BoccaccioGiovanni

STIL:Boccaccio cijelim bićem ostaje čvrsto na zemlji uzvisujući spontan prirodni nagon, vitalnu sposobnost i inteligenciju kojoj su jedina norma iskrenost, odmjerenost i kultura. Osobine Boccacciova izraza: složen i bogat rečenični izraz prema uzoru na klasične pisce i na latinsku srednjovjekovnu prozu te sklonost širokom i živopisnom pripovijedanju. U Boccaccievom svijetu nad-vladava tjelesna ljubav prikazana u različitim situacijama i epizodama. Neis-crpna je pjesnikova sklonost za šalu i porugu onih koji nisu dorasli nesmilje-nim zakonitostima građanskog svijeta, podvrgnuta hiru slučaja i sreće, no podjednako i slobodnoj inteligenciji ljudi koje Boccaccio opisuje s uživanjem i simpatijom.

TEMELJNE SASTAVNICE: Dvije su temeljne sastavnice njegova pripovjedačkog svijeta: tema ljubavi i tema inteligencije; ljubavi, koja zaokuplja pjesnikovo zanimanje i kad se prikazuje u svojim golim izravnim putenim aspektima i kad je nepredvidljiva igra iskrenosti, him-be, plemenitosti, komike; inteligencije, koja se ne predočuje samo kao suprotnost ljudskoj gluposti, nego je također uzveli-čana u svim svojim kao i život raznolikim pojavama, bilo da resi zločinca ili upravlja ponašanjem viteških i etički uzvišenih pojedinaca, u kakvima je Boccacciova humanost vidjela pravi ideal novoga čovjeka. Istančana pripovjedačka proza remek-djela izvanredno je raznolika, reali-stično prilagođena likovima i situacijama, elegantna i široko sintaktički razvedena u rečeničnim strukturama koje su stvaralač-ki izrasle iz poznavanja antičke i srednjo-vjekovne tradicije, uravnotežena ritmom, simetrična po rasporedu pojedinih dijelo-va i bogata ukrasima.

DJELA:  Filocolo, roman u prozi lju-bavno-pustolovna sadržaja; Filostrat, nesretna ljubav i tragičan završetak mladog junaka; Teseida, strastvena ljubav i plemenito prijateljstvo mladih tebanskih junaka. Dijanin lov (Caccia di Diana), djelo u kojem se uzvisuje lju-bav i ljepota uglednih gospoja kraljev-skog dvora; Ninfale d Ameto, ekloga složena u prozi s umetnutih 19 pjeva-nja u tercinama, alegorijsko djelo po uzoru na Dantea; Labirint ljubavi (Cor-baccio),  roman u kojem se muškarac osvećuje mladoj udovici koja je odbila njegovu ljubav...

Okvir pričE Naslov djela (Il Decameron) znači knji-ga deset dana, jer je knjiga, koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstve-nim okvirom, podijeljena na deset dana. Boccaccio započinje pripovijeda-nje realističnim opisom tragične poša-sti crne kuge koja je harala i u Firenci 1348. Ali pjesnikova reakcija na stra-šan događaj nije skrušenost u strahu od zemaljskih apokaliptičnih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i lje-pote života; to je pohvala vitalnoj mla-dosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

LikOvi On zamišlja da se u opustjelu gradu, u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića: Panfilo, koje je prikazan kao sretan ljubavnik; Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik; Dioneo, veseo i bez skrupula (a sva trojica kao da simboliziraju tri aspekta piščeve osobnosti); razumna i u ljubavi sretna Pampinea; vatrena Filomena; zatim Elissa, djevojčica koju muči že-stoka ljubav; naivna i putena mladica Neifile; u sebe zaljubljena Emilia; ljubo-morna Lauretta; napokon, Fiammetta, sretna i brižna zbog uzvraćene ljubavi (a u svima njima sabrane su značajke Erosa kakovo je Boccaccio prikazao u svojim djelima). Boccaccio je u Deca-meronu stvorio nepreglednu galeriju neposrednih, psihološki istinitih likova iz svih društvenih slojeva i opisao niz sredina, od feudalnih dvorova i samo-stana do gradskih kuća, ulica i trgova.

BOCCACCIO (1313.-21.12.1375.) Rodio se u Parizu kao plod ljubavi neke fran-cuske plemkinje ime-nom Gianne i trgovca Boccaccia di Chelina iz toskanskog grada Cer-talda. Jedan od spome-na najvrednijih poda-taka jest Boccaccievo prijateljstvo s Frances-com Petrarkom, s kojim su ga povezale spone intelektualnog razumi-jevanja, zajedničko hu-manističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopće. Po-sljednje godine pratila ga je gorčina bolesti i oskudice pa se sklonio u Certaldo i tu umro 21. prosinca 1375.

CesarićDobriša

Doslovna razina pjesme ukazuje na prirodni fenomen, a alegorijska na društveni: nezainteresiranost ljudi za duhovne vrijednosti što je univerzalno, odnosno svevremensko, ali i svojstveno dobu kad je pjesma nastala – između dvaju svjetskih ratova. Oblak je simbol tragične izdvojenosti, stvaralačke usamljenosti. Ljudi su zaokupljeni materijalnim vrijednostima i ne mare za duhovne vrijednosti. Poetska poruka pjesme je da su stvaratelji usamljeni u svom bolnom rađanju ljepote. Ne mogu očekivati »publiku« jer su oni dvije različite društvene kategorije s različitim predmetima interesa. Pjesma je ispjevana u perfektu što ukazuje na prolaznost trenutka u kojem se oblak pojavio.

Originalnost Cesarićeve pjesme Povratak nije u ideji vječnog povratka, nego u činjenici da se dvoje zaljubljenih, kad se nađu u vječnosti, neće uopće prepoznati. Osim što pjesnik na planu sadržaja ukazuje na ponavljanje (života), on to čini i na planu izraza (ponavljanje riječi: možda, vječito, opet, vječnost, No vrijeme se kreće, No vrijeme se kreće..). Pjesnik je ponudio svoju verziju povratka, prilično pesimističnu. Poruka pjesme je i u naslovu– čeka nas povratak. Pjesma je i grafički (crticama) podijeljena na dva dijela: one odvajaju prvih pet strofa od šeste strofe čime se ukazuje na odvojenost života i smrti.

Socijalni motivi u pjesmi: motiv sirotinje s licem punim briga, koja brzo prođe ispod lampe; sam izgled krajolika (debelo blato, stari plot, dvije-tri cigle na putu); ponavljanje prve strofe ukazuje na ponavljanje, na kružni tijek vremena, život se ponavlja, usprkos nestajanju jednoga čovjeka. U pjesmi se prepoznaju motivi boli i svjetlosti (bol kao dubina ljudskoga osjećaja, a svjetlost kao visina, u ovom slučaju svjetlost kao oznaka boljega života, topline, ljudskosti, ljepote koja samo na trenutak obasja pojedinca, a da on tu toplinu i ne osjeti. Vidljiva je učestalost polisindetona čime se ukazuje na tijek vremena (i, i, i,…), isto kao i trotočje koje ukazuje na nedovršenost, na to da tijek vremena ide dalje. Riječ balada u naslovu ukazuje na temeljni ton pjesme: tužan i tragičan.

Pjesma mrtvog pjesnika- misaona lirska pjesma- doslovno značenje: pjesnikova želja da ga čitatelj probudi - alegorijsko značenje: pristup pjesništvu – važnost čitanja otvorena srca kako bi se mogle osjetiti piščeve misli i osjećaji

Voćka poslije kiše - misaona lirska pjesma- doslovno značenje: ljepota voćke poslije kiše- alegorijsko značenje: kratkotrajnost ljepote

Vagonaši- socijalna lirska pjesma- obilježenost siromašnih u društvu u kojem žive

Oblak - misaona lirska pjesma

- dvije razine značenja: doslovna (ljepota oblaka koji se pojavljuje i nestaje) i alegorijska (oblak kao simbol izdvojenog pojedinca koji

‘krvari’ ljepotu)

Slap - misaona lirska pjesma- doslovno značenje: razmišljanje o ulozi kapi za slap - alegorijsko značenje: važnost ljudskog života za život u cijelosti

Balada iz predgrađa - socijalna lirska

pjesma- kontrast:

svjetlost – mrakživot – smrt

radost - tuga

Povratak - kružno kretanje vremena / cikličnost i u formi pjesme (ponavljanje prve strofe na kraju pjesme), razapetost lirskoga subjekta između istine i snova, čežnja ljubavi za vječnošću i nastavkom ljepote, sumnja u mogućnost ponovnoga ostvarivanja sreće, ljubavi, ljepote- ograničenost ljudske spoznaje

GundulićIvan

“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ona se sastoji od triju razina:1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mla-dih i lijepih, a veliča ljepotu, mladost, ljubav, a ismijava starost.2. Alegorijska razina - sloboda je božanska, ne-zamjenjiva. Neslobodan čovjek nema preduvjet da bude čovjek. 3. Razina sukoba - tradicionalno i novo. Razrje-šenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona (deus ex machina, bog Lero) i sretnim vjenčanjem, svi se sukobi razrješuju.

Barokno u djelu: kontrast, antiteze, paradoksi i oksimoroni. Concetto (končeto) je stilska figura vrlo popularna u razdoblju baroka.

Dubravka, alegorijska pastorala, melo-drama u 3 činjenja • alegorija–cijelodjelouprenesenomzna-čenju • pastorala–djelokojeprikazujeidealiziranisvijet u kojem su pastiri glavni likovi • melodrama-podvrstadrameuužemsmi-slu, kazališni komad s pjevanjem

Alegorija: • Dubravka–idealna,najljepšaàdubrovačkasloboda• Miljenko–fizičkiimoralnonajboljiàdubro-vačko plemstvo • Grdan–ružan,nevaljao,bogatàdubrovačkiskorojevići pučani. • ribar–Dalmatinackojipričaotomekakoseu Dalmaciji sve kupuje novcem i kako je u Du-brovniku lijepo

Stih i kompozicija:• NajvećidioDubravkepisan jeudvostrukorimovanim dvanaestercima ili osmercima. To je najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st.

Nejednake ženidbe1. među različitim društvenim klasama 2. među različitim vjerama3. među starima i mladima 4. među lijepima i ružnima Djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju.

Struktura • Roddramskogiskazujeseupodjelinačino-veiskazanja–Dubravkaimatričina,asvakiječin podijeljen na skazanja. • Epskielementiočitujuseuoblikovanjufa-bule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje • Uopjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i bla-gostanja otkriva se lirsko djelo. Osobito je lir-sko prisutno u himničkim dijelovima teksta u kojima se veliča sloboda.

Ivan Gundulić (1589.-1638.)Živio je mirno i povu-čeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadi-mak Mačica. Grob muje u Crkvi Male braće.Obrazovao se u Du-brovniku.Učiteljisumubili Toskanac Camilo Camilli i latinski pjesnik Petar Palikuća. Članom Velikoga vijeća postaje 1608. Dva je puta bio knez u Konavlima, a u Dubrovniku je uglav-nom obavljao pravničke poslove. Najpoznatija djela su mu Osman, Dubravka i Suze sina razmetnoga. Njegovom Himnom slobodi deset-ljećima se otvaraju Du-brovačke ljetne igre.

Dalmacija i primorje Dubrovniknesloboda sloboda

nemir mirsiromaštvo bogatstvo

zvijer slavujpohlepa čast

licemjerje poštenjenepravda pravda

sloboda Dubrave ropstvo Dalmacijezlatna stara vremena novo vrijeme, puno poroka i mana

božanska pravda i pravednost korupcija i pokvareni ljudski običajiljepota ružnoća

pastiri i pastirice satiri i satirice

Govoreći o slobodi, ribar suprotstavlja Dubrovnik i Dalmaciju:

IbsenHenrik

NORA Prije dužnosti prema mužu, prema svojoj djeci, najprije treba ispuniti dužnost prema samoj sebi, i zato ih napušta I polazi ususret pronalaženju same sebe. Njome upravlja srce, a ne razum, njegove riječi je osvješćuju, ona je slobodna i živa, pred njom je slobodan izbor. Nora ne prihvaća nikakve uvjete i mogućnost novoga ropstva prema vlastitu mužu i radije bira slobodu uz uvjet nesigurne sutrašnji-ce nego primoranost na bilo kakva slobodna uzleta duha ili misli. Ne želi više biti muževa lutka, progovorila je u ime ravnopravnosti i svojevrsne socijalne pravde te svojim odla-skom dokazala pravo na izbor samostalna i slobodna puta. Činjenica da je Nora glavni lik drame, vrlo je bitna za daljnju borbu za prava žena. Mnogi kritičari nazivaju Noru himnom slobodi dotada zapostavljene žene, prosvje-dom protiv nerazumne dominacije muškaraca u društvu i braku. HELMERU njegovu svijetu sve mora biti po pravilima i propisima, no ove osobine nisu njegovo pravo lice, ispod te maske krije se slab, neemociona-lan, psihički rastrojen čovjek koji krije proma-šenost životnih nada, slabost značaja i inte-lektualnu prazninu, kojem je bit života njegov ugled. Noru ne gleda kao svoju spasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala ča-sti i ugled u društvu. U trenucima narušavanja njegova ugleda preobražava se u zlu i hladnu osobu, čime otkriva svoju licemjernost. On je jak tek kada može upravljati - lutkom..

Stil i jezik: Likovi su okarakterizirani dijalozima, a to je okosnica moderne drame. Scena je pojedno-stavljena, sva se radnja smješta u četiri zida odvjetnikove kuće. Ibsen pokušava izreći bespoštednu kritiku društva. Nije toliko bitan odnos pojedinca prema društvenim instituci-jama, koliko je bitan odnos pojedinca prema samom sebi.

TEMA moderne drame Nora: Položaj žene u patrijarhalnom društvu i njena borba za slobodom (emancipacija). Žena, supruga i majka prije svega želi biti slobodna žena. Nora, očeva i muževa lutki-ca, isključena je iz svoga i njihovoga života. I prije nego postane žensko, hoće biti čo-vjek. U njoj raste pobuna protiv laži i lice-mjerja jednog društva, želi biti ono što jest

Struktura djela: Drama u tri čina s višeslojnim fabularnim zbivanjima koja uključuje više likova sa so-ciološkim promatranjem osnovnog proble-ma. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica dotada zapostavljene žene, prosvjed protiv nera-zumne dominacije muškaraca u društvu i u braku te borba za emancipaciju žene. Ova je drama više društvena nego književna pojava. NORA JE PSIHOLOŠKA DRAMA:- nema jedna istina; sukob dviju istina- o prošlosti doznajemo dio po dio ili odjednom (pismo, tajno obožavatelj i ugnjetavač)- piramidalna struktura (3 čina)a) uvod (idila, sitne tajne, dobri odnosi s prijateljima)b) uspon (vjerovnik-ucjenjivač, muževa krutost)c) vrhunac (pismo, odgađanje čitanja)d) pad (otkriće tajne, raspad obitelji)e) katastrofa

Elementi raznih utjecaja: a) tradicionalno (dramska struktura, uvod, zaplet…)b) romantičarsko (lica na kraju ostaju sama)c) realistično (društveni problem)d) moderno (sloboda žene, emancipacija)

Tri najnapetija trenutka:a) poticajni (ucjena)b) tragični (čekanje da muž pročita pismo)c) odustajanje od ucjene pa se čini da je opet mir

Simbolika: a) dramska radnja smještena je u vrijeme Božića – Nora je preporođena, ponovno rođenab) simbolika tarantele, plesa – ona pleše, a on je usporava – ona je ukalupljena mario-neta

Lutka je bila:a) svom ocu koji je njome upravljao do uda-jeb) svom mužu koji njome upravlja tijekom brakac) svojoj djeci koju zapravo ne odgaja nego se s njima igrad) društvu koje ju je stavilo u kalup pravila po kojima mora živjetie) ucjenjivaču o čijim potezima je ovisila

Ideja djela: pravo na vlastito opredjeljenje

HENRIK IBSENrodio se 1828. g. u Skienu u Norveškoj, u religioznoj građanskoj obitelji. Smatramo ga jednim od najvažnijih dramatičara druge po-lovice 19. st. Nakon ras-pada obitelji Ibsen se seli u Grimstadt, gdje pokazuje prve znakove sklonosti ka umjetno-sti. Nakon nedovrše-nog studija posvećuje se pisanju i postaje redatelj i dramaturg Norveškog kazališta. Najveća njegova djela su: Katilina, Komedija Ljubavi, Pretendenti na prijestolje, Brand, Perr Gynt, Stupovi društva, Lutkina kuća, Sablasti, Divlja patka, Gospođa s mora.

MatošAntun Gustav

Utjeha kose Pjesma je naslovljena neobično i neočekivano – utjeha kose, a počinje rečenicom: Gledo sam te sinoć. Ako je lirski subjekt usnuo ponuđeni prizor, tada imamo pred sobom pokušaj da se riječima oživi igra slike i prizora u djeliću trenutka. Pro-stor idilično-zastrašujući, tri puta je u pjesmi nazvan kobnom dvoranom, čime je naglasio konačnost te spoznaje. Koristeći eufemizam pjesnik je poništio zastrašujući učinak poprišta zbivanja. I dok idila cvijeća upućuje na spokoj i radost, agonija svijeća u suprotnosti je s idilom cvijeća, a cvijet je simbol ljuba-vi i sklada, ljepote i mira. Svijeća je materijalizirana svjetlost, agonija svjetlosti njezino je skončanje. Dogaranjem svjetlosti, nastupa tama, mrak. Tama je simbol zla, nesreće, kazne, pro-kletstva, smrti. Smrt je personificirana oksimoronom karak-terističnim za modernističku, bodlerovsku poetiku –ružno se poljepšava. U očaju htio je vratiti nju mrtvu u život, oživjeti je u očaju poput Poeovog junaka iz Gavrana. Napetost popušta, strah od smrti nestaje i nastaje ravnodušnost.

Jesenje večePjesma počinje epitetima čime se naglašava tmurnost i te-žina samoga krajolika. Ali personifikacija (oblaci snivaju), ukazuje da je negdje u pozadini cijeloga krajobraza čovjek koji mu je i pridodao ljudske osobine. U drugoj strofi nadziru se kuće, toranj, vrbe i crne vrane koje su, prema predaji, na-govještaj smrti i stradanja. Motivom ljudskih nemira huma-nizira se krajolik i povezuje s ljudskim raspoloženjem. Motiv gordog jablana koji u sveopćem umiranju šapuće o životu možemo ga shvatiti kao izdvojenog pojedinca (umjetnika, pjesnika) koji govori o životu ono o čemu drugi šute. Pjesma je sonet. Pjesnikov se doživljaj prenosi na svu okolnu priro-du; i ne samo na nju. Prenosi se na život, na vlastiti i na život uopće: sve je mračno, hladno… suton se spušta, ceste se u tome mokrom krajoliku tek naslućuju, ali nestaju odmah, utapaju se u puste, bešćutne daljine, iz kojih izviru svi naši nemiri.

„Srodnost“ Đurđic je motiv iz prirode koja je predmet pjesniko-va subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesni-ku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi. U pjesmi se prožimaju dva osnov-na motiva: izgled (ljepota) đurđica, proljetnog cvijeta i pjesnikova intimna ljubav. Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to: vizualnima (“Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin”), akustičkima (“Zvoni bijele psalme snjež-nim zvončićima…”) i olfak-tivnima (“Boju i snježni mi-ris snijega i mlijeka ima…”). Akustičnost u pjesmi pje-snik postiže interpunkci-jama. Osim slikovitosti i ri-tmičnosti, odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. Matoš u pjesmi lje-potu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspore-đuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem – ljubavlju.

Notturno • U Notturnu Matoš povezuje noć-ni krajolik (doživljen kroz osjeti-la: vida, sluha, njuha) s ljudskim raspoloženjem (utonuće u san, smirivanje, usamljenost). U pre-nesenom se smislu u pjesmi ispre-pleću život i smrt, noćni je pejzaž metafora za prerastanje života u smrt. Isto kao što na kraju pjesme daljina guta željeznicu, isto tako neizvjesnost i tajanstvenost smrti »guta« ljudski život. U prve dvije strofe opisuje se noćni krajolik, zvukovi, mirisi, boje povezujući se s ljudskim utonućem u san i smi-renjem. Posljednje dvije strofe ukazuju na odbrojavanje, u noćni pejzaž prodire svjetlost s visina da bi u posljednjoj strofi željeznicu progutala daljina. Preko željeznice iskazano je ljudsko umiranje. U po-sljednje dvije strofe, pogled odlazi ka visinama, stišavaju se zvukovi da bi na kraju četvrte strofe smrt počela smjenjivati život. Povezivanje živog i neživog kulmi-nirat će u posljednjoj strofi u kojoj život prelazi u smrt. U trećoj strofi imamo personifikaciju (pospan sat) i metaforu Željeznicu guta već daljina; život se gubi, nestaje u smrti.

Sonet ili zvonjalica: pjesma od četrnaest stihova s posebnim ras-poredom rima, najčešće u strofa-ma od dva katrena i dva terceta, ili od tri katrena i jednog dvostiha; najpoznatiji je oblik soneta tzv. ta-lijanski ili Petrarkin sonet, sastav-ljen od dva katrena i dva terceta. U engleskoj književnosti razvio se poseban oblik soneta od tri ka-trena i jednog distiha. Taj se oblik naziva elizabetanski ili Shakespea-reov sonet. Hrvatski naziv za sonet je zvonjalica.

Nokturno i notturno: prema lat. nocturnus – noćni; umjetničko dje-lo (glazbeno, likovno, književno) koje izražava noćne motive i ugo-đaje. Sinestezija: spajanje riječi koje pripadaju različitim osjetilnim poljima (npr.»bijela glazba«).

A.G. Matošrodio se 13. lipnja 1873. u selu Tovarnik na području zapadnog Srijema. Djela Antuna Gustava Matoša sma-traju se prijelomnim trenutkom u povijesti hrvatske književnosti. Trgnuo je hrvatsku knji-ževnost iz faze mirova-nja i uveo ju u maticu svjetske pisane riječi pa se smatra središ-njom ličnosti hrvatske moderne koja je upila suvremene struje sim-bolizma, modernizma i impresionizma. U knji-ževnost je na velika vrata ušao 1892. pripo-viješću “Moć savjesti” koja je naznačila poče-tak moderne. Njegova najpoznatija djela su “Iverje”, “Novo Iverje”, “Ogledi”, “Vidici i pu-tovi”, “Umorne priče”, “Naši ljudi i kraljevi”, “Tri humoreske”, “Moralist i druge satire”, “Život za milijune”. Umro je od raka grla 17. ožujka 1914. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

NovakVjenceslav

LIKOVI:Opisom propadanja ove obitelji Novak je želio pokazati opće propadanje plemićko - patricijskog društvenog staleža i uspon građanstva. Ne samo što propadaju finan-cijski, već u obiteljima dolazi do deformiranja ličnosti i do njihova moralnog propa-danja. Lik Ante Stupančića tragična je figura koja svojim držanjem i ponašanjem želi pokazati patricijski ponos i nadmoć, ali iznutra on je razjedinjena i razočarana ličnost. Psihološko propadanje najbolje je pokazano kroz lik Lucije, tragične junakinje ovog romana, koja je istinski patila i bila žrtva patrijarhalnih odnosa u obitelji. Iako tragično završava, pjesmom Još Hrvatska ni propala koju pjevuši neki majstor na kraju, Novak nam daje nadu. Hrvatska je još živa i tek dolazi vrijeme njena buđenja i procvata.

“POSLJEDNJI STIPANČIĆI“

TEMA: Propadanje patricijske i patrijarhalne senjske obitelji Stipančić- ekonomski razlozi: ne zarađuju, samo troše naslijeđenu obiteljsku imovinu- moralni razlozi: nastoje ostvariti samo osob-nu korist- društveni razlozi: u društvu jača građanska klasa- psihološki razlozi: pogrješke u odgoju

PROBLEMATIKA KOJU OBRAĐUJE • opissumornoginterijerapatricijskihobite-lji u propadanju• ilustracija svih slojeva hrvatskog društva(od stanovnika velegradskog podzemlja preko građanskih salona)• razobličavanjeljudskogkarakteraiprodira-nje u mehanizam ljudske duše• analiziramoralnu ipsihološkustranu ljud-skog života• opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva,braka, prijateljstva i ponire u dušu umjetnika i intelektualaca• realnooslikavanjetragičnestraneljudsko-ga života s naglašenim osjećajima sućuti za ljudska stradanja i patnju• izdjelazračihumanostisamilost• socijalnipoložaj ljudiuodređenompovije-snom razdoblju• različitopoimanjeočinskeljubavi• opisivanjeodnosaizmeđulikovaiproblemipolitičke scene

STRUKTURA DJELA PRVA TRI POGLAVLJA: UOKVIRENA KOMPO-ZICIJA - SADAŠNJOST: slika kraja obitelji (Val-purga i Lucija)GLAVNINA: RETROSPEKTIVNO VRAĆANJE U PROŠLOST: KRONOLOŠKI SLIJED DOGAĐAJA ZADNJA DVA POGLAVLJA: NASTAVAK NA PRVA TRI POGLAVLJA - SADAŠNJOST: zadnji trenutci u životu Valpurge i Lucije

Roman u 16 poglavlja prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima 19. stoljeća u kojem se prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić. Roman je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva. U njemu je prikazana posebna tehnika izražavanja: pri-povijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, epistolarni dijelovi romana: pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar. Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.

Vjenceslav Novakje pisac hrvatskoga re-alizma, rođen 1859., a umro 1905. godine. Bio je pripovjedač, ro-manopisac i glazbenik, a uređivao je glazbene listove ‘’Gusle’’ i ‘’Glaz-ba’’. Pisao je crtice, pripovijesti i romane u kojima opisuje različite sredine i društvene slo-jeve (tematski je najra-znovrsniji pripovjedač hrvatskoga realizma). Osim pripovjedne pro-ze piše pjesme, feljto-ne, dramske pokušaje, recenzije i rasprave iz muzikologije i muzič-ke pedagogije. Roman je ‘’Posljednji Stipan-čići’’ njegovo najče-šće objavljivano djelo. Ostala djela: ‘’Pavao Še-gota’’, ‘’Pod nehajem’’, ‘’Dva svijeta’’, ‘’Maca’’...