je ignorirao bogatu hrvatsku leksikografiju onoga vremena (npr. ulekove ili Parieve rjenike) te to je odbio u Rjenik uvrstiti kajkavske pisce. Kasnije se u Institutu za jezik (danas Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje) dugo radilo na dopunama toga Rjenika, ali se od tog projekta u meuvremenu, ini se, i definitivno odustalo.Kraj 19. i poetak 20. stoljea obiljeeni su potpunom prevlau hrvatskih vukovaca i njihove knjievnojezine koncepcije, dok e uenja ostalih filolokih kola uskoro posve pasti u zaborav. Tek od ezdesetih godina 20. stoljea, ponajprije u radovima Ljudevita Jonkea i Zlatka Vincea, poet e se postupno upozoravati na znanstvenu vrijednost i na metodoloku utemeljenost pojedinih djela i uenja predstavnika i drugih filolokih kola u 19. stoljeu, posebno Adolfa Vebera Tkalevia i Bogoslava uleka.to se tie suvremenosti, valja primijetiti da se od 90-ih godina naovamo povremeno zna odlaziti i u drugu krajnost, pa se hrvatski vukovci i pretjerano marginaliziraju i/ili politiki, pa i znanstveno diskvalificiraju, a predstavnici ponajprije zagrebake filoloke kole katkada i nekritiki i/ili neadekvatno reafirmiraju.IzvoriAppendini, Francesco Maria (1808) Grammatica della lingua Illirica compilata dal Padre F. M. Appendini superiore dell'ordine delle scuole pie, Ragusa.Babuki, Vjekoslav (1836) Osnova slovnice slavjanske nareja ilirskoga, Danica ilirska, II, br. 10, str. 37-40; br. 11, str. 41-44; br. 12, str. 45-48; br. 13, str. 49-52; br. 14, str. 53-56; br. 15, str. 57-60, Zagreb.Babuki, Vjekoslav (1854) Ilirska slovnica, Zagreb.Bari, Andrija (1851) Slovnica serbsko-ilirskoga jezika za diecu u Dalmacii i u druzih deravah jugoslavjanskih, Spliet.Brli, Andrija Torkvat (1854) Grammatik der illyrischen Sprache wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebrduchlich ist, Wien.Brli, Ignjat Alojzije (1833) Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche in Bosnien, Dalmazien, Slawonien, Serbien, Ragusa & c. dann von den Illyriern in Banat und Ungarn gesprochen wird,Ofen.Broz, Ivan (1892) Hrvatski pravopis, Zagreb.Broz, Ivan (2000) Filoloke sitnice i pabirci (prikupio i pogovor napisao Marko Samardija), Per-gamena, Zagreb.Budmani, Pietro (1867) Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), Vienna.Deman, Ivan (1868) Renik lenikoga nazivlja, Zagreb.Djela Adolfa Vebera zagrebakoga kanonika, I-IX, Zagreb, 1885-1890.Drobni, Josip (1846-1849) Ilirsko-nemako-talianski mali renik (sa osnovom gramatike ilirske),Be.Gaj, Ljudevit (1830) Kratka osnova horvatsko-slavonskoga pravopisana, poleg mudrolubneh, na-rodneh iprigospodarneh temelov i zrokov. Vu Budimu [Pretisak: Cymelia croatica, Zagreb, 1983].Giamagnik (amanji), Rajmundo (1639) Nauk za piisati dobro latinskiema slovima rieci yezika slovinskoga . , Venezia.Hrvatski pravopis. Obradio Ured za hrvatski jezik, Zagreb, 1944.Ivekovi, Franjo i Ivan Broz (1901) Rjenik hrvatskoga jezika, I-II, Zagreb [Pretisak: Dominovi,Zagreb, 2009].Ivekovi, Franjo, Ivan Broz, Tomo Mareti, Vatroslav Roi, Milan Reetar, Antun Radi, Nikola Andri, Dragutin Borani (2001) Jezikoslovne rasprave i lanci (prir. Marko Samardija), Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb.Jagi, Vatroslav (1864) Na pravopis, Knjievnik, I, Zagreb, str. 1-34 i 151-180.Karadi Stefanovi, Vuk (1849) Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona, Be.Kurelac, Fran (1852) Kako da sklanjamo imena? Ili greke hrvatskih pisac glede sklonovanja osobito 2-a padea mnoine, Izvadjeno iz kolske izviesti za godinu 1851.-1852. U Rieci.Kurelac, Fran (1873) Mulj Govora nespretna i nepodobna nanesen na obale naega jezika: ili O barbarizmih, Pretampano iz XXIV. knjige Rada JAZU, Zagreb.Kurelac, Fran, Bogoslav ulek, Vinko Pacel, Adolfo Veber Tkalevi (1999) Jezikoslovne rasprave i lanci (prir. Ivo Pranjkovi), Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb.Kuar, Marel (1889) Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetikom i etimologijskom), Dubrovnik [Pretisak: Pergamena, Zagreb, 2009].Mareti, Tomo (1899) Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, Zagreb.Mareti, Tomo (1899a) Gramatika hrvatskoga jezika za nie razrede srednjih kola, Zagreb.Maurani, Antun (1839) Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za poetnike, Zagreb.Maurani, Antun (1859) Slovnica Hervatska za gimnazije i realne kole. Dio I: Reoslovje, Zagreb [Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2008].Maurani, Ivan i Jakov Uarevi (1842) Deutsch-illirisches Wdrterbuch - Nemako-ilirski slovar. Naklada i tisak privilegirane ilirske nacionalne knjigotiskare Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb.Pari, Dragutin (1858) Rienik ilirsko-talianski, Zadar.Pari, Dragutin (1868) Rjenik talijansko-slovinski, Zadar.Pari, Dragutin (31901) Rjenik hrvatsko-talijanski, Zadar [Pretisak: ArTresor studio, Zagreb,1995].Parta, Josip (1850) Pravopis jezika ilirskoga. U Zagrebu [Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002].Pravopisz (napisao) Lydevit Gay, Danica Horvatska, Slavonska y Dalmatinska, I, br. 10-12,Zagreb, 1835, str. 38-40, 41-43, 46-48.Richter, Adolf Miroslav, Adolf Joz. Ballmann i Rudolf Frohlich (1839. i 1840) Ilirsko-nemacski i nemacsko-ilirski rukoslovnik - Illirisch-deutsches und deutsch-illirisches Handwdrterbuch, I-II,Be.Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-XXIII, JAZU, Zagreb, 1880/18821976.Starevi, ime (1812) Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajinoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici. U Tarstu [Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002].Stulli, Joakim (1801) Lexicon latino-italico-illyricum ditissimum, ac locupletissimum, in quo ad-feruntur usitatiores, elegantiores, difficiliores earundem linguarumphrases, loquendi formulae, ac proverbia, I-II, Buda.Stulli, Joakim (1806) Rjeoslbxje u komu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini, izgovaganja i prorjecsja, I-II, U Dubrovniku.Stulli, Joakim (1810) Vocabolario italiano-illirico-latino nei quali si contengono le frasipiu usitate, piu difficile, e piu eleganti, i modi di dire, i proverbi ec. di tutte tre le lingue, I-II, Ragusa.ulek, Bogoslav (1856) Srbi i Hrvati, Neven, 8, Zagreb, str. 233-244.ulek, Bogoslav (1860) Deutsch-kroatisches Wdrterbuch / Nemako-hrvatski renik, Agram.ulek, Bogoslav (1874-1875) Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja uilita, I (1874) - II (1875), Zagreb [Pretisak: Globus, Zagreb, 1990].ulek, Bogoslav (1879) Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, Zagreb.Voltiggi, Josip (1803) Ricsoslovnik (vocabolario - Wdrterbuch) illiricskoga, italianskoga i nima-cskoga jezika s' jednom pridpostavljenim gramatikom illi pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi Istrianina. U Becsu.Veber Tkalevi, Adolfo (1862) Brus jezika, Pozor, br. 219-221, Zagreb.Veber Tkalevi, Adolfo (1871) Slovnica hervatska za srednja uilita, Zagreb.Veber Tkalevi, Adolfo (1887) Obrana njekoliko tobonjih barbarizamah, Djela A. Vebera,III, Zagreb, str. 338-359.Weber, Adolfo (1859) Skladnja ilirskoga jezika za nie gimnazije. U Beu [Pretisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 1995].Izbor iz literatureAni, Vladimir (1969) Akcenat u gramatici ime Starevia, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 7, Zadar, str. 70-88.Ani, Vladimir (1976) Jedan opi problem oko norme u 19. stoljeu, Zbornik Zagrebake slavistike kole, 4, Zagreb, str. 223-226.Ani, Vladimir (2009) Nalije kalupa. Sabrani spisi (prir. Ivan Markovi), Disput, Zagreb. Auty, Robert (1962) The Linguistic Work of Ignjat Alojzije Brli, Filologija, 3, Zagreb, str. 5-22. Babi, Stjepan (1990) Hrvatska jezikoslovna itanka, Globus, Zagreb.Babi, Stjepan (1997) Znanstvena podloga hrvatskih vukovaca, Prvi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova, I, Zagreb, str. 33-40.Badurina, Lada (1990) Hrvatska (orto)grafija prije pojave prvoga pravopisa, Dometi, 23/10, Rijeka, str. 657-665.Badurina, Lada (1994) Kureleva ortografija spram Brozova Hrvatskoga pravopisa (jedan aspekt odnosa Rijeke filoloke kole i tzv. hrvatskih vukovaca), Rijeki filoloki dani. Zbornik radova,I, Rijeka, str. 163-172.Badurina, Lada (1996) Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja. Metodologija rada na pravopisu, Izdavaki centar Rijeka, Rijeka, 1996.Banac, Ivo (1991) Hrvatsko jezino pitanje, Most/The Bridge, Zagreb.Bai, Nataa (1991) V. S. Karadi izmeu jezikoslovlja i politike, kolske novine, Zagreb.Bai, Nataa (1992) Sto godina Hrvatskoga pravopisa, Jezik, 40/2, Zagreb, str. 33-41.Bockoholt, Volker (1990) Sprachmaterialkonzeptionen und ihre Realisierung in der kroatischen und serbischen Lexikographie, Die blaue Eule, Essen.Breyer, Mirko (1939) Tragom ivota i rada Frana Kurelca hrvatskoga preporoditelja i knjievnika (1811-1874), Binoza, Zagreb.Brlek, Mijo (1987) Leksikograf Joakim Stulli (1730-1817), JAZU, Zagreb.Brloba, eljka (2007) Glagolski vid u hrvatskim gramatikama do 20. stoljea, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.Brozovi, Dalibor (1966) Jezino znaenje hrvatskog narodnog preporoda, Kolo, IV (CXXIV), br. 8/9/10, Zagreb, str. 249-253.Brozovi, Dalibor (1973) O ulozi Ljudevita Gaja u zavrnoj etapi hrvatske jezine unifikacije, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 3, Zagreb, str. 35-63.Brozovi, Dalibor (1976) Die Entwiklungsetappen bei der Bildung des kroatischen neutokavis-cher Sprachstandards 1750-1900, Die Welt der Slaven, 21/2, Wien, str. 14-27.Brozovi, Dalibor (1985) Jezina i pravopisna previranja u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljee, Jezik, 33/1, Zagreb, str. 1-15.Brozovi, Dalibor (2008) Povijest hrvatskoga knjievnog i standardnoga jezika, kolska knjiga, Zagreb.Brozovi, Dalibor i Pavle Ivi (1988) Jezik, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Separat iz Enciklopedije, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.Budmani, Petar (1885) Pogled na istoriju nae gramatike i leksikografije od 1835. godine, RadJAZU, knj. 80, Zagreb, str. 165-185.Damjanovi, Stjepan (2004) Jagieve zagrebake godine, Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb,str. 509-515.Diels, Paul (1951) Aus der Geschichte der lateinischen Schrift bei den Sudslaven, Munchen.Dukat, Vladoje (1929) Voltiev >Rioslovnik