GESTALT PSIHOTERAPIJSKI PRISTUP BY JASENKA GOLUB

Gestalt psihoterapijski pristup razvili su u pedesetim godinama prošlog stoljeća psihijatar Frederick /Fritz) Perls i njegova žena Laura, gestalt psihologinja, uz mnoge suradnike. Perls se nakon diplomiranja medicine 1920, tri godine bavio neuropsihijatrijom, a 1926 se upoznao s psihoanalizom radeći s K. Hornay u Berlinu. Nakon toga je radio s K. Goldsteinom, koji je istraživao moždana oštećenja veterana u II svjetskom ratu, i upoznao se s egzistencijalističkim stavovima M. Bubera i P. Tillicha. Želeći produbiti iskustvo psihoanalize, otišao je W. Reichu koji ga je impresionirao svojom otvorenošću, posebno u vezi s političkom i seksualnom tematikom. Reichovo proučavanje „tjelesnog oklopa“ i rad s mišićnim napetostima u tijelu uvelike je utjecalo na Fritzovo oblikovanje gestaltističkog stava i pristupa u psihoterapiji. Perlsova pripadnost antifašističkom pokretu u Njemačkoj, koji je nastojao zaustaviti Hitlerov uspon u tridesetim godinama, dovela je do toga da je morao emigrirati u Južnu Afriku u kojoj je 1935 osnovao psihoanalitički institut. U susretu s Freudom na kongresu u Češkoj, shvatio je da nema mnogo zajedničkog s ortodoksnom psihoanalizom. Potaknut time napisao je svoju prvu knjigu „Ego, glad i agresija“, koju je nazvao revizijom Freudove teorije i metode. U njoj kritizira Freudovo insistiranje na interpretaciji, okupiranosti prošlosti, te analitičkom poimanju transfera. Smatra da pacijent treba terapeuta vidjeti kao“ ljudsko biće, a ne samo ekran na koji će projicirati svoje transfere i skrivene dijelove svoje osobnosti“. Perlsu se ne sviđa razvoj političke situacije u Južnoj Africi, te 1946 sa suprugom Laurom odlazi u SAD. Njih dvoje osnivaju prvi Gestalt psihoterapijski institut 1952 u New Yorku, a godinu dana ranije izlazi knjiga „Gestalt Therapy“ čiji su autori Perls, Hefferline i Goodman. U njoj je prikazana teorija i metoda jednog izazovnog pristupa proučavanju ljudske osobnosti, te kreativni terapijski rad, koji omogućuje ponovnu uspostavu cjelovitosti i integriteta osobe, koji je tako često narušen u današnjem društvu. Perlsovi se u to vrijeme druže s vodećim njujorškim umjetnicima i intelektualcima, među kojima ih Julian Beck upoznaje s „Living Theatreom“, a Paul Weiss sa zen budizmom. Pod utjecajem zena Fritz radi na premošćivanju psihoterapije Istoka i Zapada, psihoanalize i življenja u „sada i ovdje“, što će postati jedna od glavnih krilatica za njegov rad. Taj period obilježava njegov intenzivni rad s mnogim grupama u New Yorku i izvan njega, u kojima kreira mnoge specifične tehnike svoga pristupa. U to se vrijeme počinje razilaziti s Laurom i njezinim suradnicima, te je 1956 napušta i odlazi u Floridu, a tri godine kasnije u Kaliforniju, gdje je postao vrlo popularan radeći u Esalen Institutu od 1964-69. Sredinom 1969 osniva Gestaltističku zajednicu u Covichanu s idejom da ljudi koji žive i dijele mnogo toga zajedno, mogu stalno raditi na povećanju razine svjesnosti u svrhu osobnog rasta i integriteta. U tom pothvatu ga prerano prekida smrt 1970. Što je Gestalt psihoterapija? Teorija GP se temelji na tri glavna izvora: psihoanalizi, čiji se glavni doprinos tiče važnih principa koji se odnose na naš unutarnji život, zatim holističkom, fenomenološkom i egzistencijalnom pokretu, s usmjerenjem na osobno iskustvo i svakodnevicu, te Gestalt psihologiji.

Pojam „gestalt“ je izvorno njemačka riječ koja se ne prevodi, a znači cjelinu ili potpunu konfiguraciju nečega. Tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost u određenoj životnoj situaciji, koju se može razumjeti uzimajući u obzir njezin/njegov doživljaj cjelokupnoga životnog okruženja. U gestalt psihoterapiji je ključan pojam svjesnosti, koja omogućava osobni rast i razvoj svih potencijala usmjeren prema cjelovitosti i usklađenosti sa životnim poljem. To se čini opažanjem kako živimo u sadašnjosti i istraživanjem kako (re)kreiramo ustaljene obrasce ponašanja koji ne dovode do rezultata koje želimo, već nas uznemiruju i ostavljaju duboko nezadovoljnima i/ili bolesnima. Koristeći opažanje pri kojemu ništa ne osuđujemo, moguće je osvijestiti osjete, osjećaje, doživljavanje, kao i načine ponašanja koji ne dovode do zadovoljavajućeg razrješenja, te kreativnim eksperimentiranjem iskušati i doći do promjena u našim stavovima i ponašanju. Tu se susrećemo s pojmom našeg „stila u uspostavljanju kontakta“, nečega što smo razvili tijekom života od najranije mladosti: specifične karakteristike u uspostavljanju kontakta s vanjskim svijetom te s našim unutarnjim svijetom osjećaja i stavova. Budući da je to podložno stalnoj promjeni, prilagodbi i rastu, riječ je o procesu, a ne o strukturi. Stoga je taj proces ne samo različit za svako ljudsko biće, već se mijenja i kod svake osobe tijekom vremena. Opis tog određenog stila uspostavljanja kontakta tijekom vremena je ono što u gestaltu zovemo osobnošću. Da bismo imali dobar kontakt sa svijetom, potrebno je riskirati da posegnemo za nečim i pritom otkrivamo vlastite granice kontakta istražujući što je sve „moje“ i što „nije moje“. Polsterovi opisuju kontakt kao „žilu kucavicu osobnog rasta, sredstvo mijenjanja sebe i svog doživljaja stvarnosti. Promjena je neizbježan rezultat kontakta jer prisvajanje prihvatljivog i odbijanje neprihvatljivog uvijek dovodi do promjene. Za primjereni kontakt treba nam i primjerena podrška. U terapiji se puno pažnje posvećuje pronalaženju i razvoju primjerene podrške za određenu razinu kontaktiranja koju želimo. Sustavi podrške mogu uključivati ispravno disanje, držanje i vladanje tijelom, interese, znanja itd. Posebna pažnja se posvećuje odnosu terapeuta i klijenta, sadržanog u pojmu „Ja i Ti“ („I and Thou“).Time se želi naglasiti da su oboje sudionici u susretu i svojom odgovornošću podjednako doprinose rezultatu, a nisu igrači fiksnih uloga (jedan samo učitelj a drugi samo učenik). Rosenblatt kaže: „Želim pomoći vama, posebnim osobama da postanete cjeloviti i integrirate svoje živote. Da bih to mogao, trebam vašu pomoć. Vi postajete moj učitelj i ja postajem vaš učenik, učeći o tome tko ste vi i kako živite svoj život. Postajemo partneri u slobodnoj i otvorenoj avanturi upoznavanja sebe i otkrivanja jedno drugom...“ Pritom nas zanima bilo koja vrsta komunikacije: kako verbalna, tako i neverbalna .Važno je što se poručuje, ali još je važnije kako to činimo. Često novina tog pristupa zbunjuje klijente: pitamo ih o izbjegavanju kontakta očima s terapeutom ili članom grupe, načinu na koji sjede ili pokretu ruke, drhtanju u glasu i sl. Pritom se u klijenata javljaju različiti otpori, koje terapeut nikako neće klasificirati i/ili osuđivati, već uz klijentovu pomoć istražiti „mehanizam

kojim on/ona otuđuje dio svojih osobnih procesa i time izbjegava svjesnost sebe i okoline“ (Yontef, 1969) Teorija gestalt terapije se u velikoj mjeri temelji na principu homeostaze. Svi zdravi organizmi imaju unutarnju težnju k rastu i zadovoljavanju svojih potreba. Ukoliko nema ometanja temeljnih potreba, osoba se oslanja na taj samoupravljajući proces u sebi i identificira sa sobom umjesto da se trudi biti netko tko nije. Taj proces nazivamo organizmičkim samoupravljanjem. „Temelj identifikacije zdrave osobe je njezin vlastiti organizam, a ne kruta ekskluzivna zbirka svih „moraš“ i „ne smiješ“ prema kojima se trudi živjeti manipulirajući sebe na račun otuđenja mnogih svojih dijelova. Proces rasta je asimilacija: preobrazba onog što nisam ja u ono što jesam „ (Carmen & Rouzer, 1974) U tom procesu razlikujemo oblikovanje figure i pozadine: kako ćemo percipirati pojedini „gestalt“ ovisi o jasnoći figure. To znači ako odjednom usred pisanja osjetim glad, to postaje figura, a ostalo je u pozadini. Odlazak u kuhinju da nešto pojedem znači jasno percipiranje potrebe i njezino zadovoljenje što znači i dovršenje ili kompletiranje tog određenoga „gestalta“, te oslobađanje energije za sljedeći koji nadolazi. U zdrave osobe takav tok oblikovanja i dovršavanja gestalta se odvija bez prekidanja ili blokiranja u pojedinim fazama dok u patologiji otkrivamo cijeli spektar ometanja i nasilnoga kontroliranja tog procesa. Rezultat patološkog ometanja često dovodi do fragmentiranja osobnosti, te se u terapiji susrećemo s većim brojem tzv. polariteta. Među najpoznatijima su „onaj gore“ i „onaj dolje“ (topdog i underdog), tj. onaj koji čini ono što se mora i onaj koji čini ono što mu se prohtije. Rezultat toga je da se osoba često osjeća krivom kad radi ono što želi, a ne ono što bi morala (prema često lažnim moralnim introjektima, nesvjesno usvojenim u djetinjstvu). Nedostatak integriranosti se također očituje u podjelama na: tijelo – um, unutarnje – vanjsko, nezrelo – zrelo, inferiorno – superiorno, biološko – kulturalno i sl. Perls je osobnost zamišljao u slojevima: vanjski, kao tzv. kliše sloj, na razini onog svakodnevnog „Kako ste?“ ili „Kako je lijepo vrijeme“ koji funkcionira s minimumom autentičnog interesa. Ispod te površine nalazi se „sloj igranja uloge“ u koji smo originalno investirali veliki dio sebe, no kasnije postaje prilično automatiziran. To je npr. biti otac ili majka, profesor ili student, sin ili kći, i sl. Iza tog sloja dolazi tzv. „impasse“ sloj, kojeg se opisuje kao prazninu ili osjećaj upadanja u vakuum, što je za mnoge ljude prilično zastrašujuć osjećaj. Četvrti sloj je implozivno-eksplozivni; tu osoba postaje jako svjesna svojih emocija, potisnutih ili pak onih koje izražava. Peti sloj je genuina osobnost, očišćena od svih uvjetovanih (često neprimjerenih) načina bivanja u svijetu. 

KRATAK UVOD U GESTALT TERAPIJU

mr.sc.Irena Bezic Postoji citav niz razlicitih psihoterapijskih škola i pravaca i sve se zasnivaju na ideji da covjek mote svojim svjesnim i racionalnim dijelom utjecati na vlastite podsvjesno i biološki determinirane psihicke procese. Ideju da meDuljudski odnosi mijenjaju neuropsihološke strukture potvrDuju novija neurobiološka istrativanja (vidi. D. Siegel (1999): “The Developing Mind – Toward a neurobiology of interpersonal experience”, Guilford Press), a zasnivaju se na neurološkim spoznajama o plasticnosti mozga, odnosno o mozgu kao kompleksnome dinamicnom sistemu osjetljivom na promjene, koji ima sposobnost adaptacije i reorganizacije u interakciji s okolinom. Za psihoterapiju to znaci da se kroz subjektivno iskustvo, posebno iskustvo u kontaktu s drugom osobom, tijekom vremena mogu dogoditi neurobiološki mjerljive promjene. Razmišljanje o neurobiološkim istrativanjima vrlo je neobican uvod u predstavljanje gestalt terapije kao jedne od humanistickih psihoterapijskih pravaca. Ali tu postoji jasna poveznica – vatnost direktnog svjesnog iskustva i direktnog kontakta s drugom osobom, buduci da jedno i drugo ostavlja trag u psihickom funkcioniranju. Tipicna pitanja u gestalt terapiji, cija je funkcija pojacavanja svjesnosti o iskustvu u sadašnjem trenutku, su: “ Što sad osjecate?”, “Probajte uciniti X i promatrajte cega cete pritom postati svjesni. (varijanta je : “Ostanite s tim (osjecajem, pokretom, sjecanjem itd.). Cega ste svjesni sada?”. Dakle, cilj terapije je povecati polje svjesnosti (“awareness”) u odreDenom podrucju dotivljavanja, te povecati sposobnost pojedinca da osvijesti svoje automatsko reagiranje (navike) u pojedinoj situaciji i time sebi omoguci izbor djelovanja u toj situaciji. Ako svjesno prolazimo kroz neku livadu, motemo izabrati neki novi pravac i nakon nekog vremena utabati nove staze. “Svjesnost” i “kontakt” su osnovni termini gestalt terapije. Svjesnost se odnosi na dotivljaj kontakta s “onim što jest”, tj. sa svojom egzistencijom – preciznije receno, govorimo o: svjesnosti o razini poznavanja i prihvacanja vlastite osobnosti, svjesnosti o razini poznavanja okoline, svjesnosti o odgovornosti za vlastite izbore i svjesnosti o svojoj sposobnosti ulaženja u kontakt i izlaženja iz njega. Gestalt terapija smatra da svjesnost sa svim svojim aspektima (tj. da smo svjesni toga što jest, toga što biramo i svoje odgovornosti za ucinjen izbor) i ostvaren svjesni kontakt s drugom osobom, daju podlogu iz koje se spontano izvodi promjena ponašanja i dotivljavanja. “Nasilan” pokušaj promjene, tj. promjena samo zato što to treba ili zato što to telimo, smatra se pokušajem da realiziramo neku svoju (ili tuDu) predodtbu o sebi, a ne da stvarno aktualiziramo sami sebe. Organizam mote rasti ako mu je dozvoljeno da bude to što jest. Rast ce biti usporen ako se organizam mora ukalupiti u specificna ocekivanja o njegovu rastu. “Kontakt” je temelj odnosa kroz koji ljudi rastu i grade svoj identitet. To je iskustvo granice onoga što sam ja u susretu s onim što nisam ja. To je iskustvo interakcije s onim što nisam ja uz istovremeno zadrtavanje vlastitog identiteta odvojenog od “onoga što nisam ja”. Gestalt terapeut radi tako da se usmjeri na proces dijaloga s klijentom - ukoliko bi terapeut preuzeo odgovornost za usmjeravanje procesa prema cilju, klijent ne bi više bio odgovoran za svoj proces rasta. Odnos klijenta i terapeuta u gestalt terapiji definiran je sintagmom “egzistencijalisticki dijalog”, jer se zasniva na onome što svatko od ukljucenih trenutacno dotivljava (svjesnost o egzistencijalnim fenomenima), tj. dijalog se dogaDa, a nije nešto o cemu se prica. Osoba koja samo verbalno daje do znanja da je u relaciji s drugim, ali ne vidi

što se dogaDa (ne reagira i ne osjeca kao odgovor na trenutacnu interakciju), nije u potpunosti svjesna situacije i nije u pravom kontaktu. Svjesnost o dijalogu omogucuje osobi da zna što radi u odnosu prema drugoj osobi, da zna kako radi to što radi, da je svjesna alternativnih mogucnosti i svog izbora da sada bude upravo to što je. Tivotnost i pokazivanje onoga što jest (autenticnost) daje dijalogu kvalitetu uzbuDenja, prihvacanja onoga što jest i svijest o odgovornosti za upravo stvoren odnos. U gestalt terapiji i klijent i terapeut govore istim jezikom – jezikom sadašnjeg vremena i svoje ukljucenosti u ono što se trenutacno dogaDa u njihovom kontaktu (za razliku od npr. psihoanalitickog pristupa, gdje je terapeut strucnjak koji interpretira, a klijent amater koji nema teoretsku osnovu za razumijevanje svog iskustva). U okviru gestalt terapije se direktno dotivljavanje – percepcija i osjecanje onoga što jest u sadašnjem trenutku - smatra pouzdanijim od objašnjavanja i interpretacije. Sadrtaji se ne analiziraju i ne objašnjavaju, nego se stvaraju nacini i mogucnosti za integraciju i prihvacanje tih sadrtaja U centru terapijskog rada su klijentov dotivljaj – njegovo subjektivno iskustvo - i terapeutova zapatanja o detaljima koja do tog trenutka nisu bila dio svjesnog klijentovog iskustva. Terapijska ideja je da integracijom svih dijelova cjelokupnog dotivljavanja klijent sjece mogucnost da nešto promijeni u dosadašnjem nacinu djelovanja. Logika tog razmišljanja je paradoks da što više nastojimo biti nešto što nismo, tim više cemo ostati nepromijenjeni: npr. tema mnogih klijenata (koja okupira njihovu patnju i vodi njihovo djelovanje) je odnos prema tome kakvi bi trebali biti (bilo u odnosu na vlastite ideale ili u odnosu na ocekivanja drugih), a paralelno se javlja spontana tendencija odupiranja tim zahtjevima. I tako klijent ostaje nepromijenjen, stojeci u napetom polju intrapsihickoga konflikta. Tipican geštaltisticki pristup tom problemu bi bio u promjeni fokusa rada i to od konflikta izmeDu ideala/ocekivanja drugih i vlastite spremnosti za slijeDenje tih smjernica, prema svjesnom dotivljaju toga što ja u ovome trenu jesam, bez obzira na ocekivanja, i svijest o tome što ja u ovom trenu svjesno biram kao svoj sljedeci potez. Nakon ovakvog uvoda biti ce jasnije sljedece recenice kojima bi inace trebalo zapoceti “Kratak uvod u Gestalt terapiju”: Gestalt terapija je psihoterapijski pravac zasnovan na fenomenološkoj metodi i egzistencijalistickom pristupu covjeku. Pocetak gestalt terapije datira iz cetrdesetih godina prošlog stoljeca, a njezini osnivaci su bili Fritz i Laura Perls (psihijatar- psihoanaliticar i psihologinja). Gestalt terapija ima niz oblika i podvrsta: individualna i grupna psihoterapija, terapija za djecu, terapija parova i obiteljska terapija (svaki od podoblika ima svoje tipicne predstavnike i specificnu metodologiju). Koristi se u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, školstvu (specificni pravac je gestalt-pedagogija) u savjetovalištima, centrima za razvoj osobnosti (npr. razvijanje kreativnih sposobnosti), bolnicama itd. Razni modaliteti gestalt terapije se razlikuju po svojim tehnikama, razlici u tetištu na kognitivnim, emocionalnim, tjelesnim ili interpersonalnim aspektima dotivljavanja i populaciji sa kojom se radi. Tipicni klijenti gestalt terapeuta su “presocijalizirani ljudi”: anksiozni, depresivni, perfekcionisti, fobicari. Gestalt se uspješno koristi i u tretmanu “psihosomatskih” smetnji, intrapsihickih konflikata, problema s autoritetima. Dio geštaltistickih tehnika mote se koristiti i u radu s psihoticnim pacijentima, borderline pacijentima i opsesivno kompulsivnim neurozama, ali je za tu populaciju prvenstveno potreban drugaciji psihoterapijski pristup.

RAD NA SNOVIMA

Rad na snovima iz aspekta Gestalt terapijemr.sc Irena Bezić

Ljudi su snove oduvijek smatrali pomalo misterioznima – u snovima doživljavamomnogo više i intenzivnije nego u budnom stanju, nude nam se mogucnosti da uvijekiznova proživljavamo situacije i dogaDaje koji mogu biti vezani uz svakodnevni život,ali i ne moraju; zna se dogoditi da sanjamo nekoga ili neku situaciju, a iduci dan taosoba ili splet okolnosti se pojave u stvarnom životu ... jesu li snovi samonekontrolirano oslobaDanje fragmenata proživljenih situacija nakon napornoga dana,proizlaze li iz iste motivacije kao i naše svjesno ponašanje tijekom dana, ili su pakputokaz, nacin upoznavanja sebe – “kraljevski put u nesvjesno” kako bi rekaoS.Freud... Koji je uopce evolucijski smisao snova – ako oni služe za bolju prilagodbu,kako to da vecina ljudi ignorira ili zaboravlja svoj život u snovima ...Što se tice pogleda gestalt terapije na fenomen snova, situacija je jasnija - kao što smorekli u “Kratkom uvodu u Gestalt terapiju”, ovaj se psihoterapijski pravac ne bavipromišljanjima uzroka fenomena, nego više fenomenima samim. Snovi se promatrajukao dio doživljavanja koji sa sobom nosi nove mogucnosti – a geštaltisticki pristupkaže da mogucnosti treba osvijestiti, stvoriti kontakt izmeDu svjesnog “ja” ikonkretnog sadržaja izvan “ja”, a sam kontakt ce dati smisao i znacenje onome što sedogaDa.U gestalt-terapiji snovi se ne interpretiraju, tj. ne prevode u smislene cjeline koristecineki simbolicki konceptualni sistem. Gestalt terapija se zasniva na principu “ovdje isada”, što znaci da i san treba prevesti u sadašnjost – aktualizirati ga, približiti mu sešto je više moguce, omoguciti onome tko je sanjao da još jednom “izbliza” doživi san,kako bi sam osjetio i shvatio koji su to aspekti vlastitog iskustva još relevantni zanjegove odnose s drugim ljudima ili s dijelovima vlastite osobnosti. Svaki dio snasmatra se dijelom osobe koja sanja, cak i ako su ti dijelovi projicirani na druge osobe,životinje, stvari i pojave – svaki dio sna može biti subjekt, a ne samo objektdogaDanja. Za Gestalt ne postoje opce važeci simboli oko kojih se dogaDa radnja sna.(npr. oštre, dugacke uspravne forme kao simbol penisa).U radu na snovima se polazi od pretpostavke da je subjektivni svijet svake osobetoliko specifican, da svaka simbolicka ili drugacija interpretacija subjektivnogadoživljaja od strane vanjskog autoriteta samo smeta mogucnosti da osoba sama doDe ukontakt s intuitivnim znacenjem vlastitog doživljaja.Geštaltisticki princip “promatranja odnosa figure i pozadine” u sklopu rada nasnovima znaci promatranje meDusobnih odnosa pojedinih dijelova sna, kao ipromatranje odnosa dijelova sna prema cjelini.Rad na snovima u gestalt terapiji slijedi navedene principe. Za ilustraciju prikazatcemo osnovne korake u terapijskom radu.1. San se isprica u sadašnjem vremenu.

2. Fokus je na dinamici dogaDanja koja je u prvom planu (“figura”) npr. “Kojielement sna je izazvao najintenzivnije osjecaje?”, “Što Vas se najviše dojmilo?”“Cega se spontano najjasnije sjecate?”3. Identifikacija sa pojedinim dijelovima sna (životinje, biljke, pojave) u kojemosoba ima priliku osvijestiti osjecaje, stanja, detalje, motivacijsko usmjerenjepojedinih elemenata sna. U ovom koraku se cesto javlja otpor, npr: “Nisam ja takojadan i mali crv na kojeg može svatko stati!” ili “Nisam ja to cudovište, ono mi jei u snu bilo potpuno strano!” Ovdje je važno znati da slike iz snova dobivajupretjerane dimenzije nekih specificnih obilježja, ali da ih je ponekad dobro osjetitida bismo imali priliku provjeriti nije li ipak jedan dio toga i dio nas – ako sepoistovjetimo s necim što nismo mi, samo iz eksperimentalnih razloga, lakšecemo dokuciti koji naš dio rezonira s tom nama stranom osobinom – racionalnopromišljanje je ovdje znatno duži i sumnjiviji put prema subjektivnoj istini.4. Sljedeci korak je zapažanje dinamike odnosa meDu elementima sna, npr. Tko usnu skriva, uništava ili prati koga? Tko propada, tko se gubi, što se pretvara u što?Tko se s kim nadmece, na racun koga uspijeva koji drugi dio sna? Itd. Kojidijelovi sna su direktno vezani uz aktualne dogaDaje, konflikte ili dileme?5. Geštaltisticki gledano, uvijek je važna cjelina, pa je tako i u snovima važnozapaziti koji dijelovi nedostaju da bi se prica zaokružila, dovršila. Identifikacijoms tim detaljem, koji bi riješio situaciju, mogu se osvijestiti elementi za kojima setraga i u budnom životu, npr. san završava proganjanjem od strane divljega tigra.Ono što nedostaje je lovac, ili puška ili ...(što god vec osoba sama osmisli kao diokoji nedostaje) i onda slijedi “Ja sam lovac kojeg nema. Sjedim na livadi i baš mise ne traže pobjegli tigrovi. Nije me briga što mogu biti drugima opasni ...”6. Ukoliko imamo više uvida u pojedinosti sna, možemo ga dopuniti ili “preraditi”san tj. ispricati ga nanovo kao da se odvija u sadašnjem vremenu te mu dodatinove elemente.7. Mnogo je kreativnih nacina kako osjetiti i što bolje upoznati elemente sna. San semože nacrtati i dalje raditi sa elementima crteža. Ukoliko se radi sa skupinomljudi, elementi sna se mogu postaviti u skulpturu tako da clanovi skupine dobijuupute koga ili što predstavljaju i u kakvim su meDusobnim odnosima. U pojedinimulogama ili pozicijama unutar skulpture scene sna može se osjetiti koji bi položajbio ugodniji, što bi se moglo spontano korigirati itd. Iz takvih informacija moguslijediti ideje za nova proširenja ili promjene u scenariju sna.U Gestalt terapiji bavljenje snovima je aktivan i kreativan rad koji osobi dajemogucnosti da i dalje svjesno stvara ono što je zapocela u snu.

DIJALOŠKI ODNOS U GESTALT PSIHOTERAPIJI

Radionov T. (2008). Dijaloški odnos u gestalt terapiji. Socijalna psihijatrija, 36, 3-10.

Gestalt terapija (GT) je cjelokupan i autonoman terapijski i teorijski sistem koji ima integrativni okvir unutar kojeg su asimilirane i sintetizirane ideje i postavke raznih filozofskih i psiholoških pravaca – GT je humanisticka, holisticka, fenomenološko- egzistencijalisticka, dijaloška, procesno orijentirana i terapija temeljena na teoriji polja. To je rezultiralo eklekticnosti i u pristupu i nacinu rada s klijentima, a istovremeno ukazuje na širinu i bogatstvo Gestalt terapijskog pravca.Kada se govori o prirodi terapijskog odnosa izmedu terapeuta i klijenta u GT, kao i o specificnim karakteristikama tog odnosa važno je spomenuti znacajan utjecaj temeljnih postavki e gzistencijalne filozofije i to posebice filozofije Martina Bubera. Egzistencijlna filozofija imala je znacajan utjecaj na razvoj GT koja je u svoje osnovne postavke terapijskog rada utkala upravo egzistencijalne postavke. Taj utjecaj je vidljiv u sljedecem: 1.Opcenito gledano, GT naglasak stavlja na sadašnjost, ljudski aspekt svakog klijenta kako u njegovom trenutnom životu tako i u svakom trenutku terapijske situacije. Buduci da su regulirajuce snage upravo u sadašnjosti, klijent može pomocu svjesnosti (koja je sada i ovdje), izabrati i kontrolirati svoju egzistenciju. Pojedinac ima slobodu izbora izmedu svih mogucnosti iz trenutka u trenutak, ima egzistencijalni izbor odnosno sam bira što radi, misli i osjeca. Covjek se promatra kao slobodno i svjesno bice koje je odgovorno za svoje izbore i stvaranje znacenja u svom životu, što je sve u osnovi autenticnosti osobe. 2.GT u pristupu i terapijskom radu naglašava Ja-Ti dijaloški odnos ili egzistencijalni susret, što je važan dio Buberovog dijaloškog egzistencijalizma, što ce biti detaljnije objašnjeno (1). Terapijske seanse u GT strukturirane su interakcijom terapeuta i klijenta, oboje sudjeluju u tom procesu strukturiranja i upravo priroda tog odnosa kljucna je za uspješnu terapiju. Gestaltisticki pristup terapiji istice da potencijal za promjenu i razvoj proizlazi iz onoga što se javlja u odnosu ili egistencijalnom susretu izmedu terapeuta i klijenta odnosno ozdravljenje dolazi kroz intersubjektivni dijalog (2). Koncept dijaloga i terapijskog odnosa u GT temelji se na filozofiji M. Bubera i njegovom konceptu Ja-Ti iz 1923. Buber u svojoj filozofiji dijaloga stavlja specificnu vrstu kontakta u centar ljudskog postojanja, u ontološki centar života osobe, smatrajuci da je jedini nacin dolaska do ljudskog postojanja kroz dijalog - nema “selfa” bez “drugoga”, nema “Ja” bez “Ti”, self dolazi u postojanje sa drugim, tako spoznajemo sebe i druge, shvacamo vlastitu i tudu ljudsku egzistenciju. Svaka je osoba jedinstvena, no samo se u ljudskom odnosu ta jedinstvenost potvrduje, održava i razvija. Samo kroz znanje o tome kako smo mi sa drugim ljudima i kako su drugi sa nama mi istinski spoznajemo sebe. Mi postajemo kroz ulazak u odnos, kroz prezentiranje onoga tko mi jesmo, kroz “ja”, i tada nas drugi ljudi mogu tretirati kao “ti”, a kroz tretiranje drugih kao “ti” mi postajemo više svoji, “ja” (1, 3, 4, 5). M. Buber opisuje “Ja-Ti” i “Ja-Ono” odnose. “Ja-Ti” odnos je onaj odnos koji ukljucuje obostranu, holisticku egzistenciju dva bica. Dva se bica susrecu u svojoj autenticnoj egzistenciji bez ikakve kvalifikacije ili objektivizacije jedan drugoga. S druge strane, “Ja- Ono” odnos predstavlja odnos u kojem se osobe zapravo i ne susrecu. Umjesto toga “Ja” se konfrontira sa idejama ili konceptualizacijama o drugoj osobi (mentalnim reprezentacijama vlastitog uma) i odnosi se prema toj drugoj osobi kao prema objektu. U stvari je to odnos sa

samim sobom, i nije dijalog vec monolog. Prema Buberu naše iskustvo u svijetu ima dva aspekta: aspekt iskustva koji omogucuje “Ja- Ono” odnos i aspekt odnosa/relacije koji se ostvaruje kroz “Ja-Ti” odnos. Koncept i postavke M. Bubera o Ja-Ti odnosu u velikoj mjeri utjecao je na F. Perlsa i to posebice postavka da ne postoji “ja” bez “ti”/”to”.Temeljna cinjenica ljudske egzistencije jest bivanje ljudskog bica s drugim ljudskim bicem što znaci da je osoba uvijek u odnosu prema nekomu ili necemu. Komunikacija jest ono što ljudsko bice cini ljudskim bicem. Istinski dijalog zapocinje kada “ja” ulazi u prisutnost ”ti”. Odnos se razvija kada dvije osobe, svaka sa svojim iskustvom i osobnim potrebama, ulazi u kontakt s drugom osobom, priznavajuci i dopuštajuci razlike izmedu njih. Pri tome je svaka osoba odgovorna za sebe i za to kako ce utjecati na drugu osobu, a i kako ce druga osoba utjecati na nju. Ja-Ti odnos može se promatrati kao specifican oblik procesa kontakta.U GT kontakt se definira kao iskustvo granice izmedu mene i drugoga (drugih osoba, živih bica, stvari ili dijelova samoga sebe poput emocija, sjecanja, misli, osobina i sl.), i predstavlja iskustvo interakcije sa drugim održavajuci pri tom identitet sebe razlicit od drugoga. Može se promatrati kao susret i iskustvo razlicitosti i svjesnost o sebi i okolini (1, 6, 7). Terapijski odnos u GT temelji se na aktivnoj i potpunoj prisutnosti terapeuta i klijenta u dijaloškom ja-ti odnosu kroz kontakt, usmjeravanje svjesnosti i iskustvo ovdje i sada. U terapijskom odnosu nema procjenjivanja i interpretiranja drugoga, vec je puno povjerenje na trenutno iskustvo. To stvara sigurnu okolinu i uvjete za terapijski rad (1, 4). Mnogi su autori detaljno opisivali i objašnjavali koncept dijaloškog ja-ti odnosa iz pozicije GT i samog Bubera (1, 2, 3, 4, 5, 8, 9, 10):Egzistencijalni dijalog je: Interakcija izmedu dvije osobe gdje postoji težnja za stvarnim susretom sa drugom osobom. Dogada se kada se susretnu dvije osobe kao osobe, pri cemu je svaka osoba otvorena, pod utjecajem druge, reagira na drugu i odgovorna pri cemu obje poštuju jedinstvenost druge osobe i njezinu razlicitost. Dijaloški odnos naglašava zajednicku fenomenološku analizu onoga što jest. Ukljucuje ritmicko izmjenjivanje dva polaritetna stila odnosa: Ja-Ti i Ja-Ono odnosa pri cemu je Ja-Ono odnos neophodan za život, a Ja- Ti odnos je važan za realizaciju vlastite licnosti. Ja-Ti odnos: Predstavlja horizontalan odnos u kojem i terapeut i klijent imaju jednakopravnu i aktivnu ulogu i oboje su samo-odgovorni. Naglasak je na kontaktu, svjesnosti, odgovornosti i terapeuta i klijenta, te na medusobnom dijeljenju trenutnog vlastitog iskustva “kako jest” i to kroz dijalog u “sada i ovdje”. Odnosi se na subjektivni stav u kojem se svaka osoba obraca drugoj kao osobi i oboje su otvoreni za medusobni susret, prihvacajuci drugu osobu onakvom kakva ona jest sada. To je specificna vrsta kontakta, dijaloški nacin meduljudskog kontakta koji ima najveci potencijal za samo-razvoj odnosno ljudski razvoj. Taj odnos je integrativan i ukljucuje cjelovitost osobe. Ukljucuje u sebi karakteristike trenutnosti, direktnosti, prisutnosti i obostranosti. To je odnos u kojem se drugome obracamo kao osobi, njezinom ljudskom i osobnom aspektu i u takvom susretu osoba postaje cjelovita. Predstavlja odnos koji ukljucuje karakteristike istinskog susreta u kojem se prihvaca sloboda i otvorenost “Ti”, bez potrebe da se nad njim dominira. Naglasak je na susretu i iskustvu koje ukljucuje prihvacanje i poštovanje realnosti drugoga u njegovoj jedinstvenosti. Ja sam otvoren i željan primiti samo-otkrivanje drugoga koji je nasuprot mene, koji se prikazuje takvim kakav jest, koji prikazuje svoju jedinstvenu istinu. U tom odnosu se afirmira simultana prisutnost ljudskog iskustva i postojanja obiju strana i ogranicen je jedino ogranicenjima svjesnosti neke od strana. To je odnos u kojem osoba

može doci do onoga što ga cini ljudskim bicem, do svoje ljudskosti. U Ja-Ti momentu osoba dolazi do vlastitog iskustva kao jedinstvenog subjekta i u kojem prihvacamo drugoga, i u uzajamnom Ja-Ti momentu mi bivamo prihvaceni od drugoga. To je vrlo snažan trenutak u terapijskom odnosu. U takvom susretu nema cilja vec je susret kompletan u samome sebi. U Ja-Ti odnosu dolazi do predanja egzistencijalnom povjerenju i osoba je voljna prihvatiti ono što se dogada bez procjenjivanja i potrebe da to mijenja. Ukoliko osoba ciljano teži Ja- Ti odnosu ona pokušava mijenjati ono cemu teži, te nije moguce istovremeno težiti i ostvarivati podlogu za Ja-Ti odnos. Ja-Ti trenuci su trenuci uvida u kojem se osobe medusobno prihvacaju u svom jedinstvenom postojanju. Dogadaju se tijekom istinskog dijaloga i cesto predstavljaju kulminacijske tocke dijaloškog terapijskog procesa odnosno procesa kontakta. Omogucuju mogucnost integracije i cjelovitosti, te proces izljecenja odnosa osobe s okolinom. To se dogada kroz svjesnost obiju osoba u odnosu, prihvacanje vlastitog bivanja u situaciji u odredenom trenutku, prihvacanjem medusobnog utjecanja i reakcije, te bivanjem obiju osoba onakvim kakve jesu. Ukljucuje egzistencijalnu i ontološku komponentu. Ja-Ti odnos važan je za proces organizmicke samo-regulacije u kojem smo u kontaktu sa vlastitom egzistencijom i vlastitom ljudskosti.S druge strane, kroz kontakt osim što razumijevamo i zadovoljavamo svoje potrebe ostvarujemo svoj psihološki i duhovni razvoj koji je karakteristican iskljucivo za ljudsko postojanje. Kroz dijalog spoznajemo jedinstven ljudski aspekt samoga sebe kao i mogucnost realizacije vlastitih potencijala. Ja-Ono odnos : Predstavlja vertikalan odnos, odnos izmedu “Ja” i bilo kojeg objekta koji se javlja u okolini što predstavlja “Ono”, te je to subjekt-objekt odnos. U tom odnosu drugome se ne obracamo kao osobi vec kao objektu. Okolina nema aktivnu ulogu vec pasivno dozvoljava da bude doživljena poput objekta ili upotrijebljena poput sredstva. Svijet “ono” je svijet stvari, svijet u kojem je praktican pogled na stvari kao objekte koji se mogu manipulirati, analizirati, mjeriti, kontrolirati ili ignorirati. To je objektivniji stil odnosa u kojem je orijentacija više na zadatak, cilj i ishod. Ukljucuje funkcije poput mišljenja, orijentacije, analize, procjene, želje i refleksije odnosno sredstva odnošenja, interakcije sa svijetom i okolinom u kojoj se nalazimo. U tom odnosu osoba živi u vremenu i prostoru, ima ideje i emocije, te pokušava da ju drugi razumiju. Bez tog Ja- Ono odnosa ne bismo mogli živjeti. Naziva se i “ego” modalitetom. Javlja se kada terapeut razmišlja o klijentu, kada procjenjuje koliko je on kao terapeut primjeren za tog klijenta, kada ga procjenjuje dijagnosticki, kada razgovara o klijentu na superviziji. Neophodan je za održavanje strukture odnosa. Samo prisustvo Ja-Ono odnosa nije štetno, vec njegova prevelika dominacija u odnosu. Ja-Ono terapijski odnos je onaj odnos u kojem terapeut vjeruje da on zna najbolje koliko bi ekspresivan ili otvoren klijent trebao biti, ili kako bi trebao izgledati, ili da postoji tehnika ili sredstvo koje mora primijeniti, predložiti klijentu i koju bi klijent trebao upotrijebiti. To je odnos u kojem terapeut koristi svoju karizmu i tehnike za brze promjene kod klijenta a koje nisu uzemljene u dijalogu, svjesnosti i samo- podršci. U takvom odnosu se više hrani ego terapeuta nego kompetentnost klijenta. U Ja-Ono odnosu terapeut ulazi u susret sa klijentom sa fiksiranim vjerovanjem da je samo-regulacija klijenta nemocna bez terapeuta (1). S druge strane, Ja-Ti pristup u GT temelji se na dijaloškom, horizontalnom, direktnom, živom i emocionalno angažiranom odnosu terapeuta i klijenta putem kojeg dolazi do svjesnosti i rasta klijenta što proizlazi iz zajednickog rada. Terapeut sa dijaloškom orijentacijom u radu uspostavlja neprocjenjivacki dijalog usmjeren na

sadašnjost, koji ce omoguciti klijentu produbljivanje svoje svjesnosti i uspostavu kontakta sa drugom osobom. Na taj nacin terapija postaje šansa za otvaranje klijentove suštine u prisustvu druge osobe. Mogucnost promjene ne dolazi od terapeuta ili klijenta, vec kroz ono što nastaje u njihovom medusobnom egzistencijalnom susretu. Mi postajemo i otkrivamo tko smo kroz odnos sa drugima i naši razliciti doživljaji sebe samoga proizlaze iz odnosa. Rastemo i razvijamo se kroz odnos sa drugima i onime što nas okružuje, te kroz asimilaciju tih iskustava kontakta (1, 2). Svrha dijaloga je susret drugoga, samo-aktualizacija i izljecenje. Samo izljecenje ne proizlazi iz dijaloga, no susret s drugim kako bi se postigao cilj izljecenja je i cilj ja- ti susreta. Buber je smatrao da je Ja-Ti odnos nužan za sva ljudska bica te da klijenti imaju probleme zbog toga što su se okrenuli u svom životu od Ja-Ti odnosa, i da su se u svom Ja-Ono svijetu previše udaljili od pozicije mogucnosti pojave Ja-Ti odnosa. Ljudi koji imaju slabu samo-podršku za kontakt ili za identifikaciju sa vlastitim trenutnim iskustvom udaljeni su od Ja-Ti odnosa i njihov kapacitet za dijalog je oslabljen. Neuroza se iz dijaloške perspektive može razumjeti kao udaljavanje izmedu Ja-Ti i Ja- Ono odnosa pri cemu je osoba toliko u obrani i samo-zaštiti da ne dozvoljava mogucnost pojave Ja-Ti momenata u kojima bez procjenjivanja prihvaca sebe i drugoga i predaje se trenutku u kojem ne može predvidjeti ishod, te se zbog toga osjeca umrtvljeno i neljudski. Sukladno tome zadatak terapeuta je da stvori uvjete za mogucnost Ja-Ti odnosa i dijalog kako bi se povecala svjesnost i kontakt klijenta, što pak dovodi do rasta i razvoja. Zdrava osoba ima uspostavljenu ravnotežu izmedu Ja-Ti i Ja-Ono odnosa u svom životu (4, 5). Neurotska osoba u dijaloškom odnosu sebi ne dozvoljava da bude svjesna, da prihvati i dozvoli da njezine istinske potrebe organiziraju njezino ponašanje. Umjesto da svu svoju kreativnu energiju usmjeri u svoje potrebe i njihovo zadovoljenje, neurotik sam sebe onemogucuje, tako što dio energije koristi protiv sebe (za inhibiciju svojih impulsa), a dio kako bi kontrolirao terapeuta i terapeutovu polovicu u dijalogu. Ne može u potpunosti prihvatiti Ja-Ti odnos, buduci da ima rigidan karakter, smanjenu samo- podršku i cesto ima uvjerenje da ne može izaci (narasti i promijeniti se) iz svog ponavljajuceg i nezadovoljavajuceg obrasca ponašanja. U terapijskom odnosu se cesto želi spojiti sa terapeutom i crpsti njegovu snagu umjesto da sebi dozvoli vlastiti razvoj. Ima vrlo slab osjecaj za svoje granice i smanjenu svjesnost o tome tko i što on jest, uz neprihvacanje dijelova sebe i prihvacanje tudih dijelova kao da su njegovi. To samo- odbacivanje i smanjena svjesnost dovode i do smanjenja samo-podrške. Neurotik vjeruje da on ne može sam sebe regulirati i sam sebe podržavati, te stoga mora manipulirati drugima da mu kažu kakav bi trebao biti (gutanjem bez asimilacije), ili je prisiljen živjeti sa svojim rigidnim pravilima/karakterom. On je u poziciji vlastite nedovoljnosti ili ovisnosti o drugome, ne koristi vlastitu samo-podršku, ne podržava kontakt. Pokušava kontrolirati sebe i druge i dozvoljava da on bude kontroliran. Iz tih razloga, neurotik u terapijskoj situaciji ponavlja svoju staru pricu: netko mu govori kakav treba biti, a on se tome opire i protivi. Mnogi zapravo i ne žele istinske promjene u sebi. Žele da to terapeut napravi za njih stalno igrajuci istu igru. Opiru se rastu i ulažu puno energije u terapeutov neuspjeh (1).Tijekom terapijskog procesa ritmicki se izmjenjuju Ja-Ti i Ja-Ono odnosi izmedu terapeuta i klijenta : terapeut je u Ja-Ti odnosu s klijentom dok klijent iznosi svoju pricu, svoju jedinstvenu osobnu istinu. Nakon toga terapeut je okupiran time što ce reci, ili kako ce odgovoriti klijentu, ili kako ce predložiti eksperiment s odredenim aspektima osobne price koje je klijent ispricao, ili eksperiment proširenja svjesnosti ili kontakta, što je sve u domeni

Ja-Ono odnosa. Nakon toga terapeut je ponovo angažiran u Ja-Ti odnos kako klijent ulazi u dublju eksploraciju svojih doživljaja i reakcija. Tijekom terapijske seanse i samog terapijskog procesa dolazi do kontinuiranog izmjenjivanja Ja-Ti i Ja-Ono odnosa (4, 8).Dijaloški odnos terapeuta i klijenta ima nekoliko Ja-Ti karakteristika (1, 2, 4, 10, 11):1.Ukljucenost (inkluzija) To je proces projiciranja sebe koliko je god to moguce u iskustvo ili subjektivnost drugoga, terapeutovo razumijevanje života iz klijentove perspektive (klijentove strane), a istovremeno zadržavajuci svjesnost o sebi kao odvojenoj osobi, o vlastitom identitetu (vlastite, terapeutove strane). Terapeut poštuje fenomenološko iskustvo klijenta, ulazi u fenemenološki svijet klijenta i doživljava ga kakav on jest, dok istovremeno ima spoznaju o vlastitom postojanju, kao i o cjelokupnoj situaciji. Podrazumijeva pomicanje prema osjecanju pogleda druge osobe, dok istovremeno pooštravamo svjesnost o vlastitom odvojenom postojanju. Terapeut bez pozitivnog ili negativnog procjenjivanja i analiziranja pokušava gledati svijet kroz klijentove oci i razumjeti i prihvatiti klijentovu perspektivu i emocije, kako je klijentu živjeti u njegovom životu i kako je klijentu u odnosu sa terapeutom, kao i istovremeno razumijevanje vlastitih doživljaja kao terapeuta i kako klijent utjece na njega. Može se promatrati kao širi oblik empatije. Razlikuje se od identifikacije po tome što kod identifikacije nema osjecaja razlicitosti odnosno osjecaja o drugome i sebi u isto vrijeme.2.Prisutnost Podrazumijeva terapeutovu potpunu prisutnost u procesu u sada i ovdje, sa željom za iskrenim i autenticnim susretom sa klijentom (ne iz uloge). Podrazumijeva iskrenu i nerezerviranu komunikaciju odnosno dijalog u kojem je terapeut autentican i prikazuje svoj istinski self. Predstavlja dovodenje sebe do granice s drugom osobom bez da se prelazi preko tude granice ili da se pokušava kontrolirati drugoga. Ukljucuje želju da budeš viden, a ne težnju ka manipulaciji i utjecaju na drugoga kako bi bio viden na nacin na koji želiš da te taj drugi vidi. Terapeut se ne trudi biti ništa drugo no ono što on jest, što pak ukljucuje tocnu sliku o sebi i kongruentan terapijski stil. Prisutnost podrazumijeva da i terapeut i klijent budu u kontaktu sa samima sobom u medusobnoj interakciji tijekom terapijskog procesa, sa time kako su i kako taj odnos na njih utjece odnosno da budu ono što jesu. Odnosi se na živu i stvarnu ukljucenost terapeuta koji primjereno i neprestano pokazuje svoje emocije, misli, doživljaje i sl. Prisutnost terapeuta pruža klijentu šansu da susretne drugoga, buduci da nema selfa bez drugoga. To je važno jer klijenti u svojim životima cesto imaju odnose s ljudima u kojima te osobe ne želi biti “drugi” vec teže biti videni na tocno odreden nacin.3.Potvrda/prihvacanje Odnosi se na potvrdivanje i prihvacanje klijenta takvog kakav jest kao odvojene osobe, kao postojeceg odvojenog ljudskog bica neovisnog o nama. To je odnos u kojem terapeut klijenta iskreno sluša i trudi se razumjeti njegove misli, emocije i potrebe i shvatiti iz ozbiljno. To ne znaci da se terapeut treba složit sa svime što klijent kaže ili radi, i ne znaci da ne treba konfrontirati klijenta i dati svoje mišljenje. Naprotiv, terapeut daje svoje mišljenje, te konfrontira i frustrira ona ponašanja klijenta koja ga onemogucavaju u svjesnosti, doživljavanju u sadašnjosti i kontaktu.4.Obvezivanja na dijalog Odnosi se na sudjelovanje u iskrenom i nerezerviranom dijalogu, a ukljucenost i prisutnost su podloga za to. Odnos se razvija kada dvije osobe, svaka sa razlicitim postojanjem i osobnim potrebama, ulaze u kontakt jedna sa drugom prihvacajuci i dozvoljavajuci razlike medu njima. Nerezerviranost terapeuta ne znaci da on iznosi sve što mu pada na pamet, vec samo ono što doprinosi terapijskom zadatku i to razvoju uvjeta za dijalog, nastavku prisutnog dijaloga i razvijanju sljedeceg koraka u svjesnosti. Podrazumijeva

da terapeut dozvoljava ono što se pojavljuje izmedu njega i klijenta kako bi to vodilo ka cilju, bez da to kontrolira, manipulira ili unaprijed odreduje. Predstavlja susret sa klijentom bez težnje da ga se mijenja. Dijalog se bazira na doživljavanju druge osobe kakva ona jest, njezinog istinskog selfa i na pokazivanju vlastitog istinskog selfa dijeleci fenomenološku svjesnost i dozvoljavajuci da upravo to odreduje ishod. Dijalog se odvija kroz fenomenološki i eksperimentalni pristup pri cemu su i terapeut i klijent kreativni u stvaranju terapijskih aktivnosti, dijalog je spontana interakcija u kojoj rezultat nije unaprijed odreden, ukljucuje autenticnost i odgovornost osoba, pri cemu dolazio do ucenja i rasta.5.Nema iskorištavanja GT temelji se na neinterpretativnom i nemanipulativnom odnosu izmedu dvije osobe koje su u horizontalnom odnosu i svaka je odgovorna za sebe i svoje izbore: a)U takvom se odnosu svatko prihvaca i poštuje kao zasebna osoba. Terapeut ukljucuje sebe u potpunosti (“Ja”) i odnosi se prema klijentu kao prema drugoj osobi (“Ti”), a ne kao prema kategoriji ili objektu kojeg treba analizirati, spasiti, izlijeciti, promijeniti odnosno kao prema sredstvu za postizanje vlastitih ego zadovoljstava spasioca ili nekog vanjskog cilja (“Ono”). Svaka osoba je slobodna, odgovorna, ima sposobnost izbora, vlastitu regulaciju, vlastite stavove, ciljeve, želje. b)Važno je da i terapeut i klijent govore istim jezikom i to jezikom vlastitog iskustva u sada i ovdje što omogucuje horizontalan Ja-Ti odnos. Za razliku od toga korištenje jezika terapeuta u medicinskom modelu u kojem je u ulozi spasioca i onoga koji nešto odlucuje i radi za klijenta uspostavlja se vertikalan odnos. Kada je terapeut u ulozi spasioca on postiže poziciju moci i kontrole na racun klijenta. c)Terapeut ima implicitan ugovor s klijentom i svako kršenje tog ugovora predstavlja iskorištavanje. Zadatak terapeuta je uspostava uvjeta za dijalog, korištenje i vježbanje ukljucenosti, pokazivanje prisutnosti, obvezivanje na dijalog, neinterpretacija, življenje dijaloga i pozicija vodica u fenomenološkom istraživanju i iskustvu, te postizanje holisticke slike o klijentu i njegovom karakteru. Implicitan ugovor podrazumijeva da je naglasak na klijentu i njegovom rastu i razvoju, a ne na razvoju terapeuta. d)Terapija omogucuje izazove unutar okvira. Terapeut je odgovoran za održavanje atmosfere potrebne za Ja-Ti odnos, dijalog i rad na svjesnosti. Vrlo je važno da se terapeut pridržava etickog kodeksa vlastite struke i etickog kodeksa psihoterapije.6.Dijalog se živi To znaci da je dijalog nešto što se radi, živi, doživljava, a ne prica o tome i analizira. Ukljucuje iskustvo s klijentom u sadašnjosti. Ljekovitost proizlazi iz življenja u dijalogu. Dijalog nije nešto cemu se ciljano ide, što se kontrolira i odreduje, vec proizlazi iz interakcije, iz autenticnog kontakta. Življenje naglašava uzbudenje i bivanje u trenutku. Modaliteti dijaloga mogu biti rijeci, pokret, ples, pjevanje ili bilo koji nacin izražavanja energije izmedu sudionika. Pun terapijski odnos je onaj koji sadrži vecinu aspekata ljudskih iskustava i stanja poput emocija, misli, spontanosti, eksperimentiranja, kreativnosti, sukoba, ljubavi, frustracije, dosade i sl.Važno je razlikovati histericno ponašanje, regresiju, acting out, psihoticnu dekompenzaciju od onoga što predstavlja duboki terapijski odnos. Terapijski proces i Ja-Ti dijaloški odnos izmedu terapeuta i klijenta u sklopu GT osim što se temelji na postavkama egzistencijalne filozofije što je prethodno objašnjeno, temelji se i na postavkama paradoksalne teorije promjene, fenomenološke metode i teorije polja : 1.U teoriji GT smatra se da kontakt dovodi do rasta buduci da je kontakt proces življenja, te je i proces rasta. Nema života bez kontakta i prema tome bez kontakta nema rasta i svaki trenutak kontakta je rast ili promjena. U

terapijskom odnosu terapeut je u kontakt s klijentom kroz prisutnost i ukljucenost, te se i terapeut i klijent mijenjaju kroz taj kontakt. Ukoliko kontakt uvijek dovodi do promjene buduci da kontakt jest promjena, onda se terapeut može prepustiti paradoksalnoj teoriji promjene koja kaže da ukoliko se identificiraš sa svojom sadašnjom egzistencijom, sa onime što jest, promjena se automatski dogada – do promjene dolazi kada osoba postane ono što jest, a ne ono što nije ili što bi željela biti, jer tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo (12). Kroz svjesnost i kontakt dolazi do spontane promjene, rasta i razvoja osobe. Terapeut ne zauzima poziciju nekoga koji mijenja klijenta koji je bespomocan, vec poziciju razumijevanja i susreta sa klijentom. Identifikacija sa sadašnjom egzistencijom, svjesnost sa onime što jest otvara mogucnost za kontakt, a kontakt jest promjena. 2.Osim rada temeljenog na paradoksalnoj teoriji promjene terapijski rad u sklopu GT temelji se i na fenomenološkoj metodi koja takoder podržava prisutnost i ukljucenost terapeuta koji je u kontaktu sa onime što jest bez procjenjivanja i interpretacije. Naglasak je na svjesnosti onoga što sada jest . U GT svjesnost se promatra kao oblik iskustva u kojem je osoba u kontaktu sa onime što jest u sada i ovdje, u trenutnom momentu odnosno to je doživljaj onoga što nastaje u nama, što radimo, osjecamo, mislimo, doživljavamo mentalno, emocionalno i fizicki iz trenutka u trenutak (13, 14). Što terapeut manje procjenjuje i interpretira samoga sebe to ce manje interpretirati i procjenjivati klijenta, te ce dozvoljavati sebi da bude ono što jest a isto tako i klijentu, kao i klijentovo samo-prihvacanje i klijentovo produbljivanje svjesnosti. Potpuna svjesnost ukljucuje prisutnost cijele osobe što je dijaloški odnos. Promjena je rezultat svjesnosti i kontakta u sada i ovdje. 3.Prema teoriji polja ništa se ne može definirati odvojeno od njegovog konteksta, a buduci da nema selfa bez drugog, sve u polju je u odnosu . Svi organizmi postoje u kontekstu okoline s medusobnim reciprocnim utjecajima jednog na drugo. Entitet i interakcija pojedinac-okolina cine polje koje se sastoji od svih interaktivnih fenomena pojedinca i okoline, oni su nerazdvojni, u medusobnom odnosu, medusobnoj interakciji i cine funkcionirajuci totalni sistem (13). Osim toga, postoje razlicite perspektive bilo kojeg dogadaja u polju. Isti dogadaj ce se doživjeti razlicito ovisno na poziciju u polju iz koje se promatra i ovisno o prirodi odnosa s tim dogadajem. Realnost ovisi o perspektivi i realnost terapeuta nema vecu važnost od perspektive klijenta što pomaže terapeutu da ima fenomenološku metodu u radu s klijentom (4, 5). U dijaloškom odnosu u terapiji stalno je prisutan medusoban utjecaj sudionika, no on je i asimetrican buduci da su i terapeut i klijent u terapiji kako bi doprinijeli klijentovom rastu i razvoju. Zadatak terapije zahtjeva da je primarni fokus na klijentu, a ne na terapeutu. Terapeut stavlja na stranu vlastiti angažman s ciljem poticanja ucenja klijenta, a zadatak klijenta je ukljucenost u vlastito ucenje, a ne u ucenje terapeuta. U tom smislu radi se o jednosmjernoj dijaloškoj ukljucenosti . Odgovornost terapeuta je da on susretne klijenta, a ne obrnuto (4). Centar terapije je klijentova težnja ka rastu i razvoju . Klijent je u GT aktivan i odgovoran sudionik koji uci eksperimentirati i promatrati kako bi bio sposoban otkriti i ostvariti svoje ciljeve pomocu vlastitih napora. Klijent je aktivan i sam odgovoran za vlastito ponašanje, promjene u ponašanju i nastojanje da postigne te promjene u terapijskom procesu odnosno klijent je odgovoran za svoj terapijski rad u terapijskom procesu (1, 15). Sazrijevanje ne može nitko napraviti za klijenta, vec je važno da klijent sam prode kroz bolan proces rasta. Terapeut može uciniti ništa drugo nego stvoriti razne mogucnosti, služiti kao katalizator i projekcijsko platno klijentu pri njegovom procesu sazrijevanja. Uloga terapeuta je sudionika-opažaca sada i ovdje ponašanja

i katalizatora za fenomenološko eksperimentiranje klijenta, dok je uloga klijenta ucenje kroz eksperimentiranje u sigurnoj terapijskoj situaciji, te preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje i izvan terapije (1, 15). Moguce je ocekivati da klijent u pocetku terapije izbjegava stvarno iskustvo i preuzimanje posljedica i odgovornosti za svoje ponašanje, buduci da je prošlo puno vremena od kada je naucio i prakticira manipulaciju svojom okolinom kako bi dobio podršku i izbjegao svjesnost o svom stvarnom iskustvu, te je u tome i vrlo vješt (15). Isto tako, dio klijenata i ne želi stvarnu promjenu, žele ostati isti i samo se bolje osjecati odnosno biti efikasniji neurotik. Ulaze u terapiju poput malog djeteta i žele da se terapeut brine za njih (16).Vecina odnosa medu ljudima je u domeni Ja-Ono modaliteta. No, treba razlikovati Ja-Ono odnos koji je više tehnicke prirode i Ja-Ono odnos koji stoji na podlozi dijaloškog stava : 1.Ispitivanje klijenata, odabir intervencije koja im je potrebna, provodenje tih intervencija i promatranje rezultata je odnos koji ima tehnicka obilježja i odvojen je od dijaloškog stava. No, tehnike su sastavni dio terapijskog procesa koje organski proizlaze iz dijaloškog procesa u svrhu terapijskog cilj osvještavanja klijenta. 2.Buber smatra da svaki terapeut treba imati dijaloški stav iz razloga što je on ekspresija latentnog Ja-Ti odnosa . Ja-Ono odnos u kojem terapeut stoji na temeljima dijaloga odnosno zauzima Ja-Ti stav ostvaruje temelje iz kojeg postoji mogucnost za pojavu Ja-Ti momenata u terapijskom procesu. Važno je da terapeut prihvaca klijenta u njegovoj ljudskosti cime u njegov život donosi više dijaloškog stava koji mu nedostaje. Stoga je vrlo važno da terapeut zauzima poziciju dijaloškog stava, a koju ce poziciju zauzeti klijent to ovisi o samom klijentu i njegovom izboru. Važno je da terapeut ne zahtjeva od klijenta da zauzme tu poziciju, vec da bude prisutan i autentican i poštuje drugoga tj. klijenta u tom odnosu. Kada obje osobe pretpostavljaju dijaloški stav onda je dijalog obostran. U dijaloškom odnosu terapeut ne teži niti je vezan za neki odreden ishod i cilj, vec je spreman susresti klijenta kakav on u stvari jest i vjeruje u ishod takve interakcije. Terapeut otpušta kontrolu nad klijentom i nad ishodom, gradeci podršku za stvaran dijalog i prihvacanje onoga što iz toga proizlazi. Kroz svjesnost terapeut može ostvariti prisutnost i omoguciti da autenticnosti dovede do ishoda, te kombinirajuci iskrenu prisutnost sa fenomenološkom metodom može dovesti i do Ja-Ti odnosa i rasta klijenta u osobu sposobnu za dijalog odnosno kontakt (4, 17). Terapeut koristi osnovna pravila rada iskljucivo u svrhu kreiranja okoline u kojoj filozofija GT može najbolje dovesti do iskustva u kojem se povecava svjesnosti i potice rast klijenta. Vrlo je važno da terapeut naglasi da je sve ono što on inicira tijekom terapijskog procesa samo prijedlog i poziv klijentu, a na klijentu je odgovornost da to prihvati ili ne prihvati. Tijekom terapijskom procesa takoder je važno da je i terapeut svjestan svog iskustva, te da ne koristi interpretacije i teoretiziranja, vec da u odnosu s klijentom dijeli svoja iskustva i svjesnost iz trenutka u trenutak u ja-ti dijalogu. Takav nacin rada odgovornost je terapeuta (18).Temeljna pretpostavka gestalt terapijskog pristupa je da se osobe mogu nositi sa svojim životnim problemima ukoliko znaju tko su i ukoliko mogu upotrijebiti sve svoje potencijale kako bi riješili te probleme (15). Teorija GT podrazumijeva da svaka osoba ima prirodnu tendenciju ka ravnoteži, zdravlju i rastu što se temelji na samoregulirajucoj osnovi osobe . Samoregulacija je proces kojim osoba teži održavanju homeostaze koja je neprestano poremecena pojavom potreba (fizickih i emocionalnih) i ponovo je uspostavljena zadovoljenjem tih potreba, cemu osoba prirodno teži i time održava zdravlje, mijenja se i

raste. Terapeut ne zauzima poziciju onoga koji nešto mijenja, autoriteta, ne kontrolira, niti usmjerava, vodi ili savjetuje ili na bilo koji drugi nacin oduzima odgovornost klijentu. Kao što je receno, osnovna pretpostavka je da svaka osoba najbolje zna što joj treba i kako do toga doci, cak i kada je “zaglavljena” osoba je sposobnija naci rješenje za samu sebe bolje nego itko drugi. To znaci da se u terapijskom procesu poštuje integritet i individualnost svake osobe. Klijent sam odabire u terapijskom procesu što mu je korisno i ostalo odbacuje obzirom na vlastite potrebe. Terapeut ima potpuno povjerenje u svjesnost i proces organizmicke samoregulacije klijenta, što potice i podržava. Ima ulogu fenomenološkog istraživaca koji potice dijaloški odnos, dok je klijent odgovoran za svoj terapijski rad u tom odnosu. Terapeut pomaže u razjašnjavanju klijentovih potreba i preferencija kada one nisu jasne, kroz dijeljenje svojih vlastitih opažanja, nudeci empaticke refleksije na informacije koje je cuo od klijenta i predlažuci fenomenološko eksperimentiranje koje bi moglo pojasniti klijentove želje. Terapeut dijeli s klijentom svoja opažanja, ali i daje svoj feedback o tome kako je klijent utjecao na njega (11). Polsterovi u tom smislu kažu da je terapeut sam svoj instrument (6). Klijent dolazi u terapiju sa svojim uspostavljenim obrascem manipulacije za dobivanje podrške od okoline, u ovom slucaju terapeuta, odricuci se vlastite samo- podrške. No, terapeut frustrira klijenta tako što ne rješava njegov problem za njega i jedino kroz takvu frustraciju klijent može razviti unutarnje izvore za rješavanje vlastitih problema. U protivnome, sve dok bi klijent manipulirao okolinom da ona rješava njegove probleme umjesto njega, ostao bi “invalidom”. Važno je da terapeut uspostavi dobru ravnotežu izmedu frustracije i podrške održavajuci s klijentom Ja-Ti odnos ovdje i sada. Terapeutov zadatak je poticanje svjesnosti o tome što jest kroz Ja-Ti odnos koristeci fenomenološko-egistencijalnu metodu kako bi podržao proces organizmicke samoregulacije i razvoj klijenta, bez da preuzima ulogu onoga koji nešto mijenja. Pretjerana frustracija može dovesti da klijent odbaci terapeuta, a pretjerana podrška potice klijenta da nastavi manipulirati svojom okolinom kako bi dobio podršku za koju ocito smatra da si sam ne može omoguciti. Podrška klijentu ce dovesti do privremenog rezultata, ali klijent se nece pomaknuti dalje od tocke impassa, a upravo je za rast i zrelost važno da prode kroz impass i ne treba mu oduzimati priliku za to (1, 15).

VRIJEDNOST DIJALOGA U GESTALT TERAPIJI

Vrijednost dijaloga u gestalt psihoterapijiBranka Jakelić

Svatko je od nas rastrzan izmedu dvije medusobno oprecne težnje: potrebe za sobom i samocom vlastita svijeta te potrebe za pripadanjem nekome - nekoj cjelini, osobi, grupi. U neprestanom kretanju izmedu polova individualne odvojenosti i sudjelovanja u necemu što je vece od nas, tj. onome meduljudskom, nerijetko prolazimo kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih konflikata. Štoviše, vecina ljudi i krene na psihoterapiju potaknuta upravo bolnim pitanjem kako uskladiti vlastiti unutarnji svijet s onim vanjskim koji dijelimo s drugim ljudima. Jedini istinski život je susret. (Martin Buber) Malo je istinskih susreta medu ljudima: skriveni iza raznih maski i zatvoreni u uske okvire svoga svijeta, cesto su ljudi suštinski nezainteresirani za svoje sugovornike; mnogi su susreti površni, nedoživljeni, promašeni, konfliktni... Indijanci kažu da ne možete istinski upoznati nekoga niste li barem godinu dana hodali u njegovim mokasinkama. Udemo li makar na trenutak „u kožu“ drugoga ljudskog bica, lakše se možemo uživjeti u njegovu situaciju, osjetiti njegovu tjeskobu, njegove strahove i nade. Na isti se nacin i taj drugi može uživjeti u našu pricu, što dovodi do medusobnog razumijevanja, empatije i otvorenosti za iskrenu komunikaciju. Gestalt terapija je, pored ostaloga, nadahnuta djelom hasidsko-židovskog filozofa Martina Bubera, koji je u svojoj knjizi "Ja i ti" pisao o vrijednosti istinskoga dijaloga medu ljudima. Taj dijalog se može dogoditi kada drugoga prestanemo promatrati kao „ono“, odnosno kao objekt koji zadovoljava ili ne zadovoljava neku našu potrebu, i pristupimo mu kao osobi koja poput nas posjeduje svoj svijet, svoje vrijednosti, potencijale i ogranicenja. Svaki dijalog zapocinje prepoznavanjem sebe, drugoga i mogucnosti odnosa izmedu dvaju ljudskih bica koja polaze od razlicite osobne povijesti, pretpostavki, ocekivanja i tocaka gledišta. Ukoliko su oboje na to spremni, kroz izmjenu i kreativnu integraciju razlika i slicnosti izmedu dvaju „ja“ i „ti“ otvara se prostor za iscjeljujuci razvoj jedne i druge osobe. Osnovni pojmovi u gestalt psihoterapiji su svjesnost , kontakt i eksperiment . No, premda su svi ti elementi bitni, dijalog je znatno više od toga. Dok se kontakt dogada na granici izmedu dvaju odvojenih svjesnih bica, dijalog se odvija u nekom prostoru „izmedu“, u onoj nevidljivoj dimenziji gdje se ta bica susrecu te je iscjeljujuci za jedno i za drugo. Da bismo mogli biti u dijalogu s nekim, trebamo biti u odnosu s njim, prisutni i empaticni, ukljuceni i otvoreni, poštujuci jedinstvenost i cjelovitost druge osobe, kao i svoje vlastite. Dijalog je uzajamno iskustvo, iskustvo susreta pri kojem u prvom planu nisu naše znanje, iskustvo i ideje o tome što onaj drugi jest, što bi mogao ili trebao biti, vec volja da se toga drugoga cuje, ukljucujuci i ono što je u pozadini izgovorenoga. U okvirima psihoterapije, terapeutova je odgovornost da se potrudi susresti klijenta sa svim onim što on u sebi u tom trenutku nosi. U tom smislu terapeut mora uciniti sve što je moguce. Treba biti prisutan i potpuno angažiran u dijaloškom procesu, drugim rijecima, ukljucen, što predstavlja veci stupanj angažmana od empatije buduci da je empatija osjecaj a ukljucivanje svjestan odabir. Da bi to mogao, terapeut treba znati „maknuti“ ono što pretpostavlja da zna o svom klijentu i jednostavno cekati s povjerenjem u ono što polako izranja, tek bivajuci tu s klijentom i za njega, uceci ga da bude sa svojim iskustvom, da istražuje i živi na rubu tog iskustva. Da bi se u terapijskoj situaciji susret dogodio, terapeut

treba biti otvoren za nj i potaknuti ga, a na klijentu je da na to odgovori i susretne njega. Susret osobe s osobom ono je što iscjeljuje i mijenja. Dijalog je transcendentalni proces koji potice razvoj obje osobe. Buber kaže da dijaloški odnos ujednacuje dušu i osobu cini cjelovitom, a u gestaltu se cjelovitost zbiva kroz svjesnost – kontakt i svjesnost su kompatibilni aspekti cjeline. Gestalt je dijaloška terapija: pristupu, procesu i cilju pristupa se kroz dijalog, pri cemu se poštuje jedinstvenost individue unutar konteksta odnosa. Štoviše, odnos koji se izmedu terapeuta i klijenta tijekom terapije uspostavlja je i „nacin bivanja“ te istovremeno sredstvo i cilj terapijskog procesa. U dijalogu, uz „ja“ i „ti“ postoji i „mi“; to je onaj treci pol, ona nova stvarnost u kojoj se susrecemo bez maski, kao istinska bica sa svojim autenticnim potrebama. Svatko je "ja" i jedno "on" ili "ti", a svaki "mi" ima isto toliko težine kao "vi" ili "oni". (Tin Ujevic, “Pismo sebi”) U dijalogu o kojemu piše Buber cijeli je život susret nekog „ja“ s nekim „ti“. U „ja“ i „ti“ odnosu sudjeluje cijelo bice neposredno i direktno, s punom prisutnošcu i uzajamnošcu, pri cemu i jedan i drugi ostvaruju svoju posebnost u najvecoj mogucoj mjeri, istovremeno stvarajuci neku novu cjelinu, koja je znatno više od zbroja onih koji je cine. U terapijskom kontekstu, to je osobito primjetno u grupnoj terapiji. Najvažnija stvar koju dijete može dobiti tijekom svog odrastanja je dragocjeno iskustvo ljudi koji žive u zajednici s medusobnim prihvacanjem i poštovanjem; to stvara temelje sposobnosti da se i sebe i drugoga prepozna u onome što tko jest. Jednako tako, dobro vodena terapijska grupa ujedinjuje osobe u njihovoj uzajamnosti stvarajuci zajednicu koja hrani i jaca pojedince koji joj pripadaju. Grupa je osjetljiv organizam; kako smo tu u istoj poziciji kao i ostali clanovi, znatno je manja mogucnost „bijega“ i manipulacije no u individualnom susretu s terapeutom. Pored toga, ma koliko se sami ne željeli izlagati, bivajuci svjedocima tudem otvaranju, tudim pricama, neosjetno uranjamo u njih i, htjeli to ili ne, ne možemo izbjeci intimnost. Ni sve ono što ona sa sobom nosi. To što jesi je toliko glasno da ne cujem što govoriš. (Ralph Waldo Emerson) Svaka grupa (kao uostalom i svaka zajednica kojoj tijekom života pripadamo - bilo da je rijec o bracnim i prijateljskim odnosima ili pak raznim drugim zajednicama, poput onih na poslu i sl.) u svom razvoju prolazi kroz nekoliko faza. Prva je faza tzv. lažne zajednice u kojoj su clanovi medusobno povezani u nekoj vrsti tihog sporazuma i suradnje, pri cemu se mnoge razlike i sporne teme prešucuju „u ime zajednickoga dobra“. Slijedi joj faza u kojoj na površinu izranjaju individualne razlike, potrebe i granice, što je obicno praceno osjecajem neshvacenosti, sukobima, ljutnjom i strahom za opstanak zajednice. Ti su sukobi u pravilu nekreativni i nekonstruktivni. Moguce ih je razriješiti „povratkom na stanje prije“ kako bi se, primjerice, izvršio zadatak zbog kojega je grupa okupljena (kao kada je rijec o neterapijskim grupama) ili pak zbog nedostatka motivacije i hrabrosti terapeuta i/ili clanova grupe da se riskira uciniti nešto drugo. U terapijskim se grupama taj „povratak na staro“ na duge pruge u pravilu pokaže nekonstruktivnim. Da bi se izišlo iz faze kaosa, svaki od clanova grupe treba se suociti sa sobom, svojim osjecajima, ocekivanjima, pretpostavkama i sl. i njihovom proradom postupno stvarati temelj puta prema istinskoj grupi, istinskoj zajednici koja omogucuje, podržava i potice rast i razvoj svojih clanova u punom smislu rijeci. Ta treca faza u razvoju grupe – faza je praznine buduci da se u njoj simbolicno prazne, odnosno žrtvuju neki dijelovi staroga svijeta i obrazaca mišljenja, osjecanja i ponašanja, puštajuci ih da umru, kako bi se stvorio prostor za stvaranje necega novog, svrsishodnijeg. Kao što sam spomenula, svaki je odnos, svaka grupa, svaka zajednica mnogo više od pukoga zbroja individua koje ih cine; to je

neka nova stvarnost koja nadilazi pojedinacna postojanja. Stoga razvoj od pseudozajednice u istinsku zajednicu, ciji clanovi medusobno komuniciraju iskreno, autenticno i od srca, zahtijeva skidanje maski i svjesno odricanje od naviknute slike o sebi te turobni prolazak kroz fazu praznine, kroz koju moramo proci kako bismo postupno došli u kontakt sa Selfom koji je dugo bio skriven ispod svih tih slojeva. To nije lako. Psihoterapijska grupa je svijet u malom; kroz interakciju s njezinim clanovima ucimo o sebi i drugima, susrecemo se s raznim dijelovima sebe, mijenjamo se i razvijamo u psihološkom i duhovnom smislu rijeci. U terapijskoj grupi kroz sve te faze prolazimo u sigurnom, zašticenom okružju medu ljudima koji, poput nas, rade na sebi te vodeni sigurnom rukom voditelja koji ce nas svojim znanjem, mudrošcu i iskustvom lakše provesti kroz razne zamke pomažuci nam da iz njih izidemo cvršci, snažniji i topliji prema sebi i drugima, sposobni naucene vještine prenijeti i na situacije u svom realnom životu. Dijalog nije most izmedu dva ja i ti, vec unutarnji odnos, stanje imanencije duše. (James Hillman) No, dijalog iziskuje hrabrost jer se moramo otvoriti otkrivanju i susretu, a uzajamnost je susreta krhka i ranjiva; nju ne možemo sami kontrolirati vec ovisi i o drugima, o drugom ljudskom bicu. Lakše je stoga unaprijed odbaciti i samu mogucnost susreta kako bismo izbjegli rizik da mi budemo odbaceni. Pravi su odnosi riskantni, bolni, krhki. Da bismo ih mogli ostvariti, živjeti i rasti u njima, trebamo biti spremni u svakom trenutku umrijeti u nekom dijelu svoga starog svijeta. S druge pak strane, kao što kaže redovnik Timothy Radcliffe, „ništa novo ne može nastati ako nismo spremni odreci se necega što je vrijedno u korist necega što se može pokazati kao potpuni promašaj“. Važno je stoga vratiti vrijednost ljudskog dijaloga i odnosa sa svim nabojem patnje koja mijenja, okrece dubljim vrijednostima života. U sigurnim okvirima terapijske grupe to se odvija postupno i znatno „mekše“ no u stvarnom životu, poštujuci dinamiku grupe i potrebe njezinih clanova u odredenom trenutku, što omogucuje ucenje nekih novih vještina ophodenja sa sobom i drugima, pa i onda kada se potrebe i želje medusobno ne podudaraju. U tom je smislu, uz odredena pravila, koja predstavljaju „sigurnosni okvir“ unutar kojega se može eksperimentirati, grupa nešto poput velike majke, koja hrani i njeguje, podržavajuci svoje clanove dok rastu i mijenjaju se, sve dok se ne usprave na vlastite noge i osmjele otici u svijet.

INTEGRATIVNA GESTALT SOCIOTERAPIJA

Integrativna gestalt socioterapijaZdravko Bokulić

Pojam socioterapije u svojoj povijesti veže se ponajviše uz terapeute obiteljske i grupne terapije, te tzv. ''mrežne terapeute'', koji su za sebe izjavljivali: ''Mi nismo terapeuti, mi smo popravljaci socijalne mreže''. Takoder, uz pojam socioterapije vežu se vec i rani Morenovi projekti socijalne intervencije s mladim delikventima, no i sve njegovo kasnije djelovanje, a posebno u sociodrami. Socioterapija je terapija ''sa sociusom''. Socioterapeuti i socioterapeutkinje rade sa socijalnom grupom, sa manjom ili vecom zajednicom, sa osobama u socijalnom okruženji i sa grupama u razlicitim životnim kontekstima. U ranijim i srednjim fazama razvoja integrativnog gestalt pristupa, H. Petzold socioterapiju odreduje kao ''zajednicki rad sa socijalnim mrežama, u socijalnim mrežama, na socijalnim mrežama i kroz socijalne mreže, sa njihovim prezentnim socijalnim svjetovima'' (Petzold, 1972, 1993.). Ovdje socijalni svjetovi predstavljaju ''socijalne kognicije'', ''simbolicke realnosti'', ''cjeline podijeljenih perspektiva'', ''kontekst od kojeg krecemo'' (Ramin, Petzold,1987.). Petzold takoder preuzima i u svom pristupu koristi Lewinov koncept ''socijalnog polja'', posebno naglašavajuci dimenzije konteksta i kontinuuma, te simbolicki interakcionizam G. H. Meada. . Opceniti terapijski koncept integrativne gestalt terapije, pa tako i socioterapije, je hermeneuticko-analiticki, gestal-terapijsko-fenomenološki i sistemsko-teorijsko- bihejvioristicki pristup, koji kroz antropološki koncept osobnosti sa dimenzijama selfa, ega i identiteta, što se izgraduje u procesima sazrijevanja i socijalizacije, na principima intersubjektiviteta i korespondencije, za cilj terapijskog rada, pa tako i socioterapijskog rada, ''imperativno uzima ozdravljenje odnosa koji doprinose stabilnosti izmedu vanjskog i unutrašnjeg covjekovog svijeta'', i zato ''terapija patogenih stanja uvijek znaci i terapiju patogene sredine'' (J. Sieper, 1989.), a u gestalt-socioterapijskom radu rad u kontekstu i na kontekstu, sa mogucnošcu utjecaja svih ''negativnih'' faktora proradom, i ''pozitivnih'' kao korektivno i iskustvo suporta. Ljudsko bice nije samo egzistencijalno u smislu postojanja, vec i koegzistencijalno, u smislu povezanosti i suprostavljanja, tj. covjek ne može živjeti sam .Medu mnogobrojnim utjecajima u teoriji društva integrativne terapije znacajno mjesto zauzimaju radovi fenomenološke sociologije A..Schutza, G.Gurvitcha i H. Smitza. Iz kozmologije i antrupologije izvedeni aksiomi koegzistencijei spoznajno-teorijski koncept koncenzusa, vode neposredno k socijalnosti, tj. teoriji društva i njezinim pitanjima. Teorija društva u ovakvom je kontekstu nužno zinarhicna i kriticko-pragmaticna. Na integrativnu gestalt socioterapiju se gleda kao na iskustvo solidarnosti, i želi se razviti jasna svijest za fenomene ''multiplog otudenja'' da bi im se ''angažirano suprostavilo''. Terapija je ovdje procesno dogadanje, koje se odvija u prostornom i vremenskom kontekstu i kontinuumu, u relaciji lik – pozadina. U procesnoj terapiji integrativne terapije procesni ''model heraklitske spirale'' je na obje strane otvoren i predvida spiralno napredujuce gibanje, te nudi vrlo socijalno usmjeren model rješavanja problema, kriza i kreativni razvoj. Iz procesa nastaje socioterapijska intervencija. Model integrativne gestalt socioterapijske intervencije razlikuje nekoliko interventnih podrucja: prevencija (s profilaktickom intervencijom), dohrana (sa stabilizatorskom intervencijom), restitucija (s reparacijskom intervencijom), suport (sa

suportivnom intervencijom), razvoj (s evolutivom intervencijom), reprezentacija (s politickom intervencijom ), amelioracija (s infrastrukturnom intervencijom). Medu ''instrumentima intervencije'' najcešce se koriste igranje uloga, sociodrama, ''gestalt eksperiment'' , vodeni grupni rad, planiranje i realizacija projekata, medijacija, radni programi itd. Medu tzv.''pet stupova identiteta'' (tjelesni self, socijalna mreža, rad i postignuca, materijalna i ekološka sigurnost, sistem vrijednosti), socijalna mreža je od posebne važnosti za socioterapiju.U njoj primamo i dajemo atribucije identiteta, a te obostrane atribucije su vrlo važne za utvrdivanje vlastitog identiteta.Kad je naša socijalna oštecena, npr.gubitkom bliskih osoba naš je identitet takoder oštecen ili ugrožen.Ljudi koji gube svoju socijalnu mrežu, gube svoju socijalnu mrežu, gube veze i odlaze u depresiju i psihosomatske bolesti (npr.mnogi stari ljudi i AIDS pacijenti). Grupna terapija najcešce funkcionira baš zato jer , barem privremeno, postaje nadomjestkom za dobru socijalnu mrežu.. Mnogo ljudi danas ima toksicne kontakte u svojoj socijalnoj mreži, koja je nerijetko prerijetka ili pregusta (s ljudima koji su takoder ''toksicni''), te je socijalna mreža i prorada ranijih i aktualnih iskustava iz svoje socijalne mreže, i trening nove orijentacije korektivnim i novim iskustvom u samoiskustvenoj edukativnoj grupi, jedna od bazicnih tema socioteraspijske edukacije. U konceptu integrativne gestalt socioterapije, posebnu težinu i važnost pridaje se iskustvu solidarnosti, gdje ''terapija kao iskustvo solidarnosti želi razviti metaperspektivu i kompleksnu svijest za fenomene multiplog otudenja da bi im se odlucno i kreativno suprostavila na temelju angažirane odgovornosti za integritet grupa i životnih prostora'' (Petzold, 1988.) Integrativna gestalt socioterapija traga za uvjetima dobrog življenja, i susrece se s procesima otudenja u našem osobnom i socijalnom, kontekstu, koji za posljedicu ima gubitak intersubjektivnosti i svijesti. Protiv toga suprostavlja se iskustvom solidarnosti koje se mora iskusiti u prakticnom djelovanju izmedu terapeuta i klijenta, izmedu clanova terapijske grupe, izmedu grupe i drugih grupa u razlicitim kontekstima. Socioterapijski pristup znaci ne samo susret unutar grupnog settinga, ne samo dobro poznavanje ''grupnih fenomena'', vec i odgovarajucu analizu grupne dinamike i procesa, kojima je ishodište poznavanje tzv. ''radnih perspektiva'', npr. perspektive grupne stabilnosti, grupnog identiteta i kohezije, perspektive kontinuiteta, perspektive diskursa, komunikacijske kompetence i performance i drugih (I. Orth, 1986.), a utemeljenih u teorijskim konceptima intersubjektivnosti, ekscentriciteta i moltiperspektiviteta (D. Rahm, 1984.). Specificni ciljevi edukacije iz socioterapije vezani su uz poticanje razvoja osobnih, socijalnih i profesionalnih kompetencija buducih socioterapeutkinja i socioterapeuta, te sposobnosti za poticanje socijalnog angažmana u razlicitim obimima i razlicitim poljima djelovanja. U pozadini ovakvog pristupa i stava nalazi se teorijski doprinos teorija trojice velikih filozofa intersubjektiviteta, M. Bubera, M. Gabriele i E. Levinasa. Pristup i pozicija integrativnog gestalt socioterapeuta/socioterapeutkinje omogucava korištenje resursa i potencijala u dubokom i širokom smislu u podrucju rehabilitacije, edukacije i socioterapijske intervencije, krizne socioterapijske intervencije, ali i u drugim podrucjima rada s ljudima.

OSNOVE GESTALT TERAPIJSKOG PRISTUPA

Osnove gestalt terapijskog pristupaRadionov T. (2007). Osnove gestalt terapijskog pristupa. Socijalna psihijatrija, 35, 21-28

Izvorište i razvoj gestalt terapije Ukratko ćemo prikazati glavne teorijske postavke i tehnike gestalt terapije (GT). Za GT može se reći da je humanistička, holistička, fenomenološko-egzistencijalistička, dijaloška, procesno orijentirana terapija čiji je začetnik F. Perls 40-tih god. prošlog stoljeća. U njenim osnovama značajni su utjecaji psihoanalize, gestalt psihologije, fenomenološke i egzistencijalističke filozofije, organizmičke teorije, teorije polja, Buberove filozofije, bio-energetike i filozofije Istoka. Iz svega toga vidljiva je eklektičnost GT u pristupu čovjeku.Gestalt je njemačka riječ koja znači oblik, obrazac, forma, konfiguracija. Osnovna postavka GT jest da se čovjek promatra kao integrirana cjelina koja ima potencijal za razvoj i može se shvatiti kao funkcija dijelova iz kojih je sastavljena.Jasan je utjecaj koncepta cjelovitosti i holističkog pristupa u čijim se osnovama navodi da je cjelina puno više od samog zbroja pojedinih dijelova, te da su svi dijelovi u međusobnom odnosu i ovisni jedni o drugima. Gestalt psihologija temelji se na postavci da živa bića percipiraju neki oblik kao cjelinu, a ne kao pojedine dijelove od kojih se sastoji, kojoj pripisuju značenje. Organiziraju svoje percepcije u smislene cjeline. Percipira se cjelina čak i kada neke informacije nedostaju. Točnost percepcije temelji se na urođenoj sposobnosti trenutnog iskustva u ovdje i sada, te se upravo u GT vjeruje u tu sposobnost osvještavanja i uvida, a ne u interpretaciju. Teorija polja ističe da čovjek egzistira jedino u kontekstu okoline s kojom je u recipročnim odnosima. Ponašanje se promatra kroz dinamično međuzavisno djelovanje sila u jednom dijelu polja i ostatku tog polja. Polje predstavlja ukupnost svih karakteristika pojedinca ili grupe i svih drugih značajnih osoba, grupa ili svojstva okoline. Polje je zapravo cjelina u kojem su svi dijelovi u međusobnom odnosu. Naglasak se stavlja na procese unutar polja, više nego na njegovu statičnu strukturu. Prema spomenutim postavkama, u okviru GT čovjek se promatra kao cjelovito biće kognitivnog, emocionalnog i tjelesnog dijela, a važna je i njegova ekološka cjelovitost s okolinom (intrapsihička i interpsihička cjelovitost i međuzavisnost dijelova).Fenomenološka perspektiva ističe važnost proučavanja svjesnosti u njenom subjektivnom značenju strukture i funkcije. Naglasak stavlja na aktualno, subjektivno i svjesno iskustvo osobe, na dinamičku strukturu tog doživljaja i osobno značenje tog iskustva za tu osobu. Ciljevi gestalt fenomenološke analize su upravo svjesnost, proces osvještavanja, terapijski rad “ovdje i sada” i eksperimentiranje, kako bi osoba došla do uvida, promjene i rasta. Tu se uočava i utjecaj filozofije Istoka čija je posebnost upravo u naglašavanju življenja u trenutku (ovdje i sada).Egzistencijalistička filozofija bavi se proučavanjem ljudske egzistencije, slobode, odnosa s drugima. Nema tendenciju interpretirati stvari već ih uzima onakvima kakve one jesu (autentičnost), poštujući subjektivne razlike i svako je odgovoran za svoje izbore/ponašanje (odgovornost). Čovjek je stalno u procesu samoostvarenja i on je ono što on sam čini od samog sebe i to svojim svakodnevnim djelovanjem. Prema tome, čovjek je svjesno i odgovorno biće.

Treba spomenuti utjecaj M. Buberove filozofije dijaloga i njegov koncept Ja-Ti odnosa. Jedna osoba ima smisla jedino u relaciji s drugom osobom u ja-ti horizontalnom dijalogu kao formi procesa kontakta. Upravo su odnos i kontakt terapeuta i klijenta, koji u sebi ujedinjuju autentičnost i odgovornost, jedan od važnijih aspekata GT. Prema GT svi odnosi proizlaze iz kontakta i kontakt se promatra kao osnova za promjenu i razvoj.Upravo je i cilj terapije autentičnost osobe i odgovornost tako što osoba u terapijskom procesu postaje svjesna i bira vlastitu egzistenciju na smislen način.Humanistički aspekt GT, kao i postavke organizmičke teorije, očituju se u fokusiranju na prirodnu tendenciju ljudi ka samoaktualizaciji tj. težnji ka rastu i razvoju. Naglašavaju posebnost svake osobe koja ima svoj izbor i sposobnost integracije.

Kontakt i svjesnostMeđu temeljnim pojma u GT su kontakt i svjesnost, uz pojam eksperimenta (1).Prema postavkama GT naglašava se interakcija organizma i okoline (polje organizam/okolina), i promatra se pojedinca i okolinu kao nerazdvojive. Nema smislenog načina promatranja osobe u psihološkom smislu bez konteksta organizam-okolina, a isto tako nema drugog načina promatranja okoline od perspektive pojedinca u toj okolini. Polje je diferencirano granicama. Svjesnost i kontakt su aktivni procesi granice koji se događaju u polju organizam/okolina. Osoba postoji kroz odvajanje sebe od drugih i kroz povezivanje sebe sa drugim i to su dvije osnovne funkcije granice. Samo aktivna izmjena unutar polja omogućuje rast i razvoj.Kontakt se definira kao odnos između sebe i drugoga (okoline ili internalnih aspekata poput otuđenih dijelova sebe, blokiranih emocija, misli, sjećanja odnosno svega što nije integrirano u ličnosti, te se ne doživljavao kao “ja” već kao “drugo”). Može se promatrati i kao susret i iskustvo različitosti/razlika. Važno obilježje svakog kontakta je uzbuđenje i energetska reakcija koja se javlja. Svaka je osoba sposobna za efikasan i zadovoljavajući kontakt s drugima u svojoj okolini kako bi preživjela, razvijala se i rasla. Svaki je kontakt kreativan i dinamičan, te svako iskustvo predstavlja kreativnu prilagodbu organizma u okolini (2). Sva živa bića žive u okolini i prilagođuju se uvjetima polja, ali isto tako oblikuju okolinu tako da bude usuglašena s njihovim potrebama i vrijednostima. Može se reći da je kontakt formiranje figure u odnosu na pozadinu u kontekstu polja organizam/okolina. Kontakt se promatra i kao svjesnost, ponašanje prema, asimilacija i odbacivanje neasimilirane novine (2). Modaliteti kontakta su dodir, sluh, miris, okus, vid, govor i pokret. Ti procesi predstavljaju funkcije kontakta (1). Kontakt je, zapravo, osnova promjene i rasta osobe.Uz kontakt, svjesnost je središnji pojam GT. Svjesnost je oblik iskustva u kojem je osoba u kontaktu sa svojom egzistencijom tj. s onim što jest. Događa se sada i ovdje, u trenutnom momentu. U sebi uključuje kontakt, primanje osjeta, uzbuđenje i formaciju gestalta. To je proces kontakta s najvažnijim događajima u polju organizam/okolina kroz senzomotornu, emocionalnu, kognitivnu i energetsku podršku u određenom trenutku (3). Perls (1966) navodi formulu: “sada = iskustvo = svjesnost = realitet”, te ističe da je jedina svjesnost sada i ovdje, bez obzira radi li se o prošlosti ili o budućnosti (4). Upravo svjestan kontakt stvara nove, smislene cjeline, te kao takav u sebi uključuje integraciju problema.Uvid je oblik svjesnosti i predstavlja trenutno zahvaćanje jasne cjeline od različitih elemenata u polju. Predstavlja svjesnost o strukturi polja organizam/okolina koje se proučava i uključuje

kontakt sa sobom u cijelom polju svog života. Svjesnost se može promatrati kao proces znanja o vlastitoj kontroli, izboru i odgovornosti za vlastito ponašanje i osjećanje. Osoba koja je svjesna, zna što radi, kako radi, da ima alternativu i da sama bira biti takva kakva jest (3). Prema GT svaka je osoba odgovorna za svoje reakcije (response-able) i ponašanje.

Granice kontaktaKao što je bilo rečeno, kontakt je susret različitosti (“ja” i “ne ja”/self i ne self) i događa se na granici kontakta, koja predstavlja entitet za sebe. Granice kontakta odnosno mjesto gdje se događa kontakt čini Ego. Prema postavkama GT osoba egzistira kroz razlikovanje sebe od okoline i kroz povezivanje sebe i drugih (potreba za zajedništvom i potreba za odvojenošću). To su ujedno i dvije osnovne funkcije granice kontakta. Ljudi su definirani svojim granicama odnosno svaka osoba ima svoje granice, koje se nazivaju ja-granice, i predstavljaju dozvoljenu razinu kontakta za određenu osobu. Postoji čitav spektar različitih granica kontakta. Ja-granice nisu fiksne, već pokazuju veliku varijabilnost u razini svoje ekspanzivnosti (1). Važno je da osoba drži svoje granice propusnim kako bi moglo doći do promjene, ali i čvrstim kao bi osoba bila autonomna. Kako bi osoba ostvarila dobar kontakt treba posegnuti prema svojim granicama i istražiti ih. Ukoliko osoba ima vrlo rigidne i čvrste ja-granice, te strah od njihove ekspanzije, može doći do pojave prevelike količine uzbuđenja koje osoba potiskuje, što doživljava kao pojavu anksioznosti. S druge strane, promjena granica može dovesti i do značajne ugode. Pomicanje vlastitih granica kod ljudi izaziva strah i to od gubitka vlastitog identiteta, no ono što je potrebno istražiti je identitet koji se razvija (1). Upravo je eksperiment u GT jedan od načina da osoba osjeti svoje granice, mjesto uzbuđenja i njihovo širenje.

Proces kontakta: organizmička samoregulacijaKontakt se može promatrati i kao stvaranje figure u odnosu na pozadinu unutar konteksta tj. polja u kojem se osoba nalazi. To se u GT naziva formacija i destrukcija gestalta tj. figure/pozadine, što se odvija kroz nekoliko faza čineći organizmičku samoregulaciju (OS). Te faze OS su: senzacija (pojava sirovih proprioceptivnih informacija), svjesnost (pojava najdominantnije potrebe tj. figure), mobilizacija energije (uzbuđenje), akcija, kontakt, zadovoljenje uz zatvaranje gestalta (probavljanje i asimilacija tj. uzimanje onoga što je hranjivo, a odbacivanje onoga što nije), te povlačenje.Opis metabolizma koristi se kao metafora za opis procesa odvijanja psiholoških funkcija odnosno procesa granice kojima osobe održavaju sebe i rastu, a Perls (1969) to naziva mentalnim metabolizmom (5). Proces OS je, zapravo, proces neprestanog izmjenjivanja faze kontakta sa okolinom i faze povlačenja od okoline odnosno faze spajanja i faze odvajanja, pri čemu se prilikom svakog kontakta zatvara neki gestalt. Iz pozadine se izdvaja najdominantnija potreba koja postaje figura u polju organizam/okolina. Ta figura usmjerava i organizira ponašanje osobe u polju sve dok ta potreba nije efikasno zadovoljena. Tada se ta figura povlači u pozadinu i stvara prostor za novu potrebu. Figura sadrži ono što je centralno, važno i značajno u sadašnjem trenutku (ono što se izdvaja u iskustvu), dok sve ostalo što je izvan naše trenutne svjesnosti odnosno cijeli kontekst fenomenološki važnih faktora iz koji se javila figura čini pozadinu (prijašnje iskustvo tijekom života, nedovršeni poslovi, sadašnje iskustvo) (1).

Svaka potreba koja nije zadovoljena odnosno svaki nezavršeni/nezatvoreni gestalt predstavlja “nedovršeni posao”, koji utječe na formaciju novog gestalta, prirodni proces OS, te ne dolazi do rasta već do stagnacije i regresije. Utječe na samopoštovanje, identitet i interpersonalne kontakte.Samoregulacija je proces kojim osoba teži održavanju homeostaze koja je stalno poremećena pojavom potreba (figura) i stremljenju ka njezinim zadovoljenjem. Osnovni koncept GT temelji se na tome da osoba ima prirodnu tendenciju ka ravnoteži, zdravlju i rastu odnosno temelji se na samoregulirajućoj osnovi osobe. Način na koji osoba ulazi u kontakt upravo je i način kao se mijenja i raste.

Zdrava i patološka samoregulacijaEfikasna samoregulacija, (proces OS funkcionira bez poteškoća), uključuje kontakt u kojem je osoba svjesna novine u okolini, koja je potencijalno hranjiva ili toksična, pri čemu uzima ono što je hranjivo i odbacuje ono što nije. Takav kontakt dovodi do promjene odnosno rasta (1). Dolazi do integracije dijelova u cjelinu i osoba se doživljava kao cjelovita i zdrava. To znači da kod osobe koja funkcionira na zdrav način postoji prirodna i spontana izmjena formacije i destrukcije gestalta/figure, što je u osnovi dinamičkog procesa kontakta (3). Novi gestalti tečno dolaze i bivaju zatvoreni. Budući da su svi dijelovi ličnosti integrirani osoba adekvatno odgovara na zahtjeve i potrebe i na to što se događa u okolini. Sposobna je realistično procijeniti situaciju i odgovorno reagirati sukladno tome što jest i tome što situacija zahtjeva. Takva osoba živi svjesna sadašnjeg trenutka i u potpunosti je odgovorna za svoje reakcije (6).Za razliku od toga, patološka disfunkcija je poremećaj u OS i rastu. Kod takve osobe ne postoji jasna svjesnost (potreba, želja, težnji) i odgovornost, kontakt nije tečan i fleksibilan već je blokiran i/ili poremećen, te je smanjena i autentičnost osobe. Ponašanje postaje automatsko tj. više nije svjesno odabrano, a kontakt prelazi u naviku i odvija se nesvjesno i autonomno bez obzira na kontekst. Ličnost postaje fiksirana i osoba se prezentira preko neautentičnih slojeva (6). Drugim riječima, bolest (dis-ease) se promatra kao stanje u kojem osoba ne funkcionira u potpunosti, nije u ravnoteži odnosno postoji poremećaj u prirodnoj tečnosti ciklusa OS tj. formacije gestalta (u jednoj ili više faza) i osoba ne uspijeva pronaći i zadržati ravnotežu između sebe i okoline. U takvom stanju osobe se ne doživljavaju kao cjelovite i kao u dobrom odnosu sa svojom okolinom.U kontekstu GT, koncept anksioznosti stavlja veći naglasak na proces nego na sadržaj anksioznosti. Prema jednoj od ranijih definicija anksioznost je uzbuđenje bez podrške (7). Anksioznost se doživljava kao uzbuđenje koje je poremećeno ili je bez podrške. Uzbuđenje treba kognitivnu i fiziološku podršku. Kognitivno, anksioznost je iskustvo raskoraka između sada i prije, između sada i kreativne ekspresije uzbuđenja (7). Razvija se kognitivno kroz gubitak usmjerenosti u sadašnjost. To uzima formu negativnih predviđanja, pogrešnih interpretacija i iracionalnih vjerovanja. Promatranje anksioznosti iz fiziološke perspektive odnosi se na potrebu organizma za kisikom kao podrškom uzbuđenju. GT promatra anksioznost i kao karakterološku osobinu. Anksioznost se razvija kada smo “zarobljeni” između našeg interesa za nečim i našeg straha od toga (10).

Mehanizmi otpora/poremećaji granice kontaktaNeravnoteža je rezultat poremećaja u ciklusu OS (1), a promatra se i kao poremećaj na granici kontakta (2). Postoji nekoliko poremećaja granica kontakta koji se nazivaju i mehanizmi otpora: intojekcija, projekcija, retrofleksija, konfluencija, defleksija i egotizam. Oni su zapravo otpori kreativnoj prilagodbi i OS osobe (3).Kroz introjekciju strani se materijal cijeli apsorbira (proces gutanja u komadu), bez diskriminacije i asimilacije. Osoba u sebe inkorporira vrijednosti, stavove, ponašanja i mišljenja koji nisu stvarno njeni odnosno intojekti se nameću selfu. Granicu između sebe i okoline osoba pomiče toliko duboko u sebe, da od nje gotovo ništa i ne ostaje. Osoba osjeća nešto kao dio sebe, dok je to zapravo dio okoline (kriva/lažna identifikacija). U takvoj situaciji osoba se zapravo odriče slobode izbora i radi što drugi od nje očekuju. Gutanje cjeline stvara “kao da” ličnost i rigidni karakter. Opasnosti od introjekcije su dvojake. Osoba nema priliku razviti vlastitu ličnost i može doći do raspada ličnosti. Introjekcija se može promatrati kao suprotan pol od projekcije.U konfluenciji (spajanje/fuzija) je nejasna granica između sebe i drugog, tako da se ta granica gubi. Osoba zapravo ne osjeća nikakvu granicu između sebe i okoline te joj se čini da su ona i okolina jedno. To je situacija ne-kontakta, i umjesto “ja” i “ti” postoji “mi” ili blijedo i nejasno iskustvo samoga sebe. Osoba nije u dobrom kontaktu sa sobom, već je više u kontaktu s onom što drugi žele.Projekcija je obrnuta od introjekcije. Predstavlja konfuziju sebe i drugog koja je rezultat pripisivanja izvanjskom onog što je zapravo dio selfa odnosno osoba doživljava nešto kao dio okoline, dok je to u stvari dio nje same (krivo/lažno odvajanje). Projekcija zapravo predstavlja sklonost da se na okolinu prebaci odgovornost za ono što je nastalo u samoj osobi. Granicu između sebe i okoline osoba pomiče jako daleko sebi u korist, što joj omogućuje da otpiše i odbaci one dijelove ličnosti koji su joj teški, neugodni i neprivlačni. Drugim riječima osoba vidi neželjene i nepoželjne osobine i osjećaje u drugome, koje joj je teško vidjeti u samoj sebi.Retrofleksija je podijeljenost selfa, pri čemu self zamjenjuje okolinu – radimo sebi ono što bismo htjeli raditi drugima ili radimo sebi ono što bismo željeli da drugi rade nama. Osoba zadržava odgovor koji je namijenjen okolini i zamjenjuje ga odgovorom prema sebi. U takvoj se situaciji osoba dijeli na promatrača i onog kojeg promatra tj. na onog koji nešto radi i onog kojem se nešto radi. Može se promatrati kao suprotan pol od defleksije.Defleksija je izbjegavanje kontakta ili svjesnosti kroz preokretanje impulsa od direktnog kontakta s drugom osobom. Osoba pokušava izbjeći utjecaj podražaja iz sebe ili iz okoline, te se osjeća odvojeno i napušteno. Uključuje pričanje “o”, a ne “prema”. Kod defleksije osoba premješta granicu tako da je u kontakta s nekom drugom osobom, idejom ili osjećajem odnosno impuls se preusmjeruje na substitut u okolini.Egotizam je suprotan od konfluencije. Osoba je gotovo isključivo svjesna samo sebe, svog glasa, misli, emocija i ponašanja odnosno svjesna je svog doprinosa kontaktu, te u kontaktu nema punu svjesnost o tome sa kime ili čime dolazi u susret. Takva osoba je sposobna imati čvrste granice, ograničiti se, reći “ne”, suprotstaviti se. Egotizam može dovesti do toga da osoba nije u najboljem kontaktu sa onime što ne čini nju, što je izvan nje same.

Paradoksalna teorija promjeneStavljanje naglaska na svjesnost (uključujući odgovornost) i kontakt u GT jest zbog toga što upravo zbog svjesnosti i kontakta dolazi do prirodne i spontane promjene kod čovjeka. Kroz svjesno samo-prihvaćanje i bivanje kako jest dolazi do rasta i razvoja. U sklopu GT odustaje se od ideje da osoba može promijeniti svoju ličnost tako što će se “učiniti” drugačijom (8). Što se osoba više trudi da bude ono što nije, to će više ostati ista i neće doći do željene promjene. U tome leži paradoks (9). Jedna od važnih teorija u sklopu GT je paradoksalna teorija promjene, koja kaže da do promjene dolazi kada osoba postane ono što jest, a ne ono što nije (ili što bi željela biti), odnosno, tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo, a to predstavlja promjenu (9). Prvo trebamo doći do vlastite istine, do samih sebe (svjesnost o tome “što jest” i identifikacija sa svim svojim konfliktnim i otuđenim dijelovima), kako bi se mogli pomaknuti od toga (kako bi moglo doći do promjene) (6). Ozdravljenje znači uspostavljanje cjeline odnosno dovođenje konfliktnih aspekata života osobe u smislenu i harmoničnu cjelinu (dovođenje konfliktnih strana u svjesnost, prihvaćanje svih strana unutarnjeg konflikta i njihova integracija u cjelovit self) (10).

Slojevi ličnostiPerls (1980) razlikuje pet slojeva ličnosti koje osoba ima oko svog autentičnog selfa:1. Sloj klišeja odnosi se na ponašanje koje je najmanje sepcifično i vezano za stvarnu osobu i vrlo često je to ponašanje koje je naučeno prema uzorima društvenog sloja, profesije ili obiteljske uloge. U ovaj sloj pripadaju i rituali i maniri. Pojedinac nije sposoban za intenzivan kontakt, već se ponaša umjetno, ritualizirano i površno.2. Sloj igranja uloga odnosi se na ponašanja koja su u skladu s određenom ulogom koju pojedinac ima (“glumi”), a što mu omogućuje izbjegavanje kontakta sa sobom i sa okolinom. Na ovom nivou čovjek živi prema programu koji je prihvatio odnosno prema ideji o tome kakav treba biti. Ovaj sloj ličnosti je kombinacija socijalno prihvatljivih postupaka i manipulacije prikrivene osobnim potrebama. U ovom sloju ličnosti potrebe se prepoznaju ali se ne prihvaćaju i ignoriraju se.3. Sloj blokiranja (fobični sloj) predstavlja osjećaj praznine, što je često zastrašujuće za osobu. U ovom sloju ličnosti osoba dolazi do susreta sa onime što ona jest, a što prema vanjskim zahtjevima koje je osoba introjicirala kao svoje, ne bi trebala biti. U ovom sloju se nalazi ono od čega bježimo, što odbijamo biti odnosno tu se nalaze otuđeni dijelovi ličnosti, ali i strahovi, bolovi, tuge i sve druge emocije koje su dovele do igranja uloga, te katastrofične fantazije o tome što će se dogoditi ako budemo onakvi kakvi jesmo.4. Implozivni sloj (sloj smrti) odnosi se na ponašanje u kojem uzbuđenje ne može proći kroz otpore jer osoba blokira ekspersiju, te se onda uzbuđenje okreće retrofleksijom i pojavljuje u obliku stezanja, grčenja, umrtvljivanja ili psihosomatskih smetnji. Ova ponašanja povezana su sa otporima. Emocije koje se javljaju kod implozivnog ponašanja su tuga, očaj, strah i mržnja prema sebi.5. Eksplozivni sloj slobodne energije više nije zaštitni sloj već je otpor riješen, te osjećaji, ponašanja i potrebe koji su bili potisnuti sada mogu biti doživljeni u potpunosti i izraženi slobodno i adekvatno. U ovom sloju ličnosti javlja se oslobođena energija koja je do tada bila sputavana. Ponašanje na ovom sloju nije otuđeno već je autentično. Perls razlikuje četiri vrste “eksplozije” slobodne energije: bijes, radost, tugu i orgazam.

6. Autentična ličnost je razriješila sve prethodne slojeve i predstavlja pravo ljudsko biće koje ne obilježava otuđenost i fragmentacija. Osoba sebi dopušta živjeti, istraživanje svojih potreba i svoje kreativnosti, te dovršavanje poslova, a pri tom je svjesna i odgovorna za svoje postupke i ponašanje. Takva osoba je u dobrom kontaktu sa sobom i sa okolinom i sposobna je živjeti sada i ovdje (11, 12, 13.).

SelfU okviru GT self se ne promatra kao struktura, već kao proces koji se stalno mijenja. Predstavlja sistem kontakata u sadašnjoj situaciji i način na koji osoba organizira svoje iskustvo (2). Iskustvo selfa jedino se javlja u odnosu tj. nije neovisno o polju ili kontaktu, već je nešto što je dano u kontaktu i oživljava u susretu s okolinom (14). Postoji u procesu kontakta (proces koji se događa na granici) i funkcija selfa jest da integrira polje/organizam u cjelinu i zapravo se nalazi u osnovi te integracije (15). Preko razlikovanja selfa i ne-selfa (“ja” i “ne ja”) preko procesa, koji se odvijaju na granici kontakta, identifikacije i alijenacije, osoba se može orijentirati u svom životnom prostoru i konstruirati doživljaj sebe tj. ono što jest. Osjećaj sebe tj. selfa razvija se kroz kreativnu prilagodbu. Rođenjem biološki organizam ulazi u interakciju s novinom (okolinom) i razvija se self: biološko-psihološko-spiritualno biće. Organizam, kao integracija svih prijašnjih interakcija, neprestano je u interakciji u sadašnjem polju organizam/okolina, prilagođujući se toj okolini i prilagođujući okolinu sebi. Iz te interakcije stalno se rađa nešto novo svakog trenutka, u smislu novog selfa (10).

PolaritetiCilj OS je integracija dijelova u cjelinu, no polje je ponekad diferencirano na polaritete tj. dijelove koji su komplementarno suprotni jedni drugima i tretiraju se kao dijelovi jedne iste cjeline (“dvije strane istog novčića”). Važna je svjesnost o oba polariteta i osoba je u ravnoteži i ima osjećaj cjelovitosti tek kada oba polariteta djeluju zajedno.Važan koncept ličnosti je podjela na “top dog/under dog”, koja zapravo predstavlja borbu gospodara i roba. “Top dog” predstavlja dio koji naređuje, postavlja se kao da on zna najbolje, zauzima autoritarnu poziciju, usmjerava, pun je progutanih intojekata i moranja. Za razliku od “under dog-a” koji je pasivan, ima izgovore i razloge za odgađanje, te predstavlja dio koji sabotira i nema snage i moći (1, 7, 11).

ImpassImpass je izuzetno važno mjesto u terapiji i ima odlučujuće mjesto u rastu. To je pozicija u kojoj podrška okoline ili zastarjela unutarnja podrška više ne funkcioniraju, a autentična samo-podrška se još nije uspostavila (7). Neki to mjesto opisuju kao stanje praznine, rupe, crnila, ruba provalije i sl. Ukoliko osoba ostane s iskustvom impassa može pronaći podršku autentičnom postojanju i iskustvu. To predstavlja postojanje s točnom percepcijom i sposobnosti stavljanja svog istinskog selfa u okolinu/svijet i točna percepcija drugih (10).

Ciljevi gestalt terapijeJedan od važnih ciljeva GT je ponovna integracija dijelova ličnosti u novu cjelinu i uspješnost terapije očituje se u integraciji tj. identifikaciji sa otuđenim dijelovima sebe (poput ideja, emocija, ponašanja). Svjesnost uključuje mikrosvjesnost tj. svjesnost o određenom sadržaju

(kroz terapiju osobe uče identificirati i prihvatiti svoje potrebe, preferencije, želje, emocije, vrijednosti), ali i svjesnost o procesu svjesnosti. Važan cilj GT je da osoba osvijesti proces kojim ona ulazi u kontakt, proces formiranja i destrukcije gestalta tj. proces OS, procese otpora, kako bi mogla ponovo uspostaviti prirodnu sposobnost samoregulacije i efikasno ulaziti u kontakt s drugima kao i dijelovima samog sebe. Svjesnost o svjesnosti ojačava sposobnost da se automatske navike dovedu u svjesnost i u terapiji se koriste fokusirana svjesnost i fenomenološko eksperimentiranje za pojašnjavanje, centriranje i isprobavanje novih ponašanja. Ta svjesnost znači da osoba zna što ona sama bira napraviti/ponašati se, te ima priliku preuzeti odgovornost za to. To dovodi da se osoba na kreativan način nosi sa životom u kojem se neprestano mijenja, raste i razvija se.Može se reći da je osnovni cilj GT zrelost, rast i autonomnost (autentičnost i odgovornost) kroz povećanje svjesnosti. Zrelost se definira kao prebacivanje sa podrške okoline na unutarnju podršku i oslonac u sebi, čime osoba nije više ovisna o okolini i shvaća da sama može učiniti puno više nego što je prvotno mislila (7). Samo-podrška predstavlja sposobnost da podržimo sebe na način da smo dovoljno jaki i fleksibilni da se upustimo u nove kontakte i nove događaje. Cilj terapije je upravo transferirati samo-podršku koja dolazi iz iskustva u terapiji, što će dovesti do novog kruga svjesnosti i akcije u životu osobe odnosno povećati raznovrsnost ponašanja (8).

Terapijski odnosTerapijski odnos u GT temelji se na aktivnoj prisutnosti terapeuta i klijenta u dijaloškom ja-ti odnosu kroz kontakt, usmjeravanje svjesnosti i iskustvo ovdje i sada. U terapijskom odnosu nema procjenjivanja i interpretiranja drugoga, već je puno povjerenje na trenutno iskustvo. To stvara sigurnu okolinu/uvjete za terapijski rad. Ja-ti odnos je horizontalan odnos u kojem i terapeut i klijent imaju jednakopravnu i aktivnu ulogu. Naglasak je na kontaktu, svjesnosti, odgovornosti i terapeuta i klijenta, te na međusobnom dijeljenju trenutnog vlastitog iskustva “kako jest” i to kroz dijalog (3). Vrlo je važno da je terapeut svjestan samog sebe, transparentan, autentičan i kongruentan.Seanse su strukturirane interakcijom terapeuta i klijenta i oboje sudjeluju u strukturiranju. Klijentova percepcija vlastitih potreba, preferencija i snaga uzimaju se ozbiljno i one postaju važne determinante strukture terapije. Neki klijenti određuju strukturu seanse pričajući svoju priču ili uspostavljajući svoj vlastiti fokus. Klijent je u GT vrlo aktivan i odgovoran sudionik koji ući kroz eksperiment i promatra svoju sposobnost otkrivanja i ostvarivanja svojih ciljeva pomoću vlastitih napora. Klijent je sam odgovoran za svoje ponašanje, promjene u ponašanju i nastojanju da postigne te promjene (16).Terapeut pomaže u razjašnjavanju klijentovih potreba i preferencija kada one nisu jasne, kroz dijeljenje svojih vlastitih opažanja, nudeći empatičke refleksije na informacije koje je čuo od klijenta i predlažući fenomenološko eksperimentiranje koje bi moglo pojasniti klijentove želje. Terapeut dijeli s klijentom svoja opažanja, ali i daje svoj feedback o tome kako je klijent utjecao na njega. Uvijek se radi u kontekstu stvarnog kontakta između dvije osobe. Struktura proizlazi iz zajedničkog rada terapeuta i klijenta. (10). Terapeut frustrira klijenta ne rješavajući njegov problem za njega. Jedino tako, kroz frustraciju, mogu se razvijati unutarnji izvori za rješavanja vlastitih problema. Terapeut treba uspostaviti ravnotežu između frustracije i podrške održavajući s klijentom ja-ti odnos sada i ovdje (16). Terapeut ima

odgovornost za: 1. identificiranje tema koje su centralne u klijentovoj samoregulaciji, 2. tijek, timeing i način rada, 3. uspostavu sigurne i profesionalne klime i 4. pozivanje dijaloškog kontakta i facilitaciju dijaloškog odnosa (10).Orijentacija na sadašnjost ne isključuje prošlost i budućnost, već se i oni promatraju kroz iskustvo sada i ovdje (sada pokriva sve što postoji, uključuje balans biti ovdje, to je doživljavanje, iskustvo, uključenost, fenomenološko, svjesnost). Tijekom terapije usmjerenost je na proces više nego na sadržaj, na iskustvo, a ne na interpretaciju, na pitanja “što” i “kako” (predstavlja sve što je strukturirano, ponašanje, sve što se događa – proces koji se odvija), a ne na “zašto”.

Tehnike i metode gestalt terapijeTehnike i metode GT mogu se promatrati kao proces otkrivanja kroz direktno iskustvo i eksperimentiranje kojima osoba širi svoje granice i svjesnost. Temelje se na “ja-ti odnosu”, “što i kako”, i “ovdje i sada” metodologiji. Eksperimenti pružaju klijentu priliku da u sigurnim uvjetima terapijske situacije isproba različita iskustva i ponašanja, te nove poglede na sadašnje i prošle događaje. Eksperiment je organska posljedica onoga što klijent radi ili osjeća u svakom trenutku tijekom terapije. Terapijska tehnika sama od sebe ne kreira klijentovo ponašanje ili osjećanje, već služi kao alat kojim se povećavaju procesi unutar ličnosti osobe (8).Mogućnosti eksperimentiranja u GT su beskonačne i uključuju: igranje uloga (nedovršeni poslovi, osobine, polariteti, odnosi), dijalog, direktnu ekspresiju, pretjerivanje, naglašavanje, ja rečenice, kontinuitet svjesnosti, isprobavanje raznih ponašanja, rad na tijelu/disanju/glasu/pokretima/govoru, vizualizaciju, metafore, fantazije, priče, snove, crteže, domaće zadaće i sl.

Osnovne pretpostavke gestalt terapijskog pristupaPassons (1975) je sumirao pretpostavke gestalt terapijskog pristupa u sljedeće:1. Osoba je cjelina i predstavlja tijelo, emocije, misli, osjete i percepciju, koji su svi u međuzavisnom djelovanju2. Osoba je dio svoje okoline i ne može se razumjeti izdvojeno od nje3. Ljudi su proaktivni više nego reaktivni. Sami određuju svoje vlastite odgovore/reakcije na svijet4. Ljudi su sposobni biti svjesni svojih osjeta, misli, emocija i percepcija5. Ljudi su kroz samosvijest sposobni birati i prema tome su i odgovorni za svoje ponašanje6. Ljudi posjeduju potencijal i resurse da žive efikasno i zadovoljavaju svoje potrebe7. Ljudi mogu doživjeti sebe jedino u sadašnjosti8. Prošlost i budućnost mogu se doživjeti samo kroz sjećanja i predviđanja (17).

Životna filozofija gestalt terapije1. Živi sada: u svakom danom trenutku, a ne u prošlosti niti u budućnosti2. Živi ovdje: u dodiru sa onime što je pred tobom, sa onime što neposredno opažaš3. Prestani se uživljavati u svoje fantazije: doživi dodir sa stvarnim svijetom4. Živi sa svojim osjetilima: osjeti što ti pružaju. Ne precjenjuj misli, već je iskusno vrednije

5. Prihvati svoje osjećaje i slobodno ih izrazi: nemoj ih opravdavati, objašnjavati, prosuđivati ili manipulirati6. Prihvati ravnopravnost svojih osjećaja: prepusti se boli i neugodnim osjećajima kako se prepuštaš radosti i ugodnim osjećajima7. Nemoj se pokoravati zapovijedima “treba” ili “mora” i nemoj se odricati svoje moći obožavajući idole. Prihvaćaj vlastite imperative za koje si sprema preuzeti odgovornost i koji za tebe imaju unutarnji smisao8. Preuzmi odgovornost za svoje misli, osjećaje i ponašanje. Nemoj manipulirati sobom sužavajući svoju svjesnost9. Prihvati samog sebe kakav si sada i prihvati druge onakvima kakvi oni jesu sada (12, 18).

Mogućnosti primjene gestalt terapijeYontef (1993) navodi da se GT može efikasno koristiti sa svakom kliničkom populacijom koju terapeut razumije i s kojom se osjeća udobno. Ukoliko se terapeut može povezati s klijentom, mogu se primijeniti gestalt terapijski principi dijaloga i direktnog iskustva. Važno je da se sa svakim klijentom ti osnovni principi prilagode konkretnoj osobi i kliničkoj situaciji budući da svaka osoba odnosno dijagnostička skupina zahtijeva specifičan pristup. Stoga je važno da terapeut osim znanja iz teorije i primjene GT, ima znanja iz područja dijagnostike, psihopatologije i teorije ličnosti (10).Individualna, bračna, obiteljska i grupna GT koristi se gotovo sa svim dijagnostičkim populacijama. GT ima posebno dugu povijest primjene sa osobama koje su sputane, rigidne, sklone intelektualizaciji i s puno “unutarnjih ograničenja” (anksiozni, perfekcionistički, fobični i depresivni klijenti), te se jedno vrijeme smatrala kao terapija upravo takve populacije. No, GT ima uspješnu primjenu sa puno širim spektrom problema. Često se koristi kod osoba s neurozama odnosno anksioznim poremećajima, kod osoba s poremećajima ličnosti, posebice s narcističkim i borderline poremećajem ličnosti, te kod osoba s problemima ovisnosti o alkoholu i drogama. GT se koristi kod osoba svih dobnih skupina i ima vrlo široku primjenu u terapiji djece i u školskom sustavu. GT se pokazala korisna i u sklopu kriznih intervencija. U znatno manjoj mjeri se koristi u terapiji osoba sa psihotičnim poremećajima i težim organskim oštećenjima, kod kojih je potreban poseban oprez, osjetljivost, podrška, strpljivost, dugoročan rad i kontinuirano građenje odnosa (3, 6, 10).

ZaključakGT promatra čovjeka kao funkcionalnu, organizmičku cjelinu koja teži višoj razini potencijala, aktualizaciji i integraciji unutar sebe i kao dio polja organizam/okolina (6). Može se reći da se u GT naglasak stavlja na direktan kontakt između terapeuta i klijenta, iskustvo sada i ovdje, aktivno eksperimentiranje, odgovornost za sebe i svoje reakcije, osvještavanje, povjerenje u OS, te međuzavisan odnos pojedinca i okoline (3). GT može se okarakterizirati kao neinterpretativni psihoterapijski pristup koji kroz ja-ti odnos i kroz podršku na osvještavanju sebe (vlastitih misli, osjećaja, osjeta i tijela) sada i ovdje, omogućuje pronalaženje, oslobađanje i korištenje svih vlastitih osobnih potencijala tj. samoaktualizaciju (19).

LITERATURA1. Polster E. i Polster M. Gestalt Therapy Integrated, Contours of Theory and Practice, NY :

Vintage Books, Brunner/Mazel, 1973.2. Prels F., Hefferline R. and Goodman P. Gestalt Therapy: Excitement and Growth in the Human Personality, NY: Julian Press, 1951.3. Yontef GM. Gestalt Therapy: An Introduction, U: Yontef GM ur. Awereness, Dialogue and Process: Essays on Gestalt Therapy, NY: The Gestalt Journal Press, 1993, Web adresa: http://www.gestalt.org4. Barlow AR Gestalt Therapy and Gestalt Psychology, Gestalt-Antecedent Influence or Historical Accident, The Gestalt Journal, 1981; 4 (2), Web adresa: http://www.gestalt.org5. Perls F. Ego, hunger and aggression, NY : Vintage Books, 1969.6. Kirchner M. Gestalt Therapy Theory: An Overview, Gestalt, 2000; 4 (3), Web adresa: http://www.g-gej.org7. Perls F. Gestalt Therapy Verbatim, Utah: Bantam Books, Real People Press, 1969.8. Buttolo W. Gestalt terapija, U: Biro M. i Buttolo W. ur. Klinička psihologija, Novi Sad: Katedra za Kliničku psihologiju, Ludwig Maximilians Universitat Munchen i Futura publikacije, 2003, 286-295.9. Beisser A. The Paradoxsical Theory of Change, U: Fagan J. i Shepherd I. ur. Gestalt Therapy Now, California: Science and Behavior Books, Palo Alto, 1970.10. Yontef GM. Gestalt Therapy, U: Gurman AS. i Messer SB. ur. Essential Psychotherapies, Theory and Practice, NY: Guilford Press, 1995, 261-303.11. Simkin JS. Gestalt Therapy Mini-lectures, California: Celestial Arts, Millbrae, 1974.12. Berger J. Gestalt terapija, U Berger J. ur. Treći roditelj, Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Nolit, 1980, 113-135.13. Kostić N. Kako se neuroza shvaća u geštalt terapiji, U: Ignjatović M. ur. Avalske sveske – Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Institut za dokumentaciju zaštite na radu, 1980, 59-63.14. Perls F. Finding Self Through Gestalt Therapy, part of the Cooper Union Forum Lectures Series, 1957, Web adresa: http://www.gestalt.org15. Parlett M. Reflections on field theory, British Gestalt Journal, 1991; 1 (2): 69-81.16. Kostić M. Geštalt terapija – pristup cjelovitoj ličnosti, U: Ignjatović M. ur. Avalske sveske – Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Institut za dokumentaciju zaštite na radu, 1980, 31-37.17. Clarksion P. Gestalt Counseling in Action, London: SAGE Publications, 1999.18. Perls F. Gestaltistički pristup psihoterapiji, Beograd: Nolit, 1981.19. Pregrad J. Gestalt terapija, predavanje na poslijediplomskom studiju, Sveučilište u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, 1998.