GODINA XLI. USKRS 2014. BROJ 1

SretanUskrs

Dragi štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, braćo i sestre, Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva − Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin ponajprije znači vjerovati da je Bog Isusa, onoga istog kojega su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega

stvorenoga. Kristovo je uskrsnuće bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jed-nom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče tu temeljnu istinu povijesti: Krist je uskrsnuo, a s njime i mi neprestano uskrsavamo.

Prvo svjedočanstvo uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apo-stolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskr-slome Kristu Gospodinu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo je uskrsnuće početak novoga svijeta i zalog je našega uskrsnuća koje se već sada ostvaruje, dok se s mukom i naporom opire-mo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Blagdan Kristova uskrsnuća poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrsloga Krista širimo oko sebe, pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje u svjetlo vjere i nade.

“Uzdignimo se k Njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledaj-mo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću.” (sv. Leon Veliki)

Točno je da nas prate tmine, ne samo glede naših pitanja i dvojba nego i u zaslije-pljenosti koju nudi svijet bez Boga. Koliko god naprezali snage i trudili se ostvarivati nove zamisli, bez Boga ćemo se trajno susretati sa svojom nemoći da damo odgovor na sva pitanja koja su oko nas i koja se rađaju u nama.

„Do sada se nitko od ljudi nije rodio koji bi želio da sa smrću sve završava.“ (I. Kant) Uskrsno svjetlo govori o pogledu prema Bogu koji nam u Isusu, raspetom i uskrsnulom za nas, dolazi ususret.

Dragi štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, završavam s vama ovo razmišljanje o Uskrsu, ali vas molim, dok se pripremamo za 300. godišnjicu našega Svetišta, da nastavi-te razgovarati u svojoj sredini, da postavljate pitanja, da tragate za odgovorima ne samo o Uskrsu, nego da tražite istinu i o svemu što vas okružuje, bilo u Crkvi, bilo u obitelji, bilo u javnome životu, u kulturi, politici i društvu u cjelini.

Smjerokaz na tome putu dat će vam Krist Uskrsli i njegovim svjetlom obasjana vje-ra. Tim je putem vjere prva išla njegova i naša majka Blažena Djevica Marija. I ne sum-njajte da ćete doći do istine, jer svojim je uskrsnućem Krist otvorio panoramu povijesti i pobjedonosne budućnosti. Bog je napravio rez iz kojega suklja svjetlo nove nade, svjetlo našega Uskrsa.

Na tome putu vjere od Kristova Uskrsa do našega Uskrsa prati nas neumorni zago-vor naše nebeske Majke, Blažene Djevice Marije Čudotvorne Gospe Sinjske.

Neka ovogodišnji blagdan Kristova Uskrsnuća bude svima nama duhovna okre-pa i putokaz na putu vjere za pripremu „300. godišnjice čudesne pobjede pod Si-njem 1715. – −2015.“, koju ćemo otvoriti ove godine na blagdan Velike Gospe.

Svim štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske neka je blagoslovljen Uskrs! Sretan Uskrs želim i svim ljudima dobre volje koji iskreno traže svjetlo na putu svoga života. Svima skupa sretan i blagoslovljen Uskrs!

Kristovo uskrsnuće – svjetlo našega Uskrsa

GLASNIK “GOSPA SINJSKA”Glasilo Svetišta i Župe Gospe SinjskeIzlazi povremeno dozvolom crkvenih i redovničkih poglavara

IZDAVAČFranjevački samostan Sinj Fratarski prolaz 421 230 SinjHrvatskaTel. 021/707 010 ili 825 019Fax: 021/ 707 020e-mail: gospa.sinjska.svetiste@gmail.com

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIKFra Petar Klapež

UREDNIŠTVO fra Ante Bilokapić, fra Gabrijel Jurišić, fra Petar Klapež, fra Antonijo Mravak i fra Blaž Toplak

NASLOVNICA –LOGO Ivan Grgat

LEKTORAnita Grčić

SLIKEAB FOTO Sinj

SLIKA NA NASLOVNOJ STRANICIPapa Ivan Pavao II.

SLIKA NA POSLJEDNJOJ STRANICI Papa Ivan XXIII.

TISAKSlobodna Dalmacija Split

Žiro račun:FRANJEVAČKA PROVINCIJA PRESVETOG OTKUPITELJA - samostan Sinj2330003-1100061215Splitska Banka – Sinj

Devizni račun:34400-620-21-7031-1035142Splitska Banka –Sinj

Cijena 10 kn

Fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta

AnđeleKristovo uskrsnuće - svjetlo našega Uskrsa ................................ 2

Anđele ...................................................... 3

Ljudska patnja i Bog u svjetlu patnje Isusa Krista .................................... 4

Susret sv. Franje s Bogom u patnji i otkupljenju ............................................. 7

Antun Gustav Matoš - sto godina poslije .....................................12

Pohod Marijin rodici Elizabeti ...................14

Iz života Župe ...........................................18

Sadržaj

“Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24, 5-6)

Anđele, ime ti ne znam ali i danas ti vidim lik,tako jasno vidim ti pokrete,kojim nas pozivaš da priđemo,čujem ti umilan glasi vidim lice tvoje neopisivokoje osmjehom razoružavastrah što nas obuzima!

Obično lako zaboravljamo,ali ti si u nas urezao riječnezaboravnu, nevjerojatnu! I danas je nosimo urezanu na dlanovima ovih ruku koje su povijale mrtvo tijelo,netom skinuto s križa.

Rekao si nam: Ne bojte se!I doista, kao da si nam rukom odagnao sav strahkoji nas je prožeo proteklih dana!

«Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stra-žari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: ‘Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam.’»  (Mt 28, 1-7; usp. Mk 16,1-8).

Rekao si nam: Znam!Mi ti još ništa rekle nismo,a ti si nam rekao: Znam!Bilo je upravo to što htjedosmoa ne znadosmo reći: Kaži nam!A ti odgovori na neupitano:Znam! Raspetoga tražite!I onda nam pokaza da ti znaš mnogo više od ikoga na svijetu:Nije ovdje! Zaista: Nije ovdje!Ti znaš i ono što bismo svi mii svi ljudi trebali, morali upoznati:Uskrsnu! Da, uskrsnu! Živ je!Uskrsnu kako sam reče!Zar da on ne ostvari svoju riječ?pa njegova riječ nikada,ama baš nikada nije iznevjerila!

Pozvao si nas, mirno i uvjereno:Evo, vidite, dobro pogledajte,promotrite mjesto gdje je ležao!Vidite li rubac i plahteu koje je bio umotan?Pogledajte i uvjerite se!

A onda si dodao, zapovjedio,onda si nas poslao: A sada, pođite!Slobodno pođite jer ovdje nema ništašto bi vas zadržati trebalo!Pođite žurno, potrčiteI javite! – Komu? – netko zapita!Pa njegovima, učenicima,A mi smo u duši znale da ovu vijest treba dojavitine samo Dvanaestorici,nego svima koji su njegovi,i svima koji će njegovi biti,odsada pa sve dovijeka!

U ušima nam je odzvanjalo:Potrčite i obznanite

to što ste vidjeli i čuli:da uskrsnu od mrtvih!Učitelj uskrsnu od mrtvih!Isus uskrsnu od mrtvih!O kako nam se, anđeleovo jutro u pamet urezalo!Tko bi ga ikad mogao zaboraviti!Kad smo se okrenule i zakoračileČuli smo tvoj glas, anđele:Slobodno trčite, on ide pred vama!Naći ćete ga, zapravo on će naći vas,tamo gdje ste doma, gdje ste svoji, kod vaše kuće, u vašoj Galileji!

***Anđele, nismo te ni pozdravile,nismo ti ni rekle hvala! Oprosti što smo odjednomna tebe posve zaboravile!Ti nam više nisi bio važan!Okrenule smo se i pokrenule,a kad smo se, spontano okrenuletebe više nije bilo!Bilo je samo ono čudesno i silno, što se zbilo, što se dogodilo,tako jedinstveno, istinito i jasnopred našim očima i u našim srcima!

Oprosti, anđele, ako je sa zakašnjenjem,ali ipak primi našu zahvalu!I molbu, barem onako usput,da nas onoga dana, kad nas Otac pozoveti dočekaš na vratima i povedeš Onomu kojega svim srcem tražimo:Prijatelju i Spasitelju našemu,Raspetomu i Živomu, Uskrslomu,u kojemu je sva naša radost,sada i vazda i po sve vijeke vjekova.Amen.

Ante Mateljan

2 3

Trpljenje kao takvo neodvojivo je od ljudskoga zemaljskog življenja i zbog toga je pitanje o njegovu izvoru praljud-ska zagonetka. Patnja, kako god je tko različito doživ-ljavao i kako god tko mislio da je njegova neponovljiva

i najteža, ipak ima nešto zajedničko svima: nezaobilazno pitanje zašto, pitanje o uzroku, o razlogu, i s time povezano pitanje o smi-slu patnje. Nerijetko je pitanje patnje povezano s pitanjem Bogu, odnosno o Bogu kao Stvoritelju, Uzdržavatelju i Gospodaru svije-ta. „Zaista, ako postojanje svijeta na neki način otvara ljudskome duhu pogled na Božje postojanje, na Božju mudrost, moć i uzvi-šenost – čini se da zlo i patnja zamračuju tu sliku, ponekad vrlo korjenito, osobito u svakodnevnoj dramatičnosti tolikih patnja…“, ukazao je papa Ivan Pavao II. u apostolskome pismu Salvifici do-loris (br. 9). Budući da se zbog patnje često poziva Boga na odgo-vornost, nerijetko se isprečava ateizam kao nijekanje takvoga Boga koji ili ne želi spriječiti patnju i zlo ili je pak nemoćan pred njima. Za vjernika je, međutim, temeljno pitanje, kako povezati vjeru u Boga i prisutnost patnje u svijetu.

Poruka vjere i naše iskustvo kazuju da se na pitanje o patnji ne može odgovoriti bez Boga i da nam samo Bog nudi odgovor na misterij patnje, premda ne onakav kakav bismo mi očekiva-li. Zato u pitanje o uzroku ili o smislu patnje s pravom Gisbert Greshake dodaje pitanje koje bi vjernici trebali postaviti: „Kako se mogu nepridržano ‘opustiti’ i u vjeri se posve osloniti na Boga a da u iskustvu patnje ne sumnjam u njegovu dobrotu i njegovu moć?“ Vjernik, naime, polazi od toga da Bog koji se objavio nije neki da-leki Bog, neosjetljiv i ravnodušan na ljudsku patnju, nego i sâm su-osjeća i su-pati sa svojim stvorenjem. U svome utjelovljenom Sinu pokazuje na do kraja dosljedan način koliko mu je stalo do čovjeka i njegove patničke situacije.

ISUSOVA OKRENUTOST PATNJI Evanđelja svjedoče da je Isus najprije bio usmjeren prema

patnicima i potrebnima te da je njegov način življenja uopće bio označen osjetljivošću za patnju drugih. Ne banalizirajući stvarnost grijeha, Johann Baptist Metz poantirano je ukazao da „Isusov prvi pogled nije bio usmjeren na grijeh drugih, nego na trpljenje dru-gih.“ Mnogi su događaji koji pokazuju kako je Isus izražavao blizi-nu, solidarnost i suosjećanje sa svakim oblikom ljudske patnje. Već je samo utjelovljenje Sina Božjega oblik solidarnosti i supatnje s čovjekom. Nije se, naime, utjelovio u neko idealno stanje ljudskoga postojanja, nego je preuzeo najdublje predjele čovjekove egzisten-cije, koji su obilježeni grijehom, strahom, fragmentarnošću, ogra-ničenošću, prolaznošću. On preuzima sve ono što otežava ljudski život i u svome svakodnevnom zemaljskom življenju proživljava konkretnu egzistenciju kako je žive stvarni ljudi. Konačno, Sin Božji sve je više postajao svjestan da njegov život vodi u trpljenje i

smrt te je dobrovoljno išao ususret patnji na križu i lišavanju vla-stitoga života radi čovjeka. U Isusu Kristu „dolazimo do dvojnosti naravi istoga osobnog nosioca otkupljenja. Onaj koji svojom mu-kom i smrću na križu vrši djelo otkupljenja jedinorođeni je Sin kojega Bog ‘predade’. Istodobno taj Sin, istobitan s Ocem, trpi kao čovjek. Njegova patnja ima ljudske razmjere, ali također – jedina u ljudskoj povijesti – može, premda ljudska, biti neusporedivo du-boka i teška – ukoliko je čovjek koji trpi osobno sâm jedinorođe-ni Sin: ‘Bog od Boga’.“ (Salvifici doloris, 17.) Ljudska je patnja u Kristovoj muci dosegla svoj vrhunac; ne samo vrhunac u smislu njezina intenziteta ili dubine pitanja o patnji, nego i u vidu njezina prevladavanja i usmjeravanja odgovora na pitanje o patnji.

Preuzimajući nevin na sebe trpljenje, Isus Krist na stvarnost patnje odgovara osobnom patnjom u najdubljemu i najistiniti-jemu smislu, da bi je na taj način prevladao. Duboke su riječi G. Greshakea: „Na Isusovu primjeru postaje jasnim da je Bog stvarno zakoračio u povijest naše patnje, da s nama uistinu supati, da bi patnju iznutra prevladao. Božja povijest postaje poviješću patnje,

ne da bi na taj način afirmirao i ovjekovječio patnju, već zato … što u svijetu koji je određen grijehom sama borba protiv patnje vodi k patnji iz ljubavi. Isus nije htio propast, patnju i križ. On je htio da se ljudi obrate od grijeha koji stvara uvijek novu patnju. Htio je ra-dost Božje vladavine i pokušavao ju je početno realizirati u ljubavi prema onima koji trpe i u utješnim riječima obećanja. Tako je križ bio posljedica njegova napora i zalaganja protiv patnje. Zato križ nije više priča ‘o priznavanju patnje već otpor patnji.’“

BOŽJA SVEMOĆ LJUBAVIU Isusu Kristu postaje nam jasno da se Bog odnosi prema ljud-

skoj patnji onako kako mi ne bismo očekivali. Bog ne želi niti treba patnju, ali je ni ne uklanja ili sprečava nadmoćno kako bismo mi htjeli, nego sam preuzima patnju na sebe. Jedini plauzibilan odgo-vor na pitanje zašto se tako Bog ponaša jest objava njegove ljubavi, koja u patnji pokazuje svu svoju neizmjernu dubinu i širinu. Isus Krist najradikalniji je izraz Božje „supatničke ljubavi“ prema čo-

vjeku. „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne umre ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Bog daje svoga Sina koji će oslobođenje od zla i patnje izvršiti svojim vlastitim trpljenjem, koje vodi u smrt.

Veličina se Božje ljubavi najprije očituje u tome što on stvara čovjeka kao biće slobode, čime preuzima rizik čovjekove zloporabe slobode, mogućnosti zla i patnje, činjenja onoga što ga odvaja od Stvoritelja. Dar slobode uključuje i rizik patnje, ali Bog u svojoj lju-bavi i tada ostaje dosljedan. „Zato on i patnju uključuje u svoj život ili, bolje rečeno, svoj vlastiti život izlaže patnji. Ne da bi na neki način ovjekovječio patnju, da bi joj dao stalni vanjski izgled božan-skoga, već da je radikalno nadvlada. Jer u grešnom svijetu borba protiv patnje koja ima korijen u grijehu ponovno vodi k patnji. A patnja utemeljena na grijehu i grešnoj isprepletenosti može se samo iznutra promijeniti, po dobrovoljno preuzetoj i prihvaćenoj patnji, po supatničkoj solidarnosti. … Bog ulazi u patnju stvorenja i podlaže se njezinu jarmu. … On dopušta da ga patnja pogađa i dira.“ (G. Greshake) Bog u preobilju svoje slobodne ljubavi ne daruje čovjeku samo slobodu, nego iz vlastite vjernosti on pati u svojoj neograničenoj i slobodnoj ljubavi zbog zloporabe slobode. „Patnja je … cijena slobode, cijena ljubavi. Bog, koji bi snagom svo-je svemoći i dobrote spriječio patnju, morao bi ljubav (koja pret-postavlja slobodu) učiniti nemogućom. Ljubav bez patnje bila bi stoga kao drveno željezo ili trokutni krug.“ (G. Greshake) Kao onaj koji ljubi u slobodi, Bog se u Isusu Kristu poistovjećuje s čovjekom koji pati i umire i prevladava to stanje onom ljubavlju koja je on sam (usp. 1 Iv 4, 8.16). U tome smislu u ljubav Božju spada i su-patnja, u toj mjeri da je Bog „u Isusu Kristu praksu patnje zauvijek učinio svojom sudbinom i da ju je u najvećoj patnji, naime onoj križa, prevladao.“ (Ch. Böttigheimer)

Znači li solidarnost u patnji ili su-patnja iz ljubavi slabost? Znači li ona zapravo Božju nemoć pred patnjom? Od početaka kršćanstva jasno je da patnja ne ukida Božju svemoć i nepromje-njivost, jer se Bog suočava s patnjom drugačije nego čovjek. Bog ne preuzima na sebe patnju iz neke prisile i nužnosti ili pak zbog nedostatka moći, nego iz slobode i izobilja svoje ljubavi, koja je ujedno i njegova moć. Paradoksalno, njegova ljubav je njegova sve-moć, kojom preuzima i prevladava patnju i smrt. „Jer je Bog sve-moć ljubavi, on može ući u patnju i smrt bez da u njima propad-ne.“ (W. Kasper) Božja svemoć je svemoć ljubavi, koja se veže za slobodu čovjeka i ne uskraćuje se patnji sve do smrti na križu, ali i pobjeđuje zlo i patnju te utemeljuje eshatološku nadu u spasenje.

USKRSNUĆE ILI KAMO VODI PATNJAU tome je Božja svemoć ljubavi: u ulaženju u patnju i u njezinu

prevladavanju. Zato je govor o patnji u kršćanstvu nepotpun bez govora o uskrsnuću, odnosno o konačnoj pobjedi nad zlom i pat-njom, koje se, jednom ostvareno u povijesti, ima još konačno do-vršiti. Upravo u najdubljemu i najbeznadnijemu trenutku Kristove patnje – u njegovoj smrti – događa se i prevladavanje trpljenja i smrti njegovim uskrsnućem. Na tome je mjestu patnja zahvaće-na pobjedom i obećanjem života. „Uskrsnuće kao Očev odgovor na Sinovu patnju početak je otklanjanja svake patnje; otklanjanje u smislu uništenja i dokidanja koje otvara smisao. Jer očito je, po tome što Krist ‘sjedeći s desne Oca’ čitavu vječnost nosi ožiljke ranâ, da patnja kroz čitavu vječnost stvarno nalazi put Boga i da se neograničena negativnost patnje ne suprotstavlja konačnome pomirenju: ‘Bog sve u svemu’.“ (G. Greshake) Kristovo uskrsnuće

LJUDSKA PATNJA I BOG U SVJETLU PATNJE ISUSA KRISTA

4 5

objavilo je slavu koja je sadržana u njegovu trpljenju i križu i koja se odražava u ljudskim patnjama.

Kristovo uskrsnuće i pobjeda nad patnjom i smrću potpuno osvjetljuje ljudski život i trpljenje novim svjetlom i otvara spaso-nosnu perspektivu. Kako se u Kristovoj slabosti događa i njegovo uzvišenje, „to znači da slabosti svih ljudskih patnja mogu biti pro-žete istom Božjom snagom koja se pokazala u Kristovu križu. U sklopu toga poimanja, trpjeti znači postati izvanredno prijemljiv, izvanredno otvoren djelovanju spasonosnih Božjih snaga koje su u Kristu darovane čovječanstvu. U njemu je Bog potvrdio da želi djelovati osobito kroz trpljenje koje je slabost i poniženje čovjeka, te da želi upravo u toj slabosti i u tome poniženju očitovati svoju snagu.“ (Salvifici doloris, 23.)

Otajstvo križa završava u otajstvu uskrsnuća. Stoga vjernički stav prema patnji i njezinu podnošenju ne smije završiti u beznađu i rezignaciji ili pak u nevjeri i odbacivanju Boga, nego iz Kristova otajstva potrebno je crpiti nadu i utjehu u Božju prisutnost. Krist na križu trajni je znak Božje blizine i su-patnje sa svima koji pate bilo gdje i bilo kada u svijetu. Njegovo poistovjećivanje s patnici-ma mjerilo je za „život vječni“, koji započinje već u prepoznavanju Krista u svima koji su gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, zatvore-ni (usp. Mt 25,31-46), potlačeni, izolirani, iskorištavani, kojima su uskraćeni osnovni uvjeti za život dostojan čovjeka, koji su žrtve nepravde i tuđe sebičnosti, koji su lišeni svojih temeljnih prava… Parafrazirajući početne riječi poznate antifone, Kristovu prisut-nost u svima koji trpe moguće je izreći na sljedeći način: „Ubi do-lor, ibi Christus“. (G. O’Collins) Premda iskustvo kazuje da težina podnošene patnje nije umanjena, vjera nam daje utjehu u činjenici potvrđenoj u Isusu Kristu, da je Bog na poseban način blizu sva-kome čovjeku u patnji. Zato se pitanje o smislu patnje ne iscrpljuje samo u pitanju odakle i zašto patnja, nego se za vjernika otvara i pitanje kamo vodi patnja. A na to znamo odgovor!

SUPATNJA – SVJETSKI ZADATAK KRŠĆANSTVA

Nesumnjivo, svakome je njegova patnja najteža. Nesumnjivo, svatko traži odgovor i utjehu za izlaz iz vlastita trpljenja ili njegova prevladavanja, ili u najmanju ruku njegova podnošenja. Neupitno je također da svatko traži najprije za sebe pomoć od drugih i od samoga Boga. Ipak, kao vjernicima, čiji je život nošen otajstvom Kristova križa i uskrsnuća, nameće nam se još jedna perspektiva odnosno zadatak koji proizlazi upravo iz Božjega odnosa prema ljudskoj patnji i zahtjeva za nasljedovanjem Isusa Krista.

Compassion ili „su-patnja“ je ključna riječ, ono što je J. B. Metz predstavio kao svjetski program kršćanstva u dobu globalizacije i pluralizma religija i kultura, te je objasnio: „Pritom ne shvaćam compassion – su-patnju – kao neodređeno ‘suosjećanje’ koje dolazi odozgor ili izvana, nego upravo kao su-patničku strast za drugoga patnika, kao participirajuće i obvezujuće opažanje tuđega trpljenja, kao djelatan spomen trpljenja drugih.“ Duh su-patnje je prema Metzu „tipično biblijski miraz za Europu“ i u njemu se „pokazuje snaga kršćanstva koja pogađa i prožima svijet.“

Bit je su-patnje u promjeni vlastita pogleda i njegova ujednača-vanja s Isusovim pogledom: od sebe prema drugome, od okrenuto-sti vlastitoj patnji prema tuđoj patnji, od egocentrizma prema rela-tiviziraju vlastitoga „ja“… Kako tumači Metz, grijeh je za Isusa bio upravo uskraćivanje su-patnje s drugima: „uskraćivanje udioniš-tva u trpljenju drugih, nećkanje da se razmišlja iskoračujući preko

tmurnoga obzora vlastite povijesti trpljenja, grijeh je za njega bilo – kako je to Augustin nazvao – ‘skvrčeno srce’, predaja samoga sebe na milost i nemilost skrivenoga narcizma stvorenja…“ Kršćanstvu se nerijetko prigovaralo da se suzilo na individualističku dimenzi-ju traženja vlastita spasenja. Su-patnja je program protiv ‘okreta-nja glave’ od drugoga, protiv privatizacije kršćanstva za postizanje vlastitoga spasenja te u korist njegova otvaranja svijetu i društvu u djelatnome nasljedovanju Isusove okrenutosti prema patnicima. Ovdje ponovno postaje vidljiva, samo iz druge perspektive, nei-zostavnost poziva sadržanoga u već citiranim kriterijima u Mt 25, 40.44: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste! … Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ U činu su-patnje, ili Metzovim riječima, „u mistici su-patnje događa se na dramatičan način susret s mukom Isusa Krista. Ovdje se događa nasljedovanje – ili ga uopće nema.“

Konačno, okrenutost pogleda prema drugome poput bume-ranga mijenja pogled i prema nama samima. Su-patnja i osjetlji-vost za patnju drugoga baca novo svjetlo na nas same, naš život, našu patnju i njezin smisao. Djelatni pogled na patnju drugoga, onaj koji zahtijeva našu angažiranost da se ona ublaži, prevlada ili ukloni, paradoksalno relativizira našu vlastitu patnju i istodobno joj daje vrijednost i unosi je zajedno s tuđim trpljenjem u Kristovo trpljenje i spasenje.

MARIJA – PRIMJER SUPATNJENe zaključujemo primjerom Marije samo zato jer to spada u

dobar „katolički običaj“, nego jer je Marija uistinu svjedočanstvo, pomoć i nadahnuće u našemu suočavanju s pitanjem i iskustvom patnje. Pristajući svojim Neka mi bude na sudjelovanje u spasenj-skomu poslanju svoga Sina, njezin je život obilježen okrenutošću njemu, njegovu životu i djelovanju. Dok evanđelja prilično malo izravno govore o Marijinoj patnji, ipak se iz njih ocrtava Marijin stav i način su-patničkoga postojanja i življenja, koji je ostvarivala u svakodnevnome praćenju vlastitoga Sina, a vrhunac svoje boli doživljava ispod samoga križa. „U njoj su se brojne i teške patnje tako umnožile i kao u lanac povezale da postadoše ne samo dokaz neslomljive vjere nego također doprinos otkupljenju sviju… nakon svih događaja skrovitoga i javnoga života njezina Sina, u kojima je ona bez sumnje sudjelovala profinjenom osjećajnošću, patnja je presvete Marije na Golgoti uz Isusovu patnju dosegla vrhunac što ga je s ljudskoga stanovišta teško zamisliti, ali je sigurno otajstveno i nadnaravno plodan za sveopće spasenje. Njezin uspon na Golgo-tu, njezino ‘stajanje’ podno križa zajedno s ljubljenim učenikom, bijaše sasvim osobito sudjelovanje u otkupiteljskoj Sinovljevoj smrti…“ (Salvifici doloris, 25.)

Naše razmatranje želi poručiti da nam na kraju svih naših tra-ženja postaje jasno da jedino Bog može prevladati i pobijediti pat-nju i smrt. Uistinu, tim se uvjerenjem do kraja ne rješava čovjekovo praiskonsko pitanje o patnji, ali nam se otvara usmjerenje da pat-nja u konačnici nije uzaludna, da ona vodi u pobjedu ostvarenu u Sinu Božjemu. Također, ta nam spoznaja vjere neće ukloniti svu te-žinu koju iskusimo u ovozemaljskim trpljenjima, ali će nam pružiti utjehu da se u sigurnoj nadi možemo nositi s njima i da postanemo bliži onome što preporučuje Prva Petrova poslanica: „Ako tko trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, već neka hvali Boga tim imenom.“ (1 Pt 4,16) Liturgijska proslava Vazmenoga trodnevlja prilika je da si to dublje osvijestimo i da iz toga živimo.

s. Valerija Kovač

Niz razmišljanja „Od Bijele Hrvatske do Bijele Gospođe“ pr-votno je zamišljen kao povijesni pregled počevši od prado-movine Hrvata, kojoj je središte bio grad Chordat, današnji Krakov u Poljskoj. U prva dva kratka nastavka uglavnom

je iznesena hrvatska povijest do kraja narodnih vladara i ulaska u državne zajednice s kraljevima iz obitelji Arpadovića, Anžuvinaca i Habsburgovaca. Kratki odmak od strogo povijesnih tema učinjen je s razlogom. U ljetnome, božićnome i ovome uskrsnome broju pozor-nost je posvećena sv. Franji Asiškomu i njegovu odnosu prema Isusu Kristu i Blaženoj Djevici Mariji. To je učinjeno da bi se lakše vidjelo kako su pobožnost, koju je iskazivao Bogorodici Mariji sv. Franjo, fra-njevci, njegovi sinovi, širili gradeći samostane i svetišta po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama.

KRIŽ KRISTOV I SV. FRANJOOd trenutka obraćenja pa nadalje čitav Franjin život obilježen je

križem. Raspelo u crkvici sv. Damjana s kojega mu je Krist progovorio prve riječi ostalo je duboko usječeno u Franjin život. Tada je Franjo zapravo prvi put upoznao Krista i takvoga je Krista želio slijediti. To je, kako znamo, početak njegova života u Bogu.

I sam kraj Franjina života, pa čak i prije, sve ono vrijeme prove-deno na La Verni, jednako je tako obilježeno križem. To se jasno vidi iz brojnih razočaranja, sumnja, nejasnoća, Božje šutnje, raznih bolesti i konačno dara svetih Kristovih rana koje je nosio na svomu tijelu.

Muka Kristova oblikovala je sav njegov život, jer je to najuzvišeni-ji oblik nasljedovanja Krista raspetoga zbog kojega je i on poput Pavla mogao reći da se nema čime dičiti osim «križem Gospodina našega Isusa Krista» (Gal 6,14).

U tome duhu odgajao je i svoje sljedbenike. Evo molitve za koju je rekao da je braća trebaju uvijek moliti kada uđu u neku crkvu, a upravo to potvrđuje: «Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim crkvama koje su po svemu svijetu i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio.» Iz te se molitve vidi da je Franjin život bio trajno obilježen Kristom i posebno njegovim križem. Križ je, nai-me, znak našega otkupljenja i «nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti» (Dj 4,12).

Sv. Franjo bio je senzibilna duša pa je, kako bilježe životopisci, če-sto oplakivao muku svoga Gospodina i često se suzdržavao od hrane i pića sjećajući se Gospodinove muke. Križ je za njega bio znak Gos-podinove ljubavi prema ljudima. I sam je zbog toga puno vremena provodio u molitvi pred križem. Ako nije bilo križa, uzeo bi dvije gra-ne, stavio jednu preko druge okomito i vodoravno i pred tim znakom (križem) molio. Osobito mu je bio drag znak T (tau). Sva pisma koja je slao bila su obilježena tim znakom. Pozivao se na proroka Ezekijela i njegovo obilježavanje u Jeruzalemu čela svih ljudi koji tuguju i plaču zbog svega lošega što se u gradu činilo. Netko spominje da je Franjo volio taj oblik križa i preporučivao ga i zbog govora pape Inocenta III. na IV. lateranskom saboru, na kojemu je Papa taj Ezekijelov znak pro-

tumačio kao navještaj križa Kristova i zaključio: «Budite borci znaka tau i križa!» Franjo je taj papin poziv doživio kao poziv na križarsku bojnu, na borbu protiv zloće, te na prijelaz od mlakosti i grješnosti na novi, evanđeoski način života, tj. život zanosne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tim je znakom Franjo htio obilježiti svu svoju braću i sve osobe da im ništa ne može nauditi i da u tom znaku doživljavaju Božju zaštitu. Tim je znakom obilježen i blagoslov brata Leona, koga je Franjo posebno ljubio, a samim time i stavio ga pod zaštitu Kristova križa i znaka tau.

Zbog svega toga može se reći da je Franjo bio raspet s Kristom, pa se posljedično može reći za franjevačku mistiku da je mistika kri-ža, a La Verna do današnjih dana ostaje simbol franjevačke Golgote i franjevačkoga Tabora. Tu je Franjo doživio raspeće s Kristom, tu je nastupila prava preobrazba njegova života i približavanje nebu, a sve ono što se Franji dogodilo, a vezano je uz njegov život, ostaje mjero-davno za sve nas. Fra Toma Čelanski bilježi da je Franjo na La Verni: »… Isusa nosio u srcu, u ustima, u ušima, u rukama i u svim udovima svoga tijela.» To potvrđuje i Franjina molitva koju je na La Verni izre-kao u vrijeme posta pred blagdan Uznesenja Marijina: »Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: da za svoga života osjetim u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme pregorke muke i da osjetim u svome srcu onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno pod-neseš toliku muku za nas grješnike.»

Njegovi prvi učenici i sami su čuli kako u plaču i suzama pobož-no moli Božje milosrđe za grješnike i glasno oplakuje Isusovu muku, kao da je gleda svojim očima, i kako moli raširenih ruku u obliku križa. Sve to govori da je temeljno obilježje franjevačke duhovnosti križ, odnosno suobličenost s Kristom, koju je sv. Pavao izrazio rije-čima: «Ne živim više ja, već u meni živi Krist» (Gal 2,20). Takav život, do kraja suobličen s Kristom, živio je Franjo i preporučio ga svojim sljedbenicima. Dovoljno je pogledati franjevački grb da se vidi da bi to trebala biti franjevačka stvarnost. Gola Kristova ruka i u franjevač-ko odijelo obučena Franjina, prekrižene jedna preko druge, očituju upravo tu suobličenost.

Korizma je uvijek pogodno vrijeme, zapravo milosno vrijeme, u kojemu se pruža prilika da svi više nego inače razmatramo o Isusovoj žrtvi i muci na križu, koju je podnio za nas, da nas otkupi od naših gri-jeha. Franjin je život bio želja za potpunim suobličavanjem s Kristom trpećim i raspetim, te na kraju naravno i proslavljenim.

NAŠ ODNOS PREMA KRIŽUZa nas bi križ trebao biti znak po kojemu se prepoznajemo i koji

nas čini različitim od drugih, iako je taj znak «za neke sablazan za druge pak ludost» (usp. 1 Kor 1,23), a za nas je to znak vjere u bolje sutra. Bez obzira što se to može doimati velikim paradoksom, mi se tim znakom ponosimo, jer znamo da se jedino obilježeni tim znakom možemo nadati spasenju. Isus Krist upućuje svojim učenicima ove ri-

OD BIJELE HRVATSKE DO BIJELE GOSPOĐE

SUSRET SV. FRANJE S BOGOM U PATNJI I OTKUPLJENJU

6 7

ječi: «Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.» (Mt 16,24) Koliko li smo puta te riječi doživjeli kao „tvrd govor“ pred kojim smo nastojali zatvoriti uši da ga ne čujemo!

Moderni čovjek, a i mi u takve spadamo, i ne voli riječi križ i odri-canje. To mu zvuči kao uspomena na srednji vijek, odnosno kao nešto zastarjelo. Nažalost, zaboravlja se da je to najsuvremenija stvarnost bez koje je bilo čiji život nezamisliv. Kasno čovjek shvaća da križ nije znak sramote ili ludosti, nego Božje svemoći kojom Bog ulazi u ljud-sku patnju, trpljenje, očaj i tjeskobu. Prihvaćajući teški križ na svoja ramena, Krist nas želi poučiti da se ne crvenimo zbog poniženja, da se ne bunimo protiv nepravednih optužbi, iako je to vlastito našoj ljud-skoj naravi.

Ako želimo slijediti Krista na način kako je to činio sv. Franjo, onda treba svakodnevno s njim nositi svoj križ. To je prava pobožnost: spremnost i volja slijediti Krista s križem, bez obzira kojim nas putovi-ma vodi. To je poziv da prihvatimo križ koji nam Bog šalje, ili nam ga drugi, ili mi sami sebi, namećemo. Bog bolje od nas zna koji je smisao križa u našemu životu. On se preko križa darovao za nas, «Gospodar se žrtvovao za slugu, Bog za čovjeka, Stvoritelj za stvorenje, nevin za grješnika». Od svoga Križa učinio je remek-djelo svoje ljubavi. U Ras-pelu je ostavio ljudima najsadržajniju knjigu, a njezin sadržaj nikada nije dovoljno proučen. Ako bi čovjek pročitao i sve knjige svijeta, ali ne i tu „knjigu“, ostao bi neznalica.

Razlog je to da upremo svoj pogled u Raspelo i, vidjevši kako se Isus za nas žrtvovao, pokušamo mu uzvratiti svojom ljubavlju. Ljubav prema čovjeku, a ne čavli, držala ga je tako čvrsto prikovanoga za Križ. To je put kojim je Krist prošao i takav sličan put namijenjen je i nje-govim sljedbenicima. Protiv križa čovjek se može neprestano boriti, ali on je uvijek tu. Svaki pokušaj da ga se istisne iz svijesti ne uspijeva. Križ stoji nad svakim osobnim životom, nad svakim povijesnim raz-dobljem. Nikakav ga znanstveni napredak ne može ukloniti. Utopija o društvu u kojemu nema trpljenja gubi svoju snagu. Vješta rješenja koja se čovjeku nude da zaobiđe križ ne pomažu. Ide li čovjeku dobro, tada križ, doduše, blijedi i čovjek je sklon da ga u takvim situacijama ne uzima ozbiljno. No, ako ga tišti neki teret, u opasnosti je da ostane fiksiran samo na taj teret, a da ne vidi pravi smisao Križa.

Ono što je danas čovjeku potrebno jest nada, ali ne nada koja se nudi u nastojanjima da izbjegne križ, nego nada koja pomaže da hra-bro ide naprijed unatoč križevima. Kršćanstvo je uvijek odolijevalo kušnjama da svome poslanju oduzme ono što je odbojno i što optere-ćuje, a to sa sobom nosi križ. Kršćanstvo nikada nije nastojalo učiniti križ privlačnim i lakim. Ono u križu ne gleda katastrofu, nego sred-stvo kojim se postiže spasenje. Kristova, naime, smrt nije besmislena jer se u njegovu Križu nalazi smisao svih ljudskih križeva.

Križ je znak i simbol pobjede. Vjernik ga prihvaća ne kao kaznu nego kao izraz Božje ljubavi prema čovjeku. Nikada čovjek ne će biti bolji sluga Kristov, njegov prijatelj i nasljednik, nego kad podnosi pat-nje slične Kristovim. Križ nosi onoga koji nosi križ, a ponižava i muku zadaje onome koji ga nerado vuče.

Ako želiš prepoznati svoj križ, prihvati onaj za koji misliš da ti ne odgovara, da ti stoji dobro. I samomu Isusu Križ nije dobro stajao. Strašna mu je bila Judina izdaja, pospanost i bijeg apostola, urota on-dašnjih vlasti, izrugivanje vojnika, galama razularene rulje… No, to je križ koji ne pristaje, ne odgovara, ali kada ga duša prihvati, donosi mir, spasenje i blagoslov. Nekada križ iznenadi, dođe kad mu se čovjek najmanje nada: bolest dođe u trenutku kad se čovjek žuri da dovrši hitan posao, optužba ga tereti za ono što nije učinio, podmukla kleveta silno boli... Nekada se križ čovjeku čini preteškim i čovjek misli da je baš taj križ iznad njegovih snaga.

Kada uzdahneš „Ne mogu više“, eto to je tvoj križ. Nemoj sam sebe zavaravati. Križ koji bi tebi odgovarao ne postoji. Da bi bio križ,

treba biti izvan tvojih granica. Ako misliš da trebaš tražiti neki drugi, ispitaj dobro posvuda i traži na sve strane, i ako si konačno našao križ koji tebi odgovara, odbaci ga od sebe. Taj križ sigurno nije određen za tebe.

Evo nekih znakova koji mogu pomoći čovjeku da raspozna je li križ koji je postavljen na njegova leđa zbilja za njega ili nije: nepred-vidiv, nemoguć, antipatičan, pretjeran, nepodnošljiv i pretežak. Takav križ treba prihvatiti i staviti ga na svoja leđa. Nadalje, i nije najvažnije ako ti misliš na samome početku da nije baš tvoj. Ako i nije, kad ga s ljubavlju prihvatiš, brzo ćeš shvatiti da je taj križ baš tvoj. Svakim dankom rast će povjerenje i suživot tebe i toga tvoga križa. Tada će ti biti sasvim jasno da je to tvoj jedini i pravi križ. Dok ga budeš str-pljivo i s ljubavlju nosio, sve ćeš više osjećati da je to Kristov križ na tvojim leđima i da ti ga sâm Isus svaki dan pomaže nositi. Tako će tvoj prijatelj Isus pomoći da ti i tvoj križ postanete najbolji prijatelji. Imat ćeš prijatelja Isusa s kojim ćeš trpjeti, radi koga ćeš trpjeti i koji je radi tebe i za tebe trpio. I kada ti ipak ponekad nešto ne bude jasno, znaj da postoji vjera koja te zove da pustiš da te vodi za ruku tvoj prijatelj Isus, koji je već nosio svoj križ i koji te zove da uzmeš svoj križ i da ideš za njim (usp. Mt 16,24).

Uostalom, i nije najvažnije je li križ po tvojoj mjeri ili nije. Za tebe je najvažnije da si ti po Kristovoj mjeri.

Osam stoljeća prije Kristova Velikoga petka najavio je prorok Iza-ija što će se toga sudbonosnoga dana dogoditi:

„Ne bijaše na Njemu ljepote ni sjaja, da bismo se u Njega zaglédali, ni izgleda da bi nam se svidio.Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama,od koga svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen.On slabosti naše ponije, naše boli uze na se,a mi Ga držasmo udarenim,od Boga pogođenim, poniženim.Za naše je grijehe On proboden, za opačine naše satrt. Na Njega pade kazna radi našeg mira, Njegovom se modricom izliječismo…Zlostavljahu Ga, a On se pokoriI usta svojih ne otvori.Ko janje na klanje odvedoše Ga, ko ovca, nijema pred onima što ju strigu,On usta svojih ne otvori…“ (Iz 53,2-7)A naš suvremenik Phil Bosmans suvremenomu kršćaninu veli:

“Križ je realnost u svakome ljudskom životu. Ali sve manje ljudi izlazi s njime na kraj. Više ga ne prihvaćaju, ne mogu ga podnijeti. A ipak, izbo-ra nemaš. Ili ćeš nositi svoj križ, ili će te križ satrti. A nosit ćeš ga moći jedino ako naučiš shvaćati smisao i zadaću križa. Križ će te vratiti na-trag k tvojoj istini, k onoj pravoj mjeri siromašna, slaba, ranjiva, malena ljudskog djeteta. Križ je kao antena preko koje ti Bog šalje svoju poruku. Pogledaj križ Velikoga petka. On te ne će lišiti tvoga trpljenja, ali će te osloboditi od besmislenoga trpljenja i usmjeriti k slavi uskrsnuća.”

Stoga su kršćani kroz duga stoljeća svoj stav prema Križu izrazili u poznatoj, vrlo mudroj riječi: In cruce salus ‒ U križu je spas!

Bijeli Hrvat

8 9

Od svih ukazanja uskrsloga Gospodina obraćanje onoj dvojici učenika na putu za Emaus najviše se usje-klo u moje dječačko sjećanje dok su mi ga tumačili moji vjeroučitelji. Taj put iz grada Jeruzalema u selo

Emaus čini se i danas slično budi dječju maštu, kako onu vjer-sku tako i onu umjetničku. Kako bismo već na početku izbjegli nesporazum, želim naglasiti da ne mogu govoriti o uskrsnuću, jer nitko nije bio prisutan kod toga događaja te sukladno tomu u Svetome pismu nemamo nikakvih izvješća o Uskrsu, odnosno evanđelisti o tome ‘šute’. Dakle, riječ je o ukazanju Uskrsloga, a ne o samome uskrsnuću, treći dan.

U svakome slučaju, imamo dvojicu mladića koji su bili Isu-sovi učenici. Napustili su svoj Emaus i pošli su ga slijediti. Slavno su s Učiteljem za blagdan Pashe uzišli i u Jeruzalem. A već na Veliki petak Isus biva iz mržnje optužen i nepravedno osuđen kaznom pribijanja na križ. Doduše, već se bio dogodio i Uskrs, ali (ne samo!) za tu dvojicu učenika još uvijek je bio samo i jedi-no neslavni svršetak učitelja i proroka u kojega su polagali velike, sve nade da će spasiti i otkupiti Izrael. Za njih je sve stalo kod križa. Dakle, razočarani i pognute glave napuštaju Jeruzalem.

To nije sve − netko je izgleda ukrao i Učiteljevo tijelo. Štoviše, kako piše Luka, jedini od četvorice evanđelista koji opisuje tu scenu (24, 13-35), ta dvojica učenika kažu: »Zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle nje-gova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ.« Sve su bili ostavili, krenuli za Njim, a sad im je izgleda sve propalo. Čak su i Učiteljevo mrtvo tijelo ukrali, a žene pričaju da je on živ. Kako je živ kada mu nema tijela? U njihovoj ih tuzi to dodatno zbunjuje. Stoga ne vjeruju ni u kakav obrat situacije, napuštaju zajednicu u Jeruzalemu i odlaze kući.

I dok su tako išli u Emaus i razmišljali o svemu što se do-godilo u Jeruzalemu, gotovo neprimjetno pridružuje im se neki stranac i uključuje se u njihov razgovor. Da je taj netko sâm Isus, piše evanđelist Luka, »prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima«. I nesvjesni te činjenice, pričaju oduševljeno upravo o njemu. No, sve je to njegovom smrću na križu nestalo. Uskrs se, doduše, već dogodio, ali ne i kod njih. Nigdje ne vide tragove uskrsnuća. Zato odlučno odlaze od mjesta gdje se dogodio križ, zapravo bježe s mjesta gdje su se raspale njihove nade.

Zanimljivo je da im Isus ne počinje odmah govoriti ili što dokazivati, odnosno samouvjereno propovijedati, što bi bilo za očekivati. U razgovor se uključuje pitanjem: »A što to pretresate među sobom?« Zašto im Isus postavlja to pitanje? Zar nije taj upit suvišan? Ta on sam najbolje zna što se to dogodilo prošli vikend u Jeruzalemu. Zašto ih drži u neznanju i zašto im odmah ne podastre odgovore?

Ne, nije to nikakav Isusov dijaloški trik. Iz najmanje je dva razloga postavio to pitanje. Kao prvo, on ima svoj osobni doživ-ljaj događaja, kao patnik i žrtva pribijanja na križ te u konačnici uskrsli. Ova su dvojica učenika događaje u Jeruzalemu doživjela na svoj način. Isus, dakle, želi čuti njihovo iskustvo i mišljenje. Drugi razlog jest zasigurno taj da Isus drugoga u potpunosti uzi-ma ozbiljno pa otud i takav način komunikacije.

Naime, kada bi Isusovo pitanje bilo samo dijaloški trik, to ne bi bilo ozbiljno prihvaćanje drugoga. Trikovima se ne može doći do pravoga razgovora i dijaloga povjerenja. Dakle, Isus se odluči slušati i saslušati drugoga. Dvojica učenika ukazuju povjerenje i istresaju ‘nepoznatome’ svoje srce. Isus je upravo svojim nači-

nom razgovora i susreta stvorio prostor povjerenja, koji omogu-ćuje daljnju otvorenost i uopće iskrenost razgovora.

Isusovo sljedeće obraćanje njima također je u formi pitanja: »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Da-kle, opet postavlja pitanje, a ne govor, tvrdnju ili moraliziranje. Ne, nije to bio nikakav novi Isusov trik. Naime, pitanje potiče sugovornika na razmišljanje pomoću kojega će drugim očima, iznova i nanovo, gledati i sagledati stvarnost oko sebe; jer to pitanje otvara prozor skrivenoga horizonta, ono daje vremena, omogućuje prostor da sugovornik stvori svoje mišljenje. Tek se tako mogu probuditi njegove zaspale snage, potiče ga se na vla-stito razmišljanje i pokreće njegovo srce. Neka tvrdnja i gotovi odgovor, ma ne znam kako bili točni, u sebi skrivaju opasnost da aboliraju sugovornika od njegova osobnog puta traženja i vla-stitoga razmišljanja. Ne kaže im Pogledajte – ja sam, nego ide s njima zajedno (a ne umjesto njih!) na njihov unutarnji put.

Dakle, Isus im ne drži nikakav govor niti ih nepotrebno kritizira. On im nakon toga tumači Sveto pismo. Zašto? Jer je promišljanje i razgovor o vjeri također mjesto susreta s Bogom. Zanimljivo da Isus ne govori sâm o sebi, nego opet pušta da Sve-to pismo progovori o njemu.

Do tada su ga ta dvojica učenika izgleda samo poznavali, a sada ga pravo upoznaju. I upravo »dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše.« Često čujemo pojednostavljeni govor kako su ta dvojica učenika Isusa prepo-znala »u lomljenju kruha«. To je točno, ali čini mi se ipak samo

puta. I tek onda kad je stvoren prostor povjerenja i razumijeva-nja, dolazi Isus sa svojim znanjem Pisma.

Ali govor sâm nije dostatan. Zajedno blaguju. Zajedno bla-govati potvrđuje onaj zajednički pripovijedati, skupa razgovara-ti. Tek kad je to oboje cjelina, moguće im je prepoznati uskrsloga Gospodina. I kao da nakon toga njegova tjelesna prisutnost više nije potrebna. Isus takoreći nestaje i izmiče njihovim pogledima. Vraćaju se natrag u Jeruzalem kako bi drugima pričali što im se dogodilo. Oni ne znaju više nego li prije; pa žene su im bile već slično ispričale.

Da, ova priča s puta u Emaus i zajedničko blagovanje upravo je priča za nas! Jer i mi do naše uskrsne vjere imamo samo Sveto pismo i euharistiju. Tako turobni i mračni hod iz Jeruzalema u Emaus postaje radost spoznaje. Možda bi to mogao biti i put Cr-kve danas u njezinu navještenju Radosne vijesti i ovih uskrsnih blagdana: upustiti se u konkretni život, ozbiljno uzeti slušatelje riječi Božje, sa senzibilitetom, sa stvarnim interesom, a ne s go-tovim odgovorima i sveznadarskim nastupom.

Zanimljivo je da samo jedan od dvojice učenika, prema pi-sanju evanđelista Luke, ima svoje ime, Kleofa. Ako se upustimo i uživimo u ovu uskrsnu priču, taj drugi učenik možemo biti mi u našemu ovogodišnjem hodu do svoga Emausa i susreta s Uskr-slim. Zato je potrebno ponizno uvažavanje stranca i uopće otvo-renost prema nepoznatome, poput učenikâ na putu do Emausa, do Uskrsloga Gospodina.

Frano Prcela, O.P.

djelomično, i olako može dovesti do nesporazuma. Je li Isus stvarno prepoznat samo po toj gesti »lomljenja kruha«? Ne, to nije cjelovita istina! Evanđelist nam ipak piše, kako je blagoslo-vio i dijelio, a ne samo »lomio« kruh. U protivnome to bi bilo poput geste rukom rimskih careva – preostaje ili život ili smrt pobijeđenim gladijatorima. Ne, nije bitan samo Isusov poseban ili specifičan način lomljenja, nego i blagoslivljanje i dijeljenje kruha. Takvo lomljenje kruha s nekim znači istinski susresti drugoga, imati udjela u njegovu životu, upravo djelom dijeljenja kruha života.

Nakon toga sve se mijenja: otvaraju im se oči i prepoznaju Uskrsloga. Iz onoga što im je prethodno bio pričao, tumačeći Pi-sma što govore o njemu, nije im sinula ideja s kim su u društvu i nije bilo dostatno u hodu do njihove osobne uskrsne vjere: da-kle, ne samo kroz tumačenje Pisma nego i kroz lomljenje kruha, ne samo riječ nego nadasve djelo. Od tada svako naše lomljenje kruha u euharistiji i našim životima svaki put iznova potvrđuje Isus živi, Gospodin je prisutan u našim euharistijskim slavljima i našim životima. Otvorile su im se nakon toga oči i vraćaju se natrag u Jeruzalem te ne mogu svoj susret, svoj doživljaj s Uskr-slim ostaviti samo za sebe. Uvijek je tako da Radosnu vijest treba dalje i drugima prenijeti!

Poput učenika na putu za Emaus i mi trebamo ljude koji će nam svojom riječju i svojim životom darovati blizinu, i onda će ono što je izgledalo kao kraj postati novim početkom. Isus ih osvaja jer ide s njima, zajedno s njima dijeli dio puta, životnoga

ISUS U EMAUSU

NIJE SAMO LOMIO KRUH

Getsemani

10 11

Antun Gustav Matoš, kojega se ovih dana u povodu stogodišnjice njegove smrti sjetiše mnogi mediji, in-stitucije i pojedinci, obilazio je europske prijestolni-ce. Europa je bila njegova strast, «Europa umjetnosti,

znanja i slobode». Ali smo i Hrvati, naglašavao je. Hrvatstvo je za njega ideja, religija, praktičan program. Intelektualci iz različitih naroda bili su ponosni na svoj narod i na svoj jezik. U pravome smislu, Matoš je jedan od ključnih mostova europskoga i hr-vatskoga modernizma. No, upozoravao je, moderan čovjek zna razlikovati pomodnost od modernizma. Moda je pojava kratko-ga daha. Konzervativizam je pak ona sila koja pravim vrijedno-stima osigurava trajanje. On je otvoren prema novome ako se to novo pokaže vrjednijim i trajnijim od staroga.

Danas se događa da se europejstvo shvaća isključivo politič-ki, institucionalno, a ne duhovno, te da se europska orijentacija automatski protuslovi nacionalnoj. Jedna od najčešćih vrijed-nosnih pomutnji i logičkih pogrešaka upravo je izjednačavanje

ANTUN GUSTAV MATOŠ sto godina poslije

Osim starčevićanaca koji svemu tome pružaju otpor, na drugoj strani imamo slavljenje «naprednoga radikalnog srpstva» i idea-liziranje Srbije i njezine kulture.

Imali smo doista strašno iskustvo jedinstva sa Srbima i, gle čuda, kao da se ponovno vraćamo starim temama i starim zablu-dama. Opet nam se nameće balkanska zajednica, zajednički jezik i kultura, zajednička budućnost, opet su Srbi najveći prijatelji i saveznici, opet imamo «Srbobran», koji se danas tako ne zove, danas su to «Novosti», i opet jedva prikriveno posezanje za hr-vatskim krajevima i optužbe za genocid.

Na nevjerojatan je način hrvatska javnost bila prisiljena pra-titi izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji ovoga ožujka. Dva puna dana sve novine i sve nacionalne radio i televizijske postaje nisu prestajale izvještavati o tim izborima, kao da se radi o vla-stitoj državi. Poslani su specijalni izvjestitelji u Beograd, svakoga su sata sve vijesti počinjale informacijama o izbornim rezulta-tima, pravljene su opsežne analize i predviđanja. Predstavljena je nova zvijezda ili čak lider Balkana, četrdesetčetverogodišnji Aleksandar Vučić, i to kao čovjek budućnosti, bez obzira što je nekoć govorio, a da nikada zapravo to nije porekao, kako je sve do Karlobaga, Karlovca i Virovitice zapravo Srbija. U ratnome je vihoru huškao na rat i pobunjenicima čestitao što su ustali pro-tiv «ustaške vlasti». Veleposlanik u Beogradu pohvalio se pred TV kamerama kako je ovom Miloševićevu ministru informira-nja i Šešeljevu tajniku na poklon nosio probrana hrvatska vina. Službena Hrvatska pak tvrdi kako u interesu zajedničke buduć-nosti i «regiona» neće Srbiji postavljati nikakve uvjete u njezinu procesu ulaska u EU.

Volio je Matoš Zagreb, ali ne i Zagrepčane, jer Zagreb je «hr-vatski glavni grad tek imenom». Pošprdno ga je nazivao Štre-berovcem u kojemu su sve strane trgovine, strane tvrtke, strana imena, strani komadi, u kojemu je sloboda klevete zamijenila slobodu tiska, koji «denuncira svim domoljubnim žarom». «S purgerskih usana teče kelnerska riječ, pozdravi servilnosti i bi-gotnosti: ‘servus’, ‘sluga pokoran’…» Štreberovac je glavni grad Štreberije u čijoj sabornici «poklisari brane narodna prava tako što ih izdaju, ljudi se grde i vrijeđaju kao piljarice i pijani koči-jaši pa onda skupa prodaju skupu robu u bescjenje.» «Renegati narodne volje» više vole biti posljednji u Kečkemetu no prvi u Zagrebu.

Taj kolonijalni i provincijalni duh, formiran valjda u ovisnič-kim uvjetima negdje na rubu Zapada pa onda na rubu Istoka, karakterističan ne samo za Zagreb i Zagrepčane, nije nas ni do danas u uvjetima državne neovisnosti napustio. Matoš je pravi izvor samopoštovanja i domoljublja nalazio u ladanju, u selu, u našim zagorskim, slavonskim i primorskim krajevima, u Mosta-ru i u tim «anektiranim krajevima».

U ovim danima sjećanja na sto godina od smrti Antuna Gu-stava Matoša mnoge je fascinirala aktualnost njegove političke misli. No, nije riječ o vizionarstvu i pogledu u daleku budućnost, nego prije o tromosti i žilavosti političkih duhova u nas. Pripa-dao je naš pjesnik pravaškoj stranci koju je teška srca napustio zbog sve većih podjela po crti karijerizma, makijavelizma i laž-noga radikalstva njezinih lidera, koji su se pojavili nakon Starče-vića. Kako poznato i prepoznatljivo?!

Piše: Josip Jović

naprednoga i novoga te konzervativnoga i zaostaloga. Tako se i najapsurdnije ideje i tobože nove vrijednosti ako, razumije se, dolaze s nekoga tamo Zapada, prihvaćaju kao nešto napredno što valja automatski, nekritički i bez razmišljanja prihvatiti. Ho-moseksualni odnosi, istospolni brakovi, pa čak i pedofilija ili proizvodnja djece bez roditelja znak su toga naprednog društva, a svi oni koji ne prihvaćaju ta «progresivna kretanja» su zaostali i zatucani tipovi. Jer mi, je li, živimo u 21. stoljeću!

Mladenci, junoše ušavši, govoraše naš veliki književnik, u javnost fanfarama nadčovjeka i škripom revolucionarnih čelju-sti demaskiraše se sve više i više kao najgori filistri. Na površinu izbaciše diletante jer reklama prijateljskih i literarnih koterija može uspjelim proglasiti i najgore književno djelo. Hrvatstvo je za njih reakcionarno, glupo i zaostalo, katoličanstvo je zločin koji treba eliminirati. U ime i pod frazom humaniteta, napretka, ljudskih prava i jugoslavenstva guši se svijest hrvatskoga naroda i hrvatske države, negiraju se narodne pravice. Tu su listovi koji «buzdovane» proglašavaju modernim književnicima. Moderni-zam izjednačavaju s antiklerikalizmom, a laž im je sredstvo u borbi za istinu.

Ovim opservacijama gotovo ništa ne treba dodati ni sto godina poslije. Isti ti listovi, iste te koterije, isti teror lažnih na-prednjaka i revolucionara koji se rugaju nacionalnoj povijesti, koji bjesomučno napadaju Katoličku crkvu, kulturu i jezik, koji se međusobno guraju i hvale i koji su zahvaljujući tome ovladali središnjim medijima u koje se mučno probijaju oni koji druga-čije misle i osjećaju. I nadalje, sto godina kasnije, egzistiraju te dvije linije političkoga mišljenja: pravaško-narodnjačka i na-prednjačko-liberalna, iliti desna i lijeva; iako su se promijenila čitava pokoljenja. Kao da i dvadeset godina poslije oslobodilač-koga rata i konstituiranja vlastite države o kojoj je Matoš sanjao jača reakcija na te povijesne događaje povezanih skupina inte-lektualaca, pisaca, redatelja i novinara, koji nastoje nametnuti stare paradigme, rat za slobodu proglasiti zločinom, nacionalnu državu neuspjelim projektom, narod fašističkim. Na meti su nji-hovih bjesomučnih napada, kompromitiranja ili omalovažava-nja redovito emigranti, Hercegovci, Crkva, kršćanski moral, stare nacionalne institucije i sama povijest.

Dok je pretežna hrvatska inteligencija početkom dvadeseto-ga stoljeća pljeskala slavenstvu i jugoslavenstvu, A. G. Matoš je usamljen upozoravao na tu novu opasnost. Jasno je već tada uo-čio kako Srbi koriste slavenstvo, socijalizam i pravoslavlje za ši-renje svoje dominacije i negiranje hrvatstva. Strašno je to danas čuti, ali će se pokazati prokleto točnim tvrdnja kako je «najljuća nesreća narodna srpstvo u Hrvatskoj», kako je «pola milijuna pravoslavnih urođenika uvijek protiv hrvatskom ustavu», uz pomoć «Srbobrana» koji sipa plaćeni otrov na hrvatski narod.

12 13

»Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38)

Kada mislimo na Mariju, Isusovu Majku, odmah po-mišljamo na nju kao službenicu Gospodnju (usp. Lk 1,22) koja spremno, savršeno i potpuno slobod-no prihvaća božanski plan i govori: »Evo službenice

Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38) Iako ne za-boravljamo ni zdvojnosti u kojima se našla, ipak nas više zaoku-pljaju radosti koje je doživljavala u svome srcu, jer ih nije čuvala samo za se, nego ih je pamtila i o njima razmišljala te prenosila na druge (usp. Lk 2,19), u želji da ih i drugi s njom dožive. To je pouka kako kršćani jedni druge ne smiju napuštati, jedni druge ostavljati samima. Zato nam se spontano nameće pomisao kako Mariju gledamo na putu prema svojoj rodici Elizabeti, da upravo s njom dijeli taj veliki božanski dar koji je prihvatila. To je ljud-ski i duhovni put koji u našim srcima može označavati blisko prijateljstvo dviju osoba koje žele podijeliti međusobnu radost. Marija nam se na tome putu pokazuje kao sjajna i privlačna oso-ba, kao slika i nositeljica vrijednih poruka koje želi s drugima doživjeti, donijeti ih i priopćiti. Ona nam tako postaje uzor, lek-cija i primjer kako ćemo iskazati poslušnost volji Očevoj, koji je sredstvo našega posvećenja, i uvijek nam je prisutna na putu vjere naroda Božjega prema svjetlosti.

Marijin put rodici Elizabeti otkriva cijeli dinamizam Mari-jine vjere i njezine odlučnosti. On u nama pobuđuje poticaj da i mi s njom krenemo na put, da ona bude naša voditeljica, jer je »model Crkve« (LG 63). Marija je »Djevica u svome životu bila uzor onoga materinskog osjećaja kojim trebaju biti prožeti svi koji rade u apostolskoj misiji Crkve na preporodu ljudi.« (LG 65) Marijin pohod Elizabeti Luka zorno opisuje: »U one dane Marija se žurno zaputi u planinski kraj prema jednome gradu Judinu. Uđe u kuću Zaharijinu i pozdravi Elizabetu.« (Lk 1,39-40) Taj put nije slučajan, nije se rodio jednostavnom inicijativom jedne djevice. Začetnik je toga puta Bog od vječnosti kad je odlučio da uđe u našu povijest, u naše vrijeme, kad je odlučio da se utjelovi, uzme tijelo od jedne žene i nastani se među nama na zemlji. To je put utjelovljenja, divni i čudni put Božji da postane čovjekom. Taj je put veoma dinamičan. Sam Luka opisuje kako se Marija žurno uputila u planinski kraj (usp. Lk 1,39). Prva postaja toga put jest Nazaret − utjelovljenje, krilo i srce Djevice Marije kojoj se obraća i koju anđeo pozdravlja: »Duh Sveti sići će na te – od-govori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.« (Lk 1,35) Drugi je dijeljenje radosti s rodicom u njezinu pohodu. Isusova prisut-nost u Mariji potiče je da pohodi svoju rodicu i pomogne joj. Božja bi ljubav i u nama trebala slične učinke, ne ostaviti nas nepokretnima, nego nas usmjeriti na druge, potrebne, da s njima dijelimo životne poteškoće ali i radosti.

Marija pomalo postaje začetnik drugoga puta; kad je napu-stila Nazaret da ode u grad Judin, ona, u nekome smislu, ide i gotovo »gleda« u susretu i dijalogu s Elizabetom Gospodnji put. U isto vrijeme Marijin put postaje prethodnica i uzor velikoga i nezaustavljivoga putovanja koje će se riješiti, dan po dan, na svim svjetskim putovima: a to je misionarski put Crkve i kršća-na. Kao što je Gospodin pohodio Izrael, tako je Isus pohodio narod svoj (usp. Lk 1,68) i kao što je Marija »pohodila« Elizabetu i »dijete« koje joj je »zaigralo u utrobi« (Lk 1,41), tako Crkva na-

stavlja u vremenu »pohađati« svakoga čovjeka koji je potreban Božjega spasenja kad mu naviješta onoga koji je došao radi nas i radi našega spasenja.

Marija se prema evanđeoskome opisu sama uputila na put u »planinski kraj« (Lk 1,39). Ona ipak nije bila sama. S njom je Gospodin! On je u njoj prisutan i živi, postao je čovjekom, vječni Sin Božji preko nje ušao je u ljudsku povijest. Tu veliku radost majčinstva, koju nosi u svome krilu, želi podijeliti sa svojom ro-dicom Elizabetom.

Takav je i misionarski put Crkve u kojemu je uvijek Gospo-din koji šalje svoje učenike, vodi ih i prati. On je uz njih, osigu-rava ih svojom trajnom i sigurnom prisutnošću. Svoje obećanje sigurnosti nije iznevjerio kad je učenicima rekao: »Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.« (Mt 28,20)

Gospodnja je prisutnost uvijek djelotvorna, izvor je čude-sa. Na to nas prisjećaju riječi evanđelista Marka: »Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila.« (Mk 16,20) Mi moramo uvijek biti svjesni dubokoga jedinstva s Bogom jer ako toga nema, sve drugo postaje nekorisno. Uvijek trebamo sebe pomnjivo ispitivati, analizirati vlastite osobine i manjkavosti, težnje i strahove, sposobnosti i ranjivosti. U nekim nam časovima to može biti korisno, pače i potrebno, ali to nije ono najpotrebnije. Sve nam je to potrebno i ni u kojem slučaju to ne smijemo prezirati, ali je ipak najpotrebnije da se saberemo i

tražimo načina kako ćemo izići iz samih sebe, da bismo se stavili u Božju prisutnost, uspostavili što prisniji odnos s Bogom koji nas ljubi.

Ono što se zbilo u Zaharijinoj kući, u susretu dviju majki i dvojice sinova, to se događa u svakome susretu između evan-đeoskoga navještaja i čovjeka koji je pozvan na vjeru. Tražiti Boga, susresti Boga, produpsti svoj odnos s Njime, pustiti da Bog zahvati i preobrazi čovjeka svojom ljubavlju − to je cilj naše molitve i naših časova sabranosti i duhovne obnove. Zato je po-trebno da se usmjerimo prema Bogu kao što je učinila Marija i, ugledavši se u nju i s njezinom pomoći, ostvariti takav susret s Gospodinom.

Kako Marija želi prenijeti svoju radost rodici Elizabeti, jasno izražava evanđeoska riječ: »Marija se žurno zaputi u planinski kraj prema jednome gradu Judinu.« (Lk 1,39) Koji je to grad? Vjerojatno se radi o divnome gradu Ain Karimu, koji je danas postao predgrađe Jeruzalema, koji je otprilike daleko od Nazare-ta 150 kilometara. Kako ne pomisliti da je, posebno u ono doba, za jednu mladu djevojku njezinih godina bio dalek i težak takav put? Značilo je izići iz vlastitoga malenog kraja, proširiti svoj svi-jet i ući u nepoznati svijet. Mariji je taj put prema planinskome kraju morao značiti ujedno i veliku udaljenost, ne isključivši ni poteškoće i opasnosti koje ju mogu snaći na tome putu, kao da ide na kraj svijeta!

To je simbol onoga poslanja Crkve, jer ju je Isus zaista želio proširiti na cijeli svijet: »Primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Sa-mariji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1,8)

Marijin je put zaista misionarski put u smislu navještaja evanđelja i prijenosa vjere. Marija, međutim, od anđela prihvaća radosnu vijest i posljedice koje iz toga prihvaćanja proizlaze: »Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega.« (Lk 1,30-32)

Upravo ta vjera potiče Mariju da ustane i da pođe na put, da spremno sluša ono što evanđelje poručuje: »Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestome mjesecu ona koju zovu nerotkinjom, jer Bogu ništa nije nemoguće.« (Lk 1,36-37) Elizabeta vjerom odgovara »puna Duha Svetoga« i priznaje Mariji i zato je naziva blaženom: »Blago onoj koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,45) Uvi-jek je tako: »Misija je pitanje vjere, točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav prema nama… Suprotno tomu mi znamo da je Isus došao donijeti cjelovito spasenje, koje obuhva-ća čitava čovjeka i sve ljude kojima je ukazao na čudesne obzore božanskoga sinovstva.« Kad vjerom prihvatimo Božju poruku, ne možemo je zadržati samo za sebe; želimo je saopćiti i preni-jeti drugima kao svjetlo, »da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira« (Lk 1,79). Mi

Pohod Marijin rodici Elizabeti

14 15

zato trebamo služiti kraljevstvu svojim posredovanjem, moramo ga tražiti, prihvatiti, učiniti da ono u nama raste i da tako raste među ljudima i da preko nas drugi upoznaju Spasitelja.

Vjera je dar i milost Božja a plod je sâm Isus. To je plod dje-vičanskoga krila Marijina. Mi to nismo zaslužili, to je dragocje-ni dar kojega moramo biti svjesni. Crkveni su oci često govorili kako je Isus plod Marijine vjere, blaženstvo vjere koje pomaže da se ispuni Božji plan. Marija je blažena jer je vjerovala, a vjerom je otvorila cijelo svoje biće ljubavi koja joj dolazi od Boga, da ispuni Gospodnju riječ. Sv. Augustin to lijepo izražava: »Marija, ako je bila blažena što je začela tijelo Kristovo, to je više bila što je prihvatila vjeru u Krista… Ne bi bilo za nju ništa vrijedilo samo božansko materinstvo da ona nije Krista nosila u srcu, sretnijom sudbinom kojom ga je začela u tijelu.« Plod, dakle, prave vjere i djevičanskoga Marijina tijela jest pristanak na začeće Isusovo; iako joj sve nije bilo jasno, ona sada u svome krilu nosi Spasitelja i tu radost želi podijeliti s rodicom Elizabetom i njezinim sinom, koga je nosila u svome krilu u očekivanju njegova rođenja. Ona je povlasticom posebne zasluge plamtjela od duhovne ljubavi čijem se tjelesnom začeću radovala i koga nosi u svome krilu.

Luka jasno kaže što se zbiva s Elizabetom: »Elizabeta se napuni Duhom Svetim. Zatim klikne jakim glasom: ‘Najblago-slovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen plod utrobe tvoje! Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni? Jer čim pozdrav tvoj dođe do mojih ušiju, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina!’« (Lk 1,41-44)

Upravo to uzbuđenje i veselje jest znak da je Isus koga nosi Marija ušao u zajedništvo s Ivanom Krstiteljem koji se ima roditi i koji se Njemu dao kao izvor milosti i posvete. Na to prisjeća sv. Ambrozije u divnome tekstu: »Odmah se vide dobrotvorni učinci Marijina dolaska i prisutnosti Gospodnje… Elizabeta je prva shvatila [Marijin] glas, ali je Ivan bio prvi koji je okusio milost: on ju je okusio u redu naravi, on je uskliknuo činom otajstva, jer je zapazila dolazak Marijin, ova dolazak Gospodnji, žena je zapazila dolazak druge žene, dijete dolazak drugoga dje-teta; one govore riječi zahvale, ovi ih vježbaju ostajući skriveni; i daju početak otajstvu pobožnosti čineći da to iskoriste njihove majke, dok ove, dvostrukom koristi, prorokuju u duhu o svojim sinovima. Dijete je uskliknulo a majka je bila ispunjena Duhom: majka nije bila prije ispunjena od sina, nego, budući da je sin bio ispunjen Duhom Svetim, ispunio je i majku.«

Nalazimo se zaista u srcu evanđeoskoga poslanja: to je zai-sta navještaj evanđelja, ali još točnije jest saopćenje − darivanje živoga i osobnoga evanđelja koje je Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, Sin Očev i sin Djevičin, jedini, opći i nužni Spasitelj čo-vjeka i svijeta.

Misijsko djelo u svojoj cjelovitoj iskonskoj i zadivljujućoj istini jest pravo i istinsko rađanje, kao što je tvrdio sv. Pavao: »Jer vas ja Evanđeljem rodih u Kristu Isusu.« (1 Kor 4,15) Na drugo-me mjestu ističe: »Djeco moja, koju ponovo s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama.« (Gal 4,19) Crkva sudjeluje u poslanju o nezasluženome, divnome ali stvarnome sudjelovanju u majčinstvu same Marije.

Temelj evangelizacije jest prisutnost i snaga Duha Svetoga. Ako je Marija pošla na put prema planinskome kraju i do nje-ga žurno došla, to ne moramo jednostavno pripisati njezinoj

spremnoj i usrdnoj ljubavi prema svojoj potrebnoj rodici, koliko zapaljenoj novoj vatri Duha Svetoga u njezinu srcu. Zanimljiv je komentar sv. Ambrozija o Marijinoj žurbi prema brdskome kraju: »Milost Duha Svetoga ne poznaje zaprekâ koje usporavaju korak.« Marija je djelom Duha Svetoga začela Sina Božjega, uvi-jek je djelo istoga Duha kojim ga nosi te donosi radost Elizabeti i Krstitelju.

Evanđeosko poslanje Crkve, kao što to svjedoči Pedesetnica, a to je dar Kristov svijetu, proizlazi iz daha i vatre Duha. To je Isusovo obećanje: »Primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Sama-riji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1,8) To je ispunjenje obećanja: »Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore.« (Dj 2,4)

Upravo odnoseći se prema ovome zadnjem odlomku, Ivan Pavao II. je rekao: »Ovim darom jezikâ ušao je u dvoranu po-sljednje večere svijet ljudi koji govore različite jezike i kojima treba govoriti u različitim jezicima da shvate u navještaju ‘velika djela Božja’ (Dj 2,11). Dakle, na dan Pedesetnice rođena je Cr-kva pod jakim dahom Duha Svetoga. Ona je rođena u nekome smislu u cijelome nastanjenom svijetu koji govori različitim jezi-cima. Rođena je da pođe u cijeli svijet… Rođena je da se, uprav-ljajući ljudima i narodima, rodi uvijek nanovo riječju evanđelja.« Izvor i snaga evanđeoskoga poslanja jest sam Duh Sveti koga je na vigiliju Pedesetnice izmolila Marijina molitva (usp. Dj 1,14) i koga ona trajno prosi za Crkvu u njegovu navještaju spasenja koje je upravljeno svim ljudima bez izuzetka.

Lukin evanđeoski odlomak osvjetljava druge vidove Mari-jine vjere koji se mogu neposredno povezati s onom cjelinom o kojoj se često govori u raspravama o evangelizaciji, a to je da je navještaj autentičan i prihvatljiv sa svojom nutarnjom naravi samo ako se nerazdvojivo ta vjera ispovijeda-slavi-živi. Upravo ta trostruka vrijednost sjajno proizlazi iz misijskoga Marijina puta rodici Elizabeti.

Djevica majka ispovijeda svoju vjeru u Boga, priznajući da je »službenica Gospodnja« (Lk 1,38), kada Elizabeta prihvaća obja-vu nezamisliva majčinstva koje joj je darovano: »Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni?« (Lk 1,43); priznajući veličinu i milosrđe Božje i njegovih djela, ne samo u pogledu njegove ponizne službenice nego i u pogledu Izraelovih i ljudskih povijesnih zbivanja, Marija reče: »…jer mi velike stva-ri učini Svesilni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju. Junačko djelo izvede mišicom svojom: rasprši one koji su oholi u misli srca svoga…« (Lk 1,46.49-51)

Osim toga, Marija svjedoči vjeru u Gospodina koja postaje pravo i istinsko slavlje izraženo ushitom pjesme zahvale i hvale koje je izrazio kantik Veliča: »Slavi, dušo moja, Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome…« (Lk 1,46-47) Taj kantik nikad ne prestaje odzvanjati u srcu Crkve, kako u osobnoj a tako i u zajedničkoj pobožnosti. U tim uzvišenim »ri-ječima koje su u isti tren i jednostavne i potpunoma nadahnute na svetim tekstovima izraelskoga naroda, zrači osobno iskustvo Marijino, ekstaza njezina srca. U njima se zrcali zraka Božjega otajstva, slava njegove neiskazane svetosti, vječna ljubav koja kao

neopozivi dar ulazi u čovjekovu povijest.« Sva Marijina veličina čista je Božja milost, Božji dar. Svi će je naraštaji baš zbog te nezaslužene i posve darovne Božje milosti slaviti kao blaženu jer je majka Krista Spasitelja. Elizabeta ju je prva nazvala bla-goslovljenom i blaženom. Marija je velika što je poslušala Božju riječ (usp. Lk 11,27-28). Marijine riječi izražavaju radost duha koju je teško izraziti riječima, jer je svjesna da se u njoj ostvaruje obećanje dano ocima i da se u njoj usredotočuje sva ekonomija spasenja.

Marijina je vjera proživljena vjera jer se slobodno odazvala i predala Božjemu planu u svome životu: »Neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38) te brižnom i velikodušnom službom ljubavi u Elizabetinoj kući »Marija ostade s Elizabetom oko tri mjeseca« (Lk 1,56).

Možemo kazati da Marijina vjera ne pripada samo njoj. Po-stala je dar i raspoloživo dobro za sve koje je Isus s križa povjerio kao djecu njezinu milosnome majčinstvu (usp. Iv 19,26). Tako se Crkvi daruje milost da može sudjelovati u Marijinoj vjeri i tako biti dionica njezina majčinstva. To potvrđuje Koncil kada kaže: »Crkva, promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i naslje-dujući njezinu ljubav, i vjerno izvršujući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijeda-njem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život djecu, začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu.« (LG 64)

U tome smislu moramo kazati da misionarstvo Crkve kao milost i odgovornost navještenja i darovanja Isusa Krista svijetu nalazi princip, primjer, te posebni poticaj u velikoj Marijinoj vje-ri, koju Crkva svima nama stavlja kao uzor i primjer: »Zato i u svome apostolskom radu Crkva opravdano gleda na Onu koja je rodila Krista, začeta po Duhu Svetome i rođena od Djevice, da se On po Crkvi rađa i raste i u srcima vjernika. Ta je Djevica u svo-me životu bila uzor onoga materinskog osjećaja kojim trebaju biti prožeti svi koji rade u apostolskoj misiji Crkve na preporodu ljudi.« (LG 65)

Nikada u svome životu ne smijemo zaboraviti da se obraća-mo Mariji žarkom molitvom, kako bismo njezinim primjerom i milošću mogli svakoga dana rasti u vjeri. Tako ćemo svoju vjeru moći svjedočiti i naviještati uvijek novim žarom i poletom. U Crkvi je nastao običaj da se svakoga dana moli Marijin Veliča sa psalmima večernje pohvale, da se ljudska pamet, izmorena preko dana, sabere pred počinak i da razmišlja o svome odnosu prema Bogu i prema drugima te zahvaljuje za sve što je Sveviš-nji udijelio svojim slugama. Minuo je još jedan dan, što smo ga jutrom doživjeli kao novi Božji dar za svoje vlastito spasenje i za naš doprinos spasenju svijeta. Na izmaku dana još jednom zahvaljujemo Bogu na tome danu, a u sebi budimo čežnju za konačnim Božjim spasenjem. To će biti i naš završetak jednoga dana u kojemu će se hvala Gospodinu dizati iz naših srdaca po-put Marijina Veliča. Amen.

fra Stjepan Čovo

1 IVAN PAVAO II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vri-jednosti misijske naredbe, KS, Zagreb, 1991., dok. 96, br. 11.

2 SV. AUGUSTIN, La Santa Verginità 33.3 SV. AMBROZIJE, Esposizione del Vangelo secondo Luca, II, 22-23.4 SV. AMBROZIJE, Esposizione del Vangelo secondo Luca, II, 19.5 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris Mater. Otkupite-

ljeva Majka, KS, Zagreb,1987., dok. 85, br. 36.

16 17

zvijezda oživjela, a obasjala je cijeli niz životinjica, čije je uvjerljive i simpatične kostime načinila sestra Jelena. Pred jasla-ma su se našli golub, vol, magarac, ovčice, pčela i bubamara. Kroz priču su gledate-lje vodile dvije pripovjedačice u zlatnim haljinama. Likovi su naizmjenice pjevali i recitirali uz fra Jurinu pratnju na orgulja-ma. Iz korova koji su okruživali pozorni-cu, uz usklađene dječje glasove, dopirao je i ritmičan zvon starih zvončića koji je pratio radnju. Čule su se i izvorne pastir-ske frule na kojima su djeca zasvirala kao nekada njihovi stari čuvajući stada. Svi su

U nedjelju, 16. veljače 2014., u Brnazama, Župa Gos-pe Sinjske, u crkvi Sv. Nikole Tavelića svečano je proslavljen blagdan Gospe Lurdske. Euharistijsko slavlje predvodio je fra Antonio Mravak, župni vi-

kar u Župi Gospe Sinjske, a koncelebrirali su župnik fra Ante Bilokapić i župni vikar za Brnaze fra Luka Norac Kevo. Slavlje je započelo procesijom. Na misi je pjevao Zbor sv. Nikole, pod vodstvom Tee Mihaljević. U propovijedi fra Antonio je istaknuo kako Isusov stav prema bolesnicima govori da je za Isusa zdrav-lje vrijednost koju treba čuvati. No, najveća je vrijednost za Isusa imati povjerenje u Boga. Bez povjerenja u njegovu Riječ i iscje-liteljsku moć teško se čovjek može suočiti s bolešću, zaključio je fra Antonio. Proslavi Gospe Lurdske prethodila je trodnevnica koju su predvodili don Dario Čorić, župnik iz Košuta, i fra Luka Norac Kevo.

Božićna predstava Rodio se Isus malikostimirani likovi poklanjali Isusu ono što su imali. Bubamara nije imala ništa pa je poklonila svoje točkice. Maleni i si-romašni mogu pokloniti Isusu svoja srca, a upravo je to Njemu najmilije. Mališani i njihovi roditelji oduševljeno su prihvatili ovu toplu i veselu priču, što su pokaza-li gromoglasnim pljeskom. Za kraj su ih zboraši počastili prigodnim pjesmama, a pokazali su i kako znaju pjevati na en-gleskome jeziku pjesmom We wish you a merry Christmas.

Danijela Mandac

Niko Čović Antonio Jazidžija Lucija Poljak Tea Titlić Tina Vuco Filip Poljak Vita Gabrić Dajana Dolić

15. Krštenje u nedjelju, 2. ožujka 2014., u Župi Gospe Sinjske

Župa Gospe Sinjske posebno je blagoslovljena po sa-kramentu Krštenja novim članovima, petnaestero dje-ce milošću je Božjom postalo novim članovima Crkve i župne zajednice. U nedjelju, 2. ožujka 2014., u crkvi

Gospe Sinjske kršteni su:

Primanja i obećanja u Framu

Proslavljen blagdan Gospe Lurdske

Župna zajednica Gospe Sinjske s radošću ih prima i moli Gospodina da ih prati na životnome putu. FAM

Matej Vujević Gabriela Čović Tea Poljak Niko Klarić Kukuz Marin Tadić Šutra Toni Varda Stipković.U crkvi Sv. Ivana u Glavicama krštena je: Martina Bilodžerić.

Župni dječji pjevački zbor u crkvi Gospe Sinjske izveo je na blag-dan sv. Stjepana božićni recital s pjesmama i glumom Rodio se

Isus mali, autorice teksta Ankice Svirač. Pod vodstvom fra Jure Župića i sestre Je-lene Mijić raspjevani je zbor predstavio cijeli Betlehem, doslovno i simbolički.

Na sceni su djeca prikazala Svetu Obitelj, anđele, pastire, tri kralja i seljake. Tako su obuhvaćeni svi staleži društva, ujedinjeni i izjednačeni u iskrenome po-klonu betlehemskom Djetešcu. Sjajna je

Župi, koja djeluje od 1871. godine i kroz koju je prošlo više od 1300 članova. Preko svete mise pjevao je Zbor Frame Gospe Sinjske pod vodstvom fra Jure Župića.

Svetu misu i obred obećanja predvo-dio je fra Ivan Vuletić, duhovni asistent Splitsko-−dubrovačkoga bratstva, uz koncelebraciju gvardijana fra Petra Kla-peža, župnika fra Ante Bilokapića, župnih vikara fra Stipe Šušnjare i fra Antonija Mravka. U propovijedi je fra Ivan pozvao mlade framaše da svojim životom svje-doče ‘dobro’, da Župi i Svetištu Gospe Sinjske daruju mladenački polet koji će se temeljiti na duhovnosti sv. Franje Asiš-koga. Čestitku mladima uputili su župnik fra Ante Bilokapić i gvardijan fra Petar Klapež. Frama Gospe Sinjske, uz simpati-zere koji nisu pristupili primanju, broji 45 članova i predstavlja jednu od najaktivni-jih zajednica u Župi.

FAM

Obećanici su u procesiji ušli u crkvu noseći svijeće. Za ovu prigodu s. Jelena Mijić izradila je Tau na kojemu su obeća-nici ostavljali svijeće, izražavajući želju da svojim mladenačkim poletom i zauzeto-šću u župnoj zajednici, uz pomoć svetoga

Franje Asiškoga, budu širitelji franjevač-ke karime. Framašima su došli izraziti potporu predstavnici Framâ: Sv. Obitelji i Gospe od Zdravlja iz Splita, Hrvaca, Oto-ka, Turjaka i Metkovića te članovi FSR-a Gospe Sinjske, najstarije zajednice u

Frama Župe Gospe Sinjske sve-čano je proslavila obećanja i primanja novih članova u mje-sno bratstvo. U petak, 28. veljače

2014., u samostanskoj kapeli slavljen je Obred primanja. U Framu je primljeno 20 novih članova. Obred primanja, uz fra Antonija Mravka, vodila je Iva Ilijić, predsjednica Frame Gospe Sinjske.

U nedjelju, 1. ožujka, u crkvi Gospe Sinjske, pod geslom Od sad idem kamo šalješ me Ti, 17 framaša po prvi je put izreklo i obnovilo svoja obećanja. Tim su činom framaši izrekli da će živjeti svoj krsni savez s Bogom posvećujući svoju mladost Kristu, da žive Evanđelje u brat-stvu Franjevačke mladeži.

18 19

Maleni iz Dječjega zbora Čudotvorne Gospe Sinjske, s dvojicom mladih framaša a uz ravnanje fra Jure Župića i sestre Jelene Mijić, izveli su povodom Dana očeva igrokaz gđe Ankice Svirač „Tata za 5“. Izved-

bi je prisustvovala i sama gospođa Svirač sa suprugom, s kojim je nedavno proslavila 50 godina braka. Po završetku se toplim riječima obratila prisutnima, a djeca su joj poklonila sliku sv. Josipa.

Igrokazom „Tata za 5“ mali su Sinjani podsjetili svoju publiku na Dan očeva, spomendan svetoga Josipa te na biblijsku parabolu iz Lukina Evanđelja. Misao koja spaja ove tri teme jest očinstvo – važnost uloge oca, posebice danas kada je društvo u krizi odgoja, a obitelj ugrožena. Najbolji primjer oca, uz svetoga Josipa koji je Bogu hrabro rekao DA, jest Otac Nebeski, čija su očinska ljubav i milo-srđe ponajbolje izraženi u paraboli o izgubljenome sinu. Tata za 5 iz ovoga igrokaza nasljeduje sliku milosrdnoga oca koji prašta bez razmišljanja.

Radnja počinje na satu vjeronauka, što prati jednostavna ali uvjerljiva kulisa. Obilježava se Dan očeva i djeca uz pomoć vjero-učitelja izrađuju prigodni pano, slike svetoga Josipa uz parole: Tata, volim te! Čuvaj našu obitelj! Ove dječje poruke izražavaju suštinu iskrena odnosa djeteta prema ocu – on je zaštitnik obitelji koji ima djetetovu bezrezervnu ljubav. Učenici Josipi taj dan je imendan i na poklon je od oca dobila novi mobitel kojim se pred grupom pohvalila. Dok se djeca kao dio vjeronaučnoga susreta klanjaju u Svetohraništu, djevojčica Maja, koja je odglumila da je bolesna, kra-de Josipi mobitel iz torbe. Njezina suučenica, koja ju je prijateljski čuvala, negoduje i odbija sudjelovati u krađi te se, kada se vjerouči-telj vraća, pretvara da gleda pano, kako bi zaštitila prijateljicu Maju. Josipa, vidjevši da mobitel nije gdje ga je bila ostavila, optužuje njih dvije. Kada se mobitel pronađe kod Maje, vjeroučitelj poziva Majina oca u školu. Otac zabrinut ubrzo stiže, ali njegova reakcija iznevjeri-

je kada idem s mamom i tatom u kafić, Grad je kada idemo u Konzum, Grad je kada idemo u Kaufland itd. Na ovaj smo način željeli potaknuti i roditelje da se zajedno s djecom uključe u naš projekt i da preko njih upoznaju ljepote koje im pruža naš grad.

Počeli smo skupljati slike vezane za naše svetište, Alku, objekte koji su vezani za našu prošlosti (Crkva, Tvrđava − Stari grad, Kamičak, muzeji itd.). Projekt smo podijelili u 4 cjeline:

1. Zdravo Majko milosti – Crkva Ču-dotvorne Gospe Sinjske i Franjevački samostan

Predstava Dječjega zbora Gospe Sinjske na Dan očeva − “Tata za 5”

mička smo se uputili do Alkarskih dvo-ra, koje isto želimo posjetiti ali drugom prilikom, te smo došli do reljefnih vrata našega svetišta Gospe Sinjske gdje smo vidjeli cijelu bitku za Sinj. U crkvi smo se pomolili pred velikim oltarom i pred slikom Gospe Sinjske, koja je sada ukra-šena zlatnom krunom i lančićima koje su joj poklonili Sinjani. Krenuli smo prema autobusu i vidjeli veliki kip fra Pavla Vuč-kovića kako nam donosi Gospinu sliku iz Rame. Sljedeći put vodimo i roditelje i krećemo u daljnje upoznavanje našega grada (muzeji, Alkarski dvori, Alkarsko trkalište). Svi smo zaključili da nam je bilo „posve lipo“ i da ćemo ići ponovno.

Djeca i tete iz dječjega vrtića „Potočnica“ – Donje Glavice

la je prisutne. On nježnim razgovorom objašnjava Maji da je pogri-ješila, ispričava se svima i oprašta Maji. Maja je ganuta, kao i ostala djeca, radosno se ispričava Josipi, nakon čega se njih dvije izmire. I djevojčica koja je prikrivala Maju ispričava se svima i žali za svojim postupkom. Učenici su sretni jer su na ovome satu mnogo naučili, ne samo o svetome Josipu nego i o očinstvu, prijateljstvu, praštanju i ljubavi.

Gospođa Ankica Svirač ispričala je kako svake godine rado do-lazi u Svetište Gospe Sinjske. S brojnom je publikom podijelila svje-dočanstvo kako je ovaj igrokaz napisala u bolnici u kojoj je, iz toga razloga, možda i trebala biti. Priča „Tata za 5“ svidjela se brojnoj publici, što su pokazali ne samo dugim završnim pljeskom nego i višestrukim pljeskanjem simpatičnim izvođačima tijekom izvedbe. Ipak, stariji iz publike zasigurno su na poseban način bili dirnuti ovom porukom. Djeca bezuvjetno vjeruju očevima, kao što vjeruju Bogu. Stariji kao da ponekad zaboravljaju kako je Božje milosrđe beskrajno. Ova priča govori o praštanju i pružanju druge prilike, što je jedno od najljepših obilježja katoličanstva.

Fra Antonio Mravak

Fra Antonio Mravak upoznao je ministrante s poviješću Svetišta Gospe Sinjske i poveo ih na tvrđavu. U Gospinoj crkvici na tvr-đavi imali su kratki molitveni program. Na silasku s tvrđave mi-nistrantima su se pridružili i ministranti iz Župe Gospe Sinjske. Zajedno su krenuli prema utvrdi Kamičak, potom u Sjemenište na zajedničko druženje i upoznavanje. U poslijepodnevnim su satima ministranti pohodili Franjevačku klasičnu gimnaziju, a nakon upoznavanja povijesti i sadašnjosti Gimnazije, organizi-ran je turnir u nogometu i stolnome tenisu u gimnazijskoj dvo-rani. Potom je došlo i vrijeme molitve. U sjemenišnoj kapeli sje-meništarci su animirali molitvu krunice za nova duhovna zvanja u našoj Provinciji.

U nedjelju, 9. ožujka, ministranti su sudjelovali na svetoj misi u 8 sati u crkvi Gospe Sinjske, predvodeći zajedno sa sjemeni-štarcima pjevanje i ministriranje. Prijepodne ministranti su ima-li priliku postavljati pitanja i iznijeti svoje dojmove o boravku u Sjemeništu. Susret je završio ručkom i zajedničkim fotografira-njem u 13 sati. Nadamo se da će ovaj susret potaknuti ministran-te 8. razreda na razmišljanje o vlastitome pozivu te da će neki iz ove grupe krenuti stopama svojih starijih kolega sjemeništaraca.

fra Antonio Mravak

Susret ministranata u sjemeništuVijeće za duhovna zvanja Franjevačke provincije Pre-

svetoga Otkupitelja i Franjevačko sjemenište u Sinju u suradnji sa župnicima, od 7. do 9. ožujka 2014., or-ganiziralo je prvi od dva ciklusa vikend- susreta za

ministrante u Sjemeništu u Sinju. Na susretu je sudjelovalo 20 ministranata iz Župa: Šibenik − Šubićevac, Šibenik − Gospa van Grada, Drniš, Knin i Metković. Ministranti su tijekom dva dana boravka u Sjemeništu imali priliku upoznati život u ovome od-gojnom zavodu. Sjemeništarci su zajedno s prefektom i ravnate-ljem Sjemeništa fra Ivicom Udovičićem ministrantima pokazali aktivnosti koje se odvijaju u Sjemeništu kao i dnevni raspored.

U petak, 7. ožujka, ministranti su zajedno sa sjemeništarcima sudjelovali na pobožnosti križnoga puta u crkvi Gospe Sinjske.

U subotu, 8. ožujka, organizirano je predstavljanje sjemeni-štaraca. Bogoslov VI. godine teologije u Splitu, fra Kristian Šilić, upoznao je ministrante s odgojnim zavodima u našoj Provinciji, opisavši im život u Klerikatu u Splitu. Potom su se ministranti predstavili jedni drugima, kao i župnu zajednicu iz koje su doš-li. Da bi imali predodžbu aktivnostî koje postoje u Sjemeništu, ministranti su zajedno sa sjemeništarcima pripremali pjesme za nedjeljno misno slavlje, uvježbavali čitanja i služenje oko oltara.

Zdravo Majko milosti jer većina djece nije nikada bila s rodi-teljima na Starome gradu. Radoznalo su promatrali zidine dok je teta Ana pričala o tajnom prolazu ispod sinjskih zidina kojim su se Sinjani služili da bi donosili hranu za vrijeme turske opsade. Sada je taj prolaz još uvijek zatrpan, a mala je Marija (4 i pol godine) to vjerno ispriča-la mami kada je došla kući. Kroz gradska vrata na tvrđavi ušli smo u grad-tvrđavu i razgledavali iskopine. Vidjeli smo gdje su bile kuće, crkvica sv. Mihovila i gdje stoji top koji puca mačkule kada alkar pogodi u sridu, te smo se poklonili Gospinu kipu koji predstavlja dragu Gospu koja je spa-sila Sinjane od Turaka.

Na vrhu grada okupili smo se oko cr-kvice i kada su djeca shvatila da imamo ključ, bila su oduševljena što možemo ući i pomoliti se Majci od Milosti. Tiho smo

ušli u crkvicu, sjeli na klupice, promatrali sliku Majke Božje bez nakita i zaključili da je „posve lipa“. Izmolili smo molitve Oče naš, Zdravo Marijo i zapjevali Zdra-vo Majko Milosti. U tišini smo se provu-kli kroz uski prolaz iza oltara, a Josip je poželio da ga teta Nataša slika ispred vra-ta ormara gdje se vidi svećenička odjeća, jer on želi biti svećenik kada odraste (Jo-sip je, uz to, spomenuo da on poznaje i fra Pavla Vučkovića koji je donio Gospinu sliku iz Bosne jer on svake nedjelje drži misu u Glavicama). Marendali smo na vanjskome oltaru i krenuli prema Kamič-ku o kojemu nam je pričao barba Ognjen. Kada je spomenuo fra Pavla, kako je s kule Kamičak gledao kako se Turci pri-bližavaju Sinju, Sara je rekla da dolaze sulejmani. Josip se ponovno javio i rekao barba Ognjenu da on zna fra Pavla. S Ka-

2. Alka 3. Kamičak4. ŠkoleBudući je zajedničko polazište grad-

ska tvrđava, organizirali smo zajednički izlet za sve tri odgojne skupine 21. ožujka 2014. godine. Krenuli smo autobusom iz vrtića u 9 sati do groblja sv. Frane. Oku-pljeni pred grobljem pomolili smo se za sve naše praprapradjedove koji počiva-ju na istome groblju i koji su dali živote za našu slobodu, te smo se nakon toga uputili na gradsku tvrđavu. Djeca su bila oduševljena već samim dolaskom do po-staja Križnoga puta zapitkujući što je to,

Projektom Upoznajmo svoj grad željeli smo se uključiti u projekt 300. godišnjice obilježavanja Ve-like Gospe i Sinjske alke. Projekt

smo započeli sasvim spontano jer smo zaključili da djeca nedovoljno poznaju sredinu gdje odrastaju, svoj grad i po-pratne povijesne sadržaje.

Razgovarajući s djecom o gradu, naiš-li smo na odgovore: Grad je dućan, Grad

20 21

Svaki je biskup pastir svoje bisku-pije. Njemu je povjerena pastirska skrb za sav Božji narod u biskupi-ji. Da bi ostvario svoju pastirsku

službu, biskupu pomažu svećenici,kojima on povjerava pojedine dijelove Božjega naroda koji mu je povjeren. Tako je bi-skupija podijeljena na zajednice koje na-zivamo župa. Župu vodi župnik uz pomoć svih vjernika koji su pozvani na svetost, suodgovornost i ostvarivanje karizmi koje im je Bog dao. Kako pojedina župa živi, radi i djeluje, kako ostvaruje pastir-sku skrb za povjereni dio Božjeg naroda, koje su poteškoće i problemi, tako je u pastirskom pohodu Župi Gospe Sinjske, od 2. do 5. travnja 2014., boravio splitsko-makarski nadbiskup i metropolita mons. Marin Barišić uz pratnju župnika fra Ante Bilokapića. Kanonska vizitacija pojedine župe obavlja se svake pete godine.

Prvoga dana pastirskog pohoda, o. Nadbiskup je posjetio zajednicu vjernika u Karakašici i Glavicama uz pratnju žu-pnih vikara fra Jure Hrgovića i fra Pavla Vučkovića. U susretu s vjernicima iz Ka-rakašice, nadbiskup je izrazio zadovoljstvo što je po prvi put u crkvi Sv. Leopolda Bog-dana Mandića s tom zajednicom vjernika. S vjernicima je slavio Službu riječi. Slavlje pastirskog pohoda posebno je uzveličao

zbor pod vodstvom bogoslova fra Kristi-jana Šilića. Nakon pastirskog pohoda Ka-rakašici, o. Nadbiskup je pohodio vjernike sela Glavice. U crkvi Sv. Ivana evanđelista, predvodio je svetu misu, a u ime svih vjer-nika Glavica o. Nadbiskupa je pozdravio župni vikar fra Pavao Vučković. Djeca iz vrtića sa svojim voditeljicama izradila su i poklonila o. nadbiskupu prigodnu sliku s likom Čudotvorne Gospe Sinjske.

Drugoga dana pohoda, o. Nadbiskup je pohodio vjernike Čitluka i Jasenskog. Otvorenog srca sa župnim vikarom fra Eugenom Poljakom, u crkvi Sv. Franje Asiškog, vjernici su dočekali i pozdravili Nadbiskupa. U slavlju Riječi, Nadbiskup je pozvao zajednicu vjernika iz Čitluka i Jasenskog da svjedoči svoju vjeru u ovom vremenu, pozvavši osobito kandidate za sakrament sv. potvrde da svojim životom budu primjer svoj zajednici. Zbor odra-slih i djece, skladnim i veselim pjevanjem, uz glasovirsku pratnju s. Teje Vrdoljak uzveličao je to slavlje. Nakon susreta s vjernicaima iz Čitluka i Jasenskog, po-hodio je zajednicu vjernika u Brnazama. Mladi i djeca, obučeni u narodne nošnje sa župnim vikarom fra Lukom Norcem Kevom, dočekali su o. Nadbiskupa ispred crkve Sv. Nikole Tavelića. S vjernicima je slavio svetu misu. U propovijedi je istakao

radost što je po prvi put u crkvi Sv. Nikole s vjernicima iz Brnaza i što je se mogao uvjeriti u snagu te zajednice koja je brojna i mlada.

Trećega dana pohoda, o. Nadbiskup je pohodio zajednicu vjernika u Sinju. Susret je započeo u 16 sati pohodom sestrama milosrdnicam sv. Vinka Paulskog koje u Župi Gospe Sinjske djeluje više od 100 go-dina. Nakon susreta sa sestrama, o. Nadbi-skup je pohodio Dom za stare i nemoćne kojeg vode ss. milosrdnice. U 17 sati u cr-kvi Gospe Sinjske, Nadbiskup se susreo s ovogodišnjim kandidatima za sakrament svete potvrde, njihovim roditeljima i kate-hetama koji ih pripremaju za slavlje svete potvrde. U obraćanju mladima, o. Nadbi-skup ih je pozvao da se ne boje biti kršća-

ni, naglasivši da je svatko od njih poslije krizme pozvan u Župi pronaći jednu od zajednica u kojoj će svjedočiti svoju vje-ru i vršiti poslanje za dobro Crkve, Župe i svijeta. Dragi kandidati za sakrament svete potvrde, vi ste nova snaga župe Gos-pe Sinjske, rekao je nadbiskup Marin. U 17.45 sati, u dvorani Gospe Sinjske, susreo se s crkvenim zajednicama i udrugama koje djeluju pri Župi Gospe Sinjske. Pred-stavnici zajednica, predstavili su o. Nad-biskupu zajednicu i poslanje koje vrše u Župi. Nadbiskup je izrazio zadovoljstvo brojem zajednica koje djeluju u Župi, posebno zajednicom mladih koja djeluju kao Franjevačka mladež. Istakao je kako se zajednice u Župi ne smiju predstavlja-ti kao nešto zasebno, nego kao one koje

Nadbiskup mons. Marin Barišić u pastirskom pohodu Župi Gospe Sinjske

vrše svoje poslanje za opće dobro Crkve i Župe. Opasnost je da se izgubimo u nekoj samodostatnosti, u vlastitoj duhovnosti, u vlastitoj maloj zajednici. U 18 sati u cr-kvi Gospe Sinjske, o. Nadbiskup je slavio svetu misu uz koncelebraciju župnika fra Ante Bilokapića, gvardijana fra Petra Kla-peža i uz još osmoricu svećenika. Preko mise je pjevao Mješoviti župni zbor pod vodstvom fra Jure Župića i uz orguljsku pratnju s. Jelene Mijić. Poslije svete mise u samostans, o. Nadbiskup se susreo i sa svim fratrima koji žive i djeluju u Samo-stanu i Župi. Zahvalio je franjevcima na djelovanju i svjedočanstvu kojeg daju u Cetinskom dekanatu, Svetištu i Župi Gos-pe Sinjske. U ime fratara o. Nadbiskupa je pozdravio gvardijan fra Petar Klapež.

Zadnjega dana pastirskog pohoda, o. Nadbiskup je pohodio zajednicu vjernika u Lučanima. Lučanjani su ga sa župnim vi-karom fra Franom Pupićem dočekali kod kapele Sv. Ante te su zajedno u procesiji novouređenom stazom krenuli prema cr-kvi Sv. Kate gdje je predvodio svetu misu. Vjernicima je izrazio zadivljenost uređe-nošću crkve Sv. Kate, brežuljka i okoliša crkve. U ime svih vjernika fra Frano je zahvalio o. Nadbiskupu na pomoći koju je dao za obnovu crkve Sv. Kate.

Pastoralni pohod nadbiskupa Marina Barišića Župi Gospe Sinjske uvod je u ju-bilarnu proslavu 300. obljetnice čudesne obrane Sinja.

Fra Antonio Mravak

22 23

UVODFra Jeronim Šetka, franjevac, svećenik,

doktor slavistike, profesor hrvatskoga jezi-ka i ravnatelj Franjevačke klasične gimna-zije i Franjevačkoga sjemeništa u Sinju, odgojitelj mladih franjevaca, definitor i vi-kar Provincije Presvetoga Otkupitelja, ge-neralni vizitator Hercegovačke franjevač-ke provincije, propovjednik, ispovjednik, duhovni vođa, znanstvenik, pisac i ured-nik, proveo je gotovo cijeli život u Sinju u sjeni Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske.

OSNOVNI ŽIVOTNI PODATCI

Dječak je rođen u Desnama, kotar Metković, 6. X. 1909. godine i na sv. kršte-nju dobio ime Mate. Poslije završene puč-ke škole, nadahnut Duhom Božjim, želio je postati svećenik. Pošao je u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje je završio Franje-vačku klasičnu gimnaziju, obukao franje-vački habit na Visovcu 1926. godine i uzeo ime fra Jeronim, u čast velikoga Dalma-tinca, sveca i naučitelja. Studij filozofije i bogoslovlja završio je u Makarskoj i re-đen je za svećenika u Splitu 1932. godine. Na Filozofskim fakultetima u Zagrebu i Krakovu (Poljska) studirao je slavistiku i obranio disertaciju „Hrvatska kršćanska terminologija“.

Tako osposobljen imenovan je profe-sorom na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Međutim, Drugi svjetski rat baš je toj Gimnaziji donio velike i teške proble-me.

Poslije rata komunističke su vlasti oduzele zgradu Gimnazije i Sjemeništa i u dio Samostana uselile vojsku i neke stana-re. Tako u Sinju jednostavno više nije bilo mjesta za sjemeništarce i Provincija je bila prisiljena tražiti druga rješenja. Stoga je u rujnu 1946. god. u Sinju bio samo prvi razred Gimnazije, a ostali su bili smješte-ni u Makarskoj, na Visovcu i u Zagrebu. Za tako „razbijenu“ Gimnaziju po raznim mjestima moralo se je osigurati profesore i odgojitelje, a treba se sjetiti da su neki pro-fesori ubijeni, drugi strpani u tamnice, a treći pobjegli u inozemstvo. Komunističke su vlasti oduzele Gimnaziji pravo javnosti, kao i svim privatnim gimnazijama u drža-vi. Fra Jeronim bio je profesor i ravnatelj u Sinju, ali i župnik u Hrvacama, jer nije bilo dovoljno svećenika.

Provincija se više godina borila da vojska i stanari napuste Samostan u Sinju, zgrada nove gimnazije vraćena je tek kada je došla nova demokratska vlast (1990.), a dio stare gimnazije ni danas nije vraćen. U tako teškoj situaciji bilo je mnogo dječaka koji su dolazili u Sjemenište da bi posta-li franjevcima. Mnogi su to i ostvarili, a drugi se nikada ne bi usmjerili prema bilo kojemu fakultetu da nisu bili učenici te Gimnazije.

ZNANSTVENA I SPISATELJ-SKA DJELATNOST

Fra Jeronim Šetka dobro je poznavao filozofiju i bogoslovlje, a kao doktor slavi-stike znao je i više slavenskih jezika i nji-hove književnosti, pa mu je to omogućilo da se bavi pisanjem znanstvenih i popu-larnih knjiga i članaka iz raznih područja humanističkih znanosti. Njegovo je glav-no djelo „Hrvatska kršćanska terminolo-gija“, koje je od 1940. do 1990. objavljeno u tri izdanja. Stručno je obradio sve riječi kojima je kršćanstvo obogatilo hrvatski jezik i kulturu (riječi iz grčkoga, latinsko-ga, židovskoga, perzijskoga, arapskoga, slavenskih i drugih jezika).

Veći dio svojih objavljenih djela po-svetio je bogoslovlju, a na poseban način mariologiji, tj. pobožnosti prema Bogoro-dici Mariji, koju je sam osobno posebno štovao. Osobit vid njegove pobožnosti bio je njegov sveti običaj da svako jutro u 5 sati služi sv. misu na oltaru Čudotvorne Gospe Sinjske. Dugo je godina vrlo po-božno obavljao tu svetu službu.

Njegova je spisateljska djelatnost vrlo bogata. Ovdje ne ćemo iznijeti što je pisao o raznim lingvističkim temama i uopće temama iz kulture. Upozorit ćemo samo na teološke i posebno mariološke teme. Navest ćemo najprije knjige a zatim član-ke, i to kronološki, tj. kako su se vremenski pojavljivali.

KNJIGE„Pobožni uzdasi i molitve s oprosti-

ma“ (1947.), „Blago nebesko“ (molitve-nik, 1961.), „Put u život“ (molitvenik, 1962.; do danas u 9 izdanja tiskano 103 ti-suće primjeraka), “Gospa Sinjska, povijest Svetišta u Sinju“ (1966.), „Fatimske poru-ke Majke Božje“ (1967.), „Kraljica srdaca“ (1969.), „Sveti Nikola Tavelić“ (životopis i molitvenik, 1970.), „Vjenčić molitava u čast Čudotvorne Gospe Sinjske“ (1970.), „Mijenjam svijet“ (1974.), „Na izvoru obnove“ (1977.) i „Na izvorima radosti“ (1981.). To su manje ili veće knjige koje su mnogima pomogle da bolje upoznaju svo-ju kršćansku vjeru i osvježe svoju pobož-nost, a posebno prema Bogorodici Mariji. Posebno treba upozoriti da je s trojicom braće franjevaca skupljao pobožne narod-ne pjesme, uredio Zbornik i predao ga na-šoj Akademiji u Zagrebu, koja je planirala to objaviti (u Zborniku je zapisana 1 231 pjesma).

SVIJETLI LIKOVI ČLANCI I RASPRAVEOd brojnih članaka koje je fra Jero-

nim napisao ovdje ćemo upozoriti samo na neke važnije. Kao mladi profesor nije mogao ništa tiskati. Zanimljivo je da je svoj prvi znanstveni članak objavio u ino-zemstvu. Bio je, naime, pozvan na Prvi međunarodni marijanski kongres u Rimu (1950.), gdje je održao predavanje o Bo-gorodici Mariji u hrvatskim narodnim pjesmama. Predavanje je objavljeno na francuskome jeziku. Tako je bio jedan od rijetkih Hrvata koji je iz domovine mogao doći na taj kongres. Kongres je organizi-ran u prigodi proglašenja dogme o uzne-senju na nebo Bl. Djevice Marije.

Kad je komunistički režim počeo po-malo popuštati, objavio je veliki članak o Čudotvornoj Gospi Sinjskoj (1965.), zatim o piscima i uzornim redovnicima fra Pe-tru Kneževiću i fra Tomi Babiću (1967.), o Bogorodici u hrvatskim narodnim pje-smama (1969.) i hrvatskoj marijanskoj terminologiji (1978.). Objavio je mnogo manjih članaka.

ŠTOVATELJ I APOSTOL GOSPE SINJSKE

Kao dječak došao je u Svetište Gospe Sinjske, završio gimnaziju, novicijat i stu-dij te se vratio u Sinj kao mladi profesor i, osim kraćega boravka u Zagrebu i Makar-skoj, gotovo je cijeli život proveo u Sinju.

Uza svoje profesorske dužnosti, u Svetištu u Sinju redovito je propovijedao i ispovijedao, vodio pobožne udruge, dr-žao misije, duhovne vježbe redovnicima i redovnicama, kao i obnove. Sudjelovao je u pobožnostima u Crkvi Gospe Sinjske s Božjim pukom i posebno u zajedničkim molitvama redovničke obitelji.

Za sinjsko Svetište posebno je važno nešto o čemu se uglavnom gotovo ni-šta ne zna. U Arhivu Samostana čuva se knjiga „Zapisnik sastanaka Marijine kon-gregacije gospojica u Sinju pod naslovom Bezgrješnoga Srca Marijina pod zaštitom sv. Terezije od Maloga Isusa“. Biskupski ordinarija u Splitu imenovao je fra Jero-nima upraviteljem Kongregacije, koja je djelovala 1944. i 1945. godine. U popisu djevojaka koje su bile članice te Kongre-gacije zapisano je 1 768 imena i prezimena s drugim osnovnim podatcima. Svakoga tjedna održavali su se sastanci, duhovni govori, molitve i razgovori te je sve une-

osobiti štovatelj Gospe Sinjske (1909. − 1990.)

DR. FRA JERONIM ŠETKA

Prilike su se nešto sredile pa su se 1962. god. svi razredi gimnazije konačno našli u Sinju, a već je prije novicijat bio smješten na Visovcu i Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj, kako je bilo prije rata. U svim tim poslovima vrlo je zauzeto sudjelovao i fra Jeronim, i kao ravnatelj i kao član uprave Provincije.

Iako je glavni dio života proveo na Gimnaziji u Sinju i Zagrebu, ipak je neko vrijeme predavao na Bogosloviji u Makar-skoj i bio magistar bogoslova. Predavao je hrvatski, ruski, staroslavenski, latinski, njemački i vjeronauk. Bio je kao prefekt studija predsjednik Vijeća za odgoj i ob-razovanje. Kad je umro fra Ante Crnica (1969.), imenovan je vicepostulatorom kauze za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića i urednikom „Vjesnika bl. Nikole Tavelića“. Sve je okrunjeno veličanstvenom kanoni-zacijom u Rimu, 21. VI. 1970., kad je papa Pavao VI. fra Jeronima primio u audijen-ciju. Domovinsko slavlje organizirano je u Šibeniku, 20. IX. iste godine.

Posljednje dane života proveo je u Omišu, gdje je preminuo 22. VII. 1990. i pokopan je u Sinju na groblju sv. Frane.

seno u zapisnik. Bio je to veliki duhovni i odgojni pothvat, ili bi se moglo reći škola ili tečaj, koji je u dvije godine pohađalo gotovo 1 800 djevojaka. Uskoro su komu-nističke vlasti zabranile u cijeloj državi sva vjerska društva i udruge pa i tu sinjsku „Marijinu kongregaciju gospojica“. Ako je u samo dvije godine bilo oko 1 800 čla-nica, koliko bi ih bilo u pedesetak godina komunističke vladavine, da tu Kongrega-ciju komunisti nisu zabranili! Dakle, ba-rem 40.000 (četrdeset tisuća).

Nasilno dokidanje Kongregacije odu-zelo je tolikomu broju kršćanskih djevoja-ka da budu obogaćene vjerskim i duhov-nim odgojem i obrazovanjem, koje ih je trebalo pripremiti za ljudsku i kršćansku zrelost, za život i za kršćanski brak. To je zločin protiv svih tih djevojaka i protiv ci-jeloga hrvatskoga kršćanskoga naroda. Za taj zločin još nitko nije optužen, ni suđen, ni kažnjen!

Taj je duhovni pothvat u Sinju, kako je već rečeno, započeo i dvije godine vodio mladi profesor fra Jeronim Šetka.

Koliko li je u domovini Hrvatskoj slič-nih pametnih inicijativa i dobrih pothvata bezbožni ateizam nasilno zabranio i doki-nuo!

ZAGLAVAKKako je već istaknuto, svoje je znan-

stveno i spisateljsko djelovanje fra Jero-nim posvetio marijanskim pobožnostima i Svetištu Gospe Sinjske, a uvijek je bio spreman pomoći okolnim župnicima u raznim pastoralnim poslovima.

Posebno treba istaknuti da su i sjeme-ništarci, i vjernici, i fratri u Samostanu u fra Jeronimu gledali uzornoga svećenika i redovnika, dobroga profesora i odgojitelja, marljivoga znanstvenoga djelatnika i pis-ca, koji je kao mladi redovnik prihvatio staro i zlatno bendiktinsko pravilo: Ora et labora − Moli i radi.

Dr. fra Jeronim Šetka, u posljednja tri stoljeća, još je jedan uzorni svećenik, pro-fesor i pisac, još jedna sjajna zvijezda koja je zasjala u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i koja svojim svjetlom sja i danas na slavu Božju i čast Gospe Sinjske!

fra Gabrijel Jurišić

Fra Jeronim s papom Pavlom VI.

24 25

Na početku nove školske godine, u ponedjeljak 2. rujna 2013., profesor latinskoga i grčkoga jezika na Franje-vačkoj gimnaziji u Sinju fra Bruno Pezo sudjelovao je na sjednici Nastavničkoga vijeća u 11 sati na kojoj je

najavio da se, zbog navršenih godina, povlači iz nastavničke dje-latnosti. Prije toga, u 9 sati, sudjelovao je na misi na kojoj su pro-vincijal fra Joško Kodžoman i ravnatelj fra Josip Grbavac, zajedno s učenicima i djelatnicima, molili za sretan početak nove školske godine. No, nakon sjednice, na kojoj je zahvalio svim djelatnicima, fra Bruno nije otišao u klasične odjele. Došlo je vrijeme... tempus est, i fra Bruno se tiho povukao.

Svakako, nismo htjeli da njegov odlazak bude nezapažen. Po-kušali smo ga «vratiti» za proslavu svetkovine sv. Franje Asiškoga, kada pripremimo prigodno slavlje, ali fra Bruno je meka srca i za-molio je da ga poštedimo suznih oproštaja.

Ipak, kako je vrijeme odmicalo, a fra Bruno se privikavao na umirovljenički staž, Ravnatelj je odlučio da u novoj građanskoj godini, tiho i u «profesorskoj obitelji», daleko od očiju učenika i javnosti, proslavimo njegov rastanak od školskih klupa. Iako je od-gađao, ipak ga je početak korizmenoga vremena nagnao da prosla-vit Dan rastanka, bolje reći Dan zahvale − Dies gratiarum actionis − za dugogodišnje trude.

I tako, kako je Ravnatelj najavio na oglasnoj ploči u zbornici, u pokladni utorak, 4. ožujka 2014., u 14 sati, u ozračju jednoga resto-rana u Sinju, sastali su se kolegice i kolege oko fra Bruna.

Objed je protekao u kolegijalnomu ozračju. Nakon blagoslov-ne molitve slijedilo je uvodno predjelo, glavno jelo po izboru i na-kon svega slatki prilozi. Ipak, najdirljiviji prizor dogodio se kada se ravnatelj fra Josip ustao i u ime djelatnika Franjevačke gimnazije u Sinju zahvalio fra Brunu za dugogodišnji trud koji je utkao u poko-ljenja svojih učenika, iako, znamo, nije bilo jednostavno predavati klasične jezike. U ime Franjevačke provincije Presvetoga Otkupite-lja i odsutnoga provincijala fra Joška Kodžomana, Ravnatelj je fra Bruna podario umjetničkim darom, slikom Josipa Botterija Dinija, u motivu Posljednje večere, akrilik na platnu. Zatim je u ime na-stavničkoga zbora i ostaloga osoblja prinio svečanu košaru koju su naše djelatnice svečano uresile. U košari su se našle i grčke i latin-ske knjige, Sveto pismo, poslastice i dobre želje za dobro zdravlje. Zatim je fra Bruno zahvalio svima na dobrim željama; zatražio je, prema kršćanskomu običaju, oproštenje od svih djelatnika, ako je nekoga nehotice povrijedio, i nadodao da i on oprašta svima. Na-kon što je sjeo, ipak je Starina morao obrisati poneku suzu, lacri-mam ab oculis, koja mu je, emocionalno, izmakla iz očiju. Zatim je fra Stipica Grgat na nostalgičnom narodnom glazbalu, diplama, svirkom u piske i mišinu, sve nazočne vratio u dobra stara vremena kada se pjevalo srcem i plućima. I na kraju, za osvježenje, sladoled i kava: glacies edibilis et coffeum.

Dok se kišni utorak pomalo umatao u sumorne oblake, fra Bruno se, s dobrim željama i stiskom ruke, s osmijehom na licu opraštao od svojih kolegica i kolega.

U ovoj prigodi dostojno je i pravedno da se prisjetimo životno-ga tijeka našega profesora fra Bruna Peze.

Fra Bruno Pezo, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga

Otkupitelja, rođen je 23. studenoga 1948. u Prološcu kraj Imotsko-ga, od oca Vinka i majke Ive. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, filozofski studij u Dubrovniku, teološki na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Ma-karskoj i diplomirao na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

U franjevački novicijat stupio je 9. srpnja 1965. na Visovcu. Doživotne zavjete položio je 17. rujna 1971. u Italiji na La Verni. Red đakonata primio je 1. srpnja 1973. u Sinju, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1974. u Imotskome. Mladu misu proslavio je u rodnome mjestu 21. srpnja iste godine.

Nakon svećeničkoga ređenja fra Bruno je najprije godinu dana bio kateheta i župni vikar u Župi Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobromu. Zatim ga je Uprava Provincije poslala na studij klasič-nih jezika u Rim. U Rimu je, 19. lipnja 1978., na Università Pontifi-cia Salesiana, položio magisterij, a doktorirao je 23. listopada 1980., iz kršćanske i klasične književnosti na temu De vita et operibus Iacobi Bunić te postigao titulu: doktor klasične filologije − doctor philologiae classicae.

Od školske godine 1980./1981. fra Bruno je do prošle jeseni, pune 33 godine, na Franjevačkoj gimnaziji predavao klasične jezi-ke, grčki jezik i latinski jezik: Ελληνική γλώσσα  & Lingua Latina. Od školske godine 1982./1983. do šk. godine 1984./1985. bio je i ravnatelj Gimnazije. Uz obrazovnu djelatnost vršio je različite služ-be koje mu je povjerila Provincija; tako je bio član Vijeća za odgoj i obrazovanje, član Svećeničkoga vijeća Splitsko-makarske nadbi-skupije, definitor, tajnik za Odgoj i obrazovanje, član Komisije za pravdu i mir, član Komisije za teološku i pastoralnu izobrazbu, član Komisije za trajnu franjevačku formaciju, voditelj Trajne formaci-je, član Vijeća za formaciju i studij.

Uz svakodnevnu pripremu i održavanje školskoga plana i pro-grama, fra Bruno je ostao vjeran knjizi i spisateljskoj djelatnosti. Često je sudjelovao na međunarodnim znanstvenim simpozijima, osobito kao član Hrvatskoga mariološkog instituta, kao i na znan-stvenim skupovima u prigodnim provincijskim, samostanskim ili župnim obljetnicama; pisao je u mnogim zbornicima, kao u Zbor-niku Kačić, časopisima i župnim listovima. Tako je napisao pri-godne knjige, uglavnom o rodnome kraju, objavljivao u različitim zbornicima, priredio molitvenik zaštitniku Prološca − Molitvenik sv. Mihovila, Proložac, 2013. Od ostalih djela spomenimo sljedeće uratke:

Schmerlingova afera u Carevinskom vijeću i Franjevačka gi-mnazija u Sinju, Simpozij o Franjevačkoj provinciji Presvetoga Ot-kupitelja, u prigodi 250. obljetnice osnutka Provincije, Split, 5. − 7. 12. 1985., u: Zbornik Kačić, 19/20 (1987./1988.).

Čuvari baštine, Zbornik radova simpozija u prigodi 250. obljet-nice prijenosa franjevačkoga samostana u grad Imotski (glavni i odgovorni urednik: Bruno Pezo), Imotski, 1989.

Sveta Marija, Radovi Simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u Provinciji Presvetoga Otkupitelja, Split, 30. − 31. svibnja 1988., Makarska, Služba Božja, Franjevačka visoka bogoslovija, 1990.

Uloga fra Karla Balića na II. vatikanskomu saboru, 11. među-narodni mariološki kongres, Huelva, 18. − 25. 9. 1992.

Slike iz djetinjstva, Proložac, 1996. Marijin lik danas, Zbornik radova XII. međunarodnoga mari-

ološkog kongresa, Čenstohova, 18. − 24. kolovoza 1996.Župa svetoga Mihovila − Proložac, Proložac, 1998. Marija i Presveto Trojstvo, Zbornik radova Hrvatske sekci-

je XX. međunarodnoga mariološko-marijanskog kongresa, Rim, 15.− 24. rujna 2000.

Marija u Bunićevu djelu “De vita et gestis Christi”, Zbornik “Ancilla Domini službenica Gospodnja” u čast fra Pavla Melade, Zbornik Kačić, 32/33 (2000./2001.).

Marija u propovijedima hrvatskih katoličkih obnovitelja, Zbornik radova s Nacionalnoga znanstvenog skupa u Splitu, 31. Svibnja − 1. lipnja 2002.

Župe Franjevačkoga samostana u Imotskome, vodič, Proložac, 2004.

Mater Verbi Incarnati − Marija iz Nazareta prihvaća Sina Bož-jega u povijesti, Zbornik radova XXI. međunarodnoga mariološ-ko-marijanskog kongresa, Rim, 4. − 8. prosinca 2004.

Gašpar Vinjalić, Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni, 1514. − 1769. (priredio: Bruno Pezo), Split, 2010.

Župa sv. Ivana Krstitelja u Grabu, monografija (uredio: Bruno Pezo), Grab, 2012.

Rodoslovlja u Prološcu, Proložac – Sinj, 2012.Fra Bruno je, kao mentor, na ponos svojih učenika znao po-

stići i odlične rezultate na županijskim i državnim natjecanjima iz klasičnih jezika. Ovdje ćemo spomenuti nedavne slavne događaje, kada su se Profa i učenici, ovjekovječeni lovorovim vijencima, vra-ćali u Gimnaziju.

Prema rezultatima državnoga natjecanja školske godine 2010./2011., koje se održalo u Krku na otoku Krku, 19. travnja

2011., fra Brunov učenik Josip Skejo, IV. razred, osvojio je prvo mjesto, a Martin Vrlić, II. razred, drugo mjesto iz latinskoga jezika u kategoriji klasičnih gimnazija na Državnome natjecanju iz po-znavanja klasičnih jezika. Godinu dana nakon toga, u Šibeniku, 28. ožujka 2012., kao za inat, opet je fra Brunov učenik Martin Vrlić osvojio prvo mjesto iz latinskoga jezika.

Fra Brunove učenice i učenici s ponosom mogu reći: Fra Bru-no je bio naš profesor. A možda i nadodati: Teški su bili klasični jezici, ali fra Bruno je bio meka srca.

Zato je, možda, i najbolje da ovaj izvještaj završimo zahvalnom pjesmom koju su mu, daktilskim heksametrom, kao zahvalnicu Mentoru i Učitelju, ispjevali Martini Verlichi et Iosephi Schaeii:

Pjesma za fra Bruna PezuZahvale dajemo tebi, najbolji učitelju naš,Bijahu tri dana s tobom žića dio svijetli, da znaš.Ovidije i Ciceron prema tebi ništavni svi:Bili bismo k’o i drugi, da s nama nisi bio ti.Prvo i mjesto nam drugo, ah, zamijenila bi trema.Rekoše glasine neke – uspjeha škola nam nema.No, škola po tebi naša sad zlatnu krunu imade.Lijepo vijek kratak da traje, srce nam latinsko znade.No, ovaj nosimo spomen sve dok nas ne bude više.Zlatan ti bijaše osmijeh vidiv gdje ime nam piše:Suza i miješanje smijeha – u očima bio je plam.Nezaboravnim danima u srcu je sjećanje spramI ostaju dana ta tri svjetlo nam života, da znaš.Zahvale najveće evo, najbolji učitelju naš!

A onda, sklopivši pobratimstvo s Hrvatkinjom vilom s Prolo-ga, zagudiše to isto načinom starih naših začinjavaca u šesnaester-cu s jednostrukim srokom: Martin Vrlić i Josip Skejo:

Zahvala dr. fra Brunu Pezi

26 27

Udruga hrvatskih branitelja „Veterani 126. brigade Sinj“ Skupnu nagradu Župani-je dobila je za svoj rad, prije svega za organizaciju obilježavanja svih značajnih obljet-nica vezanih za Domovinski rat na područjima na kojima je ratovala 126. brigada HV-a, za snimanje dokumentarnoga filma o 126. brigadi, izdavanje fotomonografije o poginulim pripadnicima Hrvatske vojske s područja Cetinske krajine, te za materijal-nu i drugu pomoć koju pružaju obiteljima svojih članova.

Nagrade Županije za životno djelo dobili su još: Josip Jović i Mario Nepo Kuz-manić. Osobne nagrade dodijeljene su Silvani Ćurković, č.s. Emi Damjanović, Mariji Dujmić, Mirjani Korljan i dr. sc. Boži Plazibatu, prof. v.š. Skupne nagrade dodijeljene su i Klubu dobrovoljnih darovatelja krvi Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Ku-glačkome klubu Marjan, Mješovitome zboru mladih i komornom orkestru Gospe od Zdravlja iz Splita i Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju Splita.

Nagrade Županije uručene su 14. travnja 2014. na svečanoj sjednici koja je odr-žana povodom Dana Splitsko-dalmatinske županije, muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Čestitamo svim dobitnicima tih vrijednih nagrada!

Hrvatska biskupska konferencija (HBK) i Bi-skupska konferencija BiH (BKBiH) osnovale su zajedničku Komisiju za hrvatski martirologij, ko-joj je na čelu dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski. Sve biskupije, redovi i družbe imaju svoje članove u toj Komisiji. Njihov je zadatak da pri-kupe podatke o vjernicima koji su u doba Drugo-ga svjetskog rata, kao i poslije rata, često bez suda i mogućnosti da se mogu braniti, ubijeni, bačeni u tamnice, na razne načine mučeni. Koji su bili na robiji, pa pušteni iz tamnice, i dalje su bezrazlož-no progonjeni, a država je kršila njihova osnovna ljudska prava. Priznati žrtve i iskazati im dužnu počast komunističke vlasti ne samo da nisu htjele, nego su progonile one koji su to samo pokušali. Budući da je prije više od 20 godina bivša država − „tamnica naroda“ − propala, Republika Hrvat-ska i sve njezine vlasti također nisu gotovo ništa učinile. Stoga su naši biskupi osnovali spomenutu Komisiju.

Komisija je u Zagrebu, 24. i 25. IV. 2012. god., organizirala Prvi međunarodni znanstveni skup, na kojemu je sudjelovalo više znanstvenika i istraživača. Predavanja su objavljena u zborniku „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunistič-ke vladavine“ (2013., s. 707).

Ove godine, 13. ožujka, organiziran je skup „Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost“ u zgradi Biskupske konferencije u Za-grebu. Skup su pozdravili kardinal Josip Bozanić i dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Sudjelovalo je osam naših biskupa, 13 predavača i oko 80 zainteresiranih sudionika. U prvome su dijelu obrađene teološke i hagiografske teme, a u drugome se govorilo o kršćanskim mučenicima od najstarijih vremena (progonstva rimskih careva) do naših dana. Po-sebna je pozornost posvećena totalitarnim reži-mima XX. stoljeća: fašizmu, nacizmu i komuniz-mu. Dva su predavanja posvećena mučenicima Cetinske krajine i Splitsko-makarske nadbiskupije. Don Josip Dukić govorio je o stradalima od nje-mačke, četničke i partizansko-komunističke voj-ske, a mr. Ivan Kozlica o mučenicima koje su ubili talijanski vojnici i četnici. O hrvatskim mučeni-cima u srednjemu vijeku razlagao je fra Gabrijel Jurišić.

Kada se prikupe i srede sva predavanja i obja-vi Zbornik, bit će to dostojan spomenik svim hr-vatskim mučenicima koji su položili svoje živote i prolili svoju krv za sv. vjeru i domovinu Hrvatsku.

G. J.

Povodom 70. obljetnice pokolja preko 1500 hrvatskih civila u se-lima podno Kamešnice splitsko-makarski nadbiskup i metropolit

mons. Marin Barišić predvodio je sveča-no euharistijsko slavlje u Rudi, u petak 28. ožujka, te u Voštanama i Krivodolu, u subotu 29. ožujka 2014. godine. Tih da-tuma 1944. godine pripadnici njemačkih vojnih snaga, 7. SS divizije „Prinz Eugen“, na najokrutniji način ubili su djecu, žene i starce. U Rudi su ubili 282, u Voštanama 337 te u Krivodolu 148 osoba. Uz nadbiskupa Barišića, na misnim su slavljima sudjelova-li triljski župnik i cetinski dekan don Stipe Ljubas, župnik Rude don Marin Matijaca, župnik Voštana don Petar Dukić, župnik Krivodola (Grab) fra Duško Botica, župnici okolnih župa te brojni svećenici. Događaju su prisustvovali i njemački veleposlanik u Hrvatskoj Hans Peter Annen, splitsko-dal-matinski župan Zlatko Ževrnja i dožupan Luka Brčić, načelnik općine Otok Branko Samardžić, gradonačelnik grada Trilja Ivan Šipić te ostali predstavnici političke i druš-tvene vlasti, rodbina i prijatelji ubijenih te brojan vjernički puk koji je došao odati po-čast nevinim žrtvama.

U prigodnim riječima koje je uputio okupljenima oko žrtava pokolja nadbi-skup Barišić naglasio je kako su ovi poko-lji za stradale bili njihov Veliki petak, ali da kao vjernici moramo nadići dimenzi-je smrti i preobraziti ovaj Veliki petak u

uskrsno jutro. To ne znači da trebamo za-boraviti ovaj pokolj, već ga pamtiti ljudski i kršćanski te iskreno i evanđeoski opro-stiti. „Tragedija nije prikladna riječ za ovaj događaj jer tragedija znači neku nesreću ili prirodnu nepogodu, kao što su potres ili poplava. Nažalost, ovdje je uzrok čo-vjek. I zato je prikladnija riječ zločin. Za-sigurno se svi pitamo što se te noći dogo-dilo s čovjekom koji treba biti čuvar svoga brata, te kako je moguće da se slične stvari događaju i danas diljem svijeta“, kazao je nadbiskup Barišić i pojasnio da, ukoliko dopusti da u njegovo srce uđe zlo, čovjek postaje opasniji od zvijeri i prirodnih ne-pogoda. Nadodao je kako su u pozadini ovih pokolja ideologije koje su odbacile Boga te da je upravo zbog toga stradao čovjek. „Trebamo se osloboditi okova ide-ologijâ i bojâ te odati počast svim nevi-nim žrtvama bez obzira od koje uniforme su ubijene. Žrtve bi nas trebale okupiti i ujediniti da zajedno izrazimo svoju ljud-sku i kršćansku sućut. Zato me posebno žalosti što na nekima od ovih mjesta stra-danja nema delegacije, vijenca ni svijeća hrvatskih institucija, predsjednika države, Sabora i premijera. Nitko od nas ne smije ostati zarobljenik ideologijâ jer tako ove žrtve postaju žrtve po drugi put. Ušli smo u slobodnu i demokratsku Hrvatsku bez ovih ljudi, ali nismo ušli bez njihove žrtve i zato ih se ne smije ignorirati“, upozorio je nadbiskup i nadodao da će Hrvatska biti

slobodna tek onda kada na svim jamama i grobovima budu vijenci svih institucija i stranaka. Mi podižemo spomen-ploče za ovakve pokolje, ali one su podložne zubu vremena i prolazne, baš kao i naše ljudsko sjećanje. No, ima jedan najveći i vječni spomenik svim nevinim žrtvama, a to je živi Isus Krist, raspeti i uskrsli, koji je upi-sao njihovu bol u svoje srce i dlan te neće dozvoliti da itko padne u zaborav. „Mnogi među njima su bili jako mladi i mogli su danas biti s nama, ali njihovi životi upisa-ni su u knjigu vječnoga života. Slušajući njihova imena, moglo bi se reći da je taj popis dodatak litanijama svih svetih jer su svi oni bili vjernici koji su ugradili evan-đelje u svoj život, a svjedoci kažu da su i umrli moleći i tražeći oproštenje jedni od drugih. No, važno je primijetiti da je Krist bio snaga i onih koji su ostali živi. Nije bilo lako gledati izbodena i zapaljena ti-jela svojih najbližih, a da u vama ne umre čovjek“, istaknuo je nadbiskup i zaželio da gradimo mir i štitimo ljudskost u sebi i u generacijama koje dolaze.

Nakon misnih slavlja položeni su vi-jenci i zapaljene svijeće na spomen-gro-bljima, a u sklopu svečane komemoracije u Voštanama otkrivena je spomen-ploča svim ubijenima. Vijenci su položeni i na spomen-kosturnicama u Otoku (187 ubi-jenih), u naselju Ljut (136), u Podima (76) i u Rožama (22).

Sudionik

70. obljetnica pokolja hrvatskih civilaGrab − Krivodol:

Mučenici Cetinske krajine na međunarodnom simpoziju

NAGRADE SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

Fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiću Nagrada za životno djelo

Udruga hrvatskih branitelja “Veterani 126. brigade Sinj”

Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić dobitnik je Nagrade Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo, a Udruga hrvatskih branitelja „Veterani 126. brigade Sinj“ kolek-tivne nagrade. Odluka o dodjeli nagradâ Županije donesena je danas na 8. sjednici Županijske skupštine.

Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić rođen je u Baškoj Vodi 14. prosinca 1934. godine. U srpnju 2012. godine obilježio je svoj veliki jubilej, 60. obljetnicu svoga fratarskog života, a ove godine proslavit će 55 godina svećeništva. U obrazloženju odluke o dodjeli Nagrade Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo navedeno je kako je fra Hrvatin Gabrijel Jurišić sudionik društvenih, crkvenih i kulturnih događaja, kako u svome matičnom samostanu u Sinju, tako i izvan domovine, poglavito uoči velikih blagdana u hrvatskim katoličkim misijama u Americi, Australiji, Austriji i Njemačkoj. Fra Gabrijel glavni je i odgovorni urednik zbornika „Kačić“ od 1974. godine, koji donosi studije, rasprave i članke iz filozofije i teologije, te humanistič-kih a dijelom i prirodnih znanosti. Pokrenuo je i nekoliko izdanja knjigâ, glazbenih izdanja, ponovljenih izdanja ili pretisaka.

28 29

U „Dvorani Gospe Sinjske“ Franjevačkoga samostana u Si-nju, u subotu 29. ožujka t. g., građani Sinja imali su prigodu ugostiti prof. dr. Zdravka Tomca, poznatoga političara i pisca. Samostan povremeno priređuje razna predavanja o

suvremenim temama iz teologije, društvenih znanosti i kulturi opće-nito, kao i prezentacije knjiga i časopisa, da bi građanima bilo omo-gućeno čuti poznate znanstvenike i druge javne i kulturne djelatnike.

Kako je Haški sud već tolike godine prisutan u svim našim sred-stvima javnoga priopćavanja, a imamo s njime i vrlo loša iskustva (general Tihomir Blaškić najprije osuđen na 45 godina robije, a Carla del Ponte služila se lažima…), dr. Tomac, predavač, iznio je mnoge podatke o kojima se u našoj javnosti vrlo malo piše i još manje zna, a posebno koliko su strane obavještajne službe radile za svoje inte-rese. Nažalost, i mnogi domaći ljudi ne samo da nisu branili interese hrvatskoga naroda, nego su se zalagali za suprotno. Za tu je tvrdnju dr. Tomac iznio bezbroj konkretnih dokaza, spominjući imena i pre-zimena političara iz Vlade, Sabora i diplomacije, zatim više sudaca i odvjetnika, novinara i drugih javnih i društvenih djelatnika. Njihovi javni nastupi u domovini i u inozemstvu, posebno u Haagu, i oni kao građani Republike Hrvatske govorili su i svjedočili protiv hrvatskih interesa iznoseći lažne optužbe. Nevjerojatno!

Poslije predavanja nazočni su predavaču postavljali razna pitanja, npr. zašto hrvatski intelektualci šute, zašto se većina medija sve više vraća ono-me jednoumlju, za koje smo mislili da je bačeno u ropotarnicu, zašto neki napadaju i samu riječ „domoljublje“ kao da je to veliko zlo, za koga glaso-vati na skorim izborima i toliko drugih pitanja. Profesor je vrlo spremno i uvjerljivo odgovarao, npr. na prvo je pitanje odgovorio da je to strah. U velikoj ekonomskoj krizi ljudi se boje za svoje radno mjesto, za svoju djecu, za skoru budućnost i boje se reći što misle.

Građani su imali prigode i nabaviti predavačeve knjige „Peta haš-ka kolona i njezine žrtve“, najnoviju „Memoari“ i druge.

Slušatelji su bili oduševljeni predavanjem, brojnim podatcima kao i vrlo jasnim odgovorima. Cijela se večer odvijala pod geslom: „Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što!“ – kako je govorio dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske.

Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić

Molitvom Gospine krunice hr-vatski vjernici su sudjelovali u svim važnim pobjedama do slobode, koja je čitav hr-

vatski narod molitvom povezivala u jedan neraskidivi lanac Božje ljubavi, svjesni da samo oni koji grade s Bogom, grade na neuništivim temeljima svoju Domovinu. Tako je cijela Hrvatska, poput golubice ra-skriljenih krila, postala zemlja „žive kru-nice“. Molitvom Gospine krunice vjernici su svima nama omogućili da dobijemo ogroman dar slobode! Taj dar najprije su njegovali dostojanstvom kršćanskog života, a zatim svakodnevnom molitvom krunice. Svi oni koje su ostali ustrajni u molitvi kru-nice primali su poseban Božji blagoslov po zagovoru Blažene Djevice Marije, jer su na taj način postali Njezini apostoli. Stoga mo-litvom Gospine krunice očuvajmo i danas Hrvatsku!

Krunicom smo oslobodili Domovinu, a i sada je čas da istom krunicom oslobodimo hrvatski narod od svih navala idolopoklon-stva i posebno materijalističkog mentaliteta.

Molitvom krunice idemo otvarati oči, uši i srca naroda da se čini dobro, da pre-stane izgovarati psovke, da prestane emo-tivno i intelektualno ubijanje naroda putem tiska i televizije, da se očuvaju vrijednosti kršćanskog braka i obitelji, da vlast i narod postanu napokon jedno, da Hrvat zavoli Hrvata. U važnim povijesnim bitkama Hr-vatska je bila obranjena krunicom oko vra-ta. Hrvatski branitelji u Domovinskom ratu su čvrsto vjerovali da imaju pravo na ono što im je Bog dao - njihovu zemlju. Znali su da će im sam Bog Gospinim zagovorom u najtežim životnim trenitcima priteći u po-moć, kao što je pritekao i davne 1715. godi-ne čudesnom pobjedom pod Sinjem.

I danas nas Gospa poziva da se ne umo-rimo u molitvi krunice, jer ako se i danas ne nađemo na zajedničkoj molitvi, ako se

“Zlatna Gospina krunica” prigodom 300. jubilea 1715. – 2015.

MOLITVOM GOSPINE KRUNICE DO SVIH HRVATSKIH POBJEDA

danas ne budemo ljubili, poštivali i praštali jedni drugima, mogli bismo lako izgubiti sve što smo molitvom i žrtvom hrvatskih branitelja dobili. U ovim kriznim vremeni-ma za našu Domovinu opet se traže ljubav i molitva, opet treba uzeti Gospinu krunicu u ruke i moliti po Gospinu zagovoru Boga za pomoć koji nam i danas ostaje jedini oslo-nac, da bismo dobili i drugu bitku, bitku za blagostanje svakog čovjeka koji živi u našoj Domovini.

Pozivamo sve štovatelje Čudotvorne Gospe Sinjske, da se uključe na zajedničku molitvu Gospine krunice, koju ćemo moliti u našoj crkvi kao zahvalu za sve hrvatske pobjede u prigodi velikog „jubilea 300. ču-desne pobjede pod Sinjem 1715. - 2015.“

U ovom velikom jubileu naš Samostan zajedno sa štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske izradit će i dar Majci Božjoj Čudo-tvornoj Gospi Sinjskoj - „Zlatnu krunicu“.

Za izradu “Zlatne Gospine krunice” Sa-mostan će upotrijebiti zavjetne darove, tj. zlato koje su Gospini štovatelji godinama poklanjali za svoj zavjet Gospi. Za ostva-renje toga vrijednog dara Gospi Samostan nema dovoljnu količinu zlata.

Zato molimo sve Gospine štovatelje da pomognu svojim zlatnim nakitom ili nov-čanim prilogom da bismo mogli zajedno u tom velikom 300. jubileju izraditi „Zlatnu Gospinu krunicu“.

Taj naš zajednički dar bit će kruna veli-koga jubilea koju ćemo kao zahvalu nebe-skoj Majci Blaženoj Djevici Mariji postaviti na njezin oltar, da nas uvijek iznova pod-sjeća da treba moliti. Na taj način „Zlat-na krunica“ će biti trajni znak i svjedok budućim gnaraštajima Gospinih štovatelja naše ljubavi i štovanja Majke od Milosti, naše Čudotvorne Gospe Sinjske.

Fra Petar Klapež, gvardijan

PROTUHRVATSKO DJELOVANJE PETE HAŠKE KOLONE

30 31

U franjevačkoj crkvi Uznese-nja Blažene Djevice Marije u Makarskoj, u četvrtak, 9. siječnja 2014., mons. Marin

Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, u 14,30 sati služio je sv. misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Petra Rastoči-ća, koji je iznenada preminuo 7. siječnja 2014. u 62. godini života, 43. redovništva i 35. svećeništva. U koncelebraciji su bili provincijal Franjevačke provincije Pre-svetoga Otkupitelja fra Joško Kodžoman, u ime šibenskoga biskupa bio je gene-ralni vikar mons. Marinko Mlakić, ma-karski gvardijan fra Ante Čovo i još 139 svećenika. Na oproštaju su bili novaci, bogoslovi, rodbina, časne sestre, prijatelji i mnogi vjernici iz župa gdje je fra Petar djelovao kao franjevac-svećenik. Liturgij-sko pjevanje predvodio je zbor franjevač-kih bogoslova iz Splita.

Sprovodne obrede, nakon završetka sv. mise zadušnice, na groblju Sv. križa u Makarskoj predvodio je fra Ante Čovo, gvardijan samostana Uznesenja BDM u Makarskoj.

Fra Petar Rastočić rođen je u Met-koviću 1. prosinca 1952. od oca Mate-Srećka i majke Ive r. Jerković. Kršten je 18. siječnja 1953. u rodnoj župi. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Novim Selima, a preostala četiri u Met-koviću. Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju pohađa u razdoblju od 1968. do 1973. godine. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 5. srpnja 1971. Prve redovničke zavjete položio je 5. srpnja 1972., a svečane u Makarskoj 4. listopa-da 1977. Filozofsko-teološki studij poha-đao je u Makarskoj i Zagrebu, gdje je 14.

veljače 1980. godine i diplomirao. Sveti red đakonata primio je u Sinju 2. srpnja 1978. po rukama msgr. Frane Franića, a 1. srpnja 1979. u Otoku kod Sinja msgr. Franić zaredio ga je i za svećenika. Mladu je misu proslavio u rodnome Metkoviću 22. srpnja 1979. godine.

Kao mladomisnik prvu je službu obavljao u Sinju u svojstvu župnoga vikara od 1979. do 1982. Od 1982. do 1985. vrši službu župnoga vikara u Imot-skome, nakon čega preuzima službu žu-pnika u Staševici. Godine 1988. postaje župnikom župe Plina − Stablina, da bi 1992. preuzeo službu župnika u Šibeniku na Meterizama, gdje ostaje do 2003. godi-ne. Od 2003. do 2009. godine vrši službu župnika u župama Lećevica i Radošić.

Uprava Provincije ga je 2009. godi-ne imenovala gvardijanom i župnikom u Živogošću. Godine 2012. postaje član Uprave Provincije u svojstvu definitora te župnik u župi Igrane − Drašnice. U uto-rak, 7. siječnja 2014., u 62. godini života, 43. godini redovništva i 35. godini sveće-ništva fra Petar je iznenadnom smrću, na žalost svih nas, završio svoj ovozemaljski život.

Pokojnome fra Petru, u ime naše fra-njevačke obitelji u Sinju, zahvaljujemo na predanome radu u svećeništvu i na po-žrtvovnosti koju je pokazivao za svoga života za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih vjernika župe Gospe Sinjske do kojih ga je dovela providnost Božja.

Počivao u miru Božjem!

IN MEMORIAM

Fra Petar Rastočić

„Stvarnost je važnija od ideje.“ (papa Franjo)

Slijedeći ime koje sadržava pojam cjelovitosti, nosi i obvezu prepoznatlji-voga javnog djelovanja udruge „Cjelovit život“. Radeći kroz prošlu godinu, Godi-nu vjere, predstavili smo 12 izvanrednih predavača koji su mjesečnim tribinama prenijeli snažne poruke Evanđelja koje bi se trebale i mogle zrcaliti u svakodnevno-me životu. To nam je donijelo obvezu da ustrajemo na kontinuitetu i na kvaliteti predavanja. Kako sâm podnaslov ovoga teksta kaže, Stvarnost je važnija od ideje, a preuzet je iz Papine pobudnice EVAN-GELII GAUDIUM (231.), doba u kojemu nam je dano živjeti traži djelovanje Cr-kve u stvarnosti, posebno nas vjernika laika. Da bismo izbjegli suhoparnu reto-riku, da bi naš rad bio plodonosan, nasto-jat ćemo i ubuduće prepoznavati potrebe naše zajednice i djelovati za opće dobro. Naše djelovanje ima PREPOZNATLJI-VU INTONACIJU, ima svoj predznak, znak naše vjere. To nam nije prepreka nego, naprotiv, mogućnost otvorenijega i konstruktivnijega dijaloga. Sve sekcije Udruge rade najbolje što mogu, tako da je omogućena kreativnost svakoga člana Udruge. Dio smo naše Crkve i Grada, a područja rada su nam: Socijalni nauk Cr-kve, humanitarna djelatnost, društvena angažiranost, kulturno djelovanje, eko-loško osvješćivanje populacije, duhovna

4. godina djelovanja Udruge “Cjelovit život”

U nedjelju, 6. travnja 2014. godine, u Samostanu Gospe Sinjske u Sinju, održana je izborna skupština Franje-vačkog svjetovnog reda (OFS). Izbo-rima je predsjedao brat Dario Tolić, područni ministar, župnik fra Ante Bilokapić te 32-oje braće i sestara, od čega 22-oje s pravom glasa. Nakon zajedničke molitve, fra Ante je održao pozdravni govor, a brat Dario je uvod-nim govorom uputio braću i sestre na Pravilo i Generalne konstitucije OFS-a. Ministra, sestra Mara Filipović Grčić podnijela je izvješće o trogodišnjem radu i djelovanju OFS-a Gospe Sinjske, a sestra Silvana Kuštre blagajnički iz-vještaj za isto razdoblje.

Nakon zaziva Duha Svetoga pri-stupilo se glasovanju. Za novo vod-stvo OFS -a Gospe Sinjske izabrani su: 

Mara Filipović Grčić, ministraMirjana Vitić, zamjenica ministreIvanka Vukasović Lončar, tajnicaAnđelka Čatlak, blagajnicaZdenka Filipović Grčić, učiteljica

formacijeTanja Kodžoman, animator za

Framu. Nakon što su izabrani potvrdili

svoje franjevačko zvanje i svoju spre-mnost na služenje, župnik fra Ante je udijelio svoj blagoslov. Članovi brat-stva druženje su nastavili u „Fratar-skoj konobi.“

Izbori u mjesnom bratstvu OFS-a

edukacija. Nedavno smo bili organizatori uspješne glazbene retrospektive „Glaz-bena pripovid o Sinju“. Nastavljamo s duhovnim tribinama u našemu svetištu. Posebno moram istaknuti rad s mladi-ma. Kroz literarne natječaje motiviramo ih da svoja razmišljanja pretoče u pisanu riječ. Informatizacija je s jedne strane u mnogočemu pravo blago i pripomoć, ali s druge strane i otuđuje pojedinca. Za-jedništvo uz dobru osmišljenost susreta klasičnom glazbom, s vrijednim i pa-metnim mladim ljudima u radosnome ozračju, gdje je njihov literarni rad vred-novan i javno nagrađen, dobar je put do njihovih mladih srdaca i uzburkanih duša. Mladi itekako imaju što reći, ne-kada u svojoj nepatvorenosti vide stvari jasnije nego stariji. Ove smo godine po-vodom Dana života dali temu na stihove Vladimira Nazora: „Zemniče, zaprznio te mrak...a tebe zemlja rodi da budeš čil i jak, da nosiš u njedrima radosti zlat-ni ključ!“ Nastojali smo da u vremenu kulture smrti mladi javno progovore o NAJLJEPŠEMU daru Božjem, a to je ŽIVOT. Oni su na to odgovorili najbolje što su mogli. U kategoriji srednjih škola prvu je nagradu osvojila učenica 3. b. r. Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, IVANA POLJAK, a u kategoriji osnovnih škola učenik MORENO VUKOVIĆ, 8. d. r. OŠ Ivana Lovrića, Sinj.

Tanja Kodžoman-Križanac

FOND GOSPE

SINJSKEAkademska godina 2013./2014.

Na temelju odlike Vijeća Fonda Gospe Sinjske raspisan je bio

NATJEČAJ

Za dodjelu financijske pomoći iz Fonda Gospe Sinjske studentima slabijeg imovinskog stanja, koji nisu ostvarili pravo državnu ili neku dru-gu stipendiju. Ukoliko se studentu naknadno odobri druga stipendija dužan je o tome obavijestiti vijeće Fonda Gospe Sinjske u roku od 15 dana.

Imena studenata kojima je odo-brena pomoć iz Fonda Gospe Sinjske u akademskoj godini 2013./2014. Su:

Antonela Buljan

Krešimir Krivić

Anđela vuković

Franka Vidalina

Anđela Šušnjara

Doris Cvitković

Antonija Gulić

Josip Veić

Valentina Budimir –Bekan

Marija Balajić

Marija Bilobrk

Jure Bašić

Anita Budimir

Ina Barać

Perinka Paleško

U ime svetišta Čudotvorne Gos-pe Sinjske i u ime studenata koji pri-maju pomoć iz Fonda Gospe Sinjske svim darovateljima i donatorima Fonda iskreno se zahvaljujemo!

32 33

• CVJETNICA (13. travnja)(Početak Isusove muke)09.45 - blagoslov grančica u samostanskom

dvorištu i ophod u crkvu10.00 - sv. misa i pjevana Muka Kristova po Mateju14.00 - početak kvarantora – klanjanja

• VELIKI ČETVRTAK (17. travnja)(Spomen Isusove Posljednje večere)07.00 - jutarnja molitva Časoslova19.00 – sv. misa Večere Gospodnje 22.00 - “Getsemanska ura” - molitva- pjevanje “Gospina plača”

• VELIKI PETAK (18. travnja)Spomen Isusove Muke i Smrti –

zapovjedni post i nemrs07.00 - jutarnja molitva Časoslova19.00 - obredi Velikog petka- procesija kroz grad s Presvetim Sakramentom- pjevanje “Ispovidite se!”

• VELIKA SUBOTA (19. travnja)(Dan tišine i noć bdjenja)07.00 - jutarnja molitva Časoslova20.00 - sv. misa - Uskrsno bdjenje- blagoslov uskrsnih jela poslije sv. mise

• USKRS ( 20. travnja)- sv. mise u Svetištu:

6.30; 7.00; 8.00; 9.00; 10.00; 11.30 i 19.00 sati- blagoslov uskrsnih jela poslije svake mise

• USKRSNI PONEDJELJAK (21. travnja)- svečana sv. misa u 10.00 sati.

VELIKI TJEDAN U FILIJALNIM CRKVAMA NAŠE ŽUPE

• VELIKI ČETVRTAK I VELIKI PETAK - obredi u 18.00 sati;

• VELIKA SUBOTA - Uskrsno bdjenje sv. misa u 20.00 sati;

ozdravljenje po zagovoru pape Ivana Pa-vla II. francuska redovnica Marie Simon - Pierre i Floribeth Mora Diaz iz Kostarike.

Na Trg sv. Petra bit će doneseni re-likvijari dvojice papa, a također će biti i njihove slike koje su korištene i na sveča-nosti beatifikacija.

Nakon euharistijskog slavlja, vjernici će u Bazilici sv. Petra moći obići grobove novih svetaca.

Misu zahvalnicu za nove svece u po-nedjeljak, 28. travnja u 10 sati na Trgu sv. Petra predvodit će kardinal Angelo Co-mastri.

***Na konferenciji za novinare na kojoj

su 31. ožujka u Tiskovnom uredu Svete Stolice u Vatikanu ove informacije objav-ljene sudjelovao je i generalni tajnik bi-skupije Bergamo mons. Giulio Dellavite. Biskupija Bergamo iz koje potječe Ange-lo Roncalli, kasnije papa Ivan XXIII. ovaj događaj proživljava na poseban način. Biskupija je odlučila podi

i spomenik „ljubavi", jer je ljubav bit-na vrlina kojoj nas uči Ivan XXIII., ista-knuo je mons. Dellavite. Biskupija će tako većim iznosom poduprijeti održavanje škola na Haitiju, kao i izgradnju crkava i pastoralnih prostora u Albaniji, te pomo-

ći najugroženije u Bergamu. U poseban Fond svećenici biskupije, njih oko 900, na Veliki četvrtak darovat će svoje mjesečne plaće, a biskupija je odlučila prodati dio svoje imovine. Ta sredstva će biti namije-njena stipendijama za mlade u siromaš-nim zemljama i potpora doktorandima na temu Ivana XXIII.

Mons. Walter Insero, iz Ureda za društvene komunikacije Rimskoga vi-karijata je predstavio inovacije vezane uz elektronske medije. Tako je pokrenut službeni portal www.2papisanti.org, koji će slijedećih dana biti popunjen infor-macijama na više jezika. To će biti mjesto gdje će hodočasnici moći pronaći sve ko-risne obavijesti za kanonizaciju.

Mons. Insero posebno je upozorio na projekt "#2popesaints", koji je nastao u suradnji sa studentima komunikacija na rimskom sveučilištu LUMSA. U tom vidu bit će dostupna stranice na društve-nim mrežama, Facebook „2popesaints", na Twitteru"@2popesaints" Instragamu „#2popesaints" i YouTube „2popesaints". Ove će stranice biti aktivne od 6. travnja, te će putem njih biti moguće pratiti uživo događaje oko kanonizacije.

VATIKAN:

U tijeku je neposredna priprave za proglašenje svetima pape Ivana Pavla II. i pape Ivana XXIII. koje će se održati u ne-

djelju na Mali Uskrs, 27. travnja u Vati-kanu.

Kako izvješćuje IKA, u utorak 22. travnja u 20.30 sati u bazilici Svetoga Ivana Lateranskoga u Rimu održat će se susret mladih grada Rima. Na susretu će sudjelovati i postulatori kauza p. Gio-van Giuseppe Califano i mons. Slawomir Oder.

Crkve u središtu Rima će u subotu, 26. travnja biti otvorene za bdjenje i sa-krament pomirenja.

Na Trgu sv. Petra samoj svečanosti kanonizacije koja počinje u nedjelju, 27. travnja u 10 sati prethodit će molitva krunice Božanskog milosrđa, te čitanje odlomaka iz pisane baštine Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Ulaz na Trg sv. Petra te Ulicu Pomirenja (Via della Conciliazio-ne) za ovu prigodu bit će slobodan za sve.

Uz papu Franju na misi će koncele-brirati oko tisuću svećenika, biskupa i kardinala, a sedamsto svećenika dijelit će pričest.

Činu proglašenja svetim nazočit će i dvije osobe koje su zadobile čudesno

Program kanonizacije Ivana Pavla II. i Ivana XXIII.

USKRSNA ISPOVIJEDSv. ispovijed je sakrament pomirenja

i obraćenja. Bliže se veliki i sveti dani - dočekajmo ih očišćeni i pomireni s Bogom i međusobno.

ISPOVIJEDANJE U SVETIŠTU:

• Veliki ponedjeljak, utorak i srijeda - od 6.45 do 12; od 17 do 20.00 sati

• Veliki četvrtak - od 7.30 do 12; od 16 do 18.30 sati• Veliki petak - od 7.30 do 12; od 16 do 18.30 sati• Velika subota - od 7.30 do 12; od 16 do 18.30 sati• NA USKRS NEMA ISPOVIJEDANJA!!• ISPOVIJED ZA MLADE - na Veliku srijedu

od 18 do 20 sati.

OBREDI VELIKOG TJEDNA U SVETIŠTU

34 35

Na Mali Uskrs, 27. travnja 2014. papa Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bit će proglašeni svecima

36