PRVI DIO

PRVO POGLAVLJEGODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU

Moja majka nije mi nikad kazala, u kakvim je prilikama živio moj otac, ali kad se prisjetim svega, što mi je o njemu pripovijedala već u najranijoj mladosti, moram povjerovati da je bio razborit čovjek, obdaren dubokim znanjem. Upravo iz toga, što mi je pripovijedala majka, i iz pojedinih izjava o njenom ranijem životu, koje sam tek kasnije razumio, znam, da su moji roditelji iz ugodnog života, koji im je omogućilo posjedovanje velikog bogatstva, pali u najteže, najgore siromaštvo, i da je moj otac, kojega je jednom sotona namamio na bezočan zločin, počinio smrtni grijeh, koji je kasnije, kad ga je prosvijetlila milost Božja, htio okajati hodočašćem do Svete Lipe u dalekoj hladnoj Prusiji.Na tom napornom putu moja je majka nakon nekoliko godina braka po prvi put osjetila, da on neće ostati besplodan, kao što se pobojavao moj otac, pa se on, usprkos svom siromaštvu, bio veoma obradovao, jer je vidio, kako se ispunja vizija, u kojoj mu je sveti Bernard obećao da će rođenjem sina doći do utjehe i oproštenja grijeha. U Svetoj Lipi moj se otac razboli, i što je manje propuštao naporne pobožnosti koje su mu bile određene, ne obzirući se na svoju slabost, zlo je to više uzimalo maha; umro je, očišćen od grijeha i utješen, istog onog časa, kad sam se ja bio rodio.S prvom sviješću osvanule su u meni ljupke slike samostana i divne crkve u Svetoj Lipi. Još uvijek šumi oko mene tamna šuma — još oko mene mirišu bujne trave, šaroliki cvjetovi, koji su mi bili kolijevka. Nijedna otrovna životinja, nijedan škodljivi insekt nije savijao svoje gnijezdo u svetištu blagoslovljene; ni zuj muhe, ni cvrčanje cvrčka nisu narušavali svetu tišinu, u kojoj su odzvanjale samo pobožne pjesme svećenika, što su zajedno s hodočasnicima, mašući zlatnim kadionicama, iz kojih se uzdizao miris tamjana, prolazili u dugim povorkama. Još uvijek vidim posred crkve srebrom prevučeno lipovo stablo, na koje su anđeli spustili čudotvornu sliku Blažene Djevice. Još uvijek mi se smješkaju šareni likovi onih anđela — onih svetaca sa zidova, sa stropa crkve!Pripovijedanje moje majke o čudesnom samostanu, gdje je njenom

najdubljem bolu bila udijeljena preobilna milost utjehe, tako mi se usjeklo u dušu, te vjerujem, da sam sve sam vidio, sam doživio, iako je nemoguće, da moje sjećanje dopire tako daleko, jer je moja majka napustila svetište nakon godine i po dana.Pričinja mi se, kao da sam nekoć sam u pustoj crkvi vidio čudan lik nekog ozbiljnog muškarca, a bit će da je to bio upravo onaj strani slikar, koji se pojavio u pradavno doba, upravo kad se gradila crkva, čiji jezik nitko nije razumio i koji je rukom vješta umjetnika za najkraće vrijeme prekrasno oslikao crkvu, a onda, čim je bio gotov, opet iščeznuo. Isto se tako sjećam i starog, neobično odjevenog hodočasnika duge sijede brade, koji me je često nosio na rukama, tražio po šumi kojekakvu šarenu mahovinu i kamenje i igrao se sa mnom, iako sam uvjeren, da mi je njegovu živu sliku stvorilo u duši samo pripovijedanje moje majke.Jednom je doveo nekog stranog prekrasnog dječaka moje dobi. Milujući se i ljubeći se, sjedili smo u travi, poklonio sam mu sve svoje šareno kamenje, on ga je slagao po tlu u kojekakve likove, ali iz njih je na kraju uvijek nastajao lik križa. Moja majka sjedila je uz nas na kamenoj klupi, a starac, stojeći iza nas, promatrao je blagom ozbiljnošću naše djetinje igre.Tada je iz grmlja izašlo nekoliko mladića, koji su, sudeći po njihovoj odjeći i po cijelom njihovom ponašanju, došli u Svetu Lipu sigurno samo iz radoznalosti i želje da je vide. Jedan od njih, kad nas je ugledao, povikao je, smijući se:»Gle, gle! sveta obitelj, upravo nešto za moju mapu!«Izvukao je zaista papir i olovku i spremio se da nas crta; tada stari hodočasnik podiže glavu i ljutito povika:»Bijedni podrugljivče, htio bi da budeš umjetnik, a u duši ti nikad nije plamsao oganj vjere i ljubavi; tvoja djela ostat će mrtva i hladna, kao što si i sam, te ćeš kao prognanik očajavati u samotnoj praznini i propast ćeš u svojoj vlastitoj siromaštini.«Mladići, osupnuti požuriše dalje, a stari hodočasnik reče mojoj majci:»Doveo sam vam danas čudesno dijete, da u vašem sinu zapali iskru ljubavi, ali moram ga opet odvesti, pa ni njega ni mene ne ćete nikad više vidjeti. Vaš je sin divno obdaren mnogim darovima, ali očev grijeh vrije i kipi u njegovoj krvi; on će se ipak moći uzdići do valjanog borca za vjeru, dajte ga za duhovnika!«

Moja majka nije se mogla dovoljno napripovijedati, kako su dubok, neizbrisiv utisak učinile na nju hodočasnikove riječi; ipak je odlučila, da ne vrši ni najmanji pritisak na moje sklonosti, nego da mirno sačeka, što mi namijeni sudbina i kuda me ona povede, jer nije mogla ni pomisliti na neki drugi viši odgoj, nego što mi ga je sama mogla pružiti.Moje uspomene iz jasnog, vlastitog iskustva počinju od časa, kad je moja majka na povratku kući, došla u cistercitski ženski samostan, gdje ju je prijateljski primila kneževska abatisa, koja je bila poznavala moga oca. Vrijeme od one zgode sa starim hodočasnikom — koje stvarno poznajem iz vlastitog zapažanja, a moja ga je majka nadopunila samo u pogledu onoga, što su bili govorili slikar i stari hodočasnik — sve do časa, kad me moja majka prvi put dovela abatisi, za mene je potpuna praznina; o njemu nije u meni ostala ni najsitnija slutnja. Sjećam se sebe ponovo tek od časa, kad mi je majka, koliko je god mogla, popravljala i redila odijelo. Kupila je u gradu nove vrpce, odrezala mi divlje zaraslu kosu, očistila me s najvećim trudom, utuvljujući mi pritom u glavu, neka se kod gospode abatise vladam smjerno i uljudno. Držeći se majci za ruku, uspeo sam se na kraju širokim kamenim stepenicama i ušao u visoku nadsvođenu odaju, ukrašenu slikama svetaca, u kojoj nađosmo kneginju. Bila je to krupna, majestetična, lijepa žena, a redovnička odjeća davala joj je dostojanstvenost, koja je ulijevala strahopoštovanje. Pogledala me ozbiljnim pogledom, koji je prodirao do dna duše, i upitala: »Je li to vaš sin?«Njen glas, čitav njen izgled — čak i neobična okolina, visoka odaja, slike, sve je to na mene tako djelovalo, da sam, obuzet osjećajem nekog unutrašnjeg straha, stao gorko plakati. Tada reče kneginja, pogledavši me blaže i prijaznije:»Što ti je, mali, bojiš me se? — Kako se zove vaš sin, draga gospođo?«»Franc«, odgovorila je moja majka. Tada kneginja uzviknu s najdubljom sjetom: »Franciscus!«Podigla me je i snažno me privinula k sebi, ali iznenadni bol, koji sam osjetio na vratu, istisnu mi istog časa oštar krik, tako da me uplašena kneginja pusti iz ruku, a majka sva osupnuta zbog mog ponašanja, priskoči k meni, da me odmah odvede, no kneginja to ne dopusti;

opaziše, da mi je dijamantni križ, koji je kneginja nosila na prsima, kad me snažno privinula k sebi, toliko ozlijedio vrat, da je to mjesto sasvim pocrvenjelo i podlilo se krvlju.»Jadni Franc«, kazala je kneginja, »nanijela sam ti bol, ali mi ćemo ipak postati dobri prijatelji.«Jedna sestra donijela je poslastice i zašećereno vino; postao sam već odvažniji, pa me nije trebalo nutkati, nego sam hrabro gutao slatkiše, koje mi je ljubazna gospoda, sjednuvši i uzevši me na krilo, sama stavljala u usta. Kad sam okusio nekoliko kapi slatkog pića, koje mi je dotad bilo potpuno nepoznato, vratila mi se vedrina i ona osobita živahnost, koja mi je po kazivanju moje majke bila svojstvena od moje najranije mladosti. Smijao sam se i brbljao na najveće zadovoljstvo abatise i sestre, koja je ostala u sobi. Još uvijek ne mogu sebi objasniti, kako je moja majka došla na pomisao, da me ponuka, neka kneginji pripovijedam o lijepim, divnim stvarima svog rodnog mjesta, i kako sam joj, kao da me nadahnula neka viša sila, znao opisati lijepe slike stranog nepoznatog slikara, tako živo, kao da sam ih shvatio svom dušom. Pritom sam potpuno ušao u divne životopise svetaca, kao da sam se već prisno upoznao sa svim crkvenim spisima. Kneginja, pa čak i moja majka, promatrale su me pune čuđenja, ali što sam više govorio, to je više rastao moj zanos, i kad me na kraju upitala kneginja: »Kaži mi, drago dijete, odakle sve to znaš?« — odgovorio sam bez pre-domišljanja, da mi je sve slike u crkvi objasnio onaj lijepi, čudnovati dječak, kojega je jednom doveo neki strani hodočasnik i da mi je, štoviše, još mnogo slika naslikao šarenim kamenjem i protumačio mi ne samo njihov smisao, nego i ispripovijedao mnoge druge svete pripovijesti.Zazvonilo je na večernjicu; ona sestra umota mnoštvo poslastica u papirnatu vrećicu, dade je meni, i ja je s najvećim zadovoljstvom strpah u džep. Abatisa ustade i reče mojoj majci:»Smatram vašeg sina svojim gojencem, draga gospođo! Brinut ću se ubuduće za njega.« Moja majka nije mogla od tuge govoriti, lijevajući vruće suze, ljubila je kneginji ruke. Kad smo već bili na vratima i htjeli izići, kneginja se uputi za nama, još me jednom podiže i privinu k sebi, brižljivo odmaknuvši križ u stranu, te plačući tako žestoko, da su vruće suze kapale na moje čelo, uskliknu:»Franciscus! Ostani pobožan i dobar!«

Bio sam ganut do dna duše, pa sam također zaplakao, ne znajući zapravo ni sam zašto.Malo kućanstvo moje majke, koja se nastanila na jednom malom majuru nedaleko samostana, dobilo je uskoro potporom abatise bolji izgled. Došao je kraj bijedi, bolje sam se oblačio i dobivao pouku od župnika, kojega sam ujedno, kad je vršio službu Božju u samostanskoj crkvi, posluživao kao ministrant.Kako me još obuzima, kao neki blaženi san, sjećanje na ono sretno mladenačko doba! Ah, neka daleka, divna zemlja u kojoj stoluje radost i nepomućena vedrina bezazlene djetinjske duše, tako je daleko zavičaj, daleko iza mene, a kad se ogledam, preda mnom zjapi ponor, koji me zauvijek od njega odijelio. Obuzet žarkom čežnjom, trudim se sve više i više da pre-poznam svoje mile i drage, koje vidim tamo prijeko, kao da šeću u grimiznom sjaju zore, te mi se pričinja da razabirem njihove ljupke glasove. Ah, zar postoji jaz, preko kojeg se ne bi mogla vinuti ljubav svojim snažnim krilima. Što je za ljubav prostor, vrijeme! Zar ona ne živi u misli, a znade li ova za mjeru? — Ali uzdižu se mračne prilike, i skupljajući se sve gušće i gušće, sve me više i više opkoljavaju, zatvaraju mi pogled i pomućuju um mukama sadašnjosti, tako da i sama čežnja, koja me ispunjala bezimenim slatkim bolom, postaje smrtonosna patnja, kojoj nema lijeka.Župnik je bio sama dobrota, umio je obuzdati moj živahan duh, umio je poduku tako prilagoditi mojoj ćudi, da mi je bila na radost i da sam napredovao brzim koracima.Svoju majku volio sam više od svega, a kneginju sam obožavao kao sveticu, te je za mene bio pravi blagdan, kad sam je mogao vidjeti. Svaki put sam se odlučivao na to, da svojim novim znanjem pred njom doista zablistam, ali kad bi se pojavila, kad bi me prijazno nagovorila, jedva sam izustio neku riječ, samo bih nj u bio gledao, samo nju slušao. Svaka njena riječ duboko se urezivala u moju dušu, čitav dan, kad b i h s njom govorio, bio sam divno, svečano raspoložen, a njen lik pratio me na šetnjama, na koje sam tada polazio. Kakav me neizreciv osjećaj prožimao, kad sam, mašući kadionicom, stajao pri glavnom oltaru, te onda zanijet zvukovima orgulja, što su navirali s kora poput snažne bujice, razabrao u himni

njen glas, koji je dopirao do mene kao svijetla zraka i ispunjao mi dušu slutnjama o najvišem — najsvetijem. Ali najljepši dan, kojem sam se tjednima i tjednima radovao, i na koji nisam mogao čak ni pomisliti, a da u duši ne osjetim razdraganost, bio je svetkovina svetog Bernarda, koju je samostan, budući da je to svetac cistercita, najsvečanije slavio velikim oprostom. Već dan prije pritjecalo je iz susjednog grada i iz čitave okolice mnoštvo ljudi, koji su se slijegali na veliku cvjetnu livadu, što se prostirala uz samostan, pa vesela vreva nije prestajala ni danju ni noću. Ne sjećam se, da bi vrijeme u to prikladno godišnje doba (Bernardovo pada u augustu) ikad bilo nesklono svečanosti. U toj šarolikoj mješavini mogli su se vidjeti i pobožni hodočasnici, kako prolaze pjevajući psalme, i seoski momci, kako se veselo naganjaju s nakindurenim curama — duhovnici, kako u pobožnim mislima, sklopivši smjerno ruke, gledaju na oblake — vidjele su se tu građanske obitelji, razmještene po travi, kako otvaraju košare, natrpane do vrha jelom, i ručaju. Veseo pjev, pobožne pjesme, usrdni uzdasi pokajnika, smijeh radosnih, tužaljke, jauci, podcikivanje, šale, molitve ispunjavali su zrak poput čudnog zaglušnog koncerta! — Ali čim bi se oglasilo samostansko zvono, graja bi se odjednom stišala — dokle je oko sezalo, sve je, natisnuto u guste redove, palo na koljena i samo je prigušeni žagor molitve prekidao svetu tišinu. A kad bi utihnuo posljednji otkucaj zvona, šaroliko bi se mnoštvo opet uskomešalo, i iznova bi odjeknuli veseli žagor i klicanje, prekinuti samo na nekoliko časaka!Svakog Bernardova služio je veliku svečanu misu u samostanskoj crkvi sam biskup, koji je imao rezidenciju u susjednom gradu; posluživalo ga je podređeno svećenstvo naše biskupije, a na tribini, podignutoj uz glavni oltar i prekrivenoj skupocjenim i rijetkim svilenim goblenima, svirala je njegova kapela.Još ni sada nisu u meni zamrli osjećaji, koji su mi tada prožimali grudi, oni ožive u mladenačkoj svježini, kad se u duhu potpuno prenesem u ono blaženo doba, što je prebrzo nestalo. Živo se sjećam gloriae, koju su nekoliko puta izvodili, jer je kneginja upravo tu kompoziciju voljela više nego ikoju drugu. Kad je biskup intonirao gloriu, i kad su snažni glasovi zbora zabrujali: »Gloria in excelsis deo!« — zar to nije bilo, kao da se nad glavnim oltarom otvara slava nebeska? — da, kao da je nekim božanskim čudom život zagrijao

onog naslikanog keru-bina i serafina, kao da su pokrenuvši snažna krila, lebdjeli, slaveći Boga pjevom i čudesnom svirkom žica? — Utonuo bih tada u duboki zanos žarke pobožnosti, koja me nosila kroz blistave oblake u daleku poznatu zemlju, u zavičaj; u mirisnoj šumi odzvanjali su ljupki anđeoski glasovi, onaj divni dječak kao da mi je prilazio usuret iz visokih žbunova ljiljana i, smiješeći se, kao da me pitao: »Gdje si bio tako dugo, Franciscus? Imam mnogo lijepih, šarenih cvjetova, i sve ću ti ih pokloniti, ako ostaneš uz mene i ako me uvijek budeš volio.«Poslije svečane mise prošle su opatice na čelu s abatisom, koja je bila ukrašena infulom i nosila srebrni pastirski štap, u svečanoj procesiji kroz samostanske hodnike i crkvu. Kakva je svetost, kakvo dostojanstvo, kakva nadzemaljska veličina zračila iz svakog pogleda te divne žene, upravljala svakim njenim pokretom! Bila je to sama trijumfalna crkva, koja je pobožnom, vjernom puku nagoviještala milost i blagoslov. Bio bih se pred njom mogao baciti u prah, da je njen pogled slučajno pao na mene."Nakon svršetka službe Božje svećenstvo i biskupova kapela bili su pogošćeni u velikoj samostanskoj dvorani. Na ručku je bilo i nekoliko prijatelja samostana, činovnika, trgovaca iz grada, a i ja sam smio prisustvovati, jer me je zavolio biskupov koncertni meštar i želio da budem uz njega. Dok se prije moja duša, prožeta svetom pobožnošću, potpuno obraćala nadzemaljskom, sada me je zaokupljao radostan život, ispunjajući me svojim šarolikim slikama. Uz bučan smijeh gostiju izmjenjivale su se kojekakve vesele priče, šale i doskočice, uz koje su se marljivo praznile boce, sve dok se nije spustila večer i dok se nisu pojavila kola, spremna za povratak.Bio sam navršio šesnaestu godinu, kad je župnik izjavio, da sam dovoljno spreman, da započnem viši teološki studij u seminariju susjednog grada; bio sam se naime potpuno odlučio za duhovnički stalež, i to je moju majku ispunilo najdubljom radošću, jer je u tome vidjela ostvarenje i ispunjenje tajanstvenih nagovještanja hodočasnikovih, koja mora da su bila na neki način u vezi s onom čudnom, meni nepoznatom vizijom mog oca. Vjerovala je, da je tek mojom odlukom duša mog oca očišćena od grijeha i spašena od muka vječnoga prokletstva. I kneginja, koju sam sada mogao vidjeti samo u govornici, odobravala je od srca moju namjeru, te je ponovila svoje

obećanje, da će me, sve dok ne postignem svećeničku čast, potpomagati svime, što bude potrebno. Iako je grad bio tako blizu, da su se iz samostana mogli vidjeti tornjevi, pa je poneki čili pješak iz grada znao odabrati lijep i ljubak kraj oko samostana za svoje šetnje, ipak mi je bilo zaista teško rastati se od moje dobre majke, od divne gospode, koju sam u duši tako duboko poštivao, i od mog dobrog učitelja? Ta zna se, da u boli rastanka svaki pedalj izvan kruga milih i dragih izgleda kao golema udaljenost!— Kneginja je bila osobito ganuta, glas joj je podrhtavao od tuge, dok je izgovarala svečane riječi opomene. Poklonila mi je lijepu krunicu i mali molitvenik s divnim slikama u boji. A onda mi je dala još i pismenu preporuku za priora kapucinskog samostana u gradu i preporučila mi da ga odmah potražim, jer će mi on u svemu od srca pomoći savjetom i djelom.Teško da postoji ljepši kraj, nego što je onaj, u kojem tik pred gradom leži kapucinski samostan. Prekrasan samostanski vrt s izgledom na planine, kao da je zablistao u novoj ljepoti, svaki put, kad sam, šetajući dugim alejama, zastao čas kod ove, čas kod one bujne grupe drveća. Upravo u tom vrtu susreo sam priora Leonarda, kad sam prvi put došao u samostan, da predam pismo abatise.Prior, od prirode srdačan, postao je još srdačniji, kad je pročitao pismo, a o divnoj gospođi, koju je još u mladosti upoznao u Rimu ispričao je toliko lijepih stvari, da me već time od prvog časa potpuno pridobio. Bio je okružen braćom, pa se odmah mogao vidjeti čitav odnos priora i redovnika, čitav samostanski red i način života: mir i vedrina duha, koji su se jasno očitovali u priorovoj vanjštini, odražavali su se na svoj braći. Nigdje nije bilo ni traga zlovolji ni onoj neprijateljskoj zatvorenosti, što izgriza dušu, a koja se inače opaža na licima redovnika. Bez obzira na stroga pravila reda molitva je prioru Leonardu bila više potreba duha, usmjerenog nebeskom, nego asketska pokora za grijehe, koji prate ljudsku prirodu, i on je taj duh pobožnosti umio u braći tako rasplamsati, da su u sve, što su morali činiti, da bi zadovoljili pravila, ulijevali vedrinu i bodrost, koja je zaista ostvarila viši život u zemaljskim granicama.Prior Leonardo uspio je uspostaviti čak i stanovitu zgodnu vezu sa svijetom, koja je za braću bila samo korisna. Obilni darovi, što su odasvud stizali samostanu, koji su svi veoma cijenili, omogućavali su, da se na određene dane u refektoriju pogoste prijatelji i zaštitnici

samostana. Tada bi u sredini blagavaonice prostrli dug stol, za koji je na gornjem kraju sjedao uz goste prior Leonardo. Braća su ostajala za uskom klupom postavljenom uz zid, i služila se prema pravilima svojim jednostavnim suđem, dok je na stolu za goste sve bilo prostrto brižljivo i otmjeno, porculanom i staklom. Samostanski kuhar umio je izvrsno pripremiti posna jela na tako ukusan način, da su gostima zaista prijala. Gosti bi se pobrinuli za vino, pa su ručkovi u kapucinskom samostanu bili ugodni prijateljski sastanci laika i svećenika, koji po svom uzajamnom djelovanju nisu mogli da ne budu od koristi. Ljudi, zaokupljeni hukom i bukom svijeta, izišavši iz nje i ušavši medu ove zidine, gdje je sve govorilo o životu duhovnika, skroz naskroz suprotnom njihovoj djelatnosti, uzbuđeni iskrom, koja bi im pala u dušu, morali su priznati, da se i na drugom putu, a ne samo na onom, kojim su oni prošli, može naći mir i sreća, pa čak i to, da duh, što se više uzdigne nad zemaljsko, možda već na ovom svijetu može čovjeku stvoriti više bistvovanje. Redovnici su pak stjecali šire poglede i životnu mudrost, jer su ih glasovi, koje su dobivali o svemu, što se zbiva i događa u širokom svijetu izvan njihovih zidina, poticali na kojekakva razmišljanja. Ne pridajući zemaljskome lažnu vrijednost, morali su priznati, da su različiti načini ljudskog života, koji proizlaze iz potrebe duše, nužno razgranjivanje duhovnog principa, jer bi bez toga sve ostalo bezbojno i mračno.U pogledu duhovnog i znanstvenog obrazovanja oduvijek se visoko nad ostale uzdizao prior Leonardo. Osim toga, što je općenito bio smatran za vrsnog teologa, tako da je s lakoćom umio dubokoumno raspravljati o najtežim materijama, pa su često i profesori seminarija od njega potražili savjet i nauk, bio je i svjetovno obrazovan više, nego što bi se moglo pretpostaviti za nekog redovnika. Govorio je vješto i elegantno talijanski i francuski, a zbog njegove osobite okretnosti bile su mu ranije povjeravane važne misije. Već onda, kad sam ga upoznao, bio je u visokim godinama, ali dok je njegova sijeda kosa bila svjedok starosti, iz očiju mu je još uvijek sijevala mladenačka vatra, a ljupki smiješak, koji mu je lebdio oko usana, samo je pojačavao izraz nutrašnjeg zadovoljstva i duševnog mira. Ista ona gracija, koja je resila njegov govor, vladala je i njegovim pokretima, pa se čak i ona nespretna redovnička halja čudesno priljubljivala oblicima njegova dobro građenog tijela. Među braćom

nije bilo ni jednog jedinog, koji u samostan nije došao po vlastitom slobodnom izboru, štoviše iz potrebe, proizišle iz dubokog duševnog raspoloženja; ali Leonardo bi brzo utješio i nesretnika, koji bi potražio samostanska vrata, da umakne propasti; njegovo bi pokajanje bilo kratak prijelaz k smirenju te bi se, pomiren sa svijetom, a ne cijeneći njegovu ništavnost, živeći u zemaljskom, ipak uzdigao nad zemaljsko. Tu neobičnu tendencu samostanskog života Leonardo je prihvatio u Italiji, gdje je kult, čitavo gledanje na religiozni život vedrije nego u katoličkoj Njemačkoj. Kao što su se u gradnji crkava još očuvali antički oblici, čini se, da je jedna zraka iz onog vedrog živahnog doba antike prodrla i u mistični mrak kršćanstva i obasjala ga čudesnim sjajem, koji je nekoć obasjavao bogove i junake.Leonardo me zavolio, poučavao me u talijanskom i francuskom, a razne knjige, koje mi je davao u ruke, i razgovori s njim, osobito su obrazovali moj duh. Gotovo sve vrijeme, koje mi je preostajalo uz moje studije u seminariju, provodio sam u kapucinskom samostanu, pa sam osjećao kako u meni sve više raste želja da postanem redovnik. Saopćio sam svoju želju prioru. Ne želeći, da me od toga baš odvraća, ipak mi je savjetovao, neka pričekam bar još nekoliko godina i neka se za to vrijeme više nego dosad ogledam po svijetu. Iako mi nije nedostajalo poznanstava, a većinu sam ih sklopio posredstvom biskupovog koncertnog meštra, koje me je poučavao u muzici, osjećao sam se ipak u svakom društvu, a osobito u prisustvu žena, neugodno i zbunjeno, pa je to, kao i sklonost kontemplativnom životu uopće, čini se, odlučilo da u duši osjetim poziv u samostan.Jednom je prior poveo sa mnom razgovor o mnogim značajnim pojavama profanog života; bio je zadro i u najškakljivija pitanja s takvom lakoćom i ljepotom izraza, da je uvijek pogađao ono pravo, a da je ipak izbjegao sve, što bi bilo makar i najmanje neprilično. Na kraju me prihvatio za ruku, oštro mi se zagledao u oči i upitao, da li sam još nevin. Kad mi je Leonardo postavio ovo neugodno pitanje, osjetih kako rumenim, jer je preda mnom u najživljim bojama iskrsnula jedna slika, koja mi se već davno potpuno izbrisala iz pamćenja.Koncertni meštar imao je sestru, koja zapravo nije zaslužila da bude nazvana lijepom, ali je, u punom cvatu, ipak bila posve dražesna djevojka. Posebno se odlikovala savršenim stasom, a imala je

prekrasne ruke, prekrasne grudi, i po obliku i po puti takve, da se ljepših ne bi moglo naći.Jednog jutra, kad sam se uputio do koncertnog meštra, da me poučava, iznenadio sam njegovu sestru u lakoj jutarnjoj haljini, gotovo sasvim razgaljenih grudi; brzo je doduše prebacila maramu, no moji požudni pogledi već su bili i odviše ugrabili, te nisam mogao izustiti ni jednu jedinu riječ; u meni su se uzburkali dotad nepoznati osjećaji i tako mi potjerali uzavrelu krv kroz žile da sam čuo kako mi lupa srce. Grudi mi se grčevito stegnuše i htjedoše prsnuti, tek tihi uzdah dade mi na kraju oduška. Zlo postade još gore, kad mi djevojka slobodno priđe, uhvati me za ruku i upita, što mi je to bilo, no srećom je u sobu unišao koncertni meštar i spasio me od muka. Nikad međutim nisam tako netočno udarao akorde, nikada nisam pjevao tako slabo, kao tada. Bio sam dovoljno pobožan, da kasnije sve to smatram zlobnim đavolskim napastovanjem i uskoro sam bio doista sretan, što sam asketskim vježbama, koje sam poduzeo, odagnao opakog neprijatelja.Sada, kad mi je prior postavio ovo neugodno pitanje, pojavila mi se pred oči sestra koncertnog meštra razgaljenih grudi, osjetio sam toplinu njenog daha, stisak njene ruke — dušu mi je stala sve više obuzimati tjeskoba. Leonardo me pogleda s nekim ironičnim smiješkom, od kojeg uzdrhtah. Nisam mogao podnijeti njegov pogled, oborio sam oči; tada me prior potapša po zažarenim obrazima i reče:»Vidim, sine moj, da ste me shvatili, i da je s vama još dobro, očuvao vas Gospod od toga da vas zavede svijet, užici, koje vam svijet nudi, kratkog su vijeka, i može se mirno ustvrditi, da je na njima prokletstvo, jer u onoj neopisivoj gnusobi, u potpunom mlitavilu, u neosjetljivosti za sve uzvišeno, do koje oni dovode, propada čovjekov bolji duhovni princip.«Koliko sam se god trudio, da zaboravim priorovo pitanje i sliku, koju je ono izazvalo, nisam to nikako mogao; iako mi je sada uspijevalo, da u prisustvu one djevojke budem slobodan, plašio sam se sada više nego ikad da je gledam, jer me već pri samoj pomisli na nju obuzimala neka nujnost, neki unutrašnji nemir, koji mi se činio to opasniji, što se ujedno javljala neka nepoznata, divna čežnja, a s njom i neka pohota, koja doista mora da je bila grešna.Jedne večeri trebalo je da se riješi to sumnjivo stanje. Koncertni

meštar me pozvao, kao što je po neki put običavao, na muzičku zabavu, koju je bio priredio s nekoliko prijatelja. Osim njegove sestre bilo je prisutno još nekoliko žena, i to je još više povećalo moju smetenost, koja mi je već u prisustvu same njegove sestre zaustavljala dah. Bila je veoma dražesno odjevena, učinila mi se ljepša nego ikad; bilo mi je, kao da me k njoj privlači neka nevidljiva, neodoljiva sila, i tako se dogodilo, da sam se, ne znajući ni sam kako, neprekidno nalazio blizu nje, požudno hvatao svaki njen pogled, svaku njenu riječ, štoviše, toliko sam se tiskao k njoj, da me u prolazu morala dodirnuti njena haljina, a to mi je ispunjalo dušu nekom slašću, kakvu još nikad nisam osjećao. Činilo mi se, da je to opazila i da joj je to godilo; bilo mi je ponekad pri duši, kao da je u ludom ljubavnom bijesu moram privinuti uza se i vatreno je stisnuti uza se! Dugo je sjedila za klavirom, napokon je ustala i ostavila na stolici jednu rukavicu; pograbih je i sav izbezumljen sa zanosom je pritisnuli na usta! — To je opazila jedna od žena, otišla do sestre koncertnog meštra i nešto joj prišapnula na uho; tada obje pogledaše mene, hihoćući se i podrugljivo se smijući!Bil mi je kao da sam uništen, u dušu mi se izli neka ledena bujica — sav izbezumljen pojurih u kolegij — u svoju ćeliju. U mahnitom očaju bacih se na tle — vrele suze navriješe mi iz očiju, stadoh proklinjati djevojku — sama sebe — onda se opet stadoh moliti, smijući se od časa na čas kao luđak! Svuda oko mene odjekivali su podrugljivi, podsmješljivi glasovi, htio sam da se bacim kroz prozor, na sreću me u tom spriječiše željezne šipke, bio sam zaista u užasnom stanju. Smirio sam se tek, kad je stalo svanjivati, te sam bio čvrsto odlučio, da je nikad više ne vidim i da se uopće odreknem svijeta. Jasnije nego ikada pojavio mi se u duši poziv na povučeni samostanski život, od kojeg me više nije smjelo odvratiti nikakvo iskušenje. Tek što se riješih uobičajenog studija, pohitah do priora u kapucinski samostan i povjerih mu, da sam odlučio stupiti u novicijat i da sam o tome već obavijestio svoju majku i kneginju. Leonardo kao da se začudio mojoj iznenadnoj živoj želji; iako nije na mene navaljivao, pokušao je da ipak nekako sazna što me moglo potaknuti da sad odjednom uporno želim da se posvetim samostanskom životu; mora da je slutio da me na to potaknuo neki osobiti događaj. Neki unutrašnji stid, koji nisam mogao svladati, suzdržao me, da mu kažem istinu, nego mu naprotiv

sa žarom, koji je još uvijek u meni plamsao, stadoh pripovijedati o neobičnim događajima u mom djetinjstvu, koji svi dokazuju da sam određen za život u samostanu. Leonardo me mirno saslušao; iako doduše nije ničim pokazao da sumnja u moje vizije, ipak kao da im nije poklanjao mnogo pažnje; izjavio je, štoviše, kako je sve to još vrlo slab dokaz da sam zaista na to pozvan, jer se upravo u tom pogledu vrlo lako javljaju iluzije.Leonardo uopće nije rado govorio o vizijama svetaca, pa čak ni o čudesima prvih vjesnika kršćanstva, pa sam ponekad dolazio u iskušenje, da ga smatram pritajenim skeptikom. Da ga prisilim na bilo kakvu određenu izjavu, odvažio sam se jednom da govorim o ljudima, koji preziru katoličku vjeru, i da osobito grdim one, koji u djetinjskoj obijesti uz bezbožne pogrde odbacuju sve nadčulno kao praznovjerje. Leonardo se blago nasmiješi i reče: »Sine moj, nevjera je najgore praznovjerje",i skrenu razgovor na druge, beznačajne stvari. Tek sam kasnije ušao u njegove divne misli o mističnom dijelu naše religije, koja u sebi sadrži tajanstvenu vezu našeg duhovnog principa s višim bićima, pa sam doista morao sebi priznati, da Leonardo ima pravo kada objavljivanje svega onog sublimnog, što se izlijevalo iz njegove duše, štedi tek za najviše posvećenje svojih učenika.Moja majka mi je pisala kako je odavno slutila, da mene neće zadovoljiti stalež svjetovnog svećenika, nego da ću odabrali samostanski život. Na Medardovo joj se ukazao stari hodočasnik iz Svete Lipe, vodeći me za ruku u redovničkoj odjeći kapucina. I kneginja je bila potpuno suglasna s mojom namjerom. Obadvije sam vidio još jednom prije nego što sam bio zaređen, a do toga je došlo vrlo brzo, jer mi je po mojoj najusrdnijoj želji, oprošteno pola novicijata. Potaknut vizijom moje majke, uzeo sam samostansko ime Medardo.Pokazalo se, da su odnosi medu braćom, unutrašnji red u pogledu pobožnosti i čitavog načina života u samostanu, potpuno onakvi, kao što mi se učinilo na prvi pogled. Ugodan mir, koji je vladao u svemu, ulijevao mi je u dušu nebeski spokoj, kakav je, nalik na neki blaženi san iz prvog doba mog najranijeg djetinjstva, lebdio oko mene u samostanu u Svetoj Lipi. Za vrijeme svečanog čina mog redenja opazih medu gledaocima sestru koncertnog meštra; bila je čini se vrlo

turobna, i mislim da sam joj vidio suze u očima; ali prošlo je doba iskušenja, no možda je i grešni ponos zbog onako lako izvojevane pobjede bio ono, što mi je izmamilo smiješak, koji opazi brat Ćiril, koracajući uz mene.»Čemu se tako raduješ, brate?« upitao je Ćiril.»Zar da ne budem radostan, kad se odričem ovog odvratnog svijeta i njegovih tričarija?« odgovorio sam; ali ne mogu poreći, da me je, dok sam izgovarao te riječi, kaznio za laž neki neugodan osjećaj, koji mi je odjednom prožeo dušu.No to je bila posljednja provala zemaljskog samoljublja, i nakon nje zavlada u meni mir duše. Kamo sreće da ga nikad više ne izgubih, ali velika je moć nečastivoga! Tko može da se pouzda u snagu svoga oružja, tko može da se pouzda u svoju opreznost, kad podzemne sile vrebaju.Već sam pet godina bio u samostanu, kad mi je po prio-rovu nalogu, brat Ćiril koji je bio ostario i oslabio, trebalo da preda nadzor nad bogatom samostanskom riznicom relikvija. Tu je bilo kojekakvih kosti svetaca, iverja iz križa Spasiteljevog i drugih svetinja, koje su se čuvale u lijepim ustakljenim škrinjama i na određene dane izlagale puku, da okrijepi dušu. Brat Ćiril upoznao me sa svakim od tih predmeta, a i s dokumentima, koji su postojali o njihovu podrijetlu i o čudesima, koja su proizveli. Po duhovnom obrazovanju on je bio ravan našem prioru, pa sam to manje oklijevao, da iskažem ono, što mi je svom silom naviralo iz duše.»Jesu li, dragi brate Ćirile«, kazao sam, »sve te stvari sigurno i nesumnjivo ono, za što se prikazuju? Nije li možda i tu pohlepa varalica podmetnula mnogo toga, što se sada smatra relikvijom ovog ili onog sveca? Tako, na primjer, neki samostan ima čitav križ našeg Spasitelja, a ipak se svuda izlaže toliko njegova iverja, da bi se njime, kao što je ustvrdio netko od nas samih, svakako u lakomislenoj šali, u našem samostanu moglo ložiti cijelu jednu godinu.«»Ne priliči nam doduše«, odgovorio je brat Ćiril, »da te stvari na ovakav način ispitujemo, no, iskreno govoreći, ja mislim, bez obzira na dokumente, koji o tome govore, da bi malo tih stvari moglo biti o n o, za što se izdaju. No čini mi se, da se to ne bi moglo ustanoviti. Pripazi dobro, dragi brate Medardo, što o tome mislimo ja i naš prior, pa ćeš našu religiju ugledati u novom sjaju. Zar nije divno, dragi brate

Medardo, što naša crkva teži da dokuči one tajanstvene niti koje čulno povezuju s nadčulnim, štoviše, da naš organizam, koji nam je dan za zemaljski život i bistvovanje, pobudi, da jasno sagleda svoje podrijetlo iz višeg duhovnog principa, pa čak i svoju duboku srodnost sa čudesnim bićem, čija snaga kao žarki dah prožima svu prirodu, te nas kao krilima serafina obgrljuje naslućivanjem višeg života, kojeg klicu u sebi nosimo. — Što je onaj komadićak drveta-ona koščica, ona krpica-kažu da je to odsječeno od križa Kristovog, uzeto od tijela-od odjeće nekog sveca; ali vjernika, koji o tome ne razmišlja, koji se tome predaje svom svojom dušom, ispunja odmah ono nadzemaljsko oduševljenje, što mu otvara carstvo blaženstva, koje ovdje dolje tek naslućuje; i tako se budi duhovni utjecaj sveca, kojem je povod bila makar i tobožnja relikvija, te čovjek od višeg duha, kojega je u dubini duše zazivao za utjehu i pomoć, može da primi snagu i čvrstoću u vjeri. Da, ta viša duhovna snaga, probuđena u njemu, može nadjačati čak i tjelesne patnje, pa tako te relikvije izazivaju ona čudesa, koja se tako često zbivaju pred očima okupljenog puka, da ih je doista nemoguće poricati.«Sjetio sam se odmah nekih priorovih napomena, koje su se potpuno slagale s riječima brata Ćirila, pa sam na relikvije,koje su mi ranije izgledale kao obična religiozna igrarija, stao gledati s istinskim unutrašnjim poštovanjem i pobožnošću. Bratu Ćirilu nije izmakao učinak njegovih riječi, te mi s još većim žarom i usrdnošću, koja je prodirala zaista do dna duše, nastavi objašnjavati zbirku, komad po komad. Na kraju iz neke dobro zatvorene škrinje izvadi sandučić i reče:»Ovdje se, dragi brate Medardo, nalazi najtajanstvenija, najčudesnija od svih relikvija, koje ima naš samostan! Otkako sam u samostanu, ovaj sandučić nije imao u ruci nitko osim priora i mene; čak ni druga braća, a još manje stranci, ne znaju uopće da postoji ova relikvija. Ja taj sanduk ne mogu dodirnuti, a tla se u duši ne zgrozim, tako mi je, kao da je u njemu zatvorena neka zla čarolija, koja bi, da joj uspije razoriti okov, koji je sputava i čini neškodljivom, mogla pokvariti i strašno upropastiti svakoga, koga bi stigla. Ono, što se u njoj nalazi, potječe neposredno od nečastivoga iz onoga doba, dok je on još vidljiv vojevao protiv spasenja ljudi.«Pogledao sam brata Ćirila s najvećim čuđenjem, a on nastavi: »Htio

bih se, dragi brate Medardo, potpuno suzdržati, da o toj do krajnosti mističnoj stvari izrazim bilo kakvo mišljenje, ili pak da iznesem ovu ili onu hipotezu, koja bi mi sinula u glavi, nego ću ti radije vjerno ispripovijedati, što o tome govore dokumenti, koji postoje u vezi s ovom relikvijom. Naći ćeš te dokumente u onoj škrinji i možeš ih sam čitati. Tebi je dovoljno poznat život svetog Antonija, znaš, kako se, da bi se udaljio od svega zemaljskog, da bi svoju dušu potpuno obratio božansko-me, povukao u pustinju i tamo svoj život posvetio najstrožoj pokori i molitvi. Nečastivi ga je progonio i često bi mu se vidljiv ispriječio na putu, da ga smeta u njegovim pobožnim razmatranjima. Tako se dogodilo, da je sveti Antonije jednom u sumrak opazio neku mračnu priliku, koja mu je prilazila; izbliza je na svoje čudo opazio, da iz rupa poderanog ogrtača, koji je imala ne sebi ta prilika, vire grla od boca. Bio je to nečastivi, koji upita, ne bi li želio da kuša eliksire, koje nosi uza se u bocama. Sveti Antonije, kojega ta ponuda nije čak ni ozlovoljila, jer se nečastivi, već onemoćao i oslabio, nije mogao upuštati ni u kakvu borbu, pa se stoga morao ograničiti na podrugljive riječi, upitao ga je, zašto nosi uza se toliko boca, i to na ovako neobičan način. Tada nečastivi odgovori: »Vidiš, kad me susretne kakv čovjek, začuđeno me gleda i ne može, da me ne upita za moja pića i da ih iz puste želje ne okusi. Među tolikim eliksirima svakako nađe neki, koji mu zaista prija, te iskapi cijelu bocu, opije se i prepusti se meni i mom carstvu.«Tako stoji u svim legendama, ali u jednom posebnom dokumentu, koji imamo o toj viziji svetog Antonija, govori se i o tome, da je nečastivi, kad je odlazio, ostavio nekoliko boca na ledini; sveti Antonije brzo ih je odnio u svoju spilju i sakrio u strahu, da bi čak i u toj pustinji kakav zabludjeli čovjek, pa možda i neki od njegovih učenika, mogao okusiti ovo užasno piće i dospjeti u vječnu propast.Slučajno je jednom, kaže se dalje u ovom dokumentu, sveti Antonije otvorio jednu od tih boca; tada je iz nje izašla neka čudna spojna para i oko sveca stadoše oblijetati kojekakve gnusne i smutljive paklene slike, štoviše, pokušaše ga zavesti zamamnim opsjenama, sve dok ih strogim postom i neprekidnom molitvom opet ne odagna.U tom sandučiću nalazi se sada upravo jedna takva boca s đavoljim eliksirom, koja potječe iz ostavštine svetog Antonija, a dokumenti su tako vjerodostojni i točni, da se jedva može posumnjati u najmanju

ruku u to, da je boca zaista nađena nakon smrti svetog Antonija među njegovom ostavštinom. Uostalom, uvjeravam te, dragi brate Medardo, da meni, kad god dodirnem bocu, pa čak i samo sandučić, u kojem je zatvorena, obuzme dušu neka neobjašnjiva groza, te mi se čak pričinja, kao da osjećam lagani, sasvim čudan miris, koji me opaja i ujedno izaziva u duši dubok nemir, zbog kojeg se ne mogu sabrati čak ni pri molitvi. No ja to opako raspoloženje, koje očevidno potječe od utjecaja neke neprijateljske sile, iako baš ne vjerujem u neposredno djelovanje nečastivog, svladavam upornom molitvom. Tebi, dragi brate Medardo, koji si još tako mlad, koji još sve, što se pojavi u tvojoj mašti, uzbuđenoj đavolskom silom, gledaš u sjajnijim, življim bojama, koji se još kao hrabar, ali neiskusan ratnik, doduše čio u borbi, ali možda i odviše smion, toliko da se ne bojiš ni nemogućeg i da se odviše pouzdaješ u svoju snagu, savjetujem, da nikad ili bar još za mnogo godina ne otvoriš ovaj sandučić, a da te tvoja radoznalost ne uvede u napast, stavi je daleko od očiju.«Brat Ćiril ponovo je zatvorio tajanstveni sandučić u škrinju, gdje se nalazio, i predao mi svežanj ključeva, u kojem je visio i ključ od ove škrinje; cijela ta pripovijest učinila je na mene neobičan utisak, ali što sam više osjećao kako mi u duši klije živa želja, da vidim tu čudnovatu relikviju, to sam se više trudio, sjećajući se opomene brata Ćirila, da to sebi što više otežam. Kad je Ćiril otišao, pregledao sam još jednom svetinje, koje su mi bile povjerene, a onda odriješili od svežnja ključić, kojim je bila zatvorena ona opasna škrinja i sakrih ga duboko pod spise na svom pisaćem stolu.Medu profesorima u seminariju jedan bijaše odličan govornik; svaki put, kad je on propovijedao, bila je crkva prepuna; vatrena bujica njegovih riječi neodoljivo je zanosila svakoga, raspaljujući u duši usrdnu pobožnost. Njegove divne zanosne riječi prodirale su i meni do dna duše, ali dok sam toga visoko nadarenog govornika smatrao sretnim, kao da se u meni budila neka unutrašnja snaga, koja me snažno nagonila, da ga oponašam. Kad bih ga čuo, tada bih i ja propovijedao u svojoj samotnoj sobi, prepuštajući se sav časovitom oduševljenju, sve dok mi nije uspjelo da svoje ideje, svoje riječi utvrdim i zapišem.Brat, koji je obično propovijedao u samostanu, jako je oslabio, njegove propovijedi vukle su se mučno i bezvučno kao napola

presušen potok, a neobično rastegnut način govora, koji je bio posljedica pomanjkanja misli i riječi, jer je govorio bez bilježaka, činio je njegove govore tako neizdržljivo dugima, da je do amena najveći dio vjernika slatko zadrijemao, kao uz beznačajno, jednolično klopotanje mlina, da se probudi tek onda, kad bi zabrujale orgulje. Prior Leonardo bio je doduše zaista odličan govornik, ali se nećkao propovijedati, jer mu je to u njegovim visokim godinama, bilo odviše naporno, a inače u samostanu nije bilo nikoga, tko bi mogao zamijeniti onog slabunjavog brata. Leonardo je govorio sa mnom o toj nevolji, zbog koje mnogo pobožnih ljudi nije dolazilo u crkvu; skupih hrabrost i rekoh mu, da sam već u seminariju osjetio u duši poziv da propovijedam i da sam napisao mnogo duhovnih govora. Zatražio je da ih vidi i bio je s njima silno zadovoljan, pa je navalio na mene, neka već idućeg blagdana pokušam održati propovijed, koja će to pouzdanije uspjeti, što me priroda nada-rila svime, što pripada dobrom propovijedniku, naime lijepim stasom, izražajnim licem i snažnim zvučnim glasom. Što se tiče vanjskog držanja, pravilne gestikulacije, stade me Leonardo sam poučavati.Došao je blagdan, crkva je bila posjećenija nego inače, i ja se, dršćući u duši, popeh na propovijedaonicu.U početku sam se vjerno držao svog rukopisa, i Leonardo mi kasnije reče, da sam govorio drhtavim glasom, ali da je baš takav glas odgovarao pobožnim, sjetnim razmatranjima, s kojima sam počeo govor, i većina je to smatrala za osobito, efektno govorničko umijeće. Ali uskoro — kao da mi je dušu obasjala žarka iskra nebeskog zanosa — više nisam mislio na rukopis, nego sam se sav predao časovitom nadahnuću. Osjećao sam kako mi krv ključa i kipi u svim žilama, Čuo sam kako moj glas grmi kroz svodove — vidio sam svoju uzdignutu glavu, svoje raširene ruke, i kao da su oko njih blistale sjajne zrake zanosa. Sentencom, u kojoj sam, kao u nekom plamenom fokusu još jednom saže sve ono sveto i uzvišeno, što sam bio objavio, završio sam svoj govor, koji je ostavio upravo neobičan, upravo nečuven utisak. Žestok plač — uzvici najpobožnije slasti, što su se i nehotice otimali s usana — glasna molitva, sve je to bilo odjek mojih riječi. Braća mi izraziše svoje najveće divljenje, Leonardo me zagrli, nazva me ponosom samostana.Glas o meni brzo se proširio, pa se najotmjeniji, najobrazovaniji dio

gradskih stanovnika gurao već sat prije, nego što bi se oglasilo zvono, u ne baš preveliku samostansku crkvu, samo da čuje brata Medarda. Što je više raslo divljenje, to sam se više trudio i živo nastojao, da i u najvećoj vatri govorim zaobljeno i gipko. Sve mi je više uspijevalo da zanesem slušatelje, a najdublje poštovanje, koje su mi iskazivali svuda, gdje god bih se pojavio, sve je više i više raslo, te je uskoro stalo nalikovati gotovo na obožavanje sveca. Grad je zahvatila neka religiozna zasljepljenost, pri bilo kakvoj prilici, pa i na obične dane u tjednu, sve je hrlilo prema samostanu, da vidi brata Medarda, da s njim progovori.Tada u meni nikne misao, da sam posebni izabranik neba. Tajanstvene okolnosti pri mojem rođenju na svetom mjestu radi oproštenja grijeha zločinačkog oca, čudesni događaji u prvim godinama mog djetinjstva, sve to kao da je govorilo, da se moj duh, u neposrednom dodiru s nebeskim, već ovdje dolje uzdiže nad zemaljsko, te da ne pripadam ovom svijetu, ovim ljudima, medu kojima kročim po ovoj zemlji, da ih spašavam i tješim. Tada sam bio siguran, da je stari hodočasnik u Svetoj Lipi bio sam sveti Josip, a čudesni dječak mali Isus, koji je u meni pozdravio sveca, što je određen da kroči po zemlji. Ali što se življe sve to pojavljivalo u mojoj duši, to mi je dosadnija i nesnosnija bivala moja okolina. Onaj mir i vedrina duha, koji su me ranije ispunjavali, nestadoše iz moje duše — čak i sve prijazne izjave braće, ljubaznost priora, stadoše buditi u meni neprijateljski gnjev. Trebalo je, da u meni spoznaju sveca, uzvišenog visoko iznad njih, da se bace u prah i pomole se da ih zagovaram pred prijestoljem Božjim. A ovako sam ih smatrao ogrezlima u pogubnoj okorjelosti. Čak sam u svoje govore upletao stanovite aluzije, u kojima sam natucao kako je svanulo divno doba, nalik na jutarnje rumenilo, što se sjaji u blistavim zrakama, u kojima po zemlji kroči izabranik Božji, noseći utjehu i spas vjernome stadu. Svoje umišljeno poslanje zaodijevao sam u mistične slike, koje su to više djelovale na mnoštvo poput neobične čarolije, što ih je manje razumijevalo. Leonardo je postao prema meni vidljivo hladniji, izbjegavao je, da sa mnom govori bez svjedoka, ali na kraju, kad smo se jednom slučajno, napušteni od sve braće, susreli u drvoredu samostanskog vrta, on progovori:»Ne mogu ti zatajiti, dragi brate Medardo, da mi se od nekog vremena ne sviđa cijelo tvoje ponašanje. Nešto ti je ušlo u dušu, što te odvraća

od života u pobožnoj jednostavnosti. U tvojim govorima ima neke đavolske tmine iz koje još zazire da izađe mnogo toga, što bi te bar od mene zauvijek razdvojilo.Dopusti mi, da budem iskren! Ti u ovom trenutku nosiš krivicu našeg grešnog podrijetla, koja svakoj snažnoj težnji za uzdizanjem naše duhovne snage otvara put k propasti, u koju u nepromišljenom letu i odviše lako zalutamo!Odobravanje, štoviše, kumirsko obožavanje, koje ti iskazuje lakoumni svijet, željan svakojakog draškanja, zaslijepilo te je, i ti sam sebe vidiš u obličju, koje nije tvoje vlastito, nego opsjena, koja te mami u ponor propasti. Priberi se, brate Medardo! Odreci se lude misli, koja te zasljepljuje — mislim da je poznajem! — već sad si izgubio mir duše, bez kojega nema sreće na ovome svijetu. Poslušaj moju opomenu, čuvaj se đavla, koji na tebe vreba. Budi opet onaj dobrodušni mladić, kojega sam svom dušom volio.«Suze navriješe prioru iz očiju, kad to reče; bio me uhvatio za ruku i, pustivši je, brzo se udaljio, ne sačekavši moj odgovor.Ali njegove riječi prodrle su mi u dušu samo kao riječi neprijatelja; bio je spomenuo odobravanje, pa čak i ono silno divljenje, koje sam pobudio svojim izvanrednim sposobnostima, te mi je bilo jasno, da je njegovo negodovanje prema meni samo plod sitničave zavisti, koju je tako otvoreno pokazao. Pun mržnje u srcu, ostajao sam na redovničkim sastancima nijem i povučen u sebe; sav ispunjen novim bićem, koje se u meni pojavilo, smišljao sam danju i u besanim noćima, kako ću sve to, što je u meni niknulo izraziti sjajnim riječima i objaviti puku.

Što sam se više udaljavao od Leonarda i braće, to sam čvršćim vezama umio privući k sebi mnoštvo.Na dan svetog Antonija bila je crkva tako dupkom puna, da su morali širom otvoriti vrata, kako bi se puku, koji je dohrlio, omogućilo, da me sluša i pred crkvom. Nikad nisam govorio snažnije, vatrenije, prodornije. Ispripovijedao sam, kao što je to običaj, mnogo toga iz svečeva života i nadovezao na to pobožna razmatranja, koja su zadirala duboko u život. Govorio sam, kako ga je napastovao đavao, kojemu je istočni grijeh dao moć, da zavodi ljude, a bujica riječi i nehotice me dovela do legende o eliksirima, koju sam htio prikazati

kao mudru alegoriju. Tada mi pogled, lutajući po crkvi, pade na nekog visokog mršavog muškarca, koji se, sučelice meni, popevši se na neku klupčicu, naslonio na stup u kutu. Na čudan, neobičan način prebacio je tamnoljubičasti ogrtač, u koji je umotao skr-štene ruke. Njegovo lice bilo je mrtvački blijedo, a pogled velikih, crnih, izbuljenih očiju prošao mi je kroz grudi kao vatreni ubod noža. Obuze me neugodan, jeziv osjećaj, brzo odvratih pogled, skupih svu svoju snagu i nastavih govoriti. No kao da me goni neka čudna čarobna sila, neprestano sam pogledavao onamo, gdje je još uvijek stajao onaj čovjek, ukočen i nepomičan, upirući u mene sablastan pogled. Na visokom navora-nom čelu, na opuštenim ustima, kao da je titrala neka gorka poruga — mržnja puna prezira. U čitavom tom liku bilo je nešto strašno — užasno!Da! — to je bio onaj nepoznati slikar iz Svete Lipe. Osjećao sam se, kao da su me pograbile ledene jezive šake — na čelo su mi od straha izbile kaplje znoja — rečenice su mi zapi-njale — moje riječi postajale su sve smušenije i smušenije — stade šapat u crkvi — mrmljanje — ali strašni stranac, ukočen i nepomičan, i dalje se naslanjao na stup, piljeći u mene. Krik-nuh u paklenom strahu ludog očaja.»Ha, prokletniče! gubi se! gubi se — jer to sam ja sam! ja sam sveti Antonije!«Kad sam se opet probudio iz besvijesnog stanja, u koje sam pao izgovorivši one riječi, bio sam na svom ležaju, a brat Ćiril sjedio je uz mene, njegujući me i tješeći. Strašna slika neznanca još mi je bila živo pred očima, ali što se brat Ciril, kojemu sam sve bio ispripovijedao, više trudio da me uvjeri, kako je to bila samo opsjena moje mašte, usijane gorljivim i snažnim riječima, to snažnije sam osjećao gorko kajanje i stid zbog svog ponašanja na propovijedaonici. Slušatelji su bili mislili, kako sam kasnije saznao, da sam iznenada poludio, a opravdanog povoda za to dao im je osobito moj posljednji uzvik. Bio sam smrvljen — duša mi je bila slomljena; zatvoren u svoju ćeliju, podvrgoh se najstrožoj pokori i krijepili se usrdnom molitvom za borbu s napasnikom, koji mi se ukazao čak u svetištu, samo što je u drskoj bezočnosti uzeo lik pobožnog slikara iz Svete Lipe. Govorilo se uostalom, da nitko nije vidio muškarca u ljubičastom ogrtaču, a prior Leonardo u svojoj poznatoj dobrodušnosti širio je svuda s

najvećim marom glase kako je to bio samo napadaj vrućice, koja me je onako užasno spopala za vrijeme propovijedi i bila povod mojih smušenih riječi; bio sam zaista slab i bolestan još i nakon nekoliko sedmica, kad sam ponovo počeo živjeti običnim samostanskim životom. No ipak sam se ponovo uputio na propovijedaonicu, ali mučio me unutarnji strah, progonio me užasan blijedi lik, te sam jedva uspio da govorim suvislo, a kamoli da me obuzme vatrena rječitost kao inače. Moje propovijedi postale su obične — usiljene, — nepovezane. — Slušatelji su žalili, što sam izgubio svoj govornički dar, malo pomalo su nestajali, pa se na moje mjesto vratio stari brat, koji je nekad propovijedao i sada očigledno još uvijek govorio bolje od mene.Nakon nekog vremena desilo se, da je neki mladi grof u pratnji svoga dvorskog meštra, s kojim se našao na putu, posjetio naš samostan, želeći da vidi razne njegove znamenitosti. Morao sam otvoriti komoru s relikvijama, i mi unidosmo, dok su priora, koji je s nama bio prošao kroz kor i crkvu nekuda pozvali, te ostadoh sam sa strancima. Pokazao sam i objasnio svaki komad, i tada grofu pade u oči škrinja, ukrašena lijepom staronjemačkom rezbarijom, u kojoj se nalazio sandučić s đavoljim eliksirom. Iako nisam htio odmah kazati, što je zatvoreno u škrinji, obojica, i grof i dvorski meštar, navaljivali su na mene, sve dok nisam ispripovijedao legendu o svetom Antoniju i lukavom đavlu i dok god nisam o toj boci, koja se čuvala kao relikvija, iznio sve potpuno vjerno riječima brata Ćirila; čak sam nadodao i to, kako me je opomenuo, da je opasno otvoriti sanduk i pokazivati bocu. Iako je grof bio odan našoj religiji, ipak, čini se, nije mnogo držao do vjerodostojnosti svete legende, kao ni dvorski meštar. Obojica stadoše sipati razne šaljive primjedbe i dosjetke ne račun komičnog đavla, koji u poderanom ogrtaču nosi zavodničke boce; ali na kraju se dvorski meštar uozbiljio i kazao:»Ne ljutite se na nas, lakomislene svjetovnjake, velečasni gospodine. Budite uvjereni, da obojica, i ja i moj grof, poštujemo svece kao divne ljude, duboko nadahnute religijom, koji su za spas svojih duša i za spas ljudi žrtvovali sve radosti života, pa čak i sam život; ali što se tiče takvih pripovijesti, kakvu ste nam upravo ispričali, radi se, mislim samo o duhovitoj alegoriji, koju je izmislio svetac, i koja je zbog nerazumijevanja ušla u život kao stvaran događaj.«

Pri ovim riječima dvorski meštar brzo odgurnu zasun na sandučiću i izvadi crnu bocu neobičnog oblika. Zaista se, kao što mi je kazao brat Ciril, širio jak miris, koji nije djelovao samo opojno, nego štoviše ugodno i blagotvorno.»Eh«, uzviknuo je grof, »kladim se, da taj đavolji eliksir nije ništa drugo, nego odličan originalni sirakuzac.«»Sasvim sigurno«, odgovorio je dvorski meštar, »i ako boca zaista potječe iz ostavštine svetoga Antonija, onda ste vi, velečasni gospodine, u gotovo boljem položaju nego napuljski kralj, kojega je ružan običaj Rimljana, da vino ne začepe, nego da ga čuvaju samo nakapanim uljem, lišio zadovoljstva, da se osladi starim rimskim vinom. Iako ovo vino nije ni izdaleka tako staro kao što je bilo ono, ipak je sigurno najstarije, što postoji, pa ćete stoga dobro učiniti, ako relikviju upotrebite u svoju korist i mirno je ispijuckate.«»Zaista«, umiješao se grof, »taj prastari sirakuzac ulio bi vam novu snagu u žile i odstranio boležljivost, od koje vi, velečasni gospodine, čini se potajno trpite.«Dvorski meštar izvukao je iz džepa željezni izvojac i otvorio bocu, ne obazirući se na moje protestiranje. Kad je izletio čep, učinilo mi se, kao da je liznuo plavkast plamečak i odmah opet iščeznuo. Miris se jače vinuo iz boce i stao se širiti po sobi. Dvorski meštar okusio je prvi i oduševljeno uskliknuo:»Predivan — predivan sirakuzac! Zaista, podrum svetoga Antonija nije bio rđav, a ako mu je đavao bio podrumar, onda nije prema tom svetom čovjeku bio tako zao, kao što se vjeruje, — pokušajte, grofe!« — Grof to učini i potvrdi ono, što je kazao dvorski meštar. Obojica se stadoše još više šaliti na račun relikvije, pričajući kako je ova očigledno najljepša u cijeloj zbirci — kako bi sebi željeli čitav podrum takvih relikvija, i tako dalje. Slušao sam sve to šuteći, poniknute glave, u tle uprta pogleda; u veselosti stranaca bilo je za mene, u mom tmurnom raspoloženju, nešto mučno; uzalud su navaljivali na mene, da ija okusim vino svetoga Antonija; odlučno sam to odbio i bocu, dobro začepljenu, opet zatvorio u njeno spremište.Stranci napustiše samostan i kad sam ponovo sjedio osamljen u svojoj ćeliji, nisam mogao sebi poreći osjećaj neke ugode u duši, neku bodru vedrinu duha. Bilo je očigledno, da me je okrijepio opojni miris onog

vina. Ni trun onog lošeg djelovanja, o kojem je govorio Ćiril, nisam osjetio, a upadljivo se pokazao samo suprotan, blagotvorni utjecaj: što sam više razmišljao o legendi svetoga Antonija, to življe su mi u duši odzvanjale riječi dvorskog meštra, to više sam bio uvjeren, da je ono što je kazao dvorski meštar točno, i tek tada mi poput svijetle munje sinu misao, da sam onog nesretnog dana, kad mi je đavolsko priviđenje onako strašno prekinulo propovijed, i ja namjeravao da tu legendu također protumačim kao duhovitu, poučnu alegoriju svetog čovjeka. Toj se misli pridružila još jedna, koja me uskoro toliko zaokupila, da su se u njoj utopile sve ostale. A što, pomišljao sam, ako bi to čudesno piće okrijepilo tvoju nutrinu duhovnom snagom, ako bi čak uspjelo da ponovo raspiri ugasli plamen, tako, da zablista novim životom?Nije li se tajanstvena srodnost tvog duha s onim prirodnim snagama, koje se skrivaju u vinu, očitovala već u tome, što isti onaj miris, koji je slabašnog Ćirila omamljivao, na tebe djeluje samo blagotvorno?No, iako sam već bio odlučio da poslušam strančev savjet, iako sam već htio prijeći na djelo, neprekidno me suzdržavalo neko unutrašnje opiranje. Štoviše, kad sam namjeravao otvoriti škrinju, učinilo mi se, kao da sam u rezbariji ugledao užasno lice slikara, koji me probadao živim ali mrtvački ukočenim očima; snažno me obuzela sablasna jeza, te pobjegoh iz komore s relikvijama, da u svetištu okajem svoju drskost. Ali sve više i više progonila me misao, da se moj duh može okrijepiti i ojačati jedino uživanjem čudesnoga vina.Ponašanje priora i redovnika, koji su sa mnom postupali kao s duševno bolesnim, s dobronamjernom, ali ponižavajućom obazrivošću, dovodilo me u očaj, i kad me je Leonardo razriješio dužnosti da vršim uobičajene pobožnosti, kako bih potpuno pribrao svoje snage, mučen u besanoj noći teškom morom, odlučih da makar i po cijenu smrti stavim sve na kocku, da opet dođem do izgubljene duševne snage ili da propadnem.Ustadoh s ležaja, te se kao neka sablast sa svjetiljkom, koju sam bio pripalio kod Marijinog kipa u samostanskom hodniku, stadoh šuljati kroz crkvu prema komori s relikvijama. Obasjane drhtavim svijetlom laterne, izgledale su svete slike u crkvi kao da se miču, činilo mi se da me sažalno pogledavaju, činilo mi se kao da u potmulom hujanju oluje, koja je kroz razbijene prozore ulijetala na kor, čujem tužne

glasove opomene, kao da mi moja majka dovikuje iz velike daljine:»Sine Medardo, što činiš, okani se opasna pothvata!«Kad sam ušao u komoru s relikvijama, sve je bilo tiho i mirno; otvorio sam škrinju, pograbio sandučić, uzeo bocu, i začas sam već bio snažno gutnuo! — Žilama mi poteče žar i ispuni me osjećajem neopisive ugode — gutnuh još jedamput, i mene ispuni slast nekog novog života! — Brzo zatvorih u škrinju prazan sandučić, pohitah s blagotvornom bocom u svoju ćeliju i stavih je u svoj stol za pisanje.Tada mi pade u ruke ključić, koji sam onomadne, da izbjegnem svako iskušenje, bio odriješio od svežnja, a nisam li ipak bez njega otvorio škrinju i onda, kad su bili prisutni stranci, i sada?Pogledah svoj svežanj ključeva i gle, medu njima se našao neki nepoznat ključ, s kojim sam i onda i sada otvorio škrinju, a da to u rastresenosti nisam ni primijetio.I nehotice uzdrhtah, a u mom dahu, koji kao da se prenuo iz dubokog sna, jedna je zbrkana slika gonila drugu. Nisam imao mira ni spokoja, sve dok ne svanu vedro jutro, te mogoh pohitati u samostanski vrt, da se okupam u zrakama sunca, koje se vatreno i zažareno uzdiglo iza bregova. Leonardo i braća opaziše kako sam se izmijenio; mjesto da kao inače, povučen u sebe, ne progovorim ni riječ, bio sam vedar i živahan. Kao da govorim pred sakupljenom pastvom, govorio sam vatrenom rječitošću, koja mi je inače bila svojstvena. Kad ostadoh na samu s Leonardom, on me dugo promatrao, kao da je htio da mi prodre do dna duše; a onda, i pritom mu licem preleti lagan ironičan smiješak, reče:»Nije li možda brat Medardo u nekoj viziji dobio s neba novu snagu i podmlađen život?«Osjetih kako se žarim od stida, jer mi se u tom času sav moj zanos, koji je bio proizveo gutljaj starog vina, učini bezvrijedan i jadan. Stajao sam oborenih očiju i spuštene glave, Leonardo me prepustio mojim mislima. Bojao sam se i odviše, da napetost, u koju me bacilo popijeno vino, ne će dugo potrajati, nego da će možda na moju žalost, izazvati još veću nemoć; no nije bilo tako, štoviše, osjećao sam, kako mi se s ponovo stečenom snagom vratila i mladenačka odvažnost i nesmiriva težnja za onim najuzvišenijim poljem rada, koje mi je pružao samostan. Uporno sam tražio da na idući blagdan ponovo propovijedam, i to su mi dopustili. Malo prije nego što sam se uspeo

na propovijedaonicu, popio sam malo onog čudesnog vina; nikad dotada nisam govorio vatrenije, zanosnije, dirljivije.Brzo se proširio glas da sam se potpuno oporavio, pa se crkva opet punila kao ranije; ali što mi je mnoštvo više odobravalo, to je ozbiljniji i suzdržljiviji bivao Leonardo, te ga stadoh mrziti iz dna duše, jer sam smatrao, da ga je obuzela sitna zavist i redovnička taština.Približavalo se Bernardovo, i ja, pun žarke želje da pred kneginjom zaista zablistam u svem svom sjaju, zamolih priora, neka uredi, da mi se na taj dan dopusti propovijedati u cistercitskom samostanu.Leonarda je moja molba, čini se, neobično iznenadila, priznao mi je otvoreno, da je upravo ovaj put naumio sam propovijedati, i da je radi toga već uredio sve potrebno; te će lakše međutim biti ispunjena moja molba, jer će se on ispričati bolešću i, mjesto da ode sam, poslat će mene.Tako je zaista i bilo!Večer prije toga vidio sam svoju majku i kneginju; ali sva moja duša bila je ispunjena govorom, koji je trebao da dostigne najviši vrhunac rječitosti, pa je susret s njima ostavio na mene tek neznatan dojam. U gradu se razglasilo, da ću ja propovijedati mjesto oboljelog Leonarda, i to je možda privuklo još više obrazovane publike. Nisam pribilježio baš ništa, jedino sam u mislima sredio pojedine dijelove govora, računajući s velikim zanosom, koji će u meni probuditi svečana služba Božja, okupljeni pobožni puk, pa čak i sama divna crkva s visokim svodovima, i zaista se nisam prevario.Poput vatrene rijeke tekle su moje riječi, koje su uz uspomene na svetog Bernarda sadržavale izvanredno mudre slike, najpobožnija razmatranja; u svim pogledima, uprtim u mene, čitao sam čuđenje i divljenje.Kako sam bio radoznao, što će reći kneginja, kako sam iščekivao najsnažniji izljev njenog najdubljeg divljenja; da, bilo mi je pri duši kao da će i nehotice morati sa strahopoštovanjem primiti onoga, koji ju je zadivio već kao dijete, naslućujući sada jasnije onu višu silu, što se u njemu nastanila. No kad sam htio sa njom govoriti, poručila mi je, da se iznenada razboljela, te da ne može razgovarati ni s kim, pa ni sa mnom. To me je ozlovoljilo to više, što sam sebi u svojoj oholosti umislio, da bi

abatisa morala s najvećim oduševljenjem osjetiti potrebu, da još sluša moje zanosne riječi.Moju majku, kako mi se činilo, mučila je neka potajna tuga, no nisam se usudio da istražujem, što je tome uzrok, jer je neki tajnoviti osjećaj svaljivao krivicu na mene, a da to nisam mogao u sebi jasnije odgonetnuti. Ona mi dade jedno malo kneginjino pisamce, koje sam smio otvoriti tek u samostanu; čim sam bio u svojoj ćeliji, pročitao sam na svoje čudo ovo:»Ti si me, dragi moj sine (jer, još želim da te tako zovem), govorom, koji si održao u crkvi našeg samostana, bacio u najdublju žalost. Tvoje riječi nisu dopirale iz pobožne duše, koja se sva okrenula k nebu, tvoje oduševljenje nije bilo ono, što pobožnog uznosi na krilima serafina, tako da u svetom zanosu gleda u nebesko carstvo. Ah! Ohola gizdavost tvojih riječi, tvoje vidljivo naprezanje, da izrekneš samo što više napadnog, blistavog, dokazali su mi, da ti, mjesto da vjernike poučiš i potakneš ih na pobožnost, težiš samo za povlađivanjem, za ništavnim divljenjem svjetovno raspoloženog mnoštva. Ti si hinio osjećaje, kojih nije bilo u tvom srcu, poslužio si se čak stanovitim izvještačenim izrazima lica i pokretima, koje si očigledno uvježbavao kao tašt glumac, sve to samo zbog kukavnog odobravanja. U tebe je unišao duh prijevare i upropastit će te, ako se ne pribereš i ne odrekneš grijeha. Jer ovo što činiš je grijeh, težak grijeh, to više, što si se nebu obavezao da ćeš živjeti najpobožnije, da ćeš se odreći svih zemaljskih ludosti. Sveti Bernardo, kojega si svojim lažljivim riječima tako sramotno vrijeđao, neka ti oprosti u svojoj nebeskoj velikodušnosti, neka te prosvijetli, da opet nađeš pravi put, s kojega si skrenuo, namamljen od nečastivog, i neka se moli za spas tvoje duše. Zbogom!«Riječi abatise opekle su me kao stotinu munja, i ja se zajapurili od gnjeva u duši, jer ni u što nisam bio više uvjeren, nego u to, da je Leonardo koji je u mnogim svojim primjedbama o mojim propovijedima natucao upravo u tom smislu, iskoristio kneginjino bogomoljstvo, da je podjari protiv mene i mog govorničkog dara. Više gotovo nisam mogao da ga ugledam, a da ne uzdrhtim od gnjeva u duši, čak mi je često padalo na um, da ga upropastim u takvom smislu, da sam se i sam toga uplašio. Predbacivanja abatise i priora bila su mi to nesnosnija, što sam u dubini duše jasno osjećao njihovu

istinitost; ali sve čvršće i čvršće ustrajući u svojim postupcima, krijepeći se kapljicama vina iz tajanstvene boce, i dalje sam svoje propovijedi kitio svim umijećima retorike i brižljivo studirao svoju mimiku, svoju gestikulaciju, pa sam tako žeo sve više i više odobravanja i divljenja.Zrake jutarnjeg svijetla u svim bojama prodirale su kroz šarene prozore samostanske crkve; sam i utonuvši u duboke misli, sjedio sam u ispovijedaonici; od svodova su odjekivali samo koraci dežurnog brata laika, koji je čistio crkvu. Tada nešto zašuška u mojoj blizini, i ja ugledah neku visoku vitku žensku priliku, čudno obučenu, s velom spuštenim na lice; bila je unišla ne postrana vrata i prilazila mi, da se ispovijedi. Kretala se neopisivo ljupko, kleknula, iz grudi joj se vinuo dubok uzdah; osjetio sam njen žarki dah, bilo mi je kao da me omamljuje neka opasna čarolija, još prije nego što je progovorila!Kako da opišem onaj sasvim poseban zvuk njenog glasa, koji je prodirao do u dno duše.Svaka njena riječ pogađala me u srce, kad je priznala kako gaji zabranjenu ljubav, protiv koje se već dugo uzalud bori, i da je ta ljubav to grešnija, što je ljubljeni zauvijek vezan svetim vezama, u ludilu beznadnog očaja već je proklela te veze. Zastade — u bujici suza, koja je gušila riječi, zavapi:»Ti — ti, Medardo, ti si taj, koga tako neizrecivo ljubim!«Kao u smrtonosnom grču stadoše mi se trzati svi nervi, bio sam izvan sebe; neki još nepoznat osjećaj razdirao mi je grudi, gledati je, privinuti je k sebi — nestati od slasti i muke, trenutak toga blaženstva za vječne muke pakla!Šutjela je, ali čuo sam kako duboko diše.U nekom divljem očaju napregnuo sam sve svoje sile, da se priberem; što sam govorio, više ne znam, ali opazio sam, da je šutke ustala i udaljila se, dok sam ja čvrsto pritiskujući na oči maramicu, kao skamenjen, bez svijesti, i dalje sjedio u ispovijedaonici.Na sreću više nitko nije došao u crkvu, te mogoh stoga ne-opaženo umaći u svoju ćeliju. Kako mi se sada sve učinilo drukčije, kako lude, kako bljutave sve moje težnje.Nisam vidio lice neznanke, a ipak je ona živjela u meni i promatrala me blagim tamnoplavim očima, u kojima su se ca-klile suze, što su padale u moju dušu kao razorna vatra i zapalile plamen, koji više-nije

mogla stišati ni molitva, ni trapljenje, kojima sam se utjecao, bičujući se do krvi čvornatim korbačem, samo da izbjegnem vječnom prokletstvu, što mi je prijetilo, jer je onaj oganj, koji je u meni zapalila nepoznata žena, često budio najgrešniju požudu, koju ranije nisam poznavao, te nisam umio da se spasim od muka pohote.

Jedan oltar u našoj crkvi bio je posvećen svetoj Rozaliji, a njena divna slika prikazivala je čas, kad umire mučeničkom smrću. To je bila moja ljubljena, prepoznao sam je, čak je i njena odjeća bila potpuno ista kao čudna odjeća neznanke. Ležao sam tu satima, kao da me obuzelo teško ludilo, prostrt ničice na stubama oltara jaučući od očaja tako groznim glasom, da su užasnuti redovnici u strahu uzmicali od mene.U mirnijim časovima trčkarao sam po samostanskom vrtu, vidio sam je kako šeće u maglovitoj daljini; izlazila je iz žbunja, izdizala se iz izvora, lebdjela nad cvjetnom livadom, svuda samo ona, samo ona! Tada prokleh svoj zavjet, svoj život! Htio sam napolje, u svijet, i da ne sustanem, dok je ne nađem, dok je ne iskupim spasom svoje duše. Na kraju mi je uspjelo bar to, da u izljevima svog ludila, neobjašnjivog braći i prioru, budem umjereniji; mogao sam se pričinjati mirniji, ali sve dublje i dublje izjedao mi je dušu onaj kobni plamen. Nije mi više bilo ni sna, ni počinka! Progonjen njenim likom prevrtao sam se po tvrdom ležaju i zazivao svece, ne zato, da me spasu od zavodljive opsjene, koja me je svuda progonila, niti da mi dušu očuvaju od vječnoga prokletstva, ne! — da mi ženu daju, da me razriješe od zakletve, da mi poklone slobodu za grešno otpadništvo.Konačno sam čvrsto odlučio, da svoje patnje dokrajčim bijegom iz samostana. Činilo mi se, da je potrebno jedino osloboditi se samostanskih zavjeta, pa da mi se ta žena nađe u naručaju, te da stišam požudu, koja je u meni gorjela. Odlučio sam odrezati bradu i obući svjetovno odijelo, da me tko ne prepozna, te lunjati po gradu, sve dok je ne nađem; nisam ni pomislio, kako će to biti teško, možda čak i nemoguće, kako, potpuno lišen novca, ne ću možda izvan tih zidina moći poživjeti ni jedan jedini dan.Posljednji dan, koji sam još htio proboraviti u samostanu, bio je konačno došao; sretnim slučajem bio sam dobio pristojno građansko odijelo, iduće noći nakanio sam napustiti samostan, da se nikad više

ne vratim. Već se spustila večer, kad me prior sasvim iznenada pozva k sebi. Zgrozih se, jer ni u što nisam bio više uvjeren, nego da je primijetio moje potajno spremanje.Leonardo me primio neobično ozbiljno, čak s nekim impozantnim dostojanstvom, pred kojim sam i nehotice uzdrhtao.»Brate Medardo«, poče on, »tvoje bezumno ponašanje, koje ja smatram samo jačim izljevom one duhovne prenapetosti, do koje si već prije duže vremena dotjerao, možda i ne iz najčišćih namjera, narušava naš miran zajednički život, djeluječak razorno na vedrinu i bodrost, koju sam dosad nastojao održati medu braćom kao plod tihog pobožnog života.Ali možda je tome kriv i neki nemio događaj, koji te zadesio.Kod mene, svog očinskog prijatelja, kome si mogao mirno sve povjeriti, našao bi utjehu, no ti si šutio, a ja to manje želim tla te prozrem, što bi me tvoja tajna mogla lišiti dijela mog mira, koji u vedroj starosti nada sve cijenim.Ti se često, osobito pred oltarom svete Rozalije, nedoličnim, užasnim riječima, koje kao da su ti se otimale u nekom ludilu, strašno sablažnjavao ne samo braću, nego i strance, koji su se slučajno našli u crkvi; mogao bih te zbog toga prema samostanskim pravilima oštro kazniti, no ne ću to učiniti, jer možda je tvojoj zabludi kriva neka zla sila — sam nečastivi, kojem se nisi dovoljno opirao, pa ti jedino nalažem da budeš jak u pokori i molitvi.Vidim duboko u tvoju dušu. Ti bi htio napolje!«Leonardo me prodorno gledao, nisam mogao podnijeti njegov pogled, bacih se jecajući u prah, svijestan svoje zle namjere.»Razumijem te«, nastavio je Leonardo, »i uvjeren sam, da će te bolje nego samostanska samoća izliječiti od tvoje zablude svijet, ako njime prodeš u pobožnosti. Jedan posao našeg samostana traži da nekog brata pošaljemo u Rim. Izabrao sam za to tebe, i već sutra možeš poći na put, snabdjeven potrebnim punomoćima i instrukcijama. Ti si to prikladniji za izvršenje ove zadaće, što si još mlad, snažan, okretan u poslovima i što potpuno vladaš talijanskim jezikom.Pođi sada u svoju ćeliju; moli se usrdno za spas svoje duše, ja ću to isto učiniti, no okani se svakog trapljenja, koje bi te samo oslabilo i onesposobilo za putovanje. Čim svane dan, očekujem te ovdje u sobi.«

Riječi časnog Leonarda prosvijetlile su me kao nebeska zraka; bio sam ga mrzio, ali sad me je poput slatke boli prožela ljubav, koja me inače uz njega vezala. Prolio sam vrele suze, pritisnuo sam njegove ruke na usne. On me zagrli i meni bi, kao da on sada zna moje najskrovitije misli i kao da mi podjeljuje slobodu, da popustim sudbini, koja bi vladajući nada mnom, nakon časovitog blaženstva možda mogla da me surva u vječnu propast.Sada je bijeg postao suvišan; mogao sam napustiti samostan, neumorno ići za njom, za njom, bez koje sada nije za mene na ovom svijetu bilo mira ni sreće, sve dok je ne nađem. Put u Rim, zadaće, činilo mi se, izmislio je Leonardo samo zato, da me na zgodan način otpusti iz samostana.Noć sam proveo u molitvi i pripremanju za put, ostatak tajanstvenog vina ulio sam u jednu opletenu bocu, da ga upotrebim kao provjereno blagotvorno sredstvo, a bocu, u kojoj je ranije bio eliksir, stavio sam opet u sanduk.Nisam se malo začudio, kad sam iz opsežnih instrukcija priorovih razabrao, da me u Rim ne šalje bez razloga, i da je stvar, zbog koje je tamo bila potrebna nazočnost nekog opunomoćenog brata, zaista značajna i važna. Bilo mi je teško pri srcu, što sam namislio, da se prvim korakom iz samostana bez ikakvih obzira prepustim svojoj slobodi, no pomisao na nju obodrila me, te odlučih, da ostanem vjeran svojoj namjeri.Braća se sakupiše, i rastanak od njih, osobito od Leonarda, ispunio me najdubljom tugom.Napokon se za mnom zatvoriše samostanska vrata i ja krenuh na daleki put u slobodi.

DRUGO POGLAVLJESTUPANJE U SVIJET

Obavijen plavom maglicom ležao je samostan poda mnom u dolini; zapirio je svježi jutarnji povjetarac i, krstareći zrakom, uzdigao do mene pobožne pjesme braće. Nehotice i sam zapjevah. Sunce se u plamenom žaru uzdiglo iza grada, njegovo iskričavo zlato zasja u stablima, a kapljice rose u radosnom žamoru stadoše padati kao vatreni dijamanti na tisuću šarenih kukčića, koji se podigoše zvrjeći i

zujeći. Ptice se probudile i lepršale kroz šumu, pjevajući i cvrkućući, milujući se od radosti!Na brijeg se popela povorka seoskih momaka i svečano iskićenih cura. »Hvaljen budi Isus Krist!« uzviknuše, prolazeći mimo mene. »Na vijeke!« odgovorih, i bi mi, kao da mi, pun radosti i slobode, prilazi novi život s tisuću preljupkih pojava!Nikad mi nije bilo tako pri duši, činilo mi se kao da sam postao drugi čovjek, i kao nadahnut nekom nanovo probuđenom snagom i ispunjen zanosom, hitro se kroz šumu uputih nizbrdo. Nekoga seljaka, na kojega me nanio put, upitah za mjesto, koje je u mom naputku za putovanje bilo naznačeno kao prvo moje noćište; on mi točno opisa kraći poprijeki put, koji se odvajao od glavne ceste i vodio ravno kroz planinu. Sam samcat prođoh već priličan dio puta, i tek se tada sjetih neznanke i fantastične zamisli, da je potražim. Ali njenu sliku kao da je izbrisala neka čudna, nepoznata sila, pa tek s naporom prepoznali blijede, iskrivljene crte; što sam se više trudio da zadržim u duhu taj lik, to više se on rasplinjavao u maglu. Samo moje razuzdano ponašanje u samostanu poslije onog tajanstvenog događaja, ostalo mi je još jasno pred očima. Sad čak nisam mogao shvatiti, kako je prior sve to podnosio onakvom strpljivošću, i kako me je, mjesto da me kazni, kao što sam zaista zaslužio, poslao u svijet. Uskoro sam bio uvjeren, da je ona pojava nepoznate žene bila samo vizija, posljedica prevelikog naprezanja, te mjesto da zavodničku, pogubnu opsjenu pripišem neprekidnom đavolskom napastovanju, kao što bih to inače učinio, pripisao sam je samo varci vlastitih, odviše uzbuđenih osjetila; učinilo mi se da okolnost, što je strankinja bila odjevena potpuno isto kao sveta Rozalija, dokazuje, da je u tome imala znatnog udjela slika ove svetice, puna života, koju sam doista mogao vidjeti iz ispovijedaonice, iako iz prilične daljine i iskosa. Duboko sam se divio mudrosti priora, koji je izabrao pravi način da me izliječi, jer bi me ona vizija, kojoj je samoća davala žarče, življe boje, moreći me neprekidno i izgrizajući mi dušu, onako neprekidno zatvorenog u samostanske zidine, neprekidno okruženog istim predmetima, odvela u ludilo. Pomirujući se sve više s mišlju, da sam samo sanjao, jedva sam se suzdržavao, da se sam sebi glasno ne smijem, čak sam sa stanovitom frivolnošću, koja mi inače nije bila svojstvena, zbijao u sebi šalu na račun pomisli, kako je svetica sebi umislila, da se u mene

zaljubila, sjetivši se usput, da sam jednom već i sam bio sveti Antonije.Već sam nekoliko dana putovao kroz brda, između smjelo uvis uzdignutih jezivih masa stijenja, po uskim stazama, pod kojima su šumjeli hitri šumski potoci; put je postajao sve pustiji, sve naporniji. Bijaše krasno podne; sunce je pržilo nepokrivenu glavu, skapavao sam od žeđi, ali nigdje u blizini nije bilo izvora, a još uvijek nikako da stignem u selo, na koje sam morao naići. Sav smalaksao sjedoh na neku liticu, te ne mogoh odoljeti, a da ne gucnem iz pletenke, iako sam bio nakanio da to čudesno piće što više štedim. Žilama mi prostruji nova snaga, osvježen i okrijepljen krenuh dalje, da dođem do svog cilja, koji više nije mogao biti daleko.Jelova šuma bivala je sve gušća i gušća; u najdubljoj guštari nešto zašušta, a čas kasnije glasno zarza konj, koji je negdje u njoj bio privezan. Pođoh nekoliko koraka naprijed, te se gotovo skamenih od užasa, našavši se tik pred strmim strašnim ponorom, u koji se, pišteći i bučeći između oštrih šiljastih klisura, rušio šumski potok, čiju sam gromku tutnjavu čuo već izdaleka. Tik uz slap, na pećini, koja se pružala nad ponor sjedio je mlad čovjek u uniformi, pored njega ležao je šešir s visokom perjanicom, mač, torbak za spise. Čitavim tijelom nadnio se nad ponor, i čini se, zaspao, te klizio sve dalje i dalje. Morao se neminovno survati. Osmjelih se, te mu priđoh; htijući da ga uhvatim rukom i zadržim, uzviknuh:»Za ime Božje, gospodine! — probudite se! — Za ime Božje!«

Tek što ga dodirnuh, on se prenu iz duboka sna, no u istom času, izgubivši ravnotežu, surva se u ponor, te se smrskani udovi stadoše lomiti, odbijajući se od stijene na stijenu; njegov strašan krik odjeknu iz neizmjerne dubine, iz koje se začu samo prigušeno jaukanje, te napokon i ono utihnu. Zastadoh, zam-rijevši od straha i užasa; na kraju pograbih šešir, mač, torbak, le htjedoh da se brzo udaljim od tog zlokobnog mjesta, ali tada mi iz jelove šume pristupi neki mladić, odjeven kao lovac, za-blenu mi se najprije u lice, a onda se poče smijati tako neumjereno, da me svega prođoše ledeni srsi.»Milostivi gospodine grofe«, progovori na kraju mladić, »maskerada je zaista savršena i divna, i da milostiva gospoda nije već unaprijed o njoj obaviještena, zaista ne bi prepoznala ljubimca svog srca. No kuda

ste djeli uniformu, milostivi gospodine?«»Bacio sam je u ponor«, odgovori nešto iz mene, šuplje i potmulo, jer nisam ja bio onaj, što je izrekao te riječi, one se bez moje volje oteše s usana.Stajao sam tu zamišljen, piljeći neprekidno u ponor, ne će li se, prijeteći mi, uzdići krvav grofov leš.Bilo mi je pri duši, kao da sam ga ja umorio; još uvijek sam grčevito stiskao mač, šešir i torbak. Tada mladi čovjek nastavi:»Ja ću sada, milostivi gospodine, odjahati kolskim putem prema gradiću i tamo se sakriti u kući tik pred vratima s lijeva; vi ćete se jamačno odmah spustiti u dvorac, sigurno vas već očekuju; ponijet ću sobom šešir i mač.«Pružih mu i jedno i drugo.»A sada zbogom, mladi grofe! Neka vam je što više sreće u dvorcu«, doviknu mladić, te pjevajući i zviždeći nestade u guštari. Čuo sam, kako je odriješio konja, što je tamo bio privezan i odveo ga.Kad sam se pribrao i razmislio o svemu, što se zbilo, morao sam zaista priznati, da sam naprosto postao igračka slučaja, koji me je odjednom bacio u najčudniji položaj. Bilo mi je jasno, da lovca mora da je prevarila velika sličnost mojih crta lica i mog stasa s onima nesretnog grofa, i da grof mora da je izabrao upravo preoblačenje u kapucina, da bi se u obližnjem dvorcu bacio u neku pustolovinu. Njega je stigla smrt, a neka čudna sudbina gurnula je istog časa mene na njegovo mjesto. Neka neodoljiva unutrašnja težnja da nastavim igrati ulogu grofa, kao što je, čini se, htjela ta sudbina, nadjačala je svaku sumnju i zaglušila unutrašnji glas, koji me je optuživao za umorstvo i bezočnu opačinu. Otvorih torbak, koji sam bio zadržao; u ruke su mi pala pisma, mjenice na znatne svote. Htio sam pregledati svaki pojedini papir, htio sam pročitati pisma, da se obavijestimo grofovim prilikama, ali unutrašnji nemir, tisuće i tisuće ideja, što mi se uskomešaše u glavi, spriječiše mi to.Nakon nekoliko koraka opet stadoh, sjedoh na klisuru; htio sam se na svaki način što više smiriti, uviđao sam da bi bilo opasno upustiti se sasvim nespreman u krug meni nepoznatih prilika; tada šumom veselo odjeknuše rogovi, a nekoliko glasova podvikivalo je i podcikivalo, dolazeći sve bliže i bliže. Srce mi je snažno udaralo, zastao mi je dah, preda mnom se sada otvorio novi svijet, novi život.

Skrenuo sam na neku usku stazu, koja me je odvela na strm obronak; kad sam izašao iz šikare, stajao je preda mnom u dnu doline velik, lijepo sagrađen dvorac.To je bilo mjesto pustolovine, u koju se kanio upustiti grof,i ja se hrabro uputih prema njemu. Uskoro se nađoh na stazama parka, kojim je bio okružen dvorac; opazih, kako u jednom mračnom postranom drvoredu šeću dva muškarca, jedan od njih obučen kao svećenik. Približiše mi se, ali me zadubljeni u razgovor ne opaziše i prođoše mimo mene. Svećenik bio je mladić, čije je lijepo lice neki težak jad prekrio mrtvačkim bljedilom, a drugi, jednostavno, ali pristojno odjeven, kao da je već bio čovjek u godinama. Sjedoše, okrenuvši mi leđa, na kamenu klupu; mogao sam razumjeti svaku riječ, što su je izrekli.»Hermogene!« reče stari, »svojom tvrdoglavom šutnjom dovodite svoju obitelj u očaj, vi ste iz dana u dan sve turobniji, sve sjetniji, vaša je mladenačka snaga skrhana, cvijet je uvenuo; svojom odlukom, da odaberete duhovni stalež, razarate sve nade, sve želje svoga oca! On bi se drage volje odrekao svih tih nada, da je vaša odluka plod istinskog unutrašnjeg poziva, neodoljive sklonosti prema samoći još od mladosti; tada se on ne bi usudio protiviti o n o m e, što mu je već dosudila sudbina. No iznenadna promjena cijelog vašeg bića pokazala je, međutim, i odviše jasno, da vam je dušu strašno potresao neki događaj, koji nam uporno prešućujete i koji na vas još uvijek razorno djeluje. Vi ste inače bili veseo, otvoren mladić, pun životne radosti! Što li vas je samo moglo toliko otuđiti od ljudi, te ne vjerujete, da biste u ljudskim grudima mogli naći utjehu svojoj bolnoj duši. Vi šutite? Piljite preda se? Uzdišete? Hermogene! Vi ste prije voljeli svog oca rijetkom usrdnošću, pa akomu sada više ne možete otkriti svoje srce, ne mučite ga bar, ne izlazite mu pred oči u toj odjeći, koja nagoviješta odluku, za njega tako strašnu. Zaklinjem vas, Hermogene, odbacite tu mrsku halju! Vjerujte mi, da u tim vanjskim stvarima leži tajanstvena sila, ne smijete mi zamjeriti, mislim da ćete me potpuno razumjeti, što se u ovom času na način, koji će vam se možda činiti neobičan, sjećam glumaca, koji se često, kad na sebe navuku kostim, osjećaju kao da ih pokreće neki tuđi duh, te se lakše unose u karakter, koji treba da prikažu. Dopustite mi, da, kako to odgovara mojoj prirodi, govorim o toj stvari vedrije,

nego što bi se inače možda pristojalo.Ta zar ne mislite, da biste, kad ova duga halja ne bi više vašem hodu davala mračnu dostojanstvenost, opet koračali življe i radosnije, pa čak trčali, skakali kao nekad? Blistav odsjev epoleta, koje su se prije kočoperile na vašim ramenima, bacio bi opet mladenački žar na ovo blijedo lice, a kao ljupka muzika zazvučao bi zveket mamuza vatrenome atu, koji bi vas dočekivao rzajući, poigravajući od radosti i saginjući vrat ljubljenome gospodaru. Trgnite se, barune! — Zbacite sa sebe tu crnu odjeću, koja vam ne priliči!Da li da Friedrich potraži vašu uniformu?«Starac ustade i htjede otići, mladić mu se baci u naručaj. »Ah, mučite me, dragi Reinholde!« uskliknuo je prigušenim glasom; »neizrecivo me mučite! Što se više trudite, da zaigrate na žice u mojoj duši, koje su nekad skladno zvučale, to više osjećam, kako me je uhvatila gvozdena šaka sudbine, kako me prignječila, te se u meni, kao u razbijenoj lutnji, nastanio sam nesklad!«»To vam se samo čini, dragi barune«, upade mu starac u riječ; »vi govorite o nekoj groznoj sudbini, koja vas je pograbila, a prešućujete u čemu se ona sastoji; ali, bilo kako bilo, takav mladić kao vi, obdaren unutrašnjom snagom, mladenačkim vatrenim srcem, mora smoći snage, da se odupre gvozdenoj šaci sudbine, štoviše, nekako sav prodahnut božanskom prirodom, on se mora uzdići nad svoj udes, i tako se, budeći i raspirujući u sebi to više biće, vinuti iznad jada ovoga bijednog života! Ne znam, barune, kakav bi udes mogao razoriti to snažno unutrašnje htijenje.«Hermogen odstupi korak nazad i, piljeći u starca strašnim pogledom, u kojem kao da se žario neki mračni, suzdržani gnjev, uzviknu muklim šupljim glasom:»Onda znaj, da sam ja sam sudbina, koja mene uništava, znaj da sam opterećen strašnim zločinom, sramotnom opačinom, koju okajavam u jadu i očajanju. Budi zato milostiv i preklinji oca, da me pusti medu zidine!«»Barune«, prekide ga starac, »vi ste u raspoloženju kakvo obuzima samo potpuno rastrojene duše, vi ne smijete otići, nikako ne smijete otići. Ovih dana doći će barunica s Aurelijom, nju treba da vidite.«Mladić se tada podsmjehne pun strašnog prezira i uzvikne glasom, koji mi potrese dušu:

»Moram li? Moram li ostati? Da, zaista, starce, imaš pravo, moram ostati, moja pokora bit će ovdje strašnija, nego što bi bila medu pljesnivim zidinama.«Rekavši to, odskočio je kroz grmlje, ostavivši starca, koji je naslonio spuštenu glavu na ruke i kao da se potpuno prepustio bolu.»Hvaljen budi Isus Krist!« rekoh, pristupajući mu. — On se trgnu, zagleda se u mene sasvim začuđeno: no, kao da ga je moja pojava uskoro podsjetila na nešto poznato, jer reče:»Ah sigurno ste vi, velečasni gospodine, onaj, koga nam je gospođa barunica već prije nekog vremena najavila, da će doći, da bi utješio ovu obitelj, utonulu u tugu?«Potvrdih to, i Reinhold uskoro postade potpuno vedar, što mu je čini se bilo svojstveno; prođosmo lijepim parkom i na kraju prispjesmo do šumarka u najbližoj blizini dvorca, od kojeg se pružao divan pogled na brda. Na njegov poziv pritrčao je sluga, koji se bio upravo pojavio na ulazu u dvorac, pa nam uskoro donesoše obilan doručak. Dok smo se kucali napunjenim čašama, činilo mi se, kao da me Reinhold promatra sve pažljivije, čak, kao da se trudi da osvježi neku napola ugaslu uspomenu. Napokon progovori:»Bože moj, velečasni gospodine! Mora da me sve vara, ako vi niste pater Medardo iz kapucinskog samostana u ..ru, ali kako bi to moglo da bude?Pa ipak! Vi ste to — sigurno ste to vi — ta recite!«Kao da me pogodio grom iz vedra neba, kod ovih Reinholdovih riječi uzdrhtah čitavim tijelom. Vidio sam se raskrinkan, otkriven, optužen za umorstvo; očaj mi dade snage, ta sad se radilo o životu ili smrti.»Potpuno točno, ja sam pater Medardo iz kapucinskog samostana u ..ru, po nalogu i punomoći samostana putujem u Rim.«Rekao sam to hineći najveći mir i ravnodušnost.»Onda je možda samo slučaj«, kazao je Reinhold, »da ste na putu možda zabludili s glavne ceste, dospjeli ovamo, ali kako je došlo do toga, da se gospoda barunica s vama upoznala i poslala vas ovamo?«Ne predomišljajući se uopće, ponavljajući naslijepo ono, što mi je prišaptavao neki tuđi glas u mojoj nutrini, rekoh:»Na putu sam se upoznao s baruničinim ispovjednikom, i on mi je preporučio, da u ovoj kući izvršim tu zadaću.«»Zaista«, upade Reinhold, tako je pisala i gospođa barunica. No hvala

budi nebu, što vas je na dobro ove kuće navelo na taj put, i što ste vi, pobožan i čestit čovjek, pristali na to da odgodite svoje putovanje kako biste ovoj kući iskazali dobro. Bio sam slučajno prije nekoliko godina u ..ru i slušao vaše spasonosne riječi, koje ste izgovarali s propovijedaonice u zaista nebeskom zanosu. Uzdajem se da će vaša pobožnost, vaš istinski poziv, da se borite za spas izgubljenih duša vatrenim žarom, vaš sjajan govornički talent, koji izvire iz unutrašnjeg zanosa, učiniti ono, što svi mi nismo mogli. Drago mi je da sam vas susreo, prije nego što ste govorili s barunom; htio bih to iskoristiti, da vas upoznam s prilikama u obitelji, i bit ću tako iskren, kao što sam to zaista dužan prema vama, velečasni gospodine, kao svetom čovjeku, kojeg kao da nam je samo nebo poslalo da nas utješi. Vama i onako moram bar natuknuti koješta, što bih rado prešutio, da uzmognete pravim putem uputiti svoja nastojanja i postići potreban učinak.Sve se to uostalom može učiniti s malo riječi.S barunom sam odrastao; isto raspoloženje naših duša zbratimilo nas je i uništilo pregradu, koju je inače između nas podiglo naše podrijetlo. Nikad se nisam od njega odvajao, a onog časa, kad smo bili svršili svoje akademske studije i kad je on ovdje u brdima preuzeo u posjed dobra svog pokojnog oca, postao sam intendant tih dobara. — Ostao sam njegov najbliži prijatelj i brat, pa sam kao takav upućen i u najtajnije prilike u njegovoj kući. Njegov otac želio je da ga ženidbom veže s obitelji jednog svog prijatelja, a on je ovu želju ispunio s to većom radošću, što je u zaručnici, koja mu je bila određena, našao divno, od prirode bogato obdareno biće, koje ga je neodoljivo privlačilo. Zaista se rijetko očeva volja tako savršeno slagala sa sudbinom, pa je izgledalo, da su djeca u svakom pogledu određena jedno za drugo. Hermogen i Aurelija bili su plod tog sretnog braka. Zimu smo većim dijelom provodili u susjednom gradu, a kad je barunica uskoro po Aurelijinom rođenju stala pobolijevati, ostajali smo u gradu i ljeti, jer joj je neprestano bila potrebna pomoć vještih liječnika. Umrla je pred proljeće, upravo kad je prividno poboljšanje njenog stanja ispunilo baruna najradosnijim nadama. Povukli smo se na ladanje i samo je vrijeme uspjelo ublažiti duboku tugu, koja je izgrizala baruna. Hermogen se razvio u krasna mladića, Aurelija je postajala sve više vjerna slika svoje majke; brižljiv odgoj djece bio je

naš svakodnevni posao i naša radost. Hermogen je pokazivao odlučnu sklonost prema vojsci, i to je nagnalo baruna, da ga pošalje u glavni grad, da tamo započne karijeru pod paskom guvernera, njegova starog prijatelja.Tek prije tri godine barun je, po prvi put kao u stara vremena, ponovo s Aurelijom i sa mnom cijelu zimu proveo u rezidenciji, dijelom, da bi bar neko vrijeme bio stalno u blizini svog sina, a dijelom, da opet vidi svoje prijatelje, koji su ga neprekidno pozivali. Opću pažnju pobudila je tada u glavnom gradu pojava guvernerove nećakinje, koja je bila došla iz rezidencije. Bila je bez roditelja, pa se sklonila pod ujakovo okrilje, no nastanjena u posebnom krilu palače, imala je vlastiti dom, te je običavala oko sebe okupljati otmjeno društvo. Nije potrebno da vam pobliže opisujem Eufemiju, jer ćete je, velečasni gospodine, uskoro sami vidjeti; zadovoljit ću se time, da vam kažem, da je sve što god učini, što god rekne, prodahnuto neopisivom ljupkošću, što draž njene izvanredne tjelesne ljepote povećava do neodoljivosti.Svuda, gdje god se pojavila, rađao se nov, divan život, te su je poštovali s najžarčim zanosom; i dušu najništavnijeg čovjeka, najgoreg mlitavca, umjela je ona tako rasplamsati, da bi se kao nadahnut izdigao nad vlastitu skučenost i ushićen se naslađivao užicima višeg života, koji mu je bio nepoznat. Naravno da nije nedostajalo obožavalaca, koji su se iz dana u dan usrdno molili tom idolu; no nikad se nije moglo sa sigurnošću reći, da bilo kome daje osobitu prednost; štoviše, vragoljastom ironijom, koja nije vrijeđala, nego samo, poput jaka, ljuta začina, stvarala i izazivala dobro raspoloženje, umjela je sve tako neodoljivo opčiniti, da su se, radosni i veseli, vrtjeli začarani u tom magičnom krugu.Na baruna je ta Kirka čudesno djelovala. Čim bi se pojavio, ukazivala bi mu pažnju, koja kao da je izvirala iz djetinjeg strahopoštovanja; kad je s njim razgovarala, uvijek bi pokazala najdublje razumijevanje i veliku osjećajnost, kakve teško da bi našao kod još koje žene. Neopisivom nježnošću pokušala je i uspjela da se sprijatelji s Aurelijom, koje se prihvatila s toliko topline, da se nije žacala čak ni toga, da se majčinski brine za najsitnije potrebe njenog odijevanja i za sve drugo. U otmjenom društvu umjela je stidljivoj i neiskusnoj djevojci pružiti pomoć tako profinjeno, da se ta pomoć nije ni primjećivala, a služila je samo tome, da toliko istakne Aurelijinu

prirodnu bistrinu i duboku, iskrenu osjećajnost, te su joj uskoro stali iskazivati najveću pažnju. Barun je Eufemiju u svakoj prigodi obasipao pohvalama, i tu se možda prvi put u našem životu dogodilo, da smo bili potpuno različitih mišljenja. Obično sam u svakom društvu bio više tih, pažljiv promatrač, nego što sam neposredno ulazio u živ razgovor i zabavu. Tako sam kao izvanredno zanimljivu pojavu s najvećom pažnjom promatrao i Eufemiju, koja bi, po svojoj navici da nikoga ne previdi, i sa mnom izmijenila nekoliko prijaznih riječi. Moram priznati, da je ona bila najljepša, najdivnija od svih žena, da je iz svega, što je govorila, blistao razum i osjećajnost; a ipak me nešto sasvim neobjašnjivo od nje odbijalo, nisam čak mogao ugušiti ni stanovit neugodan osjećaj, koji me je obuzimao, čim bi me pogledala ili stala sa mnom razgovarati. U njenim očima često je plamsao neki neobičan žar, iz kojeg su, kad je mislila da je nitko ne promatra, sijevale munjevite iskre, kao da iz njih svom silom zrači neka kobna unutrašnja vatra, koju je tek s mukom suzdržavala. Osim loga ponekad bi oko njenih inače nježnih usana zatitrala neka mrska ironija, od koje bih uzdrhtao do dna duše, jer je često bila sasvim jasan izraz podmuklog podsmjehivanja. To, što je često tako pogledavala Hermogena, koji se na nju malo, pa čak i nimalo nije osvrtao, čvrsto me uvjerilo, da se iza lijepe maske skriva koješta, što nitko ni ne sluti. Barunovim neumjerenim pohvalama nisam naravno mogao suprotstaviti ništa drugo osim svojih fiziognomskih primjedaba, na koje se on nije ni najmanje obazirao, nego je čak odvratnost, koju sam u duši osjećao prema Eufemiji, smatrao samo izvanredno zanimljivom idiosinkrazijom. Povjerio mi je, da će Eufemija vjerojatno ući u obitelj, jer će učiniti sve, da je ubuduće združi s Hermogenom. Upravo, kad smo najozbiljnije govorili o toj stvari, i kad sam ja tražio sve moguće razloge, da opravdam svoje mišljenje o Eufemiji, došao je on u sobu, te ga barun, naviknut, da u svemu postupa brzo i otvoreno, smjesta upozna sa svojim planovima i željama s obzirom na Eufemiju. Hermogen mirno sasluša sve, što je barun s najvećim zanosom govorio o tome i u pohvalu Eufemiji. Kad je slavospjev bio završen, odgovorio je da ga Eu-femija ni najmanje ne privlači, da je nikad ne bi mogao zavoljeti, stoga od sveg srca moli, da se napusti nakana da se s njom bilo kako bliže poveže. Barun se nemalo iznenadi, vidjevši, kako je njegova omiljena nakana propala

već pri prvom koraku, no nije dalje navaljivao na Hermogena, jer uopće nije znao kako bi prema tome bila raspoložena Eufemija. Od prirode vedar i dobroćudan, uskoro je stao zbijati šalu na račun svojih neuspjelih napora, te reče, da i Hermogen možda, kao i ja, pati od idiosinkrazije, iako on ne shvaća, kako bi u toj tako lijepoj, zanimljivoj ženi mogao postojati neki odbojan princip. Njegov odnos prema Eufemiji ostao je, naravno isti; on se već tako na nju naviknuo, da nije mogao provesti dan, a da je ne vidi. Tako se desi, te joj jednom, zaista vedro i srdačno raspoložen, reče u šali, da u njenom krugu ima samo jedan jedini čovjek, koji nije u nju zaljubljen, naime Hermogen, koji uporno odbija da se s njom veže, što on, barun, od sveg srca želi.Eufemija reče, da bi svakako bilo važno i to, što bi o toj vezi ona kazala, te da bi ona doduše željela svaki bliži odnos sa barunom, no ne posredstvom Hermogena, koji bi joj bio odviše strog i mušičav. Od vremena tog razgovora, o kojem mi je barun odmah pripovijedao, Eufemija je udvostručila svoju pažnju prema barunu i Aureliji, čak je mnogočim barunu pomalo nagovijestila, da bi veza s njim potpuno odgovarala njenom idealu sretnog braka. Sve, što bi se moglo prigovoriti s obzirom na razliku u godinama ili inače, umjela je najuvjerljivije opovrći, a sve je to činila tako neprimjetno lukavo, idući tako spretno korak po korak sve dalje, te je barun morao povjerovati, da su sve ideje, sve želje, koje mu Eufemija takoreći samo udahnula u dušu, niknule same baš u njemu. Po prirodi pun životne snage, kao što je već bio, osjetio je uskoro da ga je obuzela vatrena mladenačka strast. Više nisam mogao zaustaviti divlju bujicu, bilo je prekasno. Nije dugo potrajalo i Eufemija, na čudo glavnom gradu, postade barunova žena. Bilo mi je pri duši, kao da je ono opasno, strašno biće, koje mi je iz daljine ulijevalo strah, stupilo sada neposredno u moj život, te da moram bdjeti i brižljivo paziti zbog svog prijatelja i zbog sebe samog.Hermogen je ženidbu svog oca primio hladno i ravnodušno. Aurelija, drago naivno dijete, grcala je u suzama.Uskoro nakon ženidbe stala je Eufemija čeznuti za brdima; došla je ovamo, i moram priznati, da se i dalje ponašala potpuno jednako ljubazno, te sam joj se i nehotice morao diviti.

Tako protekoše dvije godine u mirnom nesmetanom uživanju. Obje

zime provedosmo u glavnom gradu, no i tu je barunica iskazivala mužu toliko neograničenog strahopoštovanja, toliko pažnje prema njegovim najskrovitijim željama, da je oduzela riječ svakoj otrovnoj pakosti, i nitko od mlade gospode, koja su već sanjala kako će kod barunice naći slobodno poprište za svoju galanteriju, nije sebi dopustio ni najmanju slobodu. Posljednju zimu mora da sam opet bio jedini, koga je ponovo počela obuzimati stara, tek preboljena idiosinkrazija.Prije nego što se udala za baruna, bio je grof Viktorin, prekrasan mlad muškarac, major počasne garde, koji je samo povremeno navraćao u glavni grad, jedan od najvatrenijih obožavalaca Eufemijinih i jedini, kome je ona često, takoreći protiv svoje volje, zanijeta trenutnim dojmom, posvećivala više pažnje nego ostalima. Neko vrijeme govorilo se čak, da bi između njega i Eufemije moglo doći do bližeg odnosa, nego što bi se moralo zaključiti po vanjskom izgledu, ali ta glasina nestala je isto tako tiho, kao što se i pojavila. Grof Viktorin bio je upravo te zime opet u glavnom gradu i, naravno, u Eufemijinom krugu, ali je izgledalo da se oko nje ni najmanje ne trudi, nego da je čak namjerno izbjegava. No često, kad su mislili, da ih nitko ne vidi, činilo mi se, da im se pogledi susreću i da u njima poput razornog ognja bukti plamena čežnja, požudna žarka žudnja. Jedne večeri sakupilo se kod guvernera otmjeno društvo; bio sam se stisnuo uz jedan prozor, te me upola prikrivala teška draperija bogatog zastora, a tek dva tri koraka ispred mene stajao je grof Viktorin. Tada mimo njega prođe Eufemija, odjevena dražesnije nego ikad, blistajući u svoj svojoj ljepoti; on joj strastveno pograbi ruku, no to nije mogao primijetiti nitko osim mene — ona vidljivo uzdrhta; njen neopisiv pogled — bila je to najžarča ljubav, sama požuda, žedna užitka — sav se usmjerio na njega. Prošaputaše nekoliko riječi, koje nisam razumio. Eufemija mora da me ugledala; brzo se okrenula, ali ja jasno razabrah riječi: »Promatraju nas!«Skamenio sam se od iznenađenja, užasa i boli!Ah, kako da vam samo, velečasni gospodine, opišem što sam osjećao! Sjetite se moje ljubavi, moje iskrene odanosti, kojom sam bio privržen barunu — mojih zlih slutnji, koje su se sada bile ispunile; jer ono nekoliko riječi sasvim mi je jasno otkrilo, da barunica i grof podržavaju tajni odnos. Morao sam doduše zasad o tome šutjeti, ali

sam odlučio da na barunicu pazim Argusovim očima, a kad se uvjerim u njen grijeh, da raskinem sramotni krug, kojim je opčinila mog nesretnog prijatelja. No tko da doskoči đavolskoj lukavštini; potpuno uzalud sam se trudio, a bilo bi smiješno saopćiti barunu, što sam vidio i čuo, jer bi ta lija već našla dovoljno načina, da me prikaže kao neukusnog blesana, kojem se priviđaju sablasti.Kad smo prošlog proljeća došli ovamo, po brdima je još ležao snijeg, no ipak sam često odlazio u planine na šetnju. U obližnjem selu susreo sam nekog seljaka, koji je u hodu i držanju imao nešto neobično; kad je okrenuo glavu, prepoznao sam grofa Viktorina, ali u istom času nestao je iza kuća i više ga nisam mogao naći.Što ga je drugo moglo potaknuti, da se preobuče, nego sporazum s barunicom!Upravo danas sam se uvjerio, da je opet ovdje, vidio sam kako je ovuda projahao njegov lovac, no ne mogu shvatiti, zašto nije barunicu potražio u gradu!Prije tri mjeseca bio se guverner teško razbolio, te je poželio da vidi Eufemiju; ona smjesta otputova onamo s Aurelijom, a barun je nije otpratio samo zato, što se nije dobro osjećao. A onda na našu kuću navali nesreća i žalost, jer uskoro Eufemija javi barunu, da je Hermogena odjednom spopala neka melankolija, koja često izbija u luđačko bjesnilo, da sam luta naokolo, proklinjući sebe i svoj udes, te da je dosad sav trud prijatelja i liječnika ostao uzaludan. Ne će vam biti teško zamisliti, velečasni gospodine, kako je ta vijest djelovala na baruna. Susret sa sinom odviše bi ga bio potresao, stoga otputovah sam u grad. Upotrebom jakih lijekova riješio se Hermogen doduše divljih ispada bjesomučnog ludila, ali zapao je u neku tihu me-lankoliju, koja se liječnicima činila neizlječiva. Kad me je ugledao, bio je duboko ganut — reče mi, kako ga zla kob goni, da se zauvijek odrekne svog sadašnjeg staleža, te da samo kao redovnik može spasiti svoju dušu od vječnoga prokletstva. Našao sam ga već u odjeći, u kojoj ste ga, velečasni gospodine, malo prije vidjeli, no iako se opirao, ipak mi je uspjelo, da ga na kraju dovedem ovamo. Sada je miran, ali ne odstupa od ideje, koju je sebi uvrtio u glavu, a sva nastojanja, da se ispita događaj, koji ga je bacio u takvo stanje, ostala su besplodna, iako bi otkrivanje te tajne možda odmah ukazalo na djelotvoran lijek, koji bi ga mogao spasiti.

Prije nekog vremena pisala je barunica, kako će po nagovoru svog duhovnika poslati ovamo nekog redovnika, koji će možda svojim postupkom i utješnim riječima na Hermogena djelovati bolje, nego išta drugo, jer je njegovo ludilo očigledno poprimilo sasvim religiozni karakter. Zaista se od srca radujem, što je izbor pao na vas, velečasni gospodine, koga je sretan slučaj doveo u glavni grad. Vi ćete uspjeti da ovoj slomljenoj obitelji vratite izgubljeni mir, ako svoje napore, neka ih Bog blagoslovi, upravite u dvostrukom pravcu. Istražite Hermogenovu strašnu tajnu, odlanut će mu u grudima, ako se otkrije, makar i u svetoj ispovijedi, i crkva će ga vratiti radosnom životu u svijetu kojem pripada, mjesto da ga pokopa medu zidinama. — Ali približite se i barunici.Znate sve — a složit ćete se sa mnom, da su moja zapažanja, iako se na temelju njih ne bi mogla podići optužnica protiv barunice, ipak takva, da se ne može govoriti ni o obmani ni o neopravdanoj sumnji. Bit ćete potpuno mojeg mišljenja, kad vidite i upoznate Eufemiju. Eufemija je religiozna već po temperamentu i možda će vašem izvanrednom govorničkom talentu uspjeti, da je dirne duboko u srce, da je gane i popravi, te se okani nevjere prema prijatelju, jer će je to lišiti vječnog blaženstva. Moram još napomenuti, velečasni gospodine, da mi se često čini, kao da barunovu dušu mori neka tuga, čiji mi uzrok prešućuje, jer osim toga, što je zabrinut za Hermogena, bori se očigledno s nekom mišlju, koja ga stalno progoni. Pomišljao sam, da mu je možda neki nemio slučaj pokazao, još jasnije nego meni, trag baruničinog grešnog odnosa s onim prokletim grofom. — I svog voljenog prijatelja, baruna, preporučam, velečasni gospodine, vašoj duhovnoj skrbi.«S tim riječima završio je Reinhold svoje pripovijedanje, koje me izmučilo na razne načine, jer su se u meni isprepletale najrazličitije suprotnosti. Moje vlastito ja, postavši jezivom igračkom hirovitog slučaja i rasplinuvši se u tuđim prilikama, nesigurno je plivalo u moru svih tih događaja, koji se sručiše na mene poput razbješnjelih valova. Nisam se više snalazio!Viktorina je očigledno u ponor survao slučaj, koji je upravljao mojom rukom, ne mojom voljom! Stupio sam na njegovo mjesto, ali Reinhold poznaje patra Medarda, propovjednika iz kapucinskog samostana u ..ru, i tako sam za njega zaista ono, što jesam! Ali odnos

s barunicom, koji je podržavao Viktorin, pada na moju glavu, jer ja sam Viktorin. Ja sam ono, što izgledam, a ne izgledam ono, što jesam, sebi samom neobjašnjiva zagonetka, ta zar sam se odvojio od svoga ja!Bez obzira na buru u mojoj duši, uspio sam hiniti mir doličan svećenika, i tako sam stupio pred baruna. Našao sam sepred čovjekom u godinama, ali u ugaslim crtama bilo je još znakova rijetke jedrine i snage. Duboke brazde na njegovom čelu nije urezala starost, nego tuga, od nje mu je i kosa posijedjela. No u svemu, što je govorio, u cijelom njegovom ponašanju prevladavala je još uvijek vedrina i dobroćudnost, kojom je svakoga morao neodoljivo privući. Kad me Reinhold predstavio kao onoga, čiji je dolazak najavila barunica, stao me promatrati pronicavim pogledom, koji je postajao sve prijazniji, dok je Reinhold pripovijedao, kako je već prije nekoliko godina čuo moje propovijedi u kapucinskom samostanu u ..ru i kako se uvjerio o mom rijetkom govorničkom daru. Barun mi srdačno pruži ruku, te reče, obraćajući se Reinholdu:»Ne znam, dragi Reinholde, kako su mi se crte lica velečasnog gospodina u prvi mah učinile tako čudnovate; probudile su neku uspomenu, koja je uzalud nastojala, da prodre jasno i živo.«Bilo mi je, kao da će istog časa povikati: »Ta to je grof Viktorin«, jer sam sada nekim čudom bio zaista uvjeren, da sam ja Viktorin; osjetih kako mi krv življe kola, kako mi, uzdižući se, rumeni obraze.Uzdao sam se u Reinholda, koji me je poznavao kao patra Medarda, iako mi se činilo da je to laž; ništa me nije moglo spasiti od moje zbunjenosti.Barun je želio, da se odmah upoznam s Hermogenom, ali ga nigdje nisu mogli pronaći, netko ga je bio vidio, gdje odlazi u planinu, pa se nisu za njega zabrinuli, jer se tako već više puta bio udaljio na čitav dan.Ostao sam čitav dan s Reinholdom i barunom; malo po malo tako sam se sabrao, da sam se navečer osjećao bodro i krepko, te sam drsko pošao ususret svim onim čudnovatim događajima, koji su me, čini se, čekali. U noćnoj samoći otvorih torbak, te se potpuno uvjerih, da je onaj, što je razmrskan ležao u ponoru, upravo grof Viktorin; no inače su pisma, upućena njemu, bila bez osobitog sadržaja, i ni jedno me nije ni za jotu bliže uputilo u njegove prilike. Ne brinući se više za

njih, odlučio sam, da se potpuno podvrgnem onome, što mi namijeni sudbina, kad se pojavi barunica i vidi me.Barunica i Aurelija stigoše idućeg jutra sasvim neočekivano. Vidio sam obje kako silaze s kočije, dočekali su ih barun i Reinhold, i kako ulaze kroz portal dvorca. Nemirno se ushodah po sobi, pun čudnih slutnji — uskoro me pozvaše da siđem. Barunica — lijepa, prekrasna žena, još u punom cvatu, pošla mi je ususret. Kad me ugledala kao da se osobito uzbudila, glas joj je podrhtavao, jedva je progovorila. Ohrabren njenom očiglednom zbunjenošću, drsko sam joj se zagledao u oči, te joj po samostanskom običaju podijelio blagoslov — problijedila je, morala je sjesti. Reinhold me pogledao, smiješeći se radosno i zadovoljno. U tom času otvoriše se vrata i ude barun s Aure-lijom.Tek što ugledah Aureliju, prostrijeli mi grudi neka munja i zapali sve one najtajnovitije osjećaje, što su u meni drijemali, (e me ispuni živom čežnjom prepunom miline, zanosom žarke ljubavi, svim onim, što je inače odzvanjalo u mojoj duši tek kao slutnja iz beskrajne daljine; da, tek sada puče preda mnom sam život, pun divnih boja i blistav, jer je sve ono prije toga ležalo za mnom hladno i mrtvo u pustoj noći. Bila je to baš ona sama, ona, koju sam ugledao u onoj čarobnoj viziji u ispovijedaonici. Turoban, djetinjski skroman pogled tamnoplavog oka, meke usne, nježno pognut zatiljak, kao u pobožnoj molitvi, visok, vi-lak stas, ne, nije to bila Aurelija, nego sama sveta Rozalija. Čak i marama, plava poput neba, koju je Aurelija bila zagrnula preko tamnocrvene haljine, isto onako fantastično naborana, bila je potpuno nalik na odjeću, koju je imala svetica na onoj slici i neznanka u onoj viziji. Što je bila baruničina bujna ljepota prema Aurelijinoj nebeskoj milini! Samo sam nju vidio, sve je oko mene iščeznulo!Uzbuđenje, koje sam osjećao u duši, nije moglo izmaći mojoj okolini.»Što vam je, velečasni gospodine!« progovorio je barun; »nekako ste neobično uzbuđeni?«Ove me riječi otrijezniše, štoviše, u tom času osjetih kako u meni niče neka nadčovječna snaga, neka smjelost, kakvu još nikad nisam osjetio, da sve izdržim, jer ona mora postati nagrada za borbu.»Blago vama, gospodine barune!« uskliknuh, kao da me odjednom nadahnuo neki uzvišeni zanos: »Blago vama! — Svetica je među

nama u ovom domu, i uskoro će se u sjaju punom blagoslova otvoriti nebo, i ona sama, sveta Rozalija, okružena svetim anđelima, udijelit će utjehu i blaženstvo skrušenima, koji su joj se molili pobožno i sa živom vjerom. Čujem himne preo-braženih duhova, koji čeznu za sveticom, pozivajući je pjevom, da se spusti sa blistavih oblaka. Vidim njenu glavu, obasjanu gloriom nebeskog preobraženja, uzdignutu prema koru svetaca, koji je vidljiv njenom oku! — Sancta Rosalia, ora pro nobis!«Upravivši oči k nebu, padoh na koljena i sklopih ruke, na molitvu, i svi pođoše za mojim primjerom. Nitko me više nije ništa pitao; iznenadni izljev mog zanosa pripisali su nekom nadahnuću, pa je barun odlučio, da zaista dade na oltaru svete Rozalije u stolnoj crkvi u gradu služiti mise.Tako se divno spasih iz neprilike, te postadoh još spremniji da se odvažim na sve, jer ništa ne bih žalio, čak ni sam svoj život, samo da Aurelija bude moja.Barunica je bila u nekom sasvim neobičnom raspoloženju; progonila me očima, ali čim bih je otvoreno pogledao, oči su joj nemirno bludjele naokolo. Obitelj prijeđe u drugu sobu, i ja pohitah u vrt, te lutah stazama, zaokupljen s tisuću odluka, zamisli i nakana za svoj budući život u dvorcu. Već se bila spustila večer, kad se pojavio Reinhold i kazao mi, da barunica, potresena mojim pobožnim zanosom, želi sa mnom govoriti u svojoj sobi.Kad uđoh u baruničinu sobu, ona mi pođe nekoliko koraka ususret, prihvati mi obje ruke, čvrsto mi se zagleda u oči i us-klikne:»Zar je moguće — zar je to moguće! — Ti si Medardo, kapucinski redovnik? Ali taj glas, taj stas, tvoje oči, tvoja kosa! govori, ili ću propasti od straha i sumnje.«»Victorinus!« prošaptah tiho. Ona me tada zagrli divljom silovitošću neukrotive pohote — ognjena bujica prokola mi žilama, krv uzavre, svijest mi se zamrači u bezimenoj slasti, u ludom zanosu; ali dok sam griješio, duša mi je sva bila upravljena samo k Aureliji, i samo njoj žrtvovao sam u tom času, kršeći zavjet, spas svoje duše.Da! Samo je Aurelija živjela u meni, ispunjala sve moje biće, a ipak mi je dušu obuzela neka jeza, kad sam pomislio, kako ću je opet vidjeti, a to se moralo dogoditi već pri večeri. Bilo mi je kao da će me njen čedan pogled optužiti za odvratan grijeh, te ću raskrinkan,

uništen — utonuti u sramotu i propast. A nisam se mogao odlučiti ni na to, da se odmah nakon onih časova ponovo susretnem s barunicom; sve me to sililo, da ostanem u svojoj sobi, i kad me pozvaše k stolu, izgovorih se vršenjem neke pobožnosti. No trebalo je samo nekoliko dana, da prevladam svaku plahost, svaku zbunjenost; barunica je bila sama ljubaznost, i što je naša veza bivala tješnja, što je bilo više grešnih užitaka, to je više rasla njena pažnja prema barunu. Priznala mi je, da ju je silno plašila moja tonzura, moja prirodna brada, kao i moj pravi pravcati samostanski hod, kojeg se više no držim onako strogo kao u početku, a kad sam odjednom slao onako zanosno zazivati svetu Rozaliju, bila je gotovo uvjerena, da je neki nesporazum, neki zao slučaj osujetio njen plan, koji je s Viktorinom tako lukavo pripremila, i na njegovo mjesto gurnuo nekog prokletog pravog kapucina. Divila se mojoj opreznosti što sam se zaista dao tonzurirati i pustio bradu, le čak i u hodu i držanju tako temeljito uvježbao svoju ulogu, da mi je često čak i ona sama morala dobro pogledati u oči, da ne padne u opasnu sumnju.Ponekad bi se neki Viktorinov lovac, obučen kao seljak, pojavio u dnu parka, i ja nisam propustio da se potajice s njim porazgovorim i opomenem ga, neka bude spreman, kako bi mogao sa mnom pobjeći, ako bi me možda kakav nemio slučaj doveo u opasnost.Barun i Reinhold bili su, čini se, sa mnom izvanredno zadovoljni, te su navaljivali na mene, da se svom svojom snagom zauzmem za potištenog Hermogena. Ali još mi nije uspjelo, da s njim progovorim makar i jednu jedinu riječ, jer je očigledno izbjegavao svaku prigodu, da sa mnom ostane na samu, a kad bi me susreo u društvu baruna ili Reinholda, promatrao bi me lako čudnovato, te me zaista stajalo muke, da ne odam svoju zbunjenost. Izgledalo je, kao da mi je proniknuo duboko u dušu i otkrio moje najskrovitije misli. Čim bi me ugledao, na njegovom blijedom licu pojavljivalo se neko duboko neraspoloženje, neka prigušena mrzovolja, pa čak i gnjev, koji je samo s mukom suzdržavao.Dogodilo se, da mi je jednom, baš dok sam šetao po parku, sasvim iznenada prišao; smatrao sam to za prikladan čas, da napokon objasni što ga tišti, te ga uhvatih za ruku, kad mi htjede izmaći; moj govornički dar omogućio mi je, da govorim tako uvjerljivo, tako zanosno, da je, čini se, zaista postao pažljiv i nije mogao prigušiti

unutrašnje uzbuđenje. Sjeli smo na kamenu klupu na kraju puta, koji je vodio prema dvorcu. Govorio sam sve većim zanosom, pripovijedao sam, kako je grijeh, ako se čovjek u sebi izjeda tugom, a prezre utjehu i pomoć crkve, koja uzdiže skrušene, i ako se tako neprijateljski suprotstavlja svrsi života, koju mu je odredila viša sila. Da, čak ni zločinac ne smije sumnjati u milost neba, jer bi ga upravo ta sumnja lišila blaženstva, koje može steći, ako se pokorom i pobožnošću očisti od grijeha.Pozvao sam ga na kraju, da mi se odmah ispovjedi i razotkrije mi dušu, kao pred Bogom, te mu obećah, da ću ga odriješiti od svakog grijeha, koji je počinio; tada on ustade, obrve mu se stisnuše, oči zažariše, žarko crvenilo obli njegovo mrtvački blijedo lice, i on uzviknu glasom, koji čudno odjekivaše:»Zar si t i čist od grijeha, te se kao najčišći, čak kao sam Bog, kojega huliš, usuđuješ poželjeti, da zaviriš u moje grudi, te se usuđuješ meni obećavati da ćeš mi oprostiti grijehe, a sam ćeš se uzalud hrvati za oproštenje, za nebesko blaženstvo, koje se tebi zauvijek zatvorilo? Bijedni licemjeru, uskoro će doći čas odmazde i ti ćeš se, zgažen u prahu kao zmija otrovnica, ulazud previjati u sramotnoj smrti i stenjući tražiti pomoć, spas od bezimene muke, sve dok ne propadneš u ludilu i očaju.«Udaljio se brzim korakom, a ja ostadoh satrven i uništen, sav zbunjen, obeshrabren.Spazih Eufemiju, kako dolazi iz dvorca sa šeširom i šalom, kao da se obukla za šetnju. Samo ona mogla mi je pružiti utjehu i pomoć; pohitah joj ususret. Uplašila ju je moja utučenost te me upita za razlog, i ja joj ispripovjedih vjerno sve o susretu, koji sam upravo imao s ludim Hermogenom, te dodah kako se bojim, kako sam zabrinut, da nije možda neki neobjašnjiv slučaj odao Hermogenu našu tajnu.Eufemiju sve to, čini se, nije ni najmanje uzbudilo; nasmiješila se tako čudnovato, da me spopala jeza, te rekla:»Pođimo dublje u park, jer ovdje smo odviše na vidiku, pa bi kome moglo zapeti za oko, da velečasni otac Medardo sa mnom tako vatreno govori.«Kad uđosmo u neki šumarak, sasvim po strani, Eufemija me zagrli svom silinom strasti; njeni vrući, žarki poljupci gorjeli su mi na

usnama.»Ne treba da se uznemiruješ, Viktorine«, reče Eufemija, »ne treba da se uznemiruješ ni zbog čega ovoga, što te je tako zastrašilo i ispunilo sumnjom; čak mi je drago, da se tako zbilo s Hermogenom, jer sad mogu i moram s tobom govoriti o mno-gočemu, o čem sam tako dugo šutjela. Moraš priznati, da sam umjela steći rijetku duhovnu vlast nad svim, što me u životu okružuje, no uvjerena sam, da je to ženi i lakše nego vama. Zacijelo, osim one bezimene, neodoljive draži i vanjskog obličja, kojom zna priroda obdariti ženu, tome mnogo doprinosi onaj viši duhovni princip, što u njoj prebiva, što upravo stapa u jedno tu draž i duhovnu snagu, kojima onda po svojoj volji vlada. To je ono posebno, divno izlaženje iz sebe sama, koje dopušta da se sa drugog gledišta promatra vlastito ja, što se onda ukazuje kao sredstvo, koje treba da se prilagodi višoj volji i služi svrsi, koju je osobita volja postavila kao najviši cilj, što se u životu može postići. Ima li što više, nego da se u životu ovlada životom, da se svim njegovim pojavama, svim njegovim obiljem užitaka kao snagom neke čarolije upravlja po vlastitoj volji, koja je dopuštena vladaru?Ti, Viktorine, spadaš oduvijek medu nekoliko onih, koji me potpuno razumiju, i ti si se uzvinuo iznad svoga ja, pa stoga nisam prezrela, da te u višem carstvu uzvisim na svoje prijestolje kao kraljevskog supruga. Tajna je povećala draž te veze, a naša prividna razdvojenost poslužila je samo da dade maha našoj fantastičnoj volji, koja kao da se nama na veselje poigravala s podređenim odnosima običnog svakodnevnog života. Nije li naš sadašnji susret najsmjeliji čin hrabrosti, koji se, zamišljen u višem duhu, izruguje nemoći konvencionalne ograničenosti? Čak i uz tvoje tako potpuno strano biće, koje nije samo plod ove odjeće, meni je, kao da se duhovno podvrgava općem principu, koji ga uvjetuje i čudesnom snagom djeluje izvan sebe tako, da čak i tjelesnom daje drugi lik i obličje, te ono dobiva izgled potpuno prema unaprijed postavljenom određenju.Ti znaš kako pri takvom gledanju na stvari, koje proizlazi iz dubine mog bića, iz dna duše prezirem svu onu konvencionalnu ograničenost, s kojom se igram.Barun, taj stroj, koji mi je već odvratan preko svake mjere, leži mrtav, kao istrošen mehanizam, koji sam bila upotrebila u svoje svrhe.Reinhold je odviše ograničen, da bih se na njega osvrtala. Aurelija je

dobro dijete; samo nam Hermogen zadaje brige.Priznala sam ti već, da je Hermogen, kad sam ga prvi put vidjela, učinio na mene divan utisak. Smatrala sam ga sposobnim, da uđe u viši život, koji sam mu htjela stvoriti, no bila sam u zabludi, po prvi put. U njemu je bilo nešto meni neprijateljsko, što mi se neprestano opiralo živim protivljenjem, čak i čari, kojima sam druge znala i nehotice opčiniti, njega su odbijale. Ostajao je hladan, mračan, zatvoren i, opirući mi se vlastitom čudnom snagom, dražio moju osjetljivost, moju želju da započnem borbu, u kojoj je imao podleći.Odlučila sam se na tu borbu, kada mi je barun rekao, kako je Hermogenu predložio, da se sa mnom veže, ali da je on to odbio ne postavljajući nikakvih uvjeta. Poput neke božanske iskre prožela me u tom času misao, da se udam za baruna i tako u jedan "mah uklonim sebi s puta sve one sitne konvencionalne obzire, koji su me često dušmanski sputavali; no upravo s tobom, Viktorine, govorila sam dosta često o toj udaji, opovrgla sam tvoju sumnju djelom, jer mi je uspjelo, da od staroga za nekoliko dana učinim budalastog nježnog ljubavnika, koji je ono, što sam ja htjela, morao smatrati ispunjenjem svoje naj-skrovitije želje, o kojoj se jedva usudio progovoriti. Ali duboko u meni još je živjela misao, da se osvetim Hermogenu, a ovako mi se pružala prilika, da to učinim lakše i s više zadovoljstva. Odgodila sam udarac, da ga pogodim jače, smrtonosnije.Da slabije poznam tvoju dušu, da ne znam, da ćeš se ti moći uzdići u visine mojih nazora, skanjivala bih se, da ti kažem više o stvari, koja se već zbila. Potrudila sam se, da Hermogena shvatim zaista u dušu, pojavila sam se u gradu, mračna, povučena u sebe, i tako sam bila kontrast Hermogenu, koji se vedro i veselo bavio živahnim vojničkim poslovima. Zbog ujakove bolesti nisam mogla okupljati otmjeno društvo, a umjela sam izbjeći čak i posjećivanje svoje najbliže okoline.Hermogen je došao k meni, možda samo zato, da ispuni dužnost, na koju je bio obavezan majci; zatekao me zadubljenu u tmurne misli, a kad je, začuđen zbog moje upadljive promjene, stao navaljivati na mene, pitajući za razlog, kazala sam mu, roneći suze, da me slabo stanje barunova zdravlja, koje on jedva prikriva, ispunjava strahom, da ću ga uskoro izgubiti, i da mi je ta misao strašna, upravo nesnosna. Bio je potresen, i dok sam mu s izrazom najdubljeg osjećaja opisivala

sreću svog braka s barunom, dok sam nježno i živo ulazila u najsitnije pojedinosti našeg života na ladanju, prikazujući u sve punijem sjaju barunovu divnu narav, čitavo njegovo ja, tako da se sve više vidjelo, kako ga bezgranično poštujem, i kako mi je on sve, njegovo divljenje, njegovo čuđenje kao da je sve više raslo. — Očigledno se borio sa samim sobom, ali ona sila, što je sada kao sam moj ja prodrla u njegovu dušu, nadvladala je neprijateljski princip, koji mi se inače suprotstavljao; bila sam sigurna u svoju pobjedu, kad je već iduće večeri ponovo došao.Našao me samu, još turobniju, još uzbuđeniju nego jučer; govorila sam o barunu i o svojoj neizrecivoj čežnji, da ga opet vidim. Hermogen uskoro nije više bio onaj pređašnji, neprestano me je gledao u oči, i njihova opasna vatra zapalila mu je dušu. Dok je moja ruka počivala u njegovoj, ova se često grčevito trzala, a iz grudi su mu se otimali duboki uzdasi. Točno sam proračunala vrhunac tog nesvijesnog uzbuđenja. One večeri, kad je morao pasti, nisam prezrela čak ni ona otrcana umijeća, koja se uvijek tako djelotvorno obnavljaju. Uspjelo je!

Posljedice su bile užasnije, nego što sam ih sebi zamišljala, no ipak su povećavale moj trijumf, pokazavši sjajno moju moć.Sila, kojom sam suzbila neprijateljski princip, što se inače u njemu javljao u čudnim slutnjama, slomila je njegov duh: pao je u ludilo, kao što znaš, a da dosad ipak nisi znao pravi uzrok. Ima nešto posebno u tome, da luđaci, kao da su u bližem odnosu s duhom i kao da ujedno njihovu vlastitu nutrinu, iako toga nisu svijesni, lakše nadahnjuje tud duhovni princip, često proniknu u ono što se u nama skriva i izriču to čudnim natuca-njima, tako da nas mnogoput užasan glas nekog drugog ja ispunjava neugodnom jezom. Moglo bi dakle biti, da te on, pogotovo u posebnom odnosu, u kojem smo ti, Hermogen i ja, na tajanstven način prozreo i da je zato prema tebi neprijateljski raspoložen, no zbog toga za nas nema ni najmanje opasnosti. Zamisli, čak da i otvoreno istupi sa svojim neprijateljstvom prema tebi, te da kaže: »Ne vjerujte zakrabuljenom svećeniku«, tko bi to smatrao ičim drugim, osim idejom, koju je rodilo ludilo, pogotovo, kad je Reinhold bio tako dobar, te je u tebi prepoznao patra Medarda? Nema međutim sumnje, da više ne ćeš moći, kao što sam htjela i zamislila, djelovati na Hermogena. Moja je osveta izvršena i

Hermogen mi je sada nepotreban kao odbačena igračka, a to mi je nepodnošljiviji, što očigledno smatra pokorom, da me gleda, pa me zato progoni svojim ukočenim pogledima živoga mrtvaca. On mora odavde, i ja sam bila uvjerena, da ću tebe moći upotrebiti, da u njemu potkrijepiš zamisao, da ode u samostan, te da u isti čas najupornijim uvjeravanjem, kako je za spas Hermogenove duše potreban upravo samostan, djeluješ na baruna i njegova savjetnika Rein-holda, da mu odobre ovu namjeru. Hermogen mi je zaista do krajnosti mrzak, njegova me pojava smeta, i on mora biti odstranjen. Jedina osoba, kojoj on izgleda sasvim drukčiji, to je Aurelija, pobožno, djetinjasto dijete; samo pomoću nje moći ćeš utjecati na Hermogena, i ja ću se pobrinuti, da se s njom više zbližiš. Ako nađeš zgodnu priliku, mogao bi Reinholdu ili barunu otkriti, kako ti je Hermogen ispovjedio težak zločin, koji ti naravno dužnost nalaže prešutjeti. No o tome više ubu-duće!Sad znaš sve, Viktorine, radi i budi i nadalje moj. Vladaj sa mnom nad tim budalastim lutkama, što se oko nas vrte. Život nas mora obdariti svojim divnim užicima, a da nas ne sti-jesni svojom skučenošću.«U daljini spazismo baruna, te mu pođosmo ususret, zadubljeni tobože u pobožan razgovor.Trebalo je, valjda, samo Eufemijino objašnjenje o tendenciji njenog života, da i sam osjetim moć, koja je kao izljev viših principa nadahnjivala moju dušu. U moje biće unišlo je nešto nadljudsko, što me je odjednom uzdiglo u položaj, s kojeg mi se sve prikazalo u drukčijem stanju, u drugoj boji nego inače. Snaga duha, vlast nad životom, kojom se hvalisala Eufemija, učini mi se vrijedna najgorčeg podsmijeha. U času, kad je ta jadnica maštala da tjera svoju razuzdanu, nepromišljenu igru s najopasnijim elementima života, bila je predana slučaju ili zloj kobi, kojom je upravljala moja ruka. Samo moja snaga, koju su rasplamsale tajanstvene sile, mogla je nju natjerati u zabludu, da u bezumlju smatra prijateljem i ortakom onoga, koji ju je, imajući samo njoj na propast izvanjski slučajni lik prijatelja, zgrabio svojim pandžama kao sama neprijateljska sila, te joj više nije bilo slobode. Eufemiju stadoh prezirati zbog njene tašte samoljubive umišljenosti, i odnos s njom postade mi to odvratniji, što je u mojoj duši živjela Aurelija i što je samo ona snosila krivnju za grijehe, koje

sam počinio, ako sam to, što mi se sada činilo vrhuncem svih zemaljskih užitaka, mogao još smatrati za grijeh.Odlučio sam, da se do kraja poslužim snagom, koja se u meni nastanila, te tako sam dograbim čarobni štapić, kojim ću opisati krugove, u kojima sve pojave treba da se vrte oko mene, meni na radost.Barun i Reinhold natjecali su se, da mi život u dvorcu učine zaista ugodnim; u njima se nije pojavila ni najmanja slutnja o mom odnosu s Eufemijom, štoviše barun je često, kao u nekom nehotičnom izljevu srca izjavljivao, da sam mu tek ja potpuno vratio Eufemiju; to mi se činilo kao jasan znak, da je Reinhold bio u pravu, nagađajući, da je barunu možda neki slučaj bio otkrio trag Eufemijinih zabranjenih puteva.Hermogena sam rijetko viđao, on me je izbjegavao s očiglednom bojazni i tjeskobom, koju su barun i Reinhold pripisivali strahu od mog svetog, pobožnog bića i od moje duhovne snage, koju je poremećen duh proniknuo. I Aurelija kao da je namjerno izmicala mom pogledu; izbjegavala me, a kad sam s njom govorio, bila je i ona uplašena i tužna, kao i Hermogen. Bio sam gotovo uvjeren, da je ludi Hermogen izrekao Aureliji one strašne slutnje, od kojih sam i sad još drhtao, no činilo mi se da se taj loš dojam može suzbiti.Vjerojatno na poticaj barunice, koja je htjela da me dovede u bliži odnos s Aurelijom, kako bi putem nje utjecao na Hermogena, zamolio me barun, da Aureliju poučavam u višim tajnama religije. Tako mi je Eufemija sama pribavila mogućnost da postignem ono najdivnije, što mi je moja usijana mašta dočaravala u tisuću raskošnih slika. Što je drugo bila ona vizija u crkvi nego obećanje više sile, koja je na mene djelovala, da će mi dati nju, koja je jedina, postavši moja, mogla stišati oluju, što se sa mnom, bjesneći u meni, nabacivala poput razbješnjelih valova.Pogled na Aureliju, njena blizina, čak i dodir njenih haljina raspaljivali su u meni oganj. Osjećao sam kako se užarena bujica krvi uzdiže u tajanstvenu radionicu misli, pa sam o čudesnim tajnama religije govorio u plamenim slikama, kojih je dublji smisao bio pohotni bijes najžarče ljubavi, pune žudnje. Taj žar mojih riječi morao je prodrijeti u Aurelijinu dušu poput električnih udaraca, tako da bude uzaludan sav njen otpor. Slike, ubačene u njenu dušu, morale su u njoj

da se divno razviju i, tako da toga ne bude ni svijesna, iskrsnu sjajnije, plamenije, u dubljem značenju, te joj ispune grudi slutnjama nepoznatog užitka, sve dok se, mučena i, razdirana bezimenom čežnjom, sama ne baci meni u naručaj. Brižljivo sam se spremao za takozvane satove pouke kod Aurelije, da što više povećam slikovitost svojih riječi; pobožno dijete slušalo me skrušeno, sklopljenih ruku, oborenih očiju, ali ni jedan pokret, ni jedan tihi uzdah nije odavao bilo kakvo dublje djelovanje mojih riječi.Moji napori ne doniješe nikakva ploda; umjesto da u Au-reliji raspalim kobnu vatru, koja bi je izručila zavođenju, sve više je mene mučio i proždirao žar, što je plamsao u mojoj duši.Pobjesnjevši od boli i požude, kovao sam planove, kako ću upropastiti Aureliju, i dok sam Eufemiji hinio slast i razdraganost, u duši mi je nicala plamena mržnja, koja je u čudnom protivrječju davala mojem ponašanju pred barunicom nešto divlje, užasno, od čega je i ona sama znala uzdrhtati. Ona nije ni naslućivala tajnu, što se skrivala u mojim grudima, pa je i nehotice morala uzmicati pred mojom vlasti, kojoj sam je sve više i više podvrgavao.Cesto mi je dolazilo na pamet, da svoju muku dokrajčim dobro proračunanim nasilnim potezom, kojem bi Aurelija morala podleći, ali čim bih ugledao Aureliju, bilo mi je, kao da uz nju stoji anđeo, štiteći je i čuvajući, prkoseći đavolskoj sili. Tada bih se sav stresao od jeze i moja bi se zla nakana ohladila. Napokon mi pade na pamet, da se s njom molim; jer u molitvi vatrenije struji žar predanosti, te se bude najtajnovitiji osjećaji, uzdižu se kao na uskiptjelim valovima i pružaju svoje polipske ruke, da dokuče ono nepoznato, što bi trebalo da utaži bezimenu čežnju, što razdire grudi. Tada zemaljsko, objavivši se kao nebesko, može drsko istupiti pred uzbuđenu dušu i u najvećem užitku nagovijestiti ispunjenje neizmjernog zanosa već na ovom svijetu; besvijesna strast bit će obmanuta, a težnja za svetim, nadzemaljskim slomljena u bezimenoj, dotad nepoznatoj slasti zemaljske požude.Bio sam uvjeren kako čak i u tome, što će morati da za mnom ponavlja molitve, koje sam sam sastavio, ima nešto povoljno za moje izdajničke nakane.Tako je to bilo!Dok je klečala uz mene, ponavljajući k nebu uzdignutih očiju moje molitve, još su joj se više zarumenjeli obrazi, nadimale joj se i

spuštale grudi. Tada, kao u žaru molitve, prihvatih njene ruke i pritisnuh ih na svoje grudi; bio sam joj tako blizu, da sam osjećao toplinu njenog tijela; razdriješeni njeni uvojci spustili su mi se na ramena; izbezumljen od bijesne požude, zagrlih je divljom strašću, moji poljupci gorjeli su već na njenim usnama, na njenim grudima; tada mi se s prodornim krikom istrgla iz ruku. Nisam imao snage, da je zadržim, bilo je to, kao da je sijevnuo grom i smrvio me!Brzo je utekla u susjednu sobu!Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Hermogen, zastade piljeći u mene strašnim užasnim pogledom divljeg ludila.Prikupih svu svoju snagu, smjelo mu priđoh i uzviknuh prkosnim zapovjedničkim glasom:»Sto tražiš ovdje? Gubi se, luđače!«Hermogen ispruži prema meni desnu ruku i reče mračno i jezivo:»Rado bih se s tobom ogledao, ali nemam mača, a ti si u m o r s t v o, jer kapi krvi izviru iz tvojih očiju i lijepe ti se po bradi!«Nestao je, snažno zalupivši vrata, i ostavio me sama; škrgu-tao sam zubima, bijesan na sama sebe, što sam podlegao snazi momenta, te mi je sada izdaja prijetila propašću. Nitko se nije pojavljivao, te sam imao dovoljno vremena, da se sasvim pri-berem, a duh koji se u meni nastanio, uskoro me podsjeti, kako ću izbjeći svaku zlu posljedicu opakog djela.Čim se to moglo, pohitah k Eufemiji i s drskom joj obiješću ispripovijedah sve, što se zbilo s Aurelijom. Eufemija, čini se, nije stvar primila onako olako, kao što sam želio, pa shvatih, da bi usprkos njenoj snazi duha, kojom se hvalisala, i njenom visokom gledanju na stvari, u njoj ipak moglo biti sitne ljubomore, i da bi se osim toga mogla pobojati, da će se Aurelija na mene potužiti, te će tako ugasnuti nimbus moje svetosti, a naša tajna doći u opasnost; iz nekog sebi samom neobjašnjivog straha prešutio sam Hermogenov istup i njegove užasne riječi, koje su me se duboko kosnule.Eufemija je nekoliko časaka šutjela; činilo se, da je, čudno se zapiljivši u mene, utonula u duboko razmišljanje.»Zar ne ćeš, Viktorine!« kazala je napokon, »pokušati da pogodiš, kakve me divne misli, dostojne mog duha, obuzimaju? Ne, ti to ne možeš, ali zamahni dobro krilima, da bi uzmogao slijediti smioni let, na koji sam se spremila. Čudim se, što ti, koji treba da se s punom

vlašću uzdigneš nad sve pojave života, ne možeš klečati uz osrednje lijepu djevojku, a da je ne grliš i ne ljubiš, iako ti ne zamjeram želju, koja se u tebi pojavila. Koliko poznam Aureliju, ona će puna stida prešutjeti, što se zbilo, i zadovoljiti se s tim, da pod nekom izlikom izbjegne tvoju odviše strastvenu pouku. Zbog toga se ni najmanje ne bojim neugodnih posljedica, do kojih bi mogla dovesti tvoja lakomisle-nost, tvoja neobuzdana požuda. Ne mrzim je, tu Aureliju, ali ljutim se na njenu skromnost, na njenu tihu pobožnost, iza koje se skriva nesnosna oholost. Nikad mi nije uspjelo steći njeno povjerenje, iako nisam prezrela ni to, da se s njom igram, ostala je plaha i zatvorena. Ta nesklonost, da se privije uz mene, čak i ponos, s kojim me izbjegava, budi u meni najružnije osjećaje. Sublimna je zamisao vidjeti taj cvijet, koji se tako ponosi blje-štavilom svojih boja, slomljen i uvenut! Neka ti bude, izvedi tu sublimnu zamisao, i ništa ti ne će uzmanjkati, da taj cilj posti-gneš lako i sigurno. Krivnja neka padne na Hermogenovu glavu i neka ga uništi!«Eufemija je i dalje govorila o svom planu i pri svakoj riječi bila mi je sve više mrska, jer sam u njoj vidio samo prostu zločinku, i koliko sam god žeđao da upropastim Aureliju, jer sam se samo tako mogao nadati oslobođenju od bezgranične patnje bezumne ljubavi, koja mi je razdirala grudi, ipak prezreh Eufemijinu suradnju. Nemalo se začudila, kad stoga bez predomišljanja odbacih njen prijedlog, odlučivši čvrsto u sebi, da to izvedeni vlastitom snagom, bez pomoći, koju mi je htjela nametnuti Eufemija.Kao što je barunica i slutila, Aurelija je ostala u svojoj sobi, ispričavši se slabim zdravljem, te je tako narednih dana izbjegla, da je poučavam. Hermogen je sada, protiv svog običaja, bio mnogo u društvu s Reinholdom i barunom, izgledao je manje povučen, ali bio je divljiji, jarosniji. Cesto ga se moglo čuti, kako govori glasno i odlučno, a primijetio sam i da me promatra pogledima suzdržanog gnjeva, kad god me slučaj nanio na njega; barunovo i Reinholdovo ponašanje posve se čudno izmijenilo za nekoliko dana. U vanjskom pogledu nisu ni najmanje smanjili pažnju i poštovanje, koje su mi inače iskazivali, no činilo se, kao da potišteni nekim čudnim osjećajem, punim slutnje, ne mogu naći onaj prisni ton, koji je inače davao živost našem razgovoru. Sve, što su sa mnom govorili, bilo je tako usiljeno, tako hladno, da sam se pun kojekakvih nagađanja,

morao ozbiljno truditi, da bar ne odam svoju zbunjenost.Eufemijini pogledi, koje sam umio uvijek ispravno protumačiti, rekoše mi da se dogodilo nešto, što ju je osobito uzbudilo; no čitav dan nismo mogli neopaženo razgovarati.U dubokoj noći, kad su svi u dvorcu već dugo spavali, ot-voriše se u mojoj sobi slijepa vrata, koja dotad nisam opazio, te ude Eufemija, sva satrvena, takvu je još nikad nisam vidio.»Viktorine«, reče, »prijeti nam izdaja; Hermogen, onaj ludi Hermogen, otkrio je naše tajne, na čiji su ga trag navele čudne slutnje. Kojekakvim natucanjima, što zvuče kao jezive, užasne riječi neke mračne sile, što nad nama vlada, ulio je u baruna sumnju, koja me, iako nije jasno izrečena, ipak mučno progoni.Tko si ti, da se pod tom svetom haljom skriva grof Viktorin, to je čini se za Hermogena ostala potpuna tajna; no on tvrdi, da u tebi počiva sve izdajstvo, sva podmuklost, sva pok-varenost, koja će se na nas sručiti, čak i da je redovnik, nadahnut đavolskom silom, ušao u kuću kao sam sotona, te kuje paklenu izdaju.Tako dalje ne može, dosta mi je podnošenja jarma, koji mi je nametnuo onaj djetinjasti starac, što će sada, kako mi se čini, s bolesnom ljubomorom plašljivo pratiti svaki moj korak. Hoću da odbacim tu igračku, koja mi je dosadila, a ti, Viktorine, po-korit ćeš se mojoj želji to dragovoljnije, što ćeš ujedno sam izbjeći opasnost, da na kraju budeš uhvaćen i da vidiš kako se genijalni odnos, koji je rodio naš duh, odjednom srozao na običnu otrcanu maskeradu, u dosadnu bračnu pripovijest! Nesnosni starac mora da nestane, a kako će to biti najbolje provesti u djelo, o tome treba da se posavjetujemo; no čuj najprije moje mišljenje.Ti znaš, da barun svako jutro, kad je Reinhold zaposlen, odlazi sam u brdo, da se po svom običaju naslađuje u prirodi.Odšuljaj se ranije napolje i nastoj da ga susretneš na izlazu iz parka. Nedaleko odavde ima jedna divlja, jeziva grupa hridina, kad se na nju popne, pred putnikom s jedne strane zijeva crn, bezdani ponor; tamo gore pruža se nad ponorom takozvano Đavolje sjedalo. Pripovijeda se da se iz tog ponora dižu otrovne pare, koje omame svakoga, tko se drzne pogledati u dubinu, da vidi, što se tamo skriva, te ga povuku dolje u sigurnu smrt. Barun, ismijavajući tu bajku, stajao je već često na toj stijeni iznad ponora, uživajući u pogledu, koji se odande pruža.

Ne će ga biti teško navesti, da te odvede na to opasno mjesto; kad stane tamo i zagleda se u krajinu, jedan snažan udarac tvoje šake oslobodit će nas zauvijek tog nemoćnog ludova.«»Ne, nikad«, uzviknuh žestoko, »poznam taj užasan ponor, poznam to Đavolje sjedalo, nikad! Nestani zajedno sa zločinstvom, koje si mi namijenila!«Tada Eufemija skoči, u pogledu joj zaplamsa divlji žar, a lice joj se izobliči od burne strasti, koja je u njoj bijesnila.»Bijedni slabiću«, uzviknula je, »ti se u svom jadnom kukavičluku usuđuješ protiviti onome, što sam ja odlučila? Miliji ti je sramotni jaram, nego da sa mnom vladaš? Ali ti si u mojoj ruci, uzalud se otimaš sili, koja te drži okovana pod mojim nogama! Ti ćeš izvršiti moj nalog; onaj, čiji me pogled muči, ne smije sutra više živjeti!«Dok je Eufemija govorila ove riječi, ispunio me najdublji prezir prema njenom jadnom hvalisanju, te joj se grohotom nasmijali u lice, jetko joj se rugajući. Ona uzdrhta, a lice joj obli mrtvačko bljedilo straha i dubokog užasa.»Bezumnice«, uzviknuh, »koja misliš, da vladaš životom, koja misliš, da se igraš s njegovim pojavama, čuvaj se, da igračka u tvojim rukama ne postane britko oružje, koje će tebe ubiti! Znaj, bijednice, da te ja, koga u svojoj nemoćnoj zaslijepljenosti smatraš sebi podvrgnutim, držim u svojoj vlasti čvrsto kao sama sudbina, i da je tvoja zločinačka igra samo grčevito trzanje zvijeri, zarobljene u kavezu!Znaj, bijednice, da tvoj ljubavnik leži razmrskan u onom ponoru i da si mjesto njega grlila samog duha osvete!Odlazi i očajavaj!«Eufemija zatetura; izgledalo je, kao da će se u konvulziv-nom drhtanju srušiti na tie; zgrabih je, te je na slijepa vrata izgurah napolje.Sinu mi misao, da je ubijem, no nisam to učinio, a da toga nisam bio ni svijestan; u prvi čas, kad sam bio zatvorio slijepa vrata^ mišljah da sam djelo izvršio!Cuh oštar krik, i lupu vrata.Sad sam se sam stavio u položaj, koji me je potpuno udaljio od obične ljudske djelatnosti; sada je morao uslijediti udarac za udarcem; objavivši se sam kao zloduh osvete, morao sam izvršiti nešto strahovito.

Eufemijina propast bila je odlučena, i najžarča mržnja, sjedinjena s najvećim zanosom ljubavi, trebalo je da mi pruži užitak, dostojan nadljudskog duha, koji se u meni nastanio.U času, kad Eufemija propadne, Aurelija mora postati moja-Začudila me Eufemijina unutrašnja snaga, koja joj je omogućila, da idući dan bude neusiljena i vedra. Govorila je čak i o tome, kako je prošle noći pala u neku vrstu somnabulizma, i kako su je zatim spopali žestoki grčevi; barun je čini se osjećao jako saučešće, a Reinhold ju je pogledavao sumnjičavo i nepovjerljivo. Aurelija je ostala u svojoj sobi, a što mi je manje polazilo za rukom da je vidim, to je strasnija mahnitost bjes-njela u mojoj nutrini.Eufemija me pozvala, da se poznatim putem došuljam u njenu sobu, kad se u dvorcu sve smiri. Primio sam to sa zanosom, jer je došao čas, da se ispuni njena zla kob.Sakrih u svoju mantiju mali šiljasti nož, koji sam nosio uza se još od mladosti i kojim sam vješto umio rezbariti u drvu, te tako, spreman da je ubijem, pođoh k njoj.»Mislim«, poče ona, »da smo jučer oboje imali teške, tje-skobne sne, bilo je u njima mnogo provalija, no to je sad prošlo!«Prepustila se zatim kao obično mom grešnom milovanju; bio sam pun užasnog, đavolskog prezira, osjećajući samo slast, koju je u meni budila zloupotreba njene vlastite sramote. Dok je ležala u mom naručaju, ispade mi nož i ona se strese, kao da ju je spopao smrtni strah; brzo sam podigao nož, odgađajući još umorstvo, koje mi samo dade u ruke drugo oružje.Eufemija je dala postaviti na stol talijansko vino i ušećereno voće. »Kako glupo i otrcano«, pomislih, spretno izmijenihčaše, te samo prividno stadoh jesti ponuđeno voće, koje sam spuštao u svoj široki rukav. Popio sam dvije, tri čaše vina, ali iz čaše, koju je Eufemija postavila za sebe, kad li ona ustvrdi, da u dvorcu čuje neki štropot i zamoli me, da je hitro napustim.Po njenoj zamisli trebalo je da okončam u svojoj sobi.Šuljajući se dugim slabo osvijetljenim hodnicima prolazio sam pored Aurelijine sobe; zastadoh kao skamenjen.Vidio sam je, kao da je lebdjela prema meni, gledajući me puna ljubavi, kao u onoj viziji, i domahujući mi, neka je slijedim.Vrata se odmaknuše pod pritiskom moje ruke, i ja se na-đoh u sobi;

vrata kabineta bila su samo pritvorena; zaduhnu me zaparan zrak, koji je još više raspalio moj ljubavni žar i omamio me; jedva sam disao.Iz kabineta su dopirali duboki, tjeskobni uzdisaji, možda je sanjala o izdaji i umorstvu, čuo sam, kako se u snu moli!»Na posao, na posao, što oklijevaš, vrijeme leti«, tjerala me ona nepoznata sila u mojoj duši.Već sam zakoraknuo u kabinet, kad iza sebe začuh povik: »Prokletniče, ubojico! Sad si moj!« i osjetih, kako me odostrag pograbila divovska snaga.Bio je to Hermogen; napregnuvši svu svoju snagu, konačno ga se oslobodih, te se htjedoh progurati, ali on me ponovo pograbi odostraga i stade mi bijesnim ugrizima razdirati zatiljak!Uzalud sam se dugo s njim hrvao, lud od boli i bijesa; napokon ga snažan udarac prisili da me pusti, a kad se ponovo bacio na mene, izvukoh svoj nož; dva uboda i on se hropćući sruši na tie, tako da je muklo odjeknulo hodnikom. Sve dovle bili smo se izgurali iz sobe u očajničkoj borbi.Čim Hermogen pade, otrčah u divljem bijesu niz stepenice; tada cijelim dvorcem zaoriše glasovi: »Umorstvo! Umorstvo!«Svijetla su kružila čas ovamo, čas onamo, a koraci onih, što su pritrčavali, odjekivali su dugim hodnicima; strah me zbunio, bio sam dospio na udaljene pokrajne stepenice.U dvorcu je bivalo sve bučnije, sve svjetlije, sve bliže i bliže odjekivalo je užasno: »Umorstvo! Umorstvo!« Razabrah glasove baruna i Reinholda, koji su uzbuđeno govorili sa slugama.Kuda da pobjegnem, kuda da se sakrijem?Još prije nekoliko časaka, kad sam htio umoriti Eufemiju istim nožem, kojim sam ubio ludog Hermogena, bilo mije, kao da bih s tim krvavim ubilačkim oruđem u ruci, pouzdavajući se u svoju snagu, mogao drsko istupiti, jer se nitko, obuzet strahom, ne bi usudio, da me zadrži; sada je mene samog spopao smrtni strah. Napokon, napokon sam bio na glavnim stepenicama; vreva se bila udaljila prema baruničinim odajama, postalo je mirnije; s tri snažna skoka nadoh se dolje, udaljen još samo nekoliko koraka od glavnog ulaza. Tada kroz hodnike od-jeknu prodoran krik, nalik na onaj, koji sam čuo prošle noći.»Mrtva je, umorena je otrovom, koji je za mene pripremila«, rekoh potmulo sam za sebe. Ali tada opet poteče svijetlo iz Eufemijine sobe.

Aurelija, sva u strahu, zvala je u pomoć. Iznova odjeknu užasno: »Umorstvo! Umorstvo!«Doniješe Hermogenov leš!»Pohitajte za ubojicom«, uzviknuo je Reinhold. Tada se razjareno nasmijah, tako da je zagrmjelo kroz dvoranu i hodnike, te povikah strašnim glasom:»Bezumnici, zar biste htjeli uhvatiti sudbinu, koja je smak-nula opake zlikovce!«Prisluhnuli su, povorka je kao prikovana zastala na stepenicama.Više nisam htio bježati — htio sam im poći ususret, nago-vještajući gromovitim riječima osvetu Božju grešnicima. Ali — užasnog li prizora — preda mnom! — preda mnom je stajao Viktorinov krvavi lik, on je izrekao te riječi, ne ja.Užas mi nakostriješi kosu, izjurih u bezumnom strahu iz kuće, kroz park!Uskoro sam bio napolju. Začuh za sobom topot konja i kad prikupih posljednju snagu, da izbjegnem potjeri, spotak-nuvsi se o korijen nekog stabla, padoh na tlo. Uskoro su konji bili uz mene. Bio je to Viktorinov lovac.»Za ime Isusovo, milostivi gospodine«, progovorio je, »što se dogodilo u dvorcu, viču o umorstvu! Već je selo uzbunjeno.No, što bilo, da bilo, neki me je dobar duh bio potaknuo da se spremim i da iz gradića dojašem ovamo; sve je u torbaku na vašem konju, milostivi gospodine, jer zasad ćemo se sigurno morati rastati, mora da se dogodilo nešto zaista opasno, zar ne?«Podigoh se i, vinuvši se na konja, uputih lovca, da odjaše natrag u gradić i tamo sačeka moje naloge. Čim se on u mraku udaljio, sjaših opet s konja i povedoh ga oprezno u gust jelik, što se prostirao preda mnom.

TREĆE POGLAVLJEPUSTOLOVINE NA PUTU

Kad prve zrake sunca prodriješe kroz mračan jelik, bio sam na potoku, koji je svjež i bistar tekao preko glatkog šljunka. Konj, kojega sam s mukom proveo kroz guštik, stajao je mirno uz mene; nisam imao pametnijeg posla, pa pretražih telećak, kojim je bio natovaren.Domogao sam se rublja, odjeće, kese nabijene zlatom. Odlučio sam,

da se odmah presvučem; malim škaricama i češljem, koji sam našao u priboru, odrezah bradu i, što sam bolje mogao, uredih kosu. Odbacio sam mantiju, u kojoj još zatekoh onaj mali kobni nož, Viktorinov torbak i pletenku s ostatkom đavoljeg eliksira, i uskoro se nađoh u svjetovnjačkom odijelu, s putničkom kapom na glavi, tako da sam jedva sama sebe prepoznao, kad mi je potok odrazio moju sliku. Uskoro bijah na kraju šume, po dimu, što se uzdizao u daljini, i zvon-kim zvukovima zvona, što su doprli do mene, naslutih selo u blizini. Tek što se uspeh na obližnji brežuljak, ukaza mi se pri-jatna lijepa kotlina, u kojoj je ležalo veliko selo. Udarih širokim putem, koji se vijugavo spuštao, a čim obronak nije više bio ltao strm, popeh se na konja, da se što bolje priviknem na jaše-nje, koje mi je bilo sasvim strano.Mantiju sam bio sakrio u neko šuplje drvo, a s njom sam prognao u mračnu šumu i sve one dušmanske pojave iz dvorca; osjećao sam se radosno i bodro, i bilo mi je, kao da mi je Viktorinov krvav, grozan lik pokazala samo moja odviše razdra-žena mašta, posljednje riječi, koje sam bio doviknuo progoniteljima, kao da su u visokom zanosu nesvijesno izišle iz moje nutrine i jasno izrekle pravi tajni smisao slučaja, koji me je bio nanio u dvorac i doveo do onoga, što sam tamo počinio. Došao muti kao sama osvetnička sudbina, kažnjavajući opako bezakonje i razrješujući grešnika u propasti, koja mu je bila pripremljenu.Samo Aurelijina ljupka slika živjela je još u meni kao i inače, te nisam mogao na nju pomisliti, a da mi se ne stegnu grudi, čak da u svojoj nutrini ne osjetim i fizički bol, koji me je nagrizao. No bilo mi je ipak pri duši, kao da je moram ponovo vidjeti, možda u dalekim zemljama, štoviše, kao da, gonjena neodoljivom snagom, prikovana uz mene nerazrešivim vezama, mora postati moja.Primijetio sam, da ljudi, koji su me susretali, zastajkuju i začuđeno se za mnom ogledavaju, te da se čak i seoski gostioničar, kad me je ugledao, toliko začudio, da je jedva progovorio, i to me je prilično uznemirilo. Dok sam doručkovao, i dok su mi hranili konja, sakupilo se u gostionici mnogo seljaka, koji su me plašljivo pogledavali, šaputajući medu sobom.Puk je nadolazio sve više, tijesno me opkolio i piljio u mene glupavo se čudeći. Trudio sam se, da ostanem miran i da se ne zbunim, te

snažnim glasom zovnuh gostioničara, kome na-ložih, da mi dade osedlati konja i natovariti prtljag.Dvosmisleno se smješkajući, izišao je napolje i uskoro se vratio s nekim dugonjom, koji mi pristupi mrkog službenog lica i s komičnom dostojanstvenošću. Oštro se u mene zagledao, pa i ja njemu odvratih istim takvim pogledom, ustavši i postavivši se tik pred njega. To kao da ga je malo zbunilo, jer se stao plašljivo ogledavati na okupljene seljake.»No, što je«, uzviknuo sam, »čini se, da biste mi nešto htjeli reći.«Tada se ozbiljni čovjek nakašlja i, trudeći se, da u ton svoga glasa unese što više važnosti, reče:»Gospodine, ne ćete prije odavde, dok nama, usput rečeno sucu ovog mjesta, ne izjavite tko ste, sa svim pojedinostima u pogledu rođenja, staleža i položaja, te, isto tako, odakle dolazite i kuda mislite putovati, sa svim pojedinostima o položaju mjesta, o imenu, o pokrajini, i o gradu, te svemu, što još ima da se napomene, a povrh toga morate nama, sucu, pokazati putnicu, napisanu i potpisanu s pečatom i sa svim pojedinostima, kako je red i običaj!«Nisam se dotada uopće bio sjetio, da je potrebno uzeti neko ime, a još mi je manje palo na pamet, da bi me onaj neobičan, čudnovat izgled moje vanjštine — stvoren odjećom, koja nije bila u skladu s mojim redovničkim izgledom, te tragovima loše odrezane brade — mogao svakog časa dovesti u nepriliku, da budem ispitivan o svojoj osobi. Pitanje seoskog suca došlo mi je stoga tako neočekivano, da sam uzalud smišljao, kako da mu dam bilo kakav odgovor, koji bi ga zadovoljio. Odlučih da pokušam, kako će djelovati odlučna drskost, te rekoh čvrstim glasom:»Tko sam, imam razloga prešutjeti, i stoga se uzalud trudite da vidite moju putnicu; uostalom, čuvajte se, da makar i na čas zadržavate uglednu osobu sa svojom budalastom opšir-nošću.«»Oho!« uzviknu sudac, izvukavši veliku kutiju, u koju, dok je šmrkao, posegnu pet ruku sudskih prisjednika, što su stajali iza njega, vadeći iz nje ogromne šmrke; »oho, samo ne tako nabusito, premilostivi gospodine! Vaša ekscelencija morat će izvoljeti, da nama, sucu, odgovori i pokaže putnicu, jer, bez okolišenja rečeno, ovdje u planini ima od nekog vremena kojekakvih sumnjivih prilika, koje ponekad provire iz šume i opet nestanu, kao sam budibogsnama; ta prokleta

tatska i razbojnička gamad vreba na putnike i nanosi kojekakvu štetu, ubijajući i paleći, a vi, premilostivi moj gospodine, izgledate zaista tuko čudnovato, da ste*potpuno nalik na sliku jednog velikog razbojnika i vrhovnog hulje, koju je, napisanu i opisanu sa svim pojedinostima, poslala nama, sucu, preslavna zemaljska uprava. I )akle, samo bez ikakvog daljnjeg oklijevanja i ceremonijalnih liječi, putnicu ili u zatvor!«Vidio sam, da se s tim čovjekom ovako ne će moći ništa obaviti, pa pokušah na drugi način.»Uvaženi gospodine suče«, rekoh, »ako mi htjednete ukazati milost, da s vama govorim nasamo, ne će mi biti teško odstraniti sve vaše sumnje, te ću vam, uzdajući se u vašu razboritost, otkriti tajnu, koja me dovela ovamo u ovoj odjeći, koja vam se čini tako napadna.«»Ha, ha! Otkriti tajnu«, reče sudac, »već vidim, što će to bili; no iziđite samo, ljudi, čuvajte vrata i prozore i ne puštajte nikoga ni unutra ni napolje!«Kad ostadosmo sami, progovorih:»U meni, gospodine suče, vidite nesretnog bjegunca, kojemu se napokon uz pomoć njegovih prijatelja posrećilo da izmakne iz sramotne tamnice i opasnosti, da zauvijek bude zatvoren u samostan. Poštedite me od potanjih okolnosti moje povijesti, koja je satkana od spletaka i zlobe jedne osvetoljubive obitelji. Ljubav prema djevojci niskog staleža bila je uzrok molili patnji. U dugotrajnom zatvoru narasla mi je brada i već su mi dali napraviti tonzuru, kao što možete vidjeti, a isto sam Inko u tom zatvoru, u kojem sam čamio, morao nositi redovničku mantiju. Tek nakon svog bijega, ovdje u šumi, smio sam se preobući, jer bi me inače bili stigli. Sad i sami vidite, otkud potječe ovo napadno u mojoj vanjštini, što je u vama pobudilo tako opaku sumnju. Putnicu vam, kao što vidite, ne mogu pokazati, ali za istinitost svojih tvrdnji imam neke dokaze, koje ćete jamačno priznati kao ispravne.«Rekavši to, izvukoh kesu s novcem, stavih tri blistava dukata na stol, i dostojanstvena ozbiljnost gospodina suca raste-gnu se u razdragan smiješak.»Vaši dokazi, gospodine«, reče on, »zaista su dovoljno jasni, ali, ne zamjerite to, gospodine, nedostaje im još stanovita uvjerljiva ujednačenost u svim pojedinostima! Ako želite, da neravno uzmem za

ravno, moraju takvi biti i vaši dokazi.«Shvatih lupeža i dometnuh još dukat.»Sad vidim«, reče sudac, »da sam vam svojom sumnjom nanio nepravdu; putujte samo dalje, no pođite lijepo, kao što ste jamačno navikli, sporednim putovima, izbjegavajte glavnu cestu, dok se potpuno ne riješite svoje sumnjive vanjštine.«Tada širom otvori vrata i glasno doviknu sakupljenom mnoštvu:»Gospodin ovdje unutra je otmjen gospodin u svim pojedinostima, on se nama, sucu, otkrio u tajnoj audijenciji; putuje inkognito, što znači nepoznat, pa svi vi o tom ne treba da išta znate i saznate, nikogovići! — A sada, sretan vam put, milostivi gospodine!«Seljaci u strahopoštovanju šutke skinuše kape, kad se vi-nuh na konja. Htjedoh brzo projezditi kroz kapiju, ali konj se stade propinjati, a ja, onako nevješt i nespretan u jahanju, ne nađoh načina da ga pokrenem s mjesta; vrtio se sa mnom u krugu i napokon me, uz grohotan smijeh seljaka, bacio u naručaj suca, koji je bio dohrlio, i krčmara.»To je opak konj«, reče sudac, suzdržavajući smijeh.»Opak konj!« ponovih, otirući sa sebe prašinu.Pomogoše mi, da se ponovo uspnem, ali konj se opet pro-pe, sopćući i brekćući, nikako se ne dade na vrata. Tada neki stari seljak povika:»Eh, ta pogledajte tamo na kapiji sjedi narikača, stara Liza, i ne da milostivom gospodinu da ode, iz inata, jer joj nije dao ni groša.«Tek sad opazih staru, odrpanu prosjakinju, koja se šćućurila na putu tik uz kapiju i smijala mi se, luđački me gledajući:»Neka se ta drečava vještica smjesta ukloni s puta!« povik-ii LI sudac, ali starica zakrešta:»Ovaj pobratim nije mi dao ni groša, zar ne vidite mrtva čovjeka, što leži preda mnom? Preko njega ne može pobratim preskočiti, mrtvi se čovjek uspravlja, ali ja ću ga strovaliti na tie, ako mi pobratim dade groš.«Sudac je uhvatio konja za uzde i htjede ga provesti kroz kapiju, ne obazirući se na lude povike starice, ali uzalud se trudio, a stara mi je dotle jezivo dovikivala:»Pobratime, pobratine, daj mi groš, daj mi groš!«Tada posegnuh u džep i dobacih joj novac u krilo, a starica, klikćući i podcikujući, poskoči uvis i povika:»Pogledajte, ove lijepe groše, koje mi je dao pobratim, pogledajte ove

lijepe groše!«Moj konj glasno zanjišti i, pošto ga sudac pusti, odskoči u velikom luku kroz kapiju.»Sad već jašete sasvim dobro i lijepo, milostivi gospodine, u svim pojedinostima«, reče sudac, a seljaci, koji su za mnom istrčali sve do pred kapiju, opet se grohotom nasmijaše, vidjevši kako pri skokovima vatrenog konja polijećem uvis, te povikaše:»Pogledajte, pogledajte, ovaj jaši kao kakav kapucin!«Sve, što se dogodilo u selu, osobito kobne riječi lude žene, bilo me nemalo uzbudilo. Činilo mi se najvažnije da sada prvom prilikom poduzmem mjere, koje će s moje vanjštine odagnati sve napadno, i da sebi dam neko ime, s kojim bih se mogao sasvim neopažen uvući među gomilu ljudi.Preda mnom je stajao život kao mračna sudbina, u koju se ne da proniknuti; što sam drugo mogao učiniti, nego da se u svom izagnanstvu potpuno prepustim valovima rijeke, koja me nezadrživo vukla prema njemu. Sve niti, koje su me inače vezale uz određene životne okolnosti, bile su prerezane, te nije bilo ničega, gdje bih se mogao zadržati.Glavna cesta bivala je sve življa i sve je već iz daljine na-goviještalo bogat, živahan trgovački grad, kojem sam se sada približavao. Nakon nekoliko dana bio mi je pred očima; ujašio sam u predgrađe, a da me nitko ništa nije upitao, čak da me nitko nije pravo ni pogledao. Oko mi zape o veliku kuću s blistavim prozorima od brušena stakla, nad čijim se vratima kočoperio zlatan krilati lav. Mnoštvo ljudi valjalo se unutra i napolje, dolazile su i odlazile kočije, a iz donjih prostorija dopirao je do mene bučan smijeh i zveket čaša. Tek što se zaustavih pred vratima, priskoči uslužno kućni sluga, uhvati mog konjaza uzde i, kad sjaših, uvede ga unutra. Došao je kićeno odjeven momak sa svežnjem zveketavih ključeva i poveo me uz stepenice; kad se nađosmo u drugom katu, još me jednom letimično pogledao i onda me poveo još za jedne stepenice više, tu mi otvorio jednu osrednju sobu i onda me uljudno upitao, što zasad zapovijedam, te reče da se u dva sata ruča u dvorani br. 10, prvi kat, i tako dalje.»Donesite mi bocu vina!« To je u stvari bila prva riječ, kojom sam se obratio uslužnoj marljivosti ovih ljudi.Tek što ostadoh sam, netko zakuca, i na vrata proviri neko lice, nalik

na komičnu masku, kakvu sam zaista jednom vidio. Šiljast crven nos, dva mala blistava oka, izdužen podbradak i poput tornja visok napudran toupet, koji je, kako sam kasnije primijetio, sasvim neočekivano završavao na zatiljku kao titus, veliki jabot, žarko crveni gilet, pod kojim su visjela dva jaka lanca za sat, duge hlače, frak, koji je ponegdje bio preuzak, ponegdje pak preširok, koji mu, ukratko, uopće nije pristajao!Ta prilika, pognuvši se već na vratima kao grbavac, uniđe sa šeširom, škarama i češljem u ruci, te reče:»Ja sam vlasuljar ove kuće i najpokornije nudim svoje usluge, svoje nemjerodavne usluge.«U maloj mršavoj prilici bilo je nešto tako šaljivo, da sam jedva uspio suzdržati smijeh. Ipak mi je taj čovjek dobro došao, te nisam oklijevao da ga upitam, da li bi se usudio, da mi uredi kosu, koja se od dugoga putovanja, a usto još i zbog lošeg rezanja potpuno zamrsila. On mi se zagleda u glavu očima umjetničkog kritičara, te reče, stavivši pritom desnu ruku, graciozno savijenu i raširenih prstiju na desnu stranu grudi:»Urediti? Ah, Bože! Pietro Belcampo, tebe, kojega odvratni zavidnici zovu naprosto Petar Schonfeld, kao što su božanskog pukovskog svirača i trubača Giacoma Punta zvali Jakob Stich, tebe ne priznaju. Ali zar nisi ti sam stavio svoje svijetlo pod lonac, mjesto da pustiš, neka svijetli pred svijetom? Zar oblik ove ruke, zar iskra genija, što blista iz ovog oka i poput divnog rumenila zore usput bojadiše nos, zar cijelo tvoje biće znalcu već pri prvom pogledu ne otkriva, da u tebi stoluje duh, koji teži za idealnim? Urediti! Slaba je to riječ, moj gospodine!«Zamolih čudnovatog čovječuljka, da se toliko ne žesti, jer sve povjeravam njegovoj vještini.»Vještini?« nastavi on svim svojim žarom, »što je to vještina? Tko je vješt?Je li to onaj što je odmjerio pet puta koliko mu oko seže i onda skočio trideset lakata i pao u jarak?Onaj, što je zrno leće sa dvadeset koraka bacio kroz ušicuigle?Onaj, što je na mač objesio pet centi i onda balansirao s njim na vršku nosa šest sati, šest minuta, šest sekundi i jedan hip?

Ha, što je vještina! Ona je strana Pietru Belcampu, koga prožima umjetnost, sveta umjetnost.Umjetnost, moj gospodine, umjetnost!Moja mašta bludi u divnim građevinama od uvojaka, u umjetničkom sklopu, koji u valovitim uvojcima stvara i razara dah zefira.Ona gradi, djeluje i radi.He, ima nešto božansko u umjetnosti, jer umjetnost, moj gospodine, nije zapravo ona umjetnost, o kojoj se toliko govori, nego ona, naprotiv, tek nastaje iz svega onoga, što se zove umjetnost!Vi me razumijete, moj gospodine, jer ste, čini mi se, misaona glava, kao što zaključujem iz uvojčića, što se zdesna spušta na vaše poštovano čelo.«Uvjeravao sam ga, da ga potpuno razumijem, a kako me je sasvim originalna ludost ovog čovječuljka izvanredno zabavljala, odlučih da, zloupotrebljavajući njegovu slavnu umjetnost, ni najmanje ne prekidam njegov zanos, njegov patos.»Što mislite«, rekoh, »načiniti od moje smršene kose?«»Sve, što god želite«, odgovorio je čovječuljak; »ali, ako može što pomoći umjetnički savjet Pietra Belcampa, dopustite mi, najprije, da iz prikladnijih daljina, širina i dužina promotrim vašu cijenjenu glavu, čitav vaš stas, vaš hod, vaše geste, igru vašeg lica, tada ću vam reći, da li naginjete više antičkom ili romantičkom, herojskom, velikom, uzvišenom, naivnom, idiličnom, podrugljivom, humorističnom; tada ću dozvati duhove ('aracalle, Tita, Karla Velikog, Henrika IV., Gustava Adolfa, ili Vergilija, Tassa, Boccaccija.Od njih nadahnuti, trzat će se mišići mojih prstiju, i uz ugodan crvkut škara pojavit će se majstorsko djelo. Ja ću biti taj, moj gospodine, koji će dotjerati vaše karakteristike onako, kako one treba da se pojave u životu. A sada, molim, prođite nekoliko puta po sobi, htio bih promatrati, opažati, gledati, molim!«Morao sam se pokoriti tom čudnom čovjeku, te stadoh koračati po sobi, kako je on htio, nastojeći svim silama, da prikri-jem izvjesno redovničko držanje kojega se redovnik nikad ne može potpuno osloboditi, koliko god vremena prošlo otkako je napustio samostan. Čovječuljak me pažljivo promatrao, a onda je stao oko mene skakutati; uzdisao je i stenjao, izvadio rupčić, te brisao s čela kaplje znoja. Napokon se smirio, pa sam ga upitao, je li sada nacistu kako

mora postupiti s mojom kosom. Tada on uzdahne i reče:»Ah, gospodine! Ta, što je to!Vi se niste prepustili svom prirodnom biću, u tom je kretanju bilo nešto usiljeno, kao da su se borile suprotne prirode. Još nekoliko koraka, moj gospodine!«Kratko i jasno odbih, da se još jednom pokazujem, izjavivši da ću se morati odreći usluga njegove umjetnosti, ako se još uvijek ne može odlučiti da mi odreže kosu.»Pokopaj se, Pietro«, uzviknu čovječuljak vatreno, »jer te ne priznaju na ovom svijetu, gdje se više ne može naći ni vjernosti ni iskrenosti. No ipak mora da se divite mom pogledu, koji vidi u dubinu, štoviše, da u meni poštujete genija, moj gospodine! Uzalud sam dugo nastojao da skupim sve ono proti-vurječno, što leži u cijelom vašem biću, u vašim pokretima. Ima nešto u vašem hodu, što podsjeća na duhovnika. 'Ex profundis clamavi ad te Domine — Oremus — Et in omnia saecula sae-culorum. Amen!'«Ove riječi otpjevao je čovječuljak promuklim, mumljavim glasom, oponašajući pri tom savršeno vjerno držanje i izraz lica redovnika. Okretao se kao pred oltarom, padao na koljena i opet ustajao, a onda zauzeo ohol, prkosan stav, namršti čelo, izbulji oči i reče:»Svijet je moj! Ja sam bogatiji, pametniji, mudriji od svih vas, vi krtice, poklonite se preda mnom! Vidite li, moj gospodine«, reče mališan, »to su glavne sastojine vašeg izvanjskog držanja, i ako želite, salit ću, uzimajući u obzir crte vašeg lica, vaš stas, vaš karakter, u jednu cjelinu nešto od Caracalle, Abaelar-da i Boccaccija, te ću tako, stvarajući oblik i lik, u zanosu začeti prekrasnu antičko-romantičku građevinu eteričnih uvojaka i uvojčića.«Bilo je toliko istine u zapažanjima čovječuljka, te sam smatrao umjesnim da mu priznam, kako sam zaista bio duhovnik i kako sam već dobio tonzuru, koju sada želim što bolje prikriti.Uz neobične skokove, grimase i čudne riječi obrađivao je mališan moju kosu. Čas je bio mrk i mračan, čas se smješkao, čas se držao kao atleta, čas uzdizao na vrh nožnih prsta, ukratko, jedva sam se suzdržavao da ne padnem u smijeh još više, nego što sam to već i protiv svoje volje činio.Napokon je bio gotov i ja ga zamolih, prije nego što iz njega provališe riječi, koje su mu već bile na jeziku, da mi pošalje nekoga, tko bi mi

umio urediti čupavu bradu, kao što mi je on uredio kosu. On se čudno nasmija, odšulja se na prstima do sobnih vrata i zaključa ih. Onda tiho odskakuta do sredine sobe i progovori:»Zlatnog li doba, dok se još brada i kosa na glavi slijevala u jedinstvenoj punini uvojaka na ukras muškarcu i bila slatka briga istog umjetnika. Ali ono je prošlo! Muškarac je odbacio svoj najljepši ukras, a jedan sramotan stalež bacio se na posao, da užasnim instrumentima iskorijeni bradu sve do same kože. O, vi gadni i odvratni strugači i mazala, brusite samo svoje noževe na crnom remenju, natopljenom smrdljivim uljem na porugu umjetnosti, mašite svojim kitnjastim torbicama, klepe-ćite svojim zdjelicama i pjenite sapun, prskajući naokolo vruću, opasnu vodu, pitajte samo u drskoj opačini svoje pacijente, da li žele da ih brijete sa sapunom ili na suho.No ima i Pietra, koji rade protiv vašeg ružnog zanata i, koji, ponizujući se do vaše sramotne rabote na iskorjenjivanju brada, pokušavaju spasiti ono, što se još uzdiže iznad valova vremena. Sto su one tisuće varijacija bradica, zalistaka i brkova u ljupkim vijugama i krivuljama, što se čas nježno priljubljuju liniji nježnog ovala, čas turobno spuštaju uz vrat, čas drsko uzdižu iznad kuteva usana, čas skromno sužuju u tanke linije, čas šire i smjelo razmahuju — što su one drugo, nego pronalazak naše umjetnosti, u kojoj se razvija visoka težnja prema lijepom, prema svetom? Ha, Pietro! pokaži kakav je duh u tebi nastanjen i što si spreman učiniti za umjetnost, kad se spustiš do nesnosnog posla strugača brade.«Rekavši to, čovječuljak je izvukao potpun brijački pribor i stao me lakom, vještom rukom oslobađati brade. Izišao sam iz njegovih ruku zaista sasvim preobražen, i trebalo je još samo drugo, manje upadljivo odijelo, kako bih izbjegao opasnost, da bar svojom vanjštinom ne izazivam pažnju, koja je za mene bila opasna. Mališan je stajao smiješeći mi se s dubokim zadovoljstvom. Rekoh mu, da sam u gradu sasvim nepoznat, i da bi mi bilo ugodno, kad bih se uskoro mogao obući po mjesnim običajima. Za njegov trud i da ga potaknem da za mene posreduje, utisnuh mu u ruku dukat. Kao da se preobrazio, ogledavao je taj dukat na dlanu.»Prepoštovani zaštitnice i meceno«, progovorio je, »nisam se prevario u vama, duh mi je vodio ruku, i u orlovskom letu zalistaka divno su izraženi vaši plemeniti osjećaji. Imam jednog prijatelja, Damona,

Oresta, koji će na tijelu dovršiti ono, što sam ja počeo na glavi, s istim dubokim osjećajem, s istim genijem. Vidjet ćete, gospodine, da je to umjetnik kostima, kako ga nazivam, mjesto običnim trivijalnim izrazom krojač. On se rado gubi u zamislima, pa je, stvarajući u mašti oblike i likove, nakupio čitavo skladište najrazličitijih odjevnih predmeta. Ugledat ćete suvremenog gizdelina u svim mogućim preljevima, čas kako želi da se prikaže smion i odvažan, kao da mu nitko nije ravan, čas kao da se udubljen u sebe ni na što ne obazire, čas kao naivni šaljivdžija, čas ironičan, duhovit, mrzovoljan, sjetan, bizaran, razuzdan, čas kao kicoš, čas kao veseli đak. Mladić koji je sebi po prviput dao sašiti kaput, bez podrobnog savjeta mame ili dvorskog meštra, četrdesetgodišnjak, koji se mora pu-drati zbog sijede kose, stari učenjak, željan života, kakav se pojavljuje medu svijetom, bogati trgovac, imućni građanin: sve to visi pred vašim očima u radnji moga Damona; za nekoliko časa-ka ugledat ćete ta majstorska djela.«Brzo je nekuda odskakutao i uskoro se opet pojavio s krupnim, snažnim, pristojno odjevenim čovjekom, koji je bio prava suprotnost mališanu, i po vanjštini i po čitavom svom biću, a ipak je baš njega predstavio kao svog Damona.Damon me odmjeri od oka i stade iz omota, koji je za njim donio neki momak, odabirati odjevne predmete, što su potpuno odgovarali željama, koje sam mu bio izrazio. Tek kasnije uvidjeh još bolje, s koliko je profinjenog osjećaja taj majstor kostima, kako ga je kitnjasto nazvao mališan, točno odabrao ono, što je bilo potrebno, da čovjek uopće ne bude upadljiv, nego da se kreće neopažen, a da ipak, kad bude opažen, pobudi poštovanje, ne pobuđujući znatiželju o staležu, zvanju i tako dalje. Zaista je teško, tako se obući, da stanovit opći karakter odjeće ne pobudi slutnju, da se čovjek bavi ovim ili onim zanatom, a još manje da nikome ni na pamet ne padne, da o tome raz-mišlja. Odjeća svjetovnog građanina uvjetovana je dakako samo negativno i svodi se otprilike na ono, što se zove uljudno ponašanje, koje se sastoji više u propuštanju, nego u djelovanju.Mališan je i dalje sipao kojekakve čudne, groteskne fraze, štoviše, budući da ga je možda malo tko slušao tako dobrohotno kao ja, bio je, čini se, presretan, što mu je bilo dano da njegovo svijetlo zasvijetli punim sjajem.No Damon, ozbiljan i, kako mi se učinilo, razuman čovjek, odjednom

ga usred riječi prekinu, pograbi ga za rame i reče:»Schonfelde, tebe je danas opet spopalo da brbljaš budalaštine; kladim se, da gospodina već bole uši od svih tih besmislica, što si ih izvalio.«Belcampo snuždeno spusti glavu, a onda brzo pograbi svoj prašni šešir, skoči k vratima i glasno uzvikne;»Tako mene prostituiraju moji najbolji prijatelji!«Preporučivši mi se, Damon reče:»To je smušenjak sasvim svoje vrste, taj Schonfeld! Mnogo čita, pa je napola poludio, no inače je dobrodušan čovjek i vješt svom zanatu, zbog toga ga i podnosim, jer ako netko zaista vrijedi bar u nečem, onda mu se ponešto može i oprostiti.«Kad ostadoh sam, počeh se pred velikim ogledalom, koje je bilo obješeno u sobi, formalno vježbati u hodu. Mali vlasuljar dobro me je upozorio. Redovnicima je svojstvena neka nezgrapna, kruta užurbanost u hodu, kojoj je uzrok duga odjeća, što smeta pri koračanju, i nastojanje da se brzo kreću, kao što traži kult. Nešto karakteristično, što pažljivom oku teško izbjegne, ima i u zabačenom tijelu i u držanju ruku, koje nikad ne smiju biti spuštene, jer redovnik, ako ne sklapa ruke, on ih zavlači u široke rukave mantije. Pokušavao sam, da se svega toga riješim, kako bih izbrisao svaki trag svoga staleža. Utjehu svojoj duši nalazio sam jedino u tome, što sam sav svoj život smatrao od-življenim, mogao bih reći, izdržanim, i što sam ulazio u novo bistvovanje, kao da neki duhovni princip oživljava novo stvorenje, koje će, rastući na starom, sve više i više slabiti čak i sjeća-nje na bivše postojanje, da ga na kraju potpuno izbriše.Vreva ljudi, neprestana buka, što je iz radionica dopirala na ulice, sve je to bilo za mene i kao stvoreno, da me održi u vedrom raspoloženju, u koje me je doveo komični mališan. U svom novom, pristojnom odijelu odvažih se da siđem na ručak, a kad vidjeh, da me nitko ne promatra, da se čak ni moj najbliži susjed nije potrudio, da me pogleda, kad sam uz njega sjeo, iščeznula je sva plašljivost. U popisu stranaca, sjetivši se da me je oslobodio prior, prijavih se pod imenom Leonard kao privatnik, koji putuje radi vlastitog zadovoljstva. Takvih putnika mora da je u gradu bilo mnogo, pa sam to manje dao povoda za daljnje zapitkivanje.Bilo mi je posebno zadovoljstvo krstariti ulicama i naslađivati se,

razgledavajući bogate trgovine, izvješene slike i bakroreze. Navečer sam posjećivao javna šetališta, gdje me je moja usamljenost usred živahne ljudske vreve često ispunjavala gorkim osjećajima.Koliko god je u mojim prilikama bilo za mene povoljno, što me nitko nije poznavao, što nisam mogao pretpostaviti da itko u svom srcu nosi i dašak slutnje, tko sam, kakva me je neobična, čudna igra slučaja bacila ovamo i što se sve u meni skriva, ipak je to za mene bilo zaista užasno, jer sam i samome sebi izgledao kao neki usamljeni duh, što luta po svijetu, iako je već odavno pomrlo sve, što mu je u životu bilo blisko. Kad sam pomišljao, kako su nekoć svi ljubazno i sa strahopoštovanjem pozdravljali glasovitog propovjednika, kako su svi hlepili, da se s njim porazgovore, da čuju od njega nekoliko riječi, obuzimala me gorka tuga. Ali onaj propovjednik bio je redovnik Medardo, a on je umro i pokopan u planinskim provalijama, nisam to ja, jer ja živim, štoviše, preda mnom je tek sada život ponovo osvanuo i nudi mi svoje užitke. Kad su mi snovi obnovili ono, što se zbilo u dvorcu, bilo mi je, kao da se to dogodilo nekom drugom a ne meni; taj drugi bio je doduše također kapucin, ali to nisam bio ja. Samo pomisao na Aureliju povezivala je još moje prijašnje biće sa sadašnjim, ali kao neka duboka bol, koju ne ću nikad moći preboljeti, ta je pomisao često ubijala svaku radost, što se u meni javljala, i onda bih odjednom bio istrgnut iz šarenih krugova, kojima me život sve više okruživao.Nisam propustio, da posjetim mnoga svratišta, u kojima se pilo, igralo i slično, a osobito mi je u tom pogledu omilio jedan hotel u gradu, u kojem se zbog dobrog vina svaku večer okupljalo brojno društvo.Za jednim stolom u pokrajnoj sobi viđao sam uvijek iste osobe, njihov razgovor bio je živahan i duhovit. Uspjelo mi je da se približim tim ljudima, koji su činili zatvoren krug; pošto sam najprije u jednom kutu sobe tiho i skromno pio svoje vino, na kraju sam saopćio neku zanimljivu književnu vijest, koju su uzalud tražili, pa sam tako dobio mjesto za stolom, koje su mi to radije bili ustupili, što im je odgovaralo moje izlaganje, kao i moje mnogostrano znanje, koje sam proširivao, prodirući dan na dan sve više u sve grane znanosti, koje su mi dotad silom prilika bile nepoznate. Tako stekoh ugodno poznanstvo, i privikavajući se sve više i više na život u svijetu, postajao sam iz dana u dan sve slobodniji i bodriji, te izgladivao sve

one grube uglove, koji su mi bili preostali iz prijašnjeg načina života.U tom društvu, koje sam posjećivao, već se nekoliko večeri mnogo govorilo o nekom stranom slikaru, koji je došao i priredio izložbu svojih slika. Svi, osim mene, već su vidjeli slike i toliko hvalili njihovu ljepotu, te odlučih, da i ja odem tamo. Kad sam ušao u dvoranu, slikara nije bilo, no bio je kao vodič neki stari čovjek, koji je imenovao strane majstore, čije je stvari slikar izložio zajedno sa svojima.Bila su to divna djela, većinom originali slavnih majstora; gledajući ih, bio sam oduševljen. Kod nekih slika, koje je starac nazvao površnim kopijama velikih fresko-slika, osvanuše mi u duši uspomene iz mog najranijeg djetinjstva. Sve jasnije i jasnije, sve življe rasplamsavale su se u žarkim bojama. Bile su to očigledno kopije iz Svete Lipe. Na jednoj slici svete obitelji u Josipović crtama dobro prepoznah lice onog stranog hodočasnika, koji mi je bio doveo čudesnog dječaka. Svega me proze osjećaj najdublje tuge, a kad ugledah portret u prirodnoj veličini, u kojem prepoznah kneginju, svoju majčinsku pokroviteljicu, ne mogoh se suzdržati, da glasno ne uzviknem. Bila je divna, a naslikana s onom savršenom sličnošću, kao što je svoje portrete slikao van Dyck, prikazana u nošnji, u kojoj je obično išla ispred opatica u procesiji na Bernardovo. Slikar je uhvatio upravo čas, kad se po završetku molitve uputila da iziđe iz svoje sobe i povede procesiju, koju nestrpljivo čeka puk, okupljen u crkvi, što se vidi u perspektivi pozadine. U pogledu te divne žene savršeno se odražavalo biće uzdignuto k nebeskom; ah, izgledala je kao da bi htjela izmoliti oproštenje za opakog, drskog grešnika, koji se silom otrgnuo od njenog majčinskog srca, a taj sam grešnik bio upravo ja! Osjećaji, koji su mi već davno bili postali strani, prožeše mi grudi, obuze me neka neizreciva čežnja; opet sam bio kod dobrog župnika u selu cistercitskog samostana, bodar, vedar, veseo dječak, koji klikće od radosti, što je došlo Bernardovo. Ugledah nju! »Jesi li bio zaista pobožan i dobar, Franciscus?« upitala je glasom, čiji je pun zvuk prigušila ljubav, te je do mene dopro meko i ljupko. »Jesi li bio zaista pobožan i dobar?« Ah, što sam mogao da joj odgovorim? Bio sam gomilao opačinu na opačinu, a kršenju zavjeta nadodah umorstvo!Razdiran tugom i kajanjem, padoh u polusvijesti na koljena, iz očiju mi provališe suze.

Starac mi, uplašen, priskoči i uzbuđeno upita:»Sto vam je, što vam je, gospodine?«»Slika ove abatise toliko je nalik na moju pokojnu majku, koja je umrla užasnom smrću«, promrmljah i, ustavši, pokušah, da se što više priberem.»Dođite, gospodine!« reče starac; »takve uspomene odviše su bolne, treba ih se kloniti; ima ovdje još jedan portret, koji moj gospodar smatra za najbolji. Slika je rađena po živom modelu i nedavno dovršena; zastrli smo je, da sunce ne pokvari boje, koje se još nisu potpuno osušile.«Starac me pažljivo smjesti na prikladno svijetlo i onda naglo odgrne zastor.Bila je to Aurelija!Obuze me užas, koji jedva svladah. Osjetih blizinu nečastivog, koji me je svom silom htio gurnuti u valovitu bujicu tek što joj umakoh, koji me je htio uništiti, pa mi se opet vratila hrabrost, da se oduprem toj nemani, što je u tajanstvenom mraku navalila na mene.Požudnim pogledima gutao sam Aurelijine draži, što su blistale iz slike, koja je odisala živim životom.Djetinji blagi pogled pobožnog djeteta kao da je optuživao prokletog ubojicu njenog brata, no svaki osjećaj kajanja zami-rao je u jetkom, đavolskom podrugivanju, što je nicalo u mojoj nutrini i kao da me je otrovnim bodljama gonilo iz ugodnog raspoloženja.Mučilo me jedino to, što one kobne noći na dvorcu Aurelija nije postala moja. Hermogen je svojim dolaskom osujetio taj pothvat, ali je to okajao smrću!Aurelija živi, i to je dovoljno za nadu da će biti moja! Da, sigurno je, da će ona jednom biti moja, jer će sudbina učiniti svoje, njoj ne može izmaći; a nisam li ja sam ta sudbina?Tako sam se sokolio na opačinu, piljeći u sliku. Starac kao da mi se čudio. Izbrbljao je mnogo riječi o crtežu, tonu, koloritu, nisam ga slušao. Pomisao na Aureliju, nada da ću jednom izvršiti zasad samo odloženo zlo djelo, tako me svega obuzela, da sam odjurio, i ne upitavši za stranog slikara, da tako možda pobliže saznam nešto o tim slikama, koje su mi izgledale kao ciklus nagovještavanja o čitavom mom životu.Bio sam spreman, da se odvažim na sve, samo da Aurelija postane

moja, štoviše, osjećao sam se, kao da sam uzvišen nad pojave svog života i da sam ih tako progledao, te nemam čega da se bojim, pa prema tome nemam na što ni da se odvažim.Kovao sam svakojake planove i zamisli, kako da se približim svom cilju, a osobito sam se nadao, da ću od stranog slikara koješta saznati i da ću od njega doznati za mnogu meni nepoznatu okolnost, koja bi mi, ako je upoznam, mogla ustrebati u pripremama za ono što sam bio naumio. Smislio sam naime, ni manje ni više, nego da se u svom sadašnjem novom obličju vratim u dvorac, a to mi se i nije činilo nekim osobito smjelim podvigom.Uvečer podoh u ono društvo; htio sam da stanem na kraj sve većoj napetosti svog duha, neobuzdanom radu svoje uzbuđene mašte.Mnogo se govorilo o slikama stranog majstora, a osobito o rijetkoj izražajnosti, koju je umio dati svojim portretima; pridružili se tim pohvalama, te s osobitim sjajem izraza, koji je bio samo odraz podrugljive ironije, što mi je plamsala u grudima kao proždrljiv oganj, opisah bezimene draži što su odsijevale s Aurelijinog smjernog, anđeoski lijepog lica. Netko reče da će iduću večer dovesti u društvo slikara, koji se još morao zadržati u mjestu, da bi dovršio nekoliko započetih portreta, i koji je, iako već prilično u godinama, zanimljiv, divan umjetnik.Obuzet čudnim osjećajima, nepoznatim slutnjama, pošao sam iduću večer u društvo kasnije nego inače; stranac je sjedio za stolom, okrenut prema meni leđima. Kad sam sjeo, kad sam ga ugledao, bile su u mene uperene ukočene crte lica onog strašnog neznanca, koji se na Antunovo bio naslonio na onaj stup u kutu i ispunio me strahom i užasom.Dugo me je promatrao s dubokom ozbiljnošću, ali raspoloženje, u kojem sam bio, otkako sam vidio Aurelijinu sliku, dalo mi je smjelost i snagu, da izdržim taj pogled. Nečastivi je sada vidljiv stupio u život, pa je trebalo s njim otpočeti borbu na život i smrt. Odlučih da sačekam napad, i da ga onda odbijem oružjem, u čiju sam se snagu mogao pouzdati.Stranac kao da se nije na mene mnogo osvrtao, nego je, odvrativši opet pogled od mene, nastavio razgovor o umjetnosti, koji se već vodio, kad sam bio ušao. Stalo se govoriti o njegovim slikama, te su svi hvalili osobito Aurelijin portret. Netko je ustvrdio, da bi ta slika,

bez obzira što se na prvi pogled vidi da je portret, mogla poslužiti kao studija za sliku neke svetice.Upitavši me što o tome mislim, jer sam upravo tu sliku i svu njenu ljepotu bio tako divno opisivao, i meni se nehotice omaklo, da sebi ne mogu nikako drukčije zamisliti svetu Rozaliju, nego upravo kao portret neznanke. Slikar kao da gotovo i nije primijetio moje riječi, jer odmah upade:»Žensko stvorenje, koje portret vjerno prikazuje, zaista je pobožna svetica, koja se u borbi uzdiže k nebeskome. Slikao sam je, kad se, pogođena užasnom nevoljom prepustila nadi u utjehu religije i u pomoć vječne sudbine, što stoluje nad oblacima; tu nadu, što se može nastaniti samo u duši, koja se uzdigla visoko nad zemaljsko, pokušao sam izraziti u onoj slici.«Razgovor je prešao na druge stvari, a vino, koje se danas u čast stranog slikara pilo bolje vrste i obilnije nego inače, ugri-jalo je duhove. Svatko je znao ispričati nešto zabavno, stranac pak, iako se smijao samo u sebi, a taj unutrašnji smijeh kao da se zrcalio samo u oku, umio je često samo s nekoliko dobro odabranih riječi, koje bi ubacio, sve održati u nekom posebnom zanosu.Iako nisam mogao suzbiti neki neugodan, jeziv osjećaj, kad god bi me stranac pogledao u oči, ipak sam sve više svladavao strašno raspoloženje, koje me je obuzelo, čim sam ugledao tog stranca. Pripovijedao sam o smiješnom Belcampu, kojega su svi poznavali; njegovu fantastičnu smušenost umio sam svima na radost prikazati tako živo, da me neki zaista dobrodušni debeli trgovac, koji je obično sjedio sučelice meni, sa suzama, što su mu od smijeha navrle na oči, stao uvjeravati, da već dugo nije doživio tako veselo veće. Kad se smijeh napokon stao stišavati, stranac odjednom upita:»Jeste li već vidjeli đavla, gospodo?«Svi su to pitanje smatrali uvodom u neku šalu i stali uvjeravati, da još nisu imali tu čast. Tada stranac nastavi:»Meni nije mnogo nedostajalo, da doživim tu čast, i to u dvorcu baruna F. u planinama.«Uzdrhtao sam, ali drugi, smijući se, uzviknuše:»Samo dalje, dalje!«»Svi vi«, progovori stranac ponovo, »ako ste putovali kroz planine, sigurno poznajete onaj divlji jeziv kraj, gdje pred putnikom, kad iz

guste jelove šume iziđe na visoko stijenje, zijevne dubok, mračan ponor. To je takozvani Đavolji ponor, nad koji se pruža jedna stijena, takozvano Đavolje sjedalo.Pripovijeda se, da je grof Viktorin, s opakim zamislima u glavi, upravo sjedio na toj pećini, kad se odjednom pojavio đavao i, budući da je odlučio sam izvesti Viktorinove zamisli, koje mu se veoma svidješe, survao grofa u ponor. Đavao se zatim kao kapucin pojavio u barunovu dvorcu i barunicu, kad se s lijom nauživao, otpremio u pakao, a zadavio je i barunovog ludog sina, koji nikako nije podnosio đavolski inkognito, nego je glasno izjavio: »To je đavao!« i tako spasio jednu pobožnu dušu od propasti, koju joj je spremao lukavi đavao. Nakon toga kapucin je nestao na neshvatljiv način, a pripovijeda se, da je kukavički pobjegao pred Viktorinom, koji se krvav uspeo iz svoga groba.Bilo sad kako mu drago, mogu vas ipak uvjeriti, da je barunica bila otrovana, Hermogen mučki umoren, barun je ubrzo nakon toga umro od tuge, a Aurelija, to je ona pobožna svetica, koju sam slikao u dvorcu, upravo u vrijeme, kad se zbila ta strahota, utekla je kao napušteno siroče u jednu daleku zemlju, i to u neki samostan cistercitkinja, kojeg je abatisa bila sprijatelje na s njenim ocem. Vidjeli ste sliku te divne žene u mojoj zbirci. No sve će vam to onaj gospodin (pokazao je na mene) moći ispripovijedati mnogo opširnije i bolje, jer je u vrijeme, dok se sve to zbivalo, bio u dvorcu.«Svi pogledi upriješe se u mene, puni čuđenja; razgnjevljen skočih i žestokim glasom uzviknuh:»Ej, gospodine, kakve ja veze imam s vašim glupavim pričama o đavlu i s vašim pripovijetkama o ubistvima, vi ste me zamijenili, zaista ste me zamijenili, i molim, da me u to ni najmanje ne miješate.«Onako uzbunjenom, kao što sam sam u sebi bio, bilo mi je prilično teško, da to izreknem makar i prividno ravnodušno; djelovanje slikarevih tajanstvenih riječi kao i razjareni nemir, koji sam uzalud nastojao prikriti, bili su i odviše očigledni. Nestade vedrog raspoloženja, a gosti, sjetivši se sada, kako sam se, svima potpuno stran, malo po malo našao među njima, promatrali su me nepovjerljivim sumnjičavim pogledima.Strani slikar bio je ustao i probadao me ukočenim očima živog mrtvaca, kao onda u kapucinskoj crkvi. Nije progovorio ni riječ,

izgledao je ukočeno kao da u njemu nema života; od log sablasnog prizora nakostriješi mi se kosa, čelo mi obli hladnu znoj, od silnog užasa uzdrhta mi svaka žilica.»Nestani«, uzviknuh sav izvan sebe, »ti si sam sotona, ti si opako umorstvo, ali nada mnom nemaš nikakvu moć!«Svi se podigoše sa sjedala.»Sto je to, što je to?« stadoše uzvikivati na sve strane; iz dvorane nagrnuše ljudi, koji su, uplašeni strašnim zvukom mog glasa, napustili igru.»Pijanica, luđak! Izbacite ga, izbacite ga«, uzviknu nekoliko njih. A strani slikar ustobočio se na mjestu, piljeći u mene.Sav izvan sebe od bijesa i očaja izvukoh iz džepa o boku nož, kojim sam ubio Hermogena i koji sam uvijek nosio uza se, te nasrnuh na slikara, ali me jedan udarac obori na tlo, a slikar se stade smijati strašnom podrugljivošću, tako da se zatresla sva soba:»Brate Medardo, brate Medardo, promašena je tvoja igra, idi i očajavaj u kajanju i sramu.«Osjetih, kako su me gosti pograbili; tada se osokolih i kao bijesan bik jurnuh na gomilu udarajući oko sebe, te nekoliko njih oborih i prokrčih sebi put do vrata.Brže pohitah kroz hodnik; tada se kraj mene otvoriše neka vratašca i netko me povuče u mračnu sobu; nisam se opirao, jer sam iza sebe već čuo graju. Kad je rulja prošla, bio sam nekim postranim stepenicama odveden dalje u dvorište, a onda kroz stražnju zgradu na ulicu. Pri jasnom sjaju svjetiljaka prepoznah u svom spasiocu Belcampa.»Čini se, da ste«, poče on, »imali neke neprilike s onim stranim slikarom; kad se podigla graja, pijuckao sam u susjednoj sobi svoju čašicu i budući da su mi poznate prilike u kući, odlučih, da vas spasim, jer sam svoj toj neprilici kriv samo ja.«»Kako bi to bilo moguće?« upitah sav u čudu.»Tko zapovijeda času, tko ne će da se pokori višem duhu!« nastavi mališan, pun patosa. »Kad sam uređivao vašu kosu, pre-poštovani, rasplamsaše se u meni comme a l'ordinaire najsu-blimnije ideje; prepustih se divljoj provali neobuzdane mašte, te zbog toga ne samo što zaboravih zagladiti uvojke gnjeva na tjemenu u meki krug, kao što dolikuje, nego ostavih čak i dvadeset sedam vlasi straha i užasa iznad

čela; od upiljenih pogleda slikara, koji je zapravo revenant, one su se nakostriješile i naklonile se jaučući prema uvojku gnjeva, koji se raširio, sikćući i praskajući. Sve sam vidio. Tada, prepoštovani, raspaljeni gnjevom, izvukoste nož, s kojega su već visjele razne kaplje krvi; ali bilo je isprazan trud slati Orku onoga, tko već pripada Orku, jer je taj slikar Ahasver, Vječni Žid, ili Bertram de Bornis, ili Metistofeles, ili Bonvenuto Cellini, ili sveti Petar, ukratko bezobrazni revenant, kojega se može protjerati jedino užarenim kliještima za kovrčanje kose, što savijaju ideju, a to o n zapravo i jest, ili tako da se električnim češljevima vješto friziraju misli, koje mora usisati, da bi hranio tu ideju. Vi, prepoštovani, vidite da su meni, profesionalnom umjetniku i fantastu, takve stvari prava pomada, a ta uzrečica, uzeta iz moje umjetnosti, mnogo je značajnija, nego što se misli, samo ako pomada sadrži pravo karanfilovo ulje.«U ludom blebetanju mališana, koji je za to vrijeme jurio za mnom po ulicama, bilo je u tom času za mene nešto jezivo, i kad sam od vremena na vrijeme primjećivao njegovo lakrdi-jaško skakutanje, njegovo smiješno lice, morao sam se glasno nasmijati kao u nekom konvulzivnom grču.Napokon smo bili u mojoj sobi. Belcampo mi je pomogao pakovati, te je uskoro sve bilo spremno za put; utrpah mališanu u ruku nekoliko dukata, on poskoči od radosti i uzviknu:»Hej, haj, sad imam pravi novac, samo blistavo zlato, natopljeno krvlju iz srca, što svjetluca crvenkastim sjajem. To je dosjetka, k tome još i vesela, gospodine, i ništa drugo.«Ovu dopunu izmamilo mu je valjda moje čuđenje zbog njegova uzvika. Zamolio je zatim dopuštenje da uvojku srdžbe dade još potrebnu zaobljenost, da skrati vlasi užasa i da uzme za uspomenu jedan uvojak ljubavi. Pristadoh, te on sve to obavi uz smiješne kretnje i grimase. Na kraju pograbi nož, koji sam pri presvlačenju stavio na stol, zauze mačevalački stav i stade s njim bosti po zraku.»Ubijam vašeg dušmanina«, uzviknuo je, »a budući da je on pusta ideja, njega se može ubiti idejom, i prema tome mora umrijeti i od ove moje, koju pratim spretnim pokretima tijela, da pojačam ekspresiju. Apage satanas apage, apage, Ahasve-rus, allez vous en!«»No, s tim sam svršio«, reče, odlažući nož, duboko dišući i brišući čelo, kao čovjek, koji se valjano izmučio, da obavi neki ležak posao.

Htjedoh brzo sakriti nož, pa ga gurnuh u rukav, kao da još uvijek nosim redovničku mantiju, ali mališan to opazi i lukavo se podsmjehne. Uto pred kućom zatrubi postiljon; Belcampo odjednom izmijeni glas i držanje, izvuče neku malu maramicu i, brišući tobože suze iz očiju, stade se naklanjati s dubokim poslovanjem, poljubi mi ruku i kaput, te me zamoli:»Dvije mise za moju baku, koja je umrla zbog loše probave, četiri za mog oca, koji je umro zbog nehotičnog posta, velečasni gospodine! A za mene svake sedmice jednu, kad umrem. Zasad oproštenje od mojih mnogih grijeha.Ah, velečasni gospodine, u mojoj nutrini skriva se infamni grešnik, koji govori: 'Petre Schonfeldu, ne budi majmun i vjeruj, da ti nisi ti, ja sam zapravo t i, zovem se Belcampo i genijalna sam ideja, a ako to ne vjeruješ, smlavit ću te nekom zajedljivom misli, oštrom poput britve.' Taj moj neprijatelj, zvan Belcampo, velečasni, griješi na sve moguće načine, među ostalim često sumnja u današnjicu, jako se opija, udara oko sebe i vrši blud s lijepim djevičanskim mislima; taj Belcampo je mene, Petra Schonfelda, sasvim smutio i učinio konfuznim, te često nedolično skačem i oskvrnjujem boju nevinosti, jer pjevajući in dulci jubilo s čarapama od bijele svile sjedam u go... Oproštenje za obojicu, Pietra Belcampa i Petra Schonfelda!«Kleknuo je preda me, čineći se kao da grčevito jeca. Ludovanje ovog čovjeka postade mi nesnosno.»Ta urazumite se«, doviknuh mu. Unišao je sluga, da uzme moju prtljagu. Belcampo skoči i, vrativši se opet svom veselom humoru, pomogne sluzi da obavi ono, što sam još u žurbi zatražio, no pritom je i dalje neprekidno brbljao.»Ovaj je potpuno lud, čovjek se ne smije s njim mnogo upuštati«, reče sluga, zalupivši vrata kočije.Belcampo mahnu šeširom, a kad ja uz značajan pogled sta-vih prst pred usta, uzviknu:»Do zadnjeg daha svog života!«Kad stade svanjivati, grad je već bio daleko iza mene, a lik onog strašnog, užasnog čovjeka, što me je poput neke tajne, u koju nisam mogao proniknuti, ispunjavao jezom, iščezao je.Pitanja poštara »Kuda?« stalno su me podsjećala, kako sam prekinuo sve veze sa životom, te sad lutam naokolo, prepušten burnim

valovima slucaja.Wo zar me nije neka neodoljiva snaga silom otrgnula od svega, što mi je prije bilo blisko, samo da bi se duh nastanjen u meni mogao razmahati i pokrenuti neskučenom snagom?^Neumorno sam prolazio ovom divnom zemljom, no nigdje ne nađoh mira, nešto me je neprestano gonilo sve dalje na jug; iako na to nisam ni pomišljao, dosad sam tek neznatno skrenuo s pravca puta, koji mi je bio naznačio Leonardo, i tako je udarac, kojim me je gurnuo u svijet, kao nekom magičnom snagom stalno djelovao u istom pravcu.Jedne mračne noći vozio sam se kroz neku gustu šumu, koja se prostirala još i dalje od najbliže stanice, kako mi reče poštar, koji je stoga bio savjetovao, da kod njega pričekam jutro; bio sam to odbio, samo da što brže stignem na cilj, koji je i meni samom bio tajna. Već kad sam krenuo, sijevale su u daljini munje, a uskoro se stadoše navlačiti sve crnji i crnji oblaci, koje je natisnula oluja i hučeći gonila ih pred sobom; gromovi su strašno odzvanjali tisućustrukom jekom, a crvene munje ispresijecale su horizont, dokle je god oko sezalo; visoke jele praskale su, uzdrmane do korijenja, kiša je lijevala kao da se nebo prolomilo. Svaki čas bili smo izvrgnuti opasnosti, da nas utuku stabla, konji su se propinjali, plašilo ih je sijevanje munja, i us-koro smo se još jedva kretali naprijed; napokon se kola tako nezgodno izvrnuše, da se slomio stražnji kotač. Morali smo ostati na mjestu i pričekati, dok se oluja ne stiša i kroz oblake ne prodre mjesec. Tada postiljon opazi, da je u mraku potpuno skrenuo s ceste i dospio na neki šumski put; nije bilo drugo, nego da nekako produžimo tim putem, i tako možda u zoru prispijemo u neko selo. Poduprijesmo kola debelom granom, te nekako, napredujući korak po korak, krenusmo dalje. Išao sam naprijed, te uskoro opazih u daljini neko svjetlucanje i učini mi se da razabirem lavež pasa; nisam se prevario, jer, tek što smo išli još nekoliko minuta, čuh sasvim jasno, kako laju psi.Dođosmo do neke lijepe kuće, koja se nalazila u velikom dvorištu, okruženom zidom. Postiljon zalupa na dveri, psi pri-trčaše, bjesneći i lajući, ali u kući ostade sve tiho i mirno, sve dok postiljon ne zatrubi u svoj rog; tada se u gornjem spratu otvori prozor, s kojega je do mene bilo doprlo ono svjetlucanje, i neki dubok, grub glas doviknu odozgo:»Kristijane, Kristijane!«»Da, milostivi gospodine«, odgovori neko čeljade odozdo.

»Netko kuca i duva u rog«, nastavi glas odozgo, »na našim vratima, a psi su sasvim pobjesnjeli. Uzmi svjetiljku i pušku br. 3, pa vidi, što je.«Uskoro smo čuli kako Kristijan odmamljuje pse, te ga napokon ugledasmo kako dolazi sa svjetiljkom.Postiljon reče, da je bez sumnje odmah na početku šume, mjesto da vozi ravno, skrenuo ustranu, jer smo bili kod luga-reva stana, koji leži sat udesno od posljednje stanice.Kad se potužismo Kristijanu na slučaj, koji nas je zadesio, otvorio je odmah oba krila kapije i pomogao utjerati kola. Umireni psi njuškali su oko nas mašući repovima, a muškarac, koji se nije udaljio s prozora, neprestano je dovikivao: »Što je to, što je to, kakva je to karavana?« a da ni Kristijan, ni koji od nas dvojice nije odgovorio.Napokon, dok je Kristijan sklanjao konje i kola, udoh u kuću, koju je Kristijan bio otvorio; ususret mi iziđe krupan, snažan čovjek, suncem opaljena lica, u gospodskom šeširu sa zelenom perjanicom, inače samo u košulji i s papučama na nogama, sa golim lovačkim nožem u ruci, te mi osorno doviknu: »Odakle dolazite? Zašto uznemirujete ljude noću, nije ovdje ni krčma ni poštanska stanica. Ovdje stanuje lugar ovoga revira, a to sam ja! Kristijan je magarac, inače ne bi otvorio vrata.«Ispripovjedih sasvim potišteno, kakva me neprilika zadesila i kako nas je ovamo natjerala samo nevolja; tada čovjek postade učtiviji i reče:»Da, da, nevrijeme je bilo zaista žestoko, ali postiljon je ipak ništarija, kad krivo vozi i razbija kola. Takav momak morao bi po šumi voziti zavezanih očiju, morao bi se u njoj snalaziti kao i mi.«Poveo me gore, i pošto je odložio bodež, skinuo šešir i za-grnuo se kaputom, zamolio, da ne protumačim loše njegov grub doček, jer ovdje, u toj kući udaljenoj od svijeta, mora to više biti na oprezu, što se često šumom povlači kojekakav raspušten ološ, a osobito stoga, što je u gotovo otvorenoj zavadi s takozvanim čarobnim strijelcima, koji su mu često posegnuli za životom.»No, ti lupeži«, nastavio je »ne mogu mi ništa, jer uz pomoć Božju vršim svoju službu predano i pošteno, te im prkosim s vjerom i ufanjem u Njega i svoju dobru pušku.«I nehotice, kao što mi se to po staroj navadi često događalo, rekoh nekoliko pobožnih riječi o snazi ufanja u boga, i lugar se malo pomalo

razvedri. Bez obzira na moje protivljenje, probudio je svoju ženu, postariju, ali čilu okretnu matronu, koja je, iako joj je bio narušen san, prijazno pozdravila gosta i na mužev nalog odmah počela pripremati večeru. Postiljon, tako mu je za kaznu bio naredio lugar, trebao je da se još iste noći s razbijenim kolima vrati na stanicu, iz koje je došao, a mene će, kad god poželim, do najbliže stanice odvesti on sam, lugar. Složih se s tim to više, što mi se i samom činilo potrebno da se bar malo otpočinem. Rekoh stoga lugaru, da ću rado ostati do podneva idućeg dana, kako bih se potpuno oporavio od umora, koji osjećam uslijed stalne, neprekidne vožnje od nekoliko dana.»Ako smijem da vam savjetujem, gospodine«, odgovorio je lugar, »ostanite sutra čitav dan ovdje i pričekajte do prekosutra, tada će vas do iduće stanice odvesti moj najstariji sin, kojeg šaljem u kneževu rezidenciju.«I s tim sam bio zadovoljan, pa pohvalih usamljenost ovog mjesta, koja me čudnovato privlačila.»Dakle, gospodine«, reče lugar, »čovjek ovdje baš i nije usamljen; mora da vi, po uobičajenom shvaćanju gradskog stanovnika, nazivate usamljenim svaki stan, koji se nalazi u šumi, iako mnogo zavisi od toga, tko u njemu boravi. Dabome, kad bi ovdje u ovom starom lovačkom dvorcu, još uvijek stanovao onako čangrizljiv stari gospodin, kao nekada, koji se bio zatvorio među svoja četiri zida, a uopće nije imao smisla za lov, onda bi to zaista bio konak u osami, no otkako je on umro, te je milostivi zemaljski knez dao zgradu urediti za lugarev stan, ovdje je veoma živo. Vi ste, dabome gradski čovjek, gospodine, koji ne zna ništa o šumi i lovačkim radostima, pa sebi ne možete ni zamisliti, kako je lovački život lijep i veseo. Ja i moja lovačka družina jedna smo jedincata obitelj, štoviše, smatrali vi to neobičnim ili ne, ja li nju ubrajam i svoje pametne, vješte pse; oni me razumiju i paze na moju riječ, na moj mig i vjerni su mi do smrti.Vidite li, kako me moj Valdman pametno promatra, jer zna da o njemu govorim? Da, gospodine, u šumi čovjek gotovo uvijek ima što raditi, navečer je spremanje i poslovi oko vođenja gospodarstva, a čim grane, izvučem se iz perja i iziđem napolje, svirajući u svoj rog neku veselu lovačku pjesmicu. Tada se sve trgne i prene od sna, psi zalaju, zacvile od žive želje za lovom. Momci se brzo obuku, prebace lovačku torbu i s puškom o ramenu uđu u komoru, gdje moja stara

pripremi lovački doručak, a onda odlazimo u radosti i veselju. Došavši na mjesto, gdje se skriva divljač, svatko podalje od drugoga sam zauzme svoje mjesto, psi se šuljaju, spustivši glavu k zemlji, te njuškaju i tragaju i pogledavaju lovce, rekao bih mudrim, ljudskim očima, a lovac, jedva dišući, ne mičući se, stoji s napetim kokotom na mjestu, kao ukopan.A kad iz guštika iskoči divljač, te prasnu hitci, a psi polete, ej gospodine, tada čovjeku zakuca srce i sav se preporodi. A svakiput je takav izlazak u lov nešto novo, jer se uvijek dogodi ponešto osobito, čega još nije bilo. Već to, što svaka divljač ima svoje doba, tako da se pojavljuje sad ova, sad ona, čini lov tako divnim, da na svijetu nema čovjeka, koji bi mogao da ga se zasiti. Ali šuma je, gospodine, već i sama po sebi tako vesela i živa, da se nikad ne osjećam usamljen. Poznam u njoj svako mjestance, svako stablo, te mi je zaista pri duši, kao da i mene mora poznavati i voljeti svako stablo, što je izraslo pred mojim očima i sad pruža uvis svoje svijetle uzbibane vrške, jer sam ga gajio i njegovao; štoviše, kad ponekad onako divno šumi i šapuće, zaista sam uvjeren da mi govori sasvim posebnim glasovima, koji su pravi, istinski hvalospjevi Bogu i njegovoj svemoći i molitva, kakva se uopće ne bi mogla izreći riječima. Ukratko, čestit i valjan lovac provodi zaista veseo i krasan život, jer mu je još preostalo nešto od one stare divne slobode, dok su ljudi živjeli potpuno s prirodom, ne znajući ništa o svoj ovoj usilje-nosti i ulickanosti, s kojom se muče u svojim zidanim zatvorima, otudivši se potpuno od svih onih divnih stvari, koje je Bog stvorio oko njih, da s njima krijepe dušu, i naslađuju se, kao što su to ranije činili slobodni ljudi, koji su živjeli u ljubavi i prijateljstvu sa cijelom prirodom, kako to čitamo u starim pripovijetkama.«Sve je to stari lugar ispripovijedao takvim glasom i izrazom, da se čovjek morao uvjeriti, da mu to izvire duboko iz srca, te sam mu zaista pozavidio na njegovom sretnom životu, na njegovoj duboko ukorijenjenoj smirenosti, kojoj je moje raspoloženje tako malo nalikovalo.U drugom dijelu ove, kao što sam sada primijetio, prilično velike zgrade, pokaza mi starac malu, lijepo uređenu sobicu, u kojoj sam već našao svoje stvari, te me ostavi uvjeravajući me, da me jutarnja buka u kući ne će probuditi, jer sam potpuno odvojen od ostale kućne

čeljadi, pa se mogu odmarati, dok god želim, doručak će mi donijeti tek kad se javim, a njega, staroga, vidjet ću tek pri ručku, jer rano odlazi s momcima u šumu, i ne vraća se prije podneva.Bacih se na ležaj, te onako umoran, kao što sam bio, uskoro čvrsto zaspah, ali me izmuči užasan san. Sasvim čudno, san je počeo sa sviješću da spavam, kazao sam naime sam sebi:»Baš divno, što tako čvrsto i mirno spavam, to će me potpuno okrijepiti od umora; samo nikako ne smijem otvoriti oči.« No, bez obzira na to, bilo mi je, kao da to ne mogu propustiti, a ipak sam i dalje spavao; tada se otvoriše vrata i uđe neka mračna prilika, u kojoj na svoj užas prepoznah sama sebe, u kapucinskom habitu, s bradom i tonzurom. Ta se prilika sve više i više približavala mome krevetu, a ja se nisam ni maknuo, i svaki glas, koji sam pokušao istisnuti, ugušio se u grču, od kojeg sam se bio ukočio. Tada ona prilika sjede na moj krevet i stade mi se podrugljivo kesiti.»Sad moraš poći sa mnom«, reče prilika, »uspet ćemo se na krov, pod vjetrenjak, koji svira veselu vjenčanu pjesmu, jersova ima svadbu. Tamo ćemo se pohrvati, i onaj, tko drugoga obori, bit će kralj i smjet će piti krv.«Osjetih, kako me ta prilika pograbila i povukla uvis; tada mi očaj vrati moju snagu:»Ti nisi ja, ti si davao!« uzviknuh i unesoh se kao pandžama u lice strašnoj sablasti, ali bi mi, kao da mi prsti, zarivši se u oči, uđoše u duboke šupljine, a prilika se ponovo nasmija reskim glasom. U tom času, kao da me nešto odjednom snažno trgnulo, te se probudih. Ali smijeh je još uvijek odzvanjao u sobi. Podigoh se, svijetle zrake jutra prodriješe kroz prozor, i ja opazih kako pred stolom, okrenuta prema meni leđima, stoji prilika u kapucinskom habitu.Skamenih se od užasa, jeziv san pretvorio se u javu.Kapucin je prekapao po stvarima, koje su bile na stolu. Onda se okrenuo, i ja se opet ohrabrih, kad ugledah neko strano lice s crnom, podivljalom bradom, iz čijih se očiju smijalo prazno bezumlje; neke crte podsjećale su pomalo na Hermogena.Odlučih da pričekam, što će neznanac učiniti, a da se umiješam samo ako bi trebalo spriječiti štetno djelo. Moj bodež bio je uz mene, pa sam zbog toga, a već i zbog moje tjelesne snage, u koju sam se mogao pouzdati, bio siguran da bih bez ičije pomoći mogao svladati stranca.

Igrao se nekako djetinjasto s mojim stvarima, osobito se radovao crvenom torbaku, koji je sa svih strana okretao prema prozoru i pritom čudno poskakivao. Napokon je našao pletenku s ostatkom tajanstvenog vina; otvorio ju je, pomirisao, a onda se sav stresao i istisnuo krik, koji je muklo i jezivo odjeknuo u sobi. Jasan zvuk zvona negdje u kući odbi tri sata, i on tada zaurla, kao da ga je spopala užasna muka, a onda se opet stade smijati, onako resko, kako sam ga čuo u snu; teturao je u divljim skokovima, pijući iz boce, a onda ju je odbacio i otrčao kroz vrata napolje. Brzo ustadoh i potrčah za njim, ali već mi se bio izgubio s vida; čuo sam kako, spotičući se, silazi niz udaljene stepenice i mukli tutanj, kao da su se treskom zalupila neka vrata. Zasunuh svoju sobu, da spriječim ponovni posjet, i bacih se ponovo u krevet. Bio sam i odviše iscrpljen, a da opet uskoro ne zaspim; probudio sam se osvježen i okrijepljen, kad je u sobu već sjalo sunce.Lugar, kao što je bio rekao, otišao je već sa svojim sinovima i momcima u šumu; šumareva mlađa kćerka, prijazna djevojka u punom cvatu, donijela mije doručak, dok je starija bila s majkom zaposlena u kuhinji. Djevojka je zaista ljupko pripovijedala, kako ovdje svi zajedno žive radosno i smireno, i kako samo ponekad navali mnoštvo ljudi, kad knez lovi u ovom reviru, te onda ponekad prenoći u kući. Tako je neopazice proteklo nekoliko sati i došlo podne, te veselo podcikivanje i zvuk rogova najaviše da se vratio lugar sa svoja četiri sina, krasnim, čilim mladićima, najmlađemu od njih jedva da je bilo petnaest godina, i sa svoja tri pomoćnika. Upitao je, kako sam spavao, i nije li me jutarnja buka probudila prije vremena; nisam mu mogao pričati o nesvakidašnjem događaju, koji sam bio doživio, jer se živa pojava jezivog redovnika tako stopila s priviđenjem, da sam jedva razlikovao, gdje je san prešao u stvaran život.Stol je bio prostrt, juha se pušila, stari je skinuo svoju kapicu, da se pomoli; tada se otvoriše vrata i uđe kapucin, kojega sam vidio noću. S njegova lica bilo je nestalo ludilo, ali izgled mu je bio mračan i smušen.»Dobro došli, velečasni gospodine!« doviknu mu starac; »izmolite gratias i onda blagujte s nama.«Ogledavši se oko sebe očima, iz kojih je sijevao gnjev, on uzviknu strašnim glasom:

»Đavao te rastrgao s tvojim velečasnim gospodinom i s tvojom prokletom molitvom, zar me nisi domamio ovamo, da budem trinaesti i da me prepustiš stranom ubojici? Zar me nisi strpao u ovu mantiju, da tko ne bi prepoznao grofa, tvog gospodara i vladara. Ali čuvaj se, prokletniče, mojega gnjeva!«Rekavši to, redovnik pograbi težak vrč, koji je stajao na stolu, te ga baci prema starcu, i da se ovaj nije izmakao spretnim pokretom, bio bi mu razmrskao glavu. Vrč poleti u zid i razleti se u tisuću krhotina. Lovčevi momci hitro pograbiše bje-somučnika i zadržaše ga.»Sto!« viknu lugar, »ti prokleti bogohulniče, opet si se usudio da sa svojim bjesnilom dođeš ovamo, među poštene ljude, i da snuješ o glavi meni, koji sam te spasio iz životinjskog stanja, od vječne propasti? U tamnicu s tobom!«Redovnik pade na koljena, urličući stade moliti, ali starac reče:»Moraš u tamnicu i ne smiješ više ovamo, dok god ne budem zano, da si se odrekao sotone, koji te zasljepljuje, ili te čeka smrt.«Redovnik stade vikati, kao da ga obuze bezutješni jad smrtne tjeskobe, ali ga lovčevi momci odvedoše, te pri povratku izvijestiše, da se redovnik smirio, čim je unišao u zatvorsku komoru. Kristijan, koji je na njega pazio, pričao je uostalom, daje redovnik cijelu noć bučio po hodnicima i da je, osobito pred svanuće, vikao:»Daj mi još svoga vina, pa ću ti se sasvim predati; još vina, još vina!«Kristijanu se uostalom doista učinilo da redovnik tumara, kao da je pijan, iako nije mogao shvatiti, kako je mogao doći do bilo kakvog žestokog pića.Nisam se više ustručavao, da ispripovijedam neobičan događaj, koji sam proživio, a pritom nisam zaboravio spomenuti ni ispražnjenu bocu.»Eh, to je loše«, reče lugar, »ali čini se, da ste vi smion, pobožan čovjek, drugi bi možda umro od straha.«Zamolih ga, da mi potanje ispripovijeda, što se zbilo s ludim redovnikom.»Ah«, odgovorio je stari, »to je duga i neobična pripovijest, koja ne priliči uz jelo. Dosta je zla već i to, što nas je taj gnusni čovjek uznemirio svojim ružnim postupkom baš sada, kad smo u radosti i veselju htjeli blagovati, što nam je Bog udijelio; pođimo sad k stolu.«

Rekavši to, skinu svoju kapicu, pobožno i usrdno izmoli gratias, te uz vesele, radosne razgovore pojedosmo seoski ručak, krepak i ukusno pripremljen. U čast gostu starac dade donijeti dobrog vina, te mi po patrijarhalnom običaju nazdravi, pijući iz lijepog vrča. Za to vrijeme bio je pospremljen stol, te lovčevi momci poskidaše sa zida nekoliko rogova i zasviraše neku lovačku pjesmu. Pri opetovanju pridružiše se s pijevom djevojke, a završnu strofu ponoviše s njima u zboru i lugarevi sinovi. Osjetih u grudima čudesnu lagodnost; već dugo mi pri duši nije bilo tako voljko, kao među ovim jednostavnim skromnim ljudima. Otpjevali su nekoliko umilnih zvonkih pjesama, a onda se starac podiže, te s uzvikom: »Živjeli svi valjani muževi, koji poštuju plemeniti lov«, isprazni svoju čašu; svi se pridru-žismo, i tako završi ovaj veseli ručak, koji je meni u čast bio uzveličan vinom i pjesmom.Starac mi reče:»Sad ću, gospodine, pola sata odspavati, a onda idemo u šumu, pa ću vam ispripovijedati, kako je redovnik dospio u moju kuću i drugo, što o njemu znam. Dotle će se smračiti, pa ćemo poći u zasjedu, jer, kako kaže Franc, ima prepelica. I vi ćete dobiti dobru pušku i okušati svoju sreću.«Stvar mi je bila nova; kao seminarist pucao sam doduše ponekad u cilj, ali nikad na divljač; prihvatih stoga lugarevu ponudu; to ga je, čini se, veoma obradovalo, pa me u najvećoj brzini još prije spavanja, na koje je nakanio poći, pokušao uputiti u osnovne, najpotrebnije stvari streljačke vještine.Oboružan puškom i lovačkom torbom, uputih se s lugarem u šumu, i on stade ovako pripovijedati o čudnovatom redovniku:»Iduće jeseni bit će već dvije godine, kako su moji lovci stali u šumi često primjećivati neko užasno zavijanje; iako u njemu nije bilo ničeg ljudskog, ipak je ono, po mišljenju mog najmlađeg naučnika, Franca, moralo potjecati od čovjeka. To čudovište, koje je zavijalo, izabralo je Franca, da ga zadirkuje; kad je, naime, dolazio na ček, zavijanje, koje bi se oglasilo tik do njega, zaplašilo bi životinje, a na kraju, kad je htio opaliti na neku životinju, ugledao bi, kako iz grmlja iskače neko dlakavo nakazno biće, koje mu je spriječilo da puca. Francu je glava bila puna svih onih sablasnih lovačkih bajki, koje mu je bio napripovijedao njegov otac, stari lovac, pa je bio sklon, da to biće smatra za samoga sotonu, koji bi htio da mu ogadi lov ili da ga inače

smuti. Drugi momci, čak i moji sinovi, koji su također nailazili na tu neman, na kraju se s njim složiše, a meni je to više bilo stalo da saznam, o čemu se radi, što sam smatrao da je to lukavština, kojom bi strijelci-vilenjaci htjeli zaplašiti moje lovce, da ih otjeraju s čeka. Stoga naložih svojim sinovima i momcima, da tu priliku, ukoliko bi se opet pojavila, pozovu da stane te, ako se ne odazove, da po lovačkom pravu bez odlaganja na nju pucaju.Franca opet zadesi, da bude prvi, kome se na čeku ispriječila ta neman. On joj doviknu, podigavši pušku na nišan, no prilika skoči u grmlje; Franc htjede opaliti, ali hitac zataji i on pun straha i užasa otrča k drugima, koji su bili podalje od njega, uvjeren, da je to sotona, koji mu iz inata plaši divljač, te mu je učarao i pušku; jer, zaista, otkako ga je ta neman progonila, nije pogodio nijedno zvjere, iako je inače bio dobar strijelac. Glas o sablasti u šumi bio se proširio, i već se po selu pripovijedalo, kako se Francu ispriječio na putu sotona i ponudio mu učarane kugle, te kojekakve druge budalaštine.Odlučih, da toj sablazni učinim kraj i da čudovište, na koje sam još nikad nisam bio naišao, progonim na mjestima, gdje se obično pojavljivalo. Dugo mi se to nije posrećilo; napokon, kad sam jedne maglovite jesenske večeri bio na čeku upravo tamo, gdje je Franc prviput ugledao neman, zašušta nešto u grmlju, sasvim blizu mene; tiho podigoh pušku, očekujući neku životinju, ali preda me ispade neka ružna prilika očiju crvenkastog sjaja i crne čekinjaste kose, pokrivena prnjama. Neman se zapilji u mene i stade zavijati užasnim glasovima. Gospode! Bio je to prizor, koji bi mogao utjerati u strah i najvećeg junaka; da, bilo mi je pri duši, kao da preda mnom zaista stoji sotona, i ja osjetih, kako mi od straha izbija znoj. Ali vatrenom molitvom, koju sam izgovorio snažnim glasom, potpuno se osmjelih. Čim sam, moleći se, izgovorio ime Isusa Krista, neman zaurla još bjesnije i na kraju stade sipati užasne, bogohulne psovke. Tada uzviknuh: »Prokleti nevaljalče, prestani već jednom sa svojim bogohulnim riječima i predaj se, ili ću te ustrijeliti!«Čovjek se tada jecajući baci na tie i stade moliti, da mu se smilujem. Dođoše moji momci, te pograbismo čovjeka i odve-dosmo ga kući, gdje ga dadoh zatvoriti u kulu kraj pomoćne zgrade, htijući da iduće jutro događaj prijavim vlastima. Čim se našao u zatvoru, pao je u neko nesvijesno stanje. Kad sam idućeg jutra došao k njemu, sjedio je

na ležaju od slame, koji sam mu dao prirediti, i grčevito plakao. Bacio mi se pred noge i molio me, da mu se smilujem; rekao je da već nekoliko tjedana živi u šumi i da nije jeo ništa osim trava i divljeg voća, da je siromašan kapucin iz nekog udaljenog samostana i da je pobjegao iz tamnice, u koju su ga bili zatvorili zbog ludila. Čovjek je zaista bio u stanju vrijednom smilovanja, bilo mi ga je žao, pa dadoh da mu donesu jela i vina, da se okrijepi, i na to se vidljivo oporavio. Zamolio me najusrdnije, da ga samo nekoliko dana trpim u kući i da mu nabavim novu redovničku halju, pa će se tada sam vratiti u samostan. Ispunio sam mu želju, i njegovo ludilo kao da je zaista popustilo, jer paroksizmi nisu više bili tako žestoki, a postali su i rjeđi. U napadima bjesnila sipao je strašne riječi, no kad bih ga zbog toga ukorio i zaprijetio mu smrću, dušu bi mu ispunila neka skrušenost, u kojoj se smirio, pa biv čak zazivao Boga i svece, da ga oslobode te paklene muke. Čini se, da se tada smatrao za svetoga Antonija, kao što je u bjesnilu uvijek galamio, da je grof i vladar, i da će nas sve dati pobiti, kad dođu njegove sluge. U svijetlim časovima molio me, da ga za volju Božju ne otjeram, jer osjeća, da ga samo boravak kod mene može spasiti.Samo još jedan jedini put bilo je s njim grdne muke, i to upravo kad je knez lovio u ovom reviru, pa je bio kod mene prenoćio. Pošto je vidio kneza i njegovu sjajnu pratnju, redovnik se bio potpuno izmijenio. Neprestano je bio uznemiren i povučen; kad smo se molili, brzo bi se udaljavao, kad bi čuo makar i jednu pobožnu riječ, uzdrhtali bi mu svi udovi, a usto je moju kćerku Anu promatrao tako požudnim pogledima, te sam odlučio, da ga otpremim i tako spriječim svaki ispad. Noću pred ono jutro, kad sam htio izvesti svoj naum, probudio me prodoran krik na hodniku; skočih iz kreveta i s upaljenim svi-jetlom pohrlih brzo prema sobi, u kojoj su spavale moje kćerke. Redovnik je bio provalio iz kule, u koju sam ga svake noći zatvarao, u životinjskoj uspaljenosti dotrčao do sobe mojih kćerki, i tu udarcem noge razvalio vrata. Srećom je Franca neizdržljiva žeđ nagnala iz sobe, u kojoj su spavali momci, i upravo kad htjede poći u kuhinju, da uzme vodu, ču kako redovnik štro-poće po hodniku. Dotrčao je, i zgrabio ga odostrag upravo u času, kad je probio vrata; no mladić je bio preslab, da obuzda bjesomučnika, hrvali su se na vratima uz vrisku djevojaka, koje su se bile probudile, a ja sam prispio upravo u

času, kad je redovnik zbacio momka na tie i mučki ga zgrabio za grkljan.Ne predomišljajući se, pograbih redovnika i otrgnuh ga od Franca; ali odjednom, još uvijek ne znam kako se to dogodilo, zablista u redovnikovoj ruci nož; zamahnuo je prema meni, ali mu se Franc, koji se bio podigao, bacio na ruku, a meni, snažnom, kao što već jesam, uskoro je uspjelo, da bjesomučnika tako čvrsto pritisnem uza zid, te zamalo nije izdahnuo.Momke je bila probudila galama, pa su svi dotrčali; svezasmo redovnika i bacismo ga u kulu, a ja donesoh svoj korbač i odbrojih mu nekoliko snažnih udaraca, kako bih ga opomenuo, da ubuduće ne čini slična nedjela; upravo je ganutljivo stenjao i cvilio, ali ja rekoh: »Zlikovce, to je daleko premalo za tvoju besramnost, u kojoj si htio zavesti moje kćeri, a meni posegnuo za glavom, zapravo bi trebalo da umreš.« Zaurlao je od groze i užasa, jer ga je strah od smrti, čini se, potpuno slomio.Ujutro ga nije bilo moguće otpremiti, jer je sasvim sma-laksao i ležao kao mrtav, te osjetih iskreno sažaljenje. Naložih da mu u jednoj boljoj prostoriji prirede dobar ležaj, a moja stara stade ga njegovati kuhajući mu krepke juhe i dajući mu iz naše kućne apoteke ono, što mu je moglo poslužiti.Moja stara ima lijepu naviku, da često, kad sjedi sama, zapjeva neku nabožnu pjesmu, ali da bi joj srce bilo sasvim na mjestu mora joj takvu pjesmu zapjevati moja Ana svojim zvonkim glasom. To se događalo i sada uz bolesnikovu postelju.Tada bi on često duboko uzdisao i pogledavao moju staru i Anu turobnim pogledima, a često su mu se suze ronile niz obraze. Ponekad je pokretao ruku i prste, kao da bi se htio prekrižiti, ali mu to nije uspijevalo, ruka je nemoćno padala, ponekad bi se tiho i oglasio, kao da bi i on htio pjevati. Napokon se počeo vidljivo oporavljati, tada se često križao po redovničkom običaju i tiho se molio. Jednom je sasvim neočekivano počeo pjevati latinske pjesme, koje moju staru i Anu, iako riječi nisu razumjele, dirnuše do dna duše svojim divnim svetim zvukovima, tako da se nisu mogle dovoljno napripovijedati, kako ih je bolesnik duboko ganuo.Redovnik se bio toliko oporavio, da je mogao ustati i hodati po kući, a njegov izgled, njegovo biće sasvim su se izmijenili. Oči su gledale

blago, u njima nije, kao inače, svjetlucala neka opaka vatra, koračao je po samostanskom običaju tiho i pobožno sa sklopljenim rukama, svaki trag ludila bio je iščez-nuo. Jeo nije ništa osim povrća, kruha i vode, a tek rijetko mogao sam ga u posljednje vrijeme nagovoriti, da sjedne za moj stol, okusi malo jela i popije gutljaj vina. Tada bi izmolio gra-tias i zabavljao nas svojim pripovijedanjem, a pripovijedati umio je tako lijepo, kao malo tko.Često je sam odlazio na šetnju u šumu, te se dogodilo, da sam ga jednom susreo i, ne misleći baš odviše, upitao, ne će i se skoro vratiti u samostan. Kao da ga je to veoma uzbudilo, prihvatio mi je ruku i kazao:»Prijatelju moj, tebi moram zahvaliti za spas svoje duše, ti si me spasio od vječne propasti, još se ne mogu od tebe odvojiti, dopusti mi da budem uz tebe. Ah, smiluj se čovjeku, kojega je zaveo sotona i koji bi zauvijek bio izgubljen, da ga svetac, kojem se u časovima tjeskobe molio, nije u ludilu bio doveo u ovu šumu. Vi ste me našli«, nastavio je redovnik nakon kratke šutnje, »u potpuno izrađenom stanju, pa ni sad sigurno ne slutite, da sam nekoć bio mladić, bogato obdaren od prirode, kojega je u samostan odvela samo sanjarska sklonost prema samoći i dubokom razmišljanju. Sva moja braća izvanredno su me vo-ljela, te sam živio u takvom zadovoljstvu, kakvo je moguće samo u samostanu. Isticao sam se pobožnošću i uzornim ponašanjem, u meni su već vidjeli budućeg priora.Dogodilo se, da se jedan od braće vratio s daleka puta i u samostan donio razne relikvije, koje je uspio nabaviti na putu, a među njima je bila i jedna zatvorena boca; nju je, kako se govorilo, sveti Antonije oduzeo đavlu, koji je u njoj čuvao neki zavodnički eliksir. I taje relikvija bila brižljivo pohranjena, iako se meni činilo, da to nije nimalo u skladu s duhom pobožnosti, koju treba da ulijevaju prave relikvije, pa čak i da je to potpuno neukusno. No obuzela me neka neopisiva razuzdana želja da ispitam, što je zapravo u toj boci. Uspjelo mi je, da je se dočepam, otvorio sam je i našao u njoj slatko krepko piće divna mirisa, koje ispih do posljednje kapi.Ne mogu opisati, kako se tada izmijenilo sve moje biće, kakvu sam žarku žeđ osjetio za svjetovnim užicima, kako mi se zavodljivo ukazala opačina kao najviši vrhunac života, ukratko, moj je život postao niz sramotnih zlodjela; usprkos svoj mojoj đavolskoj

lukavštini, za njih se saznalo, te me je prior osudio na vječnu tamnicu. Provevši u mračnom vlažnom zatvoru nekoliko sedmica, prokleh sam sebe i svoj život, stadoh huliti na Boga i svece; tada mi u žarkom crvenom sjaju pristupi sotona i reče, da će me osloboditi, ako svoju dušu potpuno odvratim od Višnjega i pristanem da njemu služim. Bacih se urličući na koljena i uzviknuh: »Nije Bog onaj, kome služim, ti si moj gospodar, iz tvog žara struji radost života.« Tada mi se učini kao da je iznenada u visini zahučala oluja, zidovi zatutnjiše, kao da ih je uzdrmao potres, kroz tamnicu prozvižda neki reski zvuk, željezne rešetke padoše smrvljene s prozora, a ja se nađoh na samostanskom dvorištu izbačen nekom nevidljivom silom. Mjesec je jasno sjao kroz oblake, i u njegovim zrakama zasja kip svetoga Antonija, koji je bio podignut uz vodoskok nasred dvorišta.Srce mi je razdirao neoposiv strah, bacih se slomljen ničice pred sveca, odrekoh se nečastivog i stadoh se usrdno moliti za smilovanje; ali tada se navukoše crni oblaci, i ponovo zrakom zahuja orkan, a ja izgubih svijest te ponovo dođoh k sebi tek u šumi, po kojoj sam bjesnio lud od gladi i očaja, i iz koje ste me vi spasili.«Tako je pričao redovnik, a to što se s njim dogodilo, na mene je tako duboko djelovalo, da ću još i nakon mnogo godina moći kao danas sve to ponoviti od riječi do riječi. Od tog doba redovnik je bio tako krotak, tako dobroćudan, da smo ga svi zavoljeli, pa mi je to neshvatljivije, kako je prošle noći moglo njegovo ludilo ponovo izbiti.«»Ne znate li možda«, upadoh lugaru u riječ, »iz kojega je kapucinskog samostana nesretnik pobjegao?«»To mi je prešutio«, odgovorio je lugar, »a ne bih ga to ni htio pitati, jer sam gotovo uvjeren, da je to jamačno isti onaj nesretnik, o kojem je nedavno bilo govora na dvoru, iako nitko nije ni slutio da je u blizini, a ja svoju slutnju zbog redovnikova dobra nisam htio izreći upravo na dvoru.«»No ja ću jamačno smjeti da za nju saznam«, odvratih, »jer sam stranac, a osim toga najsvečanije obećajem, da ću savjesno šutjeti.«»Treba da znate«, nastavio je lugar, »da je sestra naše kne-ginje abatisa samostana cistercitkinja u ***. Ona je prihvatila i dala odgojiti sina neke siromašne žene, čiji je muž, kako se govorilo, imao neke tajnovite veze s našim dvorom. Po svojoj sklonosti postao je kapucin,

a kao propovjednik pročuo se na daleko i široko. Abatisa je vrlo često pisala sestri o svom štićeniku, i prije nekog vremena duboko je žalila njegovu propast. Zloupotrebivši neku relikviju, teško je sagriješio i bio protjeran iz samostana, kojem je tako dugo bio ponos i dika. Sve to znam iz jednog razgovora kneževog osobnog liječnika s jednim drugim gospodinom sa dvora, koji sam čuo prije nekog vremena. Spomenuli su nekoliko vrlo zanimljivih činjenica, koje ipak nisam shvatio, jer cijelu tu pripovijest ne poznam temeljito, pa sam ih zaboravio. Iako redovnik opisuje svoje spasenje iz samostanskog zatvora drukčije, naime da ga je spasio sotona, smatram to za izmišljotinu, koja mu je ostala još od ludila, i mislim, da taj redovnik nije nitko drugi nego upravo brat Medardo, kojega je abatisa dala odgojiti za duhovnički stalež, a davao ga namamljivao na kojekakve grijehe, dok ga Božji sud nije kaznio životinjskom mahnitošću.«Kad je lugar spomenuo ime Medardo, stresla mi je nutrinu jeza; čitava ta pripovijest izmučila me zaista poput smrtonosnih uboda, koji su me pogađali u dubinu duše. I odviše sam bio uvjeren, da je redovnik govorio istinu, jer ga je upravo ono pakleno piće, koje je požudno ispio, ponovo bacilo u pogano, bogohulno ludilo.(AH ja sam bio sam se srozao do bijedne igračke opake tajnovite sile, koja me sputala nerazrešivim sponama, tako da sam se, smatrajući se slobodnim, mogao kretati samo unutar kaveza, u koji sam bio nepovratno zatvoren.Dobri savjeti pobožnog Ćirila, na koje se niSam osvrtao, pojava grofa i njegovog lakomislenog dvorskog meštra, sve mi je to došlo na pamet. Sada sam znao, zašto mi je odjednom počelo kipjeti u duši, zašto se izmijenila moja ćud; zastidio sam se svojih opakih djela, a taj stid valjda je u tom času zamijenio duboko žaljenje i skrušenost, koju bih morao osjetiti, da sam se iskreno kajao. Bio sam se tako duboko zamislio, te sam jedva Čuo starca, koji se opet bio vratio na lov i opisivao mi mnogo pustolovina, koje je imao s opakim strijelcima-vilenjacima. Spustio se sumrak, i mi se zaustavismo pred šipražjem, u kojemje trebalo da bude prepelica; lugar me postavio na moje mjesto i strogo mi naložio da ne govorim i da se mnogo ne mičem, nego da s napetim kokotom pažljivo osluškujem. Lovci se tiho odšuljaše na svoja mjesta i ja ostadoh sam u tami, koja je postajala sve gušća.

U mračnoj šumi pojaviše se tada preda mnom likovi iz mog života. Vidio sam svoju majku, abatisu, promatrale su me prijekornim pogledima. Prišla mi je Eufemija, mrtvački blijeda lica, i upiljila u mene svoje crne, ražarene oči, uzdigla svoje krvave ruke, prijeteći mi; ah, to su bile kapljice krvi, što su istekle iz Hermogenove smrtne rane, kriknuh! Tada nada mnom za-šumi jak lepet krila, opalih naslijepo u zrak, i dvije prepelice padoše pogođene. »Bravo!« uzviknu lovčev momak, koji je stajao nedaleko od mene, oborivši treću.Hitci sada prasnuše svuda naokolo i lovci se okupiše, noseći svaki svoj plijen. Lovčev momak, pogledavajući me lukavo ispod oka, ispriča, kako sam glasno kriknuo, kad su prepelice preletjele tik iznad moje glave, kao da sam se silno uplašio, te onda, i ne nanišanivši pravo, naslijepo opalio, no ipak sam pogodio dvije prepelice, čak mu se u mraku učinilo kao da sam pušku držao u sasvim drugom smjeru, a ipak su prepelice bile oborene. Stari lugar se nasmijao, što sam se tako uplašio prepelica i opalio, samo da se obranim.»Uostalom, gospodine«, nastavio je on u šali, »nadam se da ste pošten i čestit lovac, a ne strijelac-vilenjak, koji se spetljao s nečastivim, te može pucati kud bilo, a da ne promaši ono, što želi pogoditi.«Ova starčeva prostodušna šala pogodila me u dno duše, pa me čak i moj sretni pogodak u onom uzbuđenom, strašnom raspoloženju iako je bio sasvim slučajan, ispunio grozom. Više nego ikad razdvojen od svog vlastitog ja, postadoh sam sebi sumnjiv, te neka unutrašnja jeza razornom snagom obuze sve moje biće.Kad smo se vratili kući, Kristijan je izvijestio, da se redovnik u zatvoru ponašao sasvim mirno, da nije izgovorio ni jednu jedinu riječ, te da hranu nije dirnuo.»Ne mogu ga više držati kod sebe«, kazao je lugar, »jer tko mi jamči, da njegovo, kako se čini, neizlječivo ludilo ne će nakon nekog vremena ponovo izbiti, i da ovdje u kući ne će počiniti neku strašnu nevolju; sutra, što ranije, mora s Kristija-nom i Francom u grad; moj izvještaj o svemu, što se dogodilo, već je davno gotov, pa ga tamo mogu smjestiti u ludnicu.«Kad ostadoh u svojoj sobici sam, pojavi mi se pred očima I lermogenov lik, a kad ga htjedoh oštrije pogledati, pretvori se u ludog redovnika. Obojica se u mojoj duši stopiše u jedno i postadoše tako opomena više sile, koju kao da spazih tik pred ponorom. Spotakoh se

na pletenku, koja je još ležala na tlu; redovnik ju je bio ispraznio do posljednje kapi, pa sam bio oslobođen od svakog novog iskušenja, da iz nje gucnem; ali i samu bocu, iz koje je još uvijek strujao jak opojan miris, izbacio sam kroz otvoren prozor preko dvorišnog zida, da tako uništim svaku mogućnost djelovanja kobnog eliksira.Malo po malo bivao sam sve mirniji, štoviše, hrabrila me pomisao, da u svakom slučaju mora da sam u duhovnom pogledu uzvišen nad ovog redovnika, koga je piće, nalik na moje, survalo u divlje ludilo. Osjećao sam kako me mimoišla ta užasna sudbina a to, što je stari lugar smatrao redovnika upravo za nesretnog Medarda, za mene samoga, bilo mi je kao opomena više svete sile, koja još nije htjela dopustiti, da padnem u bezutješnu nevolju." Zar nije izgledalo kao da je ludilo, koje se pojavljivalo posvuda na mom putu, jedino kadro da prozre moju nutrinu i da me sve oštrije upozorava na zlog duha, koji mi se, kao što sam bio uvjeren, vidljivo ukazao u liku onog strašnog sablasnog slikara?Nešto me neodoljivo vuklo u rezidenciju. Sestra moje pokroviteljice, koja je, kako sam se sjećao, jer sam često vidio njenu sliku, bila sasvim nalik na abatisu, treba da me opet vrati čestitom životu pravednika, kakav mi je nekoć cvjetao, jer za (u je u sadašnjem mom raspoloženju bilo potrebno jedino da je ugledam, i tako probudim uspomene. Htio sam prepustiti slučaju, da me nanese u njenu blizinu.Tek što se razdanilo, začuh u dvorištu lugarev glas; trebalo je da rano otputujem s njegovim sinom, stoga se brzo obukoh. Kad siđoh, stajala su ispred kućnih vrata seljačka kola sa sjedištima od slame, spremna za polazak; dovedoše redovnika, koji je mrtvački blijeda i smetena lica strpljivo puštao da ga vode. Nije odgovarao ni na kakvo pitanje, ništa nije htio okusiti, činilo se da jedva oko sebe primjećuje ljude. Podigoše ga na kola i čvrsto svezaše uzetima, jer je njegovo stanje bilo svakako sumnjivo i nipošto nije bilo sigurno da u iznenadnom napadu ne će izbiti suspregnuti bijes. Kad mu čvrsto stegnuše ruke, lice mu se zgrči, te tiho zajeca. Njegovo stanje ubode me u srce, i samo njegovoj propasti zahvaljivao sam možda za svoje spasenje. Kristijan i jedan lovčev momak sjedoše uz njega u kola. Tek kad krenuše, pade njegov pogled na mene, i on se odjednom duboko začudi; i kad su se kola već udaljila (ispratili smo ih do ispred zida), ostala mu je glava okrenuta, a pogled uprt u mene.

»Vidite«, kazao je stari lugar, »kako vas oštro gleda u oči; mislim, da je njegovom bijesnom ponašanju mnogo pridonijela vaša prisutnost u blagovaonici, koju nije očekivao, jer je čak u svojim dobrim časovima ostajao neobično plah i uvijek se pribojavao, da će doći neki stranac i ubiti ga. Smrti se naime neizmjerno boji, te sam prijetnjom, da ću ga odmah dati ustrijeliti, često suzbio napade njegova bjesnila.«Bilo mi je voljko i lako, što je bio udaljen redovnik, čija je pojava u iznakaženim ružnim crtama, odražavala moj vlastiti ja. Radovao sam se rezidenciji, jer mi je bilo pri duši, kao da će tamo s mene spasti teret teške, mračne sudbine, koja me gnječila, štoviše, kao da ću se tamo, okrijepljen, moći istrgnuti zloj sili, koja mi je pomutila život. Nakon doručka dovezoše lugarevu lijepu kočiju, u koju su bili upregnuti hitri konji.Jedva mi je uspjelo, da ženi za gostoljubivost, s kojom sam bio primljen, tutnem u ruke malo novca, a njenim dvjema prekrasnim kćerkama nekoliko galanterijskih predmeta, koje sam slučajno imao uza se. Čitava obitelj tako se srdačno oprostila, kao da sam u kući bio već odavno poznat, a starac je još zbijao mnogo šale s mojim lovačkim talentom. Odvezao sam se bodar i radostan.

ČETVRTO POGLAVLJEŽIVOT NA KNEŽEVSKOM DVORU

Kneževa rezidencija bila je prava suprotnost trgovačkom gradu, koji sam napustio. Po opsegu znatno manja, bila je pravilnije i ljepše građena, ali prilično pusta. Nekoliko ulica, u kojima su bili zasađeni drvoredi, bilo je više nalik na park, nego na dio grada; sve se kretalo tiho i svečano, rijetko bi divlji štropot kola prekidao mir. Čak i u odijevanju i ponašanju stanovnika, pa i kod priprostih ljudi, bilo je neke otmjenosti, nekog nastojanja, tla se pokaže izvanjska uglađenost.Za kneževu palaču bolje je reći da je bila mala nego velika, a ni građena nije bila u velikom stilu, ali po dotjeranosti i pravilnim razmjerima jedna od najljepših zgrada, koje sam ikada vidio; na nju se nadovezivao krasan park, koji je liberalni knez bio otvorio za šetnju stanovnicima.U gostionici, u koju sam bio svratio, rekoše mi, da knežev-ska obitelj obično navečer izlazi na šetnju po parku, te da mnogi stanovnici nikad ne propuštaju tu priliku, da vide dobroga vladara. U određeni sat

požurih u park, knez sa svojom suprugom i malom pratnjom izišao iz dvora.Ah! — uskoro nisam više vidio ništa osim kneginju, nju, koja je bila toliko nalik na moju pokroviteljicu!Ista dostojanstvenost, ista ljupkost u svakom njenom pokretu, isti produhovljeni pogled oka, isto otvoreno čelo, nebeski smiješak. Činilo mi se jedino da je u stasu punija i mlađa od abatise. Govorila je ljubazno s nekoliko žena, koje su se upravo našle u aleji, dok je knez, činilo se, bio udubljen u zanimljiv živ razgovor s nekim ozbiljnim muškarcem.Odjeća, ponašanje kneževske obitelji, njezina okolina, sve je to bilo skladna cjelina. Vidjelo se, da ona smirena uglađenost i skromna profinjenost, koja je vladala u rezidenciji, proizlazi iz dvora.Slučajno sam stajao uz nekog bistrog čovjeka, koji mi je odgovarao na sva moguća pitanja i umio da uplete poneku veselu primjedbu. Kad je kneževska obitelj otišla dalje, predložio mi je, da prošećemo parkom, da meni, strancu, pokaže ukusne nasade, kojih je tu bilo posvuda, a to mi je bilo sasvim po volji; primijetio sam zaista, da se svuda širi duh ljupkosti i profinjenog ukusa, iako su građevine, razmještene po parku odavale, da je težnja za antičkim oblikom, koji podnosi samo grandiozne razmjere, često graditelja navela na minijaturu. Antički stupovi, čije glave visok čovjek gotovo dosiže rukom, zaista su prilično smiješni. Isto je tako, u sasvim suprotnom stilu, u drugom dijelu parka bilo nekoliko gotskih građevina, koje su u svojoj sićušno-sti izgledale i odviše malene. Mislim, da je oponašanje gotskih oblika gotovo još opasnije nego ona težnja za antičkim. Iako je sasvim točno, da graditelj, kad je skučen u pogledu veličine zgrade i troškova, ima dovoljno razloga, da gradi male kapele u tom stilu, ipak to ne može nikako učiniti sa šiljastim lukovima, bizarnim stupovima, ukrasnim šarama, kojima oponaša ovu ili onu crkvufjer nešto istinsko može u umjetnosti stvoriti samo onaj graditelj, kojega nadahnjuje duboka osjećajnost, kakva je bila u starih majstora, koji su tako divno umjeli sjediniti u smislenu, značajnu cjelinu ono što je naoko bez ikakve veze, pa čak i heterogenoj Jednom riječju, gotskog graditelja mora voditi rijedak osjećaj za romantično, jer se tu ne radi o školskoj pravilnosti, koje se može pridržavati kod antičkog sloga. Sve sam to izjavio svome pratiocu, on se sa mnom potpuno složio, pokušavši

jedino da onu sićušnost opravda time, da je do tih pogrešaka mogla gotovo sama po sebi dovesti potreba za šaro-likošću u parku, pa čak i potreba, da se tu i tamo nađe zgrada kao utočište, ako iznenada izbije nevrijeme, ili makar samo za počinak i odmor.Najjednostavnije, najskromnije vrtne kućice, krovovi od slame, prislonjeni na stabla i sakriveni u ljupko grmlje, koji bi upravo odgovarali spomenutoj svrsi, bili bi mi miliji, odgovorio sam mu, nego svi oni mali hramovi i kapelice; a ako već treba da se teše i zida, onda duhovitom graditelju, makar bio skučen u pogledu veličine i troškova, stoji na raspolaganju slog, koji može naginjati antici ili gotici, ali bez sitničavog ropskog oponašanja, bez pretenzija, da dostigne grandiozne stare uzore, ide samo za ljupkim dojmom, koji će goditi duši gledaoca.»Potpuno se slažem s vama«, odgovorio je moj pratilac, »međutim, sve ove zgrade, pa i uređenje čitavog parka potječu od samog kneza, a ta okolnost, bar nas domaće, priječi da bilo što prigovorimo. Na svijetu nema boljeg čovjeka od kneza; onse kao vladar oduvijek zaista istinski pridržava očinskog načela, da podanici nisu zbog njega, nego naprotiv on zbog podanika. Sloboda, da se iskaže sve, što se misli; male daće, pa prema lome i niska cijena svega što je potrebno za život; potpuno povlačenje policije, koja bez buke obuzdava samo opaku razuz-danost, a daleko je od toga, da mrskom činovničkom gorljivo-šću gnjavi vlastite građane i strance; odstranjenje svake vojničke samovolje, prijatan mir, u kojem se razvijaju trgovina i obrt, sve će vam to učiniti radosnim boravak u našoj maloj zemlji. Kladim se, da vas dosad još nitko nije upitao za ime i stalež, a sigurno se ni gostioničar nije, kao u drugim gradovima, već u prvih četvrt sata svečano dovukao s knjižurinom ispod ruke, u koju čovjek tupim perom i blijedom tintom mora naškrabati tjeralicu za samim sobom. Ukratko, čitavo uređenje naše male države, u kojoj vlada prava životna mudrost, proizlazi od našeg divnog kneza, dok su ranije, kako su mi pripovijedali, ljude mučili glupavom pedanterijom dvora, koji je bio izdanje susjednog velikog dvora u džepnom formatu. Knez voli umjetnost i znanosti, stoga mu je svaki vješt umjetnik, svaki uman učenjak dobro došao, a samo stupanj njegova znanja je mjera plemstva, kojom se određuje, tko se može pojaviti u kneževoj najbližoj okolini. No baš u znanost i umjetnost mnogostrano

obrazovanog kneza uvuklo se malo pedanterije, koja ga je skučila prilikom odgoja, a sada se odražava u ropskoj privrežnosti raznim kalupima. Graditeljima je s bojažljivom točnošću propisivao i crtao svaku pojedinost zgrada, te ga je svako ma i najsitnije odstupanje od određenog uzorka, koji je on s mukom izvukao iz svih mogućih antikvarnih djela, znalo isto tako uznemiriti, kao i to, kad se ponešto nikako nije dalo ugurati u smanjene razmjere, koje su mu nametale skučene prilike. Upravo od toga što se pridržava stanovitog oblika, koji je on zavolio, trpi i naše kazalište; ono ne odstupa od manire, koja mu je jednom bila određena, i njoj se moraju pokoravati najheterogeniji elementi. Knez mijenja pojedine svoje sklonosti, a zacijelo ga nikad ni jedna odviše ne zaokupi. Kad se uređivao park, bio je strastven graditelj i vrtlar, onda ga je zanio polet, koji je neko vrijeme zahvatio muziku, i tom oduševljenju moramo zahvaliti osnivanje odlične kapele. Potom ga je zaokupilo slikarstvo, u kojem je i sam neobično mnogo dao. Do takvih promjena dolazi čak i u pogledu dnevnih zabava na dvoru.Prije se mnogo plesalo, sada se na društvene dane igra faraon, a knez, koji zapravo uopće nije kartaš, uživa u čudnimstjecajima slučajnosti; no potreban je samo neki poticaj, da na dnevni red stavi opet nešto drugo. Zbog tog brzog mijenjanja sklonosti dobrom knezu predbacuju pomanjkanje onefdubine duha, u kojoj se, kao u bistrom, poput sunca jasnom jezeru, nepromjenljivo odražava šarolika slika života; ali po mojem mišljenju čine mu nepravdu, jer ga samo izvanredna živost duha goni, da se s posebnom strašću prikloni čas ovome, čas onome, već prema poticaju, koji na njega djeluje, a da pritom ne zaboravlja čak ni ne zapušta ništa plemenito.1 Zbog toga je, kao što vidite, ovaj park tako lijepo njegovanfa naša kapela, naše kazalište stalno primaju svaku zamislivu pomoć i potporu, dok se zbirka slika obogaćuje, koliko god dopuštaju mogućnosti. A što se tiče mijenjanja zabave na dvoru, to je zaista vedar odušak u životu, odmor od ozbiljnog, često mučnog posla, koji marljivom knezu svatko od srca želi.«Upravo smo prolazili uz prekrasno grmlje i drveće, grupirano s dubokim smislom za slikovito; izrazih svoje divljenje, i moj pratilac reče:»Svi ovi nasadi, ovo zelenilo i grupe cvijeća djelo su uzorite kneginje.

Ona je savršena slikarica krajolika, a osim toga prirodoslovlje je njena najmilija znanost. Zbog toga ćete naći strano drveće, rijetko cvijeće i biljke, ali ne poredane kao za izložbu, nego smještene s dubokim osjećajem i podijeljene u prirodne grupe, kao da bez pomoći vješte ruke niknuše na zavičajnom tlu.Kneginja je pokazala odvratnost prema svim onim bogovima i božicama, najadama i drijadama, nevjesto isklesanim u pješčaniku, kojima je ranije vrvio park. Ti su kipovi stoga prognani, pa ćete još naći samo nekoliko dobrih kopija antičkih djela, koje je knez zbog nekih njemu dragih uspomena htio zadržati u parku, ali i njih je kneginja pogađajući profinjenim osjećajem kneževe najskrovitije želje, umjela postaviti tako vješto, da upravo čudno djeluju, na svakoga, čak i ako ne zna za ove manje poznate okolnosti.«Bila je već kasna večer, pa napustismo park; moj je pratilac prihvatio poziv, da sa mnom večera u gostionici, te se napokon predstavio kao inspektor kneževe galerije slika.Kad pri stolu postadosmo povjerljiviji, saopćio sam mu, kako od srca želim, da se približim kneževoj obitelji; uvjeravao me je, da nema ništa lakše, jer je svaki obrazovan, uman stranac dobro došao u dvorskom krugu. Samo treba da posjetim maršala dvora i da ga zamolim, neka me predstavi knezu.Taj diplomatski način, dolaska do kneza, svidio mi se to manje, što sam se jedva mogao nadati, da ću izmaći stanovitim neugodnim pitanjima maršala dvora, o tome odakle dolazim, kakvog sam staleža i zvanja; odlučih stoga prepustiti slučaju, da mi možda pokaže kraći put, a to se uskoro zaista i dogodilo.Kad sam naime jednog jutra šetao po parku, upravo u vrijeme, kad nije bilo žive duše, susreo sam kneza u jednostavnom ogrtaču. Pozdravih ga, kao da mi je potpuno nepoznat, on se zaustavi i upusti se u razgovor, upitavši, da li sam stranac.Potvrdio sam to i dodao, kako sam stigao prije nekoliko dana i da sam htio samo proputovati; ali draž mjesta i osobito prijaznost i mir, koji ovdje posvuda vladaju, utjecali su, da se zadržim. Sasvim neovisan, živeći samo za znanost i umjetnost, namislio sam, da ostanem ovdje poduže, jer mi cijela okolina izvanredno odgovara i privlači me. Čini se, da se to knezu svidjelo, i on se ponudi, da mi kao vodič pokaže čitav park. Čuvao sam se, da ne odam da sam već sve to vidio, pa sam

pustio da me provede kroz sve spilje, hramove, gotske kapele, paviljone, le sam strpljivo slušao objašnjenja, koja je knez davao o svakom nasadu i zgradi. Svuda je spominjao uzore, po kojima se radilo, upozoravao me na točnu izvedbu postavljenih zadaća i uopće se raspripovijedao o težnji, na kojoj se zasniva čitavo uređenje ovog parka i koja bi morala prevladavati kod svakog parka. Upitao me što ja mislim; pohvalio sam ljupkost mjesta, bujnu divnu vegetaciju, a nisam propustio ni da se izjasnim i o građevinama, isto onako kao i pred inspektorom galerije. Pažljivo me saslušao, činilo se, da poneki od mojih sudova baš ne odbacuje, no prekinuo je svako daljnje raspravljanje o tom predmetu, izjavivši, da bih ja doduše u idejnom pogledu mogao biti u pravu, no čini se da mi nedostaje poznavanje prakse i stvarnog izvođenja u život. Razgovor je skrenuo na umjetnost, te se pokazah kao dobar poznavalac slikarstva i praktički muzički umjetnik; usudio sam se koješta prigovoriti njegovim sudovima, koji su duhovito i precizno izražavali njegovo unutrašnje uvjerenje i pokazivali, da njegovo umjetničko obrazovanje daleko premašuje ono, kakvo obično stječu velikaši, ali je ipak odviše površno, da makar i nasluti onu dubinu, iz koje pravom umjetniku izvire divna umjetnost i u njemu raspaljuje božansku iskru težnje za istinskim. Moji prigovori, moji nazori bili su za njega samo dokaz mog diletantizma, koji obično nije nadahnut pravim iskustvenim saznanjem. Poučio me za čim zapravo teži slikarstvo i muzika, o uvjetima, koje mora zadovoljiti slika, opera.Saznao sam mnogo o koloritu, draperiji, piramidalnim grupama, o ozbiljnoj i komičnoj muzici, o prizorima za primadonu, o zborovima, o efektu, o mračnom svijetlu, osvjetljenju i t. d. Sve sam saslušao, a da nisam prekidao kneza, kojemu se, čini se, ta zabava veoma svidjela. Napokon je sam naglo prekinuo svoj govor, upitavši iznenada:»Igrate li faraon?«Odgovorio sam da ne igram.»To je divna igra«, nastavio je on, »u svojoj velikoj jednostavnosti prava igra za ljude od duha. Čovjek odmah izlazi iz sama sebe, ili još bolje, stavlja se u položaj, s kojeg može vidjeti čudnovate zapletaje i veze, koje nevidljivim nitima prede tajanstvena sila, koju zovemo sudbinom. Dobitak i gubitak su ona dva stožera, na kojima se pokreće

tajanstven stroj, koji, kad ga pokrenemo, po miloj volji dalje tjera duh nastanjem u njemu. Tu igru morate naučiti, bit ću sam vaš učitelj.«Uvjeravao sam ga, da dosad nisam osjetio u sebi mnogo želje za kartanjem, koje je, kako su me često uvjeravali, izvanredno opasno i pogubno.Knez se nasmiješio i, gledajući me oštro svojim živahnim bistrim očima, nastavio:»Eh, to su djetinjaste duše, koji to tvrde; no vi ćete me još na kraju smatrati možda nekim kartašem, koji bi vas htio uloviti u svoje mreže.Ja sam knez; ako vam se sviđa ovdje u rezidenciji, ostanite tu i posjetite moj krug, u kojem ponekad igramo faraon, ali ja ne dopuštam, da se bilo tko tom igrom upropasti, iako ulog u nju mora biti velik, da bi bila zanimljiva, jer slučaj je trom, čim mu se nudi samo malo.«Nakanivši već da me napusti, knez mi se opet obrati i upita:»A s kim sam govorio?«Odgovorih, da se zovem Leonardo i da živim privatno kao učenjak, te da uostalom nisam plemić, pa se stoga možda ne bih smio poslužiti ponuđenom milošću, da se pojavim u dvorskom krugu.»Kakvo plemstvo, kakvo plemstvo«, uzviknu knez živo, »vi ste, kao što sam se uvjerio, vrlo obrazovan, uman čovjek. Znanost vas oplemenjuje i osposobljava, da se pojavite u mojoj okolini. Adieu, gospodine Leonarde, do viđenja!«Tako mi se želja ispunila lakše, nego što sam i mislio. Trebalo je da se po prviput u svom životu pojavim na dvoru, štoviše, da na neki način čak živim na dvoru, te mi kroz glavu pro-doše sve one neobične pripovijetke o dvorskim spletkama, smutnjama, intrigama, koje su satkali duhoviti pisci romana i komedija. Po pričanju tih ljudi knez bi morao biti okružen zlikovcima svih vrsta i zaslijepljen, njegov maršal dvora morao bi biti neki odvratni tikvan, ponosan na svoje pretke, prvi ministar bi morao biti spletkar i pohlepni zlikovac, a komornici razuzdana čeljad i oskvrnitelji djevojaka. Sva su lica rastegnuta na prijazan smiješak, a u srcima laž i himba; tope se od prijateljstva i nježnosti, naklanjaju i savijaju, ali svatko je drugome nepomirljiv neprijatelj i nastoji mu podmuklo podmetnuti nogu, da ga nepovratno strovali, kako bi onaj iza njega došao na njegovo mjesto, dok se isto to ne dogodi i njemu. Dvorske

dame su ružne, naduvene smutljivke, usto zaljubljive, te postavljaju mreže i zamke, kojih se treba čuvati kao vatre.Takva je u mojoj duši bila slika dvora, kad sam u seminariju o tome onoliko čitao; uvijek mi se činilo, da tu đavao tjera svoje bez ikakve smetnje; iako mi je Leonardo mnogo pričao0 dvorovima, na kojima je prije boravio, ostala je u meni neka bojazan pred svim što je dvorsko i ona je djelovala još i sada, kad sam nakanio, da vidim dvor. Moja težnja da se približim kneginji, čak neki unutrašnji glas, koji mi je prigušenim riječima neprestano dovikivao da će tu biti odlučena moja sudbina, neodoljivo su me gonili naprijed, te se u određeno vrijeme nađoh, ne bez tjeskobe u duši, u kneževskom predvorju.Moj prilično dugotrajan boravak u onom carskom trgovačkom gradu poslužio mi je, da sasvim zagladim sve ono tvrdo, ukočeno, uglato u svom ponašanju, što mi je još ostalo od života u samostanu. Moje od prirode gipko, izvanredno građeno tijelo lako se priviknulo na neusiljeno, slobodno kretanje, svojstveno svjetovnjaku. Bljedoća, koja nagrđuje mladog redovnika1 onda, kad ima lijepo lice, iščeznula je s mojih obraza, a bio sam u godinama najveće snage, koja mi je rumenjela obraze i sijevala iz očiju; moji tamnosmeđi uvojci prekrili su svaki trag lonzure. Svemu tome pridružilo se, da sam nosio fino i lijepo crno odijelo po najnovijem ukusu, koje sam ponio iz trgovačkog grada, pa je moja pojava morala ugodno djelovati na sve, koji su se već bili okupili, kako je to pokazalo njihovo susretljivo ponašanje, koje se nenametljivo držalo granica najveće profinjenosti. Kao što je knez po mojoj teoriji, pokupljenoj iz romana i komedija, kad je sa mnom razgovarao u parku, pri riječima: »Ja sam knez«, morao zapravo naglo raskopčati ogrtač, da preda mnom zabljesne velika zvijezda, tako su i sva gospoda oko kneza trebala da se pojave u izvezenim kaputima, krutim frizurama i tako dalje, pa se nisam malo začudio, ugledavši samo jednostavna, ukusna odijela. Osjetio sam, da bi moji pojmovi o životu na dvoru uopće mogli biti djetinjasta predrasuda, pa moje skučenosti nestade, a sasvim me osokoli knez, koji mi pristupi riječima: »Gle, gle, gospodin Leonard!« te se stade šaliti na račun mog strogog kritičarskog pogleda, kojim sam razgledavao njegov park.

Otvoriše se dvokrilna vrata, i u salon uniđe kneginja, koju su pratile samo dvije dvorske dame. Kako uzdrhtah u najdubljoj dubini duše, kad je ugledah; sada, pri sjaju svjetiljaka, nalikovala je na moju pokroviteljicu još više, nego prije.Okružiše je dame; kad me predstaviše, zagledala se u mene pogledom, koji je odavao čuđenje, neko unutrašnje uzbuđenje; prošaputala je nekoliko riječi, koje nisam razumio, i onda se obratila nekoj staroj dami, te joj tiho reče nešto, zbog čega se ova uznemirila i oštro me pogledala. Sve se to zbilo u jednom hipu.Društvo se zatim podijelilo u manje i veće grupe, počeli su živi razgovori; vladao je slobodan, neusiljen ton, a ipak je čovjek osjećao, da se nalazi u krugu dvora, u kneževoj blizini, a da taj osjećaj nije bio ni najmanje tegoban.Jedva da sam našao jednu jedinu figuru koja bi pristajala u sliku dvora, kakvu sam ranije zamišljao. Maršal dvora bio je star, vedar čovjek, pun životne radosti, komornici bodri mladići, nimalo nalik na ljude koji potajno spremaju neko zlo. One dvije dvorske dame, čini se sestre, bile su vrlo mlade i isto toliko beznačajne, no na sreću vrlo skromno ukrašene. Isticao se jedan sitan muškarac prćasta nosa i živih, blistavih očiju, u crnom odijelu, s dugim mačem o boku; krećući se i provlačeći se nevjerojatnom brzinom kroz društvo, bio je čas ovdje, čas ondje, nigdje se ne zadržavajući; ne ostajući nikome dužan, naprosto je sipao oko sebe, kao iskre, stotine šaljivih, sarkastičnih dosjetki i posvuda izazivao živost. Bio je to knežev osobni liječnik.Stara dama, s kojom je bila razgovarala kneginja, umjela me je neopazice tako vješto izdvojiti, da sam se u tren oka našao s njom na samu pri prozoru. Odmah se upustila sa mnom u razgovor; koliko ga je god lukavo započela, uskoro se pokazalo da mu je jedina svrha ispitivanje mojih životnih prilika.Bio sam na to spreman, a uvjeren, da je u takvim slučajevima najmanje škodljiva i najmanje opasna najjednostavnija,najskromnija priča, ograničio sam se na to, da joj ispripovijedam, kako sam nekoć studirao teologiju, a sada, naslijedivši bogatog oca, putujem, jer me to raduje i jer to volim. Svoje rodno mjesto prebacio sam u poljsku Prusiju i dao mu nemoguće ime, koje je lomilo zube i jezik, a staroj dami povrijedilo uho i oduzelo svu volju, da ponovi

pitanje.»Eh, eh«, kazala je stara dama, »vi, gospodine, imate lice, koje bi ovdje moglo probuditi stanovite žalosne uspomene, i možda ste više, nego što biste htjeli izgledati, jer vaše ponašanje nimalo ne podsjeća na studenta teologije.«Nakon zakuske prešli smo u dvoranu, gdje je bio spremljen stol za faraon. Maršal dvora bio je bankar, no, kako mi rekoše, bio se sporazumio s knezom, da zadrži sav dobitak, a knez da mu nadoknadi svaki gubitak, ukoliko bi taj oslabio fond banke. Oko stola se okupiše sva gospoda osim osobnog liječnika, jer on nikad nije igrao, nego je ostajao uz dame, koje nisu sudjelovale u igri. Knez me pozva, da stanem uz njega, te mi odabra karte, pošto mi je ukratko objasnio kako se igra. Sve kneževe karte zatajiše, a i ja, iako sam se točno pridržavao kneževa savjeta, stalno sam bio na gubitku, koji je bio znatan, jer je najniži poen bio louisdor. Moja blagajna bila je skoro iscrpena i već sam često pomišljao, što će biti, kad izdam posljednji louisdor, pa mi se ta igra, koja me je odjednom mogla učiniti siromahom, činila sve više kobnom. Počeo je novi krug, i ja zamolih kneza, da me sada potpuno prepusti samom sebi, jer izgleda, da ja kao savršeno nesretan igrač i njega dovodim do gubitka. Knez smiješeći se reče, da bih možda još mogao utjerati, što sam izgubio, ako nastavim po savjetu iskusna igrača, no htio je vidjeti, kako ću se ponijeti, kad se u sebe toliko pouzdajem.Iz svojih karata, i ne gledajući ih, izvukoh jednu naslijepo, bila je to dama.Možda je smiješno govoriti, kako mi se učinilo, da sam u tom blijedom, beživotnom licu na karti otkrio Aurelijine crte. Upiljio sam se u kartu, jedva sam prikrio svoje unutrašnje uzbuđenje; bankarovo pitanje, da li sam izvukao kartu, trgnulo me iz zanosa. Bez predomišljanja izvukoh iz džepa posljednjih pet louisdora, koje sam još imao uza se, i stavih ih na damu. Dobila je. Sada sam neprestano stavljao na damu, sve više i više, kako je rastao dobitak. Svakiput, kad sam ponovo stavljao na damu, igrači su uzvikivali: »Ne, to je nemoguće, sad se dama mora iznevjeriti!« — ali iznevjerile su se sve karte ostalih igrača.»To je čudesno, to je nečuveno«, odjekivalo je sa svih strana, dok sam ja tiho i povučeno obratio svu svoju dušu Aureliji i jedva opažao

zlato, koje mi je bankar gurao jedno na drugo.Ukratko, u posljednja četiri kruga dama je neprestano dobivala i džepovi su mi bili puni zlata. Oko dvije tisuće louisdora dodijelila mi je sreća putem dame, no iako sam se sada oslobodio svake zbunjenosti, nisam se mogao obraniti od nekog neugodnog osjećaja u duši.Na čudan način osjetio sam neku tajanstvenu vezu između onog sretnog hitca naslijepo, koji je nedavno oborio prepelice, i svoje današnje sreće. Bilo mi je jasno, da sve to neobično ne prouzrokujem ja, nego ona strana sila, što je unišla u moje biće, te da sam ja samo bezvoljno oruđe, kojim se ta sila služi u nepoznate svrhe. No saznanje o tom dvojstvu, koje je dušmanski razdiralo moju nutrinu, tješilo me, nagoviještajući mi postepeno nicanje vlastite snage, koja će se, sve više i više jačajući, uskoro suprotstaviti neprijatelju i svladati ga. Vječno zrcaljenje Aurelijinog lika nije moglo da bude išta drugo do bezočno ma-mljenje na opako djelo, a baš ova bezbožna zloupotreba tog smjernog, dragog lika ispunjavala me grozom i odvratnošću.Kad sam se ujutro u najtamnijem raspoloženju vukao po parku, pristupi mi knez, koji je u to doba također obično šetao.»Dakle, gospodine Leonarde«, uzviknuo je, »kako vam se sviđa moj faraon? Što velite o mušicama slučaja, koji vam je oprostio sve ludosti početka i dobacio zlato. Srećom ste pogodili kartu favoritkinju, ali tako slijepo nc bi se smjeli pouzdati čak ni u favoriziranu kartu.«Raspripovijedao se nadugo i naširoko o pojmu karte fa-voritkinje, dao mi je najprokušanija pravila, kako se u igri treba poslužiti slučajem, te završio izjavivši, da ću sada sigurno marljivo juriti za svojom srećom u igri.Nasuprot tome otvoreno sam izjavio, kako šam čvrsto odlučio, da nikad više ne dirnem karte.Knez me začuđeno pogledao.»Upravo moja jučerašnja čudesna sreća«, nastavio sam, »navela me na tu odluku, jer je potvrdila sve ono, što sam inače čuo o opasnosti, pa čak i kobnosti te igre. Ima nešto užasno u tome, što me je istog časa, kad je ona nasumce izvučena karta probudila u meni jednu bolnu i gorku uspomenu, obuzela i neka nepoznata sila, koja mi je dobacila sreću u igri, pust novčani dobitak, kao da to izvire iz moje vlastite nutrine, kao da ja sam, misleći na ono biće, koje mi je žarkim bojama

dočaravala mrtva karta, mogu zapovijedati slučaju, spoznavajući njegove najtaj-novitije zapletaje.«»Razumijem vas«, prekinuo me knez, »vi ste nesretno voljeli, a karta je u vašoj duši oživjela lik izgubljene drage, iako mi je to, dozvolite, smiješno, kad sebi živo zamislim široko, blijedo i komično lice dame s karte sa srcem. No, sad svejedno, vi ste mislili na dragu, i ona vam je u igri bila vjernija i učinila vam je više dobra nego možda u životu; ali nikako ne mogu shvatiti što bi tu moglo biti užasno, strašno; naprotiv, moralo bi vas radovati, što vam je sreća bila sklona. Uostalom, ako vam je ominozna veza između sreće u igri i vaše drage tako neugodna, onda to nije kriva igra, nego samo vaše individualno raspoloženje.«»Može biti, premilostivi gospodine«, odgovorio sam, »ali ja i odviše živo osjećam, da ono, što tu igru čini tako kobnom, nije toliko u opasnosti, da čovjek zbog golemog gubitka padne u najgori položaj, koliko u smjelosti, da se u gotovo otvorenoj borbi uhvati u koštac s tajnovitom silom, koja blistava izlazi iz mraka, te nas poput zavodljive opsjene mami u predio, u kojem nas prezirno zgrabi i šatre. Upravo ta borba s onom silom kao da je ona privlačiva vratolomija, koje se čovjek, pouzdavajući se djetinjasto u svoju snagu, tako rado prihvaća, i koju, kad je se jednom lati, ne može više napustiti, te se neprekidno, čak još i u smrtnoj borbi, nada pobjedi. Otuda po mojem mišljenju potječe bezumna strast, što upropaštava igrače faraona, i unutrašnja rastrojenost duha, koju ne bi mogao prouzročiti puki gubitak novca. No i sam taj gubitak, ali to je već sporedno, može baciti u tisuću neugodnosti i otvorenu bijedu čak i najhladnijeg igrača, u kojega još nije prodro onaj neprijateljski princip, iako je igrao samo ponukan okolnostima. Dopustite da priznam, premilostivi gospodine, da jučer ni meni samom nije mnogo trebalo, da čitavu svoju putnu blagajnu ugledam ispražnjenu.«»To bih ja doznao«, upade brzo knez, »i trostruko bih vam nadoknadio gubitak, jer ne ću, da se tko upropasti zbog moga zadovoljstva, to se kod mene uopće ne može dogoditi, jer poznam svoje igrače i ne puštam ih s oka.«»Ali upravo to ograničenje, premilostivi gospodine«, odgovorio sam, »ukida opet slobodu igre, te ograničava čak i one posebne stjecaje slučaja, zbog kojih, premilostivi gospodine, s tolikim zanimanjem

promatrate tu igru. A ne će li također poneko, koga neodoljivo obuzme strast za igrom, naći načina, da na svoju vlastitu propast izmakne nadzoru i tako u svoj život unese nesklad koji će ga upropastiti? Oprostite što sam tako otvoren, premilostivi gospodine! Osim toga, uvjeren sam daje svako ograničavanje slobode, pa i onda, kad bi bila zloupotreb-ljena, tegobno, čak nepodnošljivo, jer je potpuno suprotno onome, za čim teži ljudsko biće.«»Vi, čini se, ni u čemu ne dijelite moje mišljenje, gospodine Leonarde«, reče knez ljutito i brzo se udalji, dobacivši mi nemarno »adieu«.Nije mi ni samome bilo jasno, kako mi je palo na pamet, da se tako otvoreno izjasnim, jer nikad nisam o toj igri razmišljao dovoljno, da bih u sebi tako sredio svoje uvjerenje, kako mi se sada nehotice otkinulo s usana, iako sam u trgovačkom gradu često promatrao igru na velike uloge. Bilo mi je žao, što sam lakoumno proigrao kneževu milost i izgubio pravo, da se pojavim u dvorskom krugu i da se približim kneginji. Bio sam međutim u zabludi, jer još iste večeri dobih pozivnicu za dvorski koncert, a knez mi u prolasku reče, ljubazno se šaleći:»Dobro veče, gospodine Leonarde, neka nebo dadne, da moja kapela danas osvjetla obraz i da vam se moja muzika svidi više od mog parka.«Muzika je zaista bila veoma lijepa, sve je bilo izvedeno točno, no izbor komada nije mi se činio sretan, jer je jedan poništavao djelovanje drugoga, a osobito mi je bila dosadna jedna duga scena, koja mi se učinila kao da je komponirana po nekoj napuštenoj formuli. Dobro sam se čuvao da izrazim svoje pravo unutrašnje mišljenje, i bilo je pametno da sam tako učinio, jer su mi kasnije kazali, da je ona duga scena bila kneževa kompozicija.Pošao sam bez oklijevanja na prvi dvorski skup, te sam čak htio da sudjelujem i u igranju faraona, kako bih se potpuno izmirio s knezom, ali sam se nemalo začudio, kad sam vidio da više nema banke; formiralo se nekoliko običnih kartaških stolova, a ostala gospoda i dame posjedaše oko kneza, te se stadoše živo zabavljati. Mnogo njih znalo je ispripovijedati ponešto zabavno, nisu se čak izbjegavale ni zajedljive anegdote; moj pripovjedački dar dobro mi je došao, pa sam pod krinkom romantičnih bajki umio u privlačivom obliku natuknuti

koješta iz svog vlastitog života. Tako sam stekao pažnju i odobravanje društva; ali knez je više volio vedar humor, a u tome nitko nije premašio osobnog liječnika, koji je bio neiscrpljiv u tisuću šaljivih dosjetaka i upadica.Taj način zabave kasnije se proširio, pa bi ovaj ili onaj često nešto napisao i to pročitao u društvu; tako se dogodilo, da je sve to uskoro poprimilo izgled dobro organizirane literarno-estetske zajednice, u kojoj je knez predsjedavao, a svatko se prihvaćao struke, koja mu je najviše odgovarala.Jednom nas je neki učenjak, izvanredan, dubokouman fizičar, iznenadio novim zanimljivim otkrićima na području svoje nauke, i koliko god je to odgovaralo onom dijelu društva, koji je bio dovoljno obrazovan da shvati profesorovo predavanje, toliko se dosađivao onaj dio, kojemu je sve to bilo strano i nepoznato. Čak ni knez kao da se nije naročito snalazio u profesorovim idejama, te je sa dubokom čežnjom čekao kraj. Napokon je profesor završio; osobni liječnik bio je izvanredno obradovan, te je stao da ga hvali i da mu se divi, dodavši, da bi nakon duboke nauke trebalo nastaviti nečim, što bi razvedrilo duh, što ne bi imalo nikakvih drugih pretenzija, nego da postigne tu svrhu.Slabići, koje je slomila sila njima tuđe nauke, podigoše glave, pa i kneževim licem preleti smiješak, koji je pokazivao koliko mu prija povratak u svakodnevni život.»Vi znate, premilostivi gospodine«, progovorio je osobni liječnik obrativši se knezu, »da ja na svojim putovanjima ne propuštam da u svoj putni dnevnik vjerno upišem sve vesele dogodovštine, kojima je isprepleten život, a osobito smiješne osobenjake, na koje naiđem; upravo iz tog dnevnika nakanio sam saopćiti nešto, što mi se, iako nije osobito značajno, čini zabavno.Na svom lanjskom putovanju prispio sam kasno noću u lijepo veliko selo, četiri sata od B. Odlučio sam, da svratim u lijepo svratiste, gdje me je dočekao susretljiv i okretan gostioničar. Umoran, štoviše, slomljen od duga puta, bacih se u svojoj sobi odmah u krevet, da se dobro ispavam; ali, upravo je moglo odbili jedan sat, kad li me probudi flauta, u koju je duvao netko t ik pored mene. U svom životu nisam još čuo takvu svirku. Čovjek mora da je imao ogromna pluća, jer je reskim, prodornim Ionom, koji je potpuno upropastio karakter

tog instrumenta, neprekidno ponavljao istu pasažu, na takav način, da čovjek ne može ni zamisliti ništa užasnije, besmislenije. Psovao sam i grdio prokletog ludog muzikanta, koji me je lišio sna i razdirao mi uši; ali pasaža se ponavljala i ponavljala, kao kucanje navijenog sata; napokon čuh mukli udarac, kao da je nešto bačeno o zid, a zatim zavlada tišina i ja mirno produžih san.Ujutro čuh, kako se dolje u kući netko žestoko prepire. Razabrah glas gostioničara i nekog čovjeka, koji je neprestano vikao: »Prokleta bila vaša kuća, da bar nikad nisam prestupio njen prag. Đavao me doveo u tu kuću, gdje se ne može ni piti, ni jesti! Sve je bestidno loše i pasji skupo. Eto vam vaš novac, adieu, više me ne ćete vidjeti u svojoj prokletoj krčmi.« S tim riječima naglo iskoči iz kuće neki onizak čovjek, mršav kao prut, u smedem kaputu i s riđom okruglom perikom, na kojoj je ratoborno nakrivio siv šešir, te potrča prema staji; uskoro ga vidjeh, kako na prilično nezgrapnoj kljusini u tromom galopu izlazi na dvorište.Naravno da sam ga smatrao strancem, koji se posvađao sa svratištarom i sada odlazi; upravo zbog toga nemalo se začudih, kad o podne, našavši se u gostionici, vidjeh kako ta ista komična smeđa figura s riđom perikom, koja je ujutro odjahala, ulazi i bez okolišanja sjeda za prostrt stol. Bilo je to najružnije i ujedno najsmješnije lice, na koje sam ikad naišao. U čitavom biću toga čovjeka bilo je nešto tako smiješno-ozbiljno, da sam se, promatrajući ga, jedva suzdržao od smijeha. Jeli smo zajedno, te se između mene i gostioničara zapodjeo mršav razgovor, a stranac, koji je jeo kao gladan vuk, nije progovorio ni riječi. Gostioničar je, bez sumnje iz pakosti, kao što sam to kasnije uvidio, razgovor vješto skrenuo na nacionalne osobine i upravo mene upitao, da li sam već upoznao kojeg Irca i da li što znam o njihovim takozvanim bullovima.»Dakako!« odgovorio sam i pritom mi preletje glavom niz takvih bullova.Pripovijedao sam o onom Ircu, koji je, kad su ga upitali, zašto je čarapu obukao naopako, odgovorio sasvim iskreno: »S prave strane je rupa!«Sjetio sam se zatim sjajnog bulla onog Irca, koji je spavao u istom krevetu s nekim naprasitim Škotom i ispod pokrivača ispružio bosu nogu. To je opazio neki Englez, koji se nalazio u sobi, te je brže bolje

prikopčao Ircu na nogu ostrugu, koju je skinuo sa svoje čizme. Irac je u snu ponovo povukao nogu pod pokrivač i ostrugom ogrebao Škota, koji se od toga probudio i Ircu prilijepio vruću ćušku. Nato se među njima razvio ovaj mudri razgovor:»Koji te đavao bocka, zašto me udaraš?«»Jer si me ogrebao svojom ostrugom!«»Kako bih te mogao, kad bosonog ležim uz tebe?«»A ipak je tako, pogledaj samo.«»Bogami, imaš pravo, onaj prokleti sluga skinuo mi je čizmu, a ostavio ostrugu.«Gostioničar se stao neobuzdano smijati, a stranac, koji je upravo bio završio s jelom i iskapio veliku čašu piva, ozbiljno me pogledao i kazao:»Potpuno ste u pravu, Irci često čine takve bullove, ali to nije nipošto zasluga naroda, koji je živahan i duhovit, nego je lamo takav prokleti zrak, od kojeg čovjeka spopadaju takve gluposti kao hunjavica; eto, gospodine, ja sam doduše Englez, al i rođen sam i odgojen u Irskoj, i samo zbog toga podliježem ovoj prokletoj bolesti bullova.«Gostioničar se stade još jače smijati, a ja mu se i nehotice moradoh pridružiti, jer ipak je bilo vrlo zabavno, što je Irac, čak i govoreći o bullovima, odmah i sam izveo sjajan buli. Stranac, daleko od toga, da se uvrijedi zbog našeg smijeha, široko je razrogačio oči, stavio prst na nos i kazao:»U Engleskoj su Irci jak začin, koji se dodaje društvu, da bi bilo tečnije. Ja sam nalik samo u jednom jedinom pogledu na Falstaffa — ne samo što se često sam šalim, nego i druge pobuđujem na šalu, a to u ovo ozbiljno i trijezno vrijeme nije baš mala zasluga. Možete li zamisliti, da se takve stvari često pojavljuju i u ovoj tromoj i praznoj pivarskoj duši, naprosto na moj poticaj? Ali ovaj gostioničar je dobar gazda, on uopće ne dira u svoj mršavi kapital dobrih dosjetaka, nego tu i tamo posudi poneku u društvu bogatih uz visoke kamate; ako nije siguran za te kamate, kao upravo sada, pokazuje u najboljem slučaju uvez svoje glavne knjige, a to je njegov neumjereni smijeh; jer u taj smijeh on umata svoju dosjetljivost. Zbogom, moja gospodo!«S tim riječima izišao je ovaj čudak napolje, i ja odmah zamolili gostioničara, da mi ispriča, tko je to.»Taj Irac«, reče gostioničar, »koji se zove Ewson i koji bi htio biti

Englez, jer mu loza ima korijen u Engleskoj, tek je od nedavno ovdje, upravo će biti dvadeset i dvije godine. Kao mlad čovjek kupio sam ovo svratiste i priredio svadbu, upravo kad je gospodin Ewson, koji je također još bio mladić, ali je već onda nosio ridu periku, siv šešir i smeđi kaput istoga kroja kao i danas, vraćajući se u svoju domovinu, prolazio ovuda, te ga je primamila plesna glazba, koja je veselo odjekivala. Zaklinjao se, da plesati znaju samo na brodu, na kojem je on to naučio još u djetinjstvu, i da to dokaže, zviždeći strašno kroz zube, izveo je hornpipe, te pri jednom snažnom skoku tako iščašio nogu, da je morao ostati kod mene u krevetu i liječiti se. Otada me više nije napustio.S njegovim mušicama imam grdnih muka; svakog dana, godine i godine, posvadi se sa mnom, izgrdi me zbog mojih postupaka, predbaci mi da mu preskupo računam, da ne može više živjeti bez roastbeefa i portera, spremi svoju torbu, stavi na glavu svoje tri perike, jednu na drugu, oprosti se od mene i odjaše na svome starom kljusetu. Ali to je samo njegova šetnja, jer se o podne na druga vrata opet vraća, sjeda, kao što ste danas vidjeli, mirno za stol i pojede tih neukusnih jela za tri čovjeka.Svake godine jednom se sav preobrazi. Tada mi sav sjetan rekne zbogom, nazove me svojim najboljim prijateljem i lije suze, a pritom teku i meni suze niz obraze, ali od prigušenog smijeha. Pošto još za svaki slučaj izrekne svoju posljednju volju i, kako on to kaže, oporučno ostavi svoj imutak mojoj najstarijoj kćerki, odjaše sasvim polako i tužno u grad. Ali treći, najkasnije četvrti dan opet se vrati i donese dva smeđa kaputa, tri riđe perike, jednu više ulaštenu od druge, šest košulja, jedan novi sivi šešir i drugo, što mu je potrebno za odijevanje, a mojoj najstarijoj kćerki, svojoj ljubimici, vrećicu slatkiša, kao djetetu, iako joj je sada već osamnaest godina. Tada ne misli ni na svoj boravak u gradu ni na povratak u zavičaj. Svoj račun izravnava svake večeri, a novac za doručak dobacuje mi ljutito svakog jutra, kad odlazi na konju, da se nikad više ne vrati. Inače je naj-dobroćudniji čovjek na svijetu, svakom prilikom nadari moju djecu, čini dobro siromasima u selu, samo propovjednika ne podnosi, jer je ovaj, kako je gospodin Ewson saznao od škol-nika, jednom zamijenio zlatnik, koji je Ewson ubacio u škrabicu za siromahe, i mjesto njega stavio sam bakreni sitniš. Od tog doba svuda ga izbjegava i nikad ne

ide u crkvu, pa ga je propovjednik zbog toga proglasio bezbožnikom.Kao što sam rekao, često imam s njim grdnih okapanja, jer je naprasit i jer ga spopadaju sasvim luckaste ideje. Jučer, opet, kad sam dolazio kući, čuo sam već izdaleka žestoku viku i razabrao Ewsonov glas. Kad sam stupio u kuću našao sam ga, kako se ogorčeno svađa sa služavkom. Kao što to, kad se razgnjevi, uvijek čini, već je zbacio svoju periku i onako ćelav, bez kaputa, u košulji stajao je tik pred djevojkom, gurajući joj pod nos neku knjižurinu, u koju je upirao prstom i žestoko vikao i psovao. Služavka se podbočila i vikala, neka sa drugima zbija svoje šale, da je loš čovjek, koji ni u što ne vjeruje i tako dalje.S teškom mukom uspjelo mi je, da razdvojim svadljivce, te da shvatim o čemu se radi. Gospodin Ewson tražio je, da mu služavka dobavi oblatu za pečaćenje pisma; djevojka ga najprije nije uopće razumjela, a na kraju joj pade na pamet, daje oblata ono, što se upotrebljava kod pričesti, te pomisli da bi gospodin I '\vson htio s hostijom napraviti nedostojno ruglo, jer gospodin župnik ionako kaže, da je on bezbožnik. Stoga se usprotivila, a gospodin Ewson, budući da je mislio, da se nije dobro izrazio, (e da ga ne razumije, dovukao je odmah svoj englesko-njema-čki rječnik, te seljačkoj djevojci, koja nije znala pročitati ni jednu jedinu riječ, stao u njemu pokazivati, što bi htio dobiti; pritom je na kraju počeo govoriti samo engleski, a to se djevojci učinili sablažnjivim blebetanjem đavla. Samo moje posredovanje spriječilo je tučnjavu, u kojoj bi gospodin Ewson možda bio izvukao kraći kraj.«Prekinuo sam gostioničara u pripovijedanju o tome šaljiv-džiji, upitavši ga, nije li možda gospodin Ewson bio i onaj, što me noću onako izmučio i naljutio svojom ružnom svirkom.»Ah, gospodine!« nastavi gostioničar, »to je također jedna od osobina gospodina Ewsona, kojom samo što mi ne rastjera goste. Prije tri godine došao je ovamo iz grada moj sin; mladić divno svira u flautu, pa je i ovdje na svom instrumentu marljivo vježbao. Tada se gospodin Ewson sjetio, da je i on nekoć svirao u flautu, pa nije popustio, dok mu Fric nije za teške pare prodao svoju flautu i jedan koncert, koji je bio donio sa sobom.Tada gospodin Ewson, koji uopće nema smisla za muziku, ni ikakvog osjećaja za takt, poče s najvećim marom svirati taj koncert. Ali došao

je samo do drugog sola prvog allegra, onda je naišao na pasažu, koju nije mogao izvesti, pa tu jednu jedincatu pasažu svira sada već tri godine gotovo svakog dana po stotinu puta uzastopce, sve dok u najvećem gnjevu ne baci o zid najprije flautu, a onda i periku. Budući da to malo koja f lauta može dugo izdržati, vrlo često treba novu, te sada obično upotrebljava tri do četiri. Ako se razbije makar jedan zavrtanj, i l i se ošteti neki zaklopac, baca je kroz prozor uz povik: Bogami, samo u Engleskoj prave instrumente, koji nešto vrijede! — Zaista je užasno, da ga ta pasija sviranja u flautu često spopad-ne noću, te tada cilikanjem budi moje goste iz najdubljeg sna. I loćete li mi vjerovati, da ovdje u kući upravitelja carskih dobara, gotovo isto tako dugo kao gospodin Ewson kod mene, boravi neki engleski doktor, koji se zove Green, a sa gospodinom Ewsonom simpatizira, jer je i sam isto takav čudak, isto tako pun neobičnog humora? Neprestano se svađaju, a ipak jedan bez drugoga ne može živjeti. Upravo sam se sjetio, da je gospodin Ewson naručio kod mene za večeras punč, na koji je pozvao upravitelja i doktora Greena. Ako vam je po volji, gospodine, da se zadržite ovdje još do sutra ujutro, moći ćete večeras kod mene vidjeti ovaj trolist, sigurno najsmješniji na svijetu.«Sigurno ne sumnjate, premilostivi gospodine, da sam s veseljem odgodio put, jer sam se nadao, da ću gospodina Ewsona vidjeti u svem njegovom sjaju. Ušao je u odaju, čim se spustio mrak, a bio je toliko ljubazan, da me je pozvao na punč, dodavši, kako mu je jedino žao, što me mora ponuditi s bezvrijednim pićem, koje ovdje nazivaju punč; samo u Engleskoj se pije punč, i, budući da će se on uskoro onamo vratiti, nada se, da će mi, dođem li ikad u Englesku, moći dokazati da se on razumije u pripremanje tog ukusnog pića. Znao sam, što mi je o tome misliti.Ubrzo nakon toga došli su i pozvani gosti. Upravitelj je bio malen čovječuljak, okrugao poput kugle i izvanredno prijazan, radosnih očiju i crvena nosića; doktor Green, robustan muškarac srednjih godina, lica upadljivo nacionalnog, moderno, ali nemarno odjeven, s naočarima na nosu, šeširom na glavi.»Dajte mi sekta, da mi se oči zacrvene!« uzviknuo je patetično, pristupio gostioničaru, pograbio ga za prsa i snažno prodrmao, »lupeški Kambiže, govori, gdje su princeze? Ovdje miriši na kavu, a

ne na piće bogova!«»Ostavi me, oj junače! — ukloni snažnu šaku, da mi u gnjevu ne zgnječiš rebra!« uzviknuo je gostioničar, sopćući.»Ne ću te pustiti, slabiću kukavni«, nastavio je doktor, »sve dok god mi slatka para punča ne nadraži nos i ne zamagli svijest, ne, prije toga ne, nevaljali krčmaru!«Ali tada se Ewson mrzovoljno okomi na doktora i povika:»Nedostojni Greene, zazelenjelo ti se pred očima, rasplakao se od tuge, ako se ne okaniš svog sramotnog čina!«Sad će, pomislih, izbiti svađa i metež, ali doktor reče:»No dobro, smirit ću se i šibajući kukavnu nemoć, čekat ću božansko piće, koje ti pripremaš, poštovani Ewsone.«Pustio je gostioničara, koji brže bolje uteče, sjeo s licem Katona za stol, uzeo napunjenu lulu i stao otpuhavati velike oblake dima.»Nije li to, kao da je čovjek u kazalištu?« reče mi prijazni upravitelj, »ali doktor, koji inače ne uzima u ruke nikakvu njemačku knjigu, našao je slučajno kod mene Schlegelova Shake-spearea, i od tog doba svira, kako se sam izrazio, prastare, poznate melodije na stranom instrumentu. Sigurno ste opazili, da čak i krčmar govori ritmički, doktor ga je takoreći ujambio.«Gostioničar je donio zdjelu punča, koji se pušio, te iako su se Ewson i Green zaklinjali, da se jedva može piti, ipak ga stadoše neumorno gutati iz velikih čaša, jedne za drugom. Pove-dosmo neki otužan razgovor. Green ostade škrt na riječima, tek bi tu i tamo progovorio nešto komično, oponirajući i dalje. Upravitelj je na primjer govorio o kazalištu u gradu, ja stadoh uvjeravati da glavni junak odlično igra.»Ja tako ne mislim«, upao je odmah doktor, »ne smatrate li, da bi bio mnogo dostojniji odobravanja, da je igrao šest puta bolje?«Morao sam to silom prilika priznati, te rekoh jedino, da bi šest puta bolje morao igrati glumac, koji sasvim bijedno igra na tragičan način nježne očeve!»S time se ne mogu složiti«, kazao je opet Green; *>čovjek daje sve, što u sebi nosi! Zar je on kriv, da njegova sklonost naginje k lošerh?jAli on ju je u lošem dotjerao do pohvalne savršenosti, stoga ga treba pohvaliti!«!Upravitelj, koji je svojim talentom umio obojicu navesti na kojekakve lude misli i riječi, sjedio je među njima kao neki ek-scitativni princip,

i tako se to nastavilo, sve dok nije počeo djelovati jaki punč. Ewson je tada postao razuzdano veseo, pjevao je promuklim glasom nacionalne pjesme, bacio periku i kaput kroz prozor na dvorište i uz najčudnovatije grimase stao tako šaljivo plesati, da bi čovjek mogao puknuti od smijeha. Doktor je ostao ozbiljan, ali je imao najčudnovatije vizije. Zdjela za punč učinila mu se violinskim basom i htio je svakako po njoj guditi, prateći žlicom Ewsonove pjesme, a od toga su ga zadržali samo krčmarevi najoštriji protesti.Upravitelj je postajao sve tiši i tiši, napokon je oteturao u kut, sjeo i počeo žestoko plakati. Shvatio sam gostioničarev mig, te upitah upravitelja za uzrok njegovog dubokog bola.»Ah, ah!«, zajecao je, »princ Eugen bio je veliki vojskovođa, pa ipak je taj junački knez morao umrijeti. Ah! ah!«Još je jače zaplakao, a niz obraze mu potekoše blistave suze. Pokušah ga što više utješiti zbog gubitka tog hrabrog princa iz davno minulog stoljeća, ali uzalud. Doktor Green pograbio je međutim neki veliki usekač za svijeće i neprestano s njim zamahivao prema otvorenom prozoru.Namislio je ni manje ni više nego da potkreše mjesec, koji je jasno obasjao sobu. Ewson poskoči i viknu, kao da ga je opsjelo tisuću đavola, dok na kraju sluga, bez obzira na jasnu mjesečinu, nije unišao u sobu s velikom svjetiljkom i glasno uzviknuo:»Evo me gospodo! Sada se može nastaviti.« Doktor stade tik pred njega i reče, duvajući mu u lice oblake dima:»Dobro došao, prijatelju! Jesi li ti Gladnica, koji nosi i mjesečinu i psa i trnovit grm? Očistio sam te, lupežu, zato jasno svijetliš! No, laku noć, mnogo sam tog prezrenog soka popio, laku noć, vrijedni moj krčmaru, laku noć moj Pilade!«Ewson se zaklinjao, da nitko ne će otići kući, a da ne slomi vrat, ali nitko se na to nije obazirao, štoviše, sluga uze doktora pod jednu ruku, a upravitelja, koji je još uvijek naricao zbog gubitka princa Eugena, pod drugu, i tako oteturaše cestom prema upraviteljevoj kući. S mukom odvedosmo luckastog Ewsona u njegovu sobu, gdje je još pola noći bjesnio na flauti, tako da nisam zaklopio oka, pa sam se od te lude večeri u gostionici uspio odmoriti tek snom u kolima.«Liječnika je u pripovijedanju često prekidao glasniji smijeh, nego što bi se inače mogao čuti u krugu nekog dvora. Knez je, čini se, veoma

uživao.»Samo jednu figuru«, rekao je osobnom liječniku, »stavili ste u toj slici u pozadinu, a to je vaša vlastita, jer oklado bih se, da je vaš ponekad i malo zloban humor navodio luckastog Ewsona i patetičnog doktora na tisuću suludih pretjeranosti, da ste vi zapravo bili onaj ekscitativni princip, kakvim ste prikazali onog plačljivog upravitelja.«»Uvjeravam vas, premilostivi gospodine«, odgovorio je osobni liječnik, »da je taj klub, komponiran od rijetke ludosti, bio sam po sebi tako zaokružen, da bi sve strano unijelo samo nesklad. Da ostanem pri muzičkom uspoređivanjufta su tri čovjeka bila čisti trozvuk, tri različita, ali harmonična tona, a gostioničar je upadao među njih kao septima.^Na taj način bilo je nabačeno još mnogo toga, sve dok se, kao obično, kneževska obitelj nije povukla u svoje odaje, a društvo razišlo u najugodnijem raspoloženju.Bodro i radosno kretao sam se u novom svijetu. Sto sam više ulazio u miran, prijatan tok života u rezidenciji i na dvoru, što sam više stjecao mjesto, koje sam mogao učvrstiti stečenim poštovanjem i uspjehom, to sam manje mislio na prošlost, kaoi na to, da bi se moj ovdašnji položaj mogao ikad izmijeniti. Knezu sam se, čini se, osobito svidio, te sam iz koječega, što bi mi usput natuknuo, mogao zaključiti, da me na neki način želi zadržati u svojoj okolini. Ne bi se moglo poricati, da bi stanovita jednoličnost obrazovanja, čak neke iste preuzete manire u svemu naučnom i umjetničkom životu, što su se sa dvora proširile na čitavu rezidenciju, ubrzo ogadile boravak u tom mjestu mnogom umnom i na bezuvjetnu slobodu naviknutom čovjeku; meni, međutim, koliko god mi je bila dosadna ograničenost, koju je izazivala jednostranost dvora, kao da je dobro dolazila predašnja naviknutost na određene oblike, koji reguliraju bar izvanjsko. Moj život u samostanu i ovdje je, doduše neopazice, još uvijek na mene djelovao.Iako me je knez cijenio, iako sam se trudio da zadobijem pažnju kneginje, ona je ipak ostala hladna i zatvorena. Moja prisutnost kao da ju je čak često nekako čudno uznemiravala, te je samo s naporom uspijevala, da mi kao i drugima uputi poneku ljubaznu riječ. Kod dama, koje su je okruživale, bio sam sretniji; moja vanjština kao da je činila povoljan utisak, i budući da sam se često kretao u njihovom

krugu, uskoro mi je uspjelo steći ono neobično svjetovno obrazovanje, koje zovu galanterija, a ne sastoji se ni u čem drugom, osim čini se u tome, da se ona vanjska tjelesna okretnost, koja čovjeku omogućava da se uvijek prilagodi onome gdje se nalazi ili kreće, prenese i u zabavljanje. Poseban je dar ćaskati ni o čemu značajnim riječima i tako kod žena izazvati neki osjećaj ugodnosti, a da ni one same nisu svijesne, kako se pojavio. Da se ta viša, prava galanterija ne može zadovoljiti glupim laskanjem, proizlazi iz rečenoga, iako se upravo u onom zanimljivom čavrljanju, koje zvuči kao himna obožavanoj, sastoji potpuno ulaženje u najdublju dubinu njihove duše, tako da im se čini da im je postalo jasno njihovo vlastito ja, te se s uživanjem ogledaju u njegovom refleksu.Tko bi još u meni prepoznao onog redovnika! Jedino mjesto, koje mi je možda još bilo opasno, bila je crkva, gdje sam teško izbjegavao one samostanske pobožne kretnje, što se odlikuju posebnim ritmom, posebnim taktom.Osobni liječnik bio je jedini, koji nije poprimio onaj pečat, kojim su svi bili obilježeni kao isti novac; to me i privuklo k njemu, kao što se i on priklonio meni, jer je vrlo dobro znao da sam se odmah u početku usprotivio knezu i svojim otvorenim izjavama, što su mu prodrle u dušu, osjetljivu za smjelu istinu, odagnao ono mrsko igranje faraona.Tako se zbilo, da smo se često sastajali i razgovarali čas o nauci i umjetnosti, čas o životu, koji nas je okružavao. Osobni liječnik isto je tako duboko poštovao kneginju, kao i ja, te je uvjeravao, da samo ona sprečava mnoge kneževe neukusnosti i umije rastjerati onu čudnu čamotinju, koja ga goni amo tamo po površini, tako što mu često sasvim neprimjetno dadne u ruke neku neškodljivu igračku. Nisam propustio, a da se tom prilikom ne potužim, kako mi se čini, iako tome ne mogu naći uzrok, da moja prisutnost često u kneginji budi neku nesnosnu nelagodnost. Osobni liječnik odmah ustade i, budući da smo upravo bili u njegovoj sobi, donese s pisaćeg stola malu mini-jaturnu sliku, koju mi dade u ruke, napomenuvši neka je vrlo pažljivo promotrim. Učinih to i nemalo se začudih, kad u crtama čovjeka, kojega je prikazivala ta slika, prepoznah potpuno svoje crte. Trebalo je samo izmijeniti frizuru i odijelo, koje je bilo naslikano po zastarjeloj modi, dodati majstorskom djelu Belcampa moju jaku bradu, pa da se slika potpuno pretvori u moj portret. Otvoreno sam to

kazao osobnom liječniku.»Upravo ta sličnost«, reče on, »jest ono, što kneginju plaši i uznemiruje, kad god dođete u njenu blizinu, jer vaše lice obnavlja uspomenu na jedan užasan događaj, koji se prije više godina svalio na dvor poput razornog udarca. Prijašnji osobni liječnik, koji je umro prije nekoliko godina i čiji sam ja gojenac u nauci, povjerio mi je taj događaj u kneževskoj obitelji i ujedno mi dao sliku, koja prikazuje nekadašnjeg kneževog ljubimca, Francesca, a ujedno je, kao što ste vidjeli, u slikarskom pogledu pravo remek-djelo. Potječe od izvanrednog stranog slikara, koji je tada boravio na dvoru i upravo u onoj tragediji odigrao glavnu ulogu.«Dok sam bio promatrao sliku, probudile su se u meni neke maglovite slutnje, koje sam uzalud nastojao razbistriti. Činilo mi se, da će mi ona zgoda otkriti tajnu, u koju sam i sam bio upleten, pa sam navalio na osobnog liječnika, da mi to povjeri, to više, što mi se činilo da moja slučajna sličnost sa Francescom opravdava da to saznam.»Dakako«, reče osobni liječnik, »ta izvanredno značajna okolnost mora veoma uzbuđivati vašu radoznalost, i koliko god zapravo nerado govorim o toj zgodi, koja je još i danas, bar za mene, prekrivena nekim tajanstvenim velom, koje ni ubuduće ne kanim skidati, ipak treba da saznate sve, što ja o tome znam.Mnogo je godina prošlo i glavne su osobe sišle s pozornice, no uspomena još uvijek dušmanski djeluje. Molim vas, da o tome, što ćete saznati, nikome ništa ne govorite.«Obećah to, i liječnik ovako otpoče svoje pripovijedanje:»Upravo u vrijeme, kad se naš knez oženio, vratio se njegov brat u društvu nekog čovjeka, kojega je zvao Francesco, iako se znalo, da je Nijemac, te nekog slikara, sa dalekih putovanja. Princ je bio jedan od najljepših muškaraca, koji su se viđali, pa bi već zbog toga odskakao od našega kneza, sve da ga i nije nadmašivao životnom puninom i snagom duha. Učinio je čudesan dojam na mladu kneginju, koja je tada bila živahna od razuzdanosti, i prema kojoj je knez bio odviše hladan, a princa je isto tako privlačila mlada, prekrasna žena njegova brata. Ni ne pomišljajući na neki kažnjiv odnos, morali su popustiti neodoljivoj sili, koja je bila uvjet njihova unutrašnjeg života, što kao da se rasplamsavao samo uzajamno, te su tako pothranjivali oganj, koji je njihova bića stopio u jedno.

Francesco je bio jedini, koji je u svakom pogledu bio ravan svom prijatelju, i kao što je princ djelovao na ženu svog brata, tako je Francesco djelovao na kneginjinu stariju sestru. Francesco je uskoro opazio svoju sreću, iskoristio je s promišljenom lukavošću, te se sklonost princeze uskoro razvila u najžešću, najvatreniju ljubav.Knez je bio i odviše uvjeren u krepost svoje žene, a da ne prezre sve ono zlobno došaptavanje, iako ga je tištala zategnu-tost odnosa s bratom; samo Francesco, kojega je zavolio zbog njegova rijetka duha, njegove mudre promišljenosti, mogao ga je održati u stanovitoj ravnodušnosti. Knez ga je htio postaviti na najviše dvorske položaje, ali Francesco se zadovoljio s tajnim povlasticama prvog ljubimca i s ljubavlju princeze. U takvim prilikama na dvoru se živjelo, kako se moglo, a samo četiri osobe, spojene tajnim vezama, bile su sretne u eldoradu ljubavi, koji su sebi stvorile i koji je drugima bio zatvoren.Bit će, da je knez, iako se za to nije znalo, bio uredio, da se na dvoru s mnogo pompe pojavi neka talijanska princeza, koja je prije toga bila namišljena princu za ženu, i kojoj se on vidljivo pokazao sklon, kad se za svojih putovanja bio našao na dvoru njezina oca. Priča se, da je bila izvanredno lijepa i uopće sama gracija, sama ljupkost, a to govori i divan portret, koji se još može vidjeti u galeriji. Njena prisutnost oživjela je sivu dosadu, u koju je bio utonuo dvor, a nadmašila je sjajem sve, ne izuzevši čak ni kneginju i njenu sestru. Francesco je uskoro po dolasku Talijanke napadno izmijenio ponašanje; bilo je to kao da mu cvijet života izgriza neka tajna tuga, postao je zlovoljan i zatvoren, zapuštao je svoju kneževsku ljubavnicu. Princ je također postao zamišljen, obuzimala su ga uzbuđenja, kojima nije mogao odoljeti. Kneginji je dolazak Talijanke zabo nož u srce. Princezi, sklonoj sanjarenju, otprhnula je sada s Francescovom ljubavlju sva životna sreća, i tako četvoro sretnika utonu u tugu i jad, te postade vrijedno žaljenja. Princ se prvi pribrao, jer uz strogu krepost svoje snahe nije mogao odoljeti mamljenju lijepe zavodljive žene. Onaj djetinji odnos s kneginjom, koji je zaista proizišao iz dubine duše, utonuo je u bezimenoj slasti, koju mu je nagoviještala Talijanka, i tako se dogodilo, da se uskoro opet našao u starim okovima, iz kojih se tek nedavno istrgao.Sto se više princ prepuštao toj ljubavi, to je napadnije postajalo ponašanje Francesca, koji se više gotovo nije pojavljivao na dvoru,

nego je sam tumarao naokolo, te ga često sedmicama nije bilo u rezidenciji. Češće nego inače stao se, naprotiv, pojavljivati onaj čudan, povučeni slikar, a osobito je rado slikao u atelieru, koji mu je u svojoj kući dala urediti Talijanka. Slikao ju je nekoliko puta s izrazom, koji se ni s čim ne bi mogao usporediti; kneginji, čini se, nije bio sklon i nikako je nije htio slikati, dok je, naprotiv, izradio najvjerniji prekrasan portret princeze, a da nije ni jedan jedini put pred njim sjedila.Talijanka je tome slikaru iskazivala toliko pažnje, a on je opet nju susretao s tako povjerljivom galanterijom, da princ postade ljubomoran, te slikaru — kad je jednom naišao na njega u atelieru, a on uprijevši pogled čvrsto u glavu Talijanke, koju je opet dočaravo, nije čini se njegov dolazak ni primijetio — bez okolišanja reče, da bi mu mogao učiniti uslugu da ovdje više ne radi, nego da sebi potraži neki drugi atelier. Slikar mirno odbaci kist i šutke skine sliku sa stalka. U krajnjoj zlovolji princ mu je istrgne iz ruku i izjavi, da je tako sjajno pogođena, da je on mora imati. Slikar, i dalje miran i staložen, zamoli ga, neka mu još dopusti, da sliku dovrši s nekoliko poteza, i princ stavi opet sliku na stalak; nakon nekoliko minuta slikar mu je vrati i grohotom se nasmija, kad se princ zgrozio nad strašno iznakaženim licem, u koje se pretvorio portret. Slikar se tada polako uputi iz dvorane, ali se već pred vratima okrenu, pogleda princa ozbiljnim, pronicavim pogledom i reče mračno i svečano: »Sad si izgubljen!«To se zbilo, kad je već bilo objavljeno, da je Talijanka prinčeva zaručnica, a za nekoliko dana trebalo je da se obavi i svečano vjenčanje. Na slikarevo ponašanje princ se to manje osvrtao, što su svi znali, da ga ponekad spopada neko ludilo. Opet je, kako se pričalo, sjedio u svojoj maloj sobi, te danima i danima piljio u veliko napeto platno, uvjeravajući, kako upravo sada radi prekrasne slike; tako je on zaboravio dvor, a dvor njega.Vjenčanje princa i Talijanke najsvečanije se obavi u kneževoj palači; kneginja se pokorila sudbini i odrekla besciljne sklonosti, koju nikad ne bi mogla zadovoljiti; princeza kao da se preobrazila, jer se opet pojavio njen ljubljeni Francesco, bo-driji, puniji životne snage nego ikad. Princ sa svojom ženom trebalo je da naseli krilo dvorca, koje je knez dao urediti tek u tu svrhu. Pri toj gradnji bio je zaista u svom

elementu, nije ga se moglo vidjeti nigdje osim u krugu arhitekata, slikara, tapetara, kako prelistava velike knjige i rasprostire planove, nacrte, skice, koje je dijelom izradio sam, a bile su prilično loše ispale. Ni princ ni njegova zaručnica nisu smjeli da vide išta od unutrašnjeg uređenja sve do kasne večeri na dan vjenčanja, kad ih je knez u dugoj svečanoj povorci proveo kroz sobe, raskošno dekorirane sa zaista mnogo ukusa; svečanost se završi plesom u jednoj prekrasnoj dvorani, koja je bila nalik na rascvjetan vrt. U noći se u prinčevom krilu podigla neka prigušena graja; žagor je bivao sve glasniji i glasniji, sve dok ne probudi samoga kneza. Naslutivši nesreću, on skoči i pohita, praćen stražom, prema udaljenom krilu, te ude u široki hodnik, upravo kad do-nesoše princa, koga su našli pred vratima bračne ložnice, umorena ubodom noža u vrat. Nije teško zamisliti knežev užas, očaj princeze, duboku kneginjinu tugu, koja je razdirala srce.Kad se knez malo smirio, počeo je da istražuje, kako je moglo doći do umorstva, kako je ubojica uspio umaći kroz hodnike, koji su posvud bili zaposjednuti od straže; pretražen je svaki kutić, ali uzalud. Paž, koji je posluživao princa, ispripovijedao je, kako je svog gospodara, koji je obuzet tjeskobnom slutnjom, bio veoma nemiran, te dugo šetkao po svom kabinetu, napokon svukao i otpratio ga sa svijećnjakom u ruci sve do predsoblja bračne ložnice. Princ mu je uzeo svijećnjak iz ruke i poslao ga natrag; ali tek što je izišao iz sobe, začuo je mukli krik, udarac i zveket svijećnjaka, koji je pao. Odmah je potrčao natrag i pri svijetlu jedne svijeće, koja je na tlu još uvijek gor-jela, vidio kako pred vratima bračne ložnice leži princ, a pored njega u mraku, krvav nož, te je odmah nadao viku.Po pričanju žene nesretnog princa, odmah pošto je bila udaljila komorkinje, on je hitro bez svijetla unišao u sobu, brzo utrnuo sve svjetiljke, ostao oko pola sata kod nje i onda se opet udaljio; tek nekoliko minuta nakon toga odigralo se umorstvo.Kad su bila iscrpena nagađanja, tko bi mogao biti ubojica, kad više uopće nije bilo nikakvog sredstva da se uđe u trag zločincu, pristupila je jedna princezina komorkinja, koja je iz susjedne sobe, čija su vrata bila otvorena, vidjela onaj kobni susret princa sa slikarom; ispripovijedala je sada sa svim pojedinostima, što se tada zbilo. Nitko nije sumnjao, da se slikar, na neki neshvatljiv način, uspio uvući u

palaču i umorio princa. Slikara htjedoše smjesta uhapsiti, ali on je već dva dana prije iščeznuo iz kuće, nitko nije znao kuda, i sva potraga ostade uzaludna. Dvor je utonuo u najdublju žalost, koju je s njim dijelila čitava rezidencija; Francesco, koji se opet neprestano pojavlji-vao na dvoru, jedini je umio malom obiteljskom krugu dočarati poneki tračak sunca iz tmastih oblaka.Princeza osjeti da je trudna, i, budući da se činilo jasno, da je ubojica njenog muža zloupotrebio sličnost lika za bezočnu prevaru, povuče se u neki udaljen knežev dvorac, da bi porod ostao u tajnosti, te da tako plod paklene opačine ne sramoti nesretnog supruga bar pred svijetom, kojemu je lakomislenost slugu odala što se dogodilo u bračnoj noći.Francescov odnos s kneginjinom sestrom postajao je u to doba žalosti sve čvršći i dublji, a isto je tako ojačalo i prijateljstvo kneževskog para prema njemu. Knez je već odavno bio posvećen u Francescovu tajnu, i uskoro nije mogao da se dulje odupire navaljivanju kneginje i princeze, pa pristade da se Francesco potajno vjenča s princezom. Trebalo je da se Francesco u službi jednog udaljenog dvora uzdigne do visokog vojnog čina, te onda javno obznani svoj brak s princezom. Na onom dvoru mogao je tada uz kneževe veze sve to postići.Osvanuo je dan vjenčanja, knez sa svojom suprugom kao i dva povjerljiva čovjeka s dvora — jedan od njih bio je moj prethodnik — bili su jedini, koji su trebali da prisustvuju vjenčanju u maloj kapeli u kneževskoj palači. Jedan jedini paž, posvećen u tu tajnu, čuvao je vrata.Par je stajao pred oltarom, knežev ispovjednik, stari časni svećenik, počeo je formalnost, pošto je bio odslužio tihu misu. Tada Francesco problijedi i ukočenih očiju, uprtih u stup kod glavnoga oltara, kriknu mračnim glasom:»Što hoćeš od mene?«Naslonjen na stup u kutu stajao je slikar u tuđinskoj, čudnoj nošnji s ljubičastim ogrtačem, prebačenim preko ramena, probadajući Francesca sablasnim pogledom svojih šupljih crnih očiju. Princeza se gotovo onesvijestila, sve uzdrhta, obuzeto užasom, samo svećenik ostade miran i reče Francescu:»Zašto te plaši lik ovog čovjeka, ako ti je savjest čista?«Tada se Francesco, koji je još bio klečao, uspravi i s malim nožem u ruci poleti prema slikaru, ali prije nego što ga je dostigao, sruši se

nemoćno na tie i muklo zarida, a slikar iščeznu iza stupa. Tada se svi prenuše kao iz neke omame i pohitaše u pomoć Francescu, koji je ležao nalik na mrtvaca. Da se ne svrati pažnja, odniješe ga ona dva povjerljiva čovjeka u kneževu sobu. Kad se osvijestio, zatražio je oštro, da ga puste u njegov stan, a da nije odgovorio ni na jedno jedino kneževo pitanje o tajanstvenom događaju u crkvi. Idućeg jutra Francesco je pobjegao iz rezidencije sa dragocjenostima, koje mu je povjerila naklonost princa i kneza.Knez nije propustio ništa, da uđe u trag tajni, sablasnom pojavljivanju slikarevom. Kapela je imala samo dva ulaza; jedan od njih vodio je iz lože kraj glavnog oltara, a drugi, njemu nasuprot, iz širokog glavnog hodnika u lađu kapele. Taj ulaz čuvao je onaj paž, da se ne približi kakav znatiželjnik, a drugi je bio zaključan, pa je bilo neshvatljivo, kako se slikar mogao pojaviti u kapeli i opet iščeznuti.Nož, koji je Francesco potegao na slikara, zadržao je, one-svijestivši se, u ruci kao u grču, a paž — isti, koji je one nesretne svadbene večeri, svlačio princa, a sada čuvao vrata kapele — tvrdio je, da je to bio upravo onaj nož, koji je tada ležao pored princa, jer je zbog svojih srebrnih blistavih korica veoma upadljiv.Ubrzo nakon tog tajanstvenog događaja stigle su vijesti o princezi; upravo onog dana, kad je Francesco trebao da se vjenča, ona je rodila sina i uskoro nakon poroda umrla.Knez je oplakivao njen gubitak, iako je tajna bračne noći bila usko s njom povezana, te protiv nje na neki način budila možda i nepravednu sumnju. Sin, plod opakog zločina, bio je u dalekim zemljama uzgojen pod imenom grofa Viktorina. Princeza — mislim kneginjina sestra — kojoj su dušu duboko razrili užasni događaji, što su se u tako kratko vrijeme na nju svalili, odabrala je samostan. Ona je, kao što će vam biti poznato, abatisa cistercitskog samostana u ***.A sasvim čudnovato i tajanstveno povezan je s onim događajima na našem dvoru događaj, koji se nedavno zbio u dvorcu baruna F. i koji je raspršio ovu obitelj, isto onako, kao onaj nekadašnji naš dvor.Abatisa je naime, dirnuta bijedom neke siromašne žene, koja je na hodočašću u Svetu Lipu svratila u samostan, svog ...«Ovdje neki posjet prekinu liječnikovo pripovijedanje, pa mi je uspjelo, da prikrijem oluju, koja se u meni podigla. Postalo mi je jasno u duši. Francesco je bio moj otac, o n je umorio princa istim

onim nožem, kojim sam ja ubio Hermogena!Odlučio sam da za nekoliko dana otputujem u Italiju i tako konačno izidem iz kruga, u koji me je utjerala zla neprijateljska sila. Iste večeri pojavio sam se u dvorskom društvu; pripovijedalo se mnogo o nekoj divnoj, prekrasnoj gospođici, koja će se danas kao dvorska dama po prvi put pojaviti u okolini kneginje, jer je tek jučer stigla.Otvorila su se dvokrilna vrata, unišla je kneginja, s njom strankinja.Prepoznah Aureliju.

DRUGI DIO

PRVO POGLAVLJEPREKRETNICAU čijem se životu bar jednom nije rasplamsala divna tajna ljubavi skrivena u najdubljoj dubini grudi!Ti, koji budeš jednom čitao ove strane, bio ti tko bio, do-zovi sebi u pamet ono najljepše sunčano doba, pogledaj još jednom u onaj ljupki lik žene, sam duh ljubavi, što ti je dolazila ususret. Onda si vjerovao, da samo u n j o j prepoznaješ sebe, svoje više biće. Znaš li još, kako su ti o njoj, o tvojoj ljubavi, razumljivo govorili šumovi izvora, šapat grmlja, nježni večernji povjetarac? Vidiš li još, kako te cvjetovi pogledavaju bistrim, prijaznim očima, noseći ti njen pozdrav i poljubac?I ona je došla, htjela je biti tvoja sva, potpuno. Zagrlio si je pun vatrene žudnje i htio si, oslobođen od zemlje, sagorjeti u žarkoj čežnji!Ali misterij se nije ispunio, neka mračna sila povukla te snažno i silno k zemlji, upravo kad si htio da se s njom vineš u onaj daleki svijet, koji ti se obećao. Još prije nego što si se usudio ponadati, izgubio si je, utihnuli su svi glasovi, svi zvukovi, i samo je beznadna tužaljka osamljenoga jezivo jecala kroz sumornu pustoš.Strance! Neznance! Ako te ikada razdirala takva bezimena bol, pridruži se bezutješnom jadu osijedjelog redovnika, koji krvavim suzama natapa tvrdi ležaj, sjećajući se u mračnoj ćeliji sunčanog doba svoje ljubavi, i čiji tjeskobni samrtni uzdasi odjekuju u tihoj noći sumornim hodnicima samostana.Ali i ti, ti, koji si mi srodan po duši, i ti vjeruješ, da najveće blaženstvo ljubavi, ispunjenje tajne propada u smrti.

Tako nam nagoviještaju sumorni proročanski glasovi, što dopiru do nas iz onog pradoba, koje se ne da izmjeriti nikakvim zemaljskim mjerilom, i kao u onim misterijama, koje je slavila dojenčad prirode, i nama je smrt žrtvena svetkovina ljubavi!Munja mi je sijevnula dušom, dah mi je zastao, srce mi je stalo udarati i grčevito se trzalo, grudi mi htjedoše prsnuti!K njoj — k njoj — privinuti je k sebi u bezumnom bijesu ljubavi!»Sto se opireš, nesretnice, sili, koja te nerazrešivo prikova-la uza me? Zar nisi moja! — moja zauvijek?«Ipak sam provalu svoje lude strasti spriječio bolje nego tada, kad sam Aureliju ugledao prviput u barunovu dvorcu. Osim toga bile su sve oči uprte u Aureliju, i tako mi je uspjelo, da se krećem i obrćem u krugu ravnodušnih ljudi, a da me nitko nije posebno primijetio ili pak nagovorio, a ne bih to ni mogao podnijeti, jer sam htio samo n j u gledati — čuti — samo o njoj misliti.Neka ljudi ne govore, da jednostavna kućna haljina najbolje krasi zaista lijepu djevojku; u kićenju žena leži neki tajanstven čar, kojem nije lako odoljeti. Bit će da je u najdubljoj dubini njihove prirode, da se u kićenju zaista iz njihove nutrine sve izvija blistavije i ljepše, kao što cvijeće samo tada potpuno dolazi do izražaja, kad se razvije u svoj punini svojih šarenih blistavih boja.Kad si ljubljenu prviput vidio nagizdanu, zar ti kroz nerve i žile nisu prostrujali srsi od nekog neobjašnjivog osjećaja?Učinila ti se sasvim strana, ali baš to dalo joj je neku neizrecivu draž. Kako te prožela slast i neopisiva požuda, kad si joj kradomice mogao stisnuti ruku!Aureliju nisam nikada vidio drukčije osim u jednostavnoj kućnoj haljini, a danas se, po dvorskom običaju, pojavila u punom nakitu.Kako je bila lijepa! Kako su me, kad sam je ugledao, proželi srsi bezimenog zanosa, slatke požude!Ali tada se osilio u meni duh zla i podignuo svoj glas, kojem sam voljko otvorio uho. »Vidiš li sada, Medardo«, tako mi je šaptao, »vidiš li sada, kako zapovijedaš sudbini, kako slučaj, tebi podvrgnut, spretno povezuje niti, koje si sam ispreo?«U dvorskom društvu bilo je žena, koje su se mogle smatrati savršeno lijepima, ali pred Aurelijinom dražesti, koja je duboko obuzimala dušu, sve je izblijedjelo u neku beznačajnu boju. Neki posebni zanos

uzbudio je i one najtromije, čak i stariji muškarci iznenada prekinuše nit uobičajene dvorske konverzacije, koja se svodi na riječi, što samo naoko imaju neki smisao, te je bilo pravo veselje, kako se svatko s vidljivim naporom trudi, da mu pred strankinjom riječi i izraz lica budu što svečaniji. Aurelija je te znakove pažnje primala oborenih očiju i sva se zarumenjela u ljupkoj dražesti; ali kad je knez okupio starijemuškarce oko sebe, pa se mnogi prekrasni mladić bojažljivo približio Aureliji s ljubaznim riječima, ona se vidljivo razvedrila i oslobodila. Osobito je njenu pažnju uspio na sebe svratiti neki major iz tjelesne garde, te se medu njima uskoro razvio živahan razgovor. Poznavao sam toga majora, kao nesumnjivog ljubimca žena. Neznatnom primjenom naoko nedužnih sredstava on je umio uzbuditi i opčiniti osjetila i duh. Primjećujući profinjenim uhom i najtišu rezonancu, brzo bi, kao vješt svirač, pustio da po miloj volji zatrepere svi srodni akordi, tako da bi prevarena vjerovala da u tuđim glasovima čuje samo svoju vlastitu unutrašnju muziku.Nisam bio daleko od Aurelije, činilo se da me ne opaža — htio sam joj prići, no nisam uspio pomaći se s mjesta, kao da sam prikovan željeznim okovima. Kad sam ponovo oštro pogledao majora, odjednom mi se učinilo, kao da uz Aureliju stoji Viktorin. Tada se nasmijah zagrižljivom porugom: »Hej! Hej, prokletniče, zar ti je u Đavoljem ponoru postelja tako udobna, te se u ludoj pohoti usuđuješ posegnuti za redovnikovom lju-bovcom?«Ne znam, da li sam te riječi zaista izrekao, ali čuo sam sama sebe, kako se smijem, i kao da se prenuh iz duboka sna, kad me stari maršal dvorca blago uhvati za ruku i upita:»Čemu se toliko radujete, dragi gospodine Leonarde?«Prožeše me ledeni srsi! Nisu li to bile riječi pobožnog brata Ćirila, koji me isto tako upitao, kad je pri ređenju primijetio moje grešno smješkanje? Jedva sam uspio promucati nešto nesuvislo. Osjećao sam, da Aurelija nije više u mojoj blizini, no nisam se usudio podići oči; potrčao sam kroz osvijetljene dvorane. Cijelo moje biće mora da je zaista izgledalo vrlo neugodno; primijetio sam naime kako mi se svi plašljivo uklanjaju s puta, dok sam više preskakivao široke glavne stepenice, nego njima silazio.Izbjegavao sam dvor, jer mi se činilo nemoguće, da ponovo ugledam

Aureliju bez opasnosti da odam svoju najdublju tajnu. Tumarao sam sam samcat livadama i šumama, misleći samo na nju, gledajući samo nju. U meni se sve više i više učvršćivalo uvjerenje, da je neka mračna sudbina povezala njezin udes s mojim, i da je ono, što mi se ponekad pričinjalo grešnom opačinom, samo ispunjenje neke vječne, nepromjenljive odluke. Sokoleći se tako, smijao sam se opasnosti, koja mi je mogla zaprijetiti, ako Aurelija prepozna u meni Hermogenova ubojicu. A to mi se uostalom činilo i sasvim nevjerojatnim.Kako su mi se jadni činili sada oni mladići, što su se u ispraznoj ludosti trudili oko nje, koja je bila tako potuno moja, te se činilo, da je i njen najlakši dašak uvjetovan samo bićem u meni.Što su ti grofovi, ti plemići, ti komornici, ti oficiri u svojim šarenim kaputima, u svom blistavom zlatu, svojim svjetlucavim ordenima bili za mene osim nemoćni iskićeni kukčići, koje ću, ako mi ta čeljad dosadi, smrviti snažnom šakom. U mantiji ću stupiti medu njih, s Aurelijom u svadbenoj odjeći na svojim rukama, a ona ohola neprijatna kneginja sama će morati prirediti bračnu postelju pobjedničkom redovniku, kojega prezire.Pun takvih misli često sam glasno uzvikivao Aurelijino ime, te se smijao i urlao kao luđak. Ali uskoro se bura stišala. Smirio sam se i bio sam u stanju da stvaram odluke, kako ću se sada približiti Aureliji.Upravo kad sam se jednog dana šuljao kroz park, razmišljajući, da li bi bilo razumno da posjetim večernje društvo, koje je sazvao knez, netko me odostraga potapša po ramenu. Okrenuo sam se, preda mnom je bio osobni liječnik.»Dopustite, vaše cijenjeno bilo!« progovorio je odmah, i, gledajući mi oštro u oči, uhvatio me za ruku.»Sto to znači?« upitao sam začuđen.»Ništa osobito«, nastavio je on; »mora da se ovdje tiho i potajno šulja neki bijes, što ljude zaista razbojnički napada i tako ih mlati, da glasno vrište, iako to ponekad zvuči samo kao neki nepriseban smijeh. Sve je to međutim možda samo neka fantazma ili je onaj ludi đavao samo neka blaga groznica s povišenom vrućicom, zato dopustite svoje cijenjeno bilo, predragi!«»Uvjeravam vas, gospodine, da od svega toga ne razumijem nijednu riječ!«

Tako sam kazao, ali liječnik mi je uhvatio ruku i brojio bilo, uprijevši oči k nebu — jedan — dva, tri.Njegovo čudno ponašanje bilo mi je zagonetno, navalio sam na njega, neka mi kaže, što bi zapravo htio.»Vi dakle ne znate, poštovani gospodine Leonarde, da ste nedavno uplašili i zaprepastili čitav dvor? Žena dvorskog nad-meštra boluje bis dato od grčeva, a konzistorijalni predsjednik propustio je izvanredno važne sjednice, jer ste izvoljeli pretrčati preko njegovih kostobolnih nogu, tako da još uvijek, sjedeći u naslonjaču, prilično mrmlja o kojekakvim probadanjima! To se naime dogodilo, kad ste vi, kao da vas je spopao neki bijes,pojurili iz dvorane, pošto ste se bez vidljiva povoda tako nasmijali, da je ljude obuzela jeza i nakostriješila im se kosa!«U tom času prisjetio sam se dvorskog maršala, te rekoh, da se sada dobro sjećam, kako sam se, zadubljen u misli, glasno nasmijao, ali sve to nije moglo imati tako čudan učinak, kad me je maršal dvora sasvim blago upitao, čemu se toliko radujem?»Eh, eh!« nastavio je liječnik, »to ništa ne znači, maršal dvora je takav homo impavidus, koga ne bi uznemirio ni sam davao. On je ostao u svojoj mirnoj dolcezzi, iako je spomenuti konzistorijalni predsjednik zaista pomislio, da se iz vas, moj poštovani, na svoj način nasmijao đavao, a našu lijepu Aureliju spopala je takva groza i užas, da su ostala uzaludna sva nastojanja gospode da je umire, pa je uskoro morala napustiti društvo, na očaj sve gospode, kojima se iz egzaltiranih toupeta vidljivo pušila ljubavna vatra! U času, kad ste se vi, poštovani gospodine Leonarde, onako ljubazno nasmijali, Aurelija je prodornim glasom, koji je parao srce, uzviknula »Hermogene!« Eh, eh! što bi to moglo da znači? Možda biste to vi mogli znati — vi ste uopće drag, veseo, mudar čovjek, gospodine Leonarde, i nije mi nemilo, što sam vam povjerio zanimljivu pripovijest o Francescu; mora da je za vas bila veoma poučna!«Tjelesni liječnik držao me je neprestano čvrsto za ruku i piljio mi u oči.»Ne znam«, kazao sam, dosta se grubo istrgnuvši, »ne znam kako da protumačim vaše čudne riječi, gospodine, ali moram priznati, da mi je, kad sam Aureliju vidio okruženu nalic-kanom gospodom, kojoj se, kako ste duhovito primijetili, pušila iz egzaltiranih toupeta ljubavna

vatra, dušom proletjela jedna vrlo gorka uspomena iz mog ranijeg života, te sam se morao i nehotice glasno nasmijati,vobuzet gorkom porugom nad ludim vladanjem mnogih ljudi. Zao mi je, što sam nehotice počinio toliko nevolje, okajat ću to time, što ću se sam na neko vrijeme prognati sa dvora. Neka mi kneginja i Aurelija oproste.«»Eh, dragi moj gospodine Leonarde«, kazao mi je osobni liječnik, »čovjeka spopada mnogo čudnih prohtjeva, kojima se lako odupre, samo ako je inače čista srca.«»Tko se na ovom svijetu može time pohvaliti?« upitao sam turobno, kao sam za sebe.Pogled i glas osobnog liječnika odjednom se izmijeniše.»Čini mi se«, kazao je blago i ozbiljno, »čini mi se, da ste ipak bolesni. Blijedi ste i smeteni — oči su vam upale i čudnogore crvenkastim žarom... Bilo vam grozničavo udara... Glas vam je sumoran... treba li da vam što prepišem?«»Otrov!« kazao sam gotovo nečujno.»Oho!« uskliknuo je osobni liječnik, »zar ste u takvom stanju? No, no, mjesto otrova vedro društvo, koje će vas umiriti. No moglo bi biti i da... Ali ipak je čudno... možda.«»Molim vas, gospodine!« uzviknuh sav gnjevan, »molim vas, da me ne mučite tim isprekidanim nerazumljivim riječima, nego radije bez okolišanja sve...«»Stanite!« prekinu me tjelesni liječnik, »stanite... ima čudnovatih obmana, gospodine Leonarde; gotovo sam uvjeren, da je na momentanom dojmu sagrađena hipoteza, koja će se možda za nekoliko časaka raspasti ni u što. Eno, dolazi kneginja s Aurelijom, iskoristite taj slučajni susret, ispričajte joj se za svoje ponašanje... Zapravo... Bože moj! ta zapravo ste se samo nasmijali... doduše malo neobično, ali što se može, kad se osobe slabih nerava zbog toga plaše. Adieu!«Osobni liječnik odskakutao je hitro, kao što je to običavao. Kneginja i Aurelija prilazile su putem. Uzdrhtao sam.Pribrao sam se, napregnuvši svu snagu. Osjetio sam iz liječnikovih tajanstvenih riječi, da sad treba da se dobro držim. Pošao sam im drsko ususret. Kad me Aurelija opazila, srušila se uz mukli krik kao mrtva; htio sam priskočiti, no kneginja mi s gnušanjem i užasom dade mig neka se udaljim i stade glasno zvati u pomoć. Otrčah kroz park,

kao da me šibaju furije i đavoli. Zatvorih se u svoj stan i, škrgućući od gnjeva i očaja, bacih se na ležaj!Došla je večer, spustila se noć; tada začuh, kako se otvaraju kućna vrata, razabrah nekoliko glasova, koji su se izmjenjivali, mrmljajući i šapćući, nesigurne korake i tapkanje po stepenicama — na kraju netko pokuca na moja vrata i naloži mi, u ime vlasti, da otvorim. Iako nisam bio potpuno svijestan, što bi mi moglo prijetiti, osjetih, da sam sad izgubljen. Spas bijegom — pomislih i naglo otvorih prozor.Ugledah pred kućom naoružane ljude, od kojih me jedan odmah opazio. »Kuda?« doviknuo mi je, i u tom času bila su provaljena vrata moje spavaće sobe. Unišlo je nekoliko ljudi; pri svijetlu laterne, koju je nosio jedan od njih, prepoznah policijske oružnike. Pokazali su mi naredbu krivičnog suda, da budem uhapšen; svaki otpor bio bi bezumlje. Baciše me u kola, koja su čekala pred kućom, a kad sam, stigavši na mjesto, koje mi se učinilo mojim odredištem, upitao, gdje se nalazim, odgovoriše mi: »U zatvorima gornjega grada.« Znao sam, da tu zatvaraju opasne zločince za vrijeme suđenja.Ubrzo mi doniješe postelju, a tamničar me upita, da li još štogod želim za svoju udobnost. Kazah, da mi ništa ne treba i napokon ostadoh sam. Po koracima, koji su dugo odjekivali, po otvaranju i zatvaranju mnogih vrata razabrah, da sam u jednoj od najdubljih tamnica u tvrdavim. Nisam sebi mogao objasniti, kako sam se za vrijeme prilično duge vožnje smirio, te sam čak u nekom mrtvilu osjetila ugledao slike svega, što mi se dogodilo, tek u blijedim napola ugaslim bojama. Nije me omamio san, nego neka nemoć, što mi je slamala misli i maštu.Kad sam se u zoru probudio, pomalo sam se sve više stao prisjećati što se dogodilo i kuda sam dospio. Nadsvođena komora, u kojoj sam ležao, potpuno nalik na ćeliju, jedva da bi mi se učinila kao tamnica, da na malom prozoru nije bilo jake željezne rešetke i da nije bio smješten tako visoko, da ga nisam mogao dohvatiti ni ispruženom rukom, a kamoli kroza nj vidjeti napolje. Samo je malo sunčanih zraka škrto upadalo unutra.Obuze me želja, da istražim okolinu svog boravišta, privu-koh stoga postelju i stavih na nju stol. Upravo kad se htjedoh popeti, ude tamničar i kao da se veoma začudi zbog mog postupka. Upitao me, što to činim, te mu odgovorih, da bih htio samo pogledati napolje; ne

progovorišvi, odnio je stol, postelju i stolicu i odmah me ponovo zaključao.Nije potrajalo ni sat, kad se opet pojavi u pratnji još dvojice ljudi i poveo me dugim hodnicima uz stepenice i niz stepenice, dok napokon ne uniđoh u neku malu dvoranu, gdje me je čekao krivični sudac. Uz njega je sjedio neki mlad čovjek, kojemu je kasnije diktirao u pero sve, što sam odgovarao na pitanja, koja su mi bila upućena.Sto su sa mnom uljudno postupali, morao sam zahvaliti svojim bivšim vezama sa dvorom i općem poštovanju, koje sam zaista tako dugo uživao, iako sam sebe uvjeravao da su do mog hapšenja dovele samo sumnje, koje bi se mogle zasnivati uglavnom na slutnjama, koje je osjećala Aurelija. Sudac je zatražio, da točno opišem svoje dosadašnje životne prilike; zamolih ga, da mi najprije kaže razlog mog iznenadnog hapšenja, i on mi odgovori, da moram biti podrobno preslušan, jer sam optužen da sam svojevremeno počinio zločin. Sada se radi, rekao mi je, samo o tome, da se potpuno točno upozna čitav tok mog života, do dolaska u rezidenciju, pa me mora podsjetiti, da krivični sud ima dovoljno sredstava, da provjeri i najsitniju okolnost, koju navedem, te stoga treba da se vjerno držim istine.Ta opomena, koju mi je sudac, malen, mršav čovjek riđe kose, izrekao promuklim, smiješno meketavim glasom, široko razrogačivši vodenaste plave oči, pala je na plodno tlo; sjetio sam se naime, da u svom pripovijedanju moram nit presti i is-presti točno onako, kao što sam je zapreo, kad sam na dvoru naveo svoje ime i rodno mjesto. Morao sam također, izbjegavajući sve napadno, tok svog života prikazati u okviru svakidašnjice, ali daleke i nepoznate, da tako u najmanju ruku otegnem i otežam dalje provjeravanje. U tom času sjetio sam se i jednog Poljaka, s kojim sam studirao u seminariju u B., te sam odlučio da prisvojim jednostavne okolnosti njegova života. Pripremivši se na taj način, progovorih:»Može biti, da sam okrivljen za neki težak zločin, međutim, živio sam ovdje pred očima kneza i čitavog grada, a za vrijeme mog boravka nije počinjen nijedan zločin, začetnikom kojeg biste mogli smatrati mene ili u kojem sam mogao sudjelovati. Mora dakle da me neki stranac optužuje za zločin počinjen u pređašnje vrijeme, no budući da se osjećam čist od svake krivnje, možda je sumnju o mojoj krivnji pobudila samo neka nesretna sličnost: to većom grubošću smatram,

što me zbog pustih sumnji i neosnovanih mišljenja zatvarate, kao nekog raskrinkanog zločinca, u strogi krivični zatvor. Zašto me ne suočite s mojim lakomislenim, možda i zlonamjernim tužiteljem?... Sigurno je to neka glupa budala, koja...«»Polako, polako, gospodine Leonarde«, zameketao je sudac, »budite umjereniji, inače biste mogli grdno uvrijediti visoke osobe, a strana osoba, koja vas je, gospodine Leonarde, odnosno gospodine... (brzo se ugrizao za usne) prepoznala, nije ni lakomislena ni glupa, nego... A osim toga dobro smo obaviješteni i iz...« Imenovao je kraj, u kojem se nalaze dobra baruna F., pa mi je sve postalo jasno. Nije bilo sumnje, da je Aurelija u meni prepoznala redovnika, koji je umorio njenog brata. Ali taj redovnik bio je Medardo, glasoviti propovjednik iz kapucinskog samostana u B. Kao takvog prepoznao ga je Reinhold, a takvim se i sam prikazao. Abatisa je znala, da je Francesco otac onoga Medarda, a uslijed moje sličnosti s njim, koja je kneginji odmah u početku bila tako neugodna, one sumnje, koje su kneginja i abatisa možda već i pismeno jedna u drugoj podstakle, mora da su narasle gotovo do izvjesnosti. Bilo je moguće i to, da su stigle vijesti čak iz kapucinskog samostana u B., da su mi točno pratili trag i ustanovili identičnost moje osobe i redovnika Medarda. Sve to brzo mi je proletjelo glavom, te sam uvidio opasnost svog položaja. Sudac je još uvijek brbljao, i to mi je bilo od koristi, jer mi je palo'na pamet i ime poljskog gradića, koji sam onoj staroj dami na dvoru naveo kao svoje rodno mjesto, a sad ga se dugo nisam mogao sjetiti. Tek što je sudac dovršio svoju prodiku i osorno izjavio, da sad bez daljnjega moram ispripovijedati dosadašnji tok svog života, progovorili:»Zovem se zapravo Leonard Krczynski i jedini sam sin plemića, koji je prodao svoje malo dobro i nastanio se u Kwiec-ziczewu.«»Kako, kako?« uskliknuo je sudac, uzalud se naprežući, da ponovi moje ime i ime mog tobožnjeg rodnog mjesta. Zapisničar, uopće nije znao, kako da napiše te riječi; morao sam oba imena upisati sam, a onda nastavih:»Primijetili ste, gospodine, kako je za Nijemčev jezik teško, da izgovori moje prezime puno suglasnika, i to je razlog, zbog kojeg sam ga, čim sam stigao u Njemačku, odbacio i prozvao se jednostavno Leonardo, po svom imenu. Uostalom ničiji tok života ne može biti jednostavniji nego moj. Moj otac, i sam prilično obrazovan,

odobravao je moju odlučnu sklonost nauka-ma, no umro je, upravo kad se spremao da me pošalje u Kra-kov k svom rođaku, svećeniku Stanislavu Krczynskom. Nitko se nije za mene brinuo, te prodah svoju malu imovinu, utjerah neke dugove i uputih se zaista s čitavim imutkom, koji mi je ostao od oca, u Krakov, gdje sam nekoliko godina studirao pod nadzorom svog rođaka. Tada pođoh u Gdanjsk i Konigsberg. Na kraju, kao da me neka neodoljiva sila nagnala da putujem na jug; nadamo sam se, da će mi uspjeti da se održim s ostatkom svog malog imutka, i da ću onda naći namještenje na nekom sveučilištu, no u tom pogledu umalo da se nisam slabo proveo, da mi znatan dobitak u kneževoj igračnici faraona nije omogućio da ovdje udobno proboravim još neko vrijeme i onda, kao što sam bio naumio, nastavim svoj put u Italiju. Nešto izvanredno, što bi bilo vrijedno ispripovijedati, nisam uopće doživio. No moram napomenuti, da bih lako sasvim nedvojbeno dokazao istinitost svojih navoda, da me jedan sasvim neobičan slučaj nije lišio lisnice, u kojoj sam imao putnicu, putni plan — i razne druge spise, koji bi poslužili toj svrsi.«Sudac je očigledno živahnuo, oštro me pogledao i upitao gotovo podrugljivim glasom, kakav mi je to slučaj onemogućio da se propisno legitimiram.»Prije nekoliko mjeseci«, stadoh pripovijedati, »našao sam se, putujući ovamo, u brdima. Ugodno godišnje doba, a i divan romantičan kraj, navedoše me, da putujem pješice. Jednog dana sjedoh umoran u gostionicu nekog malog seoceta; naručih jelo i pilo, te iz lisnice izvadih papirić, da pribilježim nešto, što mi je palo na pamet; lisnicu ostavih pred sobom na stolu. Uskoro dojezdi neki jahač, čija čudna odjeća i podivljali izgled po-budiše moju pažnju. Ušao je u sobu, zatražio piće i, pogledavajući me mračno i preplašeno, sjeo za stol nasuprot meni. Čovjek mi je bio neugodan, pa stoga izidoh napolje. Uskoro zatim iziđe i jahač, plati krčmaru i, pozdravivši me tek onako, hitro odjaha. Odlučio sam, da nastavim put, kad li se sjetih lisnice, koju sam ostavio na stolu u gostionici; uđoh i nađoh je još na starom mjestu. Tek drugog dana, kad izvukoh lisnicu, otkrih da nije moja, nego da vjerojatno pripada onom strancu, koji je jamačno zabunom uzeo moju. U njoj se nalazilo samo nekoliko meni nerazumljivih bilježaka i nekoliko pisama upućenih nekom grofu Viktorinu. Ta lisnica i ono što je sadržavala još će se naći među

mojim stvarima; u svojoj lisnici imao sam, kako rekoh, svoju putnicu, plan svog puta i, kao što sam se upravo sjetio, čak i svoj krsni list; svega sam toga lišen uslijed one zamjene.«Sudac zatraži, da stranca, kojeg sam bio spomenuo, opišem od glave do pete, te ne propustili, da tu figuru spretno sastavim od najrazličitijih crta lika grofa Viktorina i svog vlastitog izgleda za vrijeme bijega iz dvorca baruna F. Sudac nije prestajao, da me ispituje o najsitnijim okolnostima tog događaja, a kad sam ga zadovoljio odgovorima, zaokružila se u mojoj nutrini slika o tome tako, da sam u nju povjeravah, te nije prijetila nikakva opasnost da se zapletem u protivrječja. Mogao sam uostalom zaista s pravom smatrati za sretnu misao, što sam, opravdavajući posjedovanje onih grofu Viktorinu upućenih pisama, koja su stvarno još bila u lisnici, istovremeno pokušao uplesti fingiranu osobu, koja bi kasnije, već prema prilikama mogla predstavljati odbjeglog Medarda ili grofa Viktorina. Usput se sjetih da možda medu Eufemijinim papirima ima pisama, koja govore o Viktorinovom planu, da se pojavi na dvorcu kao redovnik, te da bi to moglo ponovo zamračiti i zamrsiti pravi tok stvari. Moja mašta radila je i dalje, dok me sudac ispitivao, te sam neprestano razvijao nove mogućnosti, da se osiguram od svakog otkrivanja, tako da sam se smatrao spremnim za najgore.Budući da mi se činilo, da je o mom životu u općim crtama sve dovoljno raščišćeno, očekivao sam sada, da će se sudac pobliže pozabaviti zločinom, za koji sam bio okrivljen, ali nije bilo tako, nego me upitao, zašto sam htio pobjeći iz zatvora.Uvjeravao sam ga, da na to nisam ni pomislio. No čini se da je svjedočenje tamničara, koji me je zatekao, dok sam se penjao na prozor, govorilo protiv mene. Sudac mi je zaprijetio, da ću biti okovan, ako to ponovo pokušam. Opet me odvedoše u tamnicu.Bili su mi oduzeli postelju i na tlu priredili ležaj od slame, stol je bio učvršćen, mjesto stolice nađoh neku vrlo nisku klupu. Protekoše tri dana, a da za mene nisu više pitali; viđao sam samo mrzovoljno lice nekog starog sluge, koji mi je donosio jelo i uvečer pripaljivao svjetiljku. Tada popusti napeto raspoloženje, što me ispunjalo osjećajem, kao da sam zapao u ljutu borbu na život i smrt, u kojoj ću kao valjan borac pobijediti. Utonuh u neke tmurne, mračne misli, sve mi se činilo ravnodušno, iščeznuo je čak i Aurelijin lik. No uskoro se

duh opet prenu, ali samo zato, da ga još snažnije obuzme neugodan, bolećiv osjećaj, kojemu se nisam mogao oduprijeti, a izazvala ga je samoća i teški tamnički zrak. Više nisam mogao spavati. U čudnim odsjevima, koje je na zidove i strop bacao sumoran, žmirkav sjaj svjetiljke, cerekala su mi se kojekakva iznakažena lica; ugasio sam svjetiljku, zagnjurio se u uzglavlje od slame, ali tada kroz jezivu tišinu noći još groznije odjeknu muklo stenjanje, zveket lanaca zatvorenika.Cesto mi je bilo, kao da čujem Eufemijin — Viktorinov smrtni hropac. »Zar sam ja kriv vašoj propasti? Niste li se vi sami, prokletnici, predali mojoj osvetničkoj ruci?« Tako sam glasno uzvikivao; a tada bi ispod svodova odjeknuo dug, težak samrtni uzdisaj, i ja bih u divljem očaju zajaukao: »To si ti, Hermogene... Blizu je osveta!... Nema više spasa!«Moglo je to biti devete noći, kad sam, napola obnemogao od groze i užasa, ležao ispružen na hladnom tamničkom podu. Pod sobom jasno razabrah tiho, odmjereno kucanje. Prisluh-nuh, kucanje se nastavi, prekidano čudnim smijehom, koji je dopirao iz poda! Skočih i bacih se na ležaj od slame, ali kucanje, prekidano smijehom i uzdisanjem, nije prestalo. Na kraju čuh tihi, tihi, ali ružan, promukao i mucav zov: »Me-dar-do! Me-dar-do!«Ledena bujica razli mi se kroz udove! Odvažih se i uzviknuh: »Tko je! Tko je tu?« Smijeh i stenjanje i jecanje i kucanjepostade tada još glasnije, mucanje još promuklije: »Me-dar-do... Me-dar—do!«Skočih s ležaja. »Tko god bio, ti, što ovdje zbijaš sablasne ludosti, pokaži se mojim očima, da te uzmognem vidjeti, ili prestani sa svojim razuzdanim smijehom i kucanjem!« Tako povi-kah u gusti mrak, ali upravo pod mojih nogama zakuca snažnije i zamuca: »Hihihi... hihihi... Bra-tac... bra-tac... Me-dar-do... ja sam tu... ja sam... ot-otvo-ri... i-idemo u šu-šumu... u šumu!«Tada taj glas muklo zazvuča u mojoj nutrini, kao da ga poznajem; već sam ga prije negdje čuo, no kao da nije bio ovako isprekidan i ovako mucao. Cak s užasom pomislih, da čujem zvuk svog vlastitog govora. Nehotice, kao da bih htio provjeriti, da li je zaista tako, ponovih mucajući: »Me-dar-do... Me-dar-do!«Opet začuh smijeh, ali podrugljiv i mrzovoljan, i zov: »Bratac... bra-tac, jesi li, li me pre-prepoznao... prepoznao?... otvo-otvori... i-ide-mo

u šu-šumu... u šumu!«»Bijedna ludo«, progovori iz mene nešto mračno i jezivo; »bijedna ludo, ne mogu ti ja otvoriti, ne mogu s tobom u lijepu šumu, na divna, slobodan proljetni zrak, što možda piri napolju; i ja sam zatvoren u zagušljivu tmurnu tamnicu, kao i ti!«Tada začuh uzdah neutješivog jada, i kucanje se stade sve više stišavati, dok na kraju sasvim ne utihnu. Kroz prozor prodre jutro, zazveketaše brave i uniđe tamničar, kojega cijelo to vrijeme nisam bio vidio.»Ove noći«^ rekao je, »čula se u vašoj sobi kojekakva buka i glasan govor. Sto je to bilo?«»Imam naviku«, odgovorio sam najmirnije, što sam mogao, »da u snu glasno i bučno govorim, a ako sam i budan sam sa sobom razgovarao, mislim da će mi to valjda biti dopušteno.«»Vjerojatno znate«, nastavio je tamničar, »da se svaki pokušaj bijega, svako dogovaranje s drugim zatvorenicima strogo kažnjava.«Zakleh se, da ni na što takvo ne pomišljam.Nekoliko sati kasnije odvedoše me gore u krivični sud. Neki drugi sudac, ne onaj, koji me prviput preslušao, prilično mlad čovjek, na kojem sam na prvi pogled primijetio, da je sigurno daleko vještiji i pronicaviji od onog pređašnjeg, prijazno mi pristupi i ponudi me da sjednem. Još mi je uvijek živo pred očima. Bio je za svoje godine prilično dežmekast, glava mu je bila gotovo bez vlasi, nosio je naočari. U čitavom njegovom biću bilo je toliko dobrote i srdačnosti, da sam dobro osjetio, da mu se upravo zbog toga teško može oduprijeti ikoji zločinac, ako nije potpuno okorio. Svoja pitanja postavljao je neusiljeno, gotovo kao u razgovoru, ali bila su promišljena i tako precizno postavljena, da se moglo odgovoriti samo određeno.»Moram vas najprije upitati«, tako je počeo, »da li je sve što ste naveli o toku svog života, zaista zasnovano, ili ste se pri zrelijem razmišljanju prisjetili još neke okolnosti, koju biste željeli spomenuti?«»Kazao sam sve, što sam znao kazati o svom jednostavnom životu.«»Niste li se nikada družili sa svećenicima... s redovnicima?«»Jesam, u Krakovu... Gdanjsku... Frauenburgu... Konigs-bergu. U posljednjem mjestu sa svjetovnim svećenicima, koji su bili u crkvenoj

službi kao župnik i kapelan.«»Prije niste spomenuli, da ste bili i u Frauenburgu?«»Jer nisam smatrao vrijednim da spominjem tamošnji kratak, čini mi se, osmodnevni boravak, na putu iz Gdanjska u K6-nigsberg.«»Dakle, rođeni ste u Kwiecziczewu?«To je sudac odjednom upitao na poljskom jeziku, i to čistim poljskim izgovorom, no ipak bez ikakvog napora. Načas sam se stvarno zbunio, ali se sabrah, sjetih se ono malo poljskog, što sam bio naučio u seminariju od svog prijatelja Kr-czynskoga, te odgovorih:»Na malom dobru svog oca u Kwiecziczewu.«»Kako se zvalo to dobro?«»Krczyniewo, to je nasljedno dobro moje obitelji.«»Poljski ne govorite baš osobito za čovjeka, koji je po narodnosti Poljak. Iskreno rečeno, s prilično njemačkim izgovorom. Kako to?«»Već mnogo godina govorim samo njemački. Čak sam se već i u Krakovu mnogo družio s Nijemcima, koji su od mene htjeli naučiti poljski; možda sam neopazice poprimio njihov izgovor, kao što se lako poprima provincijski izgovor i tako zaboravi bolji, vlastiti.«Sudac me pogleda, licem mu preleti lagan smiješak, onda se obrati zapisničaru i nešto mu tiho izdiktira. Jasno razabrah riječi: »Očigledno u neprilici«, te upravo htjedoh da još nešto reknem u vezi sa svojom lošom poljštinom, kad sudac upita:»Jeste li kad bili u B.?«»Nikad!«»Put iz Konigsberga ovamo, mogao vas je nanijeti na to mjesto.«»Uputio sam se drugim putem.«»Jeste li kada upoznali nekog redovnika iz kapucinskog samostana u B.?« »Ne!«Sudac pozvoni i sudskom sluzi, koji je unišao, tiho nešto naloži. Malo zatim otvoriše se vrata; kakav me strah i užas proze, kad vidjeh, kako ulazi pater Ciril. Sudac upita:»Poznajete li ovog čovjeka?«»Ne!... nikada ga dosad nisam vidio!«Tada Ciril upre u mene ukočen pogled, a onda pristupi bliže; sklopi ruke i glasno uzviknu, a pritom mu iz očiju snažno navriješe suze:»Medardo, brate Medardo!... za volju Božju, kakvog sam te morao naći, đavolski ogrezlog u zločinu. Brate Medardo, pri-beri se, priznaj,

pokaj se... Božja je strpljivost beskonačna!«Sudac, čini se, nije bio zadovoljan Cirilovim riječima, prekinuo ga je pitanjem':»Prepoznajete li u ovom čovjeku redovnika Medarda iz kapucinskog samostana u B.?«»Tako mi vječnoga blaženstva«, odgovorio je Ćiril, »ne mogu drugo vjerovati, nego da je taj čovjek, iako nosi svjetovnu odjeću, onaj Medardo, koji je bio novak u kapucinskom samostanu u B. i koji je pred mojim očima bio zaređen. Medardo ima crveni znak križa na lijevoj strani vrata, i ako ovaj čovjek...«»Vidite«, prekinu sudac redovnika i obrati se meni, »smatraju vas za kapucina Medarda iz samostana u B., a upravo taj Medardo optužen je za težak zločin. Ako vi niste taj redovnik, ne će vam biti teško, da to dokažete; najbolju priliku za to pruža vam upravo to, što onaj Medardo ima na vratu osobiti znak, koji vi, ako su vaši navodi točni, ne možete imati. Otkrijte vrat.«»Nije potrebno«, odgovorih pribrano, »čini se da mi je neka posebna kob dala najvjerniju sličnost s onim optuženim, meni potpuno nepoznatim redovnikom Medardom, jer čak i crveni znak križa imam na lijevoj strani vrata.«Bilo je zaista tako, ona ozlijeda na vratu, koju mi je nanio abatisin dijamantni križ, ostavila je crveni ožiljak u obliku križa, koji vrijeme nije uspjelo odstraniti.»Otkrijte vrat«, ponovio je sudac.Učinih to, i tada Ćiril uzviknu:»Sveta Majko Božja, ta evo, to je onaj crveni znak križa!... Medardo... Ah, brate Medardo, zar si se potpuno odrekao vječnoga spasenja?«Plačući i napola bez svijesti klonuo je na stolicu.»Što odgovarate na tvrdnju ovog časnog duhovnika«, upitao je sudac.U tom času kao da me prožeo munjevit plamen. Sva ona malodušnost, što je prijetila, da me obuzme, nestala je iz mene, ah, bio je to sam nečastivi, koji mi je šaputao: »Što ti mogu ovi slabići, tebi, snažnom umom i duhom?... Ta, ne će li Aurelija biti tvoja?« U gotovo divljem, zajedljivom prkosu, omaknu mi se s ustiju:»Ovaj redovnik, što tu bez svijesti sjedi na stolici, slabou-man je i budalast starac, koji je sebi ludo uobrazio, da sam ja neki od-bjegli kapucin iz njegova samostana, kojemu sam možda donekle nalik!«

Sudac je dosad bio miran i nije mijenjao ni pogled ni glas; sada mu se lice po prvi put smračilo i poprimilo izraz prodorne ozbiljnosti, ustao je i oštro mi se zagledao u oči. Moram priznati, da mi je čak i svjetlucanje njegovih naočari bilo nesnosno, užasno, te više nisam mogao govoriti; dušu mi razjari očajnički bijes, podigoh stisnutu šaku i glasno uzviknuh: »Aurelijo!«»Što je to, što znači to ime?« oštro upita sudac.»Neka mračna sudbina žrtvuje me sramotnoj smrti,« rekoh utučeno, »ali ja sam nevin, zaista... potpuno sam nevin... pustite me... imajte sažaljenja... osjećam da mi nervima i žilama počinje bijesniti mahnitost... pustite me!«Sudac se opet potpuno smirio, izdiktirao je zapisničaru mnogo toga, što nisam razumio i na kraju mi pročitao zapisnik, u kojem je bilo zabilježeno sve, što je on pitao, i što sam ja odgovorio. Morao sam se potpisati, a onda sudac zatraži, da napišem nešto poljski i njemački; učinih to. Sudac uze list ispisan njemački, uruči ga patru Cirilu, koji se međutim bio oporavio, te ga upita: »Ima li ovaj rukopis sličnosti s onim, kojim je pisao brat Medardo iz vašeg samostana?«»To je njegov rukopis, u najsitnije tančine«, odgovorio je Ciril i opet se okrenuo k meni. Htio je govoriti, no sučev ga pogled uputi da miruje. Sudac vrlo pažljivo pregleda list, koji sam bio ispisao poljski, onda ustade, priđe mi i reče ozbiljnim, odlučnim glasom:»Vi niste Poljak. Ovo što ste napisali potpuno je netočno, puno gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. Nijedan Poljak nebi tako pisao, čak da je i mnogo manje naobražen, nego što ste vi.«»Rođen sam u Krczyniewu, pa sam prema tome svakako Poljak. Ali čak da to i nisam, da me neke tajanstvene okolnosti sile, da zatajim stalež i ime, ipak zbog toga ne bih morao biti kapucin Medardo, koji je, kao što moram vjerovati, pobjegao iz samostana u B.«»Ah, brate Medardo«, umiješa se Ciril, »zar te nije naš časni prior Leonardo, pun povjerenja u tvoju vjernost i pobož-nost, poslao u Rim?... Brate Medardo! za volju Božju, prestani bezbožnički poricati sveto zvanje, koje si napustio.«»Molim vas, da nas ne prekidate«, reče sudac, te onda, obrativši se meni, nastavi:»Moram vas upozoriti, da vjerodostojna izjava ovog časnog gospodina izaziva najozbiljniju sumnju, da ste vi zaista Medardo, za

kojega vas smatraju. Ne ću vam zatajiti ni to, da ćete biti suočeni s nekoliko osoba, koje su vas nedvojbeno prepoznale kao toga redovnika. Među tim osobama ima jedna, koje se, ako su pretpostavke točne, morate teško bojati. Čak se među vašim vlastitim stvarima našlo koješta, što potkrepljuje sumnju protiv vas. Na kraju, od sudova u Poljskoj, uskoro će stići zatražene obavijesti o vašim obiteljskim prilikama, koje ste ranije opisali... Sve vam to govorim otvorenije, nego što mi nalaže dužnost, da se uvjerite, kako malo računam s bilo kakvom smicalicom, da bih vas naveo na priznanje, ako one sumnje imaju temelja. Pripremite se, kako hoćete; ako ste zaista onaj optuženi Medardo, budite uvjereni, da će sučev pogled uskoro prodrijeti i kroz najneprovidniju krinku; onda ćete i sami vrlo točno znati, za kakav ste zločin optuženi. A ako ste zaista plemić Leonardo Krczynski, kako tvrdite, i ako vas je neka čudna igra prirode, čak i s obzirom na osobite znakove učinila sličnim onom Medardu, lako ćete sami naći sredstva, da to jasno do-kažete. Čini mi se da ste malo prije bili u nekom veoma egzaltiranom stanju, pa već zbog toga prekidam raspravu, no htio bih vam ujedno dati i priliku, da zrelo razmislite. Nakon ovoga, što se danas dogodilo, neće vam za to ponestati gradiva.«»Vi dakle smatrate, da su moji navodi skroz naskroz lažni?... Vi u meni vidite odbjeglog redovnika Medarda?« Tako sam upitao, a sudac mi se lagano nakloni i reče: »Adieu, gospodine Krczvnski!«, i nato me odvedoše natrag u tamnicu.Sučeve riječi poizbadale su mi dušu kao užarene bodlje. Sve što sam bio naveo, učinilo mi se plitko i otrcano. Da je Aurelija ona osoba, s kojom sam imao biti suočen i koje sam trebao da se tako teško bojim, bilo je i odviše jasno! Kako ću to izdržati! Razmislio sam što bi to medu mojim stvarima moglo biti sumnjivo, i kao da mi se kamen svalio na srce, kad se sjetih, da imam prsten s Eufemijinim imenom još iz onog doba mog boravka u dvorcu baruna von F., a i Viktorinov ranac, koji sam bio ponio na bijeg, i to još stegnut kapucinskim uzetom!Smatrao sam se izgubljenim! Obuze me očaj, te se uštrcah po zatvoru. Tada mi se učini, kao da mi šapće, kao da mi sikće u ušima: »Ludo, što oklijevaš? Zar si zaboravio na Viktorina?« Uzviknuh glasno: »Ha! igra nije izgubljena, dobivena je.«

U duši mi je kuhalo i kipjelo! Već sam ranije pomišljao, da će se medu Eufemijinim papirima morati naći nešto, što će ukazati na Viktorinovo pojavljivanje u dvorcu pod krinkom redovnika. Oslanjajući se na to, htio sam nekako prikazati svoj susret s Viktorinom, pa čak i s Medardom, za kojeg su mene smatrali, i ispripovijedati, kako sam čuo za onu pustolovinu na dvorcu, koja je onako strašno završila, te u sve to vješto uplesti sebe i svoju sličnost s ovom dvojicom, na neki način, koji mi ne će moći naškoditi. Najsitniju okolnost trebalo je zrelo odva-gnuti, te stoga odlučih napisati roman, koji će me spasiti!Odobrili su mi pribor za pisanje, koji sam tražio, da pismeno razjasnim još nekoliko okolnosti iz svog života, koje sam bio prešutio. Radio sam s naporom sve do u noć; u pisanju mi se raspalila mašta, sve se oblikovalo kao zaokruženo pjesničko djelo, te se sve čvršće i čvršće satkivalo tkanje beskrajnih laži, kojim sam se nadao sucu prikriti istinu.Zvono na gradini odbilo je dvanaest, i tada opet čuh tiho, udaljeno kuckanje, koje me jučer onako smelo.Nisam se htio na to obazirati, ali odmjereni udarci kuckali su sve glasnije, te se opet počeo miješati smijeh i jecanje.Snažno udarih po stolu i glasno uzviknuh: »Umirite se, vi dolje«, misleći da ću se tako osloboditi od groze, koja me spopala. Ali tada kroz svodove odjeknu bučan, rezak smijeh i mucanje: »Bratac, bra-tac... k tebi gore... gore... o-otvori... otvori!«U podu tik uz mene poče tada nešto strugati, štropotati i grepsti, a smijeh i jecanje besprekidno se ponavljahu; šum, štro-pot i struganje — prekidano muklom tutnjavom, kao da padaju teške mase — postajahu sve snažniji i snažniji. Ustadoh sa svjetiljkom u ruci. Tada mi se pod nogama nešto pomače; korak-nuh dalje i vidjeh, kako se na mjestu, gdje sam bio stajao, izpoda izdigao jedan kamen. Uhvatih ga i bez po muke potpuno izvadih. Kroz otvor prodre neko prigušeno svijetlo, prema meni se pruži gola ruka, s blistavim nožem. Uzdrhtah od jeze i uz-maknuh, duboko užasnut. Tada odozdo zamuca: »Bra-tac! Bra-tac, Medar-do je tu-tu, ajde... u-zmi, uzmi!... po-di... pođi... u šu-šumu... u šumu!«Hitro zamislih bijeg i spasenje; nadvladavši svu grozu, po-grabih nož, koji mi ruka voljko prepusti, i počeh žustro odstranjivati žbuku

između kamenja na podu. Onaj, što je bio dolje, valjano je pritiskao nagore. Kad je četiri, pet izvađenih kamena ležalo po strani, odjednom se iz dubine uzdiže neki go čovjek sve do kukova i sablasno se zapilji u mene, smijući se nakazno kao luđak. Na lice mu pade pun sjaj svjetiljke, prepoznah sama sebe — izgubih svijest.Jaka bol u rukama probudi me iz duboke nesvijesti! Oko mene je bilo svijetlo, preda mnom je stajao tamničar, s jakom svjetiljkom, od svodova je odjekivalo zveketanje lanaca i udaranje čekića. Okivali su me u lance. Osim karikama na rukama i nogama prikovali su me uza zid obručem, kojim su me opasali i koji je bio pričvršćen na lanac.»Sad će se gospodin valjda okaniti pomisli, da provali napolje«, kazao je tamničar.»Sto je ovaj momak zapravo učinio?« upitao je kovačev pomoćnik.»Eh«, odgovorio je tamničar, »zar ti to ne znaš, Joste?... Čitav grad o tome govori. To je neki prokleti kapucin, što je ubio troje ljudi. To je već ustanovljeno. Za nekoliko dana imat ćemo veliku paradu, zaškripat će točkovi.«Nisam više ništa čuo, jer me osjetila i misli ponovo izda-doše. Kad se nekako osvijestih, bilo je još uvijek mračno, no napokon prodre nekoliko zraka danjeg svijetla u nisko posvođe, visoko najviše šest stopa, u koje su me, kao što sad na svoj užas razabrah, prenijeli iz moje dotadašnje ćelije. Osjećao sam žeđ, pa posegnuh za krčagom, koji je stajao pored mene; kroz ruke mi kliznu nešto vlažno i hladno, te ugledah naduvenu odvratnu žabu, koja je tromo odskakutala. Pun gađenja i gnušanja ispustili vrč. »Aurelijo!« zastenjah s osjećajem bezimenog jada, koji me je prožeo. »Čemu ono bijedno poricanje i laganje pred sudom? — sva ona vješta himba đavolskog licemjera? Zar zato, da se za nekoliko sati produži razrovan život, pun patnje? Što hoćeš, luđače! Da se domogneš Aurelije, koje bi se mogao do-moći samo nečuvenim zločinom? Jer, i da uspiješ lažima uvjeriti svijet da si nevin, ona će zauvijek u tebi vidjeti prokletog Hermogenovog ubojicu i duboko bi se od tebe gnušala. Bijednice, mahnita ludo, gdje su sad tvoji naduveni planovi, vjera u tvoju nadzemaljsku moć, kojom si ludo zamislio po svojoj volji upravljati samom sudbinom; ne možeš ubiti ni crva, što ti smrtnim ugrizima izjeda srž srca, sramotno ćeš propasti u neutje-šivom jadu, ako te ruka pravde i poštedi.«

Glasno jadikujući, bacih se na slamu i istog časa osjetih na grudima neki pritisak, koji kao da je potjecao od nekog tvrdog predmeta u džepu mog prsluka. Zavukoh u džep ruku i izvadih mali nož. Otkako sam bio u zatvoru, nisam uza se imao nož, mora dakle da je to onaj, koji mi je pružila moja sablasna slika i prilika. S teškom mukom ustadoh i podigoh nož prema sjajno zraci svijetla, što je prodrla u ćeliju. Ugledah blistavo srebrne korice. Nedokučiva sudbino! Bio je to isti onaj nož, kojim sam ubio Hermogena, a kojem sam prije nekoliko sedmica izgubio svaki trag. Odjednom mi se u duši pojavi čudesno svijetlo utjehe i spasa od sramote. Nisam mogao shvatiti kako je nož ostao kod mene, i to mi se učini kao mig vječne sile kako da oka-jem svoj zločin, kako da se u smrti izmirim s Aurelijom. Ljubav prema Aureliji rasplamsala se u meni poput božanske zrake u čistom ognju, iz mene iščeznu grešna požuda. Bilo mi je kao da vidim nju samu, kao tada, kad se bila pojavila u ispovijedao-nici u crkvi kapucinskog samostana. »Zaista te ljubim, Medardo, ali ti me nisi razumio!... moja je ljubav smrt!« Tako je oko mene brujao i šaputao Aurelijin glas, i ja čvrsto odlučih, da sucu bez sustezanja priznam čudnu povijest skretanja s pravog puta i onda sebi zadam smrt.Ušao je tamničar i donio mi bolja jela, nego što sam inače dobivao, pa čak i bocu vina. »Po kneževu nalogu«, kazao je, prostrijevši stol, koji je za njim unio sluga, i odriješivši lanac, kojim sam bio prikovan uza zid. Zamolio sam ga, neka kaže sucu, da bih želio biti preslušan, jer imam otkriti mnogo toga, što mi teško pritište srce. Obećao je da će učiniti, što tražim; no uzalud sam čekao, da me odvedu na preslušanje; nitko se više nije pojavljivao, sve dok sluga, kad se već sasvim smračilo, nije unišao i zapalio svjetiljku što je visjela na svodu.Bio sam u duši smireniji nego ikada, ali osjećao sam se veoma iscrpljen i uskoro utonuh u dubok san. Tada me odve-doše u neku dugu, mračnu, nadsvođenu dvoranu, u kojoj ugledah niz duhovnika, odjevenih u crne talare, koji su sjedili duž zida na visokim stolicama. Pred njima, za stolom pokrivenim kao krv crvenom prostirkom, sjedio je sudac, a uz njega neki dominikanac u redovničkom habitu.»Ti si sad«, reče sudac, svečano uzdignuvši glas, »predan duhovnom sudu, jer si, okorjeli, opaki redovnice, uzalud nijekao svoj stalež i ime. Franciscus, samostanskim imenom zvan Medardo, govori, za kakav si

zločin optužen?«Htjedoh otvoreno priznati sve grijehe i opačine, koje sam ikad počinio, no to, što sam govorio, na moj užas uopće nije bilo ono, što sam mislio i htio reći. Mjesto da sve ozbiljno, pokajnički priznam, izgubih se u nesređenim, nesuvislim riječima. Tada dominikanac, koji je stajao preda mnom ogroman kao div, probadajući me pogledom, što je jezivo svjetlucao, reče:»Na muke s tobom, tvrdokorni, okorjeli redovnice.«Čudne prilike naokolo podigoše se, ispružiše prema meni svoje duge ruke i uzviknuše u reskom, jezivom jednoglasju:»Na muke s njim!«Trgnuh nož i zamahnuh prema svom sucu, ali ruka se nehotice podiže; pogodih vrat, i na znaku križa oštrica puče kao staklena krhotina, a da me ne ozlijedi. Tada me pograbiše krvnikovi momci i odguraše me u neku duboku podzemnu nad-svodenu prostoriju. Dominikanac i sudac spustiše se za mnom. Još me jednom pozvaše da priznam. Ponovo se napregnuh, ali riječ i misao bile su u ludom neskladu.Pun kajanja, satrt dubokim sramom priznah sam u sebi sve — no ono, što izgovoriše usta, bilo je jadno, smušeno, besmisleno. Na dominikančev mig krvnikove me sluge svukoše, sve-zaše mi obje ruke iza leđa, te podignut uvis osjetih, kako mi s praskom pucaju istegnuti zglobovi. U bespomoćnom bijesnom bolu glasno povikah i probudih se. U rukama i nogama još sam uvijek osjećao bol, potjecala je od teških lanaca, koje sam nosio, no osim toga osjećao sam i neki pritisak iznad očiju, koje nisam mogao otvoriti. Napokon osjetih, kao da mi je odjednom s čela skinut neki teret i brzo se podigoh — ispred mog ležaja stajao je neki dominikanac. Moj se san pretvorio u život, svega me stresoše ledeni srsi. Nepomično kao kip, stajao je redovnik prekrštenih ruku i piljio u mene šupljim crnim očima. Prepoznah jezivog slikara i napola onesviješten sruših se natrag na slamu.Nije li to možda bila samo varka snom razdraženih osjetila? Pribrah se, uspravih se, ali redovnik je nepomično stajao i piljio u mene šupljim crnim očima. Tada kriknuh u bezumnom očaju:»Grozni čovječe... gubi se!... Ne!... nisi ti čovjek, ti nisi čovjek, ti si sam nečastivi, koji bi me htio strovaliti u vječnu propast... nestani, prokletniče! gubi se!«»Jadna, kratkovidna ludo, nisam ja onaj, što te želi potpuno

nerazrešivo sapeti željeznim okovima! — koji te želi odvratiti od svetog djela, na koje te je pozvala vječna sila. Medardo! — jadna kratkovidna ludo! — ukazao sam ti se strašan, jeziv, kad si lakoumno teturao nad otvorenim grobom vječnoga prokletstva. Opominjao sam te, ali ti me nisi razumio! Ustani! pridi mi!«Redovnik je sve to izrekao prigušenim glasom, punim duboke žalosti, koja je razdirala srce; njegov pogled, meni inače tako strašan, postao je blag i nježan, a crte njegova lica mekše. Neka neopisiva tuga prožela mi je svu dušu; učinilo mi se, kao da je tog slikara, koji mi je prije bio onako strašan, poslala vječna sila, da me pridigne, da me utješi u beskrajnoj bijedi.Ustadoh s ležaja, pristupih mu, to nije bio fantom, dodirnuo sam mu odjeću; i nehotice kleknuh, a on mi položi ruku na glavu, kao da me blagosilja. Tada se u meni javiše divne slike u svijetlim bojama. Ah! bio sam u svetoj šumi! — da, bilo je to ono isto mjesto, kuda mi je onaj neobično odjeveni hodočasnik doveo čudesnog dječaka. Htjedoh da zakoraknem, da uđem u crkvu, koju ugledah tik pred sobom. Tamo ću, tako mi je bilo pri duši, pokorom i kajanjem steći oproštenje teškog grijeha. Ali ne pomakoh se — nisam mogao sagledati, nisam mogao shvatiti svoj vlastiti ja. Tada reče neki potmuli šuplji glas: »Misao je djelo!« Sni se raskinuše, bio je to slikar, koji je izgovorio one riječi.»Neshvatljivo biće, jesi li to bio ti? onog nesretnog jutra u kapucinskoj crkvi u B.? u carskom gradu, i sada?«»Stani«, prekinu me slikar, »ja sam bio taj, koji je posvuda bio uza te, da te spasi od propasti i sramote, ali ti si zatvarao svoje srce! Djelo, za koje si izabran, moraš izvršiti radi svog spasenja.«»Ah«, uzviknuh pun očaja, »zašto mi nisi zadržao ruku, kad sam u prokletoj opačini onog mladića...«»Nije mi bilo dano«, prekinu me slikar; »ne ispituj više! zaludu bi bilo sprečavati ono, što je odredila vječna sila... Medardo! ti ideš ususret svom cilju... sutra!«Uzdrhtah od ledenog srha, jer sam mislio da potpuno razumijem slikara. Znao je da sam se odlučio na samoubistvo iodobravao je to. Slikar se polako uputi prema tamničkim vratima.»Kada, kada ću te opet vidjeti?«»Na cilju!« uskliknuo je, okrenuvši se još jednom prema meni,

svečano i snažno, tako da je odjeknulo od svodova. »Dakle, sutra?«Vrata se tiho okrenuše na šarkama, slikar iščeznu.Tek što se razdanilo, pojavi se tamničar sa svojim slugama, koji mi s ranjavih ruku i nogu skinuše okove. Kazao je, da ću uskoro biti odveden na saslušanje. Duboko zamišljen, zaokupljen mišlju na blizu smrt, uspinjao sam se u sudbenu dvoranu; svoje priznanje tako sam u duši sredio, te sam se nadao, da ću sucu dati kratak iskaz, koji će obuvhatiti i najsitnije okolnosti.Sudac mi je pohitao ususret; mora da sam bio sasvim izobličen, jer, kad me ugledao, prijazni smiješak, koji je u prvi čas lebdio na njegovu licu, brzo se pretvorio u izraz najdbuljeg sa-učešća. Prihvatio mi je obje ruke i nježno me posjeo u naslonjač. A onda, gledajući me ukočeno, reče polako i svečano:»Gospodine Krczynski, imam za vas radosnu vijest! Slobodni ste! Istraga je po kneževu nalogu obustavljena. Bili ste zamijenjeni s jednom drugom osobom, čemu je kriva vaša upravo nevjerojatna sličnost s tom osobom. Jasno, potpuno jasno pokazalo se, da ste nedužni!... Slobodni ste!«Sve je oko mene stalo zujati, hujati i okretati se. Sučev lik, ustostručen, svjetlucao je kroz sivu maglu, sve je iščezlo u mrklom mraku. Napokon osjetih, da mi taru sljepočice jakom rakijom, i pridigoh se iz stanja nalik na nesvijest, u koje sam bio zapao. Sudac mi pročita kratak zapisnik, u kojem je bilo rečeno, da mi je saopćio, da je proces obustavljen, i da sam otpušten iz zatvora. Šutke sam potpisao, nisam mogao izgovoriti ni riječ. Neki neopisiv osjećaj, koji mi je pritisnuo svu dušu, suzbio je svaki osjećaj radosti. Dok me sudac gledao s dobro-dušnošću, koja je zaista prodirala u srce, bilo mi je, kao da sada, kad vjeruju u moju nedužnost i žele me osloboditi, moram otvoreno priznati sve one bezočne opačine, koje sam počinio, i onda sebi zarinuti nož u srce. Htio sam progovoriti, no činilo mi se da sudac želi da se udaljim. Uputih se vratima, on pode za mnom i reče mi tiho:»Sad više nisam sudac; od prvog časa, kad sam vas ugledao, vi ste me izvanredno zanimali. Koliko je god — to morate i sami priznati — prividno sve bilo protiv vas, ipak sam od prvog časa želio, da vi stvarno ne budete onaj odvratni redovničkizločinac, za kojeg su vas smatrali. Sad vam u povjerenju mogu reći...

vi niste Poljak. Niste rođeni u Kwiecziczewu. Ne zovete se Leonard Krczvnski!«Mirno i odlučno odgovorio sam »ne!«»A niti svećenik?« upitao je sudac dalje, oborivši oči, vjerojatno, da me poštedi pogleda inkvizitora.U duši mi se podiže bura.»Čujte«, rekoh plahovito.»Tiho«, prekinu me sudac, »ono, što sam vjerovao odmah u početku i još vjerujem, potvrdilo se. Vidim da ovdje djeluju neke zagonetne okolnosti, i da ste upleteni u neku tajanstvenu igru sudbine, čak s nekim osobama na dvoru. Nisam pozvan da u to dalje ulazim, i smatrao bih nepristojnom radoznalošću, kad bih htio od vas izmamiti bilo što o vašoj osobi, vašim vjerojatno sasvim posebnim životnim okolnostima! No, kako bi bilo, da se otrgnete od svega, što prijeti vašem miru, da napustite ovo mjesto. Nakon toga, što se dogodilo, i onako vam ovdje ne bi bilo ugodno boraviti!«Čim je to sudac rekao, kao da su odletjele sve mračne sjene što su me bile pritisnule. Opet sam se dokopao života, i volja za životom rasplamsala se u svakoj mojoj žili i žilici. Aurelija! na n j u sam opet pomislio, i sad da odem iz tog mjesta, od nje? Duboko uzdahnuh:»I n j u da napustim?«Sudac me pogleda, silno začuđen, i onda brzo reče: »Ah! mislim da sad jasno vidim! Neka nebo dadne, gospodine Leonarde, da se ne ispuni loša slutnja, koja mi je upravo sada postala zaista jasna.«Sve u mojoj duši bilo se preobrazilo. Nestalo je svakog kajanja, te gotovo zločinačkom drskošću upitah suca s hinjenim mirom:»Vi me ipak smatrate krivcem?«»Dopustite, gospodine«, odgovorio je sudac veoma ozbiljno, »da svoje mišljenje, koje se, čini mi se, oslanja samo na živ osjećaj, zadržim za sebe. Najsigurnije je ustanovljeno, da vi ne možete biti redovnik Medardo, jer se upravo taj Medardo nalazi ovdje, prepoznao ga je i pater Ciril, kojega je bila prevarila vaša potpuna sličnost, a čak ni sam ne poriče, da je on taj kapucin. Tako se dogodilo sve, što se moglo dogoditi, da se od vas odstrani svaka sumnja, pa to više moram biti uvjeren, da se osjećate čistim od svake krivnje.«U tom času suca je nekuda pozvao sudski sluga, i tako se razgovor prekinu, upravo u času kad je počeo da me muči.

Uputih se u svoj stan i nađoh opet sve onako, kao što sam bio ostavio. Moji papiri, koji su bili zaplijenjeni, bili su, zapečaćeni u omotu, na mom pisaćem stolu, primijetio sam jedino da nema Viktorinove lisnice, Eufemijinog prstena i kapucinskog užeta; moje slutnje u zatvoru bile su dakle točne. Uskoro se pojavio knežev sluga, koji mi je uz vlastoručnu poruku kneza predao zlatnu kutiju, optočenu skupocjenim draguljima.»Zadesila vas je zla kob, gospodine Krczvnski«, pisao je knez, »ali ni ja, ni moj sud nismo za to krivi. Vi ste upravo nevjerojatno slični jednom vrlo opakom čovjeku; sada je sve na vaše dobro objašnjeno. Šaljem vam znak svoje naklonosti i nadam se, da ću vas uskoro vidjeti.«Kneževa milost bila mi je isto tako ravnodušna, kao i njegov poklon; neka sumorna tuga, što mi se uvukla u dušu i ubijala duh, bila je posljedica teške tamnice; osjećao sam, da se moram tjelesno oporaviti, pa mi je bilo drago, kad se pojavio osobni liječnik. Razgovor o zdravlju bio je brzo završen.»Nije li to«, progovorio je tada osobni liječnik, »posebna volja sudbine; što se upravo u času, kad su svi bili uvjereni, da ste vi onaj odvratni redovnik, koji je obitelji baruna von F. nanio onoliko nevolje, zaista pojavio taj redovnik i spasio vas od svake sumnje?«»Moram vam kazati, da nisam pobliže obaviješten o okolnostima, koje su dovele do mog oslobođenja; sudac mi je samo općenito kazao, da se ovdje pojavio onaj kapucin Medardo, za kojim su tragali i za kojega su mene smatrali.«»Nije se pojavio, nego su ga dopremili svezana na kolima, i to nekim čudom baš u vrijeme, kada ste vi došli ovamo. Upravo mi pada na pamet, kako sam, kad sam vam jednom htio ispripovijedati o onim čudnim događajima, što su se prije nekog vremena zbili na našem dvoru, bio prekinut baš u času, kad sam došao do đavolskog Medarda, Francescovog sina, i do onog bezočnog zločina na dvorcu baruna von F. Nastavljam sada nit zbivanja tamo, gdje se bila prekinula.Sestra naše kneginje, kao što znate, abatisa cistercitskog samostana u B., jednom je prijazno primila neku sirotu ženu s djetetom, koja se vraćala s hodočašća u Svetu Lipu.«»Ta žena bila je Francescova udovica, a dječak upravo taj Medardo.«»Upravo tako, no otkud to znate?«

»Na izvanredno čudan način upoznao sam tajanstvene životne okolnosti kapucina Medarda. Točno sam obaviješten o svemu, što se dogodilo na dvorcu baruna von F., sve do časa, kad je odande pobjegao.«»Ali kako?... od koga...«»Sve mi je to prikazao živ san.«»Zbijate li šalu?«»Nipošto. Zaista mi je u duši, kao da sam u snu čuo povijest jednog nesretnika, s kojim su se mračne sile nabacivale kao s igračkom i gonile ga iz zločina u zločin. U... skoj šumi, kad sam bio putovao ovamo, postiljon je zabludio, te sam dospio u lugarev dom, i tamo...«»Ha! sve razumijem, tamo ste naišli na tog redovnika...«»Tako je, ali bio je lud.«»Čini se, da više nije. Zar je već tada imao svijetlih časova i sve vam povjerio? ...«»Nije baš sasvim tako. Noću, ne znajući, da sam došao u lugarevu kuću, ušao je u moju sobu. Zbog moje potpune, besprimjerne sličnosti, ulio sam mu strah. Smatrao je, da sam ja njegov dvojnik i da mu moja pojava nagoviješta smrt. Mucajući i zaplećući se, stao se ispovijedati, a mene je, onako umorna od puta i protiv moje volje svladao san; učinilo mi se, kao da je redovnik tada stao govoriti mirno i pribrano, i sad zaista ne znam, gdje je i kako počeo san. Čini mi se, da je redovnik tvrdio, da nije on ubio Eufemiju i Hermogena, nego da je oboje ubio grof Viktorin...«»Čudno, nevjerojatno čudno, no zašto o svemu tome niste govorili sucu?«»Kako sam se mogao ponadati, da bi sudac poklonio i najmanju pažnju pripovijesti, koja bi mu morala sasvim neobično zvučati. Ta zar prosvijećen krivični sud uopće smije vjerovati u čudesno?«»Ta sigurno ste bar naslutili, da vas zamjenjuju s tim ludim redovnikom, i zar niste mogli spomenuti, da je on kapucin Medardo?«»Naravno — i to, pošto je neki glupavi starac, mislim da se zove Ćiril, na svu silu tvrdio, da sam njegov samostanski brat. Nisam se uopće sjetio, da bi ludi redovnik mogao biti upravo taj Medardo, niti da bi zločin, koji mi je bio priznao, mogao biti predmet sadašnjeg suđenja. No, kao što mi je kazao lugar, n j e mu nikad nije kazao kako se zove — kako se dakle za njega saznalo?«

»Na najjednostavniji način. Redovnik je, kao što znate, neko vrijeme bio kod lugara; činilo se da se izliječio, no ludilo je ponovo izbilo tako opasno, da je šumar smatrao, da ga mora dopremiti ovamo, gdje ga zatvoriše u ludnicu. Tu je sjedio dan i noć nepomičan kao kip. Nije progovorio ni riječi, a morali su ga hraniti, jer nije htio ni maknuti rukom. Uzalud su ga na razne načine pokušavali prenuti iz tog stanja obamrlosti, a najjačih sredstava nisu se usudili latiti, zbog opasnosti, da ga opet ne bace u divlje bjesnilo. Prije nekoliko dana došao je najstariji lugarev sin u grad i pošao u ludnicu, da vidi redovnika. Duboko dirnut beznadnim stanjem tog nesretnika, izišao je iz zgrade, upravo kad je onuda prolazio pater Ciril iz kapucinskog samostana u B. Nagovorio ga je i zamolio ga, da posjeti svog nesretnog redovničkog brata, jer će na zatvorenika možda spasonosno djelovati utješne riječi duhovnika iz njegova reda. Kad je Ciril ugledao redovnika, užasnut je ustuknuo. »Sveta Majko Božja! Medardo, nesretni Medardo!« Tako je uskliknuo Ciril, a ukočene redovnikove oči istog su časa živahnule. Ustao je i, muklo kriknuvši, nemoćno se srušio na tie.Ćiril, s ostalima, koji su prisustvovali ovom događaju, uputio se odmah predsjedniku krivičnog suda i o svemu ga obavijestio. Sudac, kojemu je bila povjerena istraga protiv vas, pošao je s Ćirilom u ludnicu; redovnika nađoše jako utučenog, ali ludilo ga je bilo potpuno napustilo. Priznao je, da je on redovnik Medardo iz kapucinskog samostana u B. Ciril je pak izjavio, da ga je prevarila vaša nevjerojatna sličnost s Medardom, no da sada jasno uviđa, kako se gospodin Leonard vrlo upadljivo razlikuje od redovnika Medarda govorom, pogledom, hodom i držanjem. Otkriše i onaj značajan znak križa na lijevoj strani vrata, kojem se u vašem procesu poklanjalo onoliko pažnje. Tada počeše redovnika ispitivati o događajima u dvorcu baruna von F. »Ja sam odvratan, opaki zločinac«, kazao je slomljenim, tihim glasom; »duboko se kajem za ono, što sam počinio. Ah, proigrao sam sebe sama, svoju besmrtnu dušu!... Smilujte se!... dajte mi vremena... sve... sve ću priznati.« Knez, obaviješten o tome, odmah je naložio, da se prekine proces protiv vas i da vas puste iz zatvora. To je povijest vašeg oslobođenja. Redovnik je bio otpremljen u zatvor krivičnog suda.«»I sve je priznao? Je li on ubio Eufemiju i Hermogena? Sto je s

grofom Viktorinom? ...«»Koliko znam, krivična parnica protiv redovnika zapravo će tek danas početi. A što se tiče grofa Viktorina, čini se, daće to, kao i sve, što je u bilo kakvoj vezi s događajima na našem dvoru, ostati mračno i neshvatljivo.«»U kakvoj su vezi događaji u dvorcu baruna F. s onom katastrofom na vašem dvoru, to zaista ne uviđam.«»Zapravo sam mislio više na osobe, koje su u to bile upletene, nego na događaj.«»Ne razumijem vas.«»Sjećate li se točno onoga, što sam vam bio pripovijedao o onoj katastrofi, koja je princu donijela smrt?« »Naravno.«»Zar vam nije postalo potpuno jasno, da je Francesco zločinački ljubio Talijanku? da je o n bio onaj, što se prije princa ušuljao u bračnu odaju i ubio princa? Viktorin je plod tog bezočnog nedjela. On i Medardo sinovi su i s t oga oca. Viktorin je bez traga iščeznuo, sve traganje bilo je uzaludno.«»Redovnik ga je survao u Đavolji ponor. Proklet bio bezumni bratoubica!«Kad sam uzviknuo ove riječi, javilo se tiho-tiho ono kucanje sablasne nemani iz tamnice. Uzalud sam nastojao suzbiti grozu, koja me spopala. Liječnik čini se nije primijetio ni kucanje ni borbu u mojoj duši. Nastavio je:»Sto?... Zar vam je redovnik priznao, da je i Viktorin pao od njegove ruke?«»Da!... U najmanju ruku iz njegovih nesuvislih izjava, kad ih dovedem u vezu s Viktorinovim nestankom, zaključujem, da se tako dogodilo. Proklet bio bezumni bratoubica!«Još je jače zakucalo, zastenjalo je i zajecalo, kroz sobu prohuja sasvim tih smijeh, koji kao da je zvučao: »Medardo... Medardo... ha... ha... ha... hajde po... pomozi!« Liječnik, ni ne primijetivši to, nastavi:»Čini se, da j e Francescovo podrijetlo još uvijek prikriveno nekom posebnom tajnom. Najvjerojatnije je, da je on u rodu s kneževskom kućom. Zna se jedino, da je Eufemija kći...«Vrata se otvoriše, s užasnim treskom, tako da napuknuše baglame, u sobu dopre reski smijeh.»Ho ho... ho... ho, bratac«, uzviknuh bezumno; »hoho... hajde

ovamo... smjelo, smjelo, ako hoćeš da se sa mnom ogledaš... sova slavi svadbu; sad ćemo se popeti na krov i pohrvati se, i onaj, koji zbaci drugoga, bit će kralj i smjet će piti krv.«Liječnik me uhvati za ruku i uzviknu:»Što je to? Što je to? Vi ste bolesni... zaista, opasno ste bolesni. Hajdete, hajdete, u krevet.«No ja sam piljio u otvorena vrata, ne će li ući moj strašni dvojnik; ali ništa nisam ugledao i uskoro sam se oslobodio mahnitog užasa, koji me pograbio ledenim pandžama. Osobni liječnik uporno me uvjeravao da sam bolesniji, nego što i sam mogu vjerovati, a sve je svalio na tamnicu i uzbuđenje, koje je sigurno u meni izazvalo suđenje. Poslužio sam se njegovim lijekovima, ali više od njegova umijeća pridonijelo je mom brzom ozdravljenju to, što se više nije čulo kucanje, pa se činilo, da se moj strašni dvojnik potpuno okanio mene.Proljetno sunce obasjalo je jednog jutra svojim zlatnim zrakama vedro i prijatno moju sobu, kroz prozor je strujao sladak miris cvijeća; neka beskrajna čežnja gonila me napolje, te pohitali u park, ne obazirući se na liječnikovu zabranu. Drveće i grmlje, šumeći i šapćući pozdravljalo je čovjeka, koji se pridi-gao iz smrtne bolesti. Odahnuo sam, kao da sam se probudio iz dugog, teškog sna, a duboki uzdasi bili su neizrecive riječi zanosa, koji sam udahnjivao u cvrkut ptica, u radosno zujanje i brujanje šarenih kukaca.Da, kao neki težak san učini mi se ne samo nedavno minulo vrijeme, nego i čitav moj život, otkako sam bio napustio samostan, kada se nađoh na jednoj od staza, zasjenjenih mračnim platanama.Bio sam u kapucinskom vrtu u B. Iz udaljenog grmlja izvirivao je već visoki križ, kod kojeg sam se nekoć često s dubokom usrdnošću molio za snagu da odolim svakom iskušenju. Taj križ kao da mi je sada bio cilj, prema kojem je trebalo da krenem i bacivši se u prah, okajem i ispaštam zločin grešnih snova, koje mi je dočaravao sotona; uputih se tamo sklopljenih ruku, pogleda uprta u križ.Strujanje zraka bivalo je sve jače i jače — činilo mi se, da razabirem himne braće, no to su bili samo čudesni zvukovi šume, koje je probudio vjetar, što je hujao kroz stabla i oduzimao mi dah, tako da sam uskoro iscrpen morao stati i prihvatiti se za obližnje stablo, da se ne srušim. No nešto me je neodoljivom snagom privlačilo k onom dalekom križu; pribran svu svoju snagu i teturah dalje, ali jedva se

dovukoh do klupe obrasle mahovinom, tik ispred grmlja; sve udove odjednom mi obuze smrtni umor, kao nemoćan starac polako sjedoh i, prigušeno stenjući, pokušah dati oduška pritisku u grudima.Na stazi tik pored mene nešto zašušta... Aurelija! Tek što poput munje sijevnu u meni ta misao, već je bila preda mnom! Iz nebeskih očiju navriješe suze duboke tuge, ali kroz te suze blistala je plamena zraka; bio je to neopisiv izraz najžarče čežnje, koji mi se činio tud Aureliji. Tako je plamsala ljubav u pogledu onog tajanstvenog bića u ispovijedaonici, koje sam često viđao u slatkim snovima.»Hoćete li mi ikad moći oprostiti!« prošaputala je Aurelija.Izbezumljen od bezimena zanosa, bacih se pred nju i prihvatili je za ruke!»Aurelijo... Aurelijo... za tebe na muke!... u smrt!«Osjetih kako me Aurelija nježno pridigla — bacila mi se na grudi, utonuo sam u slast vrelih poljubaca. Uplašena nekim šumom u blizini, napokon mi se izvila iz naručaja, nisam se usudio da je zadržim.»Ispunile su se sve moje čežnje i nade«, rekla je tiho, no u tom času ugledah kneginju, kako prilazi stazom. Uđoh u grmlje i tada primijetih, da sam nekim čudom za raspelo smatrao neko tanko, osušeno stablo.Nisam više osjećao umor, Aurelijini poljupci ispunili su me novom životnom snagom; bilo mi je pri duši, kao da se sada jasno i veličanstveno objavila tajna mog bića. Ah, bila je to divna tajna ljubavi, koja mi se tek sada otkrila u svem svom čistom sjaju. Bio sam na vrhuncu života; moralo je krenuti nizbrdo, da bi se ispunila kob, koju je odredila viša sila.U to doba, koje me obuzelo kao nebeski san, počeo sam bilježiti, što se sa mnom događalo nakon ponovnog susreta s Aurelijom. Tebe strance, neznance, koji ćeš jednom čitati ove strane, bio sam zamolio da sebi dozoveš u pamet ono prelijepo sunčano doba svog vlastitog života, da tako shvatiš bezutješni jad redovnika, koji je posijedio u kajanju i pokori, i da se pridružiš njegovim jadikovkama. Sada te ponovo molim da u svojoj duši oživiš to vrijeme, pa onda ne će trebati da ti govorim, kako je Aurelijina ljubav preobrazila i mene i sve oko mene, kako je moj duh življe i živahnije ugledao i shvatio život u životu, kako me, božanski zanesenog, ispunjala nebeska radost. U duši mi se nije pojavljivala nikakva mračna misao, Aurelijina ljubav

očistila me od grijeha, štoviše, nekim čudom u meni je niknulo čvrsto uvjerenje, da nisam ja onaj opaki zločinac, koji je u dvorcu baruna von F. ubio Eufemiju — Hermogena, nego da je to zlodjelo počinio onaj ludi redovnik, kojega sam bio susreo u lugarevoj kući. Sve ono, što sam bio priznao osobnom liječniku, nije mi se činilo laž, nego istinit tajanstven tok stvari, koji je i meni samome ostao neshvatljiv.Knez me bio primio kao prijatelja, kojega čovjek smatra izgubljenim, pa ga ponovo nađe; to je, naravno, odredilo ton, koji su svi morali prihvatiti; jedino je kneginja, iako je bila blaža nego inače, ostala ozbiljna i suzdržana.Aurelija mi se sva predala s djetinjskom prostodušnošću, njena ljubav nije za nju bila grijeh, koji bi morala sakrivati pred svijetom, a ni ja nisam mogao ni najmanje prikriti osjećaj, u kojem sam sav živio. Svi su primjećivali moj odnos prema Au-reliji, ali nitko nije o tome govorio, jer se u kneževim očima čitalo, da našu ljubav, ako i ne podupire, ono bar šutke podnosi. Tako se dogodilo, da sam Aureliju češće viđao bez ikakvih poteškoća, ponekad čak i bez svjedoka. Privijao sam je u naručaj, ona mi je uzvraćala poljupce, no osjećajući kako drhti u djevičanskom stidu, nisam se usuđivao pustiti uzde grešnoj požudi; svaka opaka misao zamirala je u strahu, koji mi je prožimao dušu. Činilo se, kao da ona ni ne sluti opasnost, a zaista za nju i nije bilo opasnosti, jer, često, kad smo sami sjedili u sobi, kad je snažnije nego inače zasjala njena nebeska dražest, kad se u meni htio rasplamsati divlji ljubavni žar, pogledala bi me tako neopisivo blago i čisto, da mi je bilo pri duši, kao da je nebo udijelilo raskajanom grešniku da se već na ovom svijetu približi svetici. Da, nije to bila Aurelija, nego sama sveta Rozalija, i ja sam joj pao pred noge i glasno uzviknuo:»O, krotka, uzvišena svetice, smije li se u srcu probuditi zemaljska ljubav prema tebi?«Tada mi je pružila ruku i kazala slatkim blagim glasom:»Ah, nisam ja uzvišena svetica, ali zaista sam pobožna i veoma te volim!«Nekoliko dana nisam vidio Aureliju, bila je s kneginjom otišla u neki obližnji ljetnikovac. Više nisam mogao izdržati, pohitao sam onamo.Stigavši kasno navečer, naišao sam u vrtu na neku komor-kinju, koja mi pokaza Aurelijinu sobu. Tiho, tiho, otvorio sam vrata — unišao —

zahuknuo me opojan zrak, divan miris cvijeća, omamljujući mi osjetila. U meni se kao mračni sni probu-diše uspomene. Nije li to Aurelijina soba u barunovu dvorcu, gdje sam... Čim na to pomislih, bi mi pri duši, kao da se iza mene podigla neka mračna prilika, i u mojoj duši nešto uzviknu »Hermogen!« Užasnut potrčah naprijed, vrata kabineta bila su samo pritvorena. Aurelija, okrenuta prema meni leđima, klečala je pred tabouretom, na kojem je bila otvorena knjiga. Punstraha i tjeskobe i nehotice se osvrnuh — ništa ne vidjeh, te uskliknuh u najvećem zanosu: »Aurelijo, Aurelijo!«Hitro se okrenula, ali još prije nego što je ustala, bio sam uz nju i čvrsto je zagrlio.»Leonarde! dragi moj!« prošaputala je tiho.Tada u meni uzavre i uskipi bijesna požuda, divlja, grešna želja. Nemoćna je ležala u mom zagrljaju, njena se podvezana kosa razasu i u bujnim uvojcima pade na moja ramena, mlade se grudi uzbibaše, i ona prigušeno zajeca — više nisam znao sam za sebe!Naglo je podigoh, i ona kao da se preobrazi, u oku joj za-plamsa neki čudan žar, te stade s još većom vatrom uzvraćati moje pomamne poljupce. Tada kao da iza nas zašumje jak, snažan lepet krila, kroz sobu odjeknu rezak zvuk, nalik na tjeskob-ni krik smrtno ranjenog.»Hermogene!« uzvikne Aurelije i klonu onesviještena iz mog zagrljaja.Obuzet divljim užasom, pobjegoh!U trijemu susretoh kneginju, koja se vraćala sa šetnje. Pogledala me ozbiljno i gordo, te mi kazala:»Zaista se veoma čudim, gospodine Leonarde, što vas vidim ovdje!«Prikrivši začas svoju zbunjenost, odgovorih sigurnijim glasom, nego što je možda dolikovalo, da je često uzalud svako opiranje snažnim pobudama, te da ono, što je naizgled neumjesno, često treba smatrati najumjesnijim!Dok sam kroz mračnu noć hitao prema rezidenciji, učinilo mi se, kao da netko trči pored mene i kao da neki glas šapće: »Ne... ne... neprestano sam uz te... tebe... bra... bratac... bratac Medardo!« Da sam se osvrnuo sigurno bih primijetio, da se taj dvojnički fantom pojavio samo u mojoj mašti; no nisam se mogao osloboditi te užasne slike, čak mi se na kraju učinilo, da moram s njim govoriti i ispričati mu,

kako sam opet bio prava budala i kako sam se dao zaplašiti od ludog Hermogena; sveta Rozalija umalo da nije bila moja — sasvim moja, ta zbog toga sam bio redovnik, zbog toga sam se zaredio. Moj se dvojnik tada nasmija i zastenja, kao što je to i inače činio, te promuca:»Samo po... požuri... požuri!«»Strpi se samo«, odgovorio sam mu, »strpi se samo, momče! Sve će biti dobro. Hermogena nisam dobro pogodio, imana vratu isto takav prokleti križ kao i nas dvojica, ali moj hitri nožić još je oštar i šiljast.«»Hi... hi hi... po... pogodi dobro... pogodi dobro!«Glas mog dvojnika postajao je sve tiši i iščeznuo u hujanju jutarnjeg vjetra, koji je dunuo od vatrenog grimiza, što je za-plamsao na istoku.Tek što stigoh u svoj stan, pozvaše me knezu. Knez me dočekao vrlo ljubazno.»Zaista, gospodine Leonarde«, progovorio je, »stekli ste moju najveću sklonost; ne mogu vam zatajiti, da je moja naklonost prema vama postala pravo prijateljstvo. Ne bih vas htio izgubiti, hito bih vas vidjeti sretna. Osim toga, zbog onoga, što ste bili pretrpjeli, dužnost je, da vam se pruži svaka moguća zadovoljština. Znate li, gospodine Leonarde, tko je jedino dao poticaj za nesretni proces protiv vas? tko vas je optužio?«»Ne, premilostivi gospodine!«»Barunica Aurelija!... Čudite se? Da, da, barunica Aurelija, gospodine Leonarde, ona vas je (glasno se nasmijao), ona vas je smatrala za nekog kapucina! No, tako mi Boga, ako ste vi kapucin, onda ste najsimpatičniji kapucin, što ga je ljudsko oko vidjelo! Recite iskreno, gospodine Leonarde, jeste li uistinu neki samostanac?«»Premilostivi gospodine, ne znam, kakva zla kob stalno želi od mene učiniti redovnika, koji...«»No, no, — nisam ja nikakav inkvizitor! — ali bilo bi svakako fatalno, da vas veže neki duhovnički zavjet. Pređimo na stvar! Ne biste li htjeli da se osvetite za nedaću, koju vam je nanijela barunica Aurelija?«»Zar bi se u ikojim ljudskim grudima mogla pojaviti takva misao prema onoj ljupkoj nebeskoj prilici?«»Vi volite Aureliju?«Knez je to upitao, gledajući mi ozbiljno i oštro u oči. Šutio sam,

stavivši ruku na prsa. Knez nastavi:»Znam to, zavoljeli ste Aureliju od onoga časa, kad je ovdje po prvi put stupila s kneginjom u onu dvoranu. Ona vam tu ljubav uzvraća, i to s takvim žarom, kakav ne bih očekivao od te krotke Aurelije. Ona živi samo u vama, kneginja mi je sve kazala. Vjerujete li, da je Aurelija, pošto ste bili uhapšeni, utonula u neko potpuno bezutješno očajničko raspoloženje, koje ju je bacilo u bolesnički krevet i gotovo odvelo u smrt? Aurelija vas je tada smatrala za ubojicu svog brata, pa nam je to teže bilo objasniti njezinu bol. Već tada vas je voljela. Dakle, gospodine Leonarde, odnosno plemeniti gospodine Krczvnski, vi ste plemićkog roda, ustalit ću vas na dvoru na način, koji će vam odgovarati. Oženit ćete se Aurelijom. Za nekoliko dana proslavit ćemo zaruke, sam ću zastupati nevjestinog oca.«Stajao sam nijem, razdirali su me najprotivrječniji osjećaji.»Adieu, gospodine Leonarde!« uzviknuo je knez i udaljio se iz sobe, prijazno mi mahnuvši.»Aurelija moja žena! Žena zločinca-redovnika! Ne! to mračne sile ne će, pa bilo siroti suđeno, što bilo!« Ta misao pojavila se u meni i nadvladala sve, što god se tome protivilo. Osjećao sam, da odmah moram nešto odlučiti, ali uzalud sam smišljao, kako da se bezbolno odvojim od Aurelije. Pomisao, da je više ne vidim, bila mi je nepodnošljiva, ali da mi postane žena, to me ispunjalo nekim i meni samom neobjašnjivim gađenjem. U meni je jasno niknula slutnja, da će se pojaviti lik onog strašnog slikara, čim zločinac-redovnik stupi pred oltar Gospodnji da bezbožno izigra svoje svete zavjete, ali ne da me blago tješi, kao u tamnici, nego da nagovijesti strašnu osvetu i pro-past, kao pri Francescovom vjenčanju, i da me baci u bezimenu sramotu, u vremeniti i vječni jad. Ali tada duboko u duši čuh neki mračan glas: »A ipak Aurelija mora biti tvoja! Slaboumna ludo, kako zamišljaš izmijeniti ono, što vam je suđeno?« A onda opet nešto uzviknu: »Baci se ničice, ničice, u prah! Zaslijepljeni grešniče! Nikad ona ne će biti tvoja; ona, koju si namislio obgrliti u zemaljskoj ljubavi, sama je sveta Rozalija.« Dok su se grozne sile ovako sa mnom nabacivale, nisam mogao ni smisliti ni naslutiti, što bi trebalo da učinim, da izbjegnem propasti, koja kao da mi je odasvud prijetila. Iščezlo je ono oduševljenje, u kojem mi se sav moj život, moj kobni boravak u dvorcu baruna von F. činio tek tjeskobnim snom. Mračan i

utučen, vidio sam u sebi samo običnog razvratnika i zločinca. Sve, što sam kazao sucu, liječniku, nije bilo ništa do glupo, loše smišljena laž, nije to govorio neki unutrašnji glas, kao što sam ranije sam sebe uvjeravao.Vukao sam se ulicom duboko zamišljen, te nisam opažao ni čuo ništa izvan sebe. Trgnu me glasan povik nekog kočijaša i lupa kola, brzo odskočih ustranu. Projurila je kneginjina kočija, osobni liječnik nagnuo se kroz vrata i prijazno mi mahnuo; pođoh za kolima prema njegovu stanu. On iskoči napolje i odvuče me u svoju sobu, rekavši mi: »Upravo dolazim od Aurelije, imam koješta da vam kažem!«»Eh, eh«, počeo je, »vi nagli, nepromišljeni čovječe! Što ste to uradili! Pojavili ste se odjednom pred Aurelijom poput neke sablasti, tako da je to jadno stvorenje slabih živaca oboljelo!«Liječnik primijeti, kako sam problijedio.»No, no«, nastavio je, »nije baš tako strašno, već ponovo šeće po vrtu, a sutra se s kneginjom vraća u rezidenciju. O vama je, dragi Leonarde, Aurelija mnogo govorila, svim srcem čezne da vas opet vidi, da bi se ispričala. Uvjerena je, da vam se učinila glupa i budalasta.«Kad sam pomislio, što se dogodilo u ljetnikovcu, nisam znao, kako da protumačim Aurelijinu izjavu.Liječnik je, čini se, bio upućen, što je knez sa mnom nakanio, prilično jasno dao mi je to znati, a svojom vedrom živahnošću, kojom je ispunjao sve oko sebe, uskoro mu je uspjelo da me trgne iz mračnog raspoloženja, i naš razgovor postade življi. Još mi je jednom opisao, kako je Aureliju zatekao ispruženu na ležaljci, poluzatvorenih očiju, koje su se smiješile pune suza, glavice naslonjene na ruku, kao dijete, koje se ne može pribrati poslije teškog sna, i kako mu se potužila na svoje bolesne vizije. Ponovio je njezine riječi, oponašajući glas bojaž-ljive djevojčice, isprekidan tihim uzdasima; s pomalo zajedljivom, ironičnom vedrinom, oponašajući nestašno njene jadikovke, umio je taj ljupki prizor prikazati tako živo, da mi je jasno iskrsnuo pred očima. Usto je još, kao kontrast, prikazao dostojanstvenu kneginju, pa me to zaista razvedrilo.»Jeste li pomislili«, kazao je na kraju, »jeste li pomislili, kad ste došli u rezidenciju, da ćete ovdje doživjeti toliko čuda? Najprije onaj ludi nesporazum, koji vas je doveo pred krivični sud, a onda ova sreća, koju vam priprema kneževski prijatelj, i na kojoj vam se zaista može

zavidjeti!«»Moram zaista priznati, da mi je knežev prijazan prijem već u početku bio veoma ugodan; no osjećam, da mi sada on i svi na dvoru posvećuju mnogo više pažnje, a to sigurno moram zahvaliti pretrpljenoj nepravdi.«»Ne toliko t o me , kao jednoj drugoj, sasvim neznatnoj okolnosti, sigurno pogađate kojoj.«»Nikako.«»Svi vas doduše nazivaju kao i prije, naprosto gospodin Leonard, jer tako želite, ali sada već svi znaju, da ste plemenita roda, jer su vaše navode potvrdile vijesti, dobivene iz Poznanja.«»Ali kako bi to moglo utjecati na kneza, na pažnju, koju mi ukazuje dvorski krug? Kad me knez upoznao i pozvao, da se pojavim u dvorskom društvu, napomenuo sam, da sam građanskog podrijetla, i tada mi je knez kazao, da me oplemenjuje znanost i da me ona osposobljava da se pojavim u njegovoj okolini.«»On se toga zaista i pridržava, koketirajući sa smislom prosvijećena čovjeka za znanost i umjetnost. Bit će da ste primijetili u dvorskom krugu ponekog učenjaka i umjetnika građanskog staleža, ali oni tankoćutni među njima, koji teško prila-godavaju svoje unutrašnje biće, koji ne umiju s vedrom ironijom zauzeti stav, koji bi ih uzdignuo iznad svega, samo se rijetko viđaju, a bit će da se uopće i ne pojavljuju. I uz najbolju volju da se pokaže oslobođenim od predrasuda, plemić u svoje ponašanje prema građaninu unosi nešto, što izgleda kao neko prilaženje s visoka, kao podnošenje nečega, što zapravo ne dolikuje, a to ne može podnijeti čovjek, koji s opravdanim ponosom jasno osjeća, da je u društvu plemića često upravo on taj, koji se mora poniziti i podnositi duhovnu prostotu i bijedu. Vi ste i sami plemićkog roda, gospodine Leonarde, ali čuo sam da ste duhovno i znanstveno obrazovani do krajnjih granica. Možda je to razlog, što ste vi prvi plemić, kod kojeg čak u dvorskom krugu među plemićima nisam dosad opazio ništa plemićkog u lošem smislu. Mogli biste pomisliti, da to iz mene govore građanske predrasude, ili da se meni osobno dogodilo nešto, što je moglo pobuditi takvu predrasudu, no nije tako. Ja pripadam jednom od staleža, koji ne samo da se tolerira, nego ga se zaista posebno cijeni i poštuje. Liječnici i ispovjednici su vladari — gospoda, koja imaju vlast nad tijelom i

dušom, pa već samim tim spadaju u visoko plemstvo. Ta zar poremećaj probave i vječno prokletstvo malo uznemiruju i one, koji imaju najviše prava da pristupe na dvor. No što se tiče ispovjednika, to vrijedi samo za katoličke. Protestantski propovjednici, bar oni u pokrajini, samo su sitni dvorski činovnici, koji se, nakon što milostivoj gospodi ganu savjest, na donjem kraju stola ponizno krijepe pečenkom i vinom. Možda je teško odbaciti ukorijenjene predrasude, ali u većini slučajeva nema ni dobre volje, jer mnogi plemići sigurno osjećaju, da samo zato, što su plemići, mogu u životu zauzimati položaj, koji ianče ne opravdava ništa na svijetu. Gordost na pretke i plemstvo u ovo naše vrijeme, koje svuda unosi sve više duha, do krajnosti je čudna, gotovo smiješna pojava.Potječući iz doba viteštva, od rata i oružja, obrazovala se kasta, koja isključivo štiti druge staleže, a podređeni odnos štićenika prema zaštitniku stvara se sam po sebi. Neka učenjak hvali svoju nauku, umjetnik svoju umjetnost, zanatlija, trgovac svoj posao. »Gle«, reči će vitez, »eno, dolazi razuzdan neprijatelj, kojemu se vi, nevični ratu, ne možete suprotstaviti, ali ću ja, koji sam vješt oružju, stati pred vas sa svojim ubojitim mačem, i to, što je za mene igra, što je meni radost, spasit će vam život i vašu imovinu.« No sa svijeta sve više nestaje surova sila, sve više prodire i ovladava duh i sve se više otkriva njegova premoćna sila. Ljudi će uskoro uvidjeti, da nije dovoljna snažna šaka, oklop, snažno zavitlan mač, da bi se pobijedilo o n o, što želi duh; čak se i rat i vojna vještina podvrgavaju duhovnom principu vremena. Svatko se sve više i više oslanja na sebe sama i sve više i više mora iz svog unutrašnjeg duhovnog blaga crpsti ono, čime će pred svijetom steći vrijednost, pa makar mu država dala i neki blistav vanjski sjaj. Ponošenje svojim precima, koje potječe iz doba viteštva, oslanja se na suprotan princip, a zasniva se samo na frazi: »Moji preci bili su junaci, i ja sam dakle junak.« Što dalje podrijetlo seže, to bolje; budući da, naime, nije teško ustanoviti, kad se u nekom djedu pojavio junački duh i kad mu je podijeljeno plemstvo, u to se pravo ne vjeruje, kao ni u što čudno, ako je odviše blizu. Sve se to svodi na junaštvo i tjelesnu snagu. Snažni, robusni roditelji, bar po pravilu, imaju isto takvu djecu, a nasljeđuje se i ratnički duh i hrabrost. Održati vitešku kastu čistom bio je stoga zahtjev starog viteškog doba, pa za neku gospođicu stare loze nije bila mala zasluga roditi plemića, kojemu su

jadni građani vapili: »Molimo te, nemoj nas prožderati, nego nas štiti od drugih plemića.« S duhovnim imutkom nije tako; vrlo mudri očevi često dobivaju vrlo glupe sinčiće, i možda je, baš zato, što je ovo vrijeme zamijenilo fizičko viteštvo psihičkim, s obzirom na dokazivanje nasljednog plemstva čovjek u težem položaju, ako potječe od Leibnitza, nego od Amadisa Galskog ili nekog drugog prastarog viteza Okruglog stola. Duh vremena kroči naprijed svojim određenim pravcem, i položaj plemstva, gordog na pretke, vidljivo se pogoršava; ono netaktično ponašanje prema građaninu, kojega svijet i država visoko cijene, ponašanje, u kojem se miješa priznanje zasluge i odvratno milostivo prilaženje s visine, moglo bi dakle biti plod nekog maglovitog osjećaja malodušnosti, punog slutnje, da pred očima mudrih spada s davno minulih vremena sav onaj zastarjeli lažni sjaj, i da im se ukazuje sva ona smiješna golotinja. Hvala nebesima, mnogo plemića, muškaraca i žena, sagledalo je duh vremena i uzdiže se u divnom letu u životne visine, koje im pružaju znanost i umjetnost; oni će postati pravi izgonitelji onog čudovišta.«Riječi osobnog liječnika odvele su me u nepoznato područje. Nikad mi nije bilo palo na pamet da razmišljam o plemstvu i o njegovom odnosu prema građaninu. Dakako da osobni liječnik nije ni slutio da sam ja prije pripadao upravo onom drugom staležu, u kojem prema njegovom tvrđenju nema mjesta oholosti plemstva. Ta nisam li ja u najodličnijim plemićkim kućama u B. bio najviše poštovan, najviše cijenjen ispovjednik? Razmišljajući dalje, spoznao sam, da sam ponovo s a m zamrsio svoju sudbinu, jer je iz imena Kwieciczewo, koje sam bio spomenuo onoj staroj dami na dvoru, poteklo moje plemstvo, i t a k o je knez došao na misao, da me oženi Aurelijom.Kneginja se vratila. Pohitao sam k Aureliji. Dočekala me je s ljupkom djevičanskom stidljivošću; privinuh je u naručaj i u tom času povjerovah, da bi mogla postati mojom ženom. Aurelija je bila nježnija, podatnija nego inače. Oči su joj bile pune suza, a glas, kojim je govorila, bio je tužna molba, kao kad se u srcu ljutitog djeteta slomi srdžba, u kojoj je sagriješilo.Nisam mogao, da ne pomislim na svoj posjet u kneginji-nom ljetnikovcu, živo sam prionuo da sve saznam; zaklinjao sam Aureliju, da mi povjeri, što ju je onda onako uplašilo.Šutjela je, oborila je oči, a mene je još jače obuzela pomisao na mog

strašnog dvojnika, te uzviknuh:»Aurelijo! Za ime svih svetih, kakvu si to strašnu priliku ugledala iza nas!«Gledala me sva u čudu, pogled joj je postajao sve ukočeni-ji, onda je odjednom skočila, kao da bi htjela pobjeći, no ostala je i, pritisnuvši obje ruke na oči, zaridala:»Ne, ne, ne — nije to on!«Nježno je zagrlih, i ona, iscrpena, sjede.»Tko, tko to nije?« upitah uzbuđeno, naslućujući, što bi se moglo zbivati u njenoj duši.»Ah, prijatelju moj, ljubljeni moj«, kazala je tiho i turobno, »ne ćeš li me smatrati bezumnom sanjarkom, ako ti ispričam.. sve... sve, što mi neprestano pomućuje punu sreću najčišće ljubavi? Kroz moj život provlači se jedan strašan san, on je stao između nas sa svojim užasnim slikama, kad sam te prviput ugledala; on kao da me zaduhnuo hladnim krilima smrti, kad si onako iznenada unišao u moju sobu u kneginjinom ljetnikovcu.Znaj, onako, kao ti tada, klečao je nekoć pored mene jedan bezbožni redovnik, koji je svetu molitvu htio zloupotrebiti za grozan grijeh. Šuljajući se oko mene poput divlje zvijeri, što vreba svoj plijen, on je ubio mog brata! Ah, a ti!... Tvoje crte?... Tvoj govor... ona slika!... bolje da šutim, o, bolje da šutim!«Aurelija se zabaci nauznak, napola ležeći naslonila se u kut sofe, podbočivši rukom glavu, i u tom položaju još se raskošnije istakoše nabujali oblici mladog tijela. Stajao sam pred njom, požudne oči naslađivale su se tom beskrajnom milinom, ali se toj nasladi oprla đavolska poruga, koja u meni uzviknu: »Nesretnice, prodana sotoni, ti da si umakla njemu, redovniku, koji te je pri molitvi mamio na grijeh? Sada si njegova nevjesta... njegova nevjesta!«U tom času iščeznu iz moje duše ona ljubav prema Aure-liji, koju kao da je rasplamsala neka nebeska zraka, kad sam je, izbjegavši tamnici, smrti, ponovo ugledao u parku, i svega me ispuni misao, da bi njena propast mogla biti blistavo žarište mog života.Aureliju pozvaše kneginji. Postade mi jasno, da Aurelijin život mora biti sa mnom u izvjesnim odnosima, koji su mi još nepoznati; nisam našao načina da to saznam, jer Aurelija, usprkos svim molbama, nije htjela pobliže objasniti ono, što je bila nabacila u pojedinim izjavama.

To, što je ona namislila prešutjeti, otkrio mi je slučaj.Jednoga dana bio sam u sobi dvorskog činovnika, koji je bio dužan, da poštom otprema sva privatna pisma kneza i pripadnika dvora. Upravo kad je nekuda otišao, unišla je Aurelijina djevojka s jednim debelim pismom, koje je stavila pored ostalih, što su već bila na stolu. Letimičan pogled uvjerio me, da adresa, koja je glasila na abatisu, kneginjinu sestru, potječe od Aurelijine ruke. Kao blijesak munje sijevnula je u meni slutnja, da je u tom pismu sve ono, što još nisam saznao; još prije nego što se činovnik vratio, otišao sam s Aurelijinim pismom.Ti, redovnice, ili svjetovnjače, koji bi htio iz mog života crpsti pouku i opomenu, pročitaj ove strane, koje ovdje umećem, pročitaj ova priznanja pobožne, čiste djevojke, poškropljena gorkim suzama raskajanog, beznadnog grešnika. Upoznaj ovo čestito srce i neka ti ono bude svijetla utjeha u doba grijeha i opačine.

Aurelija Abatisi samostana cistercitkinja u...

Draga moja dobra majko! Kakvim bih ti riječima javila, da je tvoje dijete sretno, da je grozni lik, što je bio unišao u moj život poput strašne sablasti, kidajući sve cvijeće, razarajući sve nade, konačno odagnan božanskim čarom ljubavi. Sada mi je zaista teško pri duši, što ti onda, dok si me, sjećajući se mog nesretnog brata, mog oca, kojega je ubila tuga, bodrila u mojoj bezutješnoj tuzi — što ti onda nisam, kao u svetoj ispovijedi, otkrila svu svoju dušu. No tek sada mogu da iskažem onu mračnu tajnu, što se skrivala duboko u mojim grudima. Sada mi se čini, kao da mi je neka zla, opaka sila najveću sreću mog života varljivom čarolijom prikazala kao grozno strašilo. Nabacivala se sa mnom poput uzburkanog mora, da me možda zauvijek upropasti. Ali nebo je pomoglo, kao nekim čudom, u času, kad mi je već zaprijetila neizreciva bijeda.Moram se vratiti u svoje rano djetinjstvo, da izreknem sve, sve, jer je već tada u moju dušu bila usađena klica, koja se tako dugo kobno razvijala. Bile su mi tek tri ili četiri godine, kad sam se jednom, u najljepše proljetno doba, u vrtu našeg dvorca igrala s Hermogenom. Brali smo kojekakvo cvijeće, i Hermogen, koji inače baš nije bio za to raspoložen, stao mi je plesti vijence, kojima sam se okitila. »Hajdemo sada majci«, kazala sam, kad sam se sva iskitila cvijećem; ali tada je

Hermogen hitro skočio i divlje povikao: »Ostanimo samo ovdje, mali stvore! Majka je u plavom kabinetu i razgovara s đavlom!«Nisam razumjela, što time želi reći, ali ipak sam se skamenila od užasa i na kraju gorko zaplakala. »Glupa sestro, što urlaš?« uzviknuo je Hermogen. »Majka svaki dan razgovara s đavlom, ništa joj ne će učiniti!« Bojala sam se Hermogena, jer je onako mračno gledao preda se, onako grubo govorio i onda ušutio. Majka je već tada bila jako boležljiva, često su je spopadali strašni grčevi od kojih je često dolazila u stanje nalik na smrt. Tada bi nas, mene i Hermogena, udaljili. Stalno sam bila žalosna, a Hermogen je govorio mrgodno, kao sam za sebe: »To joj je učinio davao!« Tako se u mojoj djetinjoj duši probudila misao, da se majka druži s nekom zlom, ružnom sablasti, kakvom sam jedino zamišljala đavla, jer još nisam poznavala učenje crkve. Jednoga dana ostavili su me samu, pri duši mi je bilo vrlo nelagodno, i od straha nisam mogla ni pobjeći, kad sam primijetila, da sam baš u plavom kabinetu, gdje je, kako je tvrdio Hermogen, majka razgovarala s đavlom. Otvorila su se vrata, unišla je majka, blijeda kao mrtvac, stala pred jedan prazan zid i prigušenim glasom, punim dubokog jada, uzviknula: »Francesco, Francesco!« Tada iza zida nešto zašušti i pomace se, zid se razmaknu i ukaza se neki lijep čovjek, divno odjeven u ljubičasti ogrtač, naslikan u prirodnoj veličini. Stas, lice tog čovjeka učiniše na mene neopisiv dojam, kliknula sam od radosti; majka se okrenu, tek tada me opazi, te ljutito povika: »Što tražiš tu, Aurelijo? tko te je doveo ovamo?«Majku, inače tako blagu i dobru, nikad nisam vidjela gnjevniju. Pomislila sam, da sam ja tome kriva. »Ah«, promucala sam, lijući suze, »ostavili su me ovdje samu, ja nisam htjela ovdje ostati.« A kad sam primijetila, daje slika iščeznula, uzviknula sam: »Ah, ona lijepa slika, gdje je ona lijepa slika!«Majka me podiže, poljubi me i pomilova, te reče: »Ti si moje dobro, drago dijete, ali onu sliku ne smije nitko vidjeti, i sada je ona zauvijek nestala!«Nikome nisam povjerila, što mi se dogodilo, samo sam Hermogenu jednom kazala: »Čuj! majka ne razgovara sa đavlom, nego s nekim lijepim čovjekom, ali on je samo slika i iskače iz zida, kad ga majka zovne.« Tada se Hermogen zapiljio preda se i promrmljao: »Đavao može izgledati, kako hoće, kaže velečasni gospodin, ali majci on ipak

ne će ništa učiniti.«Spopala me jeza, te usrdno zamolih Hermogena, neka više nikad ne govori o đavlu.Otišli smo u glavni grad, na sliku sam potpuno zaboravila, pa je se nisam sjetila čak ni onda, kad smo se poslije smrti dobre majke vratili na imanje. Ono krilo dvorca, u kojem se nalazio plavi kabinet, ostalo je nenastanjeno; bile su to sobe moje majke, u koje otac nije mogao ući, a da se u njemu ne probude najbolnije uspomene. Napokon su jednom morali otvoriti te sobe, kad se popravljala zgrada; unišla sam u plavi kabinet, baš kad su radnici otkidali pod. Kad je netko od njih podigao jednu pločicu u sredini sobe, iza zida je zašumjelo, on se razmaknuo, i ukazala se neznančeva slika u prirodnoj veličini. U podu ot-kriše pero, koje je trebalo pritisnuti, da se iza zida pokrene neki stroj, što je razmicao jedno polje drvenih ploča, kojima je bio obložen zid. Tada se živo sjetih onoga časa iz svog djetinjstva; opet je preda mnom stajala majka, a ja sam lijevala vrele suze, ali nisam mogla odvratiti pogled od divnog stranog čovjeka, koji me je promatrao živim blistavim očima. Vjerojatno su mom ocu odmah javili, što se dogodilo; ušao je, dok sam ja još stajala pred slikom. Bacio je na nju samo jedan pogled, te obuzet užasom stao i prigušenim glasom sam za sebe promrmljao: »Francesco, Francesco!« Onda se brzo okrenuo radnicima i zapovjedio snažnim glasom: »Neka se ova slika odmah istrgne iz zida, smota i preda Reinholdu!« Bilo mi je, kao da nikad više ne ću vidjeti tog lijepog, prekrasnog čovjeka, koji je u svojoj čudesnoj odjeći izgledao kao neki uzvišeni knez iz carstva duhova, a ipak me je neki nesavladiv strah spriječio, da zamolim oca, neka ne da uništiti tu sliku. No utisak, koji je na mene učinio prizor sa slikom, već je za nekoliko dana ponovo bez traga iščeznuo iz moje duše.Već mi je bilo četrnaest godina, a još sam bila divlje, nepromišljeno stvorenje, te sam se neobično mnogo razlikovala od ozbiljnog, svečanog Hermogena, pa je otac često govorio, da Hermogen izgleda više kao tiha djevojčica, a ja kao pravi raspušten dječak. No uskoro se to izmijenilo. Hermogen se svom strašću i snagom bacio na viteške vježbe. Živio je samo u borbama i bitkama, to mu je zaokupilo svu dušu, a kako je upravo trebalo da dođe do rata, navalio je na oca, da ga dade u vojsku. Mene je naprotiv upravo u to vrijeme obuzelo neko neobjašnjivo raspoloženje, koje nisam umjela protumačiti i koje mi je

uskoro smutilo sve biće. Iz duše mi je izvirala neka čudna nelagodnost, koja me je svu silovito obuzimala. Cesto sam dolazila u stanje, koje nije bilo daleko od nesvijesti, tada bi se u meni pojavljivale kojekakve čudne slike i snovi, te mi je bilo pri duši, kao da se preda mnom otvara sjajno nebo, puno blaženstva i slasti, samo što, poput snenog djeteta, ne mogu otvoriti oči. Ponekad sam bila sva utučena od tuge, a da nisam znala zašto, a ponekad razuzdano vesela. Pri najneznatnijem povodu provalile bi mi suze iz očiju, a neka neobjašnjiva čežnja ponekad bi porasla do tjelesne boli, tako da su mi se svi udovi grčevito trzali. Otac je primijetio moje stanje, pripisao ga je odviše razdraženim živcima i potražio pomoć liječnika, koji mi je propisivao kojekakva sredstva, no bez ikakvog uspjeha. Ni sama ne znam, kako se to zbilo, ali odjednom mi se prividjela zaboravljena slika onog neznanca tako živo, da mi je pri duši bilo, kao da stoji preda mnom, upravivši u mene sažalni pogled. »Ah! — zar treba da umrem? Sto je to, što me tako neizrecivo muči?« zavapila sam, obrativši se toj slici, koja mi se ukazala kao u snu; tada se neznanac nasmiješio i odgovorio: »Ti me voliš, Aurelijo; to je tvoja muka, ali možeš li ti razvrći zavjete Bogu posvećenoga?«Tada na svoje čudo opazih, da neznanac ima ne sebi redovničku odjeću kapucina.Napregnula sam sve snage, samo da se prenem iz snenoga stanja. Uspjelo mi je. Bila sam čvrsto uvjerena, da je onaj redovnik bio samo obična varljiva igra moje mašte, a ipak sam i odviše jasno osjećala, da mi se otkrila tajna ljubav. Da! — ljubila sam tog neznanca svom snagom tek probuđenog osjećaja, svom strašću i žarom mladenačkog srca. U časovima sanjarskog zanosa, ispunjenog turobnim mislima, kad mi se pričinjalo, da vidim neznanca, kao da je moja boljetica dolazila do vrhunca, bivalo mi je znatno bolje čim bi živčana slabost popustila, i samo to, što sam stalno, grčevito zamišljala onu sliku, fantastična ljubav prema tom biću, koje je živjelo samo u meni, davalo mi je sanjarski izgled. Bila sam gluha za sve, sjedila sam u društvu, da se ne bih maknula, a kako, zaokupljena svojim idealom, nisam obraćala pažnju na ono, što se govorilo, često sam odgovarala bez ikakve veze, tako da su me mogli smatrati glupim stvorenjem. U sobi svoga brata vidjela sam na stolu neku nepoznatu knjigu; otvorila sam je, bio je to roman »Redovnik«, preveden s engleskog.

Poput ledene jeze proletjela je kroz mene misao, da je nepoznati dragi redovnik. Nikad nisam slutila, da bi ljubav prema čovjeku"; posvećenom Bogu, mogla biti griješna, no sad se odjednom sjetih riječi one slike, što mi se bila prividjela: »Možeš li ti razvrći zavjete Bogu posvećenoga?« — i one me tek sada duboko pozlijediše, svalivši mi se na dušu kao težak teret. Učinilo mi se, da bi mi ta knjiga mogla koješta objasniti. Odnijela sam je i počela čitati, divna pripovijest svu me zaokupila, ali kad sam došla do prvog umorstva, kad je grozni kaluđer stao sve bezbožnije griješiti, kad je na kraju sklopio savez s nečastivim, obuzeo me bezimen užas, jer sam se sjetila onih Hermo-genovih riječi: »Majka razgovara s đavlom!« Tada pomislih da je neznanac prodan nečastivom, kao onaj redovnik u romanu, i da bi me htio zavesti. A ipak nisam mogla savladati ljubav prema redovniku, koji je u meni živio. Tek sam tada shvatila, da ima grešne ljubavi, moja odvratnost prema njoj borila se s osjećajem, koji mi je ispunjao grudi, i ta me borba činila čudnovato razdražljivom. Cesto bi me u blizini muškarca obuzeo neki neugodan osjećaj, jer bi mi se odjednom učinilo, da je to redovnik, koji će me sad pograbiti i odvući u propast. Reinhold se bio vratio s nekog putovanja i mnogo pričao o nekom kapucinu Medardu, nadaleko čuvenom propovjedniku, kojega je i sam s divljenjem slušao u ..ru. Sjetih se redovnika iz romana, te me obuze neka čudna slutnja, da je taj Medardo možda onomoje priviđenje, koje sam ljubila i bojala ga se. Ta mi je misao bila užasna, ni sama nisam znala zašto, i stanje mi se pogoršalo, te postadoh još smetenija, tako da sam to već jedva podnosila. Plivala sam u moru slutnji i snova. Uzalud sam pokušavala izagnati iz svoje duše sliku redovnika; ja, nesretno dijete, nisam se mogla oduprijeti grešnoj ljubavi prema bogu posvećenome.Jednom je oca posjetio neki duhovnik, koji je i inače ponekad znao doći. Opširno se raspripovijedao o raznim đavolskim iskušenjima, te je u moju dušu pala mnoga iskra, jer je duhovnik opisivao bezutješno stanje mlade duše, u koju bi htio prodrijeti nečastivi, a ona mu pruža samo slab otpor. Moj otac, napominjao je koješta, kao da govori o meni. »Samo neograničeno pouzdanje«, kazao je na kraju duhovnik, »samo nepokolebljivo povjerenje, ne toliko u prijatelje, koliko u religiju i njene sluge, može donijeti spas.« Ovaj neobičan razgovor

potaknuo me, da potražim utjehu crkve i olakšam dušu skrušenim priznanjem u svetoj ispovijedi. Htjela sam da sutradan rano ujutro, budući da smo upravo bili u rezidenciji, odem u samostansku crkvu, koja se nalazila tik do naše kuće. Morala sam izdržati mučnu, užasnu noć. Oblijetale su me odvratne, grešne slike, kakve nikad nisam vidjela, nikad zamišljala; a tada se usred njih pojavio redovnik, koji je, pružajući mi ruku, da me spasi, dovikivao: »Reci samo da me ljubiš, pa ćeš se osloboditi svih nevolja.« Morala sam i protiv svoje volje uzviknuti: »Da, Medardo, ljubim te!« — te iščeznuše svi duhovi pakla. Napokon ustadoh, obukoh se i odoh u samostansku crkvu.Jutarnje svijetlo upravo je u raznobojnim zrakama prodrlo kroz šarene prozore, neki brat laik čistio je hodnik. Nedaleko postranih vrata, kroz koja sam bila unišla, nalazio se oltar, posvećen svetoj Rozaliji; tamo se kratko pomolih i onda priđoh ispovijedaonici u kojoj ugledah nekog redovnika, o, sveta nebesa, pomozite! — bio je to Medardo! Nije bilo nikakve sumnje, govorila mi je to neka viša sila. Tada me obuze ludi strah i ljubav, ali osjećala sam, da me samo nepokolebljiva odvažnost može spasiti. Ispovjedih mu čak i svoju grešnu ljubav prerrfa Bogu posvećenome, još više od toga!... Vječni Bože! bilo mi je u tom času pri duši, kao da sam već često u bezutješnom očaju proklela svete okove, koji su sputavali ljubljenog, te i to ispovjedih. »Ti sam, Medardo, ti sam si onaj, koga tako neizrecivo ljubim.« To su bile posljednje riječi, koje sam uspjela izgovoriti, a tada s usana redovnika, koji mi odjednom više nije izgledao kao Medardo, poteče blaga utjeha crkve kao nebeski balzam.Uskoro zatim uze me neki stari hodočasnik pod ruku i polako me crkvenim hodnicima izvede do glavnih vrata. Govorio je svete, divne riječi, i mora da sam zadrijemala poput djeteta, uljuljkanog blagim, slatkim zvucima. Izgubih svijest. Kad sam se probudila, ležala sam odjevena na sofi u svojoj sobi. »Hvala i slava Bogu i svim svetima, krza je prošla, oporavlja se!« uskliknuo je neki glas. Bio je to liječnik, koji je ove riječi kazao mom ocu. Rekoše mi, da su me jutros našli ukočenu, u nekom stanju nalik na smrt, i da su se bojali živčane kapi. Kako vidiš, draga moja bogobojazna majko, moja ispovijed redovniku Me-dardu bila je samo živ san u stanju prevelike napetosti, a sveta Rozalija, kojoj se često molim, i čiju sam sliku i u snu zazivala, sigurno je učinila da mi se to ovako prikaže, kako bih se spasila od

zamki, koje mi je namjestio lukavi davao. Iz moje duše nestalo je bezumne ljubavi prema opsjeni u redovničkoj odjeći. Sasvim sam se oporavila i tek sam tada vedro i slobodno ušla u život.Ali, pravedni Bože, onaj mrski redovnik morao me još jednom na užasan način smrtno pogoditi. Upravo onog Medarda, kojem sam se bila ispovjedila u snu, prepoznala sam na prvi pogled u redovniku, koji je došao u naš dvorac. »To je đavao, s kojim je majka razgovarala, čuvaj se, čuvaj se! — na tebe vreba!« opominjao me neprestano nesretni Hermogen. Ah, ta opomena nije bila potrebna. Od prvog časa, kad me je redovnik pogledao očima, iz kojih je sijevala grešna požuda, i onda u hinjenom zanosu zazvao svetu Rozaliju, bio mi je neprijatan i užasan. Ti znaš sve ono strašno, što se potom zbilo, dobra moja, draga majko. Ah, ali zar ti ne moram priznati i to, da je redovnik bio za mene to opasniji, što mi je duboko u duši oživio osje-ćaj, sličan onome, kad se po prviput u meni javila pomisao na grijeh, te sam se morala boriti protiv mamljenja nečastivog? Bilo je časova, kad sam zaslijepljena povjerovala licemjerno pobožnim riječima redovnikovim, kad mi se čak činilo, da iz njegove nutrine zrači nebeska iskra, koja bi u meni mogla rasplamsati čistu nadzemaljsku ljubav. Ali onda je bezočnom lu-kavštinom umio, čak u zanosnoj pobožnosti, raspaliti žar, koji je dolazio iz pakla. Tada mi sveci, kojima sam se usrdno molila, poslaše brata kao anđela čuvara.Zamisli, draga majko, kako sam se zaprepastila, kad mi je ovdje, uskoro poslije toga kako sam se prviput pojavila na dvoru, pristupio neki čovjek, za kojeg sam bila na prvi pogled uvjerena, da je redovnik Medardo, iako je bio svjetovnjački odjeven. Onesvijestila sam se, kad sam ga ugledala. Čim sam u kne-ginjinom naručaju došla k sebi, uzviknula sam: »To je on, to je on, ubojica mog brata.« — »Da, to je on«, kazala je kneginja, »preobučeni redovnik Medardo, koji je pobjegao iz samostana. Upadljivo je nalik na svog oca Francesca...« Pomozite mi, sveta nebesa, jer mi sve udove prozirniju ledeni srsi, dok pišem to ime. Ona slika moje majke bio je Francesco... varljiv lik onog redovnika, koji me mučio, imao je potpuno njegove crte! Me-darda, njega sam prepoznala u liku iz onog čudesnog sna o ispovijedi. Medardo je Francescov sin, Franc, kojega si ti, draga moja majko, dala onako pobožno odgojiti, a koji je zagrezao u grijeh i opačinu. Kakvu li je vezu imala moja majka s onim Francescom, da je potajno

čuvala njegovu sliku, i gledajući ga kao da se predavala uspomeni na neko blaženo doba?Kako to, da je Hermogen u toj slici gledao đavla i da je ona bila uzrok moje čudnovate zablude? Utopit ću se u slutnjama i sumnji.Sveti Bože, jesam li umakla zloj sili, koja me bila zarobila?Ne, ne mogu dalje pisati, tako mi je, kao da sam utonula u tamnu noć, i kao da mi više ne svijetli nikakva zvijezda nade, da mi prijateljski pokaže put, kojim treba da krenem!(Nekoliko dana kasnije)Ne! Nikakve mračne sumnje ne smiju da mi zamrače ove vedre sunčane dane, što su mi svanuli! Velečasni otac Ćiril, draga moja majko, već te je, kao što znam, opširno izvijestio, kako je loše prošao proces protiv Leonarda, kojeg je moja pre-nagljenost izručila opakom krivičnom sudu. Da je uhvaćen pravi Medardo, da je njegovo možda hinjeno ludilo uskoro sasvim popustilo, da je priznao svoja zlodjela, da čeka svoju pravednu kaznu i... no dosta, jer bi sramotna sudbina zločinca, koji ti je kao dječak bio tako drag, i odviše ranila tvoje srce.Ovaj neobičan proces bio je jedini predmet razgovora na dvoru. Leonarda su smatrali preprednim, okorjelim zločincem, jer je sve nijekao.Bože nebeski! Kao ubodi bodeža bili su za mene mnogi od tih razgovora, jer je neki glas u meni na čudesan način govorio: »On je nevin, to će se pokazati jasno kao dan.«Osjetila sam prema njemu najdublje saučešće, morala sam sama sebi priznati, da je njegov lik, kad bih ga u sebi prizvala, budio u meni osjećaje, koje nisam mogla krivo shvatiti. Da! neizrecivo sam ga ljubila već onda, dok ga je svijet još smatrao opakim zločincem. Njega i mene moralo je spasiti neko čudo, jer bih umrla, čim bi Leonard pao od krvnikove ruke. On je nevin, ljubi me i uskoro će biti sasvim moj. Tako će se mračna slutnja iz ranoga djetinjstva, koju mi je neka neprijateljska sila lukavo pokušala zamutiti, divno, divno obistiniti u radosnom, zanosnom životu. O daj, bogobojazna majko, blagoslovi mene, blagoslovi ljubljenog! Ah, da bar tvoje sretno dijete može od srca isplakati svu svoju nebesku radost na tvojim grudima!Leonard je potpuno nalik na onog Francesca, samo kao da je veći, a i po izvjesnoj karakterističnoj uzbudljivosti, svojstvenoj njegovoj naciji (ti znaš, daje Poljak), razlikuje se vrlo upadljivo i od Francesca i od

redovnika Medarda. Bilo je zaista glupo makar i na čas pomisliti, da je duhoviti, društveni, divni Leonardo neki odbjegli redovnik. Ali strašan utisak onih jezovitih prizora u našem dvorcu još je tako snažan, da me često i nehotice spopadne groza, kad Leonard iznenada dođe k meni i pogleda me svojim blistavim očima, koje su, ah, i odviše nalik na oči onog Medarda, te se izlažem opasnosti, da svojim djetinjastim ponašanjem povrijedim ljubljenoga. Tako mi je pri duši, kao da će tek blagoslov svećenika prognati one mračne prilike, što još i sad neprijateljski bacaju na moj život poneku crnu sjenu. Uključi, draga moja majko, mene i ljubljenoga u svoju pobožnu molitvu!Knez želi, da se uskoro vjenčamo; javit ću ti pismom dan, da se uzmogneš sjetiti svog djeteta u svečanom sudbonosnom času njegova života...Stalno sam iznova čitao Aurelijino pismo. Bilo mi je, kao da mi u dušu prodire nebeski duh, koji je iz njega blistao, i kao da svojim čistim zrakama gasi sav grešni opaki žar. Kad bih ugledao Aureliju, obuzela bi me sveta bojažljivost, nisam se više usuđivao, da je milujem strastveno kao ranije. Aurelija je primijetila, da se moje ponašanje izmijenilo, i ja joj pokajnički priznali, da sam ugrabio njeno pismo abatisi; ispričao sam se, kazavši joj da me na to, poput neke nevidljive više sile, nagnala neobjašnjiva želja, kojoj se nisam mogao oduprijeti, da mi je upravo ta viša sila, što je na mene djelovala, htjela objaviti onu viziju u ispovijedaonici, da mi pokaže, kako je naša najprisnija veza njena vječna odluka.»Da, ti pobožno nebesko dijete«, rekao sam joj, »i meni se jednom ukazao čudesan san, u kojem si mi ti priznala svoju ljubav, ali ja sam bio nesretan redovnik, kojega je smrvila sudbina, čije je grudi razdiralo tisuću paklenih muka. Tebe — tebe sam ljubio bezimenim žarom, ali moja je ljubav bila zločin, dvostruki bezočan zločin, jer sam ja bio redovnik, a ti sveta Rozalija.«Aurelija prestrašeno ustuknu.»Zaboga«, reče, »zaboga, kroz naš se život provlači neka duboka, nedokučiva tajna; ah, Leonarde, ne dirajmo nikada u velo, kojim je obavijena, tko zna što se strašno, užasno iza njega skriva. Budimo bogobojazni i oslonimo se čvrsto jedno na drugo u vjernoj ljubavi, pa ćemo odoljeti mračnoj sili, čiji nam dusi možda dušmanski prijete. Sto si pročitao moje pismo, to je moralo biti; ah, trebalo je da ti sama sve

otkrijem, među nama ne smije biti tajne! A ipak mi je pri duši, kao da si se ti borio s koječim, što je ranije kobno utjecalo na tvoj život i što se iz neopravdanog straha nisi usudio izustiti! Budi iskren, Leonarde!Ah, kako bi ti otvoreno priznanje olakšalo grudi, kako bi još sjajnije zablistala naša ljubav.«Zaista, pri tim Aurelijinim riječima osjetih pravu muku zbog toga, što se u meni nastanio duh prijevare, što sam još pred nekoliko časaka onako bezočno obmanjivao to pobožno dijete; taj osjećaj postajao je na neki čudan način sve jači i jači, morao sam Aureliji priznati sve — sve, a ipak zadobiti njenu ljubav.»Aurelijo — svetice moja — koja me spašavaš od...«U tom času unišla je kneginja, njeno pojavljivanje bacilo me odjednom natrag u pakao, pun poruge i mračnih misli. Sad me je ona mora l a podnositi, ostadoh i stadoh smjelo i smiono pred nju kao Aurelijin zaručnik. Od svih zlih misli bio sam napokon slobodan tek onda, kad sam bio sam s Aurelijom; tada mi se ukazalo i pravo nebesko blaženstvo. Tek sam sada živo poželio da se vjenčam s Aurelijom.Jedne noći pojavi se živo preda mnom moja majka, htjedoh joj prihvatiti ruku i primijetih, da je to samo para, koja je poprimila njen oblik. »Čemu ta glupa obmana«, uzviknuh gnjevno; tada iz očiju moje majke potekoše bistre suze, ali se pret-voriše u srebrne blistave zvijezdice, iz kojih padoše svjetlucave kapljice i stadoše kružiti oko moje glave kao da bi htjele oblikovati svetačku aureolu; no neka crna, strašna šaka neprestano je kidala taj krug.»Ti, koga sam rodila čistog od svakog nedjela«, kazala je blagim glasom moja majka, »zar je tvoja snaga slomljena, te sene možeš oduprijeti mamljenju sotone? Sad tek mogu da ti pro-zrem u dušu, jer je s mene skinut teret zemaljskog! Ustani, Franciscus! ukrasit ću te vrpcama i cvijećem, jer je došlo Bernardovo, pa opet treba da budeš pobožan dječak!«Tada mi se učinilo, da moram, kao nekoć, zapjevati himnu u slavu svečevu, ali nešto je stalo užasno bučati, moja se pjesma pretvori u divlje urlikanje, a između mene i lika moje majke spustiše se uz šum crna vela.Više dana poslije te vizije susreo me na ulici krivični sudac. Prijazno mi je pristupio.

»Da li već znate«, progovorio je, »da je proces kapucina Medarda opet zapeo? Već je trebalo da bude sastavljena presuda, kojom bi mu najvjerojatnije bila izrečena smrtna kazna, ali tada iz njega ponovo izbiše znakovi ludila. Krivični sud primio je naime vijest o smrti njegove majke; kad sam mu to saopćio, divlje se nasmijao i uzviknuo glasom, koji bi sigurno uža-snuo i najstaloženiju dušu: »Ha, ha, ha! Princeza... (imenovao je ženu umorenog brata našeg kneza) odavno je umrla!« Određeno je, da bude ponovo liječnički pregledan, ali vjeruje se, da redovnik hini ludilo.«Raspitao sam se za dan i čas smrti svoje majke! Bila mi se ukazala istog časa, kad je umrla; usjekavši mi se duboko u dušu i srce, sad je i majka, koju sam bio i odviše zaboravio, bila posrednik između mene i čiste nebeske duše, koja je trebala da postane moja. Postao sam blaži i mekši, te mi se činilo, da tek sada potpuno shvaćam Aurelijinu ljubav; teško bih je sada mogao napustiti, jer me je štitila kao neka svetica, a moja mračna tajna, u koju ona više nije pokušavala prodrijeti, postala je sad meni samom nedokučivo zbivanje, koje su više sile zastrle ve-lom tajne.Došao je dan vjenčanja, koji je bio odredio knez. Aurelija se htjela vjenčati u rano jutro pred oltarom svete Rozalije u obližnjoj samostanskoj crkvi. Noć sam probdio usrdno se moleći, prviput nakon dugog vremena. Ah, zaslijepljen nisam osjećao, da je ta molitva, kojom sam se spremao na grijeh, paklena opačina!Kad sam došao k Aureliji, ona mi je prišla odjevena u bjelinu, ukrašena mirisnim ružama, u ljupkoj anđeoskoj ljepoti. U njenoj haljini i njenom nakitu u kosi bilo je nešto čudnovato starinsko, u meni se probudila neka mutna uspomena, a kad mi se odjednom pred očima živo pojavila slika oltara, pred kojim smo se imali vjenčati, osjetih kako me prožima duboka jeza.Ta je slika prikazivala mučenje svete Rozalije, koja je bila obučena upravo kao Aurelija.Teško mi je bilo prikriti grozan utisak, koji je to na mene učinilo. Aurelija mi pruži ruku s pogledom, iz kojeg je odsije-valo cijelo nebo ljubavi i blaženstva, privih je na grudi, a poljubac, pun najčišćeg zanosa ispuni me ponovo jasnim osjećajem, da moju dušu može spasiti samo Aurelija.Neki knežev sluga javi, da su njihova gospodstva spremna da nas

prime. Aurelija brzo navuče rukavice, ja je uzeh pod ruku, ali tada sobaricaprimijeti da kosa nije u redu, te skoči, da donese pribadače. Čekali smo na vratima, i to zadržavanje kao da je Aureliji bilo neugodno. U taj čas podiže se na ulici neka mukla graja, uzvikaše se nejasni glasovi i začu se tutnjava nekih teških kola, koja su se polako kotrljala. Pohitah k prozoru!Pred palačom se upravo zaustaviše prosta kola, kojima je upravljao krvnik; odostraga je na njima sjedio redovnik, a pred njim neki kapucin, koji je s njim glasno i usrdno molio. Bljedilo smrtnog straha i čupava brada bili su iznakazili crte groznog dvojnika, no ipak sam ih odviše dobro prepoznao.Čim su kola — kojima je puk, što je bio nagrnuo, načas prepriječio put — opet krenula, pogledao je prema meni ukočenim, užasnim pogledom, iz očiju su mu sijevale iskre, nasmijao se i zaurlao:»Mladoženjo, mladoženjo!... hodi... hodi na krov... na krov... tamo ćemo se pohrvati, i onaj, tko zbaci drugoga, bit će kralj i smjet će piti krv!«Uzviknuh:»Užasni čovječe... što hoćeš... što hoćeš od mene?«Aurelija me uhvati objema rukama, silom me otrgnu od prozora i zavapi:»Za ime Božje i blažene Djevice... Odvode u smrt Medarda... ubojicu mog brata... Leonarde... Leonarde!«Tada se u meni probudiše dusi pakla i podigoše se svom snagom, koja im je dana nad bezočnim, opakim grešnikom.U goropadnom bijesu pograbih Aureliju, tako da se sva stresla:»Ha ha ha... bezumna luda ženo... ja... ja, tvoj ljubljeni, tvoj vjerenik, ja sam Medardo, ja sam ubojica tvog brata... hej, zaručnice redovnikova, zar bi svojim cviljenjem htjela navući propast na svog zaručnika? Ho ho ho!... ja sam kralj... pit ću tvoju krv!«Trgnuh ubojnički nož — zamahnuh na Aureliju, koja se sruši na tie — mlaz krvi šiknu mi po ruci.Jurnuh niz stepenice, kroz puk, do kola, izvukoh iz njih redovnika, bacih ga na tie; tada me pograbiše, no stadoh bijesno udarati oko sebe nožem — oslobodih se — dadoh se u bijeg — svijet nahrupi za mnom, osjetih da sam ranjen ubodom u slabine, ali s nožem u desnici, dijeleći ljevicom snažne udarce, probih se sve do obližnje ograde

parka, koju preskočih u strašnom zaletu.»Umorstvo!... Umorstvo!... drž'te... drž'te ubojicu!« razli-ježe se za mnom, čuh štropot, htjedoše razvaliti zatvorena vrata parka; bježao sam tako, da me ništa ne bi moglo zadržati.Stigoh do širokog jarka, koji je dijelio park od šume, što se naslanjala tik uza nj, preskočih ga snažnim skokom, te trčah sve dalje i dalje kroz šumu, sve dok se iscrpen ne sruših pod neko stablo.Već je bila mrkla noć, kad se trgoh iz neke duboke oma-mljenosti. Dušu mi je ispunjala samo misao da bježim kao gonjena zvijer. Ustadoh, ali tek što učinih nekoliko koraka, nešto zašušti, iz grmlja mi skoči na leđa neki čovjek i obuhvati me rukama oko vrata. Uzalud sam pokušavao, da ga zbacim — bacao sam se na tie, pritiskao sam se leđima o stabla, sve to nije pomoglo. Čovjek je hihotao i podrugljivo se smijao; tada se kroz mračne jele probi mjesec i osvijetli mrtvački blijedo, grozno lice onog redovnika — tobožnjeg Medarda, dvojnika, koji se upiljio u mene strašnim pogledom, kao ono s kola.»Hi... hi... hi... bratac... bratac... uvijek, uvijek sam uz tebe... ne daj se... ne... ne daj se... Ne mogu tr... trčati... kao ti... moraš me no... nositi... Dolazim sa vje... vješala... htjeli su me ra... ra-strgnuti na ko... kotaču... hi hi...«Tako se smijala i urlikala ta užasna sablast, dok sam ja, svom snagom, kojom me je ispunio divlji užas, skakao uvis poput tigra, kojega je obavila ogromna zmija! Zalijetao sam se na stabla i stijene, da ga, ako ne ubijem, onda bar teško ozlijedim, kako bih ga prisilio da me pusti. No on se još jače smijao, a samo sam j a osjećao strašne bolove; pokušavao sam razdvojiti njegove ruke, koje je čvrsto stisnuo oko vrata, ali snaga one nemani prijetila je da me zadavi.Napokon, nakon mahnitog natezanja, odjednom se srušio s mene; no tek, što potrčah nekoliko koraka, ponovo mi je sjedio na leđima, hihoćući i smijući se, mucajući one strašne riječi!Iznova sam se naprezao u divljem bijesu — iznova se oslobađao! — iznova me je ona strašna sablast hvatala oko vrata.Ne mogu točno navesti, kako sam dugo bježao kroz mračnu šumu, progonjen od dvojnika, pri duši mi je, kao da su protekli mjeseci, a da nisam okusio jela ni pila. Živo se sjećam samo j e dnog svijetlog časa, poslije kojeg padoh u stanje potpune nesvijesti. Upravo mi je bilo uspjelo zbaciti svog dvojnika, kad u šumu prodre sjajan sunčani

trak, a s njim i neki ljubak, mio zvuk. Prepoznah samostansko zvono, koje je pozivalo na ranu misu. »Ubio si Aureliju!« Ta me misao pograbila ledenim rukama smrti, te se onesviješten sruših.

DRUGO POGLAVLJEPOKORA

Blaga toplina prostrujala mi je dušom. Osjetih kako mi čudno prožima i bocka sve žile; taj osjećaj postade misao, no moje ja bilo je razdijeljeno na stotine dijelova. Svaki dio živio je vlastitim životom i imao vlastitu životnu svijest, te je glava uzalud zapovijedala udovima, jer se oni poput nevjernih vazala, nisu dali podvrći pod njenu vlast. Misli pojedinih dijelova stadoše se kretati kao svijetle točke, sve brže i brže, obrazujući vatreni krug, koji je bivao to manji, što je više rasla brzina, tako da je napokon izgledao samo kao neka nepokretna vatrena kugla. Iz nje su izbijale žarke zrake, koje su poigravale u raznobojnim plamenovima. »To su moji udovi, koji se miču, sad ću se probuditi!« Takva mi je misao sinula, ali me toga časa trže žestok bol, a u ušima mi zazvučaše jasni zvukovi zvona. »Bježati, samo dalje! — samo dalje!« uzviknuh i htjedoh se brzo podići, ali nemoćan padoh natrag. Tek mi je tada uspjelo otvoriti oči.Zvuči zvona i dalje su odjekivali — mislio sam da sam još u šumi, ali koliko se začudih, kad pogledah predmete oko sebe, sebe sama. Ležao sam u redovničkom habitu kapucina u nekoj visokoj jednostavnoj sobi, ispružen na dobroj strunjači. Nekoliko stolica od trske, mali stol i sirotinjski krevet bili su jedini predmeti u sobi. Postade mi jasno, da je moje nesvijesno stanje moralo duže potrajati, i da sam za to vrijeme na neki način morao biti dopremljen u neki samostan, koji prima bolesnike. Možda mi je odijelo bilo poderano, te su mi privremeno dali mantiju. Opasnosti sam, činilo mi se, bio izbjegao. Ta me je misao potpuno umirila, te odlučih sačekati, što će se dalje dogoditi, jer sam predviđao da će uskoro netko pogledati bolesnika. Bio sam jako umoran, ali nisam osjećao nikakvih bolova. Ležao sam tako, pri potpunoj svijesti, još nekoliko minuta, i tada začuh korake, koji kao da su se približavali kroz neki dugi hodnik. Otključaše moja vrata, i ja ugledah dva čovjeka, od kojih je jedan bio odjeven građanski, dok je drugi nosio redovnički habit milosrdne braće. Priđoše mi šutke; onaj u građanskom odijelu oštro me pogleda u oči i kao da se jako začudio.

»Došao sam opet k sebi, gospodine«, počeh da govorim umornim glasom, »neka je hvala nebu, koje me vratilo u život — no gdje sam? Kako sam dospio ovamo?«Onaj u građanskom odijelu, ne odgovorivši mi, obrati se duhovniku i reče mu talijanski:»To je zaista čudnovato, pogled mu je sasvim izmijenjen, govor čist, samo umoran... mora da je nastupila neka neobična kriza.«»Meni se čini«, odgovori duhovnik, »meni se čini, da više nema sumnje, da će ozdraviti.«»To zavisi«, nastavi onaj u građanskom odijelu, »to zavisi od toga, kako će se držati idućih dana. Ne znate li toliko njemački, da se s njim porazgovorite?«»Nažalost, ne«, odgovori duhovnik.»Ja razumijem i govorim talijanski«, upleh se, »kažite mi, gdje sam i kako sam dospio ovamo?«Onaj u građanskom odijelu, liječnik, kako sam razabrao, kao da se radosno iznenadio.»Ah«, uskliknuo je, »ah, vrlo dobro. Vi ste, velečasni gospodine, na mjestu, gdje se na sve moguće načine skrbi samo za vaše dobro. Vas su prije tri mjeseca dopremili ovamo u vrlo opasnom stanju. Bili ste teško bolesni, ali, čini se, da vas je naša briga i njega dovela na put ozdravljenja. Ako budemo imali sreće da vas sasvim izliječimo, moći ćete mirno nastaviti put, čuo sam, naime, da biste htjeli u Rim.«»Zar sam«, pitao sam dalje, »došao k vama u ovoj odjeći, koju imam na sebi?«»Dakako«, odgovorio je liječnik; »ali manite se zapitkiva-nja, ne uznemirujte se, sve ćete saznati, sada je najpreče skrb za vaše zdravlje.«Prihvatio mi je bilo, a svećenik je bio donio zdjelicu i pružio mi je.»Pijte«, reče liječnik, »a onda mi recite, što mislite, kakvo je to piće.«»To je«, odgovorih, ispivši, »krepka mesna čorba.« Liječnik se zadovoljno nasmiješi i reče svećeniku: »Dobro, vrlo dobro!«Obojica odoše. Moja je pretpostavka, kao što mi se činilo, bila opravdana. Nalazio sam se u nekoj javnoj bolnici. Njegovali su me krepkom hranom i lijekovima, te sam poslije tri dana mogao ustati. Svećenik otvori prozor, u sobu zastruja topao divan zrak, kakav nikad nisam udisao; na zgradu se nadovezivao vrt, u kojem su se zelenjela i

cvjetala divna nepoznata stabla, vinova loza bujno se uspinjala po zidu, ali više od svega činilo mi se nebo, tamnoplavo i prozirno, kao neka pojava iz čarobnog svijeta.»Gdje sam to«, uzviknuh sav radostan; »zar su me sveci udostojili, da se nastanim u nekoj nebeskoj zemlji?«Duhovnik se radosno nasmiješi i reče: »U Italiji ste, brate, u Italiji!«Moje udivljenje poraslo je do vrhunca. Navalih na duhovnika neka mi točno ispriča, kako sam prisipio u ovu kuću, on me uputi na liječnika. Ovaj mi napokon reče, da me je prije tri mjeseca dopremio ovamo neki čudan čovjek i zamolio da me prime, te da sam sada u bolnici, kojom upravljaju milosrdna braća. Kako sam se sve više i više oporavljao, primjećivao sam, da se obojica, i liječnik i duhovnik, sve više upuštaju sa mnom u raznovrsne razgovore i prvenstveno meni daju priliku da se nadugo raspričam. Moje široko znanje iz najrazličitijih naučnih struka pružalo mi je obilno grade, i liječnik me zamoli da ponešto i napišem, pa je to kasnije čitao u mome prisustvu i bio, čini se, vrlo zadovoljan. No često bi me začudilo, što je stalno, mjesto da pohvali moj rad, govorio:»Zaista... dobro je... nisam se prevario!... divno... divno!«U određene sate smio sam sada u vrt, gdje sam ponekad viđao grozno unakažene, mrtvački blijede, poput kostura mršave ljude, koje su vodila milosrdna braća. Jednom, kad sam već namjeravao da se vratim u kuću, sretoh nekog mršavog, visokog čovjeka, u čudnovatom ogrtaču zemljane boje, kojega su pod ruku vodila dva duhovnika, a on je poslije svakog koraka smiješno poskakivao i pritom pištao prodornim glasom. Zastah začuđeno, ali duhovnik, koji me je pratio, brzo me odvuče dalje, govoreći mi:»Hajdete, hajdete, dragi brate Medardo! nije to za vas.«»Zaboga,« uzviknuh, »otkuda znate moje ime?«Žestina, kojom sam izrekao te riječi, kao da je uznemirila moga pratioca.»Eh«, reče on, »kako da ne znamo vaše ime? Čovjek, koji vas je doveo ovamo, kazao ga je, i vi ste uneseni u kućni spisak kao Medardo, brat kapucinskog samostana u B.«Ledena jeza strese mi udove. No bio tko bio onaj neznanac, koji me je doveo ovamo u bolnicu, pa da je baš bio i posvećen u moju tajnu, nije mogao htjeti zlo, jer se za mene prijateljski pobrinuo, i sad sam eto

slobodan.Naslonio sam se na otvoren prozor i punim dahom udisao divan topao zrak, koji mi je strujao kroz srž i žile i razgarao u meni nov život, kad ugledah kako neka sitna mršava prilika sa šiljastim šeširićem na glavi, zaogrnuta sirotinjskim izblijedjelim kaputom, prilazi glavnim putem prema zgradi, više skakućući i trčkarajući, nego hodajući. Kad me spazi, visoko podiže šešir i stade mi rukom dobacivati poljupce. Čovječuljak mi je bio nekako poznat, no nisam mogao da mu jasno razaberem crte, a izgubio se medu drvećem, prije nego što sam uspio raščistiti, tko bi to mogao biti. Ali ne potraja dugo, a netko zakuca na moja vrata. Otvorih, i unutra uđe ista ona prilika, koju sam vidio u vrtu.»Schonfeld«, uskliknuh sav u čudu, »Schonfeld, kako ste vi dospjeli ovamo, zaboga?«Bio je to onaj luckasti brijač iz trgovačkog grada, koji me onomadne spasio iz velike opasnosti.»Ah — ah, ah!« uzdisao je, razvlačeći lice nekako smiješno na plač, »kako da dospijem ovamo, velečasni gospodine, kako drukčije nego gonjen i bacan od zle sudbine, koja progoni sve genije! Morao sam pobjeći zbog ubojstva...«»Zbog ubojstva?« prekinuh ga naglo.»Da, zbog ubojstva«, nastavio je; »ubio sam u gnjevu lijevu stranu brade najmlađeg komercijalnog savjetnika u gradu, a desnoj nanio opasnu ranu.«»Molim vas«, prekinuh ga ponovo, »okanite se šale, budite jedamput razumni i govorite suvislo, ili me ostavite.«»Eh, dragi brate Medardo«, poče on iznenada vrlo ozbiljno, »sada, kad si ozdravio, htio bi me otjerati, a morao si me trpjeti u svojoj blizini, dok si ležao bolestan, te sam ti bio drug u sobi i spavao u onom krevetu.«»Sto to znači«, uzviknuh preneražen, »kako ste došli do imena Medaredo?«»Molim vas«, reče mi, smješkajući se, »pogledajte desni okrajak svoje mantije.«Učinih to i skamenih se od užasa i čuda, jer ugledah ušive-no ime Medardo, te se po nedvojbenim znakovima uvjerih, da nema sumnje, da je na meni ista ona mantija, koju sam bio sakrio u šuplje drvo, kad

sam bježao iz dvorca baruna von F. Schonfeld primijeti moje uzbuđenje, stade se čudno smješkati i, stavivši kažiprst na nos, podigavši se na vršcima cipela, zagleda mi se u oči; ostadoh nijem, i tada on, polako i pažljivo, progovori:»Vaša preuzvišenost se očigledno čudi tom lijepom odijelu, koje su vam obukli, no čini se da vam divno stoji i pristaje, bolje od onog odijela orahove boje s jadnim presvučenim dugmeti-ma, u koje vas je bio odjenuo moj ozbiljni, pametni Damon... Ja... ja... nepriznati, progonjeni Pietro Belcampo, ja sam onaj, koji je ovom odjećom pokrio vašu golotinju. Brate Medardo! Niste bili u nekom osobitom stanju, jer ste kao gornji ogrtač — spencer — engleski frak nosili naprosto svoju vlastitu kožu, a nekoj pristaloj frizuri nije bilo ni traga, jer ste se, miješajući se u moju umjetnost, sami pobrinuli za svoju karakalu češljem od deset zubaca, koji vam je izrastao iz šaka.«»Okanite se, budalaština«, planuh, »okanite se budalaština, Schonfeld...«»Meni je ime Pietro Belcampo«, prekinuo me sav gnjevan, »da, Pietro Belcampo, ovdje u Italiji, a ti, Medardo, treba da znaš, da sam ja, upravo ja, ona ludost, koja posvuda ide za tobom, da bi pomogla tvome razumu; samo u toj ludosti, uviđao ti to ili ne, naći ćeš svoj spas, jer je tvoj um mizerija i ne može se držati na nogama, nego tetura kao slabašno dijete i mora se udružiti s ludošću, koja mu pomaže da se uspravi i da nađe pravi put u domovinu — u ludnicu, u koju smo obojica točno prispjeli, moj bratac Medardo.«Zgrozih se, sjetih se prilika, koje sam vidio, čovjeka u ogrtaču zemljane boje, koji je onako poskakivao, te više nisam sumnjao, da mi Schonfeld u svojem ludilu govori istinu.»Da, bratac Medardo«, nastavio je Schonfeld povišenim glasom i uz živu gestikulaciju, »ludilo se pojavljuje na zemlji kao prava kraljica duhova. Razum je samo njen lijeni namjesnik, koji se nikad ne brine za ono, što se događa izvan granica njegova carstva, koji samo od dosade naređuje vojnicima da vježbaju na paradnom trgu, a kad izvana navali neprijatelj, oni nisu u stanju da ispale ni jedan valjani hitac. A ludost, prava kraljica puka, ulazi s bubnjevima i trubama: hop, hop! Za njom klicanje — klicanje. Vazali se podižu s mjesta, na koja ih je zatvorio um, i ne će više da ustaju, sjedaju i liježu, kako to želi pedantni dvorski meštar; a on, gledajući te budale, govori:

»Pogledajte, ludost mi je izludila — zaludila najbolje pitomce — da, oni su poludjeli.« To je igra riječima, bratac Medardo — a igra riječima, to su usijana kliješta za kovrčanje u ruci ludosti, kojima ona kovrča misli.«»Ponovo«, upadoh ludom Schonfeldu u riječ, »ponovo vas molim, okanite se besmislenog brbljanja, ako možete, i kažite mi, kako ste dospjeli ovamo i što znate o meni i ovoj odjeći, što je na meni.«Pri tim riječima uhvatio sam ga za obje ruke i posjeo na stolicu. Kao da se domišlja, oborio je oči i duboko uzdahnuo.»Ja sam vam«, progovorio je tada tihim umornim glasom, »po drugi put spasio život. Ja sam bio onaj, koji vam je pomogao pri bijegu iz trgovačkog grada, ja sam bio i onaj, koji vas je dopremio ovamo.«»Ali zaboga, za ime svih svetih, gdje ste me našli?« uzviknuo sam, pustivši ga; istog časa skočio je i uzviknuo, sijevajući očima:»Eh, brate Medardo, da te ja, ovako sitan i slab, kakav jesam, nisam ponio na svojim plećima, ti bi bio razmrskanih udova ležao na točku.«Uzdrhtah — kao satrt klonuh na stolicu; tada se otvoriše vrata i žurno uniđe duhovnik, koji me je njegovao.»Kako ste dospjeli ovamo? Tko vam je dopustio, da uđete u ovu sobu?« tako je navalio na Belcampa; ovome navriješe suze na oči, te stade molećim glasom govoriti:»Ah, velečasni gospodine, nisam više mogao izdržati, da ne govorim sa svojim prijateljem, kojega sam istrgnuo iz sigurne smrtne opasnosti!«Pribrah se.»Recite mi, dragi brate«, obratih se duhovniku, »da li me zaista ovaj čovjek doveo ovamo?« Nije izustio ni riječ.»Sad znam, gdje sam«, nastavih, »naslućujem, da sam bio u najstrašnijem stanju, što postoji; no vidite, da sam potpuno ozdravio, te valjda mogu saznati sve, što mi se dosad vjerojatno namjerno prešućivalo, jer me se smatralo razdražljivim.«»Zaista je tako«, odgovori duhovnik, »ovaj vas je čovjek doveo u naš zavod, bit će tome tri do tri i po mjeseca. Našao vas je, kako je ispričao, naizgled mrtva četiri milje odavde u šumi, koja dijeli ...sko područje od našega, i prepoznao u vama Medarda, kapucina iz samostana u B., kojega je poznavao otprije i koji je na putovanju u Rim prošao kroz mjesto, gdje je on ranije boravio. Bili ste u stanju

potpune apatije. Hodali ste, ako vas se povelo, stajali ste, ako vas se ostavilo, sjedili ste, lijegali, ako vas se na to uputilo. Jelo i piće morali su vam silom ulijevati. Iz usta su vam izlazili samo mukli nerazumljivi glasovi, vaš pogled kao da je bio bez vida. Belcampo vas nije napuštao, vjerno vas je njegovao. Poslije četiri sedmice pali ste u najstrašnije bjesnilo, te smo bili prisiljeni da vas smjestimo u jednu od udaljenih prostorija, određenih za takve slučajeve. Bili ste nalik na divlju zvijer — no ne ću vam pobliže ocrtavati to stanje, jer bi vam sjećanje na to bilo možda i odviše bolno. Nakon četiri sedmice odjednom ste ponovo zapali u ono stanje apatije, koje je prešlo u potpunu obamrlost, iz koje ste se ozdravljeni probudili.«Dok je duhovnik pripovijedao, Schonfeld je bio sjeo i podbočio glavu na ruku, kao da duboko razmišlja.»Da«, poče on, »znam vrlo dobro, da sam ponekad bezumna budala, ali zrak u ludnici, škodljiv za pametne ljude, na mene je već sasvim dobro utjecao. Počinjem razmišljati o sebi, a to nije loš znak. Ako uopće postojim samo po svojoj vlastitoj svijesti, onda bi se radilo samo o tome, da ta svijest svijesnome skida lakrdijašku odjeću, pa bih ovdje postao čak i solidan gentlemen! No, Bože! — zar genijalni vlasuljar nije već sam po sebi predodređen za smušenjaka? Smušenost je štit protiv svakog ludila, i ja vam, velečasni gospodine, mogu jamčiti, da ću i pri sjevero-sjeverozapadu crkveni toranj dobro razlikovati od ulične svjetiljke.«»Ako je zaista tako«, rekoh, »dokažite mi to time, što ćete mi mirno ispričati tok stvari, kako ste me našli i kako ste me doveli ovamo.«»Učinit ću to«, odgovori Schonfeld, »iako gospodin duhovnik zabrinuto krivi lice; no dozvoli, brate Medardo, da tebe, kao svoga štićenika, oslovljavam s povjerljivim ti.Idućeg jutra, nakon one noći, kad si ti pobjegao, iščeznuo je na neobjašnjiv način i onaj stari slikar s cijelom svojom zbirkom slika. Koliko god je ta stvar u prvi čas pobudila veliku pažnju, uskoro su je zaboravili u bujici novih događaja. Tek kad se saznalo za umorstvo u dvorcu baruna F., kad su ...ski sudovi izdali tjeralice za redovnikom Medardom iz kapucinskog samostana u B., sjetiše se ljudi da je slikar cijelu tu priču ispričao u gostionici i da je u tebi prepoznao brata Medarda. Gazda hotela, u kojem si stanovao, potvrdio je pretpostavku, da sam ti ja pomogao uteći. Počeše paziti na mene,

htjedoše me baciti u zatvor. Nisam se teško odlučio da pobjegnem od bijednog života, koji me je već odavno pritiskao. Odlučih da odem u Italiju, gdje ima opata i frizura. Na svom putu vidjeh te u rezidenciji kneza von ***. Govorilo se o tvojem vjenčanju s Aurelijom i opogubljenju redovnika Medarda. Vidio sam i toga redovnika. No, bilo kako bilo, ja sam t e be smatrao za pravoga Medarda. Vrzao sam se oko tebe, no nisi me zapazio, te napustih rezidenciju, da produžim svojim putem. Poslije dugog hoda uputio sam se jednom u ranu zoru kroz šumu, što se mračna i crna sterala preda mnom. Upravo kad su se bile probile prve zrake jutarnjeg sunca, nešto zašušta u gustome grmlju i preda me iskoči neki čovjek raščupane kose i brade, ali lijepo odjeven. Pogledao me divlje i smeteno i začas mi iščeznuo s vida. Pođoh dalje, no kako se prenerazih, spazivši tik pred sobom neku golu ljudsku priliku ispruženu na tlu. Pomislih, da je netko ubijen, i da je onaj, što je bio bježao, ubojica. Sagnuh se ka golom čovjeku, prepoznah tebe i razabrah da lagano dišeš. Tik uz tebe ležala je ova redovnička mantija, koju sad nosiš; s mnogo muke obukoh te u nju i odvukoh te dalje. Napokon si se prenuo iz duboke nesvijesti, ali ostao si u stanju, koje ti je upravo opisao velečasni gospodin. Trebalo je zaista mnogo napora, da te otpremim dalje, i tako tek uveče stigoh do neke krčme usred šume. Ostavih te na travi, kao snom opijena, i uđoh u krčmu da uzmem jela i pića. U krčmi su sjedili ***ski draguni, koji su po pričanju krčmarice trebali da sve do granice tragaju za nekim redovnikom, koji je na neshvatljiv način umakao u času, kad je trebalo da bude pogubljen zbog teških zločina. Za mene je bila tajna, kako si iz rezidencije prispio u šumu, ali uvjerenje da si upravo t i taj Medardo, kojega traže, nalagalo mi je da te s najvećom brižljivošću izbavim iz opasnosti, u kojoj si, kako mi se činilo, lebdio. Odvukoh te skrovitim putovima preko granice i napokon dođoh s tobom u ovu kuću, gdje primiše i tebe i mene, jer sam izjavio da se od tebe ne ću odvojiti. Ovdje si bio siguran; jer primljenog bolesnika nikako ne bi predali stranim sudovima. S tvojih pet osjetila nije bilo baš najbolje, dok sam stanovao uz tebe u ovoj sobi i njegovao te. Pokrete tvojih udova nije se moglo pohvaliti. Noverre i Bestris bili bi te duboko pre-zirali, jer ti je glava visjela na grudi, a ako te je čovjek htio uspraviti, prevrtao si se kao loše izrađen čunj. U veoma žalosnom stanju bio je i tvoj govornički dar, jer si bio jezivo šutljiv i tek si ponekad izgovorio

jedino »hu, hu!« i »me... me...«, a iz toga se nije osobito razabiralo, što želiš i što misliš, čak je izgledalo da su te i ova dva sloga iznevjerila i da se skicu na svoju ruku, odnosno na svojim vlastitim nogama. Napokon si se odjednom i odviše razveselio, visoko si poskočio, zaurlao od silne radosti i stao čupati mantiju s tijela, da se oslobodiš svakog okova, koji sputava prirodu — tvoj apetit...«»Stanite, Schonfelde«, prekinuh tog užasnog lakrdijaša, »stanite! Već su me obavijestili o strašnom stanju, u koje sam bio zapao. Hvala beskrajnoj strpljivosti i milosti Gospodnjoj, hvala zagovoru blažene Djevice i svih svetih, što sam spašen!«»Eh, velečasni gospodine!« nastavio je Schonfeld, »što imate od toga! Mislim od te posebne funkcije duha, koju nazivaju sviješću, i koja nije ništa drugo nego prokleto djelovanje odvratnog ubirača maltarine, trošarinskog činovničića, pomoćnika glavne kontrole, koji je otvorio svoju nesretnu kancelariju u tavanskoj sobici, te svoj robi, što hoće napolje, govori: »Hej... hej... izvoz je zabranjen... nikud iz zemlje, nikud.« Najljepši dragulji guraju se u zemlju kao prezreno sjeme salate, a ono što iznikne, u najboljem je slučaju šećerna repa, iz koje praksa, pomoću utega od tisuću centi istisne četvrt unce šećera lošeg okusa... He, he... a ipak se onim izvozom moglo uspostaviti trgovinu s divnim Božjim gradom tamo gore, gdje je sve gordo i veličanstveno. Bože nebeski! Gospode! Sav svoj skupo kupljeni puder a la Marechal ili a la Pompadour ili a la reine de Golconde, bio bih bacio u rijeku, tamo gdje je najdublja, da sam makar i prekupnjom mogao odande dobiti i trun sunčane prašine, da naprašim vlasulje visoko-obrazovanih profesora i školskih kolega, a prije svega svoju vlastitu!Sto ja to govorim? Da je moj Damon vas, najčasnijeg među svim časnim redovnicima, mogao ogrnuti, mjesto frakom buhi-ne boje, sunčanom jutarnjom haljinom, kakvu bogati, obijesni građani Božjeg grada oblače, kad im se žuri na stolicu, zaista bi se sve bilo desilo drukčije u pogledu otmjenosti i dostojanstva; a ovako je svijet smatrao, da ste neki običan glebae ad scriptus, i da vam je đavao cousin germain.«Schonfeld ustade i stade hodati ili, bolje reći skakutati, iz jednog ugla sobe u drugi, žustro gestikulirajući i čineći lude grimase. Sav se zanio kao obično i raspaljen nizao budalaštinu za budalaštinom. Zgrabih ga stoga za obje ruke i rekoh:

»Zar hoćeš da se po svaku cijenu ovdje mjesto mene udomaćiš? Zar se poslije minute pametne ozbiljnosti ne možeš okaniti lakrdija?«On se nekako čudno nasmiješi i reče:»Je li zaista tako glupo to, što govorim, kad me obuzme duh?«»Upravo to i jest nesreća«, odgovorih, »što tvoje budalaštine često imaju dubok smisao, ali ti to sve opšiješ i optočiš takvim tričavim šarenilom, da i dobra, zdrava misao postaje smiješna i nevjerojatna, kao odijelo prekriveno šarenim prnjama. Nikad ne ideš ravno, nego skačeš čas ovamo, čas onamo — tvoj pravac ide ukrivo!«»Sto je pravac«, prekinu me Schonfeld tiho, smješkajući se i dalje s gorko-slatkim izrazom lica. »Sto je pravac, časni kapucine? Pretpostavka pravca je neki cilj, prema kojem određujemo svoj pravac. Jeste li vi svijesni svog cilja, poštovani redovnice? Zar se ne bojite, da ponekad uzimate i premalo mačjeg mozga, ali da mjesto toga u gostionici i pored nategnutog konopca potegnete i odviše spirituoza, te onda, kao pokrivač f/krovova, kojemu se vrti u glavi, vidite dva cilja, i ne znate koji ^je pravi? Osim toga, kapucine, oprosti mome staležu što u sebi nosim lakrdijaško kao ugodnu primjesu, španjolski papar uz cvjetaču. Bez toga je vlasuljar jadna figura, bijedni glupak, koji u džepu nosi privilegij, a ne koristi se njim na svoje zadovoljstvo i radost.«Duhovnik je pažljivo promatrao čas mene, čas Schonfelda i njegove grimase; govorili smo njemački, pa nije razumio ni riječ. Tada prekinu naš razgovor.»Oprostite, gospodo, što mi dužnost nalaže da učinim kraj razgovoru, koji vam obojici ne može služiti na dobro. Vi ste, brate, još odveć slabi, da biste mogli tako dugo govoriti o stvarima iz vašeg ranijeg života, koje vjerojatno izazivaju bolne uspomene; vi ćete malo po malo sve saznati od svog prijatelja, jer će vas vaš prijatelj, kad potpuno zdravi odete iz našeg zavoda svakako i dalje pratiti. Osim toga (obratio se Schonfeldu) vi imate način prikazivanja, koji može slušaocu potpuno živo predočiti sve ono, o čemu govorite. U Njemačkoj mora da vas smatraju suludim, a čak bi vas i kod nas smatrali za dobrog buffona. Možda biste imali sreću u nekom kazalištu, koje prikazuje komedije.«Schonfeld se zapilji u duhovnika široko razrogačenim očima, onda se podiže na vrške prsta, pljesnu rukama nad glavom i uzviknu

talijanski:»Glasu duhova!... glasu sudbine, ti si mi progovorio na usta ovog časnog gospodina!... Belcampo... Belcampo... kako si samo mogao da ne osjetiš svoj pravi poziv... odluka je pala!«S tim riječima istrčao je napolje. Idućeg jutra došao je k meni, spreman za put.»Ti si sad, dragi brate Medardo«, reče, »sasvim ozdravio, ne treba ti više moja pomoć; odlazim, kud me vodi glas moje duše... zbogom!... No dozvoli da posljednji put primijenim na tebi svoju umjetnost, koja mi sad izgleda kao neki prezreni zanat.«Izvukao je nož, škare i češalj, te mi uz tisuću grimasa i šala uredio tonzuru i bradu. Usprkos vjernosti, koju je pokazao prema meni, postao mi je taj čovjek neugodan, te sam bio zadovoljan, kad je otišao.Liječnik mi je prilično pomogao sredstvima za jačanje; boja mi je postala svježija, a poslije sve dužih šetnji vratila mi se i snaga. Bio sam uvjeren, da ću moći izdržati pješačenje, te napustili kuću, koja je za duševno bolesnog bila blagotvorna, ali neugodna i jeziva za zdravog. Podmetnuli su mi namjeru da hodočastim u Rim, te odlučih da to zaista učinim i krenuh na put cestom, za koju su mi kazali da onamo vodi.Iako mi je duh potpuno ozdravio, ipak sam i sam bio svi-jestan, da sam u nekom stanju neosjetljivosti, koje je zastiralo tamnim velom svaku sliku, što je niknula u mojoj duši, te je sve izgledalo bezbojno, sivo u sivom. Ne sjećajući se ničeg proteklog, bio sam potpuno zaokupljen brigom za ono, što me je okruživalo. Gledao sam u daljinu, ne bih li ugledao neko mjesto, gdje bih se mogao upustiti u razgovor, da isprosjačim jelo ili prenoćište, te sam se od srca radovao kad bi pobožni ljudi napunili moju prosjačku torbu i moju bocu, dok sam ja za uzvrat mehanički brbljao molitve. Čak sam se i duhom bio srozao do običnog, priglupog redovnika-prosjaka.Tako napokon prispjeli do velikog kapucinskog samostana, što, tek nekoliko sati udaljen od Rima, leži na osami, okružen jedino gospodarskim zgradama. Tu su morali primiti svog redovničkog brata, te namislih da se temeljito odmorim. Rekao sam da je samostan u Njemačkoj, u kojem sam ranije boravio, raspušten, i da sam krenuo na put, jer bih htio stupiti u neki drugi samostan svoga reda. S

prijaznošću, svojstvenom talijanskim redovnicima, bogato me pogostiše, i prior izjavi da mogu kao stranac ostati u njihovom samostanu, dok god mi se bude svidjelo, ukoliko me možda ne prisiljava neki zavjet da putujem dalje. Bilo je vrijeme za večernjicu. Redovnici odoše na kor, a ja uđoh u crkvu. Smjela, divna arhitektura lađe silno me zadivila, ali moj duh, pritisnut k zemlji, nije se mogao uzdići, kao što se to događalo nekoć, dok sam još kao nedoraslo dijete promatrao crkvu Svete Lipe. Pomolivši se pred glavnim oltarom, prođoh pokrajnim krilima, promatrajući slike na oltarima, koje su, kao obično, prikazivale mučenje svetaca, kojima su bile posvećene. Napokon uđoh u neku pokrajnu kapelu, u kojoj su oltar magično osvijetlile sunčane zrake, što su se probijale kroz šarena prozorska stakla. Htjedoh pogledati sliku, te se popeh uz stepenice.Sveta Rozalija — kobna slika s oltara mojega samostana!Ah! — ugledah Aureliju! Sav moj život — moji hiljadu-struki grijesi — moji zločini — umorstvo Hermogena — Aure-lije — sve — sve mi to kao j e dna j e d ina užasna misao proleti kroz mozak poput šiljastog usijanog željeza.Moje grudi — žile i žilice kidale su se u divljem bolu najgroznije muke! O, da ih je bar ublažila smrt!Bacih se ničice — u bjesomučnom očaju razdrijeh svoju odjeću, zavapih u bezutješnom jadu, tako da je odjeknulo po cijeloj ckrvi: »Ja sam proklet, ja sam proklet! Nema milosti, nema više utjehe, ni ovdje ni tamo! U pakao — u pakao — vječno prokletstvo bačeno je na mene, bezbožnog griješnika!«Podigoše me — redovnici su bili u kapeli, preda mnom je stajao prior, visok, častan starac. Promatrao me s neopisivo blagom ozbiljnošću, prihvatio me za ruke, te je izgledalo kao da je neki svetac, pun nebeskog sažaljenja, čvrsto zadržao izgubljenoga na rubu plamene kaljuže, u koju se htio strovaliti.»Ti si bolestan, brate«, reče prior. »Odvest ćemo te u samostan, tamo ćeš se oporaviti.«Stadoh mu ljubiti ruke, odjeću, nisam mogao govoriti, samo duboki uzdasi puni straha odavali su užasnu satrvenost moje duše.Odvedoše me u refektorij, redovnici se udaljiše na priorov mig, ostadoh s njim nasamu.»Čini se, brate«, započe on, »da si opterećen teškim grijehom, jer tako

izbija samo najdublje, bezutješno kajanje, zbog nekog užasnog nedjela. Ali velika je strpljivost Gospodnja, snažan i moćan zagovor svetaca, ne gubi pouzdanje — ispovijedi mi se, pa ćeš, kad se pokaješ, steći utjehu crkve!«U tom mi se času učini, da je prior onaj stari hodočasnik iz Svete Lipe, a on jedino biće" na cijeloj prostranoj zemlji, pred kojim moram otkriti svoj život pun grijeha i opačine. No još uvijek nisam mogao progovoriti ni riječ, bacih se pred starcem ničice u prah.»Idem u samostansku kapelu«, reče svečanim glasom iode. 196Bio sam se pribrao, pohitao sam za njim. Sjeo je u ispovi-jedaonicu, i ja smjesta učinih ono, na što me je duh neodoljivo gonio: ispovijedih sve — sve!Strašna je bila pokora, koju mi je odredio prior. Istjeran iz crkve, prognan kao gubavac iz skupa braće, ležao sam u samostanskim grobnicama, produžavajući bijedno svoj život bljutavim zelenjem, skuhanim u vodi, bičujući se i mučeći se mučilačkim spravama, koje je smislila najoštroumnija okrutnost, podižući glas, samo da bih sebe optuživao, da bih se skrušeno molio za spas od pakla, čiji je oganj već buktao u meni. Ali kad bi iz stotinu rana potekla krv, kad bi bol počela peći kao stotinu ugriza otrovnih škorpiona, te bi tijelo napokon podleglo, kad bi ga san, štiteći ga kao nemoćno dijete, zagrlio svojim rukama, opet bi se pojavili đavolski sni, koji su mi bili zadavali nove smrtne muke.Sav moj život ukazivao bi mi se na užasan način. Vidio bih Eufemiju kako mi prilazi u bujnoj ljepoti, te bih viknuo:»Što hoćeš od mene, prokletnice! Ne, pakao se mene ne će dočepati.«Tada bi ona rastrgala odjeću, i mene bi obuzeli užasi prokletstva. Tijelo joj se bilo isušilo do kostura, u tom kosturu prepletalo se bezbroj zmija, koje su pružale glave i crvene užarene jezike.»Dalje od mene!... tvoje zmije bodu u ranjave grudi... htjele bi da se napiju krvi iz mog srca... ali tada ću umrijeti... tada ću umrijeti... smrt će me oteti tvojoj osveti.« Tako sam vikao, i tada bi prilika zaurlala: »Moje zmije mogu se hraniti krvlju iz tvoga srca... to ti ne ćeš osjetiti, jer nije to tvoja muka — tvoja je muka u tebi i ne ubija te, jer ti živiš u njoj. Tvoja je muka duh opačine, a on je vječan!«Pojavio se krvavi Hermogen, Eufemija pobježe pred njim, a on

prošušta, pokazujući na vratu ranu, koja je imala oblik križa. Htjedoh se moliti, ali tada se podiže neki jezivi žamor i šum. Ljudi, koje sam nekoć viđao, pojaviše se iznakaženi kao užasne rugobe — glave su puzale nogama skakavaca, koje su im izrasle na ušima, i zlurado mi se smijale — čudne ptice — gavrani s ljudskim licima prhali su zrakom.Prepoznah koncertnog meštra iz B. i njegovu sestru, koja se vrtjela u divljem valceru, a brat joj je svirao, gudeći po vlastitim grudima, koje su se pretvorile u gusle.Belcampo, s gadnim licem guštera, sjedeći na nekoj odvratnoj krilatoj gujavici, navalio je na me, htio je da mi očešlja bradu usijanim željeznim češljem — ali to mu nije uspjelo.Metež je bivao sve ludi i luđi, prilike sve čudnije i neo-bičnije, od najsitnijeg mrava sa skakutavim ljudskim nožicama do izduženog konjskog kostura sjajnih očiju, čija se koža pretvorila u šarenicu pod sedlom, na kojem je sjedio jahač sa svjetlucavom sovinom glavom. Pehar bez dna bio mu je oklop — izvrnut lijevak kaciga!Počela je paklena zabava, čuo sam vlastiti smijeh, ali taj je smijeh parao grudi, a bol je sve više pekla, i krv je sve jače tekla iz rana.Zablista lik neke žene, ona gamad ustuknu — ona mi priđe!Ah, Aurelija!»Ja živim, i sada sam sasvim tvoja!« reče prilika.Tada se u meni probudi grijeh. Raspaljen divljom požudom snažno je zagrlih. Iz mene iščeznu sva nemoć, ali tada mi nešto užareno leže na grudi — grube čekinje izgreboše mi oči, i sotona se stade gromko smijati! Sada si sasvim moj!Kriknuh od užasa, probudih se, i uskoro potekoše mlazovi moje krvi od udaraca bodljikavog korbača, kojim sam se kažnjavao u bezutješnom očaju. Jer grešni san, svaka grešna misao, zahtijeva dvostruku pokoru.Napokon prođe vrijeme, koje je prior bio odredio za najstrožu pokoru, te iziđoh iz grobnice, da bih u samom samostanu, u posebnoj ćeliji, udaljenoj od braće, izvršio pokoru, koja mi je sada bila određena. A zatim, kako se pokora sve više i više ublažavala, bilo mi je dozvoljeno da ulazim u crkvu i na kor za braću. No meni samom nije bio dovoljan onaj posljednji stepen pokore, koja se sastojala samo od svakodnevnog bičevanja. Uporno sam odbijao svaku bolju hranu, koju su mi davali, ležao sam po cijele dane ispružen na hladnom

mramornom podu pred slikom svete Rozalije, te se trapio na najgroznije načine u usamljenoj ćeliji, jer sam vanjskim mučenjem namislio zaglušiti unutrašnje strašne muke. Sve je to bilo uzalud, likovi, koje su rađale misli, neprestano su se vraćali, bio sam izručen samom sotoni, da me muči podrugivanjem i mami na grijeh.Moja stroga pokora, neviđen način, na koji sam je izvršavao, izazva pažnju redovnika. Promatrali su me bojažljivo i sa strahopoštovanjem, te sam čak čuo, kako medu sobom šapuću: »To je svetac!« Ta riječ bila mi je užasna, jer me i odviše živo podsjećala na onaj grozni čas u kapucinskoj crkvi u B., kad sam u drskom bezumlju bio doviknuo slikaru, koji je piljio u mene: »Ja sam sveti Antonije!«Napokon proteče i posljednje vrijeme pokore, koje mi je prior bio odredio, no ni onda ne odustah od trapljenja, iako se činilo, da će moje tijelo podleći mukama. Oči su mi ugasle, ranjivo tijelo pretvorilo se u raskrvavljen kostur, i došlo je dotle, da se bez tuđe pomoći nisam mogao podići, kad bih sate i sate ležao na tlu.Prior naredi da me dovedu u njegovu sobu.»Osjećaš li, brate«, progovorio je, »da ti je stroga pokora olakšala dušu? Je li te nebo utješilo?»Ne, velečasni gospodine«, odgovorih u tupom očaju.»Kad sam ti brate«, produži prior povišenim glasom, »pošto si mi ispovijedio čitav niz užasnih nedjela, naredio najstrožu pokoru, zadovoljio sam zakone crkve, koji traže da zločinac, kojega nije stigla ruka pravde, a pokajnički je priznao svoje zločine sluzi Gospodnjem, i na vidljiv način dokaže iskrenost svog kajanja. On treba da duh potpuno obrati nebeskome i trapi tijelo, kako bi zemaljskim mukama naplatio svu đavolsku slast nedjela. No mislim, a sa mnom se slažu i poznati crkveni učitelji, da ni najstrašnije muke, koje sebi zadaje pokajnik, ne smanjuju ni za tren težinu njegovih grijeha, čim on na tome gradi svoje nade i smatra, da je time postao dostojan milosti Vječnoga. Nikakav ljudski um ne može dokučiti, kako Vječni mjeri naša djela, i izgubljen je svatko, baš da je i čist od stvarnoga grijeha, tko se drzne povjerovati, da nebo može osvojiti vanjskom pobožnošću, a o n a j pokajnik, koji vjeruje da je pokorom zatro svoj grijeh, dokazuje da kajanje u njegovoj duši nije istinsko. Ti, dragi brate Medardo, ne osjećaš još nikakve utjehe, i baš to dokazuje istinitost tvoga kajanja. Okani se sada svakog bičevanja, ja to želim,

uzimaj bolju hranu i ne izbjegavaj više drugovanje s braćom.Znaj da sam tvoj tajanstveni život i sve njegove prečudne zaplete upoznao bolje nego ti sam.Sudbina, kojoj nisi mogao umaći, dala je sotoni moć nad tobom, i dok si griješio bio si samo njegovo oruđe. No ne umišljaj sebi, da si pred očima Gospodnjim manje grešan zbog toga, što ti je bila dana snaga da u žilavoj borbi savladaš sotonu. Nema čovjeka u čijem srcu ne bjesni zloduh i ne opire se dobrome, ali bez te borbe ne bi bilo vrline, jer je ona samo pobjedadobrog principa nad zlim, baš kao što se iz obrnutog rada grijeh.Znaj prije svega, da sebe optužuješ i za j e d a n zločin, koji si izvršio samo voljom. Aurelija živi, u divljem bezumlju povrijedio si sama sebe, krv iz tvoje vlastite rane bila ti je potekla po ruci... Aurelija živi... znam to.«Padoh na koljena, podigoh ruke na molitvu, iz grudi se stadoše otimati duboki uzdasi, suze provališe na oči!»Znaj nadalje«, nastavio je prior, »da onaj stari nepoznati slikar, o kojem si govorio u ispovijedi, odavno, i sam više ne pamtim otkad, svraća ponekad u naš samostan i možda će uskoro opet doći. Dao mi je na čuvanje knjigu, u kojoj ima različitih crteža, ali glavno, što je u njoj, to je jedna povijest, kojoj je svaki put, kad je svratio do nas, dodao još poneki redak.Nije mi zabranio da tu knjigu i drugima dam u ruke, pa ću je i tebi povjeriti, to više, što je to moja najsvetija dužnost. Spoznat ćeš u cijelosti svoju vlastitu neobičnu sudbinu, koja te bacala čas u viši svijet čudesnih vizija, čas u najobičniji život. Govori se da je čuda nestalo sa zemlje, ja u to ne vjerujem. Čuda su ostala. Iako, naime, ni ono najčudnije, što nas svaki dan okružuje, više tako ne nazivamo, jer smo iz niza pojava izveli pravilo cikličkoga ponavljanja, kroz taj se krug ipak često probije neki fenomen, pred kojim se obruka sva naša razboritost, te u tupoglavoj tvrdokornosti u njega ne vjerujemo, jer ga ne možemo shvatiti. Unutrašnjem oku uporno poričemo takvu pojavu, jer je odviše providna, a da bi se mogla odraziti na gruboj površini vanjskog oka.Onog neobičnog slikara ubrajam u takve izvanredne pojave, koje su u suprotnosti s bilo kakvim poznatim prirodnim zakonom; nisam nacistu, da li je njegova tjelesna pojava ono , što nazivamo

s tva rn i m. Izvjesno je toliko, da nitko nije kod njega primijetio obične životne funkcije. Nikad ga nisam vidio ni pisati ni crtati, a ipak bi se u onoj knjizi, koju kao da je samo čitao, svaki put, kad je_ bio kod nas, pojavilo više ispisanih listova nego prije toga. Čudnovato je također, da mi je sve ono, što mi se u knjizi činilo samo kao zbrkano piskaranje, nejasna skica nekog fantastičnog slikara, postalo jasno i čitko tek onda, kad si mi se ti, dragi moj brate Medardo, ispovijedio.Ne smijem ti pobliže govoriti o tome, što slutim i mislim u pogledu slikara. Sam ćeš to pogoditi, ili će ti se tajna možda sama otkriti. Idi, oporavi se, i kad se osjetiš bodra duha, a uvjeren sam, da će za nekoliko dana tako biti, dobit ćeš od mene neobičnu knjigu tog čudnog slikara.«Učinio sam, kako je želio prior, jeo sam s braćom, okanio sam se trapljenja i ograničio se na usrdnu molitvu pred oltarima svetaca. Iako mi je srce još uvijek krvarilo, iako se nije ublažila bol, koja mi je pekla dušu, napustili su me bar strašni sni, a kad sam smrtno umoran, ležao budan na tvrdome ležaju, učinilo bi mi se često, kao da su me zaklonila anđeoska krila, te bih ugledao ljupki lik žive Aurelije, kako se naginje nad mene s nebeskom sućuti u očima punim suza. Pružila bi ruku nad moju glavu, kao da me želi zakriliti, tada bi mi se spustile vjeđe, te bi mi blag, krepak san ulijevao u žile novu životnu snagu.Kad je prior primijetio da mi je duh opet bodriji, dade mi slikarevu knjigu i napomenu mi neka je pažljivo čitam u njegovoj ćeliji.Otvorih je, i prvo, što mi pade u oči, bili su crteži freski iz Svete Lipe, nabačeni u obrisima i onda isjenčani. Ni najmanje se ne iznenadih niti osjetih bilo kakvu želju, da tu zagonetku brzo riješim. Ne! — za mene nije više bilo zagonetki, ta znao sam već odavno sve, što je bilo u toj slikarevoj mapi. Ono, što je slikar unio na posljednjim stranama knjige sitnim, jedva čitljivim pismom u šarolikim bojama, to su bili moji snovi, moje slutnje, samo prikazani jasno i određeno u oštrim potezima, kako to sam ne bih nikad uspio učiniti.

Umetnuta primjedba izdavačeva

Brat Medardo, ne upuštajući se više u ono, što je našao u slikarovoj mapi, nastavlja ovdje svoje pričanje, opisujući kako se oprostio od priora, upućenog u njegove tajne, i od prijazne braće, kako je hodočastio u Rim, te svuda, u crkvi sv. Petra; sv. Sebastijana i

Laurencija, sv. Ivana Lateranskog, Velike Gospe, klečao i molio se pred svim oltarima, kako je privukao na sebe čak i pažnju pape, kako su ga napokon stali smatrati svecem, te kako ga je to otjeralo iz Rima, jer je postao zaista raskajan grešnik, pa je jasno osjećao, da je samo to i ništa više. No, nama, mislim tu i tebe i sebe, nakloni čitaoče, i odviše su nejasne slutnje i snovi brata Medarda, a da bi makar i donekle mogli povezati zamršene i pokidane niti Medardovog pričanja, ne pročitavši što je zapisao slikar. Uostalom, bolje ćemo se izraziti, ako kažemo, da nam nedostaje žarište, u kojem bi se prelomile one raznobojne zrake.Rukopis pokojnog kapucina bio je umotan u stari požutjeli papir, ispisan sitnim, gotovo nečitljivim pismom i sasvim neobičnim rukopisom, pa je to silno dražilo moju radoznalost. S mnogo muke uspjelo mi je odgonetnuti slova i riječi, te se uvelike iznenadih, kad mi postade jasno, da je to ona povijest, zapisana u slikarevoj knjizi, o kojoj je govorio Medardo. Pisana je na starotalijanskom jeziku, gotovo kao kronika i vrlo aforistički. Neobičan ton tog teksta zvuči u njemačkom grubo i muklo kao napukla čaša; no zbog razumijevanja cjeline ipak je potrebno da se ovdje umetne prijevod; to ću učiniti, čim prethodno s najvećom tugom napomenem samo ovo: Kneževska porodica, iz koje je potjecao često spominjani Francesco, živi u Italiji, a isto tako žive još i potomci kneza, u čijoj je rezidenciji boravio Medardo. Bilo je stoga nemoguće navesti imena, a nitko na svijetu nije bespomoćniji od onoga, koji ti, nakloni čitaoče, daje u ruke ovu knjigu, kad mora izmišljati imena, iako raspolaže pravim, uz to još lijepim i romantičnim imenima kao što je to u ovom slučaju. Naznačeni izdavač mislio je da će sebi vrlo dobro pomoći s nazivima »knez«, »barun«, i t. d., ali stari slikar objašnjava i najzamršenije rodbinske odnose, pa je izdavač uvidio da s takvim općim oznakama ne bi bio potpuno razumljiv. Morao bi spjev slikareve kronike, jednostavan poput korala, išarati i iskititi neprikladnim figurama u obliku kojekakvih objašnjenja i napomena.U ulozi izdavača molim te, nakloni čitaoče, prije nego nastaviš s čitanjem, upamti ovo: Camillo, knez od P., pojavljuje se kao predak obitelji, iz koje potječe Francesco, Medardov otac. Theodor, knez von W., otac je kneza Alexandra von W., na čijem je dvoru boravio Medardo. Njegov brat Johann, knez von W., oženio se s talijanskom

princezom Giacintom B. Obitelj baruna F. u brdima poznata je, te treba napomenuti jedino da barunica von F. potječe iz Italije, jer je bila kćerka grofa Pietra S., jednog od sinova grofa Filippa S. Sve ćeš, dragi čitaoče, moći sebi jasno predočiti, ako zapamtiš ovih nekoliko imena i slova. A sada mjesto nastavka pripovijetke slijedi:

List pergamenta starog slikara

... I dogodi se, te se republika Genova, ljuto pritiješnjena od alžirskih gusara, obrati velikom pomorskom junaku Camillu, knezu od P., neka s četiri dobro naoružane i ljudstvom opremljene galije poduzme pohod protiv ovih drskih razbojnika. Camilio, željan slavnih djela, obrati se odmah pismom svome najstarijem sinu Francescu, da dođe, te za očeve odsutnosti vlada zemljom. Francesco je učio slikarstvo u školi Leonarda da Vin-cija i duh umjetnosti bio ga je tako potpuno obuzeo, da ni na što drugo nije ni pomišljao. Stoga je i smatrao umjetnost višom od svake zemaljske časti i sjaja, te mu se sva druga ljudska djelatnost činila kao jadan trud oko ispraznih tričarija. Nije mogao napustiti umjetnost ni majstora, koji je već bio u visokim godinama, te odgovori ocu da dobro vlada kistom, ali ne žezlom, i da želi ostati kod Leonarda. Tada se stari gordi knez Camillo strašno razgnjevi, nazva sina nedostojnom ludom, te posla povjerljive sluge da sina dovedu kući. No kako se Francesco odlučno usprotivio povratku i izjavio, da mu knez usprkos svem sjaju prijestolja u usporedbi s valjanim slikarom izgleda samo bijedno biće, i da su velika ratnička djela samo okrutna zemaljska igra, dok je stvaranje slikara, naprotiv, čist odraz božanskog duha, koji je u njemu nastanjen, razljuti se morski lav Camillo i zakle se da će Francesca odagnati i nasljedstvo prenijeti na njegovog mlađeg brata Zenobija. Francesco je s tim bio potpuno zadovoljan, te propisno i svečano poveljom ustupi svome mlađem bratu pravo na nasljedstvo kneževskog prijestolja, i tako se dogodi da Zenobio dođe na vlast, kad stari knez Camillo izgubi život u nekom ljutom, krvavom boju s Alžircima, a Francesco, odrekavši se kneževskog staleža i imena, postade slikar, i življaše prilično bijedno od male godišnje potpore, koju mu je davao brat vladar. Francesco bijaše inače gord i obijestan mladić, samo je stari Leonardo ukrotio njegovu divlju narav i, kad se Francesco odrekao plemićkog staleža, primio ga je kao svog odanog,

vjernog sina. Pomagao je starcu da dovrši mnoga važna, velika djela, te se tako dogodilo, da je učenik, uzdigavši se do visine majstorove, postao slavan te je morao naslikati mnogu oltarsku sliku za crkve i samostane. Stari Leonardo iskreno mu je pomagao savjetom i djelom, sve dok napokon nije umro u dubokoj starosti. Tada u mladome Francescu ponovo izbi oholost i obijest, kao neka dugo i mučno prigušena vatra. Smatrao je sebe najvećim slikarom svog doba i spojivši postignuto umjetničko savršenstvo sa svojim staležom, nazivao se kneževskim slikarom. O starom Leonardu govorio je s prezirom, te se odvratio od smirenog jednostavnog stila i stvorio neku novu maniru, koja je ljepotom likova i razmetljivim blještavilom boja zasljepljivala oči mnoštva, koje je svojim pretjeranim pohvalama činilo Francesca sve taštijim i oholijim. Dogodilo se, da je u Rimu dospio medu divlje i razuzdane mladiće, pa kako je žudio da u svemu bude prvi i najistaknutiji, uskoro je u divljoj buri poroka bio najspremniji jedrilac. Potpuno omamljeni lažnim, varavim sjajem poganstva, ovi mladići, s Francescom na čelu, osnovali su neko tajno društvo, u kojem su bezbožno ismijavali kršćanstvo, te oponašali običaje starih Grka i sa besramnim djevojčurama priređivali bezbožne grešne svečanosti. Bilo je među njima slikara, a još više kipara, koji su priznavali samo antičku umjetnost i ismijavali sve ono, što su novi umjetnici, zagrijani svetim kršćanstvom, smišljali i divno izvodili njemu u slavu. Francesco je u bezbožnom zanosu slikao mnoge prizore iz lažnog carstva bajki. Nitko nije umio prikazati razbludnu bujnost ženskih oblika tako vjerno kao on, koji je uzimao boju puti od živih modela, a lik i stas od starih mramornih kipova. Mjesto da se, kao ranije, po crkvama i samostanima naslađivao divnim slikama starih bogobojaznih majstora i upijao ih u dušu s umjetničkom predanošću, marljivo je slikao likove lažnih poganskih bogova. No nijedan ga lik nije tako svega prožeo kao jedan poznati kip Venere, koji mu je stalno zaokupljao misli.Godišnja potpora, koju je Zenobio davao bratu, jedamput je izostala duže nego obično, te se dogodilo, da je Francesco, provodeći razuzdan život, koji mu je brzo gutao svu zaradu, a kojeg se ipak nije htio okaniti, zapao u tešku novčanu nepriliku. Tada se sjetio, da je neki kapucinski samostan već odavno bio naručio, da za visoku cijenu izradi sliku svete Rozalije. Samo da dođe do novca, odlučio je brzo

dovršiti to djelo, kojeg se ranije nije htio prihvatiti zbog odvratnosti prema svim kršćanskim svecima. Namislio je sveticu prikazati golu, te oblikom i stasom nalik na onaj kip Venere. Skica je izvanredno uspjela, te lakomisleni mladići stadoše veličati Francescovu bezbožnu namisao, da u crkvi pobožnih redovnika mjesto kršćanske svetice postavi sliku poganskog božanstva. Ali čim je Francesco počeo slikati, gle, sve ispade drukčije, nego što je bilo u njegovom srcu i mislima, i neki snažniji duh nadjača duh drske laži, koji je bio njime ovladao. Iz mračnih magli stade se pojavljivati lice nekog anđela iz visina nebeskog carstva, ali Francesco se ne usudi da ga dovrši, kao da se pobojao i uplašio, da će povrijediti sveticu i zbog toga potpasti pod sud Gospodnji. I oko golog tijela obvi se pristojna odjeća ljupkih boja, tamnocrvena haljina i poput neba plavi plašt. Kapucini su u pismu slikaru Francescu spomenuli samo sliku svete Rozalije, ne odredivši pobliže da li slikar treba da obradi i neki značajan događaj iz njenog života, pa je Francesco upravo stoga i bio na sredini platna naslikao samo lik svetice; ali sada, potaknut od onog duha, naslika oko nje svakovrsne figure, koje su se čudesno složile i prikazivale mučenje svetice. Francesco je potpuno utonuo u svoju sliku, ili, bolje, slika je bila onaj moćni duh, koji ga je uhvatio snažnim rukama i uzdigao nad onaj grešni svjetski život, koji je dotada provodio. No lice svetice nije mogao dovršiti, i to postade za njega paklena muka, koja ga je šiljastim žalcima ubadala u srce. Više nije mislio na sliku Venere, ali bilo mu je pri duši, kao da ga stari majstor Leonardo gleda tužnim licem i govori mu pun brige i bola: »Ah, htio sam ti zaista pomoći, ali ne smijem, moraš se najprije odreći svih grešnih težnja i u dubokom kajanju i skrušenosti izmoliti zagovor svetice, o koju si se ogriješio.«Mladići, koje je Francesco dugo izbjegavao, potražiše ga u njegovoj radionici i nađoše ga, gdje kao nemoćan bolesnik leži opružen na postelji. A kad im se Francesco potuži na svoju nevolju, kako ne može dovršiti sliku svete Rozalije, kao da mu je neki zao duh slomio snagu, prasnuše u smijeh i rekoše:»E, brate, kako si se ti odjednom tako razbolio? Ajde da prinesemo vinsku žrtvu Eskulapu i ljubaznoj Higiei, ne bi li ovaj slabić ozdravio!«Donijevši sirakuškog vina, mladići napuniše pehare i izliše ih pred

nedovršenu sliku, prinoseći žrtvu poganskim bogovima. A kad se zatim prihvatiše pića, te i Francescu pružiše vino, on ne htjede piti ni sudjelovati u pijanci razuzdanih drugova, iako su nazdravljali gospodi Veneri! Tada netko od njih reče:»Ovaj suludi slikar zaista je bolestan i duševno i tjelesno, moram dovesti liječnika.«Zaogrnuo se plaštem, pripasao mač i izišao. Ali već nakon nekoliko časaka se vratio i kazao:»Hej, pogledajte, ja sam liječnik, koji će izliječiti onog boležljivca.«Mladić, želeći da po hodu i držanju bude što više nalik na nekog starog liječnika, tapkao je, savivši koljena, i čudno mrštio i nabirao mladenačko lice, tako da je izgledao kao star, zaista ružan čovjek, te su se mladići mnogo smijali i uzvikivali:»Hej, pogledajte doktora, kako je učeno rastegnuo lice!«Doktor pristupi bolesnom Francescu i propiskuta podrugljivim glasom:»Eh, jadni momče, moram te podiči iz te tužne nemoči! Jadni momče, kako si blijed i bolestan, takav se ne ćeš dopasti gospodi Veneri! Možda će te se prihvatiti donna Rozalija, kad ozdraviš! Ajde, nemoćni prijatelju, srkni od mog čudotvornog lijeka. Budući da slikaš svece, moj će te napitak sigurno okrijepiti. To je vino iz podruma svetoga Antonija.«Tobožnji liječnik bio je ispod plašta izvukao neku bocu i brzo je otvorio. Iz boce se stade širiti neki čudan miris, koji omami mladiće, te klonuše po stolicama i sklopiše oči, kao da ih preuze san. A Francesco u divljem gnjevu, što su ga ismijali kao slabića, istrgnu iz doktorovih ruku bocu i stade naglo piti.»Nazdravlje ti bilo!« uzviknu mladić, koji je opet poprimio mladenački izgled i svoj čvrst hod. Tada probudi ostale mladiće iz sna, u koji su bili utonuli, te svi zajedno oteturaše niz stepenice.Kao što brdo Vezuv s bijesnim hukom riga razoran plamen, tako sada bijesno potekoše vatrene bujice u Francescovim grudima. Kao da su oživjele, pred oči mu iskrsnuše sve nezna-božačke priče, koje je slikao, te uzviknu silnim glasom:»I ti moraš doći, ljubljena moja božice, moraš živjeti i biti moja, ili ću se posvetiti podzemnim bogovima!«Tada ugleda gospodu Veneru, kako stoji tik pred slikom i ljubazno mu

kima glavom. Skoči s postelje i poče da slika glavu svete Rozalije, nakanivši da sasvim vjerno prenese dražesno lice gospode Venere. Ali bi mu, kao da čvrsta volja ne može zapovijedati ruci, jer se kist neprestano oklizavao o magle, kojima je bila obavijena glava svete Rozalije, te je i protiv njegove volje prelazio po glavama barbara, koji su je okruživali. A ipak se nebesko lice svetice pokazivalo sve vidljivije, i ona odjednom tako živo pogleda blistavim očima u Francesca, da se strovalio na tie, kao da ga je smrtno pogodila munja. Čim se malo pri-brao, s teškom se mukom pridigao, ali nije se usudio pogledati prema slici, koja mu je postala tako strašna, nego se oborene glave privukao do stola, na kojem je stajala doktorova boca s vinom, i opet iz nje valjano povukao. Tada se Francesco opet potpuno osnažio i pogledao u svoju sliku. Stajala je pred njim dovršena do posljednjeg poteza, i sada mu se razbludnim ljubavnim pogledima osmjehivalo ne lice svete Rozalije nego ljubljeni lik Venere. Istog tog časa raspališe se u Francescu divlji grešni nagoni. Riknuo je od bezumne požude, sjetio se poganskog kipara Pigmaliona, čiju je dogodovštinu slikao, te je poput njega stao zaklinjati gospodu Veneru, neka njegovoj slici udahne život. Uskoro mu se učini, kao da se slika stala micati, no kad je htjede zagrliti, uvidio je da je ostala mrtvo platno. Tada stade čupati kosu i ponašati se kao čovjek, u kojega je ušao sotona.Tako je Francesco proveo dva dana i dvije noći; trećega dana, kad je stajao pred slikom ukočen kao stup, otvoriše se vrata njegove sobe, i za njim nešto zašušta kao ženska haljina. Okrenuo se i ugledao neku ženu, u kojoj prepozna original svoje slike. Ugledavši pred sobom u najvećoj ljepoti, što se može zamisliti, oživljen lik, koji je u dubini duše stvorio prema jednom mramornom kipu, sav se smuti, a kad pogleda sliku, koja je sada izgledala kao vjeran odraz ove strane žene, gotovo ga obuze groza. Dogodilo mu se ono, što se obično uvijek zbiva pri neobičnoj pojavi duha, jezik mu se ukočio, i on pred stranki-njom bez glasa pade na koljena, te podiže prema njoj ruke, kao prema božanstvu. Ali strana ga žena, osmjehnuvši se, pridiže i reče mu, da ga je često viđala kao djevojčica još onda, dok je bio u slikarskoj školi staroga Leonarda da Vincija, i da ju je obuzela neizreciva ljubav prema njemu. Sada je napustila roditelje i rođake i sama došla u Rim da ga opet nađe, jer joj je neki unutrašnji glas govorio, da je on jako voli i da je slika od same čežnje i žudnje, a to je i istina, kao što sada

vidi. Francesco tada shvati, da je s nepoznatom ženom bio u nekoj ta-janstvenoj duševnoj vezi, i da je ta veza rodila onu divnu sliku i njegovu mahnitu ljubav prema njoj. Pun žarke ljubavi, zagrli ženu i htjede je odmah voditi u crkvu, da ih svećenik zauvijek veže svetim sakramentom braka. Ali žena, kao da ju je to ispunilo užasom, reče:»Ah, ljubljeni moj Francesco, zar ti nisi pravi umjetnik, koji se ne da sputati vezama kršćanske crkve? Zar nisi tijelom i dušom odan radosnom i bodrom starom vijeku i njegovim bogovima, sklonima životu? Što se naša veza tiče tih turobnih svećenika, što u mračnim dvoranama bijedno provode svoj život u beznadnim jadikovkama? Proslavimo svečanost naše ljubavi vedro i veselo!«Francesca zavedoše ove ženine riječi, i tako se dogodilo, da je s onim grešnim, bezočno lakomislenim mladićima, koji su se nazivali njegovim prijateljima, još iste večeri obavio svadbenu svečanost sa stranom ženom po poganskim običajima. Žena je donijela sa sobom sanduk pun dragocjenosti i gotovog novca, te je Francesco dugo živio s njom, naslađujući se grešnim užicima i zanemarujući svoju umjetnost.Žena osjeti da je trudna i tek tada stade sve ljepše i ljepše cvjetati u blistavoj krasoti, nalik potpuno na oživljenu sliku Venere, te je Francesco jedva izdržao raskošnu slast, u kojoj je živio.Jedne noći probudilo je Francesca iz sna neko prigušeno, tjeskobno stenjanje; kad je uplašen skočio i sa svijećom u ruci pogledao prema ženi, ona mu rodi dječačića. Sluge moradoše pohitati da dovedu babicu i liječnika. Francesco uze dijete iz majčinog krila, no istoga časa žena strašno, prodorno kriknu, i zgrči se kao da su je pograbile snažne šake. Babica dođe sa služavkom, za njom i liječnik; ali kad htjedoše ženi pružiti pomoć, s užasom ustuknuše, jer je žena bila mrtva, vrat i grudi bili su joj iznakaženi gadnim modricama, a mjesto mladog lijepog lica ugledaše grozno iskrivljeno i naborano lice s otvorenim izbuljenim očima.Na viku, koju podigoše ove dvije žene, štrcaše se susjedi. Odavno se o toj stranoj ženi koješta čudno govorilo. Razbludan život, koji je provodila s Francescom, bio je svima mrzak, te su nakanili da njihovu grešnu vezu bez svećeničkog blagoslova prijave duhovnim sudovima. Sada, kad vidješe grozno izobličen leš, bili su svi uvjereni, da je bila u vezi s đavlom, koji je se napokon dočepao. Njena ljepota bila je samo

varljiva opsjena paklenske čarolije. Svatko, tko je bio došao, uplašen je pobjegao, nitko se nije usudio dodirnuti mrtvu. Francesco je sada shvatio, s kim je imao posla, te ga spopade užasan strah. Dođoše mu pred oči svi njegovi grijesi, i sudnji dan Gospodnji poče već ovdje na zemlji, jer mu u duši stade buktati pakleni oganj.Drugoga dana dođe izaslanik duhovnog suda sa stražarima i htjede uhapsiti Francesca, ali tada se u njemu probude odvažnost i ponos, on dohvati mač, prokrči sebi put i uteče. Podaleko od Rima pronađe neku spilju, te se tu sakri umoran i iscrpen. Novorođenog dječačića bio je nesvijesno umotao u ogrtač i ponio ga sa sobom. U divljem gnjevu, koji mu je ispunio dušu, htjede to dijete, koje mu je rodila đavolska žena, razmrskati o kamenje, ali kad ga podiže uvis, ono zaplaka tužnim molećivim glasom, i njega obuze duboko sažaljenje, te položi dijete na meku mahovinu i iscijedi mu u usta sok od naranče, koju je imao uza se.Francesco provede nekoliko sedmica u spilji kao raskajani pustinjak, te se usrdno molio svecima, odvrativši se od grešne opačine, u kojoj je bio živio. No više od svih drugih prizivao je Rozaliju, koju je bio teško uvrijedio, da mu ona bude zagovornica pred prijestoljem Gospodnjim. Jedne večeri Francesco je, moleći se, klečao u toj pustoši i gledao kako sunce uranja u more, koje je na zapadu bacalo uvis svoje plamenorumene vale. Ali čim su plamenovi izblijedjeli u sivoj večernjoj magli, primijeti Francesco u zraku sjajno ružičasto svijetlo, koje se brzo stalo oblikovati. Francesco ugleda svetu Rozaliju, okruženu anđelima, kako kleči na oblaku, a neko nježno šuštanje i šum kao da su govorili: »Gospode, oprosti čovjeku, koji u svojoj slabosti i nemoći nije mogao odoljeti zavođenju sotone.« Tada kroz ružičasto svijetlo sijevnuše munje, i nebeskim svodom zatutnja potmula grmljavina: »Koji je grešni čovjek griješio kao ovaj! Ne bilo mu milosti, ni mira u grobu, dok god rod, začet u njegovom zločinu, bude gmizao u opakom grijehu!« Francesco klonu u prah, jer je dobro znao, da mu je sada izrečena presuda i da će ga strašna sudbina neumoljivo progoniti. Pobježe odatle ni ne sjetivši se djeteta u spilji, te življaše u dubokom jadu i bijedi, jer više nije mogao slikati. Katkad su mu dolazile misli, da bi na slavu kršćanske vjere morao izraditi divne slike, te je zamišljao skice i boje velikih djela, koja su trebala da prikažu svetu povijest djevice i svete Rozalije; ali kako da započne

takve slikanje, kad nije imao ni škude, da kupi platno i boje, i kad je patnički živio samo od oskudne milostinje, koju bi mu udijelili na crkvenim vratima.Dok je jedamput u nekoj crkvi buljio u prazan zid i u mislima slikao, dogodi se, te mu priđoše dvije žene uvijene u velo, i jedna od njih ljupkim, anđeoskim glasom reče:»U dalekoj Prusiji, na mjestu gdje su anđeli Gospodnji postavili na jednu lipu njenu sliku, sagrađena je djevici Mariji crkva, koja još nije ukrašena slikama. Idi onamo, neka ti vršenje tvoje umjetnosti bude sveta molitva, pa će ti razrivena duša biti okrijepljena nebeskom utjehom.«Kad je Francesco pogledao gospođe, primijetio je, kako nestaju u zrakama blagog svijetla i kako kroz crkvu struji miris ljiljana i ruža. Tada je Francescu postalo jasno, tko su bile gospođe, te htjede idućeg jutra krenuti na hodočašće. Još istoga dana uveče nade ga, poslije mnogo truda, jedan Zenobijev sluga, koji mu isplati dvogodišnju plaću i pozove ga na dvor svojega gospodara. No Francesco zadrža samo neznatnu svotu, ostalo razdijeli siromasima, i uputi se u daleku Prusiju. Put ga je vodio kroz Rim, pa je svratio u obližnji kapucinski samostan, za koji je bio slikao svetu Rozaliju. Vidio je i sliku, postavljenu na oltar, ali kad ju je pažljivije pogledao, primijetio je, da je to samo kopija njegove. Original, kako je saznao, nisu redovnici htjeli zadržati zbog čudnih glasina, što su se širile o odbjeglom slikaru, iz čije su ostavštine sliku dobili, nego su ga prodali ka-pucinskom samostanu u B., napravivši prije toga kopiju.Nakon napornog hodočašćenja stiže Francesco u samostan Svete Lipe u istočnoj Prusiji i ispuni nalog, koji mu je dala sama blažena Djevica. Tako je divno oslikao crkvu, te je i sam osjetio, kako u njemu počinje djelovati duh milosti. Nebeska utjeha izli se u njegovu dušu.* * *Dogodilo se, te grofa Filippa S. iznenadi u lovu u nekom udaljenom divljem kraju teško nevrijeme. Bura je zavijala kroz provalije, nebo se prolomilo, kao da ljudi i životinje treba da propadnu u novom općem potopu. Tada grof Filippo nade neku spilju i spasi se u njoj zajedno sa svojim konjem, kojeg je s mukom uvukao unutra. Crni oblaci bili su se nadvili nad cijelim obzorjem, pa je bilo tako mračno, naročito u spilji, da grof Filippo nije mogao ništa razabrati ni otkriti, što to tik uz

njega šuška i šušti. Ispuni ga tjeskobni osjećaj, da se možda u spilji skriva neka divlja zvijer, te izvuče mač, da se obrani od svakog napada. Ali kad je oluja minula, te u spilju prodriješe sunčane zrake, primijetio je, na svoje iznenađenje, da pored njega na ležaju od lišća leži goli dječačić i gleda ga bistrim, blistavim očima. Pored njega bio je pehar od slonove kosti, u njemu je grof Filippo našao još nekoliko kapi mirisava vina, koje je dječačić požudno sisao. Grof zatrubi u rog, te se malo po malo skupiše njegovi ljudi, koji su se bih razbježali na sve strane, i po grofovoj zapovijedi ostadoše da čekaju, ne će li se onaj, tko je dijete ostavio u spilji, pojaviti da ga odnese. A kad se stade spuštati noć, grof Filippo reče: »Ne mogu ostaviti dječačića, da ovdje bespomoćno leži, nego ću ga uzeti sa sobom i svuda razglasiti da sam to učinio, kako bi ga roditelji, ili tko ga je već ostavio u spilji, mogli od mene zatražiti.« Tako je i bilo; ali prođoše sedmice, mjeseci i godine, a da se nitko ne javi. Grof dade nahočetu na svetom krštenju ime Francesco. Dječak naraste i postade stasom i duhom divan mladić, kojega je grof zbog njegovih rijetkih darova volio kao rođenog sina, te je nakanio da mu ostavi sav svoj imutak, jer je bio bez djece. Kad je već Francescu bilo dvadeset i pet godina, planu grof Filippo ludom ljubavlju prema nekoj siromašnoj prekrasnoj gospođici, te je uze za ženu, iako je bila sasvim mlada, a on već u vrlo visokim godinama. Francesca uskoro obuze grešna požuda prema grofici, te mu napokon, iako je ona bila pobožna i kreposna i nije htjela da se ogriješi o vjernost, na koju se bila zaklela, ipak poslije duge borbe pođe za rukom da je općini đavolskim umijećima, tako da se predala grešnoj nasladi, i on svoga dobročinitelja nagradi crnom nezahvalnošću i izdajom. Oba djeteta, grof Pietro i grofica Angiola, koje je stari Filippo u punom zanosu očinske radosti privijao k srcu, bila su plod grijeha, za koji ni on ni svijet nikad ne saznadoše.* * *Gonjen nekom unutrašnjom silom, stupih pred svoga brata Ze-nobija i rekoh: »Ja sam se odrekao prijestolja, pa čak i onda, ako bez djece umreš prije mene, želim ostati siromašan slikar i provoditi život u tihoj pobožnosti, baveći se umjetnošću. No naša mala zemlja ne treba da pripadne nekoj stranoj državi. Onaj Francesco, kojega je odgojio grof Filippo S., moj je sin. Ja sam bio onaj, što ga je u divljem bijegu ostavio u spilji, gdje ga je našao grof. Na peharu od slonove kosti, koji

je bio pored djeteta, urezan je naš grb, ali još više od toga označava mladića kao potomka naše obitelji njegovo obličje, koje je pouzdan štit protiv svake zablude. Primi, brate Zenobio, mladića kao svoga sina, i neka on bude tvoj nasljednik!«Zenobijevu sumnju, da li je mladić Francesco rođen u zakonitom braku, odstranio sam ispravom o adoptaciji, potvrđenom od pape, koju sam bio isposlovao, i tako se okončao grešni, brakolomni život moga sina, te mu se uskoro u zakonitom braku rodi sin, kojega nazove Paolo Francesco.Grešno pleme u grijehu se širilo. No zar kajanje mojega sina ne može okajati njegove opačine? Stajao sam pred njim kao sud Gospodnji, jer je najdublja dubina njegove duše bila za mene otvorena i jasna, a ono što je svijetu bilo skriveno, meni je govorio duh, koji je u meni bivao sve moćniji i uzdizao me iznad uzburkanih valova života, tako da sam mogao gledati u dubinu, a da me taj pogled ne odvuče u smrt.

* * *Francescov odlazak donio je grofici S. smrt, jer se tek tada probudila u njoj svijest o grijehu, te nije mogla izdržati borbu između ljubavi prema zločincu i kajanja zbog onoga, što je učinila. Grof Filippo navrši devedeset godina i umre kao podjetinjeli starac. Njegov tobožnji sin Pietro ode sa svojom sestrom Angiolom na dvor Francesca, koji je bio naslijedio Zenobija. Zaruke Paola Francesca s Vittorijom, kneginjom od M., bile su proslavljene sjajnim svečanostima; kad je Pietro ugledao nevjestu u punoj ljubavi, raspali se u njemu žestoka ljubav, i on se, ne mareći za opasnost, stade truditi da stekne naklonost Vittorije. No Pietrovo nastojanje izmače oku Paola Francesca, jer je njega silno zanijela Pietrova sestra Angiola, koja je hladno odbijala sve njegovo oblijetanje. Vittorija se udalji sa dvora, da bi, kako je izjavila, još prije udaje u tišini i samoći ispunila neki sveti zavjet. Vratila se tek poslije godinu dana, i tada je trebalo da se obavi vjenčanje, nakon kojega se grof Pietro sa svojom sestrom Angiolom htio vratiti u svoj očinski grad. Ljubav Paola Francesca prema Angioli sve se više razbuktavala zbog njenog stalnog i upornog opiranja i sada se izrodila u bijesnu požudu divlje zvijeri, koju je uspijevao ukrotiti samo mišlju na uživanje.Tada se dogodilo da je na dan svoga vjenčanja počinio najsramotniju izdaju i, prije nego što je otišao u bračnu ložnicu, napao Angiolu u

njenoj spavaćoj sobi, te zadovoljio svoju grešnu požudu, a da ona nije toga bila svjesna, jer je za vrijeme svadbenog ručka dobila sredstvo za uspavljivanje. Kad je Angiolu to opako djelo skoro natjeralo u smrt, Paolo Francesco, gonjen grižnjom savjesti, priznao je, što je učinio. U prvom nastupu gnjeva Pietro htjede ubiti izdajnika, ali ruka mu klonu kao oduzeta, jer se sjetio, da se osvetio već prije djela. Mala Giacinta, kneginja od B. koju su svi smatrali za kćerku Vittorijine sestre, bila je plod tajne veze, koju je Pietro održavao sa zaručnicom Paola Francesca. Pietro je s Angiolom otišao u Njemačku, gdje ona rodi sina, kojega nazvaše Franc i dadoše ga brižljivo odgojiti.Nedužna Angiola utješi se napokon zbog strašnog grijeha i opet procvjeta u prekrasnoj ljupkosti i ljepoti. Tako se dogodi, da knez Theodor von W. osjeti prema njoj silnu ljubav, koju mu ona uzvrati iz dubine duše. Ubrzo mu postade žena, a grof Pietro oženi se u isto vrijeme nekom njemačkom gospođicom, s kojom rodi kćerku, dok Angiola rodi knezu dva sina.Smjerna Angiola imala je doduše čistu savjest, no ipak su je često obuzimale mračne misli, kad bi joj poput ružna sna došlo na pamet opako djelo Paola Francesca; bilo joj je štoviše često pri duši, kao da je čak i nesvijesno počinjen grijeh kažnjiv i da će biti osvećen na njoj i na njezinom potomstvu. Čak ni ispovijed, ni potpun oprost nisu je mogli umiriti.Poslije duge patnje sinu joj kao prst neba pomisao da mora sve otkriti svome mužu. Iako je očekivala, da će je priznanje zločina, koji je bio počinio opaki Paolo Francesco, stajati teške borbe, ipak se svečano zavjetovala da će se odvažiti na taj teški korak i održala svoj zavjet. Knez Theodor s užasom je slušao o tom paklenom činu, duša mu se silno potresla, činilo se, da je strašan gnjev zaprijetio čak i nedužnoj ženi. Tako se dogodilo, da je nekoliko mjeseci provela u nekom udaljenom dvorcu; za to vrijeme suzbio je knez gorke osjećaje, koji su ga mučili, i ne samo da se izmirio sa ženom, nego je pošao čak tako daleko, da se brinuo za odgoj Franca, a da ona to nije ni znala.Poslije smrti kneza i njegove žene znali su za tajnu Fran-cova rođenja samo grof Pietro i mladi knez Alexander von W. Nitko od slikarevih potomaka nije bio duhom i tijelom toliko nalik na onog Francesca, kojega je odgojio grof Filippo, kao taj Franc. Divan mladić, pun plemenitog duha, vatren i hitar na mislima i djelu. Dao Bog da ne

padne na njega teret očeva grijeha, ni grijeha predaka, dao Bog da se uzmogne oprijeti opakom zavođenju sotone. Prije nego što je knez Theodor umro, oba njegova sina, Alexander i Johann, otputovaše u lijepu Italiju, no u Rimu se braća rastadoše. Razlog tome nije bio toliko očigledna nesloga, koliko različite sklonosti i različite težnje. Alexander dođe na dvor Paola Francesca i osjeti toliku ljubav prema najmlađoj kćerci Paola i Vittorije, da se nakanio njome oženiti. No knez Theodor odbijao je tu vezu s odvrat-nošću, koja je knezu Alexandru bila neobjašnjiva, i tako se dogodilo da se knez Alexander oženio kćerkom Paola Francesca tek poslije Theodorove smrti. Princ Johann upoznao je, vraćajući se kući, svoga brata Franca, i taj mladić, za kojega nije ni slutio da je s njim u bliskom srodstvu, tako mu se svidio, da se više nije htio od njega rastati. Franc je tako bio povod da se princ Johann, mjesto da se vrati kući, u rezidenciju svoga brata, vratio u Italiju. Vječna, nedokučiva sudbina htjela je, da obojica, i princ Johann i Franc, vide Vittorijinu i Pietrovu kćerku Giacintu, i da se u obojici rasplamsa prema njoj silna ljubav. Zločin je bio začet, tko se mogao oduprijeti mračnim silama.Grijesi i opačine moje mladosti zaista su bili strašni, ali molitve blagoslovljene i svete Rozalije spasile su me od vječne propasti, te mi je bilo dopušteno da muke prokletstva trpim ovdje na zemlji, sve dok ne usahne zločinačko stablo i ne prestane nositi plodove. Pritište me teret zemaljskog, koje gospodari nad duhovnim snagama, i dok naslućujem tajnu mračne budućnosti, zasljepljuje me varav sjaj i šarenilo života, a kratkovidno oko zbunjuju rasplinute slike, kojima ne može razabrati pravi unutrašnji lik!Cesto ugledam nit, koju prede mračna sila, opirući se spasenju moje duše, i ludo pomišljam da je mogu uhvatiti, raskinuti. Ali treba da trpim i da pun vjere i krotkosti u neprestanom kajanju i pokori podnosim muke, koje su mi određene, da bih okajao svoje opačine.Princa i Franca uspio sam udaljiti od Giacinte, ali sotona se napreže da Franca gurne u propast, kojoj ne će umaći.Franc je s princom došao u mjesto, gdje je boravio Pietro sa svojom ženom i kćerkom Aurelijom, koja je upravo navršila petnaest godina. Kao što se divlja požuda bila rasplamsala u opakom ocu, Paolu Francescu, kad je bio vidio Angiolu, tako je u sinu buknula vatra zabranjene slasti, kad je ugledao ljupko dijete Aureliju. Svakojakim

đavolskim zavodničkim umijećima umio je tako opčiniti Aureliju, koja tek što se rascvjetala, da mu se predala svom dušom, te je sagriješila prije, nego što joj se u duši pojavila pomisao na grijeh. Kad se djelo više nije moglo prešutjeti, sav očajan zbog onoga, što je počinio, bacio se majci pred noge i sve priznao. Grof Pietro, iako i sam ogrezao u grijehu i opačini, bio bi ubio Franca i Aureliju. Majka je iskalila sav svoj pravedni gnjev nad Francom i prognala ga zauvijek od sebe i zavedene kćeri, zaprijetivši da će bezočno djelo otkriti grofu Pietru. Grofici je uspjelo skloniti kćerku od očiju grofa Pietra i ona na nekom udaljenom mjestu rodi kćerkicu. No Franc se nije mogao odreći Aurelije, saznao je gdje boravi, pohitao onamo i ušao u sobu, upravo dok je grofica, otpustivši služinčad, sjedila uz postelju svoje kćerke i držala na krilu kćerkicu, kojoj je bilo tek osam dana. Grofica ustade, sva prestrašena i užasnuta zbog neočekivane pojave zlikovca, te mu naloži da napusti sobu: »Odlazi... odlazi, inače si izgubljen; grof Pietro zna, što si počinio, prokletniče!« Tako je uzviknula, da bi zaplašila Franca, i stala ga gurati prema vratima; tada Franca obuze divlji, đavolski bijes, on istrgnu grofici dijete iz ruku, udari je šakom o prsa, tako da je pala na leđa, i pobježe. Kad se Aurelija probudila iz duboke nesvijesti, majka više nije bila na životu, umrla je od duboke rane na glavi (srušila se na ormar, okovan željezom).Franc je nakanio da umori dijete, uvio ga je u marame, u večernjem mraku istrčao niz stepenice, i upravo, kad htjede iz kuće, začu prigušeno naricanje, koje kao da je dopiralo iz neke sobe u prizemlju. Nehotice zastade, osluhnu i napokon se pri-šulja bliže onoj sobi. U tom času iziđe iz sobe, jadikujući i kukajući neka žena, u kojoj Franc prepozna dadilju djece barunice von S., u čijoj je kući stanovao. Franc je upita zašto kuka. »Ah, gospodine«, reče žena, »zle li sam sreće. Ovoga časa sjedila je mala Eufemija na mom krilu, podcikivala od radosti i smijala se, ali odjednom je spustila glavu i umrla. Na čelu su joj plave mrlje, pa će me okriviti, da mi je pala!«Franc brzo uniđe i, kad ugleda mrtvo dijete, shvati, da je sudbina htjela, da njegovo dijete živi, jer je nekim čudom bila prava slika i prilika male Eufemije. Dadilja, možda više kriva za smrt djeteta, nego što je iznijela, i podmićena bogatim poklonom, pristade na zamjenu; Franc tada uvi mrtvo dijete u marame i baci ga u rijeku. Aurelijino dijete bilo je odgojeno kao kći barunice von S., po imenu Eufemija, i

svijet nije nikad saznao za tajnu njenog rođenja. Nesretnica nije bila sakramentom svetog krštenja primljena u krilo crkve, jer je dijete, čija je smrt spasila njen život, bilo već kršteno. Aurelija se nakon nekoliko godina udala za baruna von F.; plod tog braka bila su dva djeteta, Hermogen i Aurelija.* * *Kad je princ nakanio da s Francescom (tako je, talijanski, nazivao Franca) ode u rezidenciju svog kneževskog brata, vječna nebeska sila dosudila mi je da im se pridružim i pođem s njima. Snažnom rukom htio sam uhvatiti Francesca, kad se, teturajući, približavao ponoru, što je pred njim zjapio. Bezuman pothvat nemoćnog grešnika, koji još nije našao milosti pred prijestoljem Gospodnjim! Francesco je umorio brata, pošto je izvršio bezočnu opačinu nad Giacintom! Francescov sin je onaj nesretni dječak, kojega je knez dao odgojiti pod imenom grofa Viktorina. Ubojica Francesco namjeravao se oženiti pobožnom kneginjinom sestrom, ali uspjelo mi je taj zločin spriječiti u času, kad je trebalo da bude počinjen u svetištu.* * *Zaista je bio potreban onaj duboki jad, u koji je Franc bio utonuo — pošto je pobjegao mučen mišlju da grijeh ne će moći nikad ispaštati — da se okrene kajanju. Skrhan tugom i bolešću, prispio je, bježeći, nekome seljaku, koji ga je prijazno primio. Seljakovu kćer, čednu, tihu djevojku, obuzela je čudesna ljubav prema strancu, te ga je brižljivo njegovala. Tako se dogodilo, da je Francesco, ozdravivši, uzvratio djevojci ljubav ljubavlju, te se sjediniše svetim sakramentom braka. Uspjelo mu je, da se svojom razboritošću i učenošću uzdigne i da obilno umnoži očevu ostavštinu, koja nije bila neznatna, tako da je uživao veliko zemaljsko blagostanje. Ali sreća grešnika, koji se nije izmirio s Bogom, nesigurna je i isprazna. Franc je opet pao u najgore siromaštvo, njegova je bijeda bila ubitačna, jer je osjećao kako mu u boležljivosti i slabosti propada duh i tijelo. Život mu postade neprekidna pokora.Napokon mu nebo posla tračak utjehe. Trebala je da ode na hodočašće u Svetu Lipu, i tamo će mu rođenje sina nagovijestiti milost gospodnju.* * *U šumi što opasuje samostan Svete Lipe, pristupih ucviljenoj majci,

dok je plakala nad novorođenim dječačićem bez oca, i obodrih je riječima utjehe.Milost Gospodnja divno se izli na dijete, koje se rodilo u blagoslovljenom svetištu Bogorodice! Često mu je mali Isus vidljivo pristupao i zarana u djetinjem srcu rasplamsavao iskru ljubavi.Majka je dječaku na svetom krštenju dala očevo ime, Franc!Hoćeš li ti, Franciscus, biti onaj, koji će, rođen na svetom mjestu, pobožnim životom odriješiti zločinačkog pretka od grijeha i pribaviti mu mir u grobu?Daleko od svijeta i njegovih zavodljivih mamljenja, trebalo je da se dječak potpuno obrati nebeskom. Trebalo je da postane duhovnik. To je majci nagovijestio sveti čovjek, što mi je u dušu izlio divnu utjehu, i bit će da me je to proricanje milosti ispunilo čudesnom jasnoćom, tako da mi se učinilo da u svojoj duši gledam živu sliku budućnosti.Vidio sam mladića, kako se na život i smrt bori s mračnom silom, što je na njega navaljivala strašnim oružjem! Pao je, no jedna božanska žena uzdigla mu je iznad glave pobjedničku krunu! Bila je to sama sveta Rozalija, koja ga je spasila! Kad god mi vječna nebeska sila udijeli tu milost, bit ću u blizini tog dječaka, mladića, muža, i štitit ću ga, koliko mi dozvoli snaga, koja mi je udijeljena. Bit će kao...

Primjedba izdavačeva

Ovdje, nakloni čitaoče, napola izbrisan rukopis staroga slikara postaje tako nejasan, da ga je nemoguće dalje odgonetati. Vratimo se rukopisu čudnovatog kapucina Medarda.

TREĆE POGLAVLJEPOVRATAK U SAMOSTAN

Došlo je dotle, da su pojedini pučani, kad bih se pojavio bilo gdje na rimskim ulicama, zastajali i, pognuvši se, skrušeno molili, da ih blagoslovim. Možda je već moja stroga pokora, koju sam nastavljao, pobudila pažnju, no izvjesno je, da je moja neobična, čudna pojava u živahnoj mašti Rimljana uskoro morala postati legenda, te su me možda uzvisili na junaka neke pobožne bajke, a da to nisam ni slutio. Često bi me tjeskobni uzdasi i mrmljanje tihih molitava trgli iz dubokog razmišljanja, u koje bih utonuo, prostrt na stepenicama

oltara, i tada bih primijetio, kako oko mene kleče vjernici i kao da se mole za moj zagovor. Kao u onom kapucinskom samostanu, čuo sam kako za mnom govore: »II santo!« — i bolni ubodi bodeža probadali su mi grudi. Htjedoh napustiti Rim, no kako se uplaših, kad me prior samostana, u kojem sam boravio, obavijesti, da me papa poziva preda se. U meni se pojaviše mračne slutnje, da me zla sila možda ponovo kani sputati u neprijateljske okove, no ohrabrih se i u određeno vrijeme odoh u Vatikan. Papa, veoma obrazovan muž, još u godinama pune snage, primi me sjedeći u bogato ukrašenom naslonjaču. Dva prekrasna dječaka u duhovničkoj odjeći posluživala su ga hladnom vodom i rashlađivala sobu lepezama od čapljina perja, da bi održali svježinu, jer je dan bio nepodnosivo vruć. Skrušeno mu pristupih i, kao što je to običaj, kleknuh. Oštro me pogledao, ali u njegovu je pogledu bilo nešto dobrodušno, a mjesto stroge ozbiljnosti, koja je, kao što mi se iz daljine činilo, inače počivala na njegovu licu, sve njegove crte obasja blag smiješak. Upitao me, odakle dolazim, što me je dovelo u Rim — ukratko, najobičnije stvari o mojim ličnim prilikama, a onda ustade i reče:»Pozvao sam vas, jer su mi pripovijedali o vašoj neobičnoj pobožnosti. Zašto, redovnice Medardo, vršiš svoje pobožnosti javno pred pukom u najposjećenijim crkvama? Ako si nakanio da se prikažeš kao svetac Gospodnji i da budeš obožavan odfanatične svjetine, onda posegni u svoje grudi i dobro ispitaj, kakva te to misao u dubini duše goni da tako činiš. Nisi li čist pred Gospodom i preda mnom, njegovim namjesnikom, uskoro ćeš sramotno završiti, redovnice Medardo!«Ove riječi papa je izrekao snažnim, prodornim glasom, a iz njegovih očiju kao da su na mene sjevnule munje. Nakon dugo vremena prvi put se ne osjetih krivim zbog grijeha, za koji sam bio optužen, te se valjda stoga dogodilo, da sam ostao ne samo pribran, nego me, štoviše, okrijepila misao, da moje pokajanje proistječe iz prave, iskrene skrušenosti, te mogoh sa zanosom reći:»Presveti namjesnice Gospodnji, vama je dana snaga da mi vidite u dušu, vi sigurno znate, da me neizreciv teret mojih grijeha svom silom pritište k zemlji, pa ćete spoznati i to, koliko se istinski kajem. Daleko je od mene pomisao na odvratno li-cemjerstvo, daleko svaka častoljubiva namjera da bezbožno varam puk. Udijelite raskajanom

redovniku, presveti gospodine, milost, da vam s nekoliko riječi otkrije svoj zločinački život, ali i ono, što je učinio u najdubljem kajanju i skrušenosti!«Tako počeh i onda ispripovijedih, ne spominjući imena i što sam zbijenije mogao, tok cijelog svog života. Papa je bivao sve pažljiviji i pažljiviji. Sjeo je u naslonjač i glavu podupro rukom; gledao je u zemlju, onda se odjednom naglo podigao; prekrstivši ruke i iskoračivši desnom nogom, kao da mi je htio prići, upiljio je u mene zažarene oči. Kad sam završio, opet je sjeo.»Vaša povijest, redovnice Medardo«, progovorio je, »najčudnija je od svih, koje sam dosad čuo. Vjerujete li vi u očigledno, vidljivo djelovanje zle sile, koju crkva zove đavlom?«Htjedoh odgovoriti, no papa nastavi:»Vjerujete li vi, da vas je vino, koje ste ukrali iz riznice relikvija i ispili, gonilo na zločine, koje ste počinili?«»Kao voda, zasićena otrovnim parama, ono je dalo snagu zloj klici, što je u meni počivala, da se razbuja!«Nakon ovog odgovora, papa je nekoliko časaka šutio, a onda nastavi ozbiljna, zamišljena pogleda:»A što, ako se priroda pridržava i u duhovnim pojavama zakona tjelesnog organizma, da svaka klica može roditi samo isto takvu klicu?... Što, ako se sklonost i htijenje — kao što snaga zatvorena u koštici, ponovo daje zelenilo listu izniklog stabla — prenosi s očeva na očeve i isključuje svaku slobodnu volju?... Ima obitelji ubojica, razbojnika... To bi onda značilo nasljedni grijeh, vječno prokletstvo zločinačkog roda, koje se ne može odstraniti nikakvom pomirbenom žrtvom.«»Ako od grešnika rođeni mora opet griješiti uslijed naslijeđenog organizma, onda nema grijeha«, prekidoh papu.»Ne!« reče on, »vječni duh stvorio je diva, koji može ukrotiti i okovati onu slijepu zvijer, što u nama bjesni. Svijest je taj div, iz čije se borbe s onom zvijeri rađa spontanost. Pobjeda tog diva je krepost, pobjeda zvijeri grijeh.«Papa je nekoliko časaka šutio, onda mu se pogled razvedri, i on reče blagim glasom:»Mislite li, redovnice Medardo, da namjesniku Gospodnjem priliči, da s vama mudruje o kreposti i grijehu?«

»Vi ste, presveti gospodine«, odgovorio sam, »udostojali svoga slugu da čuje vaše duboko mišljenje o ljudskom biću, pa bi vam možda zaista priličilo, da govorite i o borbi, koju ste već davno sjajno i slavno dovršili pobjedom.«»Imaš dobro mišljenje o meni, brate Medardo«, reče papa, »ili možda misliš, da je tijara lovorika, koja svijetu objavljuje, da sam junak i pobjednik?«»Zaista je velika stvar«, rekoh, »biti kralj i vladati pukom. Kad čovjek živi na tako visokom položaju, vidi sve oko sebe zgusnutije i u svakom pogledu jedno s drugim lakše uspoređuje, te mu se upravo zbog tog visokog položaja razvija ona čudesna snaga pogleda, koja se u rođenim knezovima očituje kao neko više posvećenje.«»Misliš«, prekinu me papa, »da čak i knezovi slabog razuma i volje raspolažu izvjesnom čudesnom oštroumnošću, koja se s pravom smatra mudrošću i može imponirati puku. No kakve to ima veze s našim razgovorom?«»Htio sam«, nastavih, »govoriti o posvećenju knezova, kojih je carstvo od ovoga svijeta, a onda o svetom, božanskom posvećenju namjesnika Gospodnjeg. Duh Gospodnji na tajanstven način prosvjetljuje visoke svećenike, zatvorene u konklavu. Dok se razdvojeni, u posebnim odajama udubljuju u pobožno razmatranje, nebeska zraka oplođuje duše, koje čeznu za objavljenjem, te s nadahnutih usana odjekne j e dno ime kao himna, što veliča vječnu silu. Na taj način vječna sila, koja je sebi odabrala dostojnog namjesnika na zemlji, samo objavljuje svoju odluku, pa je tako vaša kruna u trostrukom obruču, koja, presveti gospodine, objavljuje misterij vašeg Gospodara, Gospodara svjetova, stvarno lovorika, koja pokazuje da ste junak i pobjednik. Vaše carstvo nije od ovoga svijeta, a ipak ste pozvani da vladate nad svim carstvima ove zemlje, okupljajući udove nevidljive crkve pod zastavom Gospodnjom! Svjetovno carstvo, koje vam je predano, samo je vaše prijestolje, obasjano nebeskim sjajem.«»Moraš priznati«, prekinu me papa, »moraš priznati, brate Medardo, da imam razloga biti zadovoljan s ovim prijestoljem, što mi je dodijeljeno. Zaista je moj rascvjetani Rim urešen nebeskim sjajem, to si sigurno i ti osjetio, brate Medardo, ako svoj pogled nisi potpuno odvratio od zemaljskog... No to ne vjerujem... Ti si valjan govornik, i

tvoje su mi riječi prodrle u dušu... Mi ćemo se, vidim, dobro razumjeti!... Ostani ovdje!... Za nekoliko dana bit ćeš možda prior, a kasnije bih te mogao izabrati čak i za svog ispovjednika... Idi... ne ponašaj se onako ludo u crkvama, svetac i onako ne ćeš nikad postati — kalendar je ispunjen. Idi.«Posljednje papine riječi začudile su me, kao i njegovo ponašanje uopće; ono je bilo potpuno suprotno slici, kakvu sam ranije imao u duši o najuzvišenijem članu kršćanske općine, kojemu je dana moć da veže i razrešuje. Nisam sumnjao, da je sve ono, što sam bio govorio o božanskoj uzvišenosti njegova poziva, smatrao praznim, lukavim ulagivanjem. Pošao je od ideje, da bih se htio uzvisiti do sveca i da sam namislio, jer mi je on iz posebnih razloga morao prepriječiti taj put, sebi na drugi način pribaviti ugled i utjecaj. A s tim je iz nekih posebnih razloga, meni nepoznatih, bio sporazuman.Odlučih — a da se nisam ni sjetio, kako sam, prije nego što me pozvao papa, htio napustiti Rim — nastaviti svoje pobožnosti. Ali bio sam i odviše uzbuđen, da bih svu svoju dušu mogao obratiti nebeskome. I nehotice sam čak za vrijeme molitve pomišljao na svoj prijašnji život; slika mojih grijeha bila je izblijedjela i pred očima mog duha pojavljivalo se u blistavom svijetlu samo ono sjajno iz moje karijere, koju sam započeo kao knežev ljubimac i koju ću nastaviti kao papin ispovjednik, a tko da zna na kakvoj ću je visini završiti. Tako se dogodilo, da sam, ne stoga, što mi je to papa zabranio, nego nehotice, zanemario svoje pobožnosti i, mjesto da se njima bavim, lutao rimskim ulicama.Kad sam jednoga dana prolazio Španjolskim trgom, bila se oko šatora nekog kazališta lutaka okupila gomila puka. Čuo sam komično pulcinellovo kreketanje, vrisku i smijeh mnoštva. Prvi čin je svršio, vršile su se pripreme za drugi. Podigao se mali zastor, pojavio se mladi David sa svojom praćkom i vrećom punom šljunka. Uz šaljive pokrete obećavao je, da će sada sasvim sigurno ubiti nezgrapnog diva Golijata i spasiti Izrael. Začu se prigušen šum i gunđanje. Podiže se div Golijat s čudovišnom glavom. Kako se začudih kad u Golijatovoj glavi na prvi pogled prepoznah ludog Belcampa. Tik ispod glave bio je s pomoću neke posebne naprave namjestio malo tijelo s ručicama i nožicama, a svoja ramena i ruke sakrio zavjesom, koja je izgledala kao Golijatov ogrtač širokih nabora. Golijat je, praveći najčudnije

grimase i groteskno tresući patuljasto tijelo, držao nadmen govor, koji je David tek ponekad prekidao finim podsmjehivanjem. Puk se smijao preko svake mjere, a i ja sam, zabezeknut novim, bajoslovnim izgledom Belcampa, prasnuh u smijeh, pun djetinjastog zadovoljstva, kojeg sam se već odavno bio odvikao. Ah, kako je često inače moj smijeh bio samo kon-vulzivni grč izazvan duševnom patnjom, koja mi je razdirala srce.Borbi s divom prethodilo je dugo raspravljanje, i David je vrlo vješto i učeno dokazivao, zašto mora i zašto će ubiti strašnog protivnika. Svi mišići Belcampova lica titrali su poput nemirnih plamičaka, a gorostasove ručice udarale su pritom prema sićušnom Davidu, koji im je umio spretno izbjeći čas ovamo, čas onamo, pa je znao izviriti čak iz nabora ogrtača samog Golijata. Na kraju je poletio šljunak prema Golijatovoj glavi, on se sruši, i zastor pade. Smijao sam se iz sveg glasa sve više i više, golican Belcampovim ludim genijem; tada me netko lagano potapša po ramenu. Uz mene je stajao neki opat.»Drago mi je, velečasni gospodine«, progovorio je, »što vas još uvijek raduju zemaljske stvari. Pošto sam vidio vaše neobične pobožnosti, gotovo ne bih vjerovao, da se možete smijati ovakvim ludorijama.«Učinilo mi se, kad je to opat kazao, da bih se morao stidjeti svoje veselosti, te i nehotice rekoh nešto, što odmah nakon toga ljuto požalih.»Vjerujte mi, gospodine opate«, rekoh, »da onaj, tko je bio valjan plivač u najburnijoj igri valova života, nikad ne gubi snagu, da izroni i ispliva na površinu mutne bujice i smjelo uzdigne glavu.«Opat me pogleda svjetlucavim očima.»Eh«, reče, »kako ste samo smislili tako dobru sliku. Mislim, da vas sada zaista sasvim dobro poznajem i divim vam se iz dubine duše.«»Ne znam, gospodine, čime je jadni raskajani redovnik uspio izazvati vaše divljenje!«»Izvanredno, prečasni! Opet ste se vratili svojoj ulozi! Vi ste papin ljubimac?«»Presveti namjesnik Gospodnji izvolio je, da me udostoji svog pogleda. Odao sam mu poštovanje, bacivši se u prah, kao što dolikuje časti, koju mu je udijelila vječna sila, kad je u njegovoj duši zapazila nebeski čistu krepost.«»No, ti si zaista sasvim dostojan vazal prijestolja trostruko

okrunjenog, ti ćeš svoju dužnost valjano izvršiti. Ali vjeruj mi, sadašnji namjesnik Gospodnji pravi je dragulj kreposti prema Aleksandru Šestom, te si se možda ipak malo preračunao! No — igraj svoju ulogu — brzo se odigra, što se živo i veselo počne. Zbogom, prečasni moj gospodine!«Uz glasan podrugljiv smijeh opat se hitro udalji, a ja ostadoh kao skamenjen. Kad sam ono, što je na kraju izjavio, povezao sa svojim vlastitim zapažanjima o papi, zaista mi je moralo postati jasno, da on nikako nije pobjednik okrunjen nakon borbe sa zvijeri, kakvim sam ga smatrao, a s užasom sam morao uvidjeti i to, da moja pokora izgleda posvećenom svijetu kao licemjerno nastojanje, da se na neki način izdignem. Ranjen duboko u dušu, vratih se u svoj samostan i stadoh se usrdno moliti u praznoj crkvi. Tada kao da mi s očiju pade mrena, te uskoro spoznah, da me iskušava mračna sila, koja bi me ponovo htjela sputati, ali i svoju grešnu slabost i kaznu neba.Samo brzi bijeg mogao me spasiti, te odlučih, da u ranu zoru krenem na put.Već se spustila noć, kad netko snažno povuče samostansko kućno zvono. Čas zatim uniđe u moju ćeliju brat vratar i obavijesti me, da neki čudno obučen čovjek želi da svakako sa mnom razgovara. Pošao sam u govornicu, bio je to Belcampo, koji mi priskoči na svoj luđački način, prihvati mi obje ruke i brzo me odvuče u kut.»Medardo«, progovori on tiho i brzo, »Medardo, činio ti štogod hoćeš, da se upropastiš, ludost će biti za tobom na krilima vjetra zapadnjaka — vjetra južnjaka ili jugozapadnjaka — ili kako bilo — zgrabit će te, makar još samo krajičak tvoje mantije virio iz ponora, i izvući te napolje — o Medardo, shvati to — shvati, što je prijateljstvo, shvati, što može ljubav, vjeruj u Davida i Jonatana, predragi kapucine!«»Zadivili ste me kao Golijat«, upadoh u riječ brbljavcu, »no recite mi brzo o čemu se radi — što vas je dotjeralo ovamo?«^»Što me je dotjeralo ovamo?« reče Belcampo, »što me je dotjeralo ovamo? Luda ljubav prema kapucinu, kojem sam jednom uredio glavu, koji je razbacivao krvavozlatne dukate — koji je podržavao vezu s odvratnim sablastima — koji se, nakon nešto malo umorstava, — htio oženiti najljepšom na svijetu, po građanskom, odnosno, štoviše, plemićkom običaju.«

»Prestani!« uzviknuh, »prestani, grozni luđače! To, što mi ti predbacuješ u opakoj obijesti, teško sam okajao!«»O, gospode«, nastavio je Belcampo, »zar je još uvijek tako osjetljivo mjesto, na kojem vam je neprijateljska sila zadala duboke rane? Eh, onda vaše liječenje još nije završeno. Bit ću dakle blag i miran kao krotko dijete, ukrotit ću se, ne ću više skakati, ni tjelesno ni duševno, samo ću vam, predragi kapucine, reći, da vas tako nježno volim uglavnom zbog vaših sublimnih ludosti, a budući da je uopće korisno, da svaki ludi princip živi i uspijeva na zemlji, što dulje može, spasit ću te iz svake smrtne opasnosti, u koju se obijesno baciš. U svom šatoru s lutkama prisluškivao sam jedan razgovor, koji se ticao tebe. Papa te želi uzvisiti za priora ovdašnjeg kapucinskog samostana i za svog ispovjednika. Bježi brzo, brzo iz Rima, jer na tebe vrebaju bodeži. Poznam plaćenika, koji treba da te otpremi u carstvo nebesko. Smetaš dominikancu, koji je sada papin ispovjednik, i njegovoj mafiji. Sutra više ne smiješ biti ovdje.«Ova nova činjenica sasvim se slagala s izjavama nepoznatog opata; bio sam tako osupnut, da sam jedva primijetio, kako me smiješni Belcampo bezbroj puta privinuo k srcu i napokon se oprostio, kao obično, uz svoje čudne grimase i skakutanje.Mogla je proći ponoć, kad čuh, kako se otvaraju vanjska samostanska vrata i kako se po opločenom dvorištu s muklom bukom kotrljaju neka kola. Uskoro začuh korake na hodniku, i netko pokuca na moju ćeliju; ugledah patra gvardijana, za kojim je unišao neki zakukuljen čovjek s bakljom u ruci.»Brate Medardo«, reče gvardijan, »neki čovjek na umoru traži vašu duhovnu utjehu i posljednju pomast. Učinite, što vam je dužnost, i pođite za ovim čovjekom, koji će vas odvesti onamo, gdje ste potrebni.«Prođoše me hladni srsi, u meni se javi slutnja, da me žele odvesti u smrt. No nisam se smio ustručavati, te stoga pođoh za zakukuljenim čovjekom, koji otvori vrata na kolima i prisili me da uđem. U kolima nađoh dva čovjeka, koji me posjedoše između sebe. Upitah, kuda me voze? — tko upravo od me ne traži utjehu i posljednju pomast? Nisu mi odgovorili! U dubokoj šutnji provezosmo se kroz nekoliko ulica. Činilo mi se, po zvukovima, da smo već izvan Rima; no uskoro jasno primijetili, kako smo se provezli kroz neka vrata, a zatim smo se

ponovo vozili poločenim ulicama. Napokon se kola zaustaviše; brzo mi svezaše ruke, a preko lica natakoše mi debelu kukuljaču.»Ništa vam se zla ne će dogoditi«, reče neki grub glas, »samo morate šutjeti o svemu, što ćete vidjeti i čuti, inače će vas smjesta stići sigurna smrt.«Izvukoše me iz kola; zazveketaše brave i zatutnjiše neka vrata na teškim, tromim baglamama. Povedoše me kroz duge hodnike i napokon niz stepenice, sve dublje i dublje. Jeka koraka uvjerila me, da smo u podzemnim prostorijama, čiju je namjenu odavao oštar mrtvački zadah.Napokon stadosmo — razriješiše mi ruke, skinuše s glave kukuljaču. Bio sam u nekoj prostranoj nadsvođenoj prostoriji, slabo osvijetljenoj jednom svjetiljkom, pored mene je stajao neki čovjek s crnom kukuljicom, vjerojatno onaj isti, koji me je doveo ovamo, naokolo su na niskim klupama sjedili dominikanci.Sjetih se onog jezivog sna, koji sam nekoć usnio u tamnici, smatrao sam da me čeka sigurna mukotrpna smrt; no ostadoh sabran, moleći se usrdno u sebi, ne za spasenje, nego za blaženi kraj. Nakon nekoliko časaka mučne šutnje, punih slutnji pristupi mi jedan od redovnika i reče mračnim glasom:»Osudili smo jednog brata iz vašeg reda, Medardo! Presuda treba da se izvrši. Od vas, svetog čovjeka, on očekuje odreše-nje i predsmrtnu utjehu. Idite i učinite, što vam je dužnost.«Zakukuljeni, koji je stajao pored mene, uhvati me pod ruku i povede me kroz uzak hodnik u neku malu prostoriju. Tu je u jednom kutu ležao na slamnjači neki blijed, iscrpen kostur, prekriven prnjama. Zakukuljeni stavi svjetiljku, koju je bio donio sa sobom, na kameni stol u sredini prostorije i udalji se.Približih se zatočeniku, on se s mukom okrenu prema meni. Skamenih se, kad prepoznah časne crte pobožnog Ćirila. Licem mu preleti nebeski, preobražen smiješak.»Dakle«, progovorio je umornim glasom, »strašne sluge pakla, koji ovdje gazduju, nisu me ipak prevarili. Od njih sam saznao, da se ti, dragi moj brate Medardo, nalaziš u Rimu, i kako sam silno čeznuo za tobom, jer sam ti učinio veliku nepravdu, obećali su mi, da će mi tebe dovesti u času smrti. Taj je čas sada došao, i oni su održali riječ.«Kleknuo sam uz pobožnog, časnog starca, zaklinjao sam ga, da mi

prije svega ispriča, kako se moglo dogoditi, da ga bace u tamnicu i osude na smrt.»Dragi brate Medardo,« reče Ciril, »tek kad ti skrušeno priznam, kako sam zbog zablude sagriješio prema tebi, tek kad me izmiriš s Bogom, govorit ću ti o svojoj nevolji, o svojoj zemaljskoj propasti! Ti znaš, da smo te ja i naš samostan smatrali za najbezbožnijeg grešnika; opteretio si sebe — tako smo mislili — najstrašnijim opačinama, i odbacili smo te iz naše zajednice. No to je bio samo koban čas, u kojem ti je Đavao bacio omču oko vrata i odvukao te sa svetog mjesta u grešan život u svijetu. Ona nedjela, što ti umalo ne doniješe sramotnu smrt ubojice, počinio je neki đavolski licemjer, koji je sve zavarao tvojim imenom, tvojom odjećom, tvojim likom. Vječna sila na čudesan je način obznanila, da si ti doduše lakoumno griješio, namjeravajući da prekršiš svoj zavjet, ali da si čist od onih užasnih zločina. Vrati se u naš samostan, Leonardo, braća, koja su te smatrala izgubljenim, primit će te s ljubavlju i radošću. O Medardo...«Starac, savladan slabošću, klonu u duboku nesvijest. Svladah uzbuđenje, koje su u meni izazvale njegove riječi, što su nagoviještale neki nov čudesan događaj i misleći samo na n j e ga , na spas n j e gove duše, pokušah ga, lišen svakog drugog sredstva, dozvati k životu, te mu stadoh polako i pažljivo gladiti desnom rukom glavu i prsa, tako se u našem samostanu običavalo vraćati iz nesvijesti teške bolesnike. Ćiril se uskoro oporavio i ispovijedio mi se, on, pobožan čovjek, meni, opakom grešniku! Kad sam razrešio starca, čija se najveća krivnja sastojala u sumnjama, što su se u njemu ponekad javljale, bilo mi je, kao da je uzvišena vječna sila rasplamsala u meni neki nebeski duh i kao da sam tek oruđe, utjelovljeni organ, kojim se služi ta sila, da bi već ovdje dolje ljudski progovorila čovjeku, koji još nije oslobođen. Ćiril podiže k nebu pogled pun pobožnosti i reče:»O brate Medardo, kako su me okrijepile tvoje riječi! S radošću polazim u smrt, koju su mi pripremili opaki zlikovci! Past ću kao žrtva najodvratnije himbe i grijeha, koji okružuje prijestolje trostruko okrunjenoga.«Začuh mukle korake, koji su dolazili sve bliže i bliže, u bravi na vratima zazveketaše ključevi. Ciril se brzo s mukom pridiže, prihvati mi ruku i reče mi na uho:»Vrati se u naš samostan — Leonardo je o svemu obaviješten, on zna

kako umirem — zakuni ga da šuti o mojoj smrti. Mene, iscrpenog starca, i onako bi brzo stigla smrt. — Zbogom, brate moj! Moli se za spas moje duše! Bit ću uz vas, kad budete u samostanu služili za mene zadušnicu. Zavjetuj mi se, da ćeš ovdje šutjeti o svemu, što si saznao, jer ćeš se inače samo upropastiti, a naš samostan uplesti u tisuću teških neprilika!«Učinih to; uđoše zakukuljeni ljudi, podigoše starca s postelje i odvukoše ga, jer je bio tako iscrpen, da nije mogao hodati, kroz hodnik prema onoj prostoriji, u koju su prije doveli mene. Na mig zakukuljenih pođoh za njima; dominikanci zatvoriše krug, u koji dovedoše starca, te mu naložiše, da klekne na hrpicu zemlje, nasutu u sredini. Dadoše mu u ruke raspelo.Vršeći svoju dužnost, stupih u krug i stadoh se glasno moliti. Jedan dominikanac uhvati me za ruku i povuče me u stranu. U tom času ugledah, kako je u ruci jednog od zakukuljenih, koji je odostraga stupio u krug, sijevnuo mač, i Ćirilova krvava glava skotrljala se pred moje noge.Sruših se onesviješten. Kad ponovo dođoh k sebi, bio sam u nekoj maloj sobi, nalik na ćeliju. Pristupi mi neki dominikanac i reče mi sa zluradim smiješkom:»Vi ste se zaista jako uplašili, brate, a trebalo je da se pravednički radujete, jer ste na vlastite oči vidjeli divno mučeništvo. Zar ne treba t a ko nazvati zasluženu smrt brata iz vašeg samostana, jer nema sumnje, da ste svi vi bez razlike sveci?«»Nismo mi sveci«, rekoh, »ali u našem samostanu nije još nikad bio ubijen nedužan čovjek! Pustite me — svoju sam dužnost izvršio s radošću! Duh preobraženog bit će uz mene, ako padnem u ruke opakih ubojica!«»Nipošto ne sumnjam«, reče dominikanac, »da će pokojni brat Ćiril moći da vam pomogne u takvim slučajevima, no dragi brate, njegovo smaknuće valjda ipak ne ćete nazvati ubistvom? Ćiril se teško ogriješio o namjesnika Gospodnjeg, te je on sam naložio da ga smaknemo. No svakako vam je sve ispovijedio, pa nema svrhe da o tome s vama razgovaram, uzmite radije ovo, da se okrijepite i osvježite, jer ste sasvim blijedi i smeteni.«Rekavši to, dominikanac mi pruži kristalni vrč, u kojem se pjenušalo tamnocrveno vino jakog mirisa. Ne znam kakva mi je slutnja sinula,

kad sam vrč bio prinio usnama. No bio sam siguran, da je to vino mirisalo isto onako, kao ono, kojim me je nekoć, one kobne noći, bila ponudila Eufemija, te ga i nehotice, bez jasnih misli, izlih u lijevi rukav svoje mantije, držeći lijevu ruku pred očima kao da me zaslijepljuje svjetiljka.»U zdravlje vam«, uzviknu dominikanac i izgura me brzo na vrata.Baciše me u kola, koja su na moje čudo bila prazna i odvezoše me. Užasi noći, duševna napetost, duboka bol zbog nesretnog Ćirila dovedoše me u neko stanje omamljenosti, pa nisam uopće pružio otpor, kad su me izvlačili iz kola i prilično grubo bacili na tie.Granula je zora, te vidjeh da ležim pred vratima kapucinskog samostana, podigoh se i pozvonih. Vratar se uplašio, vidjevši me blijeda i smetena, te je valjda javio prioru, kakav sam se vratio, jer je ovaj odmah poslije rane mise unišao zabrinuta pogleda u moju ćeliju. Na njegovo zapitkivanje odgovorio sam samo općenito, da je smrt onoga, koga sam morao razriješiti od grijeha, bila i odviše užasna, a da me ne bi uzbudila do dna duše; no uskoro od strašne boli, koju sam osjetio u lijevoj ruci, nisam mogao više govoriti, te glasno kriknuh. Došao je samostanski vidar, strgnuše mi rukav, koji se bio čvrsto pripio uz meso, te spaziše, da mi je cijela ruka izranjena, kao da ju je razgrizla neka jetka materija.»Trebalo je, da ispijem vino — izlio sam ga u rukav!« pro-stenjah sav nemoćan od užasne muke.»U vinu je bio jedak otrov«, povika vidar i pohita da donese lijekove, koji uskoro ublažiše strašnu bol.Vidar svojom vještinom i prior brižljivom njegom, koju mi je osigurao, uspjeli su spasiti ruku, koju je već trebalo odrezati; ali meso se sasušilo do kosti, a dušmanski napitak od kukute slomio je svu pokretnu snagu.»Vidim i odviše jaso«, reče prior, »okolnosti onog događaja, koji vas je stajao ruke. Pobožni brat Ćiril nestao je na neobjašnjiv način iz našeg samostana i iz Rima, a i vi ćete, dragi brate Medardo, isto tako biti izgubljeni, ako odmah ne napustite Rim. Dok ste ležali bolesni, raspitivali su se za vas na razne sumnjive načine, te samo mojoj budnosti i jednodušnosti braće možete zahvaliti, što niste umoreni u svojoj ćeliji. Čini mi se, da ste vi neobičan čovjek, koji se svuda zapleće u kobne veze, pa ste i za vrijeme svog kratkog boravka u

Rimu, sigurno i protiv svoje volje, bili i suviše zapaženi, a da neke osobe ne bi poželjele da vas uklone s puta. Vratite se u svoju domovinu, u svoj samostan! Mir s vama!«Jasno sam osjećao, da će mi život biti neprestano u opasnosti, dok god budem u Rimu, ali se mučnom sjećanju na sve počinjene opačine, koje nije mogla ugušiti ni najstroža pokora, pridružila i jaka tjelesna bol u uvenuloj ruci, pa nisam mario za mukotrpan život, pun patnji, koji bi naglo zadana smrt skinula s mene kao teško breme. Sve sam se više privikavao na misao, da ću umrijeti nasilnom smrću, i ona mi se uskoro stala pričinjati čak kao neko slavno mučeništvo, zasluženo mojom strogom pokorom. Vidio sam sebe, kako izlazim na samostanska vrata, i kako me neka mračna spodoba brzo probada bo-dežom. Oko krvava leša okupio se puk. »Medardo — umoren je pobožni pokornik Medardo!« Tako su uzvikivali po ulicama, a ljudi su se tiskali sve više i više i glasno naricali za pokojnikom. Žene su padale na koljena i bijelim maramama brisale ranu, iz koje je tekla krv. Tada je jedna ugledala križ na mojem vratu i glasno uzviknula: »To je mučenik, svetac — pogledajte ovaj znak Gospodnji, koji ima na vratu.« Tada se svi baciše na koljena. Sretan onaj, tko se mogao dotaći tijela svečeva, dodirnuti makar samo njegovu odjeću!Brzo doniješe nosila, položiše na njih tijelo, okićeno cvijećem, te ga mladići u trijumfalnoj povorci uz glasan pjeva i molitvu poniješe prema Sv. Petru!Tako je moja mašta stvarala sliku, koja je živim bojama prikazivala kako me veličaju ovdje na zemlji, te odlučih da nakon svog potpunog ozdravljenja ostanem u Rimu, nastavim svoj dosadašnji način života i tako ili slavno umrem ili se, ako me papa istrgne iz ruku mojih neprijatelja, uzdignem do visoke crkvene časti, a da nisam ni pomišljao, ni slutio, da me zao duh grešne oholosti nastoji zavesti na nov način.Moja krepka priroda, puna životne snage svladala je napokon bezimenu bol i odhrvala se djelovanju paklenog soka, koji mi je izvana htio satrti dušu. Liječnik mi je obećao, da ću uskoro potpuno ozdraviti, te sam zaista samo u časovima onog delirija, koji obično prethodi spavanju, osjećao grozničave napade, u kojima su se izmjenjivali ledeni srsi i naleti vrućice. To je bivalo upravo u onim časovima, kad sam, potpuno zaokupljen prizorom svog mučeništva,

vidio sama sebe, kao što se to često zbivalo, umorenog ubodom bodeža u prsa. No mjesto da ležim, kako mi se to inače obično priviđalo, na Španjolskom trgu, i da me uskoro okruži mnoštvo pučana, koji su širili glas o mojoj svetosti, ležao sam osamljen u sjenici samostanskog vrta u B. Mjesto krvi tekao je iz široke razjapljene rane neki odvratan, bezbojan sok, a neki je glas govorio: »Je li t o krv, što je istekla iz mučenika? Razbistrit ću i obojadisati tu nečistu vodu i njega će tada okruniti vatra, koja je pobijedila svijetlo!« J a sam bio taj, što je to govorio; ali kad sam se osjetio odvojen od sebe mrtvoga, jasno sam zapažao, da sam bestjelesna misao svoga ja, te bih se uskoro prepoznao kao crvenilo, što pliva u eteru. Uzdizao sam se prema sjajnim vrhovima planina — htio sam kroz vrata zlatnih jutarnjih oblaka ući u zavičajni grad, no nebeski svod ispresijecaše munje nalik na usplamsale zmije, te se survah kao vlažna, bezbojna magla. »Ja — j a «, reče misao, »ja sam ono, što daje boju vašim cvjetovima — vašoj krvi — cvijeće i krv su vaš svadbeni nakit, koji ja pripremam!«Sto sam dublje i dublje padao, opažao sam sve jasnije leš sa široko razjapljenom ranom na grudima, iz koje je u bujicama tekla ona nečista voda. Moj dah trebalo je da tu vodu pretvori u krv, no to se nije dogodilo, leš se uspravio i zapiljio se u mene šupljim, strašnim očima i stao zavijati kao sjevernjak u dubokoj provaliji: »Zaslijepljena, luda misli, nema borbe između svijetla i vatre, ali svijetlo je vatreno krštenje crvenilom, koje ti nastojiš otrovati.« Leš se sruši; svi cvjetovi u polju uvenuše i spustiše svoje glave, ljudi, nalik na blijede sablasti, baciše se na zemlju, a uvis se podiže bezutješni jauk tisuću glasova: »O Gospode, Gospode! zar je tako neizmjeran teret naših grijeha, te neprijatelju daješ moć, da usmrti pomirbenu žrtvu naše krvi?« Jauk se uzdizao sve snažnije i snažnije poput šumnog morskog vala!Od snage glasova tog bezutješnog jauka misao umalo ne prsnu u prah, ali tada kao da me iz sna trgnu neki električni udarac. Zvono na samostanskom tornju izbilo je dvanaest, u moju ćeliju pade s crkvenih prozora blistavo svijetlo. »Mrtvi ustaju iz grobova i služe službu Božju.« Tako rekoh u sebi i stadoh se moliti. Tada razabrah tiho kucanje. Pomislih, da neki redovnik želi k meni, no s najvećim užasom začuh uskoro ono jezivo cerekanje i smijeh svog sablasnog

dvojnika, zajedljivo i podrugljivo dozivanje:»Bratac... bratac... Opet sam uz tebe... rana krvari... rana krvari... crveno... crveno... Pođi sa mnom, bratac Medardo, pođi sa mnom!«Htjedoh skočiti s postelje, no užas me pritisnu svojim ledenim pokrovom, te se svaki pokret, koji sam pokušao učiniti, pretvori u unutrašnji grč, koji mi je rezao mišiće. Ostade samo misao, koja se pretvori u usrdnu molitvu, da budem spašen od mračnih sila, koje su na mene navalile s otvorenih vrata paklenih. Dogodilo se, da sam svoju molitvu, koju sam samo zamišljao u sebi, čuo glasno i razgovijetno, te ona nadjača kucanje i cerekanje i neugodno brbljanje strašnog dvojnika, ali na kraju se izgubi u čudnom zujanju, kao da je južnjak probudio rojeve dušmanskih insekata, koji svojim otrovnim sisaljkama navaljuju na rascvjetan usjev. Zujanje se pretvori u ono bezutješno jadi-kovanje ljudi, i moja duša upita: »Nije li to proročanski san, koji bi htio da tvoju krvavu ranu prekrije kao lijek i utjeha?«U tom času probi sumornu, bezbojnu maglu grimizni sjaj večernjeg rumenila, i u njemu se uzdiže neka uzvišena prilika. Bio je to Krist, iz svake njegove rane kanula je kap krvi, i zemlji se vrati crvenilo, a jauci ljudi pretvoriše se u kliktavu himnu, jer je crvenilo bilo milost Gospodnja, što je sišla na njih! Samo Medardova krv tekla je još bezbojna iz rane, i on iz sve duše zavapi: »Zar da na cijeloj širokoj zemlji jedino j a budem beznadno predan vječnoj muci prokletstva?«Tada se nešto pomače u grmlju — jedna ruža, jarko obojena nebeskim žarom, uzdignu svoju glavu i pogleda Medarda s anđeoski blagim smiješkom, i njega okruži sladak miris, a taj miris bio je divno svjetlucanje najčišćeg proljetnog etera.»Nije pobijedila vatra, nema borbe između svijetla i vatre. Vatra je riječ, koja prosvjetljava grešnika.«Bilo mi je kao da je ruža izrekla te riječi, a ta ruža bila je ljubak ženski lik. U bijeloj odjeći, tamne kose prepletene ružama, ona se uputi prema meni.»Aurelijo«, uzviknuh, budeći se iz sna; moju ćeliju bio je ispunio neki čudesni miris, i morao sam smatrati varkom svojih uzbuđenih osjetila, kad mi se učini da jasno razabirem lik Au-relije, koja me promatrala ozbiljnim pogledom i onda se raspli-nula u jasnim jutarnjim zrakama, koje padoše u ćeliju.

Tada spoznah đavolsko iskušenje i svoju grešnu slabost. Pohitah dolje i stadoh se usrdno moliti pred oltarom svete Rozalije. Nisam poduzeo nikakvo trapljenje, nikakvu pokoru u samostanskom smislu, a kad je podnevno sunce bacilo okomito svoje zrake, bio sam već nekoliko sati daleko od Rima. Nije me u domovinu gonila samo Ćirilova opomena, nego i neka neodoljiva čežnja u duši, istim onim putem, kojim sam bio došao do Rima. I nehotice, u želji da izbjegnem zov svojih sklonosti, išao sam prema cilju najkraćim putem, koji mi je bio odredio prior Leonardo.Zaobišao sam kneževu rezidenciju, ne zbog toga, što bih se bojao, da će me prepoznati i da ću ponovo pasti u ruke krivičnom sudu, nego zbog toga, što nisam mogao stupiti na mjesto, gdje sam se u grešnoj izopačenosti drznuo poželjeti zemaljsku sreću, koje sam se odrekao, posvetivši se Bogu, a da se u meni ne probude uspomene, koje bi mi parale srce — ah, gdje sam se bio odvratio od vječnog čistog duha ljubavi i čas zadovoljenja zemaljskog nagona smatrao najvišom svijetlom točkom, u kojoj j e dn im plamenom plamsa čulno i nadčulno; gdje mi se razigrana punina života, podržavana njegovim vlastitim bujnim bogatstvima, učinila principom, što se mora snažno oduprijeti svakoj težnji k nebeskome, koju sam ponekad nazivao neprirodnim poricanjem sebe samoga! Još i više! Usprkos novoj snazi, koju mi je dalo neporočno vladanje, stalna teška pokora, osjećao sam se duboko u duši preslab, da pobjedonosno izdržim borbu, na koju bi me iznenada mogla izazvati ona mračna, jeziva sila, čije sam djelovanje osjetio i odviše često, i odviše strašno.Da ponovo vidim Aureliju! Možda u svoj ljupkosti i ljepoti! Da li bih to mogao izdržati, a da me ne savlada duh zla, koji mi je još žario krv paklenim ognjem, tako da je strujala kroz žile zapjenjena i uzavrela.Koliko mi se puta ukazivao Aurelijin lik i koliko su se puta budili tada u mojoj duši osjećaji, čiju sam grešnost uviđao, te ih uništavao svom snagom volje. Samo u svijesti o svemu tome, koja me je gonila na najoštriju budnost prema samome sebi, i u osjećaju svoje nemoći, koji mije nalagao da izbjegnem borbu, spoznavao sam, činilo mi se, da je moje kajanje iskreno, te me je tješila uvjerenost, da me napustio bar pakleni duh oholosti, drskosti da se mjerim s mračnim silama.Uskoro sam bio u brdima, i jednog jutra u dolini, što se pružila preda mnom, iskrsnu iz magle neki dvorac, koji dobro prepoznah, kad mu se

približih. Bio sam na dobru baruna von F. Aleje u parku bile su zapuštene, staze zarasle i prekrivene korovom; na nekad onako lijepom travnjaku pred dvorcem pa-sla je u visokoj travi stoka — prozori na dvorcu bili su porazbijani — ulaz srušen.Nigdje nisam vidio ljudskog stvora.Nijem i skamenjen stajao sam u toj jezivoj pustoši. Iz jedne grupe grmlja, koja je još bila prilično uščuvana, dopre tiho jecanje, i ja opazih nekog starog, sijedog čovjeka, što je sjedio u grmlju, ali me nije primijetio, iako sam bio dosta blizu. Kad se još više približili, razabrah riječi:»Mrtvi — mrtvi su svi, koje sam volio! Ah, Aurelijo! Aurelijo — i ti! — posljednja! mrtva — mrtva za ovaj svijet!«Prepoznah starog Reinholda — zastadoh kao ukopan.»Aurelija mrtva? Ne, ne, varaš se, stari, n j u je vječna sila zaštitila od noža grešnog ubojice.«Kad to izgovorih, starac se strese, kao da ga je ošinula munja, i glasno povika:»Tko je tu? Tko je tu? Leopolde! Leopolde!«Dotrča neki dječak; ugledavši me, duboko se nakloni i pozdravi:»Laudetur Jesus Christus!«»In omnia saecula saeculorum«, odgovorih.Starac se tada podiže i uzviknu još glasnije:»Tko je tu? Tko je tu?«Sad vidjeh, da je starac slijep.»Jedan velečasni gospodin je ovdje«, reče dječak, »duhovnik iz kapucinskog reda.«Starca kao da obuze duboka jeza i užas, i on povika:»Hajdemo — hajdemo — dječače, odvedi me odavde — unutra — unutra — zaključaj vrata — Petar neka čuva stražu — hajdemo, hajdemo u kuću.«Starac napregnu svu snagu, što mu je preostala, da utekne od mene kao od grabežljive zvijeri. Dječak me je gledao začuđen, uplašen; no starac ga, mjesto da se dade voditi, odvuče, te za čas iščeznuše iza vrata, koja, kako sam čuo, dobro zaključaše.Brzo utekoh s razbojišta svojih najtežih zločina, koji se pri toj zgodi pojaviše preda mnom življe nego ikad, te se uskoro nađoh u najgušćem šikarju. Umoran sjedoh podno jednog drve-ta na

mahovinu; nedaleko odavde bio je nasut malen humak, na kojem je stajao križ.Kad sam se probudio oda sna, u koji sam umoran bio utonuo, sjedio je pored mene neki stari seljak, koji odmah, čim me ugleda budna, s poštovanjem skinu kapu i reče glasom najveće, najčestitije dobrodušnosti:»Eh, mora da ste izdaleka doputovali ovamo, velečasni gospodine, i da ste jako umorni, jer inače ne biste na ovom jezovitom mjestancu utonuli u tako dubok san. Ili možda i ne znate ništa o ovom mjestu?«Uvjeravao sam ga, da kao strani hodočasnik, koji je doputovao iz Italije, nemam ni pojma o tome, što se tu zbilo.»Tiče se to«, reče seljak, »vas i vaše redovničke braće osobito, i moram priznati, da sam sjeo ovamo, našavši vas kako slatko spavate, da otklonim od vas svaku moguću opasnost. Ovdje je, kako se priča, prije više godina ubijen neki kapucin. Izvjesno je toliko, da je u to vrijeme došao u naše selo neki kapucin, koji se, prenoćivši, uputio prema planini. Istoga dana prolazio je moj susjed dubokom dolinom ispod Đavoljeg ponora i odjednom začuo iz daljine prodoran krik, koji je na sasvim neobičan način zamro u zraku. On čak tvrdi, no meni se to čini nemoguće, da je vidio, kako se s vrha planine survala u ponor neka prilika. No svi smo mi u selu, ne znajući zašto, mislili, da se to survao kapucin; nekoliko nas pošlo je onamo, te smo se spuštali, koliko smo god mogli, a da ne stavimo glavu na kocku, ne bismo li našli bar leš nesretnog čovjeka. No ništa nismo mogli otkriti, pa smo valjano ismijali onog susjeda, kad je jednom pun smrtnog straha ustvrdio, da je jedne noći, vraćajući se dolinom kući, vidio pri mjesečini nekog golog čovjeka, kako se uspinje iz Đavoljeg ponora. To je dakako bilo čisto umišljanje, no kasnije se ipak saznalo, da je neki plemić, bog bi znao zbog čega, ubio kapucina i leš stropoštao u Đavolji ponor. Ovdje, na ovom mjestu, mora da se desilo ubistvo, u to sam uvjeren, jer, čujte samo, velečasni gospodine, jednom sam ovdje sjedio, i zagledao se zamišljen u ovo šuplje stablo pored nas. Odjednom mi se učini da kroz pukotinu viri komad tamnosmedeg sukna. Skočih, pridoh i izvukoh sasvim novu kapucinsku mantiju. Na jednom rukavu bilo je malo sasušene krvi, a na okrajku je bilo ucrtano ime Medardo. Mislio sam, siromašan kao što jesam, da ću učiniti dobro djelo, ako mantiju prodam i dobiveni novac dadem, da se služe

mise za jadnog velečasnog gospodina, koji je ovdje bio ubijen, a da se nije pripremio na smrt i uredio svoje račune. Tako se dogodilo, da sam odijelo odnio u grad, ali ga nijedan staretinar nije htio kupiti, a kapucinskog samostana nije bilo u mjestu; napokon dođe neki čovjek, sudeći po odijelu neki lovac ili lugar, koji reče, da mu treba upravo takvo kapu-cinsko odijelo i obilno mi ga plati. Tada sam kod našeg gospodina župnika naručio jednu valjanu misu i, budući da se u Đa-voljem ponoru nije mogao postaviti križ, podigao sam ga ovdje u znak jadne smrti gospodina kapucina. No pokojni gospodin mora da je u nečem mnogo pretjerao, jer se, kako pričaju, još uvijek ponekad ovdje pojavljuje kao duh, i tako mu misa gospodina župnika nije mnogo pomogla. Zato vas molim, velečasni gospodine, kad se čili i zdravi vratite s puta, odslužite misu za spas svog redovničkog brata Medarda. Obećajte mi to!«»Vi ste u zabludi, dobri moj prijatelju!« rekoh, »kapucin Medardo, koji je prije nekoliko godina na putu u Italiju prošao kroz vaše selo, nije ubijen. Još za njega nisu potrebne zadušnice, živ je i može poraditi za svoje vječno spasenje!«S tim riječima raširih svoju mantiju i pokazah mu u okrajak uvezeno ime Medardo. Seljak, tek što ugleda to ime, problijedi i upilji u mene pogled pun užasa. Onda naglo skoči i pobježe u šumu, glasno vičući. Bilo je jasno da me smatra duhom ubijenog Medarda, koji luta po svijetu, i da bilo uzaludno moje nastojanje, da ga razuvjerim.Usamljenost, tišina ovog mjesta, koju je narušavalo samo prigušeno bučanje nedalekog šumskog potoka, bili su kao stvoreni da izazovu jezive slike; pomislio sam na svog strašnog dvojnika i, zaražen užasom onoga seljaka, osjetih kako mi drhti sva duša, jer sam imao osjećaj, da će iskočiti iz nekog mračnog grma.Pribravši se, pođoh dalje, i tek tada, kad me ostavila grozna ideja o sablasti, o svom ja, za koje me je smatrao seljak, sjetih se, da mi je sad objašnjeno, kako je ludi redovnik došao do kapucinske odjeće, koju mi je pri bijegu bio ostavio i koju sam nedvojbeno prepoznao kao svoju. Onaj lugar, kod kojega se zadržavao i kojegaje bio zamolio novo odijelo, kupio ga je u gradu od seljaka. Čudna iskrivljenost kobnog događaja kod Đavoljeg ponora duboko mi je potresla dušu, jer sam vidio, kako su se sve okolnosti morale uskladiti, da bi dovele do oriog nesretnog zamjenjivanja s Viktorinom. Veoma mi se važnim

učinila čudna vizija plašljivog susjeda, te sam se pouzdano nadao još potpunijem razjašnjenju, ne sluteći, gdje ću i kako do njega doći.Napokon, putujući bez počinka nekoliko sedmica, približih se zavičaju; srce mi je stalo snažno udarati, kad sam ugledao tornjeve samostana cistercitkinja, koji su se uzdizali preda mnom. Stigoh u selo, na trg pred samostanskom crkvom. Iz daljine se čula himna, koju su pjevali muški glasovi.Ugledah križ — iza njega redovnike, koji su išli, kao u procesiji, dva po dva.Ah — prepoznao sam svoju redovničku braću, na čelu povorke vodio je ostarjelog Leonarda neki mladi brat, kojega nisam poznavao. Prošli su pored mene pjevajući, a da me nisu primijetili, i unišli kroz otvorena vrata samostana. Uskoro su isto tako prošli pored mene dominikanci i franjevci iz B.; u samostansko dvorište uvezoše se zatvorene kočije, to su bile kla-rise iz B. Po svemu sam tome razabrao, da će biti proslavljena neka izvanredna svečanost. Crkvena vrata bila su širom otvorena, ušao sam unutra i primijetio, da je sve brižljivo očišćeno i uređeno.Glavni oltar i pokrajnji oltari bili su ukrašeni ispletenim cvijećem, a crkvenjak se raspričao o svježim ružama, koje svakako treba nabaviti rano ujutro, jer je gospođa abatisa izričito naložila, da glavni oltar treba ukrasiti r už a ma .Odlučivši da odmah pristupim braći, pošao sam, pošto sam se okrijepio žarkom molitvom, u samostan i upitao za priora Leonarda; vratarica me odvela u jednu dvoranu; Leonardo je sjedio u naslonjaču, okružen braćom; glasno plačući, satrvene duše, nesposoban da izustim makar i jednu riječ, bacih mu se pred noge.»Medardo!« uzviknu on, a kroz redove braće prostruji prigušen žamor:»Medardo — brat Medardo je napokon ovdje!«Pridigoše me — braća me stadoše pritiskati na grudi:»Hvala silama nebeskim, što si spašen iz zamki podmuklog svijeta — daj pripovijedaj — pripovijedaj, brate« — tako stadoše uzvikivati redovnici, svi u isti čas.Prior ustade i na njegov mig pođoh za njim u sobu, koja mu je obično služila za boravak, kad je posjećivao svoj samostan.»Medardo«, progovorio je, »ti si bezbožno prekršio svoj zavjet,

mjesto da izvršiš zadaću, koja ti je bila povjerena, sramotno si pobjegao i najnedostojnije prevario samostan.Mogao bih te dati uzidati, kad bih htio postupiti strogo po samostanskom zakonu!«»Sudite mi, velečasni oče«, odgovorio sam, »sudite mi, kako traži zakon; ah! s radošću ću odbaciti teret bijednog života, punog patnje! Osjetio sam zaista, da mi ni najstroža pokora, kojoj sam se bio podvrgao, ne može pružiti utjehu na ovom svijetu!«»Priberi se«, nastavio je Leonardo, »prior je s tobom govori a sad može s tobom govoriti prijatelj, otac!Čudesno si bio spašen od smrti, koja ti je prijetila u Rimu. Samo je Ćiril pao kao žrtva...«»Vi, dakle, znate?« upitah sav začuđen.»Znam, da si bio uz jadnika u posljednjoj smrtnoj stisci i da su te namislili umoriti otrovanim vinom, koje su ti ponudili kao napitak za okrepu. Vjerojatno si, iako su te motrile Argu-sove oči redovnika, ipak našao priliku, da sve vino proliješ, jer da si ispio samo kap, bio bi mrtav za deset minuta!«»O pogledajte«, uzviknuh i, podigavši rukav habita, pokazali prioru svoju ruku, izgriženu do kosti, te mu ispripovjedih, kako sam, sluteći zlo, izlio vino u rukav.Leonardo ustuknu od groze, ugledavši ružni ud, koji je bio nalik na mumiju, i reče prigušeno:»Tebe, koji si griješio na sve načine, stigla je kazna; ali Ćiril — o pobožni starce!«Rekoh prioru, da mi je ostao nepoznat pravi razlog potajnog smaknuća jadnog Ćirila.»Možda bi i tebe«, reče prior, »stigla ista sudbina, da si poput Cirila istupio kao opunomoćenik našeg samostana. Znaš da neka prava našeg samostana idu na štetu dohodaka kardinala***, koje on bespravno uživa; to je bio razlog, da se taj kardinal, koji dotada nije trpio papinog ispovjednika, odjednom s njim sprijateljio i tako se u dominikancu domogao snažnog protivnika, kojega je mogao suprotstaviti Ćirilu. Lukavi redovnik brzo je našao načina, da potkopa Ćirila. Sam ga je odveo k papi i vješto mu stranog kapucina prikazao tako, da ga je papa primio kao značajnu pojavu, i Ćiril se uvrstio među duhovnike, koji su ga okruživali. Ćiril je uskoro primijetio,

kako namjesnik Gospodnji svoje carstvo i odviše traži i nalazi u ovome svijetu i njegovim užicima; kako služi kao igračka himbenoj gamadi, koja ga — usprkos snažnom duhu, što inače u njemu prebiva, no koji su ti ljudi najnižim sredstvima umjeli podvrći sebi — navlači između neba i pakla. To je pobožnog čovjeka, kao što se moglo i predvidjeti, silno razgnjevilo, te se osjetio pozvanim, da vatrenim riječima, kojima ga je ispunio duh, potrese papu do dna duše i da mu odvrati duh od zemaljskoga. Papu, kao što to obično biva kod mekoputnih duša, stvarno su dirnule riječi pobožnog starca, a upravo u tom uzbuđenom stanju bilo je dominikancu lako, da malo po malo vješto pripremi udarac, koji je imao pogoditi jadnog Ćirila. Obavijestio je papu, kako se tobože radi o potajnoj zavjeri, koja treba da ga crkvi prikaže kao nedostojnog trostruke krune, kako Ciril ima nalog da ga navede da javno poduzme pokorničke pobožnosti, koje bi onda poslužile kao signal za formalni ustanak, koji vrije među kardinalima. Tada je papa, gledajući u zanosnim riječima našeg brata prikrivenu namjeru, duboko omrznuo starca i trpio ga je u svojoj blizini samo zato, da izbjegne neki upadljiv korak. Kad je Ćiril opet jednom uhvatio priliku da govori s papom bez svjedoka, kazao mu je bez okolišanja, da onaj, tko se potpuno ne odrekne naslada ovoga svijeta, tko ne provodi zaista svet život, nije dostojan namjesnik Gospodnji, nego teret crkvi, kojoj nanosi sramotu i prokletstvo, i kojeg se ona mora osloboditi.Uskoro potom, i to nakon Ćirilova odlaska iz papinih osobnih odaja, pronašli su da je ledena voda, koju je papa obično pio, otrovana. Da je Ćiril bio nedužan, ne treba da te uvjeravam, jer si poznavao tog pobožnog starca. No papa je bio uvjeren u njegovu krivnju, a posljedica toga bio je nalog, da se strani redovnik ima potajno pogubiti u samostanu dominikanaca.Ti si u Rimu bio upadljiva pojava; u načinu, kako si se izražavao pred papom, a osobito u pripovijedanju o toku tvog života, papa je osjetio neku duhovnu srodnost između sebe i tebe; mislio je, da će se s tobom moći uzdići do nekog višeg stanja i da će ga grešno mudrovanje o svim krepostima i religiji snažno okrijepiti i ojačati, da bi tako, kako bih ja rekao, mogao griješiti s pravim zanosom za grijehe. Tvoje pokajničke pobožnosti bile su za njega samo zaista mudro izvedeno himbeno nastojanje, da se domogneš višeg cilja. Divio ti se i

naslađivao se tvojim blistavim, zanosnim govorima, koje si mu držao. Tako se dogodilo, da si se, prije nego je to dominikanac i naslutio, uzdigao i postao za onu kliku opasniji, nego bi Ćiril ikada mogao postati.Vidiš, Medardo, da sam točno obaviješten o tvom životu u Rimu, da znam svaku riječ, koju si kazao papi, a to ti ne će biti ni najmanje tajanstveno, kad ti reknem, da naš samostan ima u blizini njegove svetosti jednog prijatelja, koji me o svemu točno obavijestio. Čak i kad si smatrao, da si sam s papom, on je bio dovoljno blizu da razabere svaku riječ.Kad si u kapucinskom samostanu, čiji je prior moj bliski rođak, vršio svoje stroge pokorničke pobožnosti, smatrao sam tvoje kajanje iskrenim. Zaista je tako i bilo, ali u Rimu te je ponovo obuzeo zao duh grešne oholosti, kojem si kod nas bio podlegao. Zašto si sebe pred papom optuživao za zločine, koje nikad nisi počinio? Zar si ti ikada bio u dvorcu baruna von F.?«»Ah, velečasni oče!« uzviknuo sam, smrvljen bolom u duši, »ta to je bilo mjesto mojih najstrašnijih opačina! No najteža kazna vječne nedokučive sile je to, što se na zemlji ne mogu očistiti od grijeha, koji sam počinio u bezumnoj zaslijepljenosti. I vi me, velečasni oče, smatrate grešnim licemjerom!«»Zaista«, nastavio je prior, »sada, kad te gledam i s tobom govorim, gotovo sam uvjeren, da nakon svoje pokore nisi više mogao lagati, no još uvijek postoji jedna tajna, koju dosad nisam uspio sebi objasniti. Uskoro poslije tvog bijega iz rezidencije — nebo nije dopustilo zločin, koji umalo da nisi počinio, ono je spasilo bogobojaznu Aureliju — uskoro nakon tvog bijega, kao što sam kazao, i nakon što se redovnik, kojega je čak i Ciril smatrao za tebe, spasio kao nekim čudom, saznalo se, da u dvorcu baruna von F. nisi bio ti, nego grof Viktorin, maskiran kao kapucin. Pisma, koja su nađena u Eufemijinoj ostavštini, nagovijestila su to doduše već i ranije, no smatralo se, da se čak i Eufemija prevarila, jer je Reinhold uvjeravao, da te je i odviše dobro poznavao, a da bi se mogao prevariti usprkos tvojoj najvećoj sličnosti s Viktorinom. Eufemijina zabluda ostala je neshvatljiva. Tada se odjednom pojavio grofov konjušar i ispripovijedao, kako se grof, koji je već mjesecima samotno živio u planini i pustio da mu naraste brada, odjednom pojavio pred njim u šumi, i to kod

takozvanog Đavoljeg ponora, odjeven kao kapucin. Iako nije znao, gdje je grof nabavio tu odjeću, nije se iznenadio zbog toga presvlačenja, jer je bio obaviješten o grofovoj nakani, da se pojavi u barunovom dvorcu u redovničkom habitu i da ga nosi čitavu godinu te tako izvede još i veće stvari. Slutio je, doduše, kako se grof domogao kapucinske odjeće, jer je dan ranije kazao, da je u selu vidio nekog kapucina i da se nada da će od njega, ako bude putovao kroz šumu, na bilo kakav način dobiti njegovu odjeću. Vidio kapucina nije, ali je čuo krik; uskoro nakon toga govorilo se i u selu o nekom kapucinu, ubijenom u šumi. I odviše je dobro poznavao svog gospodara, i odviše je mnogo s njim razgovarao još i prilikom bijega iz dvorca, a da bi se tu moglo raditi o nekoj zamjeni.Taj konjušarev iskaz, obeskrijepio je Reinholdovo mišljenje, jedino je ostalo neshvatljivo, kuda je iščeznuo Viktorin. Kneginja je postavila hipotezu, da je tobožnji plemić Krczvnski iz Kwieciczewa bio upravo grof Viktorin, a oslanjala se na njegovu značajnu, sasvim upadljivu sličnost s Francescom, u čiju krivnju već odavno nitko nije sumnjao, kao i na osjećaj, koji se u njoj budio svakiput, kad bi ga ugledala. Mnogi su joj se pridružili i tvrdili, da su zapravo zapazili mnogo grofovskog u ponašanju ovog pustolova, kojega se, što su smatrali smiješnim, smatralo za nekog presvučenog redovnika. Lugarevo pripovijedanje o ludom redovniku, koji je živio u šumi i kojega je on na kraju primio k sebi, moglo se također dovesti u vezu s Viktorinovim nedjelom, čim se pretpostavilo, da su makar neke okolnosti istinite.Jedan brat iz samostana, u kojem je živio Medardo, prepoznao je sigurno u ludom redovniku Medarda, mora dakle da je to bio on. Viktorin ga je gurnuo u ponor; nekim slučajem, koji baš i ne bi bio jedinstven, on se spasio. Kad se teško ozlijeđene glave osvijestio, uspjelo mu je isplaziti iz ponora. Od boli, koju mu je zadavala rana, gladi i žeđi on je poludio — pobijesnio!Tako je trčao po planini, možda ga je ponekad neki milosrdni seljak nahranio i zagrriuo prnjama, dok napokon nije dospio u okolinu lugareva stana. Ali tu se ne da objasniti dvije stvari, naime, kako je Medardo uspio prevaliti toliku udaljenost po planini, a da ga nitko nije zaustavio, i kako je, čak i u časovima najpunije, najsmirenije svijesti, koje su utvrdili liječnici, mogao sebi pripisivati nedjela, koja nije

nikad počinio. Oni, koji su branili vjerojatnost takvog stanja stvari, napominjali su, da se baš ništa ne zna o sudbini Medarda, koji se bio spasio iz Đavoljeg ponora; moglo bi dakle biti, da je njegovo ludilo izbilo tek onda, kad se na svom hodočasničkom putu našao u okolici lugareva boravišta. A što se tiče priznanja zločina, za koje je bio okrivljen, upravo se iz toga može zaključiti, da uopće nije ozdravio, nego da je, prividno pri zdravom razumu, stalno bio lud. Da je,zaista izvršio umorstva, za koja je bio optužen, ta misao pretvorila se u fiksnu ideju.Krivični sudac, a na njegovu su se oštroumnost mnogo oslanjali, kazao je, kad su ga upitali za njegovo mišljenje: »Tobožnji gospodin Krczvnski nije ni Poljak ni grof, svakako ne grof Viktorin, a nije ni nedužan — redovnik je još uvijek lud i u svakom slučaju neuračunljiv, stoga je krivični sud njegovo hapšenje mogao odrediti jedino kao mjeru sigurnosti.«To mišljenje nije smio čuti knez, jer je o n bio jedini, koji je, duboko uzbuđen zločinima u barunovu dvorcu, prijedlog krivičnog suda za hapšenje preinačio u kaznu mačem.No kao što sve na ovom bijednom prolaznom svijetu, kolikogod događaj ili čin izgledao u prvi čas strašan, vrlo brzo izgubi sjaj i boju, tako se i ono, što je u prvi mah u rezidenciji, a osobito na dvoru, izazvalo grozu i užas, srozalo na zlobno naklapanje. Ona hipoteza, da je Aurelijin odbjegli zaručnik grof Viktorin, osvježila je sjećanje na događaj s Talijankom, pasu oni, koji su smatrali, da sada više ne treba šutjeti, obavijestili o njemu čak i one, koji ranije u to nisu bili upućeni, i svatko, tko god je vidio Medarda, pronašao je, naravno, da su crte njegova lica potpuno nalik na crte lica grofa Viktorina, jer su oni bili sinovi i s t og oca. Osobni liječnik bio je uvjeren, da je sigurno tako, te je kazao knezu: »Moramo biti sretni, premilostivi gospodine, da su oba neugodna gosta utekla, i zadovoljiti se prvim progonom, koji je ostao uzaludan.«S tim mišljenjem knez se od sveg srca složio, jer je dobro osjećao, kako ga dvostruki Medardo baca iz greške u grešku. »Ta stvar će ostati tajna«, kazao je knez »ne ćemo više potezati veo, kojim ju je neka čudna sudbina dobrohotno prekrila.«Samo Aurelija...«»Aurelija«, uzbuđeno prekinuh priora, »zaboga, velečasni oče, recite

mi, što je s Aurelijom?«»Eh, brate Medardo«, reče prior, blago se smiješeći, »zar se još nije ta opasna vatra ugasila u tvojoj duši? Zar se i pri slabom dodiru još uvijek rasplamsava oganj? Još se dakle nisi oslobodio onih grešnih nagona, kojima si popustio? Pa zar da onda vjerujem u iskrenost tvojega kajanja; zar mogu biti uvjeren, da te duh laži potpuno napustio?Znaj Medardo, da bih tvoje kajanje smatrao iskrenim samo onda, ako si zaista počinio one opačine, za koje sebe optužuješ. Jer samo bih u tom slučaju mogao vjerovati, da su ti ta nedjela tako razrovala dušu, te si zaboravio moje pouke, sve ono, što sam ti bio govorio o vanjskom i unutrašnjem kajanju, i stao se kao brodolomac hvatati one lake, nesigurne daske, onih varljivih sredstava za okajanje zločina, koja su te učinila taštim sljeparom ne samo u očima onoga pokvarenog pape, nego i svakog zaista pobožnog čovjeka. Reci, Medardo, je li tvoja po-božnost, tvoje uzdizanje k vječnoj sili potpuno bez ljage, kad si morao pomisliti na Aureliju?«Satrven u duši, oborih oči.»Iskren si, Medardo«, nastavio je prior, »tvoja šutnja kaže mi sve. Bio sam potpuno uvjeren, da si ti bio onaj, što je u rezidenciji igrao ulogu poljskog plemića i htio se oženiti barunicom Aurelijom. Prilično sam točno pratio put, kojim si krenuo, obavještavao me jedan neobičan čovjek — nazivao se vlasuljar Belcampo — kojega si posljednji put vidio u Rimu; bio sam uvjeren, da si ti bezočno umorio Hermogena i Eufemiju, pa mi je to strasnije bilo, što si htio zaplesti Aureliju u đavolsku mrežu. Mogao sam te upropastiti, no daleko od toga da se smatram izabranim za osvetnika, prepustio sam tebe i tvoju sudbinu vječnoj sili nebeskoj. Čudesno si se održao, pa me već to uvjerilo, da ti još nije bila dosuđena zemaljska propast.Čuj, zbog kakvih sam neobičnih okolnosti kasnije morao povjerovati, da je zaista bio grof Viktorin onaj, što se pojavio na dvorcu baruna von F. kao kapucin!Nije tome odviše davno, kako je brata Sebastijana, vratara, probudilo neko jecanje i stenjanje, koje je bilo nalik na uzdisanje umirućeg. Već je granulo jutro, ustao je, otvorio samostanska vrata i našao nekog čovjeka, koji je ležao tik pred njim, napola ukočen od hladnoće, i s teškom mukom izrekao, da je on Medardo, redovnik, koji je pobjegao

iz našeg samostana.Sebastijan mi je sav uplašen javio, što se dogodilo; siđoh s braćom dolje, unijesmo nemoćnog čovjeka u refektorij. Usprkos jezivo izobličenom licu tog čovjeka povjerovali smo, da prepoznajemo tvoje crte, a nekoliko njih je smatralo da samo izmijenjena odjeća čini Medarda, kojega su dobro poznavali, tako čudnim. Imao je bradu i tonzuru, ali usto svjetovno odijelo, koje je doduše bilo sasvim upropašteno i poderano, no još se uvijek razabiralo, da je nekoć bilo otmjeno. Imao je svilene čarape, na jednoj cipeli i zlatnu kopču, prsluk od bijelog atlasa...«»Kestenjastosmeđi kaput od najfinijeg sukna«, upadoh, »lijepo sašiveno rublje — jednostavan zlatni prsten na ruci.«»Tako je«, reče Leonardo začuđen, »ali kako znaš...«»Ah, ta to je bila odjeća, koju sam imao na sebi onog kobnog svadbenog dana!«Pred očima mi se pojavi dvojnik. Ne, nije ono bio bestjelesni, užasni đavao ludila, što je jurio za mnom, što mi je kao neman, koja me do srži razdirala, skočio na ramena; bio je to odbjegli ludi redovnik, on me je bio progonio, on je na kraju, dok sam ležao u dubokoj nesvijesti, uzeo moju odjeću i prekrio me mantijom. On je bio taj, koji je ležao pred samostanskim vratima, predstavljajući na jezovit način mene — samoga mene!Zamolih priora, neka samo dalje pripovijeda, jer je u meni stala svitati slutnja istine o onim nadasve čudnim, nadasve tajanstvenim zbivanjima, koja sam bio doživio.»Ne potraja dugo«, nastavi prior, »i čovjek pokaza potpuno jasne, nesumnjive znakove neizlječivog ludila. Iako su crte njegova lica, kao što rekoh, bile u tančine nalik na tvoje, iako je neprestano uzvikivao: »Ja sam Medardo, odbjegli redovnik, hoću da kod vas vršim pokoru«, bili smo ipak uskoro svi uvjereni, da je to fiksna ideja stranca, da sebe smatra za tebe. Obukosmo mu kapucinsku odjeću, odvedosmo ga u crkvu, gdje je morao obaviti uobičajene pobožnosti, no čim je to pokušao, odmah smo primijetili, da nikad nije bio u samostanu. Morala mi je zaista sinuti pomisao: što, ako je to redovnik, koji je pobjegao iz rezidencije, što ako je taj redovnik Viktorin?Poznavao sam pripovijest, koju je taj luđak ranije ispričao lugaru, no smatrao sam da bi sve okolnosti, nalaženje i ispijanje đavoljeg

eliksira, priviđenja u tamnici, ukratko čitav boravak u samostanu, mogle biti bolesni plod poremećenog duha, koji je vjerojatno nekim čudnim psihičkim putem izazvala tvoja individualnost. Značajno je bilo u tom pogledu, da je redovnik u časovima gnjeva uvijek vikao, da je on grof i vladajući gospodin!Odlučio sam da stranca otpremim u ludnicu sv. Getreua, jer sam se nadao, da će upravitelj tog zavoda, genijalni liječnik, koji duboko poznaje sve abnormalnosti ljudskog organizma, sigurno uspjeti da ga izliječi, ako je to moguće. Strančevo ozdravljenje okrilo bi bar djelomično tajanstvenu igru nepoznatih sila.No do toga nije došlo. Treću noć probudilo me zvono, ono, na koje se, kao što znaš, zvoni, čim nekome u bolesničkoj sobi ustreba moja pomoć. Kad sam došao, rekoše mi, da je stranac svim žarom tražio da me pozovu, i da se izgleda potpuno oslobodio ludila, te se vjerojatno želi ispovijediti, jer je tako slab, da sigurno ne će preživjeti noć. »Oprostite«, progovorio je stranac, »oprostite, velečasni gospodine, što sam se drznuo, da vas pokušam obmanuti. Ja nisam redovnik Medardo, koji je pobjegao iz vašeg samostana. Pred vama je grof Viktorin... Trebalo bi da se naziva knezom, jer potječe iz kneževske kuće, te vam savjetujem, da to držite na umu, jer bi vas inače mogao pogoditi moj gnjev.«Bio on i knez, odgovorio sam, to bi među našim zidinama i u njegovom sadašnjem položaju bilo bez ikakvog značenja, te da mi se čini, da bi bilo bolje, ako se odvrati od zemaljskog i skrušeno sačeka, što mu je dosudila vječna sila.Ukočeno me pogledao, kao da je izgubio svijest; dadosmo mu kapljice za jačanje, pa se brzo oporavio i kazao: »Tako mi je pri duši, kao da ću uskoro umrijeti, no prije toga moram olakšati svoje srce. Vi imate moć nada mnom, jer, koliko se god pretvarali, meni je jasno, da ste vi sveti Antonije i da najbolje znate, kakvu su nevolju izazvali vaši eliksiri. Imao sam na umu nešto zaista veliko, kad sam odlučio, da se prikažem kao duhovnik s dugom bradom i smeđom mantijom. A kad sam se sa sobom samim valjano posavjetovao, bilo mi je, kao da mi iz duše izlaze najtajnije misli i učahuruju se u tjelesno biće, koje je bilo zaista užasno, no ipak moje ja. To drugo ja imalo je goropadnu snagu i survalo me u dubok ponor, kad se iz njegovog crnog kamenja usred klokotave, pjenušave vode uzdigla princeza, bijela kao snijeg.

Princeza me dočekala na ruke i isprala mi rane, te uskoro nisam više osjećao bol. Postao sam doduše redovnik, no to ja mojih misli bilo je jače i gonilo me da ubijem princezu, koja me je spasila, i koju sam veoma volio, a i njenog brata. Baciše me u zatvor, no vi i sami znate, sveti Antonije, kako ste me, nakon što sam se napio vašeg prokletog pića, odveli kroz uzduh. Zeleni šumski kralj loše me primio, iako je znao da sam kneževskog roda; ja mojih misli pojavilo se kod njega i stalo mi predbacivati koješta ružno, te je htjelo, jer smo mi ipak sve činili zajedno, da ostane sa mnom. To se i dogodilo, ali uskoro, kad smo odande pobjegli, jer su nam htjeli odrubiti glavu, ipak smo se razdvojili. No kako se ono smiješno ja htjelo uvijek i neprekidno hraniti mojim mislima, zbacih ga na tie, grdno ga istukoh i uzeh mu odjeću.«Dovle su nesretnikove riječi bile donekle razumljive, no poslije toga izgubio se u nesuvislim, glupim brbljarijama najvećeg ludila. Sat kasnije, kad je zazvonilo na ranu misu, skočio je s prodornim groznim krikom i klonuo, kako nam se činilo, mrtav. Dao sam ga odnijeti u mrtvačnicu, trebalo je da ga pokopamo na posvećenom tlu u našem vrtu. Ne će ti biti teško zamisliti, kako smo se začudili, kako smo se zaprepastili, vidjevši da je leš, kad smo ga htjeli iznijeti napolje i položiti u lijes, bez traga nestao. Sve traganje bilo je uzalud, te sam se morao odreći nade, da ću ikad saznati nešto pobliže, jasnije o zago-netnoj povezanosti događaja, u koje ste bili upleteni ti i grof. Povezao sam, međutim, sve okolnosti događaja u dvorcu, koje su mi bile poznate, s onim smušenim, zbog ludila iznakaženim riječima, te sam još jedva sumnjao, da je pokojnik zaista bio grof Viktorin. Kao što je bio natuknuo konjušar, on je u planini ubio nekog kapucina hodočasnika i oduzeo mu odijelo, da bi u barunovu dvorcu izveo, što je bio naumio. Opačinu, u koju se upustio, završio je, iako mu to možda i nije bila nakana, ubivši Eufemiju i Hermogena. Možda je već bio lud, kao što je tvrdio Reinhold, ili je možda poludio tek na bijegu, mučen grižnjom savjesti. Odijelo, koje je imao na sebi, i umorstvo redovnika, rodilo je u njemu fiksnu ideju, da je on zaista redovnik, te se njegovo ja rascijepalo na dva neprijateljska bića. Samo je razdoblje od bijega do dolaska k lugaru ostalo mračno, neobjašnjivo kao i to, kako se u njemu pojavila priča o njegovu boravku u samostanu i o načinu njegovog spasenja iz zatvora. Nema sumnje, da je moralo biti

vanjskih motiva, no izvanredno je čudno, što ta priča, iako iznakaženo, prikazuje tvoju sudbinu. Samo vrijeme redovnikova dolaska k lugaru, koje je on naveo, ne slaže se s Reinholdovim navodom o danu Viktorinova bijega iz dvorca. Prema tvrdnji lugara, ludi Viktorin morao bi se pojaviti u šumi odmah nakon što je stigao u barunov dvorac.«»Stanite«, prekinuh priora, »stanite, velečasni oče! Neka iz moje duše iščezne svaka nada, da ću, bez obzira na breme svojih grijeha, po milosrđu Gospodnjem ikad steći milost i vječno spasenje, neka umrem u beznadnom očaju, proklinjući sebe i svoj život, ako vam,s najdubljim kajanjem i skrušenošću ne iznesem sve, što se sa mnom dogodilo, otkako sam napustio samostan, isto onako iskreno, kao što sam to učinio u svetoj ispovijedi.«Prior se izvanredno začudio, kad sam mu nato otkrio sav svoj život sa svim mogućim potankostima.»Moram ti vjerovati«, reče prior, kad sam završio, »moram ti vjerovati, brate Medardo, jer sam otkrio sve znakove istinskog kajanja, dok si govorio.Tko bi mogao otkriti tajnu, što je proizišla iz duhovne srodnosti dvoje braće, sinova istog zločinačkog oca, koji su i sami zagrezli u zločin.Nema sumnje, da je Viktorin na čudesan način bio spašen iz ponora, u koji si ga survao, da je on bio onaj ludi redovnik, kojega je primio lugar, i koji te je slijedio kao tvoj dvojnik te umro ovdje u samostanu. On je bio igračka mračne sile, koja je posegnula u tvoj život — on nije bio tvoj drug, nego samo podređeno biće, koje ti je bilo stavljeno na put, da bi tvom oku ostao skriven svijetli cilj, koji bi ti se možda ukazao. Ah, brate Medardo, još đavao neumorno bludi po svijetu i nudi ljudima svoje eliksire!Kome se ponekad nije svidio neki od njegovih paklenih napitaka; no nebo tako hoće, da bi čovjek postao svijestan opakog djelovanja časovite lakomislenosti i da bi iz te jasne svijesti crpio snagu, da mu se suprotstavi. U tom se i očituje moć Gospodnja, što je moralno dobar princip u njoj uslovljen tek zlim, kao život prirode otrovom.Tebi to mogu kazati, Medardo, jer znam, da me ne ćeš krivo razumjeti. Idi sada k braći.«U tom času obuzela me poput ljute boli, koja mi je prožela svaku žilu i žilicu, čežnja najuzvišenije ljubavi.

»Aurelijo — ah, Aurelijo!« zavapih u sav glas.Prior ustade i reče mi veoma ozbiljnim glasom:»Vjerojatno si primijetio, da se u ovom samostanu priprema velika svečanost? Aurelija će se sutra zarediti i dobit će samostansko ime Rozalija.«Zastadoh pred priorom zabezeknut — nijem.»Idi k braći«, uzviknu on gotovo Ijutito, i ja bez jasne svijesti siđoh u refektorij, gdje su se bila okupila braća.Ponovo me obasuše pitanjima, ali nisam mogao izgovoriti ni jednu jedinu riječ o svom životu; sve slike prošlosti potam-niše u meni, i preda mnom se pojavi samo svijetao lik Aurelije.Izgovorivši se, da idem na molitvu, napustih braću i uputih se u kapelu, koja se nalazila sasvim na kraju prostranog samostanskog vrta. Tu se htjedoh moliti, no i najtiši šum, blago šuštanje lišća u aleji, smetao me i sprečavao da se udubim u pobožno razmatranje.»To je ona... Dolazi... opet ću je vidjeti!« — tako nešto zaklikta u meni, i srce mi uzdrhta od tjeskobe i zanosa.Pričini mi se, da čujem tih razgovor. Podigoh se i izidoh iz kapele, i gle, nedaleko od mene šetale su laganim korakom dvije opatice, medu njima neka novakinja.Ah, to je sigurno Aurelija — stadoh se grčevito trzati — zastade mi dah — htjedoh poći naprijed, ali se sruših, nesposoban da učinim makar i jedan korak. Opatice, s njima i novakinja, iščeznuše u grmlju. Kakav dan! — kakva noć! Stalno samo Aurelija i Aurelija. — Nijedna druga slika — nijedna druga misao nije našla mjesto u mojoj duši.Čim su se pojavile prve zrake jutra, najavila su samostanska zvona svečanost Aurelijinog oblačenja, te se braća uskoro sakupiše u jednoj velikoj dvorani; uniđe abatisa u pratnji dviju sestara.Neopisiv je osjećaj, koji me prožeo, kad ponovo ugledah onu , koja je tako žarko ljubila mog oca, da je — iako je on svojim opačinama nasilno raskinuo vezu, koja bi mu pružila najveću zemaljsku sreću — prenijela na sina onu naklonost, koja je razorila njenu sreću. U kreposti, u pobožnosti htjela je odgojiti tog sina, no on je poput oca gomilao opačinu na opačinu i tako uništio svaku nadu svoje pobožne pokroviteljice, koja je u sinovljevoj kreposti htjela naći utjehu za propast grešnoga oca.Oborene glave, pogleda uprtog u zemlju, saslušao sam kratak govor,

kojim je abatisa ponovo objavila skupljenim duhovnicima Aurelijino stupanje u samostan i zamolila ih, neka se u odlučnom času zavjetovanja usrdno mole, da vjekovni neprijatelj ne smogne snage da svojim smutnjama muči čednu djevicu.»Teška su bila iskušenja«, kazala je abatisa, »kojima je bila izvrgnuta ova djevica. Neprijatelj je htio da je namami na zlo i poslužio se svim lukavštinama pakla, da je smuti, kako bi, ni ne sluteći zlo, sagriješila i onda, prenuvši se iz sna, propala u sramoti i očaju. Ali vječna sila zaštitila je to nebesko dijete, i njena pobjeda nad neprijateljem, ako još i danas opet pokuša da joj se približi sa svojim opačinama, bit će još slavnija.Molite se — molite se, braćo moja, ne zato, da se Kristova zaručnica ne bi pokolebala, jer čvrst je i postojan njen duh, koji se sav obratio nebu, nego zato, da nikakva zemaljska nevolja ne prekine ovaj pobožni čin. Dušu mi je obuzela neka tjeskoba, kojoj se ne mogu oduprijeti.«Bilo je jasno, da je abatisa nazvala đavlom iskušenja mene — upravo mene, pretpostavljala je da je moj dolazak u vezi s oblačenjem Aurelije, da možda spremam neko nedjelo. Osjećao sam istinitost svog kajanja, svoje pokore, bio sam uvjeren, da se moja ćud izmijenila, i to me osokolilo. Abatisa se nije udostojila ni da me pogleda; bio sam povrijeđen duboko u duši, u meni se probudila ona gorka, zajedljiva mržnja, koju sam ranije osjećao u rezidenciji, kad bih ugledao kneginju, i mjesto da sam se, prije nego što je abatisa izgovorila one riječi, bacio pred njom u prah, htjedoh da odvažno i smjelo istupim pred nju i reknem: »Zar si ti uvijek bila takva nadzemaljska žena, koju nije nikad prožela zemaljska slast?... Kad si gledala mog oca, zar si tada uvijek uspjela spriječiti, da se u tebi pojavi pomisao na grijeh?... Eh, deder reci, nije li slika mog oca u časovima nebudnosti budila u tebi čežnju za zemaljskom nasladom, čak i onda, kad te već krasila infula i pastirski štap?... Što si osjećala, ohola ženo, kad si privijala na srce sina svog ljubljenoga i onako bolno uzviknula ime izgubljenoga, iako je on bio opaki grešnik?Jesi li se ti ikad poput mene borila s mračnom silom?Možeš li se ti radovati istinskoj pobjedi, kad nisi proživjela nikakvu tešku borbu?Zar se osjećaš tako snažna, da prezireš onoga , koji je podlegao

najmoćnijem neprijatelju, a ipak se pridigao u dubokom kajanju i pokori?«Iznenadna promjena mojih misli, pretvaranje pokajnika u čovjeka, što, ponosan zbog izdržane borbe, odlučno stupa u život, kojeg se ponovo domogao, mora da se očitovala čak i izvanjski. Jer brat, koji je stajao pored mene, zapita:»Sto ti je, Medardo, zašto ovu svetu ženu obasipaš tako čudnim, ljutitim pogledima?«»Da«, odgovorih poluglasno, »možda je zaista sveta, jer je uvijek bila tako visoko, da profano nije moglo doprijeti do nje, no sada mi izgleda ne kao kršćanska, nego kao poganska svećenica, koja se sprema, da trgne noč i prinese ljudsku žrtvu.«Ni sam ne znam, kako sam došao na to, da izgovorim posljednje riječi, koje su bile izvan kruga mojih misli, ali tada s njima navriješe u šarolikom metežu slike, koje kao da su se u svoj svojoj strahoti slijevale u jedno.Zar Aurelija treba da zauvijek ostavi svijet, zar treba da se, kao i ja, odrekne svega zemaljskog zavjetom, koji meni sada izgleda samo nezdrav plod religioznog ludila?Kao nekoć, kad sam, prodan đavlu, umišljao sebi da u grijehu i opačini vidim najvišu, najblistaviju svijetlu točku života, i sada sam pomišljao, da bismo se nas dvoje, ja i Aurelija, morali u životu sjediniti, pa bilo to i samo za jedan jedini čas najveće zemaljske slasti, i onda umrijeti kao bića posvećena podzemnoj sili.Da, kao neka užasna neman, kao sam sotona, proletjela mi je dušom pomisao na umorstvo!Ah, zaslijepljen, nisam opazio, da sam u onom času, kad sam riječi abatise protumačio, kao da se odnose na mene, bio izručen možda najtežem iskušenju, da je sotona dobio vlast nada mnom i htio me namamiti na čin, užasniji od svega, što sam dotad počinio!Brat, kojemu sam ono bio rekao, pogledao me uplašeno. »Za ime Isusovo i blažene Djevice, što to govorite!« kazao je; zagledao sam se u abatisu, koja je upravo namjeravala napustiti dvoranu, ona me opazi, mrtvački blijeda zagleda se u mene, zatetura, opatice je moradoše pridržati. Učini mi se, da je prošaputala riječi: »O svi sveti, slutila sam.«Uskoro pozvaše k njoj priora Leonarda. Već su ponovo zazvonila sva

samostanska zvona, uz njih zabrujaše zrakom i gromki zvukovi orgulja, nabožne pjesme sestara, što su se okupile na koru, kad se prior vratio u dvoranu. Tada se braća raznih redova uputiše u svečanoj povorci u crkvu, koja je bila prepuna ljudi, kao inače na dan svetoga Bernarda. S jedne strane glavnoga oltara, ukrašenoga mirisnim ružama, bila su na visokom podiju smještena sjedišta za duhovnike, nasuprot tribini, na kojoj je biskupova kapela izvodila muziku za vrijeme mise, koju je on sam služio. Leonardo me pozva da budem uz njega, te primijetih, da sa strahom na mene pazi; najneznatniji pokret izazivao je njegovu pažnju; nukao me neka neprestano čitam molitve iz svog brevijara.Klarise su se sakupile tik pred oltarom, na mjestu zatvorenom niskom rešetkom, nastupio je odlučan čas; iz unutrašnjosti samostana, kroz rešetkasta vrata iza oltara, cistercitkinje dovedoše Aureliju. Kroz mnoštvo preleti šapat, kad je ugleda, orgulje utihnuše, te zabruja jednostavna himna opatica u divnim akordima, koji su prodirali duboko u dušu. Još uopće nisam podigao oči; obuzet nekom strašnom tjeskobom, grčevito se trgnuli, tako da mi brevijar pade na tie. Sagnuh se, da ga podignem, i da me Leonardo nije uhvatio i pridržao, srušila bi me iznenadna vrtoglavica s visokog sjedišta.»Što ti je, Medardo«, reče prior tiho, »neobično si uzbuđen, opri se opakom neprijatelju, koji te uznemiruje.«Pribrah se svom snagom, podigoh oči i ugledah Aureliju, kako kleči pred glavnim oltarom. O, Gospode nebeski, blistala je u uzvišenoj ljepoti i ljupkosti više nego ikada! Bila je obučena kao nevjesta — ah, upravo kao onog kobnog dana, kada je trebalo da postane moja! Rascvjetane mirte i ruže u umjetnički ispletenoj kosi. Od predane molitve, svečanosti časa još su joj se jače zarumenjeli obrazi, a pogled, uprt k nebu, bio je pun izraza nebeske slasti. Što su bili oni časovi, kad sam prviput vidio Aureliju, kad sam je vidio na kneževom dvoru, prema ovom času ponovnog viđenja. U meni se bjesnije nego ikad rasplamsao žar ljubavi — divlje požude.»O, Bože — o, svi sveti! ne dopustite da poludim, samo ne dopustite da poludim — spasite me, spasite me od ove paklene muke. — Ne dopustite samo da poludim — jer ću inače morati učiniti nešto užasno i svoju dušu izručiti vječnom prokletstvu!« Tako sam se molio u duši, jer sam osjećao, kako zao duh sve više i više pokušava da zagospodari

nada mnom.Bilo mi je pri duši, kao da i Aurelija sudjeluje u opačini, koju sam samo j a počinio, kao da je zavjet, koji namjerava položiti, u njenim mislima samo svečana zakletva pred oltarom Gospodnjim da će biti mo j a . Nisam u njoj gledao zaručnicu Kristovu, nego zlikovačku ženu redovnika, koji je prekršio svoj zavjet. Obgrliti je svim žarom bijesne požude i onda joj zadati smrt — t a me misao neodoljivo obuzela. Zao duh gonio me sve bjesnije i bjesnije.»Stanite, zaslijepljene budale! Za nebesku zaručnicu uzvisujete ne djevicu, čistu od zemaljskog nagona, nego ženu re-dovnikovu!« htjedoh već viknuti i skočiti medu opatice, odvući je — zagrabih u mantiju, stadoh tražiti nož, ali ceremonija se već razvila dotle, da je Aurelija počela izgovarati zavjet.Kad čuh njen glas, bi mi kao da blagi mjesečev sjaj probija crne tmaste oblake, koje je dognala bijesna oluja. Dušu mi obasja svijetlo, te prepoznah zloduha i oduprijeh mu se svom snagom.Svaka Aurelijina riječ dala mi je novu snagu, te u žestokoj borbi uskoro postadoh pobjednik. Nestade svaka crna pomisao na zločin, svaki trag zemaljske požude. Aurelija je bila smjerna nebeska zaručnica, koja me svojom molitvom mogla spasiti od vječne sramote i propasti. Njen zavjet bio je moja utjeha, moja nada, i u meni zasja nebeska vedrina.Leonardo, kojega tek sada ponovo primijetih, kao da je opazio promjenu u mojoj duši, jer reče blagim glasom:»Svladao si neprijatelja, sine moj! To je vjerojatno bila posljednja teška kušnja, u koju te je bacila vječna sila!«Zavjet je bio izrečen. Dok su klarise izmjenično pjevale, trebalo je Aureliji obući odjeću redovnice. Već ispletoše iz kose mirte i ruže, već se spremiše da odrežu raspletene uvojke, kad u crkvi nastade gungula — vidjeh kako netko gura ljude ustra-nu i obara na tie — metež se širio sve bliže i bliže.Bijesna lica — divljeg, užasnog pogleda probijao se kroz mnoštvo neki polunag čovjek (oko tijela su mu visjeli dronjci kapucinske odjeće), koji je stisnutim šakama obarao sve oko sebe.Prepoznah svog strašnog dvojnika, ali u času, kad htjedoh, sluteći zlo, skočiti i suprotstaviti mu se, bezumna neman već je preskočila ogradu, što je zatvarala prostor glavnog oltara. Opatice se vrišteći

razbježaše, abatisa čvrsto zagrli Aureliju.»Ha ha ha!« — zakrešta bjesomučnik gromkim glasom, »htjeli biste mi oteti princezu! — ha ha ha! Princeza je moja zaručnica, moja mala zaručnica«, i pritom istrgne Aureliju, te joj do drška zari u grudi nož, zavitlavši njim po zraku, i krv šiknu u snažnom mlazu.»Iju — ju, ju — sad imam svoju malu zaručnicu, sad sam dobio princezu!«Tako uzviknu bjesomučnik i odjuri kroz rešetkasta vrata iza glavnog oltara u samostanske hodnike. Opatice, užasnute, stadoše vriskati.»Umorstvo — umorstvo pri oltaru Gospodnjem!« uzviknu puk i nahrupi prema glavnom oltaru.»Zaposjednite izlaze iz samostana, da ubojica ne utekne«, povika Leonardo snažnim glasom, i puk jurnu napolje, a snažniji redovnici pograbiše štapove za procesije, što su stajali u kutu, te poletješe kroz samostanske hodnike za onim čudovištem.Sve se to zbilo u jednom času; uskoro sam klečao uz Aureliju, redovnice bijelim maramama povezaše ranu, kako su najbolje znale, i pritekoše u pomoć onesviještenoj abatisi.Pored mene odjeknu snažan glas: »Sancta Rosalia, ora pro nobis«, i svi, koji su još bili ostali u crkvi, glasno kliknuše: »Čudo — čudo, ona je mučenica. -— Sancta Rosalia, ora pro nobis.« Ogledah se. Uz mene je stajao stari slikar, ali ozbiljan i blag, kako mi se bio ukazao u zatvoru.Ne obuze me ni zemaljska bol zbog Aurelijine smrti, ni užas zbog pojave slikara, jer mi je u duši svitalo, kao da su se razriješile zagonetne zamke, koje je isplela mračna sila.»Čudo, čudo«, klicao je neprestano puk. »Vidite li starca u ljubičastom ogrtaču? — sišao je sa slike na glavnom oltaru — vidio sam to — i ja, i ja«, uzviknulo je redom nekoliko glasova, i tada se svi baciše na koljena; graja se stiša i pretvori se u žamor molitve, prekidan žestokim jecajem i plačem.Abatisa se prenu iz nesvijesti i reče glasom, koji je parao srce, punim duboke, teške boli: »Aurelijo! — dijete moje! — bogobojazna kćeri moja! — vječni Bože — neka bude volja tvoja!«Donesoše nosiljku, obloženu jastucima i pokrivačima. Kad Aureliju podigoše, ona duboko uzdahnu i otvori oči. Slikar je stajao iza njene glave i stavio na nju ruku. Izgledao je kao moćan svetac, i sve, čak i

abatisu, kao da je proželo čudesno plaho strahopoštovanje.Klečao sam po strani, gotovo tik nosiljke. Aurelija me pogleda, i mene tada obuze dubok jad zbog bolnog mučeništva ove svetice. Nisam mogao izgovoriti ni jedne jedine riječi, samo sam prigušeno kriknuo. Tada Aurelija reče blago i tiho:»Zašto tuguješ zbog one, koju je vječna sila nebeska udostojala rastaviti od zemlje u času, kad je spoznala ništavnostsvega zemaljskog, kad joj je grudi ispunila beskrajna čežnja za carstvom vječne radosti i blaženstva?« Ustadoh i pristupih tik nosiljke.»Aurelijo«, rekoh, »sveta djevice! Samo jedan jedini čas spusti svoj pogled s nebeskih visina, inače ću propasti u — sumnjama, koje mi satiru, koje mi razaraju dušu, sve moje biće.Aurelijo! ne prezireš li grešnika, koji je ušao u tvoj život poput samog zloduha? Ah, teško je ispaštao — ali dobro zna, da sva njegova pokora ne umanjuje mjeru njegovih grijeha. Aurelijo! opraštaš li mi, umirući?«Kao da su je dodirnula anđeoska krila, Aurelija se nasmiješi i zaklopi oči.»O — Spasitelju svijeta — blažena Djevice — ostao sam dakle neutješen, izručen očaju. O, spasite me! — spasite me od pakla i propasti!« Tako sam se usrdno molio; tada Aurelija još jednom otvori oči i reče:»Medardo — ti si popustio pred zlom silom! ali zar sam j a ostala čista od grijeha, kad sam se ponadala postići zemaljsku sreću u svojoj grešnoj ljubavi? Posebna volja vječnoga odredila je nas, da okajemo teške zločine našeg grešnog roda, i tako nas sjedinila vezom ljubavi, koja stoluje samo nad zvijezdama i nema ničeg zajedničkog sa zemaljskom slašću. No lukavom je dušmaninu uspjelo da nam prikrije duboko značenje naše ljubavi, štoviše, da nas na strašan način navede da nebesko protumačimo samo zemaljski.Ah! ta zar nisam j a bila ona, koja ti je u ispovijedaonici priznala svoju ljubav, no mjesto da se u tebi rasplamsa misao na vječnu ljubav, raspalio se u tebi pakleni žar požude, koji si ti, kad je htio da te proždre, namislio ugasiti zločinom?Ne gubi hrabrost, Medardo! bezumna luda, koju je opaki dušmanin namamio da sebe smatra tobom i misli, da mora dovršiti ono, što si ti

započeo, bio je oruđe neba, kojim je ono izvršilo svoju odluku. Ne gubi hrabrost, Medardo — uskoro, uskoro...«Aurelija, koja je svoje posljednje riječi izgovorila već zatvorenih očiju i s očitim naporom, izgubi svijest, no smrt je još ne stignu.»Je li vam se ispovijedila, velečasni gospodine? Je li vam se ispovijedila?« upitale su me radoznalo opatice.»Ne«, odgovorio sam, »nisam ja njenu dušu ispunio nebeskom utjehom, nego ona moju.«»Blago tebi, Medardo, uskoro će biti svršeno vrijeme tvojih kušnji — a blago tada i meni!« Bio je to onaj slikar, on je izgovorio te riječi. Priđoh mu:»Ne napuštajte me, čudesni čovječe.«Ni sam ne znam, kako mi dušu obuze neka neobična oma-mljenost, kad htjedoh još nešto reći. Dospio sam u neko stanje između sna i jave, iz kojega me trgnu glasno dozivanje i vika. Slikara više nisam vidio. U crkvu nahrupiše seljaci — građani — vojnici i stadoše zahtijevati, da im se svakako dozvoli da pretraže cijeli samostan, kako bi našli ubojicu, koji je još morao biti u samostanu. Abatisa, strahujući s pravom od nereda, nije to dozvolila, ali bez obzira na svoj ugled, nije uspjela smiriti uzbuđene duhove. Predbacivali su joj, da zbog sitničavog straha skriva ubojicu, jer je redovnik, i puk, sve više bjesneći, kao da se spremao da juriša na samostan. Tada se Leonardo pope na propovijedaonicu, te nakon nekoliko oštrih riječi o oskvrnjiva-nju svetišta reče puku, da ubojica nipošto nije redovnik, nego luđak, kojega je on primio u samostan na njegu i kojega je, kad je izgledao mrtav, dao u redovničkoj odjeći otpremiti u mrtvačnicu, ali se probudio iz prividne smrti i pobjegao. Ako je još u samostanu, poduzete mjere onemogućit će mu da pobjegne. Puk se smirio, te je zatražio jedino, da Aurelija ne bude odnesena u samostan kroz hodnike, nego kroz crkveno dvorište u svečanoj procesiji. Tako je i bilo. Uplašene redovnice podigoše nosiljku, ukrašenu ružama. I Aureliju, kao ranije, okitiše mirtama i ružama. Tik iza nosiljke, nad kojom su četiri opatice nosile baldahin, išla je abatisa, koju su podržavale dvije redovnice, za njima ostale sestre i klarise, a onda braća raznih redova, kojoj se priključio puk, i tako povorka prođe kroz crkvu. Sestra, koja je svirala na orguljama, mora da je već prije otišla na kor, jer čim je povorka stigla u sredinu crkve, s kora odjek-

nuše mračno i jezovito duboki zvukovi orgulja. I gle, tada se Aurelija polako uspravi i, moleći se, podiže ruke k nebu, a sav puk ponovo pade na koljena i zavapi: »Sancta Rosalia, ora pro nobis.«Tako se obistini ono , što sam, vidjevši prvi put Aureliju, zaslijepljen od sotone, nagovijestio samo u grešnoj himbi.Kad opatice u donjoj dvorani samostana spustiše nosiljku na tie, kad se sestre i braća, moleći se, okupiše u krug, Aurelija duboko uzdahnu i klonu na ruke abatisi, koja je uz nju klečala.Bila je mrtva!Puk se nije micao od samostanskih vrata, i kad zvona ob-javiše zemaljski kraj smjerne djevice, sve zajeca i zakuka.Mnogi se zavjetovaše da će ostati u selu sve dok Aurelija ne bude sahranjena, i tek se tada vratiti u zavičaj, a za to vrijeme strogo postiti.Glas o užasnom nedjelu i mučeništvu nebeske zaručnice brzo se proširio, i tako se dogodilo, da je Aurelijin pogreb, koji je obavljen nakon četiri dana, bio nalik na veliki blagdan, kojim se slavi neki svetac. Već dan ranije, kao inače na Bernardovo, livadu pred samostanom prekrili su ljudi, koji su, ležeći na tlu, očekivali jutro. Samo su se, mjesto radosnog žagora, čuli pobožni uzdasi i prigušena šaputanja.Od usta do usta širila se priča o užasnom zločinu pri glavnom crkvenom oltaru, a ako je ponekad odjeknula neka glasna riječ, to je bilo proklinjanje ubojice, koji je bio bestraga iščez-nuo.Ova četiri dana, koja sam sam proveo najvećim dijelom u samoći kapele u vrtu, utjecala su na moju dušu dublje i spaso-nosnije nego duga, stroga pokora u kapucinskom samostanu kraj Rima. Aurelijine posljednje riječi otkrile su mi tajnu mojih grijeha, te sam spoznao, da se, iako oboružan snagom kreposti i pobožnosti, ipak, poput nekog kukavnog slabića, nisam uspio oprijeti sotoni, koji je težio da gaji zločinački rod, kako bi se sve više i više širio. Sitna je bila u meni klica zla, kad sam ugledao sestru koncertnog meštra, kad se u meni probudila grešna oholost, ali onda mi je sotona gurnuo u ruke onaj eliksir, od kojeg je u meni uzavrela krv kao od nekog prokletog otrova, te se nisam osvrtao na ozbiljne opomene nepoznatog slikara, priora, opatkinje.Aurelijino pojavljivanje u ispovijedaonici učinilo je od mene potpunog zločinca. Grijeh je izbio kao neka fizička bolest, izazvana

onim otrovom. Kako je onaj, koji se bio odao sotoni, mogao spoznati vezu, kojom je sila nebeska kao simbolom vječne ljubavi, povezala mene i Aureliju?Sotona me je zlurado prikovao uz prokletnika, u čije je biće moralo prodrijeti moje ja, kao što je i on morao duhovno utjecati na mene. Njegovu prividnu smrt, možda samo pustu đavolsku sljepariju, morao sam se b i pripisati. To mi je djelo učinilo bliskom misao o umorstvu, koje sam izvršio nakon ove đavolske prijevare. Tako je brat, rođen u bezočnom grijehu, postao od đavla nadahnut princip, koji me je gurnuo u najodvratnije opačine i gonio po svijetu u najstrašnijim mukama. Sve doknije Aurelija po odluci više sile izrekla svoj zavjet, moja duša nije bila čista od grijeha; sve dotle imao je neprijatelj moć nada mnom, a čudesan duševni mir, koji je sišao na me poput zraka nebeske vedrine, kad je Aurelija izrekla posljednje riječi, uvjerio me je da je Aurelijina smrt obećanje izmirenja. Kad je na svečanom rekvijemu, zbor zapjevao riječi: »Confutatis maledic-tis flammis acribus addictis«, bio sam potresen, a pri »Voća me cum benedictis«, bilo mi je, kao da sam u sunčanom sjaju neba ugledao Aureliju, kako je iz visine svratila na mene pogled, a onda uzdigla svoju glavu, okruženu blistavim prstenom zvijezda, prema najvišem biću, da se pomoli za vječni spas moje duše! »Oro supplex et acclinis cor contritum quasi cinis!«Bacih se u prah, ali kako malo bijaše osjećaj u mojoj duši, moja ponizna molitva, nalik na onu bolnu skrušenost, ono okrutno, divlje trapljenje u kapucinskom samostanu. Tek sada bio je moj duh sposoban da razlikuje istinito od lažnoga, i pri toj jasnoj svijesti moralo je svako novo davolsko iskušenje ostati bez učinka. Nije Aurelijina smrt bila ono, što me je u prvim časovima onako duboko potreslo, nego samo način te smrti, naoko grozan i užasan; no brzo sam spoznao, da ju je milost vječne sile udostojala najuzvišenijega! Mučeništva prokušane, od grijeha očišćene Kristove zaručnice! Zar sam je izgubio? Ne! Tek sada, oslobodivši se svih zemaljskih patnji, postala je ona za mene čista zraka vječne ljubavi, koja se rasplamsala u mojim grudima. Da, smrt Aurelije bila je posvećenje one ljubavi, što stoluje samo nad zvijezdama, kao što je kazala Aurelija, i nema ništa zajedničko sa zemaljskim. Te su me misli uzdignule iznad mog zemaljskog ja, te su tako oni dani u samostanu cistercitkinja bili zaista

najsretniji dani mog života.Nakon ispraćaja, koji je bio obavljen idućeg jutra, htio se Leonardo s braćom vratiti u grad; kad je već trebalo krenuti, pozva me abatisa k sebi. Nađoh je samu u njenoj sobi, bila je u najvećem uzbuđenju, iz očiju su joj navrle suze.»Sve — sve sad znam, sine moj Medardo! Da, opet te tako zovem, jer si izdržao iskušenja, što su te stigla, tebe nesretnika, dostojnog sažaljenja! Ah, Medardo, samo ona , samo ona , koja će nas moći zagovarati pred prijestoljem Gospodnjim, čista je od grijeha. Zar ja nisam stajala na rubu ponora, kad sam se, ispunjena mišlju na zemaljske slasti, htjela predati ubojici? A ipak sam, sine Medardo, ronila zločinačke suze u samotnoj ćeliji, sjećajući se tvog oca! Idi, sine Medardo! Iz moje je dušeiščeznula svaka sumnja, da sam možda svojom vlastitom krivnjom odgojila u tebi opakog grešnika.«Leonardo, koji je sigurno opatkinji bio otkrio sve, što joj o mom životu još nije bilo poznato, pokazao mi je svojim ponašanjem da mi je i on oprostio i prepustio Svevišnjem, kako će proći, kad mi on bude sudio. U samostanu je sve bilo po starom i ja stupih među braću kao nekoć.Leonardo mi jednoga dana reče: »Htio bih ti, brate Medardo, zadati još jednu pokoru.« Skrušeno ga upitah, u čem treba da se ta pokora sastoji.»Mogao bi«, odgovori prior, »potanko opisati povijest svog života. Ne smiješ izostaviti nijedan značajni događaj, pa čak ni one beznačajnije, osobito ne ono, što si doživio u šarolikom životu u svijetu. Mašta će te živo vratiti u taj svijet, još ćeš jednom osjetiti sve ono grozno, smiješno, jezivo i veselo, možda ćeš čak na čas ugledati Aureliju drukčije, ne kao opaticu Rozaliju, koja je podnijela mučeničku smrt; no, ako te je duh zla potpuno napustio, ako si se potpuno odvratio od zemaljskog, onda ćeš lebdjeti iznad svega toga kao neki viši princip, te onaj utisak ne će ostaviti traga.«Učinih kako mi je naložio prior. Ah! zaista se dogodilo onako, kako je on prorekao!Bol i slast, groza i naslada — užas i zanos bješnjeli su u mojoj duši, dok sam opisivao svoj život.Tebi, koji ćeš jednom čitati ove strane, govorio sam o najljepšem

sunčanom dobu ljubavi, kada se preda mnom pojavljivao živ živcat lik Aurelije!Ima nešto uzvišenije od zemaljske naslade, koja lakomislenog, ludog čovjeka većinom odvodi u propast, a t o je ono najljepše sunčano doba, kad ti ljubljena, daleko od pomisli na grešnu požudu, poput nebeske zrake rasplamsa u grudima sve ono uzvišenije, sve ono, što kao blagoslov silazi iz carstva ljubavi na jadnog čovjeka. Ta me misao bodrila, kad bi mi pri sjećanju na najljepše časove, koje mi je pružio svijet, iz očiju navrle vruće suze, kad bi ponovo zakrvarile sve, već davno zacijeljene rane.Znam da će nečastivi možda još i u smrtnom času imati moć da muči grešnog redovnika, no mirno, čak sa žarkom čežnjom, očekujem čas, koji će me ukloniti sa zemlje, jer je to čas ispunjenja svega onoga, što mi je umirući obećala Aurelija, ah, sama sveta Rozalija. Moli — moli se za mene, o sveta djevice, u tom mračnom času, da me moć pakla, kojoj sam tako često podlegao, ne svlada i ne odvuče u glib vječne propasti!

Nadopuna patra Spiridiona, bibliotekara kapucinskog samostana u B.

U noći između 3. i 4. rujna 17. dogodilo se u našem samostanu mnogo čudnih stvari. Moglo je biti nekako oko ponoći, kad iz ćelije brata Medarda, koja se nalazila pored moje, začuh neko čudno hihotanje i smijeh, popraćen prigušenim tužnim jecanjem. Učinilo mi se, kao da jasno čujem, kako neki ružan, odvratan glas govori riječi:»Pođi sa mnom, bratac Medardo, hajdemo potražiti nevjestu.«Ustadoh i htjedoh se uputiti k bratu Medardu, ali tada me obuze neka čudna jeza, te mi se svi udovi stadoše snažno tresti kao od zimice; mjesto u Medardovu ćeliju pođoh stoga k prioru Leonardu, s prilično ga muke probudih i ispripovijedih mu, što sam čuo. Prior se jako uplašio, brzo ustao i kazao mi, neka donesem posvećene svijeće, pa ćemo tada obojica otići k bratu Medardu. Učinih, kako mi je naložio, pripalih u hodniku svijeće na svjetiljci kod kipa Majke Božje, te se uspesmo uz stepenice. No koliko smo god napregnuli sluh, onaj odvratan glas, koji je ranije dopro do mene, nismo više uspjeli čuti. Mjesto njega čuli smo tihe, ljupke zvukove zvona, i bi nam, kao da se širi blagi miris ruža. Priđosmo bliže, i tada se otvoriše vrata ćelije, te

iz nje iziđe neki čudan visok čovjek bijele kovrčave brade, u ljubičastom ogrtaču; jako sam se uplašio, znajući da taj čovjek mora biti neka kobna sablast, jer su samostanska vrata bila dobro zatvorena, tako da nikakav stranac nije mogao ući; no Leonardo ga smjelo pogleda, no ne progovori ni jednu jedinu riječ.»Čas ispunjenja nije više daleko«, reče ona prilika prigušeno i svečano, te iščeznu u mračnom hodniku, a mene obuze još veća tjeskoba, tako mi iz ruke umalo ne ispadne svijeća. Ali prior, koji se zbog svoje pobožnosti i snage u vjeri nije mnogo osvrtao na sablasti, uhvati me za ruku i reče:»Sad ćemo mi u ćeliju brata Medarda.«Tako i bi. Brata, koji je već poduže bio veoma slab, nađosmo na samrti, smrt mu je već svezala jezik, samo je nešto malo hroptao. Leonardo ostade uz njega, a ja probudih braću, snažno zazvonivši, i stadoh u sav glas uzvikviati:»Ustajte! — ustajte! Brat Medardo umire!«Oni zaista i poustajahu, tako da ni jedan jedini nije manjkao, kad smo se s pripaljenim svijećama uputili bratu, koji je umirao. Sve nas, pa i mene, koji sam napokon svladao grozu, obuze velika tuga. Odnijesmo brata Medarda na nosiljci u samostansku crkvu i spustismo ga pred glavnim oltarom na tie. Tada se on na naše čudo osvijesti i stade govoriti, tako da mu Leonardo odmah nakon ispovijedi i razrešenja dade i posljednju pomast. Mi se nakon toga uputismo na kor i zapjevasmo uobičajene pjesme za spas duše brata na samrti, dok je Leonardo ostao dolje i neprestano razgovarao s bratom Medar-dom. Upravo kad je samostansko zvono idući dan, naime 5. rujna 17. izbijalo dvanaest, brat Medardo ispustio je dušu na rukama priora. Primijetili smo, da je to bio dan i sat, u koji je prošle godine bila na užasan način umorena opatica Rozalija, odmah pošto je položila zavjet. Pri rekvijemu i ukopu dogodilo se još ovo. Za vrijeme rekvijema proširio se vrlo jak miris ruža, te opazismo, da je iznad divne slike svete Rozalije — tu sliku izradio je navodno neki vrlo stari nepoznati talijanski slikar, a naš samostan otkupio za znatnu svotu od kapucina iz okolice Rima, koji su zadržali samo kopiju te slike — da je iznad te slike učvršćena kita prekrasnih ruža, rijetkih u to doba godine. Brat vratar je rekao, da se neki odrpan prosjak vrlo bijednog izgleda rano ujutro popeo gore, a da ga nitko od nas nije primijetio, i

pričvrstio tu kitu iznad slike. Isti taj prosjak pojavio se i na ukopu i gurao se medu braću. Htjeli smo ga odstraniti, ali je prior, kad ga je dobro pogledao, naložio, da ga ostavimo među sobom. Uzeo ga je u samostan kao brata laika; prozvali smo ga brat Petar, jer se u životu zvao Petar Sconfeld, a nije nam bilo žao što smo mu dali to gordo ime, jer je bio nadasve miran i dobrodušan, malo je govorio, tek bi se ponekad veoma komično smijao, no to nas je jako razveseljavalo, jer u tom nije bilo ničeg grešnog. Prior Leonardo jednom reče: Petrovo svijetlo ugasilo se u pari ludosti, u koju se u njegovoj duši pretvorila ironija života. Nismo svi razumjeli što je učeni Leonardo htio time reći, no dobro smo opazili, da se sigurno već odavno poznaje s bratom laikom Petrom. Ovim stranama, na kojima je, kako kažu, opisan život brata Medarda, no ja ih nisam čitao, dodao sam eto ad maiorem dei gloriam vrlo točno i s prilično truda okolnosti, pod kojima je umro. Mir i pokoj pokojnom bratu Medardu. Neka mu Gospod nebeski udijeli, da jednom u radost uskrsne, i neka ga primi u zbor svetih ljudi, jer je umro u velikoj pobožnosti.

KRAJ

31.07.2010.

KIKAČudnovat i čudesan roman E. T. A. Hoffmanna

Đavolji eliksiri zapremaju posebno mjesto među Hoffmanno-vim djelima. Ovom knjigom, za koju je teškom mukom našao nakladnika, pisac je — s obzirom na publiku — polučio nesumnjiv uspjeh. Uspjeh, koji se pokazao trajan, jer je djelo doživjelo, mnoga izdanja i još se uvijek preštampava. O njem se i dosta pisalo, no suvremena kritika nije mu bila sklona, a književni su historičari i danas rezervirani, kad je riječ o Eliksirima. Razlika je u tome, što su negdašnji kritičari ovo Hoffmannovo djelo ignorirali ili bagatelizirali,

dok se njihovi nasljednici — sve do naših dana — odnose prema njemu hiperkritično. Ipak je u svako doba bilo pojedinaca, koji su se ovim djelom oduševljavali, stavljajući ga na prvo mjesto.Da bismo shvatili neobičnu sudbinu ove knjige, podijeljana mišljenja i specifični značaj ovog djela, pribilježit ćemo glavne podatke o postanku Eliksira, štampanju djela i prvim odjecima. Onda ćemo ga osvijetliti s tri stanovišta: sa stanovišta komparativne književnosti, s biografskog stanovišta i sa stanovišta pa-tografije. Kombinirajući ove tri metode književne povijesti dobit ćemo odgovore na pitanja koja mnogi Hoffmannovi kritičari nisu riješili, jer ih nisu ispravno postavili, a možda ni uočili.* * *Hoffmann je — kako znamo1 — počeo pisati relativno kasno. Odlazeći iz Bamberga gdje se prvenstveno bavio kazalištem i muzikom, nosi sa sobom ugovor, kojim se obvezuje, da će u određenom roku predati rukopis, što će ga izdati K. Fr. Kunz, vinski trgovac i prigodni nakladnik. I doista, iduće godine (1814.) izlaze Fantazije u Callotovoj maniri (Fantasiestucke in Callots Manier), prva Hoffmannova knjiga.Piscu je tada trideset i osam godina, a našao se opet jednom na prekretnici. Pošto je usljed vojno — političkih događajabio izgubio činovničko mjesto u Varšavi, on se preselio u Bamberg, odakle sada seli u Leipzig, ali će doskora u Berlin, gdje će ponovno dobiti mjesto u državnoj službi, postavši sudbenim vijećnikom. Eliksiri nastadoše u to prelazno doba, pa se i time objašnjava izvjesna disharmoničnost djela, odnosno razlika između prvog i drugog sveska.No hajdmo po redu. Početkom 1814. javlja Hoffmann nakladniku Kunzu, da je gotovo dovršio prvi svezak romana, koji će se zvati Đavolji eliksiri (Die Eliziere des Teufels) s podnaslovom: Iz pismene ostavštine Oca Medarda, kapucina (Aus den nachgelassenen Papieren des Pater Medardus, eines Kapuziners). U toj će knjizi prikazati zapleten i čudnovati život čovjeka, kome su već pri samom rođenju kumovale nebeske i paklenske sile; iznijet će tajanstvene veze između ljudskog duha i viših principa, koji su skriveni u vascijeloj prirodi, a bijesnu s vremena na vrijeme poput munje, što ljudi onda nazivaju slučajem.

Tako otprilike objašnjava autor smisao i zadatak svog dje- 'la. »Izražavajući se glazbeno — nastavlja Hoffmann — reći ću vam, da roman počinje Grave sostenuto, moj se junak rodio u i

samostanu Sveta Lipa (Heiligenlinde) u Istočnoj Pruskoj, čime okajava grijehe zločinačkog oca. Onda dolazi Andante sostenuto e piano, život u samostanu, gdje je zaređen, da bi zatim izašao iz samostana, ušavši u šareno šarenilo svijeta (in die bunt — bunteste Welt), čime počinje Allegro forte. Po tome, što o toj stvari toliko brbljam — nastavlja Hoffmann — razabrat ćete, da me jako zaokuplja i da mi ovaj posao prija. Za pet tjedana dogotovit ću 20 — 30 araka i zaključiti djelo, koje bi moglo do uskršnjeg sajma biti u prodaji.« Zatim prelazi na druge stvari, da bi se na koncu opet vratio Eliksirima. »Ovaj roman — veli pisac — mora postati moj životni eliksir. Ljudi, koji boluju od podagre, obično se odlikuju posebnim humorom, briljantne su volje, a to me tješi, jer osjećam, da je tako: kad me najžešće probada, pišem con amore.«2

Polovinom godine šalje Hoffmann rukopis prvog dijela, ali ne Kunzu u Bamberg, nego prijatelju Hitzigu u Berlin. Hitzig, Hoffmannov činovnički kolega, izgubio je 1808. također mjesto, pa se u Berlinu etablirao kao knjižar i nakladnik. Iz Hoffman-nova se pisma razabire, da je pisac — vezan ugovorom — ponudio djelo najprije Kunzu, ali ga je ovaj odbio, našto se uzalud

2 Pismo 24. III. 1814. 262

trudio da pronađe u Leipzigu drugog nakladnika. Stoga se obraća Hitzigu,3 da bi mu ovaj pomogao svojim knjižarskim vezama: nadao se, da će Hitzig sam preuzeti djelo. No, bivši kolega (kojem je u to vrijeme umrla supruga) upravo se sprema da napusti knjižaru i da — koristeći se novom situacijom — ode ponovno u državnu službu.I tako istom u svibnju 1816. — godinu dana nakon što je dovršen rukopis — Hoffmann nalazi nakladnika (Dunckera i Humblota u Berlinu) i sklapa ugovor, kojim prodaje rukopis prvog sveska za 25 zlatnika (Friedrichsa" or). Uzmemo li u obzir, da svaki takav zlatnik vrijedi pet pruskih talira i da je nakon ujedinjenja Njemačke zamijenjeni za sedamdeset maraka, vidjet ćemo, da svota nije neznatna. Pisac je svakako zadovoljan, a pišući jednom prijatelju4 on

se hvali, da sreća (kao i nesreća) ne dolazi nikada sama: dobio je sjajan honorar, pa se mogao u Berlinu pristojno smjestiti i, provodeći vrijeme u prijatnom društvu, čekati imenovanje. Pisao je i Kunzu,5

hvaleći se svojim usjehom, a u jednom i drugom slučaju spominje 80 zlatnih fri-drika, što je zabuna ili pjesnička sloboda.Prvi dio izlazi sredinom godine, a premda se autor nada, da će se drugi dio pojaviti umalo za prvim,6 protekla je puna godina dana, jer drugi dio izlazi tek o Uskrsu 1816. Zanimljivo je Hitzigovo svjedočanstvo: on drži da pisac (koji je rukopis drugog dijela dovršio do konca 1815.) nije bio zadovoljan s rezultatom. Hitzig to objašnjava činjenicom, da se između jednog i drugog dijela Hoffmannov položaj znatno izmijenio, pa su se promijenili i njegovi pogledi i njegovo raspoloženje. Ne mogav-ši se uživjeti u negdašnje raspoloženje, Hoffmann će sam požaliti, što je prvi dio štampan i što, pišući drugi dio, nije mogao čitavo preraditi.8 No, ako bismo se s ovim naknadnim sudom samog autora mogli složiti, ne možemo se složiti s Hitzigom, koji tvrdi, da Hoffmannov Eliksire nije cijenio, Čini se, štoviše, da im je pridavao izvanredno značenje, pa su i njegovi zahtjevi bili veći.

7 U pismu Kunzu, 8. III. 1818.

Kritika se — kako smo već natuknuli — ovom zgodom nije proslavila. Nijedan se prikaz ne izdiže iznad prosjeka, a dobrohotne banalnosti o bujnoj mašti, životnoj istini i slikovitom načinu prikazivanja dopunjuju se konstatacijom, da je pisac veoma načitan i da se odlikuje profinjenim ukusom, čime će zacijelo ugoditi čitalačkoj publici. Drugi hvale razmatranja, kojima se prekida radnja, jer da su neki od ovih ekskurza zabavni i aktuelni. Citirali smo samo dvije recenzije:Jednu iz 1815. (koja je u stvari predobjava),9 drugu iz 1816.,1 no sve što je u to vrijeme napisano, držano je u ovakvom tonu. Sumnjiv je i Hei-neov kompliment: »U Đavoljim eliksirima — veli on u jednom pismu iz Berlina11 — naći ćemo najstrašnije i najužasnije stvari, što ih ljudski duh može izmisliti... Kažu da je u Gottigenu neki student, čitajući ovaj roman, poludio.« Premda će Heine za ljubav dosjetke iskriviti smisao i premda — uspoređujući Hoff-manna s Lewisom (o kome će sada biti govora) hvali Hoffman-na, a grdi njegova engleskog prethodnika — ipak se u biti slaže s tolikim suvremenim anonimusima, koji predviđaju ili konstatiraju vanjski

uspjeh, objašnjavajući rečeni uspjeh jezovito — senzacionalnom sadržinom.* * *Premda su Eliksiri osebujno djelo, kojem je pisac udario svoj lični i najličniji pečat, ovaj se roman može i mora uklopiti u književnu produkciju svoga vremena. A da bismo je sagledali, moramo prijeći granice njemačke književnosti.Nijemci u načelu ne vole komparativnu metodu, koja — proučavajući književna djela — ne zastaje na granicama, nego promatra tzv. svjetsku književnost kao cjelinu. Stari je Goethe kazao o tom nekoliko neprolaznih istina, no primjena ovih načela nailazila je u Njemačkoj uvijek na tvrdokoran otpor. Ljubomorni na svoje nacionalne proizvode, (ljubomorni, a u duši nesigurni) Nijemci nerado priznaju strane utjecaje, a moraju li ih priznati, oni će ih načelno podcjenjivati. Evo primjer Eliksira.Pod konac XVIII. stoljeća javlja se u Engleskoj nova vrsta romana, u kojem se prosvjetiteljske tendencije prepletaju s novom romantičnom modom, a stara se formula pustolovnog romana (zvao se viteški, pikarski ili odgojno — razvojni roman) obnavlja u smislu romantizma. Kad velimo romantizam, ne mislimo ovaj pokret (koji je veoma složen) u njegovoj cjelini, nego mislimo na jezivo -tajanstvenu komponentu, koja se poigrava sa čudom. Glavna je zadaća pisca da u nama probudi grozu, da protrnemo od jeze (kao kad u kinu gledamo Frankensteina ili koji suvremeni thriller), ali ova groza i jeza ne bi bila potpuna, putovi sudbine ne bi bili zagonetni, mračni i tajnoviti, kad zbivanje u romanu ne bi bilo sablasno i naoko natprirodno. Polazeći od ispravne pretpostavke, da je spoznaja najbolji lijek protiv straha, pisci tajanstveno-jezovitih romana (terror and mystery novels) uporno se trude, da budu tajnoviti.Preteča ove mode, koja je iz Engleske prešla u Francusku i zahvatila čitavu uljuđenu Evropu, jest Horace Walpole, pisac Otrantskoga zamka (The Castle ofOtranto, 1764.), gdje se rečeni zahtjevi ostvaruju u srednjevjekovnom dekoru, pa je gotika nadasve važan rekvizit. Na prijelazu stoljeća javlja se troje pisaca — jedna žena i dvojica muških — koji će tajanstveno-jezoviti roman dovesti do najvišeg cvata. Godine 1794. objavljuje Mrs. Ann Radcliffe Udolfove tajne (The Mysteries of Udolpho), 1795. objavljuje M. G. Lewis

roman, po kojem će ući u povijest literature kao Monk Lewis, jer je djelu naslov Redovnik (The Monk), a početkom stoljeća javlja se C. R. Maturin, pisac Kobne osvete (The Fatal Revenge, 1807.) i Lutalice Melmotha (Mel-moth the Wanderer, 1820.), koji će Oscaru Wildu, pošto je pušten iz tamnice, poslužiti kao pseudonim.Zločinačkih redovnika, koji progone nedužne krasotice, ima u svim romanima ove vrste, pa je demonski sluga božji, koji ne služi bogu nego nečastivom, ustaljen tip, kao što su ustaljeni tipovi komedije dell'arte. Pored redovnika-kriminalaca javlja se idealno i tragično, kao Millerov Siegwart (1776.), ili je umjetnička duša kao redovnik u poznatom romanu W. H. Wackenrodera, gdje sam naslov označuje sadržaj djela: Čuvstveni izljevi jednog redovnika — ljubitelja umjetnosti (Die Herzenser-giessungen eines kunstliebenden Klosterbruders, 1797.). Usto je samostansko-redovnička tematika omiljela građa tadašnje šun-dliterature (Valpius, Spiess, Bornschein...), pa sve ove faktore valja uzeti u obzir, hoćemo li ocijeniti Hoffmannov roman.Nema sumnje, da je Hoffmann poznavao većinu spomenutih djela (kao i mnoga druga, koja nismo spomenuli) i da su njegovi Eliksiri odjek jer su mnoga književa djela, nastala na taj način, a često je tekst, koji je poslužio kao predložak, kudikamo manje vrijedan od tzv. imitacije. Stoga je smiješno, kad mnogi njemački kritičari mrzovoljasto bilježe činjenicu, da se uz Hoffmanna Medarudusa stalno spominje Lewisov Ambrosio. A kušaju li uglaviti eventualne pozajmice, oni ih kušaju svesti na najmanju mjeru, da bi zaključili kao Ellinger,12 a za njim Maas-sen, 3 da su Hoffmannove pozajmice same po sebi nevažne, ali je njihova upotreba vrijedna udivljenja (dass Hoffmanns Moti-ven — Entlehnung ebenso gleichgiiltig ist wie deren Verwendung bewunderungswurdig).14

Da je Hoffmann znao za Lewisovo djelo, otkriva i činjenica, da ga izrijekom spominje: »U sobi moga brata — piše Aurelija sestri glavarici — vidjela sam na stolu stranu knjigu. Otvorila sam je: bijaše to roman, preveden s engleskoga: Redovnik! Protrnuh od ledene jeze, pomislivši, da bi ljubljeni neznanac mogao biti redovnik...« Pisac Eliksira nije znao engleski, no spominje, eto, njemački prijevod, a pitanje je samo, koji je prijevod mislio, budući da ih ima nekoliko. Prvi izlazi u Leipzigu 1797. (dvije godine nakon orginala), pod

naslovom DerMonch, a zatim, pod raznim naslovima, 1799., 1806., 1810....15 Leipziški prijevod donosi na prvoj stranici kao motto dva Horacijeva stiha, koji počinju riječima: Somania, terrores magicos..., a glase u njemačkom prijevodu:Traum' und magische Schrecken und machtig wirkende Formein,Hexen und Geister, im Schoos dunkler Nachte gezeugt. (Snovi i magične groze, čarobne formule moćne, Dusi i vještice, vas mračna je stvorila noć).Kako se ovaj motto morao svidjeti piscu Eliksira i kako je ovakav jedan distih podoban da oplodi maštu čovjeka, kakav je bio Hoffmann! A kako ga se tek morao dojmiti roman, koji je doduše djelo dvadesetogodišnjeg mladića, ali bezobzirnim gomilanjem strahota, zornim crtanjem razvrata, izvanredno napetom radnjom (koja je doduše zapletena, ali nije nepregledna), te čudnim smjesom naivnosti i morbidnosti nadoknađuje zrelost i književo iskustvo. Lewis čitaoca privlači i odbija u isti mah, a kako je ovaj roman djelovao na suvremenike, teško je danas i zamisliti kako je ovaj roman djelovao na suvremenike, teško je danas i zamisliti (premda nema sumnje, da bi neke partije mogle prodrmati i današnjeg čitaoca, koji se staromodnih sablasti inače ne plaši).No prije nego što povučemo paralelu između jednog i drugog djela, hajde da pokušamo ispričati sadržaj Đavoljih eliksira, premda to nije lagan posao.* * *Da bismo se o tom uvjerili uzmimo Massenovo izdanje, kome je dodana rodoslovna tabela, na kojoj su prikazani bračni i van-bračni odnosi triju veleblagorodnih obitelji. Zabilježeno je tridesetak lica, koja se javljaju u romanu, a redaktor s pravom primjećuje, da će ova tabela iznenaditi i dobre poznavače Hoffmannova romana, otkrivajući im odnose, koje ni pažljivi čitalac neće lako uočiti ili će pak — uočivši ovaj ili onaj moment — ubrzo izgubiti nit.Kušajmo rezimirati. Fra Medardo, kapucin, pada žrtvom tajanstvenog eliksira, koji se čuva među relikvijama njegova samostana. Ustvari ga pritištu neokajani grijesi otaca, pa kobni eliksir služi samo kao sredstvo, da bi se njegov udes izvršio. No bilo kako mu drago, eliksir ga odvraća od kreposti i potpiruje u njem sklonost prema zlu. Neodoljiva čežnja za zemaljskim užicima navodi ga na misao da

pobjegne iz samostana, ali ga prior šalje u važnu misiju u Rim, čime bijeg postaje bespredmetan. Medardo odlazi na put, noseći sa sobom ostatak spomenutog eliksira, koji mu je potpuno oduzeo sposobnost rasuđivanja i iz temelja promjenio njegovu ličnost. Na putu se za-pleće u tajanstvene pustolovine, koje bivaju sve uzbudljivije i zamršenije. Zaljubivši se bjesomučno u mladu djevojku, s kojom se već jednom bio sreo i smjesta je identificirao s originalom sv. Rozalije na glavnom oltaru samostanske crkve, Medardo popušta njezinoj maćehi Eufemiji, demonskoj ženi, koja ga nagoni na zločinstvo (htjela bi da ubije njezina muža), ali sama pada žrtvom svojih makinacija. Pošto ju je otrovao, Medardo, izbezumljen, hoće da provali u spavaonicu Aurelije (tako se zove mlada djevojka), ali mu staje na put njezin brat, suludi Hermogen (koji je također žrtva Eufeminija), a Medardo ga nakon kraće borbe ubija nožem. Napustivši samotan zamak u brdima (gdje se odigrala ova tragedija) Medardo — preturivši nove pustolovine — stiže u veliki grad, gdje mu pomaže Pietro Belcampo alias Peter Schonfeld, luckasti brijač i vlasuljar, koji intuitivno otkriva njegovu prošlost i spašava ga iz najveće opasnosti. Neki strani slikar (koji je također tajanstvena spodoba, a već je drugom jednom zgodom zbunio Medarda svojim prodornim pogledom) optužuje ga sada s umorstvom. Nakon pustolovna bijega (koji je organizirao Belcampo) i prometne nezgode u šumi Medardo se sklonio u kuću kneževskog šumara. Uživajući šumarovo gostoprimstvo uživa u bezazlenim radostima lovač-ko-obiteljskog života, ali sudbina ne miruje. Nakon umorstva Medardo je bio ugledao nekog kapucina, u kome je prepoznao sebe, premda je ovaj dvojnik bio sav poderan, zapušten i mahnit. No ta je vizija bila trenutačna, pa ju je kušao objasniti svojim uzbuđenjem. No sada u šumarevoj kući nailazi na fratra, koji potječe iz istog samostana, a njegova se biografija poklapa s Medardovom. Opterećen je istim grijesima, a njegovo je gri-zodušje tako strašno, da mu se poremetio um. Noću provaljuje u Medardovu sobu, ispija posljednji ostatak eliksira (što ga je Medardo bio ponio sa sobom), našto počinje tako ludovati, da ga moraju svezana otpremiti u ludnicu obližnjega grada, gdje stoluje zemaljski knez. I Medardo putuje onamo i spretno se uvlači na knežev dvor, gdje doskora postaje važna ličnost. Sve mu polazi za rukom, kadli se pojavi Aurelija, koja u bivšem fratru

prepoznaje ubojicu svoje maćehe i svoga brata. Medarda bacaju u zatvor, gdje se jedne noći sablasno otvara pod, a iz pukotine izlazi ludi kapucin, Medardov dvojnik, koji je izbušio tunel i tako podro u Medardovu samicu. Postavlja se pitanje: tko je ubojica, Medardo ili njegov dvojnik? No luđak se sam optužuje, a Medardo dobiva nezasluženu zadovoljštinu. Opet je pripušten na dvor, a sve se čini, da će se sada ispuniti njegova najveća želja: da će Aureliju dobiti za ženu. Ona pristaje, misleći da mu je učinila krivo, sve je spremno za vjenčanje, ali za vrijeme obreda vode ludog fratra na stratište. Spazivši nesretnika, koji je na sebe uzeo njegovu krivnju, Medardo gubi vlast nad sobom i — strašno urlajući -priznaje svoju krivnju. Zatim bježi glavom bez obzira, praćen svojim dvojnikom, u obližnju šumu. Došavši k sebi, Medardo otkriva, da se nalazi u Italiji u nekom oporavilištvu odnosno ludnici, kamo ga je dopremio Belcampo, koji ga je i ovom zgodom spasio. Kad je ozdravio, hodočasti u Rim, da bi teškom pokorom okajao svoje grijehe. Svojim trapljenjem pobuđuje pozornost i dolazi čak pred papu, koji bi ga htio učiniti svojim ispovjednikom, otkrivajući u njemu srodnu dušu. Medardo bježi iz Rima, da bi spasio goli život, i vraća se kući, kamo dolazi upravo u času, kad će se Aurelija u susjednom samostanu klarisa zarediti. Njegova je strast ponovo planula, no sada će je prevladati, pa ni tragična smrt Aurelijina (koju će pred samim oltarom zaklati ludi redovnik) ne može trajno uzdrmati njegov duševni mir. Mir, koji je stekao tolikim kušnjama i pokorama. A ne samo da je svojim podrijetlom povezan s dvjema kneževskim kućama i jednom grofovskom. Rodoslovlje, koje — kako rekosmo na početku — nije samo zagonetno, nego i vanredno komplicirano.* * *A sada pogledajmo letimično Lewisov roman, koji doduše nije tako zapleten, ali mu radnja nije nipošto jednostavna, jer je protkana bezbrojnim epizodama. Ističući paralele s Hoffman-novim djelom, kazat ćemo, da je Ambrosio, glavno lice Lewi-sova djela, opat kapucinskog samostana u Madridu, gdje ga cijene i poštuju, jer živi uzornim životom, al još više zato, što je (poput Medarda) izvrstan govornik. Narod mu se divi, a tajna njegova podrijetla (o čemu nitko ne zna ništa pouzdano, ali se svašta govorka) znatno pripomaže njegovu prestižu. Ni sveti čovjek, kao što je kapucinski opat nije

siguran od napasti. U ovom slučaju napast se javlja u obiku žene (to je Matilda de Villanegas), koja se uortačila s đavlom. Zaljubljena je u opata i da bi udovoljila svojoj grešnoj strasti, prerušila se u mladića, koji stupa u samostan. Ambrosio prepoznaje u tobožnjem novicu ženu, koja je poslužila kao model za Bogorodičinu sliku, koja se na-lazi u njegovoj ćeliji, a već je prije zaokupila njegovu maštu, pa je njegova pobožnost bila izmiješana s čulnim prohtjevima, ma da toga nije bio svjestan. Matilda je naime stvar udesila, da bi slika (koja je u stvari njezin portret) pripremila opata na ono, što će doći. Slučaj sa sv. Rozalijom koja uznemiruje Medarda, nije identičan, ali je osnovni motiv isti.16 Ulogu đavoljeg eliksira (tobožnje baštine sv. Antonija) vrši kod Lewisa Matilda, koja je svojom grešnom strašću našeg opata u tolikoj mjeri demoralizirala, da on pada sve niže i niže. Sad se više ne radi u nekoj određenoj osobi, nego o razvratu, koji je nezasitan, pa traži sveđ nove senzacije. Zasitivši se Matilde opat je planuo ljubavlju za mladom djevojkom, koju je upoznao u ispovjedao-nici (kao Medardo Aureliju) i koju pošto-poto hoće zavesti. Najveća je smetnja njezina majka koju Ambrosio ubija, ne znajući, da je to njegova vlastita majka i da je rečena djevojka njegova rođena sestra. Rodbinski odnosi u Eliksirima strahovito su zamršeni, a motiv incesta važna je sastojina romana. No Hoffmann je u tom pravcu diskretniji ili — ako hoćete — maglovitiji. S pomoću Matilde grešni opat dobiva Antoniju (tako se zove njegova sestra) potpuno u svoju vlast, da bi je na koncu ubio (kao što Medardov dvojnik, ludi redovnik ili grof Viktorin, ubija Aureliju). Ali Španjolac to čini iz praktičnih razloga, jer se boji istrage, no zločinstvo biva otkriveno i Ambrosio pada u šake inkvizicije. Udaraju ga na muke (kao Oca Ćirila, samo što je Lewis mnogo zorniji i opširniji), biva osuđen na smrt, ali s pomoću đavla izmiče lomači, da bi stradao na drugi način, koji je još strasniji. Mješavina natprirodnog, jezovitog i nepristojnog — veli Oxford Companiom to English Literature11 — čine ovu knjigu danas nečitljivom. No ima u njoj snage, ima i značajnih stihova (Alfonzo the Brave and the Fair Imogine), a nekoć je bila na velikom glasu.O Hoffmannovu se djelu ne može reći, da je danas nečitljivo, premda jasno nosi biljeg svog vremena. Đavolji eliksiri nalaze još uvijek zanosnih poklonika, koji se slažu s Hebbelom (koji je neobično cijenio ovo djelo), a neki moderni prijevodi (francuski 1925.,

talijanski 1943. i hrvatski danas) također su značajno svjedočanstvo. Ne iscrpivši sve paralelizme s Lewiso-vim Redovnikom, koji je — kako rekosmo — krcat epizodama reći ćemo, da su mnogi motivi podjednaki. Ista je pozadina romana, a Medardo i Ambrosio svakako su srodnici. Jedan i drugi nose u sebi svoje smrtne neprijatelje, koji se zovu Oholost i

17 Toga ima i u drugim redovničko-samostanskim romanima, pa se u jednom epistolarnom romanu brat kapucin zaljubljuje u sliku pokajničke Magdalene (Biographic eines Monchs oder die Begebenheiten Paters Hyacints, 1782.), što je u ono doba originalno, ali će doskora postati otrcano.

Čulnost. Napasti, koje ih salijeću i kojima će podleći (Ambrosio definitivno, a Medardo prolazno), ne dolaze izvana, nego iznutra. Vanjsko je zbivanje uvjetovano njihovim naturelom i njihovim karakterom. Psihologija Hoffmannova junaka (i to je glavna i najhitnija razlika između jednog i drugog djela), pomno je obrađena i produbljena, a patološka komponenta, koja je ključ Eliksirima, u engleskom se romanu gotovo i ne zamjećuje. Lewis bijaše sasvim drugi čovjek nego Hoffmann: i po svome podrijetlu i po odgoju i po karijeri, a već smo spomenuli, da je Redovnik djelo nezrela mladića, dok se Hoffmann — pišući Eliksire — približio četrdesetoj.Oba ženska lika — Matilda i Antonija — kod Lewisa podsjećaju u mnogočem na Eufemiju i Aureliju kod Hoffmanna, ali se razlikuju dubljom i složenijom psihologijom. To je svakako važnije od nekih vanjskih sličnosti i od same činjenice, da Lewis spominje sv. Rozaliju (njezin se kip nalazi uz Antonijin krevet) i da Ambrosio kuša djevojku zavesti za vrijeme duhovnih vježbi, kao što Medardo kuša zavesti Aureliju. I Viktorinov bijeg iz tamnice (koji je tobože organizirao đavao) podsjeća na okolnosti, pod kojima se Ambrosio spašava iz pandža inkvizicije. Ili dolazak putnika u kolibu drvosječe (kod Lewisa) i način, kako je Medardo dospio u šumarevu kuću: šuma, oluja, slomljena nosiljka odnosno kočija — očiti su paralelizmi, a ta-kav je paralelizam i Lewisova redovnica, koja u crkveno pjevanje upleće bogohulne psovke, kao Medardov dvojnik, dok Le-wisov Revenant (što će reći sablast) podsjeća na zagonetnog slikara, koji figurira kao Medardova savjest. Pa i samo rodo-skvrnje, koje u

Eliksirima vrši važnu ulogu (mada je stvar — kako rekosmo — tako zapletena, da je površni čitalac neće uočiti), i to rodoskvrnje je u Lewisovu romanu važan faktor te predstavlja kulminaciju grozota, do kojih se pubertetska mašta mladog autora mogla vinuti.Vanjske sličnosti između Eliksira i drugih tajanstveno jezovitih romana engleske provenijencije nije teško pronaći, iako je Lewisov Redovnik glavni predložak (da ne kažemo uzor ili ugled). Hoffmann je poznavao i gđu. Radcliffe i Maturina. Tako npr. Kobna osveta, koja se zbiva u Italiji u jeku inkvizicije, podsjeća mjestimice na Eliksire, pa nije isključeno, da je Hoffmann odatle crpao, da bi građu na svoj način upotrebio. Jer piščeva se originalnost ne očituje uvijek izmišljanjem (to je, štoviše, relativno rijetka pojava), nego načinom, kako obrađuje tuđi materijal. I Shakespeare i Moliere puni su takvih pozajmica, a ipak im nitko ne poriče originalnost.A nacionalnom ponosu na umirenje možemo reći, da je u konkretnom slučaju Matthew Gregory Lewis bio zasićen njemačkom kulturom, da je iz Oxforda otišao ravno u Weimar, gdje je upoznao Goethea; da ga je njemački romantizam duboko impresionirao, pa je s njemačkog i prevodio. Kako je shvatio romantizam, tražeći u Njemačkoj ono, što je nosio u sebi, svjedoče njegove Strašne priče (Tales of Terror, 1799.), Čudesne priče (Tales of Wonder, 1801.) i Romantične priče (Romantic Tales, 1808.). Ovaj salonski lav, prijatelj Scotta, Shellya i By-rona, čitavog je života bio u potrazi za »čudom«, dok ga napokon nije našao, upravljajući prekomorskim imanjem, što mu ga je otac bio ostavio. Gotovo bismo mogli reći, da ovaj romantični vjetropir svršava svoju karijeru kao Gotheov Faust, koga nije dospio upoznati, jer umire 1818., ostavljajući neobjavljeni rukupis, koji je možda njegovo najznačajnije djelo.18

A što se tiče utjecaja (bolje: pobuda, poticaja), uz pomodne engleske predloške spomenuli smo neke od njemačkih pisaca trećega reda, koji su danas na sreću zaboravljeni, ali su nekoć uspješno i hrabro eksploatirali gradu, koja je poslužila Hoffmannu. Ipak ima i zvučnih imena: Jean Paul (Titan, Hesperus), Klinger i njegov roman o Faustu (Fausts Leben, Taten und Hollenfahrt), Schiller i njegov kriminalno-fantastični roman, koji ostade nedovršen (Der Geisterseher), pa srednji i mlađi romantici (Novalis, Tieck, Brentano) — svi su ovi književnici utjecali možda na pisca Đavoljih eliksira,

koji su ipak intimna ispovijest E. T. A. Hoffmanna.* * *Uz književne pobude, koje otkriva komparativna povijest knji-ževnosti, i druge, koje se vrše unutar nacionalne književnosti, ne valja zaboraviti biografske elemente, kojima se kod Hoffmanna pridružuju i patografski. Detaljnim poznavanjem piščeve biografije otkrit ćemo nesumnjivu činjenicu, da_su mnoge stranice Eliksira nastale pod izravnim utjecajem piščevih ličnihdoživljaja, pa njihov korijen nije literaran, nego biografsko-anegdotističan.U svojim" uspomenama, koje su važno vrelo za poznavanje Hoffmannove biografije, izvješćuje Kunz19 o posjetu kapucin-skom samostanu u Bambergu. Kunz i njegov prijatelj zadržani su na ručku, kojom prilikom Hoffmannovu pažnju privukao starac »najljepšega antiknog obličja«: duguljasto, markantno lice talijanskog tipa, orlovski nos, ćelavo tjeme i snježnobijela, brada. Moglo mu je biti sedamdeset godina, a zvao se Ciril, Pater Cyrilus. Bio je čuven sa svojom učenosti i pobožnosti, ali čovjek prosvijećen i prijatan. Pošto je Hoffmann zaželio da ga izbliže upozna, popili su zajedno bocu vina, a konverzacija, koja je vodena na njemačkom, talijanskom i latinskom jeziku, bivala je sve življa. Hoffmann se zanimao za životopis ove zanimljive ličnosti, a pater se raspričao o svome boravku u Rimu. Kako se bavio pjesništvom i sam pisao stihove, htio je gostima pročitati neke svoje pjesmotvore, no Hoffmann ga je stalnim natakanjem i nazdravljivanjem uspio odvratiti od tog nauma (jer su i dobri pjesnici u pravilu grozni gnjavatori, kad recitiraju svoje stihove). Htio ga je navesti na to, da iznese neke indiskrecije iz redovničkog života; stvari, o kojima profani svijet malo zna, ali svašta naklapa. Razgovor se vodio u ćeliji Oca Cirila, a prema Kunzovu svjedočanstvu Hoffmanna je — čim je ušao u ćeliju — zahvatilo neko čudno raspoloženje, pa je toga časa zaželio da se prožme samostanskom atmosferom, kako bi njezinu tajnovitost mogao što življe i što plastičnije prikazati.Pošto je vino ispito i razgovor dovršen, počeo se hvatati mrak, a pater je svoje goste poveo samostanom, da bi im pokazao njegove znamenitosti. Pokazao im je i kriptu, koja se Hoffmanna naročito dojmila. Vinskoga crvenila odjednom je nestalo: sada je bio blijed

poput krpe i pažljivo je gutao starčeve riječi. »Ovdje počiva pobožni brat X... — govorio je Otac Ćiril — u njegovu srcu nije bilo zlobe.« A kad je najzad pokazao mjesto, gdje će počivati njegovi — to jest paterovi — smrtni ostaci, Hoffmanna je uhvatila jeza, pa se — veli Kunz — upravo izobličio. »Evo sedamdeset i četiri godine, što gledam gdje druge pokapaju — govorio je starac — a kako će to još dugo? Vi ćete to, mlada gospodo, sigurno doživjeti: čut ćete jednoga dana, da je Otac Ćiril svršio. Ah, dajte onda, da netko drugi bude vaš provodič! Neka vas odvede do moga groba, da biste — mome pepelu i u ovom sretnom danu u spomen — prolili jednu suzu...« Kad je čuo ove riječi, Hoffmann se tako uzrujao, da nije mogao prozboriti ni bijele ni crne, nego je hitrim i nesigurni korakom nestao iz kripte. Izlazeći iz samostana povjerio je Kunzu, da je to bio čudan i znamenit dožvljaj, da je na trenutke osjećao gotovo fizičku bol i da ovaj posjet neće nikada zaboraviti. Šetao je gradom, kako bi prevladao ove dojmove, koji su ga tjelesno iscrpili, a na koncu je odlučio da ode s prijateljem Kunzom na neku zabavu, gdje će u vinu i punču utopiti grobno raspoloženje.Tako Kunz. U Hoffmannovu dnevniku nalazimo ovaj zapis: »Nedjelja, 9. veljače 1812. O podne ručak kod kapucina. Prijatno raspoloženje. Egzaltiran vjerskom okolinom. Navečer u kazalištu (o čemu Kunz ne priča). Poslije do 5 sati na reduti. Gluposti i svinjarije...« I dodatak: »Divne patrijarhalne glave kapucina. Zidna ura: Mors certa — hora incerta — una ex his. Fantazije na zabavi, e bih se riješio tog nastrojenja.«Ova je zgoda zacijelo važan poticaj u postanku Hoffmano-va romana. No ima i drugih bamberških uspomena, koje se ogledaju u Eliksirima. Opisujući na pr. boravak kod šumara, sjeća se Hoffmann lovačkih doživljaja, o kojima priča Kunz i koji su zacijelo važniji od književih reminiscencija (bio to Tieckov Sternbald, Lovačka popijevka Malera Mullera ili pjesma nadlugara u njegovoj drami Golo i Genova, koju je Hoffmann bio uglazbio). Kunz priča, kako su posjetili šumara u Frensdorfu kraj Bamberga, gdje je u njihovu čast organiziran lov, kojom je prilikom Hoffmann pokazao mnogo dobre volje i nespretnosti, pa mu se šumar od srca nasmijao. Hoffmann se na to grdno uvrijedio, pa je i poslije u više navrata grdio »infamnog, prozaičnog klipana«, dok je u romanu ovaj klipan ispao vrlo

simpatičan.Ili da spomenemo još jedan primjer: opisujući hazardnu igru na kneževskom dvoru, Hoffmann se sjeća svog puta kroz Kr-konoše, kojom je prilikom doživio nešto slično, pa je svoj doživljaj upotrebio u noveli Igračeva sreća (Spielergliick), koju je uvrstio u ciklus Serapionske braće (Die Serapionsbruder), što se razabire iz predgovora.I pozadina romana je historična. Bambreški samostani bili su u to vrrjeme sekularizirani, pa je ostao samo kapucinski, koji nije imao nikakova imutka, te ga vlasti nisu dirale, nego su pustile da izumre (što se desilo 1826.). No Hoffmann se prvi sjećao cistercitskog, franjevačkog i dominikanskog samostana te samostana klarisa, koje će poznavači lokalnih prilika lako prepoznati u romanu. I krajevi, kroz koje prolazi Medardo, izašav iz samostana, mogu se identificirati. To je Franačka Svica, koju je Hoffmann dobro poznavao, o čemu svjedoče opisi pejzaža, koji nisu nipošto apstraktni. A kako se književne pobude (konkretno Lewisov Redovnik) dopunjuju ličnim opažanjima, svjedoči i primjer Zaharije Wernera, pustolovnog psihopata, koji je pjesnički talenat kombinirao s ljubavnim ekscesima i misticizmom, da bi u svojoj četrdesetoj i petoj godini prešao na ka-tolicizam i — zaredivši se za svećenika — postao jedan od naj-slavnijih propovjednika (pa je za vrijeme Bečkog kongresa upravo briljirao). Hoffmann, koji je nešto starijeg Wernera poznavao još iz Konigsberga, pratio je s interesom njegovu šarenu karijeru i vrlo je vjerojatno, da je za svog Medarda neke crte posudio od Wernera.Werner je glavni predstavnik tzv. sudbinske tragedije (Schicksals — tragodie), romantične karikature starogrčke drame.20 Značajno je za ovu vrstu literature, da grijesi otaca prelaze s koljena na koljeno, ali (i to je romantična prinova) kobne se stvari dešavaju uvijek u jedan određeni dan, a da bi se kob ispunila, služi redovno jedan te isti rekvizit. U poznatoj Wer-nerovoj drami dešavaju se sva umorstva 24. veljače (odatle i naslov drame), a uvijek se nađe pri ruci kobni nož, kojim su sva umorstva izvršena. Jedno i drugo nalazimo u Eliksirima. Tako na pr. 5. rujna umire Medardo, istog dana i sata kad je (godinu dana ranije) umorena Aurelija. A sjetimo se i fatalnog noža, što ga Medardo nosi sa sobom.Wernerova je drama davana u Weimaru 1810., ali je štampom izašla

tek 1815. Nije sigurno, da je Hoffmann za nju znao, ali je u najmanju ruku moguće. No Hoffmann je sličnih pobuda mogao primiti iz drugih djela ove vrste. Tako npr. kod Tiecka (Karl von Berneck) kobni mač, kojim je Ulfo ubio brata, vrši istu ulogu kao Medardov nožić. Direktnu pobudu prima Hoffmann možda od Karla Grossea,21

zaboravljena pripovjedača, koga je pisac Eliksira izvanredno cijenio, pa je morao poznavatinjegov roman Der Dolch (1794.-95.), gdje se u svim kobnim zapletima pojavljuje bodež, koji je u neku ruku dramsko lice.Ako je dakle Hoffmann crpio iz knjige koristeći se literarnim pobudama (pri čemu je utjecaj Lewisova romana izvan svake sumnje), on je crpio i iz vlastitih iskustava, osobnih doživljaja, koji u njegovom romanu ostaviše vidljivih tragova.JNo lična nota, koja njegovim Eliksirima daje karakter ispovijesti, na-hodi se njaviše u psihološkoj odnosno psihopatološkoj sadržini romana. I tu je lektira izvršila važnu ulogu, ali je činjenica, da šu Hoffmanna ova djela privlačila, sama po sebi značajna. Nemojmo zaboraviti, da su nove medicinske teorije Mesmera i Schuberta važna komponenta njemačkog romantizma; Mesmera koji je svojim »magnetizmom« preteča sugestije i hipnoze; G. H. von Schuberta, koji — vulgariziraju Schellingov nauk — navješćuje modernu parapsihologiju. Schubertova analiza snova (Symbolik des Traums, 1814.) Hoffmanna se duboko dojmila, što se razabire iz jednog pisma Kunzu22 i čitavog drugog dijela Eliksira, pa bismo morali citirati brojne odlomke. Schubert upućuje i na suvremenu medicinsko-psihološku literaturu, koja je Hoffmannu dijelom bila poznata, a dijelom ju je upoznao na njegov poticaj. Evo npr. Reilov Archiv ili njegove »rapsodije« o primjeni psihičkih metoda pri liječenju duševnih poremeće-nja, što danas zovemo psihoterapijom,2 Klugeova razmatranja o životinjskom magnetizmu kao sredstvu liječenja,24 Coxove praktične opaske o duševnim oboljenjima,25 Pinelovo medicin-sko-filozofsko djelo o ludilu26 i drugo. Hoffmann bijaše laik, ali se mnogo družilo s liječnicima, pa je štošta naučio, a spomenuta je djela veoma pažljivo čitao. Prijatelji liječnici (stari Marcus i mladi Speyer u Bambergu) pokazuju u bolnici zanimljive slučajeve, daju mu da prisustvuje njihovim pokusima, a Hoffmann, koji je sam teški psihopat, strastveno se zanima i za ove pojave i studira neke na sebi samom.

Stoga je u Hoffmannovu slučaju patografska metoda svakako opravdana i, štoviše, nenadoknadiva. 7 Govoriti o fantastici njegovih djela, čuditi se kako opipljivo prikazuje irealna bića, a ne znati npr., da je bio eidetik, svakako je nezgodno. Jer što je eidetizam? Eidetizam (ši8oq slika) zovemo sposobnost da mjesto predočaba doživimo zorne slike s osjetnom ži-vošću. Eidetično je doživljavanje starije od predočavanja, pa je eidetizam normalna pojava kod primitivnih plemena ili djece. Odrasli su eidetici rijetki, a kako je eidetizam sjajno pomagalo za svaki umni rad, kojem koristi živo predočavanje, to nema sumnje, da književnik, obdaren ili opterećen ovim svojstvom, ima velikih prednosti, jer svojim opisima može dati halucinan-tnu opipljivost i živost. Goethe, koji bijaše optički tip, bijaše — kažu — eidetik. A među njemačkim romanticima dvojica se zacijelo odlikuju eidetičnim mišljenjima, a nije slučaj, da su obojica majstori sablasnih evokacija te potiču dojam realističnih fantasta ili fantastičnih realista. Jedan je Ludwig Tieck, a drugi Hoffmann.Živost zornih slika umjesto apstraktnih predočaba može se pojačati alkoholom, a sva je prilika, da je Hoffmann bio pijanac, premda se to i danas rado poriče. Otrovanje alkoholom, kao svako drugo otrovanje, može poslužiti kao povod halucinacijama, delirantnim doživljajima, neopravdanoj ugodi (euforija) i neobjašnjenom strahu (fobija), što ostavlja tako vidljiv trag u književnim sastancima, da se pobožnim retuširanjem životopisa ništa ne postizava. Alkohlolička paranoja glavnoga lica u Eliksirima tako je izvrsno prikazana, da piscu njegovo bavljenje s psihijatrijom ne bi zacijelo pomoglo, da nije sam nešto slično doživio.Nema nadalje sumnje, daje Hoffmann bio hereditarno opterećen, kao što nema sumnje, da ga je to osposobilo da stvara djela, kojima se proslavio. Opisuju ga kao čovjeka kameleonski promjenljiva i pokretljiva. Bijaše izvanredno osjetljiv. Bojao se da ne poludi, ali je koketirao s ludilom, a spomenuti interes za patologiju duševnog života, za tzv. okultne pojave (koje nisu okultne, nego nedovoljno poznate i stoga nedovoljno objašnjene) — sve je to posljedica njegove psihopatske konstitucije.

Vidi pogovor Gospođici Scuderi, str. 284-287.

Dodamo li hereditetu nerazuman odgoj, kojem je Hoffmann bio

podvrgnut, shvatit ćemo, kako je ovo sitno i slabunjavo dijete s intenzivnim nutarnjim životom moglo izrasti u disharmoničnu ličnost. Disharmoničan, hipersenzibilan, provi-den bujnom maštom — Hoffmann je svojim djelima, a napose Eliksirima, dao biljeg disharmoničnosti, koja izvire iz prevelike osjetljivosti i hipertrofirane mašte. A doživljaj dvojnika (koji je tako značajan za njemački romantizam) nije kod Hoffmanna nimalo papirnat: to je rezultat zornog predočavanja i činjenice, da je bio zaokupljen svojim zanimljivim »ja«.Alkohol je pak potencirao obilje i jasnoću predočaba, stvarajući neobične slike i neobične kretnje. Eidetici se naime dijele u dvije velike skupine. Pripadnici prve (koji boluju od pojačanog djelovanja žljezde štitnjače) lako produciraju promjene, njihove su slike pokretne, dok pripadnici druge skupine doživljavaju slike, koje su ukočene i nepromjenljive. Eidetici jedne i druge strane skupine razlikuju se i vanjštinom odnosno držanjem: prvi su živahni, vižlavi; drugi čangrizavi i tromi. Jasno je da Hoffmann pripada prvoj skupini.Bilo bi zanimljivo znati od čega je umro, ali se u tome patografi, koji su pisali o Hoffmannu, 8 znatno razilaze. Tabes, horeja ili alkoholični polineuritis, veli Klinke.29 Ciroza jetre i alkoholični polineuritis, veli Demerilac,30 što se donekle poklapa s prvom dijagnozom, budući da je smežurana jetra posljedica alkoholizma, ali i nekih infekcija, pa i luetičke. A sušenje kičme, kako se obično zove tabes, pretpostavlja lues (pa je i ta činjenica Hoffmannovim posthumnim braniteljima zadala dosta jada, premda su luetičke zaraze u ono ratno doba svakodnevna pojava). Znaci tabesa poklapaju se sa simptomima, od kojih je patio Hoffmann: živčani bolovi, nekoordinirane kretnje (ataksija), uzetost itd. No bio je, čini se, artritičan, patio je od upale zglobova, a sam se naziva »podagristom«. A kako je tabes klinički opisan tek sredinom prošlog stoljeća, to svjedočan

28 Barine (1895., 1898.), Kiernan (1896.), Klinke (1902.-1908.), Demerliac (1908.), Pelman (1909.), Schaeffer (1909.), Margis (1910.-1911.), Kuene-mann (1911.), Lange-Eichabaum (1927., drugo izd. 1935.), Eyrich (1930.) i dr.

stva suvremenika, pa bili oni i liječnici, nisu pouzdana. No važno je, da duševna poremećenja, koja prate tabes, nalazimo kod Hoffmanna.

bila to paranoična ili depresivna stanja, ili pak halucinacije.Najveće medicinsko priznanje iskazao je Hoffmannu spomenuti Dr. Klinke, koji veli: »Da bismo Hoffmannovo književno značenje mogli ispravno ocijeniti, moramo njegov način rada usporediti s radom drugih književnika. Mnogi rado crtaju abnormalna duševna stanja, no većina književnika oslanja se pritom više na svoju maštu negoli na stvarnost. Izlučimo li fantastične dodatke, ostat će u pravilu neprirodna karikatura, koja se ni u kojem slučaju ne poklapa s medicinskim opažanjima. Zato ovakva rabota u većini slučajeva ne pobuđuje snažan učinak. No Hoffmann je pošao od pomnjivog proučavanja stvarnosti i stručne literature, pa ne ćemo skinuvši njegovim likovima pjesničko ruho, naići na karikature, nego na istinske spodobe: abnormalne, ali prirodno moguće, jer patološke crte, afekti, riječi i postupci njegovih osoba podnose naučnu kritiku. Čovjek se naprosto mora čuditi, kako se Hoffmann minuciozno i točno pozabavio ovim naučnim pitanjima.«31 A koliko se zanimao za psihopatološke pojave, svoje i tuđe, svjedoče i njegova pisma i dnevnici. Nije li npr. 1810. zapisao u svoj dnevnik ove riječi: »Zašto tako često pomišljam na ludilo, bilo da spavam ili bdijem?« Da, zašto! Imao je dovoljno razloga da bude u svojim opisima zoran i da tvorevinama svoje mašte pristupi, što realističnije. Time je u stvari riješena dvojnost njegova književnog stvaranja. Hoffmann je realističan pisac, koji ne izmišlja, nego opaža, samo što su predmeti ovog zapažanja različiti. Njegova je fantastika u krajnjoj liniji isto tako realna kao i prizori iz svakodnevnog života. Ali pisac, koji poput Hoffmanna vidi više jasnije i drukčije od prosječnog čovjeka, mora izaći na glas fantasta, a njegova demonija privlači i odbija u isti mah, probuđujući sablasno — jezovit dojam nečega, što je čudesno i strano. Dodamo li tome slikovitu figuru umjetničkog pustolova, koji je stvarno živio dvostrukim životom, razumjet ćemo njegovu atraktivnost, koja ni danas — nakon toliko godina — nije izgubila svoju moć. Psihopati i psihotičari vrše redovno snažan utjecaj na svoju okolinu. A ako su takvi ljudi svestrano nadareni, ako su i simpatični, dobri, pošteni, duhoviti i zabavni — a takav bijaše Hoffmann — onda će nam legenda, koja se splela oko njegove pojave, biti još razumljivija.Zadaća je nauke da razara legende ili da ih — bolje rečeno — objasni

i korigira. Pa kako komparativna književnost svodi na pravu mjeru Hoffmannovu književnu originalnost, obarajući tvrdnju, da gotovo ništa ne duguje stranim utjecajima, tako bio-grafika dopunjuje komparatistiku, iznoseći lične momente, koji su isto tako važni kao književne pozajmice. A studij Hoffman-nova života ne bi — kako smo vidjeli — bio potpun, kad biografu ne bi pritekao u pomoć patograf, otkrivajući stvari, koje književni historičar, kritičar i estetičar naprosto ne vidi ili, ako ih je primjetio, tumači sasvim naopako.Kombiniramo li spomenute tri metode, ne ćemo zapasti u nezgodnu situaciju, da kolebamo, ocjenjuć Eliksire, kao što npr. koleba Maassen. 2 On priznaje, da je Hoffmannov roman pomalo čudan, neobičan, gotovo nastran, ukratko seltsam i wun-derlich, da bi zatim ustvrdio, da je čudesan i vrijedan udivljenja, ukratko wunderbar. Djelo je u stvari čudno i čudesno, a kušali smo objasniti zašto, kazajući zašto ovaj roman može čitaoca, koji mu pristupa, smutiti i dezorijentirati.* * *Tradicija hoće, da svaki komentator Đavoljih eliksira završi riječima Friedricha Hebbela, kojima veliki njemački dramatičar daje izraza svome udivljenju, pa hajde da i mi završimo, citirajući Hebbela: »Eliksiri jesu i ostaju — veli on — izvanredno značajno djelo (ein hochst bedeutungsvolles Buch), tako puno toplog i žarkog života, tako sjajno zamišljeno i tako dosljedno provedeno, da bi — ne mognemo li pronaći književni rod, u koji bismo prikaz ove vrste mogli uklopiti— Eliksiri tvorili posebni književni genre... Jako sam volio Hoffmanna — zaključuje Hebbel u svom dnevniku — još ga uvijek volim, a čitanje Eliksira daje mi nadu, da ću ga moći uvijek voljeti.«33

Ivo Hergešić

32 U svom predgovoru kritičkom izdanju Eliksira, 1912,

Sadržaj

PRVI DIO

GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANUSTUPANJE U SVIJETPUSTOLOVINE NA PUTUŽIVOT NA KNEŽEVSKOM DVORU

DRUGI DIO

PREKRETNICA POKORAPOVRATAK U SAMOSTAN

Čudnovat i čudesan roman E. T. A. Hoffmanna (Ivo Hergešić)