GRGUR IZ NISE

VELIKA KATEHEZA

Blibliioteka SLUŽBE BOZJE

Knjiga- 13

Lektor: Ante Bešlić

Naslovnu stranu izradio:

Ante Branko Perua

GRGUR iZ NISE

PREVEO, NAPISAO UVOD i BU: .. ,U!':SU

MARIJAN MANDAC

SLUŽBA BOZJA

MakaxSika

1982.

Naslov izvornika: L6gos katekhetikos. Tekst se nalazi

u L. de

Discours 1908.

Izdavač: »Služba Makarska, fašizma 1

Marko Babić, fašizma 1

Tisak: TRO ><Franjo Kluz<< ···· Omiš

PREDGOVOR

»Znao sam ja da Ti nikoga ne zaboravljaš ... Na Tvojoj

lađi ima mjesta za sve ... Sve se što postoji kreće i putu­

je ... Sve ide ka spasenju«. I. Andrić

Možda su u ovo doba kršćanstvu najpotrebndja katehetska djela. Velikih dogmatskih spisa gotovo da više i nema. Ona što postoje rjeđe se otvaraju jer su obUkom kiruta i zato malo privlačna. Svaka kateheza, napvotiv, dobro dolazi. Grgurova knjtiga, promatrana na taj način, posjeduje sta;novitu suvremenost. Valja ipak odmah istaknuti da je Nisenac drukčije poimao katehe:zm nego to md, vje­rojatno, činimo danas. Njegova kateheza nije daleko od dogmat­skoga :razmišlja;nja. Ali i on je, zacijelo, znao ra:lili:ku lizmeđu dog­mati,ke i katehetski sastavljenoga djel:a.

Osim Grgurove Velike kateheze valjalo bi čitatelju pružiti i ostale kateheze ranijega kršćanstva. Tu mislimo na Oirilove Kate­heze, Zlatoustovih Osam krsnih kateheza [ Augustinovu knjigu De catechizandis rudibus. Tek tako bismo dobili dobar i cjelovit uvid u način katehiZiiranja u vrijeme kada su kršćani, ozbiljno upućeni u svoju vjeru, smjelo svjedočili za evanđelje i poganski svijet učinili privrženim Božjoj Riječli.

Vjerujemo da bi spomenuti spisi osvježiLi današnje naviještanje i u kršćanstvu pokazali svjeUo koje jloš uvijek može prosvjetljivati ovaj svijet.

M. Mandac

Zag,reb, 16. svibnja 1982.

o

PRVO POGLAVLJE

VELIKA KATEHEZA

Grgurova Velika kateheza zauzima posebno mjesto među nje­govim spisima.1 Nastala je oko g. 385. i ukazuje se kao zreLi plod autorova rada. Grgur je drugdje opši:mij1i i razvučeniji, a ovdje progovara zaokruženo i ocjedito. Velika kateheza najvažnija je njegova dogmatska Jmjiga.

Djelo se redovito naziva Velika kateheza. Dužni smo ipak pri­mije1liti da se dodatak »veLika« susreće samo u nekoliko rukopisa i jedino u dreviJlJ1m pariškim !izdanjima. Inače ga nema u većini kodeksa. Također se ne čita u rantijim naV'Odima ove knjige. Doda­talk su izostavili Focije ( + 895), Maksim Ispovjedalac ( + 662) i Eutimije Zigabena na početku 12. stoljeća. Suvremeni prevoditelji razlličito postupaju. Neki os1ovljuju spis »KatehetskJi. govor«, drugi »Vel.liki katehetski govor«, a treći »Govor o vjerskoj pouci«.

Sam Grgur za djelo kaže da je katehesis.2 Znamo da riJeci »kateheza« nema u Novome zavjetu. Pojavljuje se tek kasnije. Ona, općenito govoreći, znači »'izvještaj«. U kršćanskom se rječniku od­nosi na pouku što se obavljala u katekumenatu. Njome se također označivao sadržaj koji se tada obrađivao.

Katekhesis dolazi od glagola katekheo koji čitamo u osam navrata u Novome zavjetu. Međutim, on tu još nema tehničko zna­čenje. U doslovnome smislu znači »zvečati«, »·odjekJi.vati«, »odbijati glas« li »odzvanjati u ušima«. Otuda je došlo značenje »poučavati živim glasom«. Ali u katekheo valja zamijetiti i !imenicu ekhos koja znači »glas«, »zvek« i »jeka«. Mogli bismo, dakle, reći da je katekhesis jeka što odzvanja u duši katekumena kada do njega dopre katehetsko izlaganje.3 Takvim je, prema tome, djelom Grgur zamislio ovaj svoj spis.

1 O Velikoj katehezi, usp. J. DANIELOU, Notes, 21. 102. 133; lttre, 161. 186. 18. 21; Symbollsme. 24; J. R. BOUCHET, Vocabulaire, 614; L. MeRIDIER. Discours, XII-XVII; J. BARBEL, Gregor, 23·29. 102. 129. 142; J. GROSS, Divinisation, 219; W. VOLKER, Gregor, XXV-LVII; 3-6; B. STUDER. Soteriologie, 126-137. 139; J. QUASTEN, Patr· tology, 262; F. CAYRE. Precis, 414-415; O. BARDENHEWER, Geschichte, 2()2-203; E. R. HARDY, Christology, 244·250.

2 40,1, - Veliku katehezu navodimo ovako: prvi broj naznačuje poglavlje, drugi ulomak. Samo kod proslova uz brojeve dodajemo Pred.

s Usp. A. TURCK. Catehein, 361-372;. J. BARBEL, Gregor, 95; L. MERIDIER, Discours, LIX.

9

Grgur je Veliku katehezu uglavnom namijendo poganskim inte­lektualcima svoga vremena. Ht1o im je omogućiti da upoznaju i možda prigrle kršćanstvo. U djelu također želi pouČiilti katehete kako će katehi.zirati nevjern1ke. Pl1UIDo je li nekJoLiko oglednih ka­teheza. Cinii se da p:ri tome slijedi Vjerovanje koje je ostavio Grgur Cudotvorac ( + 270), veliki navjestitelj evanđelja u Kapadocijli.

Ia~o je Grgur svoju knjigu nazV'ao ikatehezom, ona se zaista doima kao prava dogmatika. ':Do se već VJidi iz najpowšniijega pre­gleda. DjeLo uz pros1ov obasiže 40 poglavlja. Grgur :u prvih pet obvaz1aže božansko otajstVJo. Potom od V do IX ,raspravlja o antro­pološkim pitanjima. Najveći dio kinjige zaprema nauk o Utjewv­ljenju d Otkupljenju. Tom su otajstvu posvećena sva poglavlja od IX do XXXTII. U poglavlj1ma XXXTII- XXXVI te XXXIX i XL vazglaba se Jm-sni sakiDament. Za euhavistiju je ostavljeno XXXVII poglavLje, a XXXVIII za vjeru. Grgur je djelo okJončoo ,razmišlja­njem ,o zadnjim zbiljama.

Grgur, istina, nije u Velikoj katehezi kazao sve što je znao i što je stajaLo u spisima ostalih Otaca, ali se njegovo djelo pred nama pomalja kao sažetak i pni!kaz cjelokupne tadašnje dogmatike. DjeLo je uspjelo. Zadsta je pravi teološlci podvlig. Nešto slično po­slije Origena ( + 254) nfi.je nfutko napisao. Isto tamo treba čekati Ivana Damašćanskoga (+754) da se u Otaca namjerimo na sve­obuhvatno izlaganje kršćanske dogme.

Velika kateheza je odigrala značajnu ulogu u potonjtiJm dog­matsklim razmišljanjima. Na nju su se oslanjali teolozi poput Teo­doreta Oiirslmga ( + 466), Maksima Ispovjedaoca, Leoncija Bizant­skoga (+ 544) li Eutimija Zigabene. To je Grgurovo djelo bilo široko rasprostranjeno u !istočnome dijelu kršćanstva. Ono je dosta izvoran spis. Grgur u njemu ponekad zastupa veoma osamljena mišljenja. Ali i sam p!1i:znaje da se oslanjao na »predaju«.4 Ni,je, uostalom, teško uočiti da Grgur mnogima duguje mnogo. p,oseb:iJce je učio od Odgena. Od njega je preuzeo egzegetsk.u metodu ik!oju danas nazivamo alegorijskom i koja nije Vliše obljubljena. Ipak su Oci po njoj ušli u trag mnogim biblij~im značenjima. Osim !toga, Origen je poučio Grgura da se pri liJzlaganju dogme služi fi­lozofskim doka:wm :i poziva na pl'lirodne znanosti. To je upravo značaj;ka VeLike kateheze. Grgur je pomno slušao što protivnici predbacuju vjeri. Nastojao je naći što uče, a slaže se s kršćanskim naukom. Zajedno je, polazeći od zajedničkoga, s protivnikom tražio istinu. Pri tom se, velimo, rado poziV<ao na filozofslke zasade i pomoću njd.h ukrepljiivao kršćanska otajstva. Gotovo je sve dogme kušao osVJijetLiti razumom. Grgur je u tu svrhu proučavao Platona

4 32,4

lO

i donekle A~istotela. Velika kateheza stoji pred nama kao sretni susret grčke misli li. kršćanske poruke koja se sve više stala obla­čiti u filozofsko ruho da bi postala dostupnom i razumljiva za na­obražene poganske ikrugove.5

Grgur izrijelwm rijetko kada navodi Sv. pismo. Zato neupućeni čitatelj može pomli.sliti da je ono nenazočno u Velikoj katehezi. Ipak je bliže liistini da sav Grgul'lov nauk dolazi iz Biblije, mada on za nj tražli uporišta u razumu i prirodnli.m zakonima.

Uz Origena li. grčke filozofe na Grgurovo su djelo utjecali Metodije Olimpski (+ 311), Atanazije Velbkli. (+ 373) i Bazilije Cezarejskli (+ 379).

Velika kateheza je razumljiva i čitljd.va. Ipak se ne da uvijek laklo prevesti. Rečenice su često preduge. Pune su umetaka, ali dosta mvahne. Knjiga se doima kao zapisani govor, a ne kao suha kabinetska rasprava.

Veliku katehezu je kciti.čkli., iako s nedostacima, izdao g 1908. u Cambridgu J. H. STRAWELY. Njegovo je izdanje preuzeo L. M~RIDIER kojti.m smo se mi poslužili.

5 O Grgurovu stavu spram filozofije, usp. M. MANDAC,Grgur. Spis o dJevičanStvu, 16-18.

ll

DRUGO POGLAVLJE

RAZNI TEOLOSKI SUSTAVI

Mada je Grgur, pišućd Veliku katehezu prvenstveno, kako na­značismo, imao pred očhlna poganske lintelektualce i židovske mis­lioce, on želi da se katehet obazire i na ostale vjerske pi"ipadnike. Stoga već na uvodnim stranicama naznačuje razli01te svjetonazore s kojima se onda suočavao vjestonoša evanđelja. Ti su sutaNi, ra­zumli.je se, ve6inom pali u zaborav te se zato na njih moramo ukratko osvrnuti.

l. Zid.ovstvo

Rasprava dizmeđu sinagoge i Crkve nije prestala s Kristovom smrću. Novozavjetnici su povjerovali da je Isus uskrsnuo i zato su staLi propovli.jedati Veselu VIi,jest. Z1dovstvo je kao cjelina od­bacilo evanđelje. Stoga se spor nastavio. Grgur u Velikoj katehezi riječ upDavlja li »Zidovu«. Pri tom, očito, misU na ljude koji bez obZJira na narodnu pripadnost prihvaćaju židovski pojam o Bogu. Grgur ti.h naziva »on!ima kojii su uz židovstvo«. Zna se gdje je ne­dostatak židovske teologije i koj!i je tome razlog. Zti.dovi zabacuju »JeditlllOrođenoga Boga« i nemaju »vjere u Duha«. Oni su odani krutom i isključivom jednoboštVJu. Put ko}im je židovstvo došlo do jednoboštva nije bio lagan i zato ga čuva kao mwodno dobro. ZidoVJi svoj vjeTSki po2Jiv u sv-ijetu vide u tome da svjedoče da postoji samo jedna osoba koja je Bog. Moramo priznati da je !izra­elski narod mnogo pridonio da vjera u jednoga Boga postane svo­jinom većine ljudi. Na svojim su počecima, doduše, [ Zidovi slu~il:i »razn:i:m bogowma« (Jš 24,2), ali su polako doprli do pravoga mono­teizma. Jedinstveno su ga izrazili u Pnz 6,4. Mjesto se može držati osnovnim temeljem židovskoga vjerskog sustava. Polazećd od stro­goga jednoboštva, Zidovi su od.bil1 svaki govor o mnoštvu u Bogu. Istina je da su u Bib1iji čitali o Božj,oj riječi i njegovu duhu, ali nisu htjeli povjerovatti. da se Riječ kao zasebna božanska osoba

12

~1 1(ri.E.d·.u

~1Čt:::1·icir.n.ct 'Tn ih

2. P o g a n Ofi k i s v i j e \

računa o Takva je VC'ćins.ljudi s heleniste u svcrrte u dva. tabor·a. Dok

u Između helenizma

razne fdozofske dokaze su ktc-z obatali r<c:t:ne kri3ć;;ms•1(Đ ist:n•.::

Iz caJr sve učinio

nametne. Vaše se nikada kršćanstva i

s Ve/,;.k(nn katehezom ..

:.Hclovstvu :HL

:~ o hc~leni:? .. mu u R,l'l; El. FI'l'EAU

13

fH~ tako ZOV'U po nimac za :izvor zJa u ali

učitelj,

kako

Valentiaovi su t;čenici 'ubrzo iskv&~rili osnivačevu misao i •uteme"· TazW:l:te škole. Održali su. se na životu zve do petoga stoljeća.

U SV.(}m?: G'U Kristova Smat·· već nekakvo

u se tak:o .zo'T~ po

ne da l

crJrve na P·ontu

i u Sta.ro.rne

ni marcionovce~

je

15

teološki 222).

osoba ~Y.ahv.i iii

govol'i o trirn.a bo1:a:n,•Jl;,::iln irn.e:::.irna. 1\.li su držal1i da se ta in1ena zapravo

Ltu božans·ku osobu.

ld

naziva

nazivalo .i

često naHazile na teo1nški

Hl-

o l Duhu Svetome. ne:sl.ičruv< Oc.u. Narav iz s I o Duhu su

v all

Isti(} j e t~i?inio car sab-o :t'

oduzima mu

MeđutiJm, maniheistiČikli gov•or o zlu samo je mali isječak cje-1oku.p!!loga sistema ~oji je .sve do konca devetoga stoljeća uvellke ugro2lavao Evanđelje i priječio širenje Orkve.

GrguT sa svoje strane predbacuje manihejcima što vjeruju da je Bog »Uzvok zla« i »stvoritelj zala«. Manihejci drže, veli Grg·ur, da se »ovaj jadni d. smrtni ljudski 2livot ne može uzeti za djelo Dobroga«. Oni tv:rde da je »StV!oritelj čovjekove navavi opak«. Otuda su zaključili da je »čovjekovo stvaranje djelo z1oga boga«.10

to G11gur u Velikoj katehezi uvelilke V'O<Ii računa o man!heizmu. To se vidi iz Pred 2 i 3, ali i iz preostaioga dijela knjige. Usp. 7,1; 7,3; 8,13; 8,15. O maniheizmu Viđ.i G. BARDY, Manicheisme, 1841·1895; J. DAN:nl:LOU, Notes, 59; 182; J. GAlTH, Libertć, 11. 25·26; C. COLPE, Manichli.ismus, 714-722; J. BARBEL, Gregor, 119·120; R. GILLET, Homme, 67.

18

'l'HE:CE POGLA

za .ra,zll;ku od da oovjek ne može do

Ivanov nli.mk

je prijedlogom <!vod«. Bila mu je hlizu.

OTA.J§TVO

os1,or1io \lV·Od stat"10·v·i tu

1::3nosiD10 tu.rna~,

AH se ud

u svezi s 1:!'ojstvcnon1 teologijorn~

lS

Isusa otvorio i Grcima i

Logosom. To je smisao njihove

božanstvo Riječi.

1,2). S obzirom na učinto sve

je ))sve nastalo«

ostao nepoznat g<ov.or o staro-Ivan u Proslovu upozorio da se Riječ,

koju su tražili grč:ki filo:wfi i koju su s~ušali, utje1ovila u Isusu iz Nazareta. Isus Riječ.

teolozi

Ivanove

s nekoliko napomena iznosimo Prvi poslije evanđelista temeljito o Riječi

i mučenik Justin ( -1·- 163). se nadasve sa je da samo »imenom :različita od Oca« već da »U

odnosu na nj .i nešto nu istinu; je različita Oca. Očito je da Justi.n želi. reči

Oca. Po valja Ona se To

znači da je netko drugi nego .Jahve. U !istome smislu Justin pojaš­njuje biblijske ulomke kao Post 1,26 u kojima se veli da Jahve

s nekim razgovara i da se u svome vlastitom krugu Justin drži da je Jahvin sugovornik bila njegova Riječ.

Na temelju Izr 8,22, gdje se kaže da je J'ahve )>rodio Mudrost«, Justin da Mudrost on s Logosom mora biti razLičita od Jahve od roditelja. Sigurno da da se "brojem« od Oca.

je rođenac'c Učinllo mu se

Otac

20

da kršćani Riječi iska~ »klanjaju Riječi i da je

bitak. U

uči da je Zato je Justin naziva >>Ro-

»Dijete« i »Jedinorođenac«. ona se ne otkida od Oca. Justh'! izr,ijekom ne

od Oca niti od S obzirom na Logosovu ulogu, J·ustin Ivanove tvrd­Riječ je sve sve za sve se brine, sve uzdržava

po pameti i savjesti objavljuje istinu.2

Ostali apologeti, mahom Justinovi u nauku o Logosu uglavnom idu Justinovi.m putem. ističe da i })u

kada Bog »bijaše sam«, nije zapravo bio jer je koja sadržavala sva blć:a što će biti stvorena.

naišao na dolazila od

izrazio goso va u Bogu, »kazana

Atenago·ra teologe. Postavio vati· Sinom. On je

Božji UNo

Među

titu Rimskome 235)

+ ... , • za SvOlCKlm

ruku razlikovao da bi

dva Lo­stalno od sve

izrekao otada se zove

je d. sam iznio nekoliko izvornih mis1i. Tako izrekao svoju nutarnju već i zato što se imaia »potpuna« tek kada je kazana. utjelovljenja. Pisma istina, i

bilo predviđeno da će se

21

tu se u ·otačk:o doba r-ado ru:rv,odio k.fto i [luh SvetL

26-30, 34·46;

22

nazivao »osobom« kada je Bog

' . '1 StVOfll,,a

u Ocu u

s

Ali

Pisama« dade po

ho toft Theou . .r~ Jasno kao ii u ostalih teologa onoga vre­

znači "Očeva kao

nešto što ne

tvrde da je Da bi otklon1,o takvo

»predmet« pa čak >>sama u sebi«. opstojnost Ri­a

Il itd. Uz to Grgu·r Lo,grosa naziva .1\:tuc.irost~ S.il~ i. Bog.

23

niti posve podstovjećuje niti se od njega skroz razlikuje. Dijelom je isto, dijelom nešto drugo. Ukol:iko dolazi iz uma, od njega se ne razlikuje, a budući da um očituje, s njime je isto. Grgur za­ključuje: il'iječ je po naravi što i um. Međutim, rukoliiko se odvoji od uma, od njega se razlikuje. Slično je i s Božjom Riječi koja izlazi iz Božjega uma. Ukoliko iz njega izlazi, od njega se razli­kuje. Ali budući da obznanjuje Boga, s njime je u naravli :isto i zato s njime jedno. Istovremeno je i isto s Bogom i od njega raz­ličita. Isto je po naravi, a različita kao hipostaza.

Grgur, razumije se, ne propušta naznačiti !i. razliku između ljudske viječi i Očeva Logosa. Razlika je nužna jer se svaka riječ usklađuje »S naravi kojoj p:cipada«.27 Naša je riječ »nestalna«. Njezina se »h!ipostaza« sastoji od »izrečenoga«. Jednom kazana, više ne postoji. Prelazi »u nebitak«. Ljudska je riječ »prolazna«. U sebi je »nedjelatna« i »nehipostatična«.28 Božja pak Riječ »ne podliježe nijednome nedostatku koji vidimo kod naše riječi«.29

Duh Sveti

Grgurovi prethodnici

Među rane svjedoke vjere u Duha Svetoga valja svakako ubro­jiti Ignacija Antiohijskoga ( + 110). On je naznačio ulogu Duha u Kristovu ~votu. Napomenuo je da Isus duguje svoj ljudski opsta­nak Duhu. Ali Duh je na djelu i u Crkvi. Uspostavlja i potvrđuje njezine službe:nil.ke. Ignacije vel~ da Duh »potječe od Boga«.30

Duha Svetoga napominje i Klement Rimski ( + 150). Istina je da škrto govori o osobi i djelu Duha, ali ga zacijelo poznaje. Izri­jekom velii da je Duh nadahnjivao p:voroke kao što je i njega potaknuo da se pozabavi prilikama koootske zajedndce. Vrijedno je is·taknuti da već Klement povezuje Duha s otajstv;om milosti. Naziva ga »Duhom milosti«. Time htjede kazati da je Duh »mi­lost« !roju je Otac po Sinu dao Crkvi. Ali istom naznakom doziva u svijest da je Duh Sveti na poseban način izvor »milosti« u Crkvi.31

Justin nije imao naročito određene pojmove o Duhu ni o njegovoj ulom u povijesti spasenja. Ipak se ne može reći da nije

>7 l 3 28 1:4; 4,3 211 2,2 30 O Ignac:lju, usp. J, N. D. KELLY, Early, 92. 31 O Klementu, usp. T. J. SAGI-BUNIC, Povijest, 80·81; P. GODET, Clement,

DTC III, l (1908). 51-52; J. TIXERONT, Histoire, I, 124; J. N. D. KELLY, Early, 92.

24

da ga štuju »na nadahnjivanje proroka.~2

donekle Duha ii položaj u Bogu, aH se žtlvo zanima za njegovo dje1ovanje u životu vjernika. Po Tacijanu, može i bez Duha tražiti Boga, ali ga bez svjetla ne može nači. Da bismo pravoga

potrebita nam je snaga i pmsvjetljenje Duha Svetoga. Taci-d.ržj da Duh ne u svim već jedLno u onima

žl:ve Sjedinjuje se samo s duša:ma.33

l Atenagora da su proroci ))nadahnuti Duhom go-vorili o i božanskim zhiljama«. Ovaj se teolog uz to

za položaj Duha u naravi. 'l'vrdio je da Po Atenagori, može se reći da Duh dolazi iz Boga

"kao od vatre«. Takav govor o Duhu bio u ono vrijeme osporavan. 1\1ls1ilo se da ne održava razliku između Duha i Oca. A.li posve o »različitosti« među bo­žanskim Os-obama.34

202) iznimno pneumat,ologiju mi-

da su u Bogu samo nije ,,osoba<< (prosopon), Duha nema ni

se p:redbacivalo da Hipolit je, naime, tvrdio

osobe« (d.yo p·rosopa). Po njemu Dub je dodavao da bez

"''""'"'"'"'·"' Boga. O malo što reći. Tek ga

Sinom. BH mu je

gibanju u je monta~·

JVIontan:k~ti su smat-

tre6i član u Izla7.i >>Od Oca po Sim1«. uvodi u

u Crkvi u neku ruku zamjenjuje Sina. On istinu. Iako je~ kao rnalo tko isticao

25

vat:i. D··ub.a

T

ne

:?.1 o H~.1h:!'h-~)~ l,

o J'

ne može se tvrditi du su svi i posve točni. Ponekad

dostr~ttno ·~."~zliJ:.{)"lao f)uh~i od. Siina

Duh:~.~. kršćani. C? u Grka

bila r:u=;dostatlm~e zato različit u naravd. i od

na tu točku.

na Dultu SvetOine. Tek

i za Duha. Uza sve netočno zasluga što u raspravu unio zaista

ll.

izineđu zauzima

o Duhu se

27

Grgurova

u katehezi o Duhu Svetome42 zapravo malo. Naznačuje da se iz Staroga zavjeta dade dokazati da u Bogu »post,oji Božji Duh«. To se naročito vid1 iz Ps 33,6. Na Duha smo, I~: tome, upućeni »polazeći od sebe«. I na taj način do pojma o Duhu«. U »Svojoj naravl naziremo sjene i slike neizre-, cive Sile«. p,o Grguru, čovjekov >'dah« (Post 2,7) upućuje misao na Duha. U čovjeku »dah riječ«. Kada izgovaramo riječi, dah »postaje glas« i »u seb:i očituje smisao l'iječk Slično je li u Bogu. I u njemu »Božji Duh prati Riječ i očituje njezino djelovanje«. Jasno je da se Božji Duh :razlikuje od ljudskoga. U čovjeku je >)duh udisanje zraka kojii je tuđa tvar«. Ljudski dah nije ))dje­latan«. Posve lišen d. zasebnoga opstanka. Nije hipostaza. Božji pak Duh nije Ocu >>nešto tuđe«, Od Boga se »ne odjeljuje«. Ostaje »U Bogu«. Duh Sveti n.likada ne gubi vlastiti opstanak. Ne može se 'kazati da je »nehipostatičan«. Opstoji kao zasebna )>hi­postaza«. Duh je, po Grguru, Sila koja ima svoju »bit«. Posjeduje »U sebi« sve ,,vlastitosti« što je čtne pojedinačnom »hipostazom«. Duh, prema nije prazni zvuk već postoj1i zbiljski kao št<> postoje bića koja imaju »bit« ·i »hipostazu«. Duh se ne »odvaja od Riječi koju pratk Ipak se »po hiposta:zJi« od nje razlikuje. Duh posjeduje Logosove značajke. To 2lnači da ima »slobodnu volju«, da se sam >>od sebe g.iba« i da djeluje. Duh odabire što je dobro i svoje odluke u djelo.43

Sveto Trojstvo

svjestan da je naša u Boga neprotumačiva.

veoma teško da je božanstvo ))istodobno« i >>brojivo« i da »umiče broju«.4' Kršćanski Bog »posvemašnja jednota«, ali 6. u punom smislu riječi »Trojstv·o<(,45 Grgur navodi Mt 28,19 kao dokaz da su. u Bogu l>tr.i Osobe«.46 Stoga se u Božjem otajstvu dadu promatrati zasebne »hipostaze« koje se međusobno

Hon, Notes, Theologie,

28

O Duhu u \'eHkoJ kateh"""l, u•.p. 4,1-2; 2,1·2; 2,3; 4.4; 3,2. 3.1 3); 3,3; 39,3-5

..• 39,3

.J. BAH.BEL, Gregor DANI:i':LOV, Chrlsma··

razlikuju »ukoliko su hipostaze«. Svaka je božanska Osoba u sebi »hipostaza«, zato u Bogu postoj1i Trojstvo.47 Uza sve to, kršćani vjeruju u jednoga Boga. Trojstvo Osoba (p,rosopon) i za­sebnih bfutaka (hyp6stasis) ne isključuje jednost božanske naravi. Između Oca, Sina !i Duha vlada »jednota naraYri.«. Oni su jedno »kada je u pitanju narav«. U tome pogledu Bog je posvemašnja >>jednost«.48

•1 U: 3.1 •• 1,1; 3,2; 3,3

29.

CETVRTO POGLAVLJE

S'l'VARANn~

pogaT1as ti1o, \t,e-ć istaknus1no da SlJ

v e­ostavio tek

svakol~ka

i Duhu doZil'lačuje udio u stv:arranju. I njega oslovlj:uje »stvarao­cem«.5 Budući, dakle, da svijet.l sva btća potječu. iz BDžje.cRiječi i Duha Svetoga, rarumljivo je što Grgur smatra da je svijet »OO­bar«.6

Grgur je u nawu 10 st\naranju morao razciješiJti dvije potešk;oće. U prvome redu, nametnulo se pii1Janje ~ako je duhOVIIlli. Bog u kome nema materijaLnosti mogao stv:oriti matedjalni svijet. Ako je stvo­rilo tvar, mor.ao ju je donekle saddavati u sebi. Ali to bi značiLo da li u Boga 'lliil!OSiimo materij,al·nGSt. Međutim, to se pro1Jivd uzw­šenom pojmu o Bogu. Bog, rpo definiciji, ne mDže u sebi sadržavati tvar. On je č;is;ti »duh« (Iv 4,24).

Da bi ,riješio tu helenističku prd.mjedbu, Grgur je zastupao osebuj.no mdšljenje o tvari. Učio je da ona zapravo u sebli ne po­SIIlQjd. Grgur primjećuje da je »samo božanska narav u pTavome .sm[sliu i u prv:ome redu bitak«.7 Sve je ostalo u sebi i po sebi ne­bitak. 'I1o vrijedi d za war. Po sebi je pr.aznina. U:kJolilkio postoji, skiup je ikiaikvoća. Tvar s:ačtiJnj,avaju kva.Jrlltete :klao: boja, obujam, te­žina . .Aikio se one jedna po jedna odstrane, tvari nestaje. Grgur nadodaje da su kvallitete po nutarnjem ustrojstvu duhovne . da~ tos1Ji. Vxaćene na sastavne dijeLo.ve, u Jk:iorijenu im je duhovna sila. P1rema tome, zaključuje Grgur, i tvar je u 2!adnjoj ,raščlambi nešto duhov:no.

'I1u svoju misao kojom stoji izvan matice OiliOdobne teologd.je Grgur je temeljio na zasebnom poimanju postalllika svijeta i po­jeddni.h bića. Ptostavđto je te:QU da bića :rusu :ništa drugo doli stva­ralačk;a božanskia volja koja se »p:t~eobrazila u bitak«.8 Osnov je stvorenoga Božja rolj,a. Iz nje sv:e niče, a ne iz ništavila. Bića su ostvaren-o božan~o htjenje. U stvaranju božanskia vDlj.a postaje opredmećena. Otuda je raZJumljivo što NdJsenac tvar sv:odi na lka:k­v•oće u kojima je v:idlio ·DStvarenu božan:Skiu volju i zato ih smatrao duhOVIllima. Na taj je način .odgov:Drto na pitanje kaikio je duhom Bog stv:oll"iio materli.jalni svijet kiDji, kiako wdimo, po Grguru, u sVTojoj najinrtillnnijoj biti i 'nije puka ·tvar. Zato svijet đ. Bog nisu suprotne zbilj·e. Bog je duhovan, .ali je i svijet potekao iz kakVToća koje su duhovne zbilje.

Grgru:r se SV'Djim na:uk:iom o stvaranju sučeUo i s drugDm po­teškioćom. Nastalo je pitanje kiaJk:io Bog, koji je posve jedan, može stvorrl!ti rraznolliikii sv.ijet nastali u Tazličit1m razdoblj.ima. I tu pl1U.Ža dosta 2Jailli.mljiv:o .rješenje. Tv:rdi da je čitav svijet u Bogu nastao odjednom. Sav se kao u klici u jednome hipu našao u BDžjoj misli.

5 4,1 G 1,9·10; 5,2 7 32,6 8 24,2

31

znači

šid nego svijet. Svijet se naJam u svakome

je posve različit od stvorenja. Redmo tal\lođer da

i5kazivo otajstvo. Mi, doduše, koliko stvorenje«, ali »U

se to dogodHo~ .. Dužni smo brhwmo o načinu kako je

i,scrp1juje.

či;n ne­Bog stvorio sve­ni zašto ni kako

se

PETO POGLA VLJE

ANTROPOLOSKA RAZMISLJANJA

Općeniti uvidi

Grgur u Velikoj katehezi razmjerno mnogo1 razmišlja o čovje­·lru i njegoV!oj Sllldbimi. laloo tu ne na1azimo čitavu njegovu antro­poil.ogiju,2 ~~paik se i ovdje ČIUje Grg'Uillova »riječ o čovjeku« i nje­gwo poimanje bož31I1Ske »e:IDooomije« u svezi s lj1udima.3

Nisenac, pnije svega, želi doznati kakav je čovjek b1o »na po­če:blru« kada je izašao iz StV'Oriteljeve ruke.4 čovjek je, općenito gOVIoreć.i, tada b1o »dobar .i u dobnu«. BosjedoVIao je »vi·soko doorto­ja:nstyo« i bio »veoma časno biće«." Logos ga je stVlor1o »iz do­brote«, »preobilja ljubavi« i »čovjelroljubljla«.6 Covjek je sazdan doa bi »imao dio •u božans_lcim dobrima«. Gvgur pri .tom m1sli na Božja svojSJtva koja se mogu »nazreti« i »očitovati«. Po njemu se i sama Božja opstojrnost donekle opravdava čovjekovim stvara­njem. Bez ljudske nazočnosti u svijetu ne bi bilo nikoga tko hi pDoonatl'lao Božju svjetlost, bi<o svjedokloon Božje slave i užiV'ao ·u njegoiVloj dobvoti. Covj.ek je, prema tome, postao da dima dijeLa u božanskim vl:aSititostima d da se raduje u Bogu!

Grgur tvrdi da je Bog »pralik« po kJome je čovjek načinjen. Odlllios čovjeka pxema Praliku »sažima se« u »jednoj« riječi, a :to je i~ričaj »sliik,a«. ·Budući da je čovjek Božj•a »sLiJka«, u sebi po­sjeduje »sLičnost« s Bogom. »Sliči najuzW.šenijem dostojanstvu«. Nisenac istu misao i~ažava i drugim izrazima. Veli da je čovjek Božji »•odraz«, njegov »lik« i »p·nilika«.8

• ~ogla:vlj a 5-9 ~ Usp. M. MANDAC, Grgur. Spis o djevičanstvu, 93-100. a 5,8; 5,1 4 5,7; 5,9; 5,3; 8,17 6 5,7; 5,9; 6,16; 33,4 • 5,9; 5,3; 15,1 1 5,4; 5,9; 5,3 • 5,10; 21,2; 21,1; 5,7; 8,5; 33,4; 6,5; 6,10; 20,1

33

i rr::agona t.i<\ i i >>-strasti~(. 'B·.io

re,s-il,a Zivot{-;.,~.:'-

posve

strasti.

str as ....

darovi to je

.pre-

gostruki i složeni. Najpdje valja istaknuti da se u samome čov­jeku nalazila mogućnost da napusti dobro i »krene na suprotnu stranu«. čovjek je 111 sebi »promjenlj:1v«. U bitak je došao »po promjeni«. Sačinjen je »iz ničega«.22 PJ.'omjenljivost je, dakle, bitna ,obilježba čovjelrove naravJ.. Covjek je, uz to, obdaren slobodom. Sam je »SVlOjeVIoljno« pristao na »prekršaj« te tak1o postao »samo­ubojica i vlastiti krvnik«.23 Ipak je presudnu ulogu u čovjekovu padu odigrao đavao. llio je »zav;idan« čovjek1u što ga je Bog učinio svojom »slihlrom«. To se satani či:nLLo »strašnim« i »>llesnosnim«. Ali il'liije mogao čovjeka izravil1o navesti na zlo jer je čovjek bJ.o u sebi dobar. Zato je pred čovjak1a izmio zlo ,kao dobro. čovjek }e segnuo :;!)a zltm jer se »preV>ari.o u odnosu :na dobro«. Đavao je čovjeka »prijev,arom zaskoči!o«, postavio mu »stupicu« li. podmetnuo »var­k1u«.24 Grgur zakljiUčuje da je čovjek liz svoje »nesmotrenosti« i »lu­dosti« pristao :na g:rijeh đ. »Umjesto boljega odabrao gore«.25

Nisenac posljediCIU čovjekoVIa pada prije svega vidi u pojavi smrti. Smrt je »bezizlazna tamnica«. Ona nas »srdi« i »najstrašnije je zlo«. S nj,ome se »teško mtrimo«.26 Smrt, prema tome, nije ula­zila u isloonsku Božju zamisao o čovjeku. Došla je naknadno. Zna­men su Joj »mrtve toge« (Post 3,21) kojima je Bog ogrnuo pale pva11oditelje. Ali već otuda što odjeća simbolizka smrt, vidimo da ona ne pri:pada čovjek1ovoj naravi nego da je nešto dodana i po­vršinski kao svaloo odijelo.27 Međutim, i smrt ima sv,oju dobru strailiU. Cak se 1ukazuje ([)JUŽnom. Bog ju je đ.z »pravednosti« dodi­jelio čovjeku. Služi Božj,oj »ekOOlomiji« s čovjekom. Smrt je odraz »prekomjernoga božanskog dobročinstva« i kao takva dokaz je Božje »brižlj.ivosti«28 za oovjekia.

N:isenski. btskup naznačuje da se po praroditeljsk1om grijehu zJ.o <naselilo ne samo u dušu već i lU tijelo. Duša se zapva\llo odijelila od »:i.sti:n.Sikoga Života« i zato govonimo o »dušinoj smrti«.29 Ali i tije1o je pretrpjelo posljedice pada. U nj se »!Uselilo zlo«. Zlo se po grijehu »'um.i;ješalo u tjelesni dio« čovjekova bića. Na neki na­čin »1Umiješ:a1o se u narav«. Grijeh je k.ao »<otrov« zahvatio »ti­jelo«. Tijel'O je kao posuda đ.spwnjeno poslj-edicama praroditeljskoga sagrješenja.30 'II.u niče nuž,nost da se »zlo :iscijedi« iz tijela. Tijelo

:n 8,19; 21,1; 8,18; 6.7 23 5,11; 6,1; 6,9; 20,3 :M 6,5; 6,7; 6,8; 6,10; 23,1; 8,6; 21,4; 6,11 :!5 7,1; 8,19; 5,12 26 35,4; 8,1 27 5,8; 8,1; 8,4; 8,5 28 8,4; 35,7; 8,5; 8,1. o spasenj.skoj vrijednosti smrti u Grgura, vidi J. BAR·

BEL, Gregor, 125-126; L. MltRIDmR, Discours, XLV-XLVI; J. DANIELOU, :Etre, lM-185; J. GROSS, Divinisation, 226; J, P. BURNS, Economy, 603.

29 8,8 30 8,7; 8,3; 37,2

35

sjedi;ni s dušom

Grgur u siti onaj koj;i ga

»trebala«23

Gotovo svi

nečistoće«

katehezi je stv.o:rio. Kao što otkupiti, Nisenac

§to ga je

bti:skup nekako. neobl{:no odrediti k!oji je filozofski na Platonov u svakom rav, Na 'to se često vraća

zvana u nalazi

Temelj duhov.nostL sv·e rudahn:uo

36

stv.r:rrl:o narav

.rnilost«

nisenski

da vell:ki među

i ono Ali :u .isiJotne su

U svima se kao što se tijelo

da su svj zapra\'O sarno

l~STO POGLAVLJ

PI'I'.AN.m U'rJELOVl.J.EN.JA

je u život

žio>c·

zirali

d-a t~:tltsa ;-;a

uči da se

lllOĆ:i<< .7

ništa.

~~111~1;7"1/..1

·r 15.l4 ~ 17.1 ·; 1d SZJ. ć 2St .. 1

krih..1 svaki 1:-rug .s·a ~rve-ga što

n. a.-čir~ v n di

39

vrhunca sn.age«. :sve ~i"tif) je ·bo1E:S!~1tHt ,10

'D J:-0

je Tu je naznačene

o Zakonu je vodio Kl'istu. Učili su,

za Gospodi­nik..'1e

da se zla''·

prema tome, da Grgur što Otkupljenju. Ono tovanje ljudske s1abostL Valja načina kako makar

Zakona.

se nisu dali

prvenstveno oči-· daleko od

staroza-

tu Ucio je da se samo da se s Kristom ništa :izmi-·

da snlizio«

vidi da je nastala svladano. Tko se što se zlo

41

vlastHostima i da vednosti. Utjelovljenje je ne

moć. Rese ga sva

L

ne boji rem da se u Kr.istu

Ona kao zasebna božanska

se, postao držll da se

je Krist sastĐNna

l<:: ate-

spasovno znače~ i. soteriolo~

uravno.teženu kristo-

uči kako u Kristu

me lsus irnao znamo, i:vrdi1i da kroz

tral i se

' ' U SUKOOU

kako

;>Kristov čov-

krivL Oštro Držao je da

nauk po kome b:i Krist s0

tek naknadno nastanila menuti izrazli kao naznaka k·onkretrJe vJ,še u u Crkvi. m.ogu voditi u zablu.du, AH

nego čiva1i da Krist

se nn.•<t+ll'lliln

đen. Tvrdio

kad

pon, može značiti zaebnu ali također služi kao izraz za »krinku«, gw< i naprosto ljudsko »l,ice«.

da blitL

na Isusovu

U.

ne na morao osvrnuti i

sf:vorenom dušom j

se dade i se u tu svrhu s1už1o s neko1Lko iz radii:itih vrela.

u Kristu boža:nstvo »mi-da

tvrdili da narav:i međusobno

sastavni,ne

»miješanje<< ;,miješanje«

i

stoičkom sliikom da izraZli

45

Krlistu. Ona mu

Nisenac drži da se božanstvom u neku ruku

u rnore, odnosu prema

~· "J.. l ,'"'o ffi0!10llZl •.:S."-l.ll

dokaz. Ali Će lmusmo da bio fizitsko na krivotvorina, i sličnim izrauima želio zapravo reći da

vezano t!:l hožfmsko.

u dodir i

a u skladu s

da bi ga »gore«

46

također za. izrazima »doći u dodi.r,, i »vezati«~~

izraza za :kvistološko

čl o je

Pol11.ze6i od izvu~kao

Ist.l..cao je da božanska .J

što krase te životu. Ali budući da

>>sj e-na

u Kristu bio ovlašten

K:ri.st

)) bio dionik

.l{!~stove naravi svoje vlastitosti.~' Sva

su Kristova u ze-

o >>kenozi•-< u FH .2,7. Istinska je kenoza to što je

ken:oza ll tome što kao već se

»Iako je b.1o

sti.tosti »neraspadljivost«, »slava«, »sila« i »duh«. Tek na Uskrs Gospodinovo tijelo dobi.va pund udio u svojstvli:ma Riječi. Gotovo da tada prestaje biti obična ljudska put. Grgur tu među ipak nije prekoracm. Zapravo priznaje da malo što zna o Kristovu proslav­ljenom tijelu. Na temelju Dj 2,36 smatra da je Bog kroz uskrSlluće Isusovu ljudsku narav »Učinio Gospodllinom i Kr.istom«. Tada se u Isusovu ljudstvu 2lbilo posljednje »preinačenje« li »posvojenje«.30

Grgur velii da se »tijelo preobrazilo u božansko dostojanstvo, bu­dući da je u njemu boravila Riječ koja je Bog«. Ono se u uskrs­nuću »pobožanstvenilo«.31 Kada se Isusova ljudska narav »oslobo­dila smrti, miješanjem je s božansklim postala božanska«.32

48

30 3'1,9 al 35,1 a2 25,2

S.EDMO POGL.AVLJE

OTKUPLJENJE

tri

laska u. slavi kada se ima

konačni

jelkom. da bi

tavoga Kristova zahvata u povijest. Tada se ostvaruje ljudsko po­božanstvenjenje. Grgur biljem: »Bog se pomiješao sa smrtnom na­ravi da bi ljudsku narav po zajedništvu s božanstvom pobožanstve­nJ.,o«.3 Utjelovljenje je, po Grguru, svadba na kojoj se slavi vjen­čanje Božje Riječi s ljudskom biti. Tada je ustanovljena Crkva, Kristovo 'otajstve:no tijelo. Isus je, doduše, u Utjelovljenju prigrlio jednu zasebnu ljudsku narav, ali po njoj je stupio u dodir sa sva­klim ljudskiim tijelom i dušom. Spasenje, proizašla ti:z Utjelovljenja, proteže se na svaki ljudski bitak. Svaki je čovjek u Utjelovljenju već dotaknut mHošću.

Nisenac je taj svoj nauk potvrđivao prvenstveno svojim uvje­renjem da čitavrl. ljudski rod zapravo posjeduje jednu jedincatu ljudsku narav koja je, ,kako smo već ista~knulli, nepodijeljeno na­zočna u svakom pojedinom ljud:sk!om biću.4 Kada Riječ postaje čovjekom, nužno stupa u doclii,r sa svakom ljudskom osobom. Ljud­ska narav što ju je posjedov,ao Krist veže ga sa svrl.m ljudima. Ono što se u Utjelovljenju dogodilo s Kristovom ljudskom naravi vrijedi za svakoga pojecliinca u kome je prisutna ista ljudska na­rav. 'Do doticanje ljudske bitJ. kojim se ona pobožanstvenjuje, jer je dodiruje božanstv,o Rrl.ječi, vre1o je spasenja za cijeli ljudskii vod. Taj način poimanja otkupljenja u povijesti se dogme naziva »fi­zičkom dli mističkom teorijom«.5 Nazliv je djelomice točan. Nisenac zacijelo uči da »:lliziČiki« doddr ljudske naravi, ostvaren u Utjelov­ljenju, postaje izvorom spasenja. Ali time se, ni po Grguru, ne obismnjuje, gotovo mehanički, spa!Senje. U hipostatskom je sjedi­njenju postavljen temelj, položena osnova :i. pružena mogućnost za otkupljenje svakoga čovjeka. Povijesno, a u zbrhlji, izbavljenje za pojedinca pnoizlazi liz čovjekova duhovnog nastoj.anja. Onaj se spa­šava tko Utjelovljenje prihvati vje11om, obavlja sakramente i živi u skladu s evanđeljem. »Fizička« teorija koja prevladava u Grgu­rov;oj soteriolog;ijli ti koju je on doveo do vrijedne ravnoteže po­nekad se, rekosmo, naziva »mističnom«. Zeli se kazati da otkup­ljenje nadasve dolazi iiz osobnoga sjedfujenja božanske i ljudske naravi u K:cistu. To je pak neistraživi misterij i vrutak cjeLokupne kršćanske mishlke. ·· ,

Grgur je za svoje shvaćanje otkupiiteljskoga smisla Utjelovlje­nja traži,o uporište i u Svetome ptismu.6 U tu se svrhu pozivao na Rim 11,16 gdje Pavao goVIoi'i o »prvin:i« koja posvećuje čitavo »ti-

3 37,12 • Usp. R. M. HUBNER, Einheit, 113; J. R. BOUCHET, Vocabulalre, 581; J.

BARBEL, Gregor, 140. • Usp. R. M. HVBNER, Einheit, 9-25.96-99; J. DANI1:LOU, Notes, 120-128; J.

GROSS, Divinisation, 231; J. GALOT, Redemption, 180.195. & Usp. P. ZEMP. Grundlagen, 144,211-216; R. M. HVBNER, Einheit, 96-99; H. U.

von BAL'I1HASAR, Presence, 111.

50

nara~~.ri. :rJisenac a Krista našim

''1 iJ.

su č.ita 11 ~Jus:Ji'na,

B.ilo je 'f-11 ,;:t tonr> v'l.ln1 rnii-t~OID o

ma svake začeće.

52

katehe.:::i ne

c·ceansl{om re1~i. d.a

začet u l:~i~>tof.li. T a krila i utrobe<<

n1o.7.~e u·čin~it.i čistin1 OJ1.0g~z.-t

posve odlučno »nitko« na lc1.obno U

o Isusovu smrtno-

a :ne da je Isu~; mora'J o(~'istio

isti Duh i

?:ivot da bi ga u

o Kristovu Dok i."~:.ao odvo-

je otuda

· .1su:wve

:ništa­xnoćl po

vi.še isticati tenloz:·i četvr-

svega

53

Isuso·va silaska u

Iva·n

}~·nng,nu:o r1.ad naš le:§.,< u.J:lJ.rlo§ćti;< kak{; bi nH:rna

Dodavao i smi.ono U!notao st\,."0 Isusove

žrt.,.-Js. fl<

!7 32,:! 13 32.:3

K.rlstove

.zaista iznimka među već Klement Iz

Isusove

Ni:senac ipak naznačuje da Isusova smrt uništava našu smrt. Tak!o čovjek postli!Že »besmrtnost« za koju je bio stvoren (Mudr 2,23; Post 2,9). UkJida se smrt koju nije »stvorio Bog« (Mudr 1,13) već ju je pmuzročila »đavlova zavrist« (Mudr 2,24) te umirasmo »zbog žene« (Sir 25,24).

4. Simbolika Križa

Grgur u Velikoj katehezi nije prešutto osupnutost svojih su­vremen!i.ka pred Kristovllim KI'Ii1žem. GoVIorili su da se »Bog nije smilio rumti sramotnim načinom premLYluća«. Pogani, naime, drže da nema ništa »nečasnije od smrti na križu«. Za njih je takva s~t prava »nedoličnost«.211 U tome su potomci ponosnih Rimljana k!oj1 su za svoje građane zabacivali smrt raspećem. Već je filozof Celzo predbac1o kršćanima da nije Boga doliično da umre, a ka­moli da umre najsramotndj-orm smrću.

Razmrmje se da je Krust mogao preminuti i na drugi način. Ali odabrao je križ. Cinjenica je zalista izru:mna. I Žl1dovli. su pre­zirali takav oblik smrti. U Pnz 21,23 piše da je »obješeni Božje prokletstv•O«. Pisac poslanice Hebrejima bilježi milišljenje po kojem je »krl1ž sramota« (Heb 12,2). Stav pogona, Zidova d. kršćana naj­bolje je ocijen!i.o Pavao. Po njemu, Križ je za pogane »ludost«, Zi­dovima »sablazan«, a kršćanima odlučna »riječ«, »mudrost« i »sila« (l Kor 1,18.23-24). Nije stoga neobično što je Apostol rado i često u svojliim spd.silma pisao rnječ >~križ«. Td.me je d:zmman u Novome zavjetu, ak!o se izuzmu Evanđelja gdje se opisuje Isusova smrt. Dok drug[ nov·ozavjetnici riječ »križ« zamjenjuju izrazom »drvo«, Pa­vao je svu svoju vje.ru i nadu položio u smd:sao i spasenjsku vri­jednost »kciža«.

Kršćalllii su se veoma rano stali zand.mati za znakovitost Križa. Dovodili su ga u svezu sa stablom života (Post 2,9), Mojsijevim štapom (Br 21,4-9), Aranovom paliicom (Br 17,16) i štapom iz Ps 22,4. U Križu su vidjeli snagu koja plodi spasenjem. Sve su otkup­ljenje jzvodihld. iLz KDiža na kojem je đ.zdahnuo Krust.

· I Grgur se pi:tao za »dublje značenje« K:r~iža i za njegovo »otaj­stvo«.21 Z:na da se o tome već razmišljalo prije njega kroz »pre..: daju«.22 Pri tom vjerojatno misli na tumačeje koje je u četvero­krakosti Križa vridjelo opću vrijednost spasenja što je poteklo s toga stupa. Kao što se kraci Križa protežu na sve četir~ strane

20 9,1; 32,1 21 32,4: 82,10 22 32,4

55

kako shčno

bož:an:d;:e ča;::ti i

proniče i Već Pavao u Kol

.sve i:>:mi:do«. Ne-

Kristu u Evan-Dok je Go­

rođenja, uč,i da je svuda su­

on pdsutan te pretpostavke,

Križa zapravo da je Križ

identitet onoga Isusove

također iisti'če da Križ sa sveobuhvatnošću na-esha.tološku ulogu. U času sm.rti na E,:rižu ohls­

Ali ona će se u

BAl:rHASAR, Priisen:ce, 105·106;

.ruištvo u

što uzeo ponovno na~taje '>neraskidivo nastalo ,,bož.anskom moč~i<c po uskrsnuću s božanstvom«.a> Očito PavlovLm je, Bog i vJ m

se Krist

s ss Tako po Grguru,

tijelo »'iz groba izišlo je da se Nisenac

učio da je Krista uskrisio da je »božanska moć kao kak-

·1 duša na dan uza§ašća uzlaze u stanove Očeve kuće.

o ulozi

Veoma smo blizu Grgurovoj misli ako dodamo da je uskrsnulo u Kristovu izlasku i 7

da su »U k1ic1'.<<"3 već uS~knmuli s samo kao uzrol;;:

svih buduoih Vt?.ć kaf; ll zarn~:-tku nadvladali

rut Pav1ovu

uskrslosti sV'lh ljudi narav što

57

je uskrsnula u Kristu !i.storodna sa svakom ljudskom bl'ti ukoliko je cjelokupllli ljuds:k:i rod u rooji se uključio Krist »tako reći jedno živo btiJće«. Stoga se »uskrsnuće jednoga člana pr·oteže na c:ijelo tijelo«. Ono se »snagom povezanosti i jedinstvenosti od pojedinca prenosi na cjeHnu«. Tako se blagodat Gospodinova uskrsnuća »Od jednoga prenosi na čitav ljudskli. rod«."

6. Teorija »đavlova prava«

Grgumv je nauk o odnosu hlća koje će postaoti đavao prema sVJijetu !i oovjeku neobilčan. Nisenac je držao da je Bog za nj bio predVlidio da će »Održavati« zemlju i njome »upravljartli«. Tako mu je ~ čovjek imao biti ».podložan«. Grgur, očito, pri tome misli na čovjeka p:cije pada i sagrješenja. Već je tada bio podložnik duha koji će jednom b!i.ti Satana d ·koj.i još nije otpao od Boga. Zato ga Gvgur naprosto naziva »moć« i dodaje da mu je »palo u dio ravnanje zemljom«.45

P.oslije islwnsmga grijeha, kada je »moć k:oja je vladala zem­ljom otpala od Boga, ona je stekla novi razLog vladanja nad čovjelrom, Đaw~o je, naime, izmislio <i pvonašao zlo :i na :rij zaveo rpra~rodiltelje k<D­ji su inače po svojoj nutarnjoj »težnji« biH usmjereni »prema listi­nskome dobru«. Ali »poticatelj na zlo i izumitelj ZJla« okrenuo je čovjeka onome što je »suprotno od· dobra«46• P:ci tome se poslužio »prijevarom«47• Uporište je, doduše, našao u čovjekovoj promje­nljlivosti, alli se čovjek 1irpak ne bi uputio zlu da ga Satana nije zasLijepio. Zlo mu je prikazao kao dobro. Prividno je dobro po­služ1lo kao mamac da se proguta udilca ~a: Kod toga je presudnu ulogu odigraLo tijelo. Njega je đavao ponukao na uživanje te je čovjeka »zasužnjd.o posredstvom užiilka«.48 Grgur primaj e da se đavao nije poslu~o silom pri zav,ođenju čovjeka. Na zgodan mu je način pod izlikom dobra pružio zlo. Covjek se od svoje volje izručio zav·oditelju koji ga je »zatvorio u tanmicu smrti«.49 Taiko je Satana stekao pravo na čovjeka. Nisenac često ponavlja da je s pravom »držao čovjeka u svojoj vlasti« li nad njime »gospodario«.50 Satani smo bili »Zatkonski prodanli«.n Sami smo sebe »dragovoljno pro­dali«.52

58

.. 32,4; 16,8

.. 6,5 411 21,5 47 21,5 48 22,1 49 23,3 50 22,1; 23,1 •t 22,2 52 22,2

U ono je vrijeme važio zakon da onaj tko svoju »vlastitu slo­bodu p11oda za novac«, postaje »kupčev rob« i »sacrn svod prodavač«. Nitko ga mje smio na silu oteti gospodaru. To v11ijedi za »nj« kao i za »svakoga drugoga«. Oslobođenje se p11odanoga ne može »Za­htijevati«. Sam je sebe »Od svoje volje doveo u taj bijedni položaj«.53

Jedina pravna mogućnost za izbavljenje iz ·l'opstva bijaše otkupnina kodu će vlasnik slobodno i dragovoljno prihvatiti.

Grgur pisaše: »Ako ( .... ) želi prekupiti, nikakav zakon ne pr.iječi«.54 Samo se u »brizi o prodanome« ne smije »pvotiv kupca segnuti za silom«. U tome se slučaju »postaje nepravednim«.M

Grgur u Velikoj katehezi ponovljeno ističe da je Bog »prave­dan« i da ga resi »pravednost«.56 Stoga kod čovjekova spas~nja nije se protiv Satane poslužio »posvemašnjom samovlašću«57 već je pr>onašao »pravedan oblik spasenja«58 koj.i staj.aše u tome što je Satani »OsiaV!io na volju da u zamjenu za zarohljelliilka traži vrstu otkupllline koju sam želi«.59 Grgur je čak mislio da se Božja pravda sastoji i u tome što je Bog na đavla primijenio postupak ~oj:i je sam upOitriljebio protiv čovjeka. Kao što je đavao pr.ividom dobra prevario čovjeka, tako .i Bog Kristov:im ljudstvom vara Satanu. Ndlsenac Božje varanje opravdava dobrom koje je otuda nastalo.l111

G11gur naznačuje da je Satan:i za oko zapeo Krist kao moguća zamjena za ljude. Gledajući njegov način življenja, zaključrl.o je da »U iLzvještajilma što ih je povijest zabilježila od pamtivijeka ništa takva mje vd.dio«.n Zamijetio je da je Isus od svih ljud.i. »uzv:išenđ.j:i i veći«.62 Davao je naslutio da će Kristovim osvojenjem »više do­b~ti nego dati« i »više dobiofli nego ima«.83 Zato je tu »zamjenu« odabrao »'kao otkupnilinu«.84 Razumije se da se prevario u računu. U zabunu ga je zavelo Isusovo tijelo. Ono je posluži:lo »kao ma­mac«.65 U njemu je vti.di.o »tijelo što ga je po grijehu već imao u vlasti«.66 Ali po tom je tijelu pmgutao udicu boža!llStva. Gospodinovo je oflijelo po božanstvu lroje je i u smrti ostaLo s njdme sjeddnjeno

58 22,1-2 54 20,1; 20,6; 21,1; 21,6 65 22,2 58 20,1; 20,6: 21,1; 21,6 57 22,1-2; S8 22,2 59 22,2 eo 26,1; 26,4 81 23,2 62 23,1 6g 23,1 : 23,3 ll 23,3 115 26,4 ll5 !3,3

59

uništilo okove smrti i tako razorila đ.:wlcn:c. »Zatvoren-

se nl.Ože-doba vnici ~u se na.c ne srami reć.i

st.a<nov:ito sp.oru sa Satanom

os1obočlenju

slično uče.

60

slob·odu} 7o)tarnnic[t je smrti<~ razorena~ a !'tavao

:i var1<am.a, Zato se N-ise·= je »nac~in .što ga je odabrao

neka vrsta se stavio na dohvat·~

božanstvtl vez~ se narav'i i €9

bi.o ""\tažan u u moć đa';olsk'lh si1a~

dobrobit svih, Kar:ta

d rt \~e

Đavao

učio da se

nf~srec: koju .zove-duše i te

i duš:ii:.U smrt u Otk 1 i

za sllo.:n. i bitke~ ah jl~

je poraz p:ce­je učenike

61

OSMO POGLAVLJE

KRSNO OTAJS'.FV'O

je »nada" se sa sebi >'sro-

stoga posredstvom svo,ga život«." Otuda njihovo

na mjestu upozorava stanov,iti .. spor u pitanju kako

On ga ·u katehezi. naziva raznoliko.

i ba;otis ma doz1.va u se vr.~L Hrvatska

zavjeta baptizo.

na Križ it na Krista. vodu Jušte··

smatrao da je krsni čin

63

se krst promatra kao rođenje novoga čovjeka. Nisenac krst na­prosto oslovljava »rođenje«.19 Ali podjednako govori o »drugome r.ođenju«,2Đ »spasenjskom rođenju«21 i »v.išnjem rođenju«.22 Već se iz tih naziva vidi što je krst za Grgura; Po njemu, tim se činom postaje. Covjek u krstu dolazi u opstanak. Prije ga za milost nije bilo. Vjernik s krstom počinje ~jeti. Tada je rođen. Grgur istu misao [zražava izrazom »rođenje odozgo«.23 Jednako se služi sve­čanom riječju >iznimne vrijednosti »novoporod«.24 Grgur s ponosom iiStiče da kršćanin u krstu doživljava »novoporod«.25 On se tu pono­vno rađa. Otada j-oš jednom iznova poč1nje živjeti. To je sm>isao pri­jedloga »odozgo«, »opet« li. »gore« koj.i prate osnovnu riječ »ro­đenje« primijenjenu na krsno otajstvo.

3. Kupelj

NJs.enac u nekoliko navrata28 krst naziva loutr6n. Time želi reći da se u krstu duša i ·tijelo čiste od zla tkoje ih je dotada pri­tištalo. Grijeh i njegove posljedice s tkrstom iščezavaju. Vodom su oprani. Ona ih sobom odnosi.

Nije posve jasno na što se točno odnosi loutr6n.27 Može, naime, u pamet dozivati kupku u kojoj se obavljalo krsno otajstvo, ali đ.sto tako ii sami čin kupanja liJi vodu kojom se vršilo krsno pranje. U svakome slučaju loutr6n nije obično umivanje. Grgur je naziva »otajstvenom«.28 Time zacijelo naznačuje da »kupelj« uvodi u »otajstvo«. Kršćanska »kupelj« Iiima »otajstvenu« vrijednost li ulogu. Prirodna su joj pranja samo sli!ke. Ona snagu crpe iz »riječi« (Ef 5,26) koja je prati. Vjernika čilni da.onLkom Kristova »Otajstva«.

4. Voda

Ovaj je naziv u Grgura iznimno čest.s Razumije se po sebi da se krst naziva vodom jer je ona sredstvo 1kojdm se ostvaruje ta tajna. Ipak krsna voda nije bilo kakva voda već je »otajstvena«.80

64

19 34,3; 39,3; 39,5; 39,7; 50,2 20 ·33,1 . .. 21 50,1 22 50,2 23 33,1; 33,3; 35,13; 38,2; 50,1; 50,2 .. 32,11 25 Usp. M. MANDAC, Krst u Pavlovim spisima, u BS 48(1978), 274-276. 26 32,11; 35,13; 35,14 27 Usp. M. MANDAC, Krst u Pavlovim spisima, u BS 47(1977), 78. 28 50,3 . •• 33,3; 35,9; 35,10; 33,12; 36,2 ao 35,14

Njome se vrši krsno »otajstvo«. Grgur je i razlog zašto se u krstu rabi voda. Ona, po njegovu sudu, posjeduje vellliku srod­nost sa zemljom.31 Isus je bio ukopan u zemlju. Budući da je krst »oponašanje«~2 Gospodinove smrti, vjernik se nužno mora ukopati. Jasno je da nije sići pod zemlju. zaranja u »vodu« koja je ''srodna sa zemljom«.M Voda, po Grguru, uz to doziva u pamet »milost uskrsnuća«. Kao što, naime, )}lak·O« poniremo u krsnu »vodu« i iz nje bez teškoće ponovno izlazimo, jednako lako ))izranjamo 1z smrti« na uskrsli Ž!ivot.'H Za Grgura je, dakle, krsno izranjanje znak uskrsioga vraćanja u život.

5. Prosvjetljenje

krst jednom~s oslovljava »prosvjetljenje«. Naziv se, premda rijedak u Novome zavjetu,3a često susreće u otačkim lima. Njime se htjel,o reći da je mjesto i trenutak kada se vjernik prosvjetljuje. U krstu se dolazi u dodir s utjelovljenom Rliječi je sebe nazvala svjetlošću i koja obasjava svakoga čovjeka dospijeva u svijet (Iv 1,9). Naziv »prosvjetljenje« Grguru bijaše ono doba težili za spoz-

i smislom. Zanimalo ih je sudbine. Bili su željni bogospoznaje. Budući Crkve dobiva odgovore na osnovna sp-ontano nazval-o »'prosvjetljenjem•<.

6. Obnovljenje

Treba svratilti "'"'""'""'~"t :i na taj izraz, iako (~est.37 • se kaže da "''~rr1:lk u krstu postaje )}novi čovjek<-: 38 Razu­mije se da je kod krstu postaje "novi

o eshatološkoj »novosti«. Kršćan.L"'l u stvor«. Biva onakvim kakav će ostati zau-

I?udući da takav kakvim ga

skome naumu.

t:tl ~n~s :,'!-'1fi

~· 3-~ .32)11 35 Usp. Ef 5,14; H<;lh 6,'1 ~' 50.1. Usp. Tit 3,5. ss Rim 6.4; KOL 3,10; Ef 2,15; 4,24

može Božje u svome iskon-

65

7. Duhovni

u nekoHko mahova krst zave '··duhmmhn

veže povezao Duha i clok se O!"l krštava-o od Duha. voru da se

Velika kateheza s krsnixn. obredom.

1'' 'r1rne ne da

3,11). Otkako u .J orda:nu krst se ne može sam Isus uNe Nikodema u noćnome razgo-

zbiva »iz vode :i Duha«

neznatan u svezi :ovodi«41 i kršteruikovu

»silazi u vodu«4~

tom se voda nad Potom iz vode i »iz-

za krst teška

u Ttme za~talno

u krsnome obredu. Nise··· zaborav-

tri Tu ·su vrem~;na. Kroz

te tm godine lllije bilo naročitih vježba za katekumene. Samo su prisustvovali katekumenskoj misi i tako imali priliku čuti bib­lijsko čitanje i homiliju te se na taj način donekle uputiti u krš­ćanstvo.

Neposredna je pr.iprava poči.Jnjala treće godine na početku ko­rizme. Kandidat bi se s kumom prijavio vodstvu zajednice i služ­beno zabiljež.ilo u kat~kumenslci popis. T·om bi se zgodom :ispi·tala pri.prav:nikova zrelost i dobra nakana. Upisarni se otada nazivao »onaj ~kojli. se kani rasvijetliti«. U Kapadociji se neposredno nakon upisa obavljalo znamenovanje. U čelo se utiskivao znak križa koji će odgoniti zle duhove, štitli.rti katekumena i bitli. znamen raspoz.na­vanja pri ulasku u kraljevstvo nebesko.

Katekumeni su dolaz.ili na vjersku pouku kroz korizmene ne­djelje. Tada bi im uručili Vjerovanje koje se tumačilo u pouci. Katekumend su na Cvjetillicu izručivati Vjerovanje i time na sli­kovit način pokazivali da su svladali vjerski nauk i da smiju pri­stupiti krsnome činu.

Krštenje se redovito obavljalo u uskrsnoj noći. Prethodila mu je .posveta krsne vode i pomazanje katekumena. Posvetom se nad vodu dozivao Duh Sveti. A1i li pretkrsno je pomazanje u svezi s djelovanjem Božjega Duha. Grgur je valjda zadnji teolog koji nam kaže koji je smisao pomazanja uljem prije klrštenja. Vjernik je tim činom dobivao Duha koji je jedini sposoban da ga prosvijetLi kako bi mogao povjerovati u Trojstvo u čije se ime krsti. Bez Duha izgovaranje je krsno.ga Vjerovanja mrtva riječ. Tek po Duhu ka­tekumenova vjera postaje nadnaravni čin, uvjet za plodonosna krštenje.

Vjernik je mazan uljem po čitavu tijelu. Tako ga je svega obu1mala Sihla Duha. Potom je slijedio sami čin krštenja. Zanim­ljivo je da Grgur o možebitnom pokrsnom pomazanju u svojim spisima šuti.

Krštavaju se odrasli

U četvrtom stoljeću još je uvijek običaj da se ljudi krste . u zreloj dobi. Svjedoče to primjeri znamenitih ljudi. Car je Kon­stantin kršten uoči smrti. U životnome naponu kršteni su BaZ!ilije Veliki, Augustin, Grgur N azianski pa li sam Nisenac. Ali on po­činje napadati odlaganje krsta. To obrazlaže s v:iše razloga. Doziva u pamet sram što ga katekumeni osjećaju kada moraju kod Euha­ristije napuštati vjernički zbor. Ukazuje na poteškoću da se može uml'ijeti bez krsta, a on je nužan uz ulazak u nebo. Svratio je po-

67

zornost na nedoHčnost kada se krst obavlja u krajnjoj nuždli. Po­sebice je .isticao da su razlozi na koje se opire odgađanje ništetni, neozbiljni i neosnovani. SvJma im je u temelju lažna skromnost, dok je u zbiljd riječ o tome što ljudi ne žele prekinuti s uživanjem, lagodrni.m životom i grijehom koji je nespoj,iv s Im-snom milošću.

Grgur u Velikoj katehezi pretpo&tavlja da krst prfu:na odrastao čovjek. Drukčije ne možemo razumjeti njegovu tvrdnju da »onaj koji se rađa po duhovnome novoporodu zna od koga se rađa« jer »ovome obliku rađanja stoja na raspolaganju da se ono postane što se odabere«.53 Duhovno se rođenje »temelj[ na volj.i rođenoga«. On »po volji odabi,re roditelje«.54 U krstu vjernik odlučuje »čijim će biti sinom« i »potomkom«.55 Mane kojih se, po Grguru, krštenik mora oslobodilti oči'to se odnose na odrasla čovjeka. Nisenac napo­minje oholost, zav;ist, srdžbu, pohlepu, nadutost, preljub, bogaćenje tuđim ii škrtost.56 To su, naravno, nedostaci starijega čovjeka, a ne djeteta ili mladenačke dobi.

Krsni učinci

Grgur je na razne naCine govorio o smislu krsnoga otajstva. Već se u samome krsnom nazivlju može vidjeti što je o tome mi­slio. Krst je za nj vjern:ikovo rođenje, novoporod ,i v1šnje prepo­rođenje. On je kupelj u kojoj se časti duša :i tijelo. U krstu se vjer:n;i.k upućuje u istine koje ga prosvjetljuju. Krst je novo stva­ranje. U njemu Duh Sveti vjernika obnavlja i. omogućuje mu do­bar i moralan život.

Nisenac u Velikoj katehezi bilježi da je krst »po sebi« nešto »maleno«, ali je »počehJ i temelj velikih dobara«.57 Grgur naznačuje na ~oja dobra zapravo nišani. Jedno je od njih ri život. Po Grguru, čovjek je u sebi »smrtan«. Tek u krsnome činu »prelazi u život«.58

Postaje »besmrtan«, »neraspadljiv«, »neizmjenljd.v« d »neprevrt­ljiv«.59 Krst se u svakom slučaju objavljuje kao »vrelo života«.60

.Zivot, stečen na krštenju, razlikuje se od pređašnjega žd.vota. Raniji je život potjecao od »r.aspadljiye naravi« d. zato podlijegao

68

53< 38,2 M 39,1 55 39,1-2

li6 50,1-4 57 36,1 58 33 1 6D 33',1; 39,4; 39,5 eo 33,1

Krsni

ve:~e s vlastitih zakona što ih

»ponovn.ome smrti bilo da milost il:i će uskrsnuće nužno obuhva·titi svakoga. Ali

Nisenac govo11i i o uskrsnuću se >>ne može postignuti bez novoporoda<<. Tada m:isli na božansko d. slobodno od svakoga

Krst po m:zaobUazan da »I'":'l.ilost« je zahvatila Kristovo smrti. Razumije se da

,,uskrsnuće«.~3 »r.!fHost

i uzroke«. )).Ne može se "''"'"''''"'''"'· jasan: krst nas

iz vode po~

v1.1atak u život. se po krstu u nama .0hiva što i u Kristu. Po samo krštenici smrti postižu ))život

hn je srodan«. pelji«. Zato su čisti. u je smislu »čJ.stoća«. »S {·istoćom je pak vezana sloboda ))blaženstvo se upravo i u slobodi od

Govore6L treba kazati da se u krstu Istina da s krstom ne

po ku­pravome

a

mora Izu­sve-

69

i nečistoća nagomilalo na palome kao znak cd grijeha prilikom

izu'"v"'ala stara da bi se u znak dohivene čistoće nakon krsne kupelji uzela obuća. rado ističe krsni učinak xlstinski čisto« i sm.atra da mu se može vratiti se oc:lstio«.

Nisenac drži da u tvrditi da se krsnim

sa samim božanstvom«." U istome redu misli doziva u po "sin 75 Bogu

po zakonu naravi »srodno s

okolo hodat-I di6iti se da je » T\i:isi što nisi '-'"''""'""

kršten. 'To ne z;nači ni&tf> .. 8~

nova kao >>tko

"" To ga >}srodstvo

da

mu

da krsni čin U krstu je na ,,božanstvor< nazočno u krstu.8 '

70

da treba »naći sr~dstvo u kome u izvršenim srodnost l shčnost s airdma san1oga Pred\'odnika«.

·.•>Istome s0

nik. Kršćaninov krsn,o 1i

i uskrs:rmć<Pt.G'' Tim<~ se, u Rim 8,1-14.

bilo za >maše

3~.5

q"'39}. l% 35'J "' 35,!.

-~ 3,.,.3 N; .35,1

Po(':etnil;;a u rađa dobar n1ora >ic krenuti. iston1. stazolnt<~r

Nužno »po točnome na-

KPistovJh čina u kršte-u Krjstu. Krst je

života. Isticao da Kada Je Krist sišao

s tlmrlim i us­iz Kristova. pas-

71

Krst ipak ne djeluje maglličnom silom. Premda je veliko Božje djelo u čovjeku, ii čovjek je pozvan na suradnju. Grgur ne zaborav­lja ni tu stranu otajstva. Tvrdi da »snaga čina potječe od dušilnoga raspoloženja«.92 Kršten:ik mora posjedovati »vjeru«.93 Uz to je nuž­no »grešni~ovo kajanje«. Time se čovjek »razrješuje vezanosti na zlo«. Kr.OO »kajanje« vjerni,k »zamrzi zlo« [ tako se »od njega otuđuje«.o. · ·

72

DEVETO POGLAVLJE

EUHARISTIJA

iz Nise uc1 da ulazi u ve1iku Bož-»:rasporedbu« po

kazati da je na. Bez nje se ozbiljuje

K~istovo

blaguje, a uza arne, dijeli »svima«,

se dijeli »milost«.' želi sastavni dio Božje u odnosu

>>ekonornrija« ne da zamisliti. »Ekonomija« se

izlaže

»po jednome kako to da

u dodir s onim koji ga se, na-

Duhove također euharistijska česti(:a može djelovanje protegnuti na »cijela«5 čovjeka. Grgur u poglavlju o posebice napominje da je i tekuć~na sasta-

vnina lj;udsk1oga tije1a. To vrijedi za svakloga čovjeka pa zato i za Krista. Kruh, voda i v.ino uzdržavaju tijelo. Nisenac otuda zaklju­čuje da se ta počela moraju naći i u euharis'biji kako bi se obno­vila čitava ljudska narav.6 Možemo, dakle, naslutiti da Grgur do­nekle opravdava uporabu obiju euharistijskiih prilika - kruha i vina pomiješana s vodom. · ·

Nužnost euharistije

Grgur, gledajući sadašnje čovjekov.o stanje, smatra da je eu­haristija nužna za spasenje. Ona se, po njemu, prvenstveno daje čovjekovu tLjelu. To se vrldi iz č1tavoga euharistijskog poglavlja u Velikoj katehezi.

Iskonski grijeh nije pogodiio jedino dušu već se zlo »dokopalo i tijela«.7 T.ijelo odvajanjem od duše postaje mrtvo. Tako se vraća u počela od kojih je sastavljeno. Od smrtnosti ga može osloboditi samo »zajedništvo« i »sjedinjenje«8 s Kristom koga Grgur često naZJiva u euhai"Iistijskom ulomku životom, živodajnom moći i pred­vodnikom u život. 9 Doik se duša »po vjeri« sjedllinjuje s »jačim od smrtL«, tijelu kao tvari ostaje jedina mogućnost da se s njime poveže hrana i piće.19 Zato N:isenac uporno ponavlja kako je »spa­šenicima nužno potrebno« da se i tijelom »spoje« s vrelom života. Euhariistija je »nužno potrebita« jer tijelu omogućuje pooovno »sjedinjenje« s dušom. Ona je »skroz nužna« da bi »tijelo primilo živodajnu moć.U Tijelo~ o~vHeno eUhar-istijskim životom; niože.~stu:-pitCu trajno zajednaštvo sa svojom dušom. - · · · ·· · , .. · ·

,,-. . .. - . . ...

Vrijednost euharistije

Grgur u Velikoj katehezi razmišlja »radi čega« se Kriist u euharistiji »daje« vjernicima.12 Općenito gov.oreći, napominje da djelovanje grijeha slii;či »otrovu« koji je »rastvorio našu· narav«~ Dušu je odijelio od tijela li time uništio čovjeka. Ako je grijeh otrov, euharistija je »1ijek«. Svojim »protudjelovanjem« otklanja »štetu« koju je nanio »otvov«.13 ··Kada se tijelo očisti prdrilarijem

74

• 37,11-12 7 37,2 8 37,1 • 37,1; 37 4 ,, 37,1; 31,3; 37.4 11 37,1; 37.2; 37,4 jJ 37,12 ll) 37,2

euharistije, dznova postaje sposobno da se zasvagda sjedini s dušom. Tako se euharistija objavljuje kao temelj »Sjedinjenja razdv·oje­noga«.14

Grgur u nekoliiko navrata upozorava da Gospodinovo euharis­tijsko tijelo »U s.e preinačuje« i »pretvara« tijelo koje ga prima. Euharistija »oživljuje« čovjekovu narav. Pruža joj »besmrtnost« i » neraspadljivost«.11

Ndsenac povezuje globalm učinak K:rustova O'tkupiteljskog djela i euharistijsko djelovanje. Veli da se Krdst »zato pomiiješao sa smrtnom narav,i« da bi čovjeka »po zajedništvu s božanstvom po­božanstvenio«. To pobožanstvenjenje biva vjernikova svojina kada u se »kao sjeme« besmrtnosti i neraspadljiv·osti primi Gospoddnovo euharistijsko »tli:jelo«. U jednu riječ, »Onoga tko prima« euharis­tiju, Kristovo tijelo »preobrazuje u svoju narav«.18

Izvor euharistijskog djelovanja

Euharistija c:rpe svoje značenje iz Isusova tijela s kojim vjer­nfuka najuže sjedinjuje. Grgur o njezinim vlastitostima govori na nekoliko :mjesta. Osnovna joj je značajka da je »tijelo Boga-RijeČii«. Euharistija je Kristovo tijelo »koje se pokazalo jač1m od smrti« i koje je »Bog obesmrtio« te je stoga »besmrtno«P Grgur) dakle, euharistijsko tijelo poistovjećuje s Gospodinovim uskrslim tijelom i u njemu vidi vrelo euharistijskih učinaka u :našem tijelu.

Nisenac pokušava iz.ra2iti što. se događa s kruhom i vinom ka­da se nad njima izvrši »molitva« li pošto ih dotakne »snaga po• svete«.18 Djelovanje u kruhu :i vinu provodi sama RJiječ. Grgur veli da se euharistijsko zbivanje ostvaruje »po Rsiječi«.19 Riječ, molitva i posveta »posvećuju«20 euharistijske prilike. One se time »pretva­raju« u »tijelo Boga-RijeČli«. Euharistija »smjesta postaje tijelo Riječi«. Kruh se »po Riječi pretvara u tijelo«.21 Grgur djelovanje posvete na »narav ·onoga što se vddi« - na euharistijske čestice - izražava riječima koje zapravo naZillačuju da se ~počela« te »na­ravi« preinačuju u Kristovo besmrtno tijelo.22

ill 37,2 !ll 37,4; 37,8; 37.12 • 37,12; 37 3 17 37,9; 37,3 t• 37 to· 37 12 ' 37:9:.37 ,lb 20 37,9-10 2f 37 9· 3710 32 37;1i •

'15

za >>U.

uporište na

Nrrsenski polazi od »-tjelesne nema »sama po sebi« vlastiti »opstanak«.

prema tome, zasebna hipostaza. Dade se rastvorHi na sastavne Sastavljaju ga osnovnrija za­sebna zbilja. Od drugda stječe svoje gradivo :i »hipostazu«. Po

tijelo je sebi Sliči mijehu bez vlastite sadrži-

sastav našega moja krv j tijelo«.30

ljudsko Kada

rav oclrž:wala je

kruh«.:~~~

75

Nisenac u vidi kruh,

Kristova »Budući da je

je smislu s u narav. Vlastitost se

tijeio.«31

u Hrana

u klici u me, po··

\r:l.di

po potječe

hrana koja nutar­U\JO:a'u"' S Kris-

obra.ženi kruh. Polazeć:i od svako ti-pa zato i za

vir:u na koju može stva. Po nema ništa neobično kruh

tijelo To se zbiva u svakome čovjeku. Događalo se i u Kristu. RmJ,ika tek u tome što je kruh u zemaljskom .Kris-· tovu životu postajao Gospodinovo tijelo »uobičajenim« putem »sna-gom jedenja«'3: U euharistiji se »Narav što se vidl« 35 - euharistijske

koja kaže; »Ovo Tako Grgur

l'.fadao se da ga može svatko kazivao kao posvemašnju sigurnost. Razborito

odgovoru. <<37

Ivan Damaščanski i da boru duboka traga u lst.očnoj crkw.

u Velikoj katehezi povlaš-tena poimanja toga 38

je Kao što Riječ u utjelovlje-najuže dotiče našu narav, se može reći :i za

po stupa u dodir sa samim tjelesnwm ustrojstvom svako-. ga čovjeka. .e euharistija čovjekovu bit. Učinci su katehezi jasni i dobro istaknu~ ti. pretvorbu izraženu rciječima39

vrijednost i vidi otud što Jh susrećemo i u drugim Fi2liološku pmmjenu hrane u tijelo Grgur izražava is­

Za istim glagolima posiže kada govori o promjeni koja je hranu preobrazBa u Kristovo zemaljsko tijelo. Posljedica je te pretvorbe da hrana tijelo. Isto ._ .. "'"' ~···· euharistdj sk e pretvorbe Logosa i zato u vjerniku žanske učinke.

33 37,9 ·~ 37,8: 37.10 M 37,12 8~ 37,!0 37 37,~ :ISU

DESETO POGLAVLJE

ESHATOLOGIJA

Općenite napomene

Grgur pripada malobrojnim Ocima svoga vremena koji su oz­biljnije razmišljali o posljednjim pitanjim.a.1 O njtma, kako se zna, i Biblija g.ovori razmjerno rijetko. Nisenac se stoga pokazuje do­sta smionim kada se upušta u takva razmatranja. Držao je da je kršćanska kateheza bez obrade ti toga gradiva nepotpuna.

Nd.je teško uočiti da je •i Grgurova :mi.sao na tom području nesiguma i, mjerena kasnijom teologJjom, dosta netočna. Grguru se tapkanje mora opvostitJL jer je njegov rad zaista pioniTskri. Posta­vio je pi•tanja koja će se rtek u idućtm stoljećima riješiti u Crkvi. Gr­gur je bio svjestan da su konačna »dobra« ,takve »naravli.« te čovjek nema mogućnosti »da ih opiše«. Isto vrijedi i za »bijedrti. grešnički život« poslije ovoga života. »Ne može se usporedd.ti s nikakvom zemaljskom sjetilnom bolju«. Sredstva se mučenja u drugome vi­jeku ponekada, doduše, »oslovljavaju ovdašnjim nazd.vima«, ali tko ih pobliiže promatra vidi da »razlika« i2lmeđu prekogrobne »vatre« i »crva« te onoga što na ovoj zemlji nazivamo tim naZiiVIima »ipak nije malena«.2

Ljudi se, po Grguru, poslije smrti dijele u dvije različite sku­pine. Na jednoj su strani krštenici koji su živjeJi u skladu s kr­š~njem. Ond. postd.žu blaženstvo. Za života su se »Očistili«. »U ovo .. me ~h je životu vodd.lo krsno očišćenje«. Stoga se »vraćaju načinu života koji im je srodan«. Sjedinjuju se s Cis·tim. Tako se osloba­đaju »trpnje«, a u tome se i »sastoji blaženstvo«. Prema tome, »onima koji su ljagu zloće oprali« u krsnoj vodi i čitav život ostali

1 o Grgurovu nauku o eshatologiji, usp. J. DANIELOU, Notes 165·184; Etre., 206·211; Resurrection, 157-159; P. ZEMP, Grundlagen, 242·244, 238·242; B. M. HUBNER, Einheit, 64.66; J. BARBEL, Gregor, 189·193. 128.134.158.159.161; M. CANEVET, Gr6· goire, 1003·1005 •

• 50,7

78

oblik ni trenutak

sudbina nekrštenih l je udes iscijeliti« grijehe

za tii.m spasonosn:im sredstvom .. kršćanima >>izlječenje prenosi u život ovoga«." Gr-

gur to često ponavlja. Ali ne naznačuje kamo odlaze takvi Tek kaže da "oni su otvrdn:uli u a nisu se ni krstili

na č!stii:ište. U vremenu suda i početka čistilišta

nHm u tamnici čeka

za »popravkom«, smrti pr .. imijetiti da Grg:u"r tu još ne misli

se proteže od smrti pa do općega Sl,iče

Posljednji sud. Opće nutarnjih za-

naravi. Događa se nutarnjom nužnošću. Ponovno čovjekove tjelesnosti dogodit će se

,;bilo da je krsnu mllost ili ostala bez u krsnome Narav

to sile vlastiti zakoni što ih

»zapravo ozdravljenje«, vratio u i~Skonsku milost<<.~ Mane

On To

»duga .stoljeća«Y Muke u čistilištu nisu lagane. Grgur veli da »strah od plaćanja nevoljama« može biti dostatan da se u ovom.e živi čestito i tako umakne osudi na »vatru očdšće-

.;.rc.,n··n"''' poimanju »sve što se po uskr­snuću •iznova vraća u ne stječe isti život«. Krštenic:i koji su očuvali prepor·odnu milost žive blaženo. Nekršteni i kršćani

najprije čekaju Opće uskrsnuće i sud da bi počeli izvr­šavati kaznu. Grgur veli da »postoji velika razlika između onih koji su se očistili :i onih koji se još .ZanimJjivo da se uopće nije pitao za sudbinu koji su čestito, iako se nisu to nisu mogli budući da do njih doprla spa-senjska riječ Evanđelja. Nisenac ipak u svakom slučaju na ve1iki optimist Smatrao da su kazne za grešnike i ne-krštene u prekogrobnome životu dugotrajne i teške te je kudikamo razboritije već u ovome životu živjeti kreposno pa smjesta poslije smrti unići u ali je predvd.đao da će se na koncu »Zaje-dno naći koj.i su za vrijeme kažmjeni s onima kojima bio potrebit ni trenutak očišćenja».

Tjelesno uakrsnu~e

U Velikoj katehezi razmjerno se malo govori o veza-nima uz uskrsnuće tijela. Tema ~pak nije posve odsutna. Čak se može kazati da je u neku ruku okvd.r ~ okosnica čitava djela. Ne­kako posvuda nazočna. To je po sebi razumljivo govor o

uskrsnuću rano postao predmet katehetskoga izlaganja. O torne se rado raspredalo u katekumenatu. Vjera u uskrsnuće

80

·~ ll 1~ 33,14

i u najdrevnija crkvena Vjerovanja. l drži da usl\Tsnuće sveobuhvatne povijesti spasenja.

i kruna nacrta o

'Avr,·u·"'"' koliko znamo, nailazila pri se da već Isus ,imao

no\".inu, Jedan dio

i pismoznanaca posve je odbacivao tjelesno uskrsnuće. Drugi su ga shvaćali odveć materijaLno i na taj način o njemu otežavali be­sjedu.

Ni Pavlova riječ o uskrsnuću nije bolje prošla. Poznato je da su atenski mudraci d.smijali Apostola kada je počeo govoriti o uskrsnuću. Grci su odvajkada veLikim dijelom protivni!Ci tvari i tijela. Nikada n:isu zaboravljali da je tijelo tamnllica ljudske duše. Duša se mora osloboditi tijela koje je pećina u ~oju je zatočena. Otkupljenje se i sastoji u oslobođenju od tijela i vraćanju u bo­žamstvo. Duša mora napusiilti tjelesnru šphlju i sjedliniti se s boža­nskom naraw kao čestica sa svojom cjelinom. Vidimo, dakle, da je grčkome poii.manju tjeles;n,o uskrsnuće 'Posve nepoznata li skroz tuđa zbilja.

U svezi s uskrsnućem oklijevao je i Grgul'ov učitelj Origen. I on je tijelo držao za Božju kaznu. Vjerovao je u predživot lju­dskiih duša koje u početku kao nebeska bića nisu illmale ruikakvo tijelo. Telk kad su ljudi sagriješili, Bog ih je zaodjelll'l.l!O tijelom da bi činili pokoru. Allli ljudske će se duše, po aleksandrijskom too­logu, u posljednjem čilllu spasenja opet oslobodi:ti tijela i vratiti u posvemašnju duhovnost u ~oj-oj su stvorene. Kako je, međutim, nauk Crkve bio posve siguran i jasan u pitanju tjelesnoga uskr­snuća, Origen se nije usuđivao svoje misli jasno uobličiti ii zato u njegovim djelima nalazimo ulomaka u ~ojima se govori o tje­lesnome uskrsnuću. Ali u Origenovu teološ~om sustavu tijelo nema pravoga mjesta. Tuđe je Božjemu nacrtu o čovjeku.

Uz Metodija Olimpskoga (+311) velikU protivnik Or.igenova nauka o tijelu bijaše upravo Grgur iz Nise. Izrijekom naznačuje da se u toj točki dijeli od Origenova mišljenja. Stoga je neobično da je Ivan Filoponos ( +565) u djelu u kojem niječe tjelesno usk­rsnuće za svjedoka toga učenja prizvao ~ Grgura Nisenskoga. Po­djedna~o je čudno &to su u sedmome stoljeću Grgura napadali kao da je zabacivao tjelesno uskrsnuće.

Opiranje uskrSilluću bijaše naročito živo u Grgur·ovo vrijeme. Iznosili su se svakovrsni doka<rl kojima se htjelo utvrditi da je uskr­snuće tijela i sablazan i nemogućnost. Spominjali su se razn!i tjele­sDJi nedostaci i pitalo se da li je poilrebito da čovjek živi zauvijek u takvome stanju. Kao protudokaz uskrsnuću isticao se slučaj ljudi ~oje su prožderale životinje ili im je tijelo spaljeno.

Usprkos svim protivnim mišljenj,ima, Grgur je ostao vjeran nauci o uskrsnuću i nastojao svojim suvremenicima pružiti što ra­zgovjetruiJju misao kako im uskrsnuće ne bi u vjeri bilo spoticajnli. kamen.

81

Po Grgurovu sudu, Bog je od iskona za čovjeka predvidio ti­jelo. Ono je sastavni dJio čovjekova bića. Covjek se bez njega ne da zamisliti. Grgur dodaje da je •tijelo prije praroditeljskoga pada bilo drukčije nego poslrije sagrješenja. Izvorno tijelo bijaše veoma duhovno. Grgur toliko istiliče tu stranu da se s pravom pitamo da li je tijelo prije pada po njemu još uvijek tijelo.

Nakon grijeha u palom se tijelu nastanilo ono što čovjeka veže s nerazumnim stvorenjima. Toga u početku nije bilo. Grešno je tijelo sada prožeto zlom i nečistoćom. U smrti se »rastvara« i svodi na d!zvorna »počela«. Pri tome se čisti od zlih pl'limjesa. Grgur napominje da smrt ne »uništava« tijelo niti ga vraća u »ništavno«. Tijelo postoji :i poslije smrt:i, ali u svojim liskonskim sastojcima. P.ošto .ga smrt pročisti, »po uskrsnuću« zadobiva »svoj prvi oblik« i »svoju početnu ljepotu«.15

Uskrsnuće omogućuje da se tijelo sjedini sa svojom dušom. U .njemu se tijelo »izillova sačinjava«. Bočela koja su ga tvorila preobrazuju se ti. »preinačuju«, ali opet grade istu put. Grgur na­dasve naglašuje istovjetnost uskrsloga ii zemaljskoga tijela. Svaki će pojedinac u uskrsnuću imati tijelo što ga je posjedovao na zemlji. Iz uskrsne pu:ti biJt će otklonjeni sv~ nedostaci koji su je pratili u svii.jetu. Uskrslo će tijelo biti preobraženo i produhovljeno. Kao što se grijeh odrazio na tijelu, tako će i pobožanstvenjenje zahvatiti ti. tjelesni dio našega bti.ća.

Sve će životinjsko iz njega nestati. Bit će oslobođeno vegetati­vnili zakona. Posjedovat će povlastice Gospodinova uskrslog tijela. Grgur gotovo poistovjećuje uskrslo tijelo s tijelom što ga je čovjek posjedovao prije pada.

Nisenac je :iznio čitav rukovet dokaza za uskrsnuće ljudskoga tijela. U Starom se zavjetu pozivao na Ps 103,29-30, Ezekijelova viđenja (37,1-14) te na blagdan šatora, znamen budućega uskrsnuća. Iz Novoga je zavjeta zvao u pomoć l Sol 4,16, l Kor 15,36 te brojna uskrsnuća iz evanđelja, al!i. nadasve imaše pred očima Gospodinovo uskrsnuće koje je zalog, uzrok i ogled našega vlastitog· uskrsnuća. Grgur je pwodne događaje upotrebljavao kao dokaz tjelesnoga uskrsnuća. Upoz.oravao je da biljka niče iz sagnjiloga sjemena, da proljetno buđenje dolazi iza zimskoga mrtviila li da san zamjenjuje buđenje. Tako će se iz praha i pepela našega dogorjelog tijela po­dići naše uskrslo tijelo. Duša je za života utisnula svoju sliku u svakli djelić svoga tijela. U cjelini ga je pronicala ii oživljavala. Bog će joj pomoćli da pri uskrsnuću od mrtvih opet nađe čestice koje su joj pripadale u ovome žiNotu.

til 8,5; 8,3; 8,7

82

Konačna uspo&tava svega u dobro

L

{:e od mrtvih.,

sveg<:H. se nadahnuti KT,)st ko1načno dokhnuo smrt sv<~ izmirio. Ali nema kataS~tazu baštinio

83

u je

i smisao sveobuhva'tne

3.

na na je Božja »slika« kao i na

Crkve ukoliko je Kristove

ostvarila. Zato vratiti u

Grgur je, kako znamo, držao da je Božja »slika« prvenstveno utkana u ljudsku narav kao »puninu«. Pojedi:nac nije neposredno Božja »sliika«. To je ljudska rasa kao jedinstvena zbilja. Pojedini čovjek posredstvom naravi postaje Božja »slika«. Grgur, polazeći

otuda, zaključuje da bi Božja »slika« bila nesavršena kada bi netko od ljudi bio vječno osuđen. U osuđenome ne bi bilo Božje »slike«. To bi navužilo narav kao »sliku«. Tako bi djelo Božje bilo zauvijek upropašteno, a to je, po Grgurovu sudu, nemoguće. Svakii čovjek, prema tome, mora jednom postati Božja »sliika« i na taj se način ostvaruje Božja zamisao o čovjeku.

Grgur je antropološku apokatastazu ukrijepio i razmišljanjem o Kristovu tijelu koje je Crkva. Krist se po utjelovljenju sjedinio, doduše, s jednom konkretnom ljudskom naravi, ali je zbog posve­mašnje jednote te naravli ušao u dodir s čitavim ljudskiim »tije­stom«. Njegovo se tijelo proteže na sve ljude. Sw ljudi po Kristovu čovještvu posjeduju temeljno zajedništvo s Otkupiteljem. Stoga se otkupljenje proteže na sve. Kristovo tijelo ne bi bilo posve sjajno, kada bi [ samo jedan ljudslci. član ostao u vječnoj tami. Kristovo će lice biti u punini svlijetlo, pošto milost prožme sve dijelove na­ravli koju je Krist sobom sjedinio u času utjelovljenja. Nisenac zaključuje da se spasenje jednom nužno mora protegnuti na SVt'

ljude d tu zbilju naziva ljudskom apokatastazom. Izvodi je, kako Vl.id1mo, iz filozofske tvrdnje o jednosti ljudske naravi, ali m1sao zaoddjeva u teo1oško ruho. Poziva .se na činjenicu da je čovjek Božja »slđ.ka« i da je Crkva Kristovo tijelo.

4. Apokatastaza svih duhovnih bića

Grgur u svojim djelima govori da će se u konačnoj uspostavi opet naći zajedno sva duhovna stvorenja. Pri tome misli na ljude kojd su sagriješili, pale duhove li anđele koji su ostali vjerni. Sva su ta bića na početku sačinjavala jednu jeddnstvenu obitelj. Zajed­ničko am biješe jednako sudjelovanje u Bogu koji je duh. Grijeh je bio razlogom što se ta ogromna zajedlliiica raspršila. Ali ona će se iznova uspostaviti.

Nd.senac primjećuje da se o čovjeku u Mt 22,30 kaže da će u eshatonu živjeti kao Božji anđeo. 'Dijelo će mu postati do te mjere duhovno da će ponovno moći unići u nebesko kraljevstvo. Ali i čovjekova duša neodoljdvo čezne za dobrom. Zato će se jednom vratiti liJskonskome Dobru.

Tako, po Grguru, stoji li s pal~m duhovima. I oni po sebi čeznu za svjetlom te će !ih ta čežnja vratiti Bogu. Ni oni nisu stvoreni zH već dobri. Tu je korijen nj:ihove apokatastaze.

85

T:'fisenac drži da do

blaženstvu, Osnov za tu stranu

i -ostali rlu_hovJ

5.

duh. I udfo.nika.

ćudoredna

u Bo­Svaka će razlika hiti izbr~sana, Svi će

radovati se

v,idi u što narav in1 dolazi od

naravi traži konačno spa-

izražava pomoću slika će se

ga je o

samo

uspore-

čanstveni »zbor« koji će pjevati Božj.oj dobroti i ljubavi. Grgur u tom kontekstu posiže za tizrazom »suglasje« da bi obilježio apo­katastazu.17 Zna se da ta riječ nije hlblijskoga podri.jetla. Preuzeta je iz helemstičke knjdževnostL Dolazi s područja glazbe, plesa i pjevanja. Po Grguru, prije >iskonskoga grijeha vladaše »suglasje« između duhovnoga ii materijalnoga svd.jeta. Svemirom je odzvanjala pjesma Bogu stvoritelju. U svemirskom pjevanju u čast Presveto­ga Trojstva sjedinjivali su se svi glasovi. Ples bića nije poznavao disonancije. Grijehom je nestalo svemirskoga bogoslužja. Krist je došao da ga uspostavi. On će opet postati zbiljom u blaženoj vječ­nosti kako je obećano u Fil 2,10.

Nisenac je apokatastazu usporedio i sa »stadom« u kojem 99 ovaca predstavlja nebeske duhove, a izgubljena ovca ljudsku narav koju Otkupiielj vraća u veliko Božje »stado«. Apokatastaza je i nebeski »šator« pod kojd:m su se okupd.la sva živa i neživa bića. Ndsenac rado ističe da među svim bićima vlada sympnoia.18 Riječ je iznimno česta u njegovim djelima. Po Grguru, ;i u Trojstvu po­stoji sympnoia. Trojstvene Osobe »dišu zajedno«. Njima je »disa­nje isto«. Duh Sveti je »dah« Oca i Sina. Iz toga »su-disanja« bo­žanskoga Trojstva nastaje »su-disanje« u ostalim zbiljama. Grgur drži da u čitavome svijetu vlada ogromno »sudisanje«. To svemir­sko »suglasje« i »sloga« zasniva se na činjenici da je svemu jedan izvor. Bog je sve liz zajedničkoga ništavila doveo u bitak. Uz to, čitav se stvoreni svlijet sastoji od istih počela.

Prije otpada nebeskih sila i među stvorenim duhoViim.a care­vaše »su-dlis8111je«. Zasnivalo se na usklađenosti njihovih volja. Dok čovjek još nije sagriješiro i on je kao duhovno biće živio u »slozi« s nebesnlic:ima. Ta je harmonija narušena grijehom. Ali opet će se uspostaviti. Pavao, naime, u Fil 2,10 najavljuje da će se sva bića sjediniti u zajednltčkome slavljenju Boga kroz vjekove.

Grgur je nazirao sympnoiu i među udovima ljudskoga tijela. Isto vrijedi d za Kristovo otajstveno tijelo. U Crkvi su uloge raz­ličite, ali isto »dis8111je« oživljuje, po1liče i hrani najraznovrsnije slojeve mističnoga Kristova tijela.

Osnovi apokatastaze

Uz već navedene razloge, Grgur nauk o apokatastazd. :izvodi iz još nekoliko čirnbend.tka. Ovdje se u prvome redu misli na njegovo poimanje zla. Po Grguru, zlo je pravli razlog uništenja iskonskoga jedmstva među bićima. Niisenac drži da zlo nije realna zbilja već

11 6,3. Usp. J. DANIJ!:LOU, Etre, 73.74.69.22'4. "6,3. Usp. J. DANIELOU, Etre, 37·74; Consptrat!on, 295,308.

87

odsutnost dobra. Zlo ga bilo

88

nestatL Zlo je se i ne:dati. J(~lda

dobro. I3i(':a !.:·G se 'tJT.cttLt:l S'/'tnn.e ~s1,:c-r!s·kornc. n.;;,;;ilo znrunen dobra od

G gu o o pro urječju

U toj i.zteci naz:ir\; svekoliki. E>2 bude: o:~rt.'\lftrilo to f)a~ll<)vo

(:(:; 6itavi sve,.; ·vxhovni;štvo.

da takve

to takođe:r tvrditi

U svakom na to·m

veorna je rano po·­morrl.ofiz,itske zajed··

stav prema s Ori-

Može se kao teološko

što se službena Crkva

PROSLOV

V a ž n o s t i r a z n o v r s n o s t k a t e h e z e*

Kateheza je nužna

l. Kateheza je za one koji predstoje1 Otajstvu vjere prava pravcata nužnost. Po njoj do nevjerničkih ušiju dopire vjero­dostojna rjječ2 koja je u skladu s naukom.3 Tako se, poveća­njem broja spašenika/ uvećava Crkva.

Onima pak koji pristupaju Riječi ne odgovara skroz isti oblik poduke. Stoga razlaganje treba upriličiti različitosti slu­šateljevih vjerskih osvjedočenja. Obuci je, doduše, sasvim isti cilj, ali uza sve to, u različitim slučajevima ne smijemo sezati za j e dn akim dokazima.

Kateheza se ravna prema slušateljima

2. Zidov je prožet jednim pretpostavkama, a čovjek suživljen ['3 grčkom naobrazbom drugima. Jednako vrijedi za anomejca, marnhejca te Marcionove, Valentinove i Bazilidove sljedbenike kao i za preostali sloj ljudi koji zabludiše u krivovjerja. Svaki od njih nadasve cijeni vlastita osvjedočenja i nužnom čine borbu protiv njihovih polazišta. Načm se, naime, liječenja mo­ra prilagoditi vrsti bolesti.

• Naslove i po<lnaslove u pr:ijevođlu odab11a0 je prevodilac. 1 u izvornilw imamO tols proesteklisi. Očito je da se Grgur naslanja na neko­

lfuklo Pav1ovih teks~ova. U Rim 12,8 čitamo ho proistamenos ( = »predstojnik«; ".tko up!'avlja«), Pavao misU na »onoga koji predsjeda« Grkvi ili tko u zajednllc.i predsjeda ·I'a2ldiobi dobara, ali je moguće da pred očima ima obje uloge (usp. Traduction oecumenique de la Bible = TOB, Paris, 1972. 481 bilj, r). U l Sol 5,12 Apootol tBJ!oođer napominje tous proistamenous (= *Preds.tojnici«; »koji upra­vljaju«), Riječ je o poglavarima u zajednici. U 1 Tin 5,17 čitamo hoi proestlltes (*Predstojnici«; »koji upravljaju«; »koji obavljaju službu predstojnika«), Po Pa­vlovu primjeru .i Grgur vjer1ske službenike lroji su na čelu zajednice oslovljava »prectqtojnicima«, Zanimljivo je da izričaj primjenjuje i na katehete. Uz to daje na znanje da kateheza spada u posao »predstojnika«. Usp. L. ME..lUDER, Discours, LIX; J, BARBEL, Gregor, 95.

2 Grgur polazi od 1 Tim 3,16 gdje Pavao kratki kristolol;ki himan uvodi l.z!:'i­ČI!lllem .Iroj! se dade prevesti »>ta.J•stvo pobožnosti« i »tajna pra:ve vjere«, Po Gl'lgUX!ll, k!l."šćanstvo je »otajs.tvo«, a središte »>tajstva« saOi:njava Božji nacrt s.pasenja ko(f.l se obistinjuje u Isusu Kris1Ju. Ni;senac s izlliJelrom »vjerodiosto~na riječ« želi. naznačiti birt.ne točke kršćanske vjere. Usp. J. BARBEL, Gregor, 95; L. M1i:RrDIEiR, Discours, LIX.

3 Izraz je posuđen iz Tit 1,9. Tu se za crkvenoga »nađstoj~a .. kaže da mora biti »priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka"' ili .. posve pr.lvržen pouzdanoj riječi lroja se slaže s n.aulrom« ili »čVl'Sto vezan uz riječ dostojnu vjere koja je u skladu s 1!1Jaulrom« (TOB, 653). Usp. J. BARBEL, Gregor, 95.

• Izričaj potječe iz Dj 2,47.

92

istina.

usmje­Ali se

na--

slaže s bez­navest

svemira' da

93

5. Pitat ćemo: da li drži ne-savršeno. Odgovorit po svoj božanska narav savršena. Mi ćemo ga na to navesti da božanstvu svaku moguću savršenost kako ne bi shvatio kao mješavina suprotnih svojstava i od nesavršena i savršena. Za-

. bi1o da pojmu dobra, mudrosti, neras-padljivosti, drugoj dođe na

a Boga će se snagom raz1ožita zaključivanja složiti da se posvuda, božanska narav .• mora o savršenosti.~

fL Ako je rečeno v1se teško misao koja se rasula na mnoštvo bogova privesti

zpanju jednoga jedinog božanstva. Ako se, naime, slaže da Bogu valja pdpisati posvemašnju ali ela

savršenih bića ista obilježja, prava nužda da, u bićima nikakva već se

u istome, kome vlastito ili da ni ne po--mišlja na razliku, ako um ne nalazi :raz-like ni nema.

l' esto u LXXr ali ga čitar.no u

njemu. od mllog:oboš1~ra

nr•c.n<>r-"~' Gregor, ~U

je u

laJićaj <o the!im, Nema 1mH siroko :mačenje, Pomaže

v.l~'·l u jednoga Boga, Usp, ,r,

thellree t the!'>rl~ ;;vn i')osiže z~. na~Jeder~rn

i'.!~·~"&va raznolika djelovsnja Iju.-thooria je "•slika Bo;tja.,,

.J~~;~~,,~,:::Ul;;~.~~~;fn~ '""ztll<:uje ·više vrsta C>ZJ"LB!::,.!H" "; biČ l'!! ŠW

se

94

U bozaDskoj naravi nema razlike

7. Protivnik, zaista, ne može u Bogu otkriti nikakvu raz­liku s obzirom na više ili manje jer pojam savršenosti ne pri­pušta oznaku »manje«. Podjednako u Bogu nema razlikovanja na »niži« i »viši«. Pojam, naime, božanstva nestaje gdje nije odsutna riječ o »nižemu«. Isto valja reći o lučenju na »drevan« i »skorašnji«. Sto ne postoji trajno, nalazi se izvan pojma bo­žanstvo.

Pojam, dakle, božanstva u sebi je jedan i istovjetan. Pa­met u njemu ne nalazi baš nikakve zasebne vlastitosti. Stoga je nužno da se mašta, zalutala k mnoštvu bogova, prisili pri­znati samo jedno jedincato božanstvo.

Božansko je biće jedno

8. Bogu, prema tome, podjednako priznajemo: dobrotu, pravednost, mudrost i moć. Na jednak mu način pripisujemo neraspadlj,ivost, vječnost i svako drugo odličje što je u skladu s pravom vjerom. Tako se u božanstvu u svakome smislu ot­klanja bilo koja razlika. Time se posve nužno iz nauka od­stranjuje množina bogova. Posvemašnja istost u svemu dovodi do vjere u samo jedno božansko biće.

95

'l'l~OJS'rVENA

i:L Posve

to .K .. H.AC--F.LASJ\!Lt\._;;J goga poglavljtl ul.omk<c

96

Riječ Božja

u bo-Ah da borbom

do­onu

živa

7.

moćna. Kada ~ ~ '. . . c,rzall nmnocnom.

S""-.t(~I!l'U

ni slo-

držati

tome, ima Sveto

u slobodi bismo

97

u moć

B. Nemoć

se Oca

ll. S obzirom. na nas velimo da i naša uma i da se s umom ne ni skroz različita. Ukoliko

u ali iz uma, nešto

sami

n.

Duh Sveti

neizredva moć

L

bez Duha

izrečena m u

bitnost, ima slobodnu volju.

se držat.i

naravi Dulru.

slike ne.iz:rec~.:.'ve Sile. tuđa. tvar. 'J.'o

što

100

III,

sa svih strana pomno istraži bezdane u dušu stanovitu bo-

različitosti '? Kako se u Osobama

tu m::iska­i

shvaća dok

!V.

Riječ i Duh u Bibliji

1. Ako se nj im nam rasprava teška.

očitovat će istinu. Dade

2. Pismo ))Nebesa su učvr.'':ćena a sve nebeske moći Dahom usta

Dahom? Niti

takvom nosti na našu narav,

i dahu se

bi bi

da sli-

1!'11

NAUK O

v.

Stvaranje pad

n:nuna o

102

Stoga se može predvod.lla da

3. Tu osobu -o

dobrota bez što nazirerno u božanskoj ristl nema onoga tko u

srodnost s

4. Ako česti

da Hiječ i Mudrost se čak teško

i Mudrost

da im.a tako ob­dobrima.

103

srodno.

5. Isto žive u vodi vlastitim na(~inom

zrak Budući.

6. je bi<>:) urešen ostalim božanskim dobrima da ćutio nost dt\ i

b~?st1Jrtr1ost. ~ral{o će

sto ga nadilazi J biti

sa-drži

narav na

čeznula za onim što je

do­onim u čemu

Sadašnje čovjekovo stanje

8. Možda će se, tko motri čovjekovu sadašnjost, usproti­viti kazanome. Mislit će da naš nauk nije istinit jer se čovjek sada ne .nalazi u onim da~im označnicama već ga prati go­tovo sve protivno. Ta, gdje je bogolikost duše? Gdje tjelesna izuzetost od patnje? Gdje vječnost života? Covjek je, naprotiv, kratkovjek, u patnjama, krhak i podložan svakoj vrsti tjeles­nih i duševnih muka. Eto što kaže protivnik. Dodaje i slične napomene. Tako napada našu narav. Smatra da na taj način opovrgava nauk što ga izložismo o čovjeku. Ali da nam se izlaganje ne bi udaljio sa svoga kolosijeka, d to ćemo ukratko obrazložiti.

Bog nije uzrok covjekovim nevoljama

9. Cinjenica što se ljudski život sada nalazi u teškome položaju nije dostatan dokaz da se ljudi nisu nikada nalazili u dobru; Budući da je čovjek Božje djelo i kako je ·Bog to živo biće iz dobrote doveo u opstanak, nitko razborit ne može pret­postaviti da je Stvoritelj u zlu stvorio onoga kome je dobrota uzrok opstanka. Mora, dakle, biti neki drugi razlog našem sa­dašnjem položaju i lišenosti odličnijih darova.

Međutim, ni u ovome slučaju polazište našega razlaganja neće biti tuđe subesjedniku. Onaj, naime, tko je čovjeka stvo­rio da ima dijela u njegovim dobrima i u narav mu usadio počela svih dobara da bi ga nagnuće po svakome od njih us­mjerilo prema odgovarajućem božanskom svojstvu, nije ga li­šio najljepšega i najvrednijega dobra, a to je - velim -milost neovisnosti i slobodne volje.

Covjek je slika Boga vladaoca

10. Kada bi koja prinuda određivala ljudski život, slika u tome dijelu ne bi odgovarala istini jer bi u odnosu na Pralik bila iskvarena nesllčnim. Kako bismo, naime, sliku koja je podlo~na i podjarmljena raznim prisilama mogli nazvati sli­kom naravi koja gospodari? Prema tome, ono što je skroz na-

105

skroz upriličeno božanstvu, zacijelo mora u naravi posjedovati samovlast i nezavisnost da bi dioništvo u dobrima bilo nagra­da za krepost.

Izvor je zla u ljudskoj volji

ll. Ali - pitat ćeš - kako to da je urešenik svim tim odličjima dobra zamijenio zlom? I tu je odgovor lagan. Zlo u nikakvu slučaju nije poteklo iz božanske volje. Inače zloća ne bi podlijegala prijekoru. Moglo bi se pozivati na Boga kao na stvoritelja 1i začetnika zla. Zlo, pak, nastaje u nutrini. Za­činje se u slobodnoj volji, kad god se duša odijeli od dobra. Kao što je gledanje djelo naravi, a sljepoća nedostatak narav­noga djelovanja, tako se i vrlina suprotstavlja zlu. Nastanak se zla ne da drukčije zamisliti, osim kao nenazočnost kreposti.

Zlo nije zbiljski bitak

12. Kao što tama dola2li kada nestane svjetla, a nema je dok je ono nazočno, tako nđ. zla po sebi nema kao zasebne zbi­lje dokle god je dobro prisutno u naravi. Kada se dobro udalji, nastaje zlo. Ali kako se sloboda sastoji u tome da posve slo­bodno odabire što joj je po volji, Bog nije uzrokom sadašnjih čovjekovih nevolja. On je narav stvorio nepodjarmljenu i slo­bodnu. Uzrok je nedaćama nesmotrenost koja je umjesto bolje­ga odabrala gore.

VI.

Covjekov položaj u svijetu

Uzroci Iskonskoga grijeha

l. Bitat ćeš možda za uzrok toga svojevoljnog prekršaja. Misaoni slijed, naime, raspravu vodi na to. Valja nam, dakle, još jednom pronaći dobro obrazloženo ishodište koje će objas­niti i to pitanje. Polazište pak primismo od Otaca. Tu nije

" riječ o kakvoj bajci, već o dokazu koji se crpe iz same naše naravi.

106

na

2. Bića u

razreda nema iz Naznačene razrede ta-

da bića ne posjeduju nikakve oznake razumna nemaju osjetilne označnice. dakle, svaki od tih kru-·

gova. Rnu.mna nedoticljiva i bez oblika,

Ništa

ra.ciontt.lnn osjetilno žtv"D racionalno i·tacinna.ln.rl

·-·· kako i sam naziv kaže - podliježe

stvarstvu u božanskome

nc1č:in dije 'tio biCa:

razurn­zbila stanovita

···~ kao što reče ništa odbacivo niti

Yldi D. L. BALAS, Thleto1.mla Theoft, Ronn.e .• 1966,50; L, .MJ;:RIDIER,

107

U čovjeku se zemaljsko uzdiže do božanskoga

4. Iz toga je razloga božanska narav čovjeka učinila mje­šavinom razumnoga i osjeti1noga. To saznajemo iz izvještaja o stvaranju svdjeta. Tu piše: »Bog uze zemaljski glib. Sazda čo­vjeka i stvorenome dade život po svom vlastitom Dahu« (P o­s t 2,7). Tako se po sjedinjenju s božanskim zemaljsko uzdig­nu1o. J edna se te ista milost jednako protegnula po čitavom stvorenju. Niža se narav pomiješala s nadzemaljs:k.om.

Sotona zavidi čovjeku

5. Budući, dakle, da je najprije nastalo Tazumno stvore­nje i da je Sila što. ravna svime pojedinoj anđeoslmj moći do­dijeldla stanovitu ulđgu kod uređenja svemira, postojala je ta­lrođer jedna moć kojoj je biLo određeno da održava i upravlja zemaljskii:n predjelom. Na to· ju je ovlastila Sila koja gosp9-uari svemi~om. Potom je sazdano zemaljsko stvorenje koje je slika najviše Sile. To živo biće bijaše čovjek. U njemu se -pomiješana s nekom neizrecivom snagom- nalazila bogolika ljepota razumne naravd. ALi onaj kome je palo u dio ravnanje zemljom držaše strašnim i nesnosnim da se u njemu podložnoj naravi pojavi neko biće koje je nal!i.k najuzvišenijem dostojan­stvu.

Porok je nedostatak dobra

6. Kako je pak podlegao strasti zavdsti onaj koga nije za nikakvo zlo sazdao onaj koji je svemir za dobro načinio -to potanko ispitati nije svrha ovome djelu. Ipak je moguće i o tome poučljiv:ima s nekoliko riječi izložiti nauk. Razlika se između vridne i zla ne može shvatiti kao suprotnost što se vidi u dviju zbilja koje se očituju kao bića što zaista postoje. Riječ je, naprotiv, o takvoj razlici kao između postojećega i nepostojećega. Tu se ne može reći da se nepostojeće od posto­jećega razHkuje po opstojnosti, već velimo da je nepostojanje suprotno od postojanja. Na isti način zlo stoji nasuprot pojmu kreposti. Ono nije bitak po sebi, već ga mislimo kao neposto­janje dobra. I o sljepoći kažemo da se protivi vidu. Ona ne postoji u sebi kao narav. Ona je gubitak prethodno posjedo­vanoga. Jednako se izražavamo i o zloći. Ona je odsutnost dobra. Sliči sjeni kad se svjetlost povuče.

108

čina na

neovisnost

ima

na suncu, misUti o

i rmklonost što dolaze

zaceo zavist

krvnik.

visok

božan.sl;.orn daru bio 'leo.ma l110rĆt:tll visoka, BUo mu naredeno da

109

zemljom i svirne što na njoj (P o s t bio je lijep: bio iskonske slobodan od st::-asti. Bio slika Ispunjala ga sloboda u govoru. božanskome Sve je to zavisti.

lL čovjekov neprijatelj

utrnuo

djelo nekom silom bila kako bi

je suprotno. tu, snazi, blagoslov sloboda u gmmru nasuprot stidu. U jednu · sada se dobrima nr•,C\TIUI ()f1() što um kao suprotno, razloga rod sada nalazi u ovozemnim

ishodište dovelo do ovoga za··

Izvor zla u čovjeku

narav moć

li o

nauk. Time ute·· da je Stvo­

svako biće održati

o Božjoj dobroti jer Bog doveo u opstanak je bilo suđeno da živi u zlu. Budući da

sasvim vlastito činiti dobro, se i može uzeti tražiti narav po sebi

Dobro i :do ne ovisi o

Zlo ne vlastiti

3. Imam da su oni su izmislili učenja i to stali isticati krenuli od ove se po odnosu na užitak

tjelesna narav, ukoliko nužno

naklonosti prema už:icima i bez motrili narav onoga što postoji, bi se da zlo ništa drugo doli Međutim, za svaku je zloću vlastito da je zapravo dobra. Zlo u sebi ne postoji. Njega ne držimo za biće. zlo - izvan slobodne

ne postoji za se. Ono dobiva ime po tome što nije dobro. pak, ne postoji, ni zbilja, 'fvorac, dakle, nepostoje-nije bića koja postoje.

111

onorne

VH"L

Smrt

:3. Udioništv'o u z}u na se slobodnom odlukom. zlo kao str0 .Se ot!'{}V

se sa-

112

stojalo u netrpnji i preobrazili smo se u z1o. Covjek se opet, poput zemljanoga suda, rastvara u zemlju da bi se oslobodio nečistoće koja se sada nalazi u njemu i kroz uskrsnuće iznova bio uspostavljen u praiskonski lik.

Umiranje je posljedica Iskonskoga grijeha

4. Mojsije nam na povijesan način i u sHkama iznosi sli­čan nauk. Ali slike, dakako, sadrže jasan nauk. Mojsije kaže da su prvi ljudi najprije prekoračili zabranu i bili lišeni iskon­skoga blaženstva, a potom je Gospodin prvooblikovane (M u d r 10,1) ogrnuo kožnim togama (P o s t 3,21). Cini mi se da se smisao izričaja ne odnosi na obične kože. J er koje bi životinje Bog pogubio i oderao te za prve ljude izmislio ogrtač? Budući da je svaka koža, odvojena od životinje, nešto mrtv.o, posye sam uvjeren da je Liječnik našega zla silu umiranja koj~ se isklju~ čivo odnosila na nerazumnu narav nakon pada iz providnosti protegnuo na ljude, ali ne da bi ostala zasvagd~. Haljina, na­ime, spada u ono što se na nas stavlja izvana 1i tijelu služi samo za neko vrijeme, ali s naravi ne srašćuje.

Smrtnost ne dodiruje Božju sliku

5. Smrtnost je, prema tome, po božanskom~ nacrtu s na.,. ravi nerazumnih bića prenesena na narav koja je stvorena za besmrtnost. Ona prekriva njezinu vanjštinu, ali ne· i nutar­njost. Obuhvatila je. čovjekov sj etilni dio. Nije, međutim, dir.,. nula u samu božansku sliku. Sjetilni se dio, doduše,' rastvara, ali ne i uništava. Uništenje je, naime, prijelaz u ništavno, dok je rastvaranje raspršenje i ponovno vraćanje u svemirska po­čela iz kojih je tijelo postalo. Ono, pak, što je prešlo u po­čela, nije nestalo. Umaknulo je dohvatu našega sjetilnog opa• žanja.

Tjelesno rastvaranje

6. RaJnije navedena slika zemljanoga .sud.~: pojašnjuje uz­rok raspadanja. Sjetilno se, naime, nalazi u punoj svezi s gus­tim i zemaljskim, a razumna. je narav bolja i uzvišenija od sjetilnih poriva. Stoga je pl-osuđivanje dobra na temelju sje-

113

u od.nosu se naš dio To

Smrt

n uću

Smrt.

B. Kada između duše

smrt

ovoga.

1.14

hoću rec1 tvar u koju se use­

po uskrs-

primJenJUJe odsjecanje, sažiganje i gorki napici. Tako se od~ stranjuju bolesti što su spopale tijelo. Izrijekom se kao nešto slično najavljuje i prekogrobni sud. On je liječenje dušinih ozljeda. Za lakomislene je prijetnja i strogi popravak. Razu­mniji, pak, vjeruju da je sud zapravo liječenje i ozdravljenje. Poduzima ga Bog da bi svoje vlastito djelo vratio u iskonsku milost.

Sud s duše skida grešne izrasline

ll. Oni koji odsjecanjem ili spaljivanjem otklanjaju pro­tiv pr.irode na tijelu nastale izrasline i bradavice ne uspijevaju bezbolno izliječiti bolesniJka. Ipak sječenje ne poduzimaju da bi štetili bolesnu čovjeku. Jednako je i sa stvrdnutim tvarnim izraslinama što se obli~uju na našim dušama koje postadoše tjelesne. Svojom ih neizrecivom mudrošću i snagom u trenutku suda odsijeca i zguljuje Liječnik bolesnih. Tako se o njemu izražava Evanđelje kada kaže: »Liječnik nije potrebit zdra­vima, već bolesnima« (M k 2,17).

Bol~o je otklanjanje rana

12. Radi uske sjedinjenosti duše i zla odsjecanje brada­Vlice na tjelesnoj pov.rš1ni uzrokuje ja~u bol. Ono, naime, što se protiv naravi srodi s naravi po suosjećanju ostaje uz svoju podlogu. Nastaje neko nerazumljivo sraštanje tuđega s vlas­titim. Zato odstranjenje protuprirodnoga stvara bolni i tegob­ni osjećaj. Slično je i s dušom. Ona - veli prorok {P s 38,12) - mršavi i troši se u prijekorima koje joj stvaraju grijesi jer je u njezinoj dubini nastala srodnost sa zlom. Otuda potječu neiskažljive i neizrecive boli koje je jednako nemoguće opisati kao i narav dobara kojima se nadamo. Ni jedno ni drugo ne podliježe snazi riječi ni naslućivanju pameti.

Bog je znao da će čovjek sagriješiti

13. Tko promatra cilj što ga ima Mudrost onoga koji rav­na svemirom neće biti u pravu, ako iz sitničavosti čovjekova Stv10ritelja nazove uzromm zala. Neće smije1li reći da Stvo­ritelj m nije znao što će se dogoditi ili je znao pa je ipak čov­jeka stvorio te nije bez sveze s nagonom koji vodi u zlo. Me-

ll5

17. me ne

116

i. zrH?tO što (~e ono što se

S\'l vracamo

naravi vlastito da o dobru I zlu sudi takva bića ni ne mogu imati bez na razumu i misli.

.za

zovemo Stvoriteljem. Pri. to-što uvodno pomno utanačismo u

na pogane. Tu smo pokazali da je Božja Riječ određeni bitak koji po sebi postoji. Ona je i Bog i Riječ te u sebi sadrži svu stvaralačku moć. Još točnije: ona je sama moć. U sebi je sklo­na svakome dobru. Sto god naumi, ozbiljuje. U nje volju prati moć. Bića žive po njezi.nJOj voljd. i. njezina su djela. I čovjeka je dozvala u bi1a:k. Bogo1iko ga je uresila wim najboljim.

Stvorenje je u sebi promjenljivo

18. Po naravi je samo ono nep~omjenljivo što nije nasta­lo stvaranjem. Bića, pak, koja je nestvorena narav iz ničega stvorila, počela su biti· po izmjeni i neprestano se gibaju u promjeni. Ako je gibanje u skladu s naravi, ta trajna izmjena bića vodi boljemu. Al'i ako gibanje skrene· s pravoga puta, bića odlaze na suprotnu stranu.

Covjeka je bezumlje strovalilo u zlo

19. I čovjek bijaše takav. Zbog promjenlj-ivosti naravi krenuo je na suprotnu stranu. Kada se pak jednom ostavi do­bro, nužno nastupa svaka vrsta zla. Gubitak života rađa smrt. Nestanak svjetlo.~ti navlači tamu, a odsutnost kreposti dovodi opačinu. Citav je niz zala malo-pomalo nadomjestio svaki oblik dobra. Covjek je u te premnoge i raznovrsne nevolje zapao iz svoje vlastite nesmotrenosti. Tko, naime, razumnosti okrene leđa, ne može ostati pametan. Ne može se odlučiti na dobro, tko se odvoji od mudrosti. Tko sada treba čovjeka ponovno vratiti u iskonsku mđ.lost?

Covjeka podiže posvemašnji Gospodar naravi

20. Kome je pripalo da paloga digne, izgubljenoga dozove ,i zalutaloga povede za ruku? Komu drugome, ako ne posvemaš­njem Gospodarru naravi? Jedino je onaj koji je na početku po­kloni1o žhl'Ot istodobno bio sposoban i pozvan da ga, kad se ugasio, ponovno uspostavi. To smo čuli od Otajstva istine. Naučili smo da je Bog na početku stvorio čovjeka i spasio ga, pošto je pao.

117

UT,lE:LOVLJENJE I

IX,

Isusov život dnstoj:rd su

K:r:i.stova života

i sn1:rt Boga

1. Tlm vodi računa o

do:n.OSL u.z božanstvenu stntnu uskrsnuća

sramotno

zla u sebi

dokazati da savršenosti kako - zlo. Ali ako

dokaziva-

se ni

nema nikakve sveze sa sramotom ili zlom. Kako onda ne bismo žalili nad onih uče da se dobro ne

1Jtjeiovljenje ne omeđuje božanst'llO

1. Protivnici vele: narav sićušna i sasvim ome­a božanstvo maleno

obuhvatiti kao kakav sud obuhvaća ni s životom nib međa.

2.

ne

tako. Razumna se narav ne zatvara unutar

a duša

v e-po nalazi

"'~"~~·u"" narav ·obuzima božanstvo? Zar na :ta-usporedaba ne možemo u svezi s božanskim određe-

zamisliti neki spasovni naum koji Boga? Po-služimo Vidimo da kod plamen

tvar koja se nalazi pod vatru od tvari s se vatra

zbilje u stvari međusobno ne mogu od ne sam za se.

T'ako i s Kristom,

H9

Božanstvo se nalazi u Kristu

4. Neka se u našem primjeru nitko ne osvrće na rasp_ad­ljivost vatre. Nek iz slike uzme jedino što je dostojno Boga, a nevjerojatno neka se odbaci. Yidimo, dakle, da se plamen sje­dinjuje s tvari iz koje izlazi, ali se u nju ne zatvara. Na isti način ništa ne priječi, ako držimo da se sjedinjuju i zbližuju božanska i ljudska narav, a ipak u tom zbliženju mišljenje sačuvamo dostojno Boga i vjerujemo da je božanstvo, iako u čovjeku, izvan svake međe.

XI.

Sj e d i n j e n j e il ar a v i u K r.i st u

Naein je sjedinjenja nedokučljiv

l. Ako pak tražiš kako se u Kristu božanstvo miješa s ljudskim, trenutak je da prije toga nađeš koje je naravi sjedi­njenje tijela i duše. Ali, zacijelo, nije ti poznat način na koji se tvoja duša sjedinjuje s tijelom, Stoga uopće ni ne pomišljaj da ~ prvi »kako« spada u opseg tvoje spoznaje. Ipak po tome što tijelo postaje mrtvo i nedjelatno kada ga duša ostavi sama vjerujemo, mada način nJihova sjedinjenja nismo spoznali, da je duša nešto drugo nego tijelo. Isto vrijedi i za Krista. U njemu, makar ne uspijevamo uvidjeti način miješanja božan­skoga s čovjekom, razlilwjemo preodličnu božansku narav od smrtne i lomne naravi.

Svjedočanstvo cu.desa ...

. 2. Na temelju pak zabiljeŽenih čudesa n;e sumnjamo da se BQg rodio u ljudskoj naravi. Ali suzdržavamo se od istraži­vanja. kako se to zbilo. To je nedostupno ipremašuje razui.n. Podjednako vjerujemo da je bestjelesna i nestvorena narav stvorila sveobuhvatno tjelesno i razumno stvorenje. Ipak u svezi s time, u svojoj vjeri ne pitamo. ni zašto ni kako se to dogodilo. Stvaranje prihvaćamo, all se ne brinemo o načinu kako je svemir postao. To držimo posve neizrecivim i neprotu­mačivim.

120

su

Utjelovljenje je objava Boga

Xlli,

Cudesn<35t I{:d~do ne:ra§pađljlvo t

Isusov

1, .Ali

a -rođen:ia nakon srn1·H

i

:i srn:rt osobitosti fmo .što

hodilo Isusovu rođenju i što je slijedilo nakon smrti um1ce našoj općoj naravi. Ako, naime, motrimo oba kraja ljudskoga života, ~namo i otkuda dol~imo i u čemu završavamo. Covjek se rađa iz strasti i završava u patnji. U Isusovu životu niti je rođenje poteklo iz slabosti niti se smrt smirila u slaboći. Tu uživanje nije služilo kao predvodnik rođenju, ali ni raspadlji­vost nije uslijedila nakon smrti.

Kroz Utjelovljenje se očitovao Bog

2. Ti, međutim, u to čudo ne vjeruješ. Ja se, pak, tvojoj nevjeri veselim. Navedeno zacijelo zato držiš nevjerojatnim jer smatraš da čudesa nadilaze narav. Ali neka ti upravo to što se naše propovijedanje ne zasniva na događajima koji su u skladu s naravi bude dokazom božanstva onoga koji se obja­vio. Kada bi, naime, izvještaji o Kristu bili u okviru naravnih međa, gdje bi biLo božanskJO? Ako pak ti dzvještaji nadilaze narav, ono u što ne vjeruješ upravo dokazuje da je Bog onaj koga naviještamo.

Krist je čudesno rođen i u smrti ostao neraspadljiv

3. Covjek se ,rađa .iz zagrljaja i poslije smrti prelazi u raspadljivost. Kada bi naše propovijedanje o Kristu to sadrža­valo, ti uopće ne bi htio vjerovati da je onaj za koga velimo da posjeduje samo vlastitosti naše naravi Bogom. Ali kada čuješ za način rađanja, premda se rodio, i kad saznaš da je nepodlijeganjem promjeni Imja vodi u raspadljivost napustio zajedništvo u našoj naravi, bilo bi lijepo i dosljedno da ne­vjeru upotrijebiš u drugu svrhu i smatraš da Isus nije jedan od ljudi koji se na običan način pojavljuje u naravi.

Isus se rodio od Djevice

4. Onome, naime, tko ne vjeruje da je Isus običan čovjek, nužno je da vjeruje da je Bog. Pisac koji izvješćuje da se Isus rodio, istodobno je naznačio da se rodio od Djevice. Ako se, dakle, na temelju njegova iskaza prihvaća da se Isus rodio, isti razlog pokazuje da nije nevjerojatno da se rodio na po­seban način.

122

»Od

s m :rt koje

narav, rodio na način

skroz zatvoren unutar naravi.

Protivnici uza sve to zio do takve neznatnosti da

XIV,

se i neizreciva i sveobuhvatne naravi te

ni na tu

123

Palom je čovjeku trebao Spasitelj

3. Našoj je bolesnoj naravi trebao Liječnik. Pali je čOvjek morao dobiti nekoga tko če ga podiči. Onaj koji je izgubio život trebao je Zivotvorca, a onaj k!oji se odijelio od dioništv.a u dobnu ,novoga Predvodnika dobru. Zatvorenik u tminama iskao je ·nazočnost Svjetla. Zarobljenik je čeznuo za IzbaViteljem, uznik !Za Pomoćnikom i onaj koji se nalaz,io pod ropskim jar­mom za Osloboditeljem. Da li je sve to· maleno? Da li je do te mjere nedostojno Boga da se Bog morao sramiti silaska i brige za ljudsku narav, ukoliko je čovječanstvo ležalo u bijedi i nevolji?

Stranputice Utjelovljenja

4. Ali protiV!nik ističe: bilo je moguče da se čovjeku iska­že. dobročinstvo i. da Bog ostane izvan trpnje. Zašto - pro­sljeđuje protivnik - onaj koji je svojom voljom uredio svemir i jedino odlukom svoje želje nebitak pretvorio u bitak nije, ako mu je do toga stalo, posvemašnjom i božanskom moči čov­jeka otrgnuo od protivnikove vlasti i vratio u iskonsko stanje? Zašto je poduzeo duge stranputice, obukao tjelesnu narav, ro­đenjem stupio u život, proživio čitavu ljudsku dob, okusio smrt (H e b 2,9) d. uskrsnučem vlastitoga tijela ostvario cilj? Zar mu nije bilo moguče ostati na visinama božanske slave, a čovjeka, zanemarivši sve te zaobilaznice, samim naređenjem spasiti?

Nužno je, dakle, i protiv takvih prigovora uspostaviti is­tinu. Tako neče ništa spriječiti vjeru onih koji pomno istra­žuju razložitost našega Otajstva.

Samo se zlo protivi kreposti

5. Ispitajmo, dakle, najprije, makar to već ranije dosta razmatrasmo, što se kao suprotno protivi vrHni. Kao što se tama protiv:i svjetlu i smrt životu, isto se tako, očito, i zlo, i ništa drugo nego ono, protivd kreposti. U prwodi lima, doduše, mnogo bića, ali se ništa drugo posve ne protivi svjetlosti ili životu - ni kamen, ni drvo, ni voda, ni čovjek ni bilo koji drugi stvor ~ već upravo ono što se u strogome smislu poima kao suprotno, a to je tama i smrt. Jednako je i s vrUnom. N:itko neće ·reći da se kreposti protivi bilo koji drugi bitak, osim pojma zla.

124

nikakvo

i naziv o

smrt po sebi nhu slabost

125

hrana dolazi i odlazi, te

2. S čime se, po našem sa slabošću u smislu

naše naravi? Kada bismo da se božanstvo rodilo 1..1

od te bezumne nauke govorilo ništa zdravo. ./\Ji našom naravi koja je od nje kako u svome

koji su "'""''"'"''' o dok vida bolesnika,

doduše, dolazi. dodir s

kao i ponovno

božanstvo'? Da 1i zlo, ili s nauk.u uporno 1s-

3. po sebi nikakva slabost kao što nl život nitko neće nazvati slabošću. hodi strast užitka, a i nagon

bolest naše naravi. čist od

ro!l€Tl]e bilo slobodno od

Smrt

126

doduše, živa bića sili na zlo.

mogao

Smrt

5, Onako kako nazivati i prvu. Ako

slabost, slabošću se ~-···· druga promjena kojom a zovemo smrću.

Bog se l'odio i preminuo

6. S obzirom na tvrdimo se duša

se pomiješao

kroz oba s tljelom i

i s drugim bića: i s osjetilnim i s razumnim.

i neiskazivom sjedinilo - o ·- ostane u

U Kristu su

sve

s jednim čovjekom i otuda isti način počelo uskrsnuća

rod. Onaj koji s vlastitim tijelom, učinio

ve{: kod iskonskoga

127

sam sv·e i

128

L Ali te

od

xvu.

nakon od··

da uskrs ..

sam postao sebi je obu-· i osobno po-

sta1novltim teškoće, aH i to mora

XVIII.

za sada naša nada čeka razotkriti što se tl ovome

koliko po-

Bog je bo.ravio na zemlji

živio naš život

1. Suvišno napadati

nekom višom no ovorne na

Kumiri su

da je Bog živio naš tobože u skladu s

nalaze .nerna1i clo.k.az ne treba čekati budući

~·v '""''·"·'J a.

·već u rn.:is.l:i~(n

oltarskih

ime ništvo i uzvišeno nego oko riječi. To su neki, kada ih

i Tjelesna s ravnodušnošću. Sve to,

posjedovali očevidan i nedvouman

i ne mari se za smrt. se odmetnu od i smrtnu osudu bi podnijeli da da je Bog po-

zemlju.

5. Kada su

nema više i samo sveto

XIX.

kao dostatan do­Dok

su zakonu. Sve se što

način da bi to oni Krista odvijalo bez zapreke

od pamtivijeka.

naredbom

Bog je spasio ljude

budući

130

re reknemo zašto se božanska narav sjedinila s našom da bi po sebi spasila rod, a nije svoj

otkuda početi pa nu·-dovede do dru-

xx. Utjelovljenje očituje Božja svojstva

posve savršen

L U svakom slučaju svi se treba samo da Bog svemoćan, već isto tako

mudar sve što misli pomaže narav. U skladu s isto

samosilni

2. Isto

dio?

vrlina nego

i za ostala

da se u našim stoga, koji Ima li

osobno iznova

131

mcemu koristila da mudrost Tu kao i kod .. bole"

žele da bolesnik ozdravi.

onda kre-

sebi i za se, o nacrtu

Tu

XXI.

Božje osobine i Utje ovljenje

se što već u skladu

:nske naravL tno s onim kome baš ni.kakve razlike.

čermJ netko sliči bilo bi kada između pralika i

između i Pralika: Pralik već rekosmo -Ali budući. da

dvovrsno

d\~ostruko. Nešto već j e ukrašeno

usađen u našu nutrinu

133

zbog kakve opsjene skliznemo u suprotno. To se u grčkoj ba­sni dogodilo kuji koja je u vodi spazila sjenu onoga što je nosila u ustima. Zinula je za prividnom hranom, a ispustila pravi zalogaj i tako ostala gladna.

Covjek je slobodno zapao u zlo

5. Razum je u svojoj težnji prema istinskome dobru bio prevaren i odveden onome što nije dobro. Poticatelj na zlo i izumitelj zla uvjerio je čovjeka da je dobro ono što je zap­ravo posve suprotno od dobra. Prijevara, naime, ne bi bila djelatna, da privid dobra nije poput mamca bio privezan na udicu zla. Covjek je, dakle, od svoje volje pao u tu bijedu. Užitkom je samoga sebe podložio neprijatelju života.

Božje osobine

6. Potraži sada sa mnom sve vlastitosti koje se usklađuju s pojmom o Bogu. Riječ je o dobroti, mudrosti, pravednosti, moći, neraspadljivosti i svemu ostalome što je u sebi odličje. Budući da je Bog dobar, sažaljuje se nad palim. Ukoliko je mudar, nije mu nepoznat način kao treba da spasi čovjeka. Na mudvost spada prosuditi što je pravedno, jer nitko pravu pravednost ne povezuje s bezumnošću.

XXII.

Otkupljenje i pravednost

Otkupljeni smo po pravdi

l. U čemu je, prema tome, ovdje pravednost? U tome što se protiv onoga koji nas držaše u svojoj vlasti nije segnulo za nekom posvemašnjom samovlašću. Od onoga koji je nad nama gospodario otrgnuo nas je Gospodar koji je po moći bio si­lniji. Ipak onome koji je čovjeka zasužnjio posredstvom užitka nije ,ostavljen povod da se na bilo što priziva. Tu je kao i s ljudima koji vlastitu slobodu prodaju za novac te postaju ro­bovi kupca i sami svoji prodavači. Stoga nije dopušteno ni njima niti ikome drugome da zahtijeva njihovo oslobođenje pa makar oni koji se od svoje volje dovedoše u taj bijedni položaj bili plemenitaši po rodu.

1.34

kupca segnuo zakonski ore-želi ~

.._,.,u"'·""' b1 i s nama, Sami sebe Bilo da koji nas je iz

preoteo da bi nas ponovno pozvao na slobodu iznađe pravedan oblik spasenja, a ne da se posluži samovlašću, To se,

kada se posjedniku ostavi na volju da u traži onru vrstu koju sam

želi.

Davlov prexačun

zla, u vlasti osim -

i veći da bi tako bolje za-bi više dobio nego dao?

135

13.6

it l\li tJx:o da zasEbice na,rede svaki ču·desni evan.tleosJrj vidio svu tu Kristovu

dobiva što ima. za one

u tamnicu smrti.. Ali bilo bi mu nemoguće ako u Kristu ne vidi neki već imao u vtastL Božanstvo

čeznuti za očitovanim

štenosti

Utjelovljen je dokaz .najveće Bo.žje moči.

i to se tu. n.aročito ra-

da nezna tn osti i nadnaravnost

da božanska siJa <><l1·v"'""

rekne da

ni 1..1zvisenost nebesa ni ni za bića

sve·­uko­

do :nl=·

rnože

siabosti naše naravi, Tu kako uzvišeno uzvišenost ne

:naravi alt isto

137

život i

4. Već

za nas skrilo u omot naše naravL je,

tijela protivnik progutao način život ugnijezdio u smrt i

je ono što suprotno u nazočnosti svjetJa

5. još jednom u krupnim crtama sav stva i potpuno obranimo božansko

138

kada vele da božanstvo samo po

u

G. Dokazali

7.

Nužno da božanstvo u cjelini očuva sve Ne smijemo, kada

misliti a u Božjoj časti. U vjeri

11Zv1senu pobožnu misao. Uz jedno nužnošću

iskona se u smrt. Da

a zivot lmištaxa s

Otajstvo uči nečem neprirodnom kad tvrdi da se čistoća sje­dinjuje s onima koje je grijeh oblatio i da život dolazi u dodir s umrlima i da se put ukazuje zalutali:ma kako bi se na taj način nečistoća oprala, zabluda ispravila i smrtno vratilo u život?

xxv. Utjelovljenje i pobožanstvenjenje

Bog je uzeo našu narav

l. Cinjenica što je božanstvo uzelo našu narav neće, po svoj prilici, onima koji ne misle odveć sitničavo prouzročiti rukakvu čudnu i nerazumnu misao. Tko je, naime, tako sla.,. bašna duha te, dok gleda svemir, ne vjeruje da se Bog nalazi u svemu, da sve proniče, sve obuhvaća i u svemu boravi? Sv'€ što postoji owsi o Onome koji jest i nije moguće da nešto postoji što ne bi bitak posjedovalo u Onome koji jest. Ako je, dakle, sve u Njemu i On u svemu, zašto se sramiti spasovnoga Otajstva koje nas uči da se Bog rodio u čovjeku, a inače o njemu vjerujemo da ni sada nije izvaJn čovjeka?

Pobožanstvenjenje naše naravi

2. Mada način Božje prisutnosti u nama nije upravo onaj kao u Krista, ipak se podjednako prizna da je Bog sada u nama i onda u Kristu. S nama se sada sjedinjuje ukoliko našu narav drži u opstanku. U Kristu se s ljudskom naravi pomiješao da bi ta narav, oslobođena smrti i lišena protivnikove samovla­sti, miješanjem s božanskim postala božanska. Njezin, naime, povratak iz smrti smrtnom je rodu temelj vraćanja u besm­rtni život.

XXVI.

Božansko Utjelovljenje

Mudrost i pravednost

l. Ipak će možda onaj koji u Božjem spasiteljskom naumu želi naći pravednost i mudrost doći na pomisao da je način što ga Bog odabra za naše spasenje stanovito varanje. Bog se,

139

30 ]?ra-.;led·nost se s1uzL Baš zato varalica j

:po ·vrsti tom<:~ da

140

za dobrotu onoga

6, Ako se kakva zlatan uz nr.mr.r•

šta se mora

f:e vremena da

8. srde se na kada tako ozdrave hvalni onima onda kada se iobodi zla

tuđe i kovini vra­muke. Hoće

zlato. Ali

sraslo.

141

Pošto se oni koji sada leže u zlu vrate u iskonsko stanje, sva će se priroda sjediniti u jednoglasno zahvaljivanje. Zajedno će se naći koji su za vrijeme čišćenja kažnjeni i oni kojima nije bio potreban ni trunak očišćenja.

Utjelovljenje je nepronično otajstvo

9. To, i tome slično, učimo od velikoga Otajstva božans­koga očovječenja. Pošto se Bog pomiješao s ljudskom naravi i na se uzeo sve njezine značajke kao što su rođenje, izobrazba, rast pa i samo kušanje smrti sve je ostvario o čemu smo spri­jeda govorili. Covjeka je izbavio od zla. Ali i samoga je izu­mitelja zloće iscijelio. Uklanjanje je, naime, bolesti, pa bilo i mukotrpno, liječenje od slaboće.

xxvn.

Krist je imao čitavu našu narav

Vlastitosti naše naravi u Utjelovljenju

l. Bilo je posve dosljedno da onaj koji se sjedinio s našom naravi prihvati sve njezine biljege i tako se s nama poveže. Kada ljudi peru rublje ne ostavljaju neke mrlje dok druge uklanjaju već čitavo platno čiste od prljavštine. To čine od početka do kraja kako bi ono u cjeUni postalo kao što je u sebi - podjednako lijepo i iz pranja izašlo na jednaki način sjajno. Isto vrijedi i za naš ljudski život. Grijeh ga je zane­čistio od samoga iskona pa do svršetka kao i u sredini. Zato je bilo nužno da po njegovoj čitavoj dužini prođe moć koja pere, a ne da jedan dio očišćenjem iscijeli, a drugi previdi i ostavi nezaliječenim.

Bog je prigrlio čitav ljudski život

2. A1i kako naš život sa svake strane omeđuje po jedna kraj­na granica - početak i svršetak - na jednom i drugom me­đašu susrećemo silu koja narav uspravlja. Ona se spojila s našim početkom, ali se protegnula sve do kraja i prigrlila ono što j e između toga.

142

se

3. Otkuda je, budući da svi ljudi dolaze u život kroz ista morao doći k nama se htio nastaniti u našem

životu? S neba, reći će možda način ljudskoga ra-kao nešto nečaE:.no bez .Ali ljudski rod

nije boravio na nebu niti se u nadzemaljskom životu zlo uvri-ježilo kao kakva bolest. se s čovjekom, sjedinjenje je ostvario iz kak.o ondje gdje nije bilo zla i gdje se nije život tražiti čovjeka

na

bi se sjedinio s bila bi to samo · Kako bi se

Sve

4. Ako dakle, bolest

svakome stvorenju

zemaljsko u dio nekom

ako se

s koristi ho-

nama nema ništa zajedničko. božanstva, nedostoj~·

veličanstvo vidi u tome što naše naravi. IVJe­ako se božanstvo

u

nečem.u do-­mjeri diže nad

:ni nebo bliže božan~ niti se što žive u ta dva

međusobno

148

doticala Inače bi

ne oskudnije nazočna. i nužno vodilo

samo u. sebi skladno. diže daleko iznad nas, s zbog te blizine Iako

XX VIR

Uob:;;;ota rađanja

kao zlo. Ina(:e hi osva.da bi se nešto što vezano uz narav

144

nešto što

iz­i

naravi

su svaki ud u

častan i da se

da je Bog U našem. neko zlo,

u život kroz

vota ne može koriti kao srrunalll ili zao'l

namiru nove članove.

XXIX.

Odgođenost Utjelovljenja

Zlo nije smjesta uništeno

l. Naši prothnnici s toga pitanja prelaze na drugo i nečim novim još jednom kušaju izružiti naš nauk. Vele: ako je bilo dobro što se zbilo i ako je bilo dostojno Boga, zašto je on dobročinstvo tako dugo odgađao? Zašto nije zlu, dok je bilo na početku, spriječio umnažanje i širenje?

Utjelovljenje je odgodila mudrost i providnost

2. Naš je odgovor na taj prigovor kratak: dobročinstvo prema nama odgodila je mudrost i providnost onoga koji po naravi čini dobro. Tako se, naime, postupa i s tjelesnim bo­lestima. Kada se kroz šupljikave dijelove u tijelo ušulja kakva pokvarena tekućina, oni kojri. boli liječe znanstveno, tijelo ne iscjeljuju sredstvnna zatvaranja prije nego na površinu izbije sve što se u njemu protiVIi naravi. Liječnici čekaju da se navani pokaže sve što je skrito u unutrašnjosti. Tek tada primjenjuju liječenje na golu ranu. Tako je i sveopći iscje1itelj čekao da u naravi, pošto je bolest zloće jednom u nju p11ovalila, u njoj ne ostane skrivenim nijedan oblik zla.

Zlo je mnogovrsno

3. Bog radi toga nije odmah poslije zavisti i Kainova bra­toubistva pristupio čovjekovu liječenju. Još se nije očitovala zloća onih koji su .u Nojino vr.ijeme nastradali. Nije se otkrila ni teška bolest sodomskoga bezakonja kao ni egipatska borba protiv Boga ili obijest Asiraca, odnosno židovsko smicanje Bož­jih ljudi te Herodov nezakoniti pokolj djece i sve ostalo čega se ljudi sjećaju ili se tijekom pokoljenja zbilo mimo povijesno­ga zapamćenja. Korijen je zla raznoliko rastao u ljudskim vo­ljama.

Jednom se očitovalo svekoliko zlo

4. Kad je pak zloća dosegnula konačnu mjeru i više nije bilo nijednoga oblika zla što ga ljudi nisu počinili, Bog je bo-

146

lest izLiječio. Nije ju zacijeli.o na nJezmom početku, već kada je prispjela do vrhunca snage. Tako je iscjeljenje zahvatilo sve što je bilo bolesno.

xxx. Grijeh nakon Utjelovljenja

Zlo je ranjeno

l. Ako netko smatra da naše izlaganje može pobiti činjeni­com što je ljudski ži~ot i nakon obavljenoga liječenja još uvi­jek prepleten grijesima, neka ga ~stini uputi poznati primjer sa zmijom. Kada zmiji zadamo smrtni udarac u glavu, s gla­vom odmah ne ugibaju članci što dolaze iza nje. Glava je, doduše, mrtva, ali rep još uvijek živi svojom vlastitom snagom i ne gubi životno gibanje. Isto opažamo i kod zla. Ono, mada pogođeno smrtnim udarcem, svojim ostacima još uvijek re­meti ljudski život.

Vjera nije obuzela sve ljude

2. Kada protivnici prestadoše s te strane napadati naš nauk, pvigovoriše da se vjera nije pmširila među sve ljude. Pitaju: zašto milost nije doprla do svakoga? Dok je samo od­ređeni bmj ljudi pristupio Riječi, nemali je ostao bez nje. Znači li to da Bog nije htio ili nije mogao svima izobilno iska­zati dobročinstvo? Nijedna od tih dviju tvrdnja nije bespri­jekorna. Nije, naime, dolično Boga da ne žeLi dobro ild da je nesposoban da ga učini. Ali, ako je vjera neko dobro, pitaju zašto milost nije zahvatila sve ljude?

Poziv je upućen svima

3. Kada bismo u svome učenju tvrdili da božanska volja kockom ljudima dijeli vjeru te jedne poziva, a drugi ostaju bez dijela u pozivu, bilo bi pravedno takvu tužbu dignuti pro­tiv Otajstva. Ali poziv je jednak za sve. Račun se ne vodi o ugledu, dobi i plemenskim cr:-azlikama. Iz toga su razloga služ­benici Riječi od samoga početka naviještanja odjedanput . po

božanskom nadahnuću način nitko ne

zahvTrtila svt:?

Milost svima

148

velikim zbomm tri tisuće

XXXI,

razborita od vodi vlada.

3, Možda

XXXII,

to navode

da tlzr:Ok sn1.rti

149

smrti v otom zvao u iznovni da mu

iz

bitak iz za da bi nas iz smrti

naravi bio nagnuo

oborenu čovjeku pruz1 te se vlastitom da se sjedinimo i s umrlošću

naše naravi. klici

po uskrsnuću izašao nego iz

Iz Pre-

i rečeno i po u

odražavalo božanskoga s m djelo se po u skrovitome smislu očituju božansku nazočnost Dosljedno

da točki. ne a drugo već da u smrti načinu

u tome što se nalazi narav l

ne ostane

u Onorne i u

sverr.dr.

7.· Bića u

Samo bitak.

9. Pavao sva.Jwme zasebn:1J

rnisao 1n:1e ~:e

nalazi u svemu stvorenome. To se u

nazvati ho'" u:z:više~nlm nazi­velimo da se u

151

novnici zemlje i podzemna bića« (Fi l 2,10). Apostol na tome mjestu središnji stup označuje jednom riječi. Sve što se na­lazi između nebesnika i podzemnika izražava izrazom »Ze­maljsko«.

Nadnaravnost Kristovih djela

10. Eto što kao otajstvo naučismo o Križu. Ono pak što se nakon toga donosi u Evanđelju toliko je dosljedno da za to i nevjernici priznaju da ne sadrži ništa što bi bilo tuđe uzvi­šenom pojmu o Bogu. U izvještaju stoji da Krist nije ostao u smrti; da rane dobivene kopljem po tijelu uopće nisu bile pre­preka za kasnije življenje; da se poslije uskrsnuća učenicima ukazivao po miloj volji i da mu za ulaženje nisu bila po­trebita vrata; da je učenike osnažio nadisanjem Duha; da je obećao da će biti s njima i da ih od njega neće ništa rastaviti; da je vidljivo uzašao na nebo, ali da je za misao svuda nazočan - sve to, kao i drugo što čitamo u Evanđelju, nema nikakve potrebe za nekom pomoći umovanja da bi se vidjelo da je božansko i dj e1o uzvišene i višnje moći.

Kristovi su čini iznad naravi

ll. Mislim da ne treba podrobno obrazlagati svaki čin zabilježen u Evanđelju. Već sam njegov opis očituje da je po­vrh naravi. Ali budući da je i božanska rasporedba o kupelji -bilo da je, ne sporeći se o nazivlju, zovemo krst, prosvjet­ljenje ili novoporod - sastavni dio tajanstvenih učenja, po­sve je na mjestu da i o njoj ukratko iznesemo svoj sud.

xxxm. IZLAGANJA O KRSTU

Krst kao život i neraspadljivost

Krst je vrelo života

l. Evo što protivnici čuju od nas: u krstu smrtno prelazi u život. Budući da je prvo rođenje imalo za posljedicu smrtni život, trebalo je, posve prirodno, naći neko drugo rođenje koje

152

ne polazi od raspadljivosti niti se u njoj završava već rođe­noga vodi u besmrtni život. Kao što se, naime, iz smrtnoga rođenja nužno rađa smrtnik, isto tako tko se rodi iz rođenja lroje ne podliježe raspadljti.vosti, postaje jači od raspadljivosti kojoj je uzrok smrt.

Kada, dakle, to i tome slično čuju i ako se upoznaju s načinom krštavanja - a to je molitva upravljena Bogu, za­zivanje nebeske milosti te voda i vjera koja ostvaruje novo­porod- oni, motreći vanjsku stranu obreda, ostaju nevjerni. Drže da ono što se tjelesno zbiva ne priliči Božjem obećanju. Kažu: kako molitva i zaziv božanske moći izrečen nad vodom može biti vrelom života za one koji se upućuju u otajstvo?

Tjelesno rađanje

2. Ovim je ljudima, akio se odveć ne protive, dostatan jed­nostavan odgovor. On će ih skloniti da prihvate naš nauk. Budući da je svima poznat način tjelesnoga rađanja, pitamo ih kako sjeme koje je začetak oblikovanja živoga bića može postati čovjek? Zaista nema tumačenja lmje je tome pronašlo neko uvjerljivo razumno pojašnjenje. Jer što je zajedničko pojmu čovjeka kada se usporedi s osobinom što je vidimo nazočnu u sjemenu? Covjek je razumna đ. umna zbilja, obdarena duhom i pameću, a sjeme je neka vrsta tekućine u kojoj razum ne otkriva ništa više od onoga što već zamjećuje osjetilo.

Božja moc u krstu

3. Isti odgovor što nam ga, posve prirodno, zapitanici pružaju kada se traži kako se može povjerovati da iz sjemena nastaje čovjek, i mi uzvraćamo ako nas tko pita za novoporod što nastaje po vodi. Svatko će, u slučaju sjemena, ako je pitan, moći kazati: sjeme, po božanskoj moći, postaje čovjek i kada ona ne bi bila nazočna, sjeme bi ostalo nepokretno i nedje­latno. Ako, dakle, u sjemenu tvar ne stvara čovjeka već bo­žanska sila vidlji'V'o počelo pretvara u čovjekovu narav, skraj­nje je bezumno u tom slučaju Bogu priznati toliku moć, a u pitanju :krštenja držati da Bog nije sposoban u djelo privesti svoj naum.

Krst poklanja neraspadljivost

4. Ali protivnici kažu: što voda ima zajedničko sa živo­tom? Mi uzvraćam.o: što je zajedničko mokrini i slici Božjoj?

153

L

2.

zočno što

XXXIV.

na-

srno, da uistinu božan.:<ka i to

sila po-

se očitovao u zbivala razne

na~

sarnome

Ako s tim

4, Oni

dorn.

mole da im grane sunce ni ionako zbiva. Isto tako nitko

ne reći

155

3, ne :naiđu na

156

ne onoga tko kroz zamršene i

ne bi u život

tamnicu smr­u

u

6.

tom ženi voda i nuća

7. Već

smrti imao ostvarena u skladu s

iznova mislim na dušu

nit zla

čovjek u vodi da se zlo zamrzi i da se

zla.

se

157

u se Isusova smrt i

tome imamo na urnu da mi i ponovno iz

svernira~ ~B.i lo zar'onio u srnrt kao i ml. u 1)laženstvo.

Krst i

za veliko dobro nadilazi narav, roože se: ako rnu ne

životu

15. Talio:nica

čiste \ratrom~

i. Zdravi r~n

sve zloć:e.

vra(~a u razlika izmedu onih

čistiti. Onl

XXXVI,

V1'ijednost krsta

i osnova

nP

se čo=

159

s obzirom čita rnuka ČOJ1 rnu

neznat:no i lako dležnosti naše slobodne

život. Koliko je ishod srodnost sa sarnim božanstvom!

:rmiiARIS'fiJS!iO OTAJS'I'VO

čisto nešto

uz

Euharistija izvor

4, da se nužno

sadržina mu od

nova tekućina. Tako

d.a to ne kao vl.astito onome sto se vidi već da o.no

Hrana snaga

162

smislu s njJme bilo jedno te isto jer se, kazasmo, hrana pre­tvara u tjelesnu narav. Vlastitost se svakoga tijela priznaje i l!susovu. I ono se uzdržavaše kruhom. Međutim, to se tijelo p:reobrazilo u božansko dostojanstvo, budući da je u njemu boravila Riječ koja je Bog. S pravom, dakle, vjerujemo da se i sada kruh, posvećen Božjom Riječi, pretvara u tijelo Boga Riječi.

Riječ posvećuje euharistiju

10. I Isusovo tijelo u klici bijaše kruh. Bi pak posvećeno nazočnošću Riječi koja je boravila u tijelu. Kao što je, dakle, kruh koji je p:retvocen u Kr,istovo tijelo uzdignut do božanske moći, tako se i sada u euharistij,i događa isto. U Isusu je milost Riječi posvetila tijelo kojem se bit sastojaše iz kruha i u sta­novitome smislu i samo bijaše kruh. Na isti način, i u euhari­stiji, po Apostol~ovoj tvrdnji (l T i m 4,5), Bog-Riječ i molitva posvećuju kruh. Ali kruh ne postaje tijelom Riječi snagom je­denja već ga Riječ smjesta pretvara u svoje tijelo. Sama, na­ime ,Riječ kaže: »Ovo je moje tijelo« (M k 14,22).

Tekućina je nužna za tijelo

11. Svako se tijelo hrani i tekućinom. Bez te dvostruke pomoći zemljana u nama ne bi moglo ostati na žJvotu. Kao što, prema tome, krutom i tvrdom hrSIIlom održavamo čvrsti dio svoga tijela, tako tekućem dijelu dodajemo nadopunu sro­dne naravJ. Kada ona uniđe u nas, snagom mjenjilačke moći prelazi u krv. To se zbiva tim lakše, ako po vinu stekne spo­sobnost da se pretvori u toplinu.

Euharistija pobožanstvenjuje

12. Ono je, dakle, bogonosno tijelo u svoj vlastiti sastav uzelo i tekućinu. Bog koji se objavio zato se pomiješao sa sm­rtnom naravi da bi ljudsku narav po zajedništvu s božanstvom pobožanstvenio. Radi toga se svima koji vjeruju, u skladu s rasporedbom milosti, kao sjeme daje putem svoga tijela koje se sastoj,i od vina i klruha. Miješa se s vjerničkim tijelima da bi čovjek, sjeddnjen s besmrtnim, postao dtonikom neraspadlji­vosti. Bog to podjeljuje kada narav onoga što se vidi snagom posvete pretvori u ono tijelo.

163

V.l"ERA

:2. Držasno dobrim da u ovoj koliko sadrži evanđeoska a po duhovnome: novoporodu zna od naravi. ovorne obiiku

što se odabere.

KRSNO ROĐENJE

otac r.Jiti od

Hi4

se će mu

narav. Re­odabiru ro-

2, Bića se, stvorena. N estvorena i

to život :narav te se

život.

će duhov:'lom

smatra da Sin

165

SveU stoje izvan naravi --·- mislim na Očevu

Inace

ponovno vraća u narav,

u stoji.

Krst i dnevni život

XL.

Boga U ČGBU

da su sva necemo obzirom na to

iako u ostalorne razlika po~,

kada se nada mu se isto

čuo dn

SI'O··

Eva--

1. Meni se da naša poduka ne bi nauk, kada bi se samo na kazanm:ne. imati na i ovo što ću nadodati. To

166

K:rst ne

krštenika

i6'7

čuli da

'16B

:}Onima koji ga v 1,12). AH

dakle, pri­Valja da

što su

što ljudsko

život ne može Ako se čak

poneko onomasnJe sredswo za mučenje i oslovljava ovdaš­njJm nazivima, razlika među njima ipak nije malena. Kada

»vatra« 68,24), 22nadeš da misliti na nešto od ovozemne vatre. Ona, nadme, posjeduje nešto

što nema ovozemni oganj. se plamen ne gasi, a za O'\lO-

iskustvo našlo mnoga sredstva gašenja. Razlika se, velika između ugasive vatre i ognja što se ne

Prema tome, prekogrobna je vatra nešto drugo. Nije što i ovozemna,

s. Kada pak čuješ govoriti o »crvu« (M k 9,48), neka ti is-tost naziva ne odvede zemaljskoj životinjL Dodatak

misao upućuje na narav koja se razlikuje one

H39

l{.

J.

o.

J

BIBLIOGRAFIJA

Dorrie-

1\fatter SP 5, 427-429.

1322~1326.

and.

in God's Per­Romae, 1966.

Essai sur la philoso-1942.

grosse katechetische Rede,

det altkirchHchen .LiteTatu't,

1968.

J. 1979. S. Assen,

nision de L'ćconomie dn sd.ut selon s. tl13··M4 .

.J. R. BOUC:HE'I'. A. pm:rws d'une de de u RTh 6'1 584~588.

J·. R.. l~e voca·bt,;,Iah"e de l'tt.n-ion et du, ·rappo·rt de.s na-

F. J.

u RTh 68 (1968), 533-582. 341-351.

171

J. F. CALLAHAN, Gregory Time, u Atti dei XII IntemazionaJe di

11, 1 59-66. M. Natwte dn mar et economie du snhtt chez

u RSR 56 (1968), 87-95. M. "'n'""""''"' de Nysse, u VI 971~1011. F. et d'Histoh·e de la l,

e. E.

Paris, Manichiii.sntus, u RGG 4

Ple1·orne humain et u Ecritute et cultm·e

de de Actes d1t septem.bre 1969), M. Harl, J~eiden,

E. CORSINI, L'hanrwnie dn monde et dans le De hominis nn?.nl"'.l.n

izd. J. 455-462.

Y. Saint Basile et son 1973. l. H. DALMAIS, u DS 3 {19.57), 1382--1383. J. DANI~LOU, 1 ... /etat du Christ da:ns la mort d~

Nysse, u HJB 77 (1958), 63-72. ,J. DANIELOU, de l' As·

J.

J.

,J..

J.

u 633-666.

1970.

u Vi~Ch 7 ,l. DANI~LOU,

X (1970), 1-7. J. DANIELOU, La

que, u TU J.

172

161-18'1. thed?·ia chez de Nysse, u TU 108, SP

de Nysse,

von Nyssa, u

Fete der; Tabernac1.es dans

de !a Croi:x, u Matson·

.J.

.J.

,J.

et divinite de 177-198.

u RSR 27

~",",_,,.,;"." de u L'homme mel. H. de 1963, 295--~308.

lA! symbole de la caverne chez de Nysse, Pest, Th. Klauser, 1964, 43-51.

Contble du male et echatologie chez Gregoire de Nusse, u Glaube und Fest. J, Baden-

.J. chez Gregoire de Nysse, u EL

J.

Desclee, 1965. ,..,._.~_,,., les Pen.~s Ro-

'R. pensee de

A London-Oxford, 1975.

hn Glauben det Kirche, l, .1979.

A. GH.ILLMEIER, Mit ihtn u'lld in 'ihm. gen 1tnd Pe1'!1-rlektw~>.n.

E. R. 1954.

La divinisation 1938.

RM. HCBNER,

EL JEDIN, Handbuch der

1975. du chretien

Lehn:; vom

J. P. JOSSUA, .Le sa!ut. Incarnation ou u,_.,,,,,_,,.,""' G. u 1 J.

BB des

Lei-

1962.

173

J. LEBOURLIER, Apropos de l' etat du Christ dans la mort, u RSPhTh 46 (1962), 629-649; 47 (1963) 150-161.

R. LEYS, La theologie spirituelle de Gregoire de Nysse, u TU 64, SP2, 495-511.

J. LIEBAERT, L' Incarnation, Paris, 1966. A. LUNEAU, L'Histoire du salut chez les Peres de l'Eglise, Pal'lis,

1964. J. J. LYNCH, Prosopon in Gregory of Nyssa: a Theological Word

in Transition, ThS 40 (1979), 728-738. M. MANDAC, Bazilije Veliki, Duh Sveti, Maikarska, 1978. M. MANDAC, Atanazije Veliki. Pisma o Kristu i Duhu, Makarska,

1980. M. MANDAC, Grgur iz Nise. Spis o djevičanstvu, Symposion, Splfut,

1982. L. MERIDIER, Grego1re de Nysse. Discours catechetique, Paris,

1908. E. M'OHLENBERG, Die Unendlichkeit Gottes bei Gregor von

Nyssa, Gottingen, 1966. A. J. PHILIPPOU, The Doctrine of Evil in St. Gregory of Nyssa,

u TU 94, SP 9, 251-265. G; L. PRESTIGE, Dieu danas la penses patristique, Paris, 1955. J. QUASTEN, Patrology, III, Utrecht-Antwerp, 1963. J. RIVIERE, Le dogme de la Redemption. Etude theologique, Paris,

1931. B. SALMONA, Origene e Gregorio di Nissa suHa resurrezione dei

corpi, u Augustinianum 18 (1978), 383-388. L. SCHEFFCCZYK, Creation et Providence, Pal"is, 1967. B. STUDER, Soteriologie in der Schrift und Patristik, Herder,

1978. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, Zagreb, 1976. J. TIXERONT, Histoire des dogmes, I, Pams, 1924. A. TURCK, Cattichein et catechesis chez les premiers Pe1·es, u

RScPhTh 47 (1963), 361-372. H. E. W. TURNER, The Patristic Doctrine of Redemption, London,

1952. C. V AGAGGINI, ModaLismo, Enciclopedia Cattolica, VIII (1952),

1162-1165. L. V AGANA Y, Porphyre, u DTC 12 (1935), 2555-2590. J. VITEAU, Julien l' Apostat, u DTC 8 (1925), 1924-1971. W. VOLKER, Gregor von Nyssa als Mystiker, Wiesbaden, 1955. J. H. WASZINK, Basilides, RACh l (1950), 1217-1225. P. ZEMP, Die Grundlagen heilsgeschichtlichen Denkens bei Gregor

von Nyssa, Mtinchen, 1970.

174

l. Biblijska mjesta

A. STARI ZAVJET

Post 1,26 20 1,27 104.133 1,28 110 1,29-30 110 2,7 36.37.61.108 2,9 .515 3,1 61 3,13 41 3,1'5 41.61 3,21 35.113 3,24 54

Izl 3,5 69

Br 15,19-2·1 51 . 17,16 55 21,4-9 55

Pnz 6.4 12 21,23 55

Jš 24.2 12

Ps 4,3-4 168 7,12 168

40 22,4 55 30,20 . 129 33,6 22.28.102 51,7 . 52 58,4 52

102,16 168 103,29-30 82 118,65-68 82 145,16 . 168

Job 14,4 52

Izr 8,22 20

Mudr1,13 55 2,23 55 2,24 55.61

10,1 113

Sir 25,24 55

175

Iz 1,16 167 48,8 52 66,24 169

Ez 37;1-14 82

JI 2,13 168 Mih 7;18 168

B. NOVI ZAVJET

Mt 1.16 53 1,16 53 1,23 123 3,11 66 3,16 53

53 6,13 61

28,19 28.165

Mk 1,10 66 1,12 61 2,17 115

10,45 60 14,22 163

Lk 1,35 53 2,7 52

19,8 168 23,39443 54 23,43 54

Iv 1,1 19.93 1,2 2.0 1,3 19.20.27 1,3-4 49 1,5 52.54: 1,9 . 52.6& 1,12 166 1,14 . 38.49 1.18 93 3,3 . 63.166 3,5 . 66 3,6 165 4,24 311 8,41-44 . 61

15,26 26.27 20,28 93

Dj 2,1-13 27 2,36 48 3,21 83

17,29 94 17,30 40

176

Rim 4,25 57.71 6,1-14 71 6,4 65 6,10 158 8,10 158 8,11 57 8,29 53

10,7 54 10,9 54 11,16 50 12,8 92

l Kor 1,18 55 2,9 168 4,15 165 5,6 161

15,24 49 15,36 82 15,38 88 15,42-44 47.57 15,47 157 15,51 88

2 Kor 4,14 57 4,4 49 6,3 47

40 39.51 168

Ef 1,10 102 1,20 57 2,15 65 3,9 102 3,18 56.151 4,6 165 4,24 54 4,9 65 5,14 65 5,26 64

Fil 2,6-11 46 2,7 46.47 2,10 56.87.88.152

Kol 1,15 20.51 1,18 57 1,20 56 2,9 38 2,12 57 3,10 65

l Sol 4,16 82 5,12 92

177

1 '!'lm 3,18 ·1,4 107 4.5 163 5,17 92

Tit 92 129 85

Heb 1,2 39 2,9 124 2,10 155 6,2 63 5,:1 65 9,14 53

12,2 55

lak UR 6'' ,)

l Pt 1,23 6'' ,)

2,2 3,19 54 4,6 54

l Iv 5,20 93

otk 2,11 fH 12,9 61 20,14 61 20,2 61

178

2. K a z a 1 o .i rn e n a

A DREVNA IMENA

Aecije Ambrozij12 Anieet Apoliina>r Arije kristcxtel Asterlije Augtustin Atu~na:ai:je Atenagorra Bar"Sanufij e BaiZilid Bazi lije

Didi m

Foe ije Gabarus

Zi ga bena Cezarejskt

Gracijan, car Garman Carigradsk:i Grgur Cudo:tvorac . Grgur Na?ij ans:ki . Hipolit

Antiohijski

Ivan Ivan Filo:ponos Ivan Zlatousti Julijan, car Just Ln Kal&st, papa Klement Aleksandrijs:ki Klement Rimski Konsrt.·mtin Leonoije Bizantski 1\!l:aks.:im Tspovjoclalac 1\'ff.\)ni

27 n 15 45 26 ll, :lfi 7 7 17. 67. 60 lL 27. 54 2.L 25 39 14 !1. 27. 67 38. 55 ~3. 46 7. 27 27 40 14 16 17 9.10 27 9. 89 89 l? 89 10 tJ'±. 61, 67 li. 16. 21. 25 24 25. 40 !O. 77 81 7 13 17 20. 21. 24. 52 Hi 14. 54 24 67 JO 9. 10. 89 17

179

Marcel Ancirrski M ardon Metodije Olimpski Nestorije . Nicefor Ka.list Noe t Novacijan Origen

Porrfilrije Platon . . Severij e Antiohiij ski Taoijan Teodioret Teofil AntdohijSik:i Teodor Studiita Tertulijan Teodozije, ea:r Valentiin, car Valenti,n, gnosrt~k

R NOVIJI AUTORI

180

M. Alexand:re E. Amann C. Andrersen A. H . Armstrong X. Le Bachelet D. L. Balas . H. U. nov Balthasar· J. Barbel

O. Bardenhewer G. Bat'dY G. BBir'eille J. Betz S. de Boer J. R. Bouchet ,L P. Bums M. Canevet F. Cayre C. Colpe Y. CoUirtcmne I. H. Dalmais :r. Danrl.e1ou

J. Galth J. Galot P. Galtier

27 15 11. 81 43 89 16 22 10. 14. 16. 22. 26. 81. 83-84. 89. 40. 52. 60 13 38 JO. 36. 52 89 2L 25 lO 21 89 16. 22. 25 17 17 14

3() 15. 21. 22. 25 61 30 17 36. 83. 107 30. 36. 50. 51. 5f:l. 77. 83 9. 14. 15. 16. 17. 18. 28 30. 35. 36. 3l:L 47. 50. 53. 54. 61. 62. 77 71L 80. 83. 9Z. 93. 94. 164 g 14. 16. 1!!, 21. 25. 26 25 77 BO. 83 9. 36. 39. 47. 49. 50. 52. 80. 102 35 36. 78. 80. 169 9 18 16 77 9. 18. 28. 30. 35. 36. 39. 41. 47. 50. 52. 53. ~4. 56. 62. 69. 77. 83. 87. 93. 94. 13. 18.30.80. 83 36. 49. 50. 61 28

R CHllet P. Godet A. Grillmeier 3. Gross E. R. Hardy, R. M. Hilbner W. ,Jaeger H. Jedin J. P. J·o·ssua J. N. D. Kelly G. Kretschmar J. Lebon .T. Lebourher R. Ley,<; J. I.JH~ ba em A. Luneau .1. ,J. Lynch M. 1VI.andac

L. Meridie:r E. Mii.hlernberg J. Quasten B. Salmona B. SchuLtze . L. Scheffczyk J. H. Strawely

Schultze J. šagi-Bunić

J. Tixe:ront A. Tuck H. E. W. Turr.er e" V:agagg;tni L, V:ag~nay ,T. Vl:teau W. VOlker J_ H. W a:sl2link F. Zemp

3. Grrčki dzriča,ii

18, 30. 83 24 53 9. :15. 36. 50. 62. 77. 83 9 36. 49. 50. 56. 52. 77. 78. 33 28 16 3.6. 49 2L 22. 24. 25. 26. 27 14 36 47. 53 28 47 36. 39. 5.3. 80. 83 47 lL 17. 19. 22. 27. 43. 46. 42. 33. 30. 62. 63. 64. 71 a. 11. 35. 61. 62. n so. 83. 92. 107 14.30 9 80. 83 28 30 11 9. 49 14. 15. 21. 24. 25 21. 22, 24. 25. 26 9 61 Jo 1a 13 9. l5. 313. 53. 49 54. 56. 62. 77. Hl4 14 as. 36. 50. 51. 56. 78. a:l

ai6n 88

a;nyp6sta1:o,s bapttsma hapt•iz6

dyo prosop.a en ousfa

88 93 21. 22 21 48 23 6:1. 63 63 25 23

181

enypostatos 23 ka tekMa 9 ka:tekhesis !)

21 64 23 92 23 29 .77

metaporieo 7'7 methis'temi 77 oikia 102 oikonomia 102 ou:siodo,s 23 pr&; 46 pro s tl 23 prosopon 25, 29. 44 tou Theo u 23 tOtlS PI"Dd;s<tamenorus 92 tols 92

94 theoria theoretik6s theologia Hl2 sympoo.ia 87

182

PREDGOVOR

UVOD

PRVO POGLAVLJE: VELIKA KATEHEZA

DRUGO POGLAVLJE: RAZNI TEOLOŠKI SUSTAVI l. židovstvo 2. PoganSiki svijet :3. K!ršćanske zablude

Baziliidijevci Valenthrovci . Ma:rci:cmizam . Sabelijevstvo . Anome:izam

4. Manihaizam .

TREĆE POGLAVLJE: BOŽJE OTAJSTVO Rije(~ Božja Ivanov nauk Apologeti i !raniji teoloZJi . Grgurovo izlaganje Duh Sveti Grgurovi pr,eU!Ocl.nici Grgurova pneumatologija Sveto Trojstvo

CETVRTO POGLAVLJ.E: STVARANJE

PETO POGLAVLJE: ANTROPOLOSKA RAZMISL"JANSA Općeniti uvidi . Jednost ljucls:k1e naravi

ŠESTO POGLAVLJE: PITANJE UT.JELOVL.JEN~TA Prigovori p.rot.iv Utjelovljenja Odgođenost Utjelov jenja . Grijeh prekoračuje Utjelovljenje Pozitivno .izlaganje 1. Potpunost obiju naravi . 2. Kri.stološko sjedinjenJe a. Posljec!Jce

SEDMO POGLAVLJE: OTKUPLJENJE l. Spasovno značenje Utjelovljenja 2. SoteriologijH. Gospodinova zem!llijskog života 3. Isusova smrt .

8

9

12 12 13 14 14 14 15 If)

16 71

Hl 19 19 20 22 24 24 28 28

30

&'3 33 36

38 38 39 41 42 42 45 47

49 49 52 53

4. SimboliJka Kiriža . 5. Teolo~ja '!.1iSka:lsmlća

6. Teooij<a >>daviova prava«

OSMO POGLAVLJE: KRSNO OTAJSTVO Krsno nazivlje 1. Klrst 2. Rođenje 3. Kupelj 4. Voda 5. Prosvjetljenđe 6. Obnovl1jenje . 7. Duhiovni preporod Krsni obr.ed1i Katekumenat Krštavaju se odrasli K'rsni učinci

Vrelo krsnih učinaka

DEVETO POGLAVLJE: EUHARISTIJA Primjedbe 'IlJa euhari!Stiju Nužnost euharistije . Vl'ltjednost euh&ll'liistije Izvor euharrustijslrog djelovanja 'l'umačenje euhaa:'ltstije

DESETO POGLAVLJE: ESHATOLOGIJA Općenite napomene Tjelesno uskrsnuće . Konačna uspostava svega u dobro l. Siroka pr!imjenj,enost riječi apOikatastaza . 2. Gr~rova polamišta 3. A,pOikatastaza obuhvaća svekloLilko čovječanstvo

4. Apokartlastaza svih duhovn:ih bića 5. Svemimka apokatastaza 6. S1dikle za apokamastazu Osnovd apokatastaze . Grgurovo proturječje Prepirka istraživač~a

PRIJEVOD

BI:EILIOGRAFIJA

55 56 58

62 63 63 63 64 64 65 65 66 66 66 67 68 70

73 73 74 74 75 76

78 78 80 83 83 83 84 85 86 86 87 88 89

91

171