GRAFIČKO-PJESNIČKA MAPADOM MARINA DRŽIĆA

DUBROVNIKMMXVII

EROS U NEBESKOM DUBROVNIKUGRAFIKE LUKŠE PEKA UZ PIESNI LJUVENE MARINA DRŽIĆA

Naoštrio je majstor svoje igle i dohvatio cinčanu ploču premazanu bitumenom. Po svojim je skicama počeo iscrtavati zamišljene prizore nekog idealnog renesansnog života. Onog Marina Držića? Najvjerojatnije ne. Iako nam se s ove vremenske udaljenosti može činiti kako je život i životni prostor Držićev bio jednako romantičan, šaljivo lagan i pravocrtan kao što čitamo u njegovim komedijama pa u tome ambijentu nage dame snivaju okružene zainteresiranim promatračima i arkadijskim vizurama, trubaduri sviraju lutnju svojim odabranicama pred Dvorom, a ostali svijet se igra pod krabuljama sa žirafama i devama, Držićev je svijet daleko od idealnog. Njegova višegodišnja borba za opću ravnopravnost („tuj ne ima imena moje i tvoje“) protiv „dvadeset ludijeh nakaza“ (odnosno, za Slobodu o kojoj se toliko spjevalo jer je se malo uživalo) pretvorila ga je u izdajnika i bjegunca kojemu su za vratom puhali državni špijuni i vjerojatno ga na kraju ubili, u anatemiziranog demijurga čija su djela stoljećima ostala potisnuta. Gradeći, stoga, literarni svijet u kojemu je svaka riječ jedan maleni kamen, svaka velika misao jedan fortifikacijski objekt, a svaki stih plastički odgovor čovjeka na potrebu za ljepotom, Držić je oblikovno privršio svoj idealni Grad, svoj nebeski Dubrovnik.Nije Lukša Peko zaboravio znanu faktografiju Vidrina života niti je propustio uvidjeti snagu blistavih civilizacijskih ideja skrivenih ispod slojeva nevinih i predvidljivih dramskih zapleta. No, od držanja za ovo svakodnevno, zanimljivije mu je bilo zakoračiti u isto Držićevo pribježište i njegovim stopama hodati ulicama imaginarnog Grada u kojemu „slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine“. U tom kamenom gradu čije crkvice, ulice, prozori i palače, nalikuju ovom našem Dubrovniku, odvija se dramska radnja naizgled započeta davno prije nego što je zainteresirani umjetnik-promatrač tuda prošao i koja će, zatvorena u vremensku petlju, na jednak način trajati zauvijek. Neki od tih prizora ucrtani su u metal i otisnuti na grafikama u ovoj mapi, ali još su mnogi kantuni, đardini, sveti i sladostrastni interijeri velike Držićeve mašte ostali neotkriveni.U svojim je Piesnima veličao žensku ljepotu i slatke plodove ljubavi – svoj ushit i bol, radost i očajanje – pa je i na Pekovim grafikama emocija kao uzrok i posljedica ljubavi dobila svoju formu. Ona je naizgled u domeni genrea, na što nas upućuju pogledi na usputne susrete Pekovih protagonista, svakodnevica koja ne traži dublji smisao niti opravdanje za svoje postojanje. Međutim, nipošto se ne smije zanemariti njihova intelektualna uloga – ljubavni poučak o Držićevom podtekstu koji je ispod suptilnih opisa ženske nježnosti i estetskog savršenstva sakrio erotiku i strast neprimjerenu svećeniku. U jednom se pastoralnom prizoru dvoje mladih sakrilo iza malenog stada koza ne bi li zaklonili svoju tek propupalu ljubav koja poznaje samo krajnosti, dok se već u sljedećem stari pohotnik zabavlja u društvu dviju nagih gospoja. Dočim pred vratima namurani momčić ponizno moli ruku svoje odabranice, budno čuvane okom pratiteljice, dotle se muškarac s lavljom grivom izgubio među nogama neke lijepe djevojke. Tako se jedan za drugim pred našim očima izlistavaju ljubavni prizori različitih htijenja koji nam, poput zbirke priča Raymonda Carvera, govore o tome što sve ljubav jest i u kolikim se različitim formama ostvaruje. Sve ih, međutim, povezuje jedna te ista odlika – želja. Nema ljubavi bez želje, kakva god ona bila. Čak i najsavršeniju božansku ljubav koja ne želi ništa izvan sebe, definira želja za vlastitim postojanjem. Kakve li su tek onda profane ljubavi koje traže svoje! U gotovo svim Pekovim prizorima naći ćemo životinje, najčešće mačke, koje nose simboliku naših primordijalnih potreba i evolucijskog zametka, kroz koje progovaraju putene želje romantičnog pjesnika i njegovih protagonista. Čak i jedina grafika bez ženske figure nosi u sebi erotični element, mladića koji gladi konja po „licu“ (lice Držićeve odabranice pojavljuje se u svakoj pjesmi i po nekoliko puta), a znamo kako je konj simbol požude, najbolje oslikotvoren na Fuselijevoj Noćnoj mori. Eros je, dakle, ona životna energija koja oblikuje taj idealni svijet i život čini mogućim, koja se podjednako provlači kroz Držićeve pjesme i Pekove grafike stvarajući duhovnu podudarnost kultiviranih obrazaca. Oni se, pak, opetuju kroz stoljeća kao da emaniraju iz kamenog tkiva koje je na istovjetan način sraslo s pjesnikom i grafičarem, s riječju i sa slikom.Nije, međutim, ni kameno tkivo homogeno; ispresijecano je raznovrsnom vegetacijom koja se usijeca u nakupine građevina stambene, sakralne i vladarske funkcije. Nisu to nizovi i pravilni rasteri, nego „grumenovi“, „gvalje“, „impasto“, da slikarom Pekom opišemo Peka grafičara, ne pravilni i referentni Dubrovnik, nego Dubrovnik kao

simbol, ono dubrovačko. Uske ulice, mali trgovi, pojedine palače i crkve, skalini i prozori, tvrđave, zvonici i vizure koje prepoznajemo, dodiruju druge kojima, očima gledanima i upamćenima, tu nije mjesto. Strukturalne vizije nadomještaju topografsku činjeničnost, a memorija Grada važnija je od povijesne istine. Suptilno mijenjajući njegov urbanizam, umjetnik mu mijenja i civitet, udahnjujući u njega vrhunaravni humanistički duh, neovisan o dobu i prostoru. Harmonizirajući arhitekturu i prirodu, Peko ostvaruje idealan omjer urbanog i pastoralnog, porađa Držićev svijet u kojemu čovjek postoji u suglasju s okolinom i čija je prisutnost jasno očitovana „valjanim umijećem“ kojim skladno „usavršava divlju prirodu“. Gradeći svoje prizore vegetacijom i nenametljivim objektima – kućicama i crkvicama – Peko realizira ambijent koji je očovječen i pitom.Stvaralaštvo Lukše Peka obilježeno je hladnoćom i distanciranošću, bilo da je riječ o usamljenicima i nedoglednim perspektivama, anatomski preciznim životinjama, obalama bez ljudi ili, pak, nepoznatoj zemlji i otocima bez imena i života. Zanimljivo je kako se takav pristup obično objašnjava „racionalnošću grafičara“, ali se upravo u njegovoj grafici događa potpuni obrat i oslobađaju čuvstva straha, ljubavi, gnjeva, radosti. Možda je danak umu plaćen duhovnim skladom i spomenutim ravnotežama ambijenta, ali je činjenica da Pekove grafike sadržavaju osjetno veću slobodu nego neki drugi njegovi radovi. U pjesničko grafičkoj mapi Vrt bez dobi iz 1986. godine, u kojoj je objavio deset bakropisa, nalazimo ne samo slične bukoličko-gradske komplementarnosti, nego i prve obrasce za neke motive izvedene u ovoj mapi (karneval, dvoje na balkonu, naga dama pred balustradom). Njegova druga grafička mapa, Kad su golubovi umirali iz 1992. godine, bez sumnje predstavlja najizvrsniji primjer grafičkog ciklusa upregnutog u jednu temu u dubrovačkoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Toliko je prozračnosti, jednostavnosti i mira u toj crno-bijeloj mučnoj temi razaranja Dubrovnika, da se moramo pitati kamo se i zašto povlači Pekova osjećajnost kada mu na raspolaganju stoje veliki formati, sav raspon boja, sloboda gestualnog poteza i druge privilegije slikarskog posla.Ponudivši nam sada, nakon punih dvadest pet godina, svoja snoviđenja, Držićevim stihovima opisanog nebeskog Dubrovnika u kojemu se ljubav otkriva u mnogim svojim oblicima, ponovno imamo priliku upoznati ovog majstora grafičkih tehnika i discipliniranog meštra čije su ruke crne od grafičke boje i čvrste od stiskanja grafičke prese. Sazdavši taj idealni Grad i davši mu, poput negromanta, duh koji je sposoban stvarati, Peko je prošao Držićevim stazama i dao nam pravu vrijednost ovog posebnog izdanja, ove mape. Ona leži prvenstveno u grafikama koje se prvi i jedini put objavljuju ovdje u ograničenom broju primjeraka. Nije, dakle, riječ o ilustriranju Vidrinih ljubavnih uzdaha, nego o prvi put stvorenom ambijentu u kojemu stihovi nalaze plodno tlo za produljenje svoga života kroz maštu drugih umjetnika. Peko je izgradio prostor Držićevih riječi. To je likovno obilje, udruženo sa stihovima zanosa, stvorilo cjelinu koja je, kako kaže Wertheimer, veća od zbroja svojih dijelova; ona je idealna i nesavršena, mirna i dinamična, karnalna i metafizička.

Marin Ivanović

PJESNI LJUVENE MARINA DRŽIĆA

„Pjesni ljuvene” Marin Držić uvrstio je u svoju knjigu Piesni Marina Darxichia viedno stavgliene smnosim drusim liepim stvarmi (Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi) koju je u Veneciji 1551. objavio nakladnik Niccolò Bascarini. S obzirom na tu činjenicu valja zaključiti da su te ljubavne njegove pjesme nastale prije toga, odnosno da su nastajale sve do 1550. godine kada Držić, kako se pretpostavlja, više ne piše takvu poeziju.“Naravski ne može se tvrditi da je D. tako sakupio i izdao sve svoje lirske pjesme; naprotiv, sva je prilika da ih je bilo više, pa on nije htio sve izdati, a i gdjekoju možda nije više imao ni on sam.” (Rešetar, LXXVIII). Po svome karakteru njegove „pjesni ljuvene” zacijelo su, premda to ne mora uvijek biti tako, nastale u Držićevim mladim danima, „najstariji su plod D-ćeve poezije” (Rešetar, LXVI), pa Milan Rešetar smatra da se „može i slobodno uzeti da su ponajviše postale prije negova boravka u Italiji” (Rešetar, LXVII), premda, sumnjajući u tu svoju kategoričku tvrdnju, odmah zatim dodaje: „Ali opet neće biti baš sve postale prije negoli je D. pošao u Italiju (...), naprotiv treba pitati kada su postale pjesme br. 14 i br. 23 (...).” (Rešetar, LXXVII). Pjesme su to ipak mladenačkih Držićevih dana i dio su većeg ljubavnog kanconijera iz kojega je Držić, za po-trebe te svoje knjige, napravio strog izbor, lišivši se onih pjesama za koje je, recimo, smatrao da su manje uspjele ili da ga, možda, mogu otkriti na način koji mu u tom trenutku nije bio poželjan. Kod Držića se nikad, ništa, do kraja pouzda-no ne zna, a sve je, osim onoga što je nažalost izgubljeno, bilo i jest napisano i za one koji su znali čitati i tekst i ono što je iza teksta.U svakom slučaju: „Prihvati li se pretpostavka o Držićevoj zbirci kao o autorovu izboru iz opsežnijega, danas izgublje-noga, lirskog opusa, taj bi izbor na neki način morao biti reprezentativan za Držićevo shvaćanje ljubavne lirike, barem oko 1550.” (Bogdan, 78). On bez dvojbe nije bio slučajan i uvjetovan je većim brojem razloga među koje zacijelo ulazi i mogućnost da je jedan od njih „posljedica načelna utjecaja Bembove kodifikacije ljubavne lirike” (Bogdan, 78), iako nije i jedini. Taj „maleni kanconijer” (S.P. Novak, 26), te „čudne ljubavne minijature” (S.P. Novak, 26) Držić, kako kaže u predgovoru namijenjenom „svojim prijateljima”, daje tiskati zato što su te pjesme bile omiljene u krugu u kojem se on tada kretao pa ih on želi darovati njima koji cijene i vole njega i njegove pjesme zato što im ne može napraviti toliko prijepisa jer, kako sam kaže, „nı sam dobar pisalac” (što treba čitati kao: niti imam dobar rukopis, a ne kao: niti sam dobar pisac, jer koji bi to pisac, ikada, javno iskazao), „niti mogu pismom” (a to znači rukopisno, prepisivanjem svojih stihova)“svim ujedno zadovoljno učinit.“ (Bojović, 149). Zato im posvećuje tu knjigu.Držić vjeruje da su te njegove pjesme/stihovi (“ova moja pisma”) „krjepka, sočna i vrijedna” i zato ih daje tiskati, jer samo stihom može dokazati svoju književnu vrijednost, uvjeriti u to one koji „ne mògū vjerovat da ja umijem veras učinit, a ne za ino neg, er su triš mudri, kažu se šeskrat ludi”; želi im na usta staviti katance koje im, kako čitamo u pro-logu Dugoga Nosa, želi zatim dignuti zato da se „govorenjem punim nenavidnosti ukažu i otkriju ljudi od trimjed, ljudi od ništa i ljudi nahvao.” Držić je siguran da će tim svojim pjesmama „s časti izit” napominjući „er se mogu ovim putom scijene počtiti, a osramote se.” Složiti se valja s Rafom Bogišićem koji zaključuje: „i Držić je davao, dakle, punu važnost svojim pjesmama. Nisu mu bile nimalo tuđe ni zastarjele. Priredio ih je za štampu, sam napisao uvodnu riječ i toplo ih preporučio svojim prijateljima.” (Bogišić, 161).Držić zato pomno reducira i komponira svoj kanconijer koji se najčešće karakterizira kao petrarkistički. Pri tome, neizo-stavno, treba voditi računa o tome da se „pod koprenom konvencionalnosti nazire prava Držićeva narav.” (S.P. Novak, 25). Uzor Držiću jest Petrarcin Kanconijer. Držićev kanconijer: „Ima standardnu strukturu petrarkističkog kanconijera, počevši od uvodne pesme u kojoj se autor obraća čitaocima do završne, čiji sadržaj obuhvata osećanje od početka ljuba-vi do rezignacije i okretanju ‘višnjoj svitlosti’.” (Bojović, 148). Međutim, Držić se, pišući svoj kanconijer, oslanja na uku-pno Petrarcino djelo koje je, osim Kanconijera, bilo čitano i dobro poznato ne samo u Dubrovniku, nego posebice u Itali-ji onih godina kada je Držić ondje boravio, prihvaćajući petrarkistički stav da: „’Ni govor ne može imati dostojanstva ako ga duša ne posjeduje’, dok s druge strane, ulazak s riječju među ljude, daje unutarnjem životu mjeru i konkretan smisao. (...) ‘Moramo se truditi biti od koristi onima s kojima živimo; i nitko ne smije sumnjati da njihovim dušama mo-žemo više koristiti svojim riječima’. I to ne toliko moralističkim sadržajem neke besjede koliko uzvišenom snagom ljud-

skog razgovora koji nas združuje, prelazeći granice vremena i prostora, pustinjâ i milenijumâ, i koji uobličava i smiruje naše duhove.” (Garen, 30, 31). Pogled na odnos Držić – Petrarca, u kojemu se vidi samo odnos podređenoga (Držić) prema uzoru (Petrarca) nekorektan je prema Držiću. U tom stavu, kako točno zapaža Svetozar Petrović, „karakteristi-čan je još uvijek nedostatak sigurnog osjećanja za nijansu, za osobitost pjesničkih svjetova, za ono što nam pjesnici ka-zuju drukčije od svojih preteča i suvremenika.” (Petrović, 342). Gledajući isključivo tako „skloni smo pjesnike vidjeti jedne drugima mnogo sličnijima nego što su zaista bili.” (Petrović, 342). Stoga pozornost treba, kako to čini npr. Tomi-slav Bogdan, posvetiti onim značajkama Držićeve ljubavne lirike „po kojima se on razlikuje od svih domaćih prethod-nika i suvremenika, kao i onim elementima u nje ovoj zbirci koji su nepetrarkistički ili s petrarkizmom samo rubno kompatibilni.” (Bogdan, 71). Treba sagledati „značajke novog konteksta u koji se neki motiv preuzima” (Bogdan, 71), ali i biografske elemente koji su u Držićevu kanconijeru signalizirani s nekoliko nezanemarivih akrostiha. Oni upozorava-ju na postojanje realnih ljubavnih odnosa što ih je Držić nastojao što prikladnije smjestiti u okvire opće prihvaćenog petrarkističkoga kanona, uzimajući u obzir i antipetrarkističke invektive, nastojeći svejedno ostati što više svoj, dokaza-ti „da umije veras učinit.” K tome: „Jedna od funkcija akrostiha sastojala se od demonstriranja autorova majstorstva i zabavljanja izabrane publike kojoj se rukopis lirike upućuje na čitanje.” (Šporer, 26).Kontekst u kojem je Držić nastojao naći svoje pjesničko mjesto – jer do toga mu je bilo najviše stalo – jest poetski prostor „u slavnoj dubravi”, prostor vilinskih muza „s kim opći i hodi njekada i Džore / i Šiško ızvodi tanačce kraj gore.” (Dr-žić, 199). S njima, pjesnički već potpuno potvrđenim - s osloncem na Petrarcu onoliko koliko mu je potrebno da pokaže: evo vidite, i ja to čitam, znam i mogu slijediti, ali i preuzeti na svoj način, baš kao i vi, pa čak i bolje i drukčije – Držić se mora nadmetati, i nadmeće se, dokazujući da nije onaj kojem se samo „sni da opće š njim vile”. Podastirući jedan za drugim dokaz da je to zaista tako, piše on: „Putnici, ki gorom vrh rike putuju / što spivam ja dzorom s vilama sve čuju”, želeći i sam, poput Vetranovića, i više, biti „pjesnivac (...) zemaljska ki sklada i rajska u pjesan”, kako kaže u pjesmi „Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu” (Stojan, 69), slijedeći onu „čas (...) koju slidiše pjesnici svi njekad / koji osvitliše pjesmama svak svoj grad.” Sve to Držić čini zato što ga: „Nika vil uresa prislavna (...) / užiže na svak čas / na pjesni ljuvene.” Ako ono „Nika vil” ne znači „nekā vila” nego je to žensko ime Nıka, onda pred sobom imamo nepoznatu nam Držićevu Lauru koja stoji iza mnogih stihova njegova kanconijera, imamo Nıku, vilu do koje mu je sta-lo više nego do Petrarcine Laure kojoj je, kako je zapaženo, dao lik kurtizane u Dundu Maroju.Neosporno je i pokazano je da su Držićeve Pjesni ljuvene (1, 2, 4, 5, 6, 11, a i druge) pune tragova oslanjanja na Petrarcine stihove pa se po tome može, strogo sudeći, zaključiti da „Pjesni ljuvene nisu originalne.” (Torbarina, 126). Međutim tre-ba shvatiti da traganje za Petrarcinim stihovima u Držećivim pjesmama ne smije biti jedini cilj, jer u tim pjesmama ima tragova i drugih pjesnika, Džore Držića i posebice Šiška Menčetića, koje je također nasljedovao. Važnije je vidjeti da Držić, kao ni navedeni pjesnici, nije bio slijep imitator talijanskih pjesnika, istraživati način na koji se Držić oslobađa svoga/svojih uzora i osvaja prostor vlastitog izraza na istom tematskom terenu u podudarnim društveno-kulturnim uvjetima, s drukčijim jezičnim materijalom kojim Držić suvereno vlada.*

* Ovaj tekst dio je veće cjeline koja će biti objavljena u posebnoj knjizi. (op. L.P.).

Luko Paljetak

Literatura:– Tomislav Bogdan, Ljubavna lirika Marina Držića; u zborniku: Marin Držić 1508 - 2008, Zagreb, 2010.– Rafo Bogišić, O hrvatskim starim pjesnicima, Zagreb, 1968.– Zlata Bojović, Istorija dubrovačke književnosti, Beograd, 2014.– Marin Držić, Djela, Zagreb, 1979.– Euđenio Garen / Eugenio Garin, Italijanski humanizam, Novi Sad, 1988.– S.P. Novak; u: Marin Držić, Izabrana djela 1, Zagreb, 2011.– Milan Rešetar, Djela Marina Držića, Zagreb, 1930.– Slavica Stojan, Slast tartare, Dubrovnik, 2007.– David Šporer, Renesansni autori, stigmatizacija tiska i prva izdanja Marina Držića; u zborniku: Marin Držić 1508 - 2008.– Josip Torbarina, Kroatističke rasprave, Zagreb, 1997.

MARIN DRŽIĆ SVOJIM PRIJATELJEM

Drazi prijatelji, nemojte scijenit, da sam ove ne dobro složene pjesni činio dat na svitlos za ukazat ljepotu od moje poezije i dobrotu od moga uma (od šta se u istinu ne varam), ma za slobodit se (vjerujte mi) truda vazdašnjega i omraze vas prijatelja koji, ljubeći i scijeneći mene, za vašu dobrotu, ljubite i scijenite i moje pjesni, od kojih svaki vas hoće da mu dar učinim; a ja ni vam mogu ne ugodit, ni sam dobar pisalac, ni mogu pismom svim ujedno zadovoljno učinit ovako kako stampom. I, ako ne uzbude stvar koja bi književne uši kojomgodi vridnosti pásla, za to ne imam bit ja kriv nego vi koji što ste pitali ja vam sam dao, i dao ono što sam umio, i imao. Ni vi ne imate bit krivi zašto ste ovi dar pitali za vas, a ne za druzih, kojim ja dobrovoljno davam što umijem, i imam, a drugi neka ištu što za njih čini. Znam er ova moja pisma ne mogu neg koris učinit; ako su krjepka, sočna i vrijedna, plod će učinit, ako li nijesu, nauk će dat svakomu da tko se na ovo stavlja da razmišlja hoće li s časti izit, er se mnozi ovim putom scijene počtit, a osramote se. Ja ću samo ovo rit er, za ugodit prijateljem, mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit. Ma sam u meni razmišljao er se prije ima stavit naprijed pogođaj od prijateljā neg pomrnjenje od neprijateljā pri kim što si veće praviji to si veće kriviji. (. . .) I ne mògū vjerovat da ja umijem veras učinit, a ne za ino neg, er su triš mudri, kažu se šeskrat ludi. Sada, drazi prijatelji, neću drugo rit neg vas ću molit da uz ovi dar moj mali primite veliko srce koje stoji vazda pripravno za poslužit vam.

O koji ljuvene sej pjesni slišite,Požal’te, jaoh, mene, a sebe čuva’te

Ljubavi ke oblas, pod suncem koje sja,Satira svaku vlas – svjedok sam tomu ja,

Kî njekad ne scienjah ljuvene tej strile,Odveće kad se uzdah u moje, jaoh, sile,

Dobrota s liposti ke slomi u meniLjuvenom kriposti s kojom se rvat nî,

Koje sam sužan bio mladosti moje cvitOtkad je procaftio, a toj nî mogao skrit

Niz blido lice ovoj plač kî sam prolivao,I [i]z srca uzdah moj koji sam podirao,

Kunući nemilos Gospoje svih vila,Nemilos u milos ka se je stvorila,

Er što mi braniše i što zvah nemilos,Tizi[m] me shraniše, toj moja bî milos;

Tizim ću na svit saj sloviti vrhu inih,Tizim ću vječni raj uživat u višnjih.

Tim koji cvilite u ognju ljuvenomI oganj budite u ledu studenom,

Ne scien’te da je led sve što je studeno;Ima lîk svaka zled; nı je sve medeno

Što slatko tko scieni; a željam ljuvenimSve uzde puštat nî. Likara ćud je tim

Drugo dat neg žudi smagljivi nemoćnik,Kî želi što mu udi, a mrzi što mu ‘e lik.

Ma sada poznam ja er sve što svit ljubiU vjetar ide tja i sve se, jaoh, gubi;

Nego što slidimo put višnje dobroteU kojoj vidimo sve vječne ljepote.

Život naš – kratak dan, žuđenja – nemoći,Svjetovna dobra – san, a naši dni – noći.

Zatoj noć ođimo svjetovne tamnosti,A sunce slidimo od višnje svitlosti,

Čim nam je dana moć po Božjoj milosti,Prî neg nas smrtna noć obujmi mrklosti.

L ipota od Danice sve zvizde dobiva, A, vilo, tvê lice Danicu prisiva;

Jur s’ u njem otkriva što vik nî moć izrit,Narav njim odiva i resi ovi svit.

Pram kî ti hotje svıt taj narav na glaviI zlatom uresit, uza je ljubavi,

A pozor gizdavi ljuven stril s koga mrem,Cić koga i javi i u sni tužan grem,

S koga, jaoh, suze trem, da žali svak mene,A srcem podirem uzdahe ognjene.

Lir, ruže rumene, u raju kojih nî,U obraz tvoj skićene, trkač su ognjeni,

A koralj crveni od usti medenih,I biser – ljuveni luk, otkle strilja svih.

Veseli a tvoj smih, medena i rič taj,Lip uzras i hod tih – ljuven je slatki raj,

Nad kime, Vilo, znaj, blaženstva meni nî.Gospoje, na svit saj ti s’ moj raj jedini!

Ah, tako mene ini ljuven plam ne gorit,Mislim te sve mo’e dni i služit i dvorit.

________Akrostih: LIPA SLAVNA ANICA VIL

Je li se ikada, o luzi, gdi vidil’Pod nebom do sada od ove ljepša vil?Rumeno nje ličce prisiva sunačce.

O, svitla Danice, ustav’ se za mal čas,Vilinja stražice, ter pozri na obrazOd ove, kâ je cvit svih vila na saj svit.

I vi, ine svitlosti, pozrite na milosOvojzi mladosti jedinu na lipos,Kê ures i dika višnja je prilika.

Eto je blažena, pri kojom počivaI voda studena kom ličce umiva,I ruža kû nosi za ures od kosi.

Blažena trava i cvit kî pleše nje stupaj,Blažen se može i rit zeleni dubak taj,Kî sjenicu njoj čini u ovoj planini,

Blažena i strila kom ljubav strilja svihIz lica nje bila i iz oči ljuvenih,Er tužit slatko jes kroz rajski nje ures.

Ma blažen zadosti komu dâ dobra česNje rajske liposti i rajski nje uresU slatkoj ljubavi uživat na travi!

Ljubavi, ljepša vil, neg je zrak sunčaniPod nebom vik vidil, srdačce mê rani.

Nje ures izbrani, i zlati pram od kosi,Prilike komu nî, svim srce zanosi,

A ličcem ko’e nosi jak anđel zgar s nebes,Uzdišu kim mnozi, zatravil mene jes,

A ne vim koja čes može me izvidat,Ako mi nje ures ne bude lika dat.

Ljubavi, tvoj stril zlat spravi k njoj ognjeni,Ako ona bude stat nemila proć meni,

Er razlog nijedan nî da jedan suze treKroz plamen ljuveni, a drugi vesel gre.

Ma tko je da ne mre želeći ljuveno,Anđelsko kad pozre nje lice rumeno?

Tako je suđeno, toj hoće višnja moćDa za njom skroveno svak gori dan i noć,

Da, vajmeh, nije moć nigdar mir prijati,Neg u ognju, ili hoć ili neć, stojati,

Negoli plakati, Ljubavi, i tvû vlasNapomoć vik zvati – ma glúhu na moj glas.

Tko hoće zgar s nebes pozriti na svit sajAnđelski vas ures, ovuj vil pogledaj,

Kâ prami od kosi i ličcem rumenimNe kteći zanosi ljuveno srce svim,

A slatkim pozorom, kî mene čini mrit,Jaoh, čini mramorom studenim u plam it.

Pogledaj, mladosti, od svita kâ s’ ures,Cvit ove liposti, dočim ti dano jes,

Ar ličce svitlo toj s brjemenom utječe,A sunce ovakoj urijetko istječe.

________Akrostih: ANICA

I li oganj ugasi ili slugu tvoga Svasma ognjem porazi, ili užež’ drugoga,

Neka smo, jaoh, drûzi, ljubavi mâ draga,U ljuvenoj tuzi, čim se trud odlaga.

Pokli ktje taj tvoja, Ljubavi, zla strilaDa meni gospoja kaže se nemila,

Meni već nî mila ni svitlos sunčanaNi druzih kih vila taj lipos izbrana,

A molim pri dana životu suđenaDa bi mi zgar dana taj svrha žuđena.

Rad bih znat, ognjena usiona Ljubavi,Taj lica rumena, kojijem me zatravi,

Jaoh, kako ostavi da njima ovakojI u sni i javi skonča se sluga tvoj?

Nî razlog, vajmeh, toj da je ona srcem mraz,A tužno srce ovoj da gori kroz nje obraz,

A smrtni, jaoh, poraz da mori mene vik,A da mi nje ukras ne bude dati lik,

Da moj glas i jezik, nemilos budeći,Jaoh, zaman morim vik prid tom vil cvileći.

________Akrostih: MARINA D

Pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti,Primaga u mene sve sione kriposti.

Mojojzi mladosti, tvâ lipos kû stravi,Eto sve sladosti tvoj pozor objavi,

A obraz gizdavi i zlati ti prami,Rič puna ljubavi koga da ne smami?

Raj svitlim zvjezdami tvoj ‘e ures i dika,A među vilami tebi nî prilika.

O, časti velika svih vila, nî na svitPodobna jezika za lipos tvû slavit!

Vaj, tko da može izrit rumene ružiceEto s kih hoću umrit, kim cafti tvê lice?

Ah, tako suzice ne ronit, a zaman,Rad tebe, diklice, budem ti vik sužan,

Lipos tvû noć i dan slaviti u vas glas,Ako i nî podoban za tvoju slavu i čas.

________Akrostih: PERA MAROVA PERA

Dvi zvizde ljuvene na ličcu rajskomuStrile su ognjene srdačcu, jaoh, momu.

Vaj, tko bi ikad mnil da pogled slatki tajPrilijepe ove vil srcu je plač i vaj?

I zvizde tej sjaju u višnjih na nebi,A, vajmeh, ne imaju taj čemer u sebi.

Oto smrt mû vidim, a ljubav i nje vlasSili me da slidim očiti moj poraz.

Oto kad ne pozrem tej zvizde Danice,Ako i š njih na smrt grem, more me tužice.

Stvoren sam, viđu ja, letušte naravi,Kâ na plam gre, er sja, gdi život ostavi.

________Možda akrostih: SPASA

Ktje mi se njekada i bî mê žuđenje,U srcu mom sada drugo je hotjenje.

S pameti stajem se, ter kteći što trudih,Prem svasma kajem se i što ufah i žudih.

Ljubav me i lipos pod svoju vlas stavi,Razložna nu kripos tej sile me izbavi,

Slobodi me i úze, u kôj se samohoćZapletoh, na suze kad ne mnjah njome doć,

Kad ličce rumeno bez sumnje pozirahU kom sve ljuveno blaženstvo zamirah,

A srce jadovno, puno nemilostiStojaše pripravno za dat mi žalosti.

Slobodu sad slavim pojući u vas glas,Ljubavi, a pravim: tvâ minu svasma vlas!

Ognjene tvê strile zaman su kê tratiš,Njegda su ranile, slavu istom sad kratiš!

Jaoh, plamen ljuveni raščini život moj,Vjerovat a meni gospoja neće toj.

U suzah vas plovem, uzdišem dan i noć,Vapijem i zovem, a zaman, nje pomoć.

Pogledom ljuvenim srdačce mê rani,A ličcem rumenim slatki pokoj zani.

Sad za me ne haje, boli se a mnom svit,U gizdah ma traje liposti svoje cvit,

U pjesneh provodi vesele sve danke,A mene smrt vodi na plačne svo’e stanke.

Jaoh, mramor studeni cijepa se u sto dilNa moj plač ljuveni, na moju tužbu i cvil,

I srca kamena rastaplja u suzahMâ tužba ljuvena, željahni moj uzdah.

Kroz ljubav kî cvile, ponavlja’u bolizan,Čuvši me plač dile sa mnome po vas dan,

A ona se ne boli nit mari čut moj trud,Ma obraz oholi od mene svrće svud,

Kaže se od zmija i zviri oda svihNalipa gorčija i travā jadovnih.

Ah, tko bi toj sumnjil na ličce ljuveno?Tko li bi u njem mnil da je toj skroveno?

Pogledu ljuvenu virovat nî sada,Ni ličcu rumenu, – puno je sve jada.

Odkoli zgar s nebes odluka nemilaOd tebe mene jes, moj cvite odilila,

Tučem se plačući, dragoga jak drûgaGrlica ištući od luga do luga,

I plačna, jaoh, takoj kudi grem bez mira,Anđelski ures tvoj svud mi se prizira.

Jaoh, tužna, i mnokrat blažena mneći bitI grlit bili vrat i ličce tvê ljubit,

Nađem se kako taj kî u san uživa[S] svo’im drazim vječni raj, ter se pak snebiva

Kada se probudi daleče od dragogaKoga, jaoh, uzžudi vrh svega inoga.

More li toj biti da budeš, jaoh, takojU zabit staviti mû vjeru, cvite, moj?

Ma tko bi ikad mnil, izbrana liposti,Da taj tvoj ures bil skriva sve gorkosti?

Ne mogu vjerovat tolika da liposU sebi ne će imat kugodi još milos,

I da se na plač moj još nećeš smilitiI tužno srce ovoj napokon smiriti.

More li taj rika prislavne gdi vileVašega jezika slatke pjesni dile

Učinit tolikoj tim pjesni od raja,Drag džilju, da s’ ti moj kako sam ja tvoja?

Držić, Marin (zvan Vidra), hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 2. V. 1567). U duhu obiteljske tradicije bio je određen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkve Svih sve-tih, zvane Domino, u Dubrovniku i sv. Petra na Koločepu. U mladosti se zanimao za glazbu, pa ga je 1538. Vijeće umo-ljenih Dubrovačke Republike izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marije. Iste mu je godine dodijelilo potporu od 30 dukata da, premda je već bio u zrelijoj dobi, ode na studij u Italiju. Sljedeće godine već je bio u Sieni, gdje je studirao na tamošnjem sveučilištu. God. 1541. Senat toga toskanskoga grada odlučio je, a Opće vijeće potvrdilo, da se Držić izabere za vicerektora Sveučilišta. Stjecajem okolnosti za njegova mandata nije bilo rektora pa je obavljao i tu dužnost. God. 1542. sienska policija vodila je istragu o jednoj kazališnoj predstavi u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzaia. Utvrđeno je da je u tom inače zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i rektor Držić, koji je glumio ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali su vlasti prema Držiću bile blage, najvjerojatnije zbog visoka društvenog položaja. Uskoro se vra-tio u Dubrovnik, gdje je susreo austrijskoga grofa Christopha Rogendorfa, avanturista i tajnog agenta u službi španjol-skog dvora. S grofom, tobožnjim hodočasnikom u Svetu Zemlju, Držić je putovao 1545. u Beč a onda u Carigrad, ali se zbog nekih političkih razmirica naglo vratio u Dubrovnik, gdje je policija istraživala njegovo prijateljevanje s austrijskim grofom.

God. 1548. Pomet družina izvela je pred Kneževim dvorom komediju Pomet, kojoj je tekst danas izgubljen. U toj se ko-mediji prvi put pojavio lik Dunda Maroja, a i drugih Dubrovčana koji su poslije postali središtem najslavnije Držićeve komedije Dundo Maroje. Iste je godine u istom prostoru izvedena i stihovana pastirska igra Tirena. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke jalne suvremenike da optuže Držića da mu djelo nije originalno. Od optužaba za plagijat Držić se branio sam, a branio ga je i književnik M. Vetranović u Pjesanci u pomoć Marinu Držiću. God. 1550. izve-dena je stihovana komedija Novela od Stanca u zatvorenom prostoru na piru Martolice Hajdinova i Anice Kabužić. God. 1551. iz tiska su izišle knjige Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. U Vijećnici Kneževa dvora predstavila je Pomet družina 1551. proznu komediju Dundo Maroje. Družina Gardzarija izvela je 1552. u predionici vune komediju Pjerin, od koje su sačuvani samo nepovezani ispisi, a izvor su mu Plautovi Menaechmi. U slje-deće dvije godine na sceni su prikazane komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotor smještena prozna komedija Mande. Nije poznato kada je izveden prozni Arkulin. Družina Njarnjasi izvela je 1555. po Plautovoj Aululariji prerađenu komediju Skup, u kojoj se dramatiziraju nevolje sa škrtcem. To je uz Dunda Maroja još jedna velika Držićeva komedija. U Prologu Skupu Držić je najavio povratak pastirskoj igri, pa je druga njegova velika pastorala, Gri-žula, izvedena 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Ta je pastirska igra najavila strukturu slavne Shakespeareove komedije San Ivanjske noći. Vlasti su 1558. nakon urednog zahtjeva zabranile izvođenje tragedije Hekuba s opaskom da bi njezina izvedba mogla uznemiriti pučanstvo. Djelo je prikazano godinu dana poslije, a izveli su ga glumci Družine od Bidzara. To je jedina Držićeva tragedija. God. 1562. Držić je napustio Dubrovnik i naselio se u Veneciji, gdje je dobio mjesto ka-pelana mletačkog biskupa. Usred ljeta 1566. Držić u Firenci piše urotnička pisma vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sačuvano je pet pisama, a postoje naznake da je Držić napisao još dva pisma. Četiri je pisma 1930. u fi-rentinskome Nacionalnom arhivu pronašao francuski slavist J. Dayre, a 2007. Lovro Kunčević još jedno. U pismima se Držić pokazuje kao prvi veliki kritičar političke stvarnosti svojega rodnoga grada. Godinu dana nakon pokušane urote Držić je umro. Pokopan je u zajedničkoj grobnici bazilike sv. Ivana i Pavla [u Veneciji].

Preuzeto i neznatno skraćeno iz Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, sv. 3 (Da – Fo), Zagreb 2001.

Lukša Peko rođen je 24. travnja 1941. godine u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Kao đak zanimao se za slikarstvo i grafiku da bi prve poduke dobio od slikara Antuna Masle, te od slikara i povjesničara umjetnosti Koste Strajnića. Godine 1961. upisao se na Slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a za vrijeme studija se uz slikarstvo intenzivno bavio grafikom. Diplomirao je 1965. godine kod slikara Otona Postružnika i Đure Tiljka te dobio nagradu ALU Zagreb za grafiku. Prvi put izlagao je s dvojicom dubrovačkih kolega, Josipom Škerljom i Josipom Trostmanom, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka te je kao vojnik 1966. godine imao u Splitu prvu samostalnu izložbu. Na grafičkoj specijalki ALU Zagreb 1968. završio je Poslijediplomski studij kod Marijana Detonija. Do sada je priredio više od sedamdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je sudjelovao na više od dvjesto pedeset skupnih izložbi. Objavio je tri pjesničko-grafičke mape: Vrt bez dobi 1986. godine s književnikom Milanom Milišićem, Kad su golubovi umirali 1992. godine s književnikom Feđom Šehovićem i ovu, Marin Držić – Lukša Peko u kojoj su objavljenje njegove grafike i Držićeve pjesme. Za svoj je rad dobio sljedeće nagrade: u Zagrebu Nagrada „Sedam sekretara SKOJ-a“ (1969.), u Dubrovniku II. nagrada Oktobarske izložbe (1970.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1971.), II. nagrada Majske izložbe (1979.), I. nagrada Majske izložbe (1980.), II. nagrada Proljetne izložbe (1981.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1982.), I. nagrada Prvog bijenala HDLU (1984.) i Nagrada Grada Dubrovnika (1996.), u Splitu Godišnja nagrada Slobodne Dalmacije (1992.) te je nositelj državnog odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.). Od 1968. živi i radi u Dubrovniku.

Ova grafičko-pjesnička mapa sadrži ukupno 33 lista papira formata 32 x 30 cm, od čega je na 12 listova papira tehnikom ofseta otisnuto 12

pjesama Marina Držića, a na 12 listova papira tehnikom bakropisa i suhe igle 12 grafika Lukše Peka. Na po dva lista u tehnici ofseta otisnuti su predgovori Marina Ivanovića i Luka Paljetka, na dva su lista otisnuti

životopisi Marina Držića i Lukše Peka, a na posebnom listu otisnuta je naslovna stranica, predgovor Marina Držića i ovaj impresum.

Papir na kojemu je otisnuta ova grafičko-pjesnička mapa je 230 g/m2 Hahnemühle Bütten.

Slog pisma je Book Antiqua, veličine 14 točaka. Grafike su otisnute crnom bojom za duboki tisak marke Charbonnel. Kutije od ljepenke

i knjigovežnog platna izradila je Knjigovežnica Firšt.

Sve grafičke listove ručno je otisnuo Lukša Peko u svom ateljeu i svi su označeni kao autorski otisci. Svaka grafika otisnuta je u 42 primjerka,

označena brojkama od 1 do 42.

Ova grafičko-pjesnička mapa posvećena je 450. godišnjici smrti Marina Držića.

Broj primjerka: ___________

Izdavač: Dom Marina DržićaZa izdavača: Nikša Matić

Urednik izdanja: Nikša MatićLektura i korektura: Ivana Obradović

Grafičko oblikovanje: Nedim MecoTisak tekstova: Alfa-2 d. o. o.

Dubrovnik, rujan 2017.