gospodarski proglas 2016 2016

GOSPODARSKI PROGLAS

2016 2016

GOSPODARSKI PROGLAS MOSTA 2016. 2

SADRŽAJ

I. POSLJEDICE DOSADAŠNJE EKONOMSKE POLITIKE ......................................................................... 3

DOSADAŠNJI EKONOMSKI RAZVOJ I REZULTATI EKONOMSKIH POLITIKA U POSLJEDNJIH 25

GODINA: ............................................................................................................................................... 23

II. MJERE EKONOMSKE POLITIKE I RJEŠENJA ..................................................................................... 29

MAKROEKONOMSKE MJERE: ............................................................................................................. 29

MIKROEKONOMSKE MJERE ................................................................................................................ 54

AKCIJSKI PROGRAM ............................................................................................................................ 66

2017. - 2020. OČEKIVANI REZULTATI PROVEDBE GOSPODARSKOG PROGRAMA ............................ 68

EKONOMSKA BILANCA GOSPODARSKOG PROGRAMA (BENCHMARKING INDIKATORI) ................ 69

EKONOMSKI AKCIJSKI PLAN (SMJERNICE) ......................................................................................... 70


I. POSLJEDICE DOSADAŠNJE EKONOMSKE POLITIKE

Iskustva u posljednjih 25 godina pokazuju da u usporedbi s ostalim najuspješnijim zemljama tranzicije

ekonomska politika koja je vođena za posljedicu je imala veliki broj (u cjelosti) negativnih učinaka:

1. EKONOMSKO NAZADOVANJE:

Iz slike 1 (u stalnim cijenama 2005 radi usporedivosti) vidljivo je da Hrvatska u usporedbi s

najuspješnijim zemljama tranzicije na samom dnu prema životnom standardu mjerenom BDP-om po

glavi stanovnika. Hrvatska u prosjeku na Češku, Slovačku, Poljsku i Sloveniju ima za 52,9% manji životni

standard. Situacija je tim gora iz razloga što se jaz između Hrvatske i tih zemalja mjeren životnim

standardom i dalje povećava. Izvor gospodarskog rasta u budućnosti pored izvozne orijentacije

Hrvatska treba tražiti i na domaćem tržištu kroz jačanje komponente osobne potrošnje u BDP-u što se

može ostvariti kroz ciljanu i sinkroniziranu ekonomsku politiku usmjerenu prema rastu nadnica

(povećanje osobnog odbitka), oporezivanje građana (smanjenje graničnog troška oporezivanja),

efikasniju politiku socijalnih transfera, smanjenjem nejednakosti distribucije dohotka kroz pravednije

oporezivanje dohotka, fleksibilnijim radnim zakonodavstvom koje će poticati jače zapošljavanje upravo

socijalno ugroženih građana kako bi izbjegli zamku siromaštva (poreznim olakšicama na zapošljavanje

na određeno vrijeme, jednostavnijim procedurama pri zapošljavanju i otpuštanju radnika - uz osiguranje

sigurnosti prava na rad u skladu s standardima i na razini prosjeka EU) i drugim mjerama ekonomske

politike.

Češka Hrvatska Poljska SlovačkaSlovenija


Izvor: Trading economics

2. OSIROMAŠENJE GRAĐANA:

U usporedbi s grupacijom najuspješnijih zemalja tranzicije Hrvatska na žalost u tranziciji prema

tržišnom gospodarstvu nije uspjela izgraditi sigurnosnu socijalnu mrežu koja je građane trebala zaštiti

od negativnih posljedica tranzicije. To se ponajprije ogleda u drastičnom porastu postotka građana u

opasnosti od siromaštva (60% medijalnog dohotka) što je vidljivo iz slike 2. Prema zadnjim podacima u

Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva najviša u grupi promatranih zemalja (20,2%) što je primjerice 2.1

puta više nego u Češkoj i 1.6 puta više nego u Slovačkoj. Jedina zemlja koja se po stopi rizika od

siromaštva približava Hrvatskoj u grupi promatranih zemalja je Poljska. Među osobama koje su s

najvišim rizikom od siromaštva jesu nezaposleni, neaktivni, samci i osobe starije životne dobi. Država

mora voditi posebno skrb o toj grupaciji ljudi kako se oni ne bi našli u opasnosti da postanu

permanentno siromašni što bi pored njihove socijalne isključenosti i ugroženosti životnog standarda

imalo negativne posljedice na ekonomski rast i razvoj hrvatskog gospodarstva u budućnosti. Hrvatska

mora izraditi nacionalni program pomoći upravo ovim socijalno ugroženim skupinama ljudi budući da je

prema ukupnim socijalnim davanjima u postotku od BDP-a Hrvatska na samom europskom dnu.

Tijekom tranzicije prosječni je hrvatski građanin osiromašio u prosjeku za 1.5-2.5 puta u odnosu na

građane Češke, Slovačke.

Slika 2.

Hrvatska Češka Poljska Slovačka Slovenija Izvor: Eurostat, on line database, http://ec.europa.eu/eurostat/data/database

http://ec.europa.eu/eurostat/data/database


3. RASTUĆA NEJEDNAKOST:

Prema podacima o nejednakosti distribucije dohotka Hrvatska je uz Poljsku zabilježila najviši porast

nejednakosti distribucije dohotka tijekom razdoblja tranzicije. Tako je nejednakost distribucije dohotka

u 2014. u odnosu na 1990. povećana za 11.4%. Primjerice, u 2014. nejednakost distribucije dohotka u

Hrvatskoj u odnosu na Češku bila je veća 20%, Slovačku 16% i Sloveniju 21%. Hrvatska je usprkos

tranzicijskim negativnim efektima na distribuciju dohotka uspjela sačuvati relativno stabilnu distribuciju

dohotka sve do 2006. godine. Sustav poreza na dohodak i mirovinski sustav osiguravali su

zadovoljavajuću razinu redistribucijskog efekta tijekom toga razdoblja. Međutim, nakon 2006. godine

dolazi do rastućeg trenda nejednakosti distribucije dohotka koji posebice jača tijekom krize 2009.-2014.

što odražava situaciju da su posljedice krize u Hrvatskoj osjetile upravo socijalno ugrožene kategorije

društva među kojima treba izdvojiti nezaposlene i umirovljenike. Problem nejednakosti dohotka treba

rješavati kroz gospodarski rast po stopama iznad 4%, rješavanjem problema nezaposlenosti mladih

(aktivnom politikom zapošljavanja prema dobnoj skupini od 15-39 godina), promjenama u mirovinskom

sustavu (pitanje 2 stupa), poticanjem zapošljavanja u kapitalno i tehnološko intenzivnim izvoznim

sektorima, promjenama u sustavu oporezivanja dohotka. Posljedice promašene ekonomske politike

ogledaju se u nejednakosti dohotka među građanima i teretu krize koji nije jednako raspodjeljen.

Slika 3.

Hrvatska Češka Poljska Slovačka Slovenija Izvor: Eurostat, on line database, http://ec.europa.eu/eurostat/data/database

http://ec.europa.eu/eurostat/data/database


4. UVOZNA AGRESIJA:

Negativni efekti ekonomske politike u Hrvatskoj vođene u zadnjih 25 godina posebice su vidljivi

kroz generiranje masivne uvozne ovisnosti u uvjetima precijenjene Kune (čime je potaknut uvoz jeftinih

proizvoda iz inozemstva i zapostavljena domaća proizvodnja što je za posljedicu imalo

deindustrijalizaciju i drastično smanjenje prerađivačke industrije) čiji su temelji postavljeni

stabilizacijskim programom iz 1993. godine. Politika kontroliranog tečaja u uvjetima realne aprecijacije

tečaja zbog precijenjene kune u uvjetima deindustrijalizacije za posljedicu su imale pad izvoza uslijed

niske cjenovne konkurentnosti i masivnom uvoznom agresijom na domaće tržište kako bi se zadovoljila

domaća agregatna potražnja. Posljedice toga su velike štete nacionalnom gospodarstvu kroz odabir

pogrešnog modela razvoja gospodarstva - uvozno ovisnog umjesto izvozno orijentiranog kroz

supstituciju uvoza izvozom. Stabilizacijskim programom iz 1993. godine ekonomska politika odlučila se

za precijenjenu kunu u potpunosti potisnuvši u drugi plan domaću proizvodnju i izvoz što je vidljivo iz

slike 4. Upravo je stabilizacijskim programom iz 1993. godine odabran poguban model ekonomskog

rasta temeljen na zaduživanju, uvozu, rastu potrošnje (u prvom redu neselektivne državne) i skupom

inozemnom financiranju. Međutim, takav ekonomski model nije bilo moguće uspostaviti bez potpore

monetarne politike koja je podržavala precijenjenu Kunu, skupo kreditiranje domaćih poduzetnika što

je dovelo do današnjih problema solventnosti i prezaduženosti poduzeća a posebice kreditiranje

građana po previsokim (u odnosu na njihov raspoloživi dohodak) tržišnim kamatnim stopama koje su ih

odvele u “dužničko ropstvo”.

Slika 4.

Uvoz Izvoz

Izvor: World Integrate Solution,

http://wits.worldbank.org/CountryProfile/en/Country/HRV/StartYear/2010/EndYear/2014/TradeFlow/Ex

port/Indicator/XPRT-TRD-VL/Partner/all/Product/Total#

http://wits.worldbank.org/CountryProfile/en/Country/HRV/StartYear/2010/EndYear/2014/TradeFlow/Export/Indicator/XPRT-TRD-VL/Partner/all/Product/Total

http://wits.worldbank.org/CountryProfile/en/Country/HRV/StartYear/2010/EndYear/2014/TradeFlow/Export/Indicator/XPRT-TRD-VL/Partner/all/Product/Total


Takvim je odabranim modelom ekonomskom rasta Hrvatska postala uvozno zavisno

gospodarstvo u potpunosti nesposobno se othrvati izazovima globalizacije i svjetskih kriza uz

neminovnu sudbinu bankrota nacionalne ekonomije u dugom roku zbog nesrazmjera između dinamike

zaduživanja i sposobnosti generiranja izvora za otplatu dugova (kamatne stope na zaduživanje više od

stopa ekonomskog rasta). Hrvatska je tijekom 1992. godine najviše uvozila potrošna dobra (32,3%),

intermedijarne proizvode (29,8%), sirove materije (16,3%), tekstil i odjeću (15,5%) i kapitalna dobra

(14,5%). U 2014. godini zbog pogrešno odabrane ekonomske politike, zanemarivanja industrije u korist

trgovine i uvoza, mijenja se struktura uvoza na način da Hrvatska postaje snažno uvozno ovisna o

inputima potrebnima u domaćoj proizvodnji, pa tako tijekom 2014. najviše se uvozilo potrošnih dobara

(43,3%), intermedijarnih proizvoda (25,1%), goriva i maziva (18,6%), kapitalna dobra (18,0%) i strojeve i

električne uređaje (16,3%) te sirove materije (12,2%). U takvim je okolnostima Hrvatska direktno

izložena šokovima ponude (cijene nafte i električne energije). Realni je sektor tijekom 1990-ih bio u

potpunosti zapostavljen od strane ekonomske politike i njegovo je ustrojavanje bilo prepušteno stihiji.

U uvjetima visokih kamatnih stopa na tržištu i nedostatku stranih izvora financiranja poduzetnici su se

okrenuli prema uslugama i trgovini budući da sredstva za financiranje investicija u proizvodnju i

zapošljavanje koja su bila dostupna na tržištu zbog previsokih troškova financiranja nisu omogućavala

ulaganja u proizvodnju i tehnološko-izvozno orijentiranu djelatnost već prema djelatnostima koja nisu

iziskivala značajnija financijska ulaganja od strane malih poduzetnika poput trgovine, agencije za

nekretnine i financijske usluge, turizam. Posljedice takve ekonomske politike odrazile su se na strukturu

izvoza gdje Hrvatska u odnosu na ostala konkurentna gospodarstva jako zaostaje iz razloga što je

proizvodnja za izvoz uglavnom ograničena na proizvode koji nisu tehnološko zahtjevni ili kapitalno

intenzivni. Tako u strukturi Hrvatskog izvoza dominira izvoz električnih strojeva i opreme (17,8%),

goriva i maziva (13,5%), kemijskih proizvoda (9,2%), proizvoda od drva (8,5%), proizvoda od metala

(8,4%) i hrane (7,5%). Iako struktura izvoza to ne otkriva i u usporedbi s ostalim tranzicijskim zemljama

gotovo je slična, vrijednost izvoza zbog niske cijene koju naši izvozni proizvodi imaju s obzirom da se

radi o proizvodima čija je dodana vrijednost mala zbog zastarjele tehnologije i gospodarstva baziranog

na radno intenzivnoj proizvodnji, daleko je niža od vrijednosti izvoza drugih tranzicijskih zemalja čija se

domaća proizvodnja bazira na kapitalno intenzivnim industrijama i informatičko-komunikacijskoj

tehnologiji (vidi sliku 5).


Slika 5.

2014 2015

Izvor: Eurostat

Iz slike 5 vidljivo da sve uspješne zemlje tranzicije prema vrijednosti izvoza ostvaruju daleko veću

vrijednost od Hrvatske iz razloga što Hrvatska izvozi dominantno proizvode koji zbog tehnološke

zaostalosti i iznimno niske razine dodane vrijednosti ugrađene u njima ne mogu na međunarodnim

tržištima postići višu cijenu. Hrvatska mora promijeniti struktura izvoza i ne može ekonomski rast u

budućnosti graditi na nekonkurentnom izvozu kakav ima sada.

5. NEGATIVNA NETO MEĐUNARODNA INVESTICIJSKA POZICIJA:

Za male otvorene ekonomije poput Hrvatske negativna neto investicijska pozicija kojoj je naše

gospodarstvo trenutno izloženo neodrživa je. U usporedbi s ostalim zemljama tranzicije (vidi sliku 6)

Hrvatska bilježi negativnu neto međunarodnu investicijsku poziciju u visini od (-77,9%) BDP-a što je za

20 i više postotnih jedinica gora pozicija u odnosu na Češku i Slovenija. Ona je rezultat eksplozije

zaduživanja u Hrvatskoj nakon 2000. godine (eksplozije prema dužničkom ropstvu) i negativnog

selektivnog kreditiranja u Hrvatskoj gdje se gotovo 80% kreditne ekspanzije usmjerilo prema

kreditiranju stanovništva (stvaranje duga) umjesto u kreditiranje poduzeća radi stvaranja dodane

vrijednosti. Postoji korelacija između razine zaduženosti i kretanja BDP-a u Hrvatskoj gdje hrvatsko

gospodarstvo jače raste na rastu duga i pogoršanju neto međunarodne investicijske pozicije dok se u

vrijeme usporavanja stope zaduživanja i kratkotrajnog poboljšanja u neto međunarodnoj investicijskoj

poziciji u Hrvatskoj bilježe niže stope rasta. To je vrlo lako uočljivo na slici 6 gdje nakon 2008. godine u


vrijeme ekonomske depresije u Hrvatskoj dolazi do poboljšanje neto međunarodne investicijske pozicije

(-77,9% u 2015. u odnosu na -92,1% 2007. godine). Rezultat je to i pada uvozne potrošnje kao posljedica

ekonomske krize u zadnjih 6 godina te manjeg zaduživanja za pokrivanje neravnoteže u bilanci plaćanja

koja je smanjenja zadnjih godina dijelom zbog manjeg obima uvoza a dijelom zbog dobrih rezultata

turističkih sezona u posljednje vrijeme. Negativna neto međunarodna pozicija iznimno je veliko

ograničenje za budući ekonomski rast hrvatskog gospodarstva iz razloga što Hrvatska godišnje na

kamate za otplatu dugova troši oko 4,1% BDP-a (rashodi opće države na kamate u % od BDP-a).

Poboljšanje neto međunarodne investicijske pozicije u kratkom roku moguće je jedino kombinacijom

rasta domaće potrošnje na dobra i usluge domaće proizvodnje i rastom izvoza uz daljnji pad uvoza

(supstitucijom uvoza domaćim proizvodima). Među promatranim zemljama tranzicije zbog odabrane

ekonomske politike (precijenjenje kune i uvoza, devastiranja domaće proizvodnje) koja je za posljedicu

imala deficit u bilanci plaćanja i posljedično deficit u proračunu (twin deficit problem) Hrvatska je zemlja

s visokim rizikom zapadanja u trajne probleme dužničkog ropstva i zamke siromaštva.

Slika 6.

Češka Hrvatska Poljska Slovenija

Slovačka

Izvor: Trading economics, http://www.tradingeconomics.com/croatia/gdp-growth

http://www.tradingeconomics.com/croatia/gdp-growth


6. NEPOVOLJNA (RAZVOJNA) STRUKTURA GOSPODARSTVA:

Izborom ekonomske politike temeljene na precijenjenoj kuni, općem zaduživanju bez jače podrške

države jačanju sektora malog i srednjeg poduzetništva, deindustrijalizaciji i oslanjanju na turizam te

forsiranjem uvoza na uštrb domaće proizvodnje dovelo je do stvaranje loše strukture gospodarstva s

vrlo niskim perspektivama ekonomskog rasta. Ekonomski rast u Hrvatskoj isključivo se oslanja na rast

domaće potrošnje (osobne i državne financirane zaduživanjem na domaćem financijskom tržištu ili

inozemstvu), prihodima od turizma, radno intenzivnoj domaćoj proizvodnji dok investicije i tehnološki

napredak nemaju udjela u ekonomskom rastu. To je ujedno i razlog (objašnjenje) zašto je Hrvatska

među posljednjima unutar EU izašla iz ekonomske depresije i zašto Hrvatska od 1990.-ih ostvaruje

među najnižim stopama rasta u grupi bivših socijalističkih zemalja.

U usporedbi s ostalim promatranim tranzicijskim zemljama Hrvatska ima najmanji udio industrije u

BDP-u a daleko najveći udio turizma što de facto Hrvatsku ekonomiju osuđuje na sezonsko poslovanje

tijekom trajanja turističke sezone. Sve se to ogleda u niskim stopama zaposlenosti, niskim stopama

aktivnosti, većem riziku od siromaštva i prezaduženosti stanovništva. Hrvatska mora izgraditi snažan

institucionalni sektor temeljen na ljudskom kapitalu (North, Acemoglu) i restrukturirati cjelokupno

gospodarstvo prema tehološko intenzivnim sektorima (posebice ICT) koji će potraživati visoko

obrazovanu radnu snagu s višim primanjima što bi kao rezultat imalo jačanje srednje klase u Hrvatskoj,

jačanje porezne baze i više stope ekonomskog rasta u budućnosti gdje bi se stope rasta bazirale na

rastu tehnološke proizvodnosti (kapitalno i tehnološki intenzivna gospodarstva) a ne više na rastu

proizvodnosti rada (radno intenzivna gospodarstva). Slika 7 prikazuje strukturne probleme s kojima se

susreće naše gospodarstvo.

Među promatranim zemljama tranzicije Hrvatska bilježi nizak doprinos kvalitete rada u

ekonomskom rastu u usporedbi s Slovenijom i Slovačkom. U usporedbi s njima doprinos kvalitete rada

ekonomskom rastu u Hrvatskoj je visok (vidi sliku 7) što je posljedica radno intenzivne strukture

hrvatskog gospodarstva gdje se ekonomski rast temelji na radu a ne tehnološkom napretku što i jest

glavni razlog zašto Hrvatska bilježi niže stope rasta u usporedbi s tim zemljama.


Slika 7.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija

Izvor: Total economic database, Growth accounting, 2016.

Kvaliteta rada u Hrvatskoj osigurava najniži doprinos ekonomskom rastu (nakon Češke i

Poljske) a isto tako niska stopa zaposlenosti i aktivnosti stanovništva gura ekonomski rast prema dolje i

pored tehnološkoga napretka predstavlja glavnu kočnicu rasta u budućnosti. S druge strane, doprinos

kapitala ekonomskom rastu (ICT sektora i drugih sektora - vidi sliku 8.) u usporedbi s promatranim

zemljama također ukazuje na nepovoljnu strukturu gospodarstva a posljedično i ekonomskog rasta u

Hrvatskoj (službene statistike doprinosa ICT ekonomskom rastu za Hrvatsku nisu dostupne). U

promatranim zemljama doprinos ICT kapitala približava se udjelima ostalih oblika kapitala (industrija

izvan ICT sektora) dok to nije slučaj sa Hrvatskom.


Slika 8.


Izvor: Total economic database, Growth accounting, 2016.

Iako ne postoje službeni podaci o doprinosu ICT kapitala ekonomskom rastu u Hrvatskoj

(growth accounting procjene) iz slike 9 moguće je procijeniti da je udio ICT kapitala u Hrvatskoj kao

čimbenika s najjačim multiplikativnim efektima u gospodarstvu u Hrvatskoj iznimno nizak. Podaci iz

slike 9 pokazuju da je Hrvatska u razdoblju 1995.-2015. ostvarila negativne stope rasta ukupne

proizvodnosti čimbenika što je glavno ograničenje ekonomskog rasta i glavni krivac za niske stope

ekonomske rasta hrvatskog gospodarstva. Izuzev Češke, ostale promatrane zemlje bilježe pozitivne

stope rasta TFP što znači da produktivnost rada i produktivnost kapitala temeljena na ICT sektoru i

tehnološkom napretku su glavni oslonci rasta u tim zemljama. Hrvatska ne može računati na više stope

ekonomskog rasta ukoliko ne poveća udio doprinosa ICT sektora u hrvatskoj ekonomiji i ne podigne

opću razinu tehnološkog napretka (zaliha kapitala tehnološki intenzivnog i konkurentnog) u svim

sektorima čime će se podići tehnološka razina proizvoda, kvaliteta i cijena proizvoda a posljedično i

izvozna struktura i uvjeti razmjene. Strukturne reforma gospodarstva (izmjena postojeće gospodarske

strukture) glavni je prioritet u budućem razdoblju.


Slika 9.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija Izvor: Total economic database, Growth accounting, 2016.

Strukturna kriza je u Hrvatskoj prisutna punih 20 godina i posljedica je katastrofalnih ekonomskih

politika vođenih u tome razdoblju. Osnovni pokazatelj strukturne krize u Hrvatskoj jest nezaposlenost.

Nezaposlenost u Hrvatskoj nije posljedica djelovanja tržišnih zakona ponude i potražnje (ulaska i izlaska

sa tržišta) već strukturne krize u gospodarstvu. Kada kažemo strukturne krize pri tome se ne misli na

strukturnu nezaposlenost i nesklad između ponude i potražnje za radom na tržištu rada u Hrvatskoj.

Reforme u Hrvatskoj i izlazak Hrvatske iz krize (strukturne krize ne one cikličke) treba započeti tamo

gdje je i nastao problem – na tržištu rada i dugotrajnoj nezaposlenosti u Hrvatskoj. Hrvatska je u od

samostalnosti vodila lošu ekonomsku politiku jer je bila parcijalna. Najbolji primjer parcijalne

ekonomske politike koja je vođena jest problem nezaposlenosti. Nositelji ekonomske politike koji su

upravljali ekonomijom u vrijeme tranzicije računali su da će se pretvorbom i privatizacijom radni

kontingent iz “društvenih” poduzeća jednostavno preliti u nova, privatna poduzeća. Posljedica takve

ideje bilo je primjerice da su se zaposleni iz pretvorbom i privatizacijom uništenih poduzeća našli na ulici

u godinama života kada se teško zaposliti zbog jednostavne činjenice da ako je neko državno poduzeće

upošljavalo 1180 ljudi koji su radili na proizvodnji papira trebalo bi se otvoriti 150 malih i srednjih

poduzeća koji će se baviti proizvodnjom papira i zaposliti radnike s istim kvalifikacijama (otprilike 8

radnika po svakoj novootvorenoj tvrtki). Naravno, to je bilo nemoguće i tako se stvorila dugotrajna

nezaposlenost u Hrvatskoj kroz prelijevanje privatiziranih velikih tvrtki iz svih sektora na tržište rada

koje nije moglo apsorbirati toliki broj radnika s obzirom da strukture gospodarstva u tranziciji nije bila

ista kao ona u pred tranzicijskom razdoblju i otuda stvaranje takozvane “dugotrajne tranzicijske


nezaposlenosti” koja je i danas prisutna u Hrvatskoj. Vođenje ekonomske politike parcijalnim pristupom

kakav je u Hrvatskoj prisutan svih 25 godina pokazao se i kroz potpuni nedostatak državne potpore

izgradnji sektora malog i srednjeg poduzetništva u najgore vrijeme – kada se stvaralo novo hrvatsko

gospodarstvo. Država nije dala potporu razvoju malih i srednjih poduzeća, kamatne stope su bile

previsoke i poduzetnici su se mahom okrenuli trgovini i uslugama umjesto proizvodnim djelatnostima

što je pokrenulo proces deindustrijalizacije u Hrvatskoj potpomognut lošom tečajnom i monetarnom

politikom.

Uzroci strukturne krize u Hrvatskoj ogledaju se kroz:

MIT O NEUTRALNOSTI NOVCA - Ortodoksna ekonomska teorija tvrdi da je novac neutralan, to

jest, promjena ponude novca nema utjecaja na realnu ekonomiju (trgovinu, proizvodnju i

potrošnju). Umjesto toga, sama interakcija između monetarnog i realnog gospodarstva vrši se kroz

određivanje nominalnih veličina kao što su cijene , plaće , tečajevi i slično . Iako promjena u količini

novca može stvoriti kratkoročne cikluse, gospodarstvo će se na kraju naći na istoj točki dugoročne

ravnoteže kao i prije.

MIT O OPTIMALNIM VALUTNIM PODRUČJIMA (odricanje od monetarne suverenosti) - Optimalno

valutno područje (OCA), područje u kojem ima smisla imati jednu valutu. Ekonomski ciklusi nisu

sinkronizirani preko euro zone, kao što su u OCA, što makroekonomske politike čini prikladnim za

neke od svojih članica, ali neprikladnim za druge.

MIT O SLOBODNOM TRŽIŠTU BEZ EFIKASNIH INSTITUCIJA -slobodno tržište se ne može

uspostaviti bez efikasnih i fleksibilnih ekonomskih institucija (Douglas North i njegova

institucionalna ekonomska teorija). Efikasni pravni sustav, svođenje političkog utjecaja u sferi mikro

i makroekonomskog managementa na najmanju moguću razinu (državna poduzeća kao “tajne”

blagajne za netransparentno financiranje potreba političkih stranaka čime se onemogućava

normalno funkcioniranje tržišnih zakonitosti i ekonomije općenito), financijska tržišta, agencije za

nadzor tržišta i ostale institucije (efikasan javni sektor) neophodne su za funkcioniranje –

liberalizacija tržišta, cijena, nadnica, tečaja, trgovine sama po sebi nije dovoljna (Why nations fails,

D. Acemoglu).

MIT O ODVOJENOSTI CIKLUSA I RASTA - ciklusi i ekonomski rast dvije su strane iste medalje.

Ciklusi imaju dugoročan utjecaj na rast što znači da šokovi ponude, potražnje i novac u opticaju

imaju dugoročan utjecaj realni sektor – BDP a ne tek kratkoročni utjecaj nakon čega se sustav vraća

u ravnotežu.

Postojeća struktura hrvatskog gospodarstva ne može osigurati više stope rasta - restrukturiranje je

jedini izlaz.


7. MANJAK SINKRONIZACIJE IZMEĐU MONETARNE I FISKALNE POLITIKE:

Hrvatska je članica EU i kao takva ima određene preuzete obveze u domeni monetarne i fiskalne

politike. Monetarna politika u posljednjih 20 godina bila je usmjerena na očuvanje stabilnosti tečaja i

inflacije. To je ujedno i primarna zadaća centralnih banaka diljem svijeta (iako centralne banke u

najrazvijenijim zemljama imaju i aktivnu ulogu u poticanju ekonomskog rasta). Posljedično takve se

uloga centralne banke očekuje i u Hrvatskoj, međutim problem u Hrvatskoj je održavanje stabilnosti

precijenjenom tečaju Kune. Hrvatska mora osiguravati stabilnost tečaja i cijena i devalvacije (ili

ekstremne deprecijacije) i (ekstremne) inflacije nisu moguća rješenje. Međutim, kontrolirana

deprecijacija (prosječno je tečaj Kune deprecirao 2,4% u razdoblju 2011. – 2015.) i stabilna inflacija na

razini 2-3% godišnje uklapaju se u ulogu HNB-a. Ovakvim bi se mjerama i dalje osigurala ekonomska

stabilnost bez negativnih posljedica za građane ili državu a povećala bi se konkurentnost gospodarstva i

što je najvažnije ugasio pogubni model uvoznog gospodarstva. Uvozna spirala i posljedično zaduženost

kočnice su ekonomskog rasta u Hrvatskoj koje moraju biti uklonjene. Samo razdoblje ekonomske

depresije u posljednjim godinama pokazalo je da Hrvatska ne potrebuje količinu uvoza dobara i usluga

koje je godinama stimulirala. Iako postoji potražnja za uvoznim proizvodima i uslugama ona je

napuhana (kroz razne kanale i lobije) i potrebno je ukinuti te kanale i lobije kako bi se izvršila

maksimalno moguća supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom. Monetarna politika je u 20 godina

(ne)svjesno poticala potpunu uvoznu zavisnost hrvatskog gospodarstva a fiskalna politika umjesto da to

sprečava dala je svoj obol takvom ekonomskom modelu kroz sustave poticaja, nepostojanja izvozne

strategije i ofenzive gospodarske diplomacije, bez ikakvih selektivnih potpora izvoznom sektoru

potpunom liberalizacijom cijena i trgovine od dječjih igračaka do intermedijarnih proizvoda u

brodogradnji što je Hrvatsku pretvorilo u ekonomsku koloniju ovisnu ne samo o dobrima i uslugama

široke potrošnje već i inputima. Za zemlju tako bogatu resursima poput Hrvatske (nacionalno bogatstvo

prirodnih resursa u vrijednosti se procjenjuju kao i ono od Brazila) takva ekonomska politika nema

budućnosti a to se i pokazalo kroz posljednjih 20 godina. Negativne posljedice nesinkroniziranosti

između monetarne i fiskalne politike prvenstveno se ogledaju kroz mjere stabilizacijskog programa iz

1993. godine koji je i temelj loše neselektivne ekonomske politike koja se u Hrvatskoj vodi više od 20

godina.

8. NEZAPOSLENOST MEĐU NAJVIŠIMA U EUROPI A PO DUGOROČNOJ NEZAPOSLENOSTI

I U SVIJETU:

Prema udjelu dugotrajne nezaposlenosti u svijetu Hrvatska je u drugom kvartalu 2015 godine (čak i

kada se korigira za sezonsku nezaposlenost zadržava se isti poredak - zemlje (top 5 u svijetu) sa najvišim

stopama dugotrajne nezaposlenosti (izvor ieconomics).

1. Grčka

2. Španjolska


3. Hrvatska

4. Slovačka

5. Italija

Hrvatska ima dva puta veći udio dugotrajne i trajne nezaposlenosti u ukupnoj nezaposlenosti i

ukupnom aktivnom stanovništvu. To su nezaposleni koji su nezaposleni od 1 godina i više dok je udio

osoba nezaposlenih od 3 - 8 i više godina 24%. Dakle radi se o nezaposlenima koji će teško naći posao

na tržištu i za koje postoji velika vjerojatnost da će ostati zauvijek nezaposleni. Uzme li se prosječna

produktivnost po zaposlenom (bruto dodana vrijednost po zaposlenom u 2014) 191.570,00 HKN dobije

se da Hrvatska svake godine gubi oko 12 milijardi kuna koje je mogla ostvariti da su osobe nezaposlene

3 – 8 i više godina našle posao. Problem je tim veći, što u prosjeku gledano te osobe ne rade već

godinama i kada bi se u prosjeku promatralo da se prosječna dodana vrijednost u tome razdoblju

minimalno mijenjala dobili bi da je to u prosjeku 3 x 12 milijardi kuna = 36 milijardi kuna ili 8 x 12 = 96

milijardi kuna izgubljene vrijednosti proizvodnje. Preslikamo li istu formulu na ukupni broj

nezaposlenih, dobijemo da Hrvatska godišnje gubi 54.789.272.030,65 milijarde kuna odnosno 17% BDP

za svaku godinu. Prosječno je od 2004. – 2015. na godišnjoj razini bilo 291.000 nezaposlenih što ako

množimo sa prosječnom bruto dodanom vrijednosti po zaposlenom dobijemo da se od 2004. godine do

danas “izgubilo” 613 milijardi kuna kao izgubljena vrijednost proizvodnje koje se u Hrvatskoj mogla

ostvariti a nije uslijed problema nezaposlenosti.

Zaključno možemo reći da borba protiv strukturne gospodarske krize u Hrvatskoj počinje

upravo borbom protiv nezaposlenosti kao najvažnijeg problema. Stopa dugoročne nezaposlenosti u

Hrvatskoj je neodrživa. Problem dugotrajne nezaposlenosti jednako kao i problem niske stope

aktivnosti i zaposlenosti u hrvatskom gospodarstvu uglavnom je posljedica promašene ekonomske

politike (glavni uzročnik nezaposlenosti u Hrvatskoj) u posljednjih 20 godina a ne globalizacije ili

svjetskih kriza (slika 10).


Slika 10.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija Izvor: OECD stats, https://data.oecd.org/unemp/long-term-unemployment-rate.htm

9. PREZADUŽENOST REALNOG SEKTORA, STANOVNIŠTVA I DRŽAVE:

Prema izračunima Svjetske banke i Credit Suisse za 2005. godinu, ukupno nacionalno bogatstvo

Hrvatske (za definicije ukupnog nacionalnog bogatstva, po odraslom stanovniku, financijskom

bogatstvu te dugovima po odraslom stanovniku vidi Credit Suisse report za 2015. godinu) Hrvatska je u

2015 zauzimala oko 30 mjesta u svijetu. Tako je ukupno bogatstvo po stanovniku u Hrvatskoj iznosilo

22.386US$ dok je financijsko bogatstvo po stanovniku iznosilo 15.052US$ a nefinancijsko 13.604US$.

Ono što je važno u ovim podacima jest odnos između ukupnog bogatstva po stanovniku u odnosu na

ukupne dugove po stanovniku. Tako su ukupni dugovi po stanovniku u Hrvatskoj u 2005. godini iznosili

6.270US$ što je daleko manje od financijskog bogatstva ali i ukupnog bogatstva po stanovniku u

Hrvatskoj. To ne znači da je prosječan Hrvat bogat budući da je udio nefinancijske imovine (nekretnina

sagrađenih prije 1990.) visok i potrebno je od njegove financijske imovine oduzeti dugove. Ono što jest

vidljivo iz podataka jest udio dugova u financijskom bogatstvu po stanovniku kreće se oko 42%, taj je

udio primjerice u 2000 iznosio 21%. To je vrlo važan indikator koji treba pratiti jer ukoliko udio bude

dosegao u budućnosti preko 75% Hrvatskoj prijeti ekonomska depresija i začarani krug siromaštva iz

kojeg će biti teško izvući se. Prosječan je Hrvat danas duplo zaduženiji nego što je to bio prije 15 godina

zbog kreditne politike banaka i lošeg vođenja ekonomskih politika u tom razdoblju. Gospodarski rast u

promatranom razdoblju (1990.-2008.) bio uvjetovan kreditnom ekspanzijom banaka prema

stanovništvu te je ostvareni rast BDP-a u promatranom razdoblju posljedica ekspanzije duga

https://data.oecd.org/unemp/long-term-


(zaduživanja stanovništva kod banaka). Nakon 2008. godine zbog krize i negativnih očekivanja

stanovništvo kao i banke ograničavaju kreditnu aktivnost što dovodi do razduživanja (nastojanja

građana da otplate kreditne dugove i ne uzimaju nove) gdje je jedini veći korisnik kredita ostala država

koja kroz zaduživanje radi financiranja rasta javne potrošnje potiče upravo kroz zaduživanje države rast

proizvodnje.

10. POLITIČKI CIKLUSI:

U Hrvatskoj od 1990. godine kontinuirano se izmjenjuju dvije vrste kriza. Jedna je cikličke prirode

koja se manifestira u vidu ekonomskih ciklusa koji traju 55 mjeseci (vidi sliku 11) i koji su posljedica

kretanja u zemlji i okruženju a druga strukturne prirode. Slika 11 oslikava djelovanje

makroekonomskog okruženja na kretanje bruto domaćeg proizvoda u promatranom razdoblju. Pored

poznatih utjecaja rata vidljiv je utjecaj primijenjenih makroekonomskih politika i političkih ciklusa

(promjena vlasti). Primjerice, izraženi kumulativni pad bruto domaćeg proizvoda kao posljedice

primjene prvog i drugog stabilizacijskog programa, načina i organizacije uvođenja PDV-a te krize 2008.

godine. Očekivano najveći utjecaj na kretanje BDP-a imala su ratna događanja te prvi i drugi

stabilizacijski program zbog uvjeta u kojima su oni primjenjivani, ali i odabirom šok terapije u odnosu na

gradualistički pristup u stabilizacijskim programima. Zanimljivo je opaziti da je uvođenje PDV-a (točnije

način i organizacijski pristup uvođenja PDV-a) imalo izrazito negativan utjecaj na kretanje BDP-a

izazvavši naglašeni pad gospodarske aktivnosti, koja je po intenzitetu ista kao i kriza 2008. godine.

Primjer je to da klasični makroekonomski mismanagement može imati dalekosežne posljedice na

gospodarstvo koje, po intenzitetu, nisu manje od onih izazvanih globalnim svjetskim krizama.

Vremenski utjecaj negativnog šoka na način uvođenja PDV-a daleko je manji (kraće je trajao) u odnosu

na globalnu krizu 2008.

Slika 11. KVARTALNE STOPE RASTA BDP-A 1991. – 2013.

Izvor: Izračun autora temeljem podataka DZS.


Međutim, polazeći od hipoteze “duge memorije ili dugoročne ovisnosti” poznatije kao “Growth

hysteresis”, posljedice izbora pogrešnih makroekonomskih politika mogu izazvati 'šizofreničko

ponašanje' u gospodarstvu kako je to definirao A.W. Phillips (1962). Vođenje ekonomske politike u

Hrvatskoj mora se odvijati kao što je to slučaj u drugim zemljama razvijene demokracije primjenom

makroekonomskih modela i uz sudjelovanje struke i ekonomskih eksperata kroz institucionalni oblik

Ekonomskog savjeta kako bi se spriječili politički ciklusi u budućnosti.

11. NEZAPOSLENOST MLADIH I ODLAZAK U INOZEMSTVO, STOPE ZAPOSLENOSTI I

AKTIVNOSTI:

Nezaposlenost mladih i odlazak u inozemstvo mladih, educiranih kadrova društvena je ali još i više

ekonomska katastrofa za Hrvatsku. U usporedbi s promatranim zemljama tranzicije, izuzev Slovačke,

Hrvatska (slika 12) bilježi najmanje zalihe ljudskog kapitala u promatranom razdoblju. Zbog

nedovoljnog ulaganja u obrazovanje, istraživanje i razvoj ljudski kapital u Hrvatskoj u usporedbi s

drugim zemljama tranzicije i Europe nije pokretač ekonomskog rasta. Istraživanja su pokazala (Škare,

1998) da multiplikativni efekti ljudskog kapitala u Hrvatskoj iznose 1.30 što znači da na 1 Kunu uloženu u

ljudski kapital (ukupno privatna i javna izdvajanja na obrazovanje) ostvaruje se 1.30 Kuna bruto dodane

vrijednosti outputa što označava stopu povrata od 30% na svaku Kunu investiranu u obrazovanje.

Budući da Hrvatska ima uz slovačku najniže zalihe ljudskog kapitala nije realno očekivati da će Hrvatska

u budućnosti moći ostvarivati više stope ekonomskog rasta od onih koje ostvaruje danas. Nerealno je

očekivati da u uvjetima najnižih ulaganja u istraživanje i razvoj te najmanjih zaliha ljudskog kapitala

Hrvatska u budućnosti može ostvarivati stope ekonomskog rasta iznad 2-2.5% u dugom roku (više od 5

godina prosječno na godišnjoj razini). Situacija je tim gora što u podacima gore prikazanima nije

uračunata deprecijacija ljudskog kapitala budući da se zalihe ljudskog kapitala u Hrvatskoj smanjuju

zbog velikog odliva visokoobrazovanih mladih ljudi u inozemstvo a ti podaci se službeno ne vode pa

tako ni ne ulaze u statistiku praćenja indeksa ljudskog kapitala.


Slika 12.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija Izvor: University of Groningen and University of California, Davis, Index of Human Capital per Person for

Slovenia [HCIYISSIA066NRUG], retrieved from FRED, Federal Reserve Bank of St. Louis;

https://fred.stlouisfed.org/series/HCIYISSIA066NRUG, July 23, 2016.

Stope aktivnosti otkrivaju pravo stanje u hrvatskom gospodarstvu (slika 13). Iz slike je vidljivo da

Hrvatska ostvaruje najmanju prosječnu stopu aktivnosti, odnosno ima najmanji udio radno aktivnog

stanovništva u ukupnom stanovništvu što je posljedica loše demografske politike, starenja stanovništva

i emigracije radnog sposobnog stanovništva u inozemstvo. Izuzev Poljske kojima ima sličnu tendenciju

kao i Hrvatska, jaz između Hrvatske i ostalih promatranih zemalja tranzicije je golem. Isti takav jaz

prisutan je i u stopama zaposlenosti gdje Hrvatska među promatranim zemljama ima najnižu stopu

zaposlenosti.


Slika 13.

Izvor: Eurostat, OECD, Ilostat i drugi statistički izvori.

Hrvatski bilježi među najnižim stopama aktivnosti i zaposlenosti u Europi.

12. PRIVLAČENJE STRANIH INVESTICIJA I STRANOG KAPITALA (CILJ 12):

U usporedbi s promatranim zemljama tranzicije Hrvatska je u razdoblju 1990.-2013. privukla daleko

manje direktnih stranih investicija (više jedino od Slovenije, vidi sliku 14). World economic forum

Hrvatsku prema zadnjim podacima svrstava na 77 mjesto globalnog indeksa konkurentnosti (Global

competitiveness index, 2016). Pored administrativnih prepreka, strukturnim neravnotežama u

gospodarstvu, visokim poreznim opterećenima, razini korupcije i neefikasnom pravnom sustavu

najveće ograničenje za investicije potencijalni investitori vide u kapitalnoj i inovativnoj intenzivnosti

sektora u Hrvatskoj. Iako turizam ima veliki potencijal za ostvarivanje visokih stopa povrata, svjetski

investitori uglavnom investiraju u gospodarstva koja su inovativna i kapitalno intenzivna očekujući više

stope povrata u tim sektorima. Iz slike 14 je vidljivo da su zemlje poput Češke i Slovačke privukle triput

(3) pa ćak i šest (6) puta veći volumen direktnih stranih investicija u usporedbi s Hrvatskom.


Slika 14.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija Izvor: Eurostat, OECD, Ilostat i drugi statistički izvori.

Investitori kao najveće ograničenje vide nekonkurentan izvozni sektor, potpuni nedostatak ulaganja

u istraživanje i razvoj i nacionalne strategije za poticanje ulaganja u inovacije, nacionalno

gospodarstvo koje je radno intenzivno s malim perspektivama rasta te tehnološko nazadovanje

budući da 4 industrijska revolucija koja je odavno počela u Hrvatskoj nije ugrađena u nacionalnu

razvojnu politiku niti u mjerama ekonomske politike za poticanje razvoja ICT i većim udjelom ICT u

stopama rasta hrvatskog gospodarstva. Posebno zabrinjava što je u usporedbi s ostalim zemljama

tranzicije prema visini Greenfield ulaganja Hrvatska na samom začelju zajedno sa Slovenijom.

Direktne strane investicije dosada realizirane nisu imale značajniji utjecaj na rast proizvodnosti u

industriji ili jačanje konkurentnosti izvoznog sektora iz razloga što je većina investicija izvršena u

imovinu banaka (glavnina FDI u Hrvatskoj realizirana je u financijskom sektoru). Hrvatska je od

1990.-2013. privukla 3 puta manje FDI od Češke i 6 puta manje od Slovačke.


DOSADAŠNJI EKONOMSKI RAZVOJ I REZULTATI EKONOMSKIH

POLITIKA U POSLJEDNJIH 25 GODINA

Hrvatsko gospodarstvo danas odraz je ekonomskih politika iz prošlosti od osamostaljenja ali i

prije. Promatrajući razdoblje od osamostaljenja dva su ključna elementa koja su uvjetovala strukturu

hrvatskog gospodarstva nakon 1990. godine a to su ratna razaranja i tranzicija. Ratna razaranja (i ljudski

gubici) imali su strašan utjecaj na hrvatsko gospodarstvo toga vremena procjenjujući posljedice ratnih

razaranja na 30-40% tadašnjeg BDP-a Hrvatske. Drugi ključni moment bila je tranzicija hrvatskog

gospodarstva prema tržišnoj ekonomiji. Opće mjerilo uspješnosti gospodarstva neke nacionalne

ekonomije jest bruto domaći proizvod (BDP) iako možda i važniji indikator jest dinamika kretanja

nezaposlenosti budući da nezaposlenost predstavlja direktni oportunitetni trošak gubitka potencijalnog

BDP-a. Hrvatska je u pred-tranzicijsko razdoblje (tijekom 1980-tih) ušla s puno bolje gospodarske

pozicije nego što je to bio slučaj s ostalim bivšim socijalističkim zemljama. Razdoblje tranzicije s

obzirom na vrijeme trajanja kao i troškove tranzicije mjerenje padom BDP-a (kumulativni) u

promatranom razdoblju uvelike razlikuje među zemljama kao i grupacijama zemalja (regijama na

prostoru Europe). U pravilu se govori o “izgubljenom desetljeću” koliko je u prosjeku vremenski bilo

potrebno tranzicijskim zemljama da se oporave od kumulativnog pada proizvodnje i poboljšaju

ekonomske performanse svojih nacionalnih ekonomija. Među uspješnim primjerima svakako treba

izdvojiti Češku, Poljsku, Slovačku, Sloveniju koje su uspjele svojim ekonomskim politikama

(privatizacijom, restrukturiranjem, strukturnih reformama) tranzicijske procese privesti kraju brzo i

uspješno (najuspješnija Poljska 4 godine i Češka 5 godina). Među primjerima neuspješnih zemalja čije

ekonomske politike nisu dobro odgovorile izazovima tranzicije (politički razlozi, institucionalni deficit)

treba izdvojiti Bugarsku, Kirgistan, Makedoniju, Rusiju, Ukrajinu) i naposljetku Hrvatsku (pored

političkih razloga i institucionalnoga deficita te ratnih razaranja). Hrvatska je trebala u prosjeku 12-15

godina da se oporavi od kumulativnog pada BDP-a početkom 1990.-ih. Na žalost, realnost je još gora.

Ne samo što je Hrvatska u prosjeku izgubila više vremena u tranziciji što je razumljivo s obzirom na rat i

stoga opravdavajuće, Hrvatska tranzicijske procese nije shvatila ozbiljno i svoje ekonomske politike

podredila je filozofiji tržišta na način da će se liberalizacijom cijena i trgovine te otvorenošću

gospodarstva prema inozemstvu novi tržišni “kapitalistički” sustav instalirati sam od sebe i naravno

voditi prema ekonomskom blagostanju. Od svih zemalja tranzicije, Hrvatska je jedina zemlja koja

nakon 25 godina ima manju razinu proizvodnje mjerenu BDP-om što je (tek dijelom posljedica ratnih

razaranja) posljedica loše tranzicijske ekonomske politike. Usprkos krizi 2008. godine koja je pogodila i

ostale zemlje tranzicije te ako još izdvojimo problem Rusije i Ukrajine (ekonomske sankcije i klima ratne

neizvjesnosti) Hrvatski je BDP u 2014. godini mjeren u cijenama 1990. Geary Khamis na razini iz 1984.

godine. Mjereno hladnom matematičkom logikom, Hrvatska danas nakon 30 godina proizvodi istu

razinu proizvodnje mjerenu BDP-om. Sve druge zemlje tranzicije izuzev (Tadžikistana i Ukrajine koje se

u 26 godina nisu pomakle s mjesta) nadmašile su svoje razine predtranzicijske proizvodnje (BDP). U

nastavku komparirat će se strukturni pokazatelji posebice za Hrvatsku, Tadžikistan i Ukrajinu koje su

podlegle sindromu “izgubljenih desetljeća” u odnosu na druge zemlje tranzicije koje su uspjele othrvati


se izazovima tranzicijskih procesa kako bi se mogao izvući zaključak (pravilo) zbog kojeg su neke zemlje

uspješnije od drugih u provođenju tranzicijskih procesa i politika. Zasada se temeljem promatranja

dinamike kretanja BDP-a u odabranim tranzicijskim zemljama može zaključiti da Hrvatska nije uspjela

izgraditi moderno gospodarstvo prilagođeno izazovima modernog globalnoga svijeta i da je naše

gospodarstvo iznimno izloženo i ranjivo eksternim šokovima (cijena nafte, financijske i druge krize).

U zemljama primjerice poput Armenije, Bugarske, Estonije, Mađarske trebalo je manje godina (1-2

godina manje) da bi se dostigla razina potrošnje po glavi stanovnika mjerenu BDP-om po glavi

stanovnika u nego što je vremenski trebalo da se dostigne razina proizvodnje iz 1990. Ekonomske

politike koje su se u vrijeme tranzicije primjenjivale u tim zemljama u manjoj su mjeri osiromašile

domaće pučanstvo gdje su se negativni efekti tranzicije uglavnom prelili na realni sektor a manje na

sektor kućanstva. U uspješnim zemljama tranzicije poput Slovenije, Češke, Poljske, Slovačke nema

razlike u dinamici pada ukupne nacionalne proizvodnje i potrošnje kućanstava što znači da su se

negativni efekti tranzicije u tim zemljama podijelili (pola/pola) između realnog sektora i sektora

kućanstva. U ostalim zemljama poput Hrvatske nema značajnijih razlika u dinamici između kretanja

realnog nacionalnog BDP-a i realnog BDP-a po glavi stanovnika što znači da su posljedicama tranzicije u

Hrvatskoj podjednako bili pogođeni građani i realni sektor. Zemlje poput Estonije, Latvije, negativne

efekte tranzicije uglavnom su prebacili na realni sektor dok se sektor kućanstva prije oporavio od

tranzicijskoga pada. Izuzetak je Turkmenistan gdje su tranzicijske eksternalije uglavnom pale na leđa

domaćeg pučanstva. Posebno zabrinjava činjenica da Hrvatska spada u grupu zemalja s Gruzijom,

Kirgistanom, Moldavijom, Srbijom, Tadžikistanom i Ukrajinom gdje domaće pučanstvo raspolaže s

istim dohotkom koji je raspolagalo 1990. Podaci za Hrvatsku iskazani u cijenama 2010 nešto su

povoljniji pa je Hrvatska prema dohotku po glavi stanovnika tek nešto iznad razine 1990. i iznosi 12.844

US$ no ukoliko se u obzir uzme i kupovna moć valuta (korekcija za inflaciju) prema BDP-u po glavi

stanovnika Hrvatska je 266 US$ u minusu u odnosu na 1980. godinu. Trend dohotka po glavi stanovnika

trenutno je u fazi stagnacije iako podaci iz 2015.-2016. ukazuju da se osobna potrošnja sektora

kućanstva počela oporavljati. Kupovna moć pučanstva u Hrvatskoj (uz visoku zaduženost) glavna je

kočnica ekonomskog rasta u budućnosti.

U usporedbi s najuspješnijim zemljama tranzicije Hrvatska ne zaostaje značajno u privatizaciji

velikih poduzeća. Zanimljivo je da i dinamika privatizacije velikih poduzeća u Hrvatskoj ne zaostaje za

drugim tranzicijskim zemljama u grupi posebice tijekom 1990.-1995. u vrijeme ratne agresije na

Hrvatsku. Postavlja se pitanje da li je to bio ispravan potez privatizirati velika poduzeća u vrijeme ratnih

događanja u Hrvatskoj budući da vrijednost poduzeća u uvjetima ratnih neizvjesnosti drastično opada.

Ono što je posebice istaknuto je da se dinamika (što začuđuje) privatizacije velikih poduzeća u Hrvatskoj

tijekom rata odvijala istom brzinom kao i u drugim najuspješnijim zemljama tranzicije koje nisu imale

ratne nedaće. Dinamika privatizacije malih poduzeća u Hrvatskoj bila jednaka (i nešto iznad prosjeka)

ostalih tranzicijskih zemalja u grupi što opet zaokuplja pozornost s obzirom da se privatizacija odvijala u

ratnim uvjetima s istom dinamikom kao i u drugim zemljama koje nisu imale ratnih događanja. Prema

indeksu privatizacije malih poduzeća Hrvatska spada u vrh u grupi promatranih tranzicijskih zemalja s


indeksom 4+ što označava da mala poduzeća u Hrvatskoj su u privatnom vlasništvu i prema organizaciji,

načinima upravljanja slična onima u razvijenim zemljama. Međutim, kada se sagledaju realni ekonomski

efekti i koristi od privatizacije na cjelokupno hrvatsko gospodarstvo rezultati nisu pozitivni.

Tijekom 1990.-ih Hrvatska nije uspjela izgraditi institucionalni sustav potpore tržištu uslijed ratnih

razaranja, “mekih” budžetskih ograničenja, subvencija javnim poduzećima, usporenom procesu

restrukturiranja poduzeća (javna poduzeća koja su kontinuirano generirala gubitke), loša zakonska

regulativa u svezi s naplatom potraživanja preko sudova i loš stečajni zakon. Management i sustav

upravljanja u Hrvatskim javnim poduzećima još uvijek je daleko ispod standarda razvijenih zemalja. S

aspekta zakona i osnivanja institucija za nadzor nad tržištem (osiguranje konkurentnosti i pravednosti)

Hrvatska ima svu potrebnu regulativu. Međutim, postoji ogroman jaz između zakonske regulative i

provedbe iste od strane nadležnih institucija. Jaz je posebno vidljiv ako se sagleda privlačnost Hrvatske

za Venture capital i Private equity fondove (Groh et al., 2016). Strukturni problemi u ekonomiji i

neizgrađeni institucionalni ekonomski sustav ključni su problem hrvatskog gospodarstva i ograničenje

budućeg ekonomskog rasta u nedostatku novih investicija i programa restrukturiranja poduzeća.

Prema istraživanjima Groh et al. (2016) šest (6) je ključnih determinanti u privlačenju Venture i

Private equity capital fondova:

1. Ekonomska aktivnost

2. Efikasnost financijskog tržišta

3. Porezni sustav

4. Zaštita investitora i sustav upravljanja poduzećima

5. Ljudi i društvo (okruženje)

6. Poduzetnička kultura i prilike

Privatni investitori Hrvatsku u odnosu na druge uspješne zemlje tranzicije smatraju zemljom

visokog rizika za ulaganja zbog brojnih ograničenja s kojima se investitori suočavaju prilikom donošenja

odluke investiranja u Hrvatsku. Među najvažnijim ograničenjima svakako treba izdvojiti političke cikluse

- šokove u ekonomskoj politici (zaokreti u ekonomskoj politici za 180 stupnjeva) koji se javljaju redovito

nakon svake promjene Vlasti izborom nove vladajuće stranke ili koalicije. Posljedica je to niske političke

tolerancije u odnosu na ekonomsku politike koja se ogleda u stalnim kadrovskim promjenama u

upravnim i nadzornim odborima javnih poduzeća, učestalim izmjenama poreznih zakona, ciljeva i

instrumenata fiskalne politike koji se u svojem finalnom obliku ukazuju prilikom izglasavanja proračuna.

Privatni investitori političke cikluse ocjenjuju izrazito visokim ograničenjem zbog kojeg često odustaju

od potencijalnih ulaganja u Hrvatsku.

Pored političkih ciklusa Hrvatska se suočava s negativnim makroekonomskim posljedicama tranzicije:

Niska osobna potrošnja

Visoka zaduženost kućanstva i poduzeća

Deindustrijalizacija


Euroizacija

Loša investicijska i kreditna politika

Regionalna nejednakost

Niska izdvajanja za znanost i istraživanje

Deprecijacija ljudskog kapitala

Tehnološko nazadovanje (nema tehnološkoga napretka)

Starenje pučanstva i loša demografska slika

Nepostojanje populacijske politike

Životni standard na razini iz 1990. ili manji (1980.)

Neusklađenost monetarne i fiskalne politike

Zanemarivanje monetarne suverenosti

Niska sposobnost privlačenja stranih investicija

Niski prihodi od privatizacije

Loša struktura gospodarstva (previsok udio turizma i usluga na štetu prerađivačke

industrije)

Institucionalna nerazvijenost (loša institucionalna ekonomija).


Izvor: autor


KAKO SMO DOŠLI DO GOSPODARSKE SITUACIJE U KOJOJ SMO DANAS?

U uvjetima precijenjene Kune domaća industrija se borila sa jeftinijim uvoznim proizvodima. Uz

precijenjenu Kunu, domaća industrija izgubila je strana tržišta zbog prejake kune. Reindustrijalizacija

nije nikad bila u planu a visoke kamatne stope krivac su za tehnološko nazadovanje industrije u

Hrvatskoj. Stabilizacija i jačanje ekonomije stabilizacija je ostvarena uvođenjem ekonomskih sidara ali

je ekonomija zbog njih “potonula”. Stvaranje slobodnog tržišta temeljilo se na ideji da će se tržište

uspostaviti “samo po sebi” po uvođenju potrebnih zakona a šta je sa institucionalnom ekonomijom –

“kičmom” gospodarstva? Hiperinflacija je srušena ali time se nisu zaštitili siromašni u dugom roku pred

rastućom nejednakošću i nezaposlenošću. Stvaranje uvjeta za dugoročni rast (kako je moguć dugoročni

rast uz jednu od najviših stopa trajne nezaposlenosti u svijetu?) i razvoj nisu ostvareni osim onoga o

stvaranju stabilnog makroekonomskog okruženja. Privatizacija je započela prije uvođenja samog

programa a privatizacija u ratnim uvjetima stvorila je plodni teren za korupciju. Precijenjena Kuna

pokazala se fatalnom za gospodarstvo na krilima furioznog uvoza. Uvođenje PDV-a uz fakturiranu

realizaciju u uvjetima ograničenih plaća i mirovina udarilo je hrvatsko gospodarstvo poput Tsunamija.

Zašto fakturirana realizacija? Uvođenje PDV-a koliko opravdano bilo 1998 godine izvršeno je na

pogrešan način. Kreditima opterećeno gospodarstvo u uvjetima rasta cijena zbog uvođenja poreza

veliki dio novog poreznog tereta nije moglo prebaciti na građane kroz porast cijena proizvoda i usluga

jer se PDV uveo u uvjetima plaća i mirovina vezanih uz nominalna sidra. Nakon ratnih događanja to je

bio prvi strukturni lom (ciklus) u hrvatskom gospodarstvu. Turizam je važna djelatnost u hrvatskome

gospodarstvu. Turizam u najboljoj opciji može biti djelatnost koja pomažu fazu uzleta ali nikako

djelatnost koja će potaknuti fazu uzleta u hrvatskome gospodarstvu. Procesi deindustrijalizacije

uzrokovani odlivom resursa iz ukupne ekonomije prema djelatnosti turizma jedan su od glavnih

uzročnika recesije u Hrvatskoj danas. Hrvatsko je gospodarstva nepripremljeno za rast u 21 stoljeću.

Deprecijacija ljudskog kapitala (odlazak mladih i stručnih) u Hrvatskoj uzela je zamah i ukoliko se trend

ne promjeni imat će pogubne posljedice za rast u budućnosti. Uz takvu strukturu gospodarstva u

Hrvatskoj prevladava Butterfly effekt – kada gost kihne BDP pada što uz strukturnu neravnotežu u

gospodarstvu ne pruža nikakve mogućnosti za rast i razvoj. Izlaz je samo jedan – uklanjanje strukturne

neravnoteže u gospodarstvu kroz reforme (na svim razinama i u svim sektorima gospodarstva) kao

temelj za dugoročni rast i razvoj u Hrvatskoj.


II. MJERE EKONOMSKE POLITIKE I RJEŠENJA

Hrvatska mora iz korijena promijeniti svoju ekonomsku politiku - od uvozno ovisne prema

uvozno supstitutivne, od izvozno neaktivne i tehnološki zastarjele prema izvozno aktivnoj i tehnološki

intenzivnoj, od radno intenzivne prema kapitalno intenzivnoj (ICT sektor), od deindustrijalizirane prema

industrijaliziranoj, od nekonkurentne prema konkurentnoj, od politički ovisne (korupcija) do političke

suportivne, od neefikasnog makreokonomskog managementa prema efikasnom makroekonomskom

managementu, od prezadužene prema stabilnoj zaduženoj, od stagnantne i recesijske prema rastućoj i

razvojnoj, od socioekonomski deprivirane (visoke stope siromaštva, visoka nejednakost, niske stope

ljudskog kapitala, odliv mladih u inozemstvo) prema socioekonomski pravednoj i održivoj (smanjenje

siromaštva, smanjenje nejednakosti, smanjenje emigracije, rast ljudskog kapitala kroz ulaganja u

obrazovanje i istraživanje i razvoj), od porezno opterećene prema porezno stimulirajućoj, od visoko

koruptivne prema transparentnoj, od tržišno ograničavajuće prema tržišno stimulirajućoj (realni sektor

je kičma ekonomije), od socijalno neosjetljive prema socijalno osjetljivoj i održivoj (zaštita prava i

zdravlja građana, nagrađivanje rada a penaliziranje nerada), od javno neefikasne prema javno efikasnoj

i razvojnoj, od agresivnog prema partnerskom financijskom tržištu (previsoke (ne)tržišne kamate,

problem švicarca). Ekonomska politika (teorija) mora se temeljiti na činjenicama. Činjenice odnosno

podaci 1990.-2015. za Hrvatsku pokazuju da je ekonomski model koji se provodio od 1993. godine

neodrživ i da je Hrvatska izgubila 20 godina ekonomskog napretka. Ekonomski model iz 1993. je

istrošen i ukoliko se nastavi primjenjivati Hrvatska će izgubiti još četvrt stoljeća ekonomskog napretka.

MAKROEKONOMSKE MJERE

Nakon što su identificirani uzroci i čimbenici koji su doveli do gospodarske situacije koja je danas u

hrvatskom gospodarstvu, izlazak iz postojećeg stanja moguć je samo onda kada se eliminiraju

čimbenici koji su i doveli do današnje situacije i potpuni zaokret u EKONOMSKOJ POLITICI. Stožerno je

u dizajniranju novog ekonomskog modela i politika znati da među ekonomskim mjerama koje se

predlažu mora postojati 100% stupanj sinkronizacije na mikro i makro razini. Makroekonomske reforme

imaju za cilj rješavanje strukturne neravnoteže u hrvatskom gospodarstvu koja je rezultat promašenih

ekonomskih politika vođenih u zadnjih 25 godina, napuštanja monetarne suverenosti, dužničkog

ropstva, primjene parcijalnih mjera što je za posljedicu imalo stvaranje dugoročne strukturne

neravnoteže u gospodarstvu.


1. USTROJAVANJE EKONOMSKOG SAVJETA I IZRADA MAKROEKONOMSKOG MODELA,

BILANCE NACIONALNOG BOGATSTVA (MJERA 1):

Provođenje bilo kojeg skupa reformi a posebice ovako složenog skupa reformi i ekonomskih

politika koje se predlažu ovim programom nezamislivo je bez odgovarajućeg ekonomskog

instrumentarija. Hrvatska punih 25 godina vodi ekonomske politike bez postojanja makroekonomskog

modela što za posljedicu ima da se ekonomske politike vode metodama pokušaja i pogrešaka. Zbog

opće poznatog vremenskog jaza koji je prisutan u samoj prirodi monetarne i fiskalne politike, izrada

makroekonomskog modela hrvatskog gospodarstva postaje preduvjet broj jedan. Bez

makroekonomskog modela, rezultati kao i posljedice svake ekonomske politike koje bi se počele

provoditi bili bi vidljivi tek s prosječan vremenski lag od godinu – dvije. To bi za posljedicu imale potpuni

izostanak sinkronizacije između ekonomskih politika koje iako dobro postavljene imale bi negativne

posljedice ne zbog toga što su loše postavljene i dizajnirane već iz razloga što nisu sinkronizirane.

Provođenje fiskalnih i monetarnih mjera koje nisu 100% sinkronizirane uvijek će polučiti isti rezultat –

produbljivanje ekonomske neravnoteže u gospodarstvu koji će ubrzati negativne trendove u hrvatskom

gospodarstvu. Bilo koji mjera, kako na mikro ili makro razini mora biti praćena u realnom vremenu kroz

indikatore aktivnosti koji će Vladi jasno ukazivati na to da li se ekonomske politike kreću u zacrtanom

smjeru ili su rezultati u potpunosti izostali, nisu zadovoljavajući (podbačaj ili prebačaj zacrtanih

ekonomskih ciljeva) kako bi se u samom trenutku provođenja ekonomske politike mogle izmijeniti i

prilagoditi realnom ekonomskom trenutku. Ne može se čekati par godina da se vidi da li će mjere poput

primjerice smanjenja stope PDV-a potaknuti gospodarstvo ili izazvati proračunsku neravnotežu koju će

kasnije biti teško sanirati. Očekivani rezultati svake mjere moraju biti poznati prije početka provođenja

samih mjera a to je jedino moguće uz postojanje nacionalnog modela gospodarstva – hrvatskog

makroekonomskog modela koji će omogućiti točnije prognoziranje kretanja gospodarstva u

budućnosti, praćenje ostvarenja ciljeva i mjera ekonomskih politika te po potrebi donošenje akcijskih

planove tijekom samog procesa provođenja ekonomskih mjera radi njihova sinkroniziranja. Savjet za

ekonomsku politiku i gospodarski razvoj (savjet) središnje je tijelo od važnosti za promišljanje

nacionalne ekonomske politike.

Savjet ima ulogu savjetodavnog tijela premijera i Vlade o gospodarskim i socijalnim pitanjima te

formuliranju i vođenju dugoročnih strateških procesa s ciljem unaprjeđenja hrvatske nacionalne

ekonomije i društva (svih građana) u suradnji sa svim državnim uredima, tijelima te ekonomskim

subjektima u privatnom i javnom sektoru. Savjet sudjeluje u oblikovanju javnog dijaloga u svezi s

socioekonomskim politikama u Hrvatskoj i predstavljanju na međunarodnim forumima i tijelima, kao i

na pružanju odgovora na značajna socioekonomska pitanja koja su od važnosti i nacionalnog interesa

za Hrvatsku. Savjet priprema stručne izvješća koja pokrivaju ekonomska, socijalna i gospodarska pitanja

kao podlogu vladinim odlukama iz područja nacionalne ekonomske politike. Savjet koordinira

međuinstitucionalni rad osoblja na socioekonomskim problemima i prati procese koji se odnose na

provedbu nacionalne ekonomske politike. Aktivnosti Savjeta temelje se na stručnom iskustvu i


eminentnoj teorijskoj ekonomskoj bazi znanja (literaturi), stručnim analizama i obradi podataka

makroekonomskim modeliranjem, temeljenima na dugoročnom metodološkom promišljanju.

2. STAVLJANJE REALNE APRECIJACIJE POD KONTROLU - ODRŽAVANJE STABILNOSTI

TEČAJA KUNE UZ MAKSIMALNO DOPUŠTENU KONTROLIRANU

DEPRECIJACIJU/APRECIJACIJU OD 1,0% GODIŠNJE (MJERA 2):

Stabilnost tečaja ključni je cilj monetarne politike u Republici Hrvatskoj i kao takav mora ostati

glavnim ciljem HNB-a i u budućnosti pod određenim uvjetima. Tečaj uz inflaciju u izvoznoj politici

predstavlja glavni čimbenik koji određuje (pored sofisticiranosti proizvoda, brand, kapitalnu

intenzivnost, komparativne prednosti) konkurentnost izvoza neke zemlje. Pod pojmom stabilnosti

tečaja podrazumijeva se da HNB neće provoditi mjere devalvacije kako bi potakla izvoz. Međutim, to

isto podrazumijeva da HNB ne smije voditi politiku realne aprecijacije kune (koju vodi od 1993.) koja će

poticati uvoz. Vođenje politike stabilnog tečaja podrazumijeva fluktuiranje Kune između prihvatljivih

granica realne aprecijacije i prihvatljive realne deprecijacije (zona stabilnosti) koja neće izazvati

monetarne šokove (utjecaj na inflaciju, kupovnu moć). HNB je dosada uvijek reagirao kada je dolazilo

do realne deprecijacije Kune međutim takva mjere politike tečaja su izostale kada bi Kuna značajnije

realno aprecirala i direktno ugrožavala izvoz. HNB je dopuštao realnu aprecijaciju Kune ali je branio

svaku jaču realnu deprecijaciju Kune kroz stalnu kontrolu likvidnosti i konstantnim intervencijama na

financijskom tržištu.

Problemu dužničke krize u Hrvatskoj treba pristupiti krajnje ozbiljno, ne parcijalno i hitno. Hrvatski je

bankarski sustav u 'stranom' vlasništvu. Monetarna vlast jačim zamahom prema održavanju stabilnosti

Kune (sprečavanjem daljnje realne aprecijacije Kune) može potaknuti konkurentni izvoz i ubrzati

ekonomski rast. Važnost financijskog sustava i monetarnih kanala za gospodarski rast neke zemlje sve

je više dokazan u znanstvenim istraživanjima (Rajan, Zingales, 1996). Jak financijski sektor osigurava

dostupnost financijskim sredstvima potrebnim za dugoročne investicije poduzeća budući da poduzeća

ne raspolažu vlastitim akumulacijama za pokriće dugoročnih investicija. Rezerviranjima vlastite

akumulacije za dugoročne investicije poduzeća se izlažu poslovnom riziku na način da u slučaju

ostvarivanja nižih stopa povrata na planirane i ostvarene dugoročne investicije naruši se financijska

stabilnost i likvidnost poduzeća što u uvjetima očekivane kamatne volatilnosti (očekivanja rasta kamata

u budućnosti) i volatilnosti te problema mjerenja rizika može imati značajne negativne posljedice za

tvrtke. Stoga se poduzeća okreću prema financijskim posrednicima koja osiguravanje odgovarajućih

financijskih izvora usklađenih s rokovima dospijeća obveza kao i rokovima izvršenja investicija

diversificiraju rizik i pružaju poduzećima sigurnost kroz 'pokrivanje (hedging) rizika' barem u dijelu jer se

rizik nikad ne može pokriti u cijelosti. Hrvatska je prema udjelu imovine stranih banaka ali i financijskoj

izloženosti prema vani među najgorima u regiji.


Slika 14. REALNI PROSJECI MJESEČNOG SREDNJEG TEČAJA EUR/HRK

Izvor: HNB, https://www.hnb.hr/statistika/statisticki-podaci/sredisnja-banka-hnb/srednji-tecaj-hnb-a

SIDRO NA REALNU APRECIJACIJU KUNE - U razdoblju 2010.-2015. Kuna je realno deprecirala u

prosjeku 5% i kontrolirana se deprecijacija dakle de facto već dogodila od 2010.-2015. Simulacije

pokazuju da bi 1% deprecijacija Kune dovela do porasta izvoza za 1,3 - 2,2% (elastičnost izvoza) i rasta

BDP-a (tablica 1). U procjenama pozitivnih efekata na neto izvoz u odnosu na negativne efekte

deprecijacije potrebno je istaknuti da deprecijacija Kune nije poželjna uz uvjet da su sve ostale stvari

jednake. Pozitivni efekti deprecijacije Kune na neto izvoz i bilancu plaćanja izostali bi ili bi bili

zanemarivi ukoliko bi se takva politika primijenila sama za sebe bez ostalih ekonomskih politika za

stimuliranje izvoza i potrošnje kao potpore kontroliranoj deprecijaciji. Kontrolirana deprecijacija kao

mjera sama za sebe ima negativne učinke na hrvatsko gospodarstvo, međutim, njezini efekti u

kombinaciji s ostalim mjerama ekonomske politike su pozitivni (očekivani efekti prikazani su u tablici 1)

međutim kako negativni šokovi ne bi prevladali pozitivne šokove na gospodarstvo ukoliko se primjeni

takva mjera ona mora biti gradualistička.

3. POLITIKA CILJANE INFLACIJE (MJERA 3):

Stabilnost cijena je NUŽNOST u Hrvatskoj. Posljedice deflacije su pogubne za hrvatsko gospodarstvo a

ona je posljedica realne aprecijacije Kune, zaduženosti i pada agregatne potrošnje. U usporedbi s

ostalim zemljama tranzicije, monetarni multiplikator (M2/M0) Hrvatske je nešto veći od Češke i upola

manji od Poljske. U uvjetima nerazvijenog financijskog tržišta, stabilna ponuda novca jedini je izvor

novčane akceleracije kao čimbenika ekonomskog rasta (veza koja je u ekonomskoj literaturi odavno

dokazana). Monetarna vlast mora početi provoditi politiku ciljane inflacije koja će biti usklađena sa


druga dva cilja: stopom nezaposlenosti i stopom rasta outputa. Samo u koordinacija sva tri cilja može se

ostvariti potrebna strukturna ravnoteža kako bi se potaknuo rast gospodarstva. Deflacija ima negativan

utjecaj na gospodarstvo, to je znak poduzetnicima da u sljedećoj godini mogu očekivati pad cijena i

posljedično smanjiti kapitalna ulaganja i zapošljavanje budući da očekuju da će cijene njihovih

proizvoda na tržištu padati i da će se susresti s padajućom potražnjom. Polazeći od hipoteze “duge

memorije ili dugoročne ovisnosti” poznatije kao “Growth hysteresis”, posljedice izbora pogrešnih

makroekonomskih politika mogu izazvati 'šizofreničko ponašanje' u gospodarstvu kako je to definirao

A.W. Phillips (1962). 'Šizofrenično' ponašanje ekonomskih subjekata na tržištu ukoliko se ekonomske

politike donose bez poznavanja kvantitativnih odnosa između prirodne stope inflacije, prirodne stope

nezaposlenost i ravnotežne stope rasta proizvodnje, tržište će uhvatiti kolektivna šizofrenija što će

rezultirati strukturnom neravnotežom (ekonomskom depresijom koja se može ukloniti jedino

strukturnim reformama širokog opsega kako bi se uočena strukturna neravnoteža u potpunosti

uklonila). Temeljno pitanje jest može li se upravljati inflacijom? Iskustva iz stabilizacijskog programa iz

1993. godine to potvrđuju budući da je godišnja stopa inflacije u listopadu 1993. godine iznosila 1153%

da bi u prvom mjesecu 1994. pala na -2.5%.

Slika 14.

Izvor: Statistical Annex of the European economy, odgovarajuće godine.

Politika ciljane inflacije često se poistovjećuje s ekonomskom politikom za poticanje inflacije. Politika

ciljane inflacije dapače polazi od unaprijed definirane razine inflacije na godišnjoj razini (2%) te je

cjelokupna monetarna politika podređena tome cilju (2% inflacija smatra se prirodnom stopom inflacije

i obično centralne banke koje vode politiku ciljane inflacije kao cilj imaju tu stopu). Politika stabilnosti

cijena koja se dosada vodila u Hrvatskoj ima svoje prednosti, međutim ona se obično primjenjuje u


zemljama s razvijenim financijskim tržištem i problemima nultih kamatnih stopa. To nije slučaj s

Hrvatskom. Istraživanja su pokazala (Levine, 2015) da su strane banke i financijski sektor važan

pokretač ekonomskog rasta ali da to ovisi o specifičnoj kreditnoj politici koju provode strane banke u

tim zemljama. Banke koje kreditiraju investicije poduzeća snažan su zamašnjak gospodarstvima.

Potrebno je stimulirati kreditiranje investicija u poduzeću (posebice investicija u opremu i istraživanje i

razvoj) na način da se banke koje u svome kreditnom portfelju imaju velik udio takvih kredita oslobode

dijela poreza na dobit (za banke koje imaju do 5% takvih kredita u kreditnom portfelju 1% oslobođenje

poreza na dobit, do 10% kredita - 2% umanjenje poreza na dobit, do 15% kredita - 3% umanjenja poreza

na dobit, do 20% kredita - 4% umanjenja poreza na dobit, 25% kredita - 5% umanjenja poreza na dobit,

30-50% kredita - 5-10% umanjenja poreza na dobit). Iskustva u upravljanju inflacijom u promatranim

zemljama (slika 14) pokazuju da su uspješne zemlje tranzicije vodile politiku ciljane inflacije (Češka 2%,

Poljska 2,5%, Slovačka 3,5 - napustila nakon uvođenja EUR). Očekivani efekti monetarne politike

prikazani su u tablici 1.

4. POTICANJE EKONOMSKOG RASTA KROZ AKCIJSKI PLAN BORBE PROTIV

NEZAPOSLENOSTI (MJERA 4):

Prioritetno je restrukturiranje mreže institucija na tržištu rada, osnivanjem akcijske grupe za borbu

protiv nezaposlenosti unutar Ministarstva rada i pokretanje sveobuhvatnih javnih radova financiranih iz

programa EU). Najveći problem hrvatskog gospodarstva danas jest visoka nezaposlenost i odlazak

mladih iz Hrvatske. To su dva problema na koja se ekonomska politika mora fokusirati odmah, u

samom početku provođenja mjera predloženih reformi. Postojeće agencije i zavodi za zapošljavanje

moraju se reformirati. Učinak svake od tih institucija na tržištu rada mora se mjeriti kroz direktan broj

nezaposlenih koji je zaposlen upravo posredovanjem bilo koje od tih institucija. Agencije i zavodi za

zapošljavanje moraju prestati biti tek mjesto evidentiranja nezaposlenih. Plaće zaposlenika u tim

institucijama moraju se vezati uz broj nezaposlenih koji je zaposlen u svakom od konkretnih područnih

ureda. Sustav plaća da bi bio efikasan ne može dopuštati da istu plaću ima službenik u nekom

područnom uredu zavoda za zapošljavanje koji mjesečno direktnim svojim angažmanom i radom

osigura zapošljavanje 50 ljudi dok neki drugi u nekom drugom područnom uredu tek bilježi i šalje

obavijesti ljudima da se jave na neke natječaje. Ovaj prvi direktno stvara novu dodanu vrijednost jer je

omogućio da se dio izgubljenog BDP-a ostvaruje kroz zapošljavanje 50 ljudi koji inače ne bi stvarali

dodanu vrijednost (smanjuje javne oportunitetne troškove) dok onaj drugi koji u stvari samo bilježi

kretanja kronološki stvara nove oportunitetne troškove za gospodarstvo. Upravo za iznos tih

oportunitetnih troškova njegova se plaća mora umanjiti a onoga prvoga povećati. Agencije i zavodi

moraju odmah izraditi skup mjera koji će biti fokusiran na zapošljavanje mladih (slika 15) kako bi se

spriječio odlazak iz Hrvatske. Drugi skup mjera mora se koncentrirati na zapošljavanje dugotrajnog

nezaposlenih jer je to ona grupacija ljudi u Hrvatskoj koji ima najviša negativna očekivanja i čija onda

negativna očekivanja lančanim se efektom širi na ostale segmente radne snage. Isto pravilo mora

vrijediti kako na tržištu tako i u javnom sektoru i institucionalnoj ekonomiji. Samo produktivan rad


stvara novu dodanu vrijednost dok neaktivnost stvara materijalni gubitak u vidu izgubljenog društvenog

blagostanja. Ukoliko neka agencija ili zavod za zapošljavanje ne ostvaruje mjere koje se od njih traže

potrebno je smijeniti ravnatelja, šefove odsjeka i tako prema nižim razinama ili ako je čak potrebno

preseliti zaposlenike u neki drugi područni ured izvan mjesta prebivališta. Tržište rada u Hrvatskoj mora

se fleksibizirati i dinamizirati gdje će jedino mjerilo vrijednosti postati produktivnost i evaluacija rada

svakog pojedinca te njegovo nagrađivanje prema rezultatima rada. Kolektivni ugovori moraju osigurati

visoku razinu pravednosti i sigurnosti za zaposlenike ali samo one koji zadovoljavaju kriterije pravednog

pristupa rada – zaposlenici sa ciljem maksimiziranja svoje produktivnosti. Zaposlenici koji se nemarno

odnose prema ovome cilju ne mogu računati na istu razinu pravednosti ako oni koji tome cilju streme iz

razloga što to onda dovodi do toga da se zaposlenici koji se trude ostvariti maksimalnu proizvodnost

osjećaju inferiorno i prevareno u odnosu na ove druge jer su podjednako nagrađeni za različite rezultate

unutar istog sustava. Dinamiziranjem i fleksibiliziranjem tržišta rada efekti smanjenja nezaposlenosti

mladih i dugotrajno nezaposlenih kao rezultat bi imalo ubrzanje proizvodnje u kratkom roku ali što je

još važnije pozitivni efekti u vidu poboljšanih očekivanja tih mladih ljudi kao i onih koji su godinama

nezaposleni bili bi značajni. Svakom nezaposlenom treba pristupiti individualno i mjeru koja bi ga mogla

izvući iz ralja nezaposlenosti dizajnirati na način da se to zaista i dogodi (listanje natječaja i listića,

poruka sa prepiskama te pro forma javljanje uredima za zapošljavanje mora postati prošlost).

Nezaposlenim se može ponuditi sudjelovanje u javnim radovima gdje bi država trebala koordinirati

ulaganja i investicije i stavljanje u funkciju bivših vojnih kompleksa. Potrebno je svakom

zainteresiranom strateškom investitoru među uvjetima za dobivanje povlaštenog statusa strateškog

investitora među uvjeta staviti odredbu da u sklopu planirane investicije otvori 300 i više novih radnih

mjesta. Javni radovi isto tako trebaju se organizirati od strane lokalnih zajednica kako bi se potaknulo

zapošljavanje u njihovoj sredini za što Hrvatska može koristiti sredstva EU za borbu protiv

nezaposlenosti. To su mjere koje su se i prošlih godina provodile samo ovaj puta bi rezultati bili drugačiji

iz razloga što bi postojala nacionalna agencija koja bi to sve pratila i koordinirala, odgovarala direktno

Ministru rada za provođenje tih mjera u praćenje mjesečnog učinka a Ministar rada bi sukladno

rezultatima provođenja tih mjera odgovarao Vladi.


Slika 15.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija Izvor: Eurostat, http://ec.europa.eu/eurostat/data/database?node_code=tipspd20

Potrebno je stimulirati zapošljavanje mladih (posebice visokoobrazovanih) na način da se poduzeća

koja zapošljavaju mlade, visokokvalificirane kadrove oslobode dijela poreza na dobit (za za poduzeća

koja zaposle 5 mladih zaposlenika, 1% umanjenje poreza na dobit, 10 zaposlenika - 2% umanjenje

poreza na dobit, 20 zaposlenika - 3% umanjenje poreza na dobit, 30 zaposlenika - 4% umanjenje poreza

na dobit, 50 zaposlenika - 5% umanjenje poreza na dobit, 50 - 100 zaposlenika - 7% umanjenje poreza

na dobit, 100 i više zaposlenika - 10% umanjenje poreza na dobit). Stanje nezaposlenosti mladih u

Hrvatskoj je neodrživo (vidi sliku 17 stope nezaposlenosti mladih u postotku od iste dobne skupine 15-

24 godine). Hrvatska je dijeli drugo/treće mjesto nakon Španjolske i Grčke sa najvišim stopama

nezaposlenosti mladih što je ujedno i glavni razlog iseljavanja mladih iz Hrvatske. Situacija za Hrvatsku

je tim gora iz razloga što Hrvatska ne samo da u 2015. ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti

mladih nego je i prosječna stopa tijekom razdoblja 1996.-2015. bila među najvišima u Europi. Aktivnim

programima zapošljavanja mladih (subvencijama pri zapošljavanju i samozapošljavanju,

specijalizacijom i dopunskim obrazovanjem, cjeloživotnim obrazovanjem na radnom mjestu, pomoć pri

traženju prvog zaposlenja - individualni savjetnici za mlade) cilj je smanjiti stopu nezaposlenosti mladih

za 7% u četiri godine što bi dovelo do rasta BDP-a (tablica 1) u istom razdoblju uzimajući u obzir

vrijednosti rezultata istraživanja Okunovog koeficijenta za mlade 15-24 u zemljama tranzicije). Pored

borbe protiv nezaposlenosti mladih treba izraditi i akcijski plan borbe protiv dugoročne nezaposlenosti

koju većinom čine osobe starije od 45 godina.


5. REPROGRAMIRANJE DUGOVA (POČEK/MORATORIJ) KREDITNIH OBVEZA ZA GRAĐANE

KOJI NISU U MOGUĆNOSTI VRAĆATI KREDITE (MJERA 5):

Dužničko ropstvo u kojem se nalazi veliki broj građana ne može se rješavati zakonom o osobnom

bankrotu jer izvori dohotka građana su ograničeni i primjena zakona o osobnom bankrotu ne bi te

građane izdigla iznad stope rizika od siromaštva. Rješenje treba tražiti u dogovoru s bankama i ostalim

vjerovnicima i podjeli tereta između građana, države i banaka kroz restrukturiranje/reorganizaciju duga

prema uzoru na Francusku (Loi no91-650 du 9 juillet 1991 –art. 83 JORF 14 juillet 1991 en vigueur le 1er

août 1992 and Ordonnance no2006-346 du 23 mars 2006 –art. 38 JORF24 mars 2006). Otpis dugova nije

praktično rješenje jer stavlja banke i ostale vjerovnike u loš tržišni položaj i erodira stabilnost

bankarskoga, tržišnog sustava. Budući da građani svojim sadašnjim prihodima nisu u mogućnosti

pokriti svoje kreditne obveze potrebno je uvesti određeni model vremenskih razgraničenja

(poček/moratorij) u kojem će se smanjiti obujam njihovih sadašnjih kreditnih (duga) obveza u odnosu na

sadašnja primanja uz otplatu duga u budućnosti kada se očekuje porast njihovih budućih prihoda

(oporavak ekonomije kroz druge mjere u ovom programu). Kreditne obveze treba reprogramirati na

način da se dug podjeli na sadašnji dug koji odgovara kamati i glavnici koju građani mogu vraćati u

skladu sa svojim osobnim prihodima a da im nakon podmirenja kreditnih obveza ostane raspoloživih

prihoda u visini s potrebama koje trebaju zadovoljiti. Za one građane čiji prihodi nisu dostatni da i kroz

model Počeka osiguraju plaćanje obveza može se odobriti moratorij na plaćanje kamata na dvije

godine. Potrebno je uvesti socijalne cenzuse u program reprograma duga na način da se promatraju

ukupni prihodi kućanstava, broj djece i ostali parametri prema kojima bi se utvrdila stopa reprograma

duga. Primjerice, kućanstva s ukupnim prihodima od 6.000,00 i dvoje djece (uz ostale kriterije, dob,

stupanj obrazovanja, očekivani financijski potencijal u budućnosti) imala bi pravo na reprogram duga u

dijelu od 60% dok bi kućanstva primjerice s prihodima višima od 12.000,00 i dvoje djece imalo pravo na

reprogram 30% duga. Unutar imovinskih razreda (cenzusa) definirale bi se razredi stopa

reprogramiranja duga. Dug se ne bi otpisivao nego reprogramirao na način da bi banke primjerice za

slučaj gore odobrio da kućanstva s 6.000,00 kuna plaćaju kreditne obveze (kamate i glavnice) ne više na

100% duga koji su preuzeli nego na 40% duga prema ugovoru o kreditu što bi umanjilo za 60% njihove

trenutne obveze po dugu. Ukoliko to nije dovoljno odobrio bi se moratorij na plaćanje kamata na dvije

godine kako bi se u međuvremenu poboljšao kreditni rejting blokiranih građana i izradio financijski plan

za izlazak iz zaduženosti. Predlaže se da se formira akcijska grupa u sklopu Ministarstva financija koje bi

izradilo prijedlog nacionalne sheme reprograma dugova (jedan od prijedlog je da nositelj izrade

programa refinanciranja dugova bude Hrvatska Poštanska banka). Banke i ostali vjerovnici ne bi trebale

otpisivati dugove čime se njihova bilančna pozicija ne bi ugrožavala već bi primjerice na reprogramirani

dio duga od 60% banke stekle udio u vlasništvu predmeta duga (stan, kuća ili drugo). Banke i ostali

vjerovnici bi preuzele ulogu dioničara dijeleći s građanima rizik povrata duga u budućnosti. Kroz

reprogram duga banke i ostali vjerovnici bi u stvari poboljšale svoje bilančnu poziciju. Druga prednost

ove mjere u odnosu na moguće druge jednostrane modele otpisa duga jest vremensko razgraničenje u

kojem zbog uvođenja cenzusa pri reprogramiranju duga banke i ostali vjerovnici neće biti pogođene s


drastičnim smanjenjem planiranih prihoda već s progresivnim (ovisno o imovini dužnika) čime će

početni “šok” na njihove prihode biti značajno umanjen. S druge strane, banke će imati pristup

jeftinijem financiranju na tržištu kapitala zbog svoje poboljšane bilančne pozicije a i HNB će moći

povećati likvidnost sustava kroz smanjenje stope obveznih rezervi i repo aukcije. Država bi trebalo

porezno stimulirati (manje stope poreza na dobit) banke koje građanima ponude reprogram duga. U

kombinaciji s mjerom umanjenja poreza na dobit za banke koje financiranje investicija u poduzeća

banke će iz situacije visokog udjela nenaplaćenih kredita i razduživanja građana i poduzeća naći u

situaciji smanjenja udjela nenaplaćenih kredita i zaduživanja građana i poduzeća radi investiranja (i

drugih aktivnosti) čime će se značajno poboljšati njihova tržišna situacija i buduće poslovne perspektive.

Pored definiranja plana reprograma dugova za kućanstva potrebno je definirati i program reprograma

duga za samce prema istom načelu. Ovom mjeru zaduženost građana bi se smanjila za 15,7 milijardi

kuna (za koliko bi se smanjile neizvršene obveze za plaćanje) uz očekivani rast BDP-a. Ista mjera za

poduzeća polučila bi smanjenje neizvršenih obveza za plaćanje za 7,8 milijardi Kuna što bi utjecalo na

rast BDP-a. Nakon podmirenja neodgodivog dijela duga i nakon što se uslijed pozitivnih kretanja u

gospodarstvu poveća platežna moć dužnika, ostatak duga (dug iz počeka/moratorija) platit će se prema

uvjetima koji će se definirati u novom tzv. kreditu za refinanciranje duga. Banke i ostali vjerovnici će na

taj način doći do glavnine svojih potraživanja koja sada ne uspijevaju naplatiti tako da je model

odgođenog plaćanja za njih zasigurno prihvatljiv. Smanjenje razine privatnog duga u Hrvatskoj je

neodgodivo jer kao što je vidljivo iz slike 16 Hrvatska ima najvišu razinu privatnog duga u BDP-u u

odnosu na promatrane zemlje tranzicije. Koliko je to veliki problem pokazuje i podatak da je ukupni

konsolidirani dug središnje države u 2015. iznosio 86,7% BDP-a u odnosu na 120% duga privatnog

sektora. Pored reprograma duga rješenje treba tražiti i kroz financijsko opismenjavanje stanovništva na

svim razinama i dobnim skupinama (tečajevi, brošure, uredi za gospodarstvo koji će nuditi financijske

savjete i ostale mjere za aktivno smanjenje privatnog duga). Uz ovaj ponuđeni model, može se

primijeniti i neki od drugih modela (otpis dijela duga u dogovoru s vjerovnicima) prema iskustvima

drugih zemalja (vidi Debt Solution Report, LE 2011).


Slika 16.

Izvor: Eurostat, http://ec.europa.eu/eurostat/data/database?node_code=tipspd20

6. SMANJENJE STOPE POREZA NA DOBIT NA 17% (MJERA 6):

U usporedbi s ostalim zemljama u EU, Hrvatska ima stopu poreza na dobit od 20%, Češka 19%,

Poljska 19%, Slovačka 22 i Slovenija 17%. U usporedbi s ostalim zemljama EU i Svijeta Hrvatska nema

previsoku stopu poreza na dobit. Problem je međutim u prikupljanju poreza na dobit gdje je u

efikasnosti prikupljanja mjerenu udjelom poreza na dobit u BDP-u Hrvatska na samom začelju u EU

(slika 17). Hrvatska u odnosu na promatrane zemlje ima višu stopu poreza na dobit u odnosu na prihode

od poreza na dobit promatranih udjelom u BDP-u. Primjerice, Slovenija (2,7%) ostvaruje gotovo isti

udio prihoda od poreza na dobit kao i Hrvatska (2,6%) uz stopu poreza na dobit od 15%. Hrvatska bi

trebala smanjiti stopu poreza na dobit na 17% kao i Slovenija zadržavajući približno isti udio od poreza

na dobit u BDP-u kroz proširenje porezne baze - manja porezna evazija, rast ostvarene dobit kao

rezultat ekspanzivne fiskalne politike i smanjenja broja blokiranih poduzeća. Ovoj mjeri se kao i svim

ostalim mjerama u programu treba pristupiti razvojno na način da se fiskalna politika i čitav porezni

sustav u Hrvatskoj osmisli kao razvojni (usmjeren prema ekonomskom rastu) a ne kao sustav za

automatsko punjenje proračuna.


Slika 17.

Izvor: OECD tax database, 2016, http://www.oecd.org/ctp/tax-policy/Corporate-and-Capital-Income-

Tax_Explanatory-Annex-June-2016.pdf

Očekivani efekti smanjenja stope poreza na dobit s 20% na 17% ogledaju se kroz rast BDP-a u tablici 1.

7. POVEĆANJE NEOPOREZIVOG DIJELA DOHOTKA (OSOBNOG ODBITKA 100 KUNA

GODIŠNJE) (MJERA 7):

Porez na dohodak oblik je direktnog poreza koji je u ukupnim poreznim prihodima u Hrvatskoj u 2012.

godini iznosio 10,3% dok je udio poreza na dohodak u BDP-u u istoj godini iznosio 3,7%. Potrošnja

kućanstva (osobna potrošnja) i izvoz generatori su ekonomskog rasta u Hrvatskoj posljednje dvije

godine. Multiplikativni efekti na BDP poreza na dohodak su očekivano veliki s tim da Hrvatska ima

problem što izuzev zadnjih skoro dvije godine multiplikator osobne potrošnje zbog dinamike

razduživanja je pao na 0,60 s prosječnih razina 0,75 - 0,80. U uvjetima opadajućih kamatnih stopa u

okruženju istiskivajući efekti fiskalne ekspanzije kroz rast kamatnih stopa mogu se očekivati na nižoj

razini od one predkriznih godina. Povećanje neoporezivog dijela dohotka potrebno je uskladiti s

dinamikom ostalih mjera na način da se svake godine (u narednih 4 godine) neoporezivi dio dohotka

poveća na godišnjoj razini za 100 Kuna svake godine. Očekivani procijenjeni efekti povećanja

neoporezivog dijela dohotka prema predloženoj dinamici uz pretpostavku da neće doći do daljnjeg

http://www.oecd.org/ctp/tax-policy/Corporate-and-Capital-Income-Tax_Explanatory-Annex-June-2016.pdf



pada granične sklonosti potrošnji a posljedično i multiplikatora osobne potrošnje iznose 0,6% rasta

BDP-a, drugim riječima, prosječno očekivani rast BDP-a na godišnjoj razini kao rezultat ove mjere

procjenjuje se na 0,15 postotnih jedinica godišnje. Ova mjera ima niz prednosti u odnosu na mjeru

povećanja minimalnih nadnica. Prvi je razlog taj što mjera povećanja minimalnih nadnica sama za sebe

ne daje rezultate ukoliko se ne sinkronizirani s ostalim fiskalnim mjerama usmjerenima prema

primaocima minimalnih nadnica. Drugi je razlog visoka distorzija i rizici na jedinične troškove rada i

opterećenje poduzetnika. U usporedbi s mjerom rasta minimalnih nadnica, trošak provedbe povećanja

neoporezivog dijela dohotka pada na državu i državni proračun a ne na trošak poslovanja poslodavca

što u kombinaciji s ostalim mjerama fiskalne stimulacije (kombinacijom pristupa modela ponude i

potražnje) bi trebalo polučiti više pozitivnih efekata u odnosu na očekivane troškove (manje prihode od

poreza na dohodak u proračunu za iznos povećanja neoporezivog dijela dohotka u naredne 4 godine).

Smanjenje prihoda lokalne uprave uslijed povećanja neoporezivog dijela dohotka kompenziralo bi se

kroz spuštanje dijela prihoda od PDV-a (1-2%) države na JLS. Efekti utjecaja na rasta BDP-a prikazani su

u tablici 1.

8. POREZNA REFORMA - OPOREZIVANJE POTROŠNJE I OLAKŠICE NA PRIHODE OD RADA I

KAPITALA, IZMJENA POREZNIH RAZREDA (MJERA 8):

Potrebno je izvršiti preustroj poreznog sustava i institucija, profesionalizaciju rada poreznih službi,

smanjivanje poreznog opterećenja, fiskalnu decentralizaciju, koordinirati upravljanje dugom sa

monetarnom i fiskalnom politikom i potpuno nove procedure upravljanja javnim dugom u Hrvatskoj -

ustroj posebnog odjela pri Ministarstvu financija. Prvi cilj reformi u ovom programu jest rast

zaposlenosti, potrošnje i izvoza koji će onda potaknuti gospodarski rast i fiskalna se politika mora

prilagoditi tome cilju. Ekonomski je rast prvo posljedica a onda i cilj predloženih reformi. Fiskalna

politika u poticanju zapošljavanja mora biti iznimno fleksibilna – poticanjem osobne potrošnje kroz

smanjivanjem poreznog opterećenja jačanjem pozitivnih očekivanja i preferencija likvidnosti

kućanstava, kontroliranom dinamikom javnog duga uz smanjivanje udjela općeg duga koji neće ugroziti

dinamiku rasta (financiranje rasta ciljanom agregatnom potražnjom gdje će svaka Kuna javne potrošnje

generirati najmanje 1.30 Kuna u bruto dodanoj vrijednosti), porezni sustav mora biti jednostavan,

neutralan, stabilan i fleksibilan što prije svega iziskuje materijalnu i ljudsku infrastrukturu koja čini

mogućim uspostavu takvog poreznog sustava, izbjegavanjem dvostrukog oporezivanja i ukidanje

parafiskalnih nameta, fiskalnom decentralizacijom koja će potaknuti rast regija a neće narušiti

stabilnost fiskalne politike, usklađivanje poreznog sustava sa potrebama građana i poduzetnika a ne da

on bude sam sebi svrha i cilj. Potrebno je maksimalno sinkronizirati upravljanjem dugom sa fiskalnom i

monetarnom politikom i izvršiti financiranje primarnog deficita kroz izdavanje državnih obveznica na

domaćem tržištu (mirovinski fondovi) uz istodobno snažnije porezno rasterećenje na svim razinama.

Fiskalna politika mora se usmjeriti na oporezivanje potrošnje što bi u budućnosti trebalo donijeti više

poreznih prihoda u uvjetima gospodarskog rasta i rasta potrošnje a istodobno smanjiti porezna

opterećenja na plaće i kapital. U usporedbi s promatranim zemljama tranzicije Hrvatska uslijed visokog


poreznog opterećenja rada i kapitala godišnje u prosjeku (u industriji) po zaposlenome se isplaćuje

11.768,00 Eur za nagrade, regrese, darove u naravi što izuzev Češke odgovara prosjeku. Međutim, kada

se uspoređuje s prosjekom EU tada je vidljivo da se u EU gotovo trostruko isplaćuje 27.841,00 Eur po

zaposlenome godišnje u industriji u vidu nagrada, regresa, darova u naravi (slika 18).

Slika 18.

Češka Hrvatska Poljska Slovačka Slovenija Prosjek EU



Potrebno je povećati prag neoporezivog dijela nagrada, regresa, darova u naravi pa i stipendija i

ostalih oblika ulaganja u ljudski kapital za 50% u prve dvije godine i 50% u naredne dvije što će

potaknuti osobnu potrošnju koja će u konačnici rezultirati rastom poreznih prihoda od poreza na

potrošnju a smanjenjem poreznih prihoda od oporezivanja rada. Struktura oporezivanja prosjeka EU i

promatranih zemlja tranzicije vidljiva je iz slike 19. Vidljivo je da Hrvatska upravo u skladu s

preporukama (struke i teorije) strukture fiskalne politike kao pokretača ekonomskog rasta u usporedbi s

promatranim zemljama ima najveći udio poreza na potrošnju (49,1%) u ukupnim poreznim prihodima,

slijedi oporezivanje rada (40,7%) te kapitala (10,3%). Podaci pokazuju da iako postoji opća percepcija da

se u Hrvatskoj oporezuju najviše prihodi od rada (plaće i ostale naknade) u stvarnosti glavninu poreznih

prihoda čine porezi na potrošnji zbog visoke stope rasta PDV-a. To čini dobru polaznu osnovu za

dizajniranje fiskalne politike kao pokretača ekonomskog rasta u Hrvatskoj.




Slika 19.

Potrošnja Rad Kapital



Potrebno je zadržati postojeću stopu PDV-a od 25% u naredne 4 godine a kroz smanjenje poreza na

dobit (te ukidanje obveze plaćanja predujma poreza na dobit), povećanjem neoporezivog dijela

dohotka (osobni odbitak), povećanjem granice oporezivanja za nagrade, regrese, darove u naravi,

stipendije za 30% redefiniranjem poreznih razreda (10% - 0 - 3.000,00 neto / 20% - 3.000,00 - 13.000,00

neto / 35% - od 13.000,00 do 100.000,00 neto / 50% - preko 100.000,00). Smanjenje prihoda lokalne

uprave uslijed smanjenja stopa poreza na dohodak i i izmjene poreznih razreda kompenziralo bi se kroz

spuštanje dijela prihoda od PDV-a (1-2%) države na JLS. Procijenjeni utjecaj na bruto domaći proizvod

kao rezultat mjere porezne reforme prikazani su u tablici 1.

9. IZVOZNA OFENZIVA I GOSPODARSKA DIPLOMACIJA (MJERA 9):




Izvozna politika u Hrvatskoj na žalost dominantno je pod utjecaj tečaja Kune i posljedično

deindustrijalizacije i osiromašenje domaće proizvodnje. Hrvatska je kao zemlja postala u potpunosti

uvozno ovisna ne samo više o potrošnim dobrima nego je isto tako visoko uvozno ovisna o inputima u

proizvodnji što je čini iznimno ranjivom na promjene cijena u međunarodnom okruženju (posebice

goriva što je vidljivo iz zadnjih par godina kada dolazi do poboljšanja u vanjskotrgovinskoj razmjeni

Hrvatske uslijed pada cijena goriva i zaustavljene realne aprecijacije Kune). Hrvatska je iako mala

ekonomija ako se promatra u odnosu na svjetsku ekonomiju vrlo malo integrirana u svjetskoj ekonomiji

izvoza. Posljedica je to iznimno niske razine domaće proizvodnje, loše strukture gospodarstva (mali

udio prerađivačke industrije), niske razine sofisticiranosti izvoznih proizvoda, nedovoljno organiziranog

izvoznog klustera, nedovoljno razrađene izvozne strategije, iznimno mali volumen izvoza, niske

konkurentnosti izvoznoga sektora, nepostojanje sustava poticaja i pomoći izvoznom sektoru,

stimulativni izvori kreditnog financiranja izvoznika, oslobađanje od plaćanja dijela poreza na dobit,

ulaganjima u istraživanje i razvoj izvoznog sektora) mjere su kojima se može povećati integriranost

hrvatskog gospodarstva u svjetsko gospodarstvo. Podaci govore u prilog tome da se i male otvorene

ekonomije poput Hrvatske mogu jače integrirati u svjetska gospodarstva na primjeru Austrije gdje

Austrija bilježi (3) puta veći indeks izvozne tržišne penetracije (slika 20) u 2015. godini i prema ukupnoj

vrijednosti izvoza 170 milijardi US$ (13) puta veći izvoz (Hrvatska 12,8 milijardi US$) u 2014. godini.

Slika 20.


Izvor: WTS,

http://wits.worldbank.org/CountryProfile/en/Country/AUT/StartYear/2011/EndYear/2015/TradeFlow/Expor

t/Indicator/XPRT-TRD-VL/Partner/WLD/Product/Total

Najveća ograničenja izvoza hrvatskog gospodarstva ogledaju se u:

1. nedostatak pametne specijalizacije izvoza prema indeksu otkrivenih komparativnih prednosti

2. niska konkurentnost izvoza

3. niska sofisticiranost proizvoda (nivo tehnološkog dostignuća)

4. nedostatak selektivnog kreditiranja izvoza

5. nedostatak ulaganja u istraživanja i razvoj izvoznog sektora

6. nedostatak strukturne transformacije izvoznog sektora

7. nedostatak visoko organiziranog izvoznog klustera

8. ograničenja (administrativna i porezna) ulasku i izlasku s izvoznog tržišta

9. visoka zaduženost

10. manjak investicija u izvozni sektor

11. manja FDI ulaganja u izvozni sektor

12. manjak strateških investicija

13. mali broj i mala diverzificiranost izvoznih proizvoda

14. model natjecanja gospodarske diplomacije

Sva ova ograničenja moraju se selektivno ukloniti izradom programa izvozne ofenzive u kojoj će

naglasak biti na poreznim olakšicama stimuliranje izvoza, selektivno kreditiranje i investiranje u izvozni

sektor, kolaborativnim projektima s izvoznim sektorom (povezivanjem znanosti s izvoznicima), porezne

olakšice na inovacije u izvoznom sektoru, podršci monetarne i fiskalne politike, uklanjanje

administrativnih ograničenja i parafiskalnih nameta a posebice ustrojem novog modela gospodarske

diplomacije u Hrvatskoj (unificirani model gospodarske diplomacije pod upravom Ministarstva vanjskih

poslova). Procijenjeni efekti od provođenja programa izvozne ofenzive u stopama rasta BDP-a u

Hrvatskoj u narednom razdoblju prikazani su u tablici 1.

10. MONETARNA POLITIKA I EURO (MJERA 10):

Monetarna politika mora biti usklađena s fiskalnom politikom i preuzeti razvojnu ulogu u ubrzanju

stopa ekonomskog rasta u Hrvatskoj kroz održavanje stabilne inflacije od 2,3% i stabilnog tečaja Kune

te jačanjem domaćeg financijskog tržišta. Istraživanja su pokazala da je jako financijsko tržište ključne

za dostizanje viših stopa ekonomskog rasta. Iako je likvidnost poboljšana kroz monetarnu ekspanziju u

zadnje vrijeme kamatne stope na kredite u usporedbi s promatranim zemljama tranzicije i prosjeka EU

još uvijek su visoke. HNB kroz operacije na otvorenom tržištu (nastavak strukturnih repo aukcija) mora

nastaviti i jačati domaću likvidnost kako bi se i dalje utjecalo na pad kamatnih stopa na domaćem

http://wits.worldbank.org/CountryProfile/en/Country/AUT/StartYear/2011/EndYear/2015/TradeFlow/Export/Indicator/XPRT-TRD-VL/Partner/WLD/Product/Total

http://wits.worldbank.org/CountryProfile/en/Country/AUT/StartYear/2011/EndYear/2015/TradeFlow/Export/Indicator/XPRT-TRD-VL/Partner/WLD/Product/Total


financijskom tržištu kako bi se potaknule domaće investicije u uvjetima izostanka FDI. Dinamika novih

bruto investicija u dugotrajnu imovinu još uvijek je puno niža u odnosu na ostale promatrane

tranzicijske zemlje i prosjek EU. Iz slike 23 vidljivo je da su kamatne stope (realne kamatne stope u

kratkom i dugom roku) u Hrvatskoj još uvijek puno više od onih u promatranim zemljama tranzicije. U

takvim uvjetima, prezadužena poduzeća u Hrvatskoj ne mogu krenuti u novo zaduživanje radi poticanja

investicije i proizvodnje uz tako visoku cijenu kapitala. Smanjivanjem kamatnih stopa na domaćem

tržištu uslijed povećanja likvidnosti kreiranih kroz monetarni transmisijski mehanizam HNB privukla bi

se privatna društva kapitala (mirovinski fondovi) čime bi se potaknula ulaganja (investicije) i stvorile

osnove za gospodarski rast. Koliko je nedostatak investicija velika prepreka gospodarskom rastu u

Hrvatskoj vidljivo je iz slike 21.

Slika 21.


Izvor: OECD Database

Slika 21. pokazuje bruto investicije u fiksni kapital (kao jednog od glavnog čimbenika rasta poduzeća i

gospodarstva) iz koje je vidljivo da dinamika investicija u Hrvatskoj zaostaje u prosjeku od 4 - 8 puta

(izuzev Slovenije). Nemogućnost emisije domaćeg novca (zbog precijenjene Kune iz 1993. godine)

upravo je razlog masivnog zaduživanja od 1993. do danas jer se obveze nisu mogle podmirivati

novokreiranim novcem već su se ekonomski subjekti na tržištu morali zaduživati (u stranim bankama ili

inozemstvu). Postoji prostor za osiguranje potrebne likvidnosti poduzeća i daljnji pad kamatnih stopa

na domaćem financijskom tržištu (kamatne stope u Hrvatskoj destimuliraju investicije u odnosu na

prosječne kamatne stope okruženja – slika 22). Potrebno je izraditi skup mjera za jačanje uloge

Zagrebačke burze na domaćem financijskom tržištu.


Slika 22.

Kratkoročne Dugoročne

Izvor: OECD Database i HNB.

U gospodarskim uvjetima u kojima je Hrvatska danas, naše je gospodarstvo otvoreno prema

vanjskim šokovima a sva je financijska imovina građana imobilizirana u stranim bankama. Zarobljena u

vidu štednje uz minimalne kamate na depozite u stranim bankama, štednja ograničava ekonomski rast

gospodarstva jer ne cirkulira gospodarstvom stvarajući poznati nerazmjer između štednje i investicija

imajući za posljedicu ekonomsku neravnotežu. Monetarni multiplikator tijekom 2014. u Hrvatskoj je bio

oko 1 dok je u EU zoni iznosio blizu 5. Glede Eura Hrvatska ne smije juriti u Euro zonu, raditi na

pripremama kako to zahtijeva ECB ali konačnu odluku treba donijeti nakon što se vide finalni efekti

Brexita i valutni ratovi koji će uslijediti u EU zoni.


11. FISKALNA KONSOLIDACIJA I POVEĆANJE PROIZVODNOSTI U JAVNOM SEKTORU

(MJERA 11):

Smanjenje broja Ministarstava, pripajanje agencija Ministarstvima i njihovo ukidanje, integracija

instituta u lokalna Sveučilišta, cjelovita reforma javnog sektora, smanjenje broja pomoćnika, savjetnika

neke su od aktivnosti koje treba realizirati u okviru ovog cilja. Fiskalna politika mora biti usmjerena

definiranju i prihvaćanju zlatnog pravila (zaduživanje radi investiranja), razlika između tekuće i kapitalne

potrošnje kako bi se ostvarila optimalna alokacija raspoloživih resursa od strane javnog sektora. Osim

toga, država u upravljanju javnim sredstvima mora uzeti u obzir pri definiranju svoje tekuće fiskalne

politike konjunkturne cikluse u gospodarstvu, realnu gospodarsku situaciju i u skladu s njima oprezno

upravljati javnim resursima. U cilju smanjenja proračunskih deficita i zaustavljanja neprekidne

ekspanzije javne potrošnje potrebno je reafirmirati neka od temeljnih načela upravljanja javnim

resursima. Buduće stanje u javnom sektoru i bilanci javnog sektora uvelike će ovisiti o budućim

kretanjima gospodarskog rasta i stopi rasta kamatnih stopa. Rast kamatnih stopa iznad razine

gospodarskog rasta uzrokom je daljnjeg jačanja deficita javnog sektora i slabljenja financijske pozicije.

Takva kretanja u gospodarskom sustavu iziskuju fiskalnu konsolidaciju javnog sektora koja se može

ostvariti kroz reduciranje javne potrošnje (smanjenjem broja ministarstva i ukidanjem brojnih agencija)

kako bi se tekući javni rashodi mogli na taj način podmiriti bez potrebe daljnjeg zaduživanja države.

Kako bi se fiskalna konsolidacija mogla sprovesti, monetarna politika mora ići u smjeru kontrolirane

ekspanzije. Uz provođenje primjerenih makroekonomskih politika koje će podržati fiskalnu

konsolidaciju potrebno je sprovesti i strukturnu reformu javnog sektora kroz reorganizaciju javnih

rashoda. Javni rashodi moraju u glavnini biti usmjereni na stvaranje potrebne tržišne infrastrukture,

poticanje malog poduzetništva kroz povoljne kredite, restrukturiranje poduzeća i tržišta rada. Dospijeće

zaduženja države u inozemstvu u ovom je trenutku od presudne važnosti. Na žalost, preuzeta

zaduženja već u sljedećoj godini u povećanim iznosima dolaze na naplatu što će dodatno opteretiti naše

gospodarstvo. Izlaz iz ove situacije moguće je isključivo kroz reorganizaciju proračuna, njegova

isključiva orijentacija na poticanje gospodarstva i faktore ekonomskog rasta (tehnologiju, znanje a ne

trgovinu) i dobar makroekonomski management. Rasterećeno bi gospodarstvo tada napokon moglo

postati onim što se od njega i očekuje, a to je nosiocem rasta i razvoja što bi opet samo po sebi

poboljšalo priliv javnih prihoda u proračun. Potrebno je pristupiti mjerenju efikasnosti javnog sektora

kako bi se moglo utvrditi koliki javni sektor trebamo. Javni sektor kakav je danas trom je i neracionalan i

njegovom reorganizacijom mogle bi se ostvariti značajne uštede i olakšati fiskalna konsolidacija. Pri

tome, mogući višak zaposlenih nikako ne smije preliti se kroz otpuštanja na tržište rada već se u

koordinaciji sa mjerama reforme javne uprave usmjeriti u zapošljavanje primjerice Odjela za planiranje i

razvoj koja bi zamijenila dosadašnju lokalnu upravu i samoupravu na najnižim razinama općina. Porast

proizvodnosti u javnom sektoru kao i inovativnosti moguće je ostvariti kroz uvođenje cloud sustava u

cjelokupni javni sektor i njegovo umrežavanje čime bi se značajno umanjili troškovi IT u javnom sektoru

(centralno posluživanje). Pored ICT ulaganja u javni sektor potrebno je uvesti kvartalno mjerenje

produktivnosti cjelokupnog javnog sektora i njegovih zaposlenika. Osim što se time dobije potpuni uvid


u kretanje produktivnosti javnog sektora što dosada nije bio slučaj, podiže se razina transparentnosti

upravljanja u javnom sektoru čime se smanjuju zlouporabe i negativne eksternalije na svim razinama.

Zadnji rezultati za 2013. godinu pokazuju da EQI index koji mjeru kvalitetu upravljanja u javnom sektoru

(efikasnost javnog sektora) da je Hrvatska na 202 mjestu od 235 promatranih regija (31 zemlja). Iako

znanstvenici zamjeraju subjektivnost pri izvođenju ovog indeksa ipak je indeks u ovom trenutku jedina

sveobuhvatna mjera efikasnosti javne uprave i javnog sektora i bez obzira na njegove moguće

metodološke manjkavosti indeks treba uzeti kao mjerodavan. Iz slike 21 vidljivo je da Hrvatska prema

kvaliteti javne uprave i javnog sektora spada na samo začelje prema ovome istraživanju. Procijenjeni

multiplikativni efekti kroz investicije u ICT, smanjenje sive ekonomije i korupcije, podizanja

produktivnosti rada i kapitala u javnom sektoru na BDP Hrvatske pokazuju rast BDP-a kao rezultat

konsolidacije u javnom sektoru i smanjenja udjela države u BDP-a na 40% kroz racionalizaciju troškova i

podizanje efikasnosti. Iako je razina javnih rashoda među najvišima u EU, kvaliteta funkcioniranja

javnog sektora daleko je od vrha. Stoga efikasnost djelovanja javnog sektora treba poboljšati mjerama

racionalizacije na način da se poveća produktivnost čitavim nizom mjera – prekvalifikacijom,

dopunskim obrazovanjem, realokacijom, informatizacijom, restrukturiranjem dijela javnih poduzeća, ali

i snažnim zaokretom u smjeru povećanja plaća te edukacije i profesionalizacije zaposlenih u javnom

sektoru te ustrojavanjem mehanizama poticanja produktivnosti (mjere uspješnosti). Pored

racionalizacije javnog sektora potrebno je restrukturirati javnu potrošnju kako bi se povećalo

multiplikacijsko djelovanje javnih rashoda. Vrlo često se spominje kako Republika Hrvatska ima prevelik

naglasak na javnu potrošnju i javne investicije. Stanje je sasvim suprotno. Hrvatska ima jednu od

najnižih stopa javnog investiranja u EU. Takvo stanje je neprihvatljivo i jedan je od razloga

dugogodišnjeg teškog gospodarskog stanja. Pad udjela javnih investicija u BDP-u od 2010. godine

stvorio je velike poteškoće u dostizanju razine ekonomskog razvoja i rasta usporedivih zemalja novih

članica EU. Uz pomoć fondova EU, ali i korištenja pogotovo privatnog kapitala u financiranju javnih

projekata razina investiranja se mora podignuti za nekoliko postotnih bodova. Samo takvim mjerama

stopa gospodarskog rasta može se podići za 1-2% godišnje. Osim navedenog, ključno je ustrojiti

mehanizam izbora investicijskih projekata koji do sada nije postojao. Stoga je snažna fiskalna

konsolidacija praćena inverzijom strukture proračunske potrošnje nužna. Potrebno je smanjiti

zaduživanje i unaprijediti upravljanje javnim dugom i državnom imovinom te istovremeno snažno

povećati razinu javnog investiranja. Rast proračunskih prihoda treba maksimalno usmjeriti na fiskalnu

konsolidaciju (smanjenje udjela javnog sektora na 40% BDP-a) i smanjenje fiskalnog opterećenja

gospodarstva i građana.

12. REFORMA JAVNOG SEKTORA (PORAST PRODUKTIVNOSTI, EFIKASNOSTI) I ULOGA

SINDIKATA (MJERA 12):

U javnom sektoru na svim razinama mora vrijediti pravila konkurencije kako je to i u realnom

sektoru. Potrebno je u javni sektor na svim razinama uvesti sustav praćenja kvalitete, normiranja i

stimuliranja rada na način da se osigura da odgovorni i radišni zaposlenici napreduju dok neodgovorni i


prikriveno nezaposleni kroz model privremene suspenzije ili prebacivanjem na novo radno mjesto bilo

gdje unutar javnog sektora uz kontinuirano praćenje njihove radne aktivnosti prilagode se novim

uvjetima rada. Potrebno je osigurati efikasne sustave upravljanja kvalitetom i najbolji način praćenja

sustava kvalitete bio bi kroz uspostavljanje nacionalnog ureda za kvalitetu koji bi bio u sklopu

Ministarstva uprave i bio bi nadležan za upravljanje nad čitavim javnim sektorom. Potrebno je pristupiti

uvođenju sustava stručnosti – treba provesti ocjenu efikasnosti rada svih zaposlenika u javnom sektoru i

na svim razinama prema ključu da srednji management na razini voditelja ureda mora biti

profesionaliziran na način da u koordinaciji sa višim razinama managementa (Ministrom) vode ured

efikasno uz mjesečno izvještavanje kroz sustav praćenja indikatora. Profesionalizacijom srednje razine

managementa u javnom sektoru veliki broj pomoćnika Ministra u svim Ministarstvima mogao bi se

smanjiti a posljedično i javna potrošnja. Uloga sindikata u restrukturiranju javnog sektora mora biti

afirmativna i razvojna a ne ograničavajuća. U današnjem globaliziranom svijetu i nikad prije viđenoj

konkurenciji u svim sektorima nije realno očekivati da se prava stečena aktivnim radom i zalaganjem

prije primjerice 5 godina ekstrapolira na razdoblje do isteka ugovora o radu i odlaska u mirovinu. Javni

sektor se treba dinamizirati i konvergirati prema uzancama i pravilima koje vrijede u privatnom sektoru

uz maksimalnu zaštitu rada i radnika (rad = produktivnost) jer zadržavanje statusa quo u javnom

sektoru nema ekonomsku opravdanost. Drugim riječima, to bi značilo da danas zatečeno stanje u

javnom sektoru i upravi treba zadržati bez obzira na iznimno nisku razinu produktivnosti i efikasnosti u

javnom sektoru i upravi, što bi značilo da proizvodnost rada u javnom sektoru i upravi danas je

konstantna i da se neće mijenjati ni u budućnosti (ni padati niti rasti). U stvarnosti naravno to je

ekonomski anakronizam jer proizvodnost rada u javnom sektoru i upravi upravo zbog nepostojanja

sustava kvalitete i konkurencije konstantno opada. Zadnjih godina situacija je tim gora što radnici s

većom proizvodnošću koji odgovorno i ažurno obavljaju svoje zadatke bivaju jednako plaćeni kao i drugi

radnici u javnom sektoru čija je proizvodnost daleko niža (osnovica za plaće mora biti vezana uz

individualnu produktivnost na način da se plaća povećaju samo onima koji povećavaju svoju

produktivnost kroz bonuse i napredovanje kroz platne razrede, pregovori oko osnovice za plaće kao

sindikalne politike za povećanja nadnica svih radnika neovisno o njihovoj produktivnosti ekonomski nije

opravdano i održivo). Takvo što nije moguće ne samo u tržišnoj ekonomiji već i u bilo kojem sustavu

(danas i sutra) jer konačni efekti takve politike plaća i nagrađivanja u javnom sektoru ogledaju se u

situaciji koju imamo danas u Hrvatskoj (slika 23).

Slika 23.


Izvor: The European Quality of Government Index (EQI), https://

nicholascharron.wordpress.com/european-quality-of-government-index-

eqi/

Ona je takva da visoko produktivni radnici odlaze iz javnog sektora u privatni a u javnom sektoru

ostaju radnici s niskom produktivnošću čija je produktivnost daleko manja od nadnice koje primaju.

Naravno, to nije opće stanje niti oslikava prosječnog radnika u javnom sektoru ali činjenica je da je trend

takav da umjesto da produktivnost u javnom sektoru raste od nisko produktivnih prema visoko

produktivnima ona konvergira u obrnutom pravcu od visoko produktivnih prema nisko produktivnima

što je posljedica neefikasnog sustava javnog sektora i politike plaća. Potrebno je oformiti akcijsku grupu

koja će sastaviti akcijski plan za restrukturiranje javnog sektora i koja će biti operativna i pokrivati velik

dio zadaća i aktivnosti iz djelokruga gospodarsko-socijalnog vijeća. Akcijska grupa za restrukturiranje

javnog sektora (AGRIPA) treba krenuti od rezultata studije The European Quality of Government Index

2010. i 2013. i izraditi SWOT analizu javnog sektora u Hrvatsku kao i mjerenje efikasnosti primjenom

DEA modela. Neefikasnost javnog sektora i uprave jedna je od velikih kočnica ekonomskog rasta i

prema simulacijama za potrebe ovog programa i istraživanjima u ostalim zemljama procjenjuje se da bi

povećanje efikasnosti rada javnog sektora i uprave u Hrvatskoj rezultiralo rastom BDP-a.

13. OSNIVANJE AKCIJSKE GRUPE ZA POTICANJE NACIONALNE PROIZVODNOSTI I

KONKURENTNOSTI (MJERA 13):

http://nicholascharron.wordpress.com/european-quality-of-government-index-


Formirat će se nacionalno povjerenstvo (akcijska grupa u sklopu Ministarstva gospodarstva) za

poticanje proizvodnosti i konkurentnosti sastavljeno od uglednih stručnjaka iz akademskog i poslovnog

svijeta, sindikalnih povjerenika te ostalih dionika u procesu koji nisu uključeni u politički život (članovi

stranaka). Osnovni cilj osnovanog povjerenstva bio bi podizanje razine nacionalne proizvodnosti kroz

dizajniranje mjera za poticanje inovacija, uključenosti radne snage, vještina i obrazovanja te

financiranje izgradnje infrastrukture. U Hrvatskoj je problem proizvodnosti prisutan već 25 godina i

nikada mu nije posvećena dovoljna pažnja jer je rast produktivnosti osnovni izvor ekonomskog rasta.

Povjerenstvo bi imalo za cilj koordinirati nacionalne napore podizanja razine proizvodnosti na svim

razinama i između svih dionika potpomažući podizanje razine proizvodnosti kroz dizajniranje potrebnih

sustava i mjera ali i mjera sufinanciranja i subvencioniranja. Povjerenstvo bi ujedno služilo i kao korektiv

u provođenju ekonomskih politika jer bi kroz sustav monitoringa proizvodnosti na nacionalnoj razini

pratila kako se provođenje reformi odražava na kretanje trenda proizvodnosti. Isto tako povjerenstvo bi

bilo zadužene za koordiniranje ekonomskih politika i mjera između nacionalne i regionalne razine kako

bi se riješili nagomilani strukturni problemi – primjerice neke Županije/Regije uspjele su izgraditi

ekonomsku infrastrukturu kroz izgradnju uspješnih poslovnih zona dok druge to nisu. Povjerenstvo bi

imalo za cilj utvrditi koji su razlozi da neka Županija/Regija to nije učinila i tražiti odgovornost za propust

u nečinjenu jer je država dužna osigurati ekonomsku infrastrukturu a ne poduzetnici. Država mora

osigurati otvaranje i funkcioniranje poslovnih zona i ostale infrastrukture potrebne za funkcioniranje

tržišta. Povjerenstvo će izraditi sustav mjera kojim će se potaknuti inovacijski procesi u Hrvatskoj, i što

je još važnije sustav kvalitete koji će osigurati da ideje ne završe samo na inovacijama već da država

prati inovatore od Eureka faze do faze kada njihova inovacija prestaje biti ideja i postaje gotov proizvod.

Povjerenstvo će ciljano koordinirati akcije investiranja i ulaganja i inovativne tehnologije i procese,

osloboditi poreza na dobit mala i srednja poduzeća koja će masivno investirati u istraživanje i razvoj

novih proizvoda baziranih na 3D printerima i ostalim novim tehnološkim dostignućima. Jedno od

ključnih pitanje je osiguranje financijskog potencijala za inovativna mala i srednja poduzeća kako bi ona

mogla pokrenuti proizvodni ciklus (start up programi) i kroz oslobađanje od poreza na dobit potaknuti

inovacijski ciklus kako bi upravo mala i srednja poduzeća postala nosioci inovacijskog procesa u

Hrvatskoj i time potaknuli konkurencije prema velikim poduzećima tjerajući i njih na inovacije.

Povjerenstvo bi isto tako imalo za cilj poticati osnivanje poduzeća čije bi se poslovanje temeljilo na

korištenju alternativnih izvora energije. Potrebno je osmisliti mjere koje će potaknuti potražnju na

tržištu upravo prema poduzećima koja svoje poslovanje temelje na alternativnim izvorima energije.

Među ciljevima za koje bi povjerenstvo trebalo izraditi sustav mjera jesu pojednostavljene poreznih

procedura za male i srednje obrtnike, jače uključivanje žena u upravljačkim strukturama, izgradnju

efikasnost sustava socijalne zaštite žena kako bi se lakše uključile na tržište rada, potaknuti raspravu o

graničnom poreznom opterećenju koje je u Hrvatskoj visoko i značajno opterećuje male i srednje

poduzetnike, jačanje financijskog tržišta, unapređenje zakonske regulative za poslovanje malih i

srednjih poduzetnika, unapređenje korporativnog upravljanja u javnom sektoru uz važnost jačanja

sustava kontrole i nadzora (računovodstvenih sustava i sustava interne revizije).


14. PROMJENA STRUKTURE INVESTICIJA, ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ, ULAGANJA U LJUDSKI

KAPITAL (MJERA 14):

Istraživanja su pokazala da je struktura investicija važan čimbenik ekonomskog rasta. Promjenom

strukture investicija potiče se inovativnost i konkurentnost gospodarstva i zapošljavanje visoko

kvalificirane radne snage što dovodi do bržeg ekonomskog rasta. Iz slike je vidljivo da se u Hrvatskoj

masovno investiralo u ceste i infrastrukturu a vrlo malo u postrojenja i opremu te ljudski kapital. Razina

investicija promatrana nominalno zadovoljavajuća je za poticanje gospodarskog rasta ali je potrebno

promijeniti strukturu investicija u korist investicija u postrojenja i opremu te ljudski kapital. Slika 24

pokazuje da Hrvatska prema razini investiranja zaostaje u odnosu na prosjek promatranih zemalja

2010.-2015. a situacija je tim gora što je ulagala uglavnom u infrastrukturu a ne postrojenja i opremu

izgubila je veliki dio ekonomskog rasta u odnosu na druge tranzicijske zemlje i zemlje članice EU.

Dinamika investiranja u fiksni kapital u Hrvatskoj je preniska i potiče radno intenzivne industrije dok

Hrvatska u isto vrijeme bilježi pad kapitalne intenzivnosti (kapital/rad), tehnološke nazadovanje (pad

ukupne proizvodnosti čimbenika TFP), najniže razine ulaganja u istraživanje i razvoj u BDP-u u Europi,

lošu strukturu investicija (nizak intenzitet ulaganja u opremu), nizak udio direktnih stranih investicija od

čega tek je manji udio greenfield investicija, strukturu ekonomije koja nije pogodna za privlačenje

privatnog equity kapitala, niskim stopama ulaganja u obrazovanje i ljudski kapital koje posljedično

uzrokuje niste stope povrata zbog strukturne nezaposlenosti prisutne u Hrvatskoj. Kako bi se osigurali

potrebni preduvjeti za ubrzani ekonomski rast Hrvatska mora podignuti ulaganja u istraživanje i razvoj

te obrazovanje (POVEĆANJE ULAGANJA U ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ NA 2.5% BDP-a TE

OBRAZOVANJA NA 6,0% BDP-a) mjerama makroekonomske politike opisanima u prijašnjim ciljevima

potaknuti poduzeća na jače investiranje u fiksni kapital i transfer tehnologije kako bi se osigurao

tehnološki napredak. Potrebno je i kroz integriranje sustava visokog obrazovanja u realni sektor kroz

istraživanje i razvoj smanjiti uvozno ovisnost domaćeg gospodarstva o inputima koji se kao

intermedijarni proizvodi ugrađuju u naše proizvode (primjer brodogradnje) čime bi se podigla

sofisticiranost proizvoda i smanjio negativni neto iznos za dodanu vrijednost koja bi se proizvodila i

prodavala u Hrvatskoj a ne odlazila kao trošak na plaćanje uvoznih intermedijarnih inputa. Potrebe

obrazovanja i istraživanja i razvoja uglavnom se financiraju od strane države dok je kroz planirano

porezno rasterećenje i akcijskim planom istraživanja i razvoja te transfera tehnologije na nacionalnoj

razini privući poduzeća da i sama počinju ulagati u istraživanje i razvoj te obrazovanje. Istim se akcijskim

planom treba definirati hodogram privlačenja stranih investicija i investicija iz fondova EU u sektor

obrazovanja, istraživanja i razvoja. U Hrvatskoj oko 95% su mala i srednja poduzeća nosioci

ekonomskog rasta. Struktura tih poduzeća slijedi strukturu gospodarstva iz 90-ih i ona nisu u

mogućnosti izdvojiti potrebna financijska sredstva za investicije u istraživanje i razvoj kako bi

unaprijedila svoju proizvodnju ili drugi poslovni proces te stoga akcijski plan na nacionalnoj razini koji će

riješiti problem manjka ulaganja u istraživanje i razvoj s ciljem poticanja tehnološkog napretka u

Hrvatskoj je prioritet. Samo tehnološki napredak realiziran kroz značajna ulaganja u istraživanje i razvoj

može potaknuti ekonomski rast prema stopa višima od 4-5% čime se stvaraju preduvjeti za rast nadnica


i raspoloživog dohotka kućanstava iz kojega onda ona mogu početi otplaćivati svoje visoke dugove

(rješavanje problema zaduženosti kućanstava). Kao što je prikazano na slici 27, prosječno kućanstvo u

Hrvatskoj opterećeno je dugovima u prosjeku za 10 - 20 postotnih jedinica više u odnosu na slična

kućanstva u promatranim zemljama tranzicije. Cilj je kroz ovaj gospodarski program zaduženost

kućanstava značajno smanjiti u narednih 4 godine kroz ostvarivanje stopa ekonomskog rasta oko 3 - 3.5

a nakon toga i stopama rasta iznad 4 - 5% nakon isteka razdoblja od 4 godine jer bi se ovim programom

stvorili uvjeti za ekonomski rast u dugom roku lišen političkih ciklusa što bi rezultiralo uspostavom

stabilnog i jakog hrvatskog gospodarstva otpornog na vanjske šokove i previranja uslijed jače kupovne

moći građana (veći prihodi kućanstava) i smanjenje zaduženosti (rješavanje problema dugova).

MIKROEKONOMSKE MJERE

Mikroekonomske reforme moraju se odvijati paralelno sa ostala dva seta reformi. Izvori krize na

regionalnoj razini - otpornost na krize a time i duljina trajanja krize ovisne su o regenerativnim

sposobnostima unutar same ekonomije regije. Regenerativne sposobnosti regija - autoimuni

mehanizmi ugrađeni u samu prirodu gospodarstva regija. Porast nezaposlenosti bio je naglašeniji zbog

strukture gospodarstva koja je uglavnom uslužno orijentirana sa velikim udjelom financijskog,

turističkog i javnog sektora. Otpuštanja u ovim djelatnostima u prosjeku su veća u odnosu na

otpuštanja u više proizvodno orijentiranim sredinama. Niska likvidnost banaka i cjelokupnog

gospodarstva regija (prvenstveno tržišta nekretnina) okidač su krize, što se kroz transmisijski

mehanizam cijena (u prvom redu nekretnina) dalje širi na nezaposlenost i pad proizvodnje. Geneza

ekonomske krize u regijama određuje narav i vremensku dimenziju mjera za izlazak iz krize budući da su

regije nosioci mikroekonomskog razvoja u Hrvatskoj.

1. IZGRADNJA NACIONALNE MREŽE ‘EAG' (MJERA 1):


Mikro i makroekonomski management u Hrvatskoj je oduvijek bio posljedica lošeg upravljanja bez

adekvatnog ekonomskog znanja. Od nacionalne do najniže razine malih općina, nikad nije postojao

ustrojeni sustav mikro i makroekonomskog odlučivanja na način da su ekonomske odluke donosili

stručnjaci. Stoga je od iznimne važnosti pristupiti odmah ustrojavanju 'EAG' – ekonomske akcijske

grupe kao sustava potpore predloženom ekonomskom modelu koji međutim neće imati ograničen

mandat tijekom trajanja reformi. U svakom većem gradu potrebno je ustrojiti Ured za razvoj i planiranje

koji će biti pod upravom profesionalne i nestranačke osobe (ekonomista i drugih stručnjaka) kao

sastavni dio nacionalne mreže 'ekonomske akcijske grupe'. Konkretno, to znači da bi ekonomskim

dijelom razvoja u svakom većem gradu (a znamo da su gradovi nosioci oko 60% gospodarske aktivnosti

u regijama) upravljao stručnjak i ekonomista čiji bi isključivi zadatak bio upravljanje ekonomskim

pitanjima. On bi za svoj rad odgovarao ravnatelju nacionalnog 'EAG'-a koji bi s druge strane za svoj rad

odgovarao osobno savjetniku za ekonomska pitanja Premijera. Ta bi osoba automatski i po funkciji bila

i ravnatelj nacionalnog 'EAG'. Opće je poznato da je ukupni ekonomski razvoj u zadnjih 25 godina na

svim razinama rezultat političkih odluka bez da se ekonomska struka uključivala u proces donošenja

odluka. Izgradnjom mreže 'EAG' postiglo bi se da bi se velikim dijelom eliminirali poslovni ciklusi u

Hrvatskoj na način da se stalnim promjenama vlasti na lokalnoj i nacionalnoj razini mijenjaju i

ekonomske politike. Politički ciklusi u Hrvatskoj među tri su vodeća čimbenika koja su dovela do

ekonomske depresije u Hrvatskoj danas. To je moguće promijeniti ustrojavanjem 'EAG' gdje bi

provoditelji funkcija i aktivnosti mreže 'EAG' bili nezavisni ekonomski stručnjaci te stručnjaci iz ostalih

područja. Time bi se osigurao kontinuitet provođenja ekonomskih akcija i aktivnosti usmjerenih

održivom rastu i razvoju na svim razinama (odlaskom načelnika ili gradonačelnika ne bi se mijenjala

ekonomska politika) a te bi ekonomske politike bile osmišljene od tima vrhunskih ekonomskih i drugih

stručnjaka. Naravno, ekonomske politike bile bi i dalje podložne promjenama od strane politike ali sada

ne više na nižim razinama (općina i gradova) već na nacionalnoj razini. Premijer bi imao ovlasti po svojoj

funkciji mijenjati nacionalnu ekonomsku politiku a time automatski i regionalnu, lokalnu preko mreže

'EAG'. Time bi se uspostavio odmah i kontrolni korektiv na najvišoj razini jer primjerice ukoliko bi

Hrvatska ostvarila stope rasta od 4-5% godišnje uz nisku nezaposlenost ukoliko bi novoimenovani

Premijer odustao od modela vođenja ekonomske politike koja je dovela do tih rezultata morao bi to

jasno objasniti građanima. Za očekivati je da novoimenovani Premijeri ne bi tako olako mijenjali

ekonomske politike koje daju rezultata čime bi se politički ciklusi koji dovode do ekonomskih ciklusa

smanjili na najmanju moguću razinu. Ustrojeni sustav 'EAG' preko mreže nezavisnih stručnjaka činio bi

okosnicu za provođenje kvalitetnih ekonomskih programa i skupa mjera makroekonomskog

managementa automatski sinkroniziranog s mikroekonomskim managementom na svim razinama.

2. JAČANJE POSLOVNOG OKRUŽENJA I PODUZETNIČKIH OČEKIVANJA (MJERA 2):

Poslovno okruženje u Hrvatskoj nedovoljno je razvijeno zbog loših zakona vezanih uz poslovanje i

zakona koji se stalno mijenjaju po hitnom postupku, nedostatak potrebnih inputa (resursa),

infrastrukture i institucija koje će osiguravati potrebnu razinu kvalitete poslovnog okruženja u Hrvatskoj


a koje je potrebno kako bi se podigla razina produktivnosti u poduzećima čime bi se povećala

konkurentnost hrvatskog gospodarstva, ojačao izvoz i potaknulo zapošljavanje i gospodarski rast. U

svakom većem gradu potrebno je ustrojiti ured za razvoj i planiranje koji će biti pod upravom

profesionalne i nestranačke osobe (ekonomista i stručnjaka) kao sastavni dio nacionalne mreže

'ekonomske akcijske grupe'. Uloga je makroekonomskog managementa uspostava stabilnog i

transparentnog makroekonomskog, političkog i pravnog okruženja. Nacionalni 'EAG' bi preko svoje

nacionalne mreže izdavao mjesečne informacije o prognozama kretanja ekonomskih indikatora,

planiranih promjena u ekonomskim programima, očekivanih promjena i novina vezanih uz porezni,

monetarni, pravni sustav vezan uz poslovno okruženje. Time bi poduzetnici u svakom trenutku imali sve

informacije koje su im potrebne za donošenje kvalitetnih poslovnih odluka čime bi se uspostavila

stabilna poslovna očekivanja na lokalnoj i nacionalnoj razini. U ekonomiji sve se vrti oko očekivanja a

stabilna su očekivanja nužan uvjet za ekonomski razvoj kako na mikro tako i na makro razini.

3. JAČANJE POSTOJEĆIH I IZGRADNJA HIGH-TECH KLUSTERA (MJERA 3):

Razlog zbog kojeg je Hrvatska dovedena u situaciju ekonomske depresije velikim dijelom je

posljedica lošeg makroekonomskog managementa koji je ustrojio lošu strukturu gospodarstva kakvu

danas u Hrvatskoj imamo. Rast i razvoj nije moguć ukoliko se ne izmijeni struktura gospodarstva –

trgovina i turizam ne mogu biti nosioci razvoja u dugom roku nego samo u kratkom. Hrvatska ima dugu

inovatorsku tradiciju međutim hrvatski su inovatori, posebice oni koji se bave high – tech inovacijama

prepušteni sami sebi. Potrebno je izraditi sustav potpore koji će potaknuti formiranje i jačanje high –

tech klustera u Hrvatskoj. Postojeći klusteri u Hrvatskoj imaju pravnu regulativu, dijelom i potrebno

znanje o klusterima i njihovoj funkciji međutim ono što im kronično nedostaje jest logistička (financijski

i institucionalni) potpora da bi klusteri u Hrvatskoj zaživjeli i imali ulogu u ekonomskom rastu i razvoju

kako je to u razvijenim ekonomskim zemljama. To se posebice odnosi na start up poduzeća baziranih na

inovacijama. Potrebno je ustrojiti nacionalnu politiku za razvoj klustera, dati svu potrebnu potporu

postojećim klusterima za daljnji razvoj i poticati formiranje potpuno novih klustera (high - tech) kroz

model javno – privatnog partnerstva koji u Hrvatskoj nisu zaživjeli nego tek na razini ideje.

4. POBOLJŠANJE LIKVIDNOSTI U ŽUPANIJAMA/REGIJAMA (FISKALNA

DECENTRALIZACIJA) (MJERA 4):

Hitne mjere koje za cilj imaju povećanje likvidnosti gospodarstva Županija/Regija. Mjere koje bi

direktno i u kratkom roku dale doprinos izlasku iz krize su mjere poboljšana likvidnosti, proizvodnosti i

zapošljavanja među kojima izdvajamo:

Izdavanje municipalnih obveznica (gradovi, općina, Županija/Regija)

Mjere štednje u vrijeme krize imaju kontraciklički efekt i samo produbljuju krizu. Mjere stabilnosti i

štednje provode se u vrijeme ubrzanog rasta gospodarstva a ne pada gospodarstva. Prvi cilj treba biti


poboljšanje likvidnosti gospodarstva Županija. Rizik i administrativna ograničenja koja postoje u

Županiji čine manje vjerojatnim da se povećanje likvidnosti može ostvariti kroz privlačenje stranih

investitora barem u kratkom roku. Prema tomu, poboljšanje likvidnosti mora se osigurati na drugi način

i to izdavanjem municipalnih obveznica. Neke od banaka sigurno bi bile spremne ići u taj model budući

da su takve banke oduvijek bile usmjerene financiranju gospodarstvenika Županije pa im je u interesu

što bolji položaj njihovih vjerovnika. 'EAG' mogu preuzeti posao koordiniranja oko ugovaranja i

provođenja izdavanja obveznica za sve gradove i općine jer većina gradova i općina nema ljudske

resurse potrebne za provođenje operacije takvog obima.

Donošenje programa investicijskih aktivnosti Županija/Regija

Paralelno sa poboljšanjem likvidnosti kroz izdavanje municipalnih obveznica potrebno je izraditi

program investicijskih aktivnosti (ciljana ulaganja). Ponovno gradovi i općine nemaju potrebne ljudske

resurse za to tako da bi bilo potrebno da regionalne razvojne agencije (možda u nekoj budućnosti neka

druga razvojna institucija) preuzme koordinaciju i provođenje programa investicijskih aktivnosti. 'EAG'

će biti koordinator između Gradova i Općina te banaka spremnih za financiranje kroz izdavanje

municipalnih obveznica projekata koji će biti rangirani prema dva osnovna kriterija: dinamici

potencijalnog zapošljavanja i očekivane stope povrata. Potrebno je dati 'EAG'-u ovlasti za nadziranje

fondova na razini Županije.

Izgradnja institucionalne mreže lokalne uprave i samouprave za upravljanje mikro i regionalnim

razvojem (razvojni uredi)

Općine i Gradovi nemaju institucionalnu infrastrukturu potrebnu za racionalno i efikasno upravljanje

fondovima kojima raspolažu. Stoga se fondovi neracionalno, netransparentno i neefikasno koriste.

Razlog tomu je objektivne prirode a to je manjak ljudskih resursa osposobljenih za upravljanje

investicijama. Rezultat toga je da se veliki novčani iznosi investiraju unutar Gradova i Općina upitni sa

stajališta efikasnosti i tu treba uvesti određene standarde kako bi se povećali prinosi na investicije i

efikasnost upravljanja postojećim fondovima. Nešto slično je primjer objedinjavanja javne nabave,

slično treba napraviti i kroz objedinjavanje fondova. To naravno ne znači da će netko drugi upravljati

fondovima Gradova i Općina nego nadzirati kako se upravlja fondovima i unaprijed davati preporuke i

ocjene da li se fondovima upravlja na efikasan, racionalan i transparentan način ili ne. Što bi se time

dobilo? Nadzorom (i kvalitetnim upravljanjem) nad fondovima Gradova i Općina osigurao bi se prije

svega sigurnost i veći povrat na ulaganje samih Gradova i Općina u skladu sa načelima opreznosti, etike

i sukoba interesa, interne kontrole, autoriziranja samo onih investicijskih programa i aktivnosti koji su

ekonomski opravdani, potaknulo zapošljavanje i proizvodnja. Primjerice, puno je projekata u

Županijama/Regijama zbog neinformiranosti šire javnosti (njihova opravdanog straha) postalo upitno.

Davanjem ovlasti 'EAG'-u Građani bi imali pregled nad aktivnostima (predstavnici Gradova i Općina bi u

svojstvu partnera sudjelovali u radu 'EAG'-a) i programima koje se provode na razini Gradova i Općina

gdje žive. U svakom trenutku preko svojih predstavnika mogli bi reagirati ukoliko smatraju da su neki

investicijski programi sumnjivi (sa aspekta sukoba interesa ili Zakona) ili netransparentni te na taj način


imali daleko veći stupanj kontrole nad fondovima koji se financiranju upravo iz njihova novca kao

obveznika plaćanja prireza, doprinosa i poreza. S druge strane, javnost bi sigurno pozitivno reagirala

kada bi vidjela da se njihova sredstava i fondovi troše na primjeren i ekonomski opravdan način te bi se

time smanjio opravdani potencijalni strah šire javnosti, projekti ubrzali, ohrabrili investitori i u konačnici

projekti brže i bolje provodili. Ljudski resursi i problem strukturne nezaposlenosti koje generira tržište

rada u Županijama izrazito su ograničenje rasta i razvoja na regionalnoj razini. Potrebito je u svakom

Gradu formirati poseban 'EAG' ured (preustrojem iz postojeće javne uprave). Time bi se Gradovi

osposobile za bolje vođenje svojih lokalnih gospodarstava što bi uz koordinaciju na razini Županije

pospješilo privredni razvoj. Osim toga, povećao bi se broj potencijalno uspješnih aplikacija na projekte

financiranih iz sredstava EU. Formiranje Ureda ovisilo bi o raspoloživim sredstvima Gradova a tamo

gdje ta sredstava izrazito nedostaju mogla bi se uključiti Županija/Regija/Država kroz svoja proračunska

sredstva. Unutar regionalna mobilnost rada u Županijama je niska te bi neefikasnost u funkcioniranju

Zavoda za zapošljavanje trebalo umanjiti privlačenjem privatnih tvrtki koje bi se bavile zapošljavanjem

(matching između ponude i potražnje za radom) ili da Županije/Regije osnuju sličnu instituciju sa istim

ciljem. Glavni razlog nezaposlenosti u Županijama/Regijama je nelikvidnost, prezaduženost i

nedostatak jasnih razvojnih strategija. Naravno, pored nelikvidnosti i prezaduženosti (na regionalnoj

razini) na nezaposlenost utječe i velik broj drugih čimbenika koji mogu poboljšati sliku zaposlenosti u

Županiji/Regiji, ali je ovaj primarni. Strukturna nezaposlenost u Županijama velikim je dijelom upravo

generirana od strane potražnje za radom a ne ponude rada jer poduzeća velikim dijelom (zbog

netransparentnosti i ne-tržišnih razloga) zapošljavaju kadrove neprimjerene stručne spreme u odnosu

na one koje se traže za individualno raspisano radno mjesto što jača nezaposlenost u

Županijama/Regijama.

Izrada Trustee liste

Kako je nelikvidnost upravo onaj čimbenik koji najviše ograničava razvoj Županija/Regija potrebno je

učiniti sve da se nelikvidnost smanji. Efikasna mjera za ublažavanje ili barem restrikciju nelikvidnosti

bila bi izrada Trustee liste (nekog oblika liste društveno-odgovornih poduzeća) koju bi izradila

Županija/Regija prema kriterijima urednosti ispunjenja obveza tvrtki, dospjelim a neplaćenim

potraživanjima, izvršavanju obveza prema radnicima, stalnim preregistracijama vlasnika i promjena

djelatnosti. Izradom takve liste, Županija/Regija bi smanjila nelikvidnost jer bi Gradovi/Općine i Javna

poduzeća imala pregled nad tvrtkama koje stabilno posluju u skladu sa načelima društveno-

odgovornog poslovanja. Naravno, nitko nema ovlasti dodjeljivati monopolni položaj nekim tvrtkama na

uštrb drugih (protivno logici tržišta) ali nema zakonskih ograničenja da se izradi lista tvrtki sa kojima

Županija/Gradovi/Općine uspješno posluju. Na taj bi se način sigurno ubrzalo provođenje postupka

javne nabave a time i realizacije projekata, osigurala sigurnost investicija i naplata potraživanja,

transparentnost zapošljavanja i izvršavanja obveza prema radnicima. Isto tako Trustee lista bila bi

podloga za odlučivanje prilikom provođenje programa investicijskih aktivnosti

Županije/Gradova/Općina u smislu preporuke tvrtki koje su najbolji izbor za partnere u provođenju

nekog od odobrenih aktivnosti iz programa investicijskih aktivnosti Županija/Regija.


Poboljšanje likvidnosti obrtnika i poduzetnika

Manjak kapitala najveći je problem obrtnika i poduzetnika Županija/Regija (uz administrativne barijere

poslovanju). Mjere iz programa investicijskih aktivnosti prije navedene i sredstva prikupljena

izdavanjem obveznica trebala bi se investirati većim dijelom u osiguranju kratkoročnih sredstava

potrebnih za normalno funkcioniranje obrtnika i poduzetnika. Time bi se oni potaknuli na zadržavanje i

povećanje zapošljavanja čime bi se smanjila nezaposlenost. Osim toga, kroz poboljšavanje likvidnosti

postojećih obrtnika i poduzetnika spriječilo bi se širenje domino efekta nelikvidnosti i stečaja gdje

manjak potrebnih kratkoročnih sredstava za jednu tvrtku/obrtnika u konačnici znači probleme

likvidnosti i mogući stečaj za 10 -30 drugih tvrtki/obrtnika sa kojima dotični (prvi obrtnik/tvrtka u lancu)

posluje. Obrtnici/poduzetnici u prosjeku nemaju kvalifikacije koje im omogućavaju da uspješno

prebrode problem u osiguranju kratkoročnih sredstava (ne mogu i ne trebaju svi posjedovati formalno

potrebno financijsko obrazovanje). S druge strane, bankama to neznanje predstavlja dodatni rizik zbog

kojeg se one rijetko odlučuju na financiranje kratkoročnih obveza obrtnika/poduzetnika od straha od

rizika stečaja i nepovrata kredita. Ukoliko bi posao osiguranja potrebnih kratkoročnih sredstava za

poduzetnike/obrtnike preuzele 'EAG' ili neka druga institucija koja bi se osnovala samo sa tim ciljem od

strane Županije/Regije, banke bi prije svega prepolovile vrijeme potrebno za donošenje odluka o

kreditiranju ili ne, povećao bi se broj povoljno riješenih zahtjeva (broj kredita za financiranje

kratkoročnih sredstava), pregovaračka moć obrtnika/poduzetnika prema bankama i obratno bila bi

stabilnija i sa puno manjim rizikom, potaknulo bi se zapošljavanje i proizvodnja.

Poboljšanje kreditnog rejtinga Županija/Regija

Provođenjem mjera od 1-6 kreditni rejting Županija/Regija uslijed smanjenog rizika investitora bi se

povećao što bi rezultiralo privlačenjem stranih investitora i novčanih sredstava iz inozemstva uz daleko

nižu kamatnu stopu, bolje uvjete otplate i smanjenju rokova realizacije financijskih investicija.

Akcijski plan “Za prvu tvrtku “ (Enterprise Allowance Scheme)

Mladi ljudi koji završavaju obrazovanje (nakon srednje škole ili fakulteta) imaju vrlo mali zapošljivi

potencijal i nisku sigurnost zaposlenja što čini veliki pritisak na jačanje nezaposlenosti u

Županijama/Regijama. Rješenje treba tražiti kroz program “Za prvu tvrtku” gdje bi se mladim ljudima sa

određenim stupnjem formalnog obrazovanja iz sredstava prikupljenih u fondovima prije opisanim

mjerama pomoglo u samozapošljavanju kroz financijsku pomoć da sami otvore svoju prvu tvrtku.

Sredstva bi trebala biti usmjerena na otvaranje poduzeća iz djelatnosti kulturnog i kreativnog sektora.

Kulturni i kreativni sektor – ono što zovemo jednim imenom zovemo kreativni sektor u

Županijama/Regijama nije dovoljno zastupljen. Kreativni sektor (koji bi obuhvaćao inovatore, buduće

umjetnike, kritičare, IT stručnjake, odgajatelje, jezičare) prema istraživanjima temeljni su nosioci

produktivnosti, inovacija i vještina. Osiguranjem sheme kreditiranja u rasponu od 50.000 – 100.000,00

Eura preko Fonda Županija/Regija ili banaka (vidi prije opisane mjere) potaknulo bi se

samozapošljavanje poduzetnika i drugih freelancera koji su temelj kreativne industrije Županija.


Rezultati međunarodnih natjecanja inovatora na kojem inovatori iz Hrvatske postižu svjetske rezultate

pokazuju da je potencijal kreativnog sektora za Hrvatsku golem. Njegova implementacija ne zahtijeva

puno vremena i direktno bi se u kratkom roku odrazilo na zapošljavanje i jačanje kreativnog sektora

Županija/Regija. Projekt formiranja kreativnog sektora Županija/Regija nadzirao bi nacionalni 'EAG'

preko svoje mreže koji bi izradila shemu mikrofinanciranja za svaki individualni projekt koji bi

zaintesirani mladi ljudi (ali i ostali inovatori i kreatori sa idejom koja je ekonomski opravdana i izvediva)

mogli prijaviti kroz tvrtku koju namjeravaju osnovati. Cilj ovog programa je pomoći kreativnim ljudima

da ne čekaju na tržište rada kada će se otvoriti neki posao za njih nego da sami otvore svoje posao i još

zaposle i druge ljude. Primjerice, otvaranje neke umjetničke galerije od strane mladog, neafirmiranog

umjetnika koji ne treba imati poslovna znanja i vještine kako bi otvorio umjetničku galeriju. Osim što bi

se na taj način poticalo samozapošljavanje kreativnih ljudi, oni bi se aktivno uključili u stvaranje nove

dodane vrijednosti i krenuli u zapošljavanje drugih ljudi u svojim tvrtkama. Akcijski plan bi imao za cilj

prije svega stvaranje kreativne industrije u Županijama/Regijama, formiranje (New Deal Mind Agency),

institucije koja bi nadzirala kreativni New Deal u Županijama/Regijama, stvorila potpuno novi, razvojno,

izvozno i produktivno orijentiranu industriju. S obzirom na kreativne potencijale i povijesno te kulturno

nasljeđe Županija/Regija u Hrvatskoj, potencijali su neograničeni.

Projekt velesajmova Regija

Projekt Regijskih velesajmova potrebno je u što kraćem vremenu oživiti kako bi se taj projekt mogao u

kratkom vremenu realizirati (imovinski odnosi ne smiju biti kočnica tog projekta pa čak i uz uvjet

traženje druge lokacije u odnosu na planiranu). Provođenjem tog projekta potaknulo bi se zapošljavanje

i trgovinski odnosi unutar i izvan Regija što bi za Obrtnike imali pozitivan i značajan impetus.

Poslovne zone ključ su razvoja Gradova i Općina

Postojeći infrastrukturni i ljudski resursi nisu dovoljni kako bi se ubrzalo poticanje poslovnih zona.

Potrebno je osnovati agenciju za nadzor i poticanje poslovnih zona koja bi se bavila svim pitanjima oko

osnivanje i funkcioniranja poslovnih zona, od osnivanja, lokacije, upravljanja poslovnim prostorima,

cijenama komunalija i svim ostalim pitanjima vezanima uz poslovne zone. Županije imaju daleko manji

broj poslovnih zona od potrebitih, neujednačene su, nestandardizirane te je potrebna koordinirana

agencija za rješavanje ovog problema koji bi u kratkom roku mogao potaknuti zapošljavanje i

proizvodnju u Županijama/Regijama. Agencija bi bila neprofitna i imala bi isključivi cilj pomoć u

osnivanju i upravljanju poduzetničkim zonama u Županijama/Regijama. Osnivači agencije bili bi Gradovi

i Županije/Regije sa svojim predstavnicima.

Regionalni program partnerstva za zapošljavanje 2017

Regionalni problem nezaposlenosti u Županijama/Regijama raznovrsni su i ne postoji jedinstveni

pregled njihove naravi na razini pojedinih Gradova i Općina, točnije, ne postoji jedan unificirani pregled

već samo niz pojedinačnih pregleda. Regionalni program partnerstva za zapošljavanje objedinio bi sve


Gradove i Općine Županije/Regije (gospodarske komore, agencije za razvoj, urede za gospodarstvo) s

ciljem izrade regionalnog plana zapošljavanja 2017 s ciljem stvaranja novih radnih mjesta. Cilj je izrada

agende zapošljavanja oslanjajući se na tri cilja; poslovni rast i razvoj, razvoj proizvoda i kreativne

industrije i regionalna usklađenost. Agenda bi u svom konačnom obliku dala preporuke za ubrzano

otvaranje novih radnih mjesta sa naglaskom na ulogu visokog obrazovanja, identificiranje regulatornih i

drugih čimbenika koji ograničavaju otvaranje novih radnih mjesta uz razmatranje mogućnosti

privlačenja stranih investitora za otvaranje start-up kompanija uz oslobađanje komunalnih doprinosa i

prireza za ona poduzeća koja bi potaknula jače zapošljavanje u Županijama/Regijama.

Izrada Balance Score Card za Županije/Regije

Obrtnici i poduzetnici u današnjem dinamičnom poslovnom okruženju nemaju vremena obraćati

pozornost na rane indikatore ranjivosti u njihovom poslovanju. S druge strane, kada primijete

odgovarajuće signale obično je već kasno ili daleko teže otkloniti problem. Županije/Regije bi trebale

financirati izradu Balanced Scorecard (forenzičkog izvještaja) za sve Obrtnike i poduzetnike u

Županijama/Regijama koja bi imala za cilj:

a) dati pregled stanja Obrtnika i poduzetnika u Županiji/Regiji

b) pomoći Obrtnicima i Poduzetnicima u prepoznavanju prvih signala lošeg poslovanja

c) poučiti forenzičkom sagledavanju troškova (gdje se mogu naći uštede)

d) poučiti metodama povećanja prihoda i profita

e) promjeni ili repozicioniranju poslovnog modela

Izrada scorecard-a pomogla bi Obrtnicima i Poduzetnicima u širem i stručnom sagledavanju njihovih

specifičnih problema poslovanja i pomoglo bi privući strane investitore koji bi se na temelju tih

podataka lakše odlučivali na investicije jer bi imale potrebne informacije o potencijalnim rizicima.

Izgradnja digitalnog network tržišta Županija/Regioja (Reg@mark)

Županije/Regije bi trebale pristupiti izradi cjelovitog digitalnog tržišta REG@MARK. Projekt će pružiti

podršku ekonomskim aktivnostima u Županijama/Regijama, educirati nove ekonomske stručnjake

vođenju poslovanja u komunikacijskom društvu, potaknuti upotrebu IT a time i uštedu vremena, novca,

dostupnost informacija, konkurentnost. Ideja iza projekta je stvoriti integralni poslovni servis dostupan

24h svim subjektima koji posluju na tržištu, unaprijediti gospodarstvo i kvalitetu života, poboljšati

usluge te uspostaviti prvo virtualno tržište za sve Obrtnike i Poduzetnike u Županijama/Regijama koji

iskažu interes. Stupanj razvijenosti B2B i dot.com na području Županija/Regija kao i u Hrvatskoj

zanemariv je te je potrebno iskoristiti mnogobrojne prednosti takvog načina poslovanja. Potrebno je

napomenuti da su danas troškovi uspostavljanja takvog digitalnog tržišta daleko manji nego je to slučaj

bio prije budući da se usluge plaćanja mogu uz minimalnu naknadu obavljati preko PayPal ili T-com

autorizacije uz pristojbe koje nisu tako visoke.

Smanjenje kamatnih stopa kroz regionalne fondove za razvoj


Županije/Regije bi trebale ići na formiranje fonda za povećanje likvidnosti umjesto da ide na

sufinanciranje kamatnih stopa banaka. Iako je sufinanciranje kamatnih stopa jednostavniji aranžman za

Županiju/Regiju, u ekonomskoj teoriji i praksi dokazano je da direktne mjere (za razliku od subvencija)

daju puno bolje rezultate. Županije/Regije bi iz tako formiranog fonda mogle direktno potencijalno

propulzivnim projektima s ciljem jačanja zaposlenosti omogućiti dobivanje povoljnih kredita uz niže

kamatne stope za razliku od sufinanciranja kamatnih stopa banaka. Time bi se potaknula i konkurencija

prema bankama koje bi onda trebale razmisliti o smanjenju svojih kamatnih stopa što bi za rezultat

trebalo imati pad opće razine kamata u Županijama/Regijama jer ukoliko se provedu prijašnje mjere i na

taj način smanji rizik poslovanja te poboljša kreditni rejting nema razloga za održavanjem kamatnih

stopa na sadašnjoj razini.

Područni 'EAG' uredi trebali bi:

Poticati razmjenu i razvoja ideja kroz multidisciplinarnu suradnju Sveučilišta, Veleučilišta i lokalne

zajednice

a) Fokusiranjem istraživanja za potrebe regionalnog razvoja Županija/Regija

b) Izdavanjem publikacija o socio-ekonomskim trendovima i analizama u Županiji/Regiji

c) Privlačenjem većeg broja stručnjaka različitih profila i vještina iz lokalne zajednice i inozemstva koji

će zajedno surađivati u okviru Centra

d) Izradom godišnjih izvještaja o turističkoj potrošnji u Županiji/Regiji (turistička potrošnja, očekivanja,

zadovoljstvo pruženim uslugama i slično)

e) Izradi mikro i makro lokacijskih programa i strategija razvoja

f) Programima efikasnog prostornog upravljanja resursima

g) Regionalnom efikasnošću

h) Mobilnost i razmjenu stručnjaka

5. PROMJENA GOSPODARSKE STRUKTURE ŽUPANIJA/REGIJA (MJERA 5):

Struktura entropije gospodarstva Županija kreira nisku konkurentnost, nisku cjenovnu i kvalitativnu

potražnju za proizvodima, regionalna struktura gospodarstva je suviše “mono” orijentirana generirajući

robu i uslugu široke potrošnje kojima je lako konkurirati. Brendirani i kvalitetni županijski proizvodi

teško nalaze put do tržišta iz okruženja (susjednih zemalja) jer je ono više orijentirano cjenovnoj

konkurentnosti u odnosu na kvalitativnu konkurentnost. Unutar takve entropije gospodarstvo ne može

kreirati visoke i dugoročne stope ekonomskog rasta koje Županije prema raspoloživim resursima

objektivno mogu ostvariti. Trenutno obrazac rasta Županija dominantno počiva na teoriji

komparativnih prednosti i daje rezultate u uvjetima entropije kada ona odgovara tom obrascu (bez kriza

i volatilnosti). Pri i manjoj promjeni unutar entropije (pojavi nestabilnosti te volatilnosti) obrazac rasta

puca i dolazi do pada gospodarske aktivnosti i rastu nezaposlenosti. Takav obrazac rasta nije otporan

na promjene i neodrživ u dugom roku. Promjenu entropije gospodarstva Županija/Regija treba porezno

i infrastrukturno stimulirati na način da se poduzetnici odvaže ulagati u one sektore (proizvodne i


visoko tehnološke) i proizvode sa kojima istarski poduzetnici i obrtnici mogu stvoriti nova tržišta i nove

potrošače. U tu svrhu potrebno je izraditi dubinsko skeniranje i benchmarking cjelokupnog

gospodarstva Županija/Regija te identificirati onaj obrazac rasta, onu entropiju koja će generirati

najviše, održivo moguće stope rasta u skladu sa konceptom održivosti (uskladiti sektore, djelatnosti,

aktivnosti na način da osiguravaju najviše stope rasta) dok je u postojećem trenutku entropija odraz

slučajnosti iz okruženja. Postojeći obrazac ekonomskog rasta nije dobar i treba ga mijenjati.

Formiranjem partnerstva za Identitet u koje bi ušli predstavnici svih subjekata unutar Županije/Regije,

izradila bi se razvojna Agenda Županija/Regija kojom bi se definirali kakva se nova entropija

gospodarstva Županija/Regija želi izgraditi te akcijski plan za izvršenje ciljeva iz Agende. Agenda za

Development imala bi za cilj izgradnju potpuno nove koncepcije i entropije istarskog gospodarstva te

sadržajno i koncepcijski nema veze sa postojećim strategijama razvoja već usvojenima.

6. STVARANJE NOVIH REGIONALNIH TRŽIŠTA (MJERA 6):

Županijski poduzetnici i obrtnici teško mogu konkurirati postojećim tržištima – razlog tomu su niska

konkurentnost, niski stupanj institucionalnog mehanizma (institucionalne ekonomije), otežani uvjeti

financiranja spram poduzetnika iz EU okruženja koji nisu suočeni sa takvim okruženjima i čija je pozicija

na tržištu dominantna. Slijedeći logiku i pravila teorije igara, županijski poduzetnici i obrtnici svoju

priliku ne trebaju tražiti guranjem u postojeće tržišne “niše” na kojima posluju EU pitbull poduzeća već

trebaju težiti stvaranju potpuno novih proizvoda, tržišta i potrošača. Naravno, oni to ne mogu sami

nego koordiniranim aktivnostima navedenima u ovoj Agendi. Stvaranje kreativne industrije hrvatskim

regijama omogućilo bi upravo to, stvaranje novih, inovativnih i kreativnih proizvoda koji bi sami stvorili

svoje tržište i potrošače.

7. BRENDIRANJE GOSPODARSTVA ŽUPANIJA/REGIJA (MJERA 7):

U ekonomiji često se citira pravilo “Sve počinje i završava sa marketingom”. U praksi, poduzeća koja

ulažu u svoje brendove tijekom krize a posebice u vrijeme stabilnosti ili ekspanzije nadmašuju svoje

konkurente. Županijska gospodarstva nedovoljno su brendirana. Trenutna kriza prilika je da se to

promjeni i izgradi brend identitet prilagođen novoj ekonomiji koja će se neminovno pojaviti kao

posljedica svjetske krize. Brendiranje županijskih gospodarstvenika treba počivati na novim poslovnim

modelima (primjenom oku ugodnih i lako koristivih tehnologija poput onih koje koristi Apple), novim

kanalima distribucije, fragmentaciji medija i tržišta, dereguliranih tržišta. Tržišta nisu više mjesta na

kojima se susreću ponuda i potražnja već inverzna tržišta na kojima potrošači traže ponuđače i nastoje

izvući što veću korist iz raspoloživog budžeta od svojih ponuđača. Takvim uvjetima i takvoj poslovnoj

filozofiji se treba prilagoditi brendiranje županijskih/regionalnih gospodarstva. Nema smisla graditi

brend županijskog/regionalnog gospodarstva na tradicionalnim modelima identiteta koja više ne

vrijede u uvjetima inverznih tržišta. Županije/Regije trebaju užurbano raditi na brendiranju

županijskih/regionalnih gospodarstva na inverznim tržištima. Formiranjem partnerstva za Identitet u


koje bi ušli predstavnici Obrtnika, Poduzetnika, Općina, Gradova I Županije/Regije izradila bi se Agenda

Brend Identity 2016-2020 kojom bi se definirali brendovi koji se žele izgraditi te hodogram i akcijski plan

za izvršenje ciljeva iz Agende.

8. JAČANJE DRUŠTVENO ODGOVORNOG POSLOVANJA U ŽUPANIJAMA/REGIJAMA

(MJERA 8):

Županijska/regionalna gospodarstva posluju u uvjetima društveno-neodgovorne entropije. Razlog

tomu je tek manjim dijelom moralna poslovna neetičnost a većim dijelom otežani uvjeti poslovanja u

kojima Obrtnici i Poduzetnici moraju poslovati. Na žalost, društvene posljedice manjeg dijela poslovno

neetičnih subjekata dalekosežne su i domino efektom se šire na moralno poslovno etične subjekte.

Poticanje društveno-odgovorno poslovanja treba krenuti iz šireg okruženja a nosioci aktivnosti trebaju

biti Županije/Regije. Formiranjem partnerstva za poticanje CSE u koje bi se uključili svi subjekti i udruge

izradila bi se Agenda CSE 2016-2020 sa hodogramom aktivnosti i akcijskim planovima kako izraditi CSE

entropiju u Županijama/Regijama. Gospodarstvenici će se okrenuti prihvaćanju CSE koncepta

poslovanja samo onda kada poticaj za to dobiju iz šireg okruženja koje će ih nagraditi kroz odanost

prema njihovima proizvodima, poreznim stimulacijama i drugim aktivnostima. Podizanjem razine CSE

u istarskom gospodarstvu slomila bi se nelikvidnost, pojačalo zapošljavanje i proizvodnja jer CSE

poduzeća svojim društveno-odgovornim ponašanjem potiču ekonomski rast.

9. ŽUPANIJE/REGIJE KAO IZVORI DODANE VRIJEDNOSTI (MJERA 9):

Ulaskom u EU ruralno i ribarsko gospodarstvo Županije/Regije doživjele su korjenite promjene. Pri

tom valja ne zaboraviti krilaticu da “bogatstvo dolazi sa sela i mora, to je ono što stvara dodanu

vrijednost”. Mogućnosti upravljanja ruralnim i ribarskim gospodarstvom Županije/Regije svedene su na

minimum. Temeljne smjernice i odrednice ruralnog i ribarskog gospodarstva određuju se u EU

parlamentu i na nacionalnim razinama teško će se nešto moći postići. Zbog svega, potrebno je formirati

partnerstvo za selo i more koje će činiti svi zainteresirani sudionici s područja Županija/Regija. U sklopu

partnerstva za razvoj izradila bi se Agenda SEAM koja bi imala za cilj usklađivanje mikro-makro

neujednačenosti. Poljoprivrednici i ribari s područja Županija/Regija ne smiju se promatrati kao izolirani

subjekti već se moraju promatrati kao jedinstveno, živo tkivo. Potrebno je potaknuti reforme vezane uz

zemlju i mogućnost korištenja zemlje (redistribucija vlasništva zemlje koja se ne koristi, usklađivanje

prava korištenja sa pravom vlasništva, ruralna industrijalizacija, izgradnja sheme mikrofinanciranja za

poljoprivrednike i ribare, izgradnja potrebne ljudske i materijalne infrastrukture). Očekuje se da će

važnost poljoprivrede i ribarstva rasti u budućnosti, međutim, nije realno očekivati da dodatnu

vrijednost mogu stvarati sami poljoprivrednici i ribari. Potrebno je izgraditi čitav institucionalni

mehanizam, brendirati županijske proizvode, razviti kanale distribucije, usmjeravanjem prema zdravim

proizvodima za potrebe zdravstvene industrije, ruralnu i ribarsku industriju koja će poticati izvoz, održivi


razvoj i rast. Proizvodima ruralne i ribarske industrije Županija/Regija mogle bi se opskrbljivati bolnice,

domovi umirovljenika, škole čime bi se unaprijedila kvaliteta prehrane u tim institucijama i istodobno

stimulirao lokalni ruralni i morski razvoj.

10. NOVA PARADIGMA RAZVOJA U ŽUPANIJAMA/REGIJAMA (MJERA 10):

Jedna od karakteristika županijskih/regionalnih gospodarstva jest da nisu svi segmenti društva

podjednako uključeni u razvoj. Primjerice nezaposleni, mladi, osobe sa posebnim potrebama,

umirovljenici i ostale kategorije. Uključivanjem svih segmenata društava u razvoj ubrzao bi se

ekonomski rast i smanjila nezaposlenost. Osiguranjem vlastite opstojnosti kroz vlastiti rad najefikasniji

je model ekonomskog rasta. U godinama pred nama pritisak na rast siromaštva ne samo u Hrvatskoj

bit će velik. Osiguranjem inkluzivnog rasta u Županijama/Regijama omogućit će se svim segmentima

društva da doprinesu jačem ekonomskom rastu ali i osiguraju sebi beneficije kroz ostvareni ekonomski

rast svojim radom i društvenom kohezijom. U tu svrhu potrebno je osigurati vezu između mikro i makro

determinanti razvoja kroz ekonomsku diversifikaciju, konkurentnost, sektorsku specijalizaciju.

11. IZRADA REGIONALNIH MAKROEKONOMSKIH MODELA RAZVOJA (MJERA 11):

Uspješno planiranje lokalnog i regionalnog razvoja Županija/Regija nije moguće bez postojanja

makroekonomskog modela Županija/Regija. Ukoliko ne znamo veze i odnose između najvažnijih mikro

i makroekonomskih agregata u Županiji/Regiji ne može se primjereno, savjesno i stručno planirati

razvoj. Takav model trebao bi uzeti u obzir bioraznolikost, održivost ekosustava, sistemski pristup

regionalnom planiranju, socioekonomske karakteristike.

12. HOLISTIČKI PRISTUP RAZVOJU ŽUPANIJA/REGIJA (MJERA 12):

Gospodarstvo Županija/Regija ima premali broj sektora izvozno orijentiranih što strukturu

gospodarstva čini monogospodarskom. Monogospodarske strukture izrazito su osjetljive na volatilnost

i krize. Poreznim stimulacijama i subvencijama Županije/Regije trebaju poticati razvoj novih oblika

industrije (poput kreativne industrije, IT,

Mjere koje Županije/Regije trebaju poduzimati radi promjene monogospodarske slike trebale bi

obuhvaćati:

Kreiranje financijskog tržišta (mikrofinanciranje, fondova) sa isključivom namjerom financiranja

izvozno-rastućih poduzetnika (start up)

Investiranjem u istraživanje i razvoj štiteći intelektualna prava start up poduzeća

Investiranjem u poduzetnike koji su tehnički talentirani i podupiranjem mobilnosti unutar

Županija/Regija

Pomoći novim start up poduzećima u otvaranju novih tržišta


Izgradnjom stabilne pouzdane ekonomske infrastrukture (institucionalne mreže potrebne za

razvoj)

Izgradnju tehnoloških parkova

Izgradnju poslovnih zona i potrebitog komunalnog sustava.

13. INOVACIJE KAO POKRETAČ RAZVOJA ŽUPANIJA/REGIJA (MJERA 13):

Regionalni model rasta Županija/Regija oslanja se na starije modele regionalnog razvoja. Model se

mora mijenjati i usmjeriti inovacijskom poduzetništvu i kreativnoj industriji kao pokretačima rasta koji

će kroz stvaranje novih tržišta i novih potrošača potaknuti razvoj Županija/Regija u dugom roku.

Aktivnosti u tom smjeru moraju ići u poticanju razvoja i mobilnosti ljudskog kapitala, uspostavom

regionalne konkurentnosti Županija/Regija gdje regionalna konkurentnost mora biti temeljnim ciljem

strategije regionalnog razvoja. Županija/Regija u tom pravcu mora osigurati razvoj i prihvaćanje novih

inovacija i izgraditi sustav kroz koji će se pozitivni efekti tih inovacije moći širiti cijelom poduzetničkom

bazom a ne samo u onim poduzećima koja se budu orijentirala prema inovacijama. Uspostavljanje

uspješne regionalne konkurentske strategije iziskuje koordinaciju regionalne ekonomske politike

razvoja na state-of-the-art teoriji regionalnog razvoja. Razvoj Županija/Regija mora se po zonama

podijeliti na: it-high-tech zonu, proizvodno-uslužnu zonu, turističku zonu, zonu kreativne industrije.

Osnivanjem partnerstva za Inovacije koji bi uključivao sve zainteresirane sudionike kroz osnivanje fonda

za subvencioniranje razvoja novih inovativnih poduzeća unaprijedila bi se regionalna konkurentnost

Županija/Regija, ekonomska stabilnost, minimizirali troškovi infrastrukture i energije, osigurala

efikasna upotreba zemlje i prirodnih resursa.

AKCIJSKI PROGRAM


Akcijski program ima za cilj korjenitu promjenu u modelu vođenja ekonomske politike na način da se

ostvari dugoročan i stabilan gospodarski rast vodeći računa o zaštiti standarda građana, potrebitih i

uklanjanju svih ekonomskih nejednakosti i nepravdi kao posljedicu prijašnjih ekonomskih politika.

Slamanje nezaposlenosti

Restrukturiranje mreže institucija na tržištu rada, osnivanje nacionalne agencije za borbu protiv

nezaposlenosti unutar Ministarstva rada i pokretanje sveobuhvatnih javnih radova financiranih iz

programa EU, porezne olakšice na zapošljavanje mladih, besplatna prekvalifikacija i doškolovanje

starijih i dugoročno nezaposlenih.

Ostanak mladih

Gospodarski rast i razvoj nije sam sebi cilj i svrha. On nema budućnosti ukoliko se resursi troše na način

da zadovolje potrebe nekoliko generacija dok će ostale generacije morati svoju priliku i sreću tražiti u

drugim zemljama. Gradimo gospodarski rast postojećih generacija u skladu s potrebama budućih koji

će doći iza nas.

Stope rasta oko 4% 2020.

Zaokretom u ekonomskoj politici i izgradnjom institucionalnog ekonomskog sustava koji će podržavati

stope ekonomskog rasta iznad 3% očekuje se da će se 2020. godine dostići stopa ekonomskog rasta od

3,88%. Uz stope rasta od 3,88% životni standard stanovništva puno će brže konvergirati prema prosjeku

EU nego što je to bilo slučaj dosada. Stope ekonomskog rasta od 3,88% zaustavit će iseljavanje mladih,

značajno smanjiti stopu zaduženosti stanovništva, stopu nezaposlenosti, stopu uvozne ovisnosti, stopu

siromaštva i socijalne isključenosti te osigurati povećana ulaganja u istraživanje i razvoj, reformu

mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u cilju poboljšanja socijalnog stanja u Hrvatskoj s posebnim

naglaskom na umirovljenike i druge potrebite skupine za koje država iz ostvarenih stopa rasta mora

skrbiti. Tehnološki napredak i rast ukupne proizvodnosti čimbenika temeljene na ljudskom kapitalu i

istraživanju i razvoj temelj su visokih stopa ekonomskog rasta hrvatskog gospodarstva.


2017. - 2020. OČEKIVANI REZULTATI PROVEDBE GOSPODARSKOG

PROGRAMA

Očekivane stope rasta (dolje) prikazuju očekivane efekte (procjenjeni, simulirani efekti primjenom ekonomskog modela) iskazanih u očekivanim stopama rasta BDP-a (% godišnji rast) prema skupinama mjera. Tablica 1: OČEKIVANI REZULTATI PREDLOŽENOG EKONOMSKOG PROGRAMA

OČEKIVANE REALNE STOPE RASTA (u %) 2017. 2018. 2019. 2020.

Državna potrošnja 1,52 2,44 2,91 3,14

Kućanstva i NPUSK 2,84 3,22 3,88 4,82

Bruto investicije u fiksni kapital 2,98 3,90 4,73 7,20

Izvoz dobara i usluga 6,43 7,09 8,87 12,42

Uvoz dobara i usluga 4,34 5,13 6,23 8,23

Bruto domaći proizvod 2,39 2,63 3,28 3,88

PROSJEČNA OČEKIVANA GODIŠNJA STOPA RASTA 2020.-2024. 4,65

PROSJEČNA OČEKIVANA GODIŠNJA STOPA RASTA 2025.-2028. 6,53

Izvor: izračun autora primjenom simulacijskih/ekonometrijskih modela


EKONOMSKA BILANCA GOSPODARSKOG PROGRAMA (BENCHMARKING

INDIKATORI)

Tablica 2. EKONOMSKA BILANCA PROGRAMA NA KRAJU RAZDOBLJA

BENCHMARKING INDIKATORI 2017. 2018. 2019. 2020.

Realne stope rasta BDP-a % 2,39 2,63 3,28 3,88

Stope nezaposlenosti mladih % 41,5 37,3 35,6 32,0

Stopa inflacije % 1,0 1,63 1,98 2,3

Bruto investicije u fiksni kapital (u % od BDP-a) 19,8 20,6 22,0 23,58

Bruto investicije u opremu (u % od ukupnih) 38,9 40,1 44,3 48,8

Izdvajanje za obrazovanje (u % od BDP-a) 4,1 4,6 5,2 6,0

Izdvajanje za istraživanje i razvoj

(u % od BDP-a)

0,9 1,2 1,8 2,5

Dug opće države (u % od BDP-a) 86,5 84,3 82,1 79,8

Bruto inozemni dug (u % od BDP-a) 98,3 93,2 87,4 82,0

Stopa aktivnosti % 68,1 70,2 72,9 75,1

Stopa zaposlenosti % 58,5 61,4 65,3 69,3

Udio industrije u BDP-u (u %) 22,4 23,9 26,8 28,5

Stopa rizika od siromaštva % 19,5 17,3 15,8 14,9

Gini indeks 29,8 27,4 26,3 25,1

Stopa nezaposlenosti % 15,8 14,9 13,5 12,8

Udio izvoza (u % od BDP-a) 52,69 55,38 58,08 61,28

Udio uvoza (u % od BDP-a) 49,02 50,97 52,87 54,99

Zaduženost kućanstava (% od raspoloživog dohotka) 74,3 70,9 65,2 61,3

Neto međunarodna investicijska pozicija (u % BDP-a) -70,1 -62,8 -53,5 -45,1

Izvor: izračun autora primjenom simulacijskih/ekonometrijskih modela


EKONOMSKI AKCIJSKI PLAN (SMJERNICE)

Razvojne makroekonomske politike

Fiskalna i monetarna politika moraju

biti sinkronizirane kako bi se održala

stabilnost cijena i proračuna ali u isto

vrijeme poboljšala likvidnost i smanjile

kamatne stope na domaćem tržištu s

ciljem potpore izvozu.

Izvozno gospodarstvo, pametna specijalizacija

Zamjenu uvoznog gospodarstva prema

izvoznom(kreditiranje, transfer tehnologije,

porezne olakšice, povoljniji uvjeti razmjene,

subvencioniranjem zapošljavanja,

pametnom specijalizacijom u razmjeni i

izgradnjom institucionalnoga sustava

potpore izvoznicima poput onoga u Austriji)

jer samo izvoz u kombinaciji s domaćom

potrošnjom može pokrenuti gospodarski

rast.

Rast dohotka, porezno rasterećenje rada i

kapitala, izrada nacionalne sheme

reorganizacije duga blokiranih tvrtki i

građana (i donošenje Zakona)

Rast dohotka uvjetovan rastom BDP-a

uz ostale mjere rješavanja problema

dužničkog ropstva, zamke siromaštva i

uvozno ovisnog gospodarstva omogućit

će građanima smanjivanje tereta

zaduživanja uz potporu fiskalne politike

koja će biti usmjerena prema svim

skupinama građana ali posebno prema

onima potrebitima.

Smanjenje zaduženosti, fiskalna decentralizacija,

reprogram/refinanciranje dugova

Smanjenje zaduženosti građana s visokih

80% na podnošljivih 61,3% koliki je prosjek

u bivšim tranzicijskim zemljama omogućit

će građanima lakši život i poboljšati njihova

ekonomska očekivanja (zapošljavanje i

životni standard) zbog čega će se opća

klima promijeniti i pružiti potporu

dugoročnom i održivom ekonomskom

rastu.

Smanjenje nezaposlenosti, nove regionalne

razvojne politike

Smanjenje nezaposlenosti kroz aktivne

politike zapošljavanja temeljene na

novo izgrađenoj institucionalnoj mreži

Zavoda za zapošljavanje kroz programe

pametne specijalizacije pri

zapošljavanju i posebice programe

zapošljavanja mladih uz povoljne

makroekonomske trendove slomit će

negativne trendove nezaposlenosti do

2020.

Investiranje u istraživanje i razvoj, obrazovanje,

Institucionalna potpora poduzetnicima i

obrtnicima (podizanje efikasnosti institucija i

tržišta – reforma javne uprave)

Rast investicija u fiksni kapital (opremu,

istraživanje i razvoj, transfer tehnologije,

pametnu specijalizaciju u proizvodnji i

industrijske klustere) omogućit će rast

tehnološkog napretka i ukupne faktorske

proizvodnosti što će ceteris paribus

omogućit stope ekonomskog rasta iznad

3% do 2020. a iznad 6% nakon 2025.


PREDLOŽENI EKONOMSKI MODEL

CILJEVI GOSPODARSKOG PROGRAMA MOSTA

CILJEVI 2017. – 2020.

Više stope ekonomskog rasta Realne stope rasta BDP-a oko 4%

Smanjenje stope nezaposlenosti mladih

Obaranje stope nezaposlenosti mladih na 32,0%

Stabilna stopa inflacije Prosječna godišnja stopa inflacije od 2,3%

Stabilan tečaj Kune Održavanje stabilnosti tečaja

kune uz maksimalno dopuštenu kontroliranu deprecijaciju/aprecijaciju

od 1,0% godišnje

Porast bruto investicije u fiksni kapital (u % od BDP-a)

Rast bruto investicija u fiksni kapital na 24%

Porast bruto investicije u opremu (u % od ukupnih)

Udio bruto investicija u opremu od 50%

Rast izdvajanja za obrazovanje (u % od BDP-a)

Udio izdvajanja za obrazovanje u BDP-u od 6%

Rast izdvajanje za istraživanje i razvoj

(u % od BDP-a)

Udio izdvajanja za istraživanje i razvoj u BDP-u od 2,5%

Smanjenje duga opće države (u % od BDP-a)

Pad duga opće države ispod 80% BDP-a

Smanjenje bruto inozemnog duga (u % od BDP-a)

Pad inozemnog duga u BDP-u na oko 80%

Porast stope aktivnosti % Rast stope aktivnosti na oko 76%

Porast stopa zaposlenosti % Rast stope zaposlenosti na oko 70%

Porast udjela industrije u BDP-u (u %) Udio industrije u BDP-u od oko 30%

Smanjenje stope rizika od siromaštva %

Pad siromaštva uz stopu rizika od siromaštva od oko 14%

Smanjenje nejednakosti u društvu Pad Gini indeksa na oko 25%

Smanjenje stope nezaposlenosti % Pad stope nezaposlenosti na oko 12%

Rast udjela izvoza (u % od BDP-a) Rast udjela izvoza u BDP-u na oko 62%

Smanjenje udjela uvoza (u % od BDP-a)

Pad udjela uvoza u BDP-u na oko 54%

Smanjenje zaduženosti kućanstava (% Pad zaduženosti kućanstava na oko 60% raspoloživog


od raspoloživog dohotka) dohotka

Poboljšanje Neto međunarodne investicijske pozicije (u % BDP-a)

Neto međunarodna investicijska pozicija na razini oko -45% BDP-a

Smanjenje stope poreza na dobit Stopa poreza na dobit od 17%

Povećanje neoporezivog dijela dohotka (rast plaća)

Rast od 100 kuna godišnje

Manje oporezivanje dohotka (rast plaća)

REDEFINIRANJE POREZNIH RAZREDA (KUNA NETO)

10% - 0 - 3.000,00

20% - 3.000,00 - 13.000,00

35% - 13.000,00 - 100.000,00

50% - PREKO 100.000,00)

Povećanje granice oporezivanja za nagrade, regrese, darove u naravi, stipendije

Za 30%

Fiskalna decentralizacija (mijenjanje sustava izravnanja)

Spuštanje dijela prihoda PDV-a (1-2%) na razinu Regija

Rast likvidnosti Monetarni multiplikator 1,5

Fiskalna konsolidacija Smanjenje udjela javnog sektora na 40% BDP-a

Smanjenje zaduženosti građana kroz reprogram duga

Zaduženost građana bi se

smanjila za 15,7 milijardi kuna (za koliko bi se smanjile neizvršene obveze za plaćanje

Smanjenje zaduženosti poduzeća kroz reprogram duga

Smanjenje neizvršenih obveza za

plaćanje za 7,8 milijardi Kuna

Stopa PDV-a 25%

Refinanciranje duga države Reprogram duga uz povoljnije kamatne stope (ustrojavanje posebnog odjela za upravljanje dugom pri Ministarstvu

financija)

Poboljšanje kreditnog rejtinga BBB

Porez na nekretnine Nakon 2020 kada se izvrše sve pripremne radnje

gospodarski proglas 2016 2016

Documents