FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA LINGVISTIKU

KATEDRA ZA POREDBENU LINGVISTIKU

Ak. god. 2018./2019.

Matija Mužek

Fonološki opis tuškanskog govora

Diplomski rad

Mentor: Dr. sc. Mate Kapović, izvanredni profesor

Zagreb, lipanj 2019.

1

Sadržaj

Sadržaj………………………………………………………………………………………….1

Kratice i simboli………………………………………………………………………………..3

1. Predgovor……………………………………………………………………………………4

2. Uvod…………………………………………………………………………………………4

2.1. Tuškani i njegovi stanovnici………………………………………………………4

2.2. Položaj tuškanskog govora………………………………………………………...5

2.3. Klasifikacija tuškanskog govora…………………………………………………..6

3. Vokalizam…………………………………………………………………………………...9

3.1. Dijakronijski opis tuškanskog vokalizma…………………………………………9

3.1.1. Vokal i………………………………………………………………….11

3.1.2. Vokal ẹ………………………………………………………………….12

3.1.3. Vokal ………………………………………………………………….15

3.1.3. Vokal ə………………………………………………………………….16

3.1.5. Vokal a…………………………………………………………………17

3.1.6. Vokal ḁ…………………………………………………………………19

3.1.7. Vokal o…………………………………………………………………20

3.1.8. Vokal u…………………………………………………………………21

3.2. Sinkronijski opis tuškanskog vokalizma…………………………………………21

3.2.1. Kratki samoglasnici…………………………………………………….22

3.2.2. Dugi samoglasnici……………………………………………………...23

3.2.3. Nenaglašeni samoglasnici……………………………………………...24

4. Konsonantizam……………………………………………………………………………..26

4.1. Sinkronijski i fonetski opis tuškanskog konsonantizma…………………………26

4.1.1. Labijali i labiodentali…………………………………………………...27

4.1.2. Dentali i alveolari………………………………………………………27

4.1.3. Postalveolari i (alveo-)palatali………………………………………….27

4.1.4. Velari i glotali…………………………………………………………..28

4.1.5. Fonološki procesi……………………………………………………….28

4.2. Dijakronijski opis tuškanskog konsonantizma…………………………………...29

4.2.1. Jotacija i suglasnici ś i ź………………………………………………...29

2

4.2.2. Suglasnici h i f………………………………………………………….31

4.2.3. Slogotvorni sonanti……………………………………………………..32

5. Prozodija…………………………………………………………………………………...32

5.1. Podrijetlo tuškanskih naglasaka………………………………………………….34

5.1.1. Dugosilazni naglasak…………………………………………………...34

5.1.2. Dugouzlazni naglasak…………………………………………………..39

5.2. Fonološka interpretacija tuškanskog naglasnog sustava…………………………42

6. Ogled govora……………………………………………………………………………….45

6.1. Rad u vinogradu………………………………………………………………….45

6.2. Knjiga o zavičaju…………………………………………………………………47

6.3. Rodbinske veze…………………………………………………………………..48

7. Literatura…………………………………………………………………………………...48

3

Kratice i simboli

jd – jednina, npr. Njd

mn – množina, npr. Gmn

GPR – glagolski pridjev radni

GPT – glagolski pridjev trpni

// - fonološka transkripcija

[] – fonetska transkripcija

* – neposvjedočen, rekonstruiran oblik

** – nepostojeći, nepravilan oblik

točkica – zatvoren vokal, npr. ẹ, ạ, ọ

repić – otvoren vokal, npr. , , ,

ḁ - vrlo zatvoreni, zaobljeni stražnji a

æ – glas između i a

ɐ - glas između ə i a

ļ – pravopisni lj

ń – pravopisni nj

ł – velarizirani, „tvrdi“ l, ľ – palatalizirani „meki“ l

– „kanonski“ kratkosilazni naglasak

– „tromi“ kratkosilazni naglasak

– dugosilazni naglasak

– u fonološkoj transkripciji: akut, u fonetskoj transkripciji: ravni ili uzlazni aloton

dugosilaznog naglaska

– dugouzlazni naglasak s visokim zanaglasnim slogom kao u štokavskom

– dvostruki naglasak s ravnim prvim slogom

– dvostruki naglasak sa silaznim prvim slogom

– ravna prednaglasna dužina

– silazna prednaglasna dužina

Većina primjera u radu dana je u fonološkoj transkripciji, osim kada se eksplicitno govori o

izgovoru pojedinih glasova, kada su primjeri dani u fonetskoj transkripciji. To će biti posebno

naznačeno.

4

Dijalektološki znakovi u tekstu pripremljeni su pomoću sustava za unošenje ZRCola

(http://ZRCola.zrc-sazu.si), koji je u Znanstvenoistraživačkom centru SAZU u Ljubljani

(http://zrc-sazu.si) razvio dr. Peter Weiss.

1. Predgovor

Prije nego što sam počeo studirati lingvistiku, nisam pridavao previše pozornosti govoru

svog rodnog sela. Iako sam ga samo pasivno poznavao (tata mi je iz Tuškana, a mama iz

Karlovca, pa je zbog mnogo veza s gradom pretegnuo njezin karlovački govor), doživljavao

sam ga kao uobičajeni govor sela i nisam primjećivao njegove posebnosti. Samo u rijetkim

prilikama – kao kad me je baka Bara Jakšetić upozorila da se ne kaže **br za nego br za –

mogao sam naslutiti koliko se toga skriva ispod površine. Što sam više učio o jeziku, to sam

više toga primjećivao i tuškanski govor postajao mi je sve zanimljivijim. Trenutak kada sam se

odlučio započeti ozbiljno istraživanje bio je dok sam pohađao kolegij Akcentologija kod

profesora Mate Kapovića – to što sam poznavao jedan relativno arhaičan kajkavski (ili

kajkavsko-čakavski) govor mnogo mi je olakšalo praćenje i razumijevanje gradiva, a usput sam

profesoru mogao davati vrijedne podatke. S profesorom sam nastavio surađivati i nakon što

sam odslušao sve njegove kolegije, tako da je bilo logično da njega odaberem za svog mentora.

Odlučio sam ovaj rad posvetiti samo fonologiji, jer vjerujem da može ponuditi svjež

pogled na neke neriješene ili zanemarene probleme u dijalektologiji karlovačkog i ozaljskog

područja. To se posebice odnosi na spoznaje moderne poredbene slavenske akcentologije s

kojom sam se dobro upoznao tijekom studija, a koja bi mogla olakšati raspoznavanje kajkavskih

odnosno čakavskih elemenata u govorima ovog područja. Zbog toga, a i zbog toga što sam se

specijalizirao za poredbenu lingvistiku, tuškanskom govoru pristupit ću iz poredbene,

slavističke perspektive, pa će jednaka pažnja biti posvećena i dijakronijskom i sinkronijskom

opisu. Kako bi to bilo moguće, tuškanski ću govor usporediti sa susjednim govorima kad god

budem za to imao dostupne podatke – većina je govora ovog područja slabo istražena, pa se

nadam da će to dati poticaj za daljnja istraživanja.

Zahvaljujem se svom mentoru, profesoru Mati Kapoviću što je godinama rado sa mnom

raspravljao o brojnim temama (posebno dok mi je pomagao da napišem ovaj rad), te što me je

potaknuo da opišem govor svog rodnog sela. Zahvaljujem se i svim svojim informantima,

posebno Pepi Kralj, Pepi Hozdić i Bari Jakšetić, kao i Zvonku i Milkici Cindrić, Nadi Šoštar i

Mariji Turčić. Zahvaljujem se i svojoj mami Biserki, koja me je uvijek podržavala i pomagala

mi da dođem do informanata, te svom tati Vinku, koji je uvijek bio spreman da odgovori kako

se što kaže kad starice nisu bile pri ruci. Hvala i Marini Marinković koja mi je pomogla da

naučim izvoditi dijalektološka istraživanja te svima drugima koji su mi na bilo koji način

pomogli.

2. Uvod

2.1. Tuškani i njegovi stanovnici

Tuškani (Tušk ni) su smješteni dvanaestak kilometara sjeverno od Karlovca, uzvodno

uz rijeku Kupu. Susjedna sela su mu Mahićno (Majȋćan) na jugozapadu, Goršćaki (Gorś ki) i

Vukoder (Vȕkod r) na sjeverozapadu te Zagraj (Zȁgraj) na istoku. Na sjeveroistoku se nalaze

danas napušteni Šebreki (Š br ki), a dalje u tom smjeru nalazi se Draganić (Dragȁnići).

5

Ovo područje administrativno pripada općini Karlovac, a središte mu je u Mahićnu gdje

se nalazi župna crkva, osnovna škola1 i pošta. Stanovnici Tuškanâ, Goršćakâ, Vukodera i

Zagraja čvrsto su povezani ženidbenim vezama i nije neobično da stanovnik jednog od tih sela

bude rođen u drugom. Manje su čvrste veze s Mahićnom i daljim selima u smjeru Ozlja, dok

veza s Draganićem skoro uopće nema2.

U Mahićnu, područje Tuškana, Goršćaka, Vukodera i Zagraja zove se Šipak (Šípak), a

njegovi stanovnici Šipčaki (Šipč ki), što je izvorno ime sela koje se spominje u Urbaru grada

Ozlja iz 1642. godine3 (današnja imena sela patronimičkog su podrijetla). Valja imati na umu

da je taj naziv danas isključivo egzonim, kao i naziv Brajci (Br jci) kojim stanovnici ovog kraja

nazivaju svoje zapadne susjede, ali nikad sami sebe. Tako su za stanovnike Draganića Brajci

stanovnici Tuškana i Mahićna, za stanovnike Tuškana i Mahićna Brajci su stanovnici Jaškova

i Malog Erjavca, a za stanovnike Jaškova i Malog Erjavca to su stanovnici Netretića i Ribnika,

koji se obično smatra središtem brajskog kraja. Stanovnici Tuškana, Goršćaka, Vukodera i

Zagraja sami sebe najviše identificiraju sa svojim selom i nemaju jasan zajednički identitet,

iako su se čvrste veze između tih sela odrazile i u jeziku.

Današnje selo Tuškani izgrađeno je poslije Drugog svjetskog rata kad su se stanovnici

starih Tuškana i Šebreka preselili bliže glavnoj cesti i izgradili nove, moderne kuće, a svega je

nekoliko starih tradicionalnih kuća ostalo na brijegu gdje se prije nalazila glavnina sela4. Ipak,

stanovništvo je ostalo nepromijenjeno i nije došlo do miješanja između nekadašnjih sela, osim

Tuškana i Šebreka.

Najčešća su starosjedilačka prezimena u Tuškanima, Goršćakima, Vukoderu i Zagraju

Brajak (Brȁjak), Goršćak (Gorś k), Horvatić (Orvátić), Hozdić (Ȍzdić), Kralj (Kr ļ), Laić

(L jć), Mrzljak (M žļ k), Radović (R dović), Šebrek (Š br k) i Tuškan (Tušk n). U Tuškanima

još nalazimo i prezimena Perez (P r z), Mužek (Mȕžak) i Starešinčić (Star šȋnčić) porijeklom

iz Mahićna te Gatarić (Gȁtarić) porijeklom iz Levkušja.

2.2. Položaj tuškanskog govora

Tuškanskim se govorom još nitko nije bavio, a istraživači koji su istraživali susjedne

govore jedva da su ga spomenuli. I Težaku, koji je istraživao ozaljski govor, i Finki, koji je

istraživao karlovački govor, Tuškani su bili previše daleko da bi se njima detaljno bavili. No

ipak, iz radova Stjepka Težaka5 može se iščitati mnogo podataka, jer kratko ali precizno

prikazuje stanje na terenu, tekstom i kartama. Susjedno je Mahićno imalo više sreće, ali su i

tamo provedena ispitivanja bila ili previše precizna (npr. Kapović, 2011) ili previše općenita

(npr. Marinković, 2015) da bi dala potpunu sliku mjesnog govora.

Tuškanski govor kakav je ovdje opisan sve više nestaje. Svi informanti koji mogu dati

pouzdane informacije rođeni su ili prije Drugog svjetskog rata, ili u prvim desetljećima nakon

njega. Oni koji su rođeni prije rata zovemo starijim govornicima, a one koji su rođeni poslije

mlađima, iako i oni imaju već pedeset ili više godina. Govor još mlađih generacija, koji su se

1 Postoji i područna škola u Goršćakima. 2 S obzirom da je Draganić još od srednjeg vijeka posebna općina, to uopće nije neobično. 3 Vidi http://kagovori.gmk.hr/Mjesni govori/Mahićno. 4 Dobro je napomenuti da Težakove dijalektološke karte u Težak 1981b i Težak 1982, na kraju teksta, ilustriraju staru lokaciju sela. 5 Težak 1981b, str. 203-211, 421-427 i Težak 1982 uz priložene dijalektološke karte. Na tim se radovima temelji ovo poglavlje te kad spomenemo Težaka, to treba shvatiti kao citat iz spomenutih radova.

6

dugo obrazovali u Karlovcu ili Zagrebu, a obično tamo i rade, već je prilično urbaniziran pa

su mu morfologija i mjesto naglaska slični kao u karlovačkom govoru, no čuva neke stare

tuškanske osobine u fonetici. Sadašnja djeca tuškanski govor mogu usvojiti tek preko svojih

prabaka ili eventualno baka, pa je vjerojatno da će njihov govor biti posve „gradski“. S

napuštanjem tradicionalnog poljodjelskog načina života i velikim tehnološkim promjenama u

zadnjih pola stoljeća, rječnik je i starijih govornika već izgubio mnoge stare riječi, jer se

jednostavno više nemaju prilike upotrebljavati. Tu su za istraživanje najkorisniji emigranti,

koji ih se obično bolje sjećaju.

2.3. Klasifikacija tuškanskog govora

Pitanje klasifikacije tuškanskog govora usko je povezano s pitanjem klasifikacije

ozaljskog govora, jer je od dobro opisanih hrvatskih dijalekata tuškanski najsličniji upravo

ozaljskome. Na standardnim dijalektološkim kartama, onoj Brozovićevoj6 i onoj Lončarićevoj7,

cijelo je područje svrstano u (plješivičko-)prigorski dijalekt. No, Stjepko Težak u svojim

radovima navodi cijeli niz osobina po kojima se govori ozaljskog tipa razlikuju od tipičnih

prigorskih govora prodindolskog tipa8. Zanimljivo je da ih dijele i govori s ikavsko-ekavskim i

govori s ekavskim odrazom jata, zbog čega ne možemo jednostavno tvrditi da su jedni izvorno

čakavski, a drugi izvorno kajkavski. Težak uvjetno karakterizira ekavske govore kao kajkavske,

a ikavsko-ekavske govore kao prijelazne čakavsko-kajkavske9, no jasno je da na području uz

rijeku Kupu imamo neprekinut dijalekatski kontinuum, te da ako ozaljski govor nije moguće

objektivno odijeliti od njegovih „čakavsko-kajkavskih“ susjeda na zapadu, nije ga moguće

objektivno odijeliti ni od njegovih „kajkavskih“ susjeda na istoku. Taj je dijalekatski kontinuum

vjerojatno vrlo star jer ne izgleda kao da je nastao miješanjem dijalekata u poslijemigracijskom

razdoblju. Stoga smatramo da je najbolje sve govore ozaljskog tipa tretirati kao jednu skupinu,

bez obzira jesu li ekavski ili ikavsko-ekavski, a sve govore prodindolskog tipa kao drugu. Ovdje

ćemo ukratko prikazati podatke na temelju kojih smo došli do tog zaključka, a u budućnosti

ćemo tome posvetiti poseban članak.

Govori ozaljskog i govori prodindolskog tipa razlikuju se po četiri osobine u prozodiji,

jednoj osobini u konsonantizmu i jednoj osobini u vokalizmu. Sve se mogu iščitati iz Težakova

opisa ozaljskog10 odnosno Rožićeva opisa prodindolskog govora, a ovdje ćemo ih dati na

primjeru govora Tuškana (ozaljski tip) i Lazine (prodindolski tip), koje smo radi ciljeva ovog

rada najbolje istražili. Svi su podaci iz Tuškana i Lazine moji, a za druge je govore posebno

naznačeno odakle smo ih dobili.

tablica 1 – najvažnije razlike između ozaljskog i prodindolskog tipa prigorskih govora

6 Kapović 2015, str. 46, prema Brozović & Ivić 1988. 7 Lončarić 1996. 8 To su govori slični govoru Prodindola, koji je opisao Vatroslav Rožić u radu Kajkavački dijalekt u Prigorju (Rožić 1893). Rožićev opis prodindolskog i Težakov opis ozaljskog govora još i danas su najbolji opisi nekog prigorskog govora. 9 Npr. za trški govor kaže da je „kajkavski, ekavski ali akcenatski gotovo jednak podbreškoj varijanti“ a za mahićanski govor da je „čakavsko-kajkavski, ikavsko-ekavski, troakcenatski, veoma blizak ozaljskomu“ (Težak 1981b, str. 209). 10 To se posebice odnosi na prozodijske osobine, kojima je Težak posvetio mnogo pažnje (Težak 1981b, str. 423-424 i Težak 1982, str. 299-302), jer se po njima govori ozaljskog tipa ne uklapaju u Ivšićevu klasifikaciju kajkavskih naglasnih tipova, nego tvore dotad neposvjedočen naglasni tip.

7

- Tuškani

(ozaljski tip) Lazina

(prodindolski tip)

1. odraz neoakuta sȗša sũša (> sȗša)

2. rezultat retrakcije na dužinu

gl va, víno gl va, vĩni

3. rezultat retrakcije na kračinu

vóda, ž na vȍda, ž na

4. neocirkumfleks u GPR tipa *pos klъ

pos kal pos kal

5. rezultat palatalizacije/jotacije

skupina *zd i *zg mȍđani mȍźani

6. promjena o > ẹ stȍl st l

Po ovim se osobinama tuškanski govor posve podudara s ozaljskim, a lazinski govor s

prodindolskim, uz neke iznimke. Prvo, u Lazini se neoakut fakultativno gubi, dok se u

Prodindolu redovito čuva. Također, u tuškanskom govoru na fonetskoj razini postoji promjena

o > o, i to otprilike u istim pozicijama, u riječima kao što su stȍl, dȍšal, dȍšla, dȍšli, nȍsim,

prȍsim, fonetski st ł, d šał, d šła, d šļ , n s m, pr s m, gdje u govorima prodindolskog tipa

postoji promjena o > ẹ. Drugim riječima, tuškanski govor danas pokazuje međufazu u promjeni

o > ẹ koja je nekoć morala postojati i u govorima prodindolskog tipa, gdje je razvoj sigurno bio

ovakav: o > o > ẹ.

Prema nekim naglasnim osobinama, Težak među ozaljskim govorima razlikuje

požunsku, podgrajsku i podbrešku varijantu. Tuškanski je govor najsličniji podbreškoj varijanti,

koju karakterizira 1. dosljedno provođenje neocirkumfleksnog duljenja, osobito u GPR ž. jd.

(im la, pl č m i r ž m) i 2. nepovlačenje naglaska na prednaglasnu dužinu s neposljednjeg

sloga (kúpil sam ali kupȉli smo). Susjedno je Mahićno sličnije podgrajskoj varijanti, koju

karakterizira 1. nedosljedno provođenje neocirkumfleksnog duljenja, osobito u GPR ž. jd. gdje

posve izostaje (imȁla, pl č m ali rȉž m) i 2. povlačenje naglaska na prednaglasnu dužinu s

neposljednjeg sloga (kúpil sam i kúpili smo)11. Ipak, po ovoj je drugoj osobini mahićanski govor

nešto arhaičniji od podgrajske varijante ozaljskog govora jer je povlačenje naglaska u njemu

još u tijeku pa postoje dvostrukosti (kúpili, kūpȉli ili kupȉli).

Glavna je razlika između podbreške varijante ozaljskog govora i tuškanskog govora što

prvi ima ikavsko-ekavski, a drugi ekavski odraz jata. Težak navodi još takvih govora sličnih

tuškanskom, u kojima je odraz jata ekavski ali se inače podudaraju s podbreškom varijantom

11 Vidi Težak 1981b, str. 208, za pregled varijanata ozaljskog govora. Ovi primjeri su iz Tuškana (moji podaci) odnosno Mahićna (moji podaci).

8

ozaljskog govora, govor Trga, Polja, Mirkopolja i Zorkovca12, a možemo im dodati i Vukoder,

Goršćake i Zagraj, najbliže susjede Tuškana čiji je govor u biti identičan tuškanskom13, a takav

je bio i govor danas napuštenih Šebreka i Konjkovskog. To smo potvrdili samostalnim

istraživanjem, a isto se može vidjeti i na Težakovim kartama (Težak 1981b, na kraju knjige iza

str. 428).

Svi se ekavski govori ozaljskog tipa nalaze uz samu rijeku Kupu ili istočno od nje, dok

se ikavsko-ekavski govori nalaze zapadnije. Dakle, izoglosa odraza jata teče otprilike uz rijeku

Kupu, no kod Trga i Podbrežja naglo skreće prema sjeveroistoku tako da se jedan dio ikavsko-

ekavskih govora, govori podbreške varijante, nalazi sjeverno i sjeveroistočno od Kupe.

Granična su ekavska sela, u smjeru sjever-jug, Krašić i Brezarić (prodindolski tip), Trg,

Mirkopolje, Polje, Zorkovac, Vukoder, Goršćaki i Tuškani (ozaljski tip). Njihovi najbliži

ikavsko-ekavski susjedi su, u smjeru sjever-jug, Pribić (prijelazni govor između ozaljskog i

prodindolskog tipa), Podbrežje, Zajačko Selo, Ozalj, Lukšići, Soldatići, Slapno, Levkušje,

Gornje Pokuplje i Mahićno (ozaljski tip).

karta 1 – izoglose uz rijeku Kupu

crveno: govori ozaljskog tipa (lijevo) – govori prodindolskog tipa (desno)

zeleno: ikavsko-ekavski govori (lijevo) – ekavski govori (desno)

12 Težak 1981b, str. 208. 13 Već smo spomenuli povijesne razloge te sličnosti, pa ako bismo morali dati naziv zajedničkom govoru tih sela, mogli bismo ga nazvati šipački govor.

9

3. Vokalizam

U tuškanskom govoru postoji osam razlikovnih samoglasnika, i, ẹ, , ə, a, ḁ, o i u14.

Međutim, njihova je distribucija ograničena prozodijom, tako da ne mogu svi biti nenaglašeni

i naglašeni, kratki i dugi te silazni i uzlazni, nego postoje četiri podsustava vokala, jedan pod

kratkosilaznim naglaskom, jedan pod dugosilaznim naglaskom, jedan pod dugouzlaznim

naglaskom i jedan u nenaglašenom slogu, koji se razlikuju brojem članova koji stoje u opreci

jedan prema drugome. Pod kratkosilaznim naglaskom dolaze i, ẹ, , ə, a, o i u, pod dugosilaznim

naglaskom dolaze i, ẹ, ḁ, o i u, pod dugouzlaznim naglaskom dolaze i, ẹ, , a, ḁ, o i u, a u

nenaglašenom slogu dolaze i, ẹ, , a, o i u, s mnogo kolebanja između ẹ i i odnosno o i u15.

Ova ograničenja rezultat su triju glasovnih promjena koje su se dogodile razmjerno

nedavno, zbog čega ćemo tuškanski vokalizam najbolje i najlakše razumjeti ako ga prvo

opišemo dijakronijski, a zatim sinkronijski.

tablica 2 – tuškanski samoglasnici

- prednji centralni stražnji

zatvoreni i u

poluzatvoreni ẹ ə

o

poluotvoreni ḁ

otvoreni a

Prije nego što počnemo, željeli bismo objasniti našu transkripciju. U fonetskoj

transkripciji bilježimo sva obilježja glasova, dok u fonemskoj transkripciji bilježimo

relevantna, no ne i redundantna obilježja. Primjerice, zatvoreni „e“ bilježimo s točkicom, kao

ẹ, jer stoji u opreci s otvorenim „e“, dok zatvoreni „o“ bilježimo bez točkice, kao o, jer ne stoji

u opreci s otvorenim „o“. Na taj način izbjegavamo prevelik broj dijakritičkih znakova i

olakšavamo usporedbu s drugim prigorskim govorima, koji su u našoj literaturi transkribirani

na sličan način.

3.1. Dijakronijski opis tuškanskog vokalizma

Stanje u kojem je distribucija samoglasnika ograničena prozodijom vjerojatno je vrlo

mlado, pa ćemo prije nego što navedemo koji tuškanski samoglasnik potječe od kojeg

praslavenskog samoglasnika objasniti kako je do njega došlo.

Za tuškanski govor možemo pretpostaviti ishodišni sustav, jednak ishodišnom sustavu

većine prigorskih govora16, koji se sastojao od sedam samoglasnika, *i, *ẹ, * , *ə, *a, *o i *u.

14 Samoglasnik ə vrlo je rijedak, jer se u većini riječi stopio sa samoglasnikom a. 15 To stanje posljedica je redukcije vokala u nenaglašenom slogu, koja sve više i više nestaje. U nenaglašenom slogu neki, obično mlađi, imaju šest vokala, i, ẹ, , a, o i u, a neki, obično stariji, imaju četiri vokala, i, , a i u. O tome ćemo više govoriti u posebnoj cjelini. 16 Iznimka je domagovićki govor u kojem nije došlo do stapanja samoglasnika ọ < psl. *ǫ, * i samoglasnika u < psl. *u.

10

U tom je sustavu svaki samoglasnik mogao biti nenaglašen i naglašen, kratak i dug te, ako se

praslavenska opreka po tonu već nije bila izgubila, silazan i uzlazan.

Simetrija između kratkih i dugih samoglasnika narušena je nizom promjena.

Prvo, dugi * (nastao od produljenog praslavenskog *ь i *ъ u primjerima kao što je

*d nь > *d n) stopio se s dugim *ā i s njim dijeli kasniji razvoj. U većini prigorskih govora

dogodila se ista promjena17, jedino se na krajnjem sjeveroistoku dugi * stopio s dugim 18.

Drugo, dugi * i *ā postali su zatvoreniji nego kratki * i *a, što je dovelo do stapanja

dugog * (nastalog od praslavenskih *e i *ę) s dugim * (nastalim od praslavenskog *ě). Tu se

prigorski govori izrazito razlikuju jedan od drugog, jer je u jednima stapanje * s * provedeno

dosljednije nego u drugima. U Lazini (moji podaci) se * i * nikad ne stapaju (NAmn s la, p t,

p tak, str la – Gjd stril ), ali je dugi [ɛː] fonetski zatvoreniji od kratkog [æ], kao i dugi ā

[ɒː] od kratkog a [a]. U Draganiću (moji podaci) se dugi * stapa s dugim * pod silaznim, no

ne i pod uzlaznim naglaskom (NAmn s la, p t, p tak, str la – Gjd stril )19. Kao i u Lazini, dugi

je [ɛː] fonetski zatvoreniji od kratkog [æ], a dugi ā [ɒː] od kratkog a [a]. U Tuškanima (moji

podaci) se * i * stapaju i pod silaznim i pod uzlaznim naglaskom (NAmn s la, p t, p tak, str la

– Gjd stril ), a novi dugi [ɛː] nastaje duljenjem pri retrakciji (s lo). Paralelno, dugi *ā daje

[ɒː], a novi dugi ā [aː] nastaje duljenjem pri retrakciji. U ikavsko-ekavskim govorima razvoj je

bio nešto drukčiji, jer se njihov ishodišni sustav sastojao od šest samoglasnika, *i, *e, *ə, *a,

*o i *u, bez razlike između otvorenog * i zatvorenog *ẹ. U Mahićnu (moji podaci) i Ozlju20,

dugi *ē daje zatvoreni ē [eː], a kratki *e otvoreni [ɛ], dugi *ā daje zatvoreni [ɒː], a kratki *a

otvoreni a [a], dugi *ī daje zatvoreni ī [iː], a kratki *i daje otvoreni [ɪ]. Kao i u Tuškanima,

novi dugi [ɛː]21 nastaje duljenjem pri retrakciji. Vidimo da kod samoglasnika * i *a razlika

u kvaliteti nastaje i u ekavskim i u ikavsko-ekavskim govorima, dok kod samoglasnika *i ona

nastaje samo u ikavsko-ekavskim govorima. To je vjerojatno zato što u ekavskim govorima

postoji kratki ẹ koji sprečava otvaranje kratkog i22, dok u ikavsko-ekavskim govorima on ne

postoji. Tako razlika u ishodišnom sustavu uvjetuje razliku u kasnijem razvoju, iako su razvojne

tendencije jednake i u jednim i u drugim govorima.

Ovim je promjenama broj samoglasnika pod dugosilaznim naglaskom u većini

prigorskih govora sveden na pet: i, ẹ, ḁ, o i u.

Treće, došlo je do duljenja pri retrakciji, pri čemu kratki * postaje novi dugi različit

od starog dugog * > (l til < *l t l ≠ gl dil < *gl d l), a kratki *a postaje novi dugi ā različit

od starog dugog *ā > (slágal 'slàgao' < *slagȁl ≠ sl gal 'slágao' < *slāgȁl). Kod ostalih

samoglasnika nema razlike između stare kračine i stare dužine, jer za razliku od samoglasnika

* i *a kod njih nije bilo razlike u izgovoru kratkih i dugih samoglasnika (čísta < *čistȁ = glísta

< *glīstȁ, d ca < *dẹcȁ = sv ća < *sv ćȁ, nóža < *nōžȁ = kóza < *kozȁ, žúna < *žūnȁ = súza <

*suzȁ). I tu se prigorski govori izrazito razlikuju jedan od drugog, jer istočni, uglavnom govori

17 Za Ozalj vidi Težak 1981b, str. 217. 18 Za Domagović (gdje je to iznimno) vidi Galić & Lisac 2017, str. 134, za Prodindol (gdje je to redovito) vidi Rožić 1893, str. 73, str. 77, str. 100-102 & passim. 19 To je najčešći razvoj u prigorskim govorima prodindolskog tipa. Za Domagović, vidi Galić & Lisac 2017, str. 132. 20 Težak 1981b, str. 211-213. 21 Duljenjem pri retrakciji nastaju i drugi novi dugi samoglasnici, o čemu ćemo više govoriti dalje u tekstu. 22 Ekavski i ikavsko-ekavski govori na različit su način uravnotežili svoj „samoglasnički trokut“ ovisno o tome koji samoglasnik stoji u opreci s kojim samoglasnikom, i prema ẹ prema u ekavskim, a i prema e u ikavsko-ekavskim govorima. Pošto su otvoreni „i“, [ɪ] po IPA-i i zatvoreni „e“, [e] po IPA-i, fonetski vrlo slični (nema velike razlike između tuškanskog m sac i mahićanskog m sac), u suprotnom bi lako došlo do njihova stapanja.

11

prodindolskog tipa (Lazina, Domagović), nemaju, a zapadni, uglavnom govori ozaljskog tipa

(Mahićno, Tuškani), imaju duljenje pri retrakciji. Tako u Lazini (moji podaci) imamo čȉsta ≠

glĩsta, d ca ≠ sv ća, nõža. I oni koji imaju duljenje pri retrakciji razlikuju se međusobno, jer se

razlika između stare kračine i stare dužine ne čuva kod istih samoglasnika. U Ozlju23 postoji

razlika kod samoglasnika *i, ali ne i kod samoglasnika *a, dok u Tuškanima (moji podaci)

postoji razlika kod samoglasnika *a, ali ne i kod samoglasnika *i. U Mahićnu (moji podaci)

neki govornici imaju stanje kao u Ozlju, a neki stanje kao u Tuškanima. U svim navedenim

govorima postoji razlika kod samoglasnika * (*e). Dok je razlika u razvoju samoglasnika *i

vjerojatno postojala od početka, razlika u razvoju samoglasnika *a vjerojatno je posljedica

naknadnog stapanja novog otvorenog ā sa starim zatvorenim u Mahićnu i Ozlju24. Na sličan

način, u Mahićnu (moji podaci) i Ozlju25 može ali ne mora doći do naknadnog stapanja novog

otvorenog sa starim zatvorenim ī. U Ozlju postoji i novi dugi koji se sve više stapa s dugim 26. Općenito, razlika između novog otvorenog i starog zatvorenog jedina je stabilna razlika

nastala duljenjem pri retrakciji.

Ovom su promjenom pod dugouzlaznim naglaskom starim dugim samoglasnicima i, ẹ,

ḁ, o i u dodani novi dugi samoglasnici i a, tako da je broj samoglasnika pod dugouzlaznim

naglaskom porastao na sedam: i, ẹ, , a, ḁ, o i u. O stanju u drugim prigorskim govorima već

smo govorili, a ovdje ćemo dodati da u većini njih samoglasnik može doći samo pod

dugouzlaznim naglaskom. U jednima je to zato što je stari dugi * postao zatvoren pod silaznim,

no ne i pod uzlaznim naglaskom. U drugima je to zato što je stari dugi * postao zatvoren pod

silaznim i pod uzlaznim naglaskom, ali je novi dugi nastao duljenjem pri retrakciji. Tako smo

do istog stanja došli različitim putem.

Četvrto, došlo je do redukcije vokala u nenaglašenom slogu, pri čemu je ẹ postao i, a o

postao u. Provođenje ove promjene, osobito o > u, nedosljedno je u današnjem tuškanskom

govoru, s velikim razlikama između starijih i mlađih govornika. Zato ćemo joj posvetiti

posebnu cjelinu, no i prije ćemo se pozivati na nju ako to bude potrebno za objašnjenje razvoja

određenih riječi.

3.1.1. Vokal i

Vokal i potječe od praslavenskog *i (čȉst – ž. čísta – sr. čȉsto, koprȉva – Gmn koprȋv,

kosȉti – pz. kosȋm – GPR m. jd. kȍsil – mn. kȍsili, pȉti – pz. píj m – GPR m. jd. pȋl – mn. pȋli,

śipȁti – pz. śȋpļ m – GPR m. jd. śípal – mn. śipȁli, zíma – Gjd – zim , Ajd zȋmu), od

praslavenskog *y (bȉti – GPR m. jd. bȉl – mn. bȉli, dȉm, korȉto – NAmn korȋta, rȉba, rȋbar, sȉpati

– pz. sȋpļ m – GPR m. jd. sȉpal – mn. sȉpali) i od praslavenskog početnog *jь (ígla – Ajd ȉglu,

igrȁti s – pz. ȉgram s – GPR m. jd. ígral – mn. igrȁli, ȉm – NAmn im na), što se dogodilo u

svim zapadnojužnoslavenskim jezicima. Osim toga, nalazimo ga u mnogim posuđenicama

(bicȉklin, pȉna 'pribadača', rȉfļati).

23 Težak 1981b, str. 213. 24 Težak kaže da je u Ozlju svaki kratki a otvoren, a svaki dugi a zatvoren (Težak 1981b, str. 211). U Tuškanima je razlika između otvorenog ā i zatvorenog stabilna, no prvi se može ali ne mora približiti drugom u izgovoru. U Mahićnu neki govornici još razlikuju otvoreni ā i zatvoreni , a neki ih ne razlikuju. Kad usporedimo stanje u ovim govorima, vidimo isti proces koji je negdje započeo (Tuškani), negdje je u tijeku (Mahićno) a negdje je završen (Ozalj), zbog čega je najvjerojatnija pretpostavka da su se u Ozlju otvoreni ā i zatvoreni naknadno stopili. 25 Težak 1981b, str. 213. 26 Težak 1981b, str. 216.

12

Slučajevi u kojima vokal i potječe od praslavenskog *ě izrazito su rijetki. Jedini redoviti

slučajevi su negativni prezent glagola „biti“ (nȋs – nísi – nȋ – nísmo – níst – nísu) i prezent

glagola 'jesti' (jȋm – jȋš – jȋ - jímo – jít – jíju). Dok je prvi relativno čest u kajkavskom narječju,

a nalazimo ga i u standardnom slovenskom, drugi je osobito zanimljiv. Susjedni draganićki

govor ima očekivani j m – j š – j – j mo – j t – j ju, a za objašnjenje ikavizma u Tuškanima

nema sigurnog rješenja. S obzirom da u infinitivu glagolskom pridjevu radnom imamo

očekivani ekavski j sti, GPR m. jd. j l, ž. jd. j la, m. mn. j li, teško da se radi o čisto glasovnoj

promjeni. Moglo bi se raditi o utjecaju glagola na - ti, -ȋm, jer oni imaju isti vokalizam u

nastavcima (pz. sidȋm, GPR m. jd. s dil < *sẹd l, ž. sid la, m. mn. sid li).

U nastavku komparativa vidimo dvostrukosti. Neki stariji govornici imaju povijesno

očekivani naglašeni - ji, nenaglašeni -iji. Kod drugih, i starijih i mlađih, nema neocirkumfleksa

u naglašenom nastavku, pa ti govornici imaju naglašeni - ji, nenaglašeni -iji. Ta bi varijacija

mogla biti stara, s obzirom da su kajkavski govori općenito raznoliki po postojanju odnosno

nepostojanju neocirkumfleksa u komparativima27, a širenju varijante bez neocirkumfleksa

moglo je pripomoći i djelomično ili potpuno skraćivanje samoglasnika ispred j, o kojem ćemo

više pisati u poglavlju o naglasku. Kod trećih je pak, opet i starijih i mlađih, naglašeni nastavak

potpuno reformiran prema nenaglašenome pa ti govornici imaju naglašeni -ȉji, nenaglašeni -iji.

Tu je opet neki susjedni govor koji ima ikavski odraz jata barem u nastavku komparativa, kao

što je karlovački gradski govor ili standardni jezik, te neki susjedni ikavsko-ekavski govor

mogao pružiti model za ovaj analoški razvoj.

Glagol 'tjerati' (tirȁti – pz. tir m – GPR m. jd. tíral – mn. tirȁli) još je jedan ikavizam

vrlo proširen po kajkavskom narječju.

Pod kratko- i dugosilaznim naglaskom, vidljivi su rezultati kraćenja odnosno čuvanja

praslavenskih dugih vokala zajednički većini hrvatskih dijalekata28, s time da je vidljivo i

neocirkumfleksno duljenje (mȉsliti – pz. mȋslim, vȉditi – pz. vȋdim, vidi i prethodne primjere).

Kod vokala i nije moguće vidjeti tragove stare prednaglasne duljine, budući da nije utjecala na

kvalitetu tog vokala.

Kratki i, kao i ostali kratki naglašeni vokali, čest je u hipokoristicima (Gȉda, Jȉva).

3.1.2. Vokal ẹ

Vokal ẹ potječe od praslavenskog *ě (br za, cv t – Gjd cv ta, č rẹt ili č r t – Gjd č r ta

'vrsta močvare', 'tresetište' d lati – pz. d lam – GPR. m. jd. d lal – mn. d lali, gl d ti – GPR

m. mn. gl d li, gr ti – pz. gr j m – GPR. m. jd. gr l – mn. gr li, j sti – GPR. m. jd. j l – mn.

j li, kol no, NAmn kol na, p na, r zati – pz. r ž m – GPR m. jd. r zal – mn. r zali, s jati – pz.

s j m – GPR. m. jd. s jal – mn. s jali, súsẹd – Gjd sus da, sv t – Gjd sv ta, ž l zo, ž l ź ) i od

produženog praslavenskog *e (NAmn b dra prema b dro, l d ali Gjd l da, m d ali Gjd m da,

NAmn r š ta prema r š to, s dmi prema s dam, NAmn s la prema s lo, š st – š sti, NAmn

vrit na prema vrit no, odr. z l ni prema z l n, Gmn ž n prema ž na) odnosno dugog

praslavenskog *ę (p t – p ti, p tak, sv t – odr. sv ti, sv tak, odr. m. t ški – ž. t ška – sr. t ško

prema t žak – ž. t ška – sr. t ško, ž dan – ž. ž dna – sr. ž dno, ž ja).

27 Kapović 2015, str. 329-330. 28 Vidi Kapović 2015, str. 238-250 za naglašene, i str. 413-553 za nenaglašene samoglasnike.

13

Osim toga, dugi ẹ pravilno nalazimo umjesto dugoga i ispred r (krump r – Gjd krump ra,

m r – Gjd m ra, m ran – ž. m rna – sr. m rno, op r rati29, pap r – Gjd pap ra, tań r – Gjd

tań ra, žlak rati), uz rijetke iznimke kao što je kosȋr – Gjd kosíra. S obzirom da je to tehnički

termin, vjerojatno se radi o posuđenici.

Nalazimo ga i u hipokoristicima (C na, Št fa), a standardni ili supstandardni naglašeni

e radije se preuzima kao ẹ nego kao (kompl tan).

Kao što smo vidjeli, kratki ẹ u načelu potječe od psl. *ě, a kratki od psl. *e i *ę, i oni

se u načelu ne miješaju iako dugi ẹ potječe od sva tri praslavenska vokala. Ipak, postoji nekoliko

bitnih iznimaka.

Prva od njih jesu neki oblici zamjenice ȏn – ž. óna – sr. ȍno (Gjd ń ga – Djd ń mu), kao

i oblici pripadajuće posvojne zamjenice (ń gov – ž. ń gva – sr. ń gvo), u kojima nalazimo

zatvoreni ẹ umjesto očekivanog otvorenog . Kao što je uobičajeno, taj naglašeni ẹ alternira s

nenaglašenim i (Gjd ȍd ńiga – Ljd prí ńim). Prenošenje odnosno preskakanje naglaska redovito

je kod zamjenica, pa su nenaglašeni oblici zamjenica česti. Vidimo ih u lokativu, kod osobnih

zamjenica mȋ (Lmn prí nas), vȋ (Lmn prí vas), ȏn – ž. óna – sr. ȍno (Ljd m. prí ńim – ž. prí ńi –

Lmn prí ńi) i svih pokaznih zamjenica (Ljd ž. prí ti – Lmn prí ti, Ljd ž. prí 'vi – Lmn prí 'vi, Ljd ž.

prí 'ni – Lmn prí 'ni) osim u lokativu jednine muškog i srednjeg roda (Ljd m./sr. pri t m, Ljd m./sr.

pri ov m, Ljd m./sr. pri on m). Ova je iznimka sasvim očekivana, jer do povlačenja naglaska u

tuškanskom govoru dolazi samo s kratkog zadnjeg sloga, u *pri nȁs, *pri vȁs, pri ń m, *pri ńȉ,

*pri tȉ, *pri 'vȉ, *pri 'nȉ, ali ne i s dugog zadnjeg sloga, u pri t m, pri ov m, pri on m. Pri tome

treba pretpostaviti da je kratkosilazni naglasak u lokativu množine osobne zamjenice trećeg lica

(*pri ńȉh) i pokaznih zamjenica (*pri t h) ujednačen prema kratkosilaznom naglasku u lokativu

množine osobnih zamjenica prvog i drugog lica (*pri nȁs, *pri vȁs). Naime, u prvima se očekuje

dugosilazni naglasak od praslavenskog neoakuta (*jĩxъ, *t xъ), a u drugima posvjedočeni

kratkosilazni naglasak od praslavenskog starog akuta (*n sъ, *v sъ).

Vidimo da u većini tih zamjenica vidimo nenaglašeni i. Zapravo, u današnjem

tuškanskom govoru u svim nastavcima pridjevske i zamjeničke deklinacije vidimo nenaglašeni

i (Gjd -iga, Djd -imu, Ljd, Ijd, Dmn -im, Imn -imi) koji alternira s naglašenim ẹ (Gjd - ga, Djd - mu,

Ljd, Ijd, - m, Imn - mi), tako da zamjenica „on“ zapravo nije izolirana. Ta situacija nastala je, u

nekim zamjenicama kao što su zamjenice „taj“, „ovaj“ i „onaj“, pravilnim glasovnim

promjenama koje smo spomenuli u uvodu, zatvaranjem starog dugog * u i stapanjem

nenaglašenog ẹ s i (Gjd *t gȁ > t ga, Djd t mȕ > t mu, Ljd *t m > t m, Lmn *pri t x > prí ti).

Vjerojatno su se prema tim zamjenicama ujednačile i ostale, pa je očekivani *prí‿ń m postao

posvjedočeni prí ńim, a očekivani *ń ga postao je posvjedočeni ń ga ili izravnom analogijom

prema t ga, unatoč razlici u naglasku, ili analogijom prema prí ńim da bi se neobična alternacija

nenaglašenog i i naglašenog zamijenila pravilnom alternacijom nenaglašenog i i naglašenog

ẹ.

Ista se promjena dogodila i kod pridjeva, pa imamo, s naglašenim nastavkom bos ga, a

s nenaglašenim nastavkom nȏviga umjesto *nȏv ga. Zanimljivo je da se u Mahićnu (moji

podaci) i Ozlju30, gdje ne postoji redukcija nenaglašenih vokala, ujednačavanje samoglasnika i

nije dogodilo, osim u lokativu jednine, a drugdje imamo očekivani e. To ukazuje da je

29 Postoje i varijante na -ȋrati, no one su sigurno mlađe. 30 Težak 1981b, str. 267 i str. 276-279.

14

vjerojatno prvo lokativ jednine ujednačen prema instrumentalu jednine i dativu množine, a

zatim su se u Tuškanima, no ne i u Mahićnu i Ozlju, dogodila daljnja ujednačavanja.

Da je nenaglašeni i kojeg vidimo u ovim pridjevskim i zamjeničkim oblicima zaista

povezan s naglašenim ẹ vidimo u primjerima u kojima je redukcija vokala, tj. promjena ẹ > i,

izostala pod sporednim naglaskom. Sporedni naglasak nalazi se na svakom drugom slogu

ulijevo i udesno od glavnog naglaska, izuzevši posljednji slog u riječi. Tako imamo J nč ˌćẹv gə

ali ˈń g ˌvẹga, gdje vidimo da i u prvom primjeru odgovara ẹ u drugom primjeru.

Druga od njih jesu imenice i pridjevi tipa „potok/gotov“, tj. dvosložne imenice i pridjevi

n. p. A gdje je naglasak povučen s kraja, no ne i sa sredine riječi, pa imamo alternaciju tipa

pótok – Gjd potȍka, gótov – ž. gotȍva. U riječima u kojima se očekuje izvorni otvoreni , on je

otvoren samo kad je nenaglašen, no postaje zatvoren kad je naglašen: Z gr b – Gjd Zagr ba,

r zr d – Gjd razr da. Imenice u kojima se očekuje izvorni otvoreni vrlo su rijetke i najčešće

knjiškog podrijetla, zbog čega većina njih, osim r zr d – Gjd razr da, ima ujednačen naglasak:

pr gl d – Gjd pr gl da, pótr s – Gjd pótr sa. No, istu situaciju vidimo u posvojnim pridjevima

koji se mnogo češće upotrebljavaju31: Drákč v – ž. Drakč va < Drágac – Gjd Drákca, Kr ļ v –

ž. Kraļ va < Kr ļ – Gjd Kr ļa, Šk vč v – ž. Šk vč va < Šk vac – Gjd Šk vca.

Vrlo je neobično da nenaglašeni alternira s naglašenim ẹ, jer se ta dva samoglasnika

nikad ne stapaju u izgovoru, a postoje i riječi koje imaju samo zatvoreni ẹ (m dvẹd – Gjd

m dv da, súsẹd – Gjd sus da, órẹv – Gjd or va) ili samo otvoreni (póm l – mn. pom li, póž l

– mn. pož li), doduše posvjedočeni su samo glagoli, a ne i imenice i pridjevi sa samo otvorenim

. Iz nekog razloga sve imenice i pridjevi ovog naglasnog tipa imaju alternaciju nenaglašenog

s naglašenim ẹ. To se možda dogodilo zbog zatvaranja dugog otvorenog , pa su se imenice s

izvornim u onim oblicima u kojima se zbog neocirkumfleksnog duljena javlja dugosilazni

umjesto uobičajenog kratkosilaznog naglaska počele podudarati u vokalizmu s imenicama s

izvornim ẹ (po razr di = po or vi). No takvih je oblika vrlo malo, danas samo genitiv, lokativ

i instrumental množine, nekad možda i lokativ jednine ako je neocirkumfleks u tom padežu

nekad bio češći (danas se čuva samo u tragovima)32. Teško da se vokalizam iz tri ili četiri padeža

mogao proširiti po cijeloj paradigmi, no to je jedino rješenje koje ne pretpostavlja nepravilne

glasovne promjene.

Vrlo neobičan je zatvoreni ẹ u brojevima d v t i d s t, koji se pravilno reducira u i kad

nije naglašen, npr. u rednim brojevima div ti i dis ti. Možda se, no ne vrlo vjerojatno, radi o

tragu stare dužine u vezi s prijedlogom v, *v d v t, *v d s t, jer brojevi „devet“ i „deset“

pripadaju naglasnoj paradigmi C, a u naglasnoj paradigmi C se u tuškanskom govoru dobro

čuva duljenje kratkog cirkumfleksa pri pomicanju naglaska udesno sa slabog poluglasa33 (v

lȏzu, v gȏru, v vȏdu, v z mļu). No u brojevima „devet“ i „deset“ bi takva duljina morala biti

analoška, jer su to izvorne trosložne riječi (*dȅvętь i *dȅsętь) u kojima bi se dugi cirkumfleks

pokratio (*v desętь > *vъ dȇsętь, onda *vъ dȇsętь > *vъ dȅsętь kako je pravilno u riječima

takvog oblika, npr. *mȏldostь > mlȁdost34). Zato je ovo objašnjenje pomalo cirkularno i vrlo

nesigurno. Vjerojatnije se radi o sporadičnoj glasovnoj promjeni, jer se i u susjednom Mahićnu,

koji ne razlikuje otvoreni i zatvoreni „e“, u brojevima „devet“ i „deset“, kao i nekim drugim

31 Stanovnici Tuškana češće upotrebljavaju ovakve patronimičke posvojne pridjeve nego službena prezimena. 32 Treba napomenuti da bi se u imenicama s dugim prvim slogom, kao što je súsẹd, u padežima s neocirkumfleksom, npr. Imn, očekivala Ivšićeva retrakcija, *sūs di > *sũsẹdi > **sȗsẹdi. No čini se da je ona u tuškanskom govoru posve uklonjena, pa se govori sus di, a slično i u drugim primjerima: Tako je i Lmn/Imn razr di zapravo analoški. 33 Vidi Kapović 2015, str. 233-238, osobito str. 236-238. 34 Vidi Kapović 2015, str. 248.

15

riječima nakon suglasnika d, može izgovoriti zatvoreni „e“ umjesto uobičajenog otvorenog

(kratki je „e“ u Mahićnu obično otvoren).

Suprotan slučaj, otvoreni umjesto zatvorenog ẹ, vidimo kod glagola s sti – pz. s d m

– GPR m. jd. s l – mn. s li. Ta je iznimka od pravila da psl. *ě daje ẹ samo prividna. Naime, u

praslavenskom je taj glagol imao infinitivnu osnovu *sěd- i prezentsku osnovu *sęd-, a u

tuškanskom je poopćena prezentska osnova dok je u standardnu poopćena infinitivna. Isti

razvoj vidimo u drugim kajkavskim35 i čakavskim36 govorima. Dakle, radi se o pravilnom

odrazu praslavenskog *ę.

Naposljetku, spomenut ćemo nekoliko hiperekavizama, tj. slučaja u kojima se javlja ẹ

umjesto i od psl. *i i *y. Prvi je v m < psl. *vymę. Odraz praslavenskog jata umjesto odraza

praslavenskog *y u riječi 'vime' nalazimo i u drugim govorima, u Istri i u Slavoniji, pa se

vjerojatno radi o prilično staroj pojavi. Drugi je v siti < *visěti, koji je sasvim jasno nastao

analogijom prema svom kauzativu ob siti < *obvěsiti.

Kao što je bio slučaj s vokalom i, ni kod vokala ẹ < psl. *ě ne možemo vidjeti tragove

stare prednaglasne duljine jer nije utjecala na kvalitetu tog vokala (d t < *d t – Nmn d ca <

*dẹcȁ – Amn d cu). No, to nije slučaj s odrazima psl. *e i *ę, kao što ćemo vidjeti.

3.1.3. Vokal

Vokal potječe od kratkog praslavenskog *e (j s n – Gjd j s ni, m sti – pz. m t m –

GPR m. jd. m l – mn. m li, n , n bo – Gjd n ba, r ći – pz. r č m – GPR m. jd. r kal – mn.

r kli, t ći – pz. t č m – GPR m. jd. t kal – mn. t kli, v č r, ž na – Gjd ž n ) i od pokraćenog

praslavenskog *ę (d t – Gjd dit ta, t l – Gjd t l ta, z t – Gjd z ta, ž ti prema pz. žȁń m – GPR

m. jd. ž l – mn. ž li).

Također, nenaglašeni a postaje kada mu prethodi j (j g cija – Gjd j g cije 'bagrem',

j jc prema NAmn j jca, J ntȏn – Gjd J ntóna 'Antun', j s n – Gjd j s na 'jasen', prȉj t ļ – Gjd

prȉj t ļa). Promjena se vjerojatno dogodila prije retrakcije naglaska s kratkog posljednjeg

sloga, jer se događa i u danas naglašenim, nekad nenaglašenim slogovima (j jc , j s n), ali ne

i u slogovima koji su bili naglašeni i prije retrakcije (jȁbuka, jȁgoda, jȁr bica). Događa se i u

posuđenicama na koje je dodano protetsko j (j g cija, J ntȏn), pa ne može biti izrazito stara37.

Drugačije je naravi promjena naglašenog a u kada mu slijedi j (imp. 2jd d j ili dȁj,

dvan jst, k j ili kȁj, j dan jst, osamn jst), koja je redovita samo u brojevima od jedanaest od

devetnaest, dok su d j i dȁj odnosno k j ili kȁj u slobodnoj varijaciji.

Obje su promjene redovite kod starijih govornika, dok su god mlađih potpuno ili gotovo

potpuno nestale.

Vokal nalazimo u prefiksima pr - < psl. *pro- (pr bȉti – pz. pr bȋj m – GPR m. jd.

pr bil – mn. pr bȉli, pr budȉti – pz. pr budȋm – GPR m. jd. pr budil – ž. pr budȋla, m. mn.

pr budili, pr mińȉti – pz. pr mińȋm – GPR m. jd. pr mińil – ž. pr mińȋla, m. mn. pr mińili,

pr pȁsti – pz. pr p d m – GPR m. jd. pr pal – mn. pr pȁli, pr ti – pz. pr d m – GPR m. jd.

pr šal – mn. pr šli) i r z- < psl. *orz- (r šč moļȁti 'pripremiti lan za predenje' – pz. r šč moļ m

35 Gudek 2013, str. 17. 36 Mate Kapović, usmeno. 37 Bagrem je u Europu uvezen iz Amerike u sedamnaestom stoljeću, tako da su se sve relevantne promjene vjerojatno dogodile u posljednjih tristo- ili četiristotinjak godina.

16

– GPR m. jd. r šč móļal – ž. jd. r šč moļ la – m. mn. r šč moļȁli, r zbȉti – pz. r zbȋj m –

GPR m. jd. rázbil – ž. jd. r zbȋla – m. mn. r zbȉli, r zg nȁti – pz. r zg n m – GPR m. jd.

r zg nal – ž. jd. r zg nala – m. mn. r zg nȁli, r zoprȁviti – pz. r zopr vim – GPR m. jd.

r zoprȁvil – ž. jd. r zopr vila – m. mn. r zoprȁvili). Postoji po jedna iznimka za svaki prefiks,

prodȁti – pz. prod m – GPR m. jd. prȍdal – ž. jd. prod la – m. mn. prȍdali i razm ti – pz.

rȁzmim – GPR m. jd. rázmil – ž. jd. razm la – m. mn. razm li38.

Ove dvije zamjene samoglasnika nisu pravilne, već se događaju samo u ova dva

prefiksa. Čini se da su u prošlosti obje ovisile o naglasku, to jest da su se događale samo u

nenaglašenim slogovima, kako je to i danas slučaj sa zamjenom raz- > r z- (vidi prethodne

primjere). Tako čuvanje prefiksa pro- u glagolu prodȁti možemo objasniti čestom uporabom

oblika prȍdal i prȍdali, u kojima je naglasak bio na prefiksu. Slično tako, čuvanje prefiksa raz-

u glagolu razm ti možemo objasniti analogijom prema prezentu rȁzmim. Kod drugih bi glagola

jednostavno bile poopćene nenaglašene varijante.

Slično tome, pod naglaskom se razlikuju prefiksi prẹ- < psl. *per- i pr - < psl. *pro-

(pr stal ≠ pr pal), ali u nenaglašenim slogovima oba prefiksa glase pr - (pr st la = pr p la,

pr stȁli = pr pȁli).

Sociolingvistički status ovih dvaju zamjena nije jednak. Dok je zamjena pro- > pr -

redovita i kod starijih i kod mlađih govornika, zamjena raz- > r z- javlja se samo kod starijih

govornika, a mlađi imaju raz- i u nenaglašenim slogovima.

Kod vokala moguće je vidjeti tragove stare prednaglasne duljine, koja se očuvala u

slogu na koji je povučen naglasak ali ne i u onome koji je ostao prednaglasan. Tako nenaglašeni

, koji potječe i od stare prednaglasne duljine i od stare prednaglasne kračine, može alternirati

s dugouzlaznim ẹ ako je bio dug, ili s dugouzlaznim ako je bio kratak. Usporedi l til < *l t l

– mn. l t li ali gl dil < gl d l – mn. gl d li, m tal < *m tȁl – mn. m tȁli (pz. m ć m) ali sm tal

< *sm tȁl - mn. sm tȁli (pz. sm tam), zakl nal 'zaključao' < *zakl nȁl – mn. zakl nȁli ali kr nal

< *kr nȁl – mn. kr nȁli i t ta < *t tȁ - Gjd t t ali p ta < *p tȁ – Gjd p t .

3.1.4. Vokal ə

Vokal ə vrlo je rijedak. Nalazimo ga jedino u riječi s d, u slobodnoj varijaciji sa sȁd (i

sa sáda), a potječe od praslavenskog *ь i *ъ. Uobičajeni je odraz tih praslavenskih glasova

vokal a.

Mlađi govornici govore sȁd, dok neki stariji govornici radije govore s d, a neki radije

govore sȁd, čak iako su iste dobi i spola.

Iako se može činiti neobičnim da se jedan fonem nalazi samo u jednoj riječi, ima i drugih

takvih primjera. Poznato je da u istočnobosanskom staroštokavskom dijalektu u nekim riječima,

ali ne u svim, nalazimo diftong o, koji potječe od starijeg slogotvornog * umjesto redovitog

u. Tuškanski se po slabom čuvanju šva razlikuje od ostalih prigorskih govora, bilo od ikavsko-

ekavskih kao što je Ozalj, bilo od ekavskih kao što je Draganić, gdje se šva samo sporadično

gubi (iako su uvjeti u kojima se redovito čuva različiti u Ozlju i Draganiću).

38 Pošto se zamjena raz- > r z- javlja samo u nenaglašenom slogu, a ovaj glagol ima naglašeni raz- u prezentu, vjerojatno je on poopćen i u druge oblike.

17

Fonetski se šva, tj. [ə], javlja i češće. U nenaglašenom slogu javlja se kao alofon vokala

a, i to bez obzira potječe li od psl. *a ili od psl. *ь i *ъ (mūd r, pápər, pȋsən, sȗšə, ž lȗdəc), a

može se javiti i pod naglaskom u vrlo brzom, no ne i u normalnom govoru, opet kao alofon

vokala a. No u tim je slučajevima češći izgovor sličniji samoglasniku a, samo nešto labaviji i

centraliziraniji, [ɐ], kao u engleskom but. Nasuprot tome, u riječi s d šva, i to pravi šva,

nalazimo i u sporom govoru, u jasno naglašenom i istaknutom slogu, što se ne javlja ni u jednoj

drugoj riječi. Pošto je taj fonetski ostvaraj nepredvidljiv vokal ə treba analizirati kao marginalan

fonem.

Iako se poluglas čuva u primjeru s d, gubi se u primjeru kȁd s kojim je etimološki i

tvorbeno srodan. Istu situaciju, prema Težaku39, nalazimo u Ozlju, što bi moglo biti povezano.

3.1.5. Vokal a

Vokal a potječe od pokraćenog praslavenskog *a (brȁt – Gjd brȁta, jȁma – Gjd jȁm ,

jȁto – Gjd jȁta, krȁva – Gjd krȁv , lopȁta – Gjd lopȁt , nȁš – ž. náša – sr. náš , platȉti – pz. 1jd

platȋm – 1mn platímo – GPR m. jd. plȁtil – ž. jd. platȋla, prȁg – Gjd prȁga, rȁt – Gjd ráta, sadȉti

– pz. 1jd sadȋm – 1mn sadímo – GPR m. jd. sȁdil – ž. jd sadȋla) i od kratkog praslavenskog *ь i

*ъ (čábar – Gjd čábra, dánas, kȁd ili káda, kádi uz gd , máđac – Gjd mađáca 'alat za drobljenje

grožđa', maknȁti – pz. mȁkn m – GPR m. jd. máknal – mn. maknȁli, mágla – Gjd magl – Ajd

mȁglu, mȁša – Gjd mȁš 'misa', sȁn – Gjd snȁ, taknȁti – pz. tȁkn m – GPR m. jd. táknal – mn.

taknȁli).

U riječi jáčm n – Gjd jačm na 'ječam' i jačm nac – Gjd jačm nca vokal a potječe od psl.

*ę, i to je jedini takav primjer. Iako se ta promjena smatra tipičnom za čakavsko narječje, upravo

u riječi „ječam“ nalazimo je i u kajkavskim i zapadnoštokavskim govorima40.

Nema mnogo primjera vokalizacije slabog poluglasa. Dva se dosta često javljaju u

kajkavskom, mȁša 'misa' i m ļin 'mlin'. Tuškanski mȁša savršeno odgovara uobičajenom

kajkavskom m ša41, gdje je slabi poluglas vjerojatno sačuvan jer je bio pod kratkim

neoakutom42, a onda se odrazio kako se poluglas inače odražava u kojem govoru. Nasuprot

tome, u riječi m ļin nalazimo posve neočekivani otvoreni i u tuškanskom i u drugim

kajkavskim govorima43. Rezultat vokalizacije slabog poluglasa, kao i u prethodnom primjeru

vjerojatno sačuvanog jer je bio pod kratkim neoakutom44, trebao bi biti *mȁlin u onim govorima

u kojima se poluglas stapa s a, odnosno *m lin u onim govorima u kojima se poluglas stapa s

jatom, kao što vidimo u čakavskom, npr. mȁlīn u Crikvenici45, mȁlin u Protulipi (moji podaci).

Otvoreni koji vidimo u spomenutim kajkavskim govorima vjerojatno je rezultat pučke

etimologije, prema prezentu glagola „mljeti“, m ļ m.

Izrazito je zanimljiv primjer kádi, koji supostoji s gd . Za razliku od prethodna dva

primjera, ovdje se već zbog supostojanja dviju varijanti može zaključiti da se vjerjojatno radi o

posuđenici iz nekog susjednog srednjočakavskog govora, jer leksičkih čakavizama u

39 Težak 1981b, str. 235. 40 Gudek, 2013, str. 13. 41 Npr. u Gornjoj Konjščini m ša (Gudek 2013, str. 57). 42 Usporedi štokavski mȁnji, šȁljēm, tȁrēm, žȁnjēm. 43 Npr. U Gornjoj Konjščini m ļin (Gudek 2013, str. 44). 44 Praslavenski bi oblik te riječi bio *m linъ, zbog naglaska na prvom slogu vjerojatnije posuđen iz starovisokonjemačkog mulin nego iz latinskog molīnum. 45 Dusper & Bašić 2013, str. 7, str. 141

18

tuškanskom govoru ima još. Ova dva oblika nisu potpuni sinonimi, jer, iako se oba mogu

koristiti kao upitna zamjenica, čini se da se samo gd upotrebljava kao odnosna zamjenica.

U tri primjera (mȁr m prema mȍći, pand ak, pat ka), vokal o daje a. U sva se tri slučaja

to javlja nakon labijala, tako da bi se moglo raditi o disimilaciji labijalnosti. Posljednji je

moguće objasniti i kao slijed asimilacije (*apot ka > *apat ka) i afereze (*apat ka > pat ka).

U infinitivnom sufiksu -nati < psl. *-nǫti ili *-nyti46 vokal a umjesto očekivanog u

odnosno i (v nȁti 'vratiti' – pz. v n m – GPR m. jd. v nal – ž. jd. v nala – m. mn. v nȁli – GPT

m. jd. v ń n). Tu pojavu nalazimo u cijelom prigorskom dijalektu47 i mora biti rezultat neke

morfološke promjene, jer ni *-nǫti ni *-nyti ne može dati -nati pravilnim glasovnim

promjenama. Međutim, obično se to izričito ne napominje, s iznimkom Težaka. Evo što on o

tome kaže (Težak, 1981, str. 230):

Vokal a u infinitivnoj osnovi glagola II vrste (čȅpnati, dȉgnati, mínati, nȉknati itd.) nije

fonološkog, nego morfološkog podrijetla, jer je u infinitiv glagola te vrste došao analogijom prema

glagolima V i VI vrste (kopȁti, smijȁti se, znȁti, brȁti, kupovȁti). Analogija je dalje djelovala i na ove

glagole IV vrste: naslonȁti, oslonȁti se, prislonȁti, zaslonȁti (prezent: naslȍnem se i rec. naslȍnim se).

Ovi podaci mogu nam pomoći da odgovorimo na pitanje koji je sufiks -nati zamijenio,

-nuti ili -niti? S obzirom da je praslavenski *sloniti bio glagol IV vrste, njegov prelazak u II

vrstu najlakše je objasniti ako su II i IV vrsta nekad dijelile veći broj oblika, odnosno ako je

infinitivni sufiks II vrste bio -niti a IV vrste -iti (podudaranje jedino u imperativu vjerojatno

nije dovoljan razlog za takav prelazak iz jedne vrste u drugu), te je moglo doći do reanalize

glagola *slon-iti, pz. *slon-im kao *slo-ni-ti, pz. *slo-n-em.

U glagolskom pridjevu trpnom imamo nastavak -ń- n (dȋgń n, -kr ń n, mȁkń n, tȁkń n,

v ń n), što se na prvi pogled više slaže s infinitivom na -niti nego s infinitivom na -nuti, no

prema Gudek, 2013, str. 106-108, u Gornjoj Konjščini, uz infinitive na -nuti postoje i GPT na

-nu-t i GPT na -ń-en. Svejedno, s obzirom da u Tuškanima nastavak -t postoji kod drugih

glagolskih vrsta (pȍž t), no ni kod jednog glagola na -nati, vjerojatno je trebalo proteći neko

vrijeme da se poopći nastavak -ń-en, što govori u prilog da je stari infinitivni nastavak bio -niti.

Unatoč malom broju dokaza, možemo biti prilično sigurni da je infinitiv glagola II vrste

nekad završavao na -niti < psl. *-nyti. Po tome se prigorski dijalekt približava slovenskom i

srednjočakavskom (kao što je govor Zadobarja u neposrednoj blizini), a razlikuje od glavnine

kajkavskog narječja gdje prevladava -nuti < psl. *-nǫti. S obzirom na druge prijelazne osobine

tog dijalekta, to nije osobito neobično.

Kao i vokal , i vokal a pokazuje tragove stare prednaglasne duljine, jer nenaglašeni a

alternira s dugouzlaznim a ako je bio kratak, a s dugouzlaznim ḁ ako je bio dug. Ako gledamo

samo etimološki *a (jer je drukčije s onim koji potječe od poluglasa), vidimo da glasovni zakoni

nisu stvorili mnogo slučajeva gdje bi se naglasak mogao povući na kratki prednaglasni a. To je

zato što se u tuškanskom naglasak povlači samo s kratkog posljednjeg sloga, a prednaglasna se

duljina redovito čuva upravo ispred kratkog ili pokraćenog posljednjeg sloga48. Postoje

slučajevi gdje slog s kojega se povukao naglasak u praslavenskom nije bio ni kratak ni

46 Prema Andersen, 1998, u praslavenskom su postojale dvije dijalektalne varijante ovog sufiksa, starija *-nyti i mlađa *-nǫti, koje daju -niti odnosno -nuti u današnjim zapadnojužnoslavenskim dijalektima, a njihovi se odrazi mogu naći i drugdje. Starija je ideja, koju Andersen opovrgava, da je -niti sekundaran prema -nuti. 47 Za Ozalj vidi Težak, 1981, str. 230; za Domagović vidi Galić i Lisac, 2017, str. 134, za Prodindol vidi Rožić 1893, str. 73. 48 Kapović 2015, str. 419-440.

19

posljednji, a kasnije je to postao, nakon kraćenja starog akuta i gubitka poluglasâ, pa se naglasak

mogao povući na pokraćeni prednaglasni vokal. Takvi su slučajevi općenito rijetki (rástić – Gjd

+rastȉća prema r st), jer postoji tendencija da se analoški vrati prednaglasna duljina (npr. gl vat

umjesto *glávat < psl. *golv tъ prema gl va), pogotovo u glagolskim pridjevima radnim gdje

je dužina vraćena vrlo rano, pa nije posvjedočen nijedan primjer s vokalom a niti s vokalom ,

gdje bi sinkronijski bila vidljiva razlika između stare prednaglasne duljine i kračine. Primjer

s dil, sudeći prema izostanku Ivšićeve retrakcije u ženskom rodu (sid la, no to nije odlučujuć

dokaz jer postoje primjeri gdje je ona naknadno uklonjena, kao što je gl dil ali gl d la, gdje

vokalizam garantira prednaglasnu duljinu) i odrazima u drugim govorima49, vjerojatno

pokazuje staru prednaglasnu kračinu, koja više nije vidljiva zbog kanovačkog duljenja.

Nasuprot tome, primjer b žal vjerojatno pokazuje staru prednaglasnu dužinu, sudeći prema

ženskom rodu b žala, s kojim se podudara gornjokonjščinski b žala50.

Zbog toga je kratki prednaglasni a na koji se povukao naglasak gotovo uvijek

sekundaran. Najčešće se radi o prelasku riječi iz n. p. A u n. p. B (nȁš – ž. náša – sr. náš , rȁt

– Gjd ráta, vȁš – ž. váša – sr. váš ) ili n. p. C (glȁdak – ž. glátka – sr. glȁtko). Kod pridjeva na

-ak, prednaglasna kračina poopćena je u n. p. C51 (slȁdak – ž. slátka – sr. slȁtko) za razliku od

n. p. B gdje se čuva prednaglasna duljina (kr tak – ž. kr tka – sr. kr tko). Ipak, zbog stapanja ə

< psl. *ь i *ъ s a < psl. *a ima još mnogo primjera alternacije nenaglašenog a i dugouzlaznog

a od stare prednaglasne kračine (dáska – Gjd dask , mágla – Gjd magl ali gl va – Gjd glav ,

pákl n – odr. pakl ni od pákal – Gjd pákla – Gmn pak l, stáklo – Gjd stákla – Gmn stak l).

Primjer j jc – NAmn j jca, koji smo već spomenuli, također pretpostavlja kratki

prednaglasni a, tj. j jc < * j jc < jajc . Ovo kraćenje sasvim je neobično jer nigdje u paradigmi

ne postoji oblik gdje bi smo očekivali kratki prednaglasni a, a nalazimo ga i u drugim

dijalektima52. U okviru tuškanskoga govora moguće ga je objasniti tako da je etimološki dugi

neoakut u NAmn (psl. *jãjьcā < *jāj cā, s retrakcijom po Ivšićevom pravilu nakon izostanka

pomaka neoakuta udesno na dugi vokal) shvaćen kao da je nastao duljenjem kratkog neoakuta,

pa je očekivana prednaglasna duljina zamijenjena kračinom. Drugim riječima, *jajc – NAmn

*jãjca nastalo bi analogijom prema primjerima kao što je *s lȍ – NAmn *s la, gdje vidimo

kračinu u jednini a duljinu u množini.

3.1.6. Vokal ḁ

Vokal ḁ potječe od dugog praslavenskog *a (pz. br nim od branȉti – GPR m. jd. br nil

– ž. jd. br nila, pz. 1jd d m – 1mn d mo od dȁti, g vran – Gjd g vrana, gl va – Ajd gl vu, gr d –

Gjd gr da, pz. 1jd kop m – 1mn kop mo od kopȁti, ml d – ž. ml da – sr. ml do, pz. ml tim od

mlatȉti – GPR m. jd. ml til – ž. jd. ml tila, ogr da – Gjd ogr d , ot va – Gjd ot v , p lac – Gjd

p lca, p sti – pz. p s m – GPR m. jd. p sal – mn. p sli, pz. p zim od pȁziti – GPR ž. jd. p zila

prema m. jd. pȁzil, pz. r nim od ranȉti – GPR m. jd. r nil – ž. jd. r nila, r st – Gjd r sta, r sti –

pz. r st m – GPR m. jd. r sal – mn. r sli, odr. m. st ri – ž. st ra – sr. st ro prema stȁr – ž. stȁra

– sr. stȁro, tr va – Ajd tr vu, pz. 1jd zn m – 1mn zn mo od znȁti) i od produženog praslavenskog

*ь i *ъ (d n – Gjd d na, l ž – Gjd l ži, p ń – Gjd p ńa, t st – Gjd t sta), a javlja se i u nekim

novijim riječima (č j – Gjd č ja, p žuļ – Gjd p žuļa 'grah', r jnglik – Gjd r jnglika 'zdjela'). Javlja

49 U Lazini s dil (moji podaci), u Gornjoj Konjščini s dẹl (Gudek 2013, str. 109-110), i naravno standardni sjèdio. 50 Gudek 2013, str. 109-110. 51 Uključujući i staru n. p. b koja je prešla u n. p. C, ali nema takvih riječi s vokalom a pa ih nisam spomenuo u ovom kontekstu. 52 Kapović 2015, str. 425, gdje autor također tvrdi da je prednaglasna kračina u ovom primjeru problematična.

20

se vrlo često, ali je svejedno marginalan fonem zbog svoje defektivne distribucije: to je jedini

vokal koji može biti samo dug, a opreka između a i ḁ javlja se samo pod dugouzlaznim

naglaskom (káda 'kàda', k da 'káda' i kádi 'gdje', Ljd k di od k da su jedini minimalni parovi).

Inače se javlja a kad je kratak, a ḁ kad je dug. Dakle, radi se o izvorno alofonskoj razlici u

kvaliteti kratkog i dugog *a koja je postala marginalno fonemska nakon kanovačkog duljenja.

3.1.7 Vokal o

Vokal o potječe od praslavenskog *o (Bȏg – Gjd Bȍga, dȍbar – ž. dóbra – sr. dóbro,

dȏm – Gjd dóma, góra – Ajd gȍru – v gȏru 'vinograd', gótov – ž. gotȍva – sr. gotȍvo, kȍń – Gjd

kóńa, kósa – Ajd kȍsu, kosȉti – pz. kosȋm – GPR m. jd. kȍsil – ž. jd. kosȋla – m. mn. kȍsili, kótac

'svinjac' – Gjd kóca, lóza 'šuma' – Ajd lȍzu – v lȏzu, nȏs – Gjd nȍsa, nosȉti – pz. nȍsim – GPR m.

jd. nósil – ž. jd. nȍsila – m. mn. nosȉli, nȏv – ž. nȏva – sr. nȏvo, nȏž – Gjd nóža, ȏn – ž. óna –

sr. ȍno, ótac – Gjd óca, snȍp – Gjd snópa, sȏk – Gjd sȍka, trošȉti – pz. trošȋm – GPR m. jd. trȍšil

– ž. jd. trošȋla – m. mn. trȍšili, vóda – Ajd vȍdu – v vȏdu, vozȉti – pz. vȍzim – GPR m. jd. vózil

– ž. jd. vȍzila – m. mn. vozȉli).

Odraz praslavenskog *o u Tuškanima vrlo je jednostavan, jer izostaje promjena o > ẹ

koju nalazimo drugdje u prigorskom dijalektu53, a specifične nepravilne odraze već smo naveli

govoreći o drugim vokalima. Ovdje možemo ponovo spomenuti još nenaglašene nastavke

pridjevsko-zamjeničke deklinacije, (Gjd -iga, Djd -imu, Ljd, Ijd, Dmn -im), u kojima nalazimo

nenaglašeni i prema naglašenom ẹ (Gjd - ga, Djd - mu, Ljd - m). To je zato što se obično te

nastavke, karakteristične za prigorski dijalekt54, izvodi od *-oga, *-omu, *-om redukcijom

vokala (o > ẹ, onda ẹ > i) 55, no to je problematično iz dva razloga. Prvo, u prigorskom dijalektu

nigdje nema sigurnih tragova pridjevsko-zamjeničkih nastavaka sa samoglasnikom „o“, nego u

svim naglašenim nastavcima nalazimo samoglasnik „e“56. Drugo, u govorima ozaljskog tipa

kao što je tuškanski govor nema promjene o > ẹ, pa takvo objašnjenje uopće ne vrijedi57.

Vjerojatno je i u govorima ozaljskog i u govorima prodindolskog tipa ovaj razvoj prvenstveno

rezultat analogije, koju smo već objasnili govoreći o zamjenici 'on', za koju je bitno prvenstveno

stapanje ẹ s i u nenaglašenim slogovima, a tek eventualno i zamjena o > ẹ (za što bi moglo biti

potvrde u drugim govorima). Vjerojatno se radi o ujednačavanju vokalizma, tako da u svim

nastavcima bude samoglasnik i, kakvo se dogodilo i u nekim slovenskim dijalektima.

Kod vokala o ne možemo vidjeti tragove stare prednaglasne duljine, jer ona nije ostavila

traga u kvaliteti spomenutog vokala. Čak ni primjeri kao što su nȏž – Gjd nóža ili dȏm – Gjd

dóma, gdje se ona javlja u cijeloj paradigmi, a ne samo u oblicima gdje se očekuje duljenje pri

retrakciji, nisu garancija da je tu nekad bila prednaglasna duljina, jer je duljina u ovim riječima

sekundarna na ovaj ili ovaj način. Glasovnim promjenama ona je mogla nastati jedino kao

naglašena duljina, u nominativu/akuzativu jednine, bilo pravilnim duljenjem kratkog

53 Lončarić 1996, str. 79, za konkretne primjere iz Domagovića vidi Galić & Lisac 2017. 54 Za Prodindol vidi Rožić 1893, str. 129-174. 55 Zečević 1993, str. 73. 56 Prema podacima iz Rožićeva opisa prodindolskog govora (Rožić 1893, str. 129-174), kad je nastavak naglašen uvijek nalazimo samoglasnik e, a kad je nenaglašen ili samoglasnik i ili samoglasnik e. Nenaglašeni e mora predstavljati otvoreni , jer se zatvoreni ẹ, kao i u Tuškanima, stapa s i. Taj samoglasnik ne može nastati promjenom o > ẹ, nego mora biti od praslavenskog *e kao u Ozlju i Tuškanima. Dakle stanje je identično onom u Tuškanima samo što još nije redovito poopćen i u svim nenaglašenim nastavcima. 57 Ozalj ima očekivane Gjd -ega, Djd -emu ali Ljd -im (Težak 1981b, str. 267). Ako taj nastavak nije star, jer mogao bi potjecati od psl. *-ějemь pravilnim glasovnim promjenama, mogli bismo ga objasniti inovativnim sinkretizmom s instrumentalom jednine i dativom množine.

21

cirkumfleksa58, bilo sporadičnim duljenjem kratkog neoakuta59, iz kojega se mogla ali nije

morala proširiti na ostale padeže kao prednaglasna duljina. Jedini dokaz, iako ne neosporan, da

je u tuškanskom govoru tu nekad postojala prednaglasna duljina jest što je ona potvrđena u

susjednom draganićkom i lazinskom govoru, gdje nema duljenja pri retrakciji (nȏž – Gjd nõža i

dȏm – Gjd dõma, moji podaci).

3.1.8 Vokal u

Vokal u potječe od praslavenskog *u (kupȉti – pz. kȗpim – GPR m. jd kúpil – ž. jd.

kȗpila – m. mn. kupȉli, sȗša – Gjd sȗš , sušȉti – pz. sušȋm – GPR m. jd. sȕšil – ž. jd. sušȋla – m.

mn. sȕšili, sȗv – ž. súva – sr. sȗvo), *ǫ (múdar – ž. múdra – sr. múdro, nȗtar, nútri, subȍta –

Gjd subȍt , sȗd – Gjd sȗda, sudȉti – pz. sȗdim – GPR m. jd. súdil – ž. jd sȗdila – m. mn. sudȉli)

i slogotvornog * (stȗp – Gjd stúpa, tȗći – pz. túč m – GPR m. jd. tȗkal – mn. tȗkli, vȗk – Gjd

vȗka, žúna – Ajd žúnu, žȗt – ž. žúta – sr. žȗto). Fakultativno o ispred nazala može postati u (ȗn

– ž. úna, únda). Kod nekih govornika tu se radi o samo približnom stapanju, jer se pažljivim

slušanjem može razlikovati vrlo zatvoreni [oː], glas sličnog stupnja zatvorenosti kao [ʊ] ali

napet i necentraliziran, od običnog [uː] koje se inače javlja. Pravi slučajevi zamjene o > u

događaju se u tipičnim kajkavskim primjerima kao što su kȕliko/kúlko, tȕliko/túlko, a

neočekivanih odraza inače nema. O zamjeni o > u u sklopu redukcije vokala više ćemo govoriti

na drugom mjestu.

U cijelom prigorskom dijalektu, jedino se u Domagoviću i Petrovini, te možda još nekim

susjednim selima60 još razlikuje odraz psl. *ǫ i * od odraza praslavenskog *u, pri čemu se vidi

tipično kajkavsko stapanje *ǫ i * . Za ostatak dijalekta, pogotovo za govore ozaljskog

poddijalekta, ne možemo sa sigurnošću reći je li to bilo tako. To je zato što u istočnogoranskim

govorima ne dolazi do stapanja *ǫ i * , naprotiv tamo se *ǫ stapa s *o a * s *u61.

Istočnogoranski su govori rubni kajkavski govori u kojima izostaje također i jednačenje jata i

poluglasa, kao i u prigorskim govorima. Teško je reći kuda je tekla izoglosa stapanja *ǫ i *

kad su svi govori između Domagovića i istočnogoranskog oba glasa stopili s *u bez ikakvog

traga stare razlike. U nekim istočnogoranskim govorima razlika se vidi u palatalizaciji

suglasnika l ispred praslavenskog *u, no ne i ispred praslavenskog * (i *ǫ, koji samo

sporadično daje u), što je trag starog prednjijeg izgovora praslavenskog *u. U Tuškanima toga

nema. Tuškanski je u jednako centraliziran bez obzira potječe li od *u, *ǫ ili * te ispred njega

nema palatalizacije.

3.2. Sinkronijski opis tuškanskog vokalizma

Izgovor tuškanskih samoglasnika ovisi o tome u kojem se podsustavu nalaze, tj. izgovor

istog samoglasnika razlikovat će se ovisno o tome je li kratak, dug ili nenaglašen. Zato ćemo

posebno obraditi kratke, duge i nenaglašene samoglasnike, pri čemu ćemo se osvrnuti i na

redukciju samoglasnika.

58 Vidi Kapović 2015, str. 231-233. 59 Vidi Kapović 2015, str. 404-404. 60 Galić & Lisac, 2017, str. 134. 61 Marinković 2019, str. 87-88 za Smišljak, str. 106-107 za Lukovdol.

22

3.2.1. Kratki samoglasnici

Kratki i izgovara se relativno zatvoreno, slično kao štokavski kratki „i“, [i] po IPA-i,

dok u susjednom mahićanskom govoru može biti i otvoreniji, slično kao engleski ili njemački

kratki „i“, [ɪ] po IPA-i.

Kratki ẹ izgovara se kao pravi zatvoreni „e“, [e] po IPA-i. Nešto je zatvoreniji nego

štokavski kratki „e“, ali govornici tuškanskog govora radije poistovjećuju štokavski „e“ sa

svojim ẹ nego sa svojim : N mr š s t dẹłɐti ọv , a r č izg vərạt "bj žạľ "! T , t nȅ mrəš

r ć , m rɐš r ć „b žạľ “!

Kratki ima dosta varijabilan izgovor. Može biti jedva nešto otvoreniji od štokavskog

kratkog „e“, najčešće ispred nazala, ali obično je jasno otvoren, [ɛ] ili čak [æ] po IPA-i. U

nekim riječima, kao što su vȅć i nȅk, gdje bi se etimološki očekivao otvoreni , vrlo se često

izgovara nešto slično štokavskom „e“, zatvoreniji nego ali otvoreniji nego ẹ. Izgovor varira i

od govornika do govornika, tako da će nečiji biti otvoreniji, a nečiji zatvoreniji, no razlika

između i ẹ stabilna je.

Kratki ə izgovara se kao tipični šva, ali mu je otvorenost neodređena pa varira između

zatvorenog, [ɘ] po IPA-i, i otvorenog šva, [ɜ] po IPA-i. S obzirom da se pod naglaskom javlja

samo u jednoj riječi, teško je reći nešto općenito o njemu.

Kratki a ima prednji i stražnji alofon, a varijacija ovisi i o fonetskom kontekstu i

govorniku. Neki će govornici najčešće izgovarati samoglasnik vrlo sličan štokavskom „a“, [ä]

po IPA-i, a neki će najčešće izgovarati stražnji „a“ kakav se često javlja u kajkavskom, [ɑ] po

IPA-i. No i kod jednih i drugih imamo sličnu varijaciju s obzirom na fonetski kontekst. Tako

će se uz palatale redovito javljati centralni ili čak prednji „a“, a uz velare i velarizirani „l“

stražnji „a“. Uz to je zanimljivo da govornici koji obično izgovaraju centralni „a“ ispred njega

imaju nevelarizirani „l“, a govornici koji izgovaraju stražnji „a“ ispred njega imaju velarizirani

„l“. Ispred dugog stražnjeg „a“ svi imaju velarizirani „l“: NAmn flȁšic , Gmn fł š c.

Kratki o otprilike je jednako zatvoren kao i kratki ẹ, dakle radi se o pravom zatvorenom

[o], glasu nešto zatvorenijem od štokavskog. No, stražnji samoglasnici općenito, pa tako i o,

povremeno se mogu izgovoriti nešto otvorenije nego njihovi prednji parnjaci pa se tako može

čuti i pravi srednji [o] sličan štokavskome. Poput a, i samoglasnik o ima centralni i stražnji

alofon, sa sličnom varijacijom od govornika do govornika: neki će imati tek blago centralizirani

[o], a neki će imati pravi centralni [ɵ] (sve po IPA-i). Centralizacija je najjača iza palatala i

dentala, a najslabija iza velara, a i prednji odnosno stražnji samoglasnici u sljedećem slogu

mogu utjecati na nju: D jdem j š nɐ kọntr l , J j, pr d s j š vȉš , Kȏ da s d gl dȋm tȍ, pr s m,

prȍs łɐ, n s m, n s łạ, trȍš ł, trȍš l , gȍr , ali v z łạ, k s ł, k siľ , k ń, v ł. Uvjeti u kojima se u

tuškanskom govoru „o“ centralizira otprilike se poklapaju s uvjetima u kojima u govorima

prodindolskog tipa dolazi do zamjene o > ẹ (Lazina pr sila, n sila, g ri ali vȍzila, kȍń, vȍl),

iako je s obzirom da se odvija samo na fonetskoj, a ne i fonološkoj razini, tuškanska

centralizacija varijabilnija. Po ovoj se osobini na fonološkoj razini tuškanski vokalizam poklapa

s govorima ozaljskog tipa, a na fonetskoj je razini prijelazan prema govorima prodindolskog

tipa. Što se tiče zatvorenosti, samoglasnik o otprilike je jednako zatvoren kao samoglasnik ẹ,

[o] po IPA-i, no povremeno se može čuti i nešto otvoreniji glas vrlo sličan štokavskom kratkom

„o“.

I kratki u ima centralizirani, [ʉ] po IPA-i, i stražnji alofon, [u] po IPA-i. Slično kao i

kod samoglasnika „o“, centralizacija varira od govornika do govornika, i to pod istim uvjetima:

23

iza palatala i dentala i ispred prednjih samoglasnika. Ipak, čini se da se u centralizira nešto lakše

nego o jer se, ako slijedi prednji samoglasnik, u može centralizirati i nakon velara: Vȅć j dȕgọ

pr sim, J sɐm pr kȕž lɐ, jȕtrọ, rȕbạčạ, lȕk, slȕšɐt , dȕgɐčko, Ajd drȕg , stȕpa, NAmn sȕz ,

J ndrȕsa (toponim), Jȕľikɐ (ime). Pri tome nema razlike između praslavenskih *u, *ǫ i * , svi

se jednako centraliziraju. Kao što o može biti malo otvoreniji nego ẹ, tako i u može biti malo

otvoreniji nego i – obično se ne izgovara pravi zatvoreni [u] po IPA-i, nego blago otvoreni [u],

a ponekad se može čuti i pravi otvoreni [ʊ].

tablica 3 – izgovor kratkih samoglasnika

- prednji centralni stražnji

zatvoreni ȉ [i] ȕ [u] ~ [ʉ]

poluzatvoreni [e] [ɘ] ~ [ɜ]

ȍ [o] ~ [ɵ]

poluotvoreni

[ɛ] ~ [æ]

otvoreni ȁ [ä] ~ [ɑ]

3.2.2. Dugi samoglasnici

Dugi ī izgovara se slično kao štokavski dugi „i“, [iː] po IPA-i, i kao monoftong.

Dugi izgovara se vrlo zatvoreno, još zatvorenije nego kratki ẹ, i može se u izgovoru

približiti dugom i, [eː] ili [eː] po IPA-i. Često je zatvoreniji na početku, a otvoreniji na kraju

izgovora tako da se zapravo izgovara kao vrlo uski diftong. Obično je zatvoreni dio u prvoj

četvrtini, a otvoreni dio u druge tri četvrtine izgovora, tako da u transkripciji prvi dio bilježimo

kao superskript: t , d ła, žłak ralọ, v ľika, pọm šal, ć , Gjd pat k , t škọ.

Dugi jasno je otvoren, [ɛː] po IPA-i, i varira manje po otvorenosti nego kratki , tj. ne

izgovara se ni kao [e] ni kao [æ]. Iako je to novi dugi samoglasnik, nastao duljenjem pri

retrakciji, i on se može diftongizirati tako da mu je početak izgovora zatvoreniji nego kraj. Ipak,

kod ovog samoglasnika to se događa nešto rjeđe nego kod starih dugih samoglasnika: ž nɐ.

Dugi ā izgovara se slično kao kratki a, bilo kao srednji samoglasnik sličan štokavskom

„a“, bilo kao stražnji samoglasnik. No, kod starijih govornika koji dobro razlikuju ā i , dugi se

ā izgovara nešto prednjije nego kratki a, tako da se može izgovoriti kao [aː] ili čak [æː] po IPA-

i. Oni koji izgovaraju kratki a kao stražnji [ɑ] obično izgovaraju dugi ā kao centralni [äː], a oni

koji izgovaraju kratki a kao centralni [ä] obično izgovaraju dugi ā kao prednji [aː]: natǽšt 62,

jǽjc . Ovaj se samoglasnik nikad ne diftongizira.

Dugi izgovara se kao vrlo otvoreni stražnji zaobljeni samoglasnik, [ɒː] po IPA-i.

Izgovara se nešto zatvorenije nego ā, ali otvorenije nego . Vrlo rijetko može se izgovoriti kao

otvoreni , [ɔː] po IPA-i (t ta t Marȕška), no obično je otvoreniji od toga. I dugi može se

diftongizirati: m ľi, gl va, M t .

Dugi ō zatvoreniji je od kratkog o, uvijek pravi zatvoreni [oː] po IPA-i, no kao i kratki

o, može se centralizirati, ipak obično nešto manje nego kratki o: pr s t, prós ł, d jti, d jd m.

62U razgovoru s ženom iz grada, inače se kaže natáś , no naglasak i alofonija su naravno tuškanski.

24

Dugi se ō najlakše centralizira ako iza njega slijedi j, kao u d jti, d jd m. U govorima

prodindolskog tipa dugi se ō, za razliku od kratkog o, nikad ne stapa s ẹ, tako da se ovdje

tuškanski govor s njima ne poklapa tako dobro kao kod kratkog o. I dugi se ō može

diftongizirati: g rńi, n. m ram, m raš, v b lnic , tac.

Dugi ū može biti stražnji, [uː] po IPA-i, ili centralizirani, [ʉː] po IPA-i. Vrlo rijetko

može se dfitongizirati poput ostalih dugih samoglasnika, tako da mu je prvi dio zatvoreniji od

drugog: m štra 'gnjavi'. Dugi se ū centralizira jednako lako ako ne i lakše od kratkog u, ako to

nije samo zato što je dugom samoglasniku lakše prepoznati precizan izgovor: pļȗćɐ, slúgạ,

b úzạ, rȗp, tȗć , túc , tȗkạł, tȗkľ , stȗp, cúcɐk 'pas', rúkạ, sȗd, žȗtọ, sȗnc , súzạ, ž łȗdəc, súsẹt,

sȗsẹdɐ, trȋ zȗba, pȗt.

tablica 4 – izgovor dugih samoglasnika

- prednji centralni stražnji

zatvoreni í, ȋ [iː] ú, ȗ [( )uː] ~ [ʉː]

poluzatvoreni , [( )eː] ó, ȏ [( )oː] ~ [ɵː]

poluotvoreni [( )ɛː] , [ɒː] ~ [(ɔ)ɒː] ~

[( )ɔː] otvoreni á [aː] ~ [ɑː]

3.2.3. Nenaglašeni samoglasnici

Nenaglašeni samoglasnici izrazito su fonetski reducirani i svi se izgovaraju labavije i

centraliziranije nego kad su naglašeni. Pri tome dolazi do dva stapanja, ẹ > i i o > u, ali ona su

izrazito nepredvidljiva. Općenito se zamjena ẹ > i provodi dosljednije nego zamjena o > u, pa

neki govornici, i stariji i mlađi, prvu provode redovito a drugu iznimno. Kod starijih govornika

ove zamjene još imaju karakter fonološkog pravila i ne ovise o morfologiji, dok su kod mlađih

u velikoj mjeri prešle iz domene fonologije u domenu morfonologije, pa se zamjena ẹ > i događa

samo u nenaglašenim gramatičkim nastavcima, a zamjena o > u uopće se ne događa. Većina

starijih govornika, pogotovo u brzu i spontanu govoru, redovito provodi obje zamjene u svim

nenaglašenim slogovima, no s određenom fakultativnošću u zamjeni o > u, tako da će riječi s

nenaglašenim o ponekad izgovoriti s o, ponekad s u.

S obzirom da je zamjena ẹ > i obaveznija i redovitija nego zamjena o > u, odlučili smo

da ćemo prvi bilježiti u fonološkoj transkripciji, a drugu nećemo, no treba imati na umu da je u

stvarnom govoru starijih govornika zamjena o > u ipak dosta česta iako ne beziznimna.

Mnogo primjera zamjene ẹ > i već smo dali, a evo nekoliko najčešće zabilježenih

iznimaka: č vẹk ili č v k, m dvẹt ili m dv t, súsẹt, sȗsẹdɐ, rẹ . Sve su to riječi u kojima

nenaglašeni ẹ dolazi u zanaglasnom slogu i kojima je taj nenaglašeni ẹ u drugim oblicima u

paradigmi naglašen (osim sȗsẹdɐ). U svim drugim primjerima nalazimo redovitu zamjenu ẹ >

i, tako da je ove najlakše objasniti vraćanjem samoglasnika ẹ analogijom prema oblicima u

kojima je on naglašen. To bi bio primjer morfologizacije redukcije nenaglašenih samoglasnika

koju smo već spomenuli.

25

Evo nekoliko primjera zamjene o > u: Sv mi j ún prẹd čmȋ, z l p tọm k p m, k bȉłɐ,

k śȉca, k prȉvạ, p t k, na p t k , nạ p t k , p s ľ , p d br g m, p zīmȉ, kuprȉvạ, s k prȋv m,

g vȇdinạ, t vạ, pȕš l s , pȁdal , mȁł dȁļ , ł vȋłạ, R d v ć v , k mpľ tn , rg n, vȗv i

vȗvọ, kọt č i k t č, buľȋ i bọľȋ, b líj , nȁ vọd i nȁ v d , r łạ i or łạ, gọr łạ i g r łạ, č v ka

i čọv ka, kọrȉtọ i k rȉt i k rȉt , kọrȋta, b gạtȉji i bọgɐtȉj , prusȉt i pr sȉt , prusȉľ i pr sȉľ ,

vuzȉt i v zȉt , v zȉľ i vọzȉľ , n sȉt i n sȉt i nọsȉt , n sȉľ i n sȉľ i nọsȉl , k sȉt i kọsȉt , k sȋm,

k sȋłạ i kọsȋłạ, tr šȉt i tr šȉt , tr šȋm, trušȋłạ ali vínọ, s nọ, t stọ, m sọ, mľ kọ, k kọš, ľ pọ,

ọr vạ, kọľ na, nọvȉj .

Stanje je na prvi pogled kaotično, jer čak i u ovom malom korpusu za mnogo riječi

postoje dvostrukosti, i to i u prednaglasnom i u zanaglasnom slogu. Situacija je još složenja u

stvarnosti jer se može izgovoriti i samoglasnik za koji nije moguće na uho reći je li u ili o, pa

ga nije moguće ni precizno transkribirati. Postoje neke općenite tendencije, da sporedni

naglasak može spriječiti redukciju samoglasnika, i da su samoglasnici zatvoreniji u

prednaglasnom nego u zanaglasnom slogu, ali i tu postoje dvostrukosti.

Ovo kolebanje čini se dobrim primjerom približnog stapanja63, naime govornici su

svjesni razlike između dva fonema, u ovom slučaju nenaglašnih o i u, ali su u izgovoru oni

toliko slični da ih na sluh nije moguće razlikovati. No, postoji mogućnost da u izgovoru oni

ponovo postaju različiti, i upravo se to dogodilo kod mlađih govornika gdje zamjena o > u više

ne postoji.

Prema vlastitim istraživanjima, u Lazini je stanje isto fonetski raznolikije nego što bi se

dalo zaključiti iz idealizirane fonološke transkripcije u knjizi Fonološke neutralizacije u

kajkavskom vokalizmu. U stvarnosti je situacija vrlo slična onoj u Tuškanima. U ikavsko-

ekavskim govorima pak nema toliko izražene redukcije samoglasnika niti stapanja

nenaglašenih samoglasnika.

Nenaglašeni i izgovara se otvoreno i labavo, kao engleski ili njemački kratki „i“, [ɪ] po

IPA-i. Obično je zatvoreniji u prednaglasnom nego u zanaglasnom slogu, a na kraju riječi može

biti gotovo jednako otvoren kao kratki ẹ.

Nenaglašeni ẹ, kad se ne stapa s i, izgovara se slično kao kad je naglašen.

Nenaglašeni obično je nešto zatvoreniji nego kad je naglašen, pa se može izgovoriti

slično kao štokavski kratki „e“. Labav je i centraliziran, pa se ponekad može reducirati do šva.

Nenaglašeni a izrazito je labav i zatvoren, a izgovor mu varira od samoglasnika sličnog

štokavskom „a“, [a] po IPA-i, preko samoglasnika sličnom onom u engleskom but, [ɐ] po IPA-

i, pa skroz do šva. Kao i kod naglašenog a, mogući su i stražnjiji ostvaraji, [ɑ] ili [ʌ] po IPA-i.

Pri tome nije moguće razlikovati onaj a koji potječe od praslavenskog *a od onoga koji potječe

od praslavenskih poluglasa. Moguće je da je upravo redukcija nenaglašenog a dovela do

stapanja *a i poluglasa u nenaglašenom slogu, jer se njihov izgovor počeo djelomice preklapati.

To bi objasnilo zašto se šva čuva jedino u riječi s d, gdje je naglašen.

Nenaglašeni o, kad se ne stapa s u, izgovara se slično kao kad je naglašen.

Nenaglašeni u izrazito je labav i otvoren, kao engleski ili njemački kratki „u“, [ʊ] po

IPA-i. Otvorenost mu varira slično kao otvorenost nenaglašenog i: zatvoreniji u prednaglasnom

nego u zanaglasnom slogu, a na kraju riječi gotovo jednako otvoren kao kratki o. I nenaglašeni

u može se centralizirati kao i naglašeni u: n sȉt , n sȉľ , zarubȉti, k rȉt , bẹtunȋran . Tako u

63 vidi Kapović 2019, str. 103-105.

26

tuškanskom govoru sinkronijski supostoje svi prijelazni oblici između ozaljskog korȉto i

prodindolskog kirȉti: kọrȉtọ, k rȉt i k rȉt , s tim da se prvi samoglasnik može centralizirati

neovisno od drugoga.

tablica 5 – izgovor nenaglašenih samoglasnika

- prednji centralni stražnji

zatvoreni i [i] ~ [ɪ] u [u], [u] ~ [ʊ], [ʊ]

poluzatvoreni (ẹ [e]) (o [o], [o])

poluotvoreni [e] ~ [ɛ] a [ɜ], [ʌ] ~ [ä], [ɑ]

4. Konsonantizam

Tuškanski konsonantizam mnogo je sličniji standardnom jeziku nego njegov vokalizam.

Razlika je u tome što tuškanski govor nema zvučnu postalveolarnu afrikatu dž, no ima

alveopalatalne frikative ś i ź. Također, suglasnik h u tuškanskom govoru mogao bi se smatrati

tek automatskim glasom koji se ponekad umeće u hijat, iako se tu javlja na mjestima gdje je

nekad postojao h kao fonem.

tablica 6 – tuškanski suglasnici

- labijali labio-dentali

dentali

alveolari post-

alveolari alveo-

palatali palatali velari glotali

apikalni laminalni

okluzivi

bezvučni p t k

zvučni b d g

frikativi

bezvučni f s š ś (h)

zvučni v z ž ź

afrikate

bezvučni c č ć

zvučni [dz] [dž] đ

nazali m n ń

lateralni aproksimanti l

vibranti r

poluvokali j

4.1. Sinkronijski i fonetski opis tuškanskog konsonantizma

Ovdje ćemo ukratko usporediti izgovor tuškanskih suglasnika s izgovorom suglasnika

u standardnom jeziku.

27

4.1.1. Labijali i labiodentali

Labijali i labiodentali izgovaraju se slično kao u standardnom jeziku, osim što je

tuškanski v najčešće frikativ [v], a ne sonant [ʋ]. Kao i drugi opstruenti, obezvučuje se na kraju

riječi (krȍf, óbrof 'strmina između dvije njive na brdu', prȁf), čak i kad sljedeća riječ počinje

samoglasnikom (ń gof ótac). No, u kontaktu sa suglasnikom može se ili obezvučiti ili postati

sonant, i to ne samo [ʋ] nego i [w] (krĩw, ȏn j fč , j ʋč , j wč ). U brzom govoru između

samoglasnika može oslabjeti i postati sonant, [ʋ] ili čak [w] ( brẹžȋwạ , izv žȋwạłọ), ili posve

ispasti (bȗm t s k prȋ m, ọb iłạ, ȕẹk, žȋ ), mada se tu češće javlja uobičajeni frikativ [v]

(izv žȋvạłọ). Takvo ispadanje ne događa se ni s jednim drugim suglasnikom. Jedino se iza

samoglasnika u redovito, iza samoglasnika o nešto rjeđe, javlja polusamoglasnik [w], i to

obično tamo gdje je on umetnut da popuni zijev nastao ispadanjem suglasnika h (kȕwati,

kuwȁča, p ȕwati, sȗw ). Iza samoglasnika u on se zapravo izgovara kao neslogotvorni

samoglasnik [ ], pa se često stapa s prethodnim samoglasnikom, neutralizirajući njegovu

dužinu: [ȕ ] i [ȗ ] oba postaju [ȗ], pa se fonološki krȕva izgovara kao [krȕwa], [krȕ a] ili

[krȗa], a fonološki sȗva kao [sȗwa], [sȗ a] ili [sȗa], tako da [krȗa] = [sȗa]. Slično se događa i

sa suglasnikom j iza samoglasnika i, o čemu više u odlomku o palatalima.

Pošto [w] umetnut u zijev postaje f na kraju riječi (krȕf – Gjd krȕva), treba ga smatrati

alofonom suglasnika v.

Također, suglasnik f mnogo je češći u domaćim riječima, jer je nastao cijelim nizom

glasovnih promjena, no o tome ćemo govoriti u poglavlju o dijakroniji.

4.1.2. Dentali i alveolari

Ovdje se jedino dentalni okluzivi t i d te alveolarni vibrant r izgovaraju kao u

standardnom jeziku, dok kod drugih suglasnika postoje određene razlike u izgovoru.

Prvo, u tuškanskom su govoru ne samo t i d, nego i n i l, dentalo-alveolarni glasovi, dok

je u standardnom jeziku l uvijek, a n ispred visokih vokala, alveolaran64.

Drugo, suglasnici s, z i c izgovaraju se kao dentalo-alveolari samo ispred nevisokih

samoglasnika. U svim drugim položajima izgovaraju se kao laminalni alveolari, sa sličnim

oblikom jezika i usana kao kod suglasnika ś, ź i ć, ali na drugom mjestu izgovora, na

alveolarnom grebenu a ne iza njega. Usnice mogu biti zalihosno razvučene.

Suglasnik l ima tri glavna alofona. Ispred centralnih vokala a, o i u javlja se „čisti“ [l]

(NAmn flȁšic , lȕk, slúga, lȍš, zlȍ), ispred stražnjih vokala ạ, ḁ, o i u te na kraju sloga javlja se

velarizirani [ɫ] (Gmn fł šic, n łạz, k bȉłạ, p s ł , čȉtał, ímał, r kał), a ispred prednjih vokala

javlja se palatalizirani [lʲ] kojeg je uglavnom, kod starijih govornika redovito, nemoguće

razlikovati od suglasnika ļ (buľȋ, ľ tȋ, mľ kọ, v ľ , Imn v ľ kao p ľ , z ľ ).

4.1.3. Postalveolari i (alveo-)palatali

64 Kapović 2019, str. 54-55. U standardnom se jeziku suglasnik n izgovara dentalno ispred nevisokih vokala i ispred dentalnih suglasnika, a apikalno alveolarno u ostalim slučajevima. Suglasnik l izgovara se laminalno alveolarno ispred nevisokih vokala te labijalnih i dentoalveolarnih suglasnika, a apikalno alveolarno u ostalim slučajevima.

28

Razlika između „tvrdih“ č, š, i ž te „mekih“ ć, đ, ś i ź slična je onoj u štokavskom.

Suglasnici č, š i ž izgovaraju se kao retrofleksni postalveolari, sa zalihosno zaobljenim

usnicama, [ʈʂʷ], [ʂʷ] i [ʐʷ] po IPA-i, dok se suglasnici ć, đ, ś i ź izgovaraju kao laminalni

alveopalatali, sa zalihosno razvučenim usnicama, [tɕ], [dʑ], [ɕ] i [ʑ] po IPA-i. Drugim riječima

„tvrdi“ č, š i ž vrlo su tvrdi65, i jasno se razlikuju od „mekih“ ć, đ, ś i ź.

Suglasnici ń i j izgovaraju se slično kao u štokavskom, kao pravi palatali, pri čemu je ń

nešto prednjiji od j66. Suglasnik j izgovara se kao pravi suglasnik [j] na početku sloga, a na kraju

sloga i iza samoglasnika i izgovara se oslabljeno, kao neslogotvorni samoglasnik [ ], koji onda

stapa s prethodnim samoglasnikom, neutralizirajući njegovu duljinu, tako da fonološki rakȉja

fonetski glasi [rakȉja], [rakȉ a] ili [rakȋa], kao što smo već spomenuli za suglasnik v nakon

samoglasnika u. No, sa suglasnikom j to se redovito događa i na kraju sloga, pa se slijed dugog

samoglasnika i suglasnika j može pretvoriti u pravi diftong sastavljen od dvaju kratkih

samoglasnika, od kojih je drugi neslogotvoran. Najčešće se javlja [ j] > [ ] (L ć, ov , on ).

To onda stvara privid kratkosilaznog naglaska na posljednjem slogu riječi, koji se inače ne

javlja, o čemu ćemo više govoriti u poglavlju o prozodiji.

No suglasnik ļ izgovara se prilično drukčije. Teško je biti siguran bez strojnog mjerenja, no na

uho zvuči ili kao pravi palatalizirani dental [lʲ] ili kao alveopalatal [lʲ]. U odnosu na štokavski ļ

zvuči djelomice depalatalizirano, no u stvarnosti se nikad potpuno ne depalatalizira. Ispred

suglasnika se razlika između nepalataliziranog l i palataliziranog ļ može ostvariti kao razlika

između velariziranog ł i nevelariziranog l (váļda [válda]), no oni opet ostaju različiti. Stapaju

se, kao što smo rekli, jedino ispred prednjih samoglasnika, gdje se l palatalizira. Vrlo sličan

izgovor spominje Težak za podbrešku varijantu ozaljskog govora (i inače varijanta ozaljskog

govora koja se po najviše osobina podudara s tuškanskim govorom)67

4.1.4. Velari i glotali

Suglasnici k i g izgovaraju se slično kao u standardnom jeziku. Suglasnik h javlja se

samo između samoglasnika, i to u slobodnoj varijaciji s hijatom (mẹhȗr ili mẹȗr, doh jal ili

do jal 'dolazio', č hat ili č at 'odvajati isperke od pera'). Tada se izgovara kao glotalni frikativ,

obično zvučni, [ɦ] po IPA-i.

4.1.5. Fonološki procesi

Jednačenje po zvučnosti provodi se dosljedno, i po njemu možemo vidjeti da je v

fonološki frikativ (ȍfca, Nmn nȏfci – Gmn novȃc68, Gjd P fca od P vac). Jednačenje po zvučnosti

provodi se i preko granice riječi ( tadz d c diľȋ z m ), pri čemu se ponekad može vidjeti

trag nestalog h (is ȉž ).

Svi se opstruenti obezvučuju na kraju riječi (Gmn j gọt, j str p, krȕf, m dvẹt, mȗš, na

rẹf prema na ọr v , rȗp, súsẹt, sȗt), osim ako sljedeća riječ ne počinje zvučnim suglasnikom

kad prevladava jednačenje po zvučnosti (…prȋčɐłạ da sȁd bȉla pri Gȁšpar , i da vȅć sɐd

65 I u štokavskom „tvrdi“ č, š i ž mogu biti retrofleksni, no u standardnom jeziku se obično opisuju kao apikalni postalveolari, dakle kao nešto (ali jedva) „mekši“ glasovi (Kapović 2019, str. 55). 66 Kapović 2019, str. 56. 67 Težak 1981b, str. 223. 68 Ovo je mlađa riječ. Stariji se ljudi još sjećaju da se nekad govorilo p n zi – Gmn pin z. Da je riječ mlađa vidi se po naglasku (usp. nȏvci i ȍfc ).

29

Gȁšpara pr silɐ, dɐ m n g d na pr trag … prema …s t je d ł zạ vȁdit k v… i … nọ tȁm k

j i s t…). Obezvučenje nije uvijek potpuno, nego se ponekad, pogotovo kod mlađih ljudi,

može razlikovati djelomice obezvučeni suglasnici , , , , , , od pravih bezvučnih

suglasnika p, t, k, f, s, š i ć (kọm , n łạzọ , kȁj b š tȋ s , tȋ bi rȁ ,).

4.2 Dijakronijski opis tuškanskog konsonantizma

Većinom se suglasnici u tuškanskom govoru razvijaju jednako kao u standardnom

jeziku, osim različitih rezultata jotacije i različitog razvoja suglasnika h i f, o kojima ćemo malo

više govoriti. Osim tih specifičnosti, javlja se dosta pojednostavljenja suglasničkih skupina,

ponajviše na početku riječi:

*pt, *pč > t, č: tȉca, č la

*pš > š: šenȉca

*gd > gd ili d: gd ili d , gdȏj ili dȏj

*tv > t : t d

*dn > n u broju „jedan“: j n ga, j n , j n mu, j n m. Mogu se čuti i varijante s dn.

Ovdje se u gotovo svim primjerima radi o izbjegavanju slijeda od dva okluziva na

početku riječi.

Na početku riječi redovito se gubi i v ispred suglasnika, osim u skupinama vl i vl: mr ti,

nȕk, nȗtar, nútri, topȉti 'utopiti' z ti.

4.2.1. Jotacija i suglasnici ś i ź

U tuškanskom govoru, druga je jotacija, nastala nakon ispadanja praslavenskih

poluglasa, dosljedno provedena i u korijenu riječi i u nastavcima69. Prema drugoj jotaciji, *tj >

ć (ć dan, kȋć 'granje', prȗć , sm ć ), *dj > đ (rođ k, sȗđ ), *sj > ś (t ś 'vinograd'), *zj > ź

(ž l ź 'željezo'), *stj > ś (lȋś , Raś ), *zdj > đ (grȏđ ). Skupine *šj, žj, čj pojednostavljuju se

u š, ž, č (Bóži, L kuš , ob š 'gornji dio vinograda'), a nakon labijala j postaje (g mļ , grȏbļ ,

kr vļi, snȏpļ ).

Rezultati prve i druge jotacije isti su za primarni *tj i sekundarni *tьj, no ne i za primarni

*dj i sekundarni *dьj. Prva skupina daje j (nesvrš. -ajȁti od svrš. -odȉti, komp. glȁji, m ja, komp.

mlȁji, pr ja, GPT sȗj n), a druga daje, kao što smo rekli, đ. No, u sinkronijski prozirnim

tvorbama kao što je glagolski pridjev trpni, gdje se vidi da j postaje od *dj, može doći do

zamjene izvornog rezultata prve jotacije j rezultatom druge jotacije đ, koji je sinkronijski češći

i bolje se uklapa u fonološki sustav. Tako uz sȗj n postoji i sȗđ n, a od rodȉti postoji samo

rȍđ n.

Nastanak suglasnika ś i ź usko je vezan za jotaciju, i to i prvu i drugu jotaciju. Suglasnik

ś nastaje od primarnog praslavenskog *stj, *skj (dvorȉś , gȕś r, piśȁti, puśȁti, ś p, śipȁti,

vriśȁti) i od sekundarnih *stьj (lȋś , z maśȗ) i *sьj (t ś ), dok suglasnik ź nastaje samo od

69 U susjednoj Lazini (moji podaci) ima nekoliko primjera zbirnih imenica u kojima sufiks -j nije izazvao jotaciju: bristj , sadj , t stj , no u korijenu riječi se ona događa: ć dan. Usporedi tȋśe u Ozlju (Težak 1981b, str. 222).

30

sekundarnog *zьj u riječi ž l ź . Primarni praslavenski *zdj, *zgj (máđac, mȍđani, rȏđ

'odrezano granje vinove loze', ruđȉti 'mrviti kukuruz') i sekundarni *zdьj (grȏđ ) daju suglasnik

đ. Kao što smo spomenuli u uvodu, po tome se govori ozaljskog tipa razlikuju od govora

prodindolskog tipa, u kojima i ovi posljednji skupovi daju suglasnik ź.

Vrlo je vjerojatno da se u razvoju *stj, *skj, *stьj > ś i *zdj, *zgj, *zdьj > đ prvo dogodio

nastanak suglasničkih skupina šć (fonetski [ść]) i žđ (fonetski [źđ]), kako se to dogodilo u većini

drugih dijalekata, pa su se onda one pojednostavile, šć > ś i žđ > đ. Čini se da razvoj

praslavenskih *zdj i *zgj u đ, pošto implicira međufazu žđ, odlučno pobija neke starije teze,

npr. onu Belićevu70, da je ź u prigorskim govorima (prodindolskog tipa) nastao od starijeg žj,

dakle da je najstariji razvoj te suglasničke skupine bio čakavski. No, kao što ćemo vidjeti, to

nije sigurno.

Logično bi bilo pretpostaviti, kad ne bismo imali dodatne podatke, da je razvoj *sьj > ś

i *zьj > ź rezultat jednostavne jotacije, kao u nekim štokavskim govorima u kojima sjèkira >

śèkira. No prema podacima u susjednim govorima koji nemaju promjenu šć > ś, Težak

zaključuje da je skup *sьj pravilno dao *sj, pa da je on analogijom preoblikovan u šć koji daje

ś. To zaključuje po govorima u kojima se prema ozaljskom trśe kaže tršće71. Tome da je zaista

postojala međufaza šć govori u prilog i paralelan razvoj skupine *zьj. Naime, čini se da je odraz

ź u riječi ž l ź rezultat slične morfološke analogije kao u primjeru rȍđ n umjesto *rȍj n, i da

je fonetski odraz bio *ž l đ . Prvo, u Ozlju72 se pravilan odraz skupine *zьj čuva u nazivu

biljke kȏđi rȏk i nazivu grožđa kȏđi cȉcki. Pošto pridjev 'kozji' inače glasi kȏzlji ili kȏzji (a u

Tuškanima je tako i u nazivu biljke, kȏzļi rȏg), sa sufiksom analoškim prema riječima na labijal

odnosno postalveolar, sasvim je sigurno da ovi nazivi biljaka čuvaju stariji, pravilni odraz *zьj

> đ. Težak misli da je tu došlo do promjene ź > đ, pa po njegovu mišljenju zapravo ne bi bilo

paralelizma između *sьj i *zьj, no to vjerojatno nije tako. U pribićkom govoru73, koji nema

promjenu šć > ś (dvorȉšće, klĩšća), prema tuškanskom ž l ź i ozaljskom želȋźe dolazi žel žđe.

Prema tome, najvjerojatnije je razvoj bio *zьj > *zj > žđ > đ, onda analoški ź, kao *sьj > *sj >

šć > ś. Drugim riječima, sekundarni *sьj i *zьj daju šć i žđ, koji se onda razvijaju jednako kao

šć i žđ nastali na drugačiji način. Iako Težak pretpostavlja analogiju, čini se da nema iznimaka

(osim onih gdje je posve izmijenjen sufiks, kao što je kȏzļi, kȏzji), pa možemo slobodno

pretpostaviti pravilnu fonetsku promjenu. Uostalom, arhaičnost i izoliranost primjera kȏđi

govori protiv analoške promjene, jer uopće ili skoro uopće nema riječi na osnovi kojih bi se ona

mogla učiniti. Promjena *sj > šć i *zj > žđ bila bi primjer forticije, ili „otvrdnuća“

polusamoglasnika j u kontaktu s drugim suglasnikom, koji postaje bezvučna odnosno zvučna

alveopalatalna afrikata. Takva je promjena dobro posvjedočena u drugim jezicima u kojima se

dogodila jotacija, npr. u starogrčkom *pj > pt, u starookcitanskom *pj > pch, u starofrancuskom

dalje asimilacijom ch (lat. sēpia > stokc. sepcha, stfr. seche).

S obzirom na razvoj *zj > žđ, teoretski nije nemoguće ni da je praslavenski *zdj, *zgj

dao prvo *žj, kako tvrdi Belić, pa onda žđ pa đ. No pošto se čini da se skupina *žj nastala nakon

ispadanja poluglasa pojednostavljuje u ž, vjerojatno je ipak razvoj bio kao drugdje u

kajkavskom, tj. praslavenski *dj > *ď nije dao j, nego đ, kad se nalazio iza ž.

70 Lončarić 1996, str. 89. 71 Težak 1981b, str. 222. 72 Težak 1981b, str. 221. 73 Težak 1982, str. 297.

31

Različit razvoj skupine žđ > đ u odnosu na skupinu šć > ś mogli bismo objasniti, ako

nam je potrebno objašnjenje, u relativno maloj čestoći suglasnika đ nastalog drugim putem,

pošto primarni praslavenski *dj daje j.

Sasvim je neobično pojavljivanje suglasnika ś u riječi gȗśẹnica, jer tu j postoji samo u

ijekavskim govorima. Možda je s zamijenjen sa ś zbog sličnosti s riječi gȕś rica.

Ni za par č – ć ni za par š – ś, a kamoli za par ž – ź, nema mnogo minimalnih parova:

č mu „čemu“ – ć mu 'hoćemo' (samo uz redukciju vokala), ć dan 'tjedan' – č dan (vrlo

nategnuto, s knjiškom riječi), píši! - píśi! 'pišti!', pišȁti – piśȁti 'pištati', píšal j – píśal j , no

oni se vrlo jasno razlikuju u izgovoru i ne teže stapanju.

4.2.2. Suglasnici h i f

U tuškanskom govoru suglasnik f dobro je uklopljen u sustav i za razliku od standardnog

jezika nije uglavnom ograničen na posuđenice. Njegov je nastanak djelomice vezan za nestanak

suglasnika h pa ćemo ih zajedno obraditi.

Osim u riječi ȕfati s 'usuditi se', gdje se javlja u mnogim slavenskim jezicima, suglasnik

f javlja se i:

a) promjenom *ht, *hk > ft, fk: dȍftor < *dȍhtor, nȍfti < *nȍhti, lȁfko < *lȁhko, m fko <

*m hko, žȕfko < žȕhko ali m. žȕkak, pl fta. Ovi primjeri pokazuju da je u starijim

posuđenicama djelovala promjena kt > ht, dok je u novijim posuđenicama obratno: f ktati

'zahtijevati nešto za sebe', rȉktati 'podesiti'.

b) promjenom *pt, *pč, *pk > ft, fč, fk: kȍfča, -kȍfčiti, zȋfka 'kolijevka'. Ovdje se radi o

disimilaciji skupine okluziv + okluziv > frikativ + okluziv.

c) promjenom *hv > f: f la, f t

c) obezvučenjem v: f ȉži < *f hiži, ȍfca

Čestoći suglasnika f pridodaju i brojne posuđenice, obično germanizmi, pa je on u

prosječnom govoru mnogo češći nego u standardnom jeziku.

Suglasnik h redovito se gubi na početku riječi (ȁļa, ȉža, odȉti), ispred suglasnika ispred

kojih nije postao f (lȁč , l d, naranȉti, r st, rȗška), i na kraju riječi (grȁ 'grašak', sm , Lmn na

nóga, na rúka). Između samoglasnika se može čuti zvučni glotalni h ili zijev tamo gdje se ne

umeću [w] ili [j] (č hat ili č at, doajȁti ili dohajȁti, mẹhȗr ili mẹȗr), no hijat je običniji, čak i

kad se radi o dva ista samoglasnika (snáa). Sve u svemu, bolje je taj h smatrati fonetskom

ispunom zijeva negoli fonemom, jer se javlja neredovito i u predvidljivoj okolini.

Iza samoglasnika u, u zijev se umeće [w], realno neslogotvorni [ ], koji se fonologizirao

kao suglasnik v pa se obezvučuje na kraju riječi, nakon što je poopćen u relevantne oblike (bȕva,

krȕf – Gjd krȕva, kȕvati – pz. kȗvam, glȗf – ž. glúva – sr. glȗvo, mȕva, sȗf, ž. súva – sr. sȗvo).

Njegov gotovo neprimjetan izgovor u tim položajima već smo spomenuli. Iza samoglasnika i

umeće se pak [j], realno neslogotvorni [ ] (dȉjati 'disati'). Sasvim je neobično da je u riječi órẹf

– Gjd or va 'orah' došlo do umetanja v, jer se u većina padeža radi o zijevu između prednjih i

centralnih ili prednjih samoglasnika, pa u Podbrežju74 i Prodindolu75 imamo óri – Gjd orȉja

74 Težak 1981b, str. 225. 75 Rožić 1893, str. 107.

32

odnosno ȅri – Gjd ir ja. S Tuškanima se podudara Trg, također ekavski govor ozaljskog tipa,

gdje se riječ izgovara identično76. Tu se mora raditi o poopćavanju suglasnika v umetnutog u

dativu ili lokativu jednine (or vu), jer se jedino u tom padežu može očekivati umetanje takvog

suglasnika. Do takvog je poopćavanja moglo doći samo zato jer se riječ, zbog svog značenja,

relativno često upotrebljava u lokativu jednine (*na or vu rastȗ or ji > na or vu rastȗ or vi).

Ova je riječ odličan dokaz da se [w] odnosno [ ] zaista fonologizirao kao v jer se u relevantnim

padežima, Djd i Ljd, v u or vu izgovara kao frikativ, kako se izgovara i svaki drugi v u tom

položaju.

Po gubljenju suglasnika h se ikavsko-ekavski govori kao što je podbreški i ekavski

govori kao što je trški ili tuškanski približavaju govorima prodindolskog tipa, za razliku od

drugih govora ozaljskog tipa kao što je požunski i podgrajski u kojima se h bolje čuva.

4.2.3. Slogotvorni sonanti

Slogotvorni izgovara se kao pravi slogotvorni sonant, bez šva ispred ili iza njega. Tako

se za razliku od ozaljskog govora77 u tuškanskom govoru jasno razlikuje Zərk fc , gdje ə < o,

od potencijalnog *Z k fc . Također, za razliku od ozaljskog govora gdje je samo kratak, u

tuškanskom govoru slogotvorni može biti i kratak i dug (tuškanski primjeri moji podaci,

ozaljski primjeri Težak 1981b, str. 214-215, str. 230 i str. 251): g m – gȑm, ž d – žȑt, k t – k rt,

t d – t rt, g do – gȑdo, s p – sȑp, b k – bȑk, č v – čȑf, t n – tȑn.

Drugih slogotvornih sonanata nema. U posuđenicama u kojima bi se oni mogli javljati

i u kojima se javljaju u drugim govorima, uvijek su na neki način razriješeni. Na riječi s

potencijalnim slogotvornim najčešće se dodaje sufiks -lin, od njemačkog -lein (bicȉklin,

šer jžlin 'žarač', kn dlin) ili neki domaći sufiks (r jnglik 'zdjela'), dok se u drugim slučajevima

umeće nepostojani a (šp gaļ – Gjd šp gļa 'ogledalo').

5. Prozodija

Tuškanski govor ima tronaglasni sustav, s kratkosilaznim (ȁ), dugosilaznim (ȃ) i

dugouzlaznim (á) naglaskom. Distribucija naglasaka uglavnom je slobodna, ali dugouzlazni

naglasak ne može stajati na posljednjem slogu.

Kratkosilazni naglasak izgovara se silazno ili ravno, kao visok ton s niskim zanaglasnim

slogom. Prednaglasni slog srednje je visine. Možemo razlikovati kanonski (ȁ) i tromi ( )

izgovor kratkosilaznog naglaska, no tromi naglasak u Tuškanima mnogo je kraći od tromog

naglaska u Draganiću i Lazini, gdje se tromi naglasak razlikuje od neoakuta više po intonaciji

i kvaliteti samoglasnika nego po dužini, i nikad nije dug kao pravi dugi naglasci.

slika 1 - lopȁta

76 Težak 1982, str. 299. 77 Težak 1981b, str. 215

33

Dugosilazni naglasak izgovara se silazno ili ravno pa silazno, od visokog do niskog tona

s niskim zanaglasnim slogom. Prednaglasni slog može biti srednji, visok ili uzlazan od srednjeg

do visokog tona. Dugosilazni naglasak izgovara se nešto kraće nego u štokavskom, ali duže

nego kratkosilazni naglasak.

slika 2 - gov dina

Dugouzlazni naglasak izgovara se ravno, kao srednji ton, ili silazno, od srednjeg do

niskog tona s visokim zanaglasnim slogom. Obično se čuje veliki skok u tonu između

naglašenog i zanaglasnog sloga. Zanaglasni slog iza dugouzlaznog naglaska istaknut je ne samo

visinom, nego i silinom i dužinom, tako da su dugouzlazni naglasak (á - a) i oksitoneza (ā - ȁ)

u slobodnoj varijaciji. Obično su naglašeni i zanaglasni slog jednako istaknuti, ali može biti

istaknutiji bilo naglašeni bilo zanaglasni slog (koji u tom slučaju zapravo nije „zanaglasni“,

nego naglašeni, a „naglašeni“ je slog prednaglasni). Dugouzlazni naglasak izgovara se nešto

kraće nego u štokavskom, ali duže nego kratkosilazni naglasak.

slika 3 - poč tak

34

Za razliku od novoštokavskog i mahićanskog, gdje je samo prvi zanaglasni slog iza

dugouzlaznog naglaska visok, u tuškanskom su, kao u slovenskom78, svi slogovi iza

dugouzlaznog naglaska visoki, sve dok se ne pojavi sljedeći silazni naglasak. Ova razlika može

se objasniti različitim postankom naglaska tipa pítati u novoštokavskom i mahićanskom s jedne

i u tuškanskom s druge strane, o čemu ćemo više govoriti u poglavlju o dijakroniji.

slika 4 - pítati pȋtań

5.1. Podrijetlo tuškanskih naglasaka

Tuškanski tronaglasni sustav mlađeg je postanka. Praslavenski neoakut dao je

dugosilazni naglasak u svim položajima u riječi, a novi dugouzlazni naglasak nastao je

retrakcijom.

5.1.1. Dugosilazni naglasak

Tuškanski dugosilazni naglasak potječe od praslavenskog starog (bl go, d l j , m so,

pȋl j , sup. sp t) ili novog cirkumfleksa (Gmn j buk, kop m, Gmn kr v, p zim, odr. st ri, vȋdim,

zn m) te od praslavenskog dugog (odr. b li, br nim, d la j , pȋla j , pȋš m, sȗsẹda, sȗša) i

produženog (grȏbļ , s kȏńi, odr. nȏvi, NAmn s la, NAmn r bra, odr. v liki, z vȏli, odr. z l ni)

neoakuta.

78 Jurgec 2007, str. 200-203.

35

Evo nekoliko primjera gdje se očekuje neoakut (praslavenskog ili kajkavskog

podrijetla)79:

lȋś , z ļ , snȏpļ

pȗtnik, z ručnik, stȏļńak

p ti, tr ti, s dmi, smi

str ža, sȗša, ž ja

kȏzļi/kȏzji

ž nski, kȏński

gl v, ž n

pur nov, lȏnc v, kȏnc v

lȋc, vȋn, s l

kr ļ, kļȗč

gospod ri, kȏńi, lȏnci

kȏli

vȋna, s la, r š ta, im na

ml da, b la, nȏvi, z l ni

tr sti

ml tiš

pȋtaš

d m, pov m 'kažem'

ž lȋš, l tȋš

tr sal

br la, or la, lovȋla

j

ž nȗm

t , ž n , glav

dȏjti, dȏjd m

79 Prema Lončarić 1996, str. 43-44, ali bez primjera u kojima je neoakut analoškog podrijetla. Njih stariji istraživači nisu prepoznali kao takve, pa su ih svrstali zajedno s primjerima u kojima je neoakut fonetskog podrijetla (Kapović 2015, str. 363- 396).

36

n maš

Prigorski govori razlikuju se po tome čuvaju li ili gube neoakut. Općenito govori

ozaljskog tipa gube80, a govori prodindolskog tipa čuvaju81 neoakut. No granica između njih

nije toliko oštra koliko se može činiti na prvi pogled, jer postoje prijelazni govori. Tako se u

Draganiću i Lazini (moji podaci), koji se nalaze između Tuškana i Domagovića, te u Pribiću82,

koji se nalazi blizu Krašića, neoakut samo fakultativno gubi. Tako u Draganiću imamo b liga

i nȏviga (Tuškani b liga, nȏviga), u Lazini sũša i sȗša, str ža i str ža (Tuškani sȗša, str ža), u

Pribiću cĩrkva i cȋrkva, klĩšća i klȋšća (Tuškani c kva, kl śa). U Tuškanima se neoakut ne čuva

niti fakultativno, nego se na njegovu mjestu uvijek izgovara dugosilazni naglasak. Zanimljivo

je da se u Draganiću i Lazini retrakcijski dugouzlazni naglasak nikad ne stapa s dugosilaznim

naglaskom, iako se izgovara kao tipični neoakut.

Iz dijakronijske perspektive, najzanimljivije je vidjeti u kojim primjerima praslavenski

stari akut daje novi cirkumfleks, i u kojim primjerima praslavenski kratki neoakut daje dugi

neoakut. Ta su duljenja tipična za kajkavsko narječje (iako se u ograničenom opsegu javljaju i

u drugim zapadnojužnoslavenskim govorima, pogotovo neoakutsko duljenje) i s obzirom na

rubni položaj tuškanskog govora dobro je vidjeti gdje duljenje izostaje, a gdje ga ima. Pobrojat

ćemo samo primjere u kojima se neocirkumfleks i neoakut javljaju samo u kajkavskom.

Pošto se u govorima ozaljskog tipa neoakut izgubio, ne možemo sa sigurnošću znati u

kojim se primjerima javljao neoakut, a u kojima neocirkumfleks, što nije nebitno jer se u nekim

primjerima gdje se etimološki očekuje neoakut u kajkavskom javlja analoški neocirkumfleks83.

Težak oba slučaja obrađuje zajedno kao „kajkavsku metatoniju“, no ovdje ćemo ih obraditi

zasebno pod pretpostavkom da je stanje prije gubitka neoakuta bilo kao u tipičnim kajkavskim

govorima.

Neocirkumfleks se javlja u ovim slučajevima:

a) imenice sa starom zanaglasnom duljinom: g vran ali lȁbud, m sac, pȁuk84 ('jastreb'

> šk ńac, pȁm t je n. p. C, 'paprat' > st a, p n z je n. p. C).

b) imenice sa sufiksom -ar: c star, mlȋnar85, slȋkar, rȋbar, zd lar

c) imenice sa sufiksom -in, -ina, -ica: b bin, gov dina, grabrȏvina k tarȏvina 'krtičnjak',

M rin, t l tina, topolȏvina, vȋlica86 ali pȁlica (u sufiksu -ȏvina je neocirkumfleks na starom

kratkom vokalu analoški)

d) imenice tipa „pralja“: pr ļa, pr ļa ali gȁć , ȉža, pȁša, pr ja87

e) imenice tipa „volja“: *kȏša (sinȍkoša88), kȏra, kȏža, m a „brašno“, st a, šv ļa, vȏļa,

vȏža 'bačva za prijevoz vina'

80 Za Ozalj vidi Težak 1981b, str. 240. 81 Za Domagović i Petrovinu, vidi Galić i Lisac 2017, str. 139-140. 82 Težak 1982, str. 297. 83 Kapović 2015, str. 396-399. 84 Ozalj pȃvuk (Težak 1981b, str. 241). 85 Ozalj mlȉnar (Težak 1981b, str. 243). 86 Prodindol isto vȋlica, Ozalj vȉlica (Kapović 2015, str. 285). 87 Prodindol isto (Kapović 2015, str. 327). 88 Zbog Ivšićeve retrakcije na kratki slog, vjerojatno se radi o posuđenici iz nekog govora u kojem je takva retrakcija pravilna. Najbliži je govor Rečice blizu Karlovca, nizvodno uz Kupu.

37

f) imenice tipa „ograda“: nevȏ a, Ogr da89, ȍprava < *oprȃva, ȍsnova < *osnȏva, ot va,

pokȏra, posȗda, svȏra 'dio kola' ali n d ļa, slȍga90

g) imenice tipa „košara“: koš ra, kraļȋca, kȕdẹļa < *kud ļa, mȍtika < *motȋka, rȕbača

'košulja' < *rubȃča ali pońȁva 'plahta'

h) imenice sa starim slabim poluglasom: božȋćnica 'božićni bonus', č r šńa 'trešnja',

dȏļńi, gȏrńi91, lisȋčji, m čka, p lac, pand ļak, rȗška, sȋc 'malo sito', sr dńi92, vȋšńa, z dńi,

ž lȗdac, ž tva ali dȉmńak, rȉbńak93, svȁdba94

i) nominativ/akuzativ množine srednjeg roda: kol na, korȋta, m sta, pov sma, sȋta

j) lokativ jednine o-osnova: na pl cu ali brȁtu, potȍku, prȁgu95

k) lokativ i instrumental množine o-osnova: br ti, kol ni, korȋti, m sti, mȋši, potȏki,

p sti, r ki

l) instrumental jednine a-osnova: b bum, lop tum, kr vum, prasȋcum, pr jum

m) instrumental množine a-osnova: sviń mi ili svińȁmi, žen mi ili ženȁmi

n) zbirne imenice: kȋć 'granje', t ś 'vinograd', ž l ź 'željezo'

o) određeni pridjevi: dȗgi, m li, pr vi, r ni, st ri, zeml ti, zr li, ali bogȁti, čȉsti, mȉli,

š nȉčni, zdrȁvi, ž l zni96

p) komparativi: bogat ji, pametn ji, siromašn ji ili bogat ji, pametn ji, siromašn ji,

samo glȁji, mlȁji, v ći97

r) prezent: brȋš m, čȋstim, d lam, dȋgn m, grȋzn m, kupȗj m, mȋslim, p zim, r ž m,

sȋpļ m, vȋdim

s) glagolski pridjev radni ženskog roda jednine: d lala, kop la, kȗpila < *kūpȋla,

mȋslila, nȍsila < *nosȋla, p zila, pȋtala < *pītȃla, vȋdila

t) glagolski pridjev trpni: d lan, dȋgń n, r zan

u) glagolski pridjev radni na *-Clъ: redovito izostaje, s kal, s kla

89 Toponim, inače „ograda „ > plȏt. 90 Prodindol slȏga (Rožić 1983, str. 130). 91 U pridjevima 'gornji' i 'donji' očekuje se neoakut, a neocirkumfleks je analoški. 92 Ozalj srȉdnji (Težak 1981b, str. 243). 93 Prodindol dȋmńak, rȋbńak (Rožić 1893, str. 108), Ozalj rȉbnik (Težak 1981b, str. 243). 94 Prodindol svȃdba (Rožić 1893, str. 131), Ozalj svȁdba (Težak 1981b, str. 243), Lazina svȁdba (moji podaci) 95 I sve ostale imenice. Prema Težaku (Težak 1981b, str. 253), u Ozlju se neocirkumfleks u Ljd čuva u još nekoliko imenica (čas, dim, dlan, grah, kraj, kruh, luk, prak i nekoliko posuđenica), ali se kod mlađih sve više gubi. To je vjerojatno rezultat ujednačavanja naglaska lokativa prema dativu, koji vidimo i u drugim naglasnim paradigmama. 96 Ozalj bogȃti, mȋli, zdrȃvi, zrȇli ali isto čȉsti, osim u Čȋsta srída 'Pepelnica' (Težak 1981b, str. 270). Takvi podaci upućuju na sekundarno gubljenje neocirkumfleksa, ali sigurno nije slučajno da se neocirkumfleks najbolje čuva u ona četiri pridjeva gdje se duljina javlja i u štokavskom i čakavskom. Sveukupno je naglasak pridjeva u Tuškanima, čini se, sličniji Prodindolu, gdje isto uglavnom nema neocirkumfleksa, nego Ozlju (Rožić 1893, str. 142-134, str. 144-148). 97 Prema Težaku (Težak 1981b, str. 242), i ovakvi pridjevi tvoreni sufiksom -ji imaju neocirkumfleks barem kao varijantu. Težak tvrdi da se kod starijih ljudi on javlja češće nego kod mlađih. Prema mojim podacima neocirkumfleks u komparativima na -ji nalazimo i u Trgu (Ajd ž. r. v ću) i Lazini (ml ji, v ći). Izostanak neocirkumfleksa u komparativima zabilježen je posvuda u kajkavskom narječju, osobito u Turopolju (Kapović 2015, str. 329), i nije nužno čakavska osobina kako se obično misli.

38

Općenito, u tuškanskom govoru neocirkumfleks dolazi svugdje gdje dolazi u drugim

kajkavskim govorima, osobito onim prigorskim. Gdje kolebanja ima (imenice tipa „gavran“,

imenice tipa „košara“, pridjevi), ima ga i u govorima koji se nalaze u samom središtu

kajkavskog teritorija98. Sve u svemu, akcentuacija je prigorskih govora, i onih prodindolskog i

onih ozaljskog tipa (barem govora podbreške i požunske varijante, ne toliko i podgrajske),

tipično kajkavska, i to podjednako i u jednima i u drugima, mada čestoća neocirkumfleksa

opada od istoka prema zapadu. Posebno je indikativno da je u ikavsko-ekavskom Podbrežju

više kategorija s neocirkumfleksom nego u ekavskim Tuškanima, te bi bilo apsurdno jedan

proglasiti čakavskim a drugi kajkavskim (jer se vokalizam i akcentuacija ne slažu). Sve

prigorske govore trebalo bi smatrati barem rubnim kajkavskim, ili eventualno prijelaznim

kajkavsko-čakavskim ili čakavsko-kajkavskim govorima ako zaista imaju veći broj pravih

čakavskih osobina.

U Tuškanima neocirkumfleks redovito izostaje samo u glagolskim pridjevima radnim

tipa pos kal, dok u lokativu jednine te u pridjeva češće izostaje nego što se javlja, no i tu ima

primjera s neocirkumfleksom. Drugdje je on redovit kao u bilo kojem drugom kajkavskom

govoru. U kontekstu naglaska pridjeva, zanimljivo je da se neocirkumfleks redovito javlja baš

u onim pridjevima u kojima se duljina redovito javlja i u štokavskom i u čakavskom narječju:

'stari', 'pravi', 'rani' i 'mali' (uz još nekolicinu pridjeva kao što su 'dugi' i 'zreli'). To neće biti

slučajno, i vjerojatno se radi o kontaktnom utjecaju. S obzirom da je, prema svemu sudeći,

neocirkumfleks postepeno uklonjen unutrašnjima analogijama, to što duljina u ovim pridjevima

postoji u svim susjednim govorima vjerojatno je pomoglo da se neocirkumfleks u ovim

pridjevima bolje očuva nego u ostalima, a treba računati i na to da se radi o vrlo čestim riječima.

Neoakut se javlja u ovim slučajevima:

a) u tvorbi pri ispadanju poluglasa ispred sonanta: b rba, bȏrba, kȏński, mlič nka 'valjak

za tijesto', p č nka, piś nka 'mlada kokoš', pl m nka 'sorta grožđa', s lski, stȏļńak99, znam nka

'madež', ž nski ali pȍļski < *poļskȋ

b) u tvorbi pri ispadanju poluglasa ispred „j“: grȏbļ , kȏzļi, p rj , snȏpļ , z ļ ('pasji' >

cȗcļi) ali Bóži, Bóža, Bóž < *Božjȁ, *Božj 100

c) genitiv množine: kȏnc v, lȏnc v, ȏkan, r bar, stȏlc v

d) nominativ/akuzativ množine srednjeg roda: b dra, ȏkna, r bra, r š ta, s la, vrit na

ali kȍla

e) lokativ jednine o-osnova: redovito izostaje, ujednačen prema dativu, na stólu, v lóncu

f) lokativ/instrumental množine o-osnova: kȏli, kȏńi, lȏnci, s li, vȏli

98 Na primjer, u Gornjoj Konjščini u središtu Zagorja (Gudek 2013, str. 33) nalazimo pȁuk, m sẹc, p nẹs, pȍmẹt, lȁbut s kratkosilaznim naglaskom te neobične vĩtes, gãvran i jãblan s neoakutom, bez ijednog neocirkumfleksa, dok u Tuškanima imamo neocirkumfleks barem u g vran, a u Ozlju (Težak 1981b, str. 241) i u pȃvuk. 99 Češće rȗb. 100 Naglasak je kao u neodređenim pridjevima n. p. B. U Ozlju je isto tako (Težak 1981b, str. 244), ali Križanić ima bȏžji (Kapović 2015, str. 390), a i u Prodindolu je bõži, bõža, bõže (Rožić 1893, str. 153).

39

g) određeni pridjevi: č l ni, d b li, dȏbri, nȏvi, ȏsmi, s dmi, širȏki, v liki, visȏki, z l ni

ali bȍsi < *bosȋ

Vidimo da je neoakutsko duljenje redovitije od neocirkumfleksnog (no možda je to

samo statistički, jer se neoakutsko duljenje javlja u manje kategorija nego neocirkumfleksnog

pa je manja šansa da će izostati), i da izostaje samo u lokativu jednine, koji je ujednačen s

dativom. To nije neobično jer je područje na kojem se javlja neoakutsko duljenje veće od

područja na kojem se javlja neocirkumfleksno, pa obuhvaća i neke srednjočakavske govore,

posebno vrlo bliski govor Jurja Križanića101. Ako u kojem primjeru i nema duljenja, to su uvijek

primjeri gdje je naglasak s dugim neoakutom analoški, kao što je bõžji umjesto starijeg božjȋ ili

bõsi umjesto starijeg bosȋ. Najvjerojatnije je u tuškanskom govoru tu dugo bio sačuvan stariji

naglasak (koji još postoji u nekim drugim pridjevima, npr. kupovnȋ, Slapnȏ, ili u drugim

padežima, npr. Gjd bos ga), pa je onda došlo do drugačijeg razvoja, povlačenja naglaska na prvi

slog analogijom prema neodređenim oblicima pridjeva bez usputnog duljenja (dakle odr. bȍso

< *bosȏ prema neodr. bȍso, kao mȕški < *muškȋ prema prilogu mȕški).

Dugosilazni naglasak stabilan je, osim kada iza njega slijede polusamoglasnici [j] i [w],

to jest neslogotvorni samoglasnici [ ] i [ ], kao što smo već spomenuli. Čini se da se na

fonološkoj razini tu još čuva razlika između kratkih i dugih samoglasnika, no teško ju je

primijetiti jer se slijed [i ] s kratkosilaznim naglaskom izgovara jako slično kao [iː] s

dugosilaznim naglaskom, a isto vrijedi i za slijed [u ] i [uː]. Tako fakultativno dolazi do njihova

stapanja: krȕva se izgovara kao [krȕwa], [krȕ a] ili [krȗa], kȕvati kao [kȕwati], [kȕ ati] ili

[kȗati], a rakȉja kao [rakȉja], [rakȉ a] ili [rakȋa]. U kombinaciji dugog samoglasnika i suglasnika

j može doći i do obratnog procesa, prividnog pokraćivanja dugog samoglasnika, a zapravo

stapanja samoglasnika sa suglasnikom j, to jest neslogotvornim samoglasnikom [ ] u dvoglas.

Dvoglas sam po sebi već ima dvije more, slogotvorni i neslogotvorni samoglasnik, pa se izvorna

dužina samoglasnika neutralizira da bi se izbjegao dvoglas od tri more, no njegova kvaliteta

ostaje ista. Tako se ov j može izgovoriti kao [ov ], a on j kao [on ], s pokraćenim ḁ koji za

razliku od izvornog kratkog a nikad ne prelazi u , kao u d j [d ], k j [k ], trin jst [trin st]

5.1.2. Dugouzlazni naglasak

U tuškanskom govoru, kao u novoštokavskim i jugozapadnoistarskim govorima,

dugouzlazni naglasak nastaje samo retrakcijom. Naglasak se povlači jedino s kratkog

posljednjeg sloga102, pri čemu se kratki samoglasnici dulje (nóga < *nogȁ, ótac < *otȁc).

Dugosilazni naglasak stabilan je u svim, a kratkosilazni naglasak u svim neposljednjim

slogovima u riječi, tako da dolazi do fonološki predvidljivog pomicanja naglaska:

pótok – Gjd potȍka, n rod – Gjd narȍda, t l – Gjd t l ta, d t – Gjd dit ta

pítal j – pitȁli su, mlátil j – mlatȉli su, s dil j – sid li su

nóga – Gjd nog , rúka – Gjd ruk

Zbog ovakvih uvjeta retrakcije, kratkosilazni naglasak ne bi smio dolaziti na

posljednjem slogu, a dugouzlazni naglasak ne bi smio dolaziti izvan pretposljednjeg sloga. To

uglavnom i jest tako, no postoje određene iznimke.

101 Kapović 2015, str. 377-396. 102 Nije bitno je li slog otvoren ili zatvoren.

40

Dugouzlazni naglasak izvan pretposljednjeg sloga dolazi:

a) u enklizi: nóga‿j , ótac‿j , d t ‿j 103

b) u nekim knjiškim riječima: íspit – Gjd íspita, prógram – Gjd prógrama ali r zr d – Gjd

razr da

c) ujednačavanjem naglaska: pítali su < pitȁli su prema pítal j , ml tili su < mlatȉli su

prema mlátil j 104

Kratkosilazni naglasak u posljednjem slogu dolazi:

a) u pokaznim zamjenicama [ov ] < ov j (uz óvaj prema ž. óva), [on ]/[un ] <

on j/un j (uz ónaj/únaj prema ž. óna/úna). No tu se fonetski zapravo javlja diftong od

dvije more, pa je nepomicanje naglaska u ovim slučajevima zapravo isti slučaj kao

nepomicanje naglaska s dugog vokala.

b) u nekim stranim riječima: štud nt, zabušȁnt 'neradnik', zaf kȁnt 'šaljivdžija'

c) u nekim složenicama: gologlȁv

d) u krnjim infinitivima: nosȉt < nosȉti prema sup. nósit, divanȉt < divanȉti prema sup.

div nit105

Dakle, ako kratkosilazni naglasak i dođe u posljednjem slogu, to je uvijek u zatvorenom

slogu, a nikad u otvorenom slogu. Čuvanje oksitoneze u zatvorenom, no ne i otvorenom slogu

često se javlja u drugim dijalektima, a makar je u tuškanskom govoru to sekundarno može se

tipološki s time poistovjetiti. Sinkronijski, možemo pretpostaviti da naglasak ne može stajati na

posljednjoj mori u riječi, ako dugi samoglasnik i zatvoreni slog vrijedi dvije, a kratki

samoglasnik i otvoreni slog jednu moru.

Sve u svemu, iako dugouzlazni naglasak nastaje povlačenjem naglaska s kratkog

posljednjeg sloga, njegova distribucija više nije posve predvidljiva. Po tome je tuškanski govor

dobra usporednica novoštokavskim govorima (i standardnom jeziku) u kome također postoje

primjeri koji krše takozvana pravila o distribuciji naglasaka106.

Tuškanski tronaglasni sustav vjerojatno je genetski povezan s dvonaglasnim sustavom

s oksitonezom koji je Božidar Finka utvrdio za sela od Vodostaja do Kobilića, istočno od

Karlovca107.

Finkin opis oksitoneze u tim selima izuzetno je zanimljiv108:

„Dok je u selima između Korane i Kupe oksitoneza znatno ograničena, u selima uz lijevu obalu Kupe

oksitonički su primjeri dosta česti, no i na jednom i na drugom području sa specifičnim načinom ostvarivanja, koji

se ponešto razlikuje i od tipične čakavske i od tipične kajkavske oksitoneze. Ispitivaču se čas čini da je akcenat

103 Težak (Težak 1981b, str. 208) kaže da se u podbreškoj varijanti ozaljskog govora nepovučen naglasak čuva u enklizi, ali u današnjem tuškanskom i mahićanskom govoru ta je pojava posve ili gotovo posve iščezla. Jedini primjer koji smo čuli u Mahićnu je dit ‿j (i to u prepričavanju razgovora koji se dogodio prije mnogo desetljeća), a u Tuškanima nismo čuli ni jedan primjer. 104 Ujednačavanje naglaska uvijek je fakultativno i najčešće se javlja u kontekstu prebacivanja koda, no kod mlađih govornika može se javiti i u međusobnom razgovoru. 105 Krnji infinitivi fakultativno se javljaju u brzom govoru kod mlađih govornika, a kod starijih se uvijek čuje više ili manje reduciran završni i. U sporom govoru ni kod mlađih ni kod starijih govornika nema krnjeg infinitiva. 106 Vidi Kapović 2015, str. 29-32. 107 Finka & Šojat 1973, str. 106-111. 108 Finka & Šojat 1973, str. 107-108.

41

svugdje prenesen, čas da se odreda potvrđuje oksitoničko stanje, a počešće se dobiva i utisak kao da akcenat lavira,

bez jasno razgraničenog mjesta i intonacijske vrijednosti.“

„Slušajući same govornike, slušni je utisak varirao, no jače ili slabije izražena oksitoneza nije dolazila u

pitanje. Reproducirajući ono što su prethodno izgovorili govornici, sad jače potencirajući oksitonički način

izgovora (npr. žūtȁ), sad podešavajući izgovor prema štokavskom načinu (npr. žúta), ili svodeći izgovor na dva

oslabljena akcenatska iktusa u akcenatskoj jedinici (npr. žȗtȁ), treba reći da su govornici odreda ovjeravali kao

svoj svaki od tri spomenuta izgovora.“

To dakle nije pravi dvonaglasni sustav s oksitonezom, nego naglasni sustav u kojem su

retrakcije u tijeku i u kojem nastaje tonska opreka. Sličnosti s tuškanskim naglasnim sustavom

su velike: ostvarivanje dugouzlaznog naglaska kao dvoiktusnog naglaska dobro je potvrđeno u

tuškanskom govoru, gdje je istaknutost naglašenog i zanaglasnog sloga tipično jednaka, pri

čemu bismo Finkin žȗtȁ mogli poistovjetiti s našim silaznim tonom iza kojeg slijedi visok ton,

a Finkin žúta s našim ravnim tonom iza kojeg slijedi visok ton (a koji zaista jest vrlo sličan

sjeveroistočnom novoštokavskom naglasku, ako zanemarimo relativno veliku dužinu

zanaglasnog sloga u tuškanskom govoru). Glavna razlika je u tome što se u Tuškanima, prema

našem slušnom dojmu, oksitoneza javlja nešto rjeđe nego dvoiktusni naglasak i što se čini da

ju treba drukčije fonološki interpretirati.

Primjeri iz sela od Vodostaja do Kobilića pokazuju nam da je do duljenja kratkih

samoglasnika došlo prije retrakcije. Dapače, Finka tvrdi da su primjeri s duljenjem kao što je

nōgȁ najčešći upravo kad naglasak nije povučen, dok su kad je naglasak povučen najčešći

primjeri bez duljenja kao što je nȍga109. To se slaže s Kapovićevom tvrdnjom da silazna

intonacija prednaglasne dužine, koja je potvrđena i u selima od Vodostaja do Kobilića i u

Tuškanima i Mahićnu, može spriječiti povlačenje naglaska110. Razlika između ovih prvih i ovih

drugih je da je u prvima duljenje sporadično, a u drugima redovito. Nakon duljenja kratkih

samoglasnika (nogȁ > nōgȁ) dogodilo se postepeno povlačenje naglaska, prvo dvoiktusni

naglasak sa silaznom intonacijom (nōgȁ, rūkȁ > nȏgȁ, rȗkȁ), onda dvoiktusni naglasak s

ravnom intonacijom (nȏgȁ, rȗkȁ > nógȁ, rúkȁ), onda štokavoidni dugouzlazni naglasak (nógȁ,

rúkȁ > nóga, rúka). Sve faze koje su se dogodile nakon duljenja kratkih samoglasnika

sinkronijski supostoje kao slobodne varijante, iako su prva (nōgȁ, rūkȁ) i posljednja (nóga,

rúka) nešto rjeđe. Najtipičniji je ostvaraj tuškanskog dugouzlaznog naglaska dvoiktusni

naglasak sa silaznim tonom na prvom i visokim tonom na drugom slogu (nȏgȁ, rȗkȁ).

U slučajevima kada se dugouzlazni naglasak javlja izvan pretposljednjeg sloga, svi su

zanaglasni slogovi, a ne samo prvi zanaglasni slog, visoki, i često je drugi zanaglasni slog viši

od prvog zanaglasnog sloga. Ovakva pojava postoji u standardnom slovenskom, no, koliko nam

je poznato, još nije zabilježena u hrvatskim dijalektima, i po tome se tuškanski govor razlikuje

i od novoštokavskog i od susjednog mahićanskog govora, gdje je samo prvi zanaglasni slog

visok. To bi moglo ukazivati da je pri izgovoru dugouzlaznog naglaska fonološki relevantan

upravo skok u tonu između naglašenog i zanaglasnog sloga. Moguće je da je ova razlika između

tuškanskog i mahićanskog govora nastala zato što je u Mahićnu retrakcija na prednaglasnu

dužinu fonetska i s posljednjeg i s neposljednjeg sloga, tj. *pītȁli > pítali kao *pītȁl > pítal, pa

i u jednom i drugom slučaju ostaje visok samo prvi zanaglasni slog kao odraz izvornog mjesta

naglaska. No u Tuškanima je retrakcija fonetska s posljednjeg sloga, a analoška s neposljednjeg

sloga, tj. *pītȁli > pitȁli ali *pītȁl > pítal, a pítali je analogijom prema pítal. Vjerojatno je visina

prvog, ujedno i posljednjeg, zanaglasnog sloga u primjerima kao što je pítal fonološki

analizirana ili kao visina svih ili kao visina posljednjeg zanaglasnog sloga u riječi, te je takav

109 Finka & Šojat 1973, str. 109. 110 Kapović 2015, str. 680-681, str. 734-735.

42

izgovor prenesen na riječi u kojima dugouzlazni naglasak stoji izvan pretposljednjeg sloga, pri

čemu su redoviti jedino primjeri s enklitikom kao što je *pitȁl j > pítal j .

5.2. Fonološka interpretacija tuškanskog naglasnog sustava

Kratksizlazni naglasak najlakše je interpretirati. On je redovito viši i glasniji od ostalih

slogova u riječi, pri čemu su prednaglasni slogovi obično viši od zanaglasnih. Zato ga možemo

interpretirati ili kao iktus (ˈ) ili kao visoki ton (H) na jedinoj mori kratkog samoglasnika111.

Razlika u visini između prednaglasnih i zanaglasnih slogova, česta je pojava u tonskim

jezicima. S jedne strane prednaglasni se slogovi asimiliraju visokom tonu u naglašenom slogu,

a s druge strane zanaglasni se slogovi disimiliraju od njega. U tuškanskom govoru svi

prednaglasni slogovi mogu biti malo niži (M) ili jednako visoki (H) kao naglašeni slog, ili samo

prvi slog ispred naglašenog sloga može biti visok, a ostali srednje visine. Ovaj posljednji

izgovor vjerojatno je dobra usporednica za početne faze novoštokavske retrakcije naglaska.

Tako riječ kao što je lopȁta ima tonsku konturu M H L ili H H L, a od lopȁt ima tonsku

konturu M M ˈH L, M H ˈH L ili H H ˈH L.

Dugouzlazni naglasak vrlo je sličan kratkosilaznom. Viši je i glasniji od ostalih slogova

u riječi, pri čemu su prednaglasni slogovi obično viši od zanaglasnih, sa sličnom varijacijom

kao kod kratkosilaznog naglaska. Možemo ga interpretirati ili kao iktus (ˈ) ili kao visoki ton (H)

na prvoj mori dugog samoglasnika. Razlika između prve visoke i druge niske more stvara jasnu

silaznu intonaciju, ali može se javiti i uzlazno-silazna intonacija ako do pripreme za visoki ton

dolazi tek u naglašenom, a ne već u prednaglasnom slogu.

Tako riječ kao što je gov dina ima tonsku konturu M ˈHL L L ili H ˈHL L L, a od

gov din ima tonsku konturu M M ˈHL L L, M H ˈHL L L ili H H ˈHL L L.

Dugouzlazni naglasak najteže je interpretirati. Dok se kratko- i dugosilazni naglasak

izgovaraju unutar jednog sloga, dugouzlazni naglasak izgovara se unutar dva sloga, pri čemu

relativna istaknutost dvaju slogova varira pa imamo ostvaraje s povučenim (á a) i s

nepovučenim (ā ȁ) naglaskom. Dijakronijski je to lako objasniti, jer se dugouzlazni naglasak

razvio iz slijeda prednaglasne dužine i kratkosilaznog naglaska, ali nije očito kako to

sinkronijski interpretirati.

Prvo, treba odgovoriti na pitanje treba li osnovnim alotonom smatrati povučen ili

nepovučen naglasak. U prvom slučaju tuškanski bi govor imao tronaglasni sustav bez

oksitoneze, a u drugom slučaju dvonaglasni sustav s oksitonezom. U prvom slučaju moramo

pretpostaviti fonemski dugouzlazni naglasak, a u drugom slučaju fonemsku prednaglasnu

duljinu te fonološka pravila koja ili povlače naglasak na nju ili ju pokraćuju. Od te dvije analize

treba se odlučiti za onu koja najelegantnije objašnjava fonetske činjenice.

Čini se da je za tuškanski govor osnovnim alotonom najbolje smatrati povučeni

naglasak:

111 Iktus i visoki ton uvijek idu zajedno, a tuškanski govor pokazuje karakteristike i jezika s dinamičkim i jezika s tonskim naglaskom, tako da nije lako odrediti koji je od njih fonološki važniji. Ako se odlučimo da je iktus važniji, imali bismo jezik s više iktusa u jednoj riječi, a ako se odlučimo da je visoki ton važniji, imali bismo jezik s tonskim naglaskom i s redukcijom nenaglašenih samoglasnika.

43

1. Najčešći ostvaraj dugouzlaznog naglaska nije nepovučen naglasak, nego potpuno ili

djelomice povučen naglasak sa silaznim prvim slogom i visokim drugim slogom.

2. Ako pretpostavimo da je dugouzlazni naglasak tonem, ne moramo pretpostaviti

postojanje nenaglašenih duljina, dok ako pretpostavimo da je dugouzlazni naglasak

slijed prednaglasne duljine i kratkosilaznog naglaska moramo pretpostaviti postojanje

nenaglašenih duljina. Te bi se nenaglašene duljine ponašale vrlo neobično:

a) Prednaglasna duljina imala bi neobičnu distribuciju. U domaćim riječima,

prednaglasna duljina javljala bi se samo ispred kratkosilaznog naglaska u posljednjem

slogu, a kratkosilazni naglasak u posljednjem slogu samo iza prednaglasne duljine. U

stranim riječima, kratkosilazni naglasak na posljednjem slogu bio bi neovisan o

prednaglasnoj duljini, ali bi prednaglasna duljina još uvijek bila ovisna o kratkosilaznom

naglasku na posljednjem slogu.

b) Prednaglasna duljina imala bi neobična pravila pokrate. U domaćim riječima

čuvala bi se ispred kratkosilaznog naglaska u posljednjem slogu, a kratila ispred

kratkosilaznog naglaska u neposljednjem slogu (pītȁl – pitȁli), pri čemu bi se na nju

fonetski mogao povući naglasak, dok bi se u stranim riječima čuvala ispred

kratkosilaznog naglaska i u posljednjem i u neposljednjem slogu (pōtr s – pōtr si), pri

čemu bi se na nju naglasak redovito fonetski povlačio s neposljednjeg sloga, ali

fakultativno s posljednjeg. Dakle, imali bismo dvije skupine riječi, svaku sa svojim

pravilima pokrate prednaglasne duljine ili povlačenja naglaska na nju. Analiza s

dugouzlaznim naglaskom kao tonemom elegantnija je jer kao fonološko pravilo

pretpostavlja samo fakultativni ostvaraj dugouzlaznog naglaska kao oksitoneze kad stoji

na pretposljednjem slogu, dok komplicirana pravila o retrakciji naglaska i pokrati

prednaglasne duljine prebacuje u domenu morfonologije.

c) Riječi sa slijedom prednaglasne duljine i kratkosilaznog naglaska kao što je

nōgȁ bile bi jedina iznimka ograničenju da naglasak ne može stajati na zadnjoj mori u

riječi. Ako taj slijed interpretiramo kao poseban tonem, to ograničenje ne bi imalo

iznimaka.

3. Ako pretpostavimo da je nepovučen naglasak osnovni aloton, neobično je da se pítal

može ostvariti kao pītȁl, dok se pítal j ne može ostvariti kao **pītȁl j , s obzirom da se

naglasak lakše povlači s posljednjeg nego s neposljednjeg sloga.

4. Naglasak tipa pítal j , sa svim visokim zanaglasnim slogovima, teško je analizirati

kao /pītȁl j /. Pošto su inače svi slogovi iza kratkosilaznog naglaska niski, ne možemo

objasniti zašto bi u ovakvim primjerima svi slogovi iza kratkosilaznog naglaska bili

visoki.

5. Ono što se bilježi kao kratkosilazni naglasak u primjerima tipa pītȁl ne izgovara se

kao ono što se bilježi kao kratkosilazni naglasak u primjerima tipa pitȁli. U prvom se

slučaju radi o poludugom ravnom tonu, dok se u drugom slučaju radi o kratkom ravnom

ili silaznom tonu.

6. Redukcija nenaglašenih samoglasnika ukazuje na to da je dugouzlazni naglasak

fonološki poseban prozodem, a ne slijed prednaglasne duljine i kratkosilaznog naglaska.

Samoglasnik u prvom slogu iza dugouzlaznog naglaska reducira se bez obzira izgovorio

se on kao povučen naglasak, kao dvostruki naglasak ili kao oksitoneza. I u primjerima

kao što su mūd r, śīpn ł, m dv , i u primjerima kao što su pļȗćə, pȋsən, k rȉt vidimo

44

jednaku redukciju samoglasnika, što pokazuje da su samoglasnici u prvim primjerima

fonetski naglašeni, a fonološki nenaglašeni.

7. Izvorni govornici „čuju“ povučen naglasak čak i kada izgovaraju oksitonezu.

Dakle, iz sinkronijske perspektive najbolje je zaključiti da je slijed prednaglasne dužine

i kratkosilaznog naglaska postao poseban tonem čim su se kratki samoglasnici ispred KS

naglaska u posljednjem slogu produžili (*nogȁ > nōgȁ), a dugi samoglasnici ispred KS naglaska

u neposljednjem slogu pokratili (*pītȁli > pitȁli), tako da su ta dva prozodijska čimbenika

postali međuovisni. S obzirom na retrakciju i leksičke promjene koje su učvrstile DU naglasak

kao poseban prozodem, nema sumnje da ga treba tako fonološki interpretirati.

Sličnu analizu, da ono što se tradicionalno smatra slijedom prednaglasne duljine i

kratkosilaznog naglaska treba smatrati posebnim prozodemom, predložio je August Kovačec

za govore Donjeg Jesenja i Bednje, i to na osnovi sličnih argumenata: da se prednaglasna duljina

uvijek javlja ispred kratkosilaznog naglaska112, i da se samoglasnici pod kratkosilaznim

naglaskom iza prednaglasne duljine ponašaju kao nenaglašeni samoglasnici113. Što se tiče

tuškanskog govora, osim ta dva argumenta (argumenti 2, 6) postoje i drugi fonološki (argumenti

3, 7) i fonetski argumenti (argumenti 1, 5), tako da s još većom sigurnošću možemo tvrditi da

je tuškanski dugouzlazni naglasak poseban prozodem.

Drugo, treba odgovoriti na pitanje kako fonološki predstaviti dugouzlazni nasuprot

kratko- i dugosilaznom naglasku. S obzirom da se kratko- i dugosilazni naglasak izgovaraju

unutar jednog sloga, a dugouzlazni naglasak unutar dva sloga, prva dva možemo predstaviti

kao naglaske s jednim iktusom ili jednim visokim tonom (ˈH L i ˈHL L), a drugi kao naglasak s

dva iktusa ili dva visoka tona (ˈHL ˈH). Upravo to i jest najčešća tonska kontura dugouzlaznog

naglaska, premda visoki tonovi kod dugouzlaznog obično nisu toliko visoki kao visoki tonovi

kod dugosilaznog naglaska. Druga tonska kontura dugouzlaznog naglaska, s ravnim i visokim

tonom (ˈMM ˈH), lako se da izvesti iz prve asimilacijom visokog i niskog tona.

Tako riječ kao što je poč tak ima tonsku konturu M ˈML ˈM ili M ˈMM ˈH, a od poč tka

ima tonsku konturu M M ˈML ˈM ili M M ˈMM ˈH.

Primjere kao što je pítal j možemo slično interpretirati. Naime, ne samo da su svi

slogovi iza dugouzlaznog naglaska visoki, nego je često drugi slog iza naglaska viši od prvog

sloga iza naglaska. Dakle, drugi od dva visoka tona karakteristična za dugouzlazni naglasak

pomiče se prema kraju riječi. Pomicanje visokog tona prema kraju riječi tipološki je česta

pojava, a situaciju u tuškanskom govoru možemo analizirati kao slučaj plutajućeg tona: prvi

visoki ton stoji na prvoj mori naglašenog vokala, a drugi visoki ton što je dalje moguće prema

kraju naglasne cjeline114.

Tako riječ kao što je pítal j ima tonsku konturu ˈML L ˈM, ˈML M ˈH, ˈMM M ˈH ili

ˈMM H ˈH.

Izgovor dugouzlaznog naglaska može nam dati i odgovor na pitanje je li iktus ili ton

fonološki važniji. Pošto kod dugouzlaznog naglaska iktus može biti bilo na prvom, bilo na

112 Kovačec 1989, str. 17-18. 113 Kovačec 1989, str. 21-23, vidi posebno primjer žǐvat (tradicionalno bilježenje žīvȁt) gdje se vidi zamjena o > a u nenaglašenom slogu. 114 Tako će u pítal j pitań drugi visoki ton biti na j , a u p ta na cȉp li na ta.

45

drugom, bilo na oba sloga, ali tonska kontura ostaje ista, možemo zaključiti da je ton fonološki

važniji, ali da se ostvaruje ne samo visinom nego i silinom i dužinom.

Dakle, riječ s dugosilaznim naglaskom kao što je p ta fonološki ima tonsku konturu HL

L, a riječ s dugouzlaznim naglaskom kao što je p ta fonološki ima tonsku konturu HL H. Sva

tri naglaska možemo predstaviti ovako: kratkosilazni – H na prvoj i jedinoj mori naglašenog

samoglasnika, dugosilazni: H na prvoj mori naglašenog samoglasnika, dugouzlazni: jedan H na

prvoj mori naglašenog samoglasnika i jedan H na kraju naglasne cjeline, između kojih dolazi

L. To sinkronijski objašnjava zašto postoji samo dugi, a ne i kratki uzlazni naglasak – potrebne

su najmanje tri more da se ostvari tonska kontura HLH.

Fonološki bi, dakle, silazni naglasak bio jednosložan, a uzlazni naglasak dvosložan. To

je slično stanju u onim štokavskim govorima u kojima se uzlazni naglasci razlikuju od silaznih

prvenstveno po visini zanaglasnog sloga, a posebno stanju u staroštokavskim govorima u

kojima povučeni uzlazni naglasci slobodno variraju s nepovučenim silaznim naglascima na

sljedećem slogu. Tuškanski naglasak, zapravo naglasak ozaljskog tipa općenito, najbliža je

usporednica novoštokavskom naglasku koja postoji u hrvatskim dijalektima: da retrakcijom

nastaje novi uzlazni naglasak koji se razlikuje od neoakuta. Fonetski su oni dakako različiti,

tako da je tuškanski naglasak možda ispravnije zvati dvosložnim nego novoštokavski

naglasak115. Analiza kajkavske oksitoneze kao dvosložnog naglaska, kao što je učinio August

Kovačec, nije toliko prihvaćena kao analiza novoštokavskog uzlaznog naglaska kao dvosložnog

naglaska, no također je dobra usporednica stanju u tuškanskom govoru. Među stranim jezicima

dobra je usporednica švedski, gdje razlici silaznog i uzlaznog naglaska u jednim dijalektima

odgovara razlika jednosložnog i dvosložnog naglaska u drugim, uključujući i standardni jezik.

Što se tiče bilježenja dugouzlaznog naglaska, u fonemskoj transkripciji zadržat ćemo

znak ´ koji su koristili stariji dijalektolozi (Težak, Finka) kako bismo ukazali na to da se

tuškanski dugouzlazni naglasak razlikuje od neoakuta. U fonetskoj transkripciji pokušat ćemo

što preciznije zabilježiti stvaran izgovor tog prozodema koristeći simbole navedene na početku

rada.

6. Ogled govora

Ovdje se nalazi transkripcija nekih od zanimljivijih razgovora koje smo snimili tijekom

našeg istraživanja. Transkripcija je fonetska i pokušava što vjernije zabilježiti stvarni izgovor,

a za objašnjenje znakova vidi početak rada.

U razgovorima sudjeluju četiri govornika. Govornik br. 1 (rođ. 1935. g.) i govornik br.

3 (rođ. 1934. g.) su starije žene, govornik br. 2 ( rođ. 1955. g.) je sredovječni muškarac, sve

govornici tuškanskog govora, a govornik br. 4 (rođ. 1958. g.) je sredovječna žena, govornik

karlovačkog govora. Zbog toga govornik br. 3, koji razgovara s govornikom br. 4 povremeno

koristi neke standardne riječi i oblike, no glavnina je govora pravi tuškanski.

6.1. Rad u vinogradu

115 Dokaz je tome da u štokavskim govorima uzlazni naglasci obično ostaju distinktivni i nakon apokope zanaglasnog sloga, npr. súd! < súdi! ≠ sȗd (Kapović 2015, str. 26), no ako u tuškanskom govoru iz krȁva bód izoliramo bód, on zvuči gotovo jednako kao bȏd.

46

G1: Sȁt se j ȉšłọ… rẹzɐt. R zạ s múž , r zạ su i ž n ki su zn , a k nís , t s

r đ 116 br . ndạ kạt s ru đ p brəłọ, ndə s j šȋb uN v zȁłọ. B k vic 117 su s brẹžȋwạ ,

t k, v k šȉb c , t ŋk , i s t m se t vezȁłọ. T ś . Zn š, j ž d k j nȋ bȋł… ȍč nȋ pȕst ł , d k

j sȗw bȉłọ. , ónda p s … s j kọp ło… st dok ni či pȕst ł . ndɐ kɐt s j skọp łọ,

ndə j bȉł d k s j ȉšł pr š t. Ȁ je vȅđ d t pȕst ł č , vȅć s młạdȉc bȉ vi ik . Dȁ.

ndə s j mọrȁłọ ọpr š t , tȁk p g dɐ s j ȉšłọ b ž šprȉcɐt, d k nȋ v cv t d šł , d k nȋ cv łọ

gru đ .

G2: Dȁ, i t j bȉłɐ kọmpȁn ja, t , pọ dvȁjset ji j t kọpȁłọ prȁšiłọ…

G1: Dȁ, t j dvȁjs t bȉłọ. J j!

G2: Dȁ, i pẹvał i sv .

G1: T j c łạ sv dvạ bȉłɐ. J ł s j v jȕtrọ, u d s t vȗr se j j łọ. ndɐ p s u p łdən

s j j ł . Kət s kọpȁłọ. Ạ k t s j pr š łọ, ndə j i pọp łdạn bȉłạ jȕžinạ. J ł s j k č t t

vȕr p t . I več rạ.

G2: I p sma.

G1: I p sma dọ z r .

G2: I nda kọd j dnog kȁd s sk pȁli nda ȁjd drȕg m

G1: ndɐ p g drȕg m . A sȁt! B m nam j bȉł pọ. N gdi j bȉł t d k pạt , n gdi

j bȉł … m fk … bȉł j vs kạk. Zn š. nda kɐt s j t ọprȁš łọ, ndə s j izv žȋwạłọ… s

pr j m, i z rȁf j m118, i …

G2: Dȁ, kȋ j kȁj īmȁł.

G1: Kȋ j k j ím ł s t N j v z ł. Ȉ, ndạ s j šprȉcɐło.

G2: Sa gȁl c m v pn m.

G1: z nȉč m drȕg m, z nȉkɐkọv m præpạr t , nȉž drȕ… trĩ pȗt s j šprȉcəł , i kȁkv

p gru đ bȉł !

G2: Dȁ, níj , vəj, s pọkv r ł…

G1: Nȉ pọkvɐrȉł s nȋ!

G2: Dȁ, dȁ.

G1: Dȁ. Sv . Ạ sɐt stu pȗt šprȉcəj d kr j kr jɐ nȉš nȋ.

G2: nɐ j s n j bȉła b rba.

G1: ndə s j tȁk trȋ pȗt šprȉcɐł , a iskàšȁłọ119 s j , da nȋ tr vạ r słạ pọ nȗtr . T s

t k k s łọ ạł nȋ tr v st łạ f t ś n k sm j n sȉ d mu f i krȁv ranȉ .

G2: Dȁ, z p rk s s t gạl .

116 Odrezane grane vinove loze. 117 Vrsta vrbe. 118 Vrsta plastične uzice. 119 Čistiti vinograd od trave.

47

G1: I z p rk ọbȉrɐ … Dȁ, t j izɐ sȁk gə n gə lĩstə r sạł z p rək. Zn š, tȕ j mladȉcạ

r słạ. , sȁt j tȗ młạdȉc bȉł tr ba ọtkȉnɐt . I bȉrał s j , d t pḁńȁ.

G2: Dȁ.

G1: Tȕ s j ọdbȉrał no sȉtno, tȁg da nȋ g r kəj r słọ.

G2: Sȉtn mładȉc t gal bȁcało s j t , t s znȁłọ ọstȁv t po t s .

G1: Tȁk smọ ọbȉrə . D . k s l , k j v ȋn, tr v . Trȋ pȗt s j tȁk šp gọm izv žȋvạłọ.

Ȅ, ndɐ, pọ P trọv … prẹt P tr f s nĩ ȉšł štȗcət120, n k p P tr v . ndɐ kɐt s pọ P tr v

ọštȗcałọ, p šprȉcɐł s j , i vȉš g tọvọ, vȉš nȋ šprȉcɐńa bȉł .

G2: Ȅ dȁ, i nda sə n … a j s , znȁlọ s j sȗmp r t , v j.

G1: Dȁ. N k j s , n k… t j mȁł bȉł . N k nȋs . T mȁłọ bȉł sȗmp r ńạ. N k s

s m nạ p ń w g n gɐ s mp rạ, ȉ d pọt p ń, n k s p ȋst … prạš n .

G2: Dȁ, t j pr t v p p łn c . Dȁ, dȁ, prọt v pł sn v j sȗmp r.

G1: Dȁ, t k. I vi k mạš , v ć j gru đ m cɐłọ121, v ć s j pr bȉrɐłọ. P m nka, nə

j v ć s pr bȋrɐłɐ, ndɐ nọ kȁj j mȁłọ nọ rȉz ɐst 122 ĩś , n s pr bȉrałọ. A kȁkọv s

m C r nić j zn m d brọ, j sạm cȕr ca bȉłɐ ɐł sɐm t zapȁm t łə dɐ j Jẹrkọ svȁkọ tọ k

nȁm dọh j ł pọ v ž 123… ímał j č n bi ł .

G2: n j v łda ȋm ł n ga pọrtugísca ȉł n kaj.

G1: Nẹkəj j t bȉł , kɐd za Vi k mạš 124 v ć j bȉłu mu št . V ć j ȗn k nȁm m št

dọn sɐł, z t kȁj smọ m … v ž c m j tədz d ł. ndɐ j vû t n t ȋm ł, vú t vu ž c . I

mu šta j dọn səł. S t vȉš n mạ nȉštạ.

6.2. Knjiga o zavičaju

G1: … s Kạm ńạ. T j ńȋ J nč đ d ł, wɐj kȁj j …

G2: Dȁ, kȁj jæ bȉł…

G1: Kȁj j bȉł v z . J səN s gɐ tȁk… nĩ mi nȉš krĩw, nȉt mi nȉš dúžạn nȋ, ȁł sam j tȗ

kńȉg pr čȉtɐłɐ. T j kńȉgɐ ọ zȁv čajọ, tk t j ȗn p tȅkạł, t k ga p r kł , tk t. J sạŋ gạ tȁk

šp təłạ d ł zn ž g dọ125. C ún g r : Raśi , za , T k, Z rkọvạc, k š , óv br jsk kȁj

spȁda p d zȁ , zạ sv j znȁł, sȁmọ za Jȕr J nč ćẹv gə nȋ zn ł da ń g vẹga ca tạc!

G2: A dȁ j ń g vẹgɐ… t da tac?

G1: Dȁ, dȁ j n t t p t kɐł, dȁ s t də ń gv r d tə… ń g f tədz bȉł, i tȋ, st r

d dɐ bḁk . Ȗn t nȋ znȁł. Jȏj, r ko da m n ń gạ sast t j b ń m p v dłɐ126 č tr č , kȁj

ń gạ stȋd bȉł r ć , ȗn j znȁł za K tọ Gạtarićẹv d j r đ nɐ, k j v Lẹk š , i za B rọ Kr š ćk

120 Podrezivati, skraćivati izdanke. 121 Omekšati, sazrjeti. 122 Crvenkasto. 123 Mala bačva za vino. 124 Velika Gospa. 125 Ružno. 126 Reći.

48

k , d j r đẹna, i kúlk stȁra, a za sv j , t ki j tpəł, zɐ sv j nȋ znȁł kȕ k s stȁr i d s .

Dȁ. ndə kɐt j bȉłạ m ša127 v tọ, a d 128 j tȗ m š plȁt ł, za ọbít J nč ć? nda s bȉ sȉ

pr m š , ȗn j d šạł. R kọ kɐj gɐ nȋ sr m, s t j tȗ d šəł, a nȋ znȁł, r kọ, tk t mu j təc

p t kəł. Dȁ. Ał nȉš nȋ… a z v j sv znȁł, za Kạt tȗ Gạtɐrȋćk , t b d s t nẹgd nav š łə

stu g d n. Z ń j znȁł t kȁt s narọdȋłɐ d číjɐ j bȉłạ kȁj kúłk dic ma vs , a za

sv j nȋ znȁł, kȋ b bȉ st r j , kȕ k j j bȉł . nȋ zn ł.

6.3. Rodbinske veze

G3: J s zn łạ kȁj s m j j s s tv j m, j s , j t t d j káda ọbjȁsn ł? T j p n ć 129

mȋs m. Dȁ smọ... p k ń 130 tv svek v m t j m j cȕr n s lɐ na k st, Cẹnik i Fr nc , a

m n nȋ, m n j kūmȁ...

G4: [Sȅstre vȁše?]

G3: Dȁ, v , t t , Bȁr čin m t r, t mi j s strə sr dńa. A Jȉv T šk nạ m t , t j

n jstȁr jạ. nɐ j dvȁjst smọ g d št … bȉla Cẹnika s zv łạ. J l bíla j ž žíva kət si tȋ d šla? Ȁ,

i v , kəj n , zn š, z ńȗN s s ćɐš, na j trid s t g d šte, a j saN trȉšč t t . I nda t j bíla

kȗm J na kȗm J k p… s bȉ t m cȕram mu j m kȗm k sn . A n znaN kȁg da nís m n ,

j , j t n , n ć r ć , n znəm, j tọ n znəm. M n j bȉlə mȁterina se str , k j d pri sv t

E n , pr Z rk vc , p m s , s s t t , nȉkigə nȋ, cȕr s ńȉ v stọ žȋ , tȁk v n kam ne

m g k j ni j .

7. Literatura

Andersen, Henning 1999. The Western South Slavic Contrast Sn. sah-ni-ti // SC sah-nu-ti.

Slovenski jezik – Slovene Linguistic Studies 2, 47-62

Dusper Ivančić, Đurđica & Bašić, Martina 2013. Rječnik crikveničkoga govora, Centar za

kulturu dr. Ivan Kostrenčić, Crikvenica

Finka, Božidar & Šojat, Antun 1973. Karlovački govor. HDZ 3, 77-150 (s kartama)

Galić, Josip & Lisac, Josip 2017. Kajkavski govori u okolici Jastrebarskoga : Petrovina i

Domagović. HDZ 21, 129-145

Gudek, Vedrana 2013. Opis govora Gornje Konjščine (diplomski rad), Filozofski fakultet

sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za lingvistiku, Katedra za poredbeni lingvistiku

Jurgec, Peter 2007. Acoustic analysis of tones in contemporary standard Slovene: Preliminary

findings. Slovene Linguistic Studies 6, 196-207

Kapović, Mate 2011. The accentuation of i-verbs in Croatian dialects. Studies in Slavic and

General Linguistics, 37, 109-233

127 Misa. 128 Tko. 129 Noćima. 130 Pokojni.

49

Kapović, Mate 2015. Povijest hrvatske akcentuacije, Matica hrvatska, Zagreb

Kapović, Mate 2020. Uvod u fonologiju, Matica hrvatska, Zagreb (u tisku)

Kovačec, August 1989. Četverotonski prozodijski sustav nekih kajkavskih govora. Govor 6

br. 2, 13-27

Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb

Marinković, Marina 2018. Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara, Hrvatska sveučilišna

naklada i Matica hrvatska ogranak u Delnicama, Zagreb

Rožić, Vatroslav 1893-4. Kajkavački dijalekat u Prigorju, Rad JAZU 115 (I): 68-136, 116 (II):

113-174, 118 (III): 55-115

Težak, Stjepko 1981a. Dokle je kaj prodro na čakavsko područje? HDZ 5, 169–202.

Težak, Stjepko 1981b. Ozaljski govor. HDZ 5, 203–428 (s kartama), 203−428.

Težak, Stjepko 1982. Akcenatski odnosi u luku rijeke Kupe i u podžumberačkom kraju. HDZ

6, 293–316.

Vermeer, Willem 1983. The rise and fall of the Kajkavian vowel system. Studies in Slavic and

General Linguistics 3, 439-477

Zečević, Vesna 1993. Fonološke neutralizacije u kajkavskom vokalizmu, Zavod za hrvatski

jezik Hrvatskoga filološkog instituta, Zagreb

Govori karlovačkog područja, Gradski muzej Karlovac, ur. Božić, Hrvojka & Marinković,

Marina. http://kagovori.gmk.hr/