SADRŽAJ

1. Uvod............................................................................................................32. Gral.......................................................................................................4 - 63. Pop Jeremija..........................................................................................7 - 84. Gral u Priči o drvetu križa popa Jeremije...........................................9 - 10

4.1. Motivske poveznice između Žitja Konstantinova 13 i Priče o drvetu križa popa Jeremije...........................................................10 - 124.2. Motivske poveznice između Parzivala Wolframa von Eschenbacha i Priče o drvetu križa popa Jeremije.....................12 - 13

5. Zaključak...................................................................................................146. Literatura...................................................................................................15

1. Uvod

U seminarskom radu tumačimo simboliku i semantiku grala u biblijsko-mitološkom i književno-umjetničkom ključu, potom se osvćemo na bugarskog bogumila popa Jeremiju i ono što je o njemu i njegovom djelovanju iznašla dosadašnja znanost.

U zavšnom dijelu bavimo se problematikom bogumilskih motiva i motiva drveta od kojeg je napravljen križ na kojemu je raspet Isus u Priči o drvetu križa u odnosu na motive iz Žitja Konstantivnova 13 i Parzivala Wolframa von Eschenbacha. Krajnji je cilj prikazati moguću međusobnu motivsku vezu u navedenim djelima i istaknuti onu najbitniju među njima – motiv grala.

2

2. Gral

Gral, Sveti gral, kalež, kamen, posuda, plitica, drvo, Isusovo potomstvo, samo su neka od tumačenja tog za kršćane svetog predmeta. Iz grala je, prema biblijskoj predaji, Isus pio na Posljednjoj večeri: Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: ''Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha.'' (Biblija, 1991: 960)1, a Josip iz Arimateje prikupio u njega Isusovu krv prilikom pranja Isusova tijela.

Gral je bio i lajtmotiv dvaju srednjovjekovnih književnih djela: Percivala Chretiena de Troyesa (oko 1180.) i Perzivala Wolframa von Eschenbacha (oko 1200.), a kasnije je legenda o gralu dovedena u svezu s legendom o kralju Arthuru i vitezovima okruglog stola. U novije vrijeme gral je bio predmetom nešto kontroverznijih interpretacija: autori Michael Baigent, Richard Leigh i Henri Lincoln u knjizi Sveta krv, sveti gral2 iznose tezu da su Isus Krist i Marija Magdalena sklopili brak iz kojeg su izrodili dvoje djece, a autor Dan Brown u romanu Da Vincijev kod3 zagovara slično tumačenje. Prema Brownu, Isusova žena je bila Marija Magdalena koja je u vrijeme Isusova raspeća nosila Isusovo dijete, odnosno Isusovu krv. Dakle, prema Brownu, Marija Magdalena je gral, a krv u gralu je njihov potomak4.

Ne ulazeći dublje u biblijsku egzegezu u kontekstu grala pa ni u kritičko tumačenje navedenih književnih djela, istaknut ćemo, po nama, jednu veoma važnu stavku. Na Posljednjoj večeri Isus izjavljuje da je njegova krv, krv Saveza (Biblija, 1991: 960). Postavlja se pitanje – kakvog Saveza?

Znamo da se Biblija sastoji od dva dijela – Starog i Novog zavjeta. Imenica ''zavjet'' prema biblijskoj se predaji tumači kao ''savez'' i to u sljedećem kontekstu: prema Bibliji, središnji događaj u povijesti hebrejskog naroda, Izraela, jest sinajski Savez – Zavjet (Izl, 24, 1 – 8). Pod tim zakonom stoji sva susljedna povijest naroda, (...), a u Novom zavjetu Krist se pokazuje kao onaj

1 Navedeni citat preuzet je iz Evađelja po Mateju 26: 27 - 29. U kontekstu Posljenje večere kalež se spominje i u ostalim Evanđeljima, npr. u Evanđelju po Luki 22: 17 - 19: Tada uze kalež, zahvali i reče: ''Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje!'' (Biblija, 1991: 1008).2 Baigent, Michael, Sveta krv, sveti gral, Stari grad, Zagreb, 2005.3 Brown, Dan, Da Vincijev kod, V.B.Z., Zagreb, 2005.4 Sjetimo se da je, prema biblijskoj predaji, Isus rekao: Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv (Biblija, 1991: 960).

3

koji – prema proročanstvu Jeremijinu 31, 31 – ostvaruje u svojoj krvi ''Novi savez'' Boga s čovječanstvom (Biblija, 1991: 1169). Isus mora ostvariti ''Novi savez'' jer je čovječanstvo prekršilo (sagriješilo) ranije sklopljen Sinajski savez. O prijestupu saveza/zakona/zavjeta govori se u Izl, 24: 5 – 6: Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim, jer prestupiše Zakon, pregaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni (Biblija, 1991: 726). Prekršeni Savez Isus obnavlja, kako rekosmo, u svojoj krvi koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha (Biblija, 1991: 960).

Dakle, Stari i Novi zavjet, simbol su obnavljanja ljudskog saveza s Bogom, ali i označavaju dva vremenska razdoblja: 1) vrijeme priprave i očekivanje Isusa Krista i 2) vrijeme Isusa Krista koje je, prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide u susret velikom danu (prema Biblija, 1991: 1169). Međutim, potonje objašnjava simboliku krvi koja se nalazi u kaležu (/gralu), ali ne objašnjava sam gral.

U svrhu proširivanja tumačenja simbolike grala poslužili smo se Rječnikom simbola autora J. Chevaliera i A. Gheerbranta, koji pojam grala definiraju na četiri načina:

1) U viteškoj književnosti i ikonografiji gral je natprirodni predmet koji ima nekoliko odlika: on hrani (daje život), obasjava (duhovno prosvjetljenje) i čini neranjivim. Također navode da je Albert Beguin različita tumačenja vezana uz gral objasnio na sljedeći način: Gral predstavlja istodobno, i bitno, Krista koji je umro za ljude, posudu Svete večere (to jest božansku milost koju je Krist darovao svojim učenicima), te misni kalež koji sadrži zbiljsku krv Spasiteljevu (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 176).

2) Traženje grala koji je nedostupan simbolizira duhovnu pustolovinu i potrebu interiornosti, koja jedina može otvoriti vrata Nebeskog Jeruzalema gdje blista božanski kalež (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 176). Dakle, simbol je duhovne potrage koja leži u nama, a ne izvan nas.

3) Sveti se Gral srednjovjekovne europske književosti dovodi u svezu s dva talismana keltske pretkršćanske religije: Dagdinog kotlića* i kupe* vrhovne vlasti (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 176). Motiv grala u srednjovjekovnoj europskoj književnosti baštinik je tih talismana, a pretkršćanski oblik grala – magično i pogibeljno koplje, koje baca iskre i samo ubija, ako nije u kontliću punom krvi – najbolja je prefiguracija svetoga Grala (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 176). To se magično i krvožedno koplje povezivalo s onim kopljem s kojim je rimski vojnik

4

ranio Isusa na križu. Nadalje se navodi kako je kršćanski gral simbol vrhovne vlasti i savršenstva, predmet traženja, koji nije nadohvat prvome tko dođe (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 176) te da u prekršćanskom obliku sadrži sve aspekte keltske predaje.

4) Jung drži da gral simbolizira unutrašnju ispunjenost za kojom su ljudi uvijek tragali (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 176).

Do sada smo - u kratkim crtama - pokušali ilustrirati motiviku i simboliku grala kroz biblijska, književna i općenito simbolička tumačenja vezivajući ga uglavnom uz kalež, krvno srodstvo, savez u krvi, unutrašnju, duhovnu potragu i sl. No kako se gral veže uz motiv drveta vidjet ćemo u Jeremijinoj Priči o drvetu križa.

5

3. Pop Jeremija

Bugarskog svećenika, odnosno popa Jeremiju prvi put 1238. spominje neki Panko monahu Anatasiju Jeruzalemskom (Sambunjak, 2007: 268)5 kao pisca apokrifnih6 tekstova – i to je zapravo sve što se o njemu pouzdano zna. Odmah valja napomenuti da se pouzdano zna, kako smo prethodno naveli, da se pop Jeremija prvi put spominje u desetom stoljeću, a ne da je tada živio. Stoga i godinu, odnosno stoljeće njegovog življenja valja uzeti s rezervom, uostalom kao i sve vezano uz ovog popa čiji su život i djelo obavijeni velom misterije, oskudnim izvorima informacija i proturječjem.

Poistovjećivalo se popa Jeremiju i s popom Bogumilom. Smatralo se da su to jedna te ista osoba, odnosno da je Bogumil promijenio ime Jeremija kada je položio monaški zavjet ili kada je ušao u Crkvu (Obolensky, 2009: 270)7. Jeremiju se tako držalo i utemeljiteljem bogumilizma (Sambunjak, 2007: 267) te osnivačem bogumilske hereze u Bosni (Sambunjak, 2007: 267). Što se tiče autorstva apokrifnih tekstova, najčešće mu se pripisuju sljedeći apokrifni tekstovi: ''Molitva protiv treskavice'', ''Priča o krsnom drvetu'' i ''Nežit'' (Sambunjak, 2007: 269), s time da niti jedan apokrif nije sačuvan u izvornom obliku pa tako o djelima popa Jeremije saznajemo uglavnom iz ruskih i balkanskih redakcija.

Ovdje valja napomenuti da Obolensky navodi kako je dvojbeno autorstvo Molitve protiv treskavice odnosno Neistine o groznici i drugim bolestima (Obolensky, 2009: 271) te da postoji šest slavenskih inačica Legende o križu odnosno Priče o krsnom drvetu. Za potonji apokrifni tekst Obolensky drži kako

5 Zaneta Sambunjak u svojoj knjizi Heretičko bogoslovlje u strukturi srednjovisokonjemačke književnosti i hrvatskih srednjovjekovnih apokrifa navodi kako se ime popa Jeremije prvi put spominje 1283. u Pankovu pismu monahu Atanasiju Jeruzalemskom te navodi kako je živio oko 969. – 999. (Vidi Sambunjak, 2007: 267 – 268). Na ovom primjeru možemo vidjeti s kakvim se proturječnim podatcima istraživač susreće kada istražuje i proučava život i djelo popa Jeremije. Naime Dmitri Obolensky navodi da ga prvi spominje carigradski patrijarh Sisinije II. i to u 10. stoljeću, a u vezi pisma koje je, očito, dio korespontencije monaha Atanasija Jeruzalemskog (živio ne kasnije od sredine trinaestog stoljeća (Obolensky, 2009: 270)) i nekog Panka iznosi da Anatasije šalje pisma Panku, a ne obratno kao što navodi Sambunjak. Valja imati na umu da je Obolensky svoje djelo Bogumili izdao 1948. godine, a Sambunjak svoje Heretičko bogoslovlje 2007. Skloni smo vjerovanju da se u vremenskom razmaku od pedeset i devet godina, što je razmak između objavljivanja dvaju navedenih djela, otkrilo štošta novo o životu i djelu popa Jeremije pa smo stoga skloniji stajalištu koje zastupa Zaneta Sambunjak.6 Apokrifi su tekstovi s motivima iz evanđelja koji nisu ušli u biblijski kanon.7 Ova je teza definitivno odbačena i danas ne može biti nikakve dvojbe da su Bogumil i Jeremija dvije različite osobe (Obolensky, 2009: 271).

6

je do nas vjerojatno došla jedna od ruskih inačica teksa koja u sebi sadrži bitne odlike bogumilskog vjerovanja i svjetonazora (Vidi Obolensky, 2009: 272). Dakle, ne sadrže sve inačice tog apokrifnog teksta bogumilske crte. Također, Obolensky ističe da je veoma dvojbeno jesu li bogumilski elementi koje (inačice Priče o krsnom drvetu) sadrže proizašle iz Jeremijinog pera (Obolensky, 2009: 272). Prema Obolenskom nema dovoljno čvrstih dokaza da je Jeremija uopće bio bogumil te da je najvjerojatnije da je Jeremija bio sakupljač kršćanskih apokrifnih legendi (Obolensky, 2009: 272). Međutim Crkva je autorstvo ''heretičkih8'' apokrifa, poglavito Priču o krsnom drvetu, pripisala Jeremiji, a Obolensky ističe da su se bogumili možda i služili njegovim tekstovima, jer se, kao što ruske inačice Legende pokazuju, nisu ustezali iskititi ih svojom dualističkom kozmologijom (Obolensky, 2009: 273). Obolensky za kraj zaključuje da je što se popa Jeremije tiče, sigurno jedino da je živio ili u drugoj polovici desetog stoljeća te da je bio Kozmin suvremenik ili da je živio pred sam konac desetoga stoljeća, kada je Kozma već bio mrtav (Obolensky, 2009: 273).

Dok s jedne strane Obolensky ističe sve dvojbe oko autorstva navedenih apokrifnih djela, života Jeremijinog te njegovog svjetonazora i djelovanja, Zaneta Sambunjak iznosi ponešto drukčije stajališta. Ona ističe kako su Jeremiju uz to što su ga smatrali heretikom i piscem heretičkih tekstova, smatrali članom bogumilskog pokreta i čarobnjakom. Također navodi da se Jeremijino slaganje s dualističkim učenjem bogumila i manihejaca može (...) prepoznatni u njegovom pogledu na Kristovo utjelovljenje, u odbijanju čašćenja Sv. Križa, nepripadnosti kršćanskim Crkvama i kleru (Sambunjak, 2007: 268) te ističe da nije bio rigidni dualist već da je zastupao umjereni dualizam, štoviše, da je utemeljio školu umjerenog dualizma (Sambunjak, 2007: 268).

Čvrsto uporište svojim postavkama Zaneta Sambunjak nalazi u nekim motivima Priče o drvetu križa, za koju smo rekli da se autorstvo pripisuje popu Jeremiji. Koji su to motivi i koja je poveznica popa Jeremije s bogumilstvom te popa Jeremije s gralom, vidjet ćemo u sljedećem poglavlju.

8 Pridjev heretičkih namjerno je stavljen pod navodne znakove, jer, bez namjere da ulazimo u terminološku i/ili filozofsku raspravu, smatramo da je nepravedno određenim djelima pridavati pejorativno značenje kakvo pridjev heretički za sobom povlači. Razlog tomu je jednostavan: ono što je za jedne krivovjerje (npr. Rimokatoličkoj Crkvi u odnosu na Bogumilsku Crkvu i obratno) za druge je pravovjerje.

7

4. Gral u Priči o drvetu križa popa Jeremije

Prije nego napišemo išta drugo u ovom poglavlju, osjećamo se dužni istaknuti da tijekom pisanja rada nismo imali pristup izvornim inačicama apokrifnih tekstova koji sadrže Priču o drvetu križa. Razlog tomu leži u činjenici što su nam ti tekstovi – najstariji se nalazi u ''Berlinskom zborniku'' iz 13. stoljeća i u ''Dragojlovom zborniku'' iz 14. stoljeća (Sambunjak, 2007: 271) – bili fizički nedostupni. Zbog toga se u prvom redu oslanjamo na onu verziju priče koju je koristila Zaneta Sambunjak, a čiji se prepričani i doslovni fragmenti nalaze u tekstu te fusnotama njezinog Heretičkog bogoslovlja. Koristili smo i kratku verziju priče O krsnom drvetu koja se nalazi u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, Hrvatska književnost srednjega vijeka koju je uredio Vjekoslav Štefanić9. Isti je slučaj i s djelima s kojima Sambunjak uspoređuje, odnosno na osnovu motiva povezuje Priču o drvetu križa, zbog čega su autori ovog seminarskog rada bitno uskraćeni u mogućnosti uspostavljanja vlastitih teza koje bi mogle biti iole vjerodostojne.

Kako bi dobili uvid u Jeremijinu Priču o drvetu križa valja nam u kratkim crtama iznesti radnju priče. Priča počinje opisom povijesti križa10 (Sambunjak, 2007: 273): vodeći izraelski narod od Crvenog mora, Mojsije i Izraelci došli su u Marrah. No voda je u tom mjestu bila gorka i nije bila za piće. Mojsije je potom izmolio od Boga da mu pomogne na što mu je Bog poslao svog anđela koji mu je, uz upute, dao tri grančice: piniju, cedar i čempres. Mojsije učini kako ga je anđeo poučio; ispreplete grančice, stavi ih u izvor i reče da će, pošto su one

9 Napominjemo da je najvjerojatnije riječ o kršćanskom apokrifnom tekstu, a ne bogumilskom. Dva su glavna razloga tome: 1) spominje se da Solomon crikvu zidaše ku mu biše Bog zapovidal zidati (Štefanić, 1969: 159), a znamo da su se bogumili protivili podizanju ''božjih kuća'' tj. hramova i crkvi jer Bog ne živi u hramovima napravljenima ljudskim rukama (Sambunjak, 2007: 276), kako to stoji u Jeremijinoj inačici Priče o drvetu križa. Ipak i u Jeremijinoj inačici stoji da je Solomon sagradio Hram. 2) Adamov treći sin, Sit, odlazi u raj po sjeme rajskog drveta te ga, pošto Adam umre, vsadi (...) na grob oca svojego. Ta kita se prija tere vzraste drivo veliko. I tako sta tri tisuća i pet sat let dari do vrimena Solomunova (Štefanić, 1964: 160). U Jeremijinoj inačici ne spominju se Adam i Sit već Mojsije. Mojsije od anđela Gospodnjeg dobije tri grančice: piniju, cedar i čempres (Sambunjak, 2007: 274) te ih zasadi, a iz njih izraste drvo križa. U obje inačice iz tog drveta Židovi izdjelaju križ na kojem razapnu Isusa.10 Sambunjak ističe da je Jeremija jamačno posudio ideju o podrijetlu drveta križa iz bogumilske tradicije – iz Interrogatio Johannis – jer Crkveni oci koji su pričali o Svetom križu nisu spomenuli stablo koje je posadio Mojsije pošto ga je isprosio od Boga (Vidi Sambunjak, 2007: 273). U Interrogatio Johannis (Ivanova pitanja) spominje se nastanak drveta križa u sljedećem kontekstu: Ali kad je Sotona saznao da ću doći na ovaj svijet, pošalje on svog anđela i uzme dijelove triju stabala i dade ih proroku Mojsiju da me se razapne; ova su se stabla sačuvala za mene sve do danas (Sambunjak, 2007: 273). Potonje tvrdnje idu u prilog tezi da je pop Jeremija bio bogumil.

8

simbol Svetog Trojstva, donijeti spasenje i novi život cijelome svijetu. Na tom će drvetu biti razapet Isus, a razapet će ga Židovi. Mojsije je to proročanstvo prenio dalje, a u tom trenutku voda postane pitka te su svi ljudi i sve životinje mogli biti sretni. Izraelićani su pitali Mojsija kada će se sve to dogoditi – da Bog bude osuđen od ljudi – a Mojsije tada prorekne sve što će se dogoditi (Vidi Sambunjak, 2007: 273). Drvo križa godinama čuvaju grešnici iz raznih zemalja, koji se na taj način iskupljaju. Čuvaju ga sve dok Solomon ne počne graditi Hram, za što je Solomona zadužio njegov otac David. Solomon se čudio ocu zašto će graditi Hram kada Bog ne živi u hramovima napravljenima ljudskim rukama (Sambunjak, 2007: 276). Solomon je Hram ipak počeo graditi kada su mu anđeli donijeli prsten s natpisom koji je samo on razumio. Želeći u slavu Božju podići veleban Hram, Solomon sasječe drvo križa te ga izdjela u gredu koju je htio ugraditi u njega. No greda nigdje nije pristajala. Solomon ju je potom ugradio u jedan most, ali ga je poslije, opteretivši ga teškim kamenjem, zakopao u zemlju. Poslije jedne poplave drvo ispliva na površinu te Židovi uzeše to drvo i od njega učiniše križ na kojem su razapeli Isusa.

4.1. Motivske poveznice između Žitja Konstantinova 13 i Priče o drvetu križa popa Jeremije

Zaneta Sambunjak analizirala je tri teksta: Žitje Konstanrinovo 13, Parzivala Wolframa von Eschenbacha i Priču o drvetu križa popa Jeremije. U tri navedena teksta pronašla je motive koji međusobno povezuju te srednjovjekovne tekstove. U ovom dijelu seminara ističemo motivske poveznice Žitja konstantinova 13 i Priče o drvetu križa popa Jeremije što ih je pronašla Zaneta Sambunjak.

Priču o drvetu križa i grančicama koje se magično isprepletu i spoje u jednu s kojom je zaslađena gorka voda, nalazimo i u Žitju Konstantivnovu, u trinaestoj glavi. U tom tekstu stoji kako je Konstantin filozof došao u Carigrad i u crkvi Sv. Sofije vidio čašu s proročanstvom koje kaže da je čaša napravljena ''na iskušenje Gospodnje od dreva inago'' (Sambunjak, 2007: 274). ''Drevo inago''11

11 Sintagma ''dreva inago'' može se tumačiti, odnosno prevesti na dva načina: 1) napravljena od jednog drveta i 2) napravljena od drugoga drveta. Drugo tumačenje može se razumjeti u kontekstu dualističkog pristupa (Sambunjak, 2007: 274). Neki su bogumili vjerovali da je križ vražje oruđe - instrumentom muke Isusove – te su podučavali svoje sljedbenike da mrze križ. Oni su vjerovali da stablo od kojeg je križ bio napravljen (...) potječe od sjemena koje je Satanael zasadio u Raju (Sambunjak, 2007: 274). Navedeni izraz odražava dualističku viziju svemira u kojoj sve potječe ili od Božjeg drveta dobra, ili od drveta smrti koje je vražje (Sambunjak, 2007: 274). Sambunjak ipak ističe da više smisla ima prvo tumačenje, jer mnoge slavenske apokrifne priče sadržavaju motiv

9

se, naime, odnosi na križ. Dakle, Konstantinova čaša govori o istom drvetu o kojem govori Jeremija.

Uz navedeni se motiv vežu i drugi motivi slični onima iz Žitja.

Za čašu napravljenu od dragoga kamena koju je Konstantin našao u Sv. Sofiji, kaže se da je Solomunovo djelo i da se na njoj nalazi poruka pisana židovskim i samaritanskim pismom (Sambunjak, 2007: 275) čije je značenje znao samo Solomon.

U isječku Jeremijine Priče o drvetu križa nakon smrti kralja Davida, Solomon naslijedi očevo kraljevstvo, čuva model hrama koji mu je otac ostavio te čeka anđela koji će mu dati znak za početak gradnje hrama. Anđeo zaista dođe Solomonu i daruje mu prsten s tajnom porukom (Sambunjak, 2007: 275). Značenje poruke znao je jedino Solomon jer mu je anđeo rekao što na prstenu piše. Solomon potom počne graditi hram.

Vidljivo je da je jedina razlika između ova dva isječka što se kod Konstantina radi o čaši koju je Solomon napravio, a kod Jeremije o prstenu koji je Solomonu darovao anđeo12. Na osnovu potonjeg Sambunjak zaključuje kako se čini da je motiv čaše od kamena s porukom jasnom samo Solomonu bogumilskog podrijetla (Sambunjak, 2007: 276).

Sambunjak ističe još jednu možebitnu sličnost između Jeremijinog djela i Žitja, a tiče se Solomonove gradnje hrama. U Jeremijinoj Priči Solomon se upitao kako sagraditi Božju kuću kad Bog ne živi u hramovima napravljenima ljudskim rukama (Sambunjak, 2007: 276), a znamo da su bogumili odbijali graditi i nisu poštivali kršćanske crkve kao kuće Božje. U Žitju se pak gradnja hrama niti ne spominje, ta se epizoda ''prešućuje'' iako se navode David i Solomon i dvanaesta godina Solomonove vladavine.

Sambunjak se pita je li moguće da je takva bitna stvar namjerno negirana te krije li se u toj znakovitoj šutnji ideja bogumilskog podrijetla – ideja odbijanja gradnje Božjeg hrama.

S obzirom na potonje Sambunjak zaključuje kako je moguće da Jeremijina Priča o drvetu križa i Žitje Konstantinovo 13 šire bogumilske ideje na osnovu

sjemena ili grančica iz kojih je izraslo drvo od kojeg je kasnije izdjelan križ.12 Svrha i funkcija prstena kod Jeremije ostaju neobjašnjeni najvjerojatnije zbog straha od reakcije ortodoksnih čitatelja na heretičku tvrdnju da su demoni izgradili hram u Jeruzalemu (Sambunjak, 2007: 275), što je bilo bogumilsko tumačenje mita.

10

onih zajedničkih motiva koji se mogu povezati s heretičkim učenjima (Sambunjak, 2007: 278).

4.2. Motivske poveznice između Parzivala Wolframa von Eschenbacha i Priče o drvetu križa popa Jeremije

U Parzivalu gral čuvaju grešni vitezovi, izabrani putem poruke s imenima koja se na gralu pojavljuje. Članovi bratstva okupljeni su iz raznih zemalja, a gral je korijenje i grančice (lapsit exillis) te ima moć da održava na životu i daje hranu i piće (Vidi Sambunjak, 2007: 278 - 279)13.

Uočavamo bitne sličnosti s Pričom od drvetu križa: drvo križa čuvaju grešni ljudi iz raznih zemalja, gral iz Perzivala je korijenje i grančice kao što je u Jeremijinoj Priči drvo nastalo iz tri grančice te daje hranu i piće baš onako kako su grančice pretvorile nepitku vodu u pitku.

Kako bi učvrstila poveznice između Jeremijinog i Wolframovog djela, Sambunjak ističe da je jedan od čuvara u Jeremijinoj Priči bila žena, a u Parzivalu je čuvarica grala (...) žena bez grijeha, i samo ga ona može nositi na zelenoj ahmaradi svili (Sambunjak, 2007: 282).

Kao sljedeću poveznicu ističe motiv bratstva između vitezova, čuvara grala u Parzivalu. Naime, Jeremija je dao originalan doprinos bogumilskom učenju idejom o jedinstvu odnosno bratsvu smrtnika i duhova (Sambunjak, 2007: 281), što je smatrao od Krista započetim ritualom14, a kojeg su službenici kršćanske crkve kasnije odbacili. Dakle, ako je Kršćanska Crkva odbacila taj ritual, znači da ga je smatrala heretičkim, a pošto ga u Parzivalu koristi Wolfram to znači da on nasljeduje ili barem u djelu unosi ''heretički'' motiv i stav koji je zastupao Jeremija.

Sambunjak nadalje ističe još jednu zanimljivu, moguću poveznicu. Gral je imao moć da daje hranu i piće te da oni koji žive u blizini grala ne mogu umrijeti i budu iscjeljeni od svih bolesti, i više od drugih (budu) zaštićeni od grijeha

13 Napominjemo da se određenje grala kao korijenja i grančica kasnije mijenja u kamen. Potonje je vidljivo u knjizi Zanete Sambunjak Heretičko bogoslovlje, u fusnotama 88 i 89 na stranici 279. u izdanju koje smo mi koristili za izradu ovoga rada. Sambunjak ne objašnjava zašto je to tako već samo navodi citate.14 Ritual bratstva je poganskog porijekla (Vidi Sambunjak, 2007: 281).

11

(Sambunjak, 2007: 282), i tako je i bilo, osim u slučaju Kralja Ribara Anfortasa15. Anfortas se mučio sa svojom ranom i njegovu je agoniju gral produljivao jer ga je održavao mladog i živog, ali mu ranu nije zacjeljivao. Na taj je način Anfortas iskupljao svoje grijehe. Anfortasove sluge pokušavale su ga liječiti na razne načine pa čak i magijom, ali ništa nije pomagalo. Anfortasova se rana gnojila, trsla ga je groznica od hladnoće, postajao je nemiran i nije mogao spavati – zato lovi ribe na pustom jezeru – nije mogao jahati, hodati, ležati ili sjediti, a koža mu je bila žuta i bez sjaja (Vidi Sambunjak, 2007: 283). Prema ovom opisu moglo bi se reći da je Anfortas patio od bolesti koju je Jeremija nazivao treskavicom, a protiv koje je izmislio molitvu – Molitvu protiv treskavice. Treskavice su prema Jeremiji demoni, zli duhovi, (...) odgovorne su za naglo dizanje i spuštanje temperature tijela opsjednute žrtve, dok joj koža postaje žuta, zajedno s očima, jadnik se ne može pokretati, ne može zaspati, ima otrovanja koja izazivaju razne vanjske nuspojave, kao gnojenje i sl. (Sambunjak, 2007: 283). Kod Anfortasa se pojavljuju treskavice: Pluxeja, Grinuša, Ogneja, Gledeja, Korkuša i Žlteja (Sambunjak, 2007: 284). Jeremija je u svojoj Molitvi protiv trskavice zahtjevao da onaj koji prakticira tu molitvu zazove arhanđela Sihaela i Sv. Sisina te da zna imena treskavica – zlih duhova koji opsjedaju tijelo bolesnika16. Znati imena zlih duhova značilo je poznavati njihov karakter i način borbe protiv njih (Sambunjak, 2007: 284). Prakticirajući ovakav način liječenja, Jeremija se složio s bogumilima i manihejcima koju su uznemiravajuće duhove percipirali kao pale anđele koji su se mogli istjerati kombinacijom magije i fizičke snage (Vidi Sambunjak, 2007: 284). Možda su upravo zbog toga, navodi Sambunjak, Anfortasove sluge njegovu ranu pokušale liječiti utiskivanjem predmeta u ranu, paljenjem biljaka i stavljanjem raznih trava čudotvornih moći na ranu i oko nje, ali prvenstvenom magijom imena (Sambunjak, 2007: 284) koja su bila skrivena imena demona. Dakle, i ovdje nalazimo sličnosti Wolframovog djela s djelom popa Jeremije.

S obzirom na sve do sada rečeno u ovom poglavlju, možemo još reći da je na navedenim primjerima, posredstvom bogumilskih motiva u trima djelima uspostavljena veza između Žitja Konstantinova, Perzivala i Priče o drvetu križa, čiji motivi izgleda da su jednaki, ali su drugačije prikazani (Sambunjak, 2007:

15 Anfortas je čuvao gral te je čekao svoga zamjenika kako bi mogao umrijeti. Kako bi bio siguran da njegov nasljednik nije varalica, postavio bi mogućem nasljedniku pitanje: kome gral služi? Ako bi točno odgovorio, Anfortas bi predao svoju službu čuvara grala u druge ruke. 16 Sjetimo se da se u srednjem vijeku smatralo da su bolesti zli duhovi koji opsjedaju tijelo bolesnika te da će istjerivanjem duhova uz pomoć molitve bolesnik ozdraviti.

12

285). Na osnovi te motivske veze može se ustvrditi da sva tri djela govore o istoj stvari – o gralu.

5. Zaključak

U seminarskom radu pokušali smo posredstvom bogumilskih motiva uspostaviti vezu između djela: Priča o drvetu križa, Žitje Konstantinovo 13 i Parzival.

Naime, ono što je za Jeremiju drvo križa, to je za Konstantina čaša napravljena od ''dreva inago'', a za Wolframa korijenje i grančice. Ono što je karakteristika Jeremijinog prstena koji je anđeo dao Solomonu, to je za Konstantina čaša iz Svete Sofije koju je napravio Solomon – oboje imaju natpis čije značenje zna jedno Solomon. Isto tako na Wolframovom se gralu ispisuju imena koja se potom čitaju, a zatim nestaju. Na taj način izabiru se čuvari grala. Dakle, na svo troje ispisano je neko značenje.

U Žitju Konstantinovu pronalazimo motiv grančica koje se isprepletu te postanu jedno drvo koje gorku, nepitku vodu učini pitkom. Također, onako kako Jeremija zastupa ideju desakralizacije i demonizacije, odnosno zabranu izgradnje Božjih kuća uopće, tako se u Žitju simptomatično ispušta spomen o gradnji hrama što bi moglo upućivati na istu stvar – odbijanje gradnje Božjih kuća.

U Parzivalu nalazimo mnogo više sličnosti s Pričom i to u segmetima vezanih direktno uz gral – gral liječi i hrani i napaja, produljuje život onima koji uz njega borave te čisti od grijeha, baš kao što to čini i Jeremijino drvo, uz izuzetak ovog predzadnjeg (da produljuje život). Međutim, uzmemo li u obzir da je jedna od moći grala da daje hranu i piće, a hrana i piće su primarne čovjekove potrebe kako bi čovjek ostao na životu, odnosno produžio si život, možemo reći da su moći grala u navedenim djelima istovjetne. Također zapanjuje gotovo identičan lik žene kao čuvarice grala. Uz to neizostavno je spomenuti bolest od koje pati Kralj Ribara koja neodoljivo podsjeća na Jeremijine treskavice.

S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da su motivske veze između triju djela poprilično čvrsto argumentirane te da je doista moguće da sve tri govore o gralu. Međutim, autori ovog seminara smatraju da zbog nedostatka izvornih tekstova njihov zaključak i ne može biti bitno drukčiji od onoga do kojeg je došla Zaneta Sambunjak.

13

6. Literatura

Biblija, Stari i Novi zavjet (1991.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb Chevalier, J., Gheerbrant, A. (1983.), Rječnik simbola, mitovi, sni,

običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod MH, Zagreb Obolensky, Dmitri (2009.), Bogumili, MISL, Zagreb Sambunjak, Zaneta (2007.), Heretičko bogoslovlje u strukturi

srednjovisokonjemačke književnosti i hrvatskih srednjovjekovnih apokrifa, Demetra, Zagreb

Subotić, Radovan (2002.), Bogumili, Antropozofsko društvo ''Marija Sofija'', Zagreb

Štefanić, Vjekoslav (1969.), Pet stoljeća hrvatske književnosti, Hrvatska književnost srednjega vijeka, Zora, Matica hrvatska, Zagreb

14