firenca u moskvi

5/24/2018 Firenca u Moskvi

1/10

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011

UDK 821.161.1.09 Mandel'tam, O. E.Izvorni znanstveni lanak

Primljen: 22. 07. 2011.Prihvaen za tisak: 04. 11. 2011.

Zdenka Matek mitSveuilite u ZadruOdsjek za ruski jezik i knjievnostOdjel za kroatistiku i slavistikuObala kralja Petra Kreimira IV. 2, HR [email protected]

Mandeljtamova "Firenca u Moskvi"

U pjesmi "U raznoglasju djevojakog kora..." ("V raznogolosice devieskogohora...", 1916.) Osip Emiljevi Mandeljtam (1891. 1939.), "najmlai inajsvojeglaviji" akmeist (R. Lauer), u kremaljskim crkvama zapaa njihov talijanskikarakter. Tako moskovska katedralna crkva Uzaaa, Uspenski sabor (rus.Uspenskij sobor), nazvana "njenom" ("Uspen'e nenoe"), u njegovoj vizuri postajei dio Italije, grada-rodnog mjesta renesanse, toskanskoga grada u kojem je ivioi Dante. Upravo je Dante nimalo sluajno ruskom pjesniku bio "izvorite izkojeg je potekla cijela europska poezija", kao to mu je i Sredozemlje bilo "svetazemlja", kako svjedoi u autobiografiji Mandeljtamova ena Nadeda, njegova tihasuradnica i suputnica iz doba najgorih staljinistikih progona.

KLJUNE RI JE I : Mandeljtam, Firenca i Moskva, arhitektonsko poelo, Uspenski sabor,"enja za svjetskom kulturom", Cvetajeva.

U pjesmi "U raznoglasju djevojakog kora"1 (V raznogolosice devieskogohora), iz veljae 1916., Osip E. Mandeljtam u moskovskoj katedralnoj crkviUzaaa (Uspenski sabor, rus. Uspenskij sobor) prepoznaje duh renesansne Italije,Firence, naglaavajui time univerzalnost ruske kulture:

V raznogolosice devieskogo hora

Vse cerkvi nenye pojut na golos svoj,

I v dugah kamennyh Uspenskogo soboraMne brovi udjatsja, vysokie, dugoj.

I s ukreplnnogo arhangelami vala

Ja gorod oziral na udnoj vysote.

V stnenah Akropolja peal' menja snedala

Po russkom imeni i russkoj krasote.

1U prijevodu F. Cacana (v. nie u tekstu): "U nesuglasici djevianskoga zbora".


2/10

280

Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287

280

Ne divo l' divnoe, to vertograd nam snitsja,

Gde golubi v gorjaej sineve,

to pravoslavnye krjuki pot ernica:

Uspen'e nenoe Florencija v Moskve.

I pjatiglavye moskovskie sobory

S ih ital'janskoju i russkoju duoj

Napominajut mne javlenie Avrory,

No s russkim imenem i v ubke mehovoj.

U doslovnom prijevodu autorice ovoga lanka:

U raznoglasju djevojakog kora / Sve crkve njene pjevaju svojim glasom, / I udugama kamenim Uspenskog sabora / Obrve mi se priinjaju, visoke, poput duge.

// I s nasipa koji su arkaneli utvrdili / Grad sam promatrao s divne visine. / Unutarzidova Akropole enja me je morila / Za ruskim imenom i ruskom ljepotom. //Nije li prekrasno udo da vinograd snivamo / Gdje su golubovi u vruoj modrini,/ Da pravoslavne kuke poje monahinja: / Uzaae njeno Firenca u Moskvi. // Ipetoglave moskovske katedrale / Sa svojom talijanskom i ruskom duom / Podsjeajume na pojavu Aurore, / Ali s ruskim imenom i u bundi krznenoj.

U prijevodu F. Cacana2:

U nesuglasici djevianskoga zbora / Sve crkve njene pjevaju vlastitim glasom, /I u lukovima kamnim Uspenskog sabora / Priinjaju mi se visoke obrve duga. //I s arkade, od arhanela uvrene, / Promatrao sam grad s prekrasne visine. /Pod ziem Akropole tuga me je grizla / Za ruskim imenom i ruskom ljepotom.// Nije li divno udo da vonjak sanjamo, / Gdje su golubovi u plaveti vreloj, /Da pravoslavne kuke monahinja pjeva: / Njeno Uspenje Firenza u Moskvi. // Ipetoglavi moskovski sabori, / Sa svojom talijanskom i ruskom duom, / Podsjeajume na pojavu Aurore, / Ali s ruskim imenom i s krznenom bundom.

Svakako treba istaknuti kako je postojeu Uspensku katedralu, po uzoru na onuu Vladimiru dakle u obliku u kojem je danas znamo projektirao talijanski arhitektAristotele Fioravanti na mjestu prijanjega hrama u moskovskom Kremlju, koji se1474., dvije godine po izgradnji, odnosno obnovi3, uruio. Stari etverobrodni,troapsidni, jednoglavi (tj. jednokupolni) hram u bijelom kamenu, djelo ruskih ruku,pod talijanskim je majstorom izrastao u novo zdanje, prototip za sve budue ruskecrkve, spoj ruske tradicije i renesansnog duha (hram je posveen 1479.), na kojemui dalje, uz sjaj pet pozlaenih kupola, dominira bjelina kamena.

Osip Emiljevi Mandeljtam (1891. 1939.), pjesnik, esejist, prozaik iprevoditelj, "najmlai i najsvojeglaviji" akmeist, kako ga naziva njemaki slavist R.Lauer (2009: 174),duvijek je, od prvih pjesnikih koraka, bio oaran arhitekturno-povijesnim oblikom, u prvom redu, svoga grada (pjesma "Admiralitet"), ali i

2 Gosp. Cacanu, uvaenom hrvatskom prevoditelju s ruskoga, zahvaljujem na ustupljenom tekstuprijevoda, tj. prepjeva ("podstroniku").3Taj je hram izgraen na temeljima stare, prve kamene crkve u Moskvi koja datira iz vremena vladavinekneza Ivana I. (1325. 1340.).


3/10

281281


arhitekturnou znamenitih graevina uope, "biima" graevina (pjesme "Aja-Sofija", "Notre Dame"). Autor manifesta "Jutro akmeizma" ("Utro akmeizma",1913., objavljen 1919.) okree se minulim epohama, ne samo literarnim: tradicijiruskoga pjesnitva, antikoj poeziji, ali i kao vanom i nezaobilaznom u kulturi,

djelu ljudskih ruku arhitekturi4

. Akmeistika "enja za svjetskom kulturom"navodi ga da u starim kremaljskim crkvama zapaa njihov talijanski karakter.Tako u ovoj pjesmi moskovska katedralna crkva Uzaaa najvea i najstarijakatedrala u Kremlju nazvana "njenom" (Uspen'e nenoe), u njegovoj vizuripostaje dio Italije, grada-rodnog mjesta renesanse, grada u kojem je ivio iMandeljtamov oboavani Dante, za ruskoga pjesnika i izvorite cjelokupneeuropske poezije i mjera pjesnike ispravnosti. Mandeljtamovo gledanje jevieperspektivno "poliperspektivno" (Uarevi, 1991: 104) jer ovdje kroz vievremenskih (i prostornih) perspektiva provlai jednu kulturnu injenicu, artefaktu obliku katedrale. Osnovni je zadatak te svojevrsne vremenske horizontale,

vremenske polifonije ili vremenske poliperspektivnosti, nastavlja J. Uarevi,"prevladati 'centrifugalnu' (razornu) snagu vremena' (Egipatska marka)" (isto).D. Orai Toli, pak, u sklopu svoje teorije citatnosti, pie o Mandeljtamovoj"citatnoj polifoniji" "polifonijskim citatima" koji u susretu, kontaktu vieravnopravnih glasova, ine osnovni tip Mandeljtamovih citata i kao takvi su"nosioci poliseminoga citatnog dijaloga" (1990: 162, 191).

U samim je poecima u Mandeljtamovoj lirici istaknuto arhitektonsko poelo,arhitektonski motivi posluili su mu kao poticaj: pjesnik se izjednauje s graditeljem sviskom u ruci, "dobrim domainom". Kako je akmeizam u Mandeljtamovoj verzijiinzistirao na "duhu izgradnje" (Uarevi), u ranoj je, prvoj, fazi Mandeljtamova

stvaralatva kao simbol kondenziranog pamenja ili integracije "u zatvorene cjeline"(Flaker) posluio kamen. Tako je nazvana (Kamen, to je i anagram rijei akme,gr. ) i njegova prva zbirka (izdana 1913., drugo izdanje 1916., tree 1922.).U ve spomenutom "Jutru akmeizma" pjesnik e napisati: "iljak akmeizma nijebode niti je otrica dekadencije. Akmeizam je za onoga tko se, obuzet duhomgraditeljstva, ne odrie maloduno svoje teine, nego je radosno prihvaa da biprobudio i iskoristio sile koje u njoj arhitektonski spavaju. Graditelj veli: ja gradim: dakle ja sam u pravu. Svijest o vlastitoj ispravnosti nama je u poeziji draa odsvega i, s prezirom odbacujui bedastoe futurista kojima je najvea naslada ubostipletaom iglom teku rije, mi u odnose meu rijeima uvodimo gotiku, onako kako

4Kao izvor Mandeljtamova nadahnua K. F. Taranovski e uz, naravno, knjievnost i arhitekturu navesti slikarstvo i glazbu, povijest, filozofiju, pa ak i prirodne znanosti: "Stari i Novi Zavjet iApokalipsa, Homer i Sapfa, Ovidije i Tibul, Dante i Tasso, Villon, Racine i Verline, Dickens i EdgarA. Poe, Deravin, Batjukov, Pukin, Tjutev, Ljermontov, Fet, Blok, Andrej Bjeli, Vjaeslav Ivanov,Anjenski, Ahmatova to je tek nekoliko izvora vidljivih u Mndeljtamovoj poeziji, ili kao otvorenereminiscencije ili kao zaifrirani podtekst. Samo je po sebi razumljivo da takve reminiscencije, pa aki direktni citati, zadobivaju novu kvalitetu u njegovu stvaralatvu. Mandeljtam nije bio oponaatelj.[...] Dakle, istraivanje svih Mandeljtamovih literarnih i kulturnih izvora vana je pretpostavka zadublje shvaanje i cjelovitiju ocjenu njegove poezije" (Taranovskij, 2010: 2). D. Orai Toli e kaoknjievne izvore koje je Mandeljtam citirao dodati jo i Hezioda, Katula, Propercija, kao i Hljebnikova iMajakovskoga (uz brojne druge pjesnike), istiui kako je "ponajprije vano to da je on sve pojedinane PT[podtekste, op. a.] citirao stoga to pripadaju ili mogu pripadati riznici neprolaznih europskih vrednota.[...] Mandeltam je ugraivao samo birane vrijednosti europske i nacionalne knjievne tradicije" (OraiToli,1990: 180).


4/10

282


282

ju je Sebastian Bach ozakonio u glazbi" (prema Orai Toli, 1990: 178). I dalje,u istom tekstu manifesta: "Akmeistima je svjesni smisao rijei, Logos, isto takoprekrasan oblik, kao to je glazba simbolistima. I, ako u futurista rije kao takvajo pue etveronoke, u akmeizmu ona po prvi put zadobiva dostojniji vertikalni

poloaj i stupa u kameni vijek svoga postojanja" (prema Ronen, 2009: 4).Masivnost i vrstoa kamene graevine u Mandeljtamovim oima ne iskljuuje

niti umanjuje njezinu ljupkost, njenost, gracilnost, dapae: teina i njenost dvijesu vane rijei pjesnikova opusa, pa ih on i neposredno spaja (kao u pjesmi "Sestre teino i njenosti, isti su vai znameni" Sstry tjaest' i nenost', odinakovy vaiprimety). J. Uarevi ak tvrdi da smo najblii odreenju Mandeljtamove poezijedefiniramo li je "kao liriku teine i njenosti" (1989: 18).

O. Ronen govori da je Mandeljtam preuzeo Solovjovljevu misao kako"arhitektura izraava pobjedu idealnih oblika 'nad osnovnim antiidealnimsvojstvom materije teinom', ali za akmeista su ti oblici oblici ljudskoga tijela,Adama" (2010: 8). etiri godine prije nastanka "U raznoglasju..." Mandeljtam eu etvrtoj, posljednoj strofi pjesme "Notre Dame", napisati: "Ali im sam paljivije,utvrdo Notre Dame, / Ja izuavao tvoja gorostasna rebra, / Tim ee sam mislio:iz teine pakosne / I ja u jednom prekrasn stvoriti... " (Mandel'tam, 2006). "Aja-Sofija" (Ajja-Sofija, 1912.) zavrava se petom, sljedeom strofom: "I mudro sfernozdanje/ Narode e i vjekove nadivjeti, /I serafima glasno ridanje/ Nee pokvariti tetamne pozlate"5.

Antiki, u prvom redu starogrki motivi, postojani su u Mandeljtamovoj lirici (uovoj pjesmi referira se i na vrhunac klasine grke umjetnosti, Akropolu6). Rim, kaodio te antike tematike, nije samo drevni imperij i vjeni grad, nego i simbol veliineljudskog genija u svim epohama europske kulture u kojemu su priroda i arhitekturaskladno stopljene u jednu cjelinu. Sljedei stihovi iz 1914. svjedoe o tome:

Priroda tot e Rim i otrazilas' v nm.

Ne gorod Rim ivt sredi vekov,

A mesto eloveka vo Vselennoj.

(Priroda taj je isti Rim i odrazila se u njemu. / Ne ivi grad Rim usred stoljea, /Nego mjesto ovjeka u Svemiru.)

Time se potvruje teza L. Szilrd kako su za Mandeljtama druge kulture bile

zanimljive ili same po sebi ili svojim pronicanjem u nae doba, povezivanjem s njim;nositelj je toga sjeanja koje povezuje vremena kultura, sa svojim "gradivnimkamenom rijeju" (Szilrd, 1981: 526). Predmetni svijet se na taj nain rehabilitira:"Tue umjetniko poimanje ivota, stilovi drugih epoha i druge umjetnosti (osobitotrodimenzionalna umjetnost arhitektura) postaju materijalom njegova umjetnikogpreosmiljavanja" (isto). Meutim, ni predmetno (ope, univerzalno, uzvieno, ukrajnjoj liniji bezvremensko ili svevremensko) u Mandeljtama ne funkcionira bezlirsko-emocionalnog (osobnog, ili intimnog, trenutnog, prolaznog), koliko god se uprvi mah inilo da je ono potisnuto u zadnji plan.

5U prijevodu F. Cacana: "I ivjet e to sferno umno zdanje / Od vjekova i narataja due, / Ni serafimiglasnim naricanjem / Te pozlate potamnjele ne rue" (prema Mandel'tam, 1998: 15).6Samim time i na bilo koju kamenu utvrdu.


5/10

283283


Nadeda Mandeljtam u Uspomenama(Vospominanija, 1970. 1972. u NewYorku) koje Josif Brodski naziva jednim od najveih djela 20. stoljea navodikako su Krim, Gruzija i Armenija po shvaanju njezina mua bili povezani prekoCrnoga i Sredozemnog mora sa svjetskom kulturom (usp. N. Mandeljtam, 1988:

48). Mandeljtamove pjesme sadravaju "zbroj kulture" (R. Lachmann) jer se unjima skladiti kulturno sjeanje, a pamenje ili sjeanje (kao pobjeda zaborava) ijest sredinja kategorija Mandeljtamove poetike. To podrazumijeva i "arhetipskopamenje rijei", Logos kao "svjesni smisao", "nostalgiju ili enju za svjetskomkulturom", kako je tridesetih godina, svjedoi Nadeda Jakovljevna, na pitanje toje akmeizam, odgovorio Mandeljtam (usp. isto: 43). Mjerilo mu je svih pojava bilai ostala Italija, u koju je, usputno reeno, otputovao nakratko samo dvaput, jodok je studirao u Heidelbergu i na Sorbonni. Osip Emiljevi "nije sluajno izabraoDantea da mu bude polazite za izlaganje svoje poetike": upravo je Dante ruskompjesniku "izvorite iz kojeg je potekla cijela europska poezija, i on je Mandeljtamu

bio mjera osjeaja koliko je u pravu", kao to mu je i Sredozemlje bilo "svetazemlja" (isto: 48, 47). Nadeda Jakovljevna iznosi da u biljenicama uz Razgovor oDanteu(iz 1933., objavljenom u Moskvi tek 1967.), Mandeljtamovu programskompoetolokom eseju poetikom credu (Uarevi) iz tree, posljednje, zrele pjesnikovefaze postoji "nekoliko [neobjavljenih, op. a.] napomena o 'cijepljenju' ruskihpjesnika talijanskom kulturom" (isto: 4849).

"Ti si moja Moskva, moj Rim i moj mali David", pisao je Mandeljtam svojojtihoj suradnici i suputnici iz doba represije i najgorih progona, supruzi Nadedi. ena,zahvaljujui kojoj su spaeni njegovi neobjavljeni rukopisi i djela, i koja je, piuiautobiografiju, samozatajno (i iznimno darovito i inteligentno) ispisivala njegovu

biografiju, isticala je Mandeljtamovu opinjenost Italijom. Uope, autobiografijaN. Jakovljevne osim neospornih literarnih kvaliteta, nezamjenjivo je vrelo uprouavanju Mandeljtamova stvaralatva, ali i vaan dokument iz staljinistikogadoba. Nadeda Jakovljevna, roenjem Hazina, u drugoj knjizi memoara (izdanih1972. u Parizu) spominje i dogaaj iz Mandeljtamova predbranog ivota (oenilisu se 1921., prema nekim izvorima ili u ljeto '21. ili u proljee '22.) njegov drugisusret u Moskvi s pjesnikinjom Marinom Cvetajevom (prvi se zbio u Koktebelu,godinu ranije). Istaknuti mandeljtamolozi, ali i N. Jakovljevna, tvrde kako je upravoCvetajeva bila tih mjeseci7, u zimu i proljee 1916., pjesnikovo nadahnue. Dapae,iz toga druenja nastaje njihovo poetsko dopisivanje, razgovor u stihovima.

Jedan od istraivaa, V. M. Borisov, zapaa kako je u stihu pjesme "URaznoglasju ...": "Uspen'e nenoe Florencija v Moskve" ("Uzaae njeno Firenca u Moskvi") naziv talijanskoga grada etimoloki toan prijevodCvetajevina prezimena8(prema Gevorkjan, 2009: 14). Na tome inzistira i amerikiprouavatelj Mandeljtama O. Ronen, obraajui panju na "cvjetno" prezimeMandeljtamove "korespondentice" (prema istom). Postoji i pretpostavka da seCvetajevin pjesniki odgovor na stih o Firenci nalazi u pjesmi "Poslije besane noislabi tijelo..." (Posle besonnoj noi slabeet telo...) od 19. srpnja 1916.: "I na mrazu

7Na te se mjesece odnose stihovi koje su oni napisali jedno drugom: deset Cvetajevinih pjesama i triMandeljtamove (usp. Gevorkjan, 2009: 3).8Prema lat. flos, floris cvijet. Zanimljivo je i prezime talijanskoga arhitekta po ijem projektu nastajekatedrala Uzaaa, Fioravanti: fiore je, na tal., takoer cvijet!


6/10

284


284

na Firencu mirie odjednom" ("I na moroze Florenciej pahnet vdrug"). Premdapodudarnosti postoje, injenica je da se Mandeljtam/njegov pjesniki subjektnijednom nije obratio svojoj korespondentici, iako je u stihovima (u posljednjemstihu svake strofe) prepoznatljiva i kontura ili figura ene (i obrisi enskoga lica),

makar krajnje stilizirana, ali, kako istie Ronen, osobito elegantna. Uostalom, upjesmi se spominje Aurora ruskoga imena Cvetajevino ime nije izvorno rusko,iako moe biti i rusko, ona je, prema lat., "morska", kako je glasio i jedan od epitetaAfrodite/Venere, roene u morskoj pjeni. Plavetnilo odnosno modrina (rus. sineva)figurira u pjesmi, ali to nije modrina mora nego vrua modrina talijanskoga neba("Ne divo l' divnoe, to vertograd nam snitsja, / Gde golubi v gorjaej sineve").Prema jednim je izvorima i sama Cvetajeva ove Mandeljtamove retke poimalatek kao prikaz "hladne ljepote Moskve", prema drugima (meu ostalim, i premaN. Mandeljtam usp. N. Mandel'tam, 2009: 5), Cvetajeva je itekako dobroznala da je ona adresat ove pjesme (tovie, i sumnjiila Nadedu Jakovljevnu da

nije dopustila Mandeljtamu "posvetiti" njoj, Cvetajevoj, te stihove).A. Flaker govori o vedutnim, "izrazito lirskim pjesmama Marine Cvetajeve i

Osipa Mandeljtama, napisanima 1916., u vrijeme posjeta petrogradskog pjesnikaMoskvi" i, kako kae, "pjesnikoj prijateljici" (Flaker, 1999: 42). U proljee tegodine, 31. oujka, Cvetajeva pie pjesmu od devet dvostihova u kojoj svomadresatu daruje Moskvu9, "grad koji nije stvorila ljudska ruka": "Iz ruk moih nerukotvornyj grad /Primi, moj strannyj, moj prekrasnyj brat." Odgovor na testihove napisat e Mandeljtam pjesmom "U saonama s poloenom slamom...". Udrugom svesku svojih memoara Nadeda Mandeljtam e primijetiti: "Cvetajevaje, podarivi mu svoje prijateljstvo i Moskvu, nekako oarala Mandeljtama. To

je bio udesan dar zato to sa samim Petrogradom, bez Moskve, nema slobodnogdisanja, nema stvarnog osjeaja Rusije, nema moralne slobode, o kojoj se govori u[Mandeljtamovu, op.a.] lanku o adajevu" (2009: 6).

Mandeljtamov i Cvetajevin odnos tijekom godina se mijenjao: od prvotneoduevljenosti koje su gajili jedno za drugo, sve do estokih uzajamnih negiranja("pjesnik bez povijesti"10, kako ga naziva Cvetajeva, poinje ju ignorirati). Moemona kraju ostavivi po strani odnos dviju istaknutih pjesnikih osobnosti zakljuitikako Moskovljanka Cvetajeva doivljava Moskvu kao savreno ureenu i kompaktnusakralnu cjelinu, etrdeseticu etrdesetica crkava, crkvica ("Po cerkovke vssorok sorokov, / I rejuih nad nimi golubkov"), dakle mnotva (nad kojima je li

sluajno? kao i u "U raznoglasju ...", guguu golubi, u Cvetajeve opet deminutiv golubii!). Za Mandeljtama, Petrograanina koji oboava svoj grad11, i time gadoivljava i bliim i draim od Moskve, moskovski Kremlj predstavlja heterogenost,raznoglasje ili vieglasje, u kojemu svaka od (masivnih, ali "njenih") crkava zvuidrugaije, tj. "sve crkve njene pjevaju svojim glasom". Ali, nazvavi crkve kojepjevaju njenima, pjesnik ukazuje na to da harmoninost nije posve naruena, tovie melodiju doivljavamo kao blagozvunu. Naizgled je heterogena i kromatinost

9"'udesni su bili dani od veljae do lipnja 1916., dani kada sam Mandeljtamu darivala Moskvu', pisala je Cvetajeva u eseju 'Povijest jedne posvete"' (Bavin, Semibratova, 1993: 5).10Samo desetak godina kasnije onaj kojega je Cvetajeva nazivala "mladim orlom" i "mladim Deravinom"(usp. Pospelova, 2009: 2), postaje ne samo "pjesnik bez povijesti", nego i "car bez purpura", "Orfej bezlire"! (usp. Gevorkjan, 2009: 5).


7/10

285285


(bjelina kamena, zelenilo vinograda, "vrua" modrina neba, rumenilo zore i odsjajisunca), naizgled, jer uope nije disharmonina i jer se uklapa u boje sunanogatalijanskog pejzaa. S druge strane, krznena bunda (u koju je zaogrnuta Aurora "sruskim imenom") priziva kontrastnu sliku u jednoj dominantnoj boji sliku ruske

snjene i hladne bjeline (to je supostavljeno bjelini toploga toskanskog kamena).Neki e drugi istraivai, poput M. Grebnjeve, zanemariti injenicu postojanja

adresata/adresatkinje12 pjesme "U raznoglasju..." i koncentrirati se na prikazegradova: Moskve i Firence. M. Grebnjeva tvrdi kako su centralne strofe posveeneFirenci druga i trea, a one koje ih uokviruju prva i etvrta Moskvi: "Firenca seu toj meditaciji obogotvoruje, mitologizira, a Moskva poovjeuje, posvjetovljuje"(Grebneva, 2006: 33). Mi bismo ipak rekli da se Firenca poetizira, a Moskva (dakle:Rusija) prikazuje intimistiki blisko, izrazito emotivno ("Unutar zidova Akropoleenja me je morila / Za ruskim imenom i ruskom ljepotom"). Raznoglasjedjevojakog kora u prva etiri stiha Grebnjeva povezuje s pjevanjem (pojanjem)

monahinja u treoj strofi, a kamene duge Uzaaa koje podsjeaju na enske obrve s "firentinskim udom, gradom uspomena" (isto). Grebnjeva nadalje konstatirada, iako se ini sporna veza s Firencom, u drugoj strofi lirski subjekt, kad kae da jepromatrao grad s divne visine, zaziva u sjeanje upravo Firencu. Naime, Grebnjevaiznosi podatak da je na jednoj od najviih toaka Firence smjetena bazilika SanMiniato al Monte (Sv. Minijat na Brijegu) i da je mogue kako se radi ba o tojgraevini jer se jedino s toga poloaja (brda ili brijega) prua pogled na itav grad.Kako je zapadna fasada spomenute bazilike u donjem dijelu razdijeljena petorimpolukrunim lukovima (poput kamenih duga-obrva Uzaaa), velika je vjerojatnostda je Mandeljtamov lirski subjekt, smjeten unutar te utvrde ("Akropole"),

promatrao "talijansku Atenu" Firencu. K. Iin e u lanku u kojem dovodi udirektnu vezu Mandeljtama i Ovidija kroz prizmu poetike izgnanstva u scenipromatranja grada prepoznati aluziju na ovidijevsko13 progonstvo iz pjesme "Usaonama s poloenom slamom...": "[...] pojavu Ovidija zaista moemo svesti na'prekrasno udo"', dok "vinograd asocira na pejzae, kako Italije, tako i Ponta"(Iin, 2006: 12).

U posljednjoj, etvrtoj strofi, slike se proimaju i na kraju saimaju ureminiscenciji na mitoloko bie izvanredne ljepote koje daruje danju svjetlosti udahnjuje duu prekrasnim graevinama, znakovima stabilnosti, duhovnostii dostojanstva. A one nastavljaju ivjeti u vremenu (zahvaljujui sjeanju), bez

obzira na to uruile se ili ne ...

11U mnogim stihovima nazivat e ga i Petropolj (rus. Petropol') , povezujui ga na taj nain s grkompovijeu.12Ona e, dodue, ustvrditi kako je mogue da je Mandeljtamova pjesma (osim usporedbe Italije iMoskve, talijanskih i ruskih crkava, Firence i Moskve), posveena i usporedbi talijanskih i ruskih ena(Grebneva, 2006: 33), to smatramo nepreciznom, netonom i povrnom interpretacijom: ovdje senaznaka lika ene javlja tek poput lijepe prikaze u koju se utjelovljuje graevina (s duom!).13tovie, u "U raznoglasju ...", ali i u u mnogim drugim Mandeljtamovim pjesmama ("Aja-Sofija","Europa", "Oda Bethovenu", "Unitava plamen...") autorica pronalazi u obliku anagrama zaifriranoOvidijevo ime ("Ne divo l' divnoe, to vertograd nam snitsja"),to, kako istie, potvruje Ovidijevu"duboku ukodiranost" u Mandeljtamovo stvaralatvo: "Za Mandeljtama je Ovidije ne samo njegovsabesednik i pretea, ve i pretea celokupne evropske kulture" (Iin, 2006: 12).


8/10

286


286

"Uzaae njeno" s kamenim dugama, crkva s talijanskom/katolikom iruskom/pravoslavnom duom istodobno, s bljetavo-zlatnim kupolama to pjesnikapodsjea na pojavu starorimske boginje zore i jutarnjeg rumenila, "ali s ruskimimenom i u bundi krznenoj", jedinstvo je dijakronije i sinkronije. Jedinstvo je to

suprotnosti uzvienog i svagdanjeg, povijesnog i osobnog, vjenog i prolaznog,tekog i njenog, vrstog i krhkog, "centra i periferije, stvaraoca i imperije, slobodei ropstva, stvaralatva i spomenika" (isto: 17) tako svojstveno Mandeljtamovojvieperspektivnoj, mnogoglasnoj poetici.

Izvori

Mandel' tam, O., Izbrannye stihotvorenija / Izabrane pjesme, priredio J. Uarevi,preveo F. Cacan, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.

Mandel' tam, O., Stihotvorenija, skmo, Moskva, 2006.

Literatura

Bavin, S., Semibratova I., Sud'by russkih potov serebrjannogo veka, KninajaPalata, Moskva, 1993.

Cacan, F., "Komentari pjesama", u: O. Mandeljtam, Pjesme i eseji, Grafiki zavodHrvatske, Zagreb, 1989.

Flaker, A., Knjievne vedute,Matica hrvatska, Zagreb, 1999.Grebneva, M., "Florencija O. E. Mandel'tama", u: Vestnik Tomskogogosudarstvennogo universiteta, Tomskij gosudarstvennyj universitet, 2006, 3237.

Iin, K., "Potika izgnanija (na materiale sbornikov Kamen'i Tristia)", u: ZbornikMatice srpske za slavistiku, 2006, 717.

La uer, R., Povijest ruske knjievnosti, Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb,2009.

Mandeljtam, N., Strah i nada, sv. 2, preveo Z. Crnkovi, Znanje, Zagreb,1988.

Orai Tol i, D., "Citatna polifonija Osipa Mandeltama", u: Teorija citatnosti,Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1990, 162205.

Szilrd, L., Az orosz irodalom a XIXXX. szzad forduljn (1890-1917), I.ktet/ Silard, L. Russkaja literatura konca XIXnaala XX veka(1890-1917), tomI., Tanknyvkiad, Budapest, 1981.

Uarevi, J., "Predgovor: Pjesnitvo pamenja, teine i njenosti", u: O.Mandeljtam,Pjesme i eseji, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

Uare vi , J., Kompozicija lirske pjesme. O. Mandeljtam i B. Pasternak, Zavod za

znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1991.


9/10

287287


Web-literatura

Gevorkjan, T., "Neskol'ko holodnyh velikolepij o Moskve. Marina Cvetaeva iOsip Mandel'tam", prema URL: http://www.synnegoria.com/tsvetaeva/WIN/

about/gevorkyan00.html (2009-10-01)Mandel'tam, N., "Starye druz'ja" (iz knigi Vtoraja kniga), prema URL: http://www.synnegoria.com/tsvetaeva/WIN/about/mandnad.html (2009-05-01)

Pospelova, K., "Potieskij dialog M. Cvetaevoj i O. Mandel'tama", prema URL:http://proza.rnls.ru/2008/04/05/68 (2009-12-12)

Ronen, O., "Akmeizm", Zvezda, 7, 2009, prema URL: http://magazines.russ.ru/zvezda/2008/7/ro16.html (2010-10-25)

Taranovskij, K. F., "Oerki o pozii O. Mandel'tama. Koncert na vokzale. Kvoprosu o kontekste i podtekste", prema URL: http://novruslit.ru/library/?p=28

(2010-11-05)

" " . .

e ... (1916) "

" (. ) . . (1891-1939)

. , " "

,

, - , . ,

", ",

,

.

: , , ,

, " ", .


10/10

288

firenca u moskvi

Documents