Glasilo Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Godina 36. Božić - 2012. Broj:38

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, kao što kliču kad se dijeli plijen. Teški jaram nje-gov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski. ... Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je : Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat, i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad vojskama.“ (Iz 9,1-6)

Đuro Seder, Isusovo rođenje „Gle, kako pastiri žure k jaslicama! Zašto? Jer nitko

ne smije s tromim srcem tražiti Krista.

Mnogi su ga tražili u miru i dokolici i nisu ga našli.

Tražili su ga u stisci i nevolji i našli su ga brzo!“

(sv.Ambrozije)

ČESTIT BOŽIĆ ! SRETNA I BLAGOSLOVLJENA NOVA, 2013. G.!

Godina 36. Božić - 2012. Broj:38

Slaviti Božić, čestitati Božić ... Po Božjem planu trebala je prvo doći punina vremena da bi se dogodio Božić kao ispunjenje najvećega Božjega obećanja u Starome zavjetu. A kad je ona došla, „posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.“ (Gal 4,4) Sada već dvije tisuće godina „imamo“ Božić, slavimo ga svečano i radujemo mu se. Svake godine uputimo, usmeno ili u pisanom obliku, milijune i milijune božićnih čestitiki s riječima: Čestit Božić, Sretan Božić, Čestit Božić i sveto porođenje Isusovo ... Možda pri čestitanju nemamo uvijek pred očima sav opseg te čestitke.

Sva Božja obećanja u Starome zavjetu ukazuju na najveće: na slanje vlastitoga Sina da otkupi čovječanstvo, da zakrene tijek ljudske povijesti u nova korita i prekine uviranje čovječanstva u beznadne ponore. Božićni je događaj izvršenje svih obećanja odjednom. Niti možemo očekivati veća obećanja od obećanja slanja Sina Božjega, niti možemo očekivati veća ispunjenja od božićnog ispunjenja. U Božiću je krcat dar, sav Božji dar čovjeku. Tu je budućnost, punina svih budućih dobara, zasađena u sadašnjost ...(Karl Barth)

Božićnim događajem Bog nas uči kako treba darivati. Mnoga će naša kršćanska subraća i kršćanske susestre, osobito u bogatim zemaljama, i ovoga Božića posegnuti za većim svotama novca i utrošiti ih u upitne darove. Darivat će novac i sredstva, a uskrat će sebe. A Bog na Božić donese i pokloni samoga sebe. I ne samo to : kad kasnije odraste, Sin Božji molit će za one za koje se darovao. Tako nas pouči savršenom daru. Poruči nam da nije dovoljno dati siromahu haljetak, odvojiti mu nešto sa svog bogatog stola i smjestiti ga u neki okrajak ljudskih nastambi. Valja mu dati sebe, pokloniti mu svu svoju ljubav, i – najvažnije – učiniti nešto za njegovo vječno spasenje: stati za njega pred Gospodinom svojom zagovornom molitvom. Tek na taj način ljudsko darivanje postaje kristolikim darivanjem. Ne dati tek nešto, nego u č i n i t i s e b e d a r o m – izljevenim, prinešenim „kao žrtva živa, sveta i ugodna Bogu“ (Rim 12,1) za braću i sestre. To hoće Božić od nas. Pri tim mislima kod mnogih se javlja dvojba: Treba li uopće itko ovakvoga mene na dar? Kome se ja mogu pokloniti? Tko će me primiti ? Ali Pismo zapisa da je Sin Božji došao da „oni koji ga primiše ... postanu djeca Božja“ (Iv 1,12). On je došao moliti naš pristanak da nas obuče u sebe te budemo prikladan dar svim ljudima i takvi se darujemo. Slaviti Božić, čestitati Božić uključuje: reći „fiat“, dati pristanak da se u nama dogodi Božić na takav način. Papa sv. Leon Veliki, tumačeći mjerodavno nauk sv. Pavla o otajstvenom tijelu Kristovom, piše: „Rođenje Kristovo postanak je kršćanskoga naroda, i rođenje glave ujedno je rođendan tijela ... svi oni što su u Kristovoj muci raspeti, u uskrsnuću uskrsli, u uzašašću postavljeni zdesna Ocu, tako su sada u ovome rođenju s njime zajedno rođeni.“ Poučeni time, mogli bismo jedni drugima čestitati Božić i na ovaj, cjelovitiji način: Sestre, braćo, sretan Vam Božić! Sretan Vam Gospodinov i – naš rođendan !

============== Napomena: Na sljedećih 50-tak stranica donosimo cjelovit hrvatski prijevod brošure Kongregacije za kler EUHARISTIJSKO

KLANJANJE ZA POSVEĆENJE SVEĆENIKA I DUHOVNO MAJČINSTVO,koji je u ovom glasilo prije objavljen u nastavcima.

KONGREGACIJA ZA KLER

EUHARISTIJSKO KLANJANJE ZA POSVEĆENJE SVEĆENIKA I

DUHOVNO MAJČINSTVO

Kongregacija za kler EUHARISTIJSKO KLANJANJE ZA POSVEĆENJE SVEĆENIKA I DUHOVNO MAJČINSTVO

Naslov izvornika:

Congregatio pro clericis, EUCHARISTISCHE ANBETUNG ZUR HEILIGUNG DER PRIESTER UND GEISTIGE MUTTERSCHAFT

2. deutschsprachige Ausgabe 2009.

Za internu uporabu Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH preveo

Anto Matković, tajnik Vijeća

KONGREGACIJA ZA KLER

EUHARISTIJSKO KLANJANJE ZA POSVEĆENJE SVEĆENIKA I

DUHOVNO MAJČINSTVO

2009.

Porijeklo slika:

str. 1 omot: PDF – FM. str. 6 Delegazione pontificia per la Santa Casa di Loreto. str. 8 L `Osservatore Romano. str. 10 PDF – FM. str. 11 Basilica Santa Maria Maggiore. str. 13 Foto Felici, Roma. str. 15 Ghediba srl. str. 16 Mill Hill Missionaries. str. 18 Mill Hill Missionaries. str. 19 Betania del Sacro Cuore. str. 20 Parrocchia di S. Valerio, Lu Monferrato (AL). str. 22 Archivio Paoline. str. 23 Monastero Sacro Cuore – Clarisse Cappuccine, Torino. str. 24 Christiana Verlag, CH. str. 25 Christiana Verlag, CH. str. 26 Religione della Croce del S. Cuore die Gesu. str. 30 PDF – FM. str. 31 PDF – FM. str. 31 Verlag Butzon & Bercker, Kevelaer 1988. str. 32 Office central di Lisieux. str. 33 Kirchliches Amtsblatt für die Diözese Münster 1934. str. 33 L`Osservatore Romano. str. 34 PDF – FM. str. 36 PDF – FM. str. 37 L`Osservatore Romano. str. 38 L`Osservatore Romano. str. 39 PDF – FM. str. 40 Christiana Verlag, CH. str. 47 KSA Kath. Schriften-Apostolat, D. str. 48 B. N. Marconi, Genova Odgovoran za objavu: Preuzv. Gosp. Msgr. Mauro Piacenca naslovni nadbiskup Vittoriane, tajnik Kongregacije za kler 2. njemaöko izdanje 2009. Naslovna slika: Prozorska stakla Katedrale u Denveru, Kolorado (SAD)

KONGREGACIJA ZA KLER

Pismo što ga je Kongregacija objelodanila s ciljem promicanja euharistijskog klanjanja za posvećenje svećenika

i duhovnog majčinstva

ČASNI SUBRATE U BISKUPSKOJ SLUŽBI,

postoje doista mnoge stvari koje se moraju poduzeti za autentično dobro klera i u korist pastoralne službe, koja se treba pokazati plodnom u današnjim datostima. Bez straha pred poteškoćama i mukama želimo se suočiti s tim izazovom. Budući pak da djelovanje prima svoje određenje od postojanja i da je duša svakog apostolata bliskost s Bogom, namjeravamo dati duhovni impuls koji produbljuje svijest u pogledu ontološke veze između svećeništva i Euharistije te između svećeništva i posebnog majčinstva što ga Marija vrši prema svećenicima. Želimo uz pomoć vječnog klanjanja stvoriti neprekidan molitveni lanac te na taj način doprinijeti posvećenju klera. Stoga želimo ohrabriti Bogu posvećene žene da – po uzoru Preblažene Djevice, majke Vječnog Svećenika i suradnice u njegovom otkupiteljskom djelu – na duhovan način „posvoje“ svećenike, kako bi im pomagale samožrtvovanjem, molitvom i pokorom. Tko se klanja, uvijek obavlja i pomirbeni čin za vlastite pogreške. Pod sadašnjim uvjetima predlažemo da se uključi i posebna nakana u tom smislu.

Tradicija nam stalno doziva u sjećanje da se tajna i postojanje Crkve ne mogu iscrpsti niti u njezinim hijerarhijskim strukturama, niti u liturgiji, sakramentima ili zakonskim odredbama. Unutarnju bit Crkve i prvobitni izvor njezine posvećujuće snage treba prije tražiti u njezinom mističnom jedinstvu s Kristom.

Nauk pa čak i struktura dogmatske konstitucije o Crkvi (Lumen Gentium) potvrđuju da se to jednistvo ne može zamisliti odvojeno od one osobe, koja je Majka Utjelovljene Riječi i koju je Isus htio imatu usko sjedinjenu sa sobom za spas cijeloga ljudskog roda.

Nije slučaj da je istoga dana, kada je proglašena dogmatska konstitucija o Crkvi – 21. studenog 1964. – papa Pavao VI. proglasio Mariju „Majkom Crkve“, to jest majkom svih vjernika i svih njihovih pastira.

Drugi Vatikanski Sabor se u odnosu na Preblaženu Djevicu izražava na sljedeći način: „Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti“ (LG 61).

5

Ne dodajući ništa jedincatoj Kristovoj posredničkoj funkciji i ne oduzimajući ništa od nje, Blažena Djevica Marija se u Crkvi priznaje i zaziva kao Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica i Posrednica. Ona je uzor majčinske ljubavi koja mora prožimati sve one koji sudjeluju u apostolskom poslanju Crkve za preporod ljudi (usp. LG 65).

Svjesni tih nauka, koji pripadaju ekleziologiji Drugoga Vatikanskoga Sabora, vjernici upravljaju svoj pogled u Mariju, svijetleći primjer svih krjeposti, na koji su pozvani da ga slijede. Oni trebaju oponašati nju, prvu učenicu Kristovu, nju, majku, kojoj su u Ivanovoj osobi pod križem povjereni svi učenici (usp. Iv 19,25-27). Time što postaju njezinim sinovima i kćerima, ona ih uvodi u pravi smisao života u Kristu.

Upravo na temelju položaja i uloge koja pripada Preblaženoj Djevici Mariji u povijesti spasenja naša je namjera povjeriti sve svećenike na sasvim poseban način Mariji, majci Vječnoga Velikoga Svećenika, oživotvorujući u Crkvi molitvenu inicijativu u

čijem središtu stoji vječno euharistijsko klanjanje tako da se iz svakog dijela Zemlje

trajno uzdiže Bogu glas klanjajuće Crkve i sa specifičnim nakanama prikazuju zahvalne

molitve, hvalospjev i žrtve pomirnice, kako bi se probudio dovoljan broj svećeničkih

zvanja. Istovremeno trebaju na taj način u obliku duhovnog majčinstva, nošenog od O-

6

tajstvenog Tijela, biti praćeni svi oni koji su već pozvani na svećeničku službu te su se

kao takvi u biti suobličili jedinome Vrhovnome Svećeniku. Tako trebaju oni sve više i više

služiti Gospodinu i braći kao oni koji s jedne strane stoje „u“ Crkvi, s druge pak strane

stoje „nasuprot“ Crkvi, stupajući na Kristovo mjesto i predstavljajući ga kao Glavu, Pastira

i Zaručnika Crkve (usp. PdV, 16).

Stoga molimo sve mjesne ordinarije, koji na poseban način cijene za Crkvu specifični i nezamjenjivi karakter posvećenog svećeništva i koji su svjesni hitnosti jedne takve zajedničke akcije glede toga, da se aktivno založe te tamo, gdje god im je povjeren dio Božjeg naroda, promiču formiranje pravih cenakula, u kojima se klerici, redovnici i laici u duhu pravog zajedništva, iskrenog popravljanja i čišćenja, međusobno ujedinjeni, posvećuju molitvi u obliku trajnog euharistijskog klanjanja.

Neka Marija, majka jedinoga Vječnoga Velikoga Svećenika, blagoslovi ovu inicijativu i uloži zagovor kod Boga, kako bi iz toga proizašla autentična obnova svećeničkih načina života u smislu jedino mogućeg uzora: Isusa Krista, Dobroga Pastira.

U zajednici s Crkvom srdačno Vas pozdravljam u duboko doživljenoj kolegijalnoj povezanosti

Claudio Card. Humes + Mauro Piacenza

prefekt tajnik

Iz Vatikana, 8. prosinca 2007. na blagdan Marijina Bezgrješnog Začeća U jednom pismu, napisanom 22.siječnja 2009. Kongregaciji za kler, kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone izrazio je živahnu radost koju osjeća Sveti Otac zbog širenja što ga je postigla inicijativa za euharistijsko klanjanje za posvetu svećenika i duhovno majčinstvo. Pozivajući na tu praksu i hrabreći, Papa Benedikt XVI. podjeljuje svoj apostolski blagoslov onima koji se pridruže toj inicijativi.

7

„MOLITE GOSPODARA ŽETVE DA POŠALJE RADNIKE!“

„Molite Gospodara žetve da pošalje radnike!“ To znači: Žetva je tu, ali Bog se želi poslužiti ljudima da se ona unese. Bog treba ljude. Treba takve koji će reći: Da, spreman sam postati žetveni radnik, spreman sam pomoći da ta žetva, koja dozrijeva u ljudima, stvarno može ući u žitnice vječnosti i postati Božja vječna zajednica radosti i ljubavi.

„Molite Gospodara žetve!“ To kaže i ovo: Zvanja ne možemo jednostavno „praviti“, ona moraju doći od Boga. Ne možemo, kao možda u drugim zvanjima, ciljanim menadžmentom, odgovarajućim staregijama, tako reći jednostavno regrutirati ljude. Zvanje mora uvijek naći put od Božjeg srca do čovjekova srca. Pa ipak: Upravo da bi ono moglo stići u ljudsko srce, potrebna je i naša suradnja.

Moliti Gospodara žetve za to, to prije svega znači moliti (se Bogu) za to, protresti njegovo Božansko Srce i reći: „Ipak, učini! Probudi ljude! Zapali u njima oduševljenje za Evanđelje i radost zbog Evanđelja. Učini da spoznaju da je ono blago iznad svih blagâ te da

onaj tko ga otkrije mora ga dalje davati!“

Mi uzdrmavamo Božje Srce.Ali moliti Boga ne događa se upravo samo u molitvenim riječima, nego prije svega i u tome da riječ postaje djelo te tako iz našeg molećeg srca u druga srca preskače iskra radosti zbog Boga, radosti zbog Evanđelja, spremnosti reći „da“. Kao molitelji, kao ljudi koji su ispunjeni njegovim svjetlom, dolazimo drugima, uvlačimo ih u svoju molitvu te tako i u nazočnost Boga koji onda čini svoje. U tom smislu želimo uvijek iznova moliti Gospodara žetve, uzdrmati njegovo Srce a s njim u svojoj molitvi dotaknuti i srca ljudi da Bog po svojoj volji u njima može učiniti da dozrije „da“, spremnost; a onda postojanost da kroz sve te zbrke vremana, kroz žegu dana a i kroz tamu noći vjerno ostanu u njegovoj službi i od njega uvijek iznova spoznaju – makar je to mučno – da je ta muka lijepa, da je korisna, jer pomaže doći do onog pravog, naime da ljudi prime ono na čemu će graditi: Božje svjetlo i Božju ljubav.

BENEDIKT XVI. SUSRET SA SVEĆENICIMA I ĐAKONIMA U FREISINGU, 14. RUJNA 2006.

9

DUHOVNO MAJČINSTVO ZA SVEĆENIKE

Poziv za duhovno majčinstvo za svećenike premalo je poznat,

rijetko se razumije i stoga, usprkos njegovom životno važnom i temeljnom značenju, malo se živi.

Taj poziv često ostaje skriven i postaje nevidljiv za ljudske oči, ali određen je za to da posreduje duhovni život.

U to je bio uvjeren papa Ivan Pavao II, stoga je utemeljio u Vatikanu klauzurni samostan,

u kojem bi se trebalo moliti za nakane Pape i cijele Crkve.

10

SVEĆENIK I DUHOVNO MAJČINSTVO ZA SVEĆENIKE

PO UZORU ISUSA I MARIJE

Za aktualnu situaciju Crkve u sekulariziranom svijetu, u kojem se na mnoge načine očituje kriza vjere, papa, biskupi, svećenici i vjernici traže izlaz. Pri tome postaje sve očitije da pravo rješenje leži u unutarnjoj obnovi svećenika, a u svezi s tim posebno značenje ima takozvano „duhovno majčinstvo za svećenike“. Tim „biti duhovna majka“ dobivaju žene i majke udio u Marijinom univerzalnom majčinstvu, koja je kao majka Vječnoga Velikoga Svećenika također majka svih svećenika svih vremena.

Ako već u naravnom životu majka začinje, rađa, hrani i skrbno okružuje dijete, to još više vrijedi za duhovni život: iza svih svećenika stoji duhovna majka, koja je od Boga izmolila njihov poziv, koja ih po duhovnim bolima donosi na svijet i „hrani“ ih tako što sve što čini u toku dana nudi Bogu kao dar da oni postanu sveti svećenici, svećenici koji su vjerni svome posebnom identitetu i svojim posebnim zadaćama.

11

TKO MOŽE BITI DUHOVNA MAJKA ZA SVEĆENIKE?

Da bi bila duhovna majka za svećenike, žena ne mora biti tjelesna majka nekog sina-svećenika. Neovisno o starosti i staležu, sve žene – dakle, neudate, majke obitelji, udovice, redovnice i Bogu posvećene osobe, a prije svega one, koje s ljubavlju prikazuju svoje patnje – mogu postati duhovne majke za svećenike. Čak jednom djetetu, koje nije znalo ni čitati ni pisati, blaženoj Jacinti iz Fatime, nitko manji nego papa Ivan Pavao II. zahvalio je 13. svibnja 2000. godine za pomoć u svojem univerzalnom pastirskom pozivu: „Izražavam svoju zahvalnost i blaženoj Jacinti za žrtve i molitve što ih je prikazala za Svetog Oca, kojeg je vidjela da tako jako trpi.“

Naravno, muškarci nipošto nisu isključeni od pomoći za zvanja i za posvećenje svećenika; ta svi imamo taj poziv da u tome sudjelujemo! U ovo današnje vrijeme potrebna je više nego ikad potpora svih nas da se svećenici posvete u vjernosti svog poziva.

KAKO DUHOVNA MAJKA POMAŽE SVEĆENICIMA?

Onome tko se na unutarnji način odlučio: „Želim pokloniti Bogu sav svoj život za posvećenje svećenika!“ nemoguće je, naravno, uvijek konkretno misliti na to duhovno majčinstvo. To onda preuzima Isus, kojem, na primjer, neka majka obitelji svoj svagdan sa svim njegovim radostima, obvezama i odricanjima učini duhovnim darom za svećenike.

I kratka molitva u trenutku sv. pričesti, izmoljena svjesno za nekog svećenika, konkretan je dar. Ili ako netko nekad bude u tišini jedan sat s Bogom pred Presvetim, moli krunicu i pokloni Mu to klanjanje za svećenike, koji su pri današnjem manjku svećenikâ često tako opterećeni pastoralnim i administrativnim zadaćama da misle da nemaju više vremena za osobnu, tihu molitvu.

Posebno dragocjene pomoći za svećenički život su, naravno, duhovne žrtve: kad se neka duhovna majka za svećenike, na primjer, svjesno odreče toga da se osjeća ljubljena od Boga ili da od neke molitve ode utješena, kako bi neki svećenik mogao osjetljivo doživjeti tu ljubav i tu utjehu; ili kad čovjek zastupnički s ljubavlju podnosi samoću i suhoću, poniženja i uvrede, kušnje i napasti svijeta, koje i svećenici itekako dobro poznaju. I neka bolest ili tjelesna bol, podnesena u duhu vjere i sa strpljenjem, može postani dragocjen izvor milosti za svećenike.

Dirljivi primjeri svetih majki za svećenike, koji se opisuju u ovoj brošuri, neka nas ohrabre da mnogo življe vjerujemo u moć nevidljivog ali sasvim realnog. Oni pokazuju da molitva i skrovite žrtve iz ljubavi i u nadnaravnom raspoloženju imaju za svećenike snažan i zamjetljiv učinak.

12

„SVAKI SVEĆENIČKI POZIV ... PROLAZI KROZ SRCE MAJKE!“

sv. Pio X.

Svakom svećeniku prethodila je majka, koja je neri- jetko postala i majka za duhovni život svoje djece. Na primjer, Giuseppe Sarto, kasniji papa Pio X, od- mah je nakon svoje posvete za biskupa posjetio svoju sedamdesetgodišnju majku. S puno poštova- nja poljubila je ona prsten svoga sina, a onda se iz- nenada zamislila i pokazala Gieseppeu svoj srebrni radom istrošeni bračni prsten: „Da, Seppi, ti danas ne bi nosio svoj prsten, da nisam prvo ja nosila svoj bračni prsten.“ Na to je Pio X. potvrdio: „Svaki sve-ćenički poziv izvire iz Božjeg srca, ali prolazi kroz sr- ce majke!“

ŠTO JESAM I KAKO SAM POSTAO ZAHVALJUJEM SVOJOJ MAJCI!“ sv. Augustin

Već davno prije pape Pija X. mogao je sveti crkveni naučitelj Augustin doživjeti lijepo iskustvo kako mu je njegova tjelesna majka, sv. Monika, postala i duhovna majka. Augustin, koji je sa 19 godina izgubio svoju vjeru, napisao je kasnije u svojim čuvenim „Ispovijestima“ o svojoj majci: „Iz ljubavi prema meni isplakala je više suza nego što su ikada isplakale majke zbog tjelesne smrti svojih sinova. Prošlo je devet godina, u kojima sam se nalazio u kaljavom bezdanu i u tami zablude. Ta pobožna udovica ipak nije prestajala u svim svojim molitvenim satima ustrajno se pred Tobom, Gospodine, glasno zauzimati za mene.“ Nakon

svog obraćenja Augustin je zahvalno rekao: „Moja sveta majka nikad me nije napustila. Tiijelom me je rodila za vremeniti život, a srcem za vječni. Što jesam i kako sam postao zahvaljujem svojoj majci.“

Za vrijeme filozofskih rasprava sveti je Augustin želio imati majku uvijek u svojoj blizini. Ona je pozorno slušala te je ponekad, na čuđenje nazočnih učenjaka, uzela riječ da razjasni potankosti i odgovori na još otvorena pitanja. Stoga ne začuđuje da se sv. Augustin nazivao njezinim „učenikom filozofije“.

13

SAN JEDNOGA KARDINALA

Kardinal Nikola iz Cuesa (1401-1464), biskup Brixena, bio je ne samo velik crkveni političar, ugledan papinski poslanik

i reformator duhovnog života klera i vjernika u 15. stoljeću, nego i čovjek tišine i kontemplacije.

Njemu je u snu bila vrlo dojmljivo pokazana duhovna stvarnost, iz koje svećenici i svi mi danas živimo: moć predanja,

molitve i žrtve duhovnih majki u skrovitosti samostanâ.

POŽRTVOVNE RUKE I POŽRTVOVNA SRCA .... Ušli su u jednu malu, prastaru crkvu, koja je bila okićena mozaicima i freskama prijašnjeg vremena, i sad se kardinalu pokazao uistinu užasan prizor. Tisuće i tisuće redovnica molilo je u toj maloj crkvi. Bile su tako tanke, tako jako u sebi zamišljene, da je svaka za sebe nalazila mjesto, iako su kao zajednica bile vrlo usko stisnute. Sestre su molile, ali kardinal još nikad nije vidio da se tako moli. Nisu klečale, nego su stajale visoko uspravljene, s pogledom upravljenim ne toliko u daljinu koliko u neku za njega neprepoznatljivu blizinu. Ruke su sasvim raširile, dlanove okrenule prema gore, ali ne za primanje nego za davanje. Jer, ovo je bilo ono strašno: one su u svojim siromašnim i tankim rukama nosile muškarce i žene, careve i kraljeve, gradove i zemlje. Ponekad se nekoliko pari ruku sastavljalo oko nekog grada ili je neka zemlja, prepoznatljiva po svojim zastavama, počivala na jednom čitavom zidu podupirućih ruku, a čak još i tada je oko svake pojedine moliteljice postojao prostor tišine i odvojenosti. Ali s većinom sestara bilo je tako da su svojim osamljenim i nježnim rukama nosile braću i sestre ljude. Nikola je u rukama jedne mlade, profinjene, gotovo djetinje redovnice vidio papu. Vidjelo se kako teško nosi svoj teret, ali njezino je lice bilo obasjano sjajem radosti. Na rukama jedne od starijih sestara počivao je on sâm, Nikola iz Cuesa, biskup Brixena, kardinal Rimske Crkve. Vidio se sa borama svoje starosti, svom jasnoćom vidio je ljage svoje duše i svog života. Gledao je to velikim, uplašenim očima, ali se u njegovo strašenje ubrzo umiješala neka neopisiva blaženost. Njegova voditeljica, koja je stajala pokraj njega, došapnu mu: „ Sad vidite tu kako bivaju držani i nošeni grješnici, koji unatoč svojih grijeha nisu prestali ljubiti Boga.“ – „Ali što je s onima koji više ne ljube“, upita on. 14

Odjednom se s voditeljicom nađe u kripti crkve, gdje je opet molilo njih tisuću i više; ali dok su one prve one koji su im povjereni nosile svojim rukama, ove ovdje u kripti činile su to svojim srcima. Oko njih je bila duboka, sveta ozbiljnost, jer se radilo o vječnoj sudbini besmrtnih duša. „Vidite, kardinale“, reče voditeljica, „tako bivaju nošeni još i oni koji su prestali ljubiti. Pokatkad se događa, da oni od žara srdaca koja se za njih tako troše ponovno postanu vrući. Pokatkad, ali ne uvijek. Ponekad – upravo u času njihove smrti – bivaju oni iz ovih još uvijek spasavajućih ruku uzeti u ruke božanskog Suca te tada moraju odgovarati i za tu žrtvu koja je za njih prikazana. Ni jedna žrtva ne ostaje bez ploda. Ali tko ne ubere žrtvu koja mu je namijenjena, njemu dozrijeva plod propasti.“ Kardinal je kao začaran gledao u žene koje su se žrtvovale. Uvijek je znao da one postoje, ali nikad mu nije postalo očito kao sada, što one znače za Crkvu i svijet, za narode i svakog pojedinca. Sad mu je to zastrašujuće sinulo. Duboko se nagnuo pred tim mučenicama ljubavi.

Dvorac Säben

Od 550.g. dvorac Säben je kroz pola tusućljeća služio kao biskupsko sjedište Biskupije Brixen.

Od 1685.godine, dakle već više od 300 godina, u tom biskupskom dvorcu smješten je samostan, u kojem sve do danas sestre benediktinke žive duhovno majčinstvo, moleći i prinoseći se Bogu,

kako je to kardinal von Cues vidio u snu.

15

ELIZA VAUGHAN

Biblijska je činjenica da se svećenička zvanja moraju izmoliti. Sam Isus podvlači to u Evanđelju kad kaže:

„Žetva je velika, a radnika je malo. Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“ (Mt 9,37-38)

Neobično lijep primjer sasvim svećenički naklonjene žene i majke, koja je veoma mnogo molila za svećenička zvanja,

primjer je engleske majke obitelji Elize Vaughan.

Eliza je potekla iz protestantske obitelji, iz obitelji Rolls, koja će u kasnijim godinama konstruirati ču- veni Rolls-Roys. Ipak,već kao dje- vojčica za vrijeme svoga odgoja u Francuskoj bila je duboko zadivlje- na zauzimanjem Katoličke Crkve za siromahe. Udavši se u ljeto 1830. godine za pukovnika Johna Vaughana, preš- la je, usprkos protvljenju njezine rodbine, na katoličku vjeru. Taj ko- Uvjerena u moć tihe, vjerne mo- rak učinila je s unutarnjim uvjere- litve, Eliza Vaughan svakodnevno njem, a ne samo zato jer se udala je obavljala sat klanjana u kućnoj u tradicijom bogatu, poznatu kato- kapeli, u kojoj je molila Boga za ličku obitelj Engleske. Preci te obi- zvanja u svojoj obitelji.Kao majka telji radije su za vrijeme engleskog šestorice svećenika i četiriju redov- progona katolika pod kraljicom nica prebogato je uslišana. Majka Elizabetom I.(1558-1603) prihvatili Vaughan umrla je 1853. godine i zatvor i lišavanje imanja nego da pokopana je na obiteljskom pos- iznevjere svoju vjeru. jedu Courtfieldu koji je tako voljela. Courtfield, sjedište obitelji, u tim je Danas je Courtfield centar za du- desetljećima terora postalo utočiš- hovnu obnovu za razne skupine te za progonjene svećenike, mjesto, duhovnih vježbi biskupije Cardiff. na kojem se često potajno slavila sv. Zbog Elizinog svetačkog života misa. Od tada su doduše prošla go- biskup je tu kućnu kapelu 1954. tovo tri stoljeća, ali u katoličkom sta- godine posvetio „Našoj dragoj vu te obitelji ništa se nije promijenilo. Gospi od zvanjâ“ te u Svetoj go- dini 2000. kao takvu potvrdio. 16

POKLONIMO BOGU SVOJU DJECU

Duboko u srcu obraćena, Eliza je revnosno predložila svome mužu da svoju djecu poklone Bogu. Uz to, ova spomena vrijedna žena stvorila si je naviku da se svakodveno klanja jedan sat pred Presvetim u kućnoj kapeli u Courtfieldu. Pri tome je molila Boga za veliku obitelj, za mnoga duhovna zvanja među svojom djecom. I bila je uslišana ! Četrnaestero djece nadarila je životom, pri čemu je uskoro nakon rođenja posljednjeg djeteta umrla 1853. godine. Ali od njenih 13 žive djece šest od osam sinova postali su svećenici: dvojica su bili svećenici-redovnici, jedan svjetovni svećenik, jedan biskup, jedan nadbiskup i jedan kardinal. Od pet kćeri četiri su postale redovnice. Kakav blagoslov za obitelj i kakav odraz na cijelu Englesku ! Sva Vaughanova djeca proživjela su veselo i sretno djetinjstvo, jer je njihova svetačka majka tako dobro znala u odgoju na sasvim prirodan način spojiti duhovni život i vjerske obveze istovremeno sa zadovoljstvom i vedrinom. Zahvaljujući majci, kod Vaughana su molitva i svakodnevna sv. misa u kućnoj kapeli jednako samorazumljivo pripadale svakodnevlju kao glazba, šport, amatersko kazalište, jahanje i igre. Djeci nikad nije bilo dosadno,kad im je majka pričala o svecima, koji su im sve više i više postajali poput pouzdanih prijatelja. I pri njegovanju bolesnika i patnika u okolini majka Vaughan uzimala je u pratnju svoju djecu, koja su u takvim prigodama učila biti velikodušna, žrtvovati se i poklanjati siromasima svoju ušteđevinu ili igračku. Kratko nakon rođenja njezinog 14. djeteta, Johna, Eliza je umrla. Dva mjeseca nakon njezine smrti pukovnik Vaughan, koji je stalno bio uvjeren da mu je Elizu poklonila Božja providnost, napisao je u jednom pismu: „Danas sam prilikom klanjanja zahvalio Gospodinu što sam mu mogao natrag pokloniti svoju tako dragu suprugu. Istresao sam mu svoje srce puno zahvalnosti što mi je dao Elizu kao uzor i voditeljicu, s kojom me još i sad povezuje nerazdruživa duhovna veza. Kavu divnu utjehu i kakvu milost mi ona posreduje! Još uvijek je vidim kakvu sam ju uvijek vidio pred Presvetim: u njezinoj čistoj i tako ljudskoj ljubaznosti, koja se za vrijeme molitve zrcalila na njezinom lijepom licu.“

RADNICI U VINOGRADU GOSPODNJEM

Brojna zvanja iz braka Vaughanovih doista su jedinstvena ostavština u britanskoj povijesti i blagoslov, koji proizlazi prije svega od majke Elize: Kad je Herbert, najstariji sin, sa 16 godina priopćio svojim roditeljima da želi postati svećenik, reakcije su bile različite. Majka, koja je za to mnogo molila, samo se nasmiješila i rekla: „Dijete, to sam već davno znala.“ Otac je, dakako, trebao neko vrijeme da se s tim pomiri, jer je upravo u svog najstarijeg, u nasljednika, polagao velike nade i mislio da će on napraviti sjanu vojnu karijeru. Ta kako bi bio mogao znati da će upravo Herbert jednom kao nadbiskup Westminstera postati utemeljitelj Mi-

17

sionara iz Mill Hilla i kardinal. Ipak, i otac se priklonio te je napisao jednom prijatelju: „Ako Bog hoće Herberta za sebe, onda može uzeti i sve druge.“ Dok se Reginald oženio a isto tako i Francis Baynham, koji je naslijedio obiteljski posjed, Gospodin je doista pozvao još devetero daljnje Vaughanove djece. Roger, drugi po starini, postao je benediktinski prior, a kasnije omiljen nadbiskup Sydneya u Australiji, gdje je dao sagraditi biskupsku katedralu. Kenelm je postao cistercit, a kasnije svjetovni svećenik. Joseph, četvrti Vaughanov sin, postao je kao i njegov brat Roger benediktinski prior i utemeljitelj jedne nove opatije. Bernhard, najživahniji od svih, koji je volio ples i šport i sudjelovao u svakom športu, postao je isusovac. O danu prije njegovog ulaska (u Družbu Isusovu) priča se da je otišao još na jedan bal i rekao svojoj plesnoj partnerici: „Ovaj ples, koji plešem s Vama, moj je posljednji ples, jer ću postati isusovac!“ Začuđena, djevojka je odgo-vorila: „Dajte, molim Vas! Želite postati isusovac ! Vi, koji ljubite svijet i tako izvrsno plešete?“ Njegov višeznačni ali na-

Za vrijeme osobne ljetne duhovne obnove dasve lijepi odgovor glasio je: „Upravo stoga Herbert Vaughan se sa 16 godina odlučio posvećujem se Bogu.“

postati svećenik. Sa 22 godine zaređen je Johna, najmlađega, za svećenika je zare- u Rimu za svećenika, a kasnije je postao dio njegov najstariji brat Herbert. John je biskup Salforda u Engleskoj i utemeljitelj kasnije postao biskup Salforda u Engles- Millhillskih misionara, koji danas djeluju di- koj. Od pet kćeri te obitelji četiri su stupile ljem svijeta. Na kraju je postao kardinal i u samostan. Gladis je otišla u Red poho- treći nadbiskup Westminstera. đenja, Teresa je postala milosrdnica, Cla- U njegovom grbu stoji: „Amare et servire!“ ire je postala klarisa, a Mary priorica kod – „Ljubiti i služiti!“, o čemu je kardinal augustinki. Margaret, peta kći Vaughano- Vaughan rekao: „Ove dvije riječi izražavaju vih, htjela je postati redovnica, što je bilo moj program: Ljubav mora biti korijen, iz nemoguće zbog njezinog slabog zdravlja. kojeg proizlazi sve moje služenje.“ Ali ona je živjela i kod kuće na Bogu pos- većen način, a zadnje godine provela je u samostanu. 18

BLAŽENA MARIJA DELUIL MARTINY (1841-1884)

Prije kojih 120 godina počeo je Isus u nekoliko privatnih objava Bogu posvećenim ženama u samostanima i u svijetu povjeravati svoj plan za obnovu svećenstva. Duhovnim majkama povjerio je tzv. „Svećeničko djelo“. Preteča tog djela za svećenike je blažena Marija Deluil Martiny. Svoju najintimniju želju srca ona je ovako izrazila: „Žrtvovati se za duše lijepo je veliko! Ali predati se za duše svećenika ... tako je lijepo, tako veliko, da bi čovjek za to morao imati tisuću života i tisuću srdaca! ... Rado bih dala svoj život da Krist nađe u svećenicima ono što On od njih očekuje! Rado bih ga dala, ako bi samo jedan jedini od njih savršeno ostvario Njegov božanski plan!“ Doista, ona je sa 43 godine zapečatila svoje svećeničko majčinstvo kao mučenica svojom krvlju. Njezine posljednje riječi bile su: „To je za Djelo, za Svećeničko djelo!“

ČASNA SLUŽBENICA LOUISE MARGUERITE CLARET DE LA TOUCHE (1868-1915)

Godinama je Isus pripravljao i Louisu Margueritu Claret de la Touche za njezin apostolat za obnovu svećenika. Ona je izvijestila kako joj se Gospodin ukazao 5.lipnja 1902. godine u predvečerje blagdana Srca Isusova za vrijeme klanjanja:

„Molila sam Ga za naš mali novicijat. Usrdno sam Ga molila da mi dadne nekoliko duša, koje bih mogla za Njega oblikovati. On mi je tad odgovorio: `Dat ću ti muške duše.` Nadasve začuđena tim riječima, čiji smisao nisam razumjela, ustrajala sam u šutnji. Onda mi Isus reče: `Dat ću ti svećeničke duše.` Još više time začuđena, rekla sam mu: „Isuse moj, kako ćeš to ostvariti ?“ On mi je onda pokazao Djelo koje On priprema, kako bi svijet ugrijao ljubavlju.“ A Isus joj je dalje objasnio da se zbog toga želi obratiti svećenicima: „Kao što sam prije 1900 godina s dvanaest muževa – a to su bili svećenici – mogao obnoviti svijet, tako bih mogao i danas obnoviti svijet s dvanaest svećenika. Ali to moraju biti sveti svećenici.“ U daljnjem tijeku Gospodin joj je dao da konkretno vidi tu Svećeničku udrugu. „To je posebna Udruga svećenika, djelo koje obuhvaća cijeli svijet“, napisala je ona. Želi li svećenik u njoj izvršiti svoje poslanje i navijestiti Isusovo m i l o s r đ e, mora prvo sam biti u svom srcu prožet Isusom i u svom duhu obasjan ljubavlju. Svećenici moraju međusobno njegovati jedinstvo, biti jedno srce i jedna duša i nikad se međusobno ne ometati u svojem djelovanju.“

Louise Marguerite je u svojoj knjizi „Srce Isusovo i svećeništvo“ napisala o svećeništvu tako izvrsno da su mnogi svećenici mislili da autor toga mora biti neki iskusan svećenik. Jedan je isusovac čak izjavio: „Ne znam od koga je ta knjiga, ali jedno znam sigurno: da to nije djelo neke žene!“

19

LU MONFERRATO

Idemo u malo mjesto Lu u Sjevernoj Italiji. To selo s nekoliko tisuća stanovnika leži u ruralnom kraju 90 kilometara od Torina. Do danas bi ta općina zacijelo ostala nepoznata, da nije 1881. godine nekoliko majki obitelji donijelo odluku „s ozbiljnim posljedicama“.

Neke od tih majki nosile su u srcu želju da jedan od njihovih sinova postane svećenik ili da jedna kći stavi svoj život potpuno u služenje Bogu. I tako su se počele, pod vodstvom svoga župnika msgra Alessandra Canora, skupljati svakog utorka pred Tabernakulom da se klanjaju Gospodinu s molbom za duhovna zvanja. S istom nakanom primale su svake prve nedjelje u mjesecu sv. Pričest. Nakon sv. Mise sve su majke molile zajedno za svećenička zvanja.

Po pouzdanoj molitvi tih majki i po otvorenosti roditelja došli su u obitelji mir i atmosfera radosne kršćanske pobožnosti tako da su djeca mnogo lakše mogla prepoznati svoje zvanje.

Ova fotografija jedinstvena je u povijesti Crkve. Od 1. do 4. rujna 1946.godine sastali su se u mjestu Lu većina od ukupno 323 svećenika,

redovnika i redovnice, koji su proizišli iz ovog mjesta. Ovaj sastanak pobudio je pozornost diljem svijeta.

20

Ako je Gospodin rekao „Mnogo je zvanih, ali je malo izabranih“ (Mt 22,14), onda to moramo ovako shvatiti: Mnogi će biti pozvani , ali samo malo će ih na to odgovoriti. Bog je uslišao molitvu ovih majki na tako izvanredan način kako to nitko ne bi očekivao.

Iz toga maloga mjesta proizišlo je 323 (tristodvadesetitri!) zvanja: 152 re-dovnička i dijecezanska svećenika i 171 sestra. Pripadali su 41 različitoj družbi. Iz nekih obitelji proizišla su čak tri do četiri zvanja. Najpoznatiji je primjer obitelji Rinaldi. Iz te obitelji Bog je pozvao sedmero djece. Dvoje od njih postalo je sestrama salezijankama, koje su obje kao hrabri misionarski pioniri poslane u Santa Domingo. Od sinova petorica su postali svećenici, koji su svi stupili u salezijance. Najpoznatiji od petorice braće Rinaldi je Filippo Rinaldi, treći Don Boscov nasljednik, kojeg je papa Ivan Pavao II. 29. travnja 1990. godine proglasio blaženim. Doista, mnoga zvanja su postala salezijanci. Nije to slučajno, jer je Don Bosco četiri puta u svom živo-tu posjetio mjesto Lu. Svetac je zajedno sa svojim duhovnim sinom Filippom Rinaldijem proslavio i njegovu mladu misu u Lu. Filippo se uvijek rado sje-ćao vjere tih obitelji iz Lua: „Vjera, koja je učinila da naši očevi i majke kažu: Djecu nam je Bog poklonio, pa ako ih On zove, ne možemo ipak reći ne.“

Luigi Borghina i Pietro Rota tako su vjerno živjeli Don Boscovu duhovnost da je jedan nazvan „brazilskim Don Boscom“ , a drugi „vatelinskim Don Boscom“. Iz Lua je potekao i msgr. Evasion Colli, nadbiskup Parme, o kojem je Ivan XXIII. rekao: „On je trebao postati papa, ne ja. On je imao sve da postane velik papa.“

Svakih deset godina sastaju se svećenici i redovnice koji su još na životu u svom zavičajnom mjestu. Don Mario Meda, dugogodišnji župnik u Luu, pričao je kako je taj sastanak u stvari prava i istinska svetkovina, svetkovina zahvale Bogu, koji je Luu učinio tako velike stvari.

Molitva, koju su molile majke u Luu, bila je kratka, jednostavna i duboka:

„Bože, daj da jedan od mojih sinova postane svećenik! Ja osobno želim živjeti kao dobra kršćanka i želim svoju djecu uputiti u svako dobro, da bih dobila

milost da Tebi, Gospodne, mognem pokloniti jednoga svetoga svećenika.“

21

BLAŽENA ALESSANDRINA DA COSTA (1904-1955) I primjer iz života Alessandrine da Costa, koja je 25. travnja 2004. godine proglašena blaženom, pokazuje na dojmljiv način, kakvu preobrazbenu moć i kakav vidljiv učinak može imati nevidljiva žrtva jedne bespomoćne, bolesne djevojke. Bilo je to 1941. godine. Alessandrina je pisala svom duhovnom vođi p. Marianu

Pinhu da ju je Isus zamolio: „Kćeri moja, u Lisabonu živi jedan svećenik, koji je blizu toga da bude vječno izgubljen. On Me vrijeđa na zao način. Zovni svoga duhovnog vođu i moli ga za dopuštenje da te za vrijeme muke pustim da na poseban način trpiš za tu dušu.“ Nakon što je dobila dopuštenje, Alessandrina je strašno trpjela. Osjećala je težinu pogrešaka tog svećenika, koji nije želio znati za Boga i bio je na putu da se prokune. Sirota djevojka doživjela je na sebi pakleno stanje, u kojem je svećenik bio, i usrdno je molila: „Ne u pakao, ne ! Nudim se kao žrtva za njega ... dokle god Ti hoćeš.“ Čula je čak ime i prezime tog svećenika ! O. Pinho je želio dokraja proučiti tu stvar pa je dao raspitati se kod lisabonskog kardinala, da li mu trenutno neki od njegovih svećenika zadaje posebnu brigu. Kardinal mu je otvoreno potvrdio da se stvarno posebno brine zbog jednog svećenika. A kad je čak spomenuo njegovo ime, bilo je to isto ime koje je Isus rekao Alessandrini. Nekoliko mjeseci kasnije ispričao je ocu Pinhu njegov svećenički prijatelj Don Davide Novais neobičan slučaj. Don Davide je upravo držao duhovne vježbe u Fatimi, u kojima je sudjelovao i jedan skroman gospodin, koji je svojim uzornim ponašanjem svima ugodno upadao u oči. Zadnje večeri duhovnih vježbi dobio je taj gospodin iznenada srčani napadaj. Zatražio je svećenika te se mogao ispovjediti i primiti sv. Pričest. Malo nakon toga umro je – potpuno pomiren s Bogom. Ispostavilo se da je taj kao laik odjeveni gospodin i sam bio svećenik, i to onaj, za čije se obraćenje Alessandrina tako snažno borila. 22

SLUŽBENICA BOŽJA CONSOLATA BETRONE (1903-1946) Žrtve i molitve svećeničke majke koriste prije svega Bogu posveće- nim osobama, koje su zalutale ili već napustile svoj poziv. Zato je Isus pozvao u Svojoj Crkvi nebro- jene žene-moliteljice kao na prim- jer kapucinsku klarisu Consolatu Betrone iz Torina. Njoj je Isus re- kao: „Tvoja životna zadaća namije- njena je tvojoj braći. Consolata, i ti ćeš biti Dobri pastir i ići ćeš u potra- gu za braćom te ćeš Mi ih doves- ti natrag.“ Za tu „svoju braću“, svećenike i Bogu posvećene osobe u duševnoj nevolji, Consolata je činila sve. Neprestano je pri kuhinjskom radu molila svoju molitvu srca „Isuse, Marijo, ljubim vas, spasite duše!“ te je i najmanju službu i svoje dužnosti svjesno činila žrtvom tako da je Isus o tome rekao: „Sve su to beznačajne stvari, ali jer Mi ih prinosiš s velikom ljubavlju, dajem im neizmjernu vrijednost i činim da kao milosti obraćenja struje dolje na nesretnu braću.“ Često su njezinom samostanu telefonom ili pismeno povjeravani sasvim konkretni teški slučajevi, za koje je Consolata svaki puta zastupnički preuzimala odgovarajuće patnje. Tako je ponekad tjednima i mjesecima trpjela suhoću, napuštenost, besmislenost, unutarnju tamu, osamljenost, sumnje i grješna stanja svećenikâ. U toj je borbi jednom napisala svom duhovnom vođi: „Koliko ipak stoje ta braća!“ Isus joj je dao ovo veličanstveno obećanje: „Nije samo jedan brat, kojeg ćeš mi dovesti natrag, nego svi. Obećajem ti: Darovat ćeš mi svu braću, jednog za drugim.“ Tako je i bilo ! Sve svećenike koji su joj bili povjereni uzmogla je natrag pridobiti za ispunjeno svećeništvo. Mnogi od tih slučajeva točno su posvjedočeni.

23

BERTHE PETIT (1870-1943) Berthe Petit velika je belgijska mističarka, ali malo poznata kao davateljica zadovolj- štine za druge. Isus joj je jasno pokazao svećenika, za kojeg je ona trebala napustiti svoje osobne planove i čak ju je povezao s njim.

„CIJENA“ ZA SVETOG SVEĆENIKA

Kao petnaestogodišnja djevojka Berthe je već kod svake misne žrtve molila za celebranta: „Isuse moj, ne daj da Ti se Tvoj svećenik ne sviđa!“ Kad je imala 17 godina, njezini su roditelji zbog (preuzetog) jamstva izgubili sav imetak. 8. prosin-ca 1888. godine duhovni vođa je izjavio da Berthin poziv nije samostan, nego kod kuće da se brine za svoje roditelje. Teška srca djevojka je prihvatila tu žrtvu. Ipak, molila je Majku Božju za milost da Isus umjesto njezinog žrtvovanog samos-tanskog poziva daruje Crkvi jedno revnog, svetog svećenika. „Bit ćete uslišani“, zajamčio joj je njezin ispovjednik. Ono što ona nije mogla znati dogodilo se već 16 dana kasnije: Jedan dvade-setdvogodišnji mladi pravnik, dr. Louis Decorsant, molio je pred kipom Majke od žalosti. Iznenada i sasvim neočekivano imao je pritom unutarnju sigurnost da nije njegov poziv da uzme za ženu djevojku koju je volio i etablira se kao bilježnik. Čak više, sasvim jasno je razumio da ga Bog poziva za svećenika. Taj zov bio je tako jednoznačan i uporan da ni trenutka nije oklijevao te je odmah sve ostavio. Nakon studija u Rimu, gdje je doktorirao, primio je 1893. godine svećeničko ređenje u Parizu. Berthi su tad bile 22 godine. Iste godine slavio je taj dvadesetsed-mogodišnji mladomisnik ponoćku u predgrađu Pariza. Ova činjenica značajna je zbog toga što je Berthe Petit u istom satu na ponoćki u jednoj drugoj župi svečano obećala Gospodinu: „Isuse, želim biti žrtva za svećenike, za sve svećenike, a posebno za svećenika svog života.“ Kad je onda izložen Presveti Sakrament, djevojka je odjednom ugledala pred sobom velik križ sa Spasiteljem, pod njim Mariju, a lijevo od njega Ivana. Pritom je čula riječi: „Tvoja je žrtva primljena, tvoja molitva uslišana. Evo tvog svećenika ... Jednog dana ćeš ga upoznati.“ I Berthe vidje kako je sv. Ivan nosio crte lica jednog njoj nepoznatog svećenika. Taj svećenik bio je nitko drugi nego Abbé Decorsant. Ali tek 1908, dakle 15 godina kasnije, ona će ga susresti i ponovno prepoznati njegovo lice. 24

SUSRET KOJI JE BOG ŽELIO Za vrijeme jednog hodočašća u Lurd Berthe je već kao zrela že- na čula riječi Majke Božje: „Sad ćeš vidjeti svećenika, za kojeg si Boga molila prije 20 godina. Us- koro ćeš ga susresti.“ Ipak, treba- lo je potrajati još nekoliko mjese- ci, dok ga je osobno upoznala. Kad je iste godine sa svojom pri- jateljicom ponovno putovala u Lurd, ušao je na pariškom kolo- dvoru Austerlitz u njihov odjel je- dan svećenik da potraži mjesta za neku bolesnicu. Bio je to Abbé Decorsant. Nosio je crte sv. Iva- na, kako ga je Berthe vidjela prije 15 godina i za kojeg je već prikazala tako mnoge molitve pa i tjelesne patnje. Ali nakon nekoliko prijaznih riječi on je napustio vlak. Točno mjesec dana kasnije konačno je i sam Abbé Decorsant poduzeo hodočašće u Lurd, kako bi Majci Božjoj povjerio svoju svećeničku budućnost. Natovaren svojim kovčezima, ponovno je u Lurdu susreo Berthe i njezinu prijateljicu, ponovno je prepoznao te dvije žene i pozvao ih na svetu misnu žrtvu. Kad je Abbé Decorsant podigao Hostiju, Isus je na unutarnji način rekao Berthi: „To je svećenik, za kojeg sam primio tvoju žrtvu.“ Nakon sv. Mise Berthe je ustanovila da je „svećenik njezinog života“, kako ga je ona otad nazivala, bio smješten čak u njezinom pansionu.

ZAJEDNIČKA ZADAĆA Berthe mu je otvorila svoj unutarnji život i svoju misiju za posvetu Prežalosnom i Prečistom Srcu Marijinu. Abbé Louis Decorsant sa svoje strane je razumio da mu je tu dragocjenu dušu Bog povjerio. Prihvatio je jedno mjesto u Belgiji te za Berthe Petit postao svet duhovni vođa i neumorna potpora pri provođenju njezinog poslanja. Kao izvrstan teolog bio je idealan posrednik za Berthinu mistiku sa nadležnim mjestima u Rimu i u crkvenoj hijerarhiji. 24 godine, sve do svoje smrti, pratio je Berthe Petit, koja je kao davateljica zadovoljštine bila veoma bolesna te je osobito trpjela i za svećenike koji su napustili svoje zvanje.

25

ČASNA SLUŽBENICA CONCHITA IZ MEKSIKA (1862-1937)

Maria Conception Cabrera de Armida, Conchita, supruga i majka brojne djece, jedna je od onih modernih svetica,

koje je Isus godinama pripravljao za duhovno majčinstvo za svećenike. Ona će ubuduće biti od velikog značenja za cijelu Crkvu.

Jednom je Isus izjavio Conchiti: „Ima duša, koje su posvetom primile svećeničko pomazanje. Ali ima ... također svećeničkih duša, koje, iako nemaju ni sve-ćeničkog dostojanstva ni svećeničke posvete, imaju svećeničko poslanje. One se žrtvuju sjedinjene sa Mnom ... Te duše sasvim snažno pomažu Crkvi u duhovnom smislu. Ti ćeš biti majka velikog broja duhovne djece, ali ona će tvoje srce stajati tisuću mučeničkih smrti.“ „Prinesi se kao žrtveni dar za svećenike.Sjedini se s Mojom žrtvom, kako bi za njih dobila milosti ... Ponovno želim doći na ovaj svijet po Svojim svećenicima. Želim obnoviti svijet očitujući se u Svojim svećenicima. Želim Svojoj Crkvi dati snažan impuls izlijevajući na Svoje svećenike Duha Svetoga kao na neke nove Duhove... Crkva i svijet trebaju nove Duhove, svećeničke Duhove, unutarnje Duhove. Kao djevojka Conchita je prilikom posjete Presvetoga često molila: „Gospodine, osjećam se tako nesposobna da Te ljubim, stoga bih se željela udati. Daj mi mnogo djece tako da Te ona ljube više od mene.“ Iz njezinog nadasve sretnog braka proizašlo je devetero djece, dvije djevojčice i sedam dječaka, koje je ona sve posvetila Majci Božjoj: „Poklanjam ti ih sasvim kao tvoju djecu. Ti znaš da ih ne mogu odgojiti, premalo razumijem što to znači biti majka. Ali ti, ti to znaš.“ Morala je doživjeti smrt četvero svoje djece, koja su sva svetački umrla. Conchita je uzmogla i sasvim konkretno duhovno postati majka za svećeništvo svoga tjelesnog sina, o kojem je napisala: „Manuel je rođen istog sata kad je umro svećenik José Comacho. Kad sam to čula, molila sam Boga da moj sin zamijeni o- 26

Conchita kao mlada udovica Njen sin Manuel

vog svećenika na oltaru ... Kad je mali Manuel počeo govoriti, zajedno smo molili za tu veliku milost svećeničkog poziva ... Na dan svoje prve sv. Pričesti i na sve velike svetkovine obnavio je tu molitvu ... Sa 17 godina stupio je u Družbu Isusovu.“ Kad joj je Manuel (rođ. 1889), treći po starini, priopćio iz Španjolske odluku da želi postati svećenik, napisala mu je: „Od sveg srca poklanjam te Gospodinu, ne uskraćujući te Njemu! Zaboravi stvorenja i zaboravi prije svega sebe samoga! Ne mogu si zamisliti Bogu posvećenog čovjeka koji nije svetac. Ne smije se čovjek Bogu poklanjati polovično. Budi prema Njemu velikodušan!“ 1914. godine Conchita se posljednji put susrela sa Manuelom u Španjolskoj, jer se on ikad više nije vratio u Meksiko. Tada je pisao: „Draga moja mala mama, ti si mi pokazala put. Na svoju sreću odmalena sam na tvojim usnama čuo zahtjevni i spasonosni nauk o križu. Sad ga želim pretvoriti u djelo.“ I majka je osjetila to odricanje: „Odnijela sam tvoje pismo pred tabernakul i rekla Gospodinu da čitavom svojom duhom prihvaćam tu žrtvu. Sljedećeg dana nosila sam pismo na svojim prsima i tako sam primila sv. Pričest, kako bih obnovila svoju posvemašnju žrtvu.“

MAMA, NAUČI ME BITI SVEĆENIK

22. srpnja 1922, tjedan dana prije svog svećeničkog ređenja, tridesettrogodišnji Manuel je molio: „Mama, nauči me biti svećenik! Pričaj mi o neizmjernoj radosti da čovjek može slaviti sv. Misu. Sve vraćam u tvoje ruke, onako kako si me kao malo dijete stavljala na svoja prsa, da me učiš lijepom imenu Isusovom i Marijinom, da me uvedeš u tu tajnu. Doživljavam se stvarno poput dojenčeta, koje te moli za svjetlo, za tvoje molitve i za tvoju žrtvu. Čim postanem svećenik, poslat ću ti svoj blagoslov, a onda ću na koljenima primiti tvoj.“ Kad je Manuel 31. srpnja 1922. godine u Barceloni ređen za svećenika, u isto je vrijeme u Meksiku ustala njegova majka – zbog vremenske razlike kod nje je još bila noć – da bi na duhovni nači sudjelovala u njegovom svećeničkom ređenju. Pri tome, sasvim ganuta, bila je svjesna: „Majka sam svećenikova ! ... Mogu samo plakati i zahvaljivati ! Pozivam cijelo nebo da umjesto mene zahvaljuje, jer sam nesposobna činiti to, budući da sam tako jadna.“ Deset godina kasnije pisala je svom sinu: „Ne mogu si zamisliti svećenika koji nije Isus, pogotovo ne u Družbi Isusovoj. Molim za tebe da se tvoje pretvaranje u Isusa, polazeći od sv. Mise, ispuni, da dan i noć budeš Isus (17.svibnja 1932.). „Što bismo radili bez križa? Bez bolova – koji ujedinjuju, posvećuju, čiste i stječu milosti – život bi bio nepodnosiv“ (10.lipnja 1932.). Sa 66 godina o. Manuel je 1955. godine umro na glasu svetosti. Gospodin je dao Conchiti da za svoj apostolat razumije: „Povjerit ću ti još jedno drugo mučeništvo: ti ćeš otpatiti ono što svećenici poduzimaju protiv Mene. Doživjet ćeš i prikazat ćeš njihove nevjernosti i jadnosti.“ To duhovno majčinstvo za posvećenje svećenika i Crkve potpuno ju je istrošilo. Conchita je umrla 1937. godine u starosti od 75 godina.

27

MOJE SVEĆENIŠTVO I JEDNA NEPOZNATA OSOBA

WILHELM EMMANUEL FREIHERR VON KETTELER (1811-1877)

Poznati „socijalni biskup“ Ketteler, vodeća ličnost u njemačkom episkopatu 19. stoljeća i istaknuti utemeljitelj Katoličkog društvenog nauka, zahvaljuje svoj poziv molitvi i žrtvi jedne jednostavne redovnice.

Godine 1869. sjedio je dijecezanski biskup jedne njemačke biskupije jedne večeri zajedno sa svojim gostom biskupom Kettelerom iz Mainza. U toku razgovora dijecezanski je biskup počeo govoriti o nadasve blagoslovljenom djelovanju svoga gosta. Ali biskup Ketteler je objasnio svome domaćinu: „Sve što sam postigao s Božjom milošću zahvaljujem molitvi i žrtvi jedne meni nepoznate osobe. Mogu samo toliko reći: Znam da se netko cijelim svojim životom žrtvovao za me dragom Bogu, a toj žrtvi imam zahvaliti da sam uopće postao svećenik.“ I nastavio je: „U početku nisam bio određen za svećenika. Položio sam državni ispit iz pravnih znanosti i samo sam mislio na to kako što prije da napredujem, da dobijem značajno mjesto u svijetu te da steknem čast, ugled i novac. Jedan izvanredan događaj zaustavio me na tom putu i usmjerio je moj život na sasvim drugu putanju. Jedne večeri sjedio sam sâm u sobi i prepuštao se svojim častoljubivim snovima i budućim planovima. Ne znam što se tada dogodilo. Jesam li bio budan ili sam spavao, jesam li vidio u stvarnosti ili u snu ? Ali jedno znam: Ono što sam vidio prouzočilo je zaokret u mojem životu. Sasvim bistro i jasno promatrao sam kako Krist stoji iznad mene u sjajnom oblaku i pokazuje mi svoje Presveto Srce. Pred njim je klečala neka redovnica, koja je usrdno moleći dizala prema njemu svoje ruke. Iz njegovih sam usta čuo riječi: „Ona bez prestanka moli za tebe!“ Vidio sam sasvim jasno lice moliteljice, a njezine crte lica tako su mi se utisnule da ih još i danas imam u sjećanju.Izgledalo je da je ona sasvim obična sestra. Odjeća joj je bila vrlo sirotinjska i gruba, ruke su joj bile kao od teškog rada zacrvenjene i žuljave. Bilo to kako mu drago, bilo to snoviđenje ili ne, u svakom slučaju za mene je to bilo izvanredno, jer me to do srži potreslo da sam od tada odlučio posve se posvetiti Bogu u svećeničkoj službi. Povukao sam se u jedan samostan da obavim duhovne vježbe i o svemu tome porazgovarao sam sa svojim ispovjednikom. Onda sam s trideset godina počeo studirati teologiju. Ostalo znadete. Ako mislite da se po meni na neki način događa dobro, sad znadete i tko je zapravo za to zaslužan. To je ona redovnica koja je za mene molila, možda i ne poznajući me. Naime, ja sam uvjeren da se za mene molilo i da se još u skrovitosti moli, i da bez te molitve ne bih dosegao cilj koji mi je Bog postavio.“ – „Imate li pojma gdje i tko je za Vas molio?“, upitao je dijecezanski biskup. „Ne. Mogu samo svaki dan moliti Boga da ju – ako je još na Zemlji – blagoslovi i tisućostruko joj plati za ono što mi je učinila. 28

SESTRA ŠTALARICA

Sljedećeg dana biskup Ketteler je posjetio obližnji sestarski samostan i tamo je u kućnoj kapeli služio sv. misu. Prilikom dijeljenja sv. pričesti već je bio došao do kraja posljednjeg reda, kad mu se pogled iznenada zaustavi na jednoj redovnici. Duboko bljedilo proširi se po njegovom licu. Stajao je tu ne mičući se s mjesta. Ipak se pribrao i podijelio sv. pričest redovnici koja je pobožno klečala i nije ništa primjetila od njegovog oklijevanja. Onda je mirno završio sv. misu. Za doručak došao je u samostan i biskup, kojemu je on bio gost. Nakon doručka biskup Ketteler je zamolio predstojnicu da predstavi sve sestre iz te kuće, a nakon kratkog vremena sve su se one bile skupile. Dvojica biskupa zaputili su se k njima, a biskup Ketteler je pozdravljajući i tražeči pogledom preletio sve redove sestara. Ali izgledalo je da ne nalazi ono što je tražio. Potiho je upitao predstojnicu: „Jesu li stvarno sve sestre tu?“. Ona pogledom preleti mnoštvo sestara, a onda je reče: „Vaša Milosti, ja sam dala sve pozvati, ali stvarno nedostaje jedna sestra.“ „A zašto ona nije došla?“ „Ona se brine za štalu“, odgovori predstojnica, „ali na tako uzoran način da u svojoj revnosti ponekad zaboravi druge stvari.“ „Želim vidjeti tu sestru“, zamoli biskup. Nakon nekog vremena uđe pozvana sestra. On ponovno problijedi, a nakon nekoliko riječi upućenih svima sestrama zamoli da ga ostave nasamo s tom sestrom. „Poznate li me?“, upita je on. „Vašu biskupsku Milost nisam nikad vidjela.“ „Jeste li nekad molili ili prikazali dobra djela za mene?“, želio je znati biskup. „Nisam svjesna da sam ikad čula za Vašu biskupsku Milost.“ Biskup je stajao nekoliko trenutaka šuteći, a onda je iznenada upitao dalje: „Koju pobožnost obavljate najradije i najčešće?“ „Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu“, bio je odgovor. „Izgleda da imate najteži posao u samostanu“, nastavio je on dalje. „O, ne, Vaša biskupska Milosti,“ uzvrati sestra, „ali ne mogu nijekati da mi je on oduran.“ „A što činite, kad Vam dođu takve napasti?“ „Navikla sam se da se svih stvari koje me stoje nadvladavanja prihvatim iz ljubavi prema Bogu upravo rado i marljivo. I ja to onda prikazujem za jednu dušu na ovom svijetu. Onome kome dragi Bog želi za to biti milostiv, to sam posve pripustila njemu i ne želim znati tko je to. I sat klanjanja pred Presvetim Sakramentom svaku večer od osam do devet sati prikazujem na tu nakanu. „A kako dolazite na tu pomisao da sve svoje zasluge prikazujete za neku sasvim nepoznatu dušu?“ „To sam se već navikla dok sam još bila vani u svijetu“, glasio je odgovor. „Naime, u školi nas je učio gospodin župnik da treba moliti i prikazivati žrtve za svoju rodbinu i kako to treba raditi. Osim toga, tako je on mislio, treba puno moliti i za druge, koji su u opasnosti da se izgube. A budući da samo Bog zna kome je molitva posebno potrebna, da je najbolje svoje zasluge staviti na raspolaganje Presvetom Srcu, kako bi koristile onome, za koga Njegovo sveznanje i njegova mudrost smatraju da je dobro. Tako sam to ja radila“, završi ona, „i uvijek mislila da će Bog već naći pravu dušu.“

29

ROĐENDAN I DAN OBRAĆENJA

„Koliko imate godina?“, želio je znati Ketteler. „Tridesetitri godine, Vaša biskupska Milosti“, bio je odgovor. Biskup, zbunjen, zastade za trenutak. Onda reče: „Kad ste rođeni?“ Sestra reče taj dan. Bis-kupu se ote uzvik. Njezin dan rođenja bio je dan njegovog obraćenja! Onoga dana vidio ju je pred sobom točno takvu kakva sada stoji pred njim. „I uopće ne znate da li su Vaša molitva i Vaša žrtva imale uspjeha?“, pitao je on dalje. „Ne, Vaša biskupska Milosti.“ „I ne želite to znati?“ „Dragi Bog zna, ako se nešto dobro dogodi, i to je dovoljno“, bio je jednostavni odgovor. Biskup je bio potresen. „Onda nastavite u Božje ime s tim djelom“, reče on. A sestra kleknu odmah do njegovih nogu i zamoli njegov blagoslov. Biskup podiže svečano svoje ruke te s dubokom potresenošću i ga-nućem izgovori: „Blagoslivljavam Vas snagom i vlašču koju ima bis-kup za blagoslivljanje. Blagoslivljam Vašu dušu, blagoslivljam Vaše ruke i njihov rad, blagoslivljam Vašu molitvu i žrtvu, Vaše nadvla-davanje i slušanje. Sasvim osobito blagoslivljam Vas za posljednji čas i molim Boga da Vam bude na pomoći svom svojom utjehom.“ „Amen“, odgovori sestra mirno, podiže se i otiđe.

POUKA ZA CIJELI ŽIVOT

Crkveni knez, potresen u najdubljoj dubini, pristupio je prozoru i pogledao van, boreći se za prisebnost. Malo potom oprostio se od predstojnice i vratio u stan svog biskupskog prijatelja. Njemu je povjerio: „Sad je nađena ona, kojoj zahvaljujem svoj poziv.To je posljednja i najsiromašnija sestra u samostanu. Ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za njegovo milosrđe, jer sestra moli za mene već go-tovo dvadeset godina. Bog je već unaprijed primio njezinu molitvu i još onog dana, kad je ugledala svjetlo svijeta, izveo moje obraće-nje, znajuću unaprijed za njezina zagovorna djela i molitve. Kakva pouka i opomena za mene!“, dodao je on. „Ako bih ikad došao u kušnju da zbog stanovitih uspjeha i zbog svog djelovanja postanem pred ljudima tašt, onda moram zbog istine stalno si držati pred očima: To zahvaljuješ molitvi i žrtvi jedne siromašne službenice u samostasnoj štali. A ako bi mi neki mali i neznatni rad izgledao manje vrijednim, onda mi ta ista činjenica kaže: To što ova službe-nica čini i žrtvuje u poniznoj poslušnosti prema Bogu toliko je vrijedno pred Gospodinom Bogom da su te zasluge probudile Crkvi jednog biskupa.“ 30

Biskup Wilhelm Emmanuel ketteler

SVETA TEREZIJA IZ LISIEUXA

(1873-1897)

Terezija je imala tek 14 godina, kad je za vrijeme jednog hodočašća u Rim razumjela poziv za duhovno majčinstvo za svećenike. U svojoj autobiografiji napisala je kako je, nakon što je u Italiji upoznala mnoge svećenike, spoznala da oni, usprkos svom uzvišenom pozivu, ostaju slabi i krhki ljudi: „Ako dakle sveti svećenici... pokazuju da trebaju molitve, što onda misliti o onima koji su mlaki?“ U jednom svom pismu potiče Célinu: „Živimo za duše, budimo apostoli, spasavajmo prije svega svećeničke duše. Molimo, trpimo za njih, a na Sudnjem danu Isus će nam biti zahvalan.“ (Pismo br. 94, od 14.srpnja 1889.)

Postoji u životu crkvene učiteljice Terezije jedna dirljiva priča, koja podvlači njezinu revnost za duše, osobito za misionare. Bila je već veoma bolesna i mogla je hodati tek s mukom. Njezin liječnik propisao joj je da svaki dan šeta u vrtu četvrt sata. Jednog dana obratila joj se sestra koja ju je pratila i vidjela koliko joj bolova prouzročuje to hodanje: „Ali, sestro Terezijo, zašto uzimate na sebe svu tu muku, kad Vam to zapravo prouzročuje više bolova nego što donosi olakšanja?“ A svetica je odgovorila: „Istina je to, ali znate li što mi daje snagu? .. Dakle, ove korake činim za jednog misionara. Mislim da je neki od njih tamo negdje daleko vani možda iscrpljen od svih pastoralnih pohoda, pa da bih smanjila njegov umor žrtvujem Bogu svoj.“ Bog je pokazao da je uslišao Terezijinu želju da svoj život žrtvuje za svećenike, kad joj je majka poglavarica povjerila imena dvojice sjemeništaraca, koji su bili zamolili za duhovnu pomoć neke karmelićanke. Jedan je bio Abbé Maurice Bellière, koji je nekoliko dana nakon Terezijine smrti primio redovničko odijelo „Bijelih otaca“ te onda postao svećenik i misionar. Drugi je bio o.Adolphe Rouillard, kojeg je svetica pratila svojim molitvama i žrtvama sve do njegovog svećeničkog ređenja, a prije svega nakon toga kao misionara u Kini.

BLAŽENI KARDINAL CLEMENS AUGUST VON GALEN (1878-1946)

13. rujna 1933. godine papa Pio XI. imenovao je župnika Clemensa Grafa von Galena s 55 godina biskupom Münstera. Sukladno svojem geslu da neće dati da na njega utječe „ni pohvala ni strah“, von Galen je javno prosvjedovao protiv mjera 32

Gestapoovog terora i optuživao državu, gdje je kršila prava Crkve i vjernika. Zbog njegovih zasluga i njegove priznavalačke hrabrosti papa Pio XII. imenovao je münsterskog biskupa 1946. godine kardinalom. Prilikom svoga preuzimanja službe natpastira Münstera biskup August von Galen dao je tiskati sličicu, na kojoj je stajao sljedeći tekst: „Trinaesto sam dijete u našoj obitelji i bit ću vječ-no zahvalan svojoj majci da je imala hrabrosti i tom trinaestom djetetu još reći „da“. Bez tog maj-činog „da“ ne bih bio sada svećenik i biskup.

SLUGA BOŽJI PAPA IVAN PAVAO I.

(1912-1978)

„MENE JE TOME UČILA MAJKA“

Ivan Pavao I. započeo je svoju posljednju Opću audijenciju u rujnu 1978. godine sljedećim riječima zahvale: „`Bože moj, iz sveg srca i više od svega drugoga ljubim Tebe, neizmjerno dobro i naše vječno blaženstvo, a iz ljubavi prema Tebi ljubim svoga bližnjega kao samoga sebe i opraštam pretrpljenu nepravdu. Gospodine, daj da Te sve više ljubim` To je vrlo poznata

molitva iz biblijskih riječi. Mene je tome učila majka.Još i danas je molim više puta na dan. Ove riječi o svojoj majci govorio je tako nježnim tonom u glasu da su sudionici u dvorani za audijencije odgovorili valom pljeska. Neka mlada žena, koja je prisustvovala audijenciji, rekla je sa suzama u očima: „Kako je dirljivo da papa spominje svoju majku ! Sad bolje shvaćam koliki utjecaj možemo imati mi majke na svoju djecu.“

33

„GOSPODINE, DARUJ NAM OPET SVEĆENIKA!“

Za vrijeme komunističkog progona Anna Stang je iskusila mnogo patnje te ju je, poput mnogih drugih žena koje su trpjele pod istim uvjetima,

žrtvovala za svećenike. U starosti je sama dozrela do osobe sa svećeničkim duhom.

„OSTALI SMO BEZ PASTIRA“

Anna Stang rođena je 1909. godine u njemačkom području Volge u vjerničkoj, djecom bogatoj obitelji. Već kao devetogodišnja učenica imala je prilike osjetiti početni progon vjere te je (o tome) izjavila: „1918, u 2. razredu, još smo molili Očenaš prije nastave. Ali godinu dana kasnije sve je bilo zabranjeno, a svećenik nije smio više u školu. Nas vjernike počelo se ismijavati, svećenika se nije

poštivalo, a sjemeništa su bila razorena.“ Sa jedanaest godina Anna je od epidemije kolere izgubila svoga oca i više braće i sestara. Kad je nekoliko godina kasnije umrla i njezina majka, jedva se-damnaestogodišnjakinja morala je od- gajati svoju mlađu braću i sestre. Ali nisu umrli samo roditelji i braća i sestre. „I naš svećenik je umro u to vrijeme, a mnogi svećenici bili su uhićeni. Tako smo ostali bez pastirâ! To je bilo tako teško ... U našoj susjednoj župi crkva je bila još otvorena, ali ni tamo nije bilo više svećenika. Usprkos tome vjernici su se okupljali na molitvu, ali bez svećenika crkva je bila sasvim hladna. Ja sam morala jednostavno plakati i nisam se mogla više pribrati. A koliko se ranije pjevalo i molilo u ovoj crkvi ! Sad mi je sve izgledalo kao mrtvo.“ Obilježena tom dubokom duhovnom ne-voljom, Anna je od sada molila posebno

za svećenike i misionare: „Gospodine, daj nam opet svećenika, daruj nam svetu Pričest! Sve želim podnositi iz ljubavi prema Tebi, Presveto Srce Isusovo!“ Anna je prikazala sve buduće patnje za sve- 34

Anna Stang (desno) i njezina prijateljica Viktoria

ćenike, prije svega i onda, kada su jedne noći 1938. godine njezin brat i njezin muž – s kojim je bila već sedam godina sretno vjenčana – uhićeni i odvedeni. Ni jedan od njih dvojice nije se vratio !

POVJERENO SVEĆENIČKO SLUŽENJE

Ana je kao mlada udovica 1943. godine deportirana sa svojih troje djece u Ka-zahstan. „Bilo je teško voziti se u hladnu zimu, ali doživjeli smo proljeće. U to vrijeme mnogo sam plakala, ali i mnogo molila. Ali uvijek mi je izgledalo kao da me netko vodi za ruku. Onda sam kasnije u gradu Sirjanovsku našla nekoliko katoličkih žena. Potajno smo se okupljale svake nedjelje i blagdana, pjevale smo pjesme i molile krunicu. A ja sam često, često usrdno molila: Marijo, draga naša majko, gledaj kako smo siromašne. Daruj nam ponovno svećenika, učitelja i pastira!“ 1965. godine progonstvo je oslabjelo te je Anna mogla jednom godišnje putovati u kirgistanski glavni grad, gdje je bio u egzilu jedan katolički svećenik. „Kad je u Biškeku čak sagrađena crkva, vozila sam se sa svojom poznanicom Viktorijom jednom godišnje tamo, da bih sudjelovala u sv. misi. Put je bio dug, više od 1000 km, ali to je za nas bila velika radost. Ta više od dvadeset godina nismo vidjele ni svećenika ni ispovjedaonicu. Taj tamo svećenik bio je star i odležao je deset godina za svoju vjeru u zatvoru. U vrijeme kad sam bila tamo, povjerili su mi ključeve crkve, a ja sam se mnogo klanjala (pred Presvetim). Nikad ne bih bila pomislila da ću još jednom biti tako blizu tabernakula pa sam u svojoj sreći klekla i poljubila ga.“ Za stare katolike svoga grada Anna je uvijek prije svog povratka dobila od svećenika sv. Pričest. „Po nalogu svećenika u svom sam gradu trideset godina krstila djecu i odrasle, vodila parove do sakramenta braka i pokapala mrtve – sve dok zdravstveno više nije išlo.“

SKROVITE MOLITVE ... DA DOĐE SVEĆENIK!

Ne može se zamisliti Annina zahvalnost, kad je 1995. godine prvi puta susrela svećenika misionara. Od radosti je plakala te je zaprepašteno rekla: „Došao je Isus, Veliki Svećenik!“ Već desetljećima je molila da u njezin grad dođe svećenik. Ali sada, u starosti od 86 godina, gotovo je bila izgubila svaku nadu da bi mogla doživjeti ostvarenje svoje najdublje želje. Sveta misa je slavljenja u njezinoj kući te je ta divna žena sa svećeničkim srcem mogla primiti sv. Pričest. Iz strahopoštovanja i radosti zbog toga cijeli dan nije ništa jela.

35

ŽIVOTNA ŽRTVA ZA PAPU I CRKVU

U doslovnom smislu u srcu Vatikana, u sjeni kupole Sv. Petra, leži samostan, koji je posvećen „Mater Ecclesiae“, Majci Crkve. Jednostavna zgrada, koja je ranije služila raznim svrhama, pregrađena je prije nekoliko godina, da bi se prilagodila potrebama kontemplativnog reda. Papa Ivan Pavao II. osobno je dao da se 13.svibnja 1994, na fatimski dan, u Vatikanu otvori klauzurni samostan, u kojem sestre zalažu svoj život za poziv Svetog Oca i za Crkvu. Uvijek na pet godina ostaje im povjerena ta zadaća. Onda će sestre nekog drugog kontemplativnog reda preuzeti to mjesto u srcu Crkve također na pet godina. Osam klarisa, prva međunarodna zajednica na tom mjestu, potječu iz šest različitih zemalja (Italija, Kanada, Ruanda, Filipini, Bosna, Nikaragva). Na njihovo mjesto stupilo je na Spomendan sv. krunice, 7. listopada 2004, sedam benediktinki iz četiriju ratzličitih zemalja. Jedna sestra potječe s Filipina, jedna druga dolazi i SAD-a, dvije su Francuskinje i tri Tali-janke.

36

Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. u njegovoj privatnoj biblioteci 23.prosinca 2004.

Tim osnutkom pokazao je Ivan Pavao II. svjetskoj javnosti bez riječi, ali vrlo jasno, kako je i u našem modernom i brzo živućem vremenu važan i neophodan poziv na kontemplativno-skroviti život i kako veliku vrijednost on pridaje molitvi u tišini i žrtvi prinesenoj u skrovitosti. Ako je u svojoj najneposrednijoj blizini želio imati klauzurne sestre da mole za njega i njegov pontifikat, to očituje i njegovo duboko uvjerenje da plodnost svoje univerzalne pastirske službe i duhovni uspjeh svog neizmjernog vanjskog djelovanja u prvom redu očekuje od molitve i žrtve drugih. To isto duboko uvjerenje ima i papa Benedikt XVI. Već dvaput je služio sv. misu kod „svojih sestara“ i zahvalio im za žrtvu njihovog života za njega. Riječi koje je 15. rujna 2007. u Castelgandolfu uputio klarisama vrijede na jednak način i za klauzurne sestre u Vatikanu: To je ono, dage sestre, što Papa očekuje od vas: Budite goruće baklje ljubavi, `sklopljene ruke`, koje u neprekidnoj molitvi bdijete, sasvim odvojene od svijeta, da biste potpomogle službu onoga, koga je Isus pozvao da vodi njegovu Crkvu.“ Providnost je to doista divno uredila da pod pontifikatom pape, koji veoma voli sv. Benedikta, njemu danas posebno blizu mogu biti benediktinke.

SVAKOGA DANA NASLJEDOVATI MARIJIN ŽIVOT

Nije slučaj da je Sveti Otac za tu zadaću izabrao ženski red. Ta u povijesti Crkve uvijek su žene bile one, koje su – u nasljedovanju Majke Božje moleći i žrtvujući se – pratile i potpomagale put apostola i svećenika u njihovom misionarskom djelovanju. Zato kontemplartivni redovi vide „nasljedovanje i promatranje Marije“ kao svoju posebnu karizmu. Majka M.Sofia Cicchetti, današnja poglavarica samostana, opisuje život svoje zajednice kao svakodnevni marijanski život. „Ništa u nas nije izvanredno. Naš kontemplativni i klauzurni život može se razumjeti sa-

37

Majka M. Sofia Cicchetti poklanja Svetom Ocu misnu garnituru, koju su sestre ručno ukrasile vezom

38

mo u svjetlu vjere i ljubavi Božje.U ovom na konzum i hedonizam usmjerenom društvu izgleda da su iščezli smisao za lijepo i divljenje pred djelima Božjim u svijetu i u životu svake žene i svakog muškarca kao i klanjanje njegovoj otajstvenoj na-zočnosti u našoj sredini. S gledišta da-našnjeg svijeta naš od svijeta odvoje-ni, ali prema njemu ne ravnodušni ži-vot,mogao bi izgledati apsurdan i bes-koristan. Usprkos tome možemo ra-dosno posvjedočiti da pokloniti vrijeme samo Bogu ne znači gubitak. U pro-ročkom pogledu to podsjeća na jednu temeljnu istinu: Da bi čovječanstvo moglo doista i u punini biti ono samo, mora biti usidreno u Bogu i istovreme-no živjeti od duha Božje ljubavi. Želi-mo biti poput mnogih „Mojsijâ“, koji s uzdignutim rukama i srcem punim uni-verzalne, ali ipak i sasvim konkretne ljubavi, mole za dobro i spas svijeta te se tako `s Isusom Kristom prinose Ocu

i sudjeluju i djelu otkupljenja“ (usp.Ver-bi Sponsa, 3) Naša se zadaća ne sastoji toliko u „činiti“ koliko u „biti“ jednog novog čovječanstva. U svjetlu svega toga možemo itekako reći da je naš život pun smisla; nije nipošto spiskan ili rasut, nije zatvorenost niti bijeg od svijeta, nego radosno predanje Bogu, koji je ljubav, predanje braći i sestrama bez iznimke, a ovdje u „Mater Ecclesiae“ za Papu i njegove suradnike.“ S. Chiara-Cristina, majka poglavarica prve zajednice u srcu Vatikana, ispričala je: „Kad sam došla ovamo, našla sam poziv u svom pozivu: kao klarisa dati svoj život za Svetog Oca. Tako je bilo i za susestre.“ Majka M. Sofia potvrđuje: „Kao be-nediktinke najdublje smo povezane s cijelom Crkvom i stoga osjećamo veliku ljubav prema Papi, gdje god bile. Zacijelo, biti pozvane u ovaj „prvi“ samostan, tako sasvim u njegovu blizinu – i fizički – još je produbilo našu ljubav prema njemu. Pokuša-vamo posredovati tu ljubav i našim iz-vornim kućama. Razumijemo da smo pozvane da u svom skrovitom životu i u tišini bu-demo duhovne majke. Među našom duhovnom djecom povlašteno mjesto imaju svećenici i sjemeništarci i oni, koji nas mole za potporu za svoje svećeničko djelovanje usred kušnji i beznađa. Naš život želi biti svjedočan-stvo plodnosti kontemplativnog života u nasljedovanju blažene Djevice Marije, koja se u tajni Crkve i „sama s pravom naziva Majkom i Djevicom“ (LG,63).

MAJKO PRESVETE EUHARISTIJE, MOLI S NAMA ZA SVETE SVEĆENIKE !

SAT PRED PRESVETIM

Nekoliko misli o oblikovanju sata klanjanja

za posvećenje svećenikâ

„Klanjanje je u svojoj dubini grljenje Isusa, pri čemu Mu kažem: `Tebi pripadam i molim Te: budi i Ti uvijek sa mnom!`”

Papa Benedikt XVI.

1. POZDRAVLJANJE EUHARISTIJSKOG ISUSA NEKOM PJESMOM KLANJANJA (eventualno puštena s CD-a) 2. U KRATKOJ TIŠINI POSVIJESTIMO SI PRED KIM SE NALAZIMO Pred nama je Bog, jedan i trojedin, naš Stvoritelj, kojemu sve zahvaljujemo. Ja sam Njegovo stvorenje, Njegovo dijete. Svemogući i milosrdni Bog nazočan je i priklanja mi se sa svom Svojom ljubavlju. Euharistijsko klanjanje je osoban susret duše s Bogom, koji uvijek na nas čeka. Klečimo doduše pred sasvim neznatnom bijelom hostijom, koja je skrivena u tabernakulu ili vidljiva u pokaznici, ne osjećamo i ne vidimo ništa izvanredno, ali kao vjernici ipak znamo: Ovdje je Isus živ i stvaran pred nama. On prinosi Ocu savršenu slavu i hvalu, s kojom smijemo združiti svoju slavu i hvalu. Samo rijetko se sjetimo da se u Hostiji možemo klanjati Isusu jednako kao Djetetu i kao Odraslom, kao Čovjeku boli jednako kao i Kralju ili Učitelju. On čeka na nas kao Pastir i Spasitelj, kao Tješitelj i Čudotvorac, kao raspeti i uskrsli Spasitelj i kao Onaj, koji će ponovno doći u slavi. 3. SLAVLJENJE, ZAHVALA I SAVRŠENO KAJANJE Ako si u vjeri posvijestimo, tko je tako tiho i ponizno nazočan ovdje u našoj sredini, odmah ćemo se na početku sata klanjanja obratiti Bogu s divljenjem i slavljenjem i slobodnim riječima zahvaliti Mu za Njegovu nazočnost. Istovremeno, u nazočnosti Boga koji savršeno ljubi, postajemo svjesni svojih vlastitih nesavršenosti, nedostataka i grijeha. Nemojmo se onda bojati kajanja.

41

Pustimo da nas zahvati bol pokajanja i molimo iskreno i puni ljubavi: „Isuse, o-prosti mi! Ti znaš da Te ljubim. Učini sve dobro!“ Tek kad smo tako savršenim kajanjem postali pred Bogom ponizno dijete i sa svoje strane svima oprostili, možemo se stvarno dobro klanjati. Ponekad doživljavamo svoje klanjanje slabim i beznačajnim, ali ako ga sjedinimo s božanskim Klanjateljem u tabernakulu, onda smo snažni i beskrajno vrijedni. Korisno je obratiti se i svetim an đelima i sjediniti se s njihovim savršenim klanjanjem, kako je to Isus preporučio sv. Margareti Alacoque. Uz to, naviknimo se doći što je mogu će bliže Presvetome . Jer, tko ljubi, želi biti što je moguće bliže Ljubljenome – kao Marija u Betaniji do Isusovih nogu. 4. NEKA PJESMA KAO SLAVLJENJE 5. ZAJEDNIČKA RAZMATRAJUĆA MOLITVA Postoje mnoge mogućnosti da svoje misli i svoje molitve ispunimo božanskim sadržajem. U tu svrhu uzmimo u ruku prije svega Sveto Pismo, u kojem nam govori onaj pred kojim klečimo. Ako se naglas pro čita kratak odlomak Evan đelja , smijemo slušati kao da nam osobno govori Isus iz tabernakula. Naravno, može se zajednički moliti i „Biblijsku krunicu“ tako što se ili prije svake tajne Krunice pročita odgovarajuće mjesto iz Svetog Pisma ili za vrijeme tajne prije svake „Zdarvomarije“ ubaci rečenica iz nekog odgovarajućeg evenđeoskog odsjeka. U svom apostolskom pismu „Ostani s nama, Gospodine“ naglasio je papa Ivan Pavao II. uz Godinu Euharistije u listopadu 2004. godine: „Produbimo u euha-ristijskom klanjanju svoje osobno i zajedničko razmatranje služeći se i molitvenim pomoćima koje su prožete riječju Božjom i iskustvom mnogih starih i novih mistika. Čak i krunica – shvaćena u svom dubokom biblijskom i kristološkom značenju ... – može biti put, koji je posebno prikladan za euharistijsko klanjanje, koje se obavlja u zajedništvu s Marijom i u Marijinoj školi.“ Već je u svojoj enciklici „Krunica Djevice Marije“ isti Papa naglasio 2002. godine: „Moliti Krunicu doista nije ništa drugo nego s Marijom promatrali lice Kristovo ...Krunica je istovremeno razmatranje i prosna molitva. Ustrajno zazivanje Majke Božje oslanja se na naše povjerenje da njezin majčinski zagovor može sve kod Srca njezinog Sina.“ 42

Tako možemo tajne Krunice moliti za razli čite nakane: za Svetog Oca, za kardinale, biskupe i misionare, za svećenike i redovnike koji su klonuli ili kane napustiti svoj svećenički put, ili za sve one koji su stavili ruku na plug, ali su se ponovno povukli, kao i za sve pokojne svećenike. Pije svega neka ta molitva vrijedi i za ozdravljenje obitelji, jer iz njih proizlaze zvanja. Između tajni Krunice mogu se pjevati odgovaraju će pjesme (eventualno glazbeni komadi s CD-a). Druga mogućnost razmatrajuće molitve sastoji se u tome da se razmatra Križni put. U tu svrhu mogu pojedinci naglas čitati 14 postaja, pri čemu bi se nakon svake postaje mogla moliti kratka molitva po vlastitom izboru na nakene svećenikâ. Uvijek je bogato izražajno i potpomaže našu pozornost, ako se kod nekih postaja pjeva neka lijepa pjesma (eventualno odgovarajući glazbeni komad s CD-a). Budući da klečimo pred živim Milosrđem, kao razmatrajuća molitva prikladna je i Krunica Božanskom Milosr đu. Isus ju je objavio poljskoj sestri Faustini Kowalskoj, koju je papa Ivan Pavao II. proglasio svetom na Nedjelju Božanskog Milosrđa 2000. godine Pri tome bi se mogao prije svake tajne čitati kratak odsjek veoma utješne poruke Milosrdnog Isusa iz Dnevnika sestre Faustine. Isus obećaje: “O kako velike milosti ću podijeliti dušama koje budu molile ovu krunicu! Središte Mojeg Milosrđa pokreće se za one, koji mole ovu krunicu“ (Dnevnik, br. 848). Daljnja mogućnost zajedničkog moljenja za svećenike mogla bi se sastojati u tome da se izaberu i polako mole neki posebno prikladni zazivi iz nekih litanija: Srca Isusova, Predragocjene Krvi, Svetog Lica ... Veoma obogaćujuće može biti i ako se naglas čitaju rije či svetaca koje su oni izrekli o Sv.Euharistiji odnosno zgode iz života eu haristijskih svetaca (usp.: Eucharistische Heilige von Ferdinand Holböck - hrvatski: Ferdinand Holböck, Euharistijski sveci ili Eucharistische Wunder von Maria Haesele – hrvatski: Maria Haesele, Euharistijska čuda). Na ovom bi mjestu uvijek bilo dobro i predstaviti neku od sve ćeničkih majki , koje su opisane u brošuri „Uharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo“. 6. U TIŠINI IZMJENJIVATI RIJEČI LJUBAVI Povlašteno mjesto u klanjanju zauzima tišina, u kojoj smijemo istresti Isusu svoje srce. Svatko je tada pozvan da sasvim osobno razgovara s Isusom kao s najboljim prijateljem o svemu što ga unutra pokre će. Možemo mu doista povjeriti sve: ra-

43

dost i bol, svoje planove i želje, a prije svega svećenike ! Za to vrijeme tihe molitve, koje se može popratiti laganom glazbom, vrijede i za nas Isusove riječi upućene sv. Faustini: „Reci mi sve. Znaj da mi tim pripravljaš veliku radost ... Govori mi o svemu jednostavnošću djeteta, jer su Moje uho i Moje Srce naklonjeni tebi i drag mi je tvoj jezik“ (Dnevnik, br. 921). U tišini se može uvijek izgovarati npr. i kratke molitve srca: „Isuse, ljubim Te!“, „Isuse, Tebi se predajem, Ti se brini!“, „Isuse, u Tebe se pouzdajem!“ ili Čin ljubavi „Isuse, Marijo, ljubim Vas, spasite duše!“ , kako ga je Isus preporučio službenici Božjoj s. Consolati Betrone. Tko možda još nije naviknut razgovarati s Bogom na tako osoban način, mogao bi si u tom vremenu tišine potražiti pomoć u razmatranju „Četvrt sata pred Presvetim“ sv. Antona Marije Clareta. Lijepo bi moglo biti i razmatrajući moliti omiljenu molitvu sv. Ignacija Lojolskog „Dušo Kristova“ ili neku drugu poznatu molitvu. U tišini smijemo ne samo razgovarati s Isusom nego i slušati ga. Ta Isus se želi priopćiti našem središtu – i bez ijedne zamjetljive riječi. On odgovara na naša pitanja i želje, npr. podsjećajući nas na određenu riječ iz evanđelja. Nadahnjuje nas, npr. dajući nam neku lijepu i dobru misao, koja nam daruje jasnoću, tješi nas i ispunja unutarnjim mirom. Ako se tako izložimo ljubaznim zrakama euharistijskog Gospodina, bit ćemo poput cvijeta, koji se može otvoriti i razvijati tek po toplim sunčevim zrakama. Tako sat klanjanja postaje ne samo dar svećenicima, nego polako preobrazuje i naš vlastiti život, kako je to izrazio Angelus Silesius: „Najplemenitija je molitva, kad se molitelj iznutra pretvara u ono pred čim kleči.“ 7. DUHOVNA PRIČEST Prije nego što se „oprostimo“ od Gospodina, možemo se još duhovno pri čestiti . Duhovna pričest događa se vrlo jednostavno: Svojom čežnjom i molbom „Isuse, dođi sada u moje srce!“ privlačimo ga u svoju dušu. Duhovna pričest je poput intenzivnog zagrljaja Isusa i mene, poput iskrenog poljupca. Veliki propovjednik i franjevački svetac Leonardo da Porto Maurizio rekao je: „Obećajem vam: ako se svakoga dana više puta duhovno pričestite, vaše će srce unutar mjesec dana biti potpuno promijenjeno.“ 44

8. ODLUKA Terezija Avilska, velika sveta crkvena naučiteljica i učiteljica molitve, daje u svojim duhovnim spisima savjet da se od razmatranja nikad ne ode, a da se ne donese neka konkretna odluka za svagdan. 9. ZAVRŠNA PJESMA ILI TANTUM ERGO (DIVNOJ DAKLE) 10. BLAGOSLOV Sada ponovno sa Isusom idemo u svagdan. U srcu ga uzimamo iz crkve i unosimo u svoj na profit usmjereni i vrtoglavi svijet. Nosimo ga na mjesto, kamo nas zove dužnost. Zato je papa Ivan Pavao II. rekao: „Naše klanjanje ne bi trebalo nikad prestati.“

Dušo Kristova, posveti me.

Tijelo Kristovo, spasi me.

Krvi Kristova, napoj me.

Vodo iz prsa Kristovih, operi me.

Muko Kristova, pokrijepi me.

O dobri Isuse, usliši me.

U rane Svoje sakrij me.

Ne dopusti mi da se odijelim od Tebe.

Na času smrti moje zovni me.

I zapovjedi mi da dođem k Tebi,

da Te sa svetima Tvojim hvalim.

U vijeke vjekova.

Amen.

45

KRUNICA BOŽANSKOM MILOSRĐU

Riječi ove krunice diktirao je Isus sv. Faustini Kowalskoj

za vrijeme dojmljivog viđenja 13. i 14. rujna 1935. godine u Vilni.

„Navečer ugledah u svojoj ćeliji anđela, izvršitelja Božje srdžbe. Nosio je svijetlu odjeću. Lice mu je svijetlilo. Pod njegovim nogama bio je oblak, iz kojeg su u njegove ruke izlazili gromovi i munje, i tek iz njegove ruke dodirivali su zemlju. Kad vidjeh znak Božje srdžbe, koji je trebao pogoditi zemlju, a posebno jedno određeno mjesto koje zbog važnih razloga ne mogu imenovati, zamolih anđela da stane neko određeno vrijeme, i svijet će činiti pokoru. Ali moja molitva bijaše ništa pred Božjom srdžbom. Tada ugledah Presveto Trojstvo. Veličina Njegove slave prože me do srži i ne usudih se ponoviti svoju molbu. Istog trenutka osjetih u svojoj duši moć Isusove milosti, koja stanuje u mojoj duši. Kad sam postala svjesna te milosti, bijah u trenutku uznesena pred Božje prijestolje. O kako je velik naš Gospodin i Bog, o kako je nepojmljiva Njegova Svetost ! Ne želim se dati navesti da opisujem Njegovu veličinu, jer ćemo Ga uskoro svi vidjeti kakav jest. Počeh moliti Boga za svijet riječima što ih čuh iznutra. Dok sam tako molila, vidjet nemoć anđela, koji više nije mogao izvršavati kaznu što bijaše dospjela za grijehe. Još nikad nisam molila takvom unutarnjom snagom kao tada. Riječi kojima sam molila Boga usrdno bile su sljedeće: „Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta. Po gorkoj muci Njegovoj smiluj nam se“ (Dnevnik, br. 474-475).

Kako se moli Krunica Božanskom Milosr đu ?

Isus objašnjava u svim pojedinostima kako treba obavljati ovu molitvu: „Molit ćeš je ... kao običnu krunicu, i to:

Prvo jedan „O čenaš“ i jedno „Zdravomarijo“ i „Vjerovanje“, potom – na zrncima Očenaša – riječi:

Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvo ga nadasve

ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, da zadobijem oproštenje za naše grijehe i za grijeh e cijeloga svijeta.

Na malim zrncima molit ćeš kako slijedi:

Po gorkoj muci Njegovoj smiluj se nama i cijelome s vijetu.

Za kraj triput ćeš ponoviti riječi: Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože,

smiluj se nama i cijelome svijetu“ (Dnevnik, br. 476).

46

Jednom je sv. Faustina čula u svojoj duši riječi: „Tko god ikad bude molio Krunicu Božanskom Milosrđu, iskusit će u svom smrtnom času Moje veliko Milosrđe. Svećenici će pružati Krunicu grešnicima kao posljednje sidro spasa. Ako bi to bio i najo-korjeliji grešnik – ukoliko makar jednom izmoli ovu Krunicu – zapast će ga milost Moga neizmjernog Milosrđa. Želim da cijeli svijet spozna Moje Milosrđe. Udijelit ću neshvatljive milosti onim dušama, koje poklanjaju povjerenje Mome Milosrđu.“ (Dnevnik, br. 687)

ČETVRT SATA PRED

PRESVETIM

Uputa za razgovor s euharisijskim Isusom sv. Antona Marije Clareta

Ovaj je svetac utemeljitelj klaretinaca, najvažnijeg španjolskog misijskog reda u 19. st., biskup u Santiagu na Kubi te kasnije ispovjednik kraljice Izabele Španjolske kao i duhovni vođa sv. Mihaele od Presv. Sakramenta. Kao najveća ličnost crkvene povijesti Španjolske svoga vremena piše:

„Bilo je to 26. kolovoza 1861. godine. Molio sam Krunicu u La Granji i obavljao tamo navečer u sedam sati svoje klanjanje.Tada mi je Gospodin udijelio veliku milost da su sakramentalne prilike ostale u mojim prsima tako da sam nosio Presveto dan i noć u sebi. Zato moram stalno biti veoma sabran i sve dublje urastati u milosni život.“

U razgovoru „ČETVRT SATA PRED PRESVETIM“, prema sv. Antonu Mariji Claretu, Isus govori osobno svakoj pojedinoj duši:

„Nije potrebno znati mnogo da bi se meni dopao, dovoljno je da me veoma ljubiš. Dakle, razgovaraj ovdje sa mnom tako

jednostavno kako bi razgovarao sa svojim najprisnijim prijateljem.

Moraš li od mene moliti nešto za nekoga? Reci mi njegovo ime i onda mi reci, što želiš da sad učinim za njega. Traži mnogo! Ne oklijevaj moliti. Govori mi također jednostavno i iskreno o siromasima, koje želiš utješiti; o bolesnicima, koje vidiš da trpe; o zalutalima, koje žarko želiš vratiti na pravi put. Reci mi za sve barem jednu riječ. 48

A za sebe, zar ne trebaš za sebe nikakvu milost? Reci mi otvoreno da si možda ohol, sebičan, nestalan, nemaran .. i onda Me zamoli da ti pomognem uz te male ili velike napore, koje poduzimaš da se toga oslobodiš. Ne stidi se! Ima mnogo pravednika, mnogo svetaca u nebu, koji su imali upravo te iste greške. Ali oni su molili ponizno ... a onda su malo pomalo doživljavali da su slobodni od toga. Ne oklijevaj ni moliti za zdravlje kao i za sretan ishod svojih radova, poslova ili studija.Sve ti to mogu dati, i dat ću ti. I želim da Me za to moliš, ukoliko se to ne protivi tvome posvećenju, nego ga pospješuje i podupire. A što trebaš upravo danas? Što mogu učiniti za tebe? Kad bi znao kako žarko želim pomoći ti ! Imaš li ovog trenutka neki plan sa sobom? Ispričaj mi ga. Što te okupira? Što misliš? Što želiš? Što mogu učiniti za Tvog brata, za tvoju sestru, tvoje prijatelje, tvoju obitelj, tvoje pretpostavljene? Što bi ti želio za njih učiniti? A što se mene tiče: zar ne želiš da budem proslavljen? Zar ne bi želio moći učiniti nešto dobro svojim prijateljima, koje veoma ljubiš, ali koji možda žive ne misleći na Mene? Reci mi: što danas posebno pobuđuje tvoju pozornost? Što želiš sasvim žarko? Kojim sredstvom raspolažeš da to postigneš? Reci mi, ako ti neki plan loše uspijeva, i reći ću ti razloge za neuspjeh. Zar Me ne želiš pridobiti za sebe? Osjećaš li se možda žalostan ili loše raspoložen? Ispričaj mi u svim pojedinostima, što te čini žalosnim. Tko te uvrijedio? Tko je uvrijedio tvoje samoljublje? Tko te prezreo? Reci mi sve i ubrzo ćeš doći do toga da ćeš Mi reći da po mojem primjeru sve opraštaš, sve zaboravljaš.Kao nagradu primit ćeš Moj tješeći blagoslov. Bojiš li se? Osjećaš li u svojoj duši onu neodređenu sjetu, koja je doduše neopravdana, ali ne prestaje raskidati tvoje srce? Baci se u ruke Mojoj Providnosti! Kod tebe sam, kraj tebe. Sve vidim, sve čujem, ni jednog trenutka ne ostavljam te na cjedilu. Osjećaš li odbojnost kod ljudi, koji su te prije voljeli pa su se od tebe udaljili, a da im ti nisi dao ni namanjeg povoda za to? Moli za njih i vratit ću ih k tebi, ako ne postanu zaprekom za tvoje posvećenje. A možeš li Mi možda priop ćiti kakvu radost? Zašto mi ne daješ učešća u tome, budući da sam ti ipak prijatelj? Ispričaj mi što je tješilo tvoje srce od zadnje posjete meni, što te nasmijalo? Možda si doživio ugodna iznenađenja; možda si primio sretne vijesti, pismo, znak naklonosti; možda si nadvladao neku poteškoću, izišao iz neke bezizlazne situacije. Sve je to Moje djelo. Trebaš Mi jednostavno reći: Hvala, Oče moj!

49

Nećeš Mi ništa obe ćati? Čitam u dubini tvoga srca. Ljude se može lako prevariti, Boga ne. Dakle, govori Mi sasvim iskreno. Jesi li čvrsto odlučio da se nećeš više izlagati onoj prigodi za grijeh, da ćeš se odreći onog predmeta što ti šteti, da nećeš više čitati onu knjigu što je golicala tvoju maštu, da se nećeš više družiti s onim čovjekom što remeti mir tvoje duše? Hoćeš li ponovno biti blag, ljubazan i ugodan onom čovjeku što si ga do danas smatrao neprijateljem, jer se ogriješio o tebe? No, dobro. Idi sada natrag svom uobičajenom zaposlenju, svom poslu, svojoj obitelji, svom studiju. Ali ne zaboravi ovu četvrt sata što smo ju nas dvojica ovdje proveli. Sačuvaj, koliko možeš, šutnju, skromnost, unutarnju sabranost, ljubav prema bližnjemu. Ljubi Moju Majku, koja je i tvoja Majka. I dođi opet sa srcem, koje je još više ispunjeno ljubavlju, još više odano Mome Duhu. Tada ćeš u Mom srcu svaki dan naći novu ljubav, nova dobročinstva, nove utjehe.“ (Izdao Pastoralni ured Nadbiskupije Beč 1988.) Napomena 1: Ova brošura može se na njemačkom jeziku besplatno skinuti na ovim trima web-stranicama dobrotvorne organizacije KIRCHE IN NOT: www.kirche-in-not.de www.kirche.kircheinnot.at www.kirche-in-not.ch Može se skinuti i tako da se u Google upiše njemački naslov ove brošure: Eucharistische Anbetung zur Heiligung der Priester. Napomena 2: Dok je hrvatski prijevod ove brošure s njemačkog jezika izlazio u nastavcima u glasilu VFZ-a u HR i BiH „ZAJEDNO“, oo.karmelićani su tiskali njen hrvatski prijevod s talijanskog (prevela s.Nevenka od Krista Raspetoga Bačurin OCD). Na žalost, nismo znali jedni za druge da radimo isti posao, inače bismo nekako udružili rad. Karmelićanski prijevod, koji se ne smije koristiti u profitabilne i komercijalne svrhe, može se dobiti isključivo po proizvodnoj cijeni od 5,00 kuna na adresi: Samostan Kraljice Karmela, Brezovička cesta 90/A, p.p. 7, 10257 Brezovica, ili naručiti na tel.: (01)65-37-140, tel./faks: (01)65-38-621. 50

Božićni poticaj

Ja sam tvoja radost – dakle, ne boj se biti veseo!

Ja sam u tvojoj nevolji,

jer sam ju sâm pretrpio.

Ja sam u tvojoj smrti,

jer danas, kad sam rođen,

počeo sam umirati s tobom.

Ne idem više od tebe.

Što god ti se dogodilo,

kroz kakvu god tamu vodio tvoj put –

vjeruj da sam tu !

Vjeruj da je moja ljubav nepobjediva!

Tada je i za tebe Božić.

Tada je i tvoja noć – Sveta noć.

Tad utješno zapali svijeće –

one imaju više prava nego sve zapreke.

(Karl Rahner)

Izdaje: Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, HR-10000 Zagreb, tel.: (01) 3765-061, faks: (01) 3765-062, mob.:098/9244-901, e-mail: vfz-tajnistvo@zg.htnet.hr

Odgovara: dr. fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća Uređuje: Anto Matković, tajnik Vijeća