nmsiAD

HHDS ' N39NIZN]| i

Urednice Jadranka Haur Anuka Naki

Recenzenti Rudolf Filipovi Josip Sili Pavao Tekavi

Grafika urednica Marija Jure

Naslovna stranica Dubravka Rakoci

Korektorica Boena Pavii

Kazalo pojmova izradila Ankica ugli

Knjigu je financijski poduprlo Minislarstuo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.

SKOI.SKA KNnGA, d.., Zagreb, 2001. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopiratl ni na bilo koji nain reproducirati bez nakladnikova pismenog doputenja.

ISBN 953'0302045 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb UDK 80(075.8)

UVOD u lingvistiku I Zrinjka Glovacki-Bernardi ... [et al.l ; priredila Zrinjka Glovacki-Bernardi. - Zagreb: Skolska knjiga, 2001. Bibliografija uz tekst. - Kazalo. ISBN 9530'302045 1. Glovacki-Bernardi, Zrinjka - I. Lingvistika - - Udbenik

410222069

Tisak: Grafiki zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb

,

)

s

Zrinjka Glovacki-Bernardi August Kovaec Milan Mihaljevi. Dieter W. Halwachs

Karl Sornig Christine Penzinger Richard Schrodt

UVOD U LINGVISTIKU Priredila

ZRINJKA GLOVACKIBERNARDI

l. izdanje

kolska knjiga, Zagreb, 200L

,

Sadraj

Predgovor ..................................... ................................................. 7

) Zrinjka Glovacki-Bernardi PREGLED POVIJESTI BAVLJENJA JEZIKOM DO KONCA 19. STOLJEA ............................................................ 9 August Kovaec LINGVISTIKA GEOGRAFIJA I SRODNE METODE ................ 53

August Kovaec FERDINAND DE SAUSSURE I STRUKTURALIZAM ................ 75

Milan Mihaljevi AMERiKA LINGVISTIKA . . . . ..................................................... 155

Dieter W. Halwachs SOCIOLINGVISTIKA ............................. . . . . ................................. 191

Karl Sornig - Christine Penzinger PRAGMALINGVISTIKA .............................................................. 217

Richard Schrodt TEKSTNA LINGVISTIKA ............................................................ 235

/ Kazalo pojmova ..... ............ . ........................... ............................ 249

,

)

i

Predgovor

Uvod u lingvistiku visokokolski je udbenik namijenjen ponajprije studentima humanistikih znanosti, studentima drutvenih znanosti, ali i svim itateljima koje zanima jezik sam, povijest bavljenja jezinim problemima, pravci i kole suvremene znanosti o jeziku.

Zamisao ovoga Uvoda u lingvistiku temeljena je na nastavnom iskustvu istoimenog kolegija, programima dodiplomskog i poslijediplomskog studija neofilolokih grupa te znanstvenoistraivakom radu autora. Suradnja u promiljanjima poboljanja studija i proirenja znanstvenih obzora kriterij je odabira autorske skupine.

Prikaz bavljenja jezinim problemima do poetka 19. stoljea, kada je jezikoslovlje ustanovljeno kao samostalna znanstvena disciplina, temelji se na naelu povijesnog slijeda. Daljnji prikazi daju uvid u pravce i kole temeljen na problemskim i metodolokim polazitima. Tumae se najvaniji lingvistiki pojmovi, navode autori koji su odredili razvoj i dali vane doprinose lingvistici kao znanstvenoj disciplini. Osim opih kretanja, kriterij odabira jest i recepcija u hrvatskih lingvista. Na kraju svakog poglavlja navodi se popis najvanijih djela kako bi se itatelju omoguio pristup dodatnim informacijama i bavljenje izvornim tekstovima.

Uvod u lingvistiku izvor je informacija ne samo studentima jezinih grupa (anglistima, germanistima, hungarolozima, indolozima, kroatistima, klasinim filolozima, skandinavistima, slavistima, romanistima) ve, dakako, i studentima ope lingvistike te komparativne knjievnosti, filozofije, informatologije, novinarstva, sociologije i antropologije.

Zrinjka Glovacki-Bernardi

Zrinjka Glovacki-Bernardi 0 0 0

Pregled povijesti bavljenja jezikom do konca 19. stoljea

U poetku bijae Rije I Rije bijae kod Boga -I Rije bijae Bogo

Evandelje po Ivanu, Proslov

Jezikoslovlje - lingvistika

Jezikoslovlje je znanost o jeziku. Drugi je naziv za tu znanstvenu disciplinu lingvistika. Naziv lingvistika potjee od latinske rijei lingua. -ae, f., to znai jezik kao sredstvo sporazumijevanja i kao tjelesni organ. S obzirom na znaenje, izmedu naziva jezikoslovlje i lingvistika nema bitnih razlika. Bavljenje problemima jezika ima tradiciju dugu vie od dva i pol tisuljea, dok jezikoslovlje odnosno lingvistika kao samostalna znanstvena disciplina ima povijest od otprilike dva stoljea.

Povijest jezikoslovlja slina je povijesti mnogih suvremenih znanosti - na temeljna pitanja ponajprije se pokuavalo odgovoriti mitovima i religijskom predajom; kasnije su ta pitanja predmetom filozofskih rasprava. Postupcima uobliavanja teksta bavila se retorika, a posebnim funkcijama jezinih sredstava stilistika. Opisi tvorbe glasova i govornih organa bili su predmetom bavljenja lijenika, a zatim i fiziara.

Danas lingvistika istrauje jezik s razliitih polazita uzimajui u obzir njegovu sloenost. Istrauju se obiljeja samog jezika - struktura, sustav, meuodnosi jezinih elemenata, razvoj jezinih oblika, slinosti i razlike u jezinim sustavima. Jednako je vaan predmet istraivanja i uloga jezika u funkcioniranju ljudske zajednice, pa se suvremena lingvistika bavi i pitanjima komunikacije, SOCijalnom uvjetovanou jezinih i govornih struktura, tekstnim vrstama.

Lingvistika je i teorijski i empirijski usmjerena znanost -lingvistike i gramatike teorije temelje se na konkretnim jezinim opisima odnosno primjenjuju na prikupljene podatke o jezinim elementima i sustavima. Metode jezikoslovlja odnosno gramatike vrlo su razliite. Razlikuju se ovisno o naravi istraivanog objekta, svrsi istraivanja, pa tako imamo potpuno razliite metode za primjerice istraivanje glasovnih obiljeja nekog jezika, prikupljanje jezinog materijala, deifriranje tekstova napisanih na nekom nepoznatom jeziku, zatim SOCiolingvistike metode, metode istraivanja povijesti kojievnih jezika. I

Poeci jezikoslovlja

Poetke razmiljanja o jeziku nemogue je odrediti. Valja pretpostaviti da je bavljenje jezikom bilo uvjetovano ustanovljavanjem injenice da vlastiti jezik nije i jedini, da postoje razliiti jezici. Vlastiti se, naime, jezik smatra jedinim razumljivim jezikom, dok je nepoznati jezik nerazumljiv, stran - o tome svjedoe do danas sauvani nazivi za neke narode koji govore tudim, nerazumljivim jezikom: Grci su barbarima nazivali one koji su govorili njima nerazumljivim jezicima, jer su njihov govor dOivljavali kao nesuvislo sricanje, "bar, bar". Na isti se na-

1 B. A. Serebrennikow, Allgemeine SprachwissenschaJt, sv. 111., Mcthoden sprachwissenschaftlicher Forschung, Berlin, 1976.

in moe objasniti i ime za Nijemce u hrvatskomu i drugim slavenskim jezicima.

Vrlo je teko odrediti starost jezika - jedan od moguih pokazatelja jest podatak da se prema anatomskim pojedinostima moe zakljuiti kako se Pithecanthropus pekinensis prije otprilike 500 000 godina mogao artikulirano izraavati.

Pokuaje pronalaenja odgovora na pitanje nastanka jezika nalazimo u tekstu kojim je velikim dijelom uvjetovan razvoj europske kulture, u Starom zavjetu (Knjiga Postanka 1:18, 19, 20)':

"[ ree Jahve, Bog: "Nije dobro da ovjek bude sam: nainit u mu pomo kao to je on. '" I"Tada Jahve, Bog, naini od zemlje sve ivotinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih ovjeku da vidi kako e koju nazvati, pa kako koje stvorenje ovjek prozove, da mu tako bude ime. 2f'ovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i ivotinjama u polju.

Potvrde o boanskoj naravi jezika nalazimo i u najstarijim indijskim tekstovima, primjerice u Rg-Vedi (8, IDO, ll) stoji: "Boansku rije (ili boicu Rije) stvorili su bogovi"; prema svetoj knjizi Popol Vuh Quiche' -Indijanaca iz Gvatemale svijet je stvorila boja rije. Prema staroegipatskoj mitologiji svijet je stvorio bog Atum svojom boanskom rijei.

U Starom se zavjetu pripovijeda i o nastanku razliitih jezika (Knjiga Postanka ll):

I Sva je zemlja imala jedan jezik i rijei iste. ZAli kako su se ljudi selili s istoka, naidu na jednu dolinu u zemlji inearu, j tu se nastane. :IJedan drugom ree: .,Hajdemo praviti opeke te ih pei da otvrdnur' Opeke im bile mjesto kamena, a paklina

Biblija, Stari i Novi zavjet, Stvarnost, Zagreb, 1968.

im sluila za buku. 'Onda rekoe: "Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime da se ne rasprimo po svoj zemlji!' 5Jahve se spusti da vidi grad i toranj to su ga gra dili sinovi ovjeji. f'Jahve ree: "Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve' Ovo je tek poetak njihovih nastojanja. Sad im nita nee biti neostvarivo to god naume izvesti. 7Hajde da sidemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije." 'Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidae grada. 9Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve rasprio po svoj zemlji.

Problem nastanka razliitih jezika takoder je sadraj mnogih mitova u razliitim dijelovima svijeta. Afriko pleme Subiya, primjerice, pripovijeda priu o graenju tornja do neba, jer su ljudi smatrali Mjesec poglaviinim nakitom i eljeli ga dohvatiti; drveni se toranj, medutim, sruio, a ljudi su smrtno stradali. Prema predaji Ila toranj je izgradila nesretna, napaena ena kako bi doprla do boga i zatraila njegov savjet.

Na drugom kraju svijeta, u Srednjoj Americi, Maye su pripovijedali o prvom ovjeku, Votanu, koji je sudjelovao u gradnji kue to je trebala sezati do neba; ta je divovska kua mjesto na kojemu je bog svakom plemenu dao poseban jezik.

Motiv tornja pojavljuje se i u azijskoj predaji, primjerice burmanskog naroda Lahu i zapadnokineskoga Lolo - dovrenje tornja bogOVi su sprijeili time to su pobrkali jezike.'

Bavljenje jezikom odnosno problemima jezika bilo je dvostruko uvjetovano - s jedne strane sasvim praktinim razlozima - potrebom za razumijevanjem nekog jezika, kao i eljom za komuniciranjem s govornicima stranog jezika - a s druge strane

:l Usp. A. Burst, Der 7'r:-rn:bau von Babel, Geschichte der Meinungen ilber den Ursprung und Vzelfait der Sprachen und VOlker, sv. I VI., Stuttgart 1957 - 1963.

'

filozofskim razmatranjima o naravi jezika. Rezultat praktine uvjetovanosti bili su prirunici: rjenici i gramatike. Najstariji su primjer sumersko-akadski silabari i popisi rijei, nastali poetkom drugog tisuljea prije Krista. Razlog biljeenja rijei bilo je ouvanje odumirueg sumerskog, jezika religijskog kulta, i njegove knjievnosti. Sumerski je najstariji primjer jezika kulta i obrazovanosti. Nakon propasti Sumerana oko 1800 godina prije Krista taj je jezik sauvan jo jedno i pol tisuljee kao jezik sveenstva i klasine literature. Da bi omoguili razumijevanje sumerskoga, obrazovani su ljudi sastavljali komentare i interpretirali tekstove. Iz tog je vremena poznat i udbenik egipatskoga, u istu svrhu - uenje stranog jezika. Sumersko-akadskom popisu rijei kasnije je kao trei jezik dodan hetitski.

Grka i Rim

Mitovi pripovijedaju o nastanku jezika, dok filozofi jezik pokuavaju objasniti. Za grke je filozofe u 5. stoljeu prije Krista vrlo vano pitanje vezano za jezik bilo kako stvari dobivaju imena, odnosno u kojem su medusobnom odnosu stvar i pripadajua rije. Razlog zanimanja za to pitanje nije, medutim, bilo odredivanje biti jezika, ve je za umijee raspravljanja bio vaan odnos rijei i stvari. Filozofi su pokuavali odrediti pravo, istinsko znaenje rijei E-tlJov. Raspravljalo se o tome je li odnos stvari, odnosno bia i pripadajue rijei uvjetovan prirodno CPUOEL ili sporazumom MOEL. Tim je problemima posveen Platonov dijalog Krati! u kojemu se raspravlja o obje teze. Prva teza glasi - imena imaju svoju prirodnu i iskonsku ispravnost, tko razumije rije, razumije i stvari. Tu tezu zastupa Kratil, koji smatra da izmedu imena i stvari postoji duboka prirodna povezanost, a da svaka stvar dobiva ono ime koje joj po njezinoj biti najbolje odgovara:

Sokrat: Ovo: ime ovjek (anthropas), znai, budui da su sve ostale zvijeri nesposobne da o videnom razmiljaju, da predmnijevaju i natenane razglabaju, (anathoreo), ovjek, im neto ugleda - a to znai opope (vidio je) - odmah i razglaba, i rasuduje, i zakljuuje o tome to je vidio. Zbog toga je od svih ivotinja jedino ovjek bio nazvan ispravno dnthropos: to je vidio, to pomno ispituje (anathron ha opope).'

Druga teza glasi - sva imena nastaju nagodbom, dogovorom medu ljudima, neka su vrsta slobodno biranog orua za sporazumijevanje i djelovanje. Tu tezu zastupa Hermogen, koji vjeruje da su imena stvari nastala dogovorom i da ni na koji nain nisu povezana sa stvarima koje oznauju:

Sokrat: L .. ) te sada ti i ne zna o emu ja govorim? KratU: Znam, predragi, iz navike. Sokrat: Rekavi "iz navike", misli li da kae neto

razliito od sporazurna Kada ti kae "iz navike", ne kae li da ja, kada izgovaram rije skler6s (tvrd) mislim na tu stvar, a da ti prepoznaje da ja nju mislim? Ne kae li to?

Kratil: Da. Sokrat: Prema tome, ako je ti prepoznaje dok je ja izri

em, u tebi se rada pomou mene neka predodba? Kratil: Da. Sokrat: I to pomou neega to je razliito od onoga to

ja mislim kad izgovaram, ako lambda tn zaista nema slinosti sa sklerotes (tvrdoa), o kojoj ti govori. Ali, ako je tako, to tu irna drugo do sporazuma tebe sa samim sobom, a ispravnost imena za tebe je sporazum, jer slova slina i razliita su otkrivalaka, ako su prihvaena navikom i sporazu-

, Platon, Kratil, prijevod D. Stambak, Zagreb, 1976, 41.

mom? Pa ak ako navika nije ni izdaleka sporazum, ne bi bilo lijepo rei da je slinost oitovanje, nego navika. Navika, naime, izgleda, jasno izraava i pomou slinog i pomou razliitog. Budui da se u tom slaemo. Kratile - tvoju utnju shvatit u kao pristanak - i sporazum navika nuno pridonose oitovanju naeg umovanja jezikom.5

Aristotel, Platonov uenik, jezikom se bavio razumijevajui ga kao izraz misli i temelj pjesnitva. U skladu s formalizmom svoje filozofije, Aristotel jezini izraz shvaa kao znak (oiia) za duevni sadraj. Ti su sadraji, kao i stvari preslikane tim sadrajima, za sve ljude isti. Ono to je razliito jesu jezini znakovi pa se stoga isti sadraji mogu izrei razliitim jezicima. Aristotel je utemeljitelj logike - otuda i njegovo shvaanje rijei kao tono odredenih jedinica s pomou kojih ovjek intelektualno djeluje; rijei nam omoguuju uobliavanje sloenoga mislenog slijeda. Zadrao je Platonovo razluivanje imenice i glagola te dodao jo i ove dijelove jezinog iskaza: osnovni jezini glas, slog, veznik ili esticu, skupinu rijei i reenicu.' Ustanovio je kategoriju vremena grkog glagola.

Stoici, pripadnici filozofske kole koju je oko 308. prije Krista osnovao Zenon iz Kitija, pridonijeli su novim spoznajama o jeziku bavei se prije svega logikom, koju dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku. Njihova su nam istraivanja i rezultati poznati posredno od kasnijih filozofa. Odnos stvari, bia i rijei stoici smatraju prirodnim, jer rijei proizlaze iz opih predodbi. Prema Diogenu Laerciju razlikovali su ove dijelove govora: imenicu, glagol, veznik i lan. Stoici su Aristotelov pojam f1eksije ograniili na pet padea imenice; temeljito su istraivali glagol i njegove brojne oblike razlikujui aktiv i pasiv te prelazne

, Ibid., B9 - 90. (; Razlikovanje rijei prema kriteriju promjene ob1ika (npr. imenica, zamje

nica, glagol) i slubi II reenici (npr. subjekt, predikat, objekt) poelo sc dosljedno provoditi tek koncem 19. stoljea, '?:--"=r=-'-

.,

i neprelazne glagole; odredili su vanost medusobne uvjetovanosti subjekta i predikata. Od radova o sintaksi nije sauvano nita.

Grci se problemima jezika bave i u okviru retorike, govornike vjetine. Retorika se kao disciplina poela razvijati u 5. stoljeu prije Krista iz praktinih razloga; njezin je razvoj uvjetovan politikim promjenama koje su omoguile javno govorniko djelovanje, a posebno je vaan bio govor u sudskim parnicama. U 5. stoljeu prije Krista nastao je i prvi udbenik retorike TExvll elltOQLX, koji neki izvori pripisuju Koraksu iz Sirakuze, a neki pak njegovu ueniku Tisiji. Tim je najstarijim udbenikom retorika odreena kao vjetina uvjeravanja, a naznaene su i osnove uobliavanja sudskoga govora. Iz istog stoljea datira i Trasimahov retoriki prirunik u kojem se ponajprije razlau mogunosti budenja emocija u sluatelja. Hermagora iz Temna sastavio je u 2. stoljeu prije Krista udbenik retorike koji se zbog sistematinosti upotrebljavao i u rimskim kolama. Njegovo uenje u 2 - 3. stoljeu razvija Hermogen iz Tarza, koji je svoju teoriju temeljio na analizi starih govornika, prije svega Demostena. Neto ranije, u l - 2. stoljeu nastao je djelomino sauvani prirunik kolskih retorikih vjebi Elije Teona.'

Od posebne je vanosti jezina problematika vezana za istraivanja rukopisa homerskih epova. Jedan od prvih sastavljaa spisa o Homeru bio je Antidor u 5. stoljeu prije Krista, koji je vjerojatno prvi upotrijebio naziv YQo!'!'OtLXO'; - gramatiar. Vrlo rano grki su gramatiari pridavali pozornost i specifinim segmentima jezika - tako je Glauk sa Sama u 5. stoljeu prije Krista ustanovio uenje o est grkih akcenata.

Poetkom 3. stoljea prije Krista ustanovljavanjem velike knjinice grka kolonija Aleksandrija postaje sreditem inten-

7 M. Bricko, D. Novakovi, n. Salopek, Z. eelj, D. kiljan, AntikijUolozi, u: "Lalina et Graeea" 25/85, 85 - 106, 26/85, 109 - 121.

zivnoga literarnog i jeZikoslovnog djelovanja. U knjinici su, meu ostalim, bili pohranjeni i rukopisi s homerskim epovima. Gramatiar Amonije, voditelj biblioteke, u 2. stoljeu prije Krista napisao je veoma vana djela o kritikom prireivanju Homerovih tekstova. Poinju se razvijati i ue gramatike disciplineApolodor iz Atene u 2. stoljeu prije Krista bavi se etimolokim studijama; u 2. i 1 . stoljeu prije Krista nastaju i opseni leksikografski radovi: Demetrije iz Magnezije sastavlja leksikografske popise homonima imena ljudi i gradova, Filemon iz Eksona atiki rjenik. Didim iz Aleksandrije, autor vie od 3 500 knjiga, posvetio se specijaliziranim rjenicima pojedinih literarnih vrsta; neke njegove formulacije stoljeima su preuzimane bez izmjena. Iz 2. stoljea prije Krista datira i Drakontov Pravopis 6Qfr0YQocp[o. Aristarh iz Samotrake je u oko 800 spisa komentirao najvanije grke autore od Homera preko Eshila, Sofokla i Euripida do Herodota. Komentari sadre i temelje gramatikog uenja koje e razviti Dionizije Traanin. Grka gramatika Dionizija Traanina TEXVIJ YQa!,!,OtLX iz 2 - 1 . stoljea prije Krista obuhvatila je znanja o jeziku nastala u prethodna etiri stoljea. Ta se gramatika sastoji od 25 paragrafa. U prvom paragrafu Dionizije odreduje gramatiku kao poznavanje upotrebe jezika u pjesnika i pisaca. Posebno se bavi itanjem, naglasko;", interpunkcijom. Izvorno je, naime, znaenje pojma gramatika vjetina itanja i pisanja. Polazi od slova (slova sve do 19. stoljea odnosno do J. Grimma znae glasove), preko slogova te opisuje vrste rijei, osim ve poznatih i prilog, p articip , zamjenicu te prijedlog. Promjenjive rijei odreduje prema kategorijama padea, roda, broja, vremena i naina. Reenicu odreduje kao spoj rijei to predstavljaju zaokrueni smisao, ali sintaksu nije poblie istraivao. Dionizijeva je gramatika potkraj antike prevedena na armenski i preradena za sirijski. Bila je kolski udbenik od velikog utjecaja ak do 18. st.'

II Dionysos Thrax, prema izdanju Ars grammatica G. Uhliga, Leipzig, 1883.

U Aleksandriji djeluje i gramatiar Apolonije Diskol (2. stoljee). Opus mu je golem. Od manjih djela sauvane su rasprave o zamjenicama, o prilozima i o veznicima. Najpoznatije je djelomice sauvano djelo o sintaksi, prvo te vrste u nama poznatoj antikoj tradiciji. Pod sintaksom smatra svako redanje odnosno slaganje: glasova u slog, slogova u rijei, rijei u reenice. Za razliku od svojih prethodnika nije prouavao osobitosti pjesnikog jezika.' O opsegu i dosezima grkog bavljenja pitanjima jezika govori i podatak o pregledu povijesti filologije u II knjiga to ga je u 1. stoljeu prije Krista sastavio Asklepijad iz MirIije, uenik Dionizija Traanina.

Kod Rimljana je grki jezik bio dijelom izobrazbe aristokratske djece, a kolovanje se veinom dopunjavalo boravcima u nekomu od velikih helenistikih filozofskih odnosno retorikih sredita. Posebno su znamenite bile gramatiarske kole u Ateni, Aleksandriji i Pergamonu. Jezik je pak bio predmetom zanimanja ne samo gramatiara ve i filozofa i retoriara. O vanosti jezikoslovnih pitanja govori i injenica da je primjerice Cezar za pohoda na Galiju napisao gramatiku raspravu o analogiji i anomaliji i posvetio je Ciceronu. Prvi vaniji rimski gramatiar bio je Marko Terencije Varon, suvremenik Dionizija Traanina. Od njegovog djela De lingua latina sauvano je pet od ukupno 25 knjiga. Sauvani je dio uglavnom posveen etimologiji. Varon rijei dijeli na promjenjive (verba fecunda) i nepromjenjive (verba steri/la); promjenjive se rijei dalje dijele ovisno o tome imaju li kategoriju padea ili vremena. Tako kategorija padea odreduje rijei koje naziva nomina (imenice, zamjenice i pridjevi), a kategorija vremena odreduje glagole. Obje se kategorije pojavljuju kod participa, a prilozi (adverbia) ne poznaju nijednu od lih kategorija. Varon je za svoje suvremenike bio jedan od najuglednijih znanstvenih autoriteta. Tako

l Apollonios Dyskolos, Vier Bucher uber die Syntax, prijevod i komentar A. Buttmann, Berlin, 1877.

se, primjerice, Ciceron potvrdno izrazio o njegovim postignuima, a Cezar ga je, iako je bio pristaa pompejevaca, imenovao voditeljem knjininih zbirki. Manje je, medutim, poznato kakva je bila recepcija njegovih djela nakon ponovnog otkrivanja prvih rukopisa. Neosporno je da su njegove tekstove poznavali i Petrarca i Boccaccio. Isto je tako pouzdano da je tekst De lingua Latina poetkom 15. stoljea prepisivan mnogo puta, jer je u vatikanskoj biblioteci sauvano vie prijepisa iz toga vremena. Prvom tiskanom verzijom iz 1471. godine zavrava prva faza recepcije, dok druga faza zapoinje u 16. stoljeu sustavnom filolokom rekonstrukcijom izvornoga teksta. J edan od najvanijih spisa o Varonu jest spis Coniectanea in Varronem Josepha Justusa Scaligera iz godine 1565. Za povijest bavljenja jezikom Varon je vaan ponajprije kao kritiar jezika odnosno kao cenzor ispravne uporabe jezika i zagovornik jezine kulture.1O

Rimljani su se takoder zanimali i za specifine jezine probleme. Marko Valerije Prob je po uzoru na aleksandrijske gramatiare priredivao kritika izdanja rimskih pjesnika. Lucije Elije Stilon Prekonin (2 - 1. stoljee prije Krista), uitelj Varonov i Ciceronov, sastavio je sintaktiki prirunik. Velik je utjecaj imao rjenik rijetkih rijei Verija Flaka, popraen etimolokim tumaenjem; taj je rjenik ostavio traga i u uznapredovalom srednjovjekovlju. Marko Tulije Tiron je u 1. stoljeu prije Krista razradio poseban stenografski sustav. Lucije Plocije Gal osnovao je retorsku kolu u kojoj je pokuao stvoriti zaseban rimski retoriki sustav, a Lucije Atej Pretekstat prouavao je stilistiku. Cezar se, osim ve spomenute rasprave o analogiji i anomaliji, bavio i pitanjima fleksije, pravopisa i leksika. Ciceron je pak posebnu pozornost pridao teoriji govornitva, prije svega analizi govornike vjetine. Njegovi spisi, primjerice De oratore, Orator ad M. Brutum vrhunac su starije latinske retorike.

IliD. Cherubim, Varro Teutanicus - 7.ur Rezeption der antiken Sprachwissenschaft in der fruhen Neuzeit, u: "Zeitschrift filr Germanistische Linguistik" 23/95, 125 - 153.

Kvint Remije Palemon je u 1. stoljeu preradio gramatiku Dionizija Traanina i u mnogim dijelovima postavio temelje rimske gramatike tradicije. Flavije Kaper (2. stoljee) autor je spisa o tvorbi rijei, a StatiJije Maksim skuplja je idiolektalnib izraza pojedinih autora. U 4. stoljeu Dositej Magister sastavlja dvojezinu latinsko-grku gramatiku s doslovnim grkim prijevodom izmedu redaka; prva poznata usporedba grkog i latinskog datira iz 1. stoljea prije Krista, a autor je Klaudije Didim. Elije Donat (4. stoljee) napisao je dvije gramatike. Manja, poetnika (Ars minor) pisana je u obliku pitanja i odgovora; u veoj (Ars maior) obrazlau se svi dijelovi jezinog sustava, od temeljnih pa do njihove stilske upotrebe. Glasoviti crkveni nauitelj Augustin ( 354 - 430) bio je prije obraenja predava retorike u Kartagi, Rimu i Milanu, a bavio se i gramatikom. U djelu De doctrina christiana jedinom svrhom upotrebe jezika naznauje prenoenje vlastitih sadraja svijesti in alterius animum -u duh drugoga.

Most izmedu antike i srednjega vijeka predstavlja Priscijanovo djelo Institutiones grammaticae, nastalo u 5. stoljeu nadovezujui se na tradiciju Apolona Diskola i Dionizija Traanina. Od 18 knjiga prvih je 16 posveeno glaSOvima i oblicima, a zadnje se dvije bave problemima sintakse odnosno konstrukcije. Prvih je 16 knjiga poznato pod nazivom Priscianus maior, a zadnje dvije kao Priscianus minor. O velikoj rasprostranjenosti toga djela u srednjem vijeku svjedoi podatak o otprilike tisuu primjeraka rukopisa. Usporedno se rabila i 00-natova Ars grammatica iz 4. stoljea i to u dvije verzije - u tri knjige i u saetom obliku, u verziji to obuhvaa samo dijelove govora.

Glavno djelo Izidora Seviljskoga, iji su znanstveni spiSi bili jedan od vanih izvora izobrazbe u srednjem vijeku, jest Etymologiarum seu Originum libri xx.

Indija

Praktini razlozi uvjetovali su poetke bavljenja jezikom i u staroj Indiji. Vedska je kultura poznata iz golemog korpusa tekstova to su imali iskljuivo kultnu namjenu. Kako je obred bio osnovna preokupacija vedskih Indijaca, kultna se djelatnost njegovala s iznimnom brigom. U vedskim se kolama predavala fonetika (sikiiJ, gramatika (vyiikarana), metrika (chandas) i etimologija (nirukta) . Najbolje je sauvana fonetika, jer se pravilnom izgovoru glasova i rijei vedskih mantri (izreka, pjesama) pridavala posebna pozornost. Ta je fonetika prije svega artikulatorno-normativna, ali se istiu bitna distinktivna obiljeja glasova, pa su upotrebljiva za konstruiranje fonolokog sustava.ll

Staroindijski gramatiar Panini (otprilike 4. stoljee prije Krista) u svom je djelu Atadhyayi (Osam razdjela) skupio oko 4000 pravila-aforizama i lista osnovnih oblika na koje se pravila odnose. Pravila su poredana tako da se funkCija odredenog pravila odreduje prethodnim pravilima. Vaan su prilog gramatici komentari Paninijevih nasljednika. J ezik opisan u Paninijevoj gramatici rano je stekao ugled apsolutne norme i pojava je toga djela bitna za kasniju sudbinu sanskrta kao knjievnog jezika. Pfu;linijevu je gramatiku Katyayana popratio komentarom Varttika (Napomene). Napomene je u 2. stoljeu prije Krista razradio i dopunio Patafijali. Iz njihovih rasprava proizlazi da su rijei, predmete i njihovo znaenje (tj. odnos) smatrali vjenim. Filozof i gramatiar Bhartrhari u 7. stoljeu svojim komentarom uz Pataiijalijevu Mahii-bhiiyu i samostalnim djelom Viikya-padiya (o govoru i reenicama) nastavlja apsolutistiku filozofiju jezika zapoetu u Upaniadama. On smatra da su rijei koje mi izgovaramo samo manifestacije jednoga zbiljskog jezika

II usp. M. lauk-Pinhak, Stara indijska lingvistika teorija, u: "Suvremena lingvistika" 5 - 6/72. 77 - 82.

kOji je nosilac znaenja. Taj je jezik najvia zbilja i cijeli je svijet rijei i predmeta manifestacija Apsolutne rijei. Apsolutna egzistencija manifestira se u obliku rijei, a Brahman je i sam rije."

Srednji vijek

Neki elementi europskoga jezikoslovnog naslijeda ine se nejasnima ili proturjenima. Razlog je tome nedostatak izvornih tekstova. Flavije Magno Aurelije Kasiodor (5 - 6. stoljee), utjecajan Teoderikov dvorjanin, povukao se iz javnog ivota i osnovao samostan u Kalahriji, u kojemu su se skupljali, prepisivali i prevodili kodeksi antikih tekstova, to je bilo iznimno vano za ouvanje antike knjievne i obrazovne tradicije. Njegova rasprava De orthographia izrasla je iz praktinih potreba prepisivaa. Iz onih tekstova to su do srednjeg Vijeka sauvani ili u potpunosti ili samo u fragmentima jasno proizlazi da se moe pratiti povezana razvojna linija od Platona do srednjovjekovnih skolastika.

U srednjem vijeku Priscijanova i Donatova gramatika i dalje uivaju velik ugled; kako se u ranomu srednjem Vijeku o grkomu nije znalo gotovo nita, te su dvije gramatike nezaobilazni prirunici za razumijevanje latinske Biblije.!'

Pojmovi jezik i gramatika u to se doba esto zamjenjuju jer se jezikom smatra ono to je shematizirano gramatikom. U 12. stoljeu Petrus Heliae (Helie, Helias) sastavlja opsean komentar uz Priscijana Summa grammaticae. Gramatiku odreduje kao znanost o ispravnom pisanju i govorenju; zadaa joj je da na skladan nain povee slova u slogove, slogove u rijei, a rijei u reenice. Primijenivi u gramatici aristotelovsku logiku, utemeljio je spekulativnu ili filozofsku gramatiku. Alexander de

" Usp. R. c. Pandeya, lndijska ji/ozojijajezika, Beograd, 1975. 13 J. Pinborg. Die Entwicklung der Sprachtheorie im MA, MOnster 1967.

Villa-Dei sastavio je gramatika pravila u heksametrima naslovljena Doctrinale. Taj je spis iz 1199. godine bio tako popularan da je preivio i humanizam i reformaciju, a zadnji je put tiskan 1588. godine.

Skolastikim se razdobljem odreduje razdoblje europske teologijske i filozofske misli od 9. do 15. stoljea. Obrazovni curriculum srednjovjekovnih kola obuhvaao je trivium - gramatiku, dijalektiku i retoriku te quadrivium - geometriju, aritmetiku, astronomiju i glazbu, to pretpostavlja i bavljenje pitanjima jezika.

Skolastici su prouavali jezik ponajprije kao orude za ralambu strukture stvarnosti. Posebnu je vanost imalo pitanje znaenja. Skolastika promiljanja jezika nadoveZUju se na Aristotela, a osnovna im je nakana njegovu logiku primijeniti na gramatiku. Smatra se da logika i gramatika dodue imaju isti predmet - smislenu reenicu, s tom razlikom to je gramatiar usmjeren na ispravno gradenu reenicu (sermo congruus), dok je logiar usmjeren na istinitu reenicu (sermo verus) . Zadaa je znanstvene odnosno spekulativne gramatike otkrivanje naela prema kojima je rije kao znak s jedne strane povezana s ljudskim razumom, a s druge strane s onim to predstavlja ili oznauje. Stoga se gramatika moe odrediti i kao filozofska teorija dijelova govora. Toma Akvinski u djelu Summa theologiae odreduje jezik kao sredstvo za objavljivanje onoga to je skriveno u duhu.

Srednjovjekovna etimologija objanjava rije pomou druge rijei ili vie njih koje su bolje poznate, a prema obiljejima stvari i slinosti slova. Tako se, recimo, latinska rije fenestra. (prozor) tumai kao ferens nos extra (to nas nosi van); znaenje latinske rijei lapis (kamen) tumai se kao laedens pedem (to oteuje nogu), a rijei cadaver (le) tumai se kao caro data vermibus (meso dano crvima). Predmet rasprava je i nastanak jezika. U doba skolastike esto se na temeljU prirodne filozofije i logike razvija tumaenje Biblije temeljeno na autoritetima.

Polazite rasprava o podrijetlu jezika dvije su suprotstavljene teze: podrijetlo jezika se moe objasniti odnosno podrijetlo jezika se ne da objasniti. Tri su pak osnovna objanjenja nastanka jezika: jezik je Boje djelo; jezik je djelo prirode; jezik je ovjekovo djelo. Svako od ta tri objanjenja pojavljuje se u razliitim varijantama. Najrazliitija su tumaenja jezika kao Bojeg djela - Bog je jezik ovjeku darovao, ulio, udahnuo, objavio, poduio je ovjeka jeziku. Ilustrativan primjer tih rasprava jest djelo Enarratio in Genesim kartuzijanskog redovnika Dionizija, nas talo u prvoj polovici 15. stoljea - Bog dovodi ivotinje pred Adama kako bi prvi ovjek shvatio da medu ivotinjama nema prikladne zamjene za enu te da bi ivotinjama dao imena14 Tumaenje razloga za Adamovu zadau imenovanja ivotinja Dionizije preuzima od Augustina; radi se ujedno i o razlogu za uenje i upotrebu jezika uope - da bi Adam mogao svoje zna nje prenijeti na potomke, potreban mu je jezik. Na taj nain Dionizije odreduje temeljnu funkciju jezika, a to je komuniciranje, informiranje i instrukcija.

Humanizam i renesansa

Poetkom 14. stoljea nastaje prvo djelo posveeno narodnom jeziku, spis Nauk o pukom jeziku Dantea Alighierija. Dante dokazuje vrijednost narodnog jezika, dakle talijanskoga, i smatra ga plemenitijim i vrednijim od latinskoga. J5 Proirivanje zanimanja s latinskoga i na druge jezike oitovalo se i mnogo prije nastajanjem gramatika narodnih jezika - poznata je irska gramatika iz 7. stoljea, islandska iz 12; u 1 3. stoljeu Roger Bacon sastavlja gramatiku grkoga i hebrejskoga.

14 Usp. L. Kaczmarek, Aspekte scholastischer Sprachursprungstheorien, u: Theorien rJ(}m Ursprung der Sprache, sv. I-U, Berlin-New York, 1989.

l!i Dante Alighieri, Nauk o pukom jeZiku. Zagreb, 1998.

ledna od znaajki srednjovjekovnog bavljenja jeZikom jest usmjerenost na latinski jezik i Bibliju te tekstove crkvenih otaca i Donatovu i Priscijanovu gramatiku. U razdobljU humanizma jaa zanimanje za grki. Takoder se iri zanimanje i za druge tekstove osim onih kojima se bavilo u srednjem Vijeku, pa se itaju svi latinski i grki autori do ijih se tekstova moglo doi. Osnovni problem humanistikog promiljanja jezika jest kako relativnost individualne upotrebe jezika povezati s opom obvezatnou jeZika. Dok u skolastiko-sveuilinom tipu obrazovanja preteu logika, filozofija prirode, metafizika, matematika, astronomija, medicina, pravo i teologija, humanistiki program obrazovanja istie humanistike diSCipline - gramatiku, retoriku, pOVijest, knjievnost odnosno pjesnirvo, a od filozofskih diSCiplina samo etiku.

Hrvatski filozof Frane Petri (Franciscus Patricius) uio je grki u Ingolstadtu, a od 1547. godine studira filozofiju i matematiku u Padovi. Od 1587. do 1592. godine predaje Platonovu filozofiju u Ferrari, a zatim do smrti 1597. godine u Rimu. Za razumijevanje Petrievih stajalita i postavki o retorici posebno su vane rasprave glavnih predstavnika humanizma o pitanjima jezika i retorike, odnosa retorike i filozofije, ljudske spoznaje i tipova znanja. Petri u ijalOZima o povijesti iz 1560. godine razgraniuje ars oratoria, retoriko umijee, ars poetica, pjesniko umijee, te ars historica, historiografsko umijee. U ijalozima o retorici, izdanima u Veneciji 1562. godine, ide korak dalje i podvrgava kritici samu retoriku kao govorniko umijee i kao znansrvenu disciplinu te vladajui poloaj to ga je zauzimala u duhovnoj kulturi sve tamo od grkih sofista, rimskih govornika, preko srednjovjekovnih kompilatora i pisaca retorikih udbenika do humanistiko-renesansnog vremena to zapoinje Petrarkom. J6

lli Usp. F. Zenko, Predgovor, Deset dijaloga o retorici, Pula - Rijeka 1983.

Petrievi su dijalozi o retorici, osim povijesnog pregleda, i slika njegovih shvaanja o znaenju jezika i govora za spoznaju (retorika), kao i disciplina koje se bave odnosom medu rijeima (gramatika), ispravnou naih sudova (logika), odnosom rijei i stvari te znaenjem (semantika)." Petri se bavi pitanjem kako rije i govor odraavaju stvarnost. On ponajprije ustraje na ruenju idolatrije rijei, razluujui pojmove. U prvom dijalogu Il Lamberto, ovvero del parlare (Lamberto ili o govorenju) raspravlja se o odnosu znaenja i znaka te pojma. U raspravi sudjeluju Michiele Lamberti (LAM), Giulio Strozzi (STR) i Frane Petri (PE):

STR: Moda tako ovaj izriaj "kamen" nosi u sebi ka-men? A ovaj drugi" nebo" nosi nebo?

PE: To ne, jer bi preveliku utrobu imali. STR: Ali kako to? Zar kamen i nebo nisu izvan izriaja? PE: Jesu, ali ja sam vjerovao da spoznate stvari ne nosi

izriaj sam po sebi nego njegovo znaenje. STR: On ih onda nosi sa sobom tako da one ostaju izvan

njega, ne rekoste li ovako? PE: Da, rekoh. STR. Na koji nain, dakle, izriaj sa sobom nosi stvar,

ako ona stalno ostaje vani? PE: Moda tako da izriaj sa sobom nosi pojam stvari. STR: telite li moda rei, Petriu, da se od dobre stvari

u duhu stvara pojam koji poslije izlazi iz izriaja, da se uje?

PE: Tono tako. STR: Ali, izlazi li on na taj nain da vie ne ostaje u

duhu? PE: To ne. STR: Ono to nam dolazi preko smislenog glasa nije,

dakle. ni unutar glasa, a niti unutar pojma.

17 Usp, Lj. Schiller, Frane Petri - Franciscus Patricius, Od kole miljenja do slobode miljenja, Zagreb, 1997.

PE: To ne znam pouzdano. STR: Ni pojam nije u glnsu, jer on ostaje u duhu. PE: Ni to. STR: Jednako tako neemo rei da je glas u pojmu, ili u

stvari, PE: Neemo. STR: Niti da je pojam u stvari. PE: Neemo ni to. STR: Sve to troje, dakle, glas, pojam, stvar medusobno je

u svemu razdijeljeno. PE: Jest. STR: Ali, ipak su na stanovit nain medusobno poveza

ni, premda jedno u drugo ne ulazi. PE: Istina je. STR: Moda na taj nain to glas posredstvom pojma

oznauje stuar. PE: Tako je zaista. STR: Ako je tako, moda e trebati da se stvar uzme prije

pojma, a zatim pojam prije glasa. PE: Tako je uistinu. STR: A taj smisao} kojim nam onda zvui svojom vla

stitom silom, da nam bude glasom stvoreni znak pojma.

PE: To i nita drugo. koliko ja sudim. STR: Glnsom je, dakle stvoren znak pojma koji se u ne

ijem duhu oblikovao o stvari? PE: Tako je. STR: Mogli bismo, dakle prema ovoj naoj izjavi rei da

je govorenje razgovijetan ljudski glas koji stvara znak pojma u neijem duhu i. svojim posredstvom. takoder stvari, Hl

lU p, Petri, Deset dijaloga o retorici, Pula - Rijeka. 1983, 48/49.

Zanimljivo je to Petri kae o ntogenetskom razvoju govora:

PE: U djece pla, smijeh i drugi glasovi izmedu toga slue umjesto govora za njihove potrebe. Pa ako je to govor, on je prirodan i pripada svim ljudima.

COR: Da, ako je to govor. PE: A zatim ima jo jedna njegova vrst koja je napola

artikulirana, a napola nije. COR: A koji je to? PE: Onaj kad se djeci tek razvee jezik. U njemu su jed

noslone rijei s jednim naglaskom. l)

U kontekstu hrvatske renesansne retorike znaajna su inovativna shvaanja dubrovakog filozofa Nikole Vitova Guetia (di Gozze). Petrieva suvremenika, sadrana u njegovim komentarima prve knjige Aristotelove Retorike, nastalima vjeroJatno oko 1600. godine. Svojim stajalitima o odnosu govora i miljenja, poimanjem govora kao umjetnosti, istovjetnosti dijalektike i retorike te medusobne povezanosti retorike i logike, Gueti anticipira razdoblje barokne retorike.

. .Razdblje otkriyanja novih dijelova svijeta u 15. i 16. stoljeu

lzmmno Je vano i za razvoj jezikoslovlja - u to se, naime, doba prikupljaju opisi dotad nepoznatih jezika. Iako su autori tih opisa prije svega putnici, diplomati i misionari, prikupljeni materijal omoguio je razvoj jezikoslovlja kao samostalne znanstvene discipline u 19. stoljeu.

Osim zanimanja za nepoznate jezike, raste i zanimanje za narodne jezike pa je razdoblje od 15. do 17. stoljea obiljeeno sve veim brojem rjenika, gramatika i pravopisnih prirunika eropskih jezika. U 16. su stoljeu osim velikoga latinskog rjemka Roberta Stephanusa Thesaurus linguae latinae iz 1531. godine te enciklopedijskoga latinskog rjenika Ilije Crijevia (Aelius Lampridius Cervinus) i grkog rjenika Henricusa Ste-

lB Petri (PE) razgovara s Gabriellom Coronarom (COR); ibid., 249.

phanusa iz 1572. godine objavljeni, primjerice, i rjenici ekog, poljskog, flamanskog i bretonskog te 35 francuskih i 20 panjolskih gramatika. Zanimljiva je rasprava Josepha Justusa Scaligera Diatriba de Europaeorum !inguis tiskana 1610. godine. Scaliger u Europi razlikuje etiri velika materinska jezika te osam malih. Veliki su jezici latinski, grki, germanski i slavenski, a mali albanski, tatarski, madarski, finski, irski, starobritanski i bretonski te baskijski. Od slavenskih jezika navodi rutenski, poljski, bosanski, ilirijski, dalmatinski i vindijski.

Najstariji zasad poznati dvojeZini rjenik u kojem se kao jedan jezik javlja hrvatski objavljen je 1527. godine pod naslovom Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesea, a autor je vjerojatno Petar Lupis Valentian.

Autor prvog hrvatskog samostalno tiskanog rjenika je ibenanin Faust Vrani koji je 1595. godine u Veneciji objavio Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, !talicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae. Rjeniku je pridodan popis hrvatskih rijei koje se kao posudenice javljaju u madarskom, to se smatra naim prvim sustavnijim pokuajem etimolokog razmatranja rjenikog blaga." Prva hrvatska tiskana gramatika nosi naslov Institutionum linguae illyricae libri duo, a objavljena je u Rimu 1604. godine (pretisak "Most" br. l, Zagreb 1990, str. 237 - 427.); autor je isusovac Bartol Kai. Na temeljU Vranieva rjenika Kai je izradio hrvatsko-talijanski rjenik tako da je "dalmatinski" stupac sustavno poredao po abecedi i zatim pridodao znaenja iz stupca "talijanski"." Kai se bavio i pitanjima pravopisa te prevodenjem; osim Rituala rimskog (Ritual rimski istomaen slovinski po Bartolomeu Kaiu, Rim, 1640, pretisak priredio i pogovor sastavio Vladimir Horvat, Zagreb, 1993) na hrvatski je preveo i

lO M. Mogu, Povijest hrvatskoga knjievnugajezika, Zagreb, 1993. II B. Kai, l-!rvatsko-talijanski rjenik s konverzacijskim prirunikom, pre

ma rukOPISU RKP 194 priredio Vladimir Horvat, editio princeps, Zagreb, 1990.

Bibliju, ali je Sv. Oficij zabranio tiskanje njegova prijevoda Novoga zavjeta. U obranu prijevoda Kai je objavio tri latinska teksta u kojima usporeduje slavenske prijevode Biblije to ga, prema nekim autorima, kvalificira kao jednoga "od prvih slavenskih filologa"."

Jakov Mikalja objavio je u Loretu 1649. godine gramatiku talijanskoga jezika u jednoj knjizi: Gramatika talianska ukratko illi kratak nauk za nauiti latinski, namijenjenu naim uenicima kOji su trebali otii na daljnje kolovanje u Italiju. Mikalja je objavio i rjenik Blago jezika slovinskog u kojemu se uz svaku hrvatsku natuknicu nalazi talijanski i latinski ekvivalent.

Grafijskim je problemima posveena knjiga Dubrovanina Rajmunda amanjia Nauk za dobro pisati kltinskijem slovima rijei jezika slovinskoga iz 1639. godine.

U drugoj polovici 17. stoljea objavljen je kajkavski rjenik Dictionar ili rei slovenske z vekega vkup zebrane (1670) autora Jurja Habdelia koji smatra da je najbolje kada se za osnovicu knjievnog jezika odabere jedno narjeje. Habdeli se odluuje za kajkavsko narjeje, elei da ono preuzme funkciju knjievnoga jezika u cijelom sjevernom dijelu Hrvatske.

Prosvjetiteljski pristup

U 17. stoljeu bavljenje jezinim problemima pod utjecajem je novih filozofskih razmatranja. Stajalita engleskog filozofa Francisa Bacona bliska su Petrievim stajalitima o antiretorici. U djelu De dignitate et augmentis scientiamm (iz 1623. godine) Bacon razlikuje dvije vrste gramatike - literarnu i filozofsku gramatiku (gramma tica litteraria, grammatica philosophical. Prva je deskriptivna gramatika, gramatika koja se bavi rijeima,

" usp. J. Bratuli, Otac hrvatske gramatike: Bartol Kai (1575 - 1650) u: Portreti hrvatskih j ezikoslovaca, Zagreb, 1993,29.

dok je potonja spekulativna gramatika u skolastikom smislu. Bacon, medutim, smatra da te dvije vrste gramatike ne zadovoljavaju, ve da treba uvesti i poredbenu gramatiku svih jezika, cilj koje bi bio prikazati osobitosti odnosno prednosti i nedostatke jezika. Na osnovi prednosti konstruirao bi se savreni jezik kojim bi se mogle izraziti sve ljudske misli i osjeaji.

Drugi vani filozof empirizma John Locke svoja razmatranja temelji na tezi da sve ideje potjeu iz iskustva, a da je naa spoznaja svojim opsegom vrlo ograniena. U uvodu tree knjige svog najvanijeg djela Essay Concerning Human Understanding iz 1690. godine Locke navodi kako je Bog ovjeku podario sposobnost govora jer ga je odredio drutvenim biem." Osim komunikacijske funkcije, Locke navodi jo jednu jezinu funkciju, onu samokomuniciranja.

Odredenje jezika kao oruda razuma, instrumentum ration is, jedna je od temeljnih znaajki prosvjetiteljsko-racionalistike jezine teorije autora 17. i 18. stoljea. To stajalite zastupaju mnogi autori, pa tako i jedan od najvanijih iz tog razdoblja, Rene Descartes (Renatus Cartesius), koji u pismu iz godine 1629. raspravlja o mogunosti strogo logiki strukturiranoga univerzalnog jezika. Takav bi se jezik trebao temeljiti na uspostavljanju matematiki preciznog redoslijeda svih misli, i to tako da bi se svakoj jednostavnoj misli mogao pridruiti jedan jednostavni jezini znak. Budui da bi takav jezik mogao oznaavati precizno, bilo bi gotovo nemogue zabuniti se, a na taj bi se nain poduprla snaga ljudske prosudbe.

U okvirima racionalistike filozofije u Francuskoj je kao uzor uspostavljena logiko-matematika metoda koja je u drugoj polovici 17. stoljea utjecala na nastajanje prve ope, teorijsko-kritike gramatike, poznate kao gramatika iz Port -Royala (1660). Port-Royal je bila glasovita opatija i kola u blizini Pa-

1 usp. A. Gardt, Die zwei Funktionen von Sprache: kommunikativ und sprecherzentriert, u: "Zeitschrift fUr Germanistische Linguistik" 23/95, 153 -171.

riza. Autori gramatike su Antoine Arnauld i Claude Lancelot, koji su si postavili zadau da na razumljiv nain objasne lOgike osnove onoga to je zajedniko svim jezicima, da uvedu u bitne jezine pojave i gramatike pojmove francuskoga jezika. Iako se u potlnaslovu spominju "svi jezici", radi se, zapravo, samo o grkom, latinskom i francuskom. Ta je gramatika postala uzor brojnim opim gramatikama.

Bavljenje problemima jezika samo je jedno od podruja zanimanja njemakog filozofa Gottfrieda Wilhelma Leibniza. Njegova razmiljanja o jeziku nalazimo u nizu pojedinanih spisa, kao i u pismima koja je razmjenjivao s brojnim suvremenicima - filozofima, diplomatima, vladarima. Najopsenija razmatranja jezinih pitanja sadrana su u spisu Nouveaux essais sur l' entendement humain, nastalom 1704. godine, a objavljenomu 1756. godine, gotovo pedeset godina nakon autorove smrti. Raspon jezinih problema kojima se bavi vrlo je irok - see od problema odnosa jezika i miljenja, preko naravi i funkcije rijei do poredbenoga jezinog opisa. Leibniz jednako odluno odbija Descartesov matematiki racionalizam, kao i srednjovjekovni skolastiki realizam. Pojmovi znanja i individualnosti medusobno se uvjetuju. Leibniz pokuava prodrijeti do "istinski stvarnog" polazei od svijesti, od percepcije kao opepoznatoga.

U spisu Unvorgreiffliche Gedancken, betreffend die Ausiibung und Verbesserung der Teutschen Sprache iz godine 1697. Leibniz rijei odreduje kao znakove to oznaavaju ne samo misli ve i stvari. Rijei kao znakovi potrebne su nam kako bismo drugima mogli prenijeti nae misli, ali isto tako kako bismo pomogli uobliavanju vlastitih misli. Leibniz smatra da bez jezinih znakova uope ne bismo mogli jasno razmiljati ni zakljuivati jer je jezik oru de razuma, ponajprije za samog govornika.

Osnovna je funkcija rijei da predstavljaju i objanjavaju ideje. Stoga su i ljudski organi tako oblikovani da mogo tvoriti

. _- . -.-.------------------

artikulirane glasove to se nazivaju rijeima. Jedino je ovjek sposoban sluiti se glasovima kao znakovima unutranjih misli i prenositi ih drugima. Odnos izmedu odredenoga artikuliranoga glasa, odnosno skupine glasova i odgovarajue ideje nije prirodan, ve je rezultat proizvoljnog odredenja. Kada bi izmedu odredene skupine glasova i odredene ideje postojala prirodna veza, postojao bi samo jedan jezik.

Leibniz razlikUje dvostruku upotrebu rijei - rijei pomau naem pamenju i na taj nain govorimo sami sa sobom; rijei nam slue kako bismo drugima mogli priopiti vlastite misli. Upotreba rijei u priopavanju takoder je dvostruka, jer slui ili gradanskom ili filozofskom ophoenju.

Kao jednu od vanih zadaa prouavanja jezika Leibniz odreduje poredbeni opis pojedinih jezika. Stoga znanstvenicima preporua da poblie istrauju, primjerice, baskijski, finski, turski, perzijski, armenski, gruzijski i druge jezike jer bi usporeivanjem mogli razjasniti i podrijetlo nacija. Leibniz smatra da jezici nisu nastali kao rezultat nekog plana, ve kao rezultat prirodnog nastojanja ovjeka da glasove prilagodi afektima i kretanju duha. Jezik je odraz ljudskog duha, a ralamba znaenja pojedinih rijei najbolje pokazuje kako funkcionira razum. Leibniz je uputio i na zajedniko podrijetlo europskih jezika u kojima se skrivaju tragovi starog, vrlo rasprostranjenog jezika, o emu svjedoe mnoge rijei koje se rasprostiru na podruju od Atlantskog do Tihog oceana. Takoder je upozorio na slinosti izmedu finskog i madarskog."

Jezik je tema kojom se opseno bavi i Jean-Jacques Rousseau. U Rousseauovoj kronologiji razvoja ovjeka jezik ne see do iskona, do prirodnog stanja. Nastanak jezika Rousseau smjeta izmedu nastanka obitelji, odnosno uvodenja vlasnitva i otkria poljodjelstva i obrade kovina. Time on jezik odreuje

24 Usp. G. W. Leibniz, Neue Abhandlungen ilber den menschlichen Verstand! Nouveaux essais sur l' entendement humain, uvod i tumaenja E. Cassirer, Leipzig, 1915. (3. izd.J .

kao instituciju odgovornu za raskid s prirodnim ovjekovim stanjem."

Drukiji je pristup Johanna Gottfrieda Herdera u raspravi Ober den Ursprung der Sprache iz 1770. godine. U prvom dijelu Herder polazi od prirodne sposobnosti ovjeka, odnosno prirodnog zakona da se ovjek kao osjeajno bie oglasi glasovima to postaju jezikom. Osnovna je funkcija jezika omoguiti ovjeku da intelektualno raspolae svijetom; stoga Herder smatra da bi i divlji osamljenik u umi morao izmisliti vlastiti jezik, iako ne bi imao s kim razgovarati niti doi u priliku da nekom drugom biu prenese svoje predodbe. ovjek je, meutim, i drutveno bie pa je stoga radi medusobnog sporazumijevanja daljnji razvoj jezika bio nuan. Drutvo se razvijalo na razliite naine; tako su nastajali razliiti nacionalni jezici.

Leksikografski radovi i gramatike u Hrvatskoj 18. stoljea

Godine 1740. izdan je u 17. stoljeu sastavljeni veliki, gotovo enciklopedijski latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rjenik Ivana Belostenca Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium odnosno Gazophylacium illyrico-Iatinum. U tom su rjeniku latinske rijei protumaene ponajprije kajkavskim ekvivalentom. Od posebne je vanosti trojezini rjenik Dizionario italiano, latino, illirico Ardelia Della Belle, objavljen u Mlecima 1728. godine. Della Bella najprije iznosi popis autora iz ijih je djela crpio rjeniku grau i uz gotovo svaku natuknicu donosi knjievne potvrde. Rjeniku je pridodana kratka gramatika hrvatskoga jezika. Jedno od najkompletnijih djela starije hrvatske leksikografije jest godine 1742. u Zagrebu objavljeni

!i usp_ J. J. Rousseau, Discours sur l' origine et lesfondements de l' imJgaUte parmi les hommes, 1755, u: Oeuvres completes, Paris, 1964.

Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica to ga je zapoeo Franjo Sunik, a dovrio Andrija Jambrei.

U drugoj se polovici 18. stoljea u Hrvatskoj pojavljuju ak tri gramatike u nekoliko izdanja. Godine 1761. Bla Tadijanovi objavljuje djelo Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jeZik. Tim je prirunikom Tadijanovi elio pomoi zarobljenim hrvatskim vojnicima da naue njemaki, a knjiica je objavljena u Magdeburgu. Nova slavonska i nimaka gramatika Matije Antuna Reljkovia prvi je put izdana u Zagrebu 1767. godine, a slijedila su jo dva izdanja. Tri je izdanja doivjela i njemaki pisana gramatika Marijana Lanosovia Neue Einleitung zur slavonischen Sprache (Osijek, 1778. i 1789. te Budim, 1795). Lanosovi se u opisu oslanja na gramatiarsku tradiciju Kai - Della Bella.

Prouavanje sanskrta u Europi

Poetke prouavanja sanskrta nalazimo u radovima kranskih misionara iz 17. stoljea. U rukopisu je sauvana sanskrtska gramatika njemakog isusovca Johanna Ernesta Hanxledena, koji je kao misionar boravio u Malabaru od 1699. do 1732. godine. Tim se rukopisom sluio i autor prve tiskane sanskrtske gramatike Sidharubam seu gramma tica samscrdamica iz godine 1790, Hrvat iz Donje Austrije Filip Vezdin. Vezdin je kao bosonogi karmelianin Paulinus a Sancto Bartholomaeo bio generalni vikar u malabarskoj misiji od 1776. do 1789. godine. U uvodnom dijelu gramatike raspravlja o poloaju sanskrta u Indiji i usporeuje ga s poloajem latinskoga u Europi. Proirena verzija gramatike objavljena je 1804. godine pod naslovom Vyacarana. Vezdinova rasprava De antiquitate et affinitate linguae zendicae, samscrdamicae et germanicae dissertatio iz godine 1798. ujedno je i prva studija o srodnosti indoeuropskih jezika uope. Srodnost se dokazuje listama podudarnih rijei i oblika,

i to u dvije liste: prvo sanskrtske i avestike, a zatim sanskrtske i njemake, ponegdje gotske. U obje se liste nalazi i trei stupac s latinskim prijevodom za staroindijske i avestike natuknice. U raspravi De latini sermonis origine et cum orientalibus connexione dissertatio objavljenoj 1802. godine Vezdin odreduje neke od temeljnih kriterija u usporeivanju jezika. On je prvi traio slinosti i podudarnosti u rijeima i elementima strukture i nizao ih u listama kao argumente za svoje teze. Ustanovljava da sanskrt (a i avestiki) u veini svojih rijei tono suzvue s latinskim rijeima i s!ino mijenjaju glagole. Vezdin je zadivljen injenicom da rijei to su podudarne nisu uvezene (primjerice ne oznaavaju novac, bilje ili robu), nego oznaavaju temeljne potrebe. Primjerima upuuje i na glasovne promjene to postaju predmetom sustavnog opisa kasnije u 19. stoljeu pa tako uz par bhrater - frater u biljeci navodi jo i perzijski brader, njemaki Bruder, eolskifratres i zakijuuje: "Heic littera Bh versa est in b, fi, f. "26

Poetak indolokih studija vee se uz nastanak Azijskoga drutva (Asiatic Society) godine 1784. Vrhovni sudac u Bengalu William Jones raspravlja 1788. godine u novoosnovanom glasilu "Asiatic Researches" o srodnosti sanskrta s europskim jezicima te staroperzijskim. Poetkom 19. stoljea slijedi izdavanje i prijevodi sanskrtskih tekstova, objavljivanje gramatika i konano studij sanskrta na europskim sveuilitima. Od prvoga poznatog spominjanja sanskrta u pismu talijanskog putntka Filippa Sassettija, koji je boravio u Indiji od 1583. do 1588. godine i upozorio na slinost rijei kojima se oznauju brojevi u talijanskom i u sanskrtu, prola su dva stoljea.

ze; Cit. prema M. Iauk-Pinhak, Filip Vezdin, De latini sermonis origine, u: .. iva antika' 1 184, 133 - 138.

Jezikoslovlje kao samostalna znanstvena disciplina

Za mnoge suvremene jezikoslovce razvoj jezikoslovlja kao samostalne znanstvene discipline vezan je za radove nastale u prvoj polOVici 19. stoljea, a prije svega za radove njemakog jezikoslovca Wilhelma von Humboldta." Humboldt je prouavao pojedine jezike, kako europske, primjerice baskijski, tako i neeuropske, primjerice kawi, ali je temelj njegova bavljenja jezikom bilo odredenje biti jezika. U raspravi Uber das vergleichende Sprachstudium in Beziehung auf die verschiedenen Epochen der Sprachentwicklung iz godine 1820. Humboldt iznosi tezu o razliitosti jezika. Razliitost jezika nije uvjetovana razlikom u glasovima odnosno znakovima, ve razliitim pogledom na svijet (Weitansicht) . Shvaanje jezika kao specifinog pogleda na svijet obuhvaa dva aspekta: jezik ovjeku otvara iskustvene mogunosti, otvara mu svijet; s druge se pak strane namee sumnja da jezik u tolikoj mjeri unaprijed odreuje nau spoznaju da moe iskriviti stvarnost i istinu. Oba stajalita veoma su vana i za suvremene jezinofilozofske rasprave.

Programatski iznesena teza iz 1820. godine o razliitosti pogleda na svijet razvija se u uvodnom dijelu Humboldtova najvanijeg djela Uber die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaues und ihren Einflufl auf die geistige Entwicklung des Menschengeschlechts. Jezik je djelatnost ( Tiitigkeit, tvieyew) . a ne djelo (Werk, QYov). Stoga definicija jezika moe biti samo genetika - jezik je djelovanje duha to omoguuje da artikulirani glas postane izrazom misli. Izraavanje misli glasovima ujedno je i definicija govorenja. Ono to jezik ini jezikom nisu

7 Na prijelazu iz 18. II 19. stoljee neka ?d osnovnih a.el jezikosluvlja primijenilo je, dodue, istovremeno VIe autora, pnmJe.nee Madr J. Sajnovics: Demonstratio, idioma ungarum et lapporum rdem esse. (l'yr: navia, 1770) i S. Gyarmathi, Affinitas linguae hungaricae cum lmgws fennicae originis grammaticae demonstrata (Glttingen, 1799) .

pojedini jezini elementi, ve vezani govor. Sva istraivanja to odreduju bit jezika trebaju se stoga ponajprije baviti vezanim govorom. Jezik se kao ono to nasljedujerno od prethodnih narataja govornika odlikuje osobinom nunosti. Ta nunost lei u zakonitosti jezika i njegovih oblika. S druge se pak strane jezik kao duhovna snaga, kao duhovna djelatnost odlikuje slobodom. Prostor i granice te slobode odredene su zakonitostima jezika, a zadaa je jezikoslovca da raspozna i odredi te granice.

Humboldt polazi od postavke da se unato razumu i tisuljetnom razvoju ne moe smatrati da je jezik ovjekov izum. Jezik se, naime, ne bi moglo izumiti kada on ve ne bi bio temeljnom osobitou ljudskog razuma. ovjek jest ono to jest upravo po jeziku. Jezik je zakon koji uvjetuje funkcije miljenja. Stoga se jezik moe usporediti s instinktom ivotinja. I jezik i instinkt urode ni su, a osnovna je razlika u tome to je jezik svjesna, intelektualna djelatnost.

Bit je jezika da materiju pojavnog svijeta pretae u misli. Jezik tei formi, a kako rijei nadomjetaju predmete, tako i one moraju biti podredene oblicima. Miljenje nije zavisno od jezika openito, ve je u odredenoj mjeri zavisno od svakoga pojedinog jezika. Jezik kao rezultat jezine djelatnosti nije samo ono to stvara pojedinac; jezik uvijek pripada itavoj naciji. Na taj nain jezik predstavlja prijelaz iz subjektivnog u objektivno, iz UVijek ograniene individualnosti u sveobuhvato postojanje. Upravo zbog meduzavisnosti misli i rijei jasno je da jezici nisu samo sredstva za predstavljanje ve spoznate istine, nego dapae sredstvo za otkrivanje nepoznatog. Humboldt jezik time objanjava kao izvorno jedinstvo subjekta i objekta, kao najviu sintezu duha to omoguava miljenje. Ta se djelatnost odnosi kako na jezik tako i na razumijevanje. Jezik je specifini pogled na svijet u dvostrukom smislu: jezik je pogled na svijet s individualnog stajalita svakog ovjeka, svakog pojedinca; svaki ovjek govori svoj vlastiti jezik.

Jezik je specifini pogled na svijet na temelju vlastitog nacionalnog izraza, na temelju nacionalne subjektivnosti; svaka nacija govori vlastiti jezik. Individualnost nacionalnog jezika i osobitosti jezika svakog pojedinca u toj je dvostrukoj perspektivi nemogue razdVOjiti. Temeljnom se, medutim, smatra upravo individualnost svakog ovjeka.

Ve pri prvoj dedukciji jezika kao uvjeta za mogunost svakog miljenja i spoznaje pokazala se posrednika funkcija jezika - kao to glasovi posreduju izmedu predmeta i subjekta, tako i cjelokupnost jezika posreduje izmedu prirode i ovjeka. Bez svijeta glasova ovjek ne mOe primiti svijet stvari i njime se koristiti, to zapravo znai da predmet, objekt, za ovjeka postoji samo ako se jezino posreduje. Na taj nain se u prvi plan stavlja jezik kao uvjet za mogunost spoznaje, dok je njegova funkcija sredstva priopavanja od drugorazredne vanosti.

Humboldt odreduje jezik kao oblik nacionalnog karaktera i duhovnosti. Stoga kao bitnu zadau jezikoslovne djelatnosti odreduje ralambu organizma svakog pojedinog jezika, i to kako s povijesnog tako i s poredbenog gledita. Humboldt iznimno rijetko izravno navodi svoje izvore. Preuzeta stajalita uglavnom je preoblikovao tako da se pitanje geneze Humboldtovih teorija ili pojedinih elemenata tih teorija ini nerjeivim. Jedno od takvih kontroverznih pitanja jest pitanje jesu li na Humboldta znatnije utjecali francuski ideolozi ili Herder, odnosno jesu li za neke Humboldtove teoreme vani takoder i Kant, Fichte, Hegel, Leibniz i Aristotel. Konceptualno planiranje opeg jezikoslovlja trajalo je kod Humboldta vie od tri desetljea. Najraniji nacrt jest Plan zu einer systematischen Encyclopaedie aller Sprachen iz godine 1801 - 1802, a najopseniji je obuhvaen uvodom u djelo o jeziku Kawi, na kojem je Humboldt radio od 1830. do smrti 1835. godine. Humboldt je, kao i Bopp, bio svjestan injenice da svojim konceptom jezikoslovlja uvodi nov nain jeZikoslovnog razmatranja.

Iako je usporedba jezika bila predmetom zanimanja i ranije, primjerice Leibniza, Franz Bopp poredbenom gramatikom Ober das Conjugationssystem der Sanskritsprache in Vergleichung mit jenem der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache, objavljenom 1816. godine, utemeljuje poredbena jezikoslovlje. Nastavljajui ideju Friedricha Schlegela iznesenu u spisu Ober die Sprache und Weisheitder Indier iz 1808. godine, Bopp pretpostavlja da se slinosti pojedinih indoeuropskih jezika temelje na nekadanjem jedinstvu tih jezika. Schlegel je, naime, u svom djelu ustanovio bitnu podudarnost sanskrta te latinskoga, grkoga, germanskoga i perzijskoga. Ta se podudarnost ne oituje samo u podudarnosti korijena ve u podudarnosti unutranjeg ustroja i gramatike. Godine 1857. objavljena je jo jedna Boppova poredbena gramatika Ver gleichende Grammatik des Sanskrit, Send, Armenischen, Grie chischen, Lateinischen, Litauischen, Altslavisehen, Gothischen und Deutschen. U predgovoru Bopp odreduje predmet opisa, a to je jezina skupina indoeuropskih jezika to obuhvaa europske jezike, uz iznimku finske jezine grane, izoliranoga bas kijskoga te semitskog idioma sredozemnog otoka Malte. Bopp usporeduje pojedine jezine kategorije u svakom od navedenih jezika. Kao primjer navodimo dio odlomka o korijenima to zavravaju na samoglasnik - u sanskrtu nema korijena to zavravaju na a, dok su oni to zavravaju na dugo a brojni, primjerice gii ii, starovisokonjemaki giin; dii postaviti, polegnuti, vi-da uiniti, zend dii dadanm stvorio sam.

Praenjem razgrananosti jezinih oblika Bopp najavljuje prijelaz s povijesno-sintetikog pristupa jezinim problemima na analitiki pristup. Kao temeljne zadae poredbene gramatike odreduje cjelovit prikaz srodnosti indoeuropskih jezika, istraivanje njihovih fizikih i mehanikih zakonitosti te otkrivanje podrijetla gramatikih oblika.

Utemeljiteljem historijske gramatike smatra se Jacob Grimm. Pretpostavke za povijesni, razvojni pristup jezinim

fenomenima ve su bile naznaene injenicom da se u 18. stoljeu pod izravnim utjecajem ideja Giambattista Vicoa i Johanna Gottfrieda Herdera nametnulo evolucijsko polazite. Grimmovo zanimanje za jezik proizlazi iz zanimanja za pravo, naslijede i ivot naroda uope. Jednakim arom zajedno s bratom Wilhelmom prikuplja bajke iz narodne predaje i rijei za njemaki rjenik na kojem radi do kraja ivota. Od posebne je vanosti njegovo djelo Deutsche Grammatik to obuhvaa 3 854 stranice u etiri sveska, a izlazilo je od 1819. do 1837. godine. Radi se, zapravo, o povijesnom pregledu razvoja germanskih jezika, od gotskoga do novoengleskoga.

U odredenju jezikoslovlja kao znanstvene discipline Grimm polazi od spoznaje - u znanstvenom smislu spoznati znai izvesti iz zakonitosti. Stoga se svaka znanost treba baviti otkrivanjem zakonitosti. Predmet jeZikoslovlja je iskljuivo ljudski jezik. Svaki pak jezik pripada nekom narodu, najizravniji je izraz njegova duhovnog ivota.

Jezik medutim nije predmet iskljuivo jezikoslovlja ve i drugih znanstvenih disciplina - tako se, primjerice, tvorbam glasova bavi glasovna fiziologija; jezinom ralambom misli psihologija, a problemima pojmovnog i mislenog povezivanja logika i metafizika. Povezanost prirodnih znanosti s jezikoslovljem u prirodi je stvari - naime, nita nije slinije organizmu od ljudskog jezika. U njemu je sve uzrono i svrhovito povezano; jezik se razvija prema unutranjim zakonima, temelji se na naelu oblika. Kao i ostali organizmi, jezik obolijeva, stari, umire. Ne smije se, medutim, zamiljati kao samosvojno bie, ve je jezik sposobnost i funkcija duhovne ljudske naravi.

Primjer djelovanja zakonitosti u jeziku jest zakon o glasovnom pomaku (Lautverschiebung) . Na taj je zakon Grimm upozorio pod utjecajem danskog jezikoslovca Rasmusa Christiana Raska. Rask je prouavao ponajprije germanske jezike, ali se bavio i panjolskim, talijanskim i laponskim. Godine 1814. zavrio je, a etiri godine poslije objavio raspravu Untersuchung

ilber den Ursprung der alten nordischen oder isliindischen Sprache. Rask ustanovljava da se u usporedbi s grkim i latinskim u islandskom zbivaju odredeni glasovni pomaci:

Raskovo je zanimanje bilo prije svega poredbeno, dok Grimma zanima razvoj to se oituje u toj pojavi - u germanskim jezicima se na mjestu gdje drugi indoeuropski jezici imaju p pojavljuje f, primjerice latinski pater, gotski fadar. P se u germanskim jezicima pojavljuje ondje gdje ostali jezici imaju b; isto tako se na mjestu indoeuropskog t u germanskim jezicima pojavljuje th, a t stoji na mjestu gdje drugi jezici imaju d. Primijenjeno na konkretne jezike to izgleda ovako:

Grimm je te podudarnosti objanjavao pretpostavkom glasovnog pomaka u pretpovijesnom razdoblju germanskoga kada su izvorni indoeuropski aspirirani konsonanti (bh, dh, gh) postali neaspirirani (b, d, g), a izvorno zvuni suglasnici (b, d, gl postali su bezvuni (p, t, k), dok su izvorno bezvuni suglasnici (p, t, k) postali aspirirani.

Glasovni pomak imao je, meutim, iznimke koje se nisu mogle objasniti. Te je iznimke 1875. godine objasnio danski jezikoslovac Karl Verner u lanku to ga je uinio glasovitim Eine Ausnahme der ersten Lautuerschiebung. Verner je prouavao izmjenu spiranata i okluziva u germanskoj konjugaciji i ustanovio da je ta izmjena zavisna od poloaja staroga varirajueg indogermanskog akcenta.

U Hrvatskoj 19. stoljea nastavlja se bogata leksikografska tradicija. U Budimu 1801. godine izlazi prvi dio opsenoga trojezinog rjenika Joakima Stullija Lexicon latino-italico-illyricum na kojem je autor poeo raditi 1760. godine. Drugi i trei dio Rjeosloje ilirsko-italijansko-latinsko te Vocabolario italiano-illirico-latino izlaze u Dubrovniku 1806. odnosno 1810. godine. Taj rjenik sadri podatke iz mnogih izvora, to je vidljivo iz na kraju dodanog popisa literature s vie od 150 naslova.

Najvanije podruje djelovanja hrvatskih jezikoslovaca jest odredenje i standardizacija nadregionalne uporabne norme. Jedna od prvih gramatika kojom se potvruje nadregionalni karakter novotokavskoga pismenog jezika koji je, postajui standardom i u junim pokrajinama, uspjeno zamjenjivao sve dotadanje akavske i tokavske stilizacije knjievnoga jezika, jest Grammatica della lingua Illirica Franje Marije Appendinija, objavljena u Dubrovniku 1808. godine. Slijede dvije gramatike Sime Starevia, objavljene godine 1812. u Trstu. U Novoj ricsoslovnici Iliricskoj Starevi prvi biljei etiri novotokavska naglaska. To je djelo poznavao i citirao Sergej Nikolajevi Trubeckoj." Godine 1810. objavljena je u Zagrebu Horvaczka gramatika Josipa Ernesta Matijevia, namijenjena strancima, 1833. godine Grammatik der illyrischen Sprache Ignjata Alojzija Brlia, a 1837. godine Grammatik der kroatischen Mundart lgnaca Kristijanovia.

2!1 Z. Vince, PutofJima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb, 1978.

Hrvatski su ilirci bili u pitanjima jezika pod izravnim i posrednim utjecajem Herdera i Humboldta. Jedan od najpoznatijih autora prve polovice 19. stoljea, Antun Mihanovi, osim hrvatskim bavio se i problemima poredbenog jezikoslovlja objavivi 1823. godine spis Zusammenstellung von 200 laut- und sinn verwandten W6rtern des Sanscrites und Slavisehen. I u drugoj polovici 19. stoljea pojavljuju se brojne gramatike i rjenici, primjerice Ilirska slovnica Vjekoslava Babukia iz 1854, Slovnica Hervatska Antuna Maurania iz 1859. godine te Hrvatsko-njemaka-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja Bogoslava uleka. Osim cjelovitih gramatika objavljena su i prva djela posveena pojedinim gramatikim problemima, primjerice Ustroj ilirskoga jezika 1856. i Skladnja ilirskoga jezika 1859. Adolfa Vebera Tkalevia. Tema veine priloga iliraca o jezinoj problematici bila je rjeavanje odredenih grafijskih tekoa, a zadarska, rijeka i zagrebaka filoloka kola nastavljaju u drugoj polovici 19. stoljea rasprave o standardizaciji. Stajalite je predstavnika zadarskoga jezino-kulturnog kruga Ante Kuzmania i ime Starevia da treba zajedniki oblikovati hrvatski knjievni jezik na osnovi tokavske ikavice, najproirenijega hrvatskoga govora, obazirui se i na stare hrvatske pisce tokavce ikavce u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te u Slavoniji. Jedno od osnovnih obiljeja rijeke filoloke kole, temeljene na djelima Frana Kurelca, jest elja to jaeg pribliavanja starom jeziku i slovenskomu - to su oblici stariji, to su Kurelcu bolji i pravilniji. Od velike je vanosti za zagrebaku filoloku kolu lekSikografski rad Bogoslava uleka, temeljen na upotrebi dijalektizama, posude nica iz slavenskih jezika i pravilnih kovanica. Nastavlja se rasprava o odnosu i vanost hrvatskih narjeja. Od 1877. primjenjuje se umjereni etimoloki pravopis. Zagrebaka filoloka kola zastupala je dominantan jezini pravac u HrvatskOj. Njezine "iroke junoslavenske koncepcije po kojima bi ilirskim jeZikom govorili i pisali svi Juni Slaveni otpale su, tako da je ona postala zapravo samo hrvatski jezini smjer. Teei da se stvori zajedniki junoslavenski jezik, oblikovala je knjievni

jezik za hrvatsku knjievnost i hrvatsku kulturu na ijekavskoj osnovi."29

Mladogramatiari i njihovi suvremenici

Znanost druge polovice 19. stoljea u znaku je pozitivizrna, to se odrazilo i na jezikoslovnim istraivanjima. Karakteristine su metode mladogramatiara (die ]unggrammatiker) polaenje od injenica i analitiko-kritika usmjerenos!. Naziv mladogramatiari nastao je kao neka vrsta rugalice za predstavnike te kole, uglavnom studente sveuilita u Leipzigu; oni su, medutim, naziv prihvatili i zadrali. Vrhunac je mladogramatiarskog razdoblja vrijeme od 1876. do 1890. godine. To je i vrijeme znanstvenih rasprava i svaa u kojima je esto prevladavala osobna netrpeljivost." S mladogramatiarima zavrava razdoblje jezine filozofije kao temelja razmatranja o jeziku. Iako su mladogramatiari bili usmjereni na povijest i razvoj jezika, zanimanje za fantomski prajezik kod njih vie ne postoji. Vrijeme mladogramatiara bilo je vrijeme brojnih otkria i s obzirom na postignua nadmauje kasnije tokove u lingvistici.

Utjecaj prirodoznanstvenih disciplina oituje se ve pedesetih godina, ponajvie u radovima Augusta Schleichera. Za Schleichera je jezik ista priroda, proizila iz ravnomjernog nastanka u prapovijesti; stoga je lingvistika prirodna znanost. Schleicherov cilj u prolosti nije vie sanskrt, nego indoeuropski kao prajezik prije odvajanja pojedinih jezika. Vaan doprinos jasnoj odreenosti pojmova kako u jezikoslovIju tako i u filozofiji jezika predstavlja djelo Heymanna Steinthala Die Classification der Sprachen, dargestelIt als die Entwickelung der Sprachidee, Berlin, 1850. Na temelju morfolokih obiljeja

" Ibid., 61 I. :10 Usp. H. Schuchardt, Ober die La.utgesetze. Gegen die Junggrammatiker,

Berlin, 1885.

Steinthai razlikuje jezike s nepromjenjivim rijeima (izolirajUi), s dodavanjem (aglutinativni) te fleksivne jezike.

Pozornost mladogramatiara usmjerena je na jezine oblike, prije svega na glasove. Glasovni su zakoni izjednaeni s prirodnim zakonima. Najvaniji predstavnici mladogramatiarske kole distancirali su se, dodue, od strogog prihvaanja tog naela, iako je ono bilo veoma vano za metode opisa. Hermann Paul, primjerice, pod glasovnim zakonom ne razumijeva neto to uvijek iznova mora nastupiti u odredenim opim uvjetima, nego se glasovnim zakonom samo ustanovljava ravnomjernost unutar skupine povijesnih pojava.

Rezultat takvog pristupa su mnogobrojni detaljni opisi jezika, prije svega indoeuropskih, i pojedinih njihovih obiljeja. August Leskien bavio se poredbenim istraivanjima baltikih i slavenskih jezika (Die Deklination im Slawischen, Litauischen und Germanischen, Leipzig, 1876) i sastavio gramatiku srpskohrvatskoga jezika od koje je iziao samo prvi dio (Grammatik der serbokroatischen Sprache, Heidelberg, 1914). Karl Brugmann autor je grke gramatike iz 1885. godine, dvosveanog djela Grundrifl der vergleichenden Grammatik (1886 - 1892), Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen (1902. i dalje). Zajedno s Hermannom Osthoffom Brugmann je autor djela Morphologische Untersuchungen auf dem Gebiete der indogermanischen Sprachen (1878 - 1890). Osnovno im je polazite psiholoki mehanizam govornog ina te stajalite da je spoznaja razvoja jezika mogua jedino na temelju promatranja suvremenih govornika.

Zanimljivo je napomenuti da se ni u Boppovoj ni u Schleicherovoj ni u Brugmannovoj poredbenoj gramatici ne obraduje sintaksa. Prvo opsenije djelo s toga zapostavljenog podruja je Syntaktische Forschungen Delbriicka i Windischa, to obuhvaa pet svezaka.

Mladogramatiari se nisu bavili teorijskim pitanjima osim u uvodima i predgovorima svojih jezinih opisa. Jedino cjelovito

djelo posveeno teorijskim razmatranjima je Prinzipien der Sprachgeschichte Hermanna Paula iz 1880. godine. Jezik je za Paula, kao i svaki proizvod ljudske kulture, predmetom povijesnog razmatranja. Pravi su predmet jezinog istraivanja svi jezini iskazi svih individualnih govornika u medusobnom djelovanju. "Egzaktna znanstvena spoznaja" (Prinzipien, str. 19) mogua je zbog velike ujednaenosti jezinih procesa u najrazliitijih individualnih govornika. Vaan temelj jezinih procesa su psihiki procesi, ponajprije stvaranje predodbi, a za izravno promatranje su od fizikih pojava najvanije akustine; najprimjerenije je promatranje jezinih pojava u materinskom jeziku, izravno u govornika. Razvoj jezinih oblika odgovara darvinistiko m naelu razvoja organske prirode - svrhovitost oblika uvjetuje njihovo odravanje ili nestanak. Posebna se pozornost pridaje glasovima odnosno glasovnim promjenama kojih je uzrok prenoenje glasova na nove individualne govornike. Pojedine se rijei povezuju u skupove na temelju glasovnih ili znaenjskih podudarnosti; razlikuju se dvije vrste skupova -sadrajni (primjerice razliiti padei imenice) i formalni (primjerice svi komparativi, sva prva lica glagola). Ta se dva skupa najee isprepleu: Tag : Tages : Tage = Arm : Armes : Arme = Fisch : Fisches : Fische (str. 107). Novi se odnosi stvaraju prema uobiajenim shemama novim proporcijama - taj se proces naziva analognom tvorborn.

Hugo Schuchardt, poredbeni jezikoslovac i romanist, u djelu o vokalizrnu vulgarnog latinskog"l iznosi ideju o jezinim promjenama to se ire poput valova, a podrobnije ju razraduje u raspravi aber die Klassifikation der romanischen Mundarten (Graz, 1900). Istraivanje vokalizrna vulgarnog latinskoga dovelo je Schuchardta do spoznaja kojima se suprotstavio mladogramatiarima. U raspravi aber die Lautgesetze. Gegen die Junggrammatiker (Berlin, 1885) Schuchardt tvrdi da se teza o beziz-

JI Hugo Schuchardt, Vokalismus des Vulgurlateins, Leipzig, 1868 - 1888.

nimnosti glasovnih zakona ne moe dokazati ni deduktivno ni induktivno i smatra je dogmom. Osobito je vaan Schuchardtov doprinos u istraivanju medusobnih utjecaja razliitih jezika objavljen u nizu priloga naslovljenih Kreolische Studien. Mijeanje jezika za Schuchardta je socijalno uvjetovano i nema jezika u kojem se ne bi moglo nai elemenata preuzetih iz drugih jezika. Tim se odnosima bavi i u raspravi Slawo-Deutsches und Slawo-Italienisches (Graz, 1885) posveenoj Francu Mikloiu.

Temelje romanistike lingvistike kao povijesne discipline postavio je Friedrich Diez primjenom povijesno-poredbene me tode Boppa i Grimma na opis romanskih jezika u Grammatik der romanischen Sprachen (Bonn, 1836 - 1843) te etimolokim rjenikom romanskih jezika ."

Osobit je doprinos romanistike lingvistike razvoju geografske lingvistike - prvi veliki moderni jezini atlas jest lingvistiki atlas Francuske Julesa GiIlierona (Atlas linguistique de la FranceIALF) . Model povijesno geografskog opisa narjeja predstavio je u svom djelu Saggi ladini (1873) Graziadio Isaia Ascoli.

Jedan od najvanijih teoretiara romanistike lingvistike je Wilhelm Meyer-Liibke. Njegova gramatika romanskih jezika ( Grammatik der romanischen Sprachen, Leipzig, 1890 - 1902) donijela je obilje materijala ne samo za knjievne jezike ve i za brojna narjeja. I danas je jo nezaobilazni izvor podataka Meyer-Liibkeov etimoloki rjenik (Romanisches Etymologisches Worterbuch, REW, 1911 - 1920).

Tvorcem moderne slavistike smatra se Slovenac Franc Mikloi, profesor slavenskih jezika i knjievnosti na Sveuilitu u Beu. Osobito su vani njegova poredbena gramatika slavenskih jezika (Vergleichende Grammatik der slavisehen Sprachen) te rjenici Lexicon palaeoslovenico-graeco-Iatinum i Etymologi

:I Friedrich Diez, Etymologisches Warterbuch der romanischen Sprachen, Bonn, 1854.

sches Worterbuch der slavisehen Sprachen. Mik!oiev je student Vatroslav Jagi, profesor poredbene lingvistike u Odessi, slavenskih jezika u Berlinu, Petrogradu i Beu. Godine 1875. pokrenuo je asopis "Archiv fUr slavische Philologie". Usporedbom odnosa meu pojedinim jezicima doao je do uvjerenja da se osjeaj jezinog srodstva ne ravna prema pojedinanim tokama komparativne fonetike, nego prema ukupnosti svih pojava jezine, kulturne, a i politike naravi. Posebno je vana Istorija slavjanskoj filolog;; (Sankt Peterburg, 191Ol.

Most prema lingvistici 20. stoljea

Most premajezikosloviju 20. stoljea odnosno djelima Adolfa Noreena i Ferdinanda de Saussurea predstavlja djelo Georga von der Gabelentza Die Sprachwissenschaft. Ihre Aufgaben, Methoden und bisherigen Ergebnisse objavljeno u Leipzigu 1901. godine. Gabelentz raspravlja o svim problemima to i u Saussureovu odredenju jezikoslovlja i samog jezika imaju kljunu ulogu. U uvodnom dijelu svoje knjige Gabelentz odreduje govor i ono to suvremena lingvistika naziva komunikacijskim inom. Govor vee za osjetilno opaanje. Osnova je suodnos govornika i sluatelja, a jezik je sredstvo sporazumijevanja. Kao i Saussure, Gabelentz razlikuje govor i jezik. Jezik je cjeloviti sustav, Gabelentz se koristi upravo tim pojmom, svi njegovi dijelovi su u odreenom odnosu jedan prema drugom: " ( . . . l Die Sprache ist ebensowenig eine Sammlung von Wiirtern und Formen, wie der organische Kiirper eine Sammlung von Gliedern und Organen ist. Beide sind in jeder Phase ihres Lebens (relativl vollkommene Systeme, nur von sich selbst abhangig ( . . . l . "" Jezini sus-

:r.l ,,(. .. ) Kao to organsko tijelo nije zbir udova i organa, lako ni jezik nije skup rijei i oblika. Oba su II svakoj fazi ivota (relativno) savreni sustavi, ovisni sami o sebi." G.v.rl. Gabclcntz, Die SprachwissenschaJf:, Leipzig, 1901, 128.

tav poiva upravo na tim meduodnosima. Gabelentz se suprotstavlja dijakronom pristupu jeziku, jer smatra da ranije faze nekog jezika ne mogu objasniti suvremeni, ivi govor. Jezikoslovlje odreduje kao dio velike znanosti o ovjeku.

Humboldtovo odredenje jezika kao duhovne djelatnosti snano je utjecalo i na neke jezikoslovce 20. stoljea. Jedan od istaknutih nastavljaa Humboldtovih ideja njemaki je autor Leo Weisgerber. Prve radove objavljuje 1929., Muttersprache und Geistesbildung i 1933. godine, Die Stellung der Sprache im Aufbau der Gesamtkultur, a najopsenije, etverosveano djelo Von den Krii/ten der deutschen Sprache 1949 - 1950. godine. Weisgerber jezik odredjuje kao djelotvornu silu koja oblikuje duh, kulturu i povijest. Povijest jezika jest spoznaja postajanja i mijena jezikom uvjetovane slike svijeta, a jezik nije samo objekt ve je povijesni subjekt, konstitutivni initelj povijesti. Weisgerberov je model jezika trolan - jezini oblici realiziraju duhovni sadraj (der geistige Inhalt) , znaenje rijei; duhovni, odnosno jezini sadraji elementi su duhovnog meduprostora (die geistige Zwischenwelt) koji je za govornike stvaran i koji odreduje na odnos prema vanjskom svijetu, ak ga oblikuje.

Slian pristup jezinim fenomenima nalazimo i u djelima amerikih lingvista Edwarda Sapira (Language iz godine 1921) i Benjamina Leeja Whorfa. Whorfu svojim djelima jezik odreduje kao silu koja oblikuje nae misli i odreduje nain kako vidimo stvarnost; jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja nego pogled na svijet.

Literatura

Aristotel. Nauk o pjesnikom umijeu. prijevod i komentar M. Kuzmi, Zagreb, 1977, pretisak teksta iz 1912.

Arnauld, A. - Lancelot, c., Grammaire generale et raisonnee, Stuttgart, 1966, pretisak teksta iz 1756.

Bacon, F., De dignitate et augmentis scientiarum, u: The Worlcs of Fran cis Bacon, ur. Spedding, Ellis, Heath, London, 1864.

Bopp, F., Uber das Conjugationssystem der Sanskritsprache in Vergieichung mit jenem der griechischen, lateinisehen, persisehen und germanischen Sprache, Frankfurt, 1816. Vergleichende Grammatik des Sanskrit, Send, Armenischen, Griechisehen, Litauischen, Altslavisehen, Gothischen und Deutschen, Berlin, 1857 - 1861, 2., potpuno preradeno izdanje.

Brugmann, K. - Osthoff, H., Morphologische Untersuchungen aUf dem Gebiete der indogermanischen Sprache, Leipzig, 1878 - 1890.

Della Bella, A., Dizionario italiano, latino, illirico, Venezia, 1728. Descartes, R., Oeuvres philosophiques, sv. I, 1618 - 1637, Paris, 1963. Diogen Laertije, ivot i miljenja istaknutihfilozo!a. Beograd, 1973. Gabelentz, G.v.d., Die Sprachwissenscha[t. Ihre Aufgaben, Methoden

und bisherigen Ergebnisse, Leipzig, 1901. Grimm, J., Deutsche Grammatik, Gottingen, 1819 - 1837. Hennigfeld, )., Sprache als Weltansicht, u: "Zeitschrift ftir philosophi

sche Forschung", sv. 30/1976, str. 435 - 451. Herder, J. G., Uber den Ursprungder Sprache, u Samtliche Werke, UL B.

Suphan, 1887 - 1913. Humboldt, W.V., Die sprachphilosophischen Werke, ur. H. Steinthal,

Berlin, 1883. Jauk-Pinbak, M., Some Notes on the Pioneer Indologist Filip Vesdin, u:

.. Indologica Taurinensia", vol. XII/84. Hinduizam u Vezdinovu djelu Systema Brahmanicum, u: "Most" 41 1990, sIr. 247 - 258.

Kai, B., Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604. Lanosovi, M., Neue Einleitung zur slavonischen Sprache, Osijek, 1778. Leibniz, G. W., Neue Abhandlungen ilber den menschlichen Verstand

(Nouveaux essais sur l' entendement humain), Berlin, 1873.

Peh, V., Spisak gramatikih kategorija, u: "Latina et Graeca" 25/85, str. l i O - l I 2.

Rask, R. K., Undersogelse om det gamle Nordiske eller Islandske Sp rags Oprindelse, Kopenhagen, 1818.

Reljkovi, M. A., Nova slavonska i nimaka gramatika, Zagreb, 1 767. Rousseau, J. J . , Essai sur l' origine des langues, 1753 - 61, Bordeaux,

1968, Paris, ] 970. Schleicher, A., Linguistische Untersuchungen, Bonn, 1850. Stein thaI, H., Die Classification der Sprache, dargestelIt als die Ent

wickelung der Sprachidee, Berlin, 1850. Schuchardt, H., Kreolische Studien 1., Ober das Negerportugiesische von

S. Thorne, SB d. Wien. Ak. 101, II, 889 - 917.; Ober das Indoportugiesische von Cochim, SB d. Wien. Ak. 102, II, 799 - 816, 1882; III - !V, Ober das Indoportugiesische, 1883. Dem Herrn Franz von Miklosich zum 20. Nov. 1883. Slawo-deutsches und Slawo-italienisches, Graz, 1884. Ober die Lautgesetze. Gegen die !unggrammatiker, Berlin, 1885.

Skiljan, D., Jedno mogue itanje Platonova "Kratila", u: "Latina el Graeea" , 10177, str. 15 - 22

Tadijanovi, Bn Svata po malo, Magdeburg, 1761. Verner, K., Eine Ausnahme der l. Lautverschiebung, u: "Zeitschrift fOr

vergleichende Sprachforschung", 231 1877, str. 97 - ]30. Vrani, F., Dictionarium quinquae nobilissimarum Europae lingua

rum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae, 1595. Whorf, B. L., Collected Papers on Metalinguistics, Washington, 1 952.

Language, Thought and Reality, New York, 1956.

August Kovaec "

Lingvistika geografija i srodne metode

S nastankom mladogramatiarske kole (1878) javlja se prva sustavna moderna lingvistika teorija, koja je, unato odredenoj jednostranosti u pristupu, u punom smislu rijei znanstvena. Ako je do toga doba razvoj lingvistike tekao manje ili vie linearno, poredbeno-povijesnom maticom, reakcije na mladogramatiarske poglede na jezik i na njihovu praksu otvorile su nekoliko usporednih metodolokih tokova u kOjima su do punog izraaja dola neka gotovo usputna dostignua ranijih desetljea, poput fonetike i dijalektologije, i zanimanje za istraivanje ivih idioma na terenu bez obzira na to pie li se na njima ili ne pie. Istodobno, lingvistika prestaje biti gotovo iskljuivo njemakom diSciplinom. Bit mladogramatiarske teorije moe se svesti na tvrdnju, koju u svojem "manifestu" istiu u prvi plan Kari Brugmann i Hermann Osthoff, da se jezik razvija prema strogim i beziznimnim fonetskim zakonima, a OnO to se u razvoju jezika ne moe objasniti njihovim djelovanjem moe se objasniti analogijom. Kao to se to obino dogada s novim teoretskim i metodolokim naelima, i mladogramatiarska je teorija nala mnogobrojne zagovornike i sljedbenike (koji e od IBBO-ih godina do razdoblja izmedu dvaju svjetskih ratova obogatiti lingvistiku mnogim temeljnim djelima o razvoju pojedinih jezika) . ali i estoke osporavatelje koji su isticali kako je jezik odvie sloena pojava da bi se njegov razvoj mogao objasniti djelovanjem samo dvaju osnovnih initelja.

Meu bezrezervnim zagovornicima mladogramatiarskih naela bio je i njemaki germanist Georg Wenker (1852 - 1911) . Prihvativi naelo beziznimnosti fonetskih zakona, Wenker je zakljuio da bi, u tom sluaju, granice meu mjesnim govorima, narjejima i blisko srodnim jezicima morale biti savreno precizne i uvijek jasne te da bi se to dalo ilustrirati i potvrditi s pomou jezinih karata. Zato je sastavio upitnik ili kvestionar (gotovo iskljuivo za fonetike pojave) koji se sastojao od 40 kratkih reenica (s Ukupno 339 rijei). Taj je upitnik razaslao uiteljima i drugim izobraenim ljudima diljem Njemake koji su reenice trebali prevesti na odgovarajui lokalni govor. Na temelju odgovora, koji su prispjeli iz priblino 30 000 naseljenih mjesta, Wenker je za ivota (1881) objavio samo est karata, a nakon dodatnih anketa na terenu (takoer u Austriji, ekoj, vicarskoj . . . ) izdavanje e od 1926. nastaviti Ferdinand Wrede.l No karte su Wenkeru donijele razoaranje i pokazivale su upravo suprotno od onoga to je on oekivao. Mjesto da tono omeuju svaki dijalekt, izoglose su se na kartama vrlo nepravilno i nepredvidljivo rasprivale u snopove, a vrlo esto izoglose i izofone nisu se ni dale utvrditi. ak i toliko karakteristina pojava kao to je Lautverschiebung, koja dijeli niskonjemake govore (Plattdeutsch) od visokonjemakih (Hochdeutschl, pokazivala je znatne razlike od jedne rijei do druge. To pak je potvrdivalo da je u osnovici dijalekta uvijek odreena jezina mjeavina' te da su u mjesnim govorima utjecaji sa strane mnogo vaniji nego to se to moglo pretpostaviti.

No nastanak lingvistike geografije (ili dijalektaIne geografije) u pravom smislu rijei vezan je za protivnike mladogramatiarske kole i za sredita izvan Njemake. Tako se utemeljiteljem te nove discipline u lingvistici obino smatra Jules GiIlieron, francuski dijalektolog podrijetlom iz vicarske, koji je od

l lordan, 1 962, 151 - 152; Malmberg, 1966, 85 - 87; RohlIs, 1971, 2 - 3. , lordan, 1962, 152; Tagliavini, 1 964, 20 - 21; Malmberg, 1966, 86, 88.

.I I 1/ i

i i

i

o Essen -------...:r--...

Karta 1 . Izolone drugoga Lautverschiebunga u Porajnju: 1 . j 2. k > ch, 3. P > f, 4. 1 > z > s , 5. pp > pf (Tagliavini,Le or/gini .. " slr.21)

1883. bio profesorom francuske dijalektologije na Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu. Wenkerov "neuspjeh" drao je dokazom neutemeljenosti mladogramatiarskih tvrdnji i zato se dao na izradbu jezinog atlasa Francuske. Kao izvrstan pozna-

vatelj francuskih pukih govora, kao i naina na koji oni funkcioniraju, GilIieron j e vrlo metodiki proveo pripreme za prikupljanje grade za atlas. Drao je da u atlasu osim fonetike treba takoder obraditi morfologiju, leksik i sintaksu, te da osim pukih rijei treba prouavati i uene rijei kako bi se utvrdilo odakle su se i na koji nain irile. Upitnik se zato sastojao od I 920 pitanja, od kojih je 498 bilo predvideno samo za podruje june Francuske a I 422 za ukupno galoromansko podruje. Na temelju poznavanja stanja na terenu odluio je, od priblino 37 000 naseljenih mjesta koliko ih je tada bilo u Francuskoj, anketu provesti u 639 naselja kako bi se ispitivanje moglo provesti u razumnome roku, ali tako da budu zastupljeni svi relevantni galo rom anski dijalektalni tipovi (francuski, franko provansalski i okcitanskil . Predvidio je anketu i u onim dijelovima Belgije, vicarske i Italije gdje se govore ti idiomi, ali negaloromanske idiome Francuske (baskijski, bretonski, katalonski, talijanski itd.) nije kanio ispitivati. Nije htio da odgovore na pitanja daju seoski uitelji i upnici (jer za takav posao nisu ni mjerodavni ni dovoljno pripremljeni) niti da anketu provede profesionalni lingvist (kako bi se izbjeglo upisivanje odgovora na temelju unaprijed stvorenih uvjerenja) . Odluio je da anketu na cijelome galoromanskom podruju provede nelingvist, samo jedan ovjek "istanana sluha" koji e moi uoiti sve potankosti u izgovoru i zapisati ih prema sustavu fonetske transkripcije to e ga prij