Filip Kočiš

„Europska sigurnosna i obrambena politika“

Zagreb, 14.lipnja 2010.

2

Sadržaj

1. Sažetak 3

2. Uvod 4

3. Geneza 5

4. Nastanak Europske sigurnosne i obrambene politike 6

5. Summit u St. Malou 6

6. Europska sigurnosna strategija 7

7. Struktura i odlučivanje 8

7.1. Visoki predstavnik 9

8. Izazovi Europske sigurnosne i obrambene politike 9

8.1. Suradnja u pogledu naoružanja 9

8.2. Suradnja na području sigurnosti 10

8.2. ESOP i ljudska prava 11

8.3. Borba protiv terorizma 11

9. Misije EU 12

10. EU i NATO 12

11. Republika Hrvatska i Europska sigurnosna i obrambena politika 13

12. Zaključak 14

13. Prilog: Pregled stanja procesa pregovora 15

14. Prilog: Prikaz operacija ESOP-a u svijetu 16

15. Literatura 17

3

1. Sažetak

Sigurnost se može definirati odsustvom različitih implikacija ugroza, čime se

otklanja mogućnost uopćavanja sigurnosti kao popratnog fenomena razvoja.

Intenziviranje integracijskih procesa kao sastavnice odgovora globalnim

izazovima, Europskoj uniji omogućuje redefiniranje sigurnosne i obrambene

politike, bez čega je nemoguće zamisliti razvoj i funkcioniranje ostalih politika kao

instrumentarija postizanja blagostanja u jedinstvenoj međuvladinoj i

nadnacionalnoj zajednici. U radu se opisuje Europska sigurnosna i obrambena

politika (eng. European Security and Defence Policy) koja predstavlja vojnu i

civilnu operativnu sastavnicu Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (eng.

Common Foreign and Security Policy) - jednog od najdinamičnijih područja

izgradnje Europske unije.

4

2. Uvod

Nastojanja EU-a da razvije autonomne vojne sposobnosti i kapacitete u suvremenom

kontekstu, mogu se promatrati kroz promjenu sigurnosne politike i redefiniranja euro-

atlantskih odnosa nakon hladnog rata te sukobljavanja dvaju suprotstavljenih vojno-

političkih saveza. Prestanak sukoba između supersila i procesi globalizacije rezultirali

su aktualizacijom koncepcija kooperativne ili zajedničke sigurnosti, u sklopu koje

pojedine države u svojim sigurnosnim politikama, uvažavaju sigurnosne interese iz

međunarodnog okruženja. Raspadom SSSR-a i ukidanjem Varšavskog ugovora

stvorila se svojevrsna strateška praznina, a potrebno je naglasiti i širenje granica EU-a

prema prostoru istočne Europe, Balkana i istočnog sredozemnog prostora, zbog čega

su europske države počele iskazivati odgovornost za sigurnost na prostoru europskog

kontinenta. Također, rušenje Berlinskog zida, Kuvajtska invazija, rat na području bivše

Jugoslavije i pojava olujnih oblaka, od Magreba do Kosova te od Kavkaza do Baltika

– Europa se našla pred novim sigurnosnim izazovima koje nije mogao razriješiti

globalno zaokupljen SAD.1 Usporedno s raspadom bipolarnog međunarodnog

uređenja, u Europi sve više dobiva na vrijednosti šira koncepcija nacionalne i

međunarodne sigurnosti koja uključuje gospodarske, političke, socijalne, humanitarne,

ekološke, vojne i druge dimenzije, dok vrlo važno mjesto u toj koncepciji predstavlja i

zaštita univerzalnih ljudskih prava i temeljnih sloboda, demokracije i vladavine prava.2

Sigurnosno-obrambena nastojanja EU-a u doba hladnoga rata nisu rezultirala

zauzimanjem visokog položaja u obrani Zapadne Europe, jer je okosnicu sačinjavao

NATO. Ipak, u tom razdoblju, postavljeni su temelji za razvoj koji će nakon 1990.

godine rezultirati oblikovanjem europske sigurnosne i obrambene politike i

sastavljanjem konkretne europske strategije sigurnosti te ustrojstvom zajedničkih

oružanih snaga.

1 Security and Defence Policy in the European Union, 2007, Jolyon Howorth

2 Suvremene sigurnosne politike, Zagreb, 2008., S.Tatalović, A.Grizold, V. Cvritla

5

3. Geneza

Početak uspostavljanja međunarodne sigurnosti u Europi javlja se na Westfalskom3 i

Utrechtskom4 mirovnom kongresu nakon kojih su države svoje interese počele

ostvarivati na načelima ravnoteže snaga. Mirovni sporazumi bili su rezultat

multilateralnih konferencija na kojima su države-učesnice nastojale prekinuti

dugotrajni period ratovanja i uspostaviti novi, stabilan međunarodni poredak; ovaj je

sustav sprječavao sukobe među državama na globalno razini, no ipak nije mogao

osigurati trajnu sigurnost, zbog čega je i nakon okončanja prvog svjetskog rata izgubio

svoj značaj. Nakon Prvog svjetskog rata i osnivanja Lige naroda, izbijanjem Drugog

svjetskog rata i pobjedom savezničkih snaga, okruženje i geopolitički položaj te uloga

Europe značajno se promijenila. Europske države su od 1948. do 1985. predstavile niz

inicijativa za izgradnju sigurnosne i obrambene politike koje nisu nikad saživjele u

potpunosti. 17. ožujka 1948. potpisan je prvi značajan dokument na području

sigurnosti i obrane – Bruxellski ugovor. Belgija, Francuska, Velika Britanija,

Luksemburg i Nizozemska, potpisivanjem ugovora uspostavile su obrambeno

savezništvo i time Europi dodali jednu sigurnosnu dimenziju više. Naknadno su

potpisnice željele pridobiti i SAD da pristupi tom ugovoru, što se i ostvarilo s

potpisom Sjevernoatlantskog ugovora 4. travnja 1949. godine, kojim je osnovan

NATO savez.5 Time je europsko savezništvo stavljeno u drugi plan. 23. listopada

1954. usvojen je dopunjeni Bruxellski ugovor čime su ostvareni uvjeti za osnivanje

nove međunarodne organizacije – Zapadnoeuropske unije (eng. Western European

Union). NATO je svojom dominacijom u drugi plan stavio WEU, a najznačajniji uzrok

neuspjeha leži u činjenici što su europske države početkom pedesetih godina shvatile

da je jedino rješenje za sigurnosnu i obrambenu poziciju Zapadne Europe, u vrijeme

zaoštravanja odnosa sa SSSR-om stalna prisutnost SAD-a u Europi i oslanjanje na

njihove kapacitete i odlučnost – stvoren je neuravnotežen proces europskog

uključivanja u rješavanje europskih sigurnosnih problema. Unatoč tome WEU je

3 1648. godina

4 1712. godina

5 Sigurnosno obrambena politka EU, S. Šegvić, F. Belohradsky

6

uspjela riješiti goruće pitanje uključivanja Zapadne Njemačke u NATO, pokrenula

proces za nadzor nad naoružavanjem, a riješeno je pitanje Sarske oblasti.

4. Nastanak Europske sigurnosne i obrambene politike

Ugovor o Europskoj uniji koji je prihvaćen u Maastrichtu 7. veljače 1992. (stupio na

snagu 11. studenog 2003.) ishod je dvadeset godina europske političke suradnje i nove

dionice: Ugovor stvara Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, koja otada čini drugi

stup Europske unije.6 U odnosu na Europsku političku suradnju (eng. European

Political Cooperation) koja je inicirana dvadesetak godina ranije, Zajednička vanjska i

sigurnosna politika predstavlja značajan napredak u nekoliko točaka:7

pokriva sva područja vanjske politike i politike sigurnosti, uključujući i

zaključnu definiciju zajedničke obrambene politike,

nalaže da se države članice pobrinu za usuglašenost svojih nacionalnih politika

sa zajedničkim stajalištima,

utemeljuje novi pravni instrument, zajedničko djelovanje te dopušta

mobilizaciju financijskih sredstava Unije.

5. Summit u St. Malou

Britansko-francuski summit u St. Malou u prosincu 1998. označava "rođenje" ESOP-a,

s naglaskom na nužnost stvaranja vlastitih kapaciteta EU za autonomne akcije,

uključujući vjerodostojnu vojnu snagu. Navedeni cilj potvrđen je na sastanku

Europskog vijeća u Kölnu u lipnju 1999., koji stavlja Petersberške zadaće u centar

ESOP-a. Na sastanku Europskog vijeća u Helsinkiju u prosincu 1999. odlučeno je da

do 2003. države članice moraju biti u mogućnosti osigurati vojne snage od 50 000-60

000 ljudi u roku od šezdeset dana, koje bi mogle funkcionirati tijekom godine dana

6 Prvi stup EU čine carinska unija, jedinstveno tržište, zajednička poljoprivredna politika, strukturalne politike i

monetarna unija. Drugi stup obuhvaća zajedničku vanjsku i sigurnosnu politika, a treći suradnju u pravosuđu i

unutarnjim poslovima. Osnova razlika između prvog i druga dva stupa leži u tome što jedino on koristi pravo

obvezujuće instrumente i procedure temeljene na Rimskim ugovorima. Druga su dva stupa pretežno u

nadležnosti Europske komisije i Vijeća Europske unije te su više međuvladina karaktera. 7 MVPEI

7

(engl. Rapid Reaction Force), s ciljem razvoja vojnih kapaciteta za ispunjavanje punog

spektra Petersberških zadaća. Navedeni cilj poznat je kao Helsinki Headline Goal te

iako je ESOP proglašen operacionalnim u 2003. navedeni cilj nije u potpunosti

ispunjen do zadanog roka. Stoga je rok za njegovo puno ispunjenje produžen do 2010.,

uz novu zadaću stvaranja brzo pokretnih borbenih skupina (engl. EU Battle groups) do

2007. te kvalitativna poboljšanja postojećih obrambenih kapaciteta. Vojna i

obrambena dimenzija EU je limitiranog dosega te ne uključuje teritorijalnu obranu.

Obveza zajedničke obrane u čl. 5. Ugovora o Zapadnoeuropskoj uniji nije prenesena

na EU (odnosno uključena u ESOP) zajedno s ostalim funkcijama Zapadnoeuropske

unije početkom 2002. WEU je obustavila svoje operativno djelovanje nakon Vijeća

ministara u Marseilleu u studenom 2000. godine. Danas postoji jedino pod okriljem

izmijenjenog Sporazuma iz Bruxellesa (1954.) koji se održao na snazi s ciljem

očuvanja klauzule o uzajamnoj pomoći u slučaju oružane agresije opisane u članku

V2. Na temelju članka IX navedenog Sporazuma još uvijek djeluje Parlamentarna

skupština Zapadnoeuropske unije. 4.-5. lipnja 1999. na Europskom vijeću u Cologni

osnovan je ESOP i prenesena su sredstva Zapadnoeuropske unije na EU. Uslijedilo je

imenovanje Javiera Solane glavnim tajnikom i visokim predstavnikom za ZVSP

(Britanska političarka Catherine Ashton je aktualna visoka predstavnica ZVSP-a).

6. Europska sigurnosna strategija

Od samih početaka EU nije imala cjelovit dokument kojim bi definirala svoje strateške

ciljeve na području sigurnosti. Na zasjedanju Europskog vijeća 12. prosinca, usvojena

je Europska sigurnosna strategija, koja kroz četiri poglavlja definira strateške ciljeve i

navodi ugroze (terorizam, širenje oružja za masovno uništenje, regionalni sukobi s

utjecajem na međunarodnu zajednicu, raspad država i organizirani kriminal).

Strategija određuje Europskoj uniji tri cilja kako bi obranila svoju sigurnost i

promicala svoje vrijednosti:

suprotstaviti se prijetnjama vodeći preventivnu politiku po pitanju sukoba koja

počiva na kombinaciji djelovanja vojnih i civilnih sredstava;

8

izgraditi sigurnost u europskom susjedstvu djelujući na Srednjem Istoku, na

Balkanu i na Kavkazu;

promicati učinkovit multilaterizam braneći i razvijajući međunarodno pravo u

okviru Povelje Ujedinjenih naroda.

Također, strategijom se navodi preventivno djelovanje koje uključuje i druge

instrumente; diplomaciju, gospodarske mjere, razvoju suradnju i humanitarnu

pomoć i multilateralizam kao službenog izlaganja sigurnosno-strategijskog

koncepta EU-a. Sigurnosni koncept razlikuje tri sfere:

EU - koja predstavlja sigurnosnu zajednicu (engl. security community) u

kojoj su oružani sukob gotovo nezamislivi;

bliže okruženja (kao integralnog dijela sigurnosne arhitekture Europe),

ostatak svijeta.

7. Struktura i odlučivanje

Strukture Europske sigurnosne i obrambene politike ulaze u okvir postupka

odlučivanja europskih institucija. One se stoga nalaze pod nadležnošću Europskog

vijeća i Vijeća EU za opće poslove i vanjske odnose (GAERC - General Affairs and

External Relations Council). Njihova posebnost se sastoji u jednoglasnosti odlučivanja

na svim razinama te posebice u ulozi Političkog i sigurnosnog odbora (PSC), tijela

zaduženog za koordinaciju i razradu ESOP-a. Vijeće ne posjeduje formalno

obrambeno tijelo, međutim, ministri obrane se okupljaju dva puta svakog semestra,

prvi puta neformalno, a drugi puta u okviru GAERC-a. Nadalje, strukturu Europske

sigurnosne i obrambene politike čine trajna politička i vojna tijela: Politički i

sigurnosni odbor (engl. The Political and Security Committee – PSC), Vojni odbor EU

(The European Union Military Committee – EUMC) i Vojni stožer EU (engl. The

European Union Military Staff – EUMS).

9

7.1. Visoki predstavnik

Glavni tajnik Vijeća i visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku je

voditelj Zajedničke vanjske i sigurnosne politike te personalizira EU na međunarodnoj

sceni i osigurava kontinuitet izvan šestomjesečne rotacije Predsjedništva.8 Ugovorom

iz Amsterdama, glavnom tajniku Vijeća povjerena je funkcija visokog predstavnika za

Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku; zadužen je da pomaže Vijeću i sudjeluje u

razradi te provedbi odluka koje se tiču ZVSP-a. Na zahtjev predsjedništva, u ime

Vijeća može voditi politički dijalog s trećim stranama.

8. Izazovi

U nekoliko posljednjih godina, ESOP je proširio svoje djelovanje koje je ojačalo

njegove početne zadaće – izvan okvira zadaća iz Petersberga i Feire. Riječ je o

suradnji u pogledu naoružanja, sigurnosti, ljudskih prava, borbi protiv terorizma,

korištenja kapaciteta u slučaju prirodnih nepogoda i razmatranja aktivnosti vezanih uz

svemirska istraživanja i sl.

8.1. Suradnja u pogledu naoružanja

Intencija ESOP-a je razvijanje obrambenog tijela koje bi moglo adekvatno odgovoriti

na suvremene ugroze. Ipak, države članice danas nedovoljno ulažu u svoju obrambenu

opremu – sporadično i s malim stupnjem učinkovitosti. Dosadašnje inicijative

(WEAG) i aktualne (LoI, OCCAR), koje su namijenjene podupiranju usklađenosti

potreba u uvođenju tijela upravljanja za vođenje projekata, rezultirale su skromnim

rezultatima. U srpnju 2004. godine, Vijeće je na temelju tog zaključka, a uz snažnu

potporu obrambene industrije, osnovalo Europsku obrambenu agenciju (EDA -

European Defence Agency) zaduženu za provedbu globalnog pristupa razvoju

8 Catherine Ashton

10

kapaciteta, naklonjenog istinskoj racionalizaciji potražnje i ponude u pogledu

obrambene opreme među državama članicama. Europska obrambena agencija time

određuje budući okvir istinske europske politike u pogledu sposobnosti, istraživanja i

naoružanja, koja bi trebala olakšati usklađivanje nacionalnih politika. Njena je zadaća

prihvatiti nacionalne ili višenacionalne inicijative koje mogu zadovoljiti potrebe

ESOP-a. Ona ujedno treba pridonijeti jačanju Europske baze vojne tehnologije i

proizvodnje (EDTIB - European Defence Technological and Industrial Base)9.

8.2. Suradnja na području sigurnosti

Kako je na samom početku navedeno, Europska unija razmatra pitanje suradnje u

pogledu sigurnosti, koje u skladu s djelovanjem ESOP-a, čini njegovu prirodnu

ekstenziju. Reforma sigurnosnog sektora predstavlja temeljnu etapu koja dolazi nakon

angažmana međunarodnih vojnih snaga na određenom bojištu – na putu prema obnovi

i stabilizaciji. Polazeći od postavke da sukobi djelomično proizlaze iz slabih

sigurnosnih struktura, SSR teži preustroju temeljnih državnih struktura, sukladno

načelima dobrog vladanja i poštovanja ljudskih prava. Upravo je na afričkom

kontinentu taj angažman doživio prvo konkretno ostvarenje. Misija potpore reformi

sigurnosnog sektora u DR Kongu (EUSEC DR Congo) započeta je 8. lipnja 2005.

kako bi potpomogla kongoanskim vlastima pri ustroju nacionalne vojske. Nadalje,

misija reforme sigurnosnog sektora u Gvineji Bisau započeta je u prosincu 2008. kako

bi lokalnim vlastima pružila podršku pri uvođenju nacionalne strategije za provedbu

reformi. Prvi je puta Europska unija rasporedila civilno-vojnu misiju istovremeno na

više područja: obrambenom, policijskom, pravosudnom i carinskom. Kako bi

odgovorilo na sve veće potrebe SSR-a, Vijeće Europske unije odobrilo je 10. studenog

2008. određivanje europskih stručnjaka u području reformi sigurnosnog sektora.

Ovakva riznica stručnosti omogućit će, u skladu s potrebama, osnivanje ekipa za

razmještanje koje bi sudjelovale u aktivnostima potpore reformi sigurnosnog sektora u

zemljama partnerima. Misije i obuke u kojima će stručnjaci sudjelovati pridonijet će

9 Vodič kroz ESOP, studeni 2008.

11

stvaranju zajednice europskih stručnjaka na području SSR-a. Europska unija jednako

daje svoj doprinos podupirući razvoj afričkih sposobnosti očuvanja mira. Jačanje

strateške suradnje između Europske i Afričke unije, kao i s afričkim podregionalnim

organizacijama (posebice s Ekonomskom zajednicom zapadnoafričkih država ili

ECOWAS) čini osnovni pravac nove politike, koja nadopunjuje novčanu potporu koju

je Zajednica dogovorila. Politika suradnje na području sigurnosti namijenjena je

širenju i na druge zemljopisne zone, posebice na Sredozemlje. Ujedno se podupire i

ideja da ta politika postane cjelovito područje aktivnosti ESOP-a.

8.2. ESOP i ljudska prava

Uopćavajući značaj ljudskih prava kao standarda, čije poštivanje omogućuje ljudsko

postojanje i pravo na slobodu, a za čiji se sadržaj, također nalazi u rezolucijama 1325,

1612 i 1820 Vijeća sigurnosti UN-a o ljudskim pravima te pravima žena i djece u

oružanim sukobima, Europska unija se dugi niz godina zalaže za provedbu istih.

Naime, pri provođenju misija i operacija ESOP-a, u obzir se uzimaju ljudska prava kao

sastavni element u razdobljima planiranja i provođenja. U prosincu 2008. Vijeće je

poduzelo nove mjere jačanja usklađenosti europskog djelovanja u svim njegovim

dimenzijama, u okviru važećih rezolucija Ujedinjenih naroda. Cilj ESOP-a je produbiti

postojeću politiku glede poštivanja ljudskih prava i zaštite žena i djece u oružanim

sukobima.

8.3. Borba protiv terorizma

U skladu s definicijom koju je 1983. godine dala američka državna služba, terorizam

je smišljeno, politički motivirano nasilje usmjereno protiv civilnih ciljeva i vojnog

osoblja koje u trenutku napada nije naoružano ili nije na dužnosti10

. Time se napušta

ideja konvencionalnog i „otvorenog“ ratovanja koje u osnovi mijenja postojeće metode

10

Terorizam i gerila, Neven Materljan, 1995.

12

pripreme, protureakcije, odnosno odmazde te nagovještava potrebu za uporabom novih

metoda i shvaćanja pojma sigurnosti. Teroristički napadi 11. rujna 2001. godine,

rezultirali su naporima Europske unije da u svoj djelokrug uključi borbu protiv

terorizma; napori su prvenstveno bili usmjereni na pravnu i policijsku suradnju koja

pripada trećem stupu EU-a, no s vremenom se javila i potreba i shvaćanje terorizma

kao prijetnje. U studenom 2004. Vijeće je prihvatilo idejni okvir o opsegu ESOP-a u

borbi protiv terorizma, kojim su određene buduće domene djelovanja Unije

(interoperabilnost civilnih i vojnih sredstava, rad na stvaranju europskog centra

nadležnog za nuklearna i kemijsko-biološka pitanja). U lipnju 2004. nakon

terorističkih napada u Madridu, očekivano se pozvalo na klauzulu o solidarnosti u činu

terorizma, predviđenu nacrtom Ugovora o europskom Ustavu.

9. Misije EU11

Angažmani i misije uključuju ispunjenje Petersberških zadaća, odnosno operacije očuvanja

mira, upravljanje kriznim situacijama, ali i operacije uspostavljanja mira; vojna operacija

Concordia u Makedoniji (ožujak - prosinac 2003.), vojna operacija Artemis u Kongu (lipanj -

rujan 2003., značajna budući da je prva vojna operacija bez sudjelovanja NATO-a te izvedena

u izvaneuropskom području), civilna pravosudna misija Eujust Themis u Gruziji (srpanj 2004.

- srpanj 2005.) i policijska misija Proxima u Makedoniji (prosinac 2003. - prosinac 2005.) itd.

10. EU i NATO

Partnerstvo između EU-a i NATO-a ostvareno je Deklaracijom NATO-EU o ESOP-u (eng.

NATO-EU Declaration on ESDP) iz prosinca 2002. godine, čime je određeno strateško

partnerstvo. Nadalje, dogovorom Berlin+, definirano je korištenje NATO kapaciteta za one

akcije gdje NATO neće direktno sudjelovati, a predstavlja važnost za realizaciju misije EU.

Isti dogovor podrazumijeva da će snage EU imati obavještajne kapacitete za procjenu

11

Slikovni prikaz u poglavlju Prikaz operacija ESOP-a u svijetu

13

situacije i planiranje određenih misija12

. Prva Berlin+ operacija, također i prva vojna

operacija EU, bila je Concordia u Makedoniji, započeta u ožujku 2003., nastavljena

policijskom misijom Proxima, koja je uspješno okončana u prosincu 2005.

11. Republika Hrvatska i Europska sigurnosna i obrambena politika

Zajednička vanjska i sigurnosna politika i Europska sigurnosna i obrambena politika temelje

se na pravnim aktima, uključujući i pravno obvezujuće međunarodne sporazume te na

političkim dokumentima. Pravnu stečevinu čine političke deklaracije, akcije i sporazumi.

Države članice moraju biti kadre voditi politički dijalog u okviru ZVSP-a, stati uz izjave EU-

a, sudjelovati u EU-ovim aktivnostima i primijeniti dogovorene restriktivne mjere. Od

zemalja podnositeljica zahtjeva za članstvo očekuje se postupno svrstavanje uz izjave EU-a te

primjena restriktivnih mjera kad i gdje je to potrebno.13

S obzirom na pregled stanja procesa

pregovora, Slovenija blokira poglavlje 31. U skladu s izjavama slovenskog premijera Boruta

Pahora, slovenski diplomati u Bruxellesu dobili su naputak da Ljubljana želi otvaranje

poglavlja nakon institucionalne procedure, tako da bi se u skladu s prognozama Vlade RH –

pregovori mogli uskoro pokrenuti.14

Republika Hrvatska je spremna prilagoditi svoj sustav

sigurnosti parametrima određenim Europskom sigurnosnom i obrambenom politikom; u

sklopu razvoja europske sigurnosti i obrane podržava strateško partnerstvo EU i NATO-a.

Također, Republika Hrvatska posjeduje vojne kapacitete za obavljanje punog spektra

Petersberških zadaća. Na operativnom planu, kao budući doprinos Helsinki Headline Goal-u,

odnosno planovima stvaranja borbenih skupina, RH predviđa uporabu snaga deklariranih za

sudjelovanje u NATO/Partnerstvo za mir obuci, vježbama i operacijama. Stratešku poveznicu

s euro-atlantskim partnerstvom RH također vidi u usklađenom pristupu NATO-a i EU na

području sigurnosti i stabilnosti Jugoistočne Europe, dogovorenom u srpnju 2003., u sklopu

kojeg se od RH očekuje vodeća uloga u promicanju mira i sigurnosti u regiji.

12

Prva Berlin Plus operacija, također i prva vojna operacija EU, bila je Concordia u Makedoniji, započeta u

ožujku 2003., nastavljena policijskom misijiom Proxima, koja je uspješno okončana u prosincu 2005. 13

Izvješće o analitičkom pregledu, poglavlje 31. 14

HINA, 31. ožujka 2010.

14

12. Zaključak

Iako još uvijek dio međunarodne javnosti pokušava odgonetnuti svrsishodnost postojanja

Europske sigurnosne i obrambene politike, s obzirom na postojeće NATO kapacitete,

konkretna sigurnosna strategija važan je pokazatelj razvoja sigurnosno-obrambenog sektora u

EU, čiji koncept ne ide u smjeru dupliciranja ili stvaranja snaga koje će zatomiti suverenost

država članica uz pomoć snaga europske vojske mitskih razmjera 15

. Europska sigurnosna i

obrambena politika omogućava Europi ulogu snažnog igrača u međunarodnim odnosima, koja

preuzima značajnu odgovornost za sigurnost i sprječavanje eskalacije ugroza. Dakako, EU će

kroz dodatne napore i preusmjeravanja djelovanja iz kvantitete u kvalitetu, morati uložiti

dodatne napore na zadobivanju povjerenje svojih članica i međunarodne zajednice, usporedo

uvažavajući dobre transatlantske odnose.

15

European Army - Security and Defence Policy in the European Union, 2007, Jolyon Howorth

15

13. Prilog: Pregled stanja procesa pregovora16

16

www.eu-pregovori.hr, 19. travnja 2010.

16

14. Prilog: Prikaz operacija ESOP-a u svijetu17

17

Slika preuzeta iz Vodiča kroz ESOP, studeni 2008.

17

15. Literatura

1. Security and Defence Policy in the European Union, 2007, Jolyon Howorth

2. Suvremene sigurnosne politike, Zagreb, 2008., S. Tatalović, A. Grizgold,

V.Cvrtila

3. Sigurnosno obrambena politika EU, S. Šegvić, F. Belohradsky

4. Vodič kroz Europsku i sigurnosnu politiku, studeni 2008.

5. Terorizam i gerila, Neven Materljan, 1995.

6. Agencijske vijesti - HINA