Hrvatska književnost moderne i postmoderne

Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, 1987.

“dekorativnost” u određivanju početaka moderne: 1895. i dolazak cara Franje Josipa u Hrvatsku, u kojoj vlada ban Khuen Hedervary

“perverzan” doček: dovoženje “mađarske” zemlje na zagrebački Glavni kolodvor 16. listopada studenti - jedan od vođa je bio Vladimir Vidrić - pale mađarsku zastavu na Jelačićevu trgu početak moderne definiran politički studenti zatvoreni, izbačeni sa Sveučilišta odlaze na studij u Prag, Beč i München

1891. Misao na vječnost književni početak prethodi političkom: 1891. Janko Leskovar objavljuje u Viencu kratku prozu Misao

na vječnost psihologizacija, “pounutrenje”, kontemplacija, slabost, ludilo, borba s prošlošću

1892. Moć savjesti1892. Matoš objavljuje novelu Moć savjesti

smjena paradigmi: rodoljublje, književnost kao uzvišen prostor rodoljubnih osjećaja, veličajnost, veličanstvenost/nova književnost kontemplacije, povlačenja, psihologizacije, sužavanja perspektive, ludila, snovitosti, groteske

Umjetnost “kraja stoljeća” – fin de siècle raznorodne književne i umjetničke tendencije/otklon od naturalizma odnosno realizma i njihove

predodžbe o društvenoj ukorijenjenosti umjetnosti i književnosti umjetnost “kraja stoljeća”: artizam odnosno larpurlartizam svrha umjetnosti/književnosti je ljepota

Pojam moderna dekadencija: osjećaj kraja tradicionalnih vrijednosti, gubitka moralnog uporišta terminološki pluralizam: simbolizam, secesija, artizam, moderna, dekadentizam, impresionizam,

neoromantizam “krovni” termin moderna termin moderna: prvi put se spominje u Allgemeine Deutsche Universitäts-Zeitung, 1. siječnja 1887.,

nepotpisani manifest Eugen Wolff: Die jüngste deutsche Literaturströmung und das Prinzip der Moderne, 1888. Hermann Bahr, Die Moderne, u: Moderne Dichtung, 1. siječnja 1890.

“Vjera je nas modernih da će spasenje doći iz bola, i milost iz očaja, te da će svanuti nakon ove zastrašujuće tame. A umjetnost će posvetiti čovjeka i bit će sjajno, blagoslovljeno Uskrsnuće.” (prema: Ljiljana Ina Gjurgjan, Mit, nacija i književnost “kraja stoljeća”, 1995.)

Viktor Žmegač temelji tumačenju kulturnopovijesne europske moderne položeni u 18. stoljeću

1

individualizam osobna, individualna odgovornost naspram nadindividualnom, hijerarhijskom shvaćanju društvenog

poretka u starom vremenu ekonomski individualizam: oblikovanje slobodnog tržišta (gospodarsko poduzetništvo i tehnički razvoj) prirodne znanosti: individualni odnos prema spoznaji, nema više tradicionalnog autoriteta, znanje

podliježe provjeri osobnog iskustva i eksperimenta umjetnički individualizam: težnja za originalnošću, subjektivnost moderna nije jedinstven stil, nego niz previranja iskaz stanja duha, nov pogled na kulturu višeglasje, ali još uvijek svijest da je svijet spoznatljiv nabrajanja: iskaz promjene u shvaćanju umjetnosti, kronološki slijed ustupa mjesto istovremenosti proturječnost

Matoševo razmišljanje “O modernosti”, 1909., Narodne novine

“U modi su svi stilovi, i secesija ih je izmiješala u stil koji nije do danas znao postati ni nov. U modi je Nietzsche, aristokrat, i doktrine plebejske, ebionizam Tolstojev i nacionalizam Barrèsov, militarizam i antimilitarizam, misticizam i ateizam, skepticizam Renanov i dogmatizam demokracije, anarhija poetike Whitmanove i Verhaerenove i cizeliranost artizma Baudelaireova i St. Georgeovog. U modi je Kropotkin i katolički modernista opat Loisy, mladi Japan i feudalna europska aristokracija, torpedo i iskapanje Kapitola: ukratko najsuprotnije senzacije, dakle modernizam u obliku novina, žurnala. Stil našega vremena je brzina, apsolutna izvjedljivost, traženje naglih i kondenziranih senzacija, poštivanje individualnosti u najoprečnijim oblicima. Stil modernosti su dakle svi stilovi, i zato možda ni jedna epoha ne bijaše lišena stila, pročišćene ljepote u tolikoj mjeri kao naša, pa su se baš najmoderniji dusi često sa zgražanjem odvraćali od savremenosti koja opet druge zanosi i upravo fascinira.”

impresionist je flaneur, šetač i promatrač preciznost što točnija jezična sugestija osjetilnost/mimetička osjetilnost pasivnost jezični ambigvitet: oksimoron, sinestezija prostor, atmosfera, ugođaj predmoderni likovi čvrstoće i volje zamijenjeni likovima u kojima se očituje pasivna senzibilnost “otvorenost” oblika veći književni oblici: disocijacija pjesma u prozi, putopisna impresija, zapisi opozicija moderna/postmoderna moderno znanje periodizacija veliki narativi totalnost monološki subjekt logično znanje postmoderno znanje nema univerzalnog znanja i opće istine

2

mali narativi pluralnost dijalogičan subjekt paralogično znanje nivelacijska, simulakralna (nema razlike između visoke i niske kulture)

Proza hrvatske moderne: oblici, tendencije, autori/ce

h moderna ima snažnu liriku, zahtjevnu dramu, bogatu i raznovrsnu novelistiku, a manje romanopisaca i romana

kraći prozni oblici pogodniji za impresionističku, sesescijsku i neoromantičarsku fakturu moderna ni u europskoj umjetnosti nije sklona romanu (dakako, uz iznimke) Matoševo zaziranje od romana dulji prozni oblici kod Leskovara – Propali dvori (1896.), Sjene ljubavi (1898.) Šimunovićeva nejedinstvena romaneskna faktura – Tuđinac (1911.) Cihlar Nehajev kao najvažniji romanopisac moderne: Bijeg (1909.), Vuci (1928.)

Janko Leskovar (Valentinovo, 1861. – 1949.) pisac kraćih proznih oblika i dvije odulje proze Propali dvori (1896.) uvode lik neodlučnog protagonista, “slabog subjekta” koji ne može riješiti vlastite

egzistencijalne dvojbe Sjene ljubavi (1898.) – tipičan lik dekadenta osamljenost, melankolija, nemoćni refleksizam novelistika također posvećena propalim egzistencijama, likovima uhvaćenima u dvojbi između

društvene i intimne interpretacije vlastitih nagona i postupaka karakteristična proza Poslije nesreće

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. - Zagreb, 1914.) Iverje (1899.), Novo iverje (1900.) i Umorne priče (1909.) prvu zbirku obilježavaju bizarnost, halucinacije, groteska, simboli jedan od središnjih ideologema savjest – Moć savjesti Miš – pripovijetka o ludilu, središnja narativna svijest društveno izolirana, usmjerena na vlastite

interpretacije stvarnosti, halucinacije impresionistička faktura snažna simbolika vremena i pejzaž kao iskaz ugođaja humor, ironija druga je zbirka još i više okrenuta impresionizmu motiv nostalgije, motiv sukoba idealnoga i realnoga svijeta, iznimna duševna stanja, bizarnost nedosegnuti ideal ljubavi i ljepote simbolizam (Camao), katalog postupaka fin de siècla: lik dekadenta, senzibilnog umjetnika, intuicija koja nadvladava društvene obzire, ludilo, simboli kao

potvrda srodnosti, predviđanja, zla kob, mističnost, stvarnost, slom želje za ljubavlju u tragičnom završetku i grotesknoj papiginoj “posveti” smrti

transcendentalno, onostrano, polusvjesno maštanje, san3

posljednja zbirka produbljuje tematsko težište na istraživanju raskoraka između stvarnosti i sna motiv putovanja, traganja za idealnom ljubavlju, umora kao posljedice traganja sukob stvarnog i nestvarnog likovi boema, neprilagođenih skitnica, čudaka “slabi subjekt” koji se osipa i lomi (Žmegač) pasivnost, tragično osjećanje života simbol cvijeta

Dinko Šimunović (Knin, 1873. – Zagreb, 1933.)

“nemodernistički” pisac, regionalist; usprkos tome, svojim je stilskim i fakturnim osobitostima pokazao iznimnu senzibilnost za aktualne umjetničke prosedee

kritici suvremenici isticali folklorne elemente kao ključne, Branko Vodnik Drechsler i Ulderiko Donadini povezuju Šimunovića s Meštrovićem

stilizacija, heroizam, kult prošlosti odnos folklor / simbol (nakit, oružje, kićene odore) Alkar – funkcija odore kao simbola, osobito sjajno prikazana u Salkovoj odjeći kad trči alku simboličnost, impresionistički lirizam Duga zanimljiva interpretacija stereotipa o kršnim seljacima (usporedba Meštrović – Šimunović) vizualni kontrasti sočan pejzaž, vedar, okupan suncem, ali je atmosfera zlokobna (zapuštena tvrđava, sparan i težak zrak,

klonula tjelesa) središnja tema Duge psihološke i društvene razlike među spolovima, teret tih razlika na pojedincu,

odnosno u ovom slučaju na pojedinki – desetogodišnjoj Srni motiv životne opreke koji obilježuje djevojčinu sudbinu: težnja za nesputanošću, prisilna sputanost Freud – princip realnosti i princip žudnje zanimljivo imenovanje: Srna je ime njezina duševnog bića, Brunhilda je ime koje je društveno legitimira

opreka zdravlje / bolest (Srnino zdravlje i lijekovi koje pije) niz društveno sankcioniranih predodžbi o odgoju ženskog djeteta žudnja za alteritetom, žudnja za društveno idealnim junakom: želi postati dječak strukturna uloga motiva: motiv prirode (duga) i psiholoških motiva (Sava)

civilizacija / priroda – temeljna opreka ekstatičan odnos prema prirodi – Srnina težnja da se stopi s prirodom provodni motiv – sudbinska determiniranost društvenim rodom / spolom društveni poredak u kojem postoji neosporeno shvaćanje o društvenom primatu muškosti

drugi prozni prilozi također urasli u određen tip društvenoga uređenja: prizor “narodnoga suda” u Alkaru provodni motiv nepripadanja sredini: Muljika, Rudica

Tuđinac (1911.) motiv kolebanja, neodlučnosti Matoševa kritika psihologije glavnog lika, kao i Nehajevljega Gjure Andrijaševića

4

Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 1880. – Zagreb, 1931.) Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva Matoševa reakcija na Bijeg negativna: kritika na njemačkom jeziku objavljena u Agramer Tagblatt, 16.

listopada 1909. zamjera mu jezičnu i kompozicijsku nemarnost, smatra ga “vrlo loše napisanim”, priznaje autoru da je

psiholog, središnji lik detektira kao dekadenta, čovjeka bez snage i volje

Bieg – s podnaslovom Povjest jednog našeg čovjeka tema sloma, propadanja, “dekadencije” – prisutna i u drugim Nehajevljevim prozama iz zbirke Veliki

grad (1919.) – pripovijetka Veliki grad objavljena 1902. u Obzoru

psihološki portret lika, epizodni likovi dodatno osvjetljavaju središte prikaz introvertirane ličnosti, bolećive i slabe – “slabi subjekt” tijek njegova postupnog pada, gubitka životne snage i volje

inverzan razvojni roman – Entwicklungsroman – fin de siècle obrće tradicionalni razvojni put takvoga romana koji je uzlazan

razlozi propadanja? prirodoznanstveni (naturalizam) ili iracionalan, poetski fatalizam (neoromantizam)

Nehajev se ne odlučuje ni za jedan tip prosedea – nema nadnaravnog (kao ponegdje kod Leskovara), nema ni društvenih čimbenika (kao kod Šimunovića)

sažetost najava buduće Gjurine veličine (“Od ovog dječaka bit će nešto ili ništa.”)

Andrijašević suočen sa osobnim zahtjevima i projekcijom sredine odustaje – bijeg; uzmicanje pred odgovornošću i građanskom normativnošću

bitan je ambijent, ugođaj bečka epizoda – čežnja za pasivnim skladom sa svijetom (impresionizam) impresionistička osjetljivost

ambijent odnosno krajolik podudara se sa stanjima Andrijaševićeve duše (kišovit dan – nesigurnost u koju Gjuro odlazi)

samoanaliza za putovanja željeznicom – “bolesna nervoza”, strah pri pomisli na beskućništvo spoj nervozne senzibilnosti i bolećive, letargične pasivnosti

zanimljiv motiv Andrijaševićeva književnog stvaralaštva – stvaralačka kriza, osjećaj konvencionalnosti pisanja, nesposobnost jezika da izrazi neposrednost osjećaja

osamljenost – sredina koja je različita od Beča, provincija simbolična atmosfera: bura / jugo = snaga / bezvoljnost

niz uzroka za samoubojstvo, nijedan nije središnji Bieg paradigmatsko pripovjedno djelo hrvatske moderne, između ostalog i po lokalitetu mali grad, provincija – usmjerenost na atmosferu, ugođaj, opreka prema selu i seoskoj sredini kao

središnjem toposu tzv. realizma

5

Ivo Vojnović (Dubrovnik, 1857. – Beograd, 1929.)

1880. Geranium August Šenoa objavljuje u Viencu pseudonim Sergij P. (Pustijerna) zbirka novela Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta 1886. (Stari grijesi 1919.)

prethodnik modernog postupka oslabljuje fabulu unošenjem psiholoških i simbolističkih elemenata geranium (vrijes), cvijet bez mirisa ženski lik kao središnji mitem Vojnovićeva opusa u svim rodovima

Ivan Kozarac (Vinkovci 1885. – Vinkovci 1910.)

pjesme i crtice Slavonska krv 1906. Izabrane pripovijetke, 1911. Đuka Begović, 1911. začetak romana u dvjema crticama, Đuka i Ispod pecare, 1906. dva simbolična semantema: Šokac i bećar osjećajnost, nagon, spontanost, sloboda, snaga, divljina (trka konjima) samorazorne sile, samoća, fatalizam, protuslovlje zločin (ubojstvo oca) hereditarnost (“gnjila krv”) slavonska seoska zbilja potkraj 19. stoljeća: lijenost, rasipanje imetka, pijančevanje, okretanje religiji,

hipertrofirana spolnost, putenost neumoljiva unutarnja logika, a-logičnost kao načelo

Josip Kosor (Trbounje, 1879. – Dubrovnik, 1961.)

zbirke pripovijedaka Optužba i Crni glasovi 1905. ljudi “s dna” – radnici, seljaci, lutalice, Cigani – simboli slobode, fizičke i psihičke naginjanje ekspresionizmu mitem zemlje i odnosa čovjeka prema zemlji

propast, pomirenost s propašću, rezignacija, ravnodušnost zanimljive studije karaktera: Zločin – Ajkuna Smailović Crna sila – Marko Pauković

roman Rasap 1906. tema propadanja velikih seljačkih zadruga Ilarija Gavanović velik broj likova, površno, plošno oblikovani realističko pripovijedanje

6

proces raspadanja zadruge promatra s društvene pozicije, zanemaruje psihologiju likova fatalizam, nadnaravne sile problem razdora, svađa, nemorala naturalizam, ekspresivnost sirovi porivi pokretačka sila

romani Radnici 1906.; Cupala 1907. Razvrat 1923. – stara Jugoslavija ekspresionistička faktura, moralistički stav korupcija, razvrat, nasilje, dekadencija

Franjo Horvat Kiš (Lobor, 1876. – Zagreb, 1924.)

crtice, pripovijesti, putopisi zbirka Ženici, 1902. pripovijetke Zašto?, 1908., Obijalo, 1918. emocionalna stanja protagonista, društvena slika, socijalni kontekst motiv ljubavi “mali čovjek” Viđeno i neviđeno, 1911.; Istarski puti 1919. putopisi impresionistički doživljajni užitak, putne impresije jedan od najboljih hrvatskih putopisaca

Neoromantizam

Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, 1916. Vladimir Nazor, Albus kralj, Istarske priče, 1913. neoromantizam oko 1900. uglavnom tematski definiran: okretanje mitu i mitskom shvaćanju svijeta mit je izvor nadahnuća interes za prirodu kao simboličnu stranu čovjekova bića (Ivana Brlić Mažuranić, antropomorfiziranje

prirodnih pojava) Carl Gustav Jung i teorija arhetipskog nesvjesnog: kolektivno sjećanje čovječanstva nataloženo u

simbolima reinterpretacija romantizma: veličanje subjektivnosti i esteticizma, ali mit više ne predstavlja

nepatvorenost i “prirodnost”, nego artificijelnost i stiliziranost (Nazor, Albus kralj, IBM, Priče iz davnine)

druga strana ezoterije: vitalizam (majčinstvo u Pričama iz davnine, erotička sublimacija u Zmiji bjelouški Vladimira Nazora, srne u Kralju Albusu)

motiv prirode: visokostiliziran, neoromantičarska snaga i vitalnost prirode okrenutost mitskom dovodi do nacionalno-domoljubnih tema (Vladimir Nazor, ali i Priče iz davnine) mitem nacionalne prošlosti kao neupitne (mitološki likovi u Pričama iz davnine, Veli Jože Vladimira

Nazora)

7

mitska svijest opire se mimetizmu (pa i impresionističkom osjetilnom mimetizmu) i posreduje shematičnost i apstraktnost – što vodi do mitske polarizacije (odnosi dobra i zla u Pričama iz davnine, Živana Vladimira Nazora)

secesijski stil likovno: oponašanje oblika iz prirode, bizarnih oblika organskih i anorganskih pojava, nastojanje da se ti

oblici podvrgnu dosljednoj stilizaciji, ornamentalnost paradoks: “prirodna neprirodnost” (Žmegač) Oscar Wilde: “The first duty in life is to be as artificial as possible. What the second duty is no one has

as yet discovered.” opreka prema impresionističkom osjetilnom mimetizmu konstruktivna i naglašeno artificijelna ornamentalnost dekorativnost: estetizacija prostora (i Nazor i Ivana Brlić Mažuranić)

Vladimir Nazor: patetičnost/patos i “priprosti moralizam” u poenti sirova, surova snaga, nametanje normi ponašanja sredini u kojoj živi (prema Hegelu, to je

karakteristično za epsku davninu) suočen s oprečnim moralnim sustavom – materinstvo, ljubav – junak se instinktivno pokorava

nadređenom etičkom principu

zaliha stereotipa u bajkovnom početku opreka između prirodnosti i artificijelnosti secesija svijet prirode podvrgava zakonima ljudskog htijenja: nastup dana i noći, pojava božića

Svarožića u Kako je Potjeh tražio istinu boje: zlato i srebro, osnovne signature secesije

nepostojanje motivacije, ignoriranje kauzalnih veza simbolika brojeva: tri kralja (tri brata u Potjehu, tri puta trista godinica u Priči o Zorku Bistrozorkom i o

Sreći) tableau – statična slika, nizanje statičnih slika retoričko utemeljenje: redundantnost govora dvaju kraljeva

vitalizam: kralj Gigan slavi prirodnu ljepotu, kralj Galeša čuvar erotičkog načela, zastupnik civilizatorskog načela

estetizacija: govori Giganov i Galešin, simboli secesionističke estetizacije: zlatne sjekire, srebrne pile, zlatni ekseri

predodžba o zatvorenom magijskom prostoru, podzemnom (Giganovi dvori, putovanje Kosjenke i Regoča pod zemljom)

završna bajkovita katarza – preobrazba Albusova alegoričnost koja isključuje psihologičnost kao temelj realizma i realističkog književnog uvida pobjeda mitologema Ženskosti nad Muškošću nijema Ženskost / govoreća Muškost

Poezija u hrvatskoj moderniIvo Vojnović, Ante Tresić Pavičić, Milan Begović, Vladimir Nazor, Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić,

Fran Galović, Dragutin Domjanić8

moderna lirika: predodžbe, faktura modernistička poezija predstavlja doslovan pomak od nacionalno angažirane poezije koju afirmira ilirski

pokret Kranjčević kao predmodernist najavljuje neke elemente koje kasnije prihvaćaju čak i ekspresionisti Kranjčević pjesnik kolektivnog subjekta, pitanje nacionalne sudbine stavlja iznad esteticističkog

individualizma moderne lirike preteče modernističkih pjesnika: Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić (Miroslav Šicel, Cvjetko Milanja)

Cvjetko MilanjaPjesništvo hrvatske moderne, 2010

temeljne stilske paradigme: secesionizam impresionizam simbolizam

Secesionizam Ernst Haeckel, Kunstformen der Natur, 1899. dihotomija između „das Kunstschöne” i „das Naturschöne” artificijelnost i prirodnost, spajanje sa svijetom prirode u njegovoj neposredovanosti, organske i

anorganske pojave Jugendstil, stile floreale

Gustav Klimt, Drvo životaKanape, oko 1900.

impresionizam Ernst Mach, filozof Viktor Žmegač, Duh impresionizma i secesije kategorija dojma, bez selektivnog načela stilski: preciznost, osjetilna reakcija na pojave efekt mimetizma, pasivnost, statičnost, zamućenje, višeznačnost Vlaho Bukovac, Moje gnijezdo, 1897.

simbolizamaluzivnost, sugestivnost, iracionalno, spiritistički (segmenti) kreiranje Ideja san, spiritualna samoća, iracionalizam sinestezija

hrvatska poezija

neposredni nagovjestitelji: Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić

9

kanonizacija stilskih paradigmi: Nazor, Vidrić, Domjanić, Begović, Matoš Rušenje kanona i nagovještaj novoga: Janko Polić Kamov katoličko pjesništvo tradicionalisti

Ivo Vojnović Lapadski soneti (1891.- 1901.) sonet kao tipičan simbolistički oblik ugođaj, često posredovan simbolima pejzaž kao aktivna lirska tema okrenutost dubrovačkom prostoru

Na Mihajlu (Dubrovnik, 1892.)

Jedan po jedan dohodu vlastelau crnom l’jesu nošeni od fakina

na zadnje s’jelo, gdje no znak propelagrbove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba nasl’jegjenih strastii mržnje davne, što ti žile pali,

i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,harno je leći, gdje su nav’jek spali

Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.Tu sami trunu dalje bar u miru,

dok cv’jetnom travom pase krotko stado.

Što san Gospara ne budi u svom gaju.“Requiem aeternam!” --- čuj eolsku liručempresa grobnih!...možda šapću o raju.

Ante Tresić Pavičić (Vrbanj, Hvar, 1867. – Split, 1949.)Glasovi s mora Jadranskoga, 1891.Djuli i sumbuli, 1900.Valovi misli i čuvstva, 1903.Sutonski soneti, 1904.Plavo cvijeće, 1928.

klasična literatura i oblici, klasična (antička) prozodija idealnom poezijom smatra stapanje “duha klasičnog metra s duhom našeg jezika” veza s Nazorovom lirikom – motiv vedrine, cvrčka kao simbola energije i života racionalistička, a ne emocionalna poezija sonet kao prirodniji, elastičniji izraz posljednja zbirka u cijelosti posvećena očinskoj ljubavi

10

ŽukNa onoj hridi što nad morem stršiSamotan bokor žuta žuka cvate,

I kad mu lahor njihne brsne zlate,Mirisnom dušom oko mene prši.

Oh, nujan li je povrh ljute kršiOsamljen! Bijesno u zimi ga mlate

Šibike bure; al netom se vrateProljetni dasi svoj zadatak vrši;

I, ne tužeć se, cvate i miriše…Kad njegov slatki miris me ovija,Tad nejasna me hvata nostalgija;

Sva moja duša sjetom zamiriše,Ko njegva, s ove pustoši i čezneDa u otajstvu počinka iščezne.

Milan Begović (Vrlika, 1876. – Zagreb, 1948.) Pjesme, 1896. početničke, srednjoškolske Knjiga Boccadoro (1900.), pseudonim Xeres de la Maraja hedonizam, pseudo-renesansizam erotika, ljubav kao najviši stupanj ljepote svjetla igra života projicirana u putenoj ljubavi, sklad i zadovoljstvo Život za cara, 1904. Vrelo, 1912.

Mistički sonetiU crkvu si me zvala na ročište,

u predvečer kad u njoj nikog nema,kada samoća i pustošnost nijema

prostore svete otajnošću tište.

Stupovi hite hramu na nebište,zagrljaju se gore. Ko da drijema,

uljenka gluho dršće ispod trijema –U crkvu si me zvala na ročište…

U polutami stali smo pod lukomko pokajničke duše. Drhtala sikad tanano ti tijelo ovih rukom.

Uljenka dolje u trijemu se zgasi,orguljna cijev je dahnula iz tame:

11

ti si se čvršće vinula uza me.

Antun Gustav Matoš Utjeha kose, 1906. za života nije objavio zbirku pjesama osamdesetak pjesama utjecaj Baudelaireaa oblik soneta, muzikalnost, sklad, ritam, izmjena govorne i pjevne intonacije topos ljubavi, cvijeta, domovine motiv smrti, elegičnost, baladičnost pejzažna lirika impresionizam (Notturno), secesija (Labud) domoljubna lirika začetnik moderne kajkavske lirike (Hrastovački notturno, Grički dijalog) ekspresionistička poema Mora (1907.): dnevno-politička motivika, suvremene teme (Iseljenik, Pravda),

ideološka procjena (radikalni nacionalni zahtjevi, bojazan da će Hrvatska izgubiti politička prava i nacionalni identitet zbog hegemonijskih tendencija susjeda)

“pretovarenost izravnim oznakama za sadržaje moderne epohe” (Kravar) korelati more u sadržajima suvremenog svijeta, materijalistička filozofija, ateistička misao, opća kritika

stanja svijeta

Vladimir Vidrić (Zagreb, 1875. – Zagreb, 1909.) Pjesme 1909.; dvadeset i pet pjesama četrdesetak pjesama, periodika i rukopis starina/antička umjetnost i priroda – dva pola Vidrićeve lirike nekoliko tematsko-motivskih linija: pjesničko problematiziranje same poezije i pjesnikova statusa (U oblacima, Plakat) pjesnik je posrednik između nebeskih sfera uzvišenoga i idealnoga i zemaljske tragične vezanosti uz

prolaznost i patnju “silni vidici” 2. starina/antička, grčka, rimska, egipatska, biblijsko-židovska, slavenska mitologijska tradicija,

srednjovjekovlje bogovi, satiri, mitološki likovi emocionalno i situacijsko povezivanje sa suvremenim čitateljem (Elije Glauko, Na Nilu, Pompejanska

sličica, Coena, Perun i dr.) Užarević: Vidrićev “bijeg” u davninu neka vrsta lirske kamuflaže sadašnjosti pejzažna lirika Vidrić jedan od začetnika pejzažne lirike u hrvatskom pjesništvu (zajedno s Matošem i Domjanićem, a i

s Vojnovićem) odnos krajolika i kulture (“okulturen” pejzaž, Užarević) erotsko-ljubavna tematika, fenomen ženskog tijela (Dva levita, Notturno, Romanca) “trubadurske” pjesme (Bosket, Adieu, Kipovi) – lirsko idealiziranje žene i njezine ljepote Na Nilu – Užarević je smatra jednom od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama snažna povezanost lirike i slikarstva, vizualnost Vidrićeve poezije

12

kontrastiranje svijetla i tame, monumentalni prizori (Mrtvac, Grijeh itd.) prelaženje s makroplana na mikroplan – također podudarnost sa slikarskom tehnikom dijaloško-epsko razvijanje događajnosti u pjesmi (Elije Glauko, Na Nilu, Dva levita) simbolizam odnos visoko/gore – nisko/dolje, nebo/zemlja, motiv stuba (Užarević: velika vertikala i male vertikale) mit, mistika, transcendencija u svakodnevnom, božanski status pjesnika i poezije, ideja “vječne

ženstvenosti”, sakralizacija erotike (Notturno) i erotiziranje sakralnoga (Gonzaga), alegorizacija (Užarević)

ritam, Vidrićev stih prijelaz od Matoševa strogog stiha prema Šimićevom slobodnom podražajno, senzualno iskustvo svijeta zanemareno lirsko “ja”

Elije GlaukoElij Glauko – njegovih imena

Povjesnička ne zna uspomena –Elij Glauko ima robinjicu,

Plavokosu barbarku, Njemicu.

Elij Glauko – ima vjerovnika,Senatora starca raskošnika,

I dva crna, neugledna stvora:Dva trgovca Grka spreko mora.

“Prijatelju, daj mi robinjicu,Rado ću ti vratit obveznicuI dat ću ti čašu od kristala,Lukul nema takova pokala.

Na njemu su nimfe urezane,Gdje se plahe po šikari bane,

A po dršku geniji su nagi!Daj barbarku, pa ga uzmi dragi!”

“Čuj me! Ako ti je možda žaoRobinjice, što bi meni dao,

Gozbu dajem – dođi danas k meni,Brzo će te proći čari njeni –”

Vele Grci: “Glauko, nemoj tako!Ti razmisli trijezno i polako.Dajder nama svoju robinjicu,Platit ćemo njemu obveznicu.

Dat ćemo ti mjesto tog pokalaZlaćan prsten s okom od opala

I tu kesu – metni je u grudi,Uzmi Glauko – u zdravlje ti budi!”

Sluša Glauko srca uzrujana:

13

Barbarka mu ljubav mladih dana –Važan slučaj! Teško mu je reći,Teško s’ vrča, zlata, nje odreći.

A robinja šuti…Kupci glade brade,Teško da joj petnaest ljet’ imade.

Kao da se boji?—Nuto plače zloća,Tare suze s lica – rosu s voća.

Ah, u nje se samo srce cijepa!Svršila se jedna sanja lijepa!

Elij nema više robinjice,Plavokose barbarke, Njemice.

Pejsaž I.U tavi se žute cvjetoviI zuje zlaćane pčele,

Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visokoKud nečujno laste plove; -

Pod bregom iz crvenih krovovaPodnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovovaZlatno se polje stere

Valovito, mirno i spokojno –I s huma se k humu vere…

Adieumoja je leđa laganoKucnula mandolina

I moj se kaput raskrio.Purpurna pomrčina

Moje je vjeđe prekrilaOd sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,koja pjesmice sklada,Svijetlu je suzu utrla,Što mi sa zjena padaTako silazim gospojo

Stubama tvojega grada.

14

Dragutin Domjanić (Krče, 1875. – Zagreb, 1933.) Pjesme, 1909. Kipci i popevke, 1917. Izabrane pjesme, 1924. V suncu i senci, 1927. Po dragome kraju, 1933.

“dvojnost” Domjanićeve poezije kao “dvojnost” jezičnog supstrata: štokavskog i kajkavskog oba jezična supstrata posreduju istu poetiku, sličan motivski i tematski repertoar, slične izražajne

značajke i govorne radnje simbolizam kao temelj Domjanićeve poetike simbolističko-secesionističk stil, melankolični pesimizam prva objavljena pjesma Ridi pagliaccio!, 1895., Vienac figure prošlosti, fantazmi želje, odvajanje od “mase”, izdvojenost, izoliranost sumnja, skepsa pozicija gledatelja/voajera B. Šimić: Domjanić je “pjesnik Vječnog Jučer” floralnost, egzotičnost, secesionistička nefunkcionalnost, preziranje vulgarnosti, isticanje artističkog

načina života impresionistička lirska paradigma s elementima secesioniranja pejsažnog predmetnog sloja (Milanja) Otmjena dosada, Krče, Šutnja, Smieh, Na Krče, Pauni, Jesen, Inje motivski inventar krajolika, prirodni i kulturno-artificijelni “aranžman”, opće mjesto lirike fin de sièclea

(Milanja) figura Narcisa (voajera), topos vode ironizacija, temporalizacija (Smieh, Žmegač) “univerzalizacija” kajkavskog idioma (Milanja) izmišljeni, rekonstruiran jezik, “novi jezik na podlozi starokajkavske, idiomatske fraze” (Kalinski) arhaičan, idiličan svijet, književno-povijesno podrijetlo secesionistička stilizacija (Figurice, Pozableni Amor) i ratno-socijalna tematika (Ciklame, krvave

ciklame)

Fran Galović za života objavljivao poeziju u periodici i zbirku Četiri grada, 1913. posthumne zbirke Z mojih bregov, 1925. i Pjesme I-II, 1940. (priredio Julije Benešić) dva jezična koda, štokavski i kajkavski Skok: u kajkavskoj je poeziji pjesnik, u štokavskoj tek naznačuje svoju liričnost intimistička, zavičajna, pejzažna lirika dvadeset i dvije kajkavske pjesme četiri ciklusa prate godišnja doba idila, zamiranje, rezignacija, deziluzija izmještenost, povratak (Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel, Drugi me je život odnesel i zel.) topos samoće i boli

15

Vladimir Nazor(Postira, 1876. - Zagreb, 1949.) opsežan lirski opus, niz različitih motivskih krugova, raznojezičnost 1900. Slavenske legende 1910. Lirika Pjesme partizanke 1942.-1945. refleksivnost, nacionalno, etičko-filozofsko

optimizam prostora, vedrina povezana s toposima prostora, ditirambi (Cvrčak) Vučetić: rana faza je lirika borbene mladosti, lijepe, bujne, bogate i poletne, koja teži uzvišenom smislu

dobra slavenske legende i mitologija (Perun, Dabog), hrvatska prošlost, ciklus Hrvatski kraljevi (Zvonimirova

lađa) istarski prostor i tlo, čakavska poezija (Istarski gradovi, Galiotova pesan) u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata okreće se epici (Medvjed Brundo, Utva zlatokrila) lirika: intimnija, usamljenija (Geneza) priroda postaje simbolična, refleksivnija, filozofska (Dušmanin) nakon 1930. nova raspoloženja, ep Ahasver Drugi svjetski rat ponovno budi borbeno raspoloženje, lirika otpora, vjera u putove poštenja i

oslobođenja

Drama hrvatske moderneIvo Vojnović, Srđan Tucić, Milan Ogrizović, Josip Kosor, Milan Begović, Fran Galović, Janko Polić Kamov,

Ulderiko Donadini

Ivo Vojnović Ivo Vojnović kao dramski autor pripada europskom književnom prostoru prvi dramski pisac hrvatske moderne književnosti i kazališta preveden na glavne svjetske jezike, Ekvinocijo preveden na kineski, igran u Teheranu

komedija Psyche (1889./1890.) podvrsta comédie de moeurs salonska komedija, sentimentalni happy end, struktura bajke utjecaj Feuilleta i Ohneta: mreža stereotipnih likova žena je idealna vrijednost, ona je umjetnička inspiracija i umjetničko ostvarenje Psyche napušta model trećerazrednih njemačkih farsi i okreće se prema tzv. dobro skrojenom komadu

Ekvinocijo, 1895. ključna poluga razumijevanja Dubrovnik: Grad, povijest, atmosfera, kulturni kontekst, pučka kultura,

pučka dramaturgija u Ekvinociju dva tipa pučke dramske tradicije: “kolenda” i “maškarata” skok od građanskog svijeta dobro skrojene drame do pučke sredine: europski trend (Zola) simbolizam, motiv “prošlog grijeha”, oluja kao simbol strasti pučka drama: odnos kolektivnog i individualnog junaka

16

Dubrovačka trilogija (1900.-1902.)tri kratke drame: Allons enfants!, Suton i Na taraci

žanr povijesne drame dva glavna modela povijesne drame 19. stoljeća (Suvin): nacionalistički (veliki povijesni vladari) i

demokratski (dileme društvenih zajednica ili klasa) Suton: osnovni dramski zaplet je erotsko odricanje koje je način okajanja javne krivice u osnovi je političko-povijesni mit dubrovačkih patricija središnji mitem: Lazarov grob i očekivanje uskrsnuća (“religija Dubrovnika”, Darko Suvin) simbolizam ključan dramski postupak: od simbolizma sutona, skučenosti, odustajanja, zamiranja,

zatvorenosti srodnost s Maeterlinckom odnosno njegovim “dubinskim dijalogom” (pauze, oklijevanja, neizgovorene

replike, uzvici, paralelizmi)

Allons enfants! herojska tragedija, ali isto dominira privatni element protagonist Orsat, ekscentrični aristokrat koji se nastoji oprijeti ulasku Francuza u grad, premda je to

protivno interesima njegove klase motiv slobode i Republike na završetku javno postaje intimno: ponovno odustajanje od voljene žene povijest je povijest klase koja se odražava u povijesti pojedinca herojska tragedija javne povijesti

završni dio: Na taraci melankolična crna komedija, aristokratsko opraštanje s pozornicom svijeta (Suvin)

ponovno simbolika prostora: taraca, simbolizira otvorenost dramaturgije (u prethodna dva dijela prostori su zatvoreni, u njih samo auditivno dopire vanjski svijet)

lik pučanina, nezakonitog djeteta

Prolog nenapisane drame (1925.)motiv djelomice dubrovački, ali protagonistica snažna žena (jedan od provodnih motiva njegove dramatike)elementi pirandellovske dramaturgije, čak i ionescovskeusložnjavanje uokvirivanjem dramske radnje

Srđan Tucić(1873.- 1940.) Povratak 1898. jednočinka, proza smatra se najsnažnijom modernističkom dramom u hrvatskoj književnosti naturalistički naglasci, socijalna motivika, erotička impostacija likova snažan dijalog, čvrsta struktura

tema preljuba i ubojstva, prostor, ugođaj i mentalitet slavonskog sela tijelo: simbolički opterećeno, gubitak i dobitak elementi narodnih običaja, dijalektalizmi opuštenost i veseli ugođaj Božića na početku, krvavo finale topos povratka: dvojna simbolika (čežnja za povratkom, raspad iluzija)

melodramski elementi: “prokleti novac”17

povratak u naturalizam: ubojstvo, osveta preljubnici naturalističke drame često se zbivaju o pučko-folklornim praznicima završna prijetnja ženi: citatna scena iz novele Giovannija Verge Cavalleria rusticana

nož kao naturalističko obilježje, neposrednost obračuna, vidljiva krv krv i nož: snažna veza s Požarom strasti, simbolički opterećena nož i krv također se pojavljuju i kod Kamova, u Tragediji mozgova Truli dom, 1898., Kozaci, 1913. utjecaj ruske kulture, Tolstoj naturalističko usmjerenje

Milan Ogrizović Hasanaginica, 1909. tročinka, stih, radnja se temelji na usmenoj baladi o nepravednoj otjeranoj ženi Banović Strahinja, 1913., Smrt Smail-age Čengića, 1919.

nesporazum kao okosnica, ljubavnici upropaštavaju strastvenu ljubav zbog različitog shvaćanja svijeta klasni odnosi “sevdah”, pojam za osjećaj vezanosti dvoje ljudi, transcendentalnost sukob volje, običaja i osjećaja žena u složenim odnosima patrijarhalnog svijeta

dužnost, odanost, poslušnost, ljubav melodramska faktura ljubav i smrt kao potvrda ljubavi

Milan Begović

Male komedije (Venus victrix, Biskupova sinovca, Čičak) 1906. – 1921. Pustolov pred vratima 1926. Amerikanska jahta u splitskoj luci 1930. Bez trećega, 1931./1934.

ekspresionizam/avangarda poetika ekspresionizma u hrvatskoj književnosti zasniva se na opreci prema tradiciji (Šimić, Krleža,

Cesarec, djelomice Matoš) stvaralačko eksperimentiranje tradicija – eksperiment – avangarda (Ivanišin) oko 1910. godine srodnost s ekspresionističkim tendencijama u književnostima njemačkog izraza integriranost u nadnacionalna europska književna zbivanja

18

ekspresionizam skup posve raznorodnih, mnogih tendencija patetično pjesništvo “svečovječanskog” zanosa, dramatika misterija, estetski konstruktivizam jezgra nije književna nego društvena: otpor ekspresionista prema suvremenom “građanskom” svijetu

odbojnost prema podaničkoj ideologiji (politički), revolt protiv konvencionalnog i lažnog građanskog morala, prijeteća sjena budućeg rata

dakako, društvena situacija nije izravno oblikovala ekspresionističku poetiku, no neupitno postojanje “znakova vremena”

jedna od središnjih misli ekspresionizma nezadovoljstvo stanjem i mišljenjem društva hrvatska književnost ekspresionizam prihvaća spremna, do početka 20. stoljeća već je “uhvatila korak” s

europskim književnim trendovima (Vojnović, Matoš, Kranjčević, Kamov, Šimić) njemački jezik i njemačka književnost direktni posrednici ekspresionizma oskudni dodiri s talijanskim futurizmom pjesnici se osjećaju vjesnicima nove, nekonvencionalne umjetnosti

dramska srodnost: završna scena Požara strasti (1910.), Krležin ekspresionizam Kraljeva (1915.), Ernst Barlach Die echten Sedemunds (1920.)

topos sajma kao ekspresionistički motiv urlik, krik, vrištanje hrvatska ekspresionistička dramska epizoda zapravo kratka, autori malobrojni, tekstualna baza uska Kamov Mamino srce, Krleža Kraljevo, Kosor Požar strasti, Donadini Bezdan, Gogoljeva smrt

Avangardaavangarda: metaforična oznaka naprednih stavova u umjetnosti i društvu

u hrvatskoj književnoj znanosti razdoblje od 1910-ih do 1930-ih godina ključna riječ osporavanje (Flaker “poetika osporavanja”) od dekonstrukcije književnog sustava moderne do uspostave modela socijalno angažirane književnosti

(Gordana Slabinac) Matoševa Mora (1907.) navješta žanrovske promjene i avangardu diskontinuitet; osporavanje nihilistički odnos prema nacionalnim književnim tradicijama Hrvatska književna laž (1919.) Miroslava Krleže; programatski tekst hrvatske avangarde časopis Zenit, 1921.

prethodnici: Kranjčević, trivijalno-romantičarski elementi kod Kovačevića (U registraturi, 1888.), Matoševa Mora (1907.) – detronizacija “Tirana Boga, starog krvnika”

Matoš 1913. piše o futurizmu, upućuje pismo Marinettiju Janko Polić Kamov prvi izrazito avangardni pisac u hrvatskoj književnosti 1907. Psovka i Ištipana hartija manifesti antitradicionalizma, antiesteticizma, dehijerarhizacija prozaizacija stiha (biblijski stih) “Prevrat će biti ime njegovo…” turpizam “psovačka opozicija” hrvatskoj književnoj tradiciji Ulderiko Donadini, Lude priče, 1915.

19

dijaboličnost, autodestrukcija metafora “praznog neba” (Flaker)

osporavanje zdravog razuma (Krleža, Na rubu pameti, 1938.) časopis Kokot Ulderika Donadinija 1916., 1917. Donadinijeva Suvremena umjetnost i Krležina Hrvatska

rapsodija

Antun Branko Šimić, ekspresionističke tendencije časopisi Vijavica (1917. – 1918.) i Juriš (1919.) načelo osporavanja, kod A. B. Šimića u poetici, konstituiranju slobodnog stiha , redukcija kao temeljna

poetička odrednica (Flaker)

Miroslav Krleža, Kraljevo, 1918. jednočinka, neobična dramaturgija, pretpostavka o ne-sceničnosti dnevnički zapis o nastanku, 1915. mali ljudi, sajamska vreva Gesamtkunstwerk karnevalizam vizualna groteska, dramska poema (V. Ž.) specifična uporaba didaskalija sintetički tekst (V. Ž.) kaos, ludilo, mlazovi šarenila mentalna figura simultanosti, karakteristična za ekspresionizam rudimentarna radnja europski kontekst

Josip Kosor Požar strasti (napisan 1910., praizvedba 1911., objavljen 1912.) Pomirenje 1911. napisana, 1926. objavljena Žena 1912. napisana, 1920. objavljena Maske na paragrafima 1928.; objavljena 1978. kazališni uspjeh: Požar strasti napisan izvorno na njemačkom, pod svojevrsnim “mentorstvom” Stefana

Zweiga izvedena 1911. (iste večeri) u Mannheimu i Münchenu, na preporuku Hermanna Bahra praizvedba u Zagrebu 30. kolovoza 1911. u HNK izveden u Beču, Lavovu i Pragu Stefan Zweig (1913.): kozmičko nadilazi slikovito ozračje drame iz seljačkog života “Dobro, kad god kreće prema realizaciji svojih neospornih kvaliteta, biva poništavano i zgaženo, sve

dok se ne pretvori u snažan bijes koji će uništiti razbojnika” dramski diskurz – u cijelosti ekspresionistički, Pomirenje i Žena apstraktni, spiritualni ekspresionizam,

Maske na paragrafima aktivistički, politički ekspresionizam oslanjanje na vojnovićevsku dramaturgiju u dramskom oblikovanju (tekstualnom): opsežne didaskalije,

tradicionalna razdioba prizora (scena, činova), obiteljske drame, poremećena klasična dramska struktura ekspresionistička eskalacija, groteska kolektivni protagonist

20

biološka uvjetovanost čovjeka razbijanje vremenske cjelovitosti: skokovita dramaturgija središnji je problem odnos Dobra i Zla, on je iskazan u dramskoj radnji; dramska je radnja u tom smislu

odraz teze utjecaj Tolstojeve filozofije naturalističko: biološka uvjetovanost, primitivna nagonska koncepcija čovjeka lokalna uvjetovanost: Slavonija strast prema zemlji (očevi) i prema ženi (sinovi) sukob oko zemlje i žene jest preslika, odraz sukoba Dobra i Zla

Janko Polić Kamov (Pećine, 1886. – Barcelona, 1910.)

Mamino srce, 1910. fizičko nestajanje i duševno rastakanje obitelji Bošković odraz autorove obiteljske situacije interijer građanskog doma, prostor simbolički odraz rastakanja nejedinstveno vrijeme i prostor

smrt kao ključan aktant obiteljske tragedije (Darko Gašparović) prije početka drame umire jedna kći, u drami otac i kći, te naposljetku majka sudbinsko tumačenje bolesti – hereditarnost bolesti majčino srce također je povezano s bolešću

bolest je središnji mitem Kamovljeva opusa, ona nije samo fizička, nego je obitelj razjedena bolešću i prije pojave fizičke bolesti, bolešću socijalnom i psihološkom

motiv kćeri i građanske usmjerenosti na kćer i njezinu “udaju” (veza s Donadinijem)

postvarenje žene i odricanje autonomnosti Tragedija mozgova, 1906. Na rođenoj grudi, 1907. Orgije monaha, 1907. Djevica, 1907.

Kamov i avangarda roman Isušena kaljuža napisan u razdoblju od 1906. – 1909., objavljen 1957. tri dijela Na dnu, U šir, U vis protagonist Arsen Toplak naturalizam psihološke introspekcije subjektivna projekcija zbilje estetika ružnoće (Žmegačevo povezivanje s Rilkeovim Zapisima Maltea Lauridsa Briggea, nastalim u

isto vrijeme, 1910.) tjeskoba i buntovništvo odabir motiva iz tabuiziranih sfera društva (ispljuvci, seksualnost, incest) motiv “impotense” Žmegač: Toplakova razmatranja teorija dekadencije kritičnost, ironija, autoironija samorefleksija

21

kompozicijska nekonvencionalnost avangardistički postupci: tehnika segmentiranja, kolažiranja, montaže, različiti tipovi diskursa i

funkcionalnih stilova, zanemarivanje kauzalnosti i temporalnosti u pripovijedanju

Ulderiko Donadini (Plaški, 1894. – Zagreb, 1923.)

Bezdan, 1919. motiv kćeri za udaju: veza s Kamovom

Gogoljeva smrt, 1921. ekspresionistička jednočinka, groteska posljednji trenuci Gogoljeva života, prije smrti spalio rukopis drugog dijela Mrtvih duša problem književnog stvaralaštva i nadahnuća: dolazi li talent od Boga ili od vraga književnost i taštian odbijanje ljubavi, etička i religijska impostacija drugi dio groteskna, halucinantna igra Gogoljevih likova s njim samim Čičikov, Hljestakov, personifikacija Slave, Krist s ikone Batušić: privatnost naspram kozmičkih problema Krležinih dramskih likova Milanja: Donadini začetnik hrvatskog ekspresionizma, uz Antuna Branka Šimića Lude priče 1915. Đavao gospodina Andrije Petrovića pokrenuo časopis Kokot 1916. – 1917. individualna psihologija, iracionalno, groteska, dekonstrukcija građanskog morala, motiv sotonizma romani Sablasti 1917., Vijavice, 1917., Kroz šibe, 1921., Bauk, 1922. lik na putu u ludilo tragična groteska obitelj: nasilno, mučno, hipertrofirano psihološko teroriziranje patologija društvene norme, jaz između norme i neprilagođenog pojedinca dijabolična i parabolična groteska

Fran Galović (Peteranec, 1887. – Radenković, 1914. )

Tamara Pred smrt Mors regni pjesnik, dramatičar pripovijesti Začarano ogledalo, 1913.; Ispovijed, 1914. modernizam, avangarda groteska, podsvjesna stanja, halucinacije, fantastične vizije impresionistički nepouzdan pripovjedač, asocijativni automatizam, opažajni fragmentarizam

22