francuska socioloska skola

Sociologija 2. godina – Klasične sociološke teorije I (kod prof. Rade Kalanj)

Sociološka skriptarnica – E-mail: [email protected] 1

FRANCUSKA SOCIOLOŠKA ŠKOLA (Cvjeti čanin, Supek) Francuskom sociološkom školom naziva se grupa sociologa koja se okupila oko

Durkheima i Socioloških godišnjaka. Oni su se uspjeli izboriti da se sociologiji

meñu društvenim znanostima prizna status fundamentalne sociološke znanosti.

Zahvaljujući njima, sociologija u Francuskoj dobiva onaj akademski i znanstveni

status koji je u Njemačkoj držala filozofija. Danas ih se takoñer naziva

durkheimovcima .

1. SOCIOLOŠKI GODIŠNJACI

Uloga sociologije je da sa svog stajališta utvrdi ono što je zajedničko i bitno

društvenom ponašanju čovjeka – metodom usporeñivanja i znanstvenom indukcijom.

Da bi sociologija to mogla bilo je potrebno okupiti mnoge specijaliste za pojedine

društvene znanosti koji će prihvatiti pozitivnu metodu sociološke analize. Durkheimu

se činilo da bi se to najbolje mogla uraditi ekipa okupljena u nekom časopisu.

1893. godine osigurali su rubriku pod naslovom Sociološki godišnjak u već

postojućem časopisu Revija za metafiziku i moral (na poticaj Bouglea). Cilj

socioloških godišnjaka bio je da sociolozi djeluju kao zajednički tim na zajedničkom

zadatku prema načelu podjele rada.

1899. godine pojavio se prvi broj Sociološkoga godišnjaka. Duša godišnjaka bio je

Marcel Mauss koji je intenzivno s Durkheimom radio na izdavanjima godišnjaka, zato

nije ni izdao niti jednu vlastitu knjigu. Ono što je grupu u njenom zadatku povezivalo

bili su upravo društveni i akademski otpori konstruiranju znanstvene sociologije.

Većina suradnika završila je školu Ecole Superieure (Viša škola za nastavnike).

Intelektualne veze bile su snažnije od osobnih dodira – nisu se redovito sastajali.

Najužu jezgru Socioloških godišnjaka sačinjavali su Mauss, Hubert, Bougle, Simiand,

Lapie, Halbwachs, Davy, Fauconnet i Richard.

Marcel Mauss (1872 – 1950) bio je Durkheimov nećak i život je posvetio promicanju

njegove sociologije. Specijalizirao se za religijske datosti, surañivao je na

Dukheimovim Samoubojstvima. Njegovo njaznačajnije djelo je Ogled o daru jer se

ovdje pojavljuje njegov pojam totalne društvene zajednice – taj je pojam ušao u

modernu sociologije kao temeljna kategorija jer povezuje sociologiju sa drugim

društvenim znanostima, ali takoñer i s antopološkom problematikom odnosa

pojedinca i društva. U nastavničkoj karijeri došao je do najvišeg zvanja na College de



France, gdje je predavala samo znanstvena elita. Prvi svjetski rat prekinuo je

izdavanje Socioloških godišnjaka. Nakon rata ta se suradnja više nije ponovila u

istom obliku.

2. INSTITUCIONALIZACIJA SOCIOLOGIJE

Da bi se sociologija probila na sveučilišta u Francuskoj bilo je nužno slomiti

društvenopolitičke i akademske otpore, jer su i jedni i drugi odlučivali o prosvjetnoj

politici. Durkheimovci su isticali da su za društvenu integraciju osobito važne

«posredničke organizacije», kao što su sindikati, pa su se njima osjećali najbliži.

U prilog jačanju utjecaja Durkheimovske sociologije išlo je samo jačanje socijalizma i

radničkog pokreta, nego doskora i vodeće snage u Trećoj Republici, neoliberalne

radikalne i radikalsocijalističke stranke. Član Durkheimovske grupe, a i član radikalne

stranke – Celestin Bougle bio je njezin najistaknutiji propagator jer je zahvaljujući

svojem sjajnom govorničkom daru u doba izmeñu dva rata bio najpopularniji filozof i

sociolog.

Celestin Bougle (1870 – 1940) završio je elitnu Ecole normale superieure kao prvi

po rangu pa je kao takav dobio stipendiju za Njemačku. Svoju prvu recenziju uprio je

dosta kritički protiv Durkheima, no taj stav mu nije smetao da bude jedan od

najznačajnijih propagatora nove sociologije, njegove znanastvene orijentacije i

metodologije. Nije pridavao religiji isti značaj kao Durkheim i njegovi suradnici;

protivio se Durkheimu u četiri pravca.

Afirmaciji sociologije u akademskom svijetu doprinijela je konkurencija izmeñu

filozofskih i pravnih fakulteta. Pravni fakulteti u Francuskoj tradicionalno su se

smatrali glavnim nosiocima pravnih i društvenih znanosti koje se bave strukturom

društva i sociologijom. No Durkheimovci su dobili katedre na fakultetima te je njihova

sociologija postala dominantna teorija u društvenim znanostima u Francuskoj.

Njihova najznačajnija područja bile su sociologija religije i sociologija prava.

Durkheimovci su dali jedan novi pogled na sociologiju – povezali su nov način

njezine metode, njezin tematski cilj i odnos sociologije prema drugim egzaktnim

znanostima unutar društvenih znanosti.

3. TOTALNE DRUŠTVENE ČINJENICE

Totalna društvena činjenica je trodimenzionalna – sociološka, historijska i fizio-

psihološka dimenzija. Samo se kod pojedinca može susresto ovo trodimenzionalno



približavanje. Pojam totalne činjenice veže dvostruka zadaća: s jedne strane da

poveže društveno i individualno, a s druge strane fizičko i psihičko. Na koncu čitava

niza redukcija bit ćemo u posjedu totalne činjenice koja podrazumijeva:

1. različite modalitete društvenoga (pravni, ekonomski, religijski...)

2. različite modalitete individualne povijesti (roñenje, djetinjstvo, ženidba...)

3. različite oblike izražavanja – od fizioloških pojava do kategorije nesvjesnih i

svjesnih predodžbi

→ Hipoteza o komplemetarnosti psihičkoga i socijalnoga – dinamička

komplemetarnost koja proizlazi otuda što je psihičko samo običan element značenja

za simbolizam koji ga nadilazi, i jedini način verifikacije stvarnosti čiji raznovrsni

vidovi mogu biti zahvaćeni samo po njemu u obliku sinteze.

Sve što promatramo čini dio promatranja, no promatra č je i sam dio toga

promatranja.

Društvo je uvijek više nego zbir pojedinaca i kao takvo se ne može reducirati na

usamljene pojedince. No isto tako pojedinac stoji u samostalnom odnosu prema

društvenom totalitetu i mjenja ga prema svojim individualnim zahtjevima. Na odnos

individualne i kolektivne svjesti vraćaju se mnogi durkheimovci kad raspravljaju o

odnosu sociologije i psihologije. Rješenje ovog problema dao je Simmel i njegova

ekipa simboličkim interakcionizmom.

4. DRUŠTVENO PORIJEKLO RELIGIJE

Durkheim smatra da društveni temelj predstavljaju idejne činjenice kao što su religija,

moral ili pravo; što je navelo njegove suradnike da počnu istraživati religiju i njezinu

funkciju u društvu.

Durkheim je odbacivao izučavanje religije s teološkog gledišta već je smatrao kako

valja uzimati u obzir «religijske činjenice» – koje nalazimo u raznim društvima i koje

se očituju kao religijsko ponašanje.

Hubert pravi razliku izmeñu čvrsto organiziranih religija (crkve) i slabo organiziranih

(narodna vjerovanja).

Njihovo zanimanje prirodno je išlo prema etnologiji i proučavanju nepismenih naroda;

tu se se susreli sa pojavom totemizma. Totemizam je, za Durkheima, sadržavao u

elementarnom obliku sve bitne komponenete koje sadrže i razvijene religije – mit,

zabrane, ritual, žrtvovanje bogu, pričest, doživljaj preobrazbe pomoću kolektivnog

stapanja (ples, jelo..).



Mauss i Hubert dolaze do zaključka kako je osnovna kategorija religijskog sveto .

Otkrivaju kako magija sadrži razne tehničke postupke koji imaju više mehanički nego

religijski karakter, a iz kojih se kasnije razvila tehnologija ili umjetnost. Valjalo je dakle

očistiti religiju od svih tih naslaga kako bi se došlo do njezine prave prirode. Mauss i

Hubert (proučavajući magiju) dolaze do zaključka kako u magiji, ako i u religiji, postoji

vjerovanje u jednu silu koja vlada svijetom i koju valja učiniti sklonu čovjeku molitvom

ili čaranjem. Melanezijci je zovu manom, a sjevernoamerički Indijanci orendom. Sveto

postoji u svjesti kao opći oblik operativnih pritisaka u pogledu religijskoga mišljenja.

Mitološko ili ritualno vrijeme oblikuje na poseban način vremensko trajanje uvjetujući

tako da se neki datumi redovito ponavljaju i uvjetuju odreñeno društveno ponašanje.

Svečani dani uvijek padaju i isti dan jer u religijskom vremenu isti datumi uvjetuju iste

dogañaje i ponašanje.

Durkheimovci su bili voñeni jednim induktivnim naporom kako bi doprli do temeljnih

kategorija religijskog ponašanja, a iza tih kategorija otkrili prirodu ljudske

društvenosti. «... nadmoć bogova nad ljudima ista je kao nadmoć grupe nad svojim

članovima.»

5. SOCIOLOGIJA I PRAVO

Pravni fakultete (na kojem su studirali mnogi durkheimovci) nastojao je sociologiju

povezati s pravom. Isticali su da pravo, moral i religija potječi iz iste društvene

potrebe za integracijom i prisilom, iz iste potrebe da osiguraju društvenu ravnotežu

vršeći regulatorni utjecaj – sve troje je izraz iste kolektivne svjesti ili osvještenosti.

Davy kaže da društveni život uvijek uključuje veoma strogi sistem obaveza koje su

uvjeti za bilo koji moral ili pravo. Dukheimovci se služe pojmom sociologija prava .

Pravo smatraju kao društvenu obvezu, jer ako netko ima pravo na vlasništvo ili

vjerovanje, tada je drugi obvezan da to poštuje jer inače podliježe društvenim

sankcijama. Pravo je pozitivna, a zakon negativna strana društvene prakse. Dokazali

su da i u primitivnim društvima postoje pravni odnosi koji su izraz društvene svjesti

kao meñusobnih obveza meñu pojedincima. Durkheimovcima se prigovaralo da ih ne

zanima pravo kao pravo već više njhova povijest ili porijeklo.

Mauss i Hubert «Ogled o daru» - pokazano kako običaj darivanja kod Eskima raña

jak osjećaj obveze (samim činom razmjene u onoga kojemu se daje neko dobro) koji

istodobno ima pravni, moralni i religijski karakter. Eskimi imaju dvije društvene

strukture, jednu zimi, drugu ljeti. Njihovo ponašanje se sasvim mijenja u jednom i



drugom slučaju tako da imaju i dva prava i dvije religije – što pokazuje usku ovisnost

prava i religije o društvenoj morfologiji.

Tema krivnje i kazne jako je zaokupljala durkheimovce. Davali su prednost moralnim

pred pravnim sankcijama. Odgovornost odgovara sankciji uopće. Durkheim razlikuje

dvije vrste sankcija: organizirane – primjenjene su posredstvom odreñeneog organa;

sankcije javnog mnijenja – raspodjeljene su na difuzni način, na sve ljude bez

razlike.

Svaki zločin izazaiva jake emocije u društvenoj grupaciji, i te se emocije šire po

difuznom kolektivnom mehanizmu participacije. Na što upozorava Levy-Bruhl, kaže

da primitivne kolektivne predodžbe zadržavaju svojstav cjeline kojoj pripadaju, na taj

način da je sve u svemu.

Razvijene društvene ustanove inhibiraju difuzno širenje kolektivnih emocija i

prisiljavaju pojedince da traže pravi uzrok prijestupa i pravog krivca, čime dolazi i do

individualizacije odgovornosti. Sud o odgovornosti je moralna činjenica . Moral

prethodi pravnopj sankciji, a oboje su podvrgnuti društvenom rasuñivanju koje

započinje s difuznim osjećajem što ga je proizveo zločin ali koji se posredstvom

društvenih ustanova koncentrira na individualnoj odgovornosti.

Durkheimova definicija prava – pravo je niz obaveznih društvenih pravila stvorenih

da osiguraju društvenu ravnotežu. Pravo podliježe uvijek odreñenoj društvenoj

proceduri u kojoj izmeñu tužitelja i tuženog intervenira treća strana na temelju

prihvaćenih pravila o promjeni kazne. Težište svoje definicije durkheimovci stavljaju

na obveze, «objektivno pravo».

Dolaze u sukob s teoretičarima grañanskog ili civilnog prava koji su se u skladu s

liberalnom tradicijom pozivali na «prirodno pravo». No, durkheimovci se nisu previše

bavili osnovnim teorijskim sporovima, već su svoje zanimanje usmjerili prema

povijsnim činjenicama i njihovoj analizi. Bili su protivnici filozofije prava jer su svoju

metodu i pristup smatrali nekom novom vrstom filozofije prava.

Durkheimovci nisu vjerovali u stalni progres ljudskog razvoja; u tom pogledu ostaju

prije antirevolucionaristi. Takoñer su smatrali kako nemamo pravo unositi kriterije

ocjenjivanja o naprednosti ili zaostalosti, jer neka zajednica koja je suvremena nosi

iste crte kao i neka prastara zajednica. U odbacivanju evolucionističkih ocjena slagali

su se s Levy-Straussom.



6. SOCIOLOGIJA I EKONOMIJA

Ekonomija i njezino izučavanje usko je povezano s borbom durkheimovaca za

afirmaciju sociološke metode i pozitivističkog pristupa društvenim znanostima. U toj

borbi nastupali su protiv prevelikog partikularizma na kojoj stoji povijest (deskripcija

društvenih činjenica) i politička ekonomija (racionalana apstraktnost). Njihova

ambicija bila je da podignu povijest na status znanosti, imajući uvijek u vidu prirodne

znanosti, a ekonomiju na razinu prirodne znanosti koja mora voditi računa o

meñuzavisnosti i isprepletenosti ekonomskih pojava s ostalim društvenim procesima.

Tu borbu vodili su Simiand i Halbwachs – završili Ecole normale superieure (filozofi),

dobro poznavali kvantitativne statističke metode.

Durkheim je poricao znanastveni status povijesti jer ona ostaje na razini opisivanja

manje više individualnih dogañaja, dok sociologija mora izražavati zakonitosti

društvenog razvoja. Ako historija počne objašnjavati i usporeñivati dogañaje, tada se

ne razlikuje od psihologije. Zalažući se za funkciju objašnjavanja u znanosti

Durkheimov pozitivizam se suprostavljao shvaćanju novokantovaca koji su smatrali

da je uloga povijesnih znanosti da razumiju, a ne objašnjavaju.

Što se tiče ekonomije, njoj se predbacuje da je ostala u tradicionalnom okviru

spekulativne i racionalne znanosti te ostaje ideološka, normativna i formalistička.

Simiand odbacuje liberalnu političku ekonomiju i marginalistčke teorije. Smatra da je

potrebno istaknuti objektivnu stranu vrijednosti – cijenu. Tako je za njega novac

nešto veoma objektivno, jer je utemeljen na društvenom vjerovanju u njegovu ulogu i

vrijednost. Simiand pokušava utemeljiti ekonomsku sociologiju radeći na

dokumentima i baveći se kritikom tih dokumenata. Promatrajući ekonomske pojave

S. ih nastoji dovesti u red s drugim društvenim pojavama. Predmet njegova

istraživanja nije plaća kao neka ustanova već njezin funkcionalni fenomen – nadnica .

Ona je najjednostavniji element, a ujedno i najobjektivniji, jer se da izračunati tj. lako

kvantificirati. Inače, Simiand je doktorirao na pravnome fakultetu s tezom «Nadnica».

Za razliku od Durkheima, s. smatra da ekomiju treba proučavati krečući od

najrazvijenijih i suvremenih oblika, a ne početnih. Naime tek u razvijenim društvima

neke pojave poznate su u njihovom čistom i izdvojenom obliku, dok se u primitvnim

društvima još nalaze u difuznom stanjugdje ih ne možemo lako razlučiti od drugih, pa

tako niti shvatiti njihovu pravu prirodu i društveni značaj. Pozitivna ekonomska

znanost ne može biti sociološka; ona mora nakon analitičkog postupka težiti sintezi tj



konačno uspjeti otkriti neku moguću uopćavajuću vrijednost koja može protumačiti

prošlost i sadašnjost, i ostati otvorena spram budućnosti.

7. DRUŠTVENA MORFOLOGIJA I PSIHOLOGIJA

Prema Maussu, društvena mofrologija je znanost koja izučava materijalni supstrat

društva , tj. oblik koji poprimaju društva kada se uspostave na zemlji, volumen i

gustoću žiteljstva, način kako je ono raspodijeljeno kao i cjelinu stvari koje služe kao

sjedište kolektivnom životu. Durkheim kaže da reljefni oblici utječu na stukturu

društva, ali je ne odreñuju. Promjene u društvenoj morfologiji dovode do promjena u

društvenim vjerovanjima i normama.

Mauss je o svojoj studiji «Ogled o sezonskim promjenama u eskimskim društvima»

opisuje dva načina života Eskima: ljetni – rasprše se po zaljevima i žive usamljeno u

obiteljskim skupinama; zimski – zajedničke nastambe, kolektivni život.

Mauss zaključuje «Postavili smo metodičko pravilo da je društveni život u svim svojim

oblicima (moralnom, religijskom, pravnom...) funkcija svojega materijalnog supstrata,

te da varira s tim supstratom, tj. s masom, gustoćom, oblikom i sastavom ljudskih

grupacija.» Njegov rad ima metodološku korist da je pokazao kako analiza

odreñenog slučaja može dostajati da se dokaže jedan zakon s krajnjom opteničošću.

Onaj koji je najviše pridonio da se durkheimovski rezultati potvrde u razdoblju

opadanja bio je Maurice Halbwachs . Umro je u koncentracijskom logoru. U

izučavanju društvene morfologije bavio se modernim društvima, klasama i posebnim

položajem radničke klase. Njegova djela su «Radnička klasa i razina života» i «Nacrt

za jednu sociologiju društvenih klasa». Zaključak njegovih istraživanja socijalnih

klasa jest da se njihovi pripadnici ponašaju točno u skladu sa svojom društvenom

klasom i mentalitetom koji im klasa nameće, iako su često prijelazi izmeñu jedne i

druge klase neprimjetni. No one su najčešće oštro izražene. Svaka klasa u svakome

slučaju odreñuje ponašanje članova koji je sačinjavaju. Tako nam motivi ljudi i njhove

težnje izgledaju potpuno zavisni od položaja koji ti ljudi zauzimaju u društvu.

8. SOCIOLOGIJA I PSIHOLOGIJA

Durkheimovci su se susreli sa dilemom odnosa individualne i kolektivne psihologije.

D. kaže kako se sve što je društevno sastoji u predodžbama i dosljedno je proizvod

predodžaba. Mišljenje čovjeka uvjetovano je njegovim društvenim odnosima i

ustanovama, te iste ustanove proizvod su njegova ne individualnog, već kolektivnog



mišljenja. Durkheimovci polaze od pretpostavke suprotne tada vladajućoj psihologiji

(Ribot) – ljuski mentalitet proizvod je odreñenog povijesnog razvoja, pa je nemoguće

tražiti korijene ljudskog mentaliteta u individualnim sposobnostima. Tada još nije bilo

socijalne psihologije. Durkheim se stalno pozivao na kolektivnu psihologiju sui

generis, kao na psihologiju koja se može svesti na individualnu psihologiju (onda je

to odudaralo od filoz. i psiho. tradicije).

Comte je bio pod utjecajem evolucionizma i tražio je da se više pojave protumače

pomoću nižih, psihički procesi pomoću bioloških. Durkheim je to odbacivao.

U to vrijeme vodila se oštra polemika izmeñu Tardea i Durkheima. Tarde u svom

poznatom djelu «Zakoni imitacije» polazi od individualne psihologije te objašnjava

kako cjelokupno društveno ponašanje počiva na zakonima imitacije. Durkheim kaze

da se imitacijom ne mogu otvoriti niti jedna vrata. Postoje gomile koje se uslijed

meñusobnog dodira pojedinca počinju ponašati na način da pojedinac gubi moć nad

svojim razumskim prosuñivanjem, da postaje predmet nekih nesvjesnih sila koje

upućuju da čovjekom vladaju neke emocionalne sile koje nije sposoban razumski

obuzdati. Tu dolazi do razilaženja u mišljenju jer Tarde tvrdi kako to može objasniti

individualna psihologija, a Durkheim tvrdi kolektivna psihologija. Bougles upozorava

da je oponašanje izraz pritisaka kojima je izložen pojedinac u grupi. Durkheim na

prigovor Bouglesa rekao kako on traži psihologiju sui generis, vrstu psihologije koja je

različita od individualne psihologije. Kolektivnu i individualnu psihologiju povezuje

psihofiziologija.

Halbwachs u svojim «Društvenim okvirima pamćenja» odbacuje pristup individualne

psihologije. Zaključuje da se valja odreći ideje da se prošlost čuva kao takva u

individualnim pamćenjima. Ljudi žive u društvu i služe se riječima čiji smisao

razumiju: to je preduvjet za kolektivnu misao. Svaku riječ prate uspomene, mi

izgovaramo naše uspomene prije nego što ih dozivamo; to je govor, čitav niz

društvenih konvencija koje nam dopuštaju da u svakome trenu rekonstruiramo našu

prošlost. Društvena misao stalno oblikuje i preoblikuje naše pamćenje koje ostaje

izloženo društvenim potrebama koje se mijenjaju kao i kolektivni mentalitet ljudi.

francuska socioloska skola

Documents