ISSN 1334-4498

God. XLVI. (2016.) <> Broj 1-2 (161-162) <> Cijena 15 kuna

^ASNI SLUGA BO@JI DOBRI OTAC^ASNI SLUGA BO@JI DOBRI OTAC

SADR@AJSADR@AJGod XLVI. (2016.) <> Broj 1-2 (161-162)

Za sve što se u ovom glasilu navodi ili naziva “čudo”, “svetost”, “svetac” i slično, to u duhu crkvenih propisa treba uzeti i razumjeti u našem običnom ljudskom načinu izražavanja. O svemu ovom izreći će konačni sud sveta Crkva.Izdavač lista:Provincijalat Franjevačke provincijePresvetog OtkupiteljaTrg Gaje Bulata 3, HR - 21000 SplitOsnivač lista: Franjevački samostan MBLVrbanićeva 35, HR - 10000 ZagrebGlavni i odgovorni urednik: Dr. fra Josip Šimić Uređuje Uredničko vijeće:Nikica Ajdučić, Antica-Nada Čepulić, Frano Doljanin, Mate Matić, Asumpta Strukar, Josip ŠimićAdresa uredništva: Vicepostulatura Sl. B. fra A. Antića, Vrbanićeva 35, HR - 10000 Zagrebtelefon: (01) 46 60 031 te1./fax: (01) 4649793E-pošta: sluga.bozjidoa@gmail.comNovčane priloge za list i milodare slati na račun: HPB - Hrvatska poštanska banka2390001-1100028072 IBAN HR22 23900011100028072SWIFT HPBZHR2XCijena: 10 kuna, dvobroj 15 kuna,inozemstvo 3 € ili 3 $Godišnja pretplata 50 kn, Europa 12 €,Prekooceanske zemlje 20 $Lektor:Prof. Domagoj GrečlPrijelom i grafička priprema:DENONA, HR – 10000 ZagrebTisak:DENONA, HR – 10000 ZagrebISSN 1334-4498

Naslovna stranica: Vjernici mole na grobu oca Antića

Zadnja stranica: Isusovački bogoslovi u sobi oca Antića

33 Riječ urednika

�4�4 Trodnevnica i proslava 51. Antićeva 1. dan: fra Vatroslav Frkin - Molitva vjernika 2. dan: fra Atonio Mravak 3. dan: fra Ante Udovičić

1515 51. obljetnica smrti Časnoga sl. Božjega: Propovijed mons. Ante Ivasa - Molitva vjernika

2121 Proslava 45. obljetnice prijenosa tijela Časnoga sl. Božjega u kriptu Majke Božje Lurdske

2323 Priznanje listu Dobri Otac Antić za 45. godina izlaženja

2525 Duhovna obnova Antićevi dani u HKŽ Frankfurtu/M.

2727 Korizmena duhovna obnova Antićevi dani u HKŽ Freising

3131 Susret Antićeve mreže

3232 Iz odgojiteljskog djelovanja Časnoga sl. Božjega (5)

3535 Karizme oca Antića (5)

3737 Učitelj duhovnog života (5)

4040 Hodočašća: Studenti Sinjske krajine; Učenice i učenici iz III. zagrebačke gimnazije; Djeca iz vrtića Sestara franjevki od Bezgrešne; Antićeva župa iz Zatona; Župa Vodice; Župa Drniš; Molitvena zajednica Padre Pio iz Splita; Župa Runović; Župa sv. Ilije iz Metkovića; Župa sv. Križ iz Splita; Euharistijske zajednice iz Makarske i Zadra

5252 Zahvale, preporuke, uslišanja i svjedočanstva

5656 Naši pokojnici: dr. sc. fra Petar Bezina; mo. fra Mile Čirko;

fra Petar Vučemilo; ak. slikar Ivan Tomić-Femić; dr. sc. akademik Ante Sekulić

6666 Milodari, pretplate na list i honorari

Antićeva pisma: 14, 22, 30, 39, 40, 65

Fotografije: Jožica Frkanec-Štefko (Foto Nana), Boran Vigurić, Bernard Čović (Glas Koncila), fra Niki-ca Ajdučić, Andja Križanac, Ante Despalatović, Luka Lipić, Lucija Ševerdija i drugi

^ASNI SLUGA BO@JI DOBRI OTAC^ASNI SLUGA BO@JI DOBRI OTAC

3

Poštovane štovateljice i štovatelji oca Antića, dragi čitatelji!U ovoj izvanrednoj jubilejskog godini Božanskog milosrđa, koju je

proglasio papa Franjo bulom Misericordiae vultus, koja je otvorena 8. prosinca 2015. (na svetkovinu Bezgrešnog začeća) i trajat će do 20. studenoga (svetkovina Krista Kralja) 2016. imali smo posebnu veliku milost da je k nama 13. travnja došlo tijelo svetoga Leopolda Bogdana Mandića, velikog apostola Božanskog milosrđa, i da je ostalo s nama do 18. travnja ujutro.

Tijelo je 13. travnja oko 5 sati popodne dovezeno u zagrebačku kate-dralu, gdje je ostalo do 10 sati navečer 14. travnja. Iz katedrale je prevezeno u crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačku Dubravu, gdje je ostalo do 18. ujutro. Potom je odvezeno u Ljubljanu, gdje je također svečano dočekano i gdje je ljubljanski nadbiskup mons. fra Stane Zore predsjedao euharistijskom slavlju.

Deseci tisuća, a možda i stotine tisuća strpljivo su na kiši čekali u neizmjerno dugim redo-vima da bi obišli sarkofag sa svečevim tijelom, da bi ga zamolili za zagovor u svojim nevo-ljama i potrebama i da bi mu iskazali poštovanje. Brojni hodočasnici sv. Leopoldu Bogdanu, kako oni koji su hodočastili skupno tako i oni koji su došli pojedinačno, hodočastili su na grob i u sobicu časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića, ali i na grobovima blaženih Aloj-zija Stepinca i Ivana Merza, kao i slugu Božjih Vendelina Vošnjaka i Alekse Benigara.

Nažalost znamo da su se neki u nekim medijima, kojima nećemo spominjati ime, drznuli svetogrdnički izrugivati našega sveca, pobožnost hrvatskog kršćanskog puka i silnu radost što je baš u ovoj godini Božanskog milosrđa dragi Bog potaknuo odgovorne preko pape Fra-nje, počevši od čuvara svetišta sv. Bogdana Leopolda, franjevaca kapucina u Padovi pa do našeg nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića i hrvatske Kapucinske provincije.

U ovom broju donosimo izvještaj o proslavi 51. obljetnice smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića. Donosimo sve tri propovijedi u trodnevnici, u kojoj su propovijedali: fra Vatroslav Frkin, koji je osobno poznavao oca Antića, fra Antonio Mravak i fra Ante Udovi-čić, vikar Antićeve Provincije. Euharistijsko slavlje na 51. obljetnicu smrti Časnoga sluge Božjega predvodio je mons. Ante Ivas, biskup šibenski. Donosimo i njegovu propovijed.

Nakon izvještaja o proslavi 45. obljetnice prijenosa tijela Časnoga Sluge Božjega donosi-mo i izvještaj o dodijeli priznanja listu Dobri Otac Antić za 45. godina izlaženja, koje mu je dodijelilo Hrvatsko društvo katoličkih novinara. Možete čitati o duhovnim obnovama Anti-ćevi dani u hrvatskim katoličkim župama u Frankfurtu/M i Freisingu. Donosimo nastavke članaka o odgojiteljskom djelovanju Časnoga sluge Božjega, o njegovim karizmama i o njemu kao učitelju duhovnog života. Isto tako donosimo kratke izvještaje o hodočašćima na njegov grob, kao i o svjedočanstvima, zahvala, preporukama i uslišanjima. Na kraju donosi-mo i smrtopise naših pokojnika, te popis milodara.

U ovoj godini Božanskog milosrđa trebamo, ne samo tražiti Božje milosrđe za sebe, već ga trebamo moliti i za braću i sestre. U tom smislu Časni sluga Božji potiče: »Nikada ne smijete klonuti duhom, prepasti se, postati malodušni. Živom vjerom, pouzdanjem, podlaganjem svetoj volji Božjoj i očekujući milosrđe, pomoć i duhovnu obnovu, neustrašivo i vjerno stupajte naprijed za Isusom, noseći svoj križ, noseći kušnje, nevolje« (AP I/47,32).

Vaš fra Josip Šimić

RIJE^ UREDNIKA

4

ANTI]EVO 2016.

SVE^ANO PROSLAVLJENO 51. ANTI]EVO (OBLJETNICA SMRTI ^ASNOGA SLUGE BO@JEGA) U CRKVI MAJKE BO@JE LURDSKE U ZAGREBU

Ovogodišnja trodnevnica za Antićevo i samo Antićevo proslavljeni su pod geslom Časni sluga Božji otac fra Ante Antić djeli-telj Božjega milosrđa. Teme za propovijedi u trodnevnici i na samo 51. Antićevo bili su navodi u kojima Časni sluga Božji govori o milosrđu Božjem.

TRODNEVNICANa prvi dan trodnevnice, 1. ožujka, euha-

ristijsko slavlje predvodio je i propovijedao fra Vatroslav Frkin, član franjevačke provin-cije sv. Ćirila i Metoda, iz samostana na Kaptolu, koji je Časnoga slugu Božjega osobno poznavao. Tema njegove propovijedi bila je navod iz jednog pisma jednom sveće-niku oca fra Ante Antića: »On je liječnik i samo milosrđe« (AP I/11, 5). Fra Vatroslav je u svojoj propovijedi, koju donosimo u cjelini, u prvom dijelu progovorio o tome što je papa Franjo rekao o milosrđu u svojoj knjizi Božje je ime milosrđe, a u drugom dijelu progovorio je, na temelju vlastitog iskustva i poznavanja Časnoga sluge Božje-ga, o njegovu dijeljenju milosrđa Božjega.

Drugi dan trodnevnice, 2. ožujka, euhari-stijsko slavlje predvodio je i propovijedao fra Antonio Mravak, župni vikar u župi Čudotvorne Gospe Sinjske, zadužen za Fra-mu i mlade općenito i provincijski povjere-nik za rad s ministrantima. Tema i naslov njegove propovijedi, koju također donosimo u cjelini, bio je navod iz pisma jednom sve-

ćeniku: »Molimo se Božanskom Srcu da pobijedi Njegovo milosrđe i ljubav« (AP I/34, 33).

Treći dan trodnevnice, 3. ožujka, euhari-stijsko slavlje predvodio je i propovijedao vikar Provincije Presvetog Otkupitelja fra Ante Udovičić, župnik u župi Gospe od Zdravlja u Splitu. Tema i naslov njegove propovijedi, koju također donosimo u cjelini, bio je navod iz pisma jednom svećeniku: »Podlaganjem svetoj volji Božjoj i očekujući milosrđe (...) neustrašivo stupajte naprijed za Isusom« (AP I/47, 32).

Svake večeri trodnevnice predvoditelji slav lja, drugi svećenici suslavitelji zajedno s ministrantima išli su na grob Časnoga sluge Božjega iskazati poštovanje zemnim ostacima oca Antića i izmoliti zavjetnu molitvu za bea-tifikaciju i za milosti po njegovu zagovoru.

ANTIĆEVOEuharistijsko slavlje predvodio šibenski

biskup mons. Ante Ivas u zajedništvu sa 14 svećenika. U petak 4. ožujka u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu svečano je proslavljena 51. obljetnica smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića - 51. Anti-ćevo. U zajedništvu sa 14 svećenika i veli-kim mnoštvom vjernika štovatelja Časnoga sluge Božjega. Euharistijsko slavlje uzveli-čao je Zbor o. Ante Antić, koji tradicionalno pjeva na liturgijskim slavljima na obljetnica-ma smrti Časnoga sluge Božjega.

5

Nakon kađenja oltara o. gvardijan fra Mate Matić pozdravio je biskupa. Pozdrav donosimo u cijelosti: »Oče biskupe Ante! Srdačno vas pozdravljam u ovoj Godini Bož-jeg milosrđa. Danas na 51. obljetnicu smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića, koji je rođen u vašoj Šibenskoj biskupiji. Drago nam je da je naš prvi kanonizirani svetac, sveti Nikola Tavelić, sin vaše biskupi-je. Danas smo sabrani ovdje na sv. misu i molitvu da bismo i časnoga slugu Božjega oca fra Antu Antića što prije vidjeli proslav-ljena čašću oltara. Na njegovu grobu stalno su prisutne molitve njegovih štovatelja, koji mu se utječu u tjelesnim i duhovnim potreba-ma. Glas o njegovu kreposnom životu, njego-voj službi ispovjednika, djelitelja Božjeg milosrđa, živo je prisutan u dušama i srcima vjernika. I po njegovoj nazočnosti njegovih zemnih ostataka, ovo svetište, ova kripta i crkva postaju poznati i privlačni za tolike vjernike, što potvrđuje i ova večer. Pozdrav-ljam sve prisutne svećenike, redovnike i redovnice i drage vjernike. Oče biskupe, započnite ovo misno slavlje.«

Preuzvišeni otac biskup u propovijedi, koju također donosimo u cjelini, također je pošao od jednog kratkog teksta o milosrđu iz jednog pisma Časnog sluge Božjega jednom svećeniku: »Ne uzdaj se u svoja djela već sve postavi u Njegovu dobrotu, milosrđe i lju-bav« (AP I/17, 4).

Otac biskup posebno je istaknuo svijest Časnoga sluge Božjega o djelotvornoj snazi sakramenta Božjeg milosrđa: »O. Ante je bio duboko svjestan da je upravo sv. ispovijed milosni susret milosrdnog Boga sa svojim ljubljenim djetetom, pa je stoga svetoj ispovi-jedi pridavao obilježja najdublje pobožnosti i radosti. ‘Htio bih, piše o. Ante, živjeti jedino, samo i potpuno u Bogu, u Njegovoj svetoj volji. Gospodine, smiluj mi se i udijeli mi da mislim, osjećam, govorim, radim i izvršavam svoje dužnosti i posle u Duhu Svetom. (...) Želim sve ljude upaliti Njegovom ljubavlju i dovesti ih spasenju, službi i nasljedovanju našega dobroga i dragoga Učitelja. (...) Pustimo se da nas On čisti, da nas On uređu-je i upravlja. (...) U svemu ga blagoslivljajmo i na svemu mu zahvaljujmo.’«

6

Donosimo zahvalu o. vicepostulatora dr. fra Josipa Šimića i molitve prošnji u trodnev-nici i na samo 51. Antićevo i.

Na kraju euharistijskog slavlja otac vice-postulator izrekao je sljedeću zahvalu: »Zahvaljujem Bogu, Blaženoj Djevici Mariji,

MOLITVA VJERNIKA U TRODNEVNICI

Iznesimo našem nebeskom Ocu naše prošnje i zamolimo ga da ih milostivo usliši. Recimo zajedno: Gospodine, usliši nas.

- Da nam sveti otac Franjo, naš nadbiskup Josip i cijeli biskupski zbor trajno svje-doče tvoje milosrđe, molimo te.

- Da svi mi ovdje sabrani i cijeli naš narod, moleći tvoje milosrđe, ne zaboravimo i sami biti milosrdni, molimo te.

- Da časni sluga Božji otac fra Ante Antić što prije bude uzdignut na čast oltara i za što skorije čudo po njegovu zagovoru, molimo te.

- Da sva naša pokojna braća franjevci koji su djelovali u ovom svetištu, posebno oni koji su podnijeli mučeništvo, da svi naši pali branitelji, da svi pokojni štovatelji Časno-ga sluge Božjega i svi naši dragi pokojnici prime svoju nagradu u tvojem vječnom kraljevstvu, molimo te.

Oče nebeski, milostivo usliši ove i sve ostale naše prošnje po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Časnom slugi Božjem, Vama, oče biskupe, braći svećenicima i bogoslovi-ma, svim našim zborovi-ma, vama, braćo i sestre, posebno rodbini oca Antića. Svima koji su pomogli pripremiti ovo slavlje. Neka vam Otac nebeski udijeli obilje milosti po zagovoru časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića.«

Nakon zahvale sveće-nici s ministrantima i bogoslovima pošli su na

grob Časnoga sluge Božjega gdje je otac biskup pokadio sarkofag i izmolio zavjetnu molitvu za beatifikaciju i za pomoć po zago-voru oca Antića.

Hrvatin Daleković

7

PRVI DAN TRODNEVNICE ZA 51. ANTIĆEVO, 1. 3. 2016.

FRA VATROSLAV FRKIN

Braćo i sestre!Isus govori apostolima: »Što god svežete

na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji bit će odriješeno na nebu« (Mt 18, 18). Tu vlast opraštanja grijeha Isus će dati uz darivanje Duha Svetoga na uskrsno popodne riječima: »Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, koji-ma zadržite, zadržani su im« (Iv 20, 22-23). Sluga Božji Aleksa Benigar piše: »Ako je netko od vjernika počinio neki prijestup koji traži zahvat ove vlasti, treba je u prvome redu koristiti ne da osudi onoga koji je učinio prije-stup, nego da pomogne i ispravi onoga koji je pogriješio. Stoga onaj tko ima tu vlast neka ponajprije razgovara s krivcem, i to samo s njime, bez svjedoka« (Sveto evanđelje po Mateju, Zagreb, 2014., str. 339). Tim darom milosrđa Crkva je stoljećima po sv. ispovijedi liječila, duhovno uskrisavala vjernike - svoju djecu. To čini i danas po svojim svećenicima, službenicama ovoga sakramenta. Jedna moli-tva Crkve kaže: »Bog svoju svemoć najviše pokazuje praštanjem i milosrđem.«

Naš sv. otac Franjo proglasio je ovu godi-nu Godinom milosrđa. Početkom ove godine 2016. izašla je knjiga pape Franje pod naslo-vom Božje je ime milosrđe (Split, 2016). Evo što papa Franjo kaže svima nama: »Da, vjeru-jem da je ovo vrijeme milosrđa. Ranjenom čovječanstvu Crkva pokazuje svoje majčinsko lice, lice mame. Ne čeka da ranjeni pokucaju na njezina vrata, nego ih ide tražiti na ulici, skuplja ih, grli ih, skrbi se za njih, daje im da se osjećaju voljenima. Tada sam rekao i sve sam više uvjerenu to, da je ovo kairos, da je naše doba kairos milosrđa, pogodno vrije-me.« Svečano otvarajući Drugi ekumenski vatikanski sabor sveti Ivan XXIII. rekao je da se »Kristova Zaručnica radije koristi lijekom milosrđa, nego da poseže za oružjem strogo-

sti«. U svojoj Misli na smrt blaženi je Pavao VI. otkrio temelj svojega duhovnog života, u onom što je sveti Augustin sažeto iznio: bije-da i milosrđe. »Moja bijeda«, pisao je papa Montini, »Božje milosrđe. O, da uzmognem častiti to što jesi, Bog neizmjerne dobrote, zazivajući, prihvaćajući, slaveći tvoje preslat-ko milosrđe«. Sveti Ivan Pavao II. okružni-com Dives in misericordia - Bogat milosrđem nastavio je tim putom; i u njoj je ustvrdio da Crkva živi autentičnim životom kada ispovi-jeda i naviješta milosrđe, najdivniji atribut Stvoritelja i Otkupitelja, te kada ljude privodi izvorima milosrđa. Osim toga, ustanovio je blagdan Božjega milosrđa i istaknuo lik svete Faustine Kowalske i Isusove riječi o milosrđu. I papa Benedikt XVI. je u svojemu učiteljstvu o tome govorio: »Milosrđe je u stvari srž evanđeoske poruke«, rekao je i nastavio »ono je samo Božje ime, lice s kojim se On objavio u staromu Savezu, a u punini u Isusu Kristu, u utjelovljenju stvoriteljske i otkupiteljske Lju-bavi. Ta milosrdna ljubav obasjava i lice Crkve te se očituje kako po sakramentima, posebno sakramentu pomirenja, tako i po djelima ljubavi, zajedničarskim i pojedinač-nim. Sve ono što Crkva govori i čini očituje milosrđe koje Bog gaji prema čovjeku.«

»No sjećam se i mnogih drugih zgoda - piše papa Franjo. - Primjerice, prije dolaska

8

ovamo, dok sam bio u Buenos Airesu, u pam-ćenje mi se usjekao jedan okrugli stol na kojemu su sudjelovali teolozi: raspravljalo se o tome što bi Papa mogao učiniti da privuče ljude, pred tolikim problemima koji su se čini-li nerješivi. Jedan je teolog rekao: ‘Jubilej oprosta’. To mi je ostalo u sjećanju. Dakle, da odgovorim na pitanje, držim da je odluka došla u molitvi, u razmišljanju o naučavanju i svjedočenju papa koji su mi prethodili, te misao o Crkvi kao poljskoj bolnici, gdje se najprije zbrinjavaju najteže rane. O Crkvi koja blizinom i prisnošću grije srca ljudi.«

Po želji svetog oca Franje doneseni su zemni ostaci svetog svetog Leopolda Mandi-ća iz Padove i svetog Pija iz San Giovanni Rotonda u Rim. Obojica svetih kapucina bili su poznati ispovjednici - djelitelji Božjega milosrđa. Kao što tu dvojicu svetaca ispo-vjednika imamo u Italiji, tako i mi u Hrvat-skoj imamo slugu Božjega oca Antu Antića za koga je izrekla Kongregacija za kauze svetih u dekretu o krepostima, izdanom u Rimu 5. svibnja 2015. ovo: »Sluga je Božji bio ponizan i milosrdan redovnik, strpljiv i sklon opraštanju, tješitelj žalosnih, savjetnik onih koji su trpjeli sumnje, blizak trpećima. (...) Poučavao je ne toliko riječima, koliko primjerom svoga kreposnog života. (...) Što-vao je Mariju kao Kristovu družicu u djelu ljudskog otkupljenja i kao posrednicu milo-sti, nasljedovanjem odražavao njezine kre-posti i predlagao ju je dušama za uzor. (...) U studenome 1964. teško je obolio. Svjestan da se njegov zemaljski život primiče svojem kraju, sav se predao Gospodinu, jačajući

svoju pobožnost i pristupajući svake večeri sakramentu ispovijedi.« Otac Ante Antić umro je 4. ožujka 1965. godine.

Oca Antića sam upoznao između 1950. i 1954. godine kada sam kao đak boravio u Franjevačkom samostanu u Samoboru. On je dolazio u Samobor k nama na odmor jer mu je odgovarao samoborski zrak za zdravlje. Kada sam 1954. godine odlučio ići u sjemenište i iznio mu svoje muke, odlučno mi je rekao: »Bog te zove! Sve ostavi!« Ušao sam 1956. godine u franjevački red. Mislim da sam bio u trećem ili četvrtom razredu kad sam ga pitao: »Oče Ante, čime ću se baviti kao svećenik?« Samo je rekao: »Ispovijedanjem!« Kada sam 1962/63. teško obolio, on mi je rekao da ću biti zdrav psihički ako se fizički oporavim. To se obistinilo. Kako moji poglavari nisu znali zbog bolesti što da učine sa mnom, otišao sam k ocu Anti. On mi je savjetovao da molim poglavare da me puste polaziti i dalje bogo-slovni fakultet (jer će ti znanje uvijek dobro doći), a da ne tražim nikakve crkvene redove. Tada sam već trebao primati niže redove (ton-zuru i 4 niža reda). To rješenje je uprava pro-vincije, tj. otac provincijal Damjan Damjano-vić prihvatio. Njemu je bila to velika olakšica. Pauzirao sam nekoliko godina. Nastavio sam zatim studij i diplomirao 1969. Već je otac Ante bio pokojni. Nakon što sam završio stu-dij teologije, sami poglavari su predložili ređenje pa sam ređen za đakona, a kasnije i za svećenika 1972. Već se 45 godina bavim raz-govorima s bračnim parovima koji su u krizi. Radim na njihovim pomirbama.

Otac Ante mi je mnogo pomogao u vrlo teškim i kritičnim slučajevima. Ne samo da me ispovijedao nego me primao i na razgo-vore. Slično sam čuo i od drugih koji su k njemu dolazili. Jednom zgodom mi je rekao da sveta ispovijed oprašta grijehe i daje milost da se možemo boriti protiv grijeha i zla. Drugom zgodom me upozorio na tri stvari: »Budi vjeran Bogu, budi vjeran svome zvanju i osobito štuj Majku Božju!« Mislim da taj savjet vrijedi i danas. Vama koji ste u braku, a često ste u krizama, savjetovao bih: Budite vjerni Bogu, budite vjerni jedno dru-gome i štujte Majku Božju!

9

DRUGI DAN TRODNEVNICE ZA 51. ANTIĆEVO, 2. 3. 2016.

FRA ANTONIO MRAVAK

»Molimo se Božanskom Srcu da pobijedi Njegovo milosrđe i ljubav«

(AP I/34, 33)

U pismu napisanom fra Stanku Petrovu u Makarskoj 21. travnja 1944. o. Antić u zaključku piše: »Molimo se Božanskom Srcu da pobijedi Njegovo milosrđe i ljubav« (AP I/34, 33). To je tema našega večerašnjeg pro-mišljanja. Njegovo pismo nastaje u ozračju Drugoga svjetskog rata. Takvo ozračje o. Antić tužno opisuje riječima: »Svijet izgleda kao jedna velika klaonica. Ljudi se mrze (...) progone (...) i biju nemilo jedan drugoga. Ljudi se tako ponašaju i žive kao da nisu više djeca Božja, ni braća međusobom«.

U spisima o. Antić jasno dijagnosticira stanje srca čovjeka svoga vremena. Uzrok pronalazi u grijehu a posljedica grijeha je prekid komunikacije s Bogom. Grijeh je izo-lirao čovjeka od milosnog stanja i uvukao ga u robovanje zlu. Takvo stanje pojedinca odrazilo se je i na ono-dobno stanje duha cijelog svijeta. Poremećeni red i mir u čovjekovoj duši unio je nered i nemir u društvenu zajednicu i cijeli svijet. To dovodi do destrukcije ljudskog duha, odnosno urušava-nje čovjeka kao Božjeg stvorenja. A to nam na najbolji način odražavju Antićeve riječi: »Svijet izgleda kao jedna velika klaonica. Ljudi se mrze (...) progone (...) i biju nemilo jedan drugoga.«

U tim teškim prilikama koje su zahvatile Crkvu i narod o. Antić još više upire pogled u Boga i Blaženu Djevicu Mariju: »Ne smi-jemo klonuti, niti se zapustiti, već se ojačati pouzdanjem i ljubavlju«, zaključuje. On posebno poziva na snagu vjere: »Uvijek nam je potrebna vjera u Gospodina, u slavno uskrsnuće, ali nam je posebno sada to potrebnije. Molimo Božansko srce da vas ova jaka i živa vjera vazda čuva, vodi i pro-svjetljuje«. Vjera je za o. Antića u tom vre-menu nada u susretu s beznađem; ljubav u susretu s mržnjom; mir u susretu s nasiljem; lijepo pred licem ružnoga; hrabrost pred iza-zovom strahova; nada pred očima smrti.

Iz spisa možemo zaključiti kako o. Antić moli na nakanu da čovjek ponovno izgradi most preko ponora kako bi ponovo usposta-

10

vio vezu sa Stvoriteljem, Ocem Ljubavi, izvorom milosrđa. Za o. Antića čovjekovu podijeljenost između grijeha i Boga treba ponovo dovesti u stanje jedinstvene cjeline, u stanje kakvim ga je Stvoritelj darovao ovome svijetu, vremenu i prostoru. To ranje-no područje usko je vezano na Stvoritelja koji je svet, te se upravo posredstvom njego-ve svetosti i milosti može ponovo uspostavi-ti savršeni red u ljudskim dušama, da pobjedi Njegovo milosrđe i ljubav u svijetu, po nje-govom Presvetom Srcu.

O. Antić usmjerava čovjeka prema njego-vom počelu – Bogu. Bog je taj most koji čovjeka vraća sebi i čuva od ponora. Čovjek, koliko se god trudio, u čovjeku ne može pro-naći svoju bit i svoju sreću. Svoje ljudsko ostvarenje može pronaći jedino u Bogu. Ako se otrgne od Boga, od svojega izvora, njegova ljudskost brzo usahne i truli. Samo je u Bož-jem naručju čovjek potpuno sretan. Jer, u Njemu živi, od Njega dolazi i Njemu se vraća.

U Antićevim spisima na puno mjesta pro-nalazimo pojam ljudskog srca naspram Božanskog srca. Srce je dubina bića, središte života. Srce je simbol onoga što je najinti-mnije, najdublje, najvrednije u ljudskom biću. Srce je izvor najljepših osjećaja, misli, ali i najopakijih želja i planova. Zbog toga o. Antić govori o potrebi higijene, odnosno o čistoći ljudskog srca. Čitajući njegova pisma,

jasno se vidi njegova otvorenost i pobožnost Srcu Isusovu. U jednom od pisama naglaša-va da je svećenik posebno pozvan nasljedo-vati i sjedinjavati se s Božanskim Srcem. Za o. Antića srce je svetište u koje je potrebno svakoga dana ući, čistiti, prati ga i uređivati prema najsvetijem primjeru. Tako u jednom od pisama očinski potiče i kori subrata riječi-ma: »Budi jednostavan! Imaj samo jednu želju, jednu misao, jedan pogled, jednu riječ, a to je: biti samo u Božanskom Srcu.« Nakon nekoliko redaka svjedoči mu svoje duhovno iskustvo: »S njime živim, trpim, radim, molim - sve obavljam.«

Njegov govor o srcu usko je vezan uz pogled biblijskih proroka koji su pozivali ljude da nisu dovoljne usne koje će Boga slaviti već čisto srce. Ono je središte života - mjesto obraćenja koje će biti očito u sva-kodnevnom životu. Promjene u narodu za biblijske proroke mogu se dogoditi tek onda kad one nastanu u ljudskim srcima. Zato su opominjali predvodnike, a i sav narod, kako nije ispravno Boga častiti samo usnama, a da im srce bude daleko od njega jer je Bog je u ljudsko srce utisnuo čežnju za ljubavlju. Za o. Antića dovoljno je da čovjek u srcu ima jednu iskricu ljubavi da u svijetu pobijedi milosrđe i ljubav.

Papa Franjo Godinu milosrđa naziva izvanrednim trenutkom susreta s Božjim milosrđem koje nikoga ne isključuje. On želi da iskusimo Očevu blizinu s ciljem da se ojača vjera svakoga vjernika. Mi štovatelji o. Ante Antića imamo priliku osjetiti po njegovu životu ljepotu Božje blizine koju je on živio. I nas poziva na isti način kao i čovjeka svoga vremena – da se vrati svome počelu i da u svome srcu otkrije onu malu iskricu ljubavi. Imajmo hrabrosti ući u svoje srce. Ono je svetište u koje je potrebno svakoga dana ući, čistiti, prati ga i uređivati kako bi se suobličilo Božanskom Srcu. Svatko od nas je dio ovoga svijeta i može pridonijeti da u njemu pobijedi Božje milosrđe i ljubav. Neka nam zagovor o. Antića pomogne na tom putu da i po nama ovaj svijet bude ljepši i čovječniji, ispunjeniji milosrđem i ljubavlju. Amen.

11

TREĆI DAN TRODNEVNICE ZA 51. ANTIĆEVO, 3. 3. 2016.

FRA ANTE UDOVIČIĆ

Prije svega sve vas lijepo pozdravljam: Razmišljajući o ovoj večeri rekoh sam sebi: »Nije meni ni lako propovijedati.« Zadnji put je to bilo prije petnaest godina ovdje. Pa evo, zaista lijepe su uspomene iz Zagreba, ali i velika je odgovornost, evo večeras biti ovdje pred vama i mogu vam reći nije mi svejedno. Ali, evo neka bude na slavu Božju. Jedno pitanje: »Tko se od vas sjeća plakata i koja je tema večerašnje propovijedi?« Ja pretpostavljam da je to fra Josip stavio na plakat. Evo ako ne znate, ja ću vam kazati. Znači jedna rečenica od o. Ante Antića: »Podlaganjem svetoj volji Božjoj i očekujući milosrđe (...) neustrašivo stupajte naprijed za Isusom« (AP I/47, 32).

Razmišljajući o ovoj temi, razmišljajući o ovoj rečenici, rekao sam sebi: »Evo, neću ulaziti ni u jedne druge njegove spise. Neću ulaziti u njegov život. Sve ću zanemariti i stat ću ispred lika o. Ante Antića, koji meni upuću-je ovu rečenicu, a onda pretpostavljam da ovu rečenicu upućuje i svakome od vas. Ante, podlaganjem svetoj volji Božjoj i očekujući milosrđe neustrašivo stupaj naprijed za Isu-som.« Da bih došao, barem iz jednog mog iskustva, do poruke ove rečenice, prvo što mi je upalo u oči jest da ova rečenica ima tri dije-la. Prvi dio je podlaganje svetoj volji Božjoj. Čini se da je tu temelj našega življenja.

Ali isto tako, iako je riječ o temelju naše-ga življenja, u ovom dijelu Antićeve rečenice nije riječ o nama, već je riječ o mojoj svrsi. Dakle riječ je o mojoj svrsi, riječ je o svrsi moga života. A svrha našega života, dragi brate i draga sestro, mnogo je veća od nekog našeg osobnog ispunjenja. Rekao bih da je svrha našega života veća i od našega nutar-njeg mira. Išao bih još korak dalje pa bih rekao da je svrha našega života veća i od moje radosti, od moje sreće. Išao bih i još

korak dalje, pa bih rekao da je svrha našega života veća čak i od moje obitelji, od mojega posla, od moje karijere, od svih mojih snova i želja, ići ću čak i još korak dalje pa ću reći da je svrha moga, tvoga, našega života, veća i od onoga što ja želim svome djetetu, svojoj djeci. Potraga za ovom svrhom života pro-vlači se kroz cijelu povijest ljudskog roda. Međutim činjenica je, dragi moji, da u tom istraživanja svrhe našega života uvijek pola-zimo od krive strane. A koja je to strana? Polazim od sebe. Već djeci u vrtiću postav-ljamo pitanje: Što želiš biti, postati? Pa onda kad porastu: Što želiš upisati: u srednjoj školi, na fakultetu? Pa onda kad završi fakul-tet, a gdje ćeš raditi? Znači uvijek polazimo od sebe. A ima jedna zgoda kada je teta u vrtiću pitala djecu što žele biti, postati u životu. I sad jedan kaže ja želim biti ovo, drugi ja želim biti ono, a mali Petar kaže: »Ja želim postati čovjek.«

Uistinu, to je najteže u našem ljudskom životu. Zato, dragi moji, ako želimo ući u ovu rečenicu oca, Antića moramo se oslobo-diti samih sebe. Moramo iziđi, rekao bih, iz sebe. Zašto? Ako malo zavirimo u Sveto pismo, tada ćemo između ostaloga naići na neke retke koji kažu kako su u Božjoj ruci životi svih bića, ali isto tako ćemo pročitati kako je život svakog čovjeka u njegovoj vla-sti. Što to znači? To znači da moj život pri-pada meni, da moj život pripada Bogu. Sveti Pavao to jako lijepo kaže u Poslanici Rimlja-nima: »Živimo li ili umiremo Gospodinovi smo« (Rim 14, 8c). Zašto, jer on je gospodar života. Stoga je potrebno pogledati istini u oči. Svrhu svoga života nećemo naći budemo li je tražili u svojim snovima, u svojim želja-ma, odnosno u nama samima. Stoga nam jednostavno, dragi moji, valja poći od svojeg Stvoritelja - biti podložan Stvoriteljevoj

12

nakani, a to je upravo ono što je rekao otac Antić u gornjim riječima: Podlaganjem sve-toj Božjoj volji. Uvijek u našim međuljud-skim previranjima, rekao bih životnim pita-njima, uvijek nam se iznova nameće jedna stvarnost, a to je pitanje: Zašto postojim? I kao da izmičemo iskrenom odgovoru, a iskreni odgovor je vrlo jednostavan: Posto-jim samo iz jednog razloga a to je zato što Bog želi da postojim. On me stvorio. A zašto me on stvorio? Stvorio me je za sebe. I dok ne prihvatim tu istinu u svojoj slobodi, rekao bih kako neću pronaći, kako neću dokučiti smisao svoga života. Stoga jedino u Bogu možemo otkriti svoje podrijetlo, samo u njemu možemo otkriti svoj identitet. Samo u njemu možemo otkriti svoje značenje i ovu svrhu na koju nas poziva o. Antić. Rekao bih opet da je svaki drugi put slijepa ulica.

Kralj David u jednom od svojih psalama piše: »Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu moj spas« (Ps 62, 2). To znači da moj nutarnji mir nije plod mene. Taj nutarnji mir do kojega čovjek može doći na različite načine nije smisao našega života. Jedino mir u Bogu jest smisao našega života. No, na ovom putu traženja smisla možemo upasti u jednu opasnost, a to je da Boga iskoristimo za vlastito samoostvarenje. Ovakav pokušaj - znači pokušaj da Boga iskoristimo za svoje vlastito samoostvarenje, to vam je protupri-rodno, nešto što nije normalno, jer ne može lonac reći lončaru: Budi mi sluga! Ti si svr-hom meni, a ne ja tebi. Zato stalno treba prebirati u svome srcu, u svojoj duši, u svo-jem životu, kako sam stvoren od Boga i radi njega, a ne obrnuto. Život se upravo sastoji u činjenici da dopustimo da nas on, moj Stvo-ritelj, naš Stvoritelj, koristi za svoju svrhu, a ne da mi njega koristimo za ovozemaljske želje i snove. To se jako lijepo može uspore-diti s našim molitvama. Što redovito moli-mo: molimo za zdravlje, molimo za sreću, molimo za uspjeh. To je normalno. To nam je svima potrebno. Međutim, naš nas Isus upozorava: Kad molite, najprije molite da dođe kraljevstvo nebesko i pravednost nje-gova (usp. Mt 6, 33). Pogledajmo sad to.

Upravo u toj zbilji traženja kraljevstva nebe-skoga i pravednosti njegove - Božje - protka-na je težnja čovjeka, odnosno čovječanstva za blagostanjem - imati blagostanje. Imati blagostanje znači imati život i mir u sebi.

Imati sigurnost, a ta sigurnost opet ništa drugo nije doli Božje milosrđe, i to vam je drugi dio ove rečenice oca Ante Antića. Otac Antić u ovoj rečenici ne polazi od sebe, niti mene kojemu je upućena ta rečenica ne stav-lja u centar. U temelje stavlja Boga, a most između mene i Boga jest Božje milosrđe - iščekivanje Božjeg milosrđa. I upravo Božje milosrđe jest punina blagostanja. Isus je to u jednoj od svojih prispodoba lijepo izrekao: »Valjaš, slugo dobri i vjerni. (...) uđi u radost Gospodara svoga« (Mt 25, 23; usp. Lk 19, 17). Kad smo kod ovoga blagostanja, nemojmo se zavaravati: biti uspješan, ispuni-ti sve svoje snove i želje, svoje ciljeve - to nije svrha našega života. To nije jedno te isto. I tu se redovito varamo. Rekoh, može-mo ostvariti osobne želje, možemo pomoći našoj djeci da ostvare svoje želje i snove. Prema nekim svjetskim mjerilima oni mogu biti uspješni više ili manje. Ali ipak, iako su možda dosegnuli prema tim svjetskim mjeri-lima silan uspjeh, ipak mogu promašiti svrhu radi koje je sve nas stvorio. Zato nas Isus uči: Tko želi sačuvati ovozemaljski život, on će ga izgubiti, a onaj koji je spreman ovoze-maljski život izgubiti, on će ga sačuvati.

Sad dolazimo do treće točke Antićeve rečenice, a to je da želja za otkrivanjem svrhe radi koje me je Bog stvorio u sebi nosi neustrašivo stupanje naprijed s Isusom Kri-stom. I u ovoj rečenici, dragi moj brate, draga sestro, otac Antić je nevjerojatno povezao putanju prema ljudskom smislu s oslobađanjem od samoga sebe. To postaje ključ ove rečenice. Oslobađanje od sama sebe. Tko želi sačuvati život izgubiti će ga, a tko je spreman položiti ga za mene, on će ga sačuvati. U ovoj rečenici otac Antić kao da nam poručuje: Dragi brate, draga sestro, u životu je potrebno usredotočiti se na ono bitno. A što je to bitno? Mi uvijek tražimo nešto bitno. A bitno je kako postati osobom

13

kakvom me je Bog stvorio da budem. Ne kakvom ja želim, nego kako me Bog želi - kakvim me je stvorio. Na ovom putu ostvari-vanja ove rečenice, te stvarnosti, te zbilje, čini mi se kao da postoje dva puta. Imamo nagađanje s jedne strane i imamo otkrivanje s druge strane. Kad smo kod nagađanja, to vam je čista filozofija. Ljudi filozofiraju i razmišljaju to je to, to je to, a nikako pose-gnuti za onim istinskim. I većina ljudi zaista nagađa. Ali ova druga putanja - otkrivanje - nama jako bliska, ali kao da se je bojimo uzeti k sebi. O čemu se naime radi. Znači možemo se u životu usmjeriti prema onome što nam je Bog otkrio u svojoj riječi - Logo-su. Znači Bog Otac Stvoritelj nije nas ostavio u neznanju - da pitama i da nagađamo. Po svojoj riječi Logosu Isusu Kristu Jahve je iskazao svrhu našega života. Zbog toga i Sveto pismo - Biblija nije ništa drugo doli priručnik za upotrebu koji nam je dao naš Bog, naš Stvoritelj, i tu je objašnjeno zašto živimo, kakav je život, što trebamo izbjega-vati u sadašnjosti, što možemo očekivati u budućnosti, itd.

Sveti Pavao na jednom mjestu jako lijepo kaže: »Navješćujemo tajnu - Kakvu tajnu? - skrivenu Božju mudrost koju je Bog namije-nio našoj dobroti još prije postanka svijeta« (1Kor 1, 23-24; usp. isto 2, 7). Znači našoj dobroti. Prvo: Da bismo otkrili tu dobrotu, taj smisao našega života, moramo se uteći obratiti Božjoj riječi, a ne mudrosti ovoga svijeta. Na to nas ponovno poziva otac Antić u ovoj rečenici. To je drugi njegov poziv. Znači osloboditi se sebe s jedne strane i s druge strane podvrći se Božjoj riječi, a ne mudrosti ovoga svijeta. Sv. Pavao nadalje piše kako smo u Kristu i mi postali baštinici-ma, predodređeni prema nakani onoga koji sve čini u skladu sa svojom voljom. A koja bi to bila volja Božja, njegova nakana? Božja volja je bila da mi koji smo se prvi pouzdali u Krista proslavljamo trojedinoga Boga. To je naš apostolat. To smo primili na sakra-mentu krštenja. Primili smo službu proroka, a biti prorok znači naviještati Božju riječ. Biti prorok znači biti glasnik Kraljevstva nebeskoga. Ali na način da omogućimo i drugima da postanu dionici toga istoga Kra-

14

ljevstva nebeskoga. I to je otac Antić jako lijepo činio u susretu s ljudima, osobito u sakramentu pomirenja. On se nije postavljao kao sudac, već se predstavljao kao milosrđe, kao produžena ruka Božjeg milosrđa. Gornja Pavlova rečenica otkriva nam neke stvarno-sti o svrsi našega života, a to je, svoj identi-tet, svoju svrhu otkrit ćemo jedino i isključi-vo kroz odnos s Isusom Kristom. Zašto? Jer je on Put, istina i Život. Drugo: Trebamo sebi posvijestiti kako je Bog, govoreći ljud-skim rječnikom, kako je on o meni, o tebi, o nama, razmišljao prije nego što smo mi postali, prije negoli nam je udahnuo dah života. Treće: Dao nam je našu svrhu i prije nego što smo se začeli. I taj dar prožet je njegovom ljubavlju. Vrhunac te njegove lju-bavi jest da uđemo u radost svoga Gospoda-ra. A ući u radost svoga Gospodara ne može-mo prljavi i nečisti. Moramo ući u radost čisti i nevini. Međutim ne smijemo ni ovdje ostati sebični, tj. promatrati sve to uskogrud-no, u odnosu prema samima sebi. Ono što je nekada, prije II. vatikanskoga sabora bilo: Spasi dušu svoju. Spasi dušu brata svoga,

svoje sestre, budi im putokaz. Zato je naša životna svrha mnogo šira nego što mislimo. I nju je Bog osmislio za vječnost, i to je tako lijepo izrečeno u molitvi Očenaša. Upravo u toj molitvi satkani su svi naši odnosi: odnos prema Bogu, odnos prema bližnjemu i odnos prema samome sebi. I zbog toga je život bez Boga besmisao. Pozvani smo, dragi brate, draga sestro, da poput Mojsija, ako se sjećate SZ-a i Šatora sastanka, da u susretu s Bogom uđemo u Božje svjetlo kako bi ljudi u susretu s nama osjetili da isijavamo Božje svjetlo. Upravo s ovim Božjim svjetlom završavam. Čini se kako je upravo rečenica sluge Božje-ga fra Ante Antića: »Podlaganjem svetoj volji Božjoj i očekujući milosrđe (...) neu-strašivo stupajte naprijed za Isusom« (AP I/47, 32) ništa drugo doli ključ našeg sjedi-njenja s Božjim svjetlom. I ne bi bilo loše ovu rečenicu s vremena na vrijeme ponavlja-ti posvješćivati samome sebi, u svojem vla-stitom srcu, kako bih zadržao onu pravu životnu putanju, a prava putanja jest da Kri-sta odaberem za svoj put, za svoju istinu i za svoj život. Amen.

Gospodin ti je dao, da si mogao kazati svoje duhovno stanje i to je jedna milost, na kojoj Mu imamo zahvaljivati. (...) Zahvali Bogu, da se tako bolje i jasnije upoznavaš i da Te taj pogled odmah skreće, zove i probuđuje svetu poniznost.

Mir, pouzdanje, poniznost i pogled na Gospodina i Njegovo milosrđe znak su da je to spoznanje plod, učinak milosti. Poznavanje sebe prvi je korak u duhovnom napretku i životu. Kako se oteti, odakle početi? Milost Te jedino može oteti manama i pogrješa-kama, ali se traži i naše sudjelovanje, odgovaranje.

Odakle započeti? Priznati se nevrijednim darova Božjih, svoju nemoć, bolest i nevri-jednost. priznavanje naših grijeha i naše grješnosti, sili nas da molimo i pouzdavamo se u Onoga, koji je nosio sve nađe grijehe i za nas umro. On je liječnik i samo milosrđe. Grijesi nas od Njega rastavljaju i Njega vrijeđaju, zato ih duša mrzi, prezire, kaje se i boli za njih. Dakle, početak i temelj odakle počimaš jest: poniznost, bol, kajanje za gri-jehe i poznavanje sebe. Oni pozivi i ukori jesu znakovi ljubavi i dobrote Božje prema Tebi. Reci često Isusu: »O dobroto i milosrđe moje, ne praštaj mi ništa, niti dopuštaj da išta činim što se Tebi ne dopada!«AP I/11, 5

15

Stojeći na obali Galilejskog mora, reče Isus: »Šimune, izvezi (zaveslaj) na pučinu... Učitelju, svu noć smo se trudili a ništa nismo ulovili. Ali, na tvoju riječ bacit ću mreže... Baciše i mreže im se napune ribama... Svi bijahu zapanjeni... Šimune, reče Isus, ne boj se, odsada ćeš loviti ljude!« (Lk 5, 4-6. 9-10).

Sluga Božji fra Ante Antić rodio se na otoku Prviću u Šepurini, u kući na obali mora. Živio je i rastao u šibenskom Zatonu, u kući blizu mora i ribarskih lađa. Često je s drugom djecom, ujutro kad bi se umorni ribari, pa tako i njegov otac Tome, poslije mračnih noći vraćali s mora, čekao i znati-željno gledao ima li što odnijeti majci Tadi, koja je nestrpljivo čekala da za obitelj pripre-mi siromaški ručak. Kad je ponarastao, i sam je s ocem išao »na ribe«. Kad bi se ribari vraćali s mora praznih mriža, što i nije bilo baš rijetko, čitavo selo bi obuzela neka tajan-stvena zabrinutost i tuga. Živilo se od mora i škrte zemlje, siromašno i skromno. Mučili se ljudi i s rukama žuljavim od uza i motike i podizali svoju djecu. Živjelo se u ljubavi i zajedništvu, u uzajamnoj solidarnosti u nevolji, u milosrđu i opraštanju, u slozi i miru, i stoga u duševnom zadovoljstvu. Živjelo se u stamenoj vjeri u Boga živoga, uskrslog Gospodina, Učitelja i Spasitelja, koji živi sa svojim narodom u obiteljima, u crkvi u selu, koji je s njima i na moru i u polju, u njihovim žalostima i radostima. U Boga koji je uvijek tu, blizak svakome, dobar i milosrdan, unatoč svim ljudskim sla-bostima i grijesima kojih su bili svjesni, Zato su iskreno pjevali, naročito u korizmenim danima: »Milosrđe tvoje veće nego moje sve krivine, tvoja dobrota pustit neće skrušen grišnik da pogine!«

SLAVLJE 51. ANTI]EVA, 4. 3. 2016.MONS. ANTE IVAS, BISKUP [IBENSKI(Jr 1,4-9; Lk 5,1-11)

Anti nije bilo teško razumjeti zašto je Isus onako često boravio na obali mora, među siromašnim ribarima. Bilo mu je milo slušati evanđelje o tome kako je Isus ulazio u njihove lađe i bio s njima u bonacama i u olujama. Kako je s njihovih lađa ljude poučavao, propovijedao i navješćivao im Radosnu vijest o »životu u izobilju«, koga je Bog po Njemu odlučio darivati svim ljudi-ma. Bio je oduševljen što je Isus baš među njima ribarima izabrao svoje prve učenike: Šimuna, Andriju, Ivana, Jakova. Možda je već tada mali ribar iz Zatona zamišljao pa i osjećao kako će jednom i njemu Učitelj upu-titi riječi: »Ante, i ti ćeš u moje Ime loviti ljude!«

Tu vjeru da je Bog u Isusu Kristu, Bog s nama. Da je on Otac i darivatelj života. Tu vjeru da je Bog ljubav, sama dobrota i milosrđe, da je u Bogu sve bogatstvo i dostojanstvo ljudskoga života, tu vjeru djetinjeg povjerenja Ante je izvorno primio u svoj život s majčinim mlijekom, s brižnom očevom brigom za obitelj. Ante se zapravo

16

cijeloga života susretao s živim Bogom, brižnim Bogom, Bogom koji je Otac i Bogom koji je majka. U životu koji je od početka bio »olujan« i često težak i okrutan kao križ, susretao se sa dobrim milosrdnim Bogom, koji nikada ne odstupa od ljubavi koja spašava, i to najprije u svojim dobrim rodite-ljima (siromasima, kako je tada zapisao župnik), u obiteljskoj kući, u svakodnevnoj molitvi kojom su ga pratili od začeće i rođenja, napose u onim, za svakoga čovjeka, prevažnim i presudnim godinama tjelesnog i duševnog rasta i zrenja.

Skromna obiteljska kuća-potleušica Anti-ćevih u Zatonu bila je najbliža župnoj crkvi svetoga Jurja i Roka s predivnom Gospinom slikom na oltaru, pa je Ante odmalena bio i učio biti aktivni sudionik bogatog vjerskog liturgijskog života svoje župne zajednice. Ta vjera koja je prožimala, vodila i usmjeravala svakodnevni život odgajala ga je i podržava-la u živoj obiteljskoj vjeri, koja je tako s njime rasla i u njemu sazrijevala. Tu je stje-cao živo vjerničko iskustvo o Božjoj nazoč-nosti usred muka svoga puka, usred svih događanja i životnih iskušenja. Slušao je biblijsku Riječ kako je Bog uvijek milosrdan Bog, spreman potražiti izgubljene, primiti zalutale, podignuti posrnule i pale, smiriti nemirne i uplakane, omekšati i najtvrđa srca ljudska. Kako je Bog uvijek spreman uzeti na se svaki ljudski križ: križ bolesti i siro-maštva, osamljenosti, osuda, ropstva, odba-čenosti i zaboravljenosti, križ umiranja i smrti, naročito one križeve koje mi jedni

drugima bešćutno navaljuje-mo. Iskusio je vjeru u Boga koji uvijek oprašta svaki pa i najteži grijeh, svaku izdaju, sve naše poruge i psovke, sve naše mržnje koje nas vode u propast i smrt. »Neću te osuditi, idi i ne griješi više!«

U silno dojmljivim litur-gijskim slavljima korizme, Velike sedmice i Uskrsa u svojoj župi mladi Ante je

snažno doživljavao kako Božjoj ljubavi i milosrđu nema ni mjere ni kraja. Kad je na Cvjetnicu cijelo selo s granama maslina u ruci dočekivalo Gospodina koji dolazi. Kad je cijelim selom snažno odjekivala pjesma koju su predvodili crkveni pučki pjevači, župnik i sav narod: »Pomiluj mene, Bože, i po velikom milosrđu svome zbriši grijehe moje!«; »Evo drvo križa, dođite, poklonimo se!«; »Puče moj, što učinih tebi!« Kad bi se sve slilo u procesiju Velikoga petka i u pje-smu za križem: »Barjaci idu kraljevi, otajstvo križa blista se...«, nitko nije mogao stajati sa strane niti odoljeti toj silnoj snazi milosrđa Božjega, slušajući poruke iz Plača Jeremije proroka, i Gospina plača, i Križnoga puta, i kraljevskih Kristovih poruka s križa: »Oče, oprosti!« Svi ste u spasonosnom zagrljaju mojih razapetih ruku, u mome kopljem pro-bodenom otvorenom srcu, u srcu moje majke: »Evo ti majke, sine!« »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Pred snagom i sjajem te ljubavi i milosrđa uzmiče smrt, otvaraju se grobovi, započinje Uskrs: novo vrijeme, novi poredak »života u izobilju« Božjem. Krist je svima otvorio Božju vječ-nost. Moguće je živjeti bolje i dalje, ne više životom smrtnika, nego životom uskrsnika. Vjernici se ispovijedali, mirili, opraštali jedni drugima. Zato su svečano slavila uskr-sna zvona. Zato se pred crkvom igralo kolo. Radost uskrsnuća bila je gotovo dodirljiva posvuda. Aleluja.

Ako cjelovito pratimo život sluge Božjega, lako je zapaziti da upravo ta živa

17

vjera, koja je u njegovom djetinjstvu i odrastanju, vjera koju je živio u svojoj obitelji i župnoj zajednici, nije bila tek površna nego je duboko zaživjela i postala temelj njegova života. Ona je potom, Božjom milošću zalijevana, cijelog života u njemu još dublje rasla, razrastala se, bujala, cvjetala i stostruke plodove rađala, kako je govorio Isus. U toj vjeri Ante je vrlo rano osjetio i spoznao da je Gospodin ušao i u njegovu lađu. Čuo je kako mu govori: »Zaveslaj na pučinu (...), na drugu stranu lađe baci mreže svoje na moju riječ (...), od sada ćeš u moje ime, mojom ljubavlju, milosrđem i dobrotom voditi ljude, odgajati ih, brinuti se za njih, za njihov tjelesni i duševni rast, dovoditi ih k meni u moj zagrljaj i u moje srce. (...) Anti je postajalo sve jasnije da će to biti moguće jedino ako se što više njemu samome suobli-či, da bude ‘Kristu suobličen’«. Tako je s pravom njegov subrat pok. fra Vicko Kape-tanović, sav njegov život i djela sažeo u naslovu knjige »O životu i vrlinama sluge Božjega fra Ante Antića«, upravo pod naslo-vom: »Kristu suobličen«! U tome će mu biti najveći i trajni uzori, učitelji i voditelji: Gospa Marija Majka i otac Franjo, siromah iz Asiza.

U dekretu o krepostima sluge Božjega fra Ante Antića, koji je 5. svibnja 2015. donijela

Kongregacija za kauze svetih a odobrio Sveti Otac stoji napisano: »Život u zajedništvu s Kristom, započet u krsnoj milosti i usavršen po svećeničkom ređenju, bio je osobit znak njegove duhovnosti. Sluga Božji hranio je svoju vjeru slaveći sveta otajstva u intimnom i poklonstvenom razgovoru s Gospodinom i nastojao je ispuniti kako je ono sv. Pavao govorio Filipljanima: ‘Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu!’ (Fil 2,5), tj. zaodjenuti se milosrđem, dobrostivošću, poniznošću, blagošću i strpljivošću (usp. Kol 3,12). Sve je u njemu izražavalo želju suobli-čiti se Isusu vršeći njegovu volju, tako te po njemu Isus kao da je bio vidljiv. Otac Ante je u vođenju savjesti želio da Krist bude učitelj,

18

a on samo posrednik, skromno sredstvo koje treba pratiti braću.«

Slušali smo večeras riječi iz knjige proro-ka Jeremije koje su se čudesno obistinile na ocu Anti: »Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te.« Puno puta je fra Ante u svojoj poniznosti govorio: »Ah, Gospodine Bože, gle ja ne umijem govoriti, dijete sam«, kako u svojim molitvama, meditacijama, u dubokom poklonstvu pred Presvetim. Govo-rio je tako i u vremenima teških križeva i iskušenja kojima je prolazio on osobno, nje-gova provincija, novaci bogoslovi i svećeni-ci, cijeli narod i domovina. Napose u vreme-nima progona i krvoprolića, hapšenja i mučeničke pogibije mnoge svoje subraće, u Jugoslavijama, u svjetskim ratovima, u vrije-me krvave i zločinačke komunističke dikta-ture. Ali je u svojoj otvorenosti i raspoloži-vosti Gospodinu u svim prilikama i neprili-kama života naročito kao redovnik, kao sve-ćenik, kao dugogodišnji odgojitelj, učitelj i duhovni vođa i kao poznati i traženi ispo-vjednik, cijelim se svojim bićem naslanjao i oslanjao na riječ Gospodinovu: »Ne govori: dijete sam! Već idi k svima kojima te šaljem

i reci sve ono što ću ti ja narediti. (...) Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim (...).«

Svi koji su ga susretali osjećali su u njemu tu Gospodinovu ispruženu ruku, dobro i milosrdno Gospodinovo srce. Osjećali su dodir kojim je Gospodin doticao njegova usta i govorio: »Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.« Njegove riječi i postupci, savjeti i pisma, duhova vodstva, mnogobrojna djela milosrđa, duhovnih i tje-lesnih, uvijek su bile odraz ‘Božjega milosr-đa. »Božje milosrđe, kaže Papa Franjo u buli »Lice milosrđa’, nije neka apstraktna ideja, već konkretna stvarnost kojom on objavljuje svoju ljubav kao ljubav oca i majke koji osje-ćaju duboku ljubav i privrženost prema svome djetetu. Ta ljubav dolazi ‘iz utrobe’. Ona izvire iz dubine bića kao dubok, priro-dan osjećaj, satkan od nježnosti i suosjeća-nja, oprosta i oproštenja.« Doista, sve je u njemu bilo u znaku Božje ljubavi i milosrđa.

O. Ante je bio duboko svjestan da je upra-vo sv. ispovijed milosni susret milosrdnoga Boga sa svojim ljubljenim djetetom, pa je stoga svetoj ispovijedi pridavao obilježja najdublje pobožnosti i radosti. »Htio bih, piše o. Ante, živjeti jedino, samo i potpuno u Bogu, u Njegovoj svetoj volji. Gospodine,

19

smiluj mi se i udijeli mi da mislim, osjećam, govorim, radim i izvršavam svoje dužnosti i posle u Duhu Svetom. (...) Želim sve ljude upaliti Njegovom ljubavlju i dovesti ih spa-senju, službi i nasljedovanju našega dobroga i dragog Učitelja. (...) Pustimo se da nas on čisti, da nas On uređuje i upravlja. (...) U svemu ga blagoslivljajmo i na svemu mu zahvaljujmo.«

Eto, tako je sluga Božji Ante Antić ustrajno veslao na pučini života na koju ga je poslao Gospodin da vesla s njegovim veslima u rukama. Veslao je svetački, ustrajno na pučini svoga ljudskoga, redovničkog, svećeničkog života, na pučini života Crkve i naroda i nebrojene braće i sestara koje mu je Bog slao da im otkrije lice milosrdnoga Oca koji daruje »život u izobilju«. A sve je počelo na obali mora gdje je u ljubavi i vjeri svoje majke i oca, u siromašnoj obitelji susreo živoga Gospodina. I gdje je u živoj vjeri svoje Crkve doživio da Bog nije neki daleki Bog sudac, nego Bog blizak i dobar koji može stišati svaku neveru i križ života i dovesti svakoga u mirnu luku svoga otvore-nog srca. U tome ga je cijeli život učila i pratila Gospa Majka Marija i otac Franjo, glasnik velikoga Kralja.

Crkva s pravom naglašava važnost prvog obiteljskog navještaja i iskustva vjere, kao i svjedočanstvo i iskustvo vjere župne zajednice i osoba posvećenog života, kao temelj rasta i dobrih plodova vjere u životu svakog čovjeka pa tako i u životu Crkve i naroda. Nažalost, u vremenu u kojem je sve manje ljubavi i još manje milosrđa, pa zato i sve više mržnje i nemilosrđa koje unosi strah, nemir i beznađe, najpogubnije se pokazuje u obiteljima i kako kaže Sveti Otac, u župnim zajednicama. Zato je sve očitije kako se i obitelji u našem narodu sve više zatvaraju doživotnom bračnom zajedništvu

20

života jednog muškarca i žene. Zatvaraju se rađanju novih života i cjelovitom odgajanju novih generacija za život. Obitelji nam sve više postaju nemilosrdne prema svojoj djeci pa je sve više izranjene djece i mladih. Moramo ponizno i odgovorno priznati da naša Crkva ne iskazuje dovoljno Božje milo-srđe, da naše župne zajednice ne stvaraju ono duboko i temeljito duhovno i vjerničko zau-zimanje za obitelj i obiteljski život i obitelj-ski odgoj u vjeri i vjerničkim kršćanskim vrijednostima života, pa stoga kultura smrti kao da sve više prevladava nad kulturom života i u našem hrvatskom narodu (pa kao da smo sve bliže sutonu a sve dalje od zore i svitanja.)

Zato u ovoj godini milosrđa papa Franjo poručuje i moli da »Crkva snažno osjeti hitnost naviještanja Božjega milosrđa. Nje־zin je život vjerodostojan i uvjerljiv jedino kada uvjereno naviješta milosrđe. (...) Crkva je pozvana prednjačiti u istinskom svjedoče-nju milosrđa ispovijedajući i živeći ga kao središte objave Isusa Krista«.

U Antićevu Zatonu vjernici često pred slikom sluge Božjega Ante i pred likom Gospe pred kojom se molio i mladi Ante, pjevaju molitvu koju večeras izričem ovdje nad njegovim grobom, moleći njegov zago-vor: »Izbavi nas od sutona, Gospe naša od Zatona.« Neka nam Gospodin bude milosr-dan! Amen.

MOLITVA VJERNIKA NA 51. ANTIĆEVO

Braćo i sestre, s pouzdanjem u Gospodina, koji je izvor milosrđa i oproštenja, izne-simo pred njegovo lice svoje molitve.

Recimo zajedno: Obnovi nas u svetosti, Gospodine.- Vodi, Gospodine, u svojoj mudrosti Crkvu, zajednicu vjernika, da, poslušna riječi

evanđelja, svjedoči svim ljudima radost spasenja i bude mjesto tvoje blizine za sve koji te traže, molimo te.

- Budi, Gospodine, svjetlo papi našemu Franji, nadbiskupu Josipu i svim pastirima Crkve: čuvaj ih u svojoj istini i okrijepi žarom služenja kako bi, po njihovu vod-stvu, sva Crkva bila jasan znak tvoga kraljevstva, molimo te.

- Otvori, Gospodine, srca svojih vjernika da upoznaju tvoju dobrotu i milosrđe te budu radosni nositelji kršćanske brige i djelotvorne ljubavi za sve siromašne, osamljene i sve potrebite, molimo te.

- Pohodi, Gospodine, svojom milošću ovu župnu zajednicu i sve okupljene, koji čuvaju spomen na životni primjer dobroga oca Ante Antića: ozdravi u nama sve što je ranjeno grijehom i slabošću da trajno rastemo u milosti krštenja uvijek pre-poznajemo put svetosti na koju nas pozivaš, molimo te.

- Pogledaj, Gospodine, vjernost oca Antića i primjer njegova svećeničkog služenja u sakramentu milosrđa; uzvisi ga čašću svojih blaženika i svetaca da njegov pri-mjer jasnije odsijeva u tvojoj Crkvi, molimo te.

- Iskaži, Gospodine, svoje milosrđe našoj pokojnoj braći i sestrama: obdari ih darom gledanja tvoga lica u vječnosti, molimo te.

Usliši, Oče nebeski, naše smjerne molitve. Obnovi u nama duh svetosti i pomozi da radošću evanđeoskoga služenja i djelima ljubavi svjedočimo svim ljudima ljepotu lica Crkve. Po Kristu Gospodinu našemu.

21

Petnaestoga prosinca 2015. svečano euharistijsko slavlje proslave 45. obljetnice prijenosa tijela časnog sluge Božjega oca fra Ante Antića sa zagrebačkog groblja Mirogoj u kriptu Majke Božje Lurdske u Zvonimiro-voj ulici predvodio je vicepostulator postup-ka za proglašenje blaženim i svetim dr. fra Josip Šimić. S njim su suslavili subraća: o. gvardijan fra Mate Matić, fra Luka Livaja, fra Leon Delaš i fra Vatroslav Frkin iz pro-vincije sv. Ćirila i Metoda. Nakon kratkog uvodu u slavlje i stavljanja pred vjernike lika Časnog sluge Božjega kao djelitelja i aposto-la Božjeg milosrđa na početku jubilejske godine Božanskog milosrđa, koju je 8. pro-

45. OBLJETNICA PRIJENOSA TIJELA

PROSLAVA U ZNAKU ^ITANJA DEKRETA O KREPOSTIMA ^ASNOGA SLUGE BO@JEGA OCA FRA ANTE ANTI]A

sinca svečano otvorio sveti otac Franjo zapo-čelo je euharistijsko slavlje s pjevanjem prvog dana devetnice Božiću.

Umjesto propovijedi predvoditelj slavlja kratko je predstavio Dekret o krepostima Časnog sluge Božjega, koji je sveti otac Fra-njo odobrio 5. svibnja 2015., a koji je potpi-sao prefekt Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato. Nakon što je protu-mačio smisao i značenje Dekreta, o. vicepo-stulator kao predvoditelj slavlja pročitao je na hrvatskom Dekret o krepostima koji su sabrani vjernici pozorno slušali. Nakon čita-nja dekreta s molitvom vjernika - prošnjama, sastavljenim za tu prigodu, a koje donosimo

22

na kraju teksta, nastavljeno je euharistijsko slavlje.

Po završetku euharistijskog slavlja po ustaljenom običaju koncelebranti, bogoslovi i ministranti zajedno s drugom braćom i vjer-

nicima pošli su na grob Časnog sluge Božje-ga gdje su izmolili zavjetnu molitvu za nje-govo proglašenje blaženim i za postizanje milosti po njegovu zagovoru.

Hrvatin Daleković

Molitva vjernikaIznesimo naše prošnje našem nebeskom Ocu i zamolimo ga da nas milostivo usliši:- Za svetog oca Franju i našega nadbiskupa Josipa da nam trajno svjedoče Božje

milosrđe i ljubav, molimo te.- Za Crkvu u našem hrvatskom narodu da trajno svjedoči tvoje božansko milosrđe,

molimo te.- Za sve naše obitelji da neumorno svjedoče tvoju ljubav i milosrđe, molimo te.- Za sve nas ovdje sabrane da, moleći tvoje milosrđe i oproštenje, ne zaboravimo i

sami biti milosrdni, molimo te.- Za časnog slugu Božjeg oca fra Antu Antića da što prije bude uzdignut na čast

oltara, molimo te.- Za svu našu braću, posebno mučenike, koji su djelovali u ovom svetištu, naše pale

branitelje i sve naše pokojnike da ih u svojem vječnom kraljevstvu obdariš obiljem svojega milosrđa , molimo te.

Bože, Oče naš, usliši ove naše prošnje i izlij na nas obilje svojega milosrđa po Kristu Gospodinu našemu.

Neka te ništa ne uznemiruje. Hoću da u svemu budeš jednostavan. Sve napasti, smet-nje bilo obzirom na prošlost, sadašnjost ili budućnost, prezri, odbaci kao zamke soton-ske. Mirno i pouzdano slušaj, nosi svagdanji svoj križ i veseo uvijek budi. (...)

Na kraju Ti preporučam da budeš revan u svetoj molitvi i razmatranju. Ti uloži svu pomnju i pobožno, koliko Gospodin dade, promatraj Njegovu svetu istinu. Ponizuj se i vrijeme upotrijebi u probuđivanju čina kreposti, osobito poniznosti, kajanja, redanja i pouzdane ljubavi. Možeš polako i razmatrajući moliti Oče naš, Zdravo Mariju ili Kru-nicu. Kad Ti pobožno upotrijebiš svoje moći za razmatranje, pa bilo ono suho, slabo, uvijek Bog naplaćuje onaj trud koji su naše moći podnijele vršeći svoju službu. (...)

Isus i Marija neka Te blagoslove i obdare svojim Svetim Duhom.AP I/11, 5

23

Hrvatsko društvo katoličkih novinara (HDKN), u prigodi Svjetskog dana sredstava društvene komunikacije 10. svibnja, na sve-čanoj proslavi u Napretkovom kulturnom centru, dodijelilo je glasilu Vicepostulature časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića Dobri Otac Antić priznanje za 45 godina izlaženja. Priznanje je primio vicepostulator dr. fra Josip Šimić. List izlazi od 1971. godi-ne, od osnutka Vicepostulature Časnoga sluge Božjega. List su uređivali vicepostula-tori: fra Roko Tomić 1971.-1986.; dr. sc. fra Stjepan Vučemilo 1987.-1990.; fra Vladimir Tadić 1991.-2000.; dr. sc. fra Josip Šimić 2001.-2006.; fra Vladimir Tadić 2006.-2009.; fra Ante Babić 2009.-2012. i dr. sc. fra Josip Šimić od 2013.

Slavlje je započelo molitvom koju je pred-vodio duhovnik društva dr. fra Darko Teperet. U pozdravnoj riječi predsjednica HDKN dr. sc. Suzane Peran istaknula je: »Naši slavljeni-ci - kako pojedinci, tako i glasila i uredništva - različita po svojoj publici i namjeni; pokazu-ju kvalitetu novinarskog rada, kao i tradiciju i bogatu ponudu katoličkih medija. Sva ta naša glasila - među kojima neka slave pola stoljeća djelovanja - bila su, a neka i dalje budu mjesta susreta, dijaloga, promišljanja, slušanja i prihvaćanja, na što nas potiču i crkveni dokumenti o medijima.« Istaknula je također kako su »proslava Svjetskog dana medija, ove nagrade i priznanja, dodatni poti-caj da se i dalje trudimo, premda malobrojni, na ‘medijskoj njivi Gospodnjoj’«. Posebno je istaknula činjenicu da je HDKN ove godine započeo s nagradom mladim novinarima, što je na tragu želje za pomlađivanjem katoličkog novinarstva.

Dr. sc. Dubravka Petrović Štefanac iz Cen-tra za socijalni nauk Crkve HBK održala je izlaganje Komunikacija i milosrđe: plodni susret, u kojem se osvrnula na poruku pape Franje za 50. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije. Upozorila je na nekoliko ključ-

PRIZNANJE LISTU DOBRI OTAC ANTI]

PRIZNANJE ZA 45 GODINA IZLA@ENJAnih elemenata. Ponajprije, papa Franjo se obraća porukom svima nama da u konkretnom društvu u kojem bivamo i djelujemo, u našoj prelijepoj zemlji Hrvatskoj, u kojoj kršćani čine više od 90 posto stanovništva, promišlja-mo i istražujemo moguće putove plodnoga susreta komunikacije i milosrđa. Crkva navi-ješta i aktualizira evanđelje u složenoj mreži društvenih odnosa. Ona Radosnu vijest priop-ćuje, komunicira svojim socijalnim naučava-njem. Pri tome ovdje se ne stavlja naglasak samo na cilj kojim se želi po svaku priliku dospjeti do čovjeka u društvu kao onoga koji je primatelj evanđeoskoga navještaja, već se želi samo društvo obogatiti evanđeljem, želi se da evanđelje uđe u dublje pore samoga društva i postane njegov sastavni dio. Brinuti se za čovjeka, za Crkvu znači uključiti i druš-tvo, zajednicu. Stoga, »svaka riječ i svaki čin

24

morao bi izražavati (priopćavati) Božje suo-sjećanje, nježnost i opraštanje prema svima«, istaknula je predavačica. Da bi se društvo učinilo čovječnijim, dostojnijim osobe, potreb-no je ponovno vrednovati ljubav u društve-nom životu s ciljem njezinoga pretvaranja na političkoj, gospodarskoj, kulturnoj razini, u trajnu i vrhovnu normu djelovanja. Ljubav gledati kao počelo i posljednji cilj. Kršćanima to ne bi trebalo biti teško, zar ne? Kao kršćani i ljudi dobre volje veselimo se iskustvu otva-ranja naših srca drugima! Nemojmo se obe-shrabriti, zatvoriti u sebe, prepustiti ravnoduš-nosti i apatiji. Budimo podupiratelji istinskoga plodnog susreta u komunikaciji svjesni naše odgovornosti za dirnuti u srca drugih. Učini-mo oazu milosrđa vidljivom već danas, pozva-la je dr. sc. Petrović Štefanac.

Nakon toga je uslijedila dodjela nagrada i priznanja. Kroz program je vodila Ivana Šimunović. Ove godine HDKN dodijelilo je novinaru Vladi Čuturi nagradu za životno djelo, a Jadranu Bašiću godišnju nagradu. Priznanja su još dodi-jeljena Malom koncilu za 50 godina izlaženja, hrvatskom katoličkom mjesečniku Naša ognjišta za 45 godina izlaženja, listu Nadbi-skupskog bogoslov-nog sjemeništa Vje-snik biskupa Langa za 45. godina izlaženja, glasniku svetog Leo-polda Bogdana Man-dića Ljudima prijatelj

za 45. godina izlaženja, katoličkom glasilu MI za 40 godina izlaženja, vjerskom informativ-no-kulturnom list Ladonja za 35 godina izla-ženja, Katoličkoj tiskovnoj Agenciji BK BiH za 20 godina postojanja, glasilu Zajednice Cenacolo Uskrsnuće za 15 godina izlaženja, glasilu svetišta blažene Marije Propetog Isusa Petković Tebi Majko za 10 godina izlaženja, mjesečnom glasilu Glas mira za 10 godina izlaženja i Uredu za pastoral u medijima Varaždinske biskupije za 10 godina rada. Čla-novima HDKN dodijeljena su priznanja za višegodišnji novinarski rad: fra Vjenceslavu Janjiću za 50 godina, Želimiri Valentinčić za 50 godina i don Anđelku Kaćunku za 35 godi-na. Posebna nagrada za mlade novinare dodi-jeljena je Gabrijeli Jurković za rad Milosrdni poput Oca.

Osim članova Društva, nagrađenih novi-nara, te urednika glasila, na svečanosti su bili nazočni i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica i provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šar-čević, predsjednik Konferencije viših redov-ničkih poglavara i poglavarica Bosne i Her-cegovine, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH, predsjednik Unije franjevačkih provincijala Europe i provinci-jal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, kao i provincijal Hrvatske dominikanske provin-cije dr. fr. Anto Gavrić, ujedno i član Uprav-noga odbora HDKN-a.

Program je završio domjenkom i druže-njem.

25

U okviru uže priprave za proslavu 50. obljetnice utemeljenja Hrvatske katoličke župe (misije) u Frankfurtu na Majni upriliče-na je duhovna obnova - Antićevi dani. Razlog održavanja upravo antićevske duhov-ne obnove jest to što župski centar u Fran-kfurtu nosi ime časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića. Obnovu je vodio vicepostu-lator postupka za proglašenje blaženim oca fra Ante Antića dr. fra Josip Šimić. Obnova je trajala dva dana: ponedjeljak 30. studeno-ga i utorak 1. prosinca 2015.

Voditelj se u ponedjeljak 30. studenoga u 17 sati najprije u župnim prostorijama susreo sa skupinom od četrdesetak umirovljenika i starijih osoba. Okupljenima je predstavio osobu, djelovanje i duhovnost Časnoga sluge Božjega te tijek postupka na Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu i na Kongregaci-ji za kauze svetih u Rimu. Okupljeni su na kraju četrdesetominutnog izlaganja postav-ljali različita pitanja vezana uz lik Časnog sluge Božjega.

U ponedjeljak u 19 sati u crkvi sv. Ante (Antoniuskirche) nedaleko župskog centra vicepostulator je za stotinjak okupljenih predvodio euharistijsko slavlje i propovije-dao o Časnom slugi Božjem kao službeniku Božjeg milosrđa. Nakon mise slijedilo je izlaganje o ocu Antiću pod naslovom Duhov-ni lik časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića - život, djelovanje i kanonski postu-pak za proglašenje blaženim. Voditelj je najprije iznio život i djelovanje Časnoga sluge Božjega, potom je iscrpno opisao nje-gov lik redovnika i svećenika, posebno naglasivši malen ali vrlo vrijedan Antićev

ANTI]EVI DANI

ANTI]EVI DANI U HRVATSKOJ KATOLI^KOJ @UPI U FRANKFURTU

spis Bože moj i sve moje, nazvan Pravilo života, iz kojeg je pročitao prvi dio. Nakon toga voditelj je progovorio o Antićevu djelo-vanju kao odgojitelja, ispovjednika i duhov-nog vođe. Na kraju je voditelj progovorio o tijeku postupka za proglašenje blaženim na Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu i na Kongregaciji za kauze svetih u Rimu. Predavač je posebno je spomenuo sjednicu konzultora 26. studenoga 2013., redovitu sjednicu vijeća Kongregacije za kauze sve-tih, koju čine prefekt i tajnik Kongregacije,

26

zatim kardinali i biskupi vatikanskih ureda koji su na svojoj redovitoj sjednici 14. trav-nja 2015. prihvatili i potvrdili da je Sluga Božji u junačkom stupnju živio teološke i njima pridružene stožerne kreposti. Nakon te sjednice sveti otac Franjo odobrio je 5. svib-nja 2015. Dekret o krepostima Sluge Božjega i time odobrio naziv Časni sluga Božji.

Na kraju umjesto zaključka o. Šimić je pročitao zaključni tekst promicatelja vjere koji je predsjedao sjednici teoloških struč-njaka - konzultora, koji su na svojem zasje-danju 26. studenoga 2013. i pismeno i usme-no jednoglasno zaključili: »Sluga Božji predstavlja jednu od najzanimljivijih osoba hrvatske Katoličke Crkve u 20. stoljeću. Kao dostojan učenik sv. Franje bio je jednosta-van i revan. Strog sa samim sobom, a blag s drugima, znao je pobijediti svjetovni duh nutarnjom usredotočenošću na sudjelovanje u Kristovu otajstvu. Bio je sposoban živjeti u željeznoj strogoći, ali bez pretjerivanja. Žarka i duboka molitva u kontemplaciji pomagala mu je staviti Boga u središte svega. (...) Izvori pokazuju njegovu sposob-nost umiriti savjesti i približiti osobe Bogu. Njegovo svjedočanstvo života zaista ga je učinilo istinskim drugim Kristom. Glas sve-tosti dovoljno je potvrđen, kako u životu tako u smrti i poslije smrti. Dostojan ocjene tako-đer je i glas o znakovima svetosti«. Promica-telj vjere svoju ocjenu zaključuje riječima: »Na kraju sjednice konzultori su se složili oko činjenice da je Sluga Božji vrijedan uzor života te može kao uzor života biti preporu-čen mladim redovnicima i sevćenicima.« Vicepostulator o. Šimić izlaganje je završio završnim riječima iz Dekreta o krepostima koji su potpisali prefekt Kongregacije kardi-nal Angelo Amato i tajnik Marcello Barto-lucci, naslovni nadbiskup bevanjski: »Potvrđuje se o teološkim krepostima vjeri, nadi i ljubavi, kako prema Bogu, tako i prema bližnjem, kao i o stožernim krepostima, razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jako-sti njima pridruženim, u junačkom (kod)

sluge Božjega Ante Antića, svećenika i redovnika iz Reda manje braće, u slučaju i za učinak o kojem se radi.« Nakon izlaganja okupljeni vjernici postavljali su različita pitanja o Časnom sluzi Božjem i o postupku za njegovo proglašenje blaženim.

U utorak 1. prosinca 2015. u 19 sati u crkvi sv. Ante vicepostulator o. fra Josip Šimić predvodio je euharistijsko slavlje i propovijedao o marijanskom usmjerenju Antićeve duhovnosti i njegova djelovanja. Nakon mise o. Šimić je izlagao o kristocen-tričnosti Časnoga sluge Božjega i njegovu trojstvenom usmjerenju. Izlaganje je zapo-čeo navodom iz jednog Antićeva pisma: »Moramo sve uložiti (...) dok Isus ne postane, ne bude sve naše« (AP III/5), naglasivši da je kristocentričnost jedna od pet središnjih tema koje prožimaju pisma oca Antića. Časni sluga Božji stavio je Krista, koji nas vodi k Ocu nebeskom, u središte svoga života i onda je to svoje iskustvo prenosio i usađivao u duše onih koje je odgajao, ispovijedao, vodio savjetovao potičući ih da ne budu ego-centrični već kristocentrični. On je tumačio kako ostvariti kristocentričnost na koju je pozvan svaki kršćanin. Prema ocu Antiću, kristocentričnost izvire iz Kristove žrtve na križu, zato kristocentričnost podrazumijeva križ. Časni sluga Božji bio je duboko svje-stan: ako iz duše izbacimo križ i Krista na njemu, onda u našim ljudskim srcima i duša-ma vlada pustoš i praznina. O. Šimić je zaključio kako je otac Antić vjerojatno pro-matrajući križ i Krista na njemu mislio samo na to kako bi se on sam i svi drugi trebali Kristu suobličiti i tako dati kristološki smi-sao našim ljudskim bolima, patnjama i žrtva-ma. Zapitajmo se, zaključio je predavač, koga mi to gledamo kad gledamo križ Kri-stov i što zapravo činimo kad na sebe stavlja-mo znak križa? Po križu Kristovu naša vjera postaje stalna i vodi nas k Ocu nebeskom. Kao i prvu večer vjernici su imali prigodu postavljati različita pitanja.

Sudionik

27

U Hrvatskoj katoličkoj župi Freising kod Münchena održana je korizmena duhovna obnova od 19. do 21. veljače 2016. kojoj je tema bila: Časni sluga Božji o. fra Ante Antić apostol Božjeg milosrđa. Obnovu je vodio vicepostulator kauze za proglašenje blaže-nim o. fra Ante Antića dr. fra Josip Šimić.

U petak 19. veljače, na prvi dan duhovne obnove u 17 sati u crkvi Duha Svetoga (Hei-liggeistkirche) voditelj je predmolio križni put nadahnut i napisan na temelju misli o. Antića na kojem se okupilo više od 150 vjernika. Nakon križnog puta predvodio je euharistij-sko slavlje s korizmenom propovijedi. U pro-povijedi je voditelj, sljedeći misli o. Antića, posebno naglasio kako je Isus na križu za sve nas primjer predanja Bogu do krajnjih grani-ca. Po tom našem predanju primamo utjehu i

KORIZMENA DUHOVNA OBNOVA ANTI]EVI DANI U HRVATSKOJ KATOLI^KOJ @UPI FREISING ^ASNI SLUGA BO@JI O. FRA ANTE ANTI] APOSTOL BO@JEG MILOSR\A

u najtežim trenucima našega života. Posebno je naglasio Isusov primjer - kao što se on u svojem zemaljskom životu živeći po Božjim zapovijedima u potpunosti predao Bogu, i mi smo pozvani učiniti to isto (usp. AP III/17,19). Pozvao je vjernike da u najtežim trenucima svojega života upru pogled u Isusa na križu, kako umire ostavljen od svih, pa će im on udijeliti milost utjehe i snagu za kršćanski život (usp. AP III/2,11). O. Šimić je pozvao vjernike da u ovom svetom korizmenom vre-menu, koje smo započeli kao sveto vrijeme obraćenja i spasenja, dobro promisle koliko su korizmi u životu proživjeli, a da se nisu uspje-li duhovno preobraziti, postati bolji, drugačiji, nova stvorenja u Isusu Kristu, te da porade na ljubavi prema Kristu kako bi se obratili (usp. AP III/34,1).

28

Nakon slavlja voditelj je upoznao vjerni-ke s duhovnim likom Časnoga sluge Božjega - njegovim životom i djelovanje, kao i postupkom (kauzom) za njegovo proglašenje blaženim. U izlaganju on je najprije progo-vorio o životnom putu i djelovanju Časnoga sluge Božjega, od njegova djetinjstva u Zato-nu, sjemeništa u Sinju, novicijata na Visov-cu, studija filozofije u Zaostrogu, studija teologije u Makarskoj, do službe magistra bogoslova u Makarskoj i Zagrebu, kao i paralelno - njegove ispovjedničke službe, duhovnog vođenja duša i karitativnog djelo-

vanja. Naglasio je kako iz Posvete života za povjerenu braću klerike iz 1926. (AS I/2) otkrivamo redovnika i svećenika posve pre-dana službi odgoja mlađe braće redovnika, a iz njegova drugog rukopisa Bože moj i sve moje (AS I/3) iz 1932. ili 1933. otkrivamo duhovni lik čovjeka koji se posvema predao Bogu. Voditelj je potom opisao tijek kauze o svetosti na Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu od 1984. do 1995. i zatim na Kon-gregaciji za kauze svetih u Rimu od 1995. pa do 2015. kada je 5. svibnja Dekretom o kre-postima završena. Progovorio je i o otvara-

29

nju kauze o čudesnom ozdravljenju na Nad-biskupskom duhovnom stolu u Zagrebu 1998. i njenom uspješnom završetku 2000. O njenom prijenosu u Rim i njenom neprihva-ćanju u Rimu, kao i potrebi ponovnog otva-ranja kauze o čudu.

U subotu 20. veljače u župnom centru se okupilo više od sto vjernika. U 17 sati slav-ljeno je euharistijsko slavlje koje je predvo-dio i preko kojeg je propovijedao o. fra Josip Šimić. U propovijedi je voditelj, slijedeći misli oca Antića, pozvao vjernike da nikada, a posebno onda kada trpe, ne klonu duhom, ne izgube vjeru. O. Antić upućivao ih je na teške patnje koje je u ono komunističko doba podnosila Crkva u hrvatskom narodu i sav narod zajedno s njom. Zato, predložio je o. Šimić, sve vaše križeve, sve vaše patnje, sve napasti koje proživljavate i kojima je izlože-na vaša vjera u Krista i ljubav prema Crkvi, posebno prema svetom ocu, biskupima i svećenicima prinesite Bogu kao žrtvu, kao vaš doprinos za duhovni i svaki drugi bolji-tak našega hrvatskoga naroda (usp. AP I/4,3). U svetom korizmenom vremenu, koje smo započeli, Crkva nas poziva da se očistimo od grijeha, duhovno obnovimo umirući svemu što nije Kristovo i tako pripremimo kako bismo najdostojnije proslavili otajstvo Kri-

stove Muke, Smrti i Uskrsnuća i s njime ustali na novi život. Otac Antić nas poziva istaknuo je propovjednik: »Kroz ovo sveto korizmeno vrijeme pokažimo Kristu svu našu ljubav, svu našu zahvalnost i da mu zasvje-dočimo, da samo Njemu pripadamo. Zato moramo u duhu Svete Crkve ovo sveto vrije-me i sprovesti i suosjećati sa Svetom Crkvom i sa Božanskim Zaručnikom, da s Njime uskrsnemo na novi život« (AP III/36,56). Zato nemojmo nikada sumnjati u Božju dobrotu i ljubav prema nama, posebno ne onda kada trpimo jer nam je tada patnik Isus najbliži i treba nam biti najdraži i najmiliji. kada nam se čini da je on jedan krak svoga križa spustio na naša ramena i kad osjećamo

30

svu bol, svu agoniju bičevanja, krunjenja trnovom krunom, probadanje čavala i da smo u najtežim ljudskim patnjama i zpuštenosti, nasljedujmo Majku Mariju i predajmo se Kristu cijelim našim bićem (usp. AP III/19,3).

Nakon mise bila je projekcija dokumen-tarnog filma o Časnom slugi Božjem, koji je snimila i producirala redakcija vjerskog pro-grama Hrvatske radio-televizije prema sce-nariju Nene Kužine. Nakon projekcije filma slijedilo je predavanje (promišljanje o temi O. Antić djelitelj Božjeg milosrđa u sakra-mentu ispovijedi. U svojem ispovjedničkom djelovanju otac Antić, polazeći od svojega kristocentričnoga usmjerenja, nastojao je svima onima koji su se kod njega ispovijeda-li usaditi Krista u središte njegova života. Njegovo je geslo bilo otvoriti se Božjem milosrđu i ne biti egocentričan, već kristo-centričan. Svima je tumačio da su pozvani na kristocentričnost, kao i kako postati kristo-centričani. Tumačio je da je kristocentričnost izvor svetosti, ali i da podrazumijeva sva-kodnevno prihvaćanje križa Kristova u vla-stitom životu.

U nedjelju je voditelj predvodio euhari-stijska slavlja u Landshutu u 9.15, u Freisin-gu u 11.00 i u Dachau u 13.00 sati, preko kojih je propovijedao o liku oca Antića posvećenog Bogu i ljudima. U Landshutu se okupilo 159 vjernika, u Freisingu 192 i u Dachau 230.

U nedjeljnoj propovijedi, povezanoj s nedjeljnim evanđeljem o Kristovu preobra-ženju (Lk 9, 28b-36) i drugom čitanju u

kojem Pavao piše da će nas Krist sve preo-braziti (Fil 3, 17 - 4, 1), voditelj obnove protumačio je kako je Časni sluga Božji najprije promijenio - preobrazio sebe, a potom kako je to nastojao i postizao i kod mnogih duša, počevši od svoje mlađe braće klerika pa do svih onih koji su k njemu dola-zili tražeći Božje milosrđe u sakramentu ispovijedi, kao i onih koji su tražili savjet kako svoj život predati milosti i mudrosti Božjoj. Voditelj je završio navodeći kako je uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić na euharistijskom slavlju za 50. obljetnicu smrti Časnoga sluge Božjega istaknuo da je bio »po Isusovu uzoru poslužitelj svojim klericima i tolikim drugima u ispovijedi i duhovnom vodstvu - svećenicima, redovnici-ma, redovnicama te vjernicima laicima«. Na kraju je o. Šimić iznio da je propovjednik drugog dana jubilarne trodnevnice o. fra Ratko Radišić, Ofm, istaknuo da je »Bog blagoslovio i nagradio obilnim plodovima djelovanje oca Ante Antića na duhovnom vodstvu Bogu posebno posvećenih osoba«, a da je propovjednik trećeg dana jubilarne trodnevnice o. Vinko Mamić, Ocd, istaknuo da je Časni sluga Božji »imao mistično isku-stvo Boga, koje je stalno razvijao, nastojeći ga usaditi u duše i srca onih koji su k njemu dolazili«. Propovijed je o. Šimić završio rije-čima mnp. o. provincijala na prvi dan jubi-larne trodnevnice koji je istaknuo da »osoba oca Antića zaslužuje biti jedan kamenčić u mozaiku hrvatske svetosti«.

Sudionica

Utvrđuješ li se u svetoj poniznosti sve jače i bolje? promisli sve ovo i kroz ove svete dane dobro propitaj savjest, da li si sve bliže Isusu i Mariji.

Molim Te i opominjem u Gospodinu, da vjerno i savjesno paziš na glas milosti u Tvojoj duši. S Gospodinom želim da budeš svet. Nemoj sumnjati o velikoj ljubavi Božanskog Srca i Nebeske Majke prema Tvojoj duši. Oni Ti skrivaju, da tako rečem, svoju preveliku dobrotu i hoće da Ti poslušnošću, poniznošću, pokorom, žrtvom, moli-tvom očistiš svoje srce od svake sljepoće i svake svoje privrženosti bilo sebi, bilo koje-mu stvorenju.AP I/11, 9

31

I ove godine susrela se Antićeva mreža, ponajviše zalaganjem animatorice gospođe Miljenke Kuridže. Susret je bio u petak 11. prosinca 2015. Okupilo se petnaestak osoba. Susret je započeo euharistijskim slavljem u kapeli Majke Božje Lurdske koju je slavio o. vicepostulator dr. fra Josip Šimić. Nakana euharistijskog slavlja bila je za nedonošče, dječačića Davida.

Umjesto homilije o. vicepostulator je pro-čitao najvažniji dio malog rukopisa Časnog sluge Božjega naslovljenog Bože moj i sve moje iz šk./god. 1932./1933. Na kraju euha-ristijskog slavlja gđa Miljenka Kuridža pro-čitala je jedan Antićev tekst o molitvi.

ANTI]EVA MRE@A

GODI[NJI SUSRET ANTI]EVE MRE@E<> 11. PROSINCA 2015.

Nakon euharistijskog slavlja izmolili smo Antićevu molitvu, a potom je o. vicepostula-tor protumačio značenje kapele Majke Božje Lurdske. Također je protumačio zašto je posljednje godine svojega života Časni sluga Božji proveo u sobici uz kapelicu. Iz kapele su članovi mreže pošli u sobu Časnog sluge Božjega, gdje su se kratko pomoli u tišini. Nakon toga su pošli na grob u kriptu Majke Božje Lurdske, gdje su se, zbog redovite večernje molitve krunice, u tišini osobno pomoli i potom se fotografirali. Na kraju su pošli u obližnju slastičarnu Torte i to gdje su nastavili druženje uz tople napitke.

Sudionik

32

Kako bi se što lakše mogla shvatiti Anti-ćeva magistarska djelatnost, potrebno je imati na umu da su magistri imali ponekog mladomisnika kao pomoćnika u njihovoj službi, kao što je i Antić bio pomoćnik Gra-biću. U spisima Provincije i Klerikata o njima nema puno spomena, jer su bili uglav-nom zaduženi za vanjsku organizaciju života koja je bila strogo pod nadzorom magistra. Redovito ne postoje ni odluke o imenovanji-ma, jer je vladalo načelo da se student ne može imenovati u neku službu, pa je doma-gistre redovito, čini se, izabirao magistar između povjerenih mu starijih studenata mladomisnika. Te magistrove pomoćnike studenti su redovito nazivali podmagistrima. Iz sačuvanih spisa može se saznati da su takvi podmagistri bili mladomisnici fra Frano Bareza (1928.), fra Mirko Čović (1933.), fra Bernardo Borić (1933.) i fra Bonifacije Šipić (1934. i 1935.).

Broj studenata 1934./35. znatno se pove-ćao. Vjerojatno na Antićev prijedlog, provin-cijal Cikojević je 20. siječnja 1934., što je inače bilo neuobičajeno, službeno imenovao Antiću dvojicu pomoćnika ili domagistara. Bili su to fra Petar Čapkun i fra Pavao Matić, kojima je Antić četiri dana kasnije uručio imenovanje. Kako se vidi iz dnevnika Milo-vana, Antić je u skladu sa ranijim postupkom 13. siječnja 1935. »imenovao« nove podma-gistre fra Venceslava Černaka i fra Ivana Bezinu. No, kad je zatražio, vjerojatno da bi dao i neki autoritet tom imenovanju ili možda kao izraz poniznosti, potvrdu od Pro-vincijalata, provincijal mu je odgovorio 19. veljače 1935. da mu ne može imenovati nove podmagistre koji su još klerici i da im ne može poslati dekrete imenovanja, pa je Antić

IZ ODGOJITELJSKOG DJELOVANJA ^ASNOGA SLUGE BO@JEGA (5)

Piše: dr. fra Vicko Kapitanović

MAGISTAR BOGOSLOVA U MAKARSKOJ (Nastavak)

ANTI]EVI POMO]NICI, DOMAGISTRI

i kasnije očito barem neko vrijeme morao sam birati pomoćnike. Tek u ljetu 1938. pri-družio je definitorij Provincije Antiću mla-dog doktora teologije fra Petra Čapkuna, koji će kao Antićev pomoćnik ostati do 1941., kad je pošao u Rim u skotističku komisiju.

Čapkun je bio mlad čovjek, koji je pred nepunu godinu dana obranio svoju doktorsku radnju u Rimu o pastoralnom radu franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja. Pun zanosa i snage, sklon stvaranju planova i organizaciji, on će nadoknaditi gubitak poznatog profesora fra Jure Božitkovića koji je 1938. godine poslije kratke bolesti preminuo. Kombinacija Antićeve kontemplativne duhovnosti i Čap-kunove vanjske aktivnosti bila je sretno oda-brana, to više što je Čapkun duboko cijenio Antića kao duhovni autoritet. O njihovoj zajedničkoj djelatnosti još će biti govora, no odnos koji je između njih dvojice vladao možda bi se mogao primijeniti i na ostale Antićeve pomoćnike, a evo kako ga u pismu Antiću ocjenjuje sam fra Petar: »Priznajem Vam i to, da u svome kratkom vijeku ne nađoh ni najmanje stvarčice, u kojoj bih mogao reći, da biste se mogli bili drukčije prema meni vladati. Nego se događalo protivno, da sam ja imao mnogo toga ispravljati, što bi moja naglost, naravna žestina i površna zanešenost počinila« (Arhiv Vicepostulature, Čapkun Antiću, Rim, 30. IV. 1942.).

Nije zbog toga ništa neobično da se Antić svojim pomoćnicima u odgojiteljskoj službi obraćao i kasnije kad su oni bili na drugim položajima za različite potrebe svojih studena-ta. Fra Petru se utjecao za knjige koje su bile potrebne za Bogosloviju, no rat i dolazak komunista na vlast prekinut će kroz neko vrije-me njihovu pismenu vezu. Ona će se ponovno

33

nastaviti od 1954. i fra Petar će učiniti Aniiću još dosta usluga, naročito u nabavi knjiga i u pomaganju nekim osobama koje mu je Antić preporučivao pri njihovu odlasku u Rim.

ZAMJENIK UČITELJA NOVAKA 1930.Već je spominjano da se 1924. i 1925.

pomišljalo i da se dobila dozvola od general-noga ministra Franjevačkog reda da bi se novicijat iz malaričnog otočića Visovca pre-nio u zdravije mjesto. Ipak ta zamisao tada nije provedena u djelo. Na prvoj sjednici definitorijalnog sastanka koji je održan u Splitu na Dobromu 4.-5. kolovoza 1930., pod predsjedanjem provincijala Grabića, raspravljajući o učilištima u Provinciji, fra Metod Vezilić je ponovno istaknuo nužnost da se novicijat s malaričnog Visovca privre-meno premjesti na zdravije mjesto. Na trećoj sjednici 5. kolovoza definitorij je jednogla-sno zaključio da se istraži i donese stručno mišljenje o zdravstvenim prilikama na Vi sovcu i u Zaostrogu. Zadužio je provinci-jala da se pobrine za potrebno ovlaštenje za premještanje novicijata iz Visovca u Zastrog, odnosno u Živogošće, ukoliko se pokaže da ni Zaostrog zdravstveno ne zadovoljava. Samostan u Zaostrogu nije, međutim, pravo-dobno preuređen za novake pa je 30. VIII. 1930. duhovnik sinjskog sjemeništa fra Stan-ko Petrov, po ovlaštenju provincijala, obu-kao 16 novaka u Makarskoj, gdje su novaci trebali i ostati oko mjesec dana do dovršenja radova u zaostroškom samostanu. Kako je tadašnji magistar novaka fra Leonardo Bajić, kojemu definitorij nije prihvatio odreku, bio bolestan, u Makarskoj ga je, kroz to vrijeme, zamjenjivao fra Ante Antić.

POKUŠAJ I PROBLEMI ZAJEDNIČKOGA FRANJEVAČKOG UČILIŠTA

Pod utjecajem jakih katoličkih organiza-cija franjevci su čini se već prije Prvoga svjetskog rata pomišljali na zajednička učili-šta u kojima bi predavali ponajbolji stručno osposobljeni profesori. Ideja se međutim teško razvijala zbog ogromnih poteškoća koje je uključivalo ostvarenje.

No, i neke su neprilike utjecale na njezino ostvarenje. Provincija sv. Jeronima već je ranije pretrpjela izvjesnu krizu i 1924. izgu-bila četiri samostana. Neki su franjevci Pro-vincije sv. Jeronima, medu kojima se isticao fra Urban Talija, predlagali tada ujedinjenje Provincije Presvetog Otkupitelja i Provincije sv. Jeronima. No ujedinjenje je imalo dosta protivnika i do njega nije došlo.

Videći nemogućnost da se ostvari zajed-ničko učilište za sve franjevce, definitorij Provincije sv. Jeronima na sastanku u Splitu na Poljudu u travnju 1926. zaključio je da bi bilo dobro predložiti kao početak ostvarenja zajedničkog studija svih južnoslavenskih fra-njevačkih provincija članovima vlastite Pro-vincije i Provinciji Presvetog Otkupitelja formiranje zajedničkih učilišta Sinj-Badija i Dubrovnik-Makarska, što je priopćeno čla-novima Provincije posebnom okružnicom koja je dostavljena i provincijalu Provincije Presvetog Otkupitelja.

Na sjednici konferencije provincijala na Trsatu, čini se na Grabićev prijedlog, donesen je zaključak da se zbog jačanja zajedničkog duha sastaju franjevački odgojitelji na njihov posebni a ravnatelji učilišta i predstojnici stu-dija na njihov posebni sastanak. Prvi sastanak zakazan je pod nazivom Tjedan franjevačkog odgoja u Splitu 28.-30. travnja 1930. za odgo-jitelje svih provincija iz ondašnje Jugoslavije pod predsjedanjem fra Petra Grabića. Fra Leonardo Bajić predložio je raspored i preda-vanja za Tjedan a predsjedatelj konferencije Mauricije Gugić se, preko provincijala, pobri-nuo za predavače. Od odgojitelja iz Provincije Presvetog Otkupitelja nastupio je 30. travnja i fra Ante Antić s predavanjem Smisao i vrijed-nost individualnog odgoja. Nepoznato je gdje je završio zapisnik te sjednice i što je Antić predlagao na sjednici, no, prema onome što se kasnije raspravljalo na konferenciji provinci-jala u Karlovcu, čini se da je kongres lektora i odgojitelja predložio da se izda posebni moli-tvenik za franjevačke kandidate, tumačenje Pravila i priručnik redovničkog prava, te pri-ručnik Povijesti Reda s posebnim obzirom na razvoj Reda u hrvatskim krajevima. Od pet predloženih priređivača, sva su petorica bila iz Provincije Presvetog Otkupitelja, ali Antića

34

među njima ne nalazimo, što bi značilo da među kolegama nije slovio za posebno spret-noga pisca ili se potpuno posvetio magistar-skoj službi i nije imao vremena za znanstvena istraživanja. Ipak je potrebno pripomenuti da je upravo Antić nastojao pripremiti spomenu-te priručnike, o čemu će još biti govora, pa je više nego vjerojatno da je to bila njegova zamisao.

Zamisao o zajedničkom odgojnom zavo-du uz zadarskog provincijala Mauricija Gugića i splitskog fra Petra Grabića prihva-tio je, čini se, i hercegovački provincijal Dominik Mandić. Kako je i u zagrebačkoj Provinciji sv. Ćirila i Metoda došlo do nekih problema i zagrebačka je provincija odlučila poslati svoje bogoslove u Makarsku, odno-sno studente filozofije u Sinj. Tako je defini-torij splitske Provincije 4. kolovoza 1930. zaključio da će se izići »u susret klericima bratske hrvatske Provincije za studij filozofi-je u Sinju, ako budu spremni podnositi sve neprilike drukčijih dalmatinskih okolnosti i kućne discipline«.

Najvjerojatnije makarski odgojni zavod nije mogao prikladno smjestiti sve članove, a samostan još nije imao ni električnu energiju pa je zadarska Provincija 1930. poslala svoje bogoslove na studij na biskupijsku teologiju u Splitu. Kako ni prometna povezanost sa Splitom nije bila zadovoljavajuća, a računa-jući na proširenje zgrade Bogoslovije, pro-vincijal Grabić, koji je želio aktivnost Bogo-slovije što više razmahati, zatražio je 1930. od samostanskog diskretorija u Makarskoj mišljenje bi li profesorima zbog njihove

aktivnosti trebao automobil, ali ga je diskre-torij zbog zavjeta siromaštva odbio.

Na temelju već ranijih rasprava i obećanog zajma od strane makarskog samostana, zaklju-čio je definitorij Provincije Presvetog Otkupi-telja, na svom izvanrednom zasjedanju 6.-8. travnja 1931., da se proširi prostor za zavjeto-vane studente u Makarskoj. S tim bi se u Makarsko] dobilo dovoljno novog prostora za smještaj studenata i iz drugih provincija. I zaista provincijski je definitorij, uz neke uvje-te i upozorenja, pristao da se primi 8 klerika iz zagrebačke Provincije sv. Ćirila i Metoda i sedam iz Provincije sv. Jeronima, te da se nastave pregovori oko podizanja zajedničkog učilišta dviju dalmatinskih provincija. Vjero-jatno s namjerom da bi se studenti što više prilagodili jedni drugima, Grabić je na konfe-renciji provincijala održanoj u Karlovcu 18.-20. kolovoza 1931. predložio da klerici iz jedne provincije praznikuju naizmjenično u drugoj provinciji, što je načelno i prihvaćeno.

Početkom akademske godine 1931./32. sti-glo je u Makarsku bogosloviju 6 klerika iz Provincije sv. Jeronima i 8 klerika iz Provincije sv. Ćirila i Metoda. Tako se broj klerika s dota-dašnjih dvadesetak u ak. god. 1931./32., popeo na 34. Za tako povećani broj trebalo je preure-diti i sobe u klerikatu. Radilo se užurbano. No, do potkraj listopada samostan još nije bio pokriven. Došao je i studeni a sobe još nisu bile dogotovljene pa je to magistru očito zadavalo glavobolje. Zbog toga je jedna skupina i ostala, čini se, do poslije polovice studenoga u samo-stanu u Živogošću, kamo im je Antić poslao i školske tekstove iz duhovnog bogoslovlja.

35

U Zagrebu se je mnogo govorilo i razgo-varalo o o. Antiću, a nitko o njemu nije mogao reći ništa loše. Govorilo se o njemu kao o fratru: izvanrednom po ljubavi, jasnom po pokori, istaknutom po molitvi, a naroči-tom kao svetom ispovjedniku, s karizmat-skim darovima koje je od Boga primio i s njima neumorno surađivao. Bilo je mnogo onih koji su vjerovali u njegove pomoći, kao i drugih koji nisu vjerovali, jer uvijek ima i takvih ljudi. Oni koji ne bijahu vjernici jed-nostavno su slijegali ramenima i nisu bili zainteresirani. Naprotiv, čak su od ovih neki željeli pokazati da kod o. Ante nije bilo ništa izvanrednoga i osobita, nego da je sve izmi-šljeno. Među ovakve bi se mogla svrstati i jedna poglavarica časnih sestara. Gdje je istina?

Iz samostana gdje je ona bila poglavarica mnoge su sestre željele ići na ispovijed kod o. Ante. Njihovi razlozi uvijek su bili isti: bio im je toliko dobar, pun razumijevanja i

KARIZME OCA ANTI]A (5)

Piše: Matej Kuhar

ZNATI@ELJNE JE OTKRIVAO (Nastavak)

poštovanja za svaku osobu, nalazio je vreme-na za svakoga da ga duhovno vodi k posve-ćenju života. I dok bi se drugi svećenici uvijek nekamo žurili, o. Ante je cjelovito ohrabrivao i prosvjetljivao bezbrojne duše na duhovnim stazama života. No, trebalo je od o. Ante i za časne sestre iz različitih redov-ničkih udruga i samostana što više duhovno činiti da i one po njegovim duhovnim savje-tima i sv. ispovijedima prime što veće milo-sti i prosvjetljenja Duha Svetoga za svoj što savršeniji život u Bogu po svetim zavjetima, a nalazile su se u različitim prigodama, poteškoćama i zadaćama svoga služenja za bližnje.

Sve se to jednoj poglavarici časnih sesta-ra koje su tražile o. Antu za duhovnog vođu činilo dosadnim. Mislila je čak da sestre ustvari traže samo izliku za izlaske iz samo-stana a uz to se i sama bojala da se konačno kod sestara ne radi o nekoj maloj pritaji. To ju je sve ponukalo da se osobno odlučila poći

36

kod o. Antića da bi vidjela o čemu se radi. Bila je čak odlučna sve javno opovrgnuti što su sestre dobro pričale o o. Antiću. Poglava-rica je, dakle, željela osobno naći dokaze da kod o. Ante nema ništa od onoga nadnarav-noga što su sestre govorile, a sve zato da više sestre ne trebaju ići k o. Anti na ispovijed, nego se mogu ispovijedati kod redovitoga kućnog ispovjednika u svom samostanu.

Kada je odluka pala, poglavarica je došla do o. Ante. Dugo su oboje govorili o Redu, o potrebama Crkve, o njihovu samostanu, kao i o tolikim drugim stvarima potrebnim svetoj Crkvi. U tišini svoje nutrine poglavarica se osjećala kod o. Ante ponosna i pobjedono-sna. Dakle, ništa kod njega izvanrednoga ne bijaše za njezinu dušu i duhovni život. Baš ništa! Već je u sebi i pomišljala na »propovi-jed« koju će izreći svojim sestrama, ali eto, upravo prije odlaska s blagoslovom, o. Ante je poglavarici otkrio svoju kartu:

- Sestro, želio bih vam reći još jednu stvar.

- Recite, oče, recite, uvijek mi je to drago.- Sestro, doći samo zbog znatiželje da biste

mogli sada odvraćati vaše sestre ili im čak zabraniti da se po potrebi za dušu ovdje ispo-vijedaju, ne bi bila za vas pohvalna stvar.

Potom je nastavio o. Ante do u sitnice, opisujući s potpunom točnošću i sigurnošću njezino duševno stanje, čitajući joj jasno sve nabore na njezinoj savjesti koje ona nije mogla očitovati ni onome svome samostan-skom ispovjedniku.

Teško je zamisliti kako je ta jadna pogla-varica tek počela padati iz svojih oblaka dolje na zemlju, s jednoga oblaka na drugi, sve dok se nije čitava srušila na zemlju s uvjerenjem da je sva zemljana i da su joj sve sestre i premalo govorile o duhovnom ocu. Osjetila je upravo da je o. Ante baš ovaj put sasvim sigurno dopirao u najtajnije dubine njezine duše, gdje ne bi mogao doprijeti nije-dan psiholog sa sredstvima najspecijalnije znanosti, naobrazbe i iskustva. Sve je to, doista, trebalo poglavarici i pomoglo joj da je obasja jedno više duhovno svjetlo koje je

o. Ante vrhunaravno živio, a to su prije nje tolike njene susestre upoznale i raspoznavale s Božjim duhom koji je djelovao kod o. Anti-ća. Tako je bila opravdano uslužena jedna poglavarica radi svoje velike znatiželje. Ipak, neki će drugi znatiželjnik biti sretniji od ove poglavarice, jer svatko neće biti u svojoj nutrini tako jasno otkriven. Neki će čak zapjevati u svojoj nutrini veliku pobjedu. No u svakom pogledu za takve bi sigurno bila veoma siromašna i bijedna njihova pobjeda, jer je to značilo biti lišen one velike Božje milosti koju netko nije bio dostojan ili nije sposoban upoznati da je primi od Boga. Uostalom, to je bila i poznata činjenica da o. Ante nije otkrivao, a niti želio otkriti sve one dvoličnjake. On nije ni čitao sva srca, što stvarno pokazuje da se nije radilo o njegovoj nekakvoj okretnosti i posebnoj sposobnosti ljudskoj, već o božanskoj milosti, tj. o nad-naravnom daru koji mu je Bog udijelio kada je htio i kada mu je bilo izuzetno potrebno za dobro duša. Osim toga, nijedan svetac nije činio čudesa, bilo to čudesa ove ili one vrste, kada je to on sam htio, nego kada je Gospo-din želio. Gospodin Bog jedini čini čudo služeći se svojim vjernim slugom, i to samo onda kada svoga slugu želi potvrditi i očito-vati pred ljudima.

Jedna je znatiželjnica htjela iskušati o. Antu o čudu, ali je žato i njoj slijedio ukor bez komplimenta:

- Što to tražiš od mene? Što to želiš od mene?

I ona je otišla bez riječi od o. Ante i nije se više vratila! Moguće je da je došla o. Anti te mu rekla da je došla samo zbog znatiželje, i on je, vjerojatno, dobro razumio da je to zbog nekog njezina posebnog interesa, jer je znao da i takvih ljudi ima, pa je posebno u svemu prema njima bio pažljiv. Imao je i za njih neko posebno pitanje koje im nije htio postaviti. Neke je samo znao uputiti i udalji-ti kao ovu znatiželjnicu, jer je vidio da nisu dobronamjerni. Kod o. Ante je bilo prosvjet-ljenje Duha Svetoga koji u svemu bijaše božanski vodič, ravnatelj i prosvjetitelj cije-log njegova bića, duše, života i djelovanja.

37

JEDNOSTAVAN, RAZBORIT I UMJEREN

Savjete koje je davao drugima Antić je i sam provodio u djelo. Svjestan da mu je, slabu i nevrijednu, Bog, udijelio neshvatljivo dostojanstvo svećeništva i božansku moć i vlast nastojao je bili »vjeran prevelikoj dobroti i ljubavi Božjoj«. Njegova naravna i jednostavna ljubav, nenapuhana i bliska, dijeljena poput kruha sa suputnikom na putu, činila je Antića privlačnim redovnikom i poželjnim duhovnim učiteljem. A njegove su pouke bile naravne i lako razumljive, bilo da su izrečene riječima ili pokazane životom. Te pouke su polazile od naravne spoznaje da je čovjek ograničeno biće i da treba ograniči-ti svoju djelatnost na izvršenje Božje volje i ne brinuti se pretjerano za »suvišne brige«. Smatrao je da čitava duhovnost počiva na poniznosti i da zbog toga u životu treba biti naravan i jednostavan. Ne dolaziti u sukob s drugima i ne ići »prsi u prsi, nego diplomat-ski, po vezama, po nekoj duhovnoj strategi-ji«. Strategija je obuhvaćala prije svega nenametljivost. Vladati se mudro i jedno-stavno. Biti strpljiv. Taktički i profinjeno pronaći osobe koje će prihvatiti određeni posao kao svoje djelo. Sakriti se na neki način iza drugoga. Za uspjeh je trebalo pro-naći prijateljstva, raditi preko veza, biti fin, otmjen, diplomat i s protivnicima.

Na takvoj naravnoj razboritosti Antić je izgrađivao dalje svoje stavove koji su odava-li uravnotežena čovjeka, pažljiva do skrajno-sti, ali bez pretjeranosti. Ako je koji put

U^ITELJ DUHOVNOG @IVOTA (5)

Piše: dr. fra Vicko Kapitanović

PREPOZNAVATELJ KRISTOVA LIKA U BRA]I (Nastavak)

namjerno bio uporan, skoro dosadan, toliko se ispričavao da je osoba kojoj se obraćao prihvaćala tu njegovu upornost i ispunjavala mu molbe znajući da one ne potječu ni iz kakvih sebeljubivih nego iz čistih religioznih motiva.

Čini se da su Antićevi postupci bili vođe-ni razboritošću već od njegovih mladih sve-ćeničkih dana, kad je još bio pomoćnik u magistarskoj službi fra Petru Grabiću. Može se naime naslutiti da su klerici kod njega nalazili razumijevanje i obraćali mu se i onda kad bi koji put došli u sukob s magi-strom Grabićem, što je bilo i razumljivo jer je Antić prema studentima pokazivao razu-mijevanje.

U svojim različitim pothvatima on se doi-sta, više puta, krio iza osoba s autoritetom računajući na bolji uspjeh pothvata. Nije to bio samo izraz poniznosti nego uvjerenje da će tako lakše uspjeti u pothvatu. U tom smi-slu treba shvatiti i njegovo navođenje tuđih mišljenja koja su trebala potkrijepiti oprav-danost nekog postupka. Zbog istog razloga i u skladu s tadašnjim shvaćanjima ni u prire-đivanju knjiga nije navodio svoje ime. Tako su ne samo njegovi liturgijski kalendari bili bez naznake priređivača već je i Konstitucije Reda, čiji je prijevod mukotrpno priređivao sa suradnicima, želio izdati pod imenom Pro-vincije da »vatra prodire iz svetišta - iz sre-dišta i da se širi i zahvaća sve krajeve i cijelu zajednicu«. Također i Carevljevu knjigu Dragocjeno zrno biserovo o otajstvima kru-nice želio je izdati »pod imenom Provinci-

38

je«. Kad je počeo skupljati potporu za knjigu o sv. Karlu Secijskom, skupljao ju je »radi časti« sveca i ugleda Provincije kojoj je namjeravao posvetiti prijevod.

Blagi i povučeni Antićev karakter očito mu je olakšavao kontrolu nad osjećajima, samosvladavanje i prilagodljivost. Te vrline kao i traženje savjeta od drugih osoba, naroči-to od poglavara, upućuju na Antićevo uporno traganje za razboritošću. No, lako je zapaziti s kojom se lakoćom Antić snalazio u mnogovr-snim problemima s kojima su bile opterećene osobe koje su mu dolazile tražiti savjete, tako da se dobiva dojam da je Antić uz stečenu razboritost bio obdaren nekom posebnom jednostavnom duhovnom razboritošću.

Pozornost koju je Antić pokazivao i prema najsitnijim crkvenim propisima, bez upadanja u zakonski formalizam, jednostav-nost savjeta u njegovim pismima, upravo zapanjuje. Nema tu učenih teoloških razgla-banja. Nema napuhanih ni pretjeranih opo-minjanja da se sačuvaju religiozne vrijedno-sti, iako su opomene stalno prisutne. Opome-

ne se ne doživljavaju kao prijekori već kao poticaji skromnog čovjeka, uzdignutog milo-šću Božjom, na život bliskiji Kristu, Bogu Ocu i Duhu Svetome. To su poticaji na moli-tvu zahvale Bogu koji je uzljubio čovjeka.

PROMICATELJ PRAVEDNOSTIKako je čitatelj mogao zapaziti iz opisa

Antićeva života i rada, naročito sa studenti-ma, Antić je prema svima nastojao biti pra-vedan. Njegova pravednost bila je nadahnuta Božjim dobročinstvima koja je osjećao i za koja nije htio ostati nezahvalan, već je osje-ćao da je dostojno i pravedno da na njima zahvalnošću uzvrati Gospodinu. Tako se vladao u čitavom životu. Pravednost je od njega tražila prvenstveno zahvalnost, oda-nost, poslušnost i velikodušnost prema samo-me Bogu zbog toga što Bog djeluje u njego-voj duši. Pravednost je tražila vjernost obe-ćanjima izraženim na zavjetovanju. Praved-nost je tražila slušanje Božjih poticaja. Zbog toga postaje i razumljivo kad Antić i pogla-varima piše da budu poslušni.

39

Provinciji je nastojao uzvratili na iskaza-nom dobročinstvu što ga je primila u svoje krilo, prvenstveno molitvama koje je uprav-ljao za njezinu dobrobit i preporučujući Pro-vinciju i naročito klerike kojima je on bio magistar u molitve svojih duhovnih učenika te nastojanjem da svoj pismeni rad posveti Provinciji. Iz zahvalnosti Bogu na njegovim dobročinstvima proizlazila je i njegova oda-nost Crkvi i crkvenim poglavarima, koja se pokazivala ponekad u poklonima, češće u sjećanju u različitim životnim prigodama i u njegovoj podložnosti odlukama Crkve i crkvenih poglavara. Ta je pravednost dolazi-la do izražaja i u ublaživanju preoštrih kriti-ka. Kad mu se činilo da pojedinci pretjerano prosuđuju pojedinu subraću, nastojao je kri-tike ublažiti. A katkada je, možda, nastojao ublažiti i opravdane prosudbe, nastojeći da se ne ugasi plamičak stijenja koji tinja.

Ako je nekoga molio za uslugu, Antić je redovito sa zahvalnošću uzvraćao duhovnim vrijednostima, obećavajući molitve. Pone-kad su takva obećanja izgledala kao cjenka-nje. Kad je fra Stanka Petrova molio da mu prevede čitanja druge noćnice iz časoslova na Tijelovo, obećavao mu je za svako čitanje sat klanjanja, s pripomenom, tri čitanja tri sata klanjanja. Drugom mu je zgodom ponu-dio za svaku stranicu krunicu, litanije Pre-svetom Srcu i Litanije Blaženoj Djevici Mariji. Takav postupak na jednom mjestu sam pojašnjava kad piše: »Budimo evanđeo-ski trgovci, koji sve prodaju, da kupe sakri-veno blago u polju, da kupe dragocjeni biser. To je blago kršćanska savršenost, sje-dinjenje s dragim Bogom, zajednica s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.« Zbog »uznemirava-

nja«, naročito u prevođenju, često se ispriča-vao i obećavao da više neće smetati, među-tim u tomu nije održavao riječ i prvom prigo-dom molio je ponovno usluge za koje se ponovno ispričavao.

Poglavare je štovao kao Božje namjesni-ke. Redovito je, kroz čitav život, i za rješava-nje malih sitnih potreba tražio pristanak poglavara. Većina je njegovih pisama pro-vincijalu pisana u kondicionalu: ako tako mislite, ako vam tako odgovara itd. Jednom je zgodom, kao magistar, čak tražio da pro-vincijal dođe u Makarsku i donese odredbe na licu mjesta. Poglavarima je uzvraćao lju-bavlju, zahvaljivao sinovski na dobročinstvi-ma koja su mu iskazali i obećavao im zauz-vrat molitve, tražio oproštenje kad mu se učinilo da im je prouzrokovao nelagodnosti i zbog toga je stjecao njihovo povjerenje.

Rodni dom i domovina ne spominju se često u Antićevim pismima. Njihovim istica-njem činilo mu se da bi isticao samoga sebe, a to nije ulazilo u okvir njegova duhovnog stava. Pravednost je ipak tražila da uzvrati na ljubav koju je primio u rodnome domu i pri-hvaćanju koje je doživio među svojim naro-dom u domovini. On je to i činio, nezapaže-no i bez isticanja. Pokušavao je napose olakšati život majci i sestri, a kako je već spomenuto, u potrebi nije zaboravljao ni rod-binu. Sav njegov rad u širem značenju bio je na dobrobit narodu i domovini u kojoj je živio, premda se u spisima hrvatski narod i domovina spominju rijetko, uglavnom uz velike patnje koje su Hrvatsku zadesile tije-kom II. svjetskog rata ili je spominjanje povezano uz odgoj mladih naraštaja.

Sebe bolje upoznaješ, jer sve dublje spoznaješ kako smo ranjeni duhovno i koliko nam je potrebno bdijenja i molitva. bez milosti se čovjek teško duhovno snalazi i naše moći bez nje neuredno pristaju uz svoj objekt.

Tako mora biti u životu. Dao dragi Bog, da iz ovog svega crpeš duhovnu korist, tj. da sve bolje uvidiš i osjetiš kako moraš biti jedino Gospodnji i vas Njemu pripadati.AP I/11, 11

40

HODO^A[]A

Sedmog studenoga 2015. okupilo se pedesetak studenata iz Sinjske krajine u Zagrebu u organizaciji udruge Studenti Cetinske krajine u crkvi Majke Božje Lurd-ske u Zagrebu već tradicionalno, 10. godinu za redom, na početku nove akademske godi-ne. Susret je započeo euharistijskim slavljem u 18 sati u svetištu Majke Božje Lurdske, koje je predvodio sinjski gvardijan o. fra Petar Klapež s kojim je suslavio o gvardijan samostana Majke Božje Lurdske fra Mate Matić. Sinjski gvardijan je čestitao studenti-ma na 10. jubilarnom okupljanju i naglasio važnost ne samo okupljanja, već i poveziva-nja studenata na zavičajnoj platformi kroz suvremene društvene mreže. Na početku slavlja studente je pozdravio o. gvardijan fra Mate Matić i kratko im progovorio svetištu i o osobi časnog sluge Božjega oca fra Ante Antića. Studenti su obišli grob o. Antića gdje su se pomolili i fotografirali, a neki su obišli i sobicu Časnoga sluge Božjega.

Nakon euharistijskog slavlja nastavljeno je cjelovečernje druženje na domjenku u samostanskoj dvorani.

10. SUSRET STUDENATA SINJSKE KRAJINE U ZAGREBU U SVETI[TU MAJKE BO@JE LURDSKE

Neposredno prije euharistijskog slavlja održana je izborna Skupština udruge na kojoj su izabrani novi članovi upravnog i nadzor-nog odbora te predsjednik udruge. Novoiza-brani predsjednik udruge Tomislav Smoljo pozdravio je sve studente Cetinske krajine i njihove prijatelje. Poseban pozdrav i potpora upućena je onima koji su prvi put u Zagrebu, našim brucošima.

Predsjednik je posebno zahvalio našim fratrima u Zagrebu u samostanu Majke Božje Lurdske te fratrima samostana Čudotvorne Gospe Sinjske koji nas nesebično pomažu i podupiru od osnutka naše udruge u Zagrebu.

Sudionica

Kad Te milost zove unutra, zaustavi ss njom, nemoj se žuriti i odmah vani. Svra-ti e u dušu i poslušaj nutarnji glas. Saberi se i skruši, predaj se potpunije i svestrani-je, i tada se lati posla. Prezri onu napast koja Ti smeta, da Ti ne možeš biti bolji ili veći nego što jesi, ili Ti narav donosi. Vježbaj se dnevno u razmatranju, imaj dobru volju odgovoriti u svemu milosti i vidjet će, da će od Tebe staro otpasti, a milost će dušu dizati i usavršavati.AP I/11, 12

41

HODO^A[]E SKUPINE OD 20-AK U^ENICA I U^ENIKA III. ZAGREBA^KE GIMNAZIJE

Dvadesetak učenika i učenica vjeronauka iz III. gimnazije (Kušlanova), fakultativne vjeronaučne nastave - hrvatska marijanska svetišta, predvođeni profesoricom Anđom Križanac obišli su našu crkvu i kapelu MBL, grob i sobicu časnog sluge Božjega fra Ante Antića. Primio ih je i sve im protumačio fra Josip Šimić, vicepostulator. Svi su se upisali u Spomen-knjigu dobrog oca Antića. Ovdje donosimo izvještaj učenice Magdalene No vosel, III.c razred, za školske novine gimnazije.

Pohod župi i svetištu Majke Božje Lurdske

U sklopu nastavnog programa fakultativ-ne nastave predmeta Hrvatska marijanska svetišta prvi i treći razredi III. gimnazije 25. studenoga posjetili su župu kojoj i sama škola pripada.

Već su nas u dvorištu samostana dočekala nasmiješena lica fratara koji žive i djeluju u župi. Pod stručnim vodstvom fra Josipa

Šimića krenuli smo u obilazak. Prva postaja bila je donja crkva, zanimljivo uređena crkva gdje nam je fra Josip govorio o dolasku fra-tara franjevačke provincije Presvetog Otku-pitelja u Zagreb, o nastanku župe, prvotnoj kapelici i uređenju ove crkve. Vjerojatno svima najzanimljiviji dio bio je govor o ocu fra Anti Antiću, čija beatifikacija je u tijeku i nadamo se skorom proglašenju blaženim. Nakon lijepog govora fra Josipa o ocu fra Anti Antiću, imali smo priliku pitati sve što nas zanima o ispričanome, te smo se zajedno fotografirali ispred kipa Majke Božje i groba časnoga sluge Božjeg oca fra Ante Antića, koji se nalazi u stražnjem dijelu crkve. Nastavili smo svoj obilazak u gornjoj, još nedovršenoj crkvi i kapelici Majke Božje Lurdske. U kapelici momogli s vidjeti zani-mljiv prizor, iza oltara nalazi se umjetna sti-jena u kojoj je kip Bogorodice, napravljena po uzoru na onu u Lurdu. Svoj smo posjet završili u sobi u kojoj je otac fra Ante Antić proveo zadnje trenutke svog ovozemaljskog života ispovijedajući vjernike.

42

Ovom prilikom, u ime učeni-ka III. gimnazije i naše profeso-rice, zahvaljujem čuvarima ovog samostana, župe i svetišta na gostoprimstvu. Uvijek nam je drago posjetiti ovu crkvu i radu-jemo se svakom sljedećem susretu.

Zahvaljujemo profesorici Andji Križanac koja je poslala fotografije i gornji napis učenice Magdalene Novosel za Školske novine, koji smo ovdje donijeli.

HODO^A[]E MAJCI BO@JOJ LURDSKOJ I OCU ANTI]U DJECE IZ DJE^JEG VRTI]A S PANTOV^AKA ^ASNIH SESTARA FRENJEVKI OD BEZGRE[NE

U mjesecu veljači slavimo svetkovinu Majke Božje Lurdske. To je dan u kojem se sjećamo na poseban način bolesnih i nemoć-nih osoba. Tako je12. veljače skupina od 20 djece iz dječjeg vrtića Brat Sunce posjetila svetište Majke Božje Lurdske, zaštitnice svih bolesnih, u Vrbanovićevoj ulici u Zagre-bu. Pratile su ih odgojiteljice gđa Marijana Koprena i sestra Julijana Vojković.

Djecu i pratnju u svetištu je dočekao gvardijan fra Mate Matić koji se zajedno s njima pomolio za svu bolesnu djecu i njiho-ve obitelji, moleći molitvu za proglašenje blaženim Časnoga sluge Božjega i za milosti po njegovu zagovoru. Djeca su otpjevala pobožne pjesmice. U svetištu su obišli sobu i grob časnoga sluge Božjeg fra Ante Antića koji je živio kreposnim životom i pomolili smo se za njegov zagovor kod Boga. Gvardi-jan fra Mate upoznao je djecu i pratnju s likom Časnoga sluge Božjega. Djeca su sve to naprosto upijala. U autobusu je jedan dje-čak rekao sestri Julijani: »Znaš, teta Julija-na! Kada smo sada bili na grobu onog sve-ćenika, osjećao sam se sretno i ispunjeno. Nisam više imao onaj nemir u sebi. On je stvarno jako dobar poput Isusa.« Tu dječa-kovu izjavu upisala sam, kaže sestra Julijana, u svoju pedagošku dokumentaciju, jer to smatram čudom Božjim. Posebno zato što ovaj dječak ima problema u ponašanju.

43

Nakon svetišta Majke Božje Lurdske djeca su posjetila katedralu, grob i muzej blaženoga Alojzija Stepinca. U muzeju su imala priliku vidjeti važne predmete vezane uz kardinalov život i djela. Spomen–zbirku smo razgledali uz pomoć s. Anđelite Šokić. S djecom i odgojiteljicama hodočastile su i dvije časne susestre s. Julijane, roditelji i baka jedne djevojčice.

Djeca su bila sretna i zadovoljna, vratili smo se u vrtić radosni s novim važnim spo-znajama.

Gospođa Marijana Koprena i sestra Julijana Vojković

HODO^A[]E @UPE ZATON Nas pedeset župljana iz župe Zaton - župe

časnoga sluge božjega oca fra Ante Antića, u kojoj je on proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu, hodočastili smo 15. travnja s našim župnikom don Markom Gregićem u prigodi dolaska tijela svetog Leopolda Bog-dana Mandića u Zagreb. Krenuli smo iz Zatona u pet i trideset ujutro. U Zagrebu u Dubravi u crkvi sv. Leopolda sudjelovali smo u misi u 11 sati, koju je predvodio fra Jozo Zovko, a suslavio je i naš župnik don Marko. Svi smo prošli u procesiji oko tijela svetoga Leopolda. Potom smo izmolili moli-tvu sv. Leopoldu za hrvatski narod.

Nakon ručka pošli smo u crkvu Gospe Lurdske, gdje nas je dočekao fra Josip Šimić,

vicepostulator kauze za proglašenje blaže-nim časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića, našega mještanina, koji se rodio baš 15. travnja 1893. u Prvić-Šepurinama. Iako su mnogi od nas već bili u crkvi-svetištu Gospe Lurdske, svi smo pažljivo slušali ono što je fra Josip govorio. On nam je protuma-čio kako je došlo do dolaska »dalmatinskih fratara« i gradnje samostana i crkve, kao i utemeljenja župe Gospe Lurdske. To se je sve dogodilo i ispunilo zaslugom i nastoja-njem blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Potom nam je fra Josip protumačio život, odgojiteljsko, ispovjedničko i savjetničko djelovanje našega fra Ante Antića. Nakon što smo na grobu Časnoga sluge Božjega

izmoli molitvu za proglašenje bla-ženim i za milosti po njegovu zagovoru, pošli smo obići njegovu sobu u kojoj je zadnje godine svoga života ispovijedao i duhov-no vodio mnoge duše, kao i kapelu Gospe Ludske.

U crkvi smo zapjevali pjesmu Oče naš, Ante Antiću, za koju je i tekst i glazbu napisao Dražen Ševerdija iz Zatona. Pjesmu pjeva zbor naše župe sv. Jurja redovito 5. kolovoza svake godine na

44

obljetnicu slavlja mlade mise Časnoga sluge Božjega. Nadam se da će pjesma uskoro biti snimljena na CD u izvedbi klape More iz Šibenika.

Planiramo s našim župnikom iduće godi-ne organizirati proslavu Antićeva s trodnev-

nicom u Zatonu. Nadamo se da ćemo to uz Božju pomoć ostvariti i o tome izvijestiti Vicepostulaturu Časnoga sluge Božjega.

Gospođa Lucija Ševerdija

HODO^A[]E @UPE VODICE Nas trideset odraslih i jedno dijete iz župe

Vodice hodočastili smo 15. travnja sv. Leo-poldu Bogdanu Mandiću u Dubravu u Zagre-bu, gdje smo sudjelovali u euharistijskom slavlju.

Nakon obilaska tijela sv. Leopolda i molitve, došli smo u svetište Gospe Lurdske, gdje nas je primio vicepostulator kauze za proglašenje blaženim i svetim časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića fra Josip Šimić. Fra Josip nam je protumačio povijest dolaska »dalmatinskih fratara« u Zagreb. Fratri su došli u Zagreb na izričitu želju kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Najprije su sagradili samostan i kapelu Gospe Lurdske, iako je početku bio plan da se sagradi sveti-šte Kraljice Hrvata. Fra Josip je pokazao na glavnom oltaru medaljon Kraljice Hrvata sa štitom hrvatskim grbom na Marijinim prsima

i s kraljevskim žezlom u desnoj ruci, u poli-ranoj bronci, koji je napravio svestrani umjetnik arhitekt donje crkve Jožef Plečnik iz Ljubljane.

Nakon govora o povijesti samostana i svetišta fra Josip nam je opisao život i dje-lovanje časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića u Makarskoj do 1946. i otada u Zagrebu, gdje je došao na glas kao vrsni duhovni vođa i ispovjednik, kojemu su sva-kodnevno dolazili brojni vjernici svih druš-tvenih staleža. Nakon opisa života i djelo-vanja Časnoga sluge Božjega fra Josip je opisao i tijek njegove kauze i njeno sadaš-nje stanje. S fra Josipom izmolili smo moli-tvu za fra Antino proglašenje blaženim i svetim i za milosti po njegovu zagovoru. Svi smo dobili sličice s njegovim životopi-som i list Antić. Nakon crkve pošli smo u

45

kapelu Gospe Lurdske i u sobu gdje je otac fra Ante proveo zadnje godine svojega živo-ta i ispovjedničkog služenja. Saznali smo da je 15. travnja njegov zemaljski rođendan.

Iz Zagreba smo krenuli u Krašić, rodno mjesto blaženog Alozija, gdje smo se pomo-

lili u crkvi i gdje nam je župnik opisao bla-ženikov život prije odlaska u bogosloviju i nakon povratka iz zatvora Lepoglave u kućni pritvor u Krašiću. Nakon Krašića krenuli smo natrag u Vodice.

Luka Lipić

HODO^A[]E IZ DRNI[ANas 55 hodočasnika iz župe Gospe Roža-

rice u Drnišu, s našim župnikom fra Petrom Klarićem, krenuli smo 15. travnja, na rođen-

dan časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića, u Zagreb. Među nama je bilo 15 doživotno zavjetovanih sestara Trećeg svje-

tovnog franjevačkog reda.U Zagrebu smo najprije pošli u

katedralu na grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Pomolili smo se nje-govu grobu za našu župu, za Crkvu u Hrvata i za cijeli naš hrvatski narod. Nakon molitve razgledali smo blaženi-kov muzej.

S Kaptola smo krenuli u svetište Gospe Lurdske, gdje nam je fra Petar protumačio kako su »dalmatinski fra-tri« po želji blaženog Alojzija došli u

46

Zagreb, sagradili kapelu i samostan, a potom i crkvu i kako je blaženi kardinal utemeljio župu i povjerio je fratrima. Na Antićevu grobu izmolili smo zavjet-nu molitvu za njegovo proglašenje bla-ženim i za milosti po njegovu zagovo-ru. Iz crkve smo pošli u sobu u kojoj je Časni sluga Božji proveo posljednje godine svojega života neumorno ispo-vijedajući i savjetujući vjernike svih društvenih staleža. Budući da je 15. travnja njegov zemaljski rođendan, zapjevali smo mu pjesmu Sretan ti rođendan. Obišli smo i kapelu Gospe Lurd-ske i u tišini se pomolili.

U tri sata popodne prispjeli smo u Dubra-vu k svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću i sudjelovali u obnovi zavjeta za članove fra-njevačkog prvog, drugog, trećeg i trećeg

svjetovnog reda. Nakon mise, obilaska sve-čeva tijela i osobnih molitava svetom Leo-poldu za njegov zagovor i nakon odmora i osvježenja u pet sati popodne krenuli smo natrag za Drniš.

Petropoljac

HODO^A[]E MOLITVENE ZAJEDNICE PADRE PIO IZ SPLITA

Šesnaestog travnja skupina od nas 57 hodočasnika srednje dobi i nešto mladih iz Splita, uglavnom članova molitvene zajedni-

ce Padre Pio pod duhovnim vodstvom sestre Dominike Grgat hodočastili smo sv. Leopol-du Bogdanu Mandiću u Dubravu. Nakon

47

euharistijskog slavlja, obilaske svečeva tijela i osobne molitve zaputili smo se u svetište Gospe Lurdske

U svetištu su nas dočekali gvardijan fra Mate Matić i župnik fra Nikica Ajdučić. pro-tumačili su nam kako su »dalmatinski fratri« prije više od 80 godina na poziv blaženog Alozija Stepinca došli u Zagreb, sagradili samostan i kapelu Gospe Lurdske i kako je blaženi kardinal nakon deset godina od njiho-vog dolaska utemeljio župu i povjerio im je.

Nakon kratke povijesti samostana i župe protumačili su nam i dolazak časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića u Zagreb 1946., u teškim vremenima za crkvu, domovinu i narod. Naglasili su kako je Časni sluga Božji ubrzo došao na glas kao vrstan ispovjednik, duhovni vođa i savjetnik. U Zagrebu je djelovao sve do svoje smrti 1965. Njegovo

tijelo preneseno je 1970. u crkvu Gospe Lurdske. 1984. započela je biskupijska kauza o njegovoj svetosti, koja je uspješno završe-na 1995. i potom prenesena u Rim gdje je uspješno završena 5. svibnja 2015. Dekretom o krepostima. Iz crkve smo pošli u kapelu Gospe Lurdske i u sobu gdje je Časni sluga Božji proveo posljednje godine svojega života neumorno ispovijedajući. Nakon osobne molitve i kratkog osvježenja hodoča-snici su krenuli prema Kaptolu.

Obišli su katedralu, grob blaženog Aloj-zija Stepinca, gdje su mu preporučili sebe, svoje obitelji i cijeli hrvatski narod. Daj, Gospodine, da naši brojni hrvatski Božji ugodnici što skorije budu uzvišeni na čast oltara, kao sveti i blaženi.

Sestra Dominika Grgat

HODO^A[]E @UPE RUNOVI] Šesnaestog travnja nas 56 hodočasnika iz

župe Runović kod Imotskog, predvođenih župnikom fra Mladenom Prolićem hodoča-stili su svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću u Zagreb-Dubravu. Nakon misnog slavlja,

obilaska svečeva tijela i osobne molitve, zaputili smo se u svetište Gospe Lurdske.

U crkvi gdje se čuvaju zemaljski ostaci časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića dočekali su nas gvardijan fra Mate Matić i

48

župnik fra Nikica Ajdučić. Gvardijan fra Mate protumačio nam je kako su franjevci iz Dalmacije prije nešto više od osamdeset godina na izričitu želju blaženog Alojzija Stepinca došli u Zagreb, sagradili samostan i kapelu, a potom i crkvu, te kako im je blaže-ni kardinal pred nešto više od sedamdeset godina dodijelio župu.

Časni sluga Božji otac fra Ante Antić došao je u Zagreb 1946. i ubrzo se pročulo za njega kao vrsnog ispovjednika, duhovnog vođu i savjetnika. Umro je 4. ožujka 1965. i sahranjen je na središnjem zagrebačkom gro-blju Mirogoj. Dozvolom crkvenih vlasti 15. prosinca 1970. njegovo tijelo preneseno je u kriptu crkve Gospe Lurdske. Nakon zavjetne molitve za njegovo proglašenje blaženim i

svetim i za milosti po njegovu zagovoru, koju smo izmolili na njegovu grobu, pošli smo u kapelu Gospe Lurdske i u sobicu u kojoj je Časni sluga Božji proveo posljednje godine svojega zemaljskog života. Mnogi od hodočasnika bili su prvi put na grobu i u sobi Časnoga sluge Božjega.

Nakon kratkog odmora pošli smo u kate-drali pomoliti se na grobu blaženog Alojzija Stepinca. Dok su neki ostali u molitvi i potom kupovali nabožne predmete u okol-nim trgovinama, jedna skupina je pošla u franjevačku crkvu sv. Frane na Kaptolu, gdje smo se pomolili na grobovima slugu Božjih Vendelina Vošnjaka i Alekse Benigara. I to je mnogima bilo prvi put.

Hodočasnica

HODO^A[]E IZ METKOVI]A IZ @UPE SV. ILIJE

Šesnaestog travnja rano ujutro nas 105 hodočasnika iz Metkovića, predvođeni našim župnikom far Petrom Gulićem, krenuli smo put Zagreba na hodočašće svetom Leopoldu

Bogdanu Mandiću i drugim hrvatskim Bož-jim ugodnicima.

Najprije smo stigli u Dubravu sv. Leopol-du, sudjelovali u misnom slavlju, obišli sve-

49

čevo tijelo i osobno se pomolili. Iz Dubrave smo pošli u svetište Gope Lurdske, gdje se čuvaju zemni ostaci časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića. Tu nas je dočekao naš nekadašnji župnik gvardijan fra Mate Matić koji nam je protumačio kako su pred nešto više od osamdeset godina fratri iz Dalmacije po želji blaženog Alojzija Stepinca došli u Zagreb, sagradili samostan i kapelu, a potom i crkvu i kako im je pred nešto više od sedamdeset godina blaženi Alojzije povjerio novoutemeljenu župu. Nakon toga fra Mate nam je protumačio život i djelovanje časno-ga sluge Božjega fra Ante Antića, koji je 1946. voljom poglavara došao u Zagreb. On je ubrzo došao na glas kao vrstan ispovjed-nik, duhovni vođa i savjetnik za sve vjernič-ke staleže. Protumačio je kako je kauza o fra Antinoj svetosti uspješno u Rimu završena 5. svibnja 2015., te kako još preostaje kauza o

čudu. Na kraju smo na grobu Časnoga sluge Božjega izmolili zavjetnu molitvu za njego-vo što skorije uzvišenje na čast oltara i za milosti po njegovu zagovoru. Potom smo pošli u kapelu Gospe Lurdske i u sobu u kojoj je fra Ante proveo posljednje godine svojega života neumorno ispovijedajući.

Nakon kraćeg osvježenja i odmora krenu-li smo na Kaptol u katedralu. Pred katedra-lom nas je dočekao naš župljanin fra Ante Crnčević koji nam je protumačio povijest katedrale. U katedrali smo najprije pošli iza velikog oltara na grob blaženoga Alozija Stepinca gdje smo se pomolili za našu župu, za Crkvu u hrvatskom narodu i za cijeli hrvatski narod. Nakon razgledanja katedrale pošli smo u muzej blaženog Alojzija. Nakon kraćeg odmora krenuli smo za Metković.

Neretljanin

HODO^A[]E IZ @UPE SV. KRI@A U SPLITUŠesnaestog travanja rano ujutro krenulo

je nas 50 hodočasnika župe sv. Križa iz Velog Varoša u Splitu, predvođeni našim župnikom don Mihaelom Jelavićem, na

hodočašće u Krašić i Zagreb sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, bl. Alojziju Stepincu i časnom sluzi Božjem o. Anti Antiću. U Kra-šiću smo slavili misu u crkvi u kojoj je bla-

50

ženi kardinal Alojzije Stepinac kršten, slavio svoju mladu misu i u kojoj je nakon svoga izlaska iz zatvora u Lepoglavi svakodnevno slavio misu do kraja života.

Iz Krašića smo krenuli u Zagreb. Prva postaja je bila crkva i samostan Gospe Lurd-ske u kojoj počivaju zemni ostaci časnog sluge Božjeg oca fra Ante Antića. Tu nas je dočekao naš župljanin fra Marko Đerek, bogoslov koji živi i djeluje u ovom samosta-nu. Fra Marko nam je protumačio povijest samostana i župe, djelovanja župe i samosta-na danas, kao i djelovanje Časnog sluge Božjega kao ispovjednika, duhovnog vođe i savjetnika od 1946., kada je iz Makarske premješten u Zagreb, pa do njegove smrti 5. ožujka 1965. Na grobu Sluge Božjega izmo-lili smo zavjetnu molitvu za što skorije uzvi-šenje na oltar i za milosti po njegovu zago-voru, te smo pozdravili Gospu pjesmom. Tu smo se i fotografirali. Iz crkve smo pošli u kapelu Gospe Lurdske i u sobu u kojoj je

Časni sluga Božji ispovijedao i vodio duše u posljednjim godinama svoga života.

Nakon svetišta Gospe Lurdske zaputili smo se u zagrebačku katedralu koju smo razgledali i pohodili grob blaženog Alojzija Stepinca. Na grobu smo se pomolili za što skorije proglašenje svetim blaženog Alojzija. Poslije je bila i prilika za osobnu pobožnost prema blaženiku. Nakon toga je bilo razgleda-vanje grada, pohod Gornjem gradu i pobož-nost Majci Božjoj od Kamenitih vrata. Vrhu-nac našeg hodočašća zbio se u poslijepodnev-nim satima kada smo se zaputili u zagrebačku Dubravu, u crkvu sv. Lepolda Bogdana Man-dića, u kojoj se nalazilo neraspadnuto tijelo svetog Leopolda. U zajedništvu s vjernicima iz čitave domovine dotakli smo svečevo tijelo, pomoli smo se, i primili smo brojne milosti. Zahvalni Bogu za sve milosti koje smo primi-li, u ranim večernjim satima zaputili smo se nazad svojim kućama u Split.

Velevarošan in

HODO^A[]E EUHARISTIJSKIH ZAJEDNICA IZ ZADRA I MAKARSKE

Nas 180 članova Euharistijskih zajednica Presvetog Srca Isusova i Prečistog Srca Marijina, tri autobusa iz Zadra i jedan iz Makarske, krenuli smo šesnaestog travnja na hodočašće u Zagreb. Organizator i voditelj hodočašća bio je gospodin Mate Antunović. Najprije smo došli u crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Tu smo sudje-lovali u misi, obišli tijelo sv. Leopolda i pomolili se.

Iz Dubrave smo krenuli u obližnju Trnov-čicu u župu i crkvu Marije Majke Crkve u kojoj se još štuje i sv. Maksimilijan Kolbe. U njoj se čuvaju moći sv. Ivana Pavla II. i svete Faustine Kowalske. Nakon što smo se pomo-lili i razgledali crkvu, uputili smo se na Kap-tol u katedralu na grob blaženog Alojzija Stepinca. U katedrali smo obišli i moći blaže-

noga Augustina Kažotića i grob sluge Božje-ga Franje Kuharića. Tu smo se pomolili za našu duhovnu zajednicu, za crkvu i za naš Hrvatski narod. Nakon katedrale razgledali smo i Muzej blaženoga Alojzija Stepinca.

Potom je jedna skupina pošla u franjevač-ku crkvu sv. Franje na grobove slugu Božjih Vendelina Vošnjaka i Alekse Benigara. S Kaptola smo pošli u baziliku Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, gdje se nalazi grob blaženog Ivana Merza.

Nakon molitve krenuli smo prema crkvi Gospe Lurdske u Ulici kralja Zvonimira koju vode franjevci Provincije Presvetog Otkupi-telja. Tu nas je dočekao župnik fra Nikica Ajdučić koji nam je protumačio kako su »dalmatinski franjevci« po želji kardinala blaženoga Alojzija Stepinca došli pred nešto

51

više od osamdeset godina i sagradili samo-stan i kapelu Gospe Lurdske. Pred nešto više od sedamdeset godina sagradili su i crkvu Gospe Lurdske a blaženi Alojzije je uteme-ljio župu i povjerio im je. Prvotna ideja je bila da crkva bude posvećena Gospi Kraljici Hrvata, što svjedoči medaljon iznad glavnog oltara, koji je u poliranoj bronci izradio arhi-tekt crkve Jožef Plečnik. Nakon povijesti crkve i župe fra Nikica nam je progovorio o časnom sluzi Božjem fra Anti Antiću, koji je u samostanu Gospe Lurdske živio i djelovao od 1946. do 1965. Došao je kao odgojitelj bogoslova, no ubrzo se je o njemu proširio glas kao vrsnom ispovjedniku, duhovnom vođi i savjetniku. Protumačio nam je i tijek postupka za Antićevo proglašenje blaženim.

Kauza o svetosti uspješno je završena u Rimu 5. svibnja 2015. proglašenjem Dekreta o krepostima. Na grobu Časnoga sluge Bož-jega izmolili smo zavjetnu molitvu za njego-vo što skorije proglašenje blaženim i za milosti po njegovu zagovoru. Iz crkve smo pošli u kapelu Gospe Lurdske i u sobicu u kojoj je otac Ante proveo posljednje godine svojega života neumorno ispovijedajući osobe iz svih društvenih i crkvenih staleža.

Tri zadarska autobusa krenula su natrag kući, a Makarski autobus je pošao u nacio-nalno svetište sv. Josipa u Karlovac, gdje ih je dočekao župnik vlč. Anton Sente st. i pro-tumačio im povijest svetišta.

Hodočasnik

52

Donosimo tri kraća i jedno duže svjedo-čanstvo štovateljica i štovatelja Časnoga sluge Božjega. Prvo pismo je molitva za preporuku o. Antiću na misi za zdravlje, vla-stito i sestrine obitelji. Drugo pismo je zahvalnica Bogu za izmoljeno dijete po zagovoru Časnoga sluge Božjega, kao i molitva za drugo dijete. Treće pismo jest svjedočanstvo o vlastom obraćenju, jedna vrst životne ispovijedi, o drugim milostima po zagovoru Časnoga sluge Božjega i nove preporuke. Četvrto pismo je zahvala Časnom sluzi Božjem za uspjehe djece u školi i pre-poruka za daljnji tijek školovanja. Peto pismo stiglo je iz gradića Monreale na Sici-liji, u kojem pošiljatelj moli za sličice Časno-ga sluge Božjega. Šesto pismo, koje je stiglo e-mailom iz Zagreba, svjedoči o ozdravlje-nju od imunološke trombocitopenije, i to nakon više od 6 mjeseci trajanja te bolesti, po zagovoru časnog sluge Božjega oca Anti-ća bez uzimanja bilo kakvih lijekova.

Identitet soba koje su napisale i potpisale prva tri pisma poznat nam je, dok četvrto pismo dolazi iz Dalmacije, ali nije potpisano. Imena i prezimena štovatelja iz razumljivih razloga ne donosimo.

1. Pismo stiglo u Vicepostulaturu 31. 12. 2015. (napisano 23., a poslano 24. prosinca)Vicepostulator dr. fra Josip Šimić,kao i svake godine obraćam vam se i

molim za preporuku na misi za zagovor oca Antića za zdravlje moje sestre Divne B. (Sydney), njezina supruga Jure, sina Lorenca sa suprugom Lee, te kćeri Livije sa sinovima Antom, Lukom, Šimunom i Matom (koji je kao mali bio teško bolestan). Livia još uvijek ide na redovnu kontrolu dojke poslije opera-cije pred dvije godine. Još se nije uspjela sudski rastati od supruga Valenta koji se odao kockanju. Njezin sin Ante ima sina Leonarda od 2 godine, pa molimo zagovor

ZAHVALE, PREPORUKE, USLI[ANJA I SVJEDO^ANSTVA

oca Antića za njegovo zdravlje i zdravlje mame Melise.

A sada malo o meni koja sam ostala udo-vica, jer je moj suprug Ante preminuo 9. lipnja 2015. u strašnim mukama, tako da još uvijek svaki dan plačem i to proživljavam, pa Vas molim za zagovor oca Antića, za moje zdravlje da mi Bog da snage da ovo prebrodim, te da moj dobri suprug nađe svoj mir na onom svitu.

Jučer sam uplatila iznos od 200 kuna za mene i 400 kuna za moju sestru Divnu, kao pretplatu za glasilo Dobri Otac Antić, a osta-lo kao potporu za Vicepostulaturu.

Lijepo Vas pozdravljam i želim sretan i blagoslovljen Božić i božićne blagdane, te sretnu novu 2016. godinu s puno dobrog zdravlja.

S poštovanjem, A. J.

2. Pismo stiglo u Vicepostulaturu 31. prosinca 2015. (poslano 29. prosinca) Poštovani,evo mog svjedočanstva uz zagovor oca

Ante Antića.Molila sam više trodnevnica za proglaše-

nje blaženim oca fra Ante Antića i za milost da nam Gospodin podari da dobijemo dijete po zagovoru oca Antića. Dvije godine našeg braka su prošle i nismo mogli dobiti dijete, te smo već pomalo bili obeshrabreni da nećemo ni moći imati djecu. Zatim sam nakon krat-kog vremena zatrudnjela i vjerujem da je to bilo po mnogim molitvama fra Anti Antiću, Blaženoj Majci Mariji, sv. Josipu. Začuđuju-će da sam rodila 16. prvog, a devet mjeseci ranije, 16. četvrtog, zatrudnjela sam, baš na rođendan sluge Božjega fra Ante Antića.

Veoma priželjkujemo drugo dijete i nada-mo se da ćemo uskoro biti uslišani u toj želji po zagovoru fra Ante Antića.

Zahvalna obitelj

53

3. E-mail stigao u Vicepostulaturu 1. siječnja 2016. u 12.46Moje svjedočanstvo za Dobrog Oca Anti-

ća (ukratko)Bože moj i Gospodine moj, prosvijetli mi

pamet kako bih sagledala realno i sabrano u čemu se najbolje očituje moje duboko istin-sko uvjerenje po kojemu sam od Tebe ispro-sila čudo po zagovoru Dobrog Oca Ante Antića, po Kristu, Jaganjcu Tvojemu, koji živiš i kraljuješ uvijeke.

Odgojena sam poganski, bez oca i s maj-kom koja je, krštena, ali zlostavljana u djetinj-stvu te razočarana od najranije dobi, živjela za svoje komunističke ideale, pokraj starije sestre koju su krstili kad je bila malo dijete i s majčinom družicom, nekakvom polusestrom moga oca koja je bila prilično aktivna u tadaš-njoj jugoslavenskoj politici kao sindikalistica. Živim oduvijek u Zagrebu, velikom gradu, ali nikada mi Gospodin nije dao vidjeti svjedoče-nje nekoga od kršćana.

Udala sam se kada sam imala dvadeset godina i bila sam kratko u građanskom braku s katolikom pa sam po želji njegove majke dala krstiti našega sina. Brzo smo brak razvr-gli i brzo nakon toga sam krenula u novu vezu, rodila djevojčicu koju sam također dala krstiti, a kasnije je i ta veza ostala jako nedefinirana. Uglavnom mi je pomagala majka oko odgoja djece. Ponovo sam ušla u građanski brak iz kojega imam mlađega sina i koji smo također razvrgnuli i tada, nekako u to vrijeme, Gospodin me odlučio podložiti obraćenju i pozvati u svoju blizinu.

Nakon propale veze i brakova, iako sam puno tražila u književnosti, filozofiji i razli-čitoj vjerskoj literaturi, još uvijek nisam znala da je Isus, Gospodin zaista uskrsnuo. Pokušala sam čitati Bibliju, ali sam zapela već na prvim stranicama. Kako sam postala psihički jako bolesna, shvatila sam da mi je kraj života možda vrlo blizu i spontano otišla u obližnju crkvu, Svetište Gospe Lurdske gdje je moj stariji sin pohađao vjeronauk i misna slavlja te pristupio sakramentu potvr-de i upitala smijem li se krstiti jer sam živje-

la dugo s uvjerenjem da moje krštenje nije volja Božja. Željela sam reći Bogu jedinome kojega sam uzaludno tražila da me pozove k sebi, da ne bih negdje drugdje zalutala. Kre-nula sam na vjeronauk, krstila se, povjerova-la i revno molila ružarij dok mi se zdravlje podmuklo pogoršavalo. Tako je Djevica Marija isprosila da sam otišla i na daljnju poduku iz teologije i tako je krenulo moje teško i, po mome uvjerenju, moje temeljito obraćenje iz velikog poganstva.

Nekako na prvi pogled, zaljubila sam se u Dobrog Oca Antića i doživjela s njim prisnu povezanost pa sam ga od 1995. godine do danas najvjernije molila za svaki zagovor. Moj stariji sin je tada bio školarac, njemu sam darovala sličicu Antića s tekstom moli-tve i uporno molila Antića za njega ponajvi-še. Od toga trenutka moj stariji sin je završio škole, postao vrijedan radnik koji nije nikada bio bez nekog posla te je uvijek privređivao malo, ali stalno za sebe, a kasnije i za obitelj. Tada je moja majka naglo umrla, za nju nisam toliko molila, djeca su odrasla i pro-našla partnere s kojima žive i danas.

Ja sam dobila prilično tešku dijagnozu shizofrenije i počela se liječiti, ali stanje mi se pogoršavalo te sam uporno molila Antića za svakojake zagovore za svako dijete posebno, za školu, za hranu, za potrepštine i za zagovor da izdržim dok sva djeca ne završe barem srednju školu, a onda mi nije bilo važno što će biti sa mnom. Jedini prihod je bila moja plaća i polovica invalidske mirovine od čega je nas sedmero preživljavalo, uz povremenu finan-cijsku pripomoć starijega sina. Jednoga dana prišla sam iznemogla Antiću i počela mu nabrajati za što ga sve molim za zagovor kod Oca našega na nebesima i tada sam zastala i pomislila: »Ta, ti, Antiću, to sve znaš, znaš bolje od mene što nam sve treba. Ja više ne znam što bih i kako molila pa te molim u jed-noj riječi za čudo.« Nakon toga sam još jed-nom prošla pokraj (groba oca) Antića i napo-menula mu drsko, ali bez grižnje savjesti: »Čudo, željela bih čudo, što god to značilo!«

Stanje u obitelji mi je postalo vrlo depre-sivno, djeca su ipak završila škole, ali nikako i

54

nikako nitko nije mogao zaista pronaći neki posao. Znala sam da ću uskoro i ja opet na intenzivno liječenje i slutila da mi prijeti otkaz u poduzeću jer nisam uopće niti morala dola-ziti na posao, a poduzeće se dijelom raspadalo.

Uputila sam se u psihijatrijsku bolnicu gdje su mi dijagnosticirali i depresiju pa sam posta-la i važan dio studije novoga i drugačijega lijeka protiv shizofrenije, bipolarnog poreme-ćaja i depresije. Otada sam postala jako eufo-rična, a djeca su povremeno radila. Najgore je bilo dečku moje kćeri, njemu je djed tada umro od raka, a majka mu je bila na izmaku snaga, također se dugo borila s rakom. Dečko je bio deprimiran i bezuspješno tražio i tražio bilo kakav posao, a kad bi nešto i našao, brzo bi se razbolio. Dvoje najmlađih su krenuli na turistički brod, ali su se ubrzo i vratili u domo-vinu. Tada mi je došao stariji sin s posla doma i rekao da ima lošu vijest jer je dobio otkaz u poduzeću kao višak radnika. Odgovorila sam mu da je to dobra vijest jer sam upravo molila Antića za čudo i da će sigurno dobiti brzo neki bolji posao. Toga dana bio je spomendan sv. Terezije Avilske koja mi je odmah postala simpatična i draga kada sam čula detalje njezi-ne biografije. Prilikom podizanja Tijela Kri-stova vidjela sam prelijepu gospođu plemeni-tih crta lica, s puno topline i svjetlosti koja je s tog lica izlazila. Ona se ispriječila ispred Tijela Kristova i ja sam znala da to može biti samo

Bogorodica, ali nikako mi nije bila nalik slika-ma i prikazima koje obično imamo kao pre-dodžbe o njoj, bila je puno toplija i ljepša. Moram napomenuti da sam inače vrlo hladna i ukočena osoba i ne volim niti male emotivne ispade i da se još uvijek liječim i nastojim postići ravnotežu svojih misli i emocija te se nastojim resocijalizirati.

Nedugo nakon moje molitve djeca su pronašla neke poslove, a tada sam čula stari-jega sina kako govori: »Čuda se zaista doga-đaju«, i sabrala se pa razmislila: zaista, naj-slabija karika u obitelji, dečko moje kćeri se zaposlio kao grafički dizajner na neodređeno vrijeme, stariji sin je otvorio uspješan vlasti-ti obrt, a njegova djevojka je napokon oda-brala što će raditi i zadržala stalan posao. Od ono dvoje najmlađih, djevojka je zaposlena već dugo u Telekomunikacijama, a moj mlađi sin, njezin dečko, radi neprekidno razne ugostiteljske poslove. Kći povremeno pričuva djecu kao njegovateljica i dadilja. Ja sam dobila otkaz, ali su mi povećali invalid-sku mirovinu. Svi sedmoro postali smo samostalni i zbrinuti u roku od nekoliko mjeseci, i to traje već tri godine. Što danas misle i rade moja djeca, to su njihovi životi, ali ja i dalje molim Antića za čitavu obitelj i za našu slogu i obraćenje.

Duboko sam uvjerena da će se čuda još dogoditi, za koji dan morala bih prvi put

55

postati i baka, dobiti unučicu od starijeg sina i njegove djevojke. Živimo složno, u stanu smo ostali kći i njezin dečko i ja, a ostali su sretni i zadovoljni podstanari. Ima još dosta posla za Antića, časnog i dobrog slugu Bož-jega, a kako je veliko čudo isprosio za nas, i uz zagovor Gospe Lurdske, najbolje će poka-zati vrijeme koje je pred nama.

Gospodine, Tvoje je ovo djelo, kakvo čudo u očima našim!

G. T.

4. Pismo stiglo u Vicepostulaturu 13. siječnja 2016. [božićna čestitka i zahvala za milosti s prilogom]Hvaljen Isus i Marija!Hvala ti, dobri oče Ante Antiću, za svaki

uspjeh moje djece u školi. Teško im je, a ja te toplo molim da mi uvijek budeš s njima, osobito kada imaju ispite, testove i odgova-ranja. Ti, Dobri Oče, stavi u njihove odgovo-re svoje odgovore i svako neznanje udalji, molim te, što je moguće dalje od njih. Hvala ti! Hvala ti što si mi isprosio milost da ih imam, hvala ti što uslišavaš naše vapaje i molbe i neka ti je uvijek hvala i Božja slava. Budi uvijek s nama, dobri oče Ante Antiću, dobri naš zaštitniče! Posebno te molim budi s njima na satovima matematike. Uzdamo se u tvoju pomoć.

Pošiljateljica nepoznata

5. Zamolba za sličice Časnoga sluge BožjegaPočetkom prosinca u Vucepostulaturu je

stiglo pisamce iz povijesnog gradića Monre-ale kod Palerma na Siciliji, koje je poslao gospodin Pietro La Corte, nastanjen u spo-menutom gradiću u ulici Via Pio la Torre 14. Gospodin La Corte piše:

Ja Petar (Pietro) ispričavam se za to što Vam smetam, a to je zato što trebam Vašu pomoć. Sakupljam sličice časnih slugu Bož-jih, blaženika i svetaca, posebno Majke Božje i našeg Gospodina, kako bih u svojem gradu organizirao izložbu njima posvećenu. Zato Vas molim da mi pomognete šaljući mi

sličice časnog sluge Božjega oca Antića. Zahvaljujem Vam unaprijed i molim Vas da mi pošaljete Vaš bankovni račun kako bih Vam poslao malu potporu.

6. Svjedočanstvo o čudesnoj pomoći oca Antića, 8. travnja 2016.Svjedočanstvo o čudima oca Antića2010. godine utjecala sam se u zagovor

ocu Antiću za uspjeh na diplomskom. Diplo-mirala sam s ocjenom izvrstan te nastavila primati stipendiju koja mi je mnogo značila.

2014. godine razbolio mi se suprug, nakon nekoliko mjeseci mu je postavljena dijagnoza imunološka trombocitopenija. Naš prijatelj, gospodin M. V., koji je i sam doži-vio čudo sinovog ozdravljenja, molio je na grobu oca Antića za ozdravljenje moga supruga. Kako on svjedoči, osjetio je jaki miris tamjana u tom trenutku i bio je siguran da će moj suprug biti dobro. I zaista, nekoli-ko mjeseci nakon molitve suprugu se stanje popravilo i krvni nalazi pokazali su norma-lan broj trombocita.

Čudo je što moj suprug nije primao nika-kvu medicinsku terapiju i unatoč tome broj trombocita se podigao do normale. Broj trom-bocita je bio niži od referentnih vrijednosti duže od 6 mjeseci, a bez primanja medicinske terapije na kraju su se vratili u normalu, što je vrlo rijedak slučaj u medicini.

U teškim trenucima se i dalje utječem ocu Antiću, u svim svakodnevnim potrebama i redovito bivam uslišana. Molila sam za zagovor oca Antića u drugoj trudnoći, za zdravlje mene i djeteta, i sve je bilo u najbo-ljem redu. Također, kada je stariji sin zadr-žan u bolnici, suprugu se otvorio apartman za ostanak s njim unatoč prvotnim doktor-skim najavama da neće biti mjesta.

Vjerujemo u svetost oca Antića i njego-vom se moćnom zagovoru utječemo svakod-nevno i kao bračni par te se nadamo da će nam Gospodin udijeliti milost da još koji put posvjedočimo o čudu oca Antića.

A. P.

56

NA[I POKOJNICI

DR. SC. FRA PETAR BEZINAPrugovo, 14. travnja 1917. - Split, 1. veljače 2016.

Fra Petar Bezina rođen je 14. travnja 1917. u župi Prugo-vo od oca Ante i majke Ane r. Čipčić. Osnovnu je školu završio u rodnom Prugovu (1924.-1929.), a Franjevač-ku klasičnu gimnazi-ju u Sinju (1929.-

1935.). U novicijat je stupio 31. kolovoza 1935. na Visovcu gdje je položio prve jedno-stavne zavjete 1. rujna 1936. godine. Filozof-sko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj (1936.-1942.). Svečane zavjete položio je 3. prosinca 1939. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 30. svibnja 1942. u Makar-skoj, a svećenički red primio je po rukama mons. Kvirina Klementa Bonefačića 12. srpnja 1942. u Splitu. Mladu misu proslavio je u župi Gospe od Zdravlja u Splitu 19. srp-nja 1942. godine.

Za života je fra Petar vršio brojne pasto-ralne i redovničke službe. Od 1943. do 1946. fra Petar djeluje u samostanu Gospe od Zdravlja i pastoralno u samostanskom okruž-ju. Godine 1946., zbog poslijeratnih politič-kih okolnosti i opće životne nesigurnosti svećenika, fra Petar je imenovan župnikom svoje rodne župe Prugovo, koju je do 1958. posluživao iz samostana u Splitu. Uz Prugo-vo, fra Petar je devet godina posluživao i župu Konjsko. Na studij crkvene povijesti u Ljubljanu odlazi 1958. godine, koji uspješno završava 1961.

Po povratku u Provinciju, godine 1961. fra Petar postaje župnikom Promorskog Doca, gdje ostaje do 1965. Nakon toga preuzima župničku službu na Unešiću i tu ostaje do

1970. godine. Slijedi dugo razdoblje njegova župnikovanja u župama na području grada Šibenika. Od 1970. do 1988., nastanjen u župnoj kući na Meterizama, fra Petar, uz šibenske Meterize, poslužuje duže ili kraće razdoblje i župe Crnica, Bilice i Šubićevac.

Nakon aktivnog pastoralnog razdoblja, fra Petar se godine 1988. trajno nastanjuje u Splitu u samostanu Gospe od Zdravlja, gdje do smrti djeluje kao ispovjednik i kao glavni urednik glasila Fra Rafo Kalinić – žrtva svoga svećeništva, koje izlazi s ciljem priku-pljanja građe o njegovu životu i stradanju, s ciljem upoznavanja javnosti o krepostima fra Rafina života i mučeništva, te kao priprema za pokretanje procesa beatifikacije fra Rafe Kalinića i ostalih četrdesetitrojice mučki ubi-jenih članova Provincije. U ponedjeljak 1. veljače 2016. u 99. godini života, 81. redov-ništva i 74. svećeništva, fra Petar je, okrije-pljen sv. sakramentima, završio svoje ovoze-maljsko putovanje.

Fra Petar se svojim dugogodišnjim pasto-ralnim radom i drugim životnim postignući-ma, prije svega iznimno bogatom spisatelj-skom, znanstvenom i istraživačkom djelat-nošću, svrstao među značajne osobe koje su znatno pridonijele rasvjetljenju stradanja katoličkih svećenika u Hrvatskoj kao i veli-kog broja vjernika u župama koje pastorizi-raju članovi Franjevačke provincije Presve-tog Otkupitelja. Posebnu je pozornost pokla-njao istraživanju prosvjetne, odgojno-obra-zovne djelatnosti Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, njezinim kulturnim djelatnicima, rukopisnoj baštini pohranjenoj u provincijskim arhivima, te ljetopisima samostana u kojima su zapisana brojna svje-dočanstva mukotrpnih nastojanja i patnji, koja su fratri s narodom stoljećima proživlja-

57

vali suočeni s raznim životnim nedaćama. Kada su se stvorili za to uvjeti, nastankom moderne i suverene hrvatske države, fra Petar je puno svoje životne energije utrošio istražujući i prekapajući državne i crkvene arhive kako bi što pouzdanije mogao prika-zati uzročno-posljedičnu vezu stradanja sve-ćenstva i Katoličke Crkve u vremenu rigid-nog i represivnog komunizma.

Njegov je svećenički i osobni duhovni profil oblikovan u vrijeme užasnog progona i stradanja njegove najbliže obitelji, u sjeni smaknuća mlađeg mu brata fra Ivana i toli-kih mu znanih kolega.

Kao i drugi kolege iz ondašnjeg tzv. slo-bodnog poslijeratnog vremena, nesklonog Crkvi i njezinim službenicima, i fra Petar je u prvim danima svoga svećeništva iskusio strah, progon i represiju te je do konca svoga ovozemaljskog života bio prožet traumat-skim sjećanjima na to vrijeme. Bojazan za goli život, patnja zbog neizvjesnosti pred sutrašnjim danom, siromaštvo, neimaština i druge ambijentalne nedaće prisilno su formi-rale psihu i duhovni profil mladog svećenika. I sam je kao mladi svećenik morao platiti skupi danak oporom i brutalnom vremenu u kojem je iz pukotina ljudskih duša na sva-kom koraku progovarala komunistička mržnja prema Crkvi i vjeri. Iskustvo straha i razorne prisile, u slučaju fra Petra Bezine, nije ipak u njemu paralizirala sva nastojanja da u sebi razvije oslobađajuću snagu Evan-đelja, te da se usprkos društvenim restrikci-jama pokori i pasivizira. Fra Petar je do posljednjeg životnog daha bio predan nasto-janjima da obznani i objelodani tragediju jednog vremena, da prokaže njegove krivce, političke nalogodavce i u svojim književnim djelima da uskrisi sve nevine žrtve, mržnje i terora. Najprije se pozabavio onima koji su mu bili najbliži, koje je za života poznavao, ali nije zaboravio ni ostale katoličke svećeni-ke i vjernike koji su mučeni i ubijani na širokim prostorima Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije.

Sprovodne obrede na groblju Lovrinac u Splitu za pok. fra Petra predvodio je gvardi-

jan fra Jakov Begonja. Na oproštaju je bilo oko 90 franjevaca i svećenika. Rodbina, vjernici, časne sestre, župljani iz Prugova i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Petra. Pjevanje je predvodio mo. fra Stipica Grgat.

U crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu u četvrtak 4. veljače 2016. mons. Marin Bari-šić, splitsko-makarski nadbiskup i metropo-lit, služio je misu zadušnicu za fra Petra Bezinu koji je preminuo u ponedjeljak 1. veljače 2016. u 99. godini života, 81. redov-ništva i 74. svećeništva. U koncelebraciji su bili mons. Ante Ivas, biskup šibenski, pro-vincijal fra Joško Kodžoman, vikar Provinci-je i župnik Gospe od Zdravlja fra Ante Udo-vičić, gvardijan fra Jakov Begonja i drugi svećenici.

Mons. Marin Barišić na početku euhari-stijskog slavlja izrazio je ljudsku i kršćansku sućut mnp. o. provincijalu, braći franjevcima, biskupu Anti, rodbini, prijateljima i poznani-cima: »Ova sveta misa je ljudski momenat oproštaja gdje preporučujem Božjem milosr-đu fra Petra i u ovoj molitvi opraštamo fra Petru koji nam je, vjerujemo, već oprostio.« »’Neka se ne uznemiruje srce vaše’, riječi su koje Krist rekao na putu prema svojoj smrti«, rekao je mons. Barišić na početku propovije-di i nastavio kako nas i smrt uznemiruje iako se to događa i u 99. godini. Smrt kao sjena prati naš život iako tu smrt pokušavamo poti-skivati. Jedan od načina naše kulture u borbi protiv smrti jest eutanazija. Suprotno toj kul-turi, sv. Franjo Asiški smrt naziva »sestrica smrt«. Taj pojam »sestrica« jest pozitivan, jer na primjer časna »sestra« služi životu, medi-cinska »sestra« pomaže u ozdravljenju. Stoga i sv. Franjo naziva smrt »sestricom« jer služi za prijelaz u puninu života, u život koji nam je darovao onaj koji je rekao »neka se uzne-miruje srce vaše, vjerujte u mene«. Prvi kršćani nazivali su smrt »dan rođenja«. Prije su se više molile i molitve za dobru i blaženu smrt. Smrt je važan događaj i zato je važno moliti za dobru smrt jer i mi poput apostola Tome imamo bezbrojna pitanja pred tajnom smrti. »Pitaj milost, a ne znanje«, »Pitaj

58

Boga, a ne čovjeka«, »pitaj Svemogućega, a ne ograničenoga«, naveo je o. nadbiskup i naglasio kako se susrećemo sa smrću pok. fra Petra koji je u duhu sv. Franje imao dioptriju smrti kao sestricu jer je u euharistiji i u dru-gim slavljima naviještao uskrsloga Krista. Štoviše, on je i u svojim znanstvenim radovi-ma ispovijedao tajnu vjere. Vjerujemo da ga Gospodin uvodi u tu tajnu punine života, završio je o. nadbiskup.

Za svoj iznimni duhovni, znanstveni i kulturni doprinos fra Petar je za života pri-mio brojna priznanja i nagrade od najznačaj-nijih društvenih i kulturnih institucija. Među ostalima, Splitsko-dalmatinska županija je 1998. godine uručila fra Petru Nagradu za životno djelo za izvanredan doprinos u prou-čavanju hrvatskoga školstva. Slijedeći pozi-tivan primjer Splitsko-dalmatinske županije, isto je učinilo i Poglavarstvo grada Splita 2009. godine uručivši fra Petru također Nagradu za životno djelo za osobiti istraži-vačko-publicistički rad na izučavanju povije-sne građe.

Dr. Bezina je, ističe se u obrazloženju, živa enciklopedija – legenda Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Bavio se i dokumentarnim filmom, zapaženi su Čudo-tvorna Gospa Sinjska (1965.) i Visovac (1966.). Nagrada je ujedno priznanje i cijeloj Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupite-lja, hrvatskoj povjesnici i mnogobrojnim žrtvama o kojima je fra Petar u svojim žrtvo-slovnim djelima stručno i s ogromnom lju-bavlju svjedočio – posvetivši tom radu cijeli svoj život. Najnoviju Nagradu za životno djelo fra Petar je dobio prošle godine od Općine Klis, kao istaknuti povjesničar, te duhovni i kulturni djelatnik.

Od ostalih nagrada ističem onu Hrvat-skog društva katoličkih novinara, koje je 2013. godine fra Petru dodijelilo nagradu kao pokretaču i dugogodišnjem uredniku glasila Fra Rafo Kalinić – žrtva svoga sveće-ništva za višedesetljetno publicističko djelo-vanje i trag koji je ostavio u riječi i slici, posebice rasvjetljujući žrtve II. svjetskog rata u našim krajevima.

Nisu manje važne ni nagrade Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz 2004 i nagrada Mati-ce hrvatske – Ogranak Split iz 2005. godine. Fra Petar je tri godine bio urednik i književ-no-znanstvenog časopisa Hrvatska obzorja koje izdaje ogranak Matice hrvatske iz Spli-ta. Prihvaćajući fra Petrovu odreku, zbog visokih godina, na dužnost glavnog urednika tog časopisa, Upravni odbor i Ogranak Mati-ce hrvatske iz Splita izrazili su fra Petru »trajnu zahvalnost za nesebičan doprinos ugledu i duhovnoj baštini koju Ogranak nje-guje, unapređuje i čuva. (…) Fra Petrov doprinos u proučavanju činjenica iz naše povijesti, i posebno iz vremena Drugog svjetskog rata i vremena borbenog ateizma, ostaje zauvijek skup jasnih spoznaja i upori-šte novim proučavanjima koja će omogućiti daljnji razvoj hrvatske povijesne znanosti.«

Kao zauzeti istraživač povijene građe i publicist fra Petar je bio i član saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.

Prilikom pohoda pape Ivana Pavla II. godine 1994. Republici Hrvatskoj Franje-vačka provincija Presvetog Otkupitelja poklonila mu je u bijelom omotu knjigu dr. fra Petra Bezine pod naslovom Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948.

Prilikom postavljanja kamena temeljca za crkvu Hrvatskih mučenika na Udbini, u njezi-ne temelje postavljene su knjige dr. fra Petra Bezine: Franjevci provincije Presvetog Otku-pitelja žrtve rata 1942.-1948., Split, 1995., Progoni biskupa, svećenika i redovnika Split-ske metropolije i Zadarske nadbiskupije, Split, 2000.; Župljani župa povjerenih Franje-vačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja žrtve rata, 1941.-1945., 1990.-1995., Split, 2003.

Na kraju oproštajnog govora mnp. pro-vincijal fra Joško Kodžoman je rekao: »Zbog svega izrečenog, u ime Provincije, u ime Katoličke Crkve, u ime hrvatskog naroda, izričem najdublju i najiskreniju zahvalnost našem fra Petru za autentični primjer brat-skog suživota, za izvanredan angažman na

59

duhovnom, znanstvenom i kulturnom polju, čime nas je sve skupa zadužio.

Veliko hvala izričem i poštovanoj obitelji Bezina, koja nam je dala fra Petra i po kojem ćemo s njom ostati trajno povezani, kao i čitavoj fra Petrovoj rodbini, svim njegovim prijateljima i znancima.

Braćo i sestre, ovo je pravi i jedinstveni trenutak da zahvalimo voljenoj osobi pokoj-nika u ime cijele naše Provincije, za svako dobro djelo kojim nas je Bog po njemu obda-rio.

Upravo u susretu sa smrću naših dragih pokojnika, najbolje uviđamo koliko smo važni jedni drugima i koje bogatstvo svaki pojedinac znači za svijet i za Crkvu Božju u njemu. Neka nas milost Božja potakne u

ovom trenutku na odluku da ubuduće preda-nije živimo i radimo, te da s više poštovanja pristupamo osobi svakog čovjeka, a našem fra Petru neka udijeli vječni počinak i mir duše, za kojim je čitav život tragao i čeznuo.

Počivao u miru Božjem!«Nakon mnp. o. provincijala od fra Petra

su se oprostili: u ime rodne župe Prugovo fra Ante Jurić st., u ime samostana Gospe od Zdravlja gvardijan fra Jakov Begonja i fra Žarko Maretić. Izraze sućuti uputili su mons. Ante Ivas, biskup šibenski, u ime samostana klarisa opatica s. M. Dolores Mandić, OSC, ministar kulture Republike Hrvatske dr. sc. Zlatko Hasanbegović, fra Josip Bebić, gosp. Darko Portada i gosp. Rino Ćapin.

Fra Josip Šimić

MO. FRA MILE ČIRKORašeljke, 15. srpnja 1940. - Split, 8. veljače 2016.

Fra Mile Čirko rođen je 15. srpnja 1940. u župi Rašelj-ke u općini Livno od oca Stjepana i majke Mare r. Čirko. Na krštenju je dobio ime Karlo. Nakon zavr-šene osnovne škole, koju je pohađao u Kazagincu, Rašelj-

kama, Tomislavgradu i Aržanu, u razdoblju od 1947. do 1956., fra Mile je upisao Franje-vačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Dijelom zbog političkih zabrana odgojno-obrazovnog rada Provincije a dijelom i zbog skučenih prostornih uvjeta, završne je razrede gimna-zije fra Mile pohađao i u Zagrebu, između 1956. i 1961. godine. Kroz to je vrijeme fra Mile stupio i u franjevački novicijat na Visovcu, točnije 7. srpnja 1958., sukladno ondašnjem ustrojstvu franjevačke formacije.

Filozofsko-teološki studij fra Mile je pohađao u Makarskoj (1963.-1968.). Sveča-ne zavjete položio je 8. prosinca 1964. u

Makarskoj, gdje je zaređen i za đakona 27. ožujka 1967. Red prezbiterata fra Mile je primio 29. lipnja 1967. u Splitu po rukama Splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Frane Franića. Mladu je misu proslavio u rodnoj župi Rašeljke 9. srpnja 1967. godine.

Kao mladomisnika uprava ga Provincije određuje za službu župnog vikara u župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, gdje ostaje godinu dana. Nepunu godinu dana fra Mile je potom proveo u svojstvu orguljaša i zbo-rovođe u našem svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, te kao učitelj crkvenog pjevanja đaka-sjemeništaraca. Uočivši njegovu nada-renost i već dokazanu ljubav prema liturgij-skoj glazbi, uprava Provincije ga je odredila, i bez njegova izričitog traženja ili želje, za daljnji četverogodišnji studij crkvene glazbe, koji je uspješno pohađao između 1970. i 1974. i završio na Institutu za crkvenu glaz-bu Albe Vidaković pri Katoličkom bogoslov-nom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završenog studija crkvene glazbe, fra Mile je 1974. godine imenovan profesorom crkve-nog pjevanja na Franjevačkoj visokoj bogo-

60

sloviji u Makarskoj. Uz redovitu profesorsku službu, između 1982. i 1985. vršio je i službu gvardijana samostana u Makarskoj, te službe tajnika Bogoslovije, samostanskog ljetopisca i dopisnika za Vjesnik Provincije. Od 1985. do 1987. fra Mile je bio i član Vijeća Split-sko-makarske nadbiskupije za liturgiju, crkvenu umjetnost i glazbu.

U jeku ratnih zbivanja u Republici BiH, od 1993. do 1996., kada je iz sigurnosnih razloga Franjevačka klasična gimnazija Visoko bila premještena u Bašku Vodu, fra Mile je djelovao i kao nastavnik glazbenog odgoja na toj obrazovnoj instituciji.

Realiziranjem prethodnog sporazuma o udruživanju Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj i Teologije u Splitu, te formira-njem nove sastavnica Splitskog sveučilišta, pod imenom Katolički bogoslovni fakultet, fra Mile je na novom fakultetu nastavio svoju službu profesora crkvene glazbe sve do umirovljenja 1. listopada 2002. godine. Rezidenciju je, kroz sve to vrijeme, zadržao u Makarskoj, koju je volio i u kojoj se dobro osjećao, pa je bio 2003. imenovan samostan-skim vikarom i ekonomom, te na godinu dana i pastoralnim suradnikom u župi Bast-Baška Voda. Godine 2008., nakon useljenja u ovaj novosagrađeni samostan u Splitu, fra Mile preseljava na Trstenik sa zaduženjem voditelja i animatora liturgijskog pjevanja. Tu je posljednju službu vršio predano sve dok ga u tome nisu spriječili sve učestaliji zdravstveni problemi, koje je, moram nagla-siti, stoički podnosio. U ponedjeljak 8. velja-če 2016., u 76. godini života, 58. redovništva

i 49. svećeništva, njegovo je ovozemaljsko hodočašće iznenada završilo.

Sprovodne obrede, uoči mise zadušnice, na groblju Lovrinac u Splitu za pok. fra Milu predvodio je gvardijan na Trsteniku fra Petar Milanović Trapo. Na oproštaju je bilo oko 100 franjevaca i biskupijskih svećenika. Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prija-telji došli su se oprostiti od fra Mile. Pjeva-nje su predvodili Zbor franjevačkih bogoslo-va pod ravnanjem fra Frane Bosnića i Fra-njevački muški zbor iz Makarske.

U franjevačkoj crkvi Presvetog Otkupite-lja u Splitu na Trsteniku u četvrtak 11. velja-če 2016. provincijal fra Joško Kodžoman služio je misu zadušnicu za redovnika-sveće-nika fra Milu Čirku. U koncelebraciji su bili gvardijan fra Petar Milanović Trapo, gene-ralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Miroslav Vidović, generalni vikar Vojne biskupije fra Jakov Mamić, dekan Katolič-kog bogoslovnog fakulteta fra Anđelko Domazet, župnik župe Rašeljke don Mijo Klarić i drugi svećenici.

Kao stručnjak za crkvenu glazbu, fra Mile je održao brojna predavanja na domaćim znanstvenim skupovima. Objavljivao je struč-ne radove u časopisu za sakralnu glazbu Sv. Cecilija te u liturgijsko-pastoralnoj reviji Služba Božja. Zapažene znanstvene priloge objavio je i u raznim zbornicima, kao što su Čuvari baštine, Sveta Marija, Kačić. Nerijet-ko su se njegovi tekstualni prilozi i notni zapisi pojavljivali i u mjesečnicima Naša ognjišta, Brat Franjo i Živa zajednica. Na molbe naših župnika surađivao je i u brojnim župnim glasilima, kao što su Slivno, Grad na gori, Proložac, Gospa Sinjska, Izvor i mno-gim drugima. Posebnu energiju i želju da se naša provincijska i crkvena glazbena baština sačuva od zaborava fra Mile je pokazivao priređujući brojna liturgijska izdanja Službe Božje, poput Pjevane Jutarnje i Službe čitanja za Veliki petak i Veliku subotu, te Pjevane Večernje nedjeljom i Pjevane devetnice Boži-ću. U tom svom nastojanju objavio je i četiri notna zapisa Muke prema napjevu Franjevač-ke provincije Presvetog Otkupitelja. Kao izni-

61

mno vrijedan doprinos očuvanju glazbene baštine tradicijskog crkvenog pučkog pjeva-nja istaknuo bih fra Milino sudjelovanje u zahtjevnom znanstvenom projektu Tradicij-sko crkveno pučko pjevanje u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, čiji je prvi volumen tiskan 2011. a drugi 2015. godine.

Svoje znanje i ljubav prema pjesmi, ponajprije onoj pjesmi čije mu se izvođenje činilo prikladnim za crkveni prostor, fra Mile je rado prenosio i na vjernike laike. Nakon preseljenja Bogoslovije iz Makarske 1999. godine, fra Mile je osnovao muški Zbor Fra-njevačkog samostana, koji su sačinjavali glazbeni entuzijasti, ali su pod dirigentskom palicom našeg fra Mile postigli zavidni nivo višeglasnog pjevanja u dalmatinskom stilu. Ni tu na Trsteniku fra Mile nije bježao od vjernika i suradnje s njima, već ih je vrlo rado uključivao u liturgijsko pjevanje.

Mnp. provincijal fra Joško Kodžoman je istaknuo: »Kao osobitu zaslugu i doprinos Provinciji i Crkvi, istaknuo bih fra Milinu brigu i nastojanje da i druge ljude oduševi za svećeništvo i redovništvo. Njegova vedra narav, sreća i zadovoljstvo životom koje je živio, a nadasve zdrav smisao za humor, pli-

jenili su pozornost mnogih, te je u tom smi-slu, mnogima dao poticaj da razmišljaju o duhovnom zvanju.«

Na kraju je mnp. o. provincijal izrazio sućut i zahvalnost obitelji Čirko, iz koje je fra Mile potekao i koja mu je usadila jasne ljudske, kulturne i kršćanske zasade vjere i morala, čime je je pokojnik silno obogatio svoju franjevačku zajednicu. Zahvalio je također svoj fra Milinoj rodbini, svim njego-vim prijateljima i znancima koji su ga podr-žavali u radu i svećeništvu.

Od fra Mile su se oprostili: generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miro-slav Vidović, generalni vikar Vojnog ordina-rijata fra jakov Mamić, u ime kolega fra Rafael Begić, u ime Katoličkog bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Splitu dekan prof. dr. sc., fra Anđelko Domazet i gvardijan samo-stana na Trsteniku fra Petar Milanović.

Sućut su izrazili: fra Jozo Matić, don Jozo Čirko, opatica samostana sv. Klare s. M. Dolo-res Mandić, OSC, Hana Breko Kustura, sestra Mira Maslov u ime Mjesnog bratstva Blagovi-jest -Trstenik Franjevačkog svjetovnog reda, gosp. Rino Ćapin i gosp. Ivo Aleksić.

Hrvatin Daleković

FRA PETAR VUČEMILOLučane, 15. lipnja 1947. - Split, 7. ožujka 2016.

Fra Petar Vuče-milo rodio se u Lučanima, župa Sinj, 15. lipnja 1947. od oca Stjepana i majke Pere r. Bata-relo. Osnovnu školu je završio u Lučani-ma, Sinju i Makar-skoj od 1954. do

1962., a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1962. do 1968. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj i Zagrebu od 1968. do1974. godine. U novici-

jat je stupio 14. srpnja 1964. na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete 15. srp-nja 1965. godine. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1970. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 29. lipnja 1972. u Drnišu, a red prez-biterata primio je 1. srpnja 1973. u Sinju. Mladu misu proslavio je u župi Sinj 8. srp-nja1973. godine.

U Provinciji je vršio sljedeće službe: U župi Vrlika od 1973. do 1974. vršio je službu župnog vikara. U rodnoj župi Sinj od 1974. do 1975. bio je voditelj radova oko obnove svetišta. Potom ga uprava Provincije šalje na službu u Frankfurt gdje je od 1975. do 1979.

62

vršio službu dušobrižnika kao i u misiji Esslingen od 1979. do 1982. godine. Nakon toga pastoralno je djelovao na njemačkoj župi u Düsseldorfu od 1982. do 1986. godi-ne. Službu voditelja misije vršio je u Ludwigsburgu od 1986. do 1994., potom u Mainzu od 1994. do 2000. i u Frankfurtu od 2000. do 2006. godine. Službu župnika od 2006. do 2009. vršio je u župi Turjaci, a potom ga uprava Provincije šalje u Offe-nbach od 2009. do 2014. gdje je vršio službu voditelja misije. Zadnje dane svoga života proveo je u Sinju.

U četvrtak 10. ožujka 2016. godine u crkvi Gospe Sinjske u Sinju vikar Provincije fra Ante Udovičić u 15.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Petra Vučemila koji je preminuo u Kliničkom bol-ničkom centru Firule u Splitu u ponedjeljak 7. ožujka 2016., u 69. godini života, 52. redovništva i 43. svećeništva. U koncelebra-ciji su bili sinjski gvardijan fra Petar Klapež, sinjski župnik fra Ante Bilokapić, dekan don Stipe Ljubas i 87 svećenika. Rodbina, vjernici, časne sestre i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Petra. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi i sje me־ništarci, a na orguljama je pratio mo. fra Jure

Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je fra gvardijan fra Petar Klapež.

Oproštajni govor vikar Provincije fra Ante Udovičić zaključio je ovim riječima: »Sveta Majka Crkva u trenucima kad se oprašta od zemnih ostataka ljubljene djece, prožeta istinskom vjerom, svetkuje Kristovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. To njeno slavljenje Kristova vazmenog otajstva uklju-čuje i želju da svi oni koji su se po sakramen-tu krštenja zaodjenuli Kristovim duhom, te na taj način postali su sutjelesnici Krista umrlog i uskrišenog, s njime po otajstvu Velikog petka prijeđu u život. (...) Upravo ta vjera i želja Ljubljene Majke sabrala nas je danas da prikažemo euharistijsku žrtvu Kri-stova Vazma te poput miomirisa tamjana uzdignemo molitvu za blaženi pokoj brata nam fra Petra. Neka ovaj trenutak zajedniš-tva, nas udova Zaručnice Kristove, njemu pribavi duhovnu korist, a nama donese snagu vjere, utjehu nade i ljubav prožetu Kristo-vom nazočnošću. Amen.«

Od pokojnog fra Petra su se oprostili: u ime kolega fra Ivan Dotur i fra Jozo Župić, oproštajno pismo mons. Marina Barišića, nadbiskupa splitsko-makarskog i metropoli-ta, pročitao je dekan Cetinskog dekanata don Stipe Ljubas te sinjski gvardijan fra Petar Klapež. Izraze sućuti uputili su: nacionalni ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozem-stvu dr. don Tomislav Markić, delegat u Hrvatskom dušobrižničkom uredu u Nje-mačkoj vlč. Ivica Komadina, u ime hrvatske katoličke misije Offenbach župnik fra Tomi-slav Dukić i pastoralni suradnik Zvonko Orlović, fra Josip Bebić i gosp. Ivo Aleksić.

Fra Josip Šimić

63

IVAN TOMIĆ-FEMIĆ, SLIKAR O. ANTIĆAProložac, 19. listopada 1935. - Zagreb, 8. veljače 2016.

Akademski slikar Ivan Tomić-Femić rođen je 19. listopada 1935. u Prološcu kod Imotskoga. Klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Makarskoj, na Visovcu je stupio u franjevački red, nakon završetka

gimnazije u Makarskoj odslužio odslužio je vojni rok. Zbog svoje vjere i stava o kardina-lu Stepincu Ivan je nakon vojske osuđen i bio je nešto više od dvije godine na robiji na Golom otoku. Poslije toga diplomirao je sli-karstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasama profesora Omera Mujadžića i Marina Tartaglie.

Premda je kao teme često odabirao pejza-že, mrtvu prirodu i sakralne sadržaje, najviše su ga zanimali portreti. Portretima je, naime, pristupao s osobitom marnošću u obradi forme i izuzetnom vještinom gradnje kao osnovom realistične razrade, poštujući pritom portretne crte lika. Razumljivo, ta portretna dorađenost nije bila fotografska preciznost. Bio je to ujedno i dijalog s osobom, ne tek hladno regi-striranje figure. Nije zloupotrebljavao vještinu svoje ruke, već je kroz fascinantnu sigurnost

gradnje analizirao i psihološku stranu lika. Nije se zaustavljao na vanjskoj izglednosti, već je prenosio i osobine karaktera. Njegove tvorbe portreta uglavnom su odavale repre-zentativnost izgleda, no zadržavale su i pri-snost ljudskoga. Stavom lika sugerirao je i odmjerenost, samouvjerenost.

Portretirajući brojne hrvatske uglednike, poput kardinala Alojzija Stepinca ili pred-sjednika dr. Franje Tuđmana, uvažavao je važnost njihova položaja, pa su djela dobiva-la karakter službenih portreta, ali je ipak uspijevao zadržati i potrebnu neposrednost iskaza, odnosno notu kreativnoga. U toj se slikarskoj disciplini neprestano potvrđivao kao suveren majstor i jedan od nesumnjivo vrhunskih portretista suvremene hrvatske umjetnosti, teme koja traži i umjetnikov inte-lektualni napor, za razliku od neutralnijih motiva u kojima se autor prepušta zanosu.

1971. naslikao je portret časnoga sluge Božjega fra Ante Antića u tehnici ulje na platnu, veličine 75x52 cm, a 1979. naslikao je drugi fra Antin portret olovkom, veličine 100x70 cm. Oba portreta čuvaju se u Vice-postulaturi Časnoga sluge Božjega.

Podaci iz teksta Stanka Špoljarića iz Kataloga za samostalnu izložbu 1997. u Zagrebu.

DR. SC. AKADEMIK ANTE SEKULIĆTavankut, 16. studenoga 1920. - Zagreb, 18. ožujka 2016.

Hrvatski književ-nik, jezikoslovac i kulturni povjesničar i dopisni član Hrvat-ske akademije zna-nosti i umjetosti dr. Ante Sekulić umro je 18. ožujka 2016. u 96. godini u Zagre-bu. Ante Sekulić je

rođen u Tavankutu, u Bačkoj, 16. studenoga 1920. godine, a odrastao kod dide na salašu kod Žednika. Školovao se u Subotici i Som-boru, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1946. godine diplomirao je hrvatski i latinski jezik i književnost, te doktorirao s temom Govor bačkih Hrvata. Još kao srednjoškolac između dva svjetska rata u Subotici se anga-žirao u društvenom životu svoga naroda – u radu Bačkog okružja križara, bio je suradnik

64

Subotičkih novina, književnog časopisa Kla-sje naših ravni i Subotičke matice, a kasnije kao student u Društvu bačkih Hrvata u Zagrebu i drugih. Jugoslavenske komunistič-ke vlasti su ga zbog djelovanja kao pripadni-ka križarskog pokreta osudile 1947.

Predavao je nakon toga u gimnazijama u Sinju (Franjevačka klasična gimnazija), Pazinu, Virovitici i Delnicama, a od 1967. do 1972. na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Nije tamo dočekao mirovinu, već je 15. siječnja 1972. drugi put uhićen i sproveden u istražni zatvor u Subotici, gdje je osuđen na dvije i pol godine strogog zatvora.

Kao veliki štovatelj časnoga sluge Božje-ga oca fra Ante Antića surađivao je s vicepo-stulatorima njegove kauze fra Rokom Tomi-ćem i fra Stjepanom Vučemilom. Pod pseu-donimom J. Šimunov napisao je životopis Časnoga sluge Božjega Suvremena služba vječnosti, Život i rad o. fra Ante Antića, izd. Vicepostulature, Zagreb 1984. Životopis je preveden i na talijanski. Napisao je također pod istim pseudonimom i 5 manjih knjiga i knjižica o Časnom sluzi Božjem: 1. Željan Boga, Osobni pristup fra Anti Antiću, izd. Vicepostulature, Zagreb 1972.; 2. Pred Gos-podinom, izd. Vicepostulature, Zagreb 1976.; 3. Uzor franjevačke jednostavnosti, izd. Vicepostulature, Zagreb 1980. (prevedeno na talijanski); 4. Središte života, izd. Vicepo-stulature, Zagreb 1984. i 5. Moj bližnji. izd. Vicepostulature, Zagreb 1984.

Okosnicu njegova znanstvenoga i stručnoga interdisciplinarnoga rada čini proučavanje etničke, kulturne, književne i jezične povijesti bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, o čemu je objavio petnaestak knjiga: Književ-nost bačkih Hrvata, 1970.; Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca, Zagreb, 1986.; Bački Bunjevci i Šokci, 1989. (2. izdanje 1990.); Bački Hrva-ti: Narodni život i običaji, Zagreb, 1991.; Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII. stoljeća, 1993.; Hrvatska pre-porodna književnost u ugarskom

Podunavlju do 1918., 1994.; Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću,1996.; Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata, 1998.

Posebno su zapažena njegova istraživanja i kritička preispitivanja o jeziku ovdašnjih Hrvata Rasprave o jeziku bačkih Hrvata, 1997.; zatim ogledi o toponimima Hrvatski bački mjestopisi, 1994.; Hrvatski baranjski mjestopisi, 1996.; Hrvatski srijemski mjesto-pisi, 1997. i onomastici Osobna imena, pre-zimena i nadimci bačkih Hrvata, 2006., a od velike je važnosti njegov Rječnik govora bačkih Hrvata 2005., u kojem je objavio bogatu frazeološku građu koju je sakupljao desetljećima.

Osim navedene tematike, prof. dr. Ante Sekulić veoma uspješno se bavio i poviješću Katoličke Crkve: Drevni Bač, 1978.; Tra-gom franjevačkog ljetopisa u Subotici, 1978.; Marijanske pobožnosti podunavskih Hrvata, 1985., i katoličkih crkvenih redova i njihovih kulturnih prinosa Pavlinski prinosi hrvatskoj književnosti, 1997.; Karmelićanski prinosi hrvatskoj kulturi, 2001.

Stručni i znanstveni domet njegova rada potvrđuje i činjenica da je bio suradnik Hrvat-ske enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona, za koji je napisao oko 60 članaka, od kojih se veliki dio odnosi na bačke Hrvate – Bunjevce i Šokce. Bio je suradnikom u zavi-čajnim tiskovinama: kalendaru Subotička Danica, katoličkim časopisima Bačko klasje i

65

Zvonik te Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

Afirmirao se i kao pjesnik istančane lirike – objavio je sedam zapaženih knjiga poezije. Izabrane pjesme su mu objavljene 2004. godina u Subotici u nakladi Katoličkog insti-tuta za kulturu, povijest i duhovnosti Ivan Antunović.

Osim hrvatskog i srpskog jezika, govorio je i mađarski, njemački, latinski, francuski, talijanski, poljski, a služio se i ruskim i špa-njolskim jezikom.

Bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Razred za filološke znanosti), Papinske međunarodne marijan-ske akademije (PAMI) u Rimu, Komisije Iustitia et pax, Hrvatskoga mariološkog instituta, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog PEN-a, Matice hrvatske, Hrvat-skoga filološkog društva, Društva za povje-snicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić, kao i Katoličkog instituta (sada, društva, op. pisca) za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antu-nović iz Subotice. Odlikovan je najvišim državnim odličjima: Danicom s likom Stje-pana Radića, i Danicom s likom Marka Marulića (1996.) i Hrvatskim pleterom

(1997.), a 2009. imenovan je počasnim gra-đaninom Subotice.

Sprovodne obrede na Mirogoju vodio je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško koji je istaknuo kako su u pokojniku jasni tragovi ponosa i trpljenja hrvatskog čovjeka, a misu zadušnicu nakon sprovoda predvodio je u crkvi sv. Petra župnik vlč. Josip Golubić, koji je naglasio kako pokoj-nik nikada nije zatajio da je vjernik.

Pred brojnim prijateljima, suradnicima i poznavateljima, karmelićanima i franjevci-ma, o bogatom životnom putu pokojnog Ante Sekulića govorili su uime Matice hrvat-ske i Hrvatske akademije znanosti i umjetno-sti akademik Stjepan Damjanović, uime Društva hrvatskih književnika prof. Đuro Vidmarović, uime Društva političkih zatvo-renika dr. Anđelko Mijatović, uime zavičaj-nih prijatelja i suradnika pravnik Naco Zelić, uime đaka iz gimnazije u Delnicama Nada Glad, a Sekulićevu pjesmu »Ako se ikada vratim na ravnice« interpretirao je Luka Šti-linović. Sućut je 21. ožujka pismeno izrazio i ministar kulture Republike Hrvatske dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

Bunjevac

Božansko Srce neka Te napuni svojim duhom, da uvijek samo tražiš što je Gospod-nje! (...)

Molim Te, nemoj nikada sustati duhom na započetom putu, niti se strašiti poteško-ća, neuspjeha, truda na svijem putu. Gospodin je u svojoj velikoj ljubavi pogledao na Te i pozvao te u sveti red, svećeničko dostojanstvo, na pravi nutarnji život. On hoće da mu budeš sveti i čisti i zahvalni učenik, koji će Ga ljubiti, slijediti usque ad mortem, mortem autem crucis. Križ je Tvoj ideal, komu ćeš sve upraviti, za koga ćeš živjeti, boriti se, učiti i žrtvovati se. Da u Tebi triumfira, treba da propneš sebe, ćud, sklonosti, volju, osjetnost, svoj ja i nad ovom smrću počima novi, duhovni, nutarnji život. Nemoj propuštati zgode gdje se svagdano pruže, da umreš bilo u čemu sebi. Ne boj se ničesa! Za svoga Božanskog Učitelja radi, s Njime, u Njemu se boriš, umireš. Pobjeda je sigur-na, samo nastoj s Njegovom pomoću.AP I/11, 16

66

MILODARI U FOND VICEPOSTULATURE, PRETPLATE NA LIST I HONORARI OD 1. 10. 2015 DO 31. 4. 2016.

Antićeva mreža (M. Kuridža), HR - 10000 Zagreb <> 200 kn (milodar); gosp. Tomislav Antić i obitelj, Zagrebačka cesta 183/III, HR - 10000 Zagreb <> 600 kn (milodar); gđa. Karmela Antulov, 26 Grebe St., 6021 Stirling, W. Australia <> 150 AusD; gđa. Divna Bolanča, 46 Maxim St, Westryde 2114, Sydney, N.S.W, Australia <> 400 kn; gđa. Kate Boljat, Braide 1, HR - 21215 Kaštel Lukšić <> 100 kn (pretplata); gospoda Barka i Vlado Bunoza, Einsteinweg 38/1, D - 72622 Nürtingen <> 100 € (milodar); Fra Ivan Čugura, HKM Freising, D - 85354 Freising <> 1000 € (honorar i milodar); gđa. Anica Dorčić, Velebitska 2, HR - 51523 Baška <> 150 kn (milodar i pretplata); gospoda Mara i Zlatko Gongola, Lektrščica 7, HR - 10040 Zagreb <> 150 kn (milodar i pretplata); gđa. Inana Gro-ssi, HR - 10000 Zagreb <> 100 kn (milodar); Hrvatska katolička župa (fra Željko Ćurković), Niede-nau 27, D - 60325 Frankfurt/M. <> 700 € (milodar i honorar za duhovnu obnovu); Hrvatska katolič-ka župa (fra Nediljko Norac-Kevo), Heilig-Geist-Str. 46, D - 83022 Rosenheim <> 100 €; gđa. Lji-ljana Ivanović, HR - 10000 Zagreb <> 200 kn (milodar); gosp. Vjeran Ivošević, Am Borsdorfer 60, D - 60435 Frankfurt/M. <> 20 € (pretplata i milodar); gđa. Marija Jadreško, Zrinskih-Frankopana b.b., HR - 20350 Metković <> 100 kn (milodar); gđa. Miroslava Jakobović, HR - 10000 Zagreb <> 200 kn (milodar); gđa. Anka Joković, Vukovarska 77, HR - 21000 Split <> 200 kn; s. Vitomira Jurič, Držićeva 31, HR - 10000 Zagreb <> 100 kn (milodar); gđa. Marija Koncul, S. Radića 96, 20350 Metkov ić <> 50 kn (pretplata); gđa Vesna Liović, Put Kuka 38, HR - 21230 Sinj <> 150 kn; gđa. Ana Matanić, p.p. 33, SLO - 3250 Rogoška Slatina, <> 200 kn i 20 €; N. N., HR - 21320 Baška voda <> 100 kn (milodar i pretplata); N. N., HR - 10000 Zagreb <> 100 kn (milodar); gđa. N. N., Domo-branska 6, HR - 47000 Đakovo <> 150 kn; N. N., HR - 31326 Darda <> 60 kn; N. N., HR - 10000 Zagreb <> 100 kn; gđa. Katarina Novak, Bisag 25/1, HR - 42226 Bisag <> 100 (pretplata i milodar); gđa. Neda Oroz, Bikovska 4, HR - 21260 Imotski <> 100 kn (milodar); gđa. Mila Pavić, Kolodvor-ska 11, HR - 32281 Ivankovo <> 100 kn (milodar); gđa. Donata Požgaj, Strossmayerova, HR - 34330 Velika <> 50 kn; gđa. Bosiljka Sesar, Selo 4, HR - 34310 Pleternica <> 100 kn (pretplata); gđa. Nada Skorin, Varoš 47, HR - 22202 Primošten <> 100 kn (milodar); gđa. Animira Srbić, Put Balana 48, HR - 21220 Trogir <> 200 kn (4 pretplate); gđa. Anica Šarić, Perunika 21, Retkovec, HR - 10040 Zagreb-Dubrava <> 150 kn (pretplata i milodar); gđa. Rozarija Škaričić, HR - Zagreb <> 50 € (milo-dar); gđa. Marija Tadić, HR - 21251 Žrnovnica <> 50 kn (pretplata); A.V., HR - 10020 Zagreb <> 200 kn; gđa. Viktorija Vičić, Hreljinska 37, HR - 10000 Zagreb <> 150 kn (pretplata i milodar); gosp. Joško Vukorepa, Vukorepe 43, 22000 Šibenik <> 50 kn (pretplata); gospoda Mijo i Evica Zorica, Triglavska 16, HR - 22000 Šibenik 200 kn (pretplata i milodar)

SVIM DAROVATELJIMA ZAHVALJUJEMO I PO ZAGOVORU OCA ANTIĆA ZAZIVAMO NA NJIH SVAKI BOŽJI BLAGOSLOV

MILODARE, NOVČANE PRILOGE I PRETPLATE ZA LIST SLATI NA RAČUN:HPB – HRVATSKA POŠTANSKA BANKA 2390001-1100028072

IBAN HR 22 23900011100028072 SWIFT HPBZHR2X

PRIMILI SMO I PREPORUČAMOSTJEPAN ČOVO, Franjevci žrtve drugog svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, Franjevački

samostan Sinj 2015. Narudžbe: Franjevački samostan, Franjevački prolaz 4, HR - 21230 Sinj.FRA MARIO JURIŠIĆ, Lice milosrđa, Zaostrog 2016. Narudžbe: Franjevački samostan HR -

21334 Zaostrog.

SLUGA BOŽJI FRA ANTE ANTIĆ, Na svetost pozvane, Pisma redovnicama (Priredila s. Marija Asumpta Strukar), Vicepostulatura DOA, Zagreb 2015., 60 kn.

SERVANT OF GOD FATHER ANTE ANTIĆ, I am a Priest of Christ, Letters to Priests (Prepared by Sister Marija Asumpta Strukar), Vicepostulatura DOA, Zagreb 2011. <> 80 kn.

SLUGA BOŽJI FRA ANTE ANTIĆ, Svećenik sam Kristov, Pisma svećenicima (Priredila s. Marija Asumpta Strukar), Vicepostulatura DOA, Zagreb 2010. <> 80 kn.

VICKO KAPITANOVIĆ, Kristu suobličen, Život i vrline fra Ante Antića (1893.-1965.), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu i Vicepostulatura DOA, Split-Zagreb, 2004. <> 100 kn.

FRA MATEJ KUHAR – CUCCARI, Dobri i vjerni sluga, Život i duhovni rast sluge Božjega fra Ante Antića (1893.-1965.), Vicepostulatura DOA, Zagreb 1998. <> 20 kn.

Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić, Zbornik radova sa simpozija, Vicepostulatura DOA, Zagreb 1996. <> 30 kn.

Antićeva duhovna baština u duhovnoj obnovi Hrvatske, Zbornik radova sa simpozija, Vice-postulatura DOA, Zagreb 1994. <> 30 kn.

MONS. ŽIVKO KUSTIĆ, Tješitelj čudotvorni, Životni put fra Ante Antića (1893.-1965.), Vicepostulatura DOA, Zagreb 1989. <> 15 kn.

Kupnjom knjiga pomažete rad Vicepostulature.

SLIČICE I PROSPEKT O OCU ANTIĆUDVOLISNE SLIČICE SA ŽIVOTOPISOM I MOLITVOM ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM

ČASNOGA SLUGE BOŽJEGA OCA FRA ANTE ANTIĆA MOŽETE DOBITI U VICEPOSTULATURI.

DOSTUPNE SU NA ČEŠKOM, ENGLESKOM, HRVATSKOM, NJEMAČKOM, ŠPANJOL SKOM I TALIJANSKOM JEZIKU.

DESETOSTRANIČNI PREKLOPNI PROSPEKT O OCU FRA ANTI ANTIĆU MOŽETE DOBITI U VICEPOSTULATURI.

DOSTUPAN JE NA HRVATSKOM, ENGLESKOM I NJEMAČKOM JEZIKU.

IZDANJA VICEPOSTULATURE O OCU ANTI]U

ANTIĆEVE NEDJELJE, ANTIĆEVE DUHOVNE OBNOVE I ANTIĆEVE DUHOVNE VJEŽBE

POZIVAMO SVU BRAĆU ŽUPNIKE I GVARDIJANE, KAO I ČASNE SESTRE, KOJI U SVOJIM ŽUPAMA

ILI SAMOSTANSKIM CRKVAMA ŽELE IMATI ANTIĆEVE NEDJELJE, VIŠEDNEVNE ANTIĆEVE DUHOVNE OBNOVE ILI

ANTIĆEVE DUHOVNE VJEŽBE DA NAM SE JAVE RADI DOGOVORA