HRVATSKA

U

MONARHISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

2

Država Slovenaca, Hrvata i Srba

● Oblikovala se tijekom listopada 1918. → sve južnoslavenske zemlje u sastavu Austro-

Ugarske Monarhije: Baranja, Bačka, Banat, slovenske zemlje, Hrvatska, Slavonija,

Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Istra, Rijeka i Trst.

● SVIBANJSKA DEKLARACIJA → Jugoslavenski klub, unutar Carevinskog vijeća,

30. svibnja 1917. donio je Svibanjsku (bečku) deklaraciju kojom je zatraženo ujedinjenje

svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno

državno tijelo pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije. Ovime je istaknut zahtjev za

trećom jedinicom - TRIJALIZAM. U deklaraciji su navedena dva načela: pravo na

samoodređenje i hrvatsko povijesno državno pravo.

● KRFSKA DEKLARACIJA → 30. travnja 1915. u hotelu Madison u Parizu je osnovan

Jugoslavenski odbor (uskoro prešao u London) na čelu s Antom Trumbićem. Odbor je

uspostavio suradnju sa srpskom vladom na čelu s Nikolom Pašićem (nakon povlačenja iz

zemlje, početkom 1916. srpska vlada se smjestila na otoku Krfu). Program je predviđao

oslobođenje jugoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i njihovo sjedinjenje sa Srbijom i

Crnom Gorom. Srpska vlada razmatrala je dvije opcije ujedinjenja: maksimalni opseg

(sve južnoslavenske zemlje) i minimalni opseg (svi Srbi u jednoj državi). Jugoslavenski

odbor rješenje je vidio samo u cjelovitom ujedinjenju jugoslavenskih zemalja. Srpska

vlada na ujedinjenje je gledala kao na teritorijalno proširenje Srbije - stvaranje Velike

Srbije. Jugoslavenski odbor tražio je garanciju za ravnopravnost svih ujedinjenih

dijelova. Srpska vlada s Pašićem na čelu i Jugoslavenski odbor s Trumbićem na čelu,

sastali su se u lipnju i srpnju 1917. na Krfu kako bi utvrdili stavove o načinu ostvarenja

i oblikovanja ujedinjene države. Nakon jednomjesečne rasprave prihvaćen je dokument

poznat kao Krfska deklaracija. Postignuta je suglasnost o nužnosti ujedinjenja

jugoslavenskih zemalja u jedinstvenu državu; stvaranje države na temelju slobodne volje

zainteresiranih; država je nova tvorevina, a ne proširena Srbija; država će biti ustavna,

parlamentarna monarhija; konačnu organizaciju države utvrdit će ustavotvorna

skupština, kvalificirano većinom. Pašić je davao do znanja da nikakve autonomističko-

federalističke ideje ne dolaze u obzir.

● Zagrebačka rezolucija → 2. i 3. ožujka 1918., u Zagrebu je održan sastanak stranaka i

skupina iz južnoslavenskih zemalja iz Monarhije, na kojem je prihvaćena Zagrebačka

3

rezolucija kojom se zahtijevala narodna nezavisnost i na demokratskim temeljima

uređena država Slovenaca, Hrvata i Srba. Ne spominje se žezlo habsburško-lotarinške

kuće ili okvir Monarhije kao u Svibanjskoj deklaraciji.

● Kongres potlačenih naroda Austro-Ugarske → 8. travnja 1918. u Rimu. Borba protiv

njemačkog i austrijskog imperijalizma. Potlačeno je više od 30 milijuna Slavena i Latina

u Austro-Ugarskoj; rušenje Monarhije je nužno. Teritorijalni sporovi u novim državama

rješavat će se po načelu narodnosti i samoopredjeljenja. Prisustvovao je i Trumbić, ali ne

i predstavnici talijanske vlade.

● Trumbić je preko Švicarske uputio u Zagreb poruku da političari u domovini trebaju

prijeći s programa Svibanjske deklaracije na program Krfske deklaracije.

● NARODNI SVET U LJUBLJANI → 16. kolovoza 1918. u Ljubljani je osnovan

Narodni svet sa zadaćom da se radi na ostvarenju samostalne jugoslavenske države.

Narodni svet smatrao se sastavnim dijelom sveopćeg “Jugoslavenskog narodnog

odbora” koji se uskoro treba osnovati u Zagrebu.

● NARODNO VIJEĆE SLOVENACA, HRVATA I SRBA U ZAGREBU → Na

sastancima skupine političara od 5. do 8. listopada 1918. u Zagrebu, donesena je odluka

o osnutku Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, te je usvojen njegov Pravilnik.

Prema Pravilniku Narodno vijeće je predstavničko tijelo svih Slovenaca, Hrvata i Srba i

svih južnoslavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Temeljni program Narodnog

vijeća jest ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u slobodnu i neovisnu državu

Slovenaca, Hrvata i Srba, uređenu na demokratskim načelima.

● DEKLARACIJA NARODNOG VIJEĆA SHS OD 19. LISTOPADA 1918. → U

Manifestu cara i kralja Karla od 16. listopada 1918. obećano je pretvaranje Austrije u

saveznu (federativnu) državu. To isto obećano je i sutradan, u njegovoj zapovijedi

vojsci. Međutim, to se odnosilo samo na austrijski dio Monarhije! Povodom tih obećanja

Narodno vijeće SHS izdalo je Deklaraciju kojom je zatraženo:

1.) Ujedinjenje cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom

etnografskom teritoriju, bez obzira na pokrajinske granice, u kojemu danas žive, u jednu

jedinstvenu potpuno suverenu državu, na načelima političke i ekonomske demokracije.

2.) Na budućoj mirovnoj konferenciji narod Slovenaca, Hrvata i Srba treba biti jedinstveno

zastupan po svojim izaslanicima.

4

3.) Narodno vijeće odbija Manifest cara i kralja Karla, ali i sve buduće prijedloge da se

narodno pitanje riješi djelomično ili da mu se oduzme međunarodni značaj.

● ZAKLJUČCI HRVATSKOG SABORA OD 29. LISTOPADA 1918. → Od svih

predstavničkih tijela na slavenskom jugu Monarhije, zasjedao je samo Hrvatski sabor. 29.

listopada 1918. sabor se sastao na izvanredno zasjedanje, a dokumenti koji su na

zasjedanju prihvaćeni, utvrđeni su na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća, koja

je prethodila sjednici Sabora. Vodeću poziciju preuzimalo je Narodno vijeće. Hrvatski

sabor donio je odluku o razrješenju svih državno-pravnih odnosa s Monarhijom.

Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sa Rijekom proglašuje se nezavisnom državom prema

Ugarskoj i Austriji te pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca,

Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda. Hrvatske zemlje

Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom, proglašene su nezavisnom državom.

Iskazana je volja nove države da stupi u zajedničku državu na cjelokupnom etnografskom

području Srba, Hrvata i Slovenaca, što je podrazumijevalo ujedinjenje svih

jugoslavenskih zemalja, onih s područja Austro-Ugarske, te Srbije i Crne Gore. Hrvatski

sabor priznao je Deklaraciju Narodnog vijeća SHS od 19. listopada 1918. i priznao

Narodnom vijeću SHS vrhovnu vlast. Spomenuti zaključci doneseni su prije nego što su

sile Antante potpisale primirje (3. studenog 1918.) i prije nego li je ijedan srpski vojnik

stupio na tlo Države SHS. Srpska vojska ušla je u Beograd 1. studenog 1918.

● 28. listopada 1918. Narodno vijeće je zaključilo da vrhovnu vlast u svim jugoslavenskim

zemljama ima predsjedništvo Narodnog vijeća.

● Narodno vijeće donijelo je odluku o osnivanju mjesnih odbora Narodno vijeća, koji su

uz prijašnje organe stvorili svojevrsno dvovlašće.

● Predsjedništvo Narodnog vijeća imenovalo je pokrajinske vlade za Hrvatsku i

Slavoniju, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Dalmaciju.

● U proglasu Predsjedništva Narodnog vijeća vojsci, 29. listopada 1918., rečeno je:

“Današnjim danom osniva se država Slovenaca, Hrvata i Srba.”

● Narodno vijeće uputilo je 31. listopada 1918. državama Antante notu u kojoj stoji da je

Država SHS spremna stupiti u zajedničku državu sa Srbijom i Crnom Gorom te da

5

nije u ratnom stanju sa Antantom. Narodno vijeće ovlastilo je Jugoslavenski odbor u

Londonu “da zastupa ineterese države Slovenaca, Hrvata i Srba kod drugih država.”

● Predsjednik Narodnog vijeća dr. Antun Korošec 3. studenog 1918. priopćio je vladama

Francuske, Velike Britanije, Italije i SAD-a “da se ovo Vijeće smatra kao vrhovna vlada

jugoslavenskih zemalja, kojima već upravlja i da ima svoju vlastitu vojsku i svoju vlastitu

mornaricu”. Zatraženo je i da savezničke zemlje priznaju Narodno vijeće “kao redovnu

vladu rečenoga naroda”.

● 8. studenog 1918. Nikola Pašić pisao je Korošcu kako srbijanska vlada priznaje

Narodno vijeće u Zagrebu kao zakonitu vladu Srba, Hrvata i Slovenaca, koji žive na

teritoriju Austro-Ugarske Monarhije. Napisao je kako je uputio notu vladama sila Antante

da priznaju Narodno vijeće u Zagrebu i da priznaju dobrovoljačkim trupama ovih

zemalja karakter ratujuće strane. U poruci srbijanskim diplomatima u Parizu, Londonu,

Washingtonu i Rimu, Pašić je zatražio da se ispune navedene tvrdnje izrečene Korošcu te

da će srpska vlada i Narodno vijeće osnovati zajedničko ministarstvo, koje će štititi

interese i prava cijelog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca. Do uspostave zajedničke vlade,

piše Pašić, dat je mandat dr. Trumbiću, kao predsjedniku Jugoslavenskog odbora u

Londonu, da zastupa Narodno vijeće u Zagrebu kod savezničkih vlada.

● 8. studenog 1918. Narodno vijeće SHS poslala je protestnu notu talijanskoj vladi zbog

zaposjedanja dijelova teritorija Države SHS.

● ŽENEVSKA DEKLARACIJA OD 9. STUDENOG 1918. → Jugoslavenski odbor i

srbijanska vlada nastojali su pridobiti Narodno vijeće. Srbijanska vlada računala je na

onaj dio Vijeća u kojem je vodeću ulogu imao Svetozar Pribićević, predstavnik Srba u

Hrvatskom saboru i zastupnik unitarističko-centralističkog gledišta, koji je imao podršku

Hrvata integralno jugoslavenske orijentacije. Od 6. do 9. studenog 1918. u Ženevi je

održana konferencija na kojoj je prihvaćena Ženevska deklaracija čiji je osnovni sadržaj

bio:

1.) Srbijanska vlada priznala je Narodno vijeće

2.) Država SHS i Kraljevina Srbija ujedinit će se u zajedničku državu. S Crnom Gorom će

se još pregovarati.

3.) Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće SHS zajedno će voditi državu dok

ustavotvorna skupština ne riješi pitanje konačne organizacije ujedinjene države.

6

4.) Kod zajedničkih poslova (vanjska politika, vojska, ratna mornarica, pomorstvo, promet i

financije) ustanovit će se zajedničko ministarstvo. Srbijanski dio polagat će zakletvu

pred srbijanskim kraljem, a drugi dio pred Narodnim vijećem SHS.

→ Riječ je o prijelaznom stanju, dok ustavotvorna skupština ne donese odluku o uređenju

države. U tom stanju osiguran je dualni sustav, s elementima federativno-konfederativne

organizacije.

→ Pašić je teško pristao na Ženevsku deklaraciju, a s njom se nije slagala ni većina članova

njegove vlade. Istog raspoloženja bio je i regent Aleksandar.

→ Srpski dio Narodnog vijeća, s Pribićevićem na čelu, potrudio se da se o ženevskom

sporazumu ne sazna na vrijeme.

→ U Državi SHS vladali su socijalni nemiri, politička nestabilnost, nedostatak vojničke

organizacije; talijanska okupacija teritorija Države SHS (Londonski ugovor iz 1915.)

→ Zeleni kader - dezertiranje vojnika i odmetanje u šumu.

→ Kraljevina Srbija imala je vojničku i diplomatsku prednost u odnosu na Državu SHS.

→ Pukovnik Dušan Simović 13. studenog 1918. dolazi u Zagreb kao opunomoćenik srpske

Vrhovne komande pri Narodnom vijeću. Jasno je rekao kako Država SHS može biti

samostalna, ali bez Srijema, dijela Slavonije, Bosne i Hercegovine i Dalmacije do rta Planke! Još

krajem 1914. godine, srbijanska je vlada podnijela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije u

kojoj se izjasnila za “oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i

Slovenaca”. Sile Antante bile su spremne i na kompenzacije Srbiji na području zemalja pod

austrougarskom vlašću. Srbijanska vlada u obzir je uzela dva rješenja. “Veliko rješenje”

predviđalo je ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu pod srpskom

dominacijom. “Malo rješenje” predviđalo je stvaranje Velike Srbije, odnosno ujedinjenje svih

Srba u jednu državu. U ljeto 1915. britanski ministar vanjskih poslova Grey izradio je nacrt u

kojemu je predviđeno da se Srbiji obeća Bosna i Hercegovina, Slavonija, Bačka i jadranska obala

od rta Ploče do južno od Cavtata. Iste godine Supilo šalje Greyu promemoriju u kojoj objašnjava

zašto treba stvoriti jugoslavensku državu.

7

ZAKLJUČAK SREDIŠNJEG ODBORA NARODNOG VIJEĆA SHS OD 24.

STUDENOG 1918. → Srbijanska vlada odbacila je Ženevsku deklaraciju! Većina u

Narodnom vijeću bila je za to da se ujedinjenje provede što prije, uzimajući u obzir

nepovoljan vanjski i unutrašnji položaj Države SHS. Drugi su pak zastupali mišljenje da

u ujedinjenje treba ići oprezno, tek kada se utvrde uvjeti i garancija ujedinjenja.

Najodlučniji zastupnik tog stajališta bio je predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke

Stjepan Radić koji se zalagao za učvršćenje individualnosti Države SHS i njezin puni

partnerski odnos s Kraljevinom Srbijom. Njegov koncept sadržavao je federalističko-

konfederalističke elemente. Nakon rasprava 23.-24. studenog 1918. Središnji odbor

Narodnog vijeća SHS prihvatio je zaključak Odbora sedmorice u kojemu stoji da

Narodno vijeće SHS proglašava ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba s

kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, te

da izabire odbor od 28 ljudi s punim ovlastima, da u sporazumu s vladom Srbije i

predstavnicima svih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori provedu organizaciju jedinstvene

države prema priloženim naputcima. Dotične zaključke ratificirat će na svom prvom

sastanku Državno vijeće sastavljeno od predstavnika Kraljevine Srbije i Crne Gore i svih

članova Narodnog vijeća SHS u Zagrebu, pojačanih sa predstavništvom Jugoslavenskog

odbora.

● NAPUTAK DELEGACIJI NARODNOG VIJEĆA SHS → Na prijedlog Odbora

sedmorice (nakon diskusija unitarista i federalista) prihvaćen je Naputak za Delegaciju

Narodnog vijeća za njezine pregovore sa Srbijom i Crnom Gorom:

1.) Konačnu organizaciju ujedinjene države (republika ili monarhija, unutrašnje ustrojstvo,

državni organi…) mora urediti ustavotvorna skupština, većinom od dvije trećine

glasova.

2.) Do sastanka ustavotvorne skupštine zakonodavnu vlast obavljat će Državno vijeće

(članovi Narodnog vijeća, pet članova Jugoslavenskog odbora, te razmjeran broj

predstavnika Kraljevine Srbije i razmjeran broj predstavnika Crne Gore).

3.) Do odluke ustavotvorne skupštine vladarsku vlast obavljat će regent Aleksandar.

4.) Privremeno sjedište vlade i Državnog vijeća odredit će se sporazumno.

5.) Državna vlada (osim ministara u njoj su i državni tajnici, kao predstavnici pokrajina)

odgovara Državnom vijeću.

8

6.) U nadležnosti Državne vlade su ovi poslovi: vanjski, vojni, državne financije, pošta i

brzojavi. Ostale poslove obavljaju zemaljske, odnosno pokrajinske vlade.

7.) U prijelaznom razdoblju na snazi ostaje dotadašnje zakonodavstvo i upravna organizacija

● PROGLAŠENJE UJEDINJENJA 1. PROSINCA 1918. → Susret Delegacije

Narodnog vijeća s predstavnicima Narodne skupštine Srbije nije održan, jer se većina

poslanika još nalazila izvan zemlje. Delegacija Narodnog vijeća pripremila je Adresu,

kojom se obratila regentu Aleksandru. U Delegaciju su se jedni pridržavali duha Naputka

(konstituiranje složene države u prijelaznom stanju), a drugi, s Pribićevićem na čelu,

nastojali su da se ta pitanja što više ostave po strani. U Adresi je bila i formulacija o

individualnosti Države SHS. Dio Adrese koji se odnosio na organizaciju prijelaznog

stanja bio je neodređeniji i suzdržljiviji, više kao želja, a ne kao uvjet. U odgovoru na

Adresu Delegacije Narodnog vijeća regent Aleksandar još je neodređenije iskazao

spremnost da se uvaže želje Delegacije. Aleksandar je proglasio “ujedinjenje Srbije sa

zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba,

Hrvata i Slovenaca”. → Prvoprosinački akt 1918. godine.

Petoprosinačke žrtve

5. prosinca 1918., na Trgu bana Josipa Jelačića, došlo je do ubojstva 13 osoba

prilikom prosvjeda 25. domobranske i 53. pješake pukovnije protiv ujedinjenja sa

Kraljevinom Srbijom. Zapucala je Narodna straža na zapovijed Grge Anđelinovića.

→ Protiv ujedinjenja izjasnila se i Hrvatska stranka prava (frankovci). Ta je stranka nakon

raspada Monarhije objavila svoje raspuštanje, ali je nakon proglašenja ujedinjenja istupila

proglasom kojim protestira protiv zajedničke države sa Srbijom.

→ 29. prosinca 1918. sazvana je Narodna skupština Srbije na kojoj je ratificiran

prvoprosinački akt, zajedno s aktima o priključenju Vojvodine i Crne Gore Srbiji. Do ratifikacije

u Hrvatskom saboru nije došlo! Po sugestijama Svetozara Pribićevića, Vlada je odbila taj

zahtjev.

● Petar I. Karađorđević nominalno je postao kralj nove države, ali je stvarni vladar bio

regent Aleksandar. Petar I. umro je 16. kolovoza 1921.

9

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

Priznanje

Kako se pripremala Mirovna konferencija, priznanje je za Kraljevinu SHS bilo vrlo

važno, jer pojava nepriznate države mogla je znatno umanjiti njezine izglede u borbi za

ugrožene teritorije.

Obveze prema Italiji od strane Antante onemogućavale su brzo priznanje.

London, Rim i Pariz izjasnili su se kako pitanje međunarodnog priznanja Kraljevine

SHS treba riješiti na Mirovnoj konferenciji.

Na Mirovnoj konferenciji 1919. postojale su samo Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna

Gora. Međutim, Crna Gora nije imala svoju delegaciju. Wilson je bio sklon bivšem

crnogorskom kralju Nikoli, što je dodatno zakompliciralo priznanje nove države.

Pašić, Trumbić i Vesnić prisustvovali su kao delegati Srbije. Crna Gora je imala svoje

mjesto, ali je ono ostalo prazno.

Prvo priznanje Kraljevina SHS je dobila od Norveške. Zatim je to učinio SAD, nakon

razgovora Trumbića i američkog tajnika za vanjske poslove Roberta Lansinga.

Uslijedila su priznanja Grčke, Švicarske i Čehoslovačke koja je prva uputila svog

poslanika u Beograd. Velika Britanija i Francuska nisu slijedile SAD zbog Italije. Kada

se potpisivao mirovni ugovor s Njemačkom, Trumbić je odbio staviti potpis u ime Srbije.

Velika Britanija i Francuska priznale su Kraljevinu SHS prije potpisivanja ugovora s

Njemačkom, a Italija je to napravila tek 13. studenog 1920. – potpisom Rapallskog

ugovora.

● RAZGRANIČENJE S ITALIJOM → Sile Antante (Velika Britanija, Francuska,

Rusija), da bi pridobile Italiju za ulazak u rat, obećale su joj teritorijalno proširenje nakon

rata - tajni sporazum poznat kao Londonski ugovor, 26. travanj 1915. Nakon sklapanja

primirja s Austro-Ugarskom, 3. studenog 1918., talijanska vojska zaposjela je liniju

dogovorenu Londonskim ugovorom, pa i više od toga. Pred talijanskim

ekspanzionizmom neki su činitelji u državi SHS bili skloniji popuštanju srbijanskim

faktorima. Na mirovnoj konferenciji u Parizu Londonski ugovor nije imao legalno

značenje, ali je njegovo postojanje utjecalo na ponašanje zemalja koje su u njemu

sudjelovale. Tim ugovorom nije bilo predviđeno uključenje Rijeke u Italiju, ali su

talijanske jedinice u Rijeku ipak ušle. Sporazumom Beograda i Rima u Rapallu, u

10

studenom 1920., Italiji je priznata Istra (osim Kastva), s otocima Cresom, Lošinjom i

Lastovom, te gradom Zadrom. Rijeci je priznat status nezavisne države, koji je imala

do 1924., kada je Rimskim paktom Rijeka postala sastavni dio Italije. Sklopljena je i

Antihabsburška konvencija kojom su se dvije države obvezale budno bdijeti nad

točnim pridržavanjem ugovora o miru s Austrijom i Mađarskom.

● RAZGRANIČENJE S AUSTRIJOM → Ugovor o miru s Austrijom potpisan je 1.

rujna 1919. u Saint-Germainu. Jugoslavenska delegacija potpisala ga je tek početkom

prosinca 1919.

● RAZGRANIČENJE S MAĐARSKOM → Mirovni ugovor s Mađarskom zaključen je

4. lipnja 1920. Trianonskim ugovorom.

1.) Međimurje → U prosincu 1918. u Međimurje ulazi vojska Narodnog vijeća. Na tom je

području gotovo u cijelosti živjelo hrvatsko pučanstvo.

2.) Prekomurje → Područje na kojem je živjelo slovensko pučanstvo. Na Pariškoj mirovnoj

konferenciji 9. srpnja 1919. odlučeno je da se taj teritorij pripoji jugoslavenskoj državi.

Do 12. kolovoza 1919. jedinice jugoslavenske vojske zaposjele su to područje.

3.) Prekodravlje → Naselja Gola, Ždala i Repeš, s otprilike 5000 stanovnika, nalazila su se

na lijevoj obali Drave i pripadala su Hrvatskoj. Pučanstvo je bilo hrvatsko. U prosincu

1919. potvrđena je pripadnost tog područja jugoslavenskoj državi.

4.) Vojvodina → U završnom razdoblju Prvog svjetskog rata političari iz Baranje, Bačke i

Banata surađivali su s Narodnim vijećem u Zagrebu. U tijeku je bio pokret za

odcjepljenje od Ugarske i ujedinjenje s drugim južnoslavenskim zemljama. Postojale su

dvije linije: jedna (svi Hrvati i dio Srba) je bila za to da se ujedinjenje provede u suradnji

s Narodnim vijećem (“da se preko Zagreba ide u Beograd”); druga (većina Srba) je bila

za izravno ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom. Ovi su imali podršku Pašića i nekih

članova Narodnog vijeća okupljenih oko Pribićevića. Na Velikoj narodnoj skupštini u

Novom Sadu 25. studenog 1918. prevladala je druga linija, pa se Vojvodina ujedinila sa

Srbijom. Do osnutka jedinstvene jugoslavenske vlade 20. prosinca 1918., vlast u

Vojvodini predvodio je Veliki narodni savjet. U Vojvodinu su sredinom studenog

1918. ušle srbijanske snage, kao dio savezničkih trupa Antante. S novom mađarskom

vladom, 13. studenog 1918. sklopljeno je primirje i utvrđena demarkacijska linija koju je

srbijanska vojska kasnije proširila. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji Ante Trumbić se

11

zalagao za Baranju, za koju srbijanski dio delegacije nije pokazivao upornost, iskazujući

i sklonost da se i ne inzistira na Baranji.

● RAZGRANIČENJE S BUGARSKOM → Mirovni ugovor s Bugarskom potpisan je u

Neuillyju 27. studenog 1919. Jugoslavenska delegacija potpisala ga je 5. prosinca 1919.

Ispravci granica u korist jugoslavenske države načinjeni su u Strumici, Bosiljgradu,

Caribrodu i istočno od Timoka.

● PRIPOJENJE CRNE GORE SRBIJI → Početkom 1916. crnogorski kralj i vlada

napustili su zemlju. Potkraj listopada 1918. u Crnu Goru ušle su jedinice srpske vojske,

što je išlo u prilog onima koji su se zalagali za pripojenje Crne Gore Srbiji - bjelaši

(nazvani po bijelom papiru na kojem su tiskali svoje letke). Tome se protivila crnogorska

dinastija i širi krug onih koji su željeli da Crna Gora očuva svoju individualnost u

ujedinjenoj državi - federalisti, zelenaši (nazvani po zelenom papiru na kojem su tiskali

svoje letke). Na Velikoj narodnoj skupštini u Podgorici 26. studenog 1918. prevagu su

odnijeli bjelaši. Crnogorska kraljevska obitelj je detronizirana, a Crna Gora pripojena

Srbiji.

● Granica prema Albaniji → U listopadu 1918. Italija je okupirala srednju i sjevernu

Albaniju. Jugoslavenska delegacija tražila je nezavisnu Albaniju u granicama iz 1913.

(Mir u Londonu nakon Drugog balkanskog rata). Ustankom u Valoni 1920. Albanci su

izbacili Talijane iz zemlje.

→ uoči stvaranja jugoslavenske države, stvorene su dvije državnopravne cjeline: DRŽAVA

SHS i SRBIJA sa CRNOM GOROM i VOJVODINOM.

● Nakon prvoprosinačke proklamacije postavilo se pitanje nove vlade i njezinog

predsjednika. Predložen je Nikola Pašić. Kao potpredsjednik postavljen je Anton

Korošec. Ministar vanjskih poslova postao je Ante Trumbić, a ministar unutarnjih

poslova Svetozar Pribićević. Međutim, regent Aleksandar odbio je prihvatiti Pašića s

obrazloženjem da je neistinito uvlačio kraljevo ime u raspravu o opozivu Ženevske

deklaracije. Zapravo je regent, uklanjanjem Pašića, htio lakše kontrolirati vladu. Prvim

predsjednikom zajedničke vlade postao je Stojan Protić. Bila je to prva politička kriza u

novoj državi.

● Nikola Pašić imenovan je za šefa delegacije Kraljevstva SHS na Mirovnoj konferenciji

u Parizu koja je trebala početi u siječnju 1919.

12

Površina i stanovništvo

● Površina: između dva svjetska rata, bez područja pod talijanskom okupacijom, površina

Jugoslavije iznosila je 248 978 kilometara kvadratnih.

● Na teritoriju Kraljevstva SHS, nakon utvrđivanja granica, bilo je 12 milijuna stanovnika;

1931. 14 milijuna, a do početka Drugog svjetskog rata 16 milijuna.

● Najbrojnija nacija u jugoslavenskoj državi bili su Srbi, zatim Hrvati, pa Slovenci,

Makedonci i Crnogorci.

● Najbrojnije nacionalne manjine bili su Nijemci, zatim Albanci pa Mađari.

Politika centralizacije

Dvije i pol godine trajalo je bezustavno stanje.

Centralizacija uprave – srpski politički vrh ne želi dijeliti vlast.

Centralisti su u vladi vodili glavnu riječ, a među njima se posebno isticao Svetozar

Pribićević, ministar unutarnjih poslova. Od pokrajinskih vlada zatražio je da podnesu

ostavke. One su to odmah i učinile.

Prilikom proglašenja ujedinjenja bilo je dogovoreno da će se najkasnije mjesec dana

nakon formiranja zajedničke vlade sastati Državno vijeće. Međutim, na južnoslavenske

zemlje bivše Austro-Ugarske protezale su se odredbe ustava Kraljevine Srbije. Pitanje o

tome hoće li nova država biti monarhija ili republika uopće se nije postavljalo.

Poslovnik za rad ustavotvorne skupštine predviđao je da narodni zastupnici prije početka

rada obvezatno polože zakletvu kralju. Bez kralja se ustav ne može donijeti.

Teror, nasilje i batinjanje – djelo Svetozara Pribićevića i srpske vojske.

Privremeno narodno predstavništvo

Nije bilo ustava ni izabranog parlamenta

Država je dobila privremeni parlament – Privremeno narodno predstavništvo

Predstavništvo će biti sastavljeno od izaslanika srpske Narodne skupštine i predstavnika

Narodnog vijeća te predstavnika Vojvodine i Crne Gore. Potkraj siječnja 1919.

donesena je odluka da će broj predstavnika u tom tijelu biti 296, a jedan zastupnik dolazi

na 42 000 stanovnika. Privremeno narodno predstavništvo sastalo se prvi put 1. ožujka

1919. u Beogradu. Najvažniji zadatak bilo je pripremanje izbora za ustavotvornu

skupštinu. Donijet je izborni zakon koji je utvrdio tajno, neposredno i opće pravo glasa

(osim žena, vojnika, policijskih službenika i sudaca). Na svakoj izbornoj listi morao je

13

biti po jedan KVALIFICIRANI kandidat (kandidat s fakultetskom spremom). Izborne

jedinice moraju imati najmanje 30 000, a najviše 45 000 stanovnika. U Srbiji su utvrđene

izborne jedinice s manjim brojem stanovnika, nego npr. u Hrvatskoj, pa se u Srbiji

birao i veći broj narodnih zastupnika.

Izbori za ustavotvornu skupštinu

Održani su 28. studenog 1920. Sudjelovale su 22 političke stranke.

Najveći broj mandata dobila je Demokratska stranka (92). Druga je bila Radikalna

stranka (91). Slijedile su Komunistička partija Jugoslavije (58), Hrvatska pučka

seljačka stranka (50), Zemljoradnička stranka (30), Slovenska ljudska stranka (27) i

Jugoslavenska muslimanska organizacija (27). Izborima je pristupilo 65% upisanih

birača.

Rezultat je pokazao duboki jaz između centralističke i federalističke koncepcije.

Ustavotvorna skupština

Prvi put sastala se 12. prosinca 1920. Ukupni broj narodnih zastupnika bio je 419.

Međutim, apstinirale su Hrvatska pučka seljačka stranka (nakon izbora preimenovana

je u Hrvatsku republikansku seljačku stranku) i Hrvatska stranka prava s 2 zastupnika

Proglašenjem Obznane (30. prosinac 1920.) iz ustavotvorne skupštine istjerani su

zastupnici Komunističke partije Jugoslavije (58), a s vremenom su skupštinu napustile i

Slovenska ljudska stranka, Hrvatska pučka stranka i Hrvatska zajednica. Međutim,

skupština je nastavila s radom. Primljeno je devet ustavnih nacrta, ali je prihvatljiv bio

samo onaj koji je podnijela radikalsko-demokratska vlada – centralistički nacrt

velikosrpskih krugova.

Vidovdanski ustav

● Prvi ustav jugoslavenske države donesen je na Vidovdan, 28. lipnja 1921.

● Država je dobila službeni naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

● Ustav je prihvaćen na načelu natpolovične većine, a ne kvalificirane (dvotrećinske),

kako se to predviđalo u prethodnim aktima.

● Četvrta stranka brojem mandata (52) Hrvatska republikanska seljačka stranka nije ni

sudjelovala u radu Ustavotvorne skupštine.

14

● Protiv Ustava glasalo je 35 zastupnika, za Ustav 223 zastupnika, a nije glasalo 196

zastupnika. Ustav je prihvaćen bez ijedne hrvatske političke grupe, a iz Slovenije

glasala je samo skupina od 10 zastupnika (Kmetijska stranka) → SRPSKI ustav.

● Uvedeno je unitarističko-centralističko uređenje; parlamentarna monarhija

● Radikalna stranka bila je za nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a

Demokratska je zastupala koncepciju nacionalnog unitarizma.

● Državni je grb sklopljen od srpskog, hrvatskog i slovenskog grba i trebao je

simbolizirati državno jedinstvo. Jezik je dobio naziv „srpsko-hrvatsko-slovenski“ ili

„srpsko-hrvatsko-slovenački“. Vrhovni su organi vlasti u državi kralj, vlada i

narodna skupština.

● Zakonodavnu vlast imali su skupština i kralj. Zakonski nacrti postaju valjani tek kada ih

potpiše kralj koji je nadređen parlamentu. Upravnu vlast imala je vlada, odnosno

pojedina ministarstva. Vlada je morala dobiti kraljevu potvrdu. Sudsku vlast obavljali

su sudovi koji su označeni kao „nezavisni“, ali su presude izricali „u ime kralja.“

● Kralj je raspisivao izbore, sazivao, zaključivao i raspuštao Narodnu skupštinu, imao

je pravo zakonodavne inicijative, ratificirao je sve zakone koje je donosio parlament,

imao je pravo veta na zakone i sam ih je proglašavao. Kralj je mogao obarati vlade,

imenovati predsjednika vlade i odobravati ministre koje mu predlaže predsjednik.

Kralja se ne može pozvati na odgovornost, niti on može biti tužen za svoje političke

čine. Postavljao je i suce. Prema ustavu, kralj je vrhovni zapovjednik oružanih snaga,

on navješćuje rat i zaključuje mir. On je predstavnik države u svim odnosima s drugim

državama.

● Područna uprava organizirana je po oblastima, okruzima, kotarima i općinama. Na čelu

oblasti bio je veliki župan, kojega imenuje kralj. Uz njega su oblasna skupština i oblasni

odbor. Jedna oblast mogla je imati najviše 800 000 stanovnika. Prijedlog Zakona o

podjeli na oblasti vlada je morala podnijeti skupštini u roku od četiri mjeseca. Ako

Skupština u roku od tri mjeseca ne donese zakon, pitanje podjele na oblasti morao bi

riješiti kralj u roku od jednog mjeseca.

● Kralj je morao donijeti odluku - 26. lipnja 1922., Uredba o podjeli zemlje na oblasti.

● Zemlja je podijeljena na 33 OBLASTI.

15

● Bosna i Hercegovina podijeljena je na oblasti u okviru svojih granica, okruzi važe kao

oblasti - tako su kupljeni glasovi muslimanskih poslanika za izglasavanje Ustava!

● Hrvatske zemlje bile su podijeljene na 6 OBLASTI: Srijemska oblast (Vukovar,

područje bivše Srijemske županije), Osječka oblast (Osijek), Zagrebačka oblast

(Zagreb), Primorsko-krajiška oblast (Karlovac), Splitska oblast (Split) i Dubrovačka

oblast (Dubrovnik).

● Međimurje (kotarevi Čakovec i Prelog) je bilo uključeno u Mariborsku oblast!

● Izuzeto je područje Boke kotorske i dalje prema jugoistoku i pripojeno Zetskoj oblasti

(Crnoj Gori).

● Splitskoj oblasti pripojen je otok Krk, koji je do 1918. bio u sastavu Istre.

● Kastav je bio uključen u Ljubljansku oblast.

● Tvorci Vidovdanskog ustava namijenili su mu zadatak da konsolidira i pravno učvrsti

stanje koje je stvoreno na samom početku države (velikosrpski hegemonizam i

centralizam). Prihvaćen je voljom srpskih zastupnika i uz pomoć potkupljenih skupina

Ustavni nacrti nekih pojedinaca i grupa

● ZEMLJORADNIČKA STRANKA → za ustavnu, parlamentarnu i centralističku

monarhiju s oblasnom i mjesnom samoupravom.

● SOCIJALDEMOKRATI → za republiku i decentralizaciju.

● KOMUNISTI → nisu imali ustavni nacrt, ali su bili za unitarističku organizaciju države

● ANTE TRUMBIĆ → široke samouprave na načelu devolucije, odnosno prijenosa

znatnog dijela nadležnosti sa središnjih organa vlasti na lokalne organe (regionalna

autonomija).

● JUGOSLAVENSKI KLUB → Hrvatska pučka stranka, Slovenska ljudska stranka,

Bunjevačko-šokačka stranka - kompromis između unitarizma i federalizma. Centralni

organi bili bi kralj, centralni parlament (dvodomni - politički i socijalno-gospodarski).

Šest pokrajina: 1. Slovenija, 2. Hrvatska, Slavonija i Međimurje, 3. Dalmacija i Bosna i

Hercegovina, 4. Vojvodina, 5. Srbija i Makedonija, 6. Crna Gora.

● STOJAN PROTIĆ → Jedan od vođa Radikalne stranke i ministar za Ustavotvornu

skupštinu. Kompromis između centralizma i federalizma. Određeni dio poslova prenio

bi se u nadležnost pokrajina, ali pod nadzorom centralnih državnih organa. Devet

16

pokrajina: 1. Slovenija, 2. Dalmacija, 3. Hrvatska i Slavonija, 4. Bosna, 5. Crna Gora i

Hercegovina, 6. Banat, 7. Srijem i Bačka, 8. Srbija, 9. Stara Srbija i Makedonija.

● JOSIP SMODLAKA → Nije bio član Ustavotvorne skupštine. Decentralizacija.

Dvanaest jedinica: 1. Slovenija (Ljubljana), 2. Hrvatska (Zagreb), 3. Slavonija (Osijek),

4. Dalmacija (Split), 5. Krajina (Banja Luka), 6. Bosna (Sarajevo), 7. Primorje

(Dubrovnik), 8. Vojvodina (Novi Sad), 9. Podunavska Srbija (Beograd), 10. Moravska

Srbija (Niš), 11. Raška (Novi Pazar), 12. Makedonija (Skopje).

● HRVATSKA ZAJEDNICA → Hrvatska napredna stranka, Starčevićeva stranka prava,

grupa Kolo iz Osijeka. Pravo na samoodređenje i hrvatsko povijesno i državno

pravo. Zajednički organi: kralj, dvodomni parlament, centralna vlada. Pokrajinski

organi: pokrajinski sabor, pokrajinska vlada, ban. Sporove između centralnih i

pokrajinskih nadležnosti rješavao bi Ustavni sud. Federalizam. Stanje nasljeđeno iz

1918. godine, odnosno šest jedinica: 1. Slovenija, 2. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, 3.

Bosna i Hercegovina, 4. Vojvodina, 5. Crna Gora, 6. Srbija i Makedonija.

● HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA → Stjepan Radić i HRSS

nisu sudjelovali u radu Ustavotvorne skupštine. Ustavni nacrt izrađen je 1921., a

dopunjen 1922., a naznačen je i kao program stranke. Hrvatska je definirana kao

neutralna seljačka republika, s punim suverenitetom. Hrvatska je u savezu suverenih

republika na području jugoslavenske države. Centralni zakonodavni organ čine

delegacije suverenih država. Savezne odluke dobivaju izvršnu snagu pošto ih potvrde

savezne jedinice. Konfederalizam. Na području Dalmacije svoj je utjecaj stranka počela

širiti nakon 1921. godine. Predviđeno je osam jedinica: 1. Banska Hrvatska, 2.

Slovenija, 3. Srbija, 4. Dalmacija (Hrvatska se ne odriče Dalmacije i smatra ju najčišćom

hrvatskom zemljom, ali zbog svojih povijesnih prilika treba imati pravo na

samoodređenje - plebiscit.), 5. Bosna i Hercegovina (prema nacrtu iz 1921. to je područje

tretirano kao prve tri jedinice, a prema dopuni iz 1922. i za tu je jedinicu predviđen

plebiscit. Bosna i Hercegovina je zemlja Hrvata i Srba, te se hrvatsko-srpski sporazum u

Bosni ima postići međunarodnim putem, uz posredovanje Lige naroda, ali i uz priznanje

prava na samoodređenje.), 6. Crna Gora (plebiscit pod međunarodnom kontrolom), 7.

Makedonija (plebiscit pod međunarodnom kontrolom), 8. Banat, Bačka i Baranja

(plebiscit pod međunarodnom kontrolom; prema dopuni iz 1922., na osnovu sporazuma

17

između Hrvatske i Srbije treba provesti plebiscit pod zaštitom Lige naroda, a na pitanje

Srbija - Beograd ili Hrvatska - Zagreb). HRSS ne priznaje sporazum u Rapallu i

očekuje pripojenje Rijeke i Istre Hrvatskoj.

Tri glavne stranke – tri glavna programa

Najjača srbijanska politička stranka bila je Narodna radikalna stranka (obično se

nazivala samo Radikalna stranka). Od 1903. i za vrijeme Prvog svjetskog rata bila je

stalno na vlasti. Tada je bila u koaliciji sa Samostalnom radikalnom strankom na čelu s

Ljubom Davidovićem (1909. izdvojio se iz matične stranke) – radikali smatraju da je

Kraljevina SHS samo proširena srpska država, odnosno velika Srbija. Velikosrpsku

politiku prikrivali su unitarističkim frazama. Glavni oslonac imala je u srpskom

seljaštvu. Međutim, njezino vodstvo bilo je iz građanskih krugova. Predsjednik Radikalne

stranke i njezin glavni autoritet bio je Nikola Pašić (umro 1926.). Zamijenio ga je Aca

Stanojević. Radikali su bili bliski dvoru i pomagali su kralju. Bili su umiješani u mnoge

korupcionaške afere.

Demokratska stranka bila je nova stranka nastala udruživanjem nekoliko različitih

predratnih stranaka. Osnivač i tvorac njezinog programa bio je Svetozar Pribićević.

Smatrao je da je novoj državi potreban jedna jaka državotvorna stranka koja će imati

svoje organizacije na teritoriju cijele države. 15. veljače 1919. Pribićević je održao veliki

politički zbor u Sarajevu na kojemu je trebalo osnovati novu stranku. Priključili su mu se

pristaše iz bivše Hrvatsko-srpske koalicije, te skupine jugoslavensko-unitarne

orijentacije iz Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske (najviše iz

Dalmacije). Temeljni program stranke: unitarna jugoslavenska država s jedinstvenom

centralistički organiziranom upravom. Pribićevićevu pozivu strankama iz Srbije

odazvale su se tri male stranke: Samostalna radikalna stranka (Ljuba Davidović),

Naprednjačka stranka (Voja Marinković) i Liberalna stranka (Voja Veljković).

Predsjednikom Demokratske stranke Pribićević je proglasio Ljubu Davidovića, vjerujući

kako će on, kao Srbijanac, bolje okupiti pristaše u Srbiji. Davidović je bio sklon

pregovaranju s hrvatskom oporbom, a Pribićević je bio branitelj striktnog stranačkog

programa. Davidović je bio protiv radikala, a Pribićević ih je trebao za saveznike u

donošenju centralističkkog ustava. Demokratska stranka imala je dva šefa. 1924.

18

Pribićević je istupio iz stranke i osnovao novu pod nazivom Samostalna demokratska

stranka koja je postala politički predstavnik Srba u Hrvatskoj. Demokratska stranka

postala je srbijanskom strankom koja se približavala velikosrpstvu, ali ne u tako

agresivnom obliku kao Radikalna stranka.

Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića (osnovali ju

braća Antun i Stjepan Radić 1904. pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka) imala je

ključno mjesto u političkom životu Hrvatske. Temeljni program: hrvatsko seljaštvo

mora postati temelj političke djelatnosti i glavni nositelj nacionalne borbe. U proljeće

1918. Radić napušta austroslavizam (federacija Monarhije sa slavenskim obilježjem) i

prihvaća jugoslavizam. Odbacivao je akt ujedinjenja i Vidovdanski ustav. Zalagao se za

neutralnu hrvatsku seljačku mirotvornu republiku u granicama međunarodno

priznatog teritorija nove jugoslavenske države – federalizam. Stranka se postupno

pretvarala u hrvatski nacionalni pokret.

Ostale stranke: Slovenska ljudska stranka (predsjednik Anton Korošec; autonomni

položaj Slovenije); Jugoslavenska muslimanska organizacija (protiv agresivnog srpskog

hegemonizma i za autonomiju Bosne i Hercegovine te vjerska prava muslimana,

predsjednik Mehmed Spaho); Zemljoradnička stranka (osnovana 1920., zastupa

unitarizam i centralizam); Hrvatska zajednica (Starčevićeva stranka prava i Napredna

demokratska stranka, zalažu se za federalizam i republikanizam, prvi predsjednik bio je

dr. Matko Laginja, a zatim dr. Ivan Lorković. 1924. pristupa Ante Trumbić. 1926.

stranka je raspuštena, a Trumbić osniva Hrvatsku federalističku seljačku stranku –

nepriznavanje centralističkog ustava i centralističkog uređenja); Hrvatska pučka

stranka (religiozna stranka, katolički kler, protiv centralizma); Hrvatska stranka prava

(frankovci); Crnogorska stranka (zelenaši, crnogorski federalisti, najistaknutiji

predstavnik bio je dr. Sekula Drljević); Džemijet (muslimansko stanovništvo u

Makedoniji, pod vodstvom aga, begova i hodža, koji su štitili svoje veleposjede. 1925.

stranka nestaje s političke pozornice).

19

Komunistička partija Jugoslavije

Kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije održan je u Beogradu 1919., a

nazočni su se delegati tada izjasnili za pristupanje nove stranke Trećoj (komunističkoj)

internacionali sa sjedištem u Moskvi.

Na drugom kongresu u Vukovaru 1920., stranka je promijenila ime u Komunistička

partija Jugoslavije (KPJ).

Program: borba za rušenje kapitalističkog poretka u zemlji i stvaranje Sovjetske

republike Jugoslavije. Do 1924. zastupa unitarizam, a od tada federalizam. Za svaki

narod tražila je pravo na samoodređenje i odcjepljenje.

1919. osnovan je Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

1920. KPJ je preuzela vodstvo u Jedinstvenim radničkim sindikatima.

Na izborima za ustavotvornu skupštinu osvojila je 58 zastupničkih mjesta.

30. prosinca 1920. vlada je proglašenjem Obznane zabranila komunističku aktivnost, a

1921. donesen je i Zakon o zaštiti države kojim su bile predviđene teške kazne za

komunističku djelatnost.

1928., na ilegalnoj konferenciji zagrebačkih komunista, zalaganjem Josipa Broza Tita,

izvršen je obračun s frakcionaštvom. Tito je izabran za tajnika (sekretara) Mjesnog

odbora (komiteta) KPJ u Zagrebu. Đuro Đaković došao je na čelo novog stranačkog

vodstva.

Nacionalističke organizacije

1921. u Splitu je osnovana organizacija Jugoslavenska napredna nacionalistička

omladina (JNNO), na inicijativu Demokratske stranke. Zadaća: suzbijanje hrvatskog

nacionalnog pokreta i komunističke aktivnosti. Služila se fašističkim metodama.

1922. mijena naziv u Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) –

integralno jugoslavenstvo – antihrvatski karakter.

Kao odgovor na JNNO, odnosno ORJUNU, osnovana je Hrvatska nacionalna omladina

(HANAO) – hrvatski nacionalni interesi, federalizam.

Hrvatski sokol, Hrvatska žena...

Na srpskoj strani 1922. pojavio se pokret pod nazivom Srpska nacionalna omladina

(SRNAO) – pokret protiv svih onih koji se protive stvaranju velike Srbije.

20

Slovenska nacionalna omladina (SLONAO) – obrana slovenskog nacionalnog

individualiteta.

1921. nastala je prva četnička organizacija – Udruženje četnika za slobodu i čast

otadžbine.

1924. izdvojile su se dvije grupe: Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu i

Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić.

1925. navedene dvije organizacije spojile su se u jednu pod nazivom Udruženje srpskih

četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu.

Vezujući se uz režim, četnici su bili „čuvari poretka“, poluvojnički, naoružani odredi s

izrazitom velikosrpskom orijentacijom (crne zastave s mrtvačkim glavama). Međutim,

pokušaji pomirenja i spajanja svih četničkih udruga nisu uspjeli. Nakon šestosiječanjske

diktature, Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine nastavilo je djelovanje. Od 1929.

do 1932. na čelu je bio četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, a od 1932. do

travanjskog rata 1941. vojvoda Kosta Milovanović-Pećanac.

Prije nastanka Kraljevine SHS na Kosovu je djelovala organizacija Albanaca – Kosovski

komitet. Zalagali su se za ujedinjenje s Albanijom i u tu svrhu imali su naoružane

odrede koji su se zvali kačački odredi. Saveznička konferencija ambasadora morala je

uspostaviti neutralnu zonu između Albanije i Kraljevine SHS. Zona je postojala do

1923. Albanci na Kosovu izvrgnuti su nacionalnom i kulturnom ugnjetavanju.

Nijemci su 1922. osnovali svoju političku stranku pod nazivom Njemačka stranka.

Prestaje djelovati nakon uspostave šestosiječanjske diktature. Sredinom 1930-ih Nijemci

se počinju organizirati u posebnom Kulturnom savezu (Kulturbund).

Vjerske zajednice

U ustavu iz 1921. država je odredila stav prema vjerskim zajednicama, a među njima je

bila i Srpska pravoslavna crkva. U članku 12. postavljeno je načelo o slobodi vjere i o

ravnopravnosti svih priznatih vjera. Međutim, država je favorizirala i podupirala Srpsku

pravoslavnu crkvu koja se nametnula kao važan čimbenik velikosrpske politike. U

svibnju 1919. u Beogradu je izvršeno ujedinjenje svih do tada autonomnih crkvenih

područja i organizacija u jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevine Srba,

Hrvata i Slovenaca. Od 1920. do 1930. prvi patrijarh Srpske pravoslavne crkve bio je

prijašnji arhiepiskop beogradski i metropolit Srbije Dimitrije Pavlović.

21

Tek 1929. donešen je Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ustav te crkve prihvaćen je

1931.

Svi pravoslavci u Kraljevini SHS u vjerskom pogledu podvrgnuti su patrijarhu Srpske

pravoslavne crkve. Dokinuta je autonomija pravoslavnih metropolija. Nakon

povezivanja s Radićem, Pribićević se zalaže za „federalizaciju“ crkvenog uređenja,

zahtijeva da se pravoslavna crkva uredi po metropolitanskom sustavu kojim bi se

prečanski Srbi zaštitili od srbijanske hegemonije u crkvi.

Katolička crkva je univerzalna. Za sve vrijeme, dok nova država još nije bila od

Vatikana priznata, postojala je veza katoličkih biskupa s Rimom preko nuncijature u

Beču. 1919. zagrebački nadbiskup Antun Bauer poslao je u Vatikan dr. Svetozara

Rittiga, koji je papi predao promemoriju o stanju i problemima Katoličke crkve u

Kraljevini SHS. U Zagrebu je od 15. do 20. srpnja 1920. održana biskupska konferencija

koja je raspravljala o nizu pitanja. Zaključeno je da se prijedlog o jedinstvenom

predstavništvu Crkve u cijeloj državi dostavi Svetoj Stolici. Donesen je i zaključak da se

zatraži sklapanje konkordata između Kraljevine SHS i Vatikana. Beogradski politički

krugovi zastupali su stajalište da se na novu državu jednostavno protegne valjanost

konkordata zaključenog između Kraljevine Srbije i Vatikana. Još na Krfskoj

konferenciji neki su srpski predstavnici konkordat označili kao „po Srbiju nepovoljan i po

Srbe opasan ugovor.“ Jedno od važnih pitanja bile su i biskupije čija su sjedišta bila

izvan Kraljevine SHS. Zahtjev o zaključenju konkoradata u novoj državi nije prihvaćen

u Vidovdanskom ustavu. Nakon izglasavanja ustava ministar vjera je pokrenuo anketu o

zahtjevima crkava, s ciljem utvrđivanja njihova položaja. 16. studenog 1921. u

Beogradu je održana konferencija vjerskih zajednica na kojoj je u zaključak ušao i

prijedlog o zaključenju konkordata s Vatikanom. Međutim, vlada po tom pitanju nije

poduzela ništa. 1922. Pašić je inicirao razgovore o potpisivanju konkordata, pa su

katolički biskupi podnijeli vladi Nacrt konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine SHS.

Vlada je, očito nezadovoljna tim nacrtom, imenovala komisiju za izradu novog nacrta. S

novim nacrtom nisu bili zadovoljni katolički biskup. Do 1924. rad na zaključivanju

konkordata nije napredovao. U prosincu 1924., ministar vanjskih poslova dr. Momčilo

Ninčić s predstavnikom Vatikana dogovorio je da se za temelj novog konkordata uzme

stari konkordat sa Srbijom iz 1914. Tekst je pripremio Josip Smodlaka, pa su u travnju

22

1925. započeli službeni pregovori. U Vatikan je stigao i ministar vjera dr. Vojislav

Janjić. Međutim, zbog pitanja crkvene imovine i predlaganja kandidata za biskupe te

drugih spornih pitanja, pregovori su prekinuti. Nekoliko godina kasnije, kralj

Aleksandar pokrenuo je pitanje zaključenja konkordata. U trenutku kada su pregovori

bili uspješno završeni, kralj je ubijen, pa potpisani tekst konkordata nije bio

ratificiran. Katolička crkva u jugoslavenskoj državi ostala je bez službeno utanačenih

odnosa s državom.

1919. donesena je Uredba o upravi vakufa, a 1922. Zakon o upravi vakufa. Na osnovi

tih pravnih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na području

Srbije i Crne Gore, kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom

ministarstva vjere. Muslimani Bosne i Hercegovine te oni koji su živjeli u Hrvatskoj i

Sloveniji, sačinjavali su drugu zajednicu pod vrhovnom upravom reis-ul-uleme u

Sarajevu. Ta je podjela trajala sve do 31. siječnja 1930., kada je novim zakonom

uspostavljena jedinstvena, samostalna Islamska vjerska zajednica za cijelu državu. Na

čelu joj je bio reis-ul-ulema u Beogradu. 1936. sjedište mu premješteno u Sarajevo.

Najviši organ bio je Vrhovni vakufski sabor koji je birao reis-ul-ulemu i donosio ustav

Islamske vjerske zajednice.

Židovi su bili podijeljeni na reformiste (neologe) i starovjerce (ortodokse). U svakom

mjestu mogla je postojati samo jedna židovska općina, ali je unutar općine bilo dopušteno

organiziranje posebnih vjerskih službi za neologe i ortodokse. 1919. u Osijeku židovske

općine u novoj državi ujedinile su se u Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina u

Kraljevini SHS. Međutim, nekoliko ortodoksnih općina osnovalo je svoje posebno

Udruženje. Središte Saveza bilo je u Beogradu. Na čelu mu je bio glavni odbor kojemu

je predsjedao dr. Hugo Špicer. Pravila djelovanja Saveza odobrilo je Ministarstvo vjera

1921. Prvi redovni kongres Saveza održan je u Zagrebu 22. i 23. studenog 1921. Zakon

o vjerskoj zajednici Židova u Kraljevini SHS donesen je tek 1929. Savez je tada

obuhvaćao 99 židovskih općina. Židovima je zajamčena sloboda ispovijedanja vjere.

Zakon je sadržavao i odredbu o podjeli židovske zajednice u dvije formacije: Savez

neortodoksnih i Udruženje ortodoksnih općina. Savez se nije slagao s takvom

odredbom. Nakon 1918. židovska djeca pohađaju državne škole, a u vjerskim

zajednicama slušaju vjeronauk. Od 1928. do 1941. u Sarajevu je djelovao Srednji

23

teološki zavod (Rabinski seminar). U Sarajevu je uspješno djelovala i privatna škola za

učenje hebrejskog jezika zvana Safa berura. Početkom 1941. u Jugoslaviji je bilo 75

000 Židova, od toga 4000 izbjeglica.

Vanjska politika Kraljevine SHS

Do 1935. Jugoslavija je bila tijesno vezana uz Francusku, a od 1935. sve više se

približavala Njemačkoj. Vanjskom politikom rukovodio je dvor, odnosno vladar.

Ministri vanjskih poslova djelovali su po nalogu vladara.

Nakon uspostave sovjetske vlasti u Rusiji, sile Antante željele su zaštititi njezino širenje

u Europi. Po nalogu Francuske, Kraljevina SHS nije priznala sovjetsku vladu. U

Beogradu je osnovano Sveslavensko društvo za obnovu Rusije.

1919. uspostavljena je Sovjetska Republika Mađarska pod vodstvom Bele Kuna.

Francuska diplomacija obećala je Kraljevini SHS ostvarivanje teritorijalnih aspiracija

prema Mađarskoj. Brzi slom mađarske revolucije akcijom admirala Horthyja, uz pomoć

čehoslovačke i rumunjske vojske, nije doveo do uključivanja jugoslavenskih jedinica u

slamanje revolucije, ali je cijela epizoda utjecala na daljnje vanjskopolitičke poteze

jugoslavenske vlade.

Posljednji vladar Austro-Ugarske, Karlo IV., stigao je 27. ožujka 1921. u Budimpeštu s

namjerom da preuzme vlast od regenta Horthyja koji je to odbio. Vlade Kraljevine SHS,

Čehoslovačke i Rumunjske, uz oštre proteste, uputile su Karlu ultimatum da u roku od

tri dana napusti Mađarsku. 5. travnja 1921.; ne našavši podršku u zemlji, Karlo je otišao.

14. kolovoza 1920. Čehoslovačka i Kraljevina SHS zaključile su konvenciju u

Beogradu, a nakon Karlove neuspješne restauracije, sklopljen je ugovor između

Čehoslovačke i Rumunjske 23. travnja 1921. U Beogradu je 7. lipnja 1921. sklopljen

ugovor između Kraljevine SHS i Rumunjske. Stvorena je Mala Antanta čiji je zadatak

bi osigurati versajski poredak.

20. listopada 1921. Karlo se opet pojavio u Mađarskoj. Članice Male Antante uputile su

zajedničku notu Mađarskoj i istodobno proglasile mobilizaciju. 1. studenog 1921. Karlo

je napustio Mađarsku.

Velika Britanija radila je na stvaranju regionalnog saveza balkanskih država, koji bi bio

šira osnovica za englesku politiku u jugoistočnoj Europi. Tada je francuska diplomacija

24

nastojala vanjsku politiku jugoslavenske države ipak vezati uza se posebnim ugovorom te

su 1925. započeli pregovori. 1927. zaključen je francusko-jugoslavenski pakt o

prijateljstvu.

Rapallskim ugovorom iz 1920. riješeno je pitanje talijansko-jugoslavenske granice.

Rijeka je tim ugovorom dobila status neovisne države. U svibnju 1922., potpisivanjem

Santa-Margaretske konvencije, razrađen je Rapallski ugovor u pogledu željezničke

veze Rijeke s jugoslavenskim zaleđem. 1924. zaključen je Rimski pakt prema kojemu se

Rijeka priključila Italiji (Mussolini je uvijek isticao „talijanstvo Dalmacije“). 1925.

zaključene su i Nettunske konvencije kao novi ustupak Italiji (regulirana su neka pitanja

iz Rimskog pakta). Odnosi dviju država nisu se poboljšali. Italija je podržavala težnje

Mađarske i Bugarske prema teritoriju Kraljevine SHS.

1923. sklopljen je Niški sporazum kojim je jugoslavenska strana obećala pružiti pomoć

bugarskim zahtjevima za ukidanje nekih odredaba ugovora u Neuillyju. Promjenom vlasti

u Bugarskoj obezvrijeđen je Niški sporazum te su obnovljeni granični incidenti.

Podržavan od Italije, bugarski državni vrh vodio je neprijateljsku politiku prema

Kraljevini SHS. 1925./1926. umalo je došlo do otvorenog sukoba Bugarske i Kraljevine

SHS.

Odnosi između Kraljevine SHS i Albanije obnovljeni su 1922. kada je na vlast došao

Ahmed-beg Zogu. Međutim, nakon oružanog ustanka, 1924. Zogu je napustio Albaniju i

našao utočište u Beogradu. Potkraj iste godine, uz pomoć Beograda, vratio se na vlast,

ali se okrenuo Mussoliniju. 1926. Italija je ostvarila protektorat nad Albanijom. 1928.

Zogu se proglasio kraljem Albanaca (i onih na Kosovu) što je još više pogoršalo odnose

s Kraljevinom SHS.

Za odnose Kraljevine SHS s Grčkom posebno značenje imala je luka Solun. 1923.

potpisana je konvencija kojom je Kraljevina SHS dobila posebnu zonu u solunskom

pristaništu. Međutim, talijanska je diplomacija uspjela potkopati dobre odnose dviju

država, osobito potpisivanjem pakta s Grčkom 1928.

25

GOSPODARSTVO KRALJEVINE SHS

Slaba razvijenost i zaostalost; neujednačenost i neravnomjernost razvoja. Slovenija i

Hrvatska u Austro-Ugarskoj Monarhiji bile su najnerazvijenije zemlje, a u novoj državi

najrazvijeniji dio.

Poljoprivreda

Izrazito agrarna zemlja. Poljoprivreda je stagnirala, nije se razvijala. Jedan od razloga jest

zaostalost i prenaseljenost sela. Na 100 ha dolazilo je 114 osoba (Kanada 11, SAD 17,

Francuska 48, Njemačka 52...). U Dalmaciji je bilo čak 302 stanovnika na 100 ha

poljoprivredne površine. Usitnjenost seoskih posjeda također je bio veliki problem,

zatim tehnička zaostalost i neopremljenost, slaba uporaba umjetnih gnojiva i

nedovoljna specijalizacija.

Stočarstvo je bilo prilično zaostalo. Livade i pašnjaci nisu bili dovoljno iskorišteni. Uzgoj

goveda i svinja te ostale stoke bio je slab.

U razdoblju od 1918. do 1926. ipak je zabilježeno izvjesno oživljavanje poljoprivrede

zbog prelaska iz ratne u mirnodopsku poljoprivredu. Prekid dolaska ruskog žita na

europsko tržište omogućio je izvoz iz Kraljevine SHS.

Od 1926. do 1933. nastupilo je razdoblje krize. Pojavili su se veliki konkurenti: SAD,

Kanada i Argentina. Ponovno se pojavila i Rusija.

Od 1933. do 1941. poljoprivreda se postupno počela oporavljati, ali je zaostalost ostala

njena trajna karakteristika.

Agrarna reforma i kolonizacija

Početkom siječnja 1919. regent Aleksandar uputio je proglas u kojem obećava pravedno

rješenje agrarnog pitanja, ukidanje kmetstva i velikih zemljišnih posjeda. Zemlja bi se

trebala podijeliti među siromašne seljake s pravičnom naknadom vlasnicima. Formirana

je komisija od tri člana (ministri u vladi) koja je trebala izraditi osnovan polazišta za

agrarnu reformu. Potkraj veljače 1919. objavljene su Prethodne odredbe za pripremu

agrarne reforme – raskidanje svih postojećih i zabrana stvaranja novih kmetskih odnosa

u Bosni i Hercegovini i svih kolonatskih odnosa u Istri, Dalmaciji i Goričkoj, dioba svih

velikih posjeda, odšteta dotadašnjim vlasnicima, oduzimanje bez odštete imanja

habsburške dinastije, prijelaz u vlasništvo države svih većih šumskih kompleksa i

osnivanje državnog ureda za agrarnu reformu.

26

Uredba o zabrani otuđivanja zemljišta velikih posjeda – 21. srpanj 1919.

Uredba o izdavanju zemljišta velikih posjeda u četverogodišnji zakup – 30. rujan 1920.

Vladajuće stranke pretvorile su Ministarstvo agrarne reforme u ustanovu za

dodjeljivanje zemlje u zakup prvenstveno svojim pristašama.

Dodjeljivanje zemlje provodilo se uz kolonizaciju. Na zemljišta koja su prikupljena

agrarnom reformom preseljeno je oko 23 000 pretežno dobrovoljačkih obitelji. Kako su ti

kolonisti bili Srbi, kolonizacija je imala karakter posrbljivanja, naročito u Vojvodini i

Makedoniji.

Svakom agrarnom interesantu dodijeljeno je prosječno 3 ha zemlje.

Industrija i rudarstvo

Industrija je znatno zaostajala za razvijenim zemljama zapadne Europe. Slovenija i

sjeverna Hrvatska bile su najrazvijenije.

U razdoblju od 1918. do 1938. industrija Jugoslavije je pokazala izvjestan uspon, ali on

je bio vrlo spor.

Vodeće industrijske grane bile su prehrambena i poljoprivredna industrija (22%

ukupne industrijske proizvodnje), zatim tehnička industrija (16%) te proizvodnja

električne energije (13%). Metalurgijska industrija zauzimala je manje od 13%

vrijednosti ukupne industrije. Više od 70% ukupne industrijske proizvodnje otpadalo je

na predmete široke potrošnje. Industrijska proizvodnja sredstava za proizvodnju

(strojevi i oruđa za rad) bila je slabo razvijena.

Nedovoljna iskorištenost industrijskih kapaciteta bila je posljedica opadanja kupovne

moći stanovništva, posebice poljoprivrednog.

Od 1918. do 1929. može se općenito utvrditi življe kretanje u gospodarstvu

Razdoblje od 1929. do 1935. u industrijskoj proizvodnji u znaku je opće ekonomske

krize.

Od 1935. do 1941. dolazi do življeg razvoja industrije zbog priprema za rat i prodora

Njemačke na Balkan i uspostavljanjem gospodarskih i političkih veza Jugoslavije s tom

europskom silom. Međutim, laka industrija je i dalje razvijenija od industrije crne

metalurgije, obojene metalurgije i kemijske industrije.

Najviše kapitala investirano je u Srbiju koja se željela pretvoriti u vodeće industrijsko i

gospodarsko područje – gušenje industrije u Hrvatskoj.

27

U Srbiju je investirano 44% kapitala, u BIH 11%, a u Hrvatsku svega 7%!

Uz rudno bogatstvo Jugoslavije valja spomenuti i goleme količine vodene energije.

Međutim i ona je bila slabo iskorištena.

Neiskorištene mogućnosti - vanjska trgovina i promet

Dobra osnovica za razvoj drvne industrije – neracionalno gospodarenje šumama.

Dobro razvedena obala pružala je dobre uvjete za maritimno gospodarstvo – nije dobro

iskorišteno.

Nedovoljno razvijena vanjska trgovina. Izvozili su se pretežno poljoprivredni proizvodi,

sirovine i poluprerađevine, a uvozili strojevi, prometna sredstva, kemikalije i neke

sirovine.

Najveći dio prometa bio je u rukama države. Nije bilo dovoljno vozila, a i postojeća

vozila i pruge nedovoljno su održavani. Cestovni je promet bio slabo razvijen, a ceste su

bile u lošem stanju. Autobusni je promet bio u rukama privatnika koji su od države

dobivali koncesiju. Pomorskom prometu posvećivala se mala pozornost. Nije ojačana

trgovačka mornarica, niti su se planski gradile luke.

Prvo i jedino poduzeće za zračni promet bilo je osnovano 1927. u Beogradu pod

nazivom Aeroput d. d. 1939. poduzeće je imalo 14 zrakoplova (na početku 4).

Bankarstvo

Glavni je problem bio ujednačavanje novca (austrijska kruna, srpski dinar, crnogorski

perper i bugarski lev). U siječnju 1919. vlast je pokušala spriječiti uvoz kruna

žigosanjem postojećih količina u državi. Na krunske novčanice morale su se nalijepiti

posebne markice. Država je uzimala 20% od vrijednosti novčanice. Tim su postupkom

najviše bili oštećeni građani iz bivše Austro-Ugarske. Srpski dinar određen je za valutu.

1920. izvršena je zamjena 4 krune za jedan dinar. Time su u korist Srbije opet teško bili

oštećeni svi dijelovi nove države koji su ranije bili pod austrougarskom vlašću.

Bankarstvo se relativno brzo razvijalo. Zagreb je bio bankarsko središte u južnom dijelu

Austro-Ugarske Monarhije. Međutim, u novoj državi radilo se na tome da Beograd

postane gospodarsko i financijsko središte države, osobito poslije 1929.

Zahvaljujući centralističkom državnom ustrojstvu i monopolu političke moći,

velikosrpski su krugovi ostvarene profite iz cijele države sustavno skretali prema Srbiji i

Beogradu.

28

U pojedinim dijelovima zemlje cijelo desetljeće postojali su različiti porezni sustavi što

je dovodilo Srbiju u privilegiran položaj jer su tamo porezne stope bile niže. 1928.

donesen je zakon o jedinstvenim neposrednim porezima.

Utjecaj stranog kapitala

U industriji stare Jugoslavije strani je kapital raspolagao sa 41% investicijskog kapitala,

55% instalirane pogonske snage, 42% radnih mjesta i izravno je bio angažiran u 22

tvornice. Premoćno je gospodario u metalurgiji (90%), ekstrativnoj industriji (77%),

kemijskoj industriji (73%), tekstilnoj industriji (61%), preradi materijala (55%),

drvnoj industriji (51%) i elektranama (43%).

Udio stranog kapitala u bankarstvu obuhvaćao je tri petine akcijskog kapitala. Od 22

najveće privatne banke, strani kapital nastupao je u 15 banaka.

Dominirale su monopolističke grupe Krupp, Morgan i Rockfeller.

Polukolonijalno obilježje gospodarstva

U zemlji su postojala dva tijesno povezana gospodara: vladajući velikosrpski moćnici i

strani kapital. Svaka strana nastojala je osigurati svoje interese. Materijalna zavisnost

jugoslavenske industrije od inozemstva stalno je i sustavno održavana i produbljivana.

Strani kapital jugoslavensku je državu tretirao kao polukolonijalno područje.

Obilježja vidovdanskog razdoblja

Problem međusobnih odnosa naroda koji su činili novu državu; nacionalna

neravnopravnost, centralizam, korupcija, moć krune; teza o pobjedničkoj Srbiji kao

osloboditelju i izbavitelju... Najizraženija protucentralistička stranka bila je HRSS.

Centralizaciji države protivili su se i Slovenska ljudska stranka, Jugoslavenska

muslimanska organizacija i crnogorski federalisti. Politički vrhovi u Srbiji stalno su

sužavali parlamentarizam i demokratizam, a posebnu ulogu u tome imao je kralj

Aleksandar.

Razdoblje lažnog parlamentarizma

29

Stjepan Radić u borbi protiv centralizma

Već sredinom svibnja 1921. Radić je Slobodnom domu objavio prosvjedno Javno pismo

republikanske zastupničke većine Banske Hrvatske, u kojemu izabrani zastupnici

HRSS-a upozoravaju da u Ustavotvornoj skupštini postoji nadglasavanje, da se ne

priznaje Hrvatska kao država i Hrvati kao poseban narod te da u takvoj konstituanti ne

može ostati niti jedan hrvatski zastupnik.

Hrvatska zajednica, Hrvatska stranka prava i HRSS formirali su Hrvatski blok koji

je Ustavotvornoj skupštini poricao pravo na donošenje ustava koji bi vrijedio za

Hrvatsku. Na čelu je bio Stjepan Radić. 1922. Blok je objavio spomenicu

(memorandum) koja je bila upravljena javnom mnijenju civiliziranog svijeta. Hrvatski

blok upozorio je na probleme u novostvorenoj državi. Blok je tražio priznanje hrvatske

države u zajedničkim granicama međunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca

Na skupštinskim izborima 1923. HRSS je osvojio 70 mandata (20 više nego na prošlim

izborima) – rezultat prodora stranke u Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Radić se i dalje

zalagao za pravedni sporazum sa srpskim narodom oko podjele vlasti.

Federalistički blok

Potkraj ožujka 1923. došlo je do prvih susreta predstavnika HRSS-a (Stjepan Radić),

Slovenske ljudske stranke (Anton Korošec) i Jugoslavenske muslimanske

organizacije (Mehmed Spaho). Postignuta je načelna suglasnost o suradnji. Formiran je

Federalistički blok, sa ciljem zajedničkog nastupa triju stranaka u borbi protiv

centralizma. Traži se revizija ustava „kao jedini lijek ekonomskom eksploatiranju sa

strane Beograda“.

Nikola Pašić ocijenio je da će se, prema izbornom rezultatu, naći u nezgodnoj situaciji

ako HRSS prekine apstinenciju i dođe u parlament. Ako HRSS dođe u Narodnu

skupštinu, Federalistički blok će prevagnuti i pretvoriti radikale u skupštinsku

manjinu. Trenutni interes Radikalne stranke i HRSS-a bio je sporazum.

13. travnja 1923. u Zagrebu je potpisan dogovor. U ime Radikalne stranke dogovor je

potpisao Marko Đuričić, pa se po njemu taj dokument i naziva Markov protokol.

Potpisali su ga i predstavnici SLS-a i JMO-a, koji su bili od drugorazrednog značenja.

Radikali su se obvezali da neće provesti najavljenu podjelu države na oblasti prema

Vidovdanskom ustavu, a Stjepan Radić će nastaviti s apstinencijom, odnosno neće

30

dolaziti u parlament. Radić je nastavio borbu protiv centralizma i Vidovdanskog ustava.

Prema postignutom dogovoru, zastupnici SLS-a i JMO-a ušli su u Narodnu skupštinu.

Početkom 1924. – protivno Markovu protokolu – radikalska je vlada počela primjenjivati

uredbu o administrativnoj podjeli države, likvidirati pokrajinsku upravu i formirati nove

oblasti.

Produbljivanje političke krize 1924.

U srpnju 1923. Radić je otputovao u inozemstvo (preko Beča u Pariz i London), gdje je

ostao više od godinu dana. Cilj mu je bio informirati Zapad o stanju u Kraljevini SHS.

Nije našao podršku. Kad je Pašić odlučio provesti podjelu na oblasti, Radić je iz

inozemstva poslao upute da 30 zastupnika HRSS-a ode u Beograd i da u Narodnoj

skupštini preda svoje punomoći. U skupštini se formirala većina protiv vlade. Do 20.

ožujka 1924. bile su predane i sve ostale punomoći zastupnika HRSS-a osim punomoći

Stjepana Radića i Augusta Košutića, koji su se nalazili u inozemstvu. Vlada Nikole

Pašića tada je dala ostavku. Tada je došlo i do rascjepa u Demokratskoj stranci.

Pribićević je izašao i osnovao Samostalnu demokratsku stranku. Zajedno s Pašićem

formirao je tzv. P-P vladu (Pašić-Pribićevićeva vlada).

Radikali su uz pomoć Pribićevića ostali na vlasti. Kada su svi mandati HRSS-a

verificirani, vlada je u skupštini izgubila većinu i kralj je odgodio njeno zasjedanje za

pola godine. Opozicija je to proglasila državnim udarom, pa je u ljeto 1924. P-P vlada

odstupila. Zamijenila ju je vlada opozicijskog bloka na čelu s Ljubom Davidovićem.

Osim predstavnika Demokratske stranke u vladu su ušli i predstavnici SLS-a i JMO-a.

Toj je vladi potporu pružio i HRSS.

Stjepan Radić i HRSS od opozicije do vlade

Vrativši se iz Londona, Radić je u Beču dobio poziv sovjetskog ministra vanjskih

poslova Čičerina da posjeti Moskvu. Radić je u Moskvi 1924. HRSS učlanio u Seljačku

internacionalu, kako bi stvorio privid podrške u inozemstvu. 11. kolovoza 1924. Radić

se vratio u Zagreb. Da bi se uspostavila što bolja veza sa Zagrebom, Davidovićeva je

vlada donijela Odluku o ponovnoj uspostavi pokrajinske uprave za Hrvatsku i

Slavoniju. Davidović je računao i s ulaskom HRSS-a u vladu. Kralj se tome usprotivio i

zatražio ostavku vlade. Početkom studenog 1924. na vlast je ponovno vraćena P-P vlada.

Raspuštena je Narodna skupština i raspisani novi izbori za 8. veljače 1925. Potkraj

31

prosinca 1924. P-P vlada donijela je odluku o primjeni Obznane i Zakona o zaštiti

države na HRSS zbog pristupanja Seljačkoj internacionali. Početkom siječnja 1925.

uhićeni su Radić i njegovi suradnici, a stranci je onemogućen rad. Međutim, unatoč

zabrani djelovanja, odlučeno je da se dopusti HRSS-u istaknuti svoje kandidate na

izborima. Pašić i Pribićević smatrali su da HRSS na izborima nema nikakva izgleda.

HRSS je osvojio 67 mandata. Radić je ostao u zatvoru, a kralj Aleksandar pripremao je

suradnju sa zatvorenim Radićem. 27. ožujka 1925. Pavle Radić objavio je u Narodnoj

skupštini da Stjepan Radić i njegova stranka priznaju Vidovdanski ustav i dinastiju

Karađorđevića.

Pregovori s Radikalnom strankom završeni su u srpnju 1925., pa je tada formulirana

nova vlada u kojoj je HSS (izbačen je naziv republikanska) dobio četiri resora. Vladu P-P

zamijenila je vlada R-R (radićevci-radikali). Radić je pušten iz zatvora, a u studenom

iste godine ušao je u vladu kao ministar prosvjete. Tražeći izlaz iz nepovoljne situacije,

Radić je taktički popustio, nagodio se s dvorom i napustio republikanstvo kako bi mogao

raditi na reviziji ustava i na stvaranju povoljnijeg položaja Hrvatske u zajedničkoj državi.

Pribićević se našao u opoziciji.

Radić je želio ubrzati rad Skupštine i cijelog državnog aparata kako bi pokrenuo proces

izmjena u položaju Hrvatske. Radić je prividno bio na vrhuncu moći. Radikalni nisu

radili ništa po pitanju općinskih samouprava, izjednačenju izravnih poreza, uređenju

agrarnih odnosa u Dalmaciji, zadruga itd.

Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije - 1. kolovoz 1928.

● 1927. Radić je ponovno u opoziciji, ali ovaj puta u parlamentarnoj, a ne izvan

parlamenta, kao do 1925. Napustivši vladu, Stjepan Radić prelazi u oštar napad na

politiku velikosrpskog hegemonizma. Odlazak Radića nije doveo Pribićevića natrag u

vladu zbog njegovih žestokih napada na radikale čiju je politiku ocijenio kao opasnu.

Napadao je i HSS, ali slabijim intenzitetom nego radikale. Došao je do zaključka da je

velikosrpstvo najveća opasnost za opstanak države.

● 11. rujna 1927. održani su izborima na kojima je HSS osvojio 61 mandat (posljedica

suradnje s radikalima; privremeno je stranku nazvao Narodna seljačka stranka). Poslije

izbora izvršen je pokušaj stvaranja snažnog Bloka demokracije, u koji su trebale ući

32

Demokratska stranka, Samostalna demokratska stranka, Zemljoradnička stranka i

HSS. Međutim, do toga nije došlo.

● U jesen 1927. Radić je s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom

sklopio sporazum kojim je stvorena Seljačko-demokratska koalicija.

● Program koalicije: “pravično provođenje” Vidovdanskog ustava i reorganizacija

političkog sustava i okončanje neparlamentarnih postupaka.

● Politička i gospodarska stvarnost ugrožavala je prečanske krajeve u cjelini, ne samo

Hrvate, nego i Srbe u Hrvatskoj.

● Nova koalicija bila je vrlo borbena, Pribićević i Radić uvijek su nastupali zajedno.

Zastupali su beskompromisnu borbu protiv velikosrpske hegemonije. Borili su se za

građansku i financijsku ravnopravnost. Nakon povratka u opoziciju, HSS se vratio na

koncepciju složene države. Pribićević je u veljači 1928. spomenuo mogućnost revizije

ustava, pa je govorio i o povećanju teritorija oblasti s proširenom autonomijom.

Radić je zagovarao model s četiri do pet oblasti. Radić je napao vladu „kao policijsko-

žandarsku diktaturu hegemonista, pojačanu korupcijom i pljačkom u svim prečanskim

krajevima.“ Zbog toga je više puta isključen sa skupštinskih sjednica.

● Početkom lipnja 1928. Radić je iznio svoj plan konfederacije.

● U vladinom listu Jedinstvo 14. lipnja 1928. objavljena je prijetnja ubojstvom Stjepanu

Radiću.

● Atentat u beogradskoj Skupštini → 20. lipnja 1928. Puniša Račić ubio je Đuru

Basaričeka i Pavlu Radića, a ranio Stjepana Radića, Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Od toga trenutka Seljačko-demokratska koalicija prelazi u izvanparlamentarnu

opoziciju. Atentat je vlada tumačila kao akciju pojedinca izazvanog uvredama opozicije.

● U svojoj rezoluciji od 1. kolovoza 1928. Koalicija se izjasnila protiv Vidovdanskog

ustava. Kraljevine Hrvatska i Crna Gora i sve narodno-političke individualnosti pristupile

su u državnu zajednicu sa kraljevinom Srbijom ne odričući se svojih povijesno-

državnih, odnosno narodno-političkih individualiteta u korist neke druge od

ujedinjenih zemalja nego samo u korist državne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca.

Prvoprosinački akt 1918. i Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. upotrebljeni su za

utvrđenje hegemonije bivše kraljevine Srbije nad svim ostalim zemljama i narodnim

dijelovima. Seljačko-demokratska koalicija borit će se za novo državno uređenje koje

33

će osigurati punu ravnopravnost svih spomenutih individualiteta - povijesne jedinice

kakve su bile u vrijeme stvaranja jugoslavenske države.

● Kralj Aleksandar je čak pomišljao na tzv. amputaciju dijelova Hrvatske i stvaranje

velike Srbije, ali ga je Pribićević uspio odgovoriti od te ideje.

● Radić je umro od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Novi predsjednik

HSS-a postao je dr. Vladko Maček, koji je tu rezoluciju tumačio u federalističkom

smislu. Pribićević ju je tumačio u smislu širih autonomija. Maček je istupao u dvije

varijante: 1.) Dualizam - Država SHS i Srbija sa Crnom Gorom i Vojvodinom; 2.) 5-7

jedinica - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Crna Gora, Srbija i

Makedonija (ovisno o tome hoće li Vojvodina i Bosna i Hercegovina biti samostalne

jedinice. S takvim prijedlogom, pred kralja Aleksandra Maček je došao 4.-5. siječnja

1929., uoči proglašenja šestosiječanjske diktature.

● Krug oko časopisa “Nova Europa” → Krug intelektualaca izvan stranaka. Zastupali su

integralno jugoslavenstvo. Podržavali su Vidovdanski ustav, ali nakon atentata u

Skupštini i taj je krug postupno spoznao da je potrebna revizija Ustava. Jedan od

istaknutijih pristaša tog kluba bio je odvjetnik dr. Ivo Politeo koji je smatrao da treba

ukinuti odredbu koja ograničava broj stanovnika u oblasti, smanjiti broj oblasti i

osnovati veće jedinice koje bi se donekle poklapale s opsegom prijašnjih pokrajina.

Šestosiječanjska diktatura 1929. i Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja

(3. listopad 1929.)

Nakon skupštinskog atentata odstupila je vlada kojoj je bio na čelu radikal Velja

Vukičević, a kralj je sastav nove vlade povjerio Antonu Korošcu (jedini nesrbin na čelu

vlade za trajanja Monarhije). Vladu su činili predstavnici SLS-a, DS-a i JMO-a.

Opoziciju su predstavljali samo zastupnici Saveza zemljoradnika. U toj krnjoj skupštini

izglasana je ratifikacija Nettunskih konvencija protiv koje su bili hrvatski zastupnici. U

vodstvu SDK velike nade u razrješavanje krize polagale su se u kralja Aleksandra.

Potkraj prosinca 1928. na dvoru su bile završene sve pripreme za novi smjer državne

politike, pa je Koroščeva vlada predala ostavku. 4. i 5. siječnja 1929. Maček je od

kralja tražio federaciju. Takvo rješenje nisu podržali šefovi drugih stranaka. Te

34

konzultacije predsjednika stranaka sa kraljem bile su uobičajene, ali Aleksandar je već

prije pripremio rješenje državne krize.

Kraljevim manifestom od 6. siječnja 1929. godine ukinut je Vidovdanski ustav,

raspuštena Skupština, proglašena apsolutistička monarhija i uskoro zabranjene političke

stranke. Uvedena je kraljeva diktatura. Parlament je proglasio glavnom smetnjom za

svaki plodan rad u državi. Aleksandar se proglasio jedinim zakonodavcem.

Vidovdansko razdoblje završeno je uspostavom kraljeva apsolutizma.

Kralj je imenovao neparlamentarnu vladu, odgovornu samo njemu, a za predsjednika je

imenovao generala Petra Živkovića. U vladu su ušli kraljevi ljudi iz Radikalne i

Demokratske stranke. Bilo je i hrvatskih predstavnika, nekoliko manje važnih ličnosti,

među njima i neki gospodarstvenici, kako bi kralj prikrio velikosrpsko obilježje

diktature.

Kralj je 3. listopada 1929. donio Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna

područja. Država je dobila naziv Kraljevina Jugoslavija.

Osnovano je 9 banovina: Dravska (Ljubljana), Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja

Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje), Vardarska (Skopje),

Moravska (Niš) i Dunavska (Novi Sad). Banovine su bile jedinice na koje je prenesena

vlast iz nadležnosti centralnih organa. Bana je imenovao kralj, na prijedlog ministra

unutarnjih poslova i uz suglasnost predsjednika vlade. Ban je vršio najvišu političku i

opću upravnu vlast u banovini.

SAVSKA BANOVINA

U tu banovinu uključeno je i Međimurje, što nije bio slučaj kod podjele na oblasti.

Uključeni su Kastav i Krk te kotor Črnomelj. Kotor Čabar uključen je u Dravsku

banovinu. Srijem je u cijelosti izuzet iz Savske banovine. Vukovar, Vinkovci,

Županja, Srijemska Mitrovica i Šid uključeni su u Drinsku banovinu, dok je preostali

dio Srijema uključen u Dunavsku banovinu.

Zemun je, s Pančevom i Beogradom, činio posebno upravno područje – Upravu grada

Beograda, pod neposrednom ingerencijom Ministarstva unutarnjih poslova.

35

PRIMORSKA BANOVINA

Najveći dio Dubrovačke oblasti uključen je u Zetsku banovinu. Primorska banovina

obuhvaćala je dio Bosne i Hercegovine (zapadna Hercegovina i pet bosanskih kotareva),

koji prije nije bio u sastavu Kraljevine Dalmacije.

→ Hrvatskoj je otuđen Srijem i veliko područje južno od Neretve.

→ Nisu se poštovale granice Bosne i Hercegovine (kao 1922. kod podjele na oblasti).

→ Razgraničenje je provedeno tako da se postigne pravoslavna većina u banovinama (6, osim

Dravske, Savske i Primorske).

→ Grupiranjem banovina vidljiva je Velika Srbija!

Podjela na banovine 1931. godine

Promjene u razgraničenju banovina provedene su Zakonom o izmjenama i dopunama u

Zakonu o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja – 28. kolovoz 1931.

SAVSKA BANOVINA:

1.) Čabar je uključen u Savsku banovinu, a kotarevi Črnomelj i Metlika u Dravsku

banovinu (1929. bilo je obrnuto).

2.) Kotari Vukovar, Vinkovci i Županja izuzeti su iz Drinske banovine i pripojeni Savskoj

banovini, a Šid i Srijemska Mitrovica priključeni su Dunavskoj banovini.

PRIMORSKA BANOVINA:

1.) Izuzet je Travnik.

2.) Pripojen je kotar Stolac s kotarskom ispostavom Čapljina.

3.) Iz Zetske banovine izuzet je kotar Korčula i pripojen Primorskoj banovini (osim općina

Orebić, Kuna, Janjina i Trpanj na Pelješcu).

Razgraničenje provedeno u kolovozu 1931. uneseno je u oktroirani Ustav od 3. rujna

1931. godine, što ga je donio kralj Aleksandar. Stanovite izmjene učinjene su uredbama

od 14. rujna, 24. listopada i 28. listopada 1931.

Reagiranje političkih stranaka na Ustav od 3. rujna 1931. godine

Početkom 1930. Jugoslaviju je pogodila svjetska ekonomska kriza.

Kraljevim Ustavom od 3. rujna 1931. godine (septembarski/rujanski) Kraljevina

Jugoslavija formalno je prestala biti apsolutistička monarhija i postala ustavna

monarhija. Međutim, nije bila i parlamentarna, pa to ni u Ustavu nije rečeno. Umjesto

36

otvorenog apsolutizma uveden je prikriveni apsolutizam. Političkim strankama rad je

zabranjen 1929.

Uz Narodnu skupštinu uspostavljen je i Senat, ali zakoni koje su oba doma prihvatila

postaju važeći tek onda kada ih potpiše kralj. U oba doma bili su kralju odani ljudi.

Učvršćen je centralizam, a stranački rad nije obnovljen.

8. studenog 1931. raspisani su izbori za Narodnu skupštinu. Glasovanje je bilo javno, a

kandidatska lista se postavljala za cijelu državu (onemogućene su regionalne stranke).

Takvu listu mogla je sastaviti samo vlada uz pomoć činovničkog aparata. Njen nositelj

bio je predsjednik vlade Petar Živković. Zastupnici izabrani na toj jedinoj listi formirali

su Skupštinski klub koji se ubrzo preobrazio u stranku pod nazivom Jugoslavenska

radikalno seljačka demokracija. 1933. ta se formacija nazvala Jugoslavenska

nacionalna stranka (JNS, skraćeno Jenesa). To je bila stranka koja je podržavala

dinastiju Karađorđević.

Maček nije poduzimao političke akcije protiv režima, smatrajući da će se on sam istrošiti

– „politika čekanja“. Nije želio zaoštriti stvari s dvorom.

Pribićević je pokušao uspostaviti suradnju sa srbijanskom opozicijom. Uhićen je u

Beogradu i otpremljen u selo Brus podno Kopaonika.

Seljačko-demokratska koalicija prihvatila je 7. studenog 1932. Zagrebačke

punktacije u kojima je bilo rečeno:

1.) Srbijanska hegemonija, od početka nametnuta Hrvatskoj i svim zemljama s ove strane

Drine, Save i Dunava, djeluje destruktivno uništavajući moralne vrijednosti, napredne

ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. 6. siječnja

1929. ta hegemonija dostigla je svoj vrhunac sa kobnim posljedicama – ukidanje

građanske i političke slobode.

2.) Treba povesti odlučnu borbu protiv te hegemonije.

3.) Novo uređenje državne zajednice kako bi se ostvario procvat srpskog, hrvatskog i

slovenskog naroda. Posebni interesi manjina potpuno će se zajamčiti.

→ Hrvatska seljačka stranka tumačila je Zagrebačke punktacije kao konfederalistički program,

a pristaše Svetozara Pribićevića više su bili skloni da ih tumače kao federalistički program.

Republikanska stranka u Srbiji isticala je „da su potpisnici zagrebačke rezolucije stali

na pravilno gledište.“

37

Srpska opozicija u Vojvodini u svojoj rezoluciji (Novosadske punktacije) iskazala je

oštru osudu apsolutističkog režima. „Vojvodina sa Srijemom za sebe traži isti položaj

koji će imati ostale pokrajine.“ → oštra kritika matičnih stranaka u Srbiji.

Zemljoradnička ljevica (Dragoljub Jovanović, Srbija) u svojoj rezoluciji zalaže se za

stvarnu ravnopravnost i protivi se hegemoniji srbijanskih političara koji eksploatiraju

seljačke mase u Srbiji, Hrvatskoj i drugim krajevima. Federativno uređenje je rješenje.

Slovenska ljudska stranka u središte je stavila pitanje ujedinjenja Slovenaca (podijeljeni

između Italije, Jugoslavije i Austrije). U Ljubljanskim punktacijama zalažu se za

ravnopravne jedinice, od kojih će jedna biti slovenska.

Crnogorski federalisti (Sekula Drljević) u cijelosti su podržali Zagrebačke punktacije.

Jugoslavenska muslimanska organizacija je u Sarajevskim punktacijama istaknula

potrebu uređenja države u više ravnopravnih jedinica na temelju političkog i povijesnog

nasljeđa. Bosna i Hercegovina trebala bi biti posebna jedinica.

Demokratska stranka je od svog stvaranja 1919. bila zagovornik integralnog

jugoslavenstva i unitarističke organizacije države. Šef stranke Ljuba Davidović založio se

za stvaranje sedam, osam ili devet ravnopravnih i samoupravnih jedinica. Treba

zaokružiti velike zajednice oko velikih nacionalno-kulturnih centara u Beogradu,

Zagrebu i Ljubljani. Između tih jedinica mora postojati, u prijelaznoj srpsko-hrvatskoj

zoni, četvrta jedinica u kojoj se miješaju plemena, vjere i običaji → federalizam.

Radikalna stranka, glavna okosnica unitarističko-centralističke organizacije države,

nije mijenjala svoje stavove. Radikali su se zalagali za široke samouprave, ali su ostali na

terenu unitarne države.

Neki političari iz Hrvatske, vođeni idejom integralnog jugoslavenstva, podržali su kraljev

aposlutistički režim u onom dijelu u kojemu je on imao značiti afirmaciju jugoslavenstva.

Sudjelovali su u Skupštini nakon objave oktroiranog ustava. Uskoro su prešli u opoziciju

kao Narodni klub. Povodom Zagrebačkih punktacija, iskazali su nezadovoljstvo

načinom provođenja integralnog jugoslavenstva. Založili su se za to „da se sistem

unutrašnjeg uređenja postavi na najširu samoupravnu osnovu, vodeći računa o

historijsko-političkim individualitetima.“ → jednakost i ravnopravnost (načela

federalizma).

38

Tomislav Tomljenović u prijelaznom razdoblju do Vidovdanskog ustava bio je podban,

odnosno ban Hrvatske i Slavonije. Pripadao je Demokratskoj stranci i podržavao je

njezin unitaristički program. S vremenom prelazi u opoziciju. 1933. izradio je svoj

nacrt za reorganizaciju Jugoslavije, u kojemu je odstupio od unitarizma. Potrebna je

potpuna decentralizacija u obliku složene države. Izjasnio se za četiri banovine, sa

sjedištima u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu.

Početkom studenog 1932. Maček je uhićen i u Beogradu osuđen na tri godine zatvora.

Diktatura i gušenje demokratizma nisu omeli kralja Aleksandra da se u vanjskoj politici i

dalje oslanja na zapadne demokracije (osobito na Francusku). Međutim, nastojao je

uspostaviti i dobre odnose s Italijom, ali Mussolini to nije prihvaćao. Nakon dolaska

Hitlera na vlast u Njemačkoj, Aleksandar se počeo približavati i toj državi, u vrijeme

kada je francuska diplomacija radila na suradnji sa SSSR-om i osmišljavanju

Sredozemnog pakta. Aleksandar je pozvan u Marseille gdje je 9. listopada 1934. ubijen

u atentatu. Novi kralj Petar II. Imao je samo 11 godina. U oporuci kralja Aleksandra

pisalo je da se do Petrove punoljetnosti uspostavi namjesništvo od tri člana, koje će u

ime kralja voditi državu. Za namjesnike je odredio kneza Pavla (bratić), Radenka

Stankovića (senator i dvorski liječnik) i Ivu Perovića (ban Savske banovine). Glavnu

riječ ipak je vodio knez Pavle.

Tadašnja vlada, kojom je predsjedao Nikola Uzunović, ostala je na vlasti do prosinca

1934. Knez Pavle ju je zamijenio i postavio novu vladu i novog predsjednika Bogoljuba

Jeftića, dvorskog čovjeka i dotadašnjeg ministra vanjskih poslova.

Uoči Božića 1934. pušten je iz zatvora Vladko Maček te su najavljeni prijevremeni

izbori.

5. svibnja 1935. održani su izbori. SDK, DS, Savez zemljoradnika i JMO istupili su na

izborima kao Udružena opozicija, na čelu s nositeljem Vladkom Mačekom. Dogovor sa

SLS-om i oporbenim krilom radikala nije uspio. Nositelj vladine liste bio je Bogoljub

Jeftić. Postavljene su još dvije liste: staroradikali (pašićevci) s nositeljem Božom

Maksimovićem i Zbor s nositeljem Dimitrijem Ljotićem. Najviše glasova osvojila je

vladina lista (60,6%), zatim Udružena opozicija (37,4%), Zbor (1,2%) i radikali (0,8%).

Na osnovi izbornog inžinjeringa, vlada je dobila 303 mjesta, a Udružena opozicija samo

67.

39

Mandat za sastav nove vlade knez Pavle je dao radikalu dr. Milanu Stojadinoviću, koji

je u vladu uključio i predstavnike dviju bivših političkih stranaka SLS-a i JMO-a s

njihovim šefovima – Antonom Korošcem i Mehmedom Spahom. Ta koalicija, koja je

zamijenila šestosiječanjsku Jenesu, nazvala se Jugoslavenska radikalna zajednica

(JRZ ili Jereza). Oktorirani ustav i dalje je ostao na snazi, ali je potvrđena namjera kneza

Pavla da obnovi stranački život u zemlji.

Časopis Nova Europa u srpanjskom broju 1935. raspisao je anketu o pitanjima unutarnje

politike jugoslavenske države. Javni djelatnici (kulturni i politički) bili su pozvani da

odgovore na pitanja.

1.) Koji su glavni aktualni problemi unutarnje politike Jugoslavije?

2.) Na koji način (kojim metodama) treba pristupiti njihovu rješavanju?

Neke je brojeve časopisa državno tužiteljstvo zabranilo. Kad je 1936. objavljen odgovor

Milana Pribićevića (brata Svetozarova), taj je broj časopisa zabranjen, pa je nakon toga

uredništvo odlučilo prekinuti anketu. Svi su se složili da je hrvatsko pitanje najvažnije

pitanje unutarnje politike Jugoslavije i da ono zahtijeva neodložno rješenje.

1936. izašao je Prijedlog nacrta novog ustava (uz urednika Nove Europe, potpisali su ga

dr. Albert Bazala, dr. Milivoj Dežman, Jozo Kljaković, dr. Ivo Krbek, Ivan Meštrović,

Pavle Ostović, dr. Ivo Politeo i dr. Ivo Tartaglia) koji naglašava da su Vidovdanski i

Oktroirani ustav omogućili srpsku hegemoniju koja je najviše pogodila Hrvate. Novo

državno uređenje treba se ostvariti na načelu složene države.

1936. svoj prijedlog dao je i Josip Smodlaka koji je zagovarao uspostavljanje

autonomnih pokrajina. Pri tome ne isključuje mogućnost da Dalmacija i Slavonija

dobiju autonomiju. Jugoslaviju je želio vidjeti kao saveznu državu sa četiri jedinice:

Hrvatska, Srbija, Slovenija i četvrta bi bila sastavljena od Bosne i Hercegovine,

Dalmacije i Crne Gore.

Stojadinović je bio prvi od svih predsjednika beogradskih vlada koji je spomenuo

hrvatsko pitanje i najavu njegovog rješenja. Međutim, knez Pavle je poticao

Stojadinovića na rješavanje hrvatskog pitanja, ali ovaj ga je spominjao više iz taktičkih

razloga.

Unatoč njegovoj osobnoj nesklonosti da se prihvati rješavanja hrvatskog pitanja,

Stojadinović se sredinom siječnja 1937. sastao s Mačekom u Brežicama. Maček je

40

tražio da se ukine Oktroirani ustav, a Stojadinović mu je nudio ulazak u vladu odbijajući

ukidanje ustava dok Petar II. Ne postane punoljetan. Pregovori su propali.

Maček se odlučio na jače povezivanje sa srbijanskom oporbom (DS, Savez zemljoradnika

i radikali oko Glavnog odbora). Te su se stranke povezale u Udruženu opoziciju. SDK i

Udružena opozicija 8. listopada 1937. u Farkašiću su zaključili sporazum. Dogovorili

su se kako treba ukinuti Oktorirani ustav i raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu.

Novi ustav treba se donijeti samo pristankom većine Slovenaca, većine Hrvata i većine

Srba. Knez Pavle to nije prihvatio.

1937. objavljen je Nacrt ustava grupe zagrebačkih intelektualaca, uglavnom onih koji

nisu bili stranački eksponirani, a nekada su pripadali unitarističkoj koncepciji. Založili su

se za federalističku koncepciju, iako to nije izrijekom rečeno. Zalagali su se za:

1.) Srpsku oblast (predratna Srbija i predratna Crna Gora).

2.) Hrvatsku oblast (predratna Hrvatska-Slavonija, Dalmacija, Međimurje).

3.) Slovensku oblast (Dravska banovina).

4.) Bosna i Hercegovina (predratna ili približno).

5.) Vojvodina.

→ Pitanje Crne Gore je srpsko pitanje.

→ S prve tri oblasti bili bi zadovoljni Srbi, Hrvati i Slovenci, a druge dvije zadovoljile bi

pokrajinske interese i spriječile hrvatsko-srpske podjele.

Svi su osudili apsolutistički šestojanuarski režim; pretežni dio (gotovo svi) izjasnili su se

protiv unitarizma; najveći dio izjasnio se za uspostavu povijesnih jedinica u različitima

varijantama.

Konkordatska kriza

U vidovdanskom razdoblju nije zaključen konkordat nove jugoslavenske države i

Vatikana. Nakon uspostave diktature, Aleksandar je odlučio riješiti to pitanje. Pozvao je

u Beograd prof. Loiseaua sa Sorbonne i pokrenuti su pregovori s Vatikanom, kamo je

1933. putovao svećenik Moscatello da bi s državnim tajnikom Eugenijem Pacellijem

(kasnije papa Pio XII.) dogovorio tekst konkordata. Ministar pravde trebao je otići u

Vatikan i potpisati konkordat. Međutim, atentat u Marseillesu prekinuo je taj plan.

Jeftićeva vlada utvrdila je novi datum potpisivanja – 25. srpnja 1935. Taj datum

prihvatila je i Stojadinovićeva vlada, pa je u Rim otputovao novi ministar pravde

41

Ljudevit Auer. Konkordat je potpisan i trebalo ga je ratificirati. Stojadinović ga je

podnio Narodnoj skupštini tek u proljeće 1937. Međutim, Srpska pravoslavna crkva

inicirala je akciju protiv konkordata. Pojavila se i brošura Primedbe na konkordat.

Uključile su se Demokratska i Radikalna stranka (dio oko Glavnog odbora). Uključila

su se i srpska nacionalna i kulturna društva (posebno Udruženje četnika). Patrijarh

Srpske pravoslavne crkve Varnava javno je istupio protiv ratifikacije konkordata. U

srpnju 1937., kada se u Narodnoj skupštini pripremala ratifikacija konkordata, Varnava

je obolio i ulicama Beograda krenule su tzv. molebstije, crkvena povorka za patrijarhovo

zdravlje, koje se pretvorilo u prosvjed protiv konkordata. U sukobu sa žandarmerijom

stradala su i neka crkvena lica – krvava litija. Parlament je ratificirao konkordat, ali to je

trebao učiniti i Senat. Međutim, Stojadinović nije uputio konkordat Senatu i

obavijestio je sinodu Srpske pravoslavne crkve da se dokument povlači i da se njegova

ratifikacija skida s dnevnog reda.

Vanjska politika

Knez Pavle je vodio glavnu riječ u vanjskoj politici i njegov je program bio:

1.) Antikomunizam i neuspostavljanje diplomatskih odnosa sa SSSR-om.

2.) Podržavanje englesko-njemačkog zbliženja i dobri odnosi s Njemačkom.

3.) Dogovor sa susjedima pomoću dvostranih ugovora.

4.) Približavanje Rimu, uz dobre odnose s Berlinom koji bi trebao umanjiti talijansku

opasnost.

Stojadinoviću je predao i resor ministra vanjskih poslova. Stojadinovićeva je vlada

odmah potvrdila svoju vjernost Maloj Antanti, Balkanskom sporazumu (9. veljače

1934. – Grčka, Turska, Rumunjska i Jugoslavija) i Francuskoj. Međutim, Stojadinović je

naginjao ekonomskom zbliženju s Njemačkom. Zatražio je odgađanje sjednice stalnog

vijeća ministara Male Antante i nije odmah odgovorio na poziv francuske vlade da dođe

u Pariz. Njemačka vlada nadala se da će Stojadinović osloboditi Jugoslaviju od

francuskog utjecaja. U prosincu 1935. novi jugoslavenski poslanik u Berlinu, dr.

Aleksandar Cincar-Marković, kod Hitlera je izjavio da Jugoslavija neće ulaziti ni u

kakve aranžmane protiv Njemačke. 1936. Hitler je knezu Pavlu obećao neutralnost

Jugoslavije ako dođe do rata. Kad je u listopadu 1935. Italija napala Etiopiju i dobila

42

sankcije od Lige naroda, Njemačka je pojačala svoje gospodarske aktivnosti prema

Jugoslaviji. U Maloj Antanti Jugoslavija nije pristala na proširenje saveza na Francusku.

24. siječnja 1937., na poticaj engleske diplomacije, Jugoslavija i Bugarska su potpisale

međudržavni ugovor o prijateljstvu.

25. ožujka 1937. Stojadinović je Beogradu potpisao s talijanskim ministrom vanjskih

poslova Cianom sporazum nazvan Beogradski ugovori. Sastojali su se od dva

dokumenta: političkog sporazuma i dopunskog gospodarskog sporazuma.

Nakon priključenja Sudeta Njemačkoj 1938. raspala se Mala Antanta.

Pad Milana Stojadinovića

Stojadinovićeva blokada hrvatskog pitanja te diktatorsko ponašanje nije se svidjelo knezu

Pavlu. 11. prosinca 1938. raspisani su izbori. Postavljene su tri zemaljske kandidatske

liste: JRZ s nositeljem Stojadinovićem, opozicijska s nositeljem Mačekom i Zbor s

nositeljem Ljotićem. Listu opozicije sačinjavali su SDK, srbijanska Udružena opozicija

i dio JNS-a koji nije podržao Stojadinovića s Petrom Živkovićem. Vladina lista dobila

je 54% glasova, lista opozicije 44%, a Zbor 1%. Vlada je osigurala 306 mjesta, a

opozicija samo 67.

Stojadinović je imao vlastite odrede zelenih košulja koji su mu klicali: „Vođa!“. Knez

Pavle bojao se da bi Stojadinović mogao postati poput Hitlera i Mussolinija. Maček je

kao uvjet za nastavak pregovora tražio uklanjanje Stojadinovića. Knez Pavle je

početkom 1939. pripremio urotu.

Glavni akteri Stojadinovićevog uklanjanja postali su njegovi najbliži suradnici – Anton

Korošec i Mehmed Spaho. Vodeću ulogu preuzeo je ministar socijalne politike Dragiša

Cvetković koji je s još četvoricom ministara na sjednici vlade krajem siječnja 1939.

podnio ostavku, s obrazloženjem da treba što prije postići dogovor s Hrvatima, a da je

Stojadinovićeva vlada glavna prepreka. Stojadinović je otišao knezu Pavlu s

prijedlogom novih ministara. Međutim, knez je zatražio ostavku cijele vlade i tada je

Stojadinović shvatio da se radi o njegovom uklanjanju te je podnio ostavku. Knez je

mandat za sastav nove vlade povjerio Dragiši Cvetkoviću. Osnovni zadatak mu je bio

sporazum s Hrvatima.

43

Banovina Hrvatska

PREGOVORI CVETKOVIĆ-MAČEK O NOVOJ TERITORIJALNOJ PODJELI

KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

Pregovori između Cvetkovića i Mačeka počeli su početkom travnja 1939., a nastavljeni

su do sredine tog mjeseca. Cvetković je predložio spajanje Savske i Primorske

banovine, te grada i kotara Dubrovnik, uz manje naknadne promjene, pri cjelovitom

preuređenju zemlje. Maček je odgovorio trima protuprijedlozima:

1.) Šest povijesnih jedinica, u smislu Rezolucije Seljačko-demokratske koalicije (1. kolovoz

1928.).

2.) Hrvatska u ovim granicama: Savska banovina, s pomaknutim istočnim granicama do

Šida, zatim kotarevi Brčko, Gradačac i Derventa. Granica bi zatim išla rijekom Savom do

Une, Unom do ušća Sane, Sanom do Jajca, Zenice, Visokog, odatle na granicu Primorske

banovine, te Dubrovnik, do Herceg-Novog. Preostali dijelovi Bosne i Hercegovine i

Vojvodine bili bi posebne jedinice.

3.) Ako Bosna i Hercegovina i Vojvodina ne bi bile posebne jedinice, razgraničenje bi bilo

izvršeno ovako: od Subotice ravnom linijom na Ilok, odatle na Savu do rijeke Bosne,

Bosnom do pod Sarajevo, te odatle na granicu Primorske banovine, pa na Herceg-Novi.

Sporazum je postignut oko spajanja Savske i Primorske banovine s Dubrovnikom. Spor

je nastao oko Mačekova zahtjeva za Bosanskom krajinom (Turska Hrvatska).

U tekstu sporazuma od 22. travnja 1939. o pitanju teritorija je rečeno da treba odmah

izvršiti spajanje Savske i Primorske banovine s gradom i kotarom Dubrovnik u jednu

jedinicu pod nazivom Banovina Hrvatska. Definitivni opseg odredit će se putem glasanja

u preostalim dijelovima BIH, Dalmacije, te Srijema i Vojvodine.

Namjesništvo nije prihvatilu takvu formulaciju, osobito onu o plebiscitu. Utvrđeno je da

će se definitivni opseg Banovine Hrvatske odrediti odlukom naroda putem glasovanja u

preostalim dijelovima BIH, te Srijema.

27. travnja 1939. utvrđen je tekst sporazuma koji su Cvetković i Maček smatrali

konačnim. Međutim, Namjesništvo ga nije odobrilo. U svibnju i lipnju došlo je do zastoja

u pregovorima (put kneza Pavla u Rim i Berlin).

U toj pauzi Cvetković je ponudio usmeni prijedlog razgraničenja:

44

1.) Dravska banovina.

2.) Savska i Primorska banovina s Dubrovnikom.

3.) Vrbaska, Zetska i Drinska banovina.

4.) Vardarska, Moravska i Dunavska banovina (Niš).

Svoj prijedlog dali su i samostalni demokrati, Mačekovi partneri u Seljačko-

demokratskoj koaliciji:

1.) Slovenija (Dravska banovina).

2.) Hrvatska (Savska, Primorska i Vrbaska banovina, bez Dubrovnika, dijela Srijema i dijela

Vrbaske banovine. Dalmacija i Vrbaska banovina imale bi određenu autonomiju.

→ Samostalci su željeli da teritorij Hrvatske bude što veći (bilo bi više Srba), a nadležnosti

hrvatske autonomije što manje (da bi se osigurao jači oslonac na Beograd).

24. kolovoza 1939. Namjesništvo je odobrilo Sporazum Cvetković-Maček i Uredbu o

Banovini Hrvatskoj. Ti akti su postali izvršni 26. kolovoza 1939.

Područje Banovine Hrvatske u Sporazumu utvrđeno je ovako: “Savska i Primorska

banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i

Fojnica, spojit će se u jednu jedinicu koja će se zvati Banovina Hrvatska.“

Definitivni opseg Banovine Hrvatske odredit će se prilikom preuređenja države. Tom

prilikom izdvojit će se iz banovine Hrvatske općine i sela koja nemaju hrvatsku većinu.

U isključivu nadležnost Banovine Hrvatske preneseni su poslovi poljoprivrede,

trgovine, industrije, šuma, rudnika, građevina, socijalne politike i narodnog

zdravlja, tjelesnog odgoja, pravde, prosvjete i unutrašnje uprave.

Opseg nadležnosti i položaj Banovine Hrvatske bit će zagarantirani ustavnom odredbom

koja se neće moći mijenjati bez pristanka ove Banovine.

Bilo je predviđeno da zakonodavnu vlast u Banovini Hrvatskoj ima Hrvatski sabor, a

upravnu vlast ban, kojega imenuje i razrješava kralj, a odgovoran je kralju i Saboru.

Za rješavanje sporova iz nadležnosti centralne vlasti i Banovine Hrvatske ustanovljen je

Ustavni sud.

Banovini Hrvatskoj trebala se omogućiti posebna financijska samostalnost (regulirano

posebno uredbom iz ožujka 1940.).

45

U odnosu na 1931. godinu:

1.) U Srijemu je granica pomaknuta istočnije (Šid i Ilok uključeni su u Banovinu Hrvatsku).

2.) Granica je pomaknuta južno od Save i obuhvatila Brčko, Gradačac i Derventu.

3.) U jugoistočnom dijelu (Primorska banovina) područje je prošireno na Fojnicu i Travnik.

4.) U južnom primorskom dijelu linija je vraćena na podjelu prema oblastima iz 1922.

5.) Iz novopripojenih krajeva (Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica)

izuzet će se općine i sela u kojima Hrvati nemaju većinu. To se nije odnosilo na krajeve

koji su prije bili u sastavu Savske i Primorske banovine.

U usporedbi sa stanjem iz 1918. godine:

→ Izuzet je dio Srijema.

→ Izuzeta je Boka kotorska i područje južnije od nje.

→ Hrvatska se priširila na spomenuti dio Bosne i Hercegovine.

→ U sastav Hrvatske uključeni su Međimurje, Kastav i Krk.

→ Granice Hrvatske 1918. bile su njezine povijesne granice. Granice Banovine Hrvatske

pretežno su njezine povijesne granice do 1918., a djelomično je primijenjeno etničko načelo.

Uredba o Banovini Hrvatskoj donesena je na temelju članka 116. oktroiranog Ustava iz

1931. godine. Prema tom članku, kralj (Namjesništvo) mogli su u izuzetnim okolnostima

poduzimati izvanredne mjere, neovisno o ustavnim i zakonskim propisima. No te su

mjere imale privremeni karakter, dok se o njima ne izjasni Narodno predstavništvo.

Ovaj postupak nije doveden do kraja.

Uredba o Banovini Hrvatskoj i otvaranje procesa cjelovitog preuređenja države

Vodstvo HSS-a zalagalo se za to da se najprije do kraja provede verifikacija položaja

Banovine Hrvatske. Trebalo je raspisati parlamentarne izbore (te izbore za Hrvatski

sabor) i, zatim, pred Narodno predstavništvo podnijeti akte o Banovini Hrvatskoj.

Sve političke grupe u Srbiji, Slovenska ljudska stranka i drugi zahtijevali su da se najprije

osnuju druge državnopravne jedinice, a nakon toga raspišu izbori te se pred Narodno

predstavništvo iznese program cjelovitog preuređenja države.

Već su bili projektirani i provedbeni propisi za slovensku jedinicu. Međutim, to nije

provedeno zbog redoslijeda u preuređenju države.

Svi politički činitelji u Srbiji zahtijevali su da se sav teritorij istočno od Banovine

Hrvatske uključi u treću, srpsku jedinicu.

46

Najveći dio muslimana Bosne i Hercegovine zahtijevali su svoju jedinicu.

U Crnoj Gori postojala su dva gledišta. Jedni su bili za uključivanje Crne Gore u srpsku

jedinicu, a drugi su bili za Crnu Goru kao posebnu jedinicu. Bilo je i zahtjeva da se Crna

Gora proširi na bosansko-hercegovačko područje.

→ Sporovi su nastavljeni i u krugovima jugoslavenske izbjegličke vlade.

Kultura

Hrvati su bili izloženi jakoj jezičnoj agresiji, tj. srbizaciji hrvatskog jezika.

15. svibnja 1926. proradio je Radio-Zagreb (1928. Radio-Ljubljana, 1929. Radio-

Beograd).

Najznačajnija figura hrvatske međuratne književnosti bio je Miroslav Krleža, pobornik

proleterske revolucije, ali antistaljinist. Krleža i njego krug lijevo orijentiranih

intelektualaca iskazivali su svoje stavove u časopisu Pečat, čime su izazvali oštro

reagiranje vodstva KPJ. U polemici s pečatovcima – sukob na ljevici – naročito su se

isticali: Milovan Đilas, Radovan Zogović i Jovan Popović. Generalni sekretar KPJ Josip

Broz Tito sastao se u lipnju 1939. s Krležom i tražio od njega da odustane od polemike i

kritike Staljina. No Krleža nije odustao od svojih stavova.

U Beogradu je živio i književno djelovao bosanski Hrvat Ivo Andrić koji je od sredine

1930-ih počeo pisati srpskim jezikom.

Najkrupnija figura hrvatskog kiparstva bio je Ivan Meštrović.

Ustaška emigracija i njezino djelovanje do 1941.

Hrvatska emigracija, formirana poslije 1929., vuče svoj korijen iz do tada marginalne

Hrvatske stranke prava (frankovci).

u ožujku 1919. frankovci su istaknuli zahtjev za stvaranje slobodne, samostalne hrvatske

države po načelu samoodređenja naroda → republikanizam, učenje dr. Ante Starčevića i

hrvatsko državno pravo; ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući BIH. Program su

potpisali predsjednik HSP-a dr. Vladimir Prebeg i tajnik dr. Ante Pavelić (odvjetnik).

Stranka je povremeno surađivala s Radićem u Hrvatskom bloku (HRSS, Hrvatska

zajednica i HSP).

Glavni organ HSP bilo je Hrvatsko pravo.

47

Na skupštinskim izborima 1927. Pavelić je izabran za narodnog poslanika na listi

drugog Hrvatskog bloka kojeg su formirale Trumbićeva Hrvatska federalistička

seljačka stranka i HSP. U Narodnoj skupštini u Beogradu, Pavelić se otvoreno zalagao

za hrvatsku nezavisnost.

Pravaška omladina pokrenula je listove Starčević i Kvaternik.

Odlazak Ante Pavelića iz zemlje

U prosincu 1928. prestao je izlaziti list Starčević; pokrenut je Hrvatski domobran s

jasnim programom stvaranja nezavisne hrvatske države.

19./20. siječnja 1929. Pavelić napušta zemlju i odlazi u Austriju.

Stigavši u Beč, Pavelić je uspostavio vezu s grupom hrvatskih emigranata, bivših

austrougarskih časnika oko generala Stjepana Sarkotića.

U travnju 1929. Pavelić odlazi u Sofiju gdje se sastaje s vođom makedonske

emigracije Vancom Mihailovom. S njim se dogovorio o zajedničkoj suradnji s ciljem

izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Kraljevine SHS. Antu Pavelića i Gustava Perčeca

Sud za zaštitu države osudio je na smrt u odsutnosti.

Prijelaz u Italiju i organiziranje emigranata

Austrijske su vlasti Paveliću otkazale gostoprimstvo i on odlazi u Italiju.

Prve veze s talijanskom fašističkom vladom, kojoj je na čelu bio Benito Mussolini,

Pavelić je uspostavio još 1927. kao zagrebački gradski zastupnik. Tada ga je primio

visoki funkcioner Fašističke stranke Roberto Forges Davanzati. Pavelić mu je tom

prilikom predao Promemoriju u kojoj se navodi da su Hrvati spremni prilagoditi se sferi

talijanskih interesa, politički i ekonomski, a također i u vojnom pogledu. Nadalje, da su

spremni izvesti krajnje posljedice još dalje od ograničenja iz Rapallskog ugovora (1920.)

kojim je Italija dobila Istru, Cres, Lošinj, Zadar te Lastovo i Palagružu.

Smjestivši se u Italiju, Pavelić je počeo okupljati i organizirati emigrante, ponajprije one

ekonomske (osobito iz Belgije i nešto iz Južne Amerike). Glavni Pavelićevi politički

suradnici u organiziranju hrvatske emigracije bili su: Gustav Perčec, dr. Branimir Jelić,

Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak.

U Italiji se okupilo oko 500 emigranata, pa je Pavelić 1930. osnovao emigrantsku

organizaciju pod nazivom Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (u vrijeme NDH za

datum osnivanja navodio se 7. siječanj 1929.).

48

Prvi organizacijsko-programski dokument ustaške emigracije je Ustav Ustaše – hrvatske

revolucionarne organizacije iz 1932. u kojem je razrađena organizacijska struktura.

Organizacija ima zadaću da oružanim ustankom oslobodi Hrvatsku. Ustaše su

organizirani kao vojna formacija. Najviši organ organizacije bio je Glavni ustaški stan,

kojemu je na čelu poglavnik Ante Pavelić.

U drugom dokumentu pod nazivom Načela hrvatskog ustaškog pokreta 1933. izneseni

su program i ideologija pokreta. DRINA → granica.

Pripadnici ustaške organizacije bili su smješteni u posebnim logorima u nekoliko mjesta:

Bavigno, Brescia, Lipari. Glavni ustaški stan najprije je bio u Torinu, a zatim u Bologni

Branimir Jelić djelovao je u Njemačkoj, u Berlinu je osnovao Ustaški propagandni

centar i pokrenuo listove Croatia press i Nezavisna država Hrvatska. 1934. nacističke

vlasti zabranile su ustaške listove i djelatnost jer su bili protiv rušenja Jugoslavije.

Gustav Perčec 1931. organizirao je ustaški centar na Janka Pusti blizu Nagy Kanizse.

Ustaških punktova bilo je u Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj, a zatim u Sjevernoj i

Južnoj Americi.

Lički ili Velebitski ustanak

1932. Pavelić se odlučio za jednu opsežniju ustašku akciju u zemlji. Odabrao je Liku,

gdje je u Gospiću postojala ilegalna ustaška organizacija na čelu s odvjetnikom dr.

Andrijom Artukovićem. Njezini ostali važni članovi bili su Juraj-Juco Rukavina,

Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

Pripreme su započele u proljeće 1932., a Juco Rukavina pokušavao je pridobiti seljake u

tom području obilazeći sela Like i Primorja. Obećavao im je kako će Italija Hrvatima

ustupiti Rijeku i Trst te pomoći u borbi za nezavisnost.

Bio je predviđen napad i osvajanje vojarne i vojnog skladišta garnizona u Gospiću. Kao

glavna baza za prebacivanje oružja preko Velebita određen je Zadar. Najveća količina

oružja prebačena je talijanskim brodom u kolovozu 1932. Pristigla je i skupina od pet

uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja je skrivena u selu Lukovo Šugarje

6./7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića.

Okršaj je trajao oko pola sata i napadači su se povukli.

Vlasti su pokrenule opsežnu potragu za počiniteljima u Lici i Primorju; nevinom

stanovništvu počinjene su velike materijalne štete.

49

U pripremanju akcije sudjelovao je i Pavelić, na čiju je zapovijed ona i pokrenuta.

U ljeto 1933. pred Sudom za zaštitu države u Beogradu održano je suđenje ustanicima.

Uhvaćen je samo Juco Rukavina. Dobio je smrtnu kaznu koja je kasnije pretvorena u

doživotni zatvor. Ostali optuženi dobili su vremenske kazne. Većina glavnih organizatora

nije došla pred sud.

Atentat u Marseillesu

Nakon dolaska Hitlera na vlast 1933., Jugoslavija se počela približavati Njemačkoj što je

zabrinulo Francusku koja se potom okrenula Italiji. To je zabrinulo Beograd. Italija je

bila najveći vanjskopolitički problem Jugoslavije.

Francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou zagovarao je suradnju sa Sovjetskim

Savezom te je osmislio Sredozemni pakt, koji bi povezao države Sredozemlja i Crnog

mora. Barthou je u lipnju 1934. posjetio Beograd i dogovorio posjet kralja Aleksandra

Francuskoj. Pavelić je saznao za to i odlučio se za likvidaciju kralja. Imao je podršku

Italije i Mađarske. U prosincu 1933. ustaška emigracija pokušala je ubiti kralja u

Zagrebu. Atentator Oreb nije djelovao. Sud za zaštitu države osudio je Petra Oreba i

Josipa Begovića na smrt vješanjem.

Kralj je ratnim brodom doplovio u Marseille, a zatim je trebao krenuti prema Parizu

Za glavnog predvodnika skupine atentatora Pavelić je odredio Eugena Didu

Kvaternika. Atentatori su se pripremali na Janka pusti u Mađarskoj, odakle su

krivotvorenim putovnicama preko Austrije i Švicarske stigli u Francusku. U Švicarskoj

im se pridružio i Dido Kvaternik u pratnji Makedonca iz VMRO-a. U Lausannei

atentatorima su mađarske putovnice zamijenjene lažnim čehoslovačkim.

U Francuskoj, atentatori su se podijelili u dvije skupine: marsejsku i parišku.

Kralj Aleksandar doplovio je iz Zelenike (Boka kotorska) na razaraču Dubrovnik 6.

listopada 1934., a u Marseille je stigao 9. listopada 1934. gdje ga je dočekao Louis

Barthou. Iz neposredne blizine Veličko Kerin (Petar Kelemen na putovnici) ubio je

kralja Aleksandra i ranio Barthoua koji je kasnije iskrvario i umro. Kerina je na mjestu

ubila policija.

Na švicarskoj granici uhvaćeni su ostali atentatori, dok je Dido Kvaternik uspio pobjeći

na vrijeme. Atentatori su osuđeni na doživotni zatvor, a Ante Pavelić i Eugen Dido

Kvaternik na smrt, ali u odsutnosti.

50

Ustaška organizacija poslije atentata u Marseillesu

Zbog međunarodnih odnosa, Italija je naredila interniranje svih ustaških emigranata na

Lipare (otočna skupina uz sjevernu obalu Sicilije). Sredinom listopada 1934. Pavelić je

zatvoren u Torinu, gdje je ostao do kraja travnja 1936., a poslije toga je bio interniran u

Sieni do 1939. Smanjena je i aktivnost ustaša u Mađarskoj.

Kad je u proljeće 1937. za Stojadinovićeve vlade Italija zaključila s Jugoslavijom

Beogradski sporazum o uređenju političkih i trgovinskih odnosa između dviju država, u

kojem je bila i klauzula da će Italija spriječiti svaku djelatnost ustaša, mogućnost

djelovanja ustaša bila je još skučenija. Ustaškoj emigraciji omogućen je povratak u

zemlju ako to budu htjeli. Nakon toga, više od polovice emigranata vratilo se iz Italije,

među njima i Mile Budak. Pavelić i manja skupina emigranata ostala je u Italiji.

Djelovanje ustaške skupine u zemlji

U razdoblju do kraja 1937. nositelji ustaške orijentacije su članovi ranije osnovane

organizacije Hrvatski domobran. Opredjeljujući se za pojedinačne terorističke akcije, oni

su još u ožujku 1929. izveli atentat na Tonija Schlegla, glavnog ravnatelja Jugoštampe.

Međutim, nije došlo do čvršćeg organiziranja pristaša ustaške orijentacije. Djelovali su i

u katoličkim organizacijama (Križari, Domagoj), a nove pristaše su nalazili i među

omladinom u Hrvatskoj junaku i na Sveučilištu. Studenti ustaške orijentacije postupno su

preuzimali vodstvo u središnjem akademskom društvu August Šenoa, zatim u društvu

Eugen Kvaternik. Utjecaj ustaša jačao je u zadruzi Hrvatski radiša, u vodstvu koje je bio

Slavko Kvaternik, jedan od glavnih Pavelićevih suradnika u zemlji. Ustaški usmjereni

intelektualci postajali su sve utjecajniji i u Matici hrvatskoj, kojoj je na čelu bio prof.

Filip Lukas. Časopis Matice hrvatske Hrvatska revija sve je više napuštao liberalni

karakter, pa su lijevo orijentirani intelektualci prestali u njemu surađivati.

Potkraj 1937. i početkom 1938. dolazi do jačanja ustaške djelatnosti u domovini →

ustaše povratnici: Mile Budak, Jure Francetić, Josip Milković i drugi. Iz Njemačke se

1939. vratio dr. Mladen Lorković. Početkom veljače 1939. Budak pokreće tjednik

Hrvatski narod – legalno ustaško glasilo. Zbog kritike vodstvu HSS-a i Mačeku zbog

potpisivanja sporazuma i uspostave Banovine Hrvatske, banska je vlast u ožujku 1940.

zabranila izlaženje Hrvatskog naroda.

51

U Banovini Hrvatskoj središte ustaške aktivnosti postaje društvo Uzdanica, štedna

zadruga koja je imala svoje podružnice po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim,

ustaškoj skupini nije uspjelo da se organizira u posebnu organizaciju s obilježjima

političke stranke. Slavko Kvaternik tvrdio je da je vodstvo pokreta u zemlji bilo u

njegovim rukama do povratka Mile Budaka. Budak je preuzeo politički rad, a Kvaternik

organizaciju.

Slom jugoslavenske države

Hitler je jugoslavenskoj vladi najprije nudio zaključivanje pakta o nenapadanju, a zatim

je svoje zahtjeve proširio traženjem da Jugoslavija uđe u Trojni pakt.

Početkom 1941. Njemačka vrši sve jači pritisak na Jugoslaviju. 25. ožujka 1941.

predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova dr.

Aleksandar Cincar-Marković u Beču supotpisuju dokument o pristupanju Jugoslavije

Trojnom paktu.

General Simović, zapovjednik jugoslavenskog zrakoplovstva, posjetio je kneza Pavla i

upozorio ga na negodovanje u vojsci zbog namjere vlade da državu poveže s fašističkim

silama. Oficirska grupa, pod Simovićevim vodstvom i uz potporu Britanaca, 27. ožujka

1941. izvšila je puč. Zbačena je Cvetković-Mačekova vlada i uklonjeno namjesništvo.

Objavljeno je stupanje Petra II. na prijestolje, a novu vladu sastavio je Simović. U ulične

demonstracije u Beogradu protiv Trojnog pakta uključila se i komunistička partija

Jugoslavije. Maček je od Simovića dobio poziv da uđe u vladu kao potpredsjednik.

Maček je kao uvjet postavio opstanak Banovine Hrvatske. 3. travnja Maček je položio

prisegu kao prvi potpredsjednik Simovićeve vlade (drugi je bio Slobodan Jovanović).

Hitler je na vijest o vojnom puču odlučio razbiti Jugoslaviju, unatoč tome što je

Simovićeva vlada obećala poštivanje pakta. Pripremljen je napad na Jugoslaviju pod

nazivom Pothvat 25. Napad je počeo 6. travnja 1941. bombardiranjem Beograda i

prodorom njemačkih snaga iz Bugarske, Mađarske i Austrije. Priključila se i Italija.

Kralj i vlada povukli su se u unutrašnjost zemlje i zatim je napustili. Maček se vratio u

Zagreb, a na svoje mjesto postavio tajnika HSS-a dr. Jurja Krnjevića koji je s vladom

također napustio državu. Zemlju je napustio i ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Šubašić.

52

General Radivoje Janković 17. travnja 1941. potpisao je u Beogradu bezuvjetnu

kapitulaciju. Teritorij Kraljevine Jugoslavije podijelile su Njemačka, Italija, Mađarska i

Bugarska.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske

Poslije puča u Beogradu, Mussolini je pozvao k sebi Pavelića koji je tada stalno boravio u

Firenci. Sastali su se 29. ožujka 1941. u Vili Torloniji. Bio je to prvi njihov izravni

susret. Mussolini je Paveliću priopćio planove Njemačke i Italije prema Jugoslaviji i dao

mu na znanje da će Italija ustašama omogućiti preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, ali uz

zadovoljenje talijanskih pretenzija na istočnojadranskoj obali. Razgovoru je bio

nazočan samo vršitelj dužnosti ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso (grof Ciano u

to je vrijeme bio na bojištu) koji je zabilježio Pavelićevu odanost Italiji.

Svi ustaški emigranti u Italiji (oko 250) prebačeni su u Pistoju gdje su dobili uniforme i

naoružanje. Pavelić je dobio pravo korištenja radio-postaje Firenza iza 22 sata za

propagandu na hrvatskom jeziku kao Radio Velebit. Već 1. travnja 1941. izdao je

Odredbu Glavnog ustaškog stana br. 1 u kojoj podsjeća ustaše da ih je stalno

upozoravao da će doći čas obračuna. Međutim, veze između emigracije i domovine bile

su slabe. Poslije puča u Beogradu jugoslavensko-talijanska granica je zatvorena.

Nijemci su željeli naći uporište u HSS-u i Mačeku. Pavelić je za njih bio čovjek Rima.

Nijemci su nastojali spriječiti Mačekov ulazak u Simovićevu vladu te su stvaranje

samostalne Hrvatske vezivali uz Mačeka. Iz Berlina su u Zagreb upućeni posebni

opunomoćenici Walter Malletke i Edmund Veesenmayer, sa zadatkom da pridobiju

Mačeka. Maček je odbio taj prijedlog koji mu je iznio njemački konzul u Zagrebu Alfred

Feundt. Na njemačke planove odgovorio da će otputovati u Beograd, jer smatra da će

tamo moći bolje poslužiti i interesima Njemačkog Reicha.

Malletke i Veesenmayer uspostavili su veze i s domovinskom ustaškom grupom oko

Slavka Kvaternika. Kad je Maček odbio njemačku ponudu, njemački emisari skreću

svoju glavnu pozornost na ustašku skupinu. Veesenmayer je sa Slavkom Kvaternikom

pripremao proglašenje samostalne hrvatske države, nastojeći za taj čin pridobiti

Mačekovu podršku. Maček se tome nije usprotivio. Tako je Slavko Kvaternik 10.

travnja 1941. preko radio-postaje Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne

53

Države Hrvatske. Odmah nakon toga proglasa pročitana je i Mačekova izjava, kojom

poziva hrvatski narod i HSS i niže organe vlasti, da surađuju s novom vladom.

Pavelićev povratak u zemlju

Proglašenje NDH uslijedilo je kao rezultat dogovora ustaške skupine i njemačkih

predstavnika. Italija u tome nije imala udjela. Međutim, Kvaternik je proglasio NDH u

ime Pavelića.

Na dan 10. travnja 1941. Pavelić je iz Firenze krenuo u Pistoju. Proklamaciju Slavka

Kvaternika, Pavelić je čuo u Firenzi u svom stanu.

11. travnja Pavelića je u Rimu primio Benito Mussolini. Dogovoreno je da Pavelić

krene u Zagreb. Ministar Anfuso zabilježio je da se u razgovoru dogovorilo da

dalmatinski gradovi s izrazito talijanskim karakterom, tj. mletačkim, dođu pod talijanski

suverenitet.

Pavelić nije bio posve siguran kako će ga Nijemci primiti. Njemački ministar vanjskih

poslova von Ribbentrop uputio je Veesenmayeru odgovor kako će se hrvatsko pitanje

prepustiti Italiji. Na talijanskim vozilima, Pavelić i ustaše krenuli su preko Trsta i Rijeke

prema Zagrebu. Za to vrijeme, u Zagrebu je formirano Hrvatsko državno vodstvo (13.

travanj), kojemu je predsjedao Mile Budak. Slavko Kvaternik i dalje je vršio dužnost

zamjenika poglavnika. Na Uskrs, 13. travnja, u dva sata po ponoći, ustaška grupa prešla

je sušački most i nastavila prema Delnicama i Karlovcu.

Na dan proglašenja NDH u Crikvenici je ubijen Petar Kvaternik, brat Slavka

Kvaternika. Pogreb je vodio nadbiskup Alojzije Stepinac.

Slavko Kvaternik i Ante Pavelić susreli su se u Karlovcu u vojarni gdje su razgovarali u

četiri oka. Pavelić je Kvaterniku rekao kako Talijani nemaju nikakvih ozbiljnih zahtjeva

prema Hrvatskoj. Poslije Kvaternika, Pavelić je primio Veesenmayera i obećao mu

suradnju s Trećim Reichom. Pavelić je ostao još jedan dan u Karlovcu jer je Mussolini

poslao Anfusa Paveliću kako ga Nijemci ne bi preoteli na svoju stranu.

15. travnja 1941. u 4 sata ujutro, Pavelić je stigao u Zagreb i smjestio se u Banskim

dvorima. Kvaternik mu je predao vlast.

16. travnja 1941. Pavelić je imenovao prvu vladu NDH, koja je položila zakletvu pred

katoličkim župnikom Vilimom Ceceljom, zagrebačkim muftijom Ismetom ef. Muftićem

i evangelističkim biskupom vikarom u Zagrebu Michaelom Backerom.

54

Sastav vlade: predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova – dr. Ante Pavelić;

potpredsjednik – dr. Osman Kulenović; ministar hrvatskog domobranstva i zapovjednik

vojske – Slavko Kvaternik; ministar pravosuđa – dr. Mirko Puk; ministar unutarnjih

poslova – dr. Andrija Artuković; ministar zdravstva – dr. Ivan Petrić; ministar

narodnog gospodarstva – dr. Lovro Sušić; ministar bogoštovlja i nastave – dr. Mile

Budak; ministar šuma i rada – ing. Ivica Frković; ministar dr. Jozo Dumandžić;

predsjednik zakonodavnog povjerenstva – dr. Milovan Žanić

Za ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost imenovan je Eugen Dido Kvaternik;

za zapovjednika Ustaške vojnice Juco Rukavina; za pomoćnika ministra vanjskih

poslova dr. Mladen Lorković; povjerenikom za Bosnu Jure Francetić; za Hercegovinu

Ivo Herenčić i Mijo Babić; za Liku Ivan Devčić-Pivac

Prvi zakonski akt: 17. travanj 1941. – Zakonska odredba za obranu naroda i države

Priznanje Nezavisne Države Hrvatske

15. travnja 1941. Njemačka i Italija priznale su NDH. Njemačka nije imala teritorijalnih

zahtjeva prema Hrvatskoj, za razliku od Italije koja je isticala svoje pravo na Dalmaciju.

Tijekom travnja 1941. NDH su priznale Mađarska, Bugarska, Slovačka, u svibnju

Rumunjska, u lipnju Španjolska i Japan, u srpnju Nacionalna Kina, Danska i Finska,

a u kolovozu Mandžurija → države članice Trojnog pakta ili Antikominternskog

pakta (sklopljen 1940. protiv Komunističke internacionale).

Prvi poslanik NDH u Berlinu bio je dr. Branko Benzon. Zamijenio ga je Mile Budak.

Stjepan Ratković zamijenio je Budaka. Posljednji poslanik NDH u Njemačkoj bio je

Vladimir Košak.

U Rimu je prvi poslanik bio dr. Stijepo Perić, a zatim dr. Ante Nikšić.

Njemačka vlada svojim je poslanikom u Zagrebu imenovala Siegfrida Kaschea.

Talijanski poslanik u Zagrebu bio je Raffaello Casertano.

Pavelić je u svibnju 1941. posjetio Vatikan i papu Pija XII. Tijekom postojanja NDH

vršila se samo izmjena stalnih delegacija bez priznanja. Vatikan je i dalje priznavao

jugoslavensku izbjegličku vladu. Apostolski legat u Zagrebu u NDH bio je opat Ramir

Giuseppe Marcone.

Švicarska nije priznala NDH, ali je ostavila svog konzula i dalje u Zagrebu. Potpisala je

dva ekonomska ugovora s NDH.

55

Rimski ugovori

Pavelić je nastojao da se utvrđivanje granice s Italijom što više oduži.

12. travnja 1941. Hitler je obavijestio zapovjedništvo Druge njemačke armije da se

Njemačka ne želi miješati u hrvatske političke prilike, ali će štititi svoje vojne interese.

Istoga dana, za njemačkog opunomoćenog generala u Zagrebu imenovan je Glaise von

Horstenau, inače nesklon Italiji. Zalagao se kod Hitlera da se Hrvatima ostavi

Dalmacija, a Talijanima da se dadne samo Boka kotorska. Govorio je kako Hrvati preziru

Talijane.

Desetak dana nakon proglašenja NDH, Ciano i von Ribbentrop sastali su se u Beču gdje

je Ciano zatražio priključenje Italiji cijele istočnojadranske obale od Rijeke do Kotora, a

najavljivao je i personalnu uniju NDH i Italije. Hitler je poručio von Ribbentropu da

problemi oko NDH ne smiju remetiti odnose Njemačke i Italije.

Pregovori između Italije i NDH o razgraničenju vodili su se 25. travnja 1941. u

Ljubljani između Pavelića i Ciana. Pavelić je odbio Cianove prijedloge. Pavelić se

nadao pomoći Njemačke, ali je ova stajala po strani.

Pavelić i Mussolini sastali su se 7. svibnja 1941. u Tržiću. Dogovoreno je da će se

međudržavni ugovor potpisati u Rimu.

18. svibnja 1941. Pavelić je s Mussolinijem potpisao Rimske ugovore koji se sastoje od

tri dokumenta. Prvim je utvrđena granica NDH i Italije. Hrvatskoj je ostao podvelebitski

dio Hrvatskog primorja i obala od Omiša do Dubrovnika. Na tom su dijelu jadranske

obale ostale samo luke Metković i Gruž. Drugim ugovorom NDH se obvezala da neće

na jadransko-primorskom području podizati nikakve vojne objekte, niti držati ratnu

mornaricu, osim manjih jedinica za potrebe policije i financijske službe. U trećem

dokumentu precizira se politički odnos Italije i NDH. Italija je preuzela jamstvo za

nezavisnost Kraljevine Hrvatske.

Pavelić je prilikom audijencije kod talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u ime

Hrvatske ponudio krunu kralja Zvonimira vladajućoj kući Savoja. Za nositelja krune

određen je vojvoda od Spoleta.

Nakon kapitulacije Italije 1943. hrvatski krajevi uključeni su u NDH.

56

Razgraničenje s ostalim susjedima

7. lipnja 1941., u sporazumu s Hitlerom, proglašena je istočna granica NDH prema

Srbiji → od ušća Save u Dunav uzvodno do ušća Drine, zatim uzvodno Drinom do

Brusnice i odatle starom granicom između Bosne i Srbije.

13. svibnja 1941. utvrđena je granica Njemačke i NDH.

U srpnju 1941. granica se protezala od tromeđe NDH, Njemačke i Italije na

Žuberačkoj gori, rijekom Kupom preko Gorskog kotara do Bakarskog zaljeva.

U travnju 1941. mađarska vojska okupirala je Međimurje. 10. srpnja 1941. zapovjednik

mađarske posade u Čakovcu proglasio je priključenje Međimurja Mađarskoj bez ikakvih

dogovora s vladom NDH. Unatoč nepopuštanju Mađarske, vlada NDH je i dalje smatrala

Međimurje hrvatskim teritorijem. 16. prosinca 1941. mađarski je parlament prihvatio

Zakon o pripojenju južnih krajeva, kojim je Međimurje jednostrano pripojeno

Mađarskoj. 7. siječnja 1942. vlada NDH uputila je protestnu notu u Budimpeštu, ali bez

uspjeha. Vlada NDH nikada nije zaključila ugovor o razgraničenju s Mađarskom.

Poglavnik

Kada su zaključeni Rimski ugovori, Pavelić je napustio poziciju ministra vanjskih

poslova.

Pavelić je bio šef države i vlade, donosio je sve važnije odluke u vanjskoj i unutarnjoj

politici NDH, imenovao i razriješavao sve visoke dužnosnike u aparatu državne vlasti.

Kao poglavar države bio je vrhovni zapovjednik oružanih snaga.

Država nije imala predstavničkog zakonodavnog tijela (parlamenta) – sve zakone i

zakonske odredbe donosio je i potpisivao poglavnik.

Potpredsjedništvo vlade NDH početkom svibnja 1941. preselilo se u Banja Luku, koja

je tako postala drugo središte vlade. Međutim, krajem 1941. vraćeno je u Zagreb.

Nezavisna Država Hrvatska bila je država bez temeljnog zakona – ustava.