Godina XXIbroj 196

VIII- 2016.besplatan

primrak

U ovom broju

1. Upoznajmo se da bi nam život bio lepši -Na Štrbačkom buku

2. Zdravko Marjanović: Ko je krvavo raskomadao Jugoslaviju?

3. Miloš Vasić: Sami ste hteli Hercegovačku, pa sad gledaj

4. Priredio: Željko Građin: Ko smo, šta smo i kuda idemo -Darko Bartanić: Krvava Daljska noć

5. Zlatko Jelisavac: Parlamentarna erotika

6. - 7. Pozajmljeni intervju: Može li BiH biti država za sve?Sa Azrom Zornič razgovarala N. Ahmetašević

8. - 9. Upoznajmo se da bi nam život bio lepši -Mladi u Drvaru i Bihaću

10. - 11. XIV Multietnički likovni susreti mladih, III deo

12. - 13. Milan Kangrga: Obnova ustaškog nihilizma

17. - 19. Ljiljana Gehrecke - Osnovi meta-menadžmenta

20, Forum “Most prijateljstva” - Upoznajmo se da bi nam životbio lepši - Karavan mladih u Drvaru

strana 2. VIII, 2016.

Ko je krvavo raskomadao Jugoslaviju?I dalje se ponašamo isto. I dalje, kao što alkoholičar teturajući se pijan ulicom

tvrdi da nije pijan - tako i mi nećemo sami sebi da priznamo istinu. Ali, kao i pijanacuako ne prizna da je pijan nema leka, tako ni nama ljudima nema leka bez istine da bi sevratili u normalan život. I dalje nastavljamo, kao i pijanac, da uništavamo najpre svojenajbliže pa onda i sve oko sebe. Dokle?

Piše: ZdravkoMarjanović

Gledajući ovih dana razdraganu mladost izraznih krajeva bivše Jugoslavije pa samim tim i raz-ličite nacionalnosti, okupljenu na našim aktivnostima„Upoznajmo se da bi nam život bio lepši“, neminovnose nameće pitanje, posebno nama starijima, šta namse to desilo da podivljamo.

Da pišem o tome naveo me je skorašnji raz-govori u Drvaru. Priče o teoriji zavere, da su namzemlju srušili drugi, ne prihvatam. Da neko koristi na-še slabosti, od kojih je najveća međunacionalna mrž-nja, to da. Bolesna mržnja Srba i Hrvata (posebnoonih drugih - zavisno od toga sa kim govorite) je ne-kako najveća. Jedan moj prijatelj iz Iloka je govorio:„Dok se vi Srbi i Hrvati svađate, nastradaćemo miSlovaci“ te tako dođe da su ljudi druge vere ili oni kojiimaju malo dugačije ime, kolateralna šteta.

Istoričarka Latinka Perović se bavi istraživa-njem zašto nam se raspala država pa navodi kao je-dan od razloga međusobno nepoznavanje (vidi stra-nu 14). Naš zaključak stečen mirovnim radom je isti.Zato smo krenuli u aktivnost „Upoznajmo se...“

Na internetu se nalaze razni članci na temurušenja Jugoslavije. Neko piše da je to tzv "ruska stru-ja" u Srbiji, hrvatski novinar Darko Hudelist govori oVatikanu ali 2014. objavljuje članak u kome se osvr-će na govor Zbignjeva Bžežinskog iz 1987. u komeKarterov savetnik u 10 tačaka objašnjava strategijuSAD prema Jugoslaviji. Krajnji cilj je uklanjanje ko-munističkog režima. A tačka 3 posebno ističe: “U in-teresu SAD-a je da pomaže one centralističke snageu Jugoslaviji koje su spremne na otpor SSSR-u. Isto-vremeno, jednako je važno pomagati i sve separis-tičko-nacionalističke snage, jer su one prirodni nepri-jatelj komunizma kao ideologije.”

Nedavno je na sajtu solonov polis, kojeg ure-đuje Marjan Hajnal, izašao intervju sa amaričkim oba-veštajcem Robertom Bauerom pod naslovom: AgentCIA progovorio; Tačno je da su Jugoslaviju raspar-čale Amerika i Nemačka. (pogledajte na sajtu).

Sve ovo može biti istina. Ono što se sigurnozna je da u svetu vladaju interesi. I jasno je da smomnogima bili smetnja za ostvarivanje njihovih interesa.

U školi (onoj „komunističkoj“) smo učili o strateškojvažnosti položaja Jugoslavije ali na tom času nisu bilioni koji su se borili za vlast. Mnogi danas sa podsme-hom govore o Bratstvu i Jedinstvu, ali to nam je bilajedina brana. I Titovo upozorenje Bosancima predkraj života da ne dozvole da im se susedi mešaju udržavu, pokazalo se tačnim. A delioci Bosne su bašto zakonom omogućili! Zlo, dakle, još traje.

I gde smo danas?“Sve je jasno, kaže Robert Bauer, ljudi koji su

nekad huškali na rat a ujedno i pripovijedali o mirusada su vlasnici kompanija koje eksploatiraju raznarudna bogatstva i slično! Jednostavno, napravili suod vas robove, vaši ljudi rade za džabe i taj proizvodide u Njemačku i Ameriku, oni zarađuju! A vi još nakraju morate kupiti i uvesti ono što ste sami napravili,pošto nemate novca, morate se zadužiti, to je čitavapriča sa cijelim Balkanom!”

Dakle, i pored svega, stvarno je sve jasno.Jugoslaviju smo srušili mi sami. Bez obzira na

(ne)umešanost vanjskih sila. Srušila ju je naša mrž-nja prema komšijama ili prema samima sebi (jer to jeisto). Srušila ju je naša lakomost na sve strano. Našeneuvažavanje ljudi sa kojima smo vekovima živeli.Dakle, srušila ju je naša, laž i naša slabost. Ne sla-žem se da je našu zajedničku državu srušio bilo koizvana. Mogao nas je okupirati, ali ovo smo sami ura-dili. Našim rukama. Krvavo - da se pamti! Za računbelosvetskih moćnika - kako reče onaj agent CIA-e.

I dalje se ponašamo isto. I dalje, kao što alko-holičar teturajući se pijan ulicom tvrdi da nije pijan -tako i mi nećemo sami sebi da priznamo istinu. Ali,kao i pijancu ako ne prizna da je pijan nema leka,tako ni nama ljudima nema leka bez istine da bi sevratili u normalan život. I dalje nastavljamo, kao i pija-nac, da uništavamo najpre sebe i svoje najbliže paonda i sve oko sebe. Dokle?

Još je u nama mržnja. I laž koju proglašava-mo istinom jer nećemo da se pogledamo u ogledalo.

Otreznimo se, oslobodimo se mržnje - te na-še osnovne slabosti, i povratimo poverenje.

“TOLERANCIJA” je regionalni časopis neformalnog udruženja i mreže Forum »Most prijateljstva«. Osnivač je »Društvo zatoleranciju Bačka Palanka«. Adresa redakcije: Novosadska 38, 21413 Čelarevo, Štampa: “AB PRINT”, Novi Sad.

Redakcija: Bosna i Hercegovina: Dalida Hadžić Tulić, Branka Topalović; Hrvatska: Jelka Glumićić,Milan Ivanović; Srbija: Biljana Stanojević, Filip Mladenović; Vojvodina: Željko Građin; Dijaspora:

Snježana Dbravac Haass. Glavni i odgovorni urednik: Zdravko Marjanović

Tekstovima težimo podstaći izgradnju poverenja među ljudima. Zbog toga podsećamo na zlo koje smočinili da se ono ne zaboravi kako se ne bi ponavljalo i kako bi nam pomoglo da prihvatimio istinu.

Srbija (na vodi)SAMI STE HTELI HERCEGOVAČKU ULICU,

PA SAD GLEDAJStudija slučaja: Država noćom – pod maskama i sa palicama

Piše: Miloš Vasić

Da prvo vidimo šta smo imali te dramatične noćiizmeđu 24. i 25. aprila 2016. godine, dok se građanstvooporavljalo od izborne noći. Imalo smo ovako: Her-cegovačku, Mostarsku i ulicu Braće Krsmanovića u Sa-vamali, baš nekako tamo gde treba da se – jednoga dana,dao Bog - zida žuta patka iz „Beograda na vodi“. Tokomte noći desilo se da tridesetak maskiranih likova sa pa-licama, pristiglih u džipovima bez registarskih tablica,rasteraju noćne čuvare, oduzmu im telefone i SIM karticeuz pretnje i primenu sredstava prinude, kao i da iz-maltretiraju izvestan broj slučajnih prolaznika. Onda sudošli bageri bez registarskih tablica i porušili praktičnosve objekte u tim ulicama. Neki od tih objekata bili suilegalni; neki u procesu legalizacije, što odlaže rušenje;neki sasvim legalni, kao moja omiljena kafa-na Savskiekspres.

E, sad: rušenje ilegalnih objekata je – što se menetiče – sasvim u redu, ako se vlasnicima dade razuman rokda isele pokretnu imovinu – što nije bio slučaj, a postoji iprocedura kako se to radi. Objekti u postupku legalizacijenisu za rušenje dok postupak traje. Legalne objekte možese rušiti tek kad se dogovori obeštećenje. Ništa od toganije se desilo; desilo se golo anonimno nasilje; pljunu impod prozor, uostalom, kao što smo i videli. Advokati susutradan naricali da su obeštećenja u principu moguća, alitek posle dugogodišnjih parnica kojima je ishod načelnoneizvestan – ako ga uopšte bude, to jest.

Tu je onda došlo do nadasve zanimljivih doga-đaja: ljudi su zvali policiju, jer se takva rušenja ne obav-ljaju noćom, kradom, nego za dana Gospodnjeg, da se svevidi. Iz policije su im rekli da to nije njihov posao, da sejave komunalnoj policiji koja je – kao – nadležna, ali oninoću ne rade, itd. Posle su rekli da pojma nemaju šta sedogađalo – ni jedni ni drugi.

Onda je Saša Janković, Zaštitnik građana, dobiouvid u telefonski saobraćaj Policijske uprave beogradskeza tu noć. Ispalo je da je dežurna operaterka u Policijskojupravi beogradskoj (na telefonu 192) imala instrukciju daodbije pozive i da ih ne preusmerava na Policijsku stanicuSavski venac, kakav je inače noću običaj, jer su oni te-ritorijalno nadležni. Kada je jedan od noćnih čuvara izHercegovačke ulice došao lično, oko tri-četiri izjutra, u PSSavski venac, tražili su da napiše prijavu, pa mu je poslenisu dali u ruke; onda su se s njim odvezli na lice mes-ta, pogledali ruševine i slegli ramenima.

Pojeo vuk magarca.Šta, dakle, ovde imamo? Imamo krivična dela

uništenja i oštećenja tuđe nekretnine i pokretne stvari (res-toran Savski ekspres jedva je spasao nešto hrane); krivičnodelo nasilničkog ponašanja u organizovanoj grupi; krivič-no delo protivpravnog lišenja slobode; krivično delo pro-

tivpravnog prisvajanja tuđe pokretne stvari (uključujući tui nekoliko komada lagalnog, registrovanog vatrenog oružjaiz jednog od srušenih objekata). Imamo i niz prekršaja,broja im nema – od saobraćajnih do upravno-pravnih, dasada ne gnajvimo sa detaljima, ali jasno vam je.

U kakvoj mi to državi živimo?U državi u kojoj maskirani dripci, anonimni po

definiciji, mogu da dođu, uhapse, otmu, ukradu i sruše. Pavi vidite. U nekoj normalnoj državi nelegalni objekti seruše po zakonu i propisima, usred bela dana, da svi vide;posle isteka uredno zadatog roka i uručenih upozorenja.Ali, to su normalne države koje ne zidaju „Beograd navodi“ mimo zakona i ostalih uslova, urbanističkih idrugih. U normalnim državama policija će čak i usrednoći (od dva do četiri izjutra) normalno intervenisati –barem da napravi zapisnik i ustanovi stanje stvari, privedemaskirane počinioce, ustanovi im identitet i službeni statusi zatim ih prijavi krivično i prekršajno, kako koga. A ondaustanovi i nalogodavce – daleko bilo…

To je, dakle, tako u normalnim državama koje negrade ništa „na vodi“ na brzaka, nadvoje-natroje, bez redai zakona.

U ovoj državi svako sve može, pogotovo oko„Beograda na vodi“: setimo se šta smo sve videli na tutemu. „Beograd na vodi“ postao je opravdanje za svakusvinjariju, bezakonje i nasilje. Ne razumem zašto. Da lizbog pokazivanja spremnosti našim levantinskim – kao fol– investitorima? Da li da pokažemo kako je PrevišnjaVolja neosporiva? Da vide da se ne držimo zakona kaopijan plota? Niko im, naime, nije branio da sve to obavepošteno, zakonski i ljudski, u propisanim rokovima, a neda se šunjaju noćom kradom pod maskama i sa pali-cama.

Čega se stide, kukala im majka? Čega se plaše?Možda da ih neko ne upita ko im je naredio, jer od

svoje volje nisu u to pošli? To se u tom poslu ne radi.I gde smo sada prispeli, čak i posle nalaza Zaš-

titnika građana, koji je jasan i ilustrativan? Nigde. Sve i dapolicija i tužilaštvo ustanove o kome je reč, čiji đu-bretarski (bez tablica opet) kamioni su blokirali prilazHercegovačkoj i drugom ulicama; ko je otimao legalnovatreno oružje i ostalo; ko je bez zakonskih prerogativarušio i upropašćavao imovinu građana bagerima bez re-gistarskih tablica – šta će onda biti? Ništa, kažem vamodmah. Zašto? Iz ornitoloških razloga, jer vrana vranioči ne vadi. Jel’ to bilo jasno?

Zaboravite Hercegovačku ulicu – dok se ne dogodinova; a onda zaboravite ponovo; i sve tako dok vam se nesmuči, a tada može da bude i prekasno. E, pa sami stehteli.

(Autonomija)

VIII 2016. strana 3.

strana 4. VIII 2016.

Vožnja kroz ništavilo

Ko smo, šta smo i kuda idemo???Dogovoren posao, rušenje SFRJ kuću po kuću, maestralno je odrađen. Da bi posao

bio upečarljiv, žrtava beše na sve tri strane. Evo primer da se ne zaboravi tehnologija izvr-šavanja krvavih naredbi: Nedjelja, Sarajevo, 25.08.1991. Broj, 79 Darko BARTANIĆ-KR-VAVA DALJSKA NOĆPriredio: Željko Građin

’’Nakon dvadesetak dana još uvijek se nezna prava i potpuna istina što se 01. 08. u stvari,dogodilo u selu Dalj, udaljenom svega nekoliko kilo-metara od Osijeka.

Poznato je da je Dalj 1. kolovoza zajedno saselima Erdut i Aljmaš, pretrpjelo bjesomučni napadčetnika i srpskih rezervista odjevenih u SMB uni-forme, a naoružane iz arsenala tzv. JNA. Toga dana(a sve je počelo u noći) akcija je bila dobro koor-dinirana, napad je bio munjevit, teroristi nisu žalili nižene, ni djecu, ni starce. Jedina odstupnica iz sela,cesta Dalj-Osijek, već je duže vrijeme blokirana uBijelom Brdu, te nije bilo moguće ići u tom pravcu.Jedni su iz Erduta u Osijek krenuli vodenim putem,šlep pun žena i djece plovio je prema Osijeku, ali i nanjega je bila otvorena pojedinačna paljba iz BijelogBrda, no, na sreću, bez žrtava.

Od tog dana bilo je nekoliko pokušaja da seuđe u Dalj i da se spasi ako ima još išta živo. Po-kušale su i hrvatske vlasti i, novinari, i medicinskeekipe, sve bez uspjeha. Vojska i naoružani civili uBijelom Brdu nisu dozvoljavali prolaz, čak nisu pro-puštali ni transport poginulih iz sela, nego su mrtveostavljali na mjesnom groblju. Neke su pokrili zem-ljom, a neke samo ostavili na hrpi. Odvoz tijela bio jemoguć tek peti dan. Kada je došla hladnjača (koja jebila spremna za polazak još 1. kolovoza i čekala ukrugu bolnice) utovarena su dvadeset i dva leša, os-tali su bili pokopani u zajedničku grobnicu na grobljuu Dalju.

Leševi dovezeni u Osijek bili su masakrirani.Oni koji nisu bili preklani bili su upucani u glavu, i to sleđa, iz neposredne blizine. Neki su bili bez očiju, ne-ki bez ušiju, šaka, usana, kastrirani...

Delegacija Predsjedništva SFRJ za kontroluprekida vatre također je pokušala ući u Dalj organizi-rano s novinarima, no bez rezultata. Komisija je pro-puštena, a novinari vraćeni pod izgovorom da ih na-rod ne želi primiti(?).

To je izjavio u ime Srba Marko Lončarević,dojučerašnji policajac iz Dalja. On je ujedno i ko-madant obrane sela, a, kako je bilo vidljivo i vojnivrhovi ga slušaju. Ni TV Slovenija, ni Yutel, ni HTV anijedna strana TV kuća nije bila poželjna. Jedina kojaje imala pravo snimati ''istinu'' o Dalju, bila je TV Be-ograd, čija ekipa je propuštena u Dalj s druge strane,tj. direktno iz Srbije. Bio je to ''vjeran prikaz borbe go-lorukog srpskog naroda protiv ustaške vlasti''.

Iz Dalja je uspjelo da pobjegne svega nekoli-ko ljudi, a i oni nevoljko pričaju što se tamo dogodilo

tog 1. kolovoza. Nakon dugog nagovaranja jednastarica (ime nećemo objaviti iz razumljivih razloga)što se uspjela spasiti s zbjegom, ispričala je:

''1. kolovoza je bilo tako grozno da smo sejedva stigli skloniti u podrume. Pucano je iz mi-nobacača, ali i lakšeg oružja cijelu noć. Nitko unašoj ulici tada nije ubijen, mada je bilo punooštećenih kuća. Poslijepodne sam s ostalimahtjela krenuti do Aljmaša, ali ja sam stara žena itaj put ne bih pješice izdržala, pa sam se vratila.Kad sam se vratila kući, vidjela sam da je neštoljudi ostalo, u mjestu. Tu noć smo ja i tri ženeprenoćile u jednom podrumu. Puškaralo se prvoiz lakšeg oružja, a to nije ništa dok minobacačinisu počeli. Tada sam pomislila – zašto sam ušlau podrum. Da me ubiju, na ulici ili u kući, našaobi me netko, ali ovdje u podrumu, ako se sruši,neće me nitko nakada naći. Kada je svanulo jošuvijek se pucalo iz lakšeg oružja, ali sam izašlavan. Nikoga nisam vidjela, osim jedne žene kojaje plakala. Okolo su bili samo psi koji su nosilipiliće. Kada sam upitala tu ženu zašto plače, rek-la mi je da su jednog mrtvaca donijeli na groblje.

Otišla sam na groblje vidjeti dva ili tri mr-tvaca, što i ne bi bilo strašno. Ali, dok sam pro-lazila nisam mogla vjerovati svojim očima, mislilasam da sam poludjela. Okolo su ležala tijela, vi-dim da su izginuli sve naši ljudi (žena je inačeHrvatica) nije ih se uopće moglo prepoznati. Nekisu bili sasvim goli, jedan je imao samo čizmicena nogama. Pitaj boga kako ga nisu izuli. Nekimasu hlače skinuli samo do koljena, kao da ih mrtvežele sramotiti. Jedan vidim zaklan, drugom prebi-jena noga, jednom su uši dosjekli ili mu je glavuraznijela mina. Jedan je bio presječen tako da sumu crijeva ispala van. Htjela sam ih pokriti iupitala jednu ženu da mi pomogne, ali se onauplašila da će ju tko od Srba ubiti ako ju ugleda.Dala mi je plahte i ja sam ih sama pokrivala. Po-krivali smo ih Ivo, grobar u selu i ja. Jednom samuši maramicom pokrila. Nabrojala sam ih tamodvadeset i tri mrtva, tri su još bila u sanducima, ačula sam da su kad sam otišla dovezli još dese-toricu. Bilo je tu i civila. Nikad neću zaboraviti teslike''.

Zašto JNA ne dozvoljava ulazak u Dalj, nezna se. Da li na taj način pokušavaju sakriti istinu i odkoga? Jedno je sigurno – istina o krvavoj daljskojnoći će se doznati – kad-tad.’’

VIII 2016. strana 5.

Da premijer Vučić od republičkog parla-menta pravi sprdnju, jasno je svakome iole razum-nom društvenom biću koje spada u onu jedva čet-vrtinu građanstva koje se, opet, zanima za politiku.Ako ste deo ove, već pomalo, ezoterične manjine imazohistički istrajavate u gledanju&slušanju skup-štinskih zasedanja, onda ste, pretpostavljam, “uživali”u no-vim doživljajima naših junaka iz parlamenta. Ko-liko se sećam, od same obnove višepartijskog siste-ma, nikada Narodna skupština nije bila unitarnija iviše sklona neprikosnovenom vođi kao što je to da-nas. Možete vi sada da evocirate uspomene na razli-čite parlamentarne okolnosti iz poslednje tri decenije,pa pozivati se na Miloševićev apsolutizam u Skupšti-ni ili pak onaj “dosmanlijski” – kako su im tepali SRS-ovci kada je opozicija bila u velikoj defanzivi. No nitijedna od ove dve supremacijske sile u parlamentu,ma koliko se razlikovale, nisu mi delovale takospremne da podrže vlast kao ova današnja.

Ovo što se danas dešava ni Nušić&Doma-nović ne bi mogli da izmisle, isparodiraju ili iskariki-raju, jer to naprosto prevazilazi mogućnosti razuma,ali i mašte. Neka mi oproste neki časni i dobri izu-zeci, ali ja većih čankoliza i dupeljubaca od ovdaš-njeg sastava parlamenta, nisam nikada video… Odstrane skupštinske većine, to jeste SNS-ovaca i nji-hovih satelita, došlo je do tolikog izliva erosa pre-ma premijeru da je verovatno i samom predmetuobožavanja, to jeste samoljubivom Vučiću, bilo po-malo neprijatno mada je to sakrio iza svog samoza-dovoljnog osmeha.

Dragan Marković Palma, visoki funkcionerSPS-a, samo što nije pao na kolena i počeo da celivapremijersku ruku, ali je, usput, u svoju apologetiku iadoraciju Vučića, uspeo i da ubaci ličnog partijskogvođu i ministra vanjskog Ivicu Dačića kao prvog me-đu jednakima koji stoji tu odmah ispod Ace. Topio sePalma od milja, a često je bio i prekidan gromoglas-nim aplauzima koji su postali deo obaveznog auto-erotiziranog programa u kojem podržitelji vlasti fre-netično objavljuju svoju neprikosnovenu ljubav premavođi/voždu. Zaboravio Palma kako je nekada mrzio“pedere” pa je tako u hipu i na talasu oduševljenjačak i rekao da on nema ništa protiv LGBT populacije;pozvao je i ministarku državne uprave i lokalne sa-mouprave Anu Brnabić da poseti Jagodinu, bezobzira što je dotična deklarisani gej. Doduše, ostao je

ipak donekle dosledan svojim homofobnim stavovimapa je kazao da će uvek biti protiv gej parade…

I tako je govorio Palma praćen aplaudiranjem,smehom i odobravanjem od strane vlastodržaca dokse premijer slavoljubivo smeškao. Bilo je toga jošmnogo, ali nije za priču ili, bolje rečeno, nema gde dastane unutar skromnih granica ove kolumne, a moraautor i da misli na vaš razum, kao i digestivni traktkoji može da se iziritira usled jakog stresa.

A opozicija? Pa mislim, što se tiče opozicije,da nikada nije bila tačnija ona fraza o ikebanama ifikusima u parlamentu… Daj bože da grešim i dasam pod uticajima prvog i neposrednog utiska, ali jainertniju opoziciju, čast izuzecima, nikada nisam gle-dao&slušao u Skupštini. Ako će Voja Šešelj biti “sto-žer” opozicionog delovanja, onda je ostatku opozicijebolje da sede u skupštinskom restoranu i jedu jeftinekrempite nego da troše vreme na prazna prepuca-vanja. Šešelj nije opozicija trenutnoj većini, vladi &premijeru bez obzira što, zajedno sa svojim isturenimodeljenjem, simulira nezadovoljstvo, bes i neposluš-nost ili je opozicija u tolikoj meri koliko je to bio zavreme Miloševićeve vlasti – što će reći izigravaćeopoziciju oko nekih efemernih stvari, ali će podržativlast kada to bude potrebno. I biće batina za pravuopoziciju, za kojom će vlast kad god joj bude pot-rebno – posegnuti.

Doduše, ovaj “novi” Šešelj izgleda nekako bla-zirano, kao da su mu, božemeprosti, isprali mozak ta-mo u haškim “kazamatima”, a još kada ga vidim u la-kosta majici, koja je inače bila zaštitni znak MilutinaMrkonjića Mrke iz SPS-a, sve mi to deluje neubedlji-vo i na silu, kao kada neko hoće da raspali žar sta-re, davno ugašene ljubavi, ali to naprosto ne ide.

DS, SDS, Dosta je bilo, LDP, LSV bi mogli daizgrade kvalitetnu opoziciju samo kada ne bi bilo to-liko sujete i egocentrizma u međusobnim odnosima.Iskustvo iz prethodnih decenija govori da će teškodoći do jedinstvenog delovanja opozicije, tim pre jerneke od ovih stranaka očigledno imaju svoje jeftine“dilove” sa naprednjacima.

Slika naše političke zbilje se najbolje vidi up-ravo u parlamentu, a aktere ove zbilje smo mi samiizabrali na poslednjim izborima. Tek toliko da sepodsetimo.

(Autonomija)

I ovo je Srbija

PARLAMENTARNA EROTIKAOvo što se danas dešava ni Nušić&Domanović ne bi mogli da izmisle,

isparodiraju ili iskarikiraju, jer to naprosto prevazilazi mogućnosti razuma, ali imašte. Neka mi oproste neki časni i dobri izuzeci, ali ja većih čankoliza i du-peljubaca od ovdašnjeg sastava parlamenta, nisam nikada video…Piše: Zlatko Jelisavac

strana 6. VIII 2016.

Bosna i Hercegovina

Može li BiH biti zemlja za sve?Prije dvije godine, Evropski sud za ljudska prava (ECHR) u Strazburu donio je presudu prema kojoj je država

BiH prekršila ljudska prava Azre Zornić. Prema postojećem Ustavu BiH, ukoliko se ne izjašnjavate kao pripadnik/cajednog od tri konstitutivna naroda nemate pravo kandidovati se za Dom naroda i Predsjedništvo BiH. Zornić, a i Sud uStrazburu, takvu praksu smatraju diskriminatornom.Razgovarala: Nidžara Ahmetašević

Azra Zornić je građanka BiH i kao takva nemaprava. Iako je rođena u ovoj zemlji svrstana je u red “os-talih” jer ne želi da se izjasni kao Bošnjakinja, Srpkinja iliHrvatica. Zornić je građanka, što u ovoj i ovakvoj državiizgleda nije moguće. ”Zbog prirode konflikta u Bosni iHercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine saglas-nost konstitutivnih naroda je bila neophodna za uspostav-ljanje mira. Меđutim, sada, više od 18 godina od okon-čanja tragičnog sukoba, ne može postojati nijedan razlogza zadržavanje osporenih ustavnih odredbi”, stoji u presu-di. Sud je također zaključio kako je došlo vrijeme za us-postavljanje političkog sistema koji će omogućiti svim gra-đanima i građankama BiH da učestvuju na izborima zaPredsjedništvo i Dom naroda, bez diskriminacije na osno-vu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava kon-stitutivnim narodima.“Taj ustav je nacionalistički, baziranna tri nacije, tri naroda”, kaže Zornić dodajući da takav Us-tav omogućava “vladavinu muškog šovinizma”. Dakle, že-ne su totalno obespravljene i to se prenijelo i na politiku.”Krivica građana i građanki

To vas je natjeralo da reagujete i pokreneteproces koji je trajao devet godina, ali ste dobili tu bit-ku. Šta vas je pokretalo tokom tog dugog i komplikova-nog procesa?

Moj osnovni razlog je budućnost mladih. Ne vi-dim budućnost za moju unučad u ovakvoj BiH koja se odr-žava isključivo na etnonacionalizmu. I daytonski ustav jeetnonacionalistička tvorevina koja je nametnuta. A u tomnametanju je učestvovala, nažalost, i međunarodna zajedni-ca. Međutim, moram biti iskrena, međunarodna zajednicaje imala dobru namjeru. Njima je Dayton služio da zaus-tave rat. A onda je trebalo da zakonodavna vlast u BiHpokrene proceduru za donošenje ustava po mjeri građana igrađanki. Ne samo da to nikada nije urađeno, nego, na-žalost, nikada niko u ovoj državi nije odgovarao zbog to-ga. Najviše krivim građane i građanke zbog toga.Zašto građane i građanke?

Zato što glasaju tako kako glasaju. Oni biraju i za-konodavnu i izvršnu vlast. I ako im nije dobro, ako se žalena nizak standard života, na teške uvjete života, i dalje ne-maju dovoljno razvijenu svijest o važnosti tog svog glasa.Kako to objasniti?

Frapantan je podatak Agencije za statistiku sa po-pisa da imamo svega 9,6% visoko obrazovanog stanovniš-tva. Naprosto je nezamislivo da većina ljudi ima samo os-novno, maksimalno srednje obrazovanje. Da li to vuče ko-rijenje u siromaštvu, nemogućnosti roditelja da obrazujusvoju djecu? S druge strane, vidi se koliko je porastao uti-caj religijskih zajednica i to čini svoje. Religijskim zajedni-cama nije u interesima da imaju visoko obrazovane pripa-dnike, ljude koji misle svojom glavom, koji nešto uče iz-

van onog što im religijski ideolog nameće. I tako dolazimo uzačarani krug. No, može se primjetiti da žene ovdje vukupromjene. One dosta rade na svojoj emancipaciji, že-ne su tekoje se ne plaše potegnuti aktivnosti, s druge stra-ne su vrloparlamentarne i spremne kroz dogovor rješavati stvari.Bez podrške

Kada to spominjete, koliko ste dobili podrške usvojoj borbi od feminističkih krugova, od nevladinogsektora koji radi sa i za žene, od žena?

Činjenica je da sam apsolutno sama u kompletnomprojektu. Godine 2005. sam pokrenula proces. Tada samse obratila nekim kolegama i kolegicama koji su mi reklida nema od tog ništa. U startu nisam imala ni od koga po-dršku. Kada su me pitali ko je u mom timu, rekla sam dasam ja tim. Bila sam i prevoditeljica i pravnica i glasno-govornica. Sve što treba. Isključivo komunicirala direktnosa Strazburom i oni su napravili presedan i dozvolili da sa-ma sebe zastupam. I na moju sreću, prepoznali su šta že-lim – samo građansku ravnopravnost.Koliko je teško bilo sve to uraditi?

Postupak je trajao devet godina, čime je i samStrazbur prekršio svoja pravila o šest godina maksimalnogtrajanja postupka.Šta je bilo najteže?

To što sam bila usamljena. Pozivala sam mladeljude da mi se pridruže, da preuzmu liderstvo jer meni nijebilo bitno da se moje ime pojavi. Nikakav publicitet mi ni-je potreban nego samo rezultat. I sada sam spremna da bilokoja grupa mladih ljudi krene u provedbu, a ja bih im po-mogla na svaki način. Meni je jedina svrha napraviti boljedruštvo, bolju budućnost, gdje ćemo svi imati jednaka pra-va i jednake šanse. Gdje se nećemo birati po partijskoj to jestenacionalističkoj pripadnosti. Ne nacionalnoj, nego nacionalis-tičkoj. To naglašavam jer se mi nažalost tako dijelimo.

Sada planiram pokrenuti postupak za osporavanjenajavljenih izbora jer su nelegalni i nelegitimni s obziromna ovu presudu koja zadire u promjenu ustava i mora da seugradi građanska kategorija.Da li je to sada Vaš prvi sljedeći korak?

Da, inicijativa za donošenje novog ustava. To jetrebala pokrenuti zakonodavna vlast, a ne građani i građan-ke. Izvršna vlast je dobila presudu. Trebali su je prosli-jediti zakonodavnoj i da se pokrene ili izrada novog ustavaili izmjena postojećeg. Najbolje za ovu državu je donoše-nje novog ustava, a tek onda dolazi promjena Izbornogzakona. Za implementaciju Sejdić-Finci presude je dovolj-na izmjena Izbornog zakona.Koja je razlika između te dvije odluke?

Sejdić i Finci su se borili isključivo za to da ma-njine dobiju pravo da učestvuju u vlasti. “Ostali”, kakonas zovu, ne spadaju u tu kategoriju. Mene iskreno vrijeđa

VIII 2016.. strana 7.

to “ostali”. Ja sam građanka BiH i samo tako želim da seizjašnjavam, i kao takva želim da u ovoj državi budemprepoznata u Ustavu, da ostvarim svoja prava koja sadanažalost nemam. Čak nemamo ni političku partiju koja jegrađanski orijentirana. Svi su pomalo obojeni. I svi na kra-ju, pred izbore ili odmah nakon izbora, koaliraju sa naci-onalističkim strankama što ih odmah koloriše. Ne izlazimna izbore već neko vrijeme jer se direktno krše moja ljud-ska prava. Ja sam “ostali”, a oni ne mogu – između ostalogto je bio moj argument u Strazburu – biti članovi Pred-sjedništva BiH. Lično nemam tu ambiciju, ali hoću da bilokoji građanin ili građanka koji se tako izjašnjavaju i osje-ćaju, imaju tu mogućnost.

Zapravo, da smo normalna država, ne bi bilomnogih stvari koje sada imamo. Jer nemoguće je unutarjedne države imati i republiku i federaciju. To je kvazi dr-žava. A samo je jedna rečenica dovoljna da počnu pro-mjene. Umjesto da u Ustavu piše da je ovo država Srba,Hrvata, Bošanjka i ostalih, da piše da je ovo država gra-đana i građanki BiH. Ništa više. To je retorički vrlo jed-nostavno, praktično isto, ali politički, u ovakvoj konstala-ciji snaga, gotovo pa nemoguće. Ali, koliko budem mogla,istrajavat ću na tome. Sa ili bez podrške.

Građanski frontNa koji način vam se neko može priključiti?Ne mora mi se pridružiti. Možemo sarađivati. Ne

vodim pokret i ne želim da ga pravim. Ni pokret ni poli-tičku partiju. Najsretnija bih bila kada bi mladi ljudi uzelupresudu i rekli mi hoćemo da se ovo provede, da se koristesvim legalnim i pravnim sredstvima da dođemo do pro-vođenja te presude. Prvo se treba obratiti Parlamentu kojije nadležan za provođenje odluke, onda Evropskom parla-mentu, sudu u Strazburu, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti,jednim cirkularnim pismom u kojem bi trebalo da piše datražimo da se izbori ne održe dok se ne provede presuda,odnosno dok se ne izmjene Ustav i Izborni zakon. Pri-vidno bi to išlo u korist sadašnjim nacionalističkim struk-turama. Ali, nemojmo gledati tako plitko. Gledajmo 10godina unaprijed, ne godinu, dvije. Ako dobijemo građan-ski ustav, to im je kraj jer tu više neće moći tražiti svakood svog korpusa glasaj “za našeg”. Znači moramo gledatidugoročno i zaustaviti nove izbore.

Da li ste pokušali napraviti frontu sa Sejdićemi Fincijem?

Mene su u jednoj fazi postupka pitali da to ura-dim, ali sam rekla izričito ne jer se oni bore za prava manji-na. Da smo spojili dva slučaja, razvodnilo bi se ono za štase ja borim. Jer ako se moja presuda provede, rješeni su iSejdić i Finci obzirom da smo svi građani i građanke BiH,bez obzira koje smo nacije. Bitno je da smo svi građani igrađanke i da kao takvi ostvarujemo jednaka prava. To semora uraditi na državnom nivou. Pri tome, zašto entiteti?Imali ste priliku govoroti o odluci pred mladim ljudi-ma. Kako su reagovali?

Inertno.Kako to objasniti? Ova odluka njima daje mno-

go više nego vama.Generalno ljudi ovdje žive pod parolom “neka to

neko drugi uradi”. I to nas vodi sve dublje u krizu. Ovakvikakvi smo ne možemo u EU jer oni neće taj užareni krom-

pir u rukama. Još sada nakon Brexita i svega ostalog što sedešava, o našem ulasku u EU nema niti govora. Nažalost,mladi ovdje su spremni na svašta ali ne na legalnu borbukoja bi dala rezultat. Nemam snage da ih animiram, a tre-bala bih. Naročito mlade sa pravnog i fakuteta političkihnauka. Moramo s njima razgovarati i govoriti šta je per-spektiva u jednoj, a šta u drugoj varijanti. Pa naći će seneko među njima. Čak i ako oformi političku stranku ilipokret, nije ni to problem. Neka gradi sebi karijeru ko god,samo da riješi problem za cijelu državu. Ovo što ja sadaradim je borba sa vjetrenjačama.

Borba sa vjetrenjačamaOgromo je to što ste uradili, teška borba, i onda

su došli rezultati popisa prema kojoj tih “ostalih” zakoje se borite ima minimalno. Koliko je to razočarenjeza vas?

To me je jako pogodilo, lično kao čovjeka. Na iz-vjestan način to demoralište čovjeka.

Mislite li da je to prava slika BiH?Nažalost, mislim da jeste. Na popisu su se ljudi iz-

jašnavali kako su htjeli. Ali žene treba najviše da razmi-šljaju o tome gdje nas vodi ovakvo drštvo jer one će nakraju biti najveće žrtve. Žene treba da se uključe u borbujer će najviše stradati u toj teološko-nacionalističkoj državiu kojoj muškarci profitiraju i vlada muški šovinizam.

Na kraju koja bi bila poruka vaša prema mladimljudima i ženama, zašto da se bore za građansku BiH?

Mladi ljudi moraju shvatiti da nacionalizam utičena sve segmente života i društva u cjelini, naročito životapojedinca, počev od upisa u školu, osnovnu, srednju, a ozapošljavanu da ne govorim. Doći ćemo u situaciju danam visoko obrazovanje neće trebati nego će biti dovoljnapartijska, politička pripadnost da dobijete radno mjesto, aljudi sa visokim obrazovanjem će biti na margini, ukolikoveć nisu. Mi sada imamo tri nacionalistička tora, a kaograđani i građanke BiH bili bi svi jedno, imali jednake mo-gućnosti. Moramo razmišljati o budućnosti naših pokolje-nja, šta im ostavljamo.

Nažalost, moja generacija je kriva za rat, stvorila jeDayton i ja se toga stidim i pokušavam ispraviti što mogu ikoliko mogu kao pojedinka. Generacije poslije mene suinertne. Zahvatila ih je faktografija, prihvatanje činjenič-nog stanja. Ali naraštaji koji dolaze, ako misle da je od-lazak u druge zemlje rješenje, moram im reći da nije.Ovdje si svoj na svome. Učini nešto da bude bolje tebi itvojim pokoljenjima, da ostaneš u ovoj predivnoj zemlji.Sve imamo samo ne znamo koristiti te resurse i sami sebioduzimamo budućnost. Mladi moraju da se okupe, naroči-to žene i da shvate da ovo stanje vodi u sve veći muškišovinizam. Nešto se mora poduzeti. A građanska država jeosnov, temelj i samo treba provesti tu presudu. Dakle,obratiti se parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe i tražitiobustavu izbora dok se ne promjeni Ustav. Na zakonodav-cu je da pokrene inicijativu. Daytonski sporazum smo miprogasili Ustavom, a to je mirovni sporazum. To je ne-zapamćeno u pravu. Moramo imati vlastiti ustav po mjerisvih građana i građanki ove države, da niko ne bude dis-kriminisan, da svi budemo ravnopravni i jednaki pred za-konom, da imamo jednake mogućnosti i šanse.

/blog Inicijative Građanke /

strana 8 VIII 2016.

Karavanprijateljstva mla-dih ovoga putaje stigao u Drvar(15.VIII) i Bihać(17. VIII). Mladiiz Vlasotinca,Kruševca, Pan-

čeva, Tuzle, Sarajeva, Ilijaša, Breze, BosanskogPetrovca i Bačke Palanke obreli su se toga dana uDrvaru.

Dočekali su ih domaćini - mladi Drvara. Starijisu bili tu negde u pozadini. Samo da pomognu akozatreba. Divota!

Naš program je uobičajen - upoznajmo se.To znači da se malo šire i bolje upoznamo. Ne

samo ono puko predstavljanje. I ne samo da se me-đusobno upoznamo, nego da upoznamo sredinu na-ših domaćina jer i to smo mi; odnosno naše mesto

boravka činimo mi i sigurno je da jedno drugo obl-ikujemo. No, o tome nećemo sada, to je posebnagrana nauke.

Naši mladi domaćini su nas smestili u svojimkućama; skoro sve. Ovo nam je posebno drago jerse tako mnogo bolje upoznajemo - a to je ono štoželimo. To je naša izvorna ideja.

Bilo je prosto divno gledati Nevenu kako od-mah na licu mesta pravi spisak gde, odnosno kodkoga je ko smešten i kako je išlo sve opušteno i salakoćom. Bilo je, istini za volju malih problema, nekrivicom domaćina, u kolektivnom smeštaju jednogbroja učesnika, ali sve je proteklo u potpunom razu-mevanju.

Put od Drvara do Bihaća je bio veoma za-nimljiv. Išlo se, baš kao karavan, najpre do MartinBroda i posete prelepom vodopadu u ovom malommestu a zatim, na žalost veoma lošim putem, do Štr-bačkog Buka nadomak Bihaća. Tu Una iskazuje svusvoju lepotu. Svi smo gledali zadivljeno taj vodopad ite slapove.

Pratila nas je kiša dalje do Bihaća ali ni kišanije uspela sakriti predivnu Unu i Centar za raftingkod Ripča na obali Une u koji su nas smestili naši

Forum “Most prijateljstva” - Upoznajmo se da bi nam život bio lepši

Naši putevi miraOvogodišnji Karavan prijateljstva mladih startovao u Pančevu i nastavio planiranim putem:

Drvar pa posle dva dana Bihać. I ovoga puta se okupilo više od 30 mladih iz Bosne i Srbije. Nažalost zbog loše komunikacija među saradnicima nisu nam došli mladi iz Bujanovca i Makedonije.

To ćemo ispraviti za preostali karavan mira u Kruševcu.

VIII 2016. strana 9.

domaćini.Istog dana smo posetili Bihać i obišli zna-

menitosti grada uz odličnu priču domaćina.Eto, još jedno druženje mladih je prošlo ve-

oma uspešno. Mladi su delovali kao jedna porodica apojavile su se i nove/stare ljubavi.

Sretno im!

Ostaje nam još jedno druženje ove godine uokviru ovih aktivnosti. Još jedno druženje i još jedangrad. Već znamo, jer smo ih upoznali, da će mladiKruševca biti takođe dobri domaćini.

Do skorog viđenja!

strana 10. VIII 2016.

Iako ne znam da slikam prijavio sam se.Mislim da je normalno da svako ima pred-

rasuda kada ide na neko mjesto. Tako sam ih i jaimao. Ali već prvog dana one su nestale. Tako samse brzo sprijateljili da to nije normalno. Jako mi je žaošto sutra idemo. Želeo bih da ovo traje vječno

*****

Ovo druženje mi je bilo ljepše nego ikad ....Družili smo se svi, a ne kao prije što smo se

stideli... Sarajevo je mnogo lijepo. Jedva čekam opet.*****

Sviđa mi se što smo se svi družili zajedno.Obilasci su bili divni, kao i radionice.

Vidimo se uskoro.*****

Zahvaljujem se Društvu za toleranciju i gos-podinu Zdravku Marjanoviću kao i njegovim saradni-cima.

Rat na ovim prostorima je narušio mir. Mimladi kroz međureligijski dijalog, edukaciju o miru,upoznavanje drugog i drugačijeg (običaji, kultura, reli-gija) možemo ga obnoviti. Najviše mi se dopada

posjeta pravoslavne crkve, katedrale i džami-je. Upoznali smo jedni druge. Poseban utisakna mene je ostavio Tunel spasa kao i spome-nik poginuloj djeci Sarajeva.

Abdulah Sidran jednom je rekao: "Ratje veliko zlo koje hoda i u kuću dođe, u dušuuđe i kuću i dušu uzme". Tokom rata u BiHpoginulo je mnogo nedužnih ljudi, pogotovodjece. Svi mi (Bosanci, Srbi, Hrvati) trebamo imoramo se suočiti sa istinom. Samo na taj na-čin možemo graditi mir.

*****"Bog nam daje religiju a prijatelje bira-

mo sami".Ponekad čovjek pomisli kako sve zna,

ali to baš i nije tako. Zašto ti čovječe koji si sa-mo jedno zrno u pijesku ove naše lijepe, ovognašeg Balkana, smatraš da sve znaš? VelikiEinštajn je davno rekao - sada znam da ništane znam.

Pitate se zašto samo ovo stavila zauvod. Možda mislite da nema nikakve veze satemom? Ali ima, itekako ima.

Par dana provedenih u ovom hostelupomogli su mi da se riješim predrasuda kojevladaju danas u svakom dijelu našeg društva.Počela sam shvatati druge religije i kulture isaznala sam mnogo toga o čemu današnjedruštvo vodi razgovore i koji nisu baš tačni. Iprije ovog seminara svi smo bili svjesni dasmo ljudi i da religija nikako ne može da obi-lježava izdvaja jedinku od cjeline.

Proveli smo dovoljno vremenajedni sa drugima da bismo posjedovali sopstvenomišljenje. Mišljenje koje se tiče samo nas i koje smosami stekli iskustvom sa pripadnicima drugih religija.Mišljenje koje nije vezano za stereotipe ili one razgo-vore koje slušamo od drugih.

Jako mi je drago i osjećam se veoma posebnojer sam prisustvovala ovom seminaru.

*****

Forum “Most prijateljstva” - XIV Multietnički likovni susreti mladih

Naši putevi miraČetrnastu godinu za redom održavamo Susrete mladih. Susreti nemaju cilj, oni su put; put mira, put u

život dostojan čoveka. Druže se mladi i družimo se sa mladima, upoznajemo se i upoznajemo sredinu u kojojse družimo. Ovoga puta to je bilo Sarajevo (od 26. VI do 03. VII). Ali, zahvaljujući prijateljima, upoznali smo iZenicu i stari kraljevski grad Vranduk, sedište bosanskih krljava.

Mladi su došli iz BiH, Mađarske, Makedonije i Srbije, ukupno njih 30.Kako je proteklo druženje i kako su se mladi osećali, prepuštamo njima da pričaju. (II deo)

VIII 2016. strana 11

Ja sam se steknula sa iskustvom kako štosam se i nadala. A to je sticanje prijateljstva koje sujedan vid semejstvo. Za ovo iskustvo se zahvaljujemovoj orgnizaciji.

*****Stereotipe ćemo jedino prevazići tako da

upoznamo narod ili što već puno imamo situacijaupoznavanja. Baš kao ovaj kamp.

Ja ovo baš direktno.*****

Ja sam tek na kraju ovog dana, kada se is-pred mene našao bijeli papir i olovka spremni da miomoguće da nanesem par rečenica, shvatila kolikosam malo poznavala svoj grad. Zar to nije žalosno?Tolika ljepota koje krase našu državu, a mi idemo.Idemo da upoznamo Evropu, da upoznamo te velikesile, ne shvatajući koliko mi ljepote imamo. Stala samna sebilju danas i okrenula se oko sebe, iznenađenašta vidim: prijatelji koje sam upoznala na ovom semi-naru divili su se našem Sarajevu, divili su se sebilju,divnim golubovima koji su simbol sebilja. Stojim postrani i gledam a na licu se osmijeh širi.

Svi imamo mane i vrline, ali zar nije bit svegaprihvatiti čovjeka baš takvog? Ne hodamo u tuđim ci-pelama i ne znamo šta neko doživljava u svom životui s kojim se nemirima bori u svojoj glavi.

Biti tolerantan je jedan korak do uspjeha. Amladi na ovom druženju su ostvarili cilj svega. Hvalavam na divnim trenucima i nadam se budućoj sarad-nnji.

*****Bilo je baš super i nisam očekivao da bude

ovako. U početku se nismo svi slagali ali za ovo krat-ko vreme svi smo se manje ili više upoznali i s pri-jateljili. Iako smo svi mi različiti i razlikuju se naši obi-

čaji i vera naučili smo da te predrasude uklonimo iostvarimo što bolji odnos sa svima.

Ne ide mi se kući, ostao bih još nekoliko dana.Pamtiću neke ljude celog života i sa njima ću ostati ukontaktu.

Sviđa mi se što smo imali dosta slobodnogvremena i dosta smo šetali po gradu.

*****

Kao prvo evropski Jerusalim je bio neverova-tan, nemam reči o tome, sve je bilo izvanredno. Us-luga je bila bolja nego što je mogla biti. Nemam lošihreči ni o kome.

A što se tiče druženja i prijateljstva, bilo je su-per, baš je bilo dobro kad upoznaš pravr ljudt. Dobroje kad upoznamo ljudr za koje se nadam da ćemoostati u kontaktu.

Plan prijateljstva je bio odličan, uključujući ra-dionice, igre i razgovore.

*****Dolaskom u ovaj kamp nisam imala neka ve-

lika očekivanja vezano za druženje. Međutim u ovomkampu sam upoznala dosta ljudi koje čak mogu naz-vati prijateljima. Sve predrasude koje sam imala sunestale i sada sam jako zahvalna što sam imala pri-liku učestvovati u ovakvom druženju. Svakako bih toponovila opet. Hvala! /kraj u sledećem broju/

strana 12 VIII 2016.

Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimoi patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragupovijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvihistinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv anti-pod ljudskoga.

Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacio-nalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena,unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.

Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, ondaje nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svo-ju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitetpodiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je pre-ma klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala zakorijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla,koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo princi-pa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato iutoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja ne-go razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti –čovječnosti. A tu leži sva strahota te neljudskosti kojanije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njegujetaj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti,koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slo-bode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitojoblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i uobjektivnom životu s drugima kao zreli plod rada nasamome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zveri-njak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vrati-ma puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zo-ve – nacionalizam.

No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije daomira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov„Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi sedakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina…i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Ni-jemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste:genus proximum i differentia specifica. Šteta je samou tome što svi nacionalsiti bilo koje „fele“ ne znaju lo-giku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledajuoko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!

Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski re-levantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčkinajveći filozof Starog vijeka Aristotel četiri stoljećaprije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao natu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logičkipojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj seveć na samom početku postavlja ono bitno pitanje,na koje svaki „nacionalistički um“ nema pravog odgo-vora, pa ga – ako ikada i ikako uopće misli – hotimicezaobilazi, bojeći ga se kao „vrag tamjana“, naimepitanje o čovjeku.

Govoreći o tome kako je samo po sebi razum-ljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolarapravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravidobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitara-ša da dobro svira gitaru itd, ali se pritom ipak morapitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se bitidobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš…, a da jošnismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi timešto su dobri u „svojoj struci“? Aristotelu je ovdje stalodo toga da pokaže kako i čovjek kao takav ima i tre-ba da ima „svoj cilj“, to jest da bude dobar čovjek, po-red svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atri-buta, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dob-rog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!

Ako sada ovu „dobru stručnost“ kao posebnuodređenost u smislu određenja differentia specificaprenesemo na ono određenje koje se danas (ah, nesamo danas, nažalost!) svakodnevno izvikuje kaonajviša kvaliteta u pojmu „dobar Hrvat“, a da time jošnikako nismo dospjeli do onog genus proximum u li-ku čovjeka, onda se već s Aristotelovim zahtjevommoralo upitati, da li je dovoljno biti samo „dobar Hr-vat“ da bi netko samim time bio i „dobar čovjek“ (iličovjek)? Raspon i moguća nepodudarnost, pa čak isuprotnost ili protivurječnost između ovako jasno ari-stotelovski iskazane razlike između vrste i roda(Hrvat i čovjek) postaje odmah isuviše – očita!

Što bi onda u tom kontekstu značilo biti „dobarHrvat“? U svakom slučaju isto kao i „dobar postolar“!Međutim, ipak tu postoje dvije razlike:

1. pojam „dobrog postolara“ može se točnoodrediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smi-sao: pravljenje dobrih cipela, i

2. pojam „dobrog postolara“ nipošto ne potire„dobrog lječnika“, „dobrog graditelja“, „dobrog gitara-ša“ itd.

Naprotiv, ako postolar pravi lječniku, gradite-lju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro lječiti,graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svizajedno biti u potpunom i najboljem suglasju među-sobno. Pojam „dobroga Hrvata“, međutim, za razlikuod „dobroga postolara“ posve je neodređen, jer se nezna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samonaslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jednamogućnost određenja: „dobar Hrvat“ činit će dobronajpre sebi, zatim drugim Hrvatima, a onda Hrvatskoju cjelini. Ništa drugo ne leži u tom pojmu „dobrogaHrvata“! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislomupravo potire svakog drugoga, na primjer „dobrogaSrbina“, „dobroga Mađara“, „dobroga Slovenca“, „do-broga Talijana“ itd.

Hrvatska (i ini)

Obnova ustaškog nihilizmaPatriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična

pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjekakao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) os-novu i bitnu orijentaciju.Piše: Milan Kangrga

VIII 2016. strana 13.

Čak u svom posvemašnje neutralnom odre-đenju, taj „dobri Hrvat“ po svom pojmu ne treba i nemora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tompojmu „dobrog Hrvata“ može biti implicirano čak i toda on čini zlo svima drugima, a da ipak ostane – „do-bar Hrvat“ (štoviše tek ona baš najbolji?).

Tako bismo mogli doći do logičkog zaključkakako je bolje biti „dobar postolar, lječnik, graditelj…“,nego „dobar Hrvat“!

A to je porazno! Porazno po Hrvata! Zato sepo svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvalitisvojim „dobrim hrvatstvom“, nego bismo se moralidobrano i svojski potruditi da što prije postanemo –dobri ljudi, ako nam to ikako uspije!

Nacionalisti i populisti, međutim, tu toliko oči-tu razliku jednostavno ne žele priznati, jer ne mogu,budući da su još uvijek – rodovsko-plemenski mental-no konstituirani! I tu leži izvor, upravo historijski (iliprehistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća!

Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj in-tenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam XX stoljeća doveo do poslednjih konsekven-cija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj– ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome(nacionalni) kolektivitet.

Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno(što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvid-jeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestalibi biti – nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa

se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, poči-va, i to isključivo počiva na – sentimentu, blago reče-no, pa taj sentiment vjerojatno proizilazi iz genetskinaslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjego-vane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgretog atavističkog sindroma.

Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip po-jedinca bori u samome sebi protiv samog jezgra ljud-skosti, pa krećući se linijom manjeg otpora istraje nasvojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovo-me se slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjeknije nešto naprosto dano ili narođeno (nitko se nijenaprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika

životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mla-dunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sasvojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlas-titom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njojprimjerena). Čovjeku to jednostavno – nije dano. Alije, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo trudada se bude i ostane to što bez napora – naprosto je-si! Čista priroda.

Kada iz sebe ne možeš – doslovno rečeno –napraviti čovjeka (to se naziva i: raditi na samomesebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim dje-lom, trudom, mukom, „u znoju lica svoga“, kao štokaže već Biblija, stvaralaštvom – da bi dakle postaokonkretno društveno i prije svega posebno ljudsko bi-će, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim imanifestiranim sposobnostima i talentima, koji te ta-ko čine individualnošću i osobenošću), onda ti jošpreostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću op-ćost u smislu generalnosti, za razliku od univerzal-nosti (za koju bi Hegel rekao da si čovjek po sebi, tj.po svom pojmu, jer nisi više životinja, ali još nisi čov-jek za sebe, jer to nisi još postao svojom specifičnomljudskom djelatnošću), to jest na – hrvatstvo.

Kako ne bi „svisnuo od muke u svojoj neobli-kovanoj usamljenosti“, ti se prikloniš, baš tako: prik-loniš se ili prisloniš (da ne padneš u ništavilo) dru-gima sličnim sebi, koji su takođe ostali to ljudski praz-no ništa ili čista (rodovsko-plemenska) – prirodnost.Pa si onda „bar nešto“ – Hrvat!, pa se time onda mo-

žeš čak i „ponositi“, jer ti ništa drugo nepreostaje. Dakle, kada nisi u sebi imaodostatne snage da postaješ čovjekom (jerto je mukotrpan proces koji traje čitava ži-vota!), pa je dospijeti k sebi kao čovjekujedini istinski zadatak, onda si i ostao pukoništa. Taj se zadatak naime uvijek iznovapostavlja pred tebe na putu k sebi kao ob-likovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, teupravo to sačinjava jedinu istinsku radostčovjekovu, koji se onda slobodno možepogledati u zrcalo, a da se ne stidi predsamim sobom.

Mogli bismo dakle kazati: Nacio-nalist je nezreli čovjek (a Kant je to nazvaos pravom, iako nije mislio samo na ovakavtip čovjeka, „samoskrivljenom nezrelošću“).

A taj nacionalistički, ustaški nihilizam, ob-novljen nakon pola stoljeća, svojom je ideologij-skom indoktrinacijom u hrvatskom narodu po-mutio i ono malo sabranosti i jedva probuđenegrađanske svijesti, tako da su Hrvati najvećimdijelom ostali posve ošamućeni od jedne politike,koja to nije ni bila, iz jednostavnog razloga štonacionalnost ili nacionalna pripadnost ne možebiti politički program ili politička osnova druš-tvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je nadjelu zvjerinjak, a ne politika! (Naglasio mzm)

(Iz knjige “Nacionalizam ili demokracija”,Razlog, Zagreb, 2002.)

Ja nisam vašJa nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

Ja nisam vaš, moji su dobili ’45.,Nisam vaš od glave do pete, nisam vaš cijelim tijelom,Vrijeme da se ljudi sjete da je crno crno, a bijelo bijelo.

Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,I serem vam se na nijanse, znam tko je pred zid vodio đake,

Nisu sotone punili vagone, već nečiji djedovi i bake.Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

Nisam vaš maneken prijatelj, nisam vaš cijelim bićem,Tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče!

Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,Ja nisam vaš, i tako ću i učiti i svoje dijete.

Mile Kekin

strana 14. VIII 2016.

Vraćamo se u 19. vek“Čovek se zaprepasti kad čuje neke izjave. Možda sam stroga ali to vodi degeneraciji

političkog mišljenja ovde. Stanje je zabrinjavajuće rđavo” - kaže Latinka Perović u razgovoru zaRadio Slobodna EvropaRazgovarao: Dragan Štavljanin

RSE: Kako komentarišete najnovije tenzije u odnosima Sr-bije i Hrvatske. Srbija je uputila protestne note zbog ukidanja pre-suda Stepincu i Glavašu, zatim podizanja spomenika Miru Bareši-ću. U Beogradu tvrde da se u Zagrebu povampiruje ustaštvo, a uZagrebu da Srbija nije odustala od Miloševićevog nasleđa. Da li jetakva retorika pre svega za dnevno-političke potrebe...? Ili je u pita-nju dublji spor između dve nacionalne elite. Srbi i Hrvati se ne slažumaltene ni oko jednog pitanja kroz njihovu istoriju?

Perović: Trenutne tenzije između Beograda i Zagrebamoraju se posmatrati u širem, regionalnom kontekstu. Osim su-koba sa Hrvatskom, postoje tenzije u odnosima Srbije sa BiH,Kosovom, zatim Crnom Gorom. Dakle, u svim tim sudarima najednoj strani je Srbija, a na drugoj ostale države sa prostora biv-še Jugoslavije. To ukazuje na širi problem. Po mom mišljenju, minismo mentalno izišli iz perioda ratova 90-ih godina. Proglasilismo prekid oružanih sukoba, podlegli nekoj varljivoj nadi da ćedoći do evropskih integracija, da će lako doći do pomirenja. Na-žalost, ništa se od toga nije desilo. Dakle, u pitanju je veomakratka amnezija nakon tako teških sukoba, posle koje su usledilisvi ovi sporovi koje sam pomenula. Po mom mišljenju, ne prih-vata se realnost koja je nastala posle tih ratova – a ona je ne-sumnjivo u činjenici da su se ti narodi organizovali u posebnedržave, da izgleda nisu shvatili da te države ne moraju biti et-ničke. One mogu ostati multietničke sa svim ljudskim i manjin-skim pravima orijentišući se na modernizaciju.

Međutim, ta filozofija nije prevladala jer nismo promeniliparadigmu koja je dovela do ratova 90-ih. Jedno od ključnih pitanjakoje je u dubokoj podlozi onoga što se danas događa jeste baš utome kako se raspala Jugoslavija, šta su bili uzroci, kako je došlo dodramatičnih sukoba.

RSE: Zašto nije promenjena ta paradigma?Perović: Uvidela sam proučavajući Srbiju 19-og i 20-og

veka, zatim Kraljevinu i socijalističku Jugoslaviju, da su promakli, presvega istoričarima, protivrečni paralelni procesi. Činjenica je da suse ti jugoslovenski narodi našli u jednoj državi a da se među-sobno nisu dobro poznavali. Tek u zajedničkoj državi posle Pr-vog svetskog rata su otkrivali da imaju različite interese i nacio-nalne ciljeve, da su pošli od integralističke orijentacije i stano-višta da je to jedan narod. Međutim, život je pokazao da to nijejedan narod, već da je život u različitim imperijama pre stvaranjaJugoslavije ostavljao duboke tragove. Paralelno se taj proces in-tegracije dovršavao i u drugoj Jugoslaviji koja je takođe imaladiktaturu proklamujući veoma rigidno jugoslovenstvo. Istovreme-no, tekao je i proces dovršenja nacionalne integracije u svim timnarodima. Naravno, zbog toga što nije pronađeno pravo rešenjeza zajednički državni okvir došlo je do brutalne dezintegracijekroz ratove i taj proces se nastavlja. Ti sukobi između ovih drža-va pokazuju da ta alternativa nije nađena. Razlog za to je i stanjeu svetu, kriza kroz koju Evropa prolazi. Dakle, pokušavam daproniknem u dubinske uzroke ovih sukoba jer je neverovatnobrzo vraćanje počecima rata iz 1990-ih. U Srbiji se već čujuglasovi da treba rehabilitovati Slobodana Miloševića. Naravno,takve teze po sistemu spojenih sudova izazivaju reakcije.

RSE: Kako komentarišete protestno pismo Aleksandra

Vučića čelnicima EU zbog, kako je naveo, “antisrpske politike” uHrvatskoj?

Perović: To pokazuje apsolutno nepoznavanje vlastitogpoložaja i mogućnosti Evrope da na to utiče. Ta Evropa možesamo da podseti i Srbe i Hrvate na svoja pravila i da ih pozoveda ako su već u njoj – mislim na Hrvatsku – ili pretenduju da sepridruže – reč je o Srbiji – onda moraju da se drže tih pravila.Evropa sigurno neće stati ni na jednu stranu, jer kao što je Srbijanapravila spisak pritužbi na Hrvatsku poput rehabilitacija Stepin-ca i Glavaša, zatim spomenika Barešiću – tako i Hrvatska moženapraviti svoju listu. Počev od rehabilitacije Draže Mihailovića,silne kampanje za rehabilitacijom Milana Nedića preko obnoveljotićevske filozofije do nakaradnog tumačenja građanskih poli-tičara, kao što je Slobodan Jovanović, koji su doživeli veomasloženu evoluciju, zaključujući da nacija nije vrednost po sebi ida bez kulturnog obrasca društvo ne može da napreduje. Drugo,spaljivanje hrvatskih zastava, to identifikovanje cele hrvatske na-cije sa ustaštvom pokazuje nepoznavanje istorije Srba i Hrvata.Naime, Hrvatska je otišla u ustašku krajnost onoga trenutka kadsu ubijeni njeni politički predstavnici u zajedničkom parlamentu.Onda je odgovorila nasiljem, pre svega ubistvom kralja Aleksan-dra. Reč je o veoma komplikovanim odnosima. I Srbija i Hr-vatska su se vezale za Treći rajh. Hrvati su napravili NDH sakoncentracionim logorom koji je bio simbol takve države.

Dakle, svi ovi aktuelni incidenti su za osudu, ali neće EUdati podršku Srbiji prenebregavajući da je to stvar hrvatskogdruštva. Stalno razgovaram sa hrvatskim inte-lektualcima. Imaljudi koji upozoravaju na opasnost da se gubljenjem iz vida civil-nog društva u Hrvatskoj na neki način pomaže taj ekstremizam.To se dešava i sa druge strane. U Hrvatskoj izlaze kritičke knji-ge. Tako je Slavko Goldštajn objavio knjigu o neoustaškoj isto-riografiji koja je promovisana i u Srbiji. Mislim da nema dovoljnekomunikacije između civilnih društava u Srbiji i Hrvatskoj i kao dasvaka strana nastoji da prikuje onu drugu za njenu nepodnoš-ljivu krajnost. Naravno, za Srbe po tom javnom govoru, po reto-rici odgovornih ljudi – svaka hrvatska država je ustaška! Pa tonije tačno. Postoji taj AVNOJ iz koga je izišla drugačija Hrvatska.Opet za neoustaški trend NDH je ta izvorna hrvatska država.Mislim da su to manifestacije duboke istorijske nezrelosti kojemogu da proizvedu teške posledice. Potpisuju se razni spora-zumi koji su obećavajući. Njima se preuzimaju obaveze da će seutvrditi sudbina nestalih, vratiti kulturna dobra, zatim rešiti sporo-vi oko granice. Međutim, skoro ništa se od toga ne dešava. Ovajobrazac ponašanja se može videti i u odnosima Srbije sa dru-gima. Mnogi u Srbiji smatraju da ona ne treba da se koncentrišena sebe, da ne treba da digne ruke od Crne Gore, koja je suve-rena država i kandidatkinja za EU, od Republike Srpske koja jeipak deo jedinstvene BiH, da treba da odustane od sporazumasa Kosovom. Pa to stvara neuverljivost i užasnu atmosferu udruštvu. Vama se čini danas na osnovu svih ovih sporazuma daodjedared ulazite u novu istorijsku epohu, a sutra da će ti narodimeđusobno zaratiti. Stoga političke, ali i intelektualne elite imajuveliku odgovornost. Sve ovo što se sada dešava ukazuje na važ-

VIII 2016. strana 15.nost evropeizacije, bez obzira na prolaznu krizu na starom kon-tinentu, da postoje univerzalne vrednosti koje će opstati u ovakvoj ilionakvoj Evropi. Mi nemamo pouzdanu alternativu tom projektu. Zatosmatram da se krajnje neodgovorno vraćamo stvarima iz kojih jetrebalo da smo odavno izišli.

RSE: Izgledalo je u jednom trenutku nakon ratova - naro-čito početkom 2000-ih kada je Zoran Đinđić bio na čelu Vlade Srbije,a Ivica Račan premijer Hrvatske, kasnije su se sretali Ivo Josipović iBoris Tadić – da se odnosi u regionu relaksiraju. Međutim, sadaparadoksalno, iako je Hrvatska ušla u EU a Srbija je na putu, sve-doci smo regresije, rehabilitacije nazadnih snaga – čime se vraćamone u 1991. nego maltene u 1941. godinu…

Perović: Pa mi se vraćamo u 19. vek.RSE: Samo što su međunarodne okolnosti sada drugačije.

Doduše, stanje u svetu nije bilo turbulentnije još od 1945. ProjekatEU, kao nadnacionalne tvorevine, pokazalo se da nije dovoljna bra-na atavizmima prošlosti. To pokazuje primer Mađarske i jačanjeultradesnice na celom starom kontinentu. Zašto se u Srbiji i Hrvat-skoj rehabilituju odgovorni za najmračniji period u njihovoj istoriji adezavuiše antifašistički pokret preko kojeg su obe zemlje jedinomogle da se nađu na strani naprednog sveta, a ne poraženih na-zadnih snaga. Zašto se vraćamo u 1941?

Perović: Mi se vraćamo bez ikakve perspektive u tovreme jer taj put vodi do pokušaja istrebljenja našeg ili vašeg.Toga su bili svesni čak i srpski i hrvatski nacionalisti u kraljeviniJugoslaviji, što se na kraju i desilo. Pa, čekajte, u toj Hrvatskojžive i Srbi, kao što u Srbiji žive Hrvati. Bez obzira na njihove raz-ličite brojke, morate da imate iste principe. To je taj evropski re-zon. Sve ovo što ste pomenuli, govori da ta naša alternativa omodernoj državi, vladavini prava, poštovanju manjinskih prava –zapravo nije uverljivo prihvaćena. Umesto toga, i dalje se držinacionalizma kao jedine uverljive tradicije, jer kada slušam oveministre na jednoj, drugoj ili trećoj strani – pitam se kako ćeposle svega što su rekli izgledati njihov susret.

RSE: Taj nacionalistički narativ prožima i ostale segmentedruštva.

Perović: Da, propušteno je da se urade ključne stvari uškolskom sistemu, medijima, uopšte u javnom diskursu. Pa kakoje moguće da se to desilo u (Bosanskom) Šamcu gde je rođenZoran Đinđić. (otvorena je spomen soba ubijenom srpskom pre-mijeru, ali taj događaj nije prošao bez incidenata jer su hrvatskipovratnici sprečavali otvaranje sobe i onemogućili predavanjekoje je trebalo da održi Žarko Korać). On se tamo školovao, go-vorio o svom detinjstvu sa muslimanima i Hrvatima, čovek koji jena kraju napravio pošteni intelektualni bilans tih ratova. Pa tajčovek je rekao da je pokretanje Srba van Srbije na sukobe greš-ka bez povratka. Valjda je i zbog toga ubijen. I onda se poslesvega čuju glasovi da treba rehabilitovati Miloševića. Pa nije tosamo Milošević. To je jedan konsenzus. Ja se pitam kako jemoguće da izostane samorefleksija o svemu tome. Tvrdi se da jeSrbija potpuno čista. Zvaničnici ša-lju pisma u kojima se srazlogom navodi sve što se desilo u Hr-vatskoj, zaboravljajućišta se dešava i u samoj Srbiji. Međutim, veoma je važno kako kovidi onog drugog.

RSE: U kojoj meri se ova retorika koristi i za dnevno-političke svrhe uoči izbora, za skretanje pažnje sa drugih problema?

Perović: Da, pominju se izbori. Pa šta se misli o tombiračkom telu ako političari sa najgorim porukama agituju da do-biju većinu i osvoje vlast. Time se zatvara krug u društvu iz kojegnema izlaza.

RSE: Kakva nas budućnost očekuje?Perović: Sve države koje su proizišle iz bivše Jugosla-

slavije, nakon krvavih ratova, znatno su umanjile svoje resurse –i ljudske i materijalne. Najproduktivniji deo stanovništva tih zema-lja –mladi i obrazovani – traže perspektivu u inostranstvu. Znači,ovde ostaju uglavnom stari i poluobrazovani. Šta vi od takvoghumusa možete da očekujete? Naravno, ne mogu se uraditi ne-ke stvari bez promena na svetskoj političkoj sceni, koje ne zaviseod nas. Šta se može dobiti u eventualnim oružanim sukobima?Čovek se zaprepasti kad čuje neke izjave. Možda sam stroga alito vodi degeneraciji političkog mišljenja ovde. Stanje je zabri-njavajuće rđavo. Doduše, u svakom društvu postoje izdanci nap-rednog. Putujem po Srbiji, razgovaram sa ljudima, radim sa mla-dima koji imaju ideje i postavljaju neka pitanja. To treba ohrab-rivati. Ne može se ići u autoritarizam, u faktički jednopartijski sis-tem, a da se pri tom kao podstiče dijalog u cilju traženja ra-zumnog rešenja, a onda ste prepušteni nasilju i arbitrarnim od-lukama. Bez demokratizacije ovih zemalja takve kakve jesu – neusuđujem se da lako izgovorim tu reč jer je iskompromitovana –nije moguća njihova modernizacija i razvoj.

RSE: I sama reč demokratija i demokratizacija je priličnoizraubovana širom sveta, zbog produbljivanja nejednakosti i drugihmanjkavosti. Problem na prostoru bivše Jugoslavije je što liberalnesnage nikada nisu bile u većini.

Perović: Tačno je to što ste rekli, ali od demokratizacijese ne može odustati. Potreban je minimum uređenosti ovih dr-žava. U ogromnoj manjini su oni koji promovišu odgovornost ipolitičku kulturu. Mora i svaki birač da razmišlja jer u parlamentuodlučuje onaj kome je dao svoj glas. Naravno, veoma je žilava tanarodnjačka tradicija, koja je u suštini jednopartijska. Srbija sevraća na nju. No, pitanje je koliko može da tako izdrži a daistorijski ne propadne.

RSE: Niko nije mogao da poveruje 1980-ih da će se Ju-goslavija krvavo raspasti. Sadašnja retorika sve više podseća naonu uoči rata. Da li su mogući novi oružani sukobi?

Perović: Pa kako će da ratuje ta Hrvatska koja je čla-nica NATO i EU? Kako će ona da zasniva svoju modernu eg-zistenciju na obnovi ustaštva? Ja mislim da ljudi u Hrvatskoj otome razmišljaju i nije tačno da nema nikakvog otpora tim ten-dencijama. Čitam knjige koje se tamo objavljuju, pratim medije,imam iskustvo saradnje sa ljudima u Hrvatskoj i ne bih se usudilada kažem da je sve zamrlo bilo gde u bivšoj Jugoslaviji i danema nikakvih šansi. Srbija treba da promeni retoriku, da pres-tane da glorifikuje, na primer, da je uspešna u ekonomiji. To tre-ba tek da pokaže. Oprezna sam prema upotrebi termina “DrugaSrbija”. To nije nikakav blok ili front, ali ljudi koji se smatraju pri-padnicima te orijentacije, izloženi su napadima bez priziva,ekskomunikaciji. Mladi ljudi koji ozbiljno razmišljaju, istražuju ipokazuju nove rezultate - veoma teško stiču akademska znanja idolaze do posla. Dakle, ovde je reč o neostvarenosti elemen-tarnih ljudskih prava a kamoli nekim višim dometima. Nema ras-prave ni o čemu. Ako ste kritični prema vlasti proglašavaju vasneprijateljima ili izdajnicima države. Pa ne može jedna vlast dase identifikuje sa narodom.

RSE: Rat nije moguć ne zato što su snage razuma u većini,već zbog iscrpljenosti ratnohuškačkih snaga u prošlim sukobima.

Perović: Slažem se. One mogu samo da nastave totrošenje do nepodnošljive granice.

RSE: Hrvatska dobija helikoptere od NATO, Srbija uzvraćanajavom nabavke opreme iz Rusije zarad regionalne ravnoteže.

Perović: Za male narode je katastrofalno da se kao nekiPigmeji po sopstvenom izboru opredeljuju za jednu stranu upodelama sveta.

strana 16. VIII 2016.

Poziciju savremene Evrope u međunarodnoj politici injen odnos prema univerzalnim vrijednostima humanizma/ huma-nosti karakterizira pometnja i odsustvo vizije. Značajan indikatortakvog stanja i povod za ovaj tekst je nedavni odlazak najvišegpredstavnika EU-a u BiH na Dodikovu privatnu proslavu Đurđev-dana. Taj najviši predstavnik Evrope u BiH odlazi na noge čov-jeku, privatno, koji godinama i javno sa svoje visoke političke po-zicije marljivo radi na raspadu BiH, nedavno imenuje studentskidom na Palama po osuđenom ratnom zločincu Radovanu Kara-džiću itd. Stoga se pitamo, s razlogom, je li posrijedi licemjerjeove evropske institucije; sarađuje li i ona, na perfidan način, sDodikom u realiziranju njegovih destruktivnih ciljeva. Tim povo-dom, valja ukazati na konzistentnost evropske pogrešne politikeopćenito, pa i u BiH.

Naime, ovih nekoliko decenija, Evropu “vode” birokratikoji, upravo kao takvi, nemaju viziju i koji je ozbiljno dehumani-ziraju u njoj samoj i u odnosu prema Drugima. To znači, kon-sekventno, da elita birokrata ne samo što nema viziju sigurneEvrope nego, po svemu sudeći, nije svjesna ni opasnosti kojojizlaže temeljne evropske vrijednosti, a to znači i Evropu samu.

Ova tema je, naravno, vrlo opširna, ali ću se fokusiratina nekoliko indikatora, pored onog prvog – o Dodikovim gostimana privatnoj proslavi Đurđevdana.

Aveti terorizmaOdnos prema Ukrajini bio je stalno pogrešan jer je vo-

dio računa prije svega o interesima SAD-a; mudro bi bilo da jeEvropa snažno podržavala neutralnost Ukrajine, a ne njeno svr-stavanje na samim granicama Rusije. Odnos prema musliman-skom svijetu, posebno na Bliskom istoku i u Africi, potpuno jepogrešan, jer je Evropa snažno sudjelovala u razaranju i poni-žavanju cijelih društava, pa joj se sada vraća bumerang u viduizbjegličkog cunamija i aveti terorizma prema kojem Evropa imapotpuno neadekvatan odnos: ne shvata da ga ne može porazitijačanjem sigurnosnih službi, čak ni izvođenjem vojske na svojeulice, već jedino mirotvornim i ekonomskim gašenjem ishodišta imotiva terorizma. Spas je u eliminiranju uzroka, a ne bavljenjeposljedicama. Već iz navedenoga može se vidjeti dvojnost, čaklicemjerje evropske politike, jer ona ima jedan nivo i jednu vrstukriterija demokratije i sloboda u sebi samoj, a drukčije premaDrugima. No, kad se univerzalna načela jednom žrtvuju, kad seDrugi promatra kao prijetnja, ili samo kao poželjni objekt eks-ploatacije, a ne kao partner, onda se ta načela, neminovno, žrt-vuju i u samoj Evropi, što se događa upravo ovih desetljeća.Tako smo, kao intelektualci i brižni Evropljani, dovedeni u situa-ciju da se osjećamo posramljenim zbog toga što naša Evropagubi orijentaciju u temeljnim vrijednostima humanizma i elemen-tarne principijelnosti.Ovo se vidjelo već u njenom odnosu premaBiH devedesetih godina, pa i danas. Velike su zasluge Evropeza divljanje agresijskog fašizma u Bosni (Bosna je zemlja, a to jeviše od države!).

Ni danas ona nema snagu ni odlučnost da spasi Bosnu

iz čudovišne daytonske konstrukcije. Ali, pogledajmo jedan na-ročit primjer kako slobodarska Evropa žrtvuje najviše vrijednostihumanizma, pa nas neće ni iznenaditi ta morbidna proslava Đur-đevdana. Evropa (i SAD) dali su pod upravu Srebrenicu upravoonim institucijama koje su tu počinile genocid. Zamislite da setako nešto dogodi Židovima! No, čin žrtvovanja principa imasvoju nužnu inerciju koje Evropa, možda, nije ni svjesna. Naime,ovih dana sve srpske partije u Republici Srpskoj (a taj entitet jesazdan na masovnim grobnicama i na genocidu) okupljaju seoko jednog svoga (srpskog) kandidata za načelnika Općine (Sre-brenice) u kojoj su Srbi počinili genocid, a taj kandidat slika se,ponosno, s četničkom kokardom na glavi.

Mali HaagIako je krajnje morbidna, ta činjenica je očekivana poslje-

dica ranijeg paktiranja s fašističkom agresijom i praštanjem Dodi-ku svih destrukcijskih i anticivilizacijskih “podviga”. Svi šute o to-me, i o četničkom upravljanju Srebrenicom. To je poraz temeljnihvrijednosti! Dakle, stvorena je jedna konstanta udehumaniziranju, u žrtvovanju temeljnih vrijednosti, od 1992. dodanas, i nema sumnje da će se to nastaviti zato što su većučinjeni opasni presedani i zato što Evropu “vodi” kratkovidnabirokratija. Zar je onda čudno – iako smo istinski šokirani! – štose ovih dana iz evropskih centara Republika Hrvatska – dos-lovno i eksplicite! – ucjenjuje zabranom pristupa evropskim fon-dovima ako ne odustane od uvjetovanja Srbiji da odustane odsvojih zakona po kome je Srbija regionalni Haag?! Ovo je noviporaz temeljnih vrijednosti i principa u koje se Evropa stalnozaklinje. Ona zahtijeva da u Srbiji ostane zakon po kojem bu-duća članica Evropske unije može suditi cijeloj regiji u kojoj jeupravo Srbija počinila čitav niz krvavih ratova i agresija. Ovakavzahtjev Evrope apsurdan je sa stajališta humanosti i pravičnostiopćenito, ali ipak nije iznenađujući ako se ima u vidu ranijespomenuta činjenica da je Evropa žrtvovala upravo te, najviševrijednosti u Bosni, u Sre-brenici, da su njeni predstavnici takobliski s Dodikom…

Porazi evropske humanostiU skladu s tim, ne trebaju nas iznenaditi ni drugi, slični ili

teži porazi evropske humanosti i dosljedne borbe za univerzalnevrijednosti, ma koliko ti porazi bili teški i grubi. Želim poentirati nasljedeći način: odnos Evrope prema zemljama na Bliskom istoku,prema Libiji, BiH i njenoj Srebrenici ili sadašnje ucjenjivanje Hr-vatske, ne treba promatrati kao izolirane, nepovezane slučajeve.Riječ je ovdje, nažalost, o jednoj konstanti, o kontinuitetu. Tu suozbiljni, pouzdani indikatori jednog izrazito negativnog stanja.

Najopasnije je iznevjeriti najviše principe i vrijednosti:humanost i pravdu. Posljedice su proporcionalno dramatične, ione ne mogu – u globaliziranom svijetu – ostati samo Drugdje,nego su uvijek, u nekoj formi, i kod Kuće. Stoga je prirodno, iakovrlo tužno, da danas imamo sve više razloga osjećati posram-ljenost zbog ovakvih poraza evropske principijelnosti i humanostiili – principijelnosti u humanosti.

Evropa Agencije (NAP)

Poraz evropske principijelnosti i humanostiKad se univerzalna načela jednom žrtvuju, kad se Drugi promatra kao prijetnja, ili samo kao poželjni

objekt eksploatacije, a ne kao partner, onda se ta načela, neminovno, žrtvuju i u samoj Evropi, što se događaupravo ovih desetljeća.

Piše: Esad Duraković

VIII 2016. strana 17.

c) Koristenje podsvijestiUpravljanje svjesnim dijelom našeg uma

ne predstavlja problem, pod pretpostavkom da se nenalazimo u stanju stresa. Upravljanje podsviješću,međutim, zahtijeva malo vježbe. Da bi se ova vježbalakše savladala, potrebno je objasniti neke stvari uvezi s funkcioniranjem mozga.

Moždani valovi.Funkcioniranje ljudskog mozga se odvija u

vidu moždanih valova, koji imaju različitu frekvenciju.Frekvencija moždanih valova čovjeka u budnom sta-nju, dakle u stanju pune svijesti, iznosi od 14 do 21Herca. U stanju potpune opuštenosti tijela i duha, ukome se čovjek nalazi u nekoj vrsti duhovne odsut-nosti, ali mu je svijest potpuno budna, mozak funkci-onira sa frekvencijom od 7 do 14 Herca. U stanju du-bokog sna moždani valovi imaju frekvenciju od 4 do7 Herca i - konačno - u nesvjesnom stanju od 0 do 4Herca. Ove četiri razine funkcioniranja mozga običnoimaju svoje oznake (kao alfa, beta, .. moždani valovi.

Alfa moždani valovi su karakteristični zastanje podsvijesti, dakle za stanje u kome možemosvjesno upravljati svojim umom, koristeći ga za ukla-njanje blokada koje remete prirodnu psiho-fizičkuravnotežu, ili za uklanjanje neadekvatnih, odnosnoštetnih navika.

Za opstanak i snalazenje u fizičkom svi-jetu, za akciju i komunikaciju u svakodnevnom životu(čula) - bitno je funkcioniranje mozga na beta valo-vima. Za rad podsvijesti i oživljavanje duhovnog svi-jeta van vremena i prostora, dakle za svijet mašte,imaginacije i kreativnosti - bitni su alfa valovi.

Pretpostavka za korištenje podsvijesti jestesavladavanje tehnike centriranja.

Za "centriranje" u literaturi postoje još i na-zivi auto-hipnoza ili transcendiranje. Međutim, obaova naziva imaju primjese raznih sudova s manje -više negativnom konotacijom. Zbog toga se u ovomradu koristi termin P. Perovica (centriranje), koji jevrijednosno potpuno neutralan i neopterećen predra-sudama.

Centriranjem se naziva pristup podsvijesti.Ovim postupkom se otvaraju novi kanali veze izmeđupojedinih moždanih centara, što utiče na proširenjesvijesti i povećanje kreativnosti. Da bi se omogućilocentriranje, neophodno je proći kroz proces totalnog

fizičkog i psihičkog opuštanja, dakle kroz processtvaranja unutrašnje tišine i unutrašnjeg mira.

Tehnika opuštanja se lako uči. Ona nezahtijeva nikakva specijalna znanja, niti napor. Možese savladati bilo pomoću odgovarajućeg priručnika, iliuz pomoć kvalificiranog instruktora. Centriranje sas-vim prirodno proizlazi iz opuštanja i predstavlja prijat-no, pozitivno iskustvo. Ono dovodi do proširenjasvjesnog kapaciteta duha i eliminacije duboko nata-loženih stresova. Ova stanja duha predstavljaju da-nas predmet značajnih znanstvenih istraživanja. Pre-mda su ova istraživanja počela još prije trideset godi-na, ona su tek u protekloj deceniji dobila nezadrživirazmah. Najznačajniji rezultati ovih istrazivanja semogu sažeti u četiri točke:

1.Zahvaljujući stanjima proširene (izmijenje-ne) svijesti, koje se postiže centriranjem, može seefikasno uticati na poboljšanje zdravlja (prema poda-cima koje navodi D. Chopra, osobe koje koriste ovutehniku za 50% manje koriste usluge zdravstvenedjelatnosti, a prema podacima H. Silve petnaest mi-nuta centriranja dnevno je dovoljno da se spriječinastanak bolesti, dva puta po petnaest minuta jedovoljno da se izliječi bilo koje akutno oboljenje, a triputa po petnaest minuta dnevno dovoljno je da seizliječi i najteža bolest).

2. Postiže se spontana redukcija korištenjaalkohola, cigareta i droga, uslijed prirodne inhibiciježelje.

3. Postiže se drastično poboljšanje testovakojima se mjeri inteligencija, kreativnost, motornevještine i sposobnost učenja.

4. Zaustavlja se i obrće proces starenja (ut-vrđeno na osnovu ispitivanja koncentracije odgovara-jućih hormona, mjerenja krvnog tlaka, oštrine sluha,vida i t.sl.). Osobe koje prakticiraju centriranje više odgodinu dana biološki su mlađe od svojih vršnjaka zapet godina, a one koje prakticiraju centriranje više od10 godina, mlade su biološki za 30 godina).

d) Što novi menadžer radi drugačije?U post-industrijskom, ili nisko-entropijskom

društvu, uspješan menadžer će moći biti samo osobakoja je prošla proces osobne transformacije. Meta-me-nadžment se ne može naučiti iz knjige. Put do kom-petentnosti za meta-menadžment vodi od učenja irazmišljanja, preko uvježbavanja i proživljavanja, do

U znak sećanja - iz skripti za predmet Menandžment usluga

OSNOVI META-MENADŽMENTAProblematika meta-menadžmenta, kojom se trasira put poduzeća u budućnost, zaslužuje

da joj svi posvetimo punu pažnju i da s osjećajem velike odgovornosti zajednički poradimona njenoj daljoj razradi. Vrijeme odumiranja jedne i stvaranja nove civilizacije (tzv, vrijemeparenteze) jeste vrijeme koje mogu preživjeti samo društvene zajednice i institucije, koje sushvatile i prihvatile filozofsku paradigmu Novog doba i uspješno prošle put radikalne trans-formacije. Ovo je povijesna činjenica, provjerena u smjenama svih dosadašnjih civilizacija u

prošlosti čovječanstva.Piše: Ljiljana Gehrecke

proširenja svijesti i povećanja stvaralačkih sposob-nosti. Kao što je nemoguće objasniti što je "plavo"nekome tko boluje od težeg oblika daltonizma i nerazlikuje boje, ili što je miris ruže ili ljubičice, nekometko nema čulo mirisa, tako je isto nemoguće objasnitišto je to proširena svest, nekome tko nije prosaoproces osobne transformacije. Ljudi koji vjeruju u bu-dućnost i za koje je meta-menadžment najprirodnijastvar na svijetu, nisu ni idealisti, ni optimisti, već ljudikoji su prošli kroz proces osobne transformacije i većžive u tom novom svijetu. Njima nije potrebno da utaj svet vjeruju. Oni znaju da je on stvaran.

Novi menadzer je čovjek koji je prevladaosvoj ego i koji je prošao kroz proces samo-transcen-dencije. To je čovjek koji je, kako je netko već rekao,preskočio svoju sjenku i ušao u jedan novi svijet.Značenje riječi transcendenicija i jeste prekoračenjeili prevladavanje. Umjetnik svoja osjećanja transcen-dira u svoje umjetničko djelo, a onaj tko umjetničkodjelo promatra ili sluša, ponovo trancendira to djelo usvoja osjećanja, odnosno svoj doživljaj.

Zbog toga što je novi menadžer transfor-mirana ličnost, on će mnoge stvari shvaćati i raditi nasasvim drugi način, nego njegove kolege, klasičnimenadžeri. U vremenu, u kome jedni i drugi egzisti-raju istovremeno, klasičan menadžer ne će moći ra-zumjeti novog i biće uvjeren u to da ovaj griješi. Novimenadzer će razumjeti i novo vrijeme i klasicnog me-nadžera i zato će biti u stanju održati se na uzbur-kanoj vodi. Vrijeme je saveznik novog menadžera.Rezultati poslovanja na dugi rok pokazat će tko je biou pravu.

U odnosu na klasičnog, novi menadžer ćemnoge stvari raditi drugačije. Tako će on, primjerice:

* vršiti konstantno promjene, umjesto dazadržava staro stanje,

* smatrati da je "put" odredište, a sredstvosvrha,

* zanemariti antagonizam između dobitka igubitka, jer ono što je danas gubitak, sutra može do-nijeti dobitak,

* zanemariti antagonizam između uspjeha ineuspjeha, budući kratkoročni neuspjeh može doni-jeti dugoročni uspeh,

* svoje oponente će smatrati "korisnimsmjetacima", a ne neprijateljima, pošto oponenti i kri-tičari uvijek pomažu sagledati vlastite propuste i pro-naći način da se oni otklone,

* umjesto sukobljavanja i obmanjivanja, ra-diti na koncertaciji interesa u cilju eliminiranja rivali-teta, kako na liniji s društvenom zajednicom, tako i naliniji s konkurencijom.

2. EMOCIONALNA INTELIGENCIJASve do 60-ih godina prošloga stoljeća mis-

lilo se, da je za postizanje uspjeha u poslu najvažnijainteligencija. Ali, empirijska istraživanja koja su pro-vedena na više od 10.000 radnika iz najvećih svjet-skih kompanija, pokazala su da to nije tako. Doprinos

koeficijenta inteligencije uspješnosti u karijeri iznosisvega 10 do 25 %. Danas je opće poznato, da us-pjeh u karijeri jednog čovjeka u najvećoj mjeri ovisiod njegove sposobnosti da se nosi sa svojim ličnimproblemima, kao i od njegove sposobnosti da sura-đuje i komunicira s drugim ljudima. A jedno i drugozavisi od toga u kojoj mjeri on poznaje svoje emocijei u kojoj mjeri može vladati njima. Na osnovu ovihsaznanja Daniel Goleman je kreirao pojam emocio-nalne inteligencije.

Za emocionalnu inteligenciju se može rećida predstavlja sposobnost uspješnog prevladavanjaosobnih emocionalnih problema, kao i uspješnu su-radnju i komunikaciju s drugim ljudima. Do sposob-nosti upravljanja emocijama može se doći na dvanaćina:

* putem balansiranja odnosa između tijela iduha u stanju izmijenjene svijesti i

* putem upoznavanja i analize vlastitogemotivnog života, s jedne, te učenja i vježbanja kon-trole emocija, s druge strane.

Premda emocije, kao i navike, nisu stvar ra-zuma, dakle nisu locirane u našoj svijesti, već u pod-svijesti, moždane aktivnosti su tako organizirane, daje moguće učenjem i vježbom steći odgovarajućeemocionalne sposobnosti, odnosno moguće je ovla-dati emocijama. Što je još važnije, vještina upravlja-nja emocijama se može učiti tokom cijelog života.

Najveće zasluge za ovo otkriće ima DanielGoleman, profesor na Harvardu, koji se posvetio is-traživanju emocija i njihovog utjecaja na život čovje-ka. Goleman smatra da emocionalna kompetencijaobuhvat dvije stvari:

* ličnu kompetentnost, od koje zavisi kakoćemo se nositi s vlastitim emocionalnim problemima i

* društvenu kompetenost, od koje zavisinaše razumijevanje drugih i odnos prema njihovimemocionalnim problemima.

a) Lična kompetentnostLična kompetentnost, prema Golemanu,

zavisi od:1. samosvijesti2. samosvladavanja i3. motiviranostiSamosvjestan čovjek dobro poznaje sebe.

On je svjestan svojih navika. Poznaje svoje sklonosti,svoje sposobnosti, svoje mane i svoje vrline. Samo-svjestan čovjek je svjestan svojih emocija. U stanju jeda ih međusobno diferencira, artikulira i o njima raz-govara. Prema tome on ima slijedeće osobine:

* sposobnost objektivne samoprocjene,* samopouzdanje i* emocionalnu svjesnost.Samosvladavanje je sposobnost kontrolira-

nja vlastitih postupaka i vlastitog ponašanja. Ona jerelevantna u odnosu na stečene navike, na nagone iemocije. Čovjek s ovom sposobnošću ostaje miran i

strana 18 VIII 2016.

VIII 2016. strana 19.

hladnokrvan bez obzira na stresne situacije. U od-nosu na iskušenja on je sabran i hladnokrvan, a podpritiskom ne gubi koncentraciju. Menadžer koji imasposobnost samosvladavanja ima slijedeće osobine:

* samokontrolu,* iskrenost,* poštenje,* odgovornost za vlastito djelovanje,* prilagodljivost i* inovativnost.Motiviranost predstavlja sposobnost odu-

ševljavanja ostvarivanjem nekog cilja, koja put do po-stizanja cilja čini laganim i prijatnim. Neko od umnihljudi definirao je sreću "putovanjem do cilja". Mena-džer za koga je karakteristična sposobnost motivira-nosti ima slijedeće osobine:

* težnju za postizanjem viših ciljeva,* predanost poslu i odanost grupi ili organi-

zaciji,* inicijativnost, spremnost na pokretanje

novih aktivnosti* optimizam, tj. veru u uspeh.

b) Društvena kompetentnostDruštvena kompetentnost, od koje ovisi

naš odnos prema drugim ljudima, uvjetovana je1. empatijom i2. društvenošću.Empatija je jednostavno suosjećajnost

Ona predstavlja svijest o potrebama, osjećajima i za-nimanjima drugih ljudi s kojima dolazimo u kontakt.Menadžer koji ima sposobnost empatije, ima slijede-će osobine:

* samilost,* spremnost na pomoć drugome,* susretljivost prema klijentu (prepoznava-

nje potreba klijenta),* velikodušnost (prihvaćanje i pomaganje

različitih ljudi) i* političku svjesnost (osjećanje odnosa

moći u kolektivu).Društvenost predstavlja sposobnost stva-

ranja željenih reakcija kod drugih ljudi, odnosno spo-sobnost lične afirmacije u kolektivu. Menadžer kojiima ovu sposobnost, ima i slijedeće osobine:

* uvjerljivost,* komunikativnost (sposobnost pažljivog

slušanja i uvjerljivog reagiranja),* kompromisnost (sposobnost prevladava-

nja sukoba),* vodstvo,* inicijativnost (pokretanje promjena),* kooperativnost i* osobinu oduševljavanja članova tima.Istraživanja Golemana provedena u SAD

pokazala su jednu činjenicu, koja je vrlo bitna za daljirazvoj ljudskog društva. Zahvaljujući razvoju obra-zovne djelatnosti i računarske tehnike, klasični koefi-

cijent inteligencije kod djece i omladine je u stalnomporastu. Istovremeno koeficijent emocionalne inte-ligencije je u stalnom opadanju. Ovo opadanja emo-cionalne inteligencije u SAD usko korelira s porastommaloljetničke delikvencije, porastom broja oboljeledjece i omladine od raznih oblika depresije, kao i po-rastom narkomanije i drugih oblika zavisnosti. Ova či-njenica ukazuje na izuzetan značaj obrazovanja uoblasti povećanje emocionalne inteligencije.

3. ŽIVOT U DVA SVIJETAPremda je literatura u kojoj se na direktan ili

indirektan način tretiraju problemi novog menadž-menta veoma bogata, nema mnogo podataka o to-me, gdje se i u kojoj mjeri ova nova disciplina iizučava.

Prema navodima Gerkena, koji potiču još iz1986. godine, u to vrijeme se novi menadžment izu-čavao na Visokim poslovnim školama u St. Galenu uŠvicarskoj i u kneževini Lihtenštajn.

Na osnovu pregleda nastavnih planova višepoznatih poslovnih škola zapadne Evrope, koji senalaze na Internetu, nije moguće saznati, da li se unjima predaju sadržaji koji odgovaraju koncepcijimeta-menadžmenta, budući ni jedna škola ne dajepregled nastavnih sadržaja, već samo nazive pred-meta. A iz samog naziva se teško može zaključiti dali se radi o klasičnom ili o novom menadžmentu.

U Hrvatskoj, "Otvoreno učiliste" u Zagrebu,koje je po svojim studijskim sadržajima okrenutobudućnosti, namijenjeno je, prije svega, obrazovanjumenadžera. Na Otvorenom učilistu, na Odsjeku zasuvremeni menadžment, predaje se predmet koji sezove Psiho-menadžment. Ovaj predmet po svomsadržaju u velikoj mjeri odgovara koncepciji meta-me-nadžmenta.

Generacije koje žive na prijelazu iz jednekulturne epohe u drugu žive uvijek u dva svijeta. Tonije jednostavno, ali je zanimljivo. Smjena kulturnihepoha i smjena paradigmi se ne može izbjeći. Prom-jene u političkom, društvenom i gospodarskom živo-tu, koje su u tijeku, ne mogu se zaustaviti.

Dalji razvoj znanosti može samo ubrzati, anikako usporiti predstojeću transformaciju. Razvijenezemlje se za tu transformaciju uveliko pripremaju. Tepripreme se, doduše, odvijaju manje u okviru insti-tucionaliziranog obrazovanja, koje je - po svojoj pri-rodi - inertno i konzervativno, ali razni vidovi van-in-stitucionalnog obrazovanja, usmjerenog na transfor-maciju poduzeća i pojedinca, bujaju kao gljive poslijekiše.

Naši budući menadžeri trebaju dobiti zna-nja, koja će im omogućiti da se uspješno nose i sonim poslovnim partnerima, koji pripadaju prošlom, is onima, koji pripadaju budućem vremenu. Oni ta-koder moraju živjeti u dva svijeta.

- nastavak u sledećem broju -