elias

norbert elias – o procesu civilizacije. sociogenetska i psihogenetska istraživanja, drugi svezak (str. 267-538, 566-594)

norbert elias – o procesu civilizacije. sociogenetska i psihogenetska istraživanja, drugi svezak(str. 267-538, 566-594)

PROMJENE U DRUŠTVU NACRT TEORIJE O CIVILIZACIJI

treće poglavlje: o sociogenezi zapadne civilizacije

1. pregled dvorskoga društva

kroz srednji vijek se dešava borba crkve, plemstva i vladara za udjel u vlasti. u 12. i 13. st. se kaonovi partner u borbi pojavljuje građanstvo. u svim ovim borbama pobjedu pomalo odnosi vladar.

kaže: povijest treba sagledati kao mozaik pojedinačnih postupaka individua. ipak – postoji pravilnost.tako možemo govoriti o epohi apsolutizma u evropi koja je vezana uz promjenu samog ustrojstvadruštva. zato se pitamo: na temelju kojih promjena društva se toliko povećava moć srednjovjekovneinstitucije kralja ili kneza?

ovdje je riječ o razdoblju renesanse. ovdje dvorovi postaju središte oblikovanja stila zapada. kaže: uto vrijeme se na dvoru stvara jedna nova vrsta društva. ovo manje vrijedi za njemačku, a prije svegaza francusku = dvorsko društvo. kaže: iz pariza se kroz kraće vrijeme šire ista ponašanja, manire i jezik, ukus.. po svim dvorovimaevrope. ovo širenje je prije svega rezultat činjenice da posvuda u evropi nastaju iste društveneformacije, a dvorovi preuzimaju manire od onog koji je u to doba bio najmoćniji. u tom smislu jefrancuska bila ideal ostatku jer se u njoj u najvećoj mjeri razvilo ono čemu su svi težili.

kaže: ove evropske dvorove i njihovu uglađenost treba prije svega promatrati kao organekomuniciranja evropskog društva u cjelini.

i sad pokazuje kako su evropski dvorovi i aristokracija bili povezaniji međusobno nego s drugimslojevima u vlasititim zemljama. ovo nestaje tek od sredine 18.st. ovo je, kaže, svakako vezano uzuspon građanskog društva. tako od tada nestaje i francuski kao dominantan jezik. ovo razdobljedefintivno završava francuskom revolucijom.

pa kaže: ako tražimo zajedničke društvene tradicije evrope, ne trebamo gledati samo kršćanstvo irimsko-latinsko nasljeđe, već i na ovu poslijednju veliku prednacionalnu društvenu formaciju. ovaformacija je značila civiliziranje ponašanja, ublažavanje grubih navika i nestanak raspojasanih običajasrednjovjekovnog društva = samodiscipliniranje. ovo ujedno označava i početak diplomacije i'dvorskog' racionalizma.

kaže: upravo se u ovom razdoblju dvorske aristokracije oblikovao skup pravila koji je karakterističanza zapad i koji se i danas smatra zajedničkim obilježjem zapadne civilizacije. pojavom ovog društvaje započela promjena nagonskog života gornjih slojeva u smislu civilizacije.

dakle: ovo je proces kojim je društvo ratnika, vitezova postalo ovisno i centralizirano kroz vladara.stoga sociogeneza apsolutizma igra ključnu ulogu u procesu civilizacije: civiliziranje ponašanja. ovose nadalje ne može shvatiti bez promatranja nastanka država i centralizacije društva.

1


2. kratak osvrt na sociogenezu apsolutizma

nekoliko je mehanizama koji su povećali šanse za jačanje središnje vlasti vladara. ovi mehanizmi senajpotpunije vide na primjeru francuske.

1. rast financijskih sredstava vladara. naime, pojavom robnonovčane privrede, raste količinanovca u opticaju, a time i cijene. ovo nanosi najviše štete plemstvu koje nema stalne novčaneprihode, a najviše koristi vladaru koji ubire proporcionalni dio poreza, te građanstvu. tako vladarima sve veće resurse, a plemstvo sve manje.

2. rast vojne moći vladara. naime – kako vladar ima više novca tako može platiti najamnu vojsku,pa mu više nisu potrebni vazali. drugi važan faktor osim veće količine novca je ovdje i velikaponuda vojnika (to je ono što bi danas zvali nezaposlenost). kasnije se pojavljuje i novačenje... uzovo se dešava i promjena ratne tehnologije (puška) koja čini konjanike – vitezove manjepotrebnima.

dakle – ova dva procesa = slabljenje srednjovjekovnog ratničkog staleža i jačanje centralne moćivladara. plemstvu je bilo na raspolaganju nekoliko rješenja:a) pljačkatib) prodavati imanjec) stupiti u službu vladara

sad još dodaje oko vojske: budući da je plemstvo postalo manje potrebno kao 'slobodni ratnici', onose počinje pojavljivati kao zapovjednici u službi vladara.

a sad još jedan dodatni važan faktor: uz slabljenje plemstva, jača moć građanstva. međutim – ovadva sloja su kroz navedeno razdoblje otprilike izjednačeni u moći, a kaže, upravo njihovaizjednačenost kao i stalna napetost između ova dva staleža i odgovara centralnoj moći vladara: takovladari nastoje da nijedna od njih ne dobije premoć, kao i da ne stupe u savez. tako su u određenimrazdobljima vladari više poticali građanstvo (ako je plemstvo bilo prejako) i obrnuto.

3. mehanizam razvoja društva u srednjem vijeku

PRVI DIO: MEHANIZMI FEUDALIZACIJE

I. uvod

najbolji primjer za uspon središnje moći vladara = francuska. naime ovdje, za razliku od engleske injemačke, moć vladara raste kontinuirano od 12.st. ipak – autor pokazuje da treba biti oprezan pripoimanju ovih područja kao 'francuske', 'engleske' ili 'njemačke', budući da se u ovom trenutku još neradi o integriranim socijalnim područjima...

stoga činjenicu da je 'isle de france' postala središnjom točkom jedne nacije ne treba unaprijedpromatrati kao nužnost. tako su naprimjer neka južnofrancuska područja bila integiriranija spokrajinama sjeverne španjolske..i sad dalje pokazuje kako se ni granice zapadnofranačkog carstva kako su postavljene u 9.st. nepoklapaju s onim što danas uvrštavamo u francusku... osim toga – ove granice ne smijemo poimatikao granice država, nacija ili naroda.

u ovoj fazi (valjda je riječ o 9. ili 10.st.) u većini vladarskih područja postoji nestabilnost zajedništva –centrifugalne sile koje gone na raspad. e i sad se pita: na temelju kojih osobina vladarskih područja

2


nastaju te centrifugalne sile i koje promjene u strukturi društva daju središnjim vlastima premoć nadnjima od 15.st. nadalje?

II. centralizirajuće i decentralizirajuće snage unutar srednjovjekovnog aparata vlasti

kako je funkcionirala vlast u carstvu karla velikog: ovo carstvo je temeljeno na osvajanju. osvojenazemlja se daje kao nagrada ratnicima iz careve pratnje. ovi funkcioniraju i kao službenici carstva kojidijele pravdu, provode policijske poslove – dakle oni su carevi opunomoćenici, službenici – imaju svuvlast na određenom području. oni svoje usluge naplaćuju korištenjem zemlje koja im je stavljena naraspolaganje, a poslove službe obavljaju povremeno.

kaže: ovakav podijeljeni aparat vlasti stvara značajne napetosti koje imaju pomalo ciklički oblik. daklekako funkcioniraju te napetosti: oni kojima je vladar podijelio vlast nad određenim područjima (leno) se pomalo od njega

osamostaljuju i uskoro pokušavaju dobiti neovisnost od vladara vladar na ovo odgovara postavljanjem vlastitih povjerenika (po mogućnosti članova obitelji) kako

bi ponovo zadobio vlast ovi novi povjerenici se kroz jednu ili dvije generacije ponovno okreću separatizmu, pa se proces

nastavlja dalje u nedogled.naime: vladar nema tehnološke mogućnosti kontrole cijelog teritorija, pa ga mora davati naraspolaganje. s druge strane – vladar nema ni mogućnosti platiti one koji su mu odani osim zemljom.

ovaj proces se eventualno može okrenuti u slučaju vanjske prijetnje, u kojem vazalima opet postajepotreban kralj-vojskovođa. pod pretpostavkom da je vladar bio uspješan u ratu, on ponovno stječemogućnost da raspolaže svim lenima svog područja, pa proces kreće ispočetka. međutim – ako jevladar manje sposoban u obrani od vanjske prijetnje – centrifugalne tendencije dodatno jačaju.

ovo je kaže jedan od najvažnijih procesa u mehanizmu razvoja zapadnog društva ranog srednjegvijeka.

sad pokazuje kako je zapravo ključni faktor koji utječe na jačanje centrifugalnih tendencija –sposobnost vladara za obranu od vanjske prijetnje. nadalje – važan faktor = pravo raspolaganjazemljom koje dodjeljuje vladar (leno) postaje nasljedno.

i sad ovo pokazuje na primjeru karla velikog i njegovih nasljednika koji s jedne strane više nisu bilisposobni oduprijeti se zahtjevu za nasljednim pravom svojih vazala, a s druge nisu imali dovoljnoratničkog ugleda da bi spriječili centrifugalne sile. i sad priča o raznim vladarima koji su naslijedili karolinšku dinastiju...

pa pokazuje kako je saski kralj otto bio svjestan centrifugalnih tendencija pa ih je pokušavaoograničiti dodjeljivanjem lena svećenicima (biskupima) – budući da ovi nemaju nasljednike. međutim– ovo se u konačnici nije pokazalo korisnim jer se biskupi uskoro ponašaju na isti način kao isvjetovni ljudi: područja koja su predana na upravljanje biskupima uskoro se pretvaraju u kneževine.

dakle – ovako se pomalo desila dezintegracija zapadnofranačkog carstva.

i sad dalje o vladaru (nije jasno da li karolinškom ili općenito). naime – osnova društvene snagevladara, osim njegove moći kao vojskovođe = vlasništvo njegove obitelji, zemlja. u ovom smislu onnije u ništa boljem položaju od vazala.kod zapadnofranačkih karolinga je ovaj teritorij kroz dugotrajne borbe pomalo razdijeljen i stalno sesmanjivao (budući da nije bilo novih osvajanja). tako više nije bilo ni sredstava za nagrađivanje

3


ratnika, pa je i njihova vjernost oslabila. e a što je manje vazala slijedilo vladara to je njegova moćbila slabija. tako se s vojnom službom dešavalo isto što i sa zemljom. tako kraljevska funkcija uzapadnofranačkom carstvu sve više slabi.

tako se pomalo dezintegrira zapadnofranačko carstvo (buduća francuska), a sličan proces se dešavai u istočnofranačkom carstvu.

u zapadnom se pojavljuje snažan konkurent dinastiji karolinga: kuća od francije (capet).

i sad dalje pokazuje da se dezintegracija desila prije u zapadnofranačkom carstvu prije svega zbogtoga što nije bilo snažnijih prijetnji izvana, pa tako ni prilike za vladara da se iskaže kao vojskovođa. uistočnom (njemačka) je ovih prijetnji bilo mnogo, pa je i centralizacija bila jača.osim toga: istočnofranačko carstvo je imalo teritorije u pozadini na koje se moglo širiti i tako stvaratinove teritorije za dijeljenje, što u zapadnom nije bio slučaj.

dakle dezintegraciju i jačanje centrifugalnih sila zapadnofranačkog carstva je ubrzalo:1. nepostojanje vanjske prijetnje2. nepostojanje teritorija za osvajanje

tako kralj pomalo postaje manje moćan od svojih vazala. kaže: ovo nije slabljenje pojedinih kraljeva,već slabljenje kraljevske funkcije. tako kralj postaje obični barun, među ostalima, s nešto više zemlje,koji nema puno za reći izvan svojeg teritorija. i sad pokazuje kako je do 12.st. u francuskoj uspostavljena takva situacija u kojoj više ni ne postojiznačajnija komunikacija između kralja i ostalih teritorijalnih vladara. tako se zapravo više ovdje ni nemože govoriti o kraljevstvu, već prije svega o zajednici teritorijalnih vladara koji su međusobno uravnoteži.

a sad o istom t om vremenu u njemačkoj (12.st.): tamo kraljevska vlast još jednom stječe premoć, nonakon toga još jače učvršćuju teritorijalne vlasti koje su iznimno moćne u sprečavanju centralizacije.

međutim – u francuskoj od 12.st. ipak počinje postupna centralizacija i reintegracija sve većegpodručja.

e i sad se autor pita: što u građi društva na jednoj strani pogoduje centralizaciji, a s druge dijelujesuprotno tim centralizirajućim snagama?

dakle: decentralizirajuće snage u ranosrednjovjekovnom kontekstu po većini autora funkcioniraju nasljedeći način: feudalizacija potiče vladare da svoje službenike opskrbe zemljom, a ako pritom nisuhtjeli osiromašiti, primorani su na vojne ekspanzije uperene prema prostorima slabe moći ususjedstvu. u razdobljima mira slabi kraljeva moć, a ako nema novih osvajanja, smanjuje se kraljevposjed. ovo je kaže dio procesa feudalizacije. ovaj oblik vladavine je neraskidivo povezan s određenim oblikom gospodarstva – naime dok god udruštvu prevladavaju odnosi naturalne privrede nije moguće uspostaviti čvrsto centralističkočinovništvo, a niti stabilni upravni aparat kojim bi se upravljalo iz središta. dakle – centrifugalnetendencije su prije svega vezane uz određeni oblik privrednih odnosa. i dalje: u ovom oblikuprivrednih odnosa se potrebe ljudi mogu zadovoljiti neposredno sa zemlje, a međusobnekomunikacije među područjima su slabe. tako je povezanost između područja slaba.tek kad počinje jačati povezanost i međuovisnost, postaju moguće središnje institucije.

naime – bez prostorne povezanosti teško je i provoditi vlast nad velikim teritorijem, kao što je teškovršiti razmjenu između pojedinih teritorija. tako je većina teritorija upućena na autarkiju.

4


kaže: da bi razumjeli proces civilizacije važno je imati jasnu predodžbu o tome što je to: naturalna ili kućna privreda novčana privreda povezivanje većeg broja ljudi promjena društvene ovisnosti pojedinca porast podjele funkcija ...

zato će autor sad objasniti pojam naturalne privrede: dakle ovdje je riječ o društvu u kojem roba(prije svega poljoprivredna) prelazi direktno iz ruke proizvođača u ruku potrošača, a ponekad su ovadva isto. s vremenom se ovaj put produžuje, tj. na njemu se pojavljuje sve više posrednika. novac sepojavljuje u situaciji kad ovaj niz postaje predug.zato pojmovi naturalna i novčana privreda nisu suprotnosti, već dio istog kontinuuma.

na zapadu se dešava društveni proces diferencijacije društvenih funkcija i povećanje međuovisnostisve većeg broja ljudi (dakle produženje niza između proizvođača i potrošača). autor smatra da jepromjena oblika vlasti i upravnog aparata samo jedan od aspekata ove društvene promjene.snaga centrifugalnih tendencija usmjerenih na lokalnu političku autarkiju u društvima s pretežnonaturalnom privredom, odgovara stupnju lokalne privredne autarkije.

kaže: u razvoju ratničkih društava s naturalnom privredom se mogu razlikovati dvije faze koje semogu ponavljati i više puta:

1. faza ratničkog vladara koji osvaja i širi svoj teritorij: ovdje postoji snažna središnja moćtemeljena na društvenoj funkciji vladara kao vojskovođe. ako ova funkcija nije potrebna kroz duljerazdoblje ili kralj nije uspješan u njoj, on gubi i svoje sekundarne funkcije (sudac...). tako vladarune ostaje ništa osim titule kao prednost pred ostalim teritorijalnim vladarima.

2. faza vladara koji konzervira, čuva i ne stječe nove zemlje: ako nema vanjskih neprijatelja nitiizgleda za nova osvajanja – centrifugalne sile stječu prednost. svatko tko ima komad zemljesmatra da je on gospodar na njemu. ovo je prije svega vezano uz stupanj njegove ovisnosti ovladaru, koja je pak vezana uz sigurnost.

dakle: ovdje ne postoji integrativna snaga privrede, već je jedina integrativna snaga vojska: potrebaza osvajanjem / obranom. e a budući da je tako, svako ujedinjavanje u ovom društvu je nestabilno iovisno o ovim vojnim faktorima.

pritom su se, kaže, ove faze i više puta izmjenjivale. ipak – izgleda da su u ovom razdobljucentrifugalne sile ipak bile snažnije. sad je naravno pitanje zašto? mogući odgovor: u zemljamanasljednicama karolinškog carstva (zapadnom svijetu) se smanjila opasnost izvana.međutim – možda postoji i neki drugi faktor...

kaže: ova postupna decentralizacija vlasti i zemalja, te prijelaz vlasti iz ruku središnjih vladara-osvajača u ruke kaste ratnika se zove proces feudalizacije.

III. prirast stanovništva nakon seobe naroda

sad nas dakle zanima kako je došlo do feudalizacije. danas povjesničari sve više uviđaju da se ovdjene radi o planskoj tvorevini pojedinih ljudi ili institucija. feudalizam nije nastao planirano, već krozpolaganu evoluciju. u tom smislu je feudalnost svojevrsna prirodna pojava (a.calmette).

5


kaže: mi tu zapravo posežemo za rječnikom prirodnih ili tehničkih znanosti. on nam naime pomažeda izrazimo ono neizbježno u društvenim procesima.

međutim – kako objasniti na koji je način nastala neka nova situacija i zašto nije nastala neka druga?pritom, kaže, odgovore ne treba tražiti u ulogama pojedinaca ili njihovim idejama, već u spletuljudskih odnosa. tako su pojmovi kao što je feudalizam, apsolutizam, kapitalizam, naturalna privreda,pojmovi koji reprezentiraju institucije koje su zapravo samo dio procesa promjene u strukturi ljudskihodnosa...ovo kaže vrijedi i za sam proces civilizacije.

kaže: jedan od najvažnijih pokretača u mijenjanju strukture ljudskih odnosa i odgovarajućih institucija= povećanje ili smanjenje broja stanovnika. ovo ne možemo smatrati prvim i jedinim uzrokom svihzbivanja, ali svakako važnim faktorom.promjena stanovništva se prije svega može shvatiti kao prisilni element (dakle ono što nije rezultatničijeg plana).

i sad o kretanjima stanovništva u doba seobe naroda (8, 9. st.): pokazuje koja su sve plemena stizalau evropu i kojim redosljedom... prije ovog se dešava opadanje broja stanovnika u kasnoj antici, pa nestaju i društvene institucije kojeodgovaraju gustoj naseljenosti. autor pokazuje kako je upotreba novca upravo rezultat većenaseljenosti nekog područja: kad se broj stanovnika smanji ispod neke razine, automatski se i praznetržišta, a veze između proizvođača i potrošača postaju kraće, pa se dešava ponovni pomak premanaturalnoj privredi.e sad – seobama naroda ponovno dolazi do laganog porasta stanovništva.

pa kaže: u povijesti evropskih naroda izmjenjuju se faze prenaseljenosti s fazama manjeg pritiska.pritom prenaseljenost nije apsolutni pojam. tako određeni broj stanovnika koji može preživjeti uindustrijskoj ekonomiji s razvijenim komunikacijama i trgovinom, u naturalnoj privredi možepredstavljati ogromnu prenaseljenost.

prenaseljenost = takav prirast stanovništva u nekom području koji ima za posljedicu da je upostojećoj strukturi društva sve manje ljudi u stanju osigurati namirivanje svojih standardnih potreba.ovo je relativan pojam koji ovisi o tome što u određenom trenutku predstavlja standardne potrebe ikoje su mogućnosti njihovog zadovoljenja.

posljedice prenaseljenosti (u slučaju naturalne privrede): zatvaranje i razdvajanje onih koji imaju dovoljno zemlje da zadovolje potrebe naglašeno povezivanje onih koji imaju više kako bi se obranili od onih koji nemaju pojačava se pritisak na susjedna područja koja su rjeđe naseljena ili slabije branjena pojačava se tendencija iseljavanja

e pa kaže: nakon što su se seobe polagano smirile i okončale velike borbe pokazali su se znakoviovakve prenaseljenosti.

i sad o zapadnofranačkom carstvu: ovdje su kaže, vrlo vidljivi znakovi ove prenaseljenosti. ovdje od9.st. nadalje nestaju značajnije prijetnje, a mogućnosti za ekspanziju su sve slabije, pogotovojačanjem istočnog carstva (njemačke). ovo dakle potiče dezintegraciju jer se gubi potreba zafunkcijom kralja. s druge strane – u samom carstvu se dešava sve veći prirast stanovništva. ovopovećava pritisak na zemlju: krče se šume, isušuju močvare

6


IV. neka zapažanja o sociogenezi križarskih ratova

dakle sad za početak o teritorijalnom širenju iz zapadnofranačkog carstva

i sad tu pokazuje kako su pod pritiskom manjka zemlje u 11.st. normanski vitezovi krenuli raditi zatalijanske kneževe i pomalo dobili zemlju u italiji (na siciliji). tako je sicilija postala normanskofeudalno carstvo.

slična stvar se dešava i u španjolskoj i portugalu: francuski vitezovi odlaze u pomoć španjolskimkneževima protiv arapa. tako i tamo nastaje feudalno carstvo.

nadalje – normanski vitezovi kreću i na britanski otok, pa i tamo osvajaju teritorije.

međutim – nakon ovog ponestaju teritoriji za ekspanziju u blizini, pa se pogledi upravljaju na daljinu:sveta zemlja. e i tako normanski i francuski teritorijalni vladari kreću prema svetoj zemlji –jeruzalem... pa se i tamo osnivaju nove feudalne vladavine.kaže: činjenica da se pažnja usmjerila baš prema tamo je prije svega rezultat djelovanja crkve. nosama činjenica da je bilo potrebno osvajanje nije djelo crkve već društvenog pritiska. crkva u tomsmilsu samo upravlja postojećim pritiskom: ona prihvaća nuždu i daje joj nadu i cilj izvan francuske.borbi za nove zemlje se daje cilj i opravdanje njenim pretvaranjem u borbu za vjeru...

kaže: križarski ratovi su tako prvi veliki kolonizatorski pokret kršćanskog zapada usljedprenaseljenosti.drugo važno kretanje prema istoku: nijemci i osvajanje pruske, baltika i današnje poljske...

najveća posebnost po kojoj se prva faza prenaseljenosti i ekspanzije razlikuje od kasnijih faza = višislojevi se množe jednakom brzinom kao i niži (ovo u kasnijim fazama prestaje biti slučaj, zbogprocesa civilizacije, uljuđivanja, obuzdavanja...). dakle – u ovoj fazi ne nastaje samo višaksiromašnih, već i višak viših slojeva koji nemaju dovoljno da bi zadovoljili potrebe svojeg statusa. ovoje jedno od mogućih objašnjenja prve kolonizatorske ekspanzije – višak viših slojeva.

i sad autor posebno upućuje na ulogu mlađih sinova vitezova kojima je ostalo najmanje imanja. ovisu bili važan faktor: kao križari, pljačkaši, najamnici u službi većih gospodara, pa i materijal za prvestajaće vojske.

teritorijalnu ekspanziju potiču dakle s jedne strane siromašni vitezovi kako bi si osigurali sredstva zaživot, no s druge i oni bogatiji, budući da upravo na većem teritoriju temelje svoju moć, tj. propadajuako nemaju stalno nove teritorije na raspolaganju za dati u leno.

kaže: donedavno se mislilo kako je ambicija za stjecanjem više posjeda specifična za kapitalizam. izovog vidimo da je to točno samo ukoliko govorimo o novcu. međutim – u srednjem vijeku i naturalnojprivredi najvažniji oblik posjeda je zemlja, a težnja za njenim stjecanjem uključuje drugačija sredstva.druga bitna značajka srednjeg vijeka jest da nema odvojenosti političkih i ekonomskih funkcija pa suvojne akcije istodobno i političke i ekonomske, a potreba za većim bogatstvom je istovjetna potrebi zapovećanjem područja vladarske moći, suvereniteta i težnjama za povećanjem vojne snage:najbogatiji = najjača vojska = vladar.

dakle u ovom društvu se vlasnik jednog posjeda prema drugom odnosi kao danas države jedneprema drugima. pritom si ni oni bogatiji ni oni manje bogati plemići ne mogu dopustiti da ne sudjelujuu ekspanziji, jer im to smanjuje moć, pa dolaze u opasnst da nekad budu pokoreni.

i sad tu pokazuje primjer osvajanja engleske od strane normanskih vitezova...

7


V. širenje društva u unutrašnjost zemlje: stvaranje novih organa i instrumenata

demografski pritisak je s jedne strane vladajući sloj tjerao na teritorijalnu ekspanziju. no za nižeslojeve je ovo bilo nedostupno rješejne. kod nižih slojeva je ovaj pritisak tjerao na diferencijacijurada. kmetovi protjerani sa zemlje su tako bili materijal za postupni nastanak gradova.

kaže: već u 9.st. su postojale veće aglomeracije ljudi, međutim – ovdje se ne može govoriti ogradovima. ovo su prije svega bile utvrde i središta upravljanja poljoprivredom pojedinih većihvladara. pritom ni nekadašnji (antički) gradovi nisu zadržali urbani karakter, već su bili dijelovi iskupine poredani jedni pored drugih koji se bave zemljoradnjom i gdje se troši sve što se proizvede.

od 11.st. ove nakupine počinju rasti, a čine ih neslobodni (kmetovi). u početku ovi najčešće u novojsredini ponovno postaju kmetovi, no s vremenom oni brojčano nadjačavaju gospodare, pa počinjedugotrajna borba u kojoj oni uspijevaju izboriti svoja prava. ovo se prvo dešava u italiji i flandriji(11.st.).

kaže: uspon ovih građanskih slojeva je objašnjenje za sve strukturalne specifičnosti po kojima sezapadno društvo razlikuje od orijentalnog

dakle od cca. 1050. je čitav niz obrtničkih naselja, komuna izborio vlastita prava, sudstvo, privilegije iautonomije. time se pojavljuje i novi stalež slobodnih (uz plemstvo i svećenstvo...). pod pritiskompomanjkanja zemlje i porasta stanovništva društvo ekspandira, ne samo u daleke krajeve, već iprema unutra: diferencira se i gradi nove organe: gradove.

e sad – pojava ovih samostalnih proizvodnih jedinica koje razmjenjuju na veće daljine, komplicirarazmjenu – produžuje se put od proizvođača do potrošača, pa je potreban medij razmjene koj i nafeudalnom gospodstvu nije bio potreban: novac. ovaj je kaže, potreban kad se povećava gustoćastanovništva.i sad pokazuje kako novčana privreda nakon antike nikad nije potpuno izumrla, već se samo povukla.pritom su ostale brojne enklave u zapadnofranačkom carstvu koje nikad nisu napustile novačanurazmjenu. osim toga, novčana privreda u mnogim dijelovima starog rimskog carstva uopće nijenapuštena.

ipak – ostaje pitanje: kako je na zapadu došlo do ponovnog porasta novčane privrede? na ovo namne može odgovoriti promatranje enklava novčane privrede na zapadu... odgovor je naravno uprocesima koji su proizveli odnose među ljudima koji čine potrebnom novčanu razmjenu.

dakle – novac postaje potreban usljed povećanja broja stanovnika i pojave samostalnih komunatrgovaca i obrtnika. dakle ovdje pomalo raste potreba za pokretnim bogatstvom – novcem, apostojeći kovani novac u opticaju nije dovoljan, pa se pribjegava raznim rješenjima (nakit...). u 13.st. u flandriji se počinju koristiti mjenice i drugi vrijednosni papiri...

u vrijeme razvoja gradova se pomalo počinju razvijati i transportna sredstva. do tada, pa ni u antici,transport kopnom nije bio znatnije razvijen – dakle samo konji... sva veća trgovačka središta su senalazila uz more ili plovne rijeke. tako je u antici novčana privreda prije svega postojala u lučkimgradovima, dok je u unutrašnjosti prevladavala naturalna privreda. tako su razlike između ove dvijekategorije bile iznimno velike.

8


e ali: za franačko carstvo je glavni vodeni prostor transporta (mediteran) bio nepristupačan zbogdominacije arapa. stoga je usljed sve veće diferencijacije i prenapućenosti bio nužan razvoj kopnenihprometnih sredstava iznad razine onih antičkih.

i sad pokazuje kako se od 10.st. razvija upotreba konja koja ovog čini bolje iskoristivim za nošenjeteških tereta: drugačiji način zauzdavanja i potkivanja, a poslje i konstrukcija za vuču (valjda kola..).istovremeno se počinju i opločavati ceste.

VI. o nekim novim elementima u strukturi srednjovjekovnog društva u usporedbi s antikom

sad tu daje definiciju civilizacije: promjena ponašanja i nagonskog života ljudi. ova, kaže, ovisi ovezama među ljudima i međusobnoj ovisnosti.

e i sad pokazuje kako se veze koje nastaju već u ranijem srednjem vijeku razlikuju od onih antičkih.kaže: nema sumnje da su u 11. i 12.st ponovno oživjele antičke institucije i da tadašnji razvoj ne bibio moguć bez antičkih temelja.e ali – pokretač ovih kretanja nije bilo učenje od antike, već se on nalazio u samom društvu – uuvjetima pod kojima su ljudi morali jedni s drugima živjeti.

neki smatraju da je zapad dostigao antiku tek renesansom i nakon toga je pretekao. međutim već uranijoj fazi ekspanzije se pojavljuju elementi koji se razlikuju od onih antičkih.

dvije osnovne strukturalne razlike antičkog i srednjovjekovnog društva:1. u zapadnom srednjovjekovnom društvu je manjkala jeftina radna snaga (robovi). čak i tamo gdje

je postojala, igrala je vrlo malu ulogu2. naseljavanje se nije dešavalo oko rijeka i mora, već se naseljavala unutrašnjost zemlje, a ljudi su

bili primorani povezivati se kopnenim putevimaove dvije pojave su zapadno društvo stavile pred sasvim drugačije probleme koji su djelovanjekanalizirali u sasvim drugim pravcima.

ad 1.nepostojanje robovlasničke privrede znači i da nema njenih osnovnih zakonitosti: tipična podjelarada, povezanost ljudi, naizmjenična ovisnost viših i nižih slojeva, a time i nagonski život obajuslojeva, pa i sama funkcija novca

a sad sažetak istraživanja o mehanizmima društva koje se temelji na radu robova:dakle – zapošljavanje robova odvraća slobodne ljude od poslova budući da se to ne smatradostojnom aktivnosti. tako se stvara srednji sloj neradnika. jedan dio ovih je naravno prisiljen iobavljati poslove koje obavljaju robovi, a pritom ovisi o ponudi robova koja trenutno postoji.nadalje – u ovom društvu je reprodukcija kapitala vezana uz reprodukciju robova, dakle ovisi oratničkim pohodima. promjene, poboljšanja ili prilagodbe kapitala nisu moguće.

e i sad u usporedbi sa srednjevjekovnim zapadnim društvom vidimo zašto je ono išlo sasvimrazličitim putem od antičkog. dakle zapadno društvo se počelo oblikovati u društvo koje radi u cjelosti.činenica da nije bilo uvoza robova dala je ljudima iz nižih slojeva koji su radili društveni značaj, pa imogućnost uspona u društvenoj ljestvici. ovo je rad učinilo privlačnom aktivnošću

ad 2.u srednjem vijeku se dakle ne naseljavaju samo primorski krajevi. u antičko doba se trgovina i promatrazvila prije svega oko sredozemnog mora. rimsko carstvo je zapravo i bilo uspostavljeno oko cijelogovog bazena. kaže: ovo je nedvojbeno bila osnova političkog i privrednog jedinstva rima.

9


ovo je u srednjem vijeku bilo onemogućeno prodorom arapa. kaže: zasad ne nemoguće odrediti je liprodor arapa bio jedini faktor koji je utjecao na brži razvoj unutrašnjosti.tako je evropski zapad pomalo razvio snažne komunikacije u unutrašnjosti, velika središta. time je iagrarna proizvodnja uključena u kružni tok diferencirane podjele rada i rasprostranjene razmjene.

kaže: ono što je važno primijetiti jest da je evropsko društvo već na samom početku srednjeg vijekakrenulo putem na kojem je ostalo do danas. tako je svakako krivo tvrditi da je srednji vijek statično ili'okamenjeno' doba.

VII. sociogeneza feudalizma

do 12. i 13. st. se pomalo usporavaju ekspanzionistička kretanja i stabilizira feudalni sistem. ratničkisloj (plemstvo) se i dalje razmnožava velikom brzinom, međutim – teritorijalna ekspanzija postaje svemanje moguća. ukrućuju se staleške razlike među samim plemstvom. plemićki naslovi koji suprvobitno bili uspostavljeni kako bi označavali kraljev službu sada prije svega označavaju veličinuobiteljskog bogatstva i moći: vojvode kao bivši kraljevi namjesnici postaju neovisni lenski gospodari svojih područja grofovi (comtes) kao nadglednici također postaju nasljedne titule vicegrofovi (vicomtes) – nadglednici manjih područja u posjedu grofova – isto nasljedni signeurs ili sires – čuvari grofovih utvrda – istodakle svaki od ovih područje koje je dobio pod kontrolu drži kao svoje vlasništvo i ne pušta nove ljudeu posjed. tako pomalo nastaje društvo sa zatvorenim pozicijama. ljudi na istom mjestu u društvenojljestvici se snažnije povezuju.

kaže: ovo je na neki način logičan ishod procesa koji se dešavaju u ratničkom društvu s naturalnomprivredom. kad nestaje mogućnost daljnje ekspanzije i ratovanja, nastaju više-manje autarkičniposjedi koji su vrlo malo međusobno povezani, a još manje povezani s centrom (vladarem...). dakle –kad nestaje rat koji je ovdje jedini integracijski faktor – slabi i integracija.

istovremeno se raspadaju stare plemenske zajednice: germanski ratnici se stapaju s pripadnicimagalromanskih viših slojeva.

kaže: feudalni sistem je u svojevrsnom kontrastu s plemenskim uređenjem. bitan faktor koji jepomalo razbio plemensko uređenje = mobilnost i ekspanzionistička orijentacija koja jačaindividualizaciju.

kako izgleda struktura feudalnog društva: na jednoj strani stoji kralj kojem kao osvajaču pripada sva zemlja. on nikome nije u službi, već

samo daje zemlju. na drugom kraju piramide se nalazi kmet koji nema nikakvu zemlju i koji samo vrši službu. svi ostali međustupnjevi imaju dva lica: prema dolje daju svoju zemlju i zaštitu, a prema gore vrše

službu

e kaže: ovaj sustav proizvodi specifični tip napetosti. proces feudalizacije predstavlja pomak u spletuobveza. u određenoj fazi je naime obveza službe kod viših staleža veća nego što je potreba vazalaza zaštitom, kad jednom steknu zemlju. ovo dakle uvijek daje prednost centrifugalnim silama. ovoje jednostavna zakonitost ratničkog društva: ljudi u ljestvici ovog društva se uvijek na kraju pretvarajuu samostalne posjednike lena, a njihova titula službenika se pretvara u oznake ranga prema veličiniposjeda i vojnoj moći.

10


e sad – mnogi danas u ove odnose projiciraju pojam prava, pa se pitaju – zašto se npr. kraljevi nisupozvali na svoje pravo na određenu zemlju i tako povratili svoju vlast nad njom?pa kaže: pravo se ne može smatrati nečim što postoji samo po sebi. stvaranje općih i pismenihpravnih normi je karakteristika industrijskog društva. ono pretpostavlja postojanje snažnih institucijazaduženih za njegovu provedbu i specifičan tip ljudskih veza. no činjenica da pravo danas ima tolikumoć, u pozadini koje stoji i fizička sila koja je relativno nevidljiva, tjera nas da pomislimo kako pravopostoji samo po sebi.pa kaže: pravo je u svakom društvu funkcija njegove strukture: izraz odnosa snaga u njemu imeđuovisnosti koje postoje. dakle što je veći broj međupovezanih ljudi, to je potreba za jedinstvenimopćim pravom veća (kao i potreba za jedinstvenom valutom). nadalje, interesi koji su povezani sodržavanjem postojećeg pravnog sistema su toliko jaki da ljudi postaju spremni poštivati ga.e kaže: u društvu s naturalnom privredom, u kojem su ljudi slabo međuovisni. stoga iza svakogpravnog zahtjeva pojedinca mora stajati moć, društveni ugled – fizička sila. tako je za ostvarenjebilokojeg pravnog zahtjeva bilo potrebno da onaj koji ga postavlja dokaže svoju snagu, ako treba ifizičkom borbom.

dakle – opće pravo koje zanemaruje individualne odgovara društvu s gustim vezama i snažnimkomunikacijama. za razliku od toga u feudalnom društvu s naturalnom privredom je pravoindividualizirano i lokalno. pravo je obveza i veza između lenskih gospodara i vazala, izmeđukmetova i gospodara... dakle ovdje se posjednički odnosi reguliraju neposredno po mjeri osobnihodnosa i stvarne društvene snage, a ne po nekom općem pravu. pritom društvena snaga ufeudalnom sistemu ovisi s jedne strane o fizičkoj moći osobe, a onda i o količini i kvaliteti zemlje kojuima u posjedu, a koju može prepustiti kako bi zauzvrat dobio službu.

opće pravo je ovdje prije svega nemoguće jer ne postoji neki jedinstveni aparat koji bi mogaonadjačati sve ove osobne moći. ovo je zapravo slično današnjem međunarodnom pravu: odnosimameđu državama. ovo su odnosi u kojima i dalje ključnu ulogu igra fizička snaga (vojna). pritom trebareći da stvaranjem većih integracijskih jedinica koje su iznutra pacificirane (države), a prema vanratnički raspoložene ima i značajnog utjecaja na promjene u ponašanju i promjene u nagonskomživotu = na proces civilizacije.

dakle – može se reći da su odnosi među vlastelinima u srednjem vijeku bili nalik današnjim odnosimameđu državama. pritom je ekonomska povezanost pojedinih vlastelinstava bila bitno manja nego štoje to danas slučaj među državama. stoga je za odnose među pojedincima bio bitno važniji njihov ratnipotencijal.pritom kaže, nijedna zakletva ili dogovor na dulji rok ne odoljeva promjenama društvene snage.vjernost vazala je regulirana prema obvezama saveznika koje pak ovise o ponudi zemlje (onih kojinude zaštitu i zemlju) i potražnji (onih koji traže zemlju i nude službu). u trenucima kad je zaštitamanje potrebna, a osvajanje nije na vidiku, davatelj zemlje (lenski gospodar) je u bitno lošijempoložaju od primatelja zemlje.

jedina stvar koja službenika (na nižoj razini) vezuje uz lenskog gospodara je potreba za zaštitom.tako su kraljevi bili važni samo onda kad su vazali trebali zaštitu ili vodstvo protiv vanjskogneprijatelja. ukoliko ovog nije bilo – slabila je moć kralja. na isti način su slabili i lenski gospodarinižeg ranga (koji su na isti način kao i kraljevi davali leno).s druge strane: lenski gospodar (ili kralj), može otjerati vazale sa svojeg područja, ali za to mu trebajunovi vazali kojima će podijeliti zemlju.

e i tako se u 10. i 11.st. raspada zapadnofranačko područje na mnoštvo malih vladarskih područjanad kojima njihovi gospodari imaju gotovo potpunu vlast. kraljevi i lenski gospodari u ovom imaju

11


minimalnu moć – budući da su oni ovisniji o službi svojih vazala nego što su vazali ovisni o njihovojzaštiti. ova dezintegracija je zapravo ono što autor naziva feudalizacijom.

VIII. sociogeneza minezanga i kurtoaznih formi ponašanja

dvije faze procesa feudalizacije:1. faza krajnje dezintegracije2. faza u kojoj počinje ponovna labava reintegracija

dakle do 11.st. se dešava sve veća dezintegracija autoriteta vlasti: svaka vlast se dijeli u lena..e ali – već u 11. i 12.st. počinje postupna reakcija u suprotnom smjeru. ona kreće s time da vlasnicizemlje koji su stekli bolji položaj i imaju veće mogućnosti okivaju feudalni pokret. naime – oni fiksirajufeudalno pravo u korist svojih vazala. ovo se u početku dešava prije svega kao konsolidacijapostojećih položaja.

dakle – što se dešava: s jedne strane jačaju trgovinski odnosi vezani uz komune slobodnih trgovaca iobrtnika. najmoćniji vlastelini se u nekom obliku uključuju u ovu razmjenu ili se čak komunepriključuju njima pod zaštitu. tako ovi vlastelini postaju iznimno bogati, za razliku od onih slabijih.dakle – dešava se okrupnjivanje bogatstva najjačih plemića, a pomalo i ulazak novčane privrede.s druge strane – i dalje raste broj ratnika koji su siromašni, nemaju leno i koji naširoko nude svojeusluge. tako ovi pomalo počinju tražiti utočišta na dvorovima velikih plemića, u njihovoj službi. tako sepod krovovima najbogatijih plemića (grofova, baruna...) okuplja sve veći broj ljudi. tako raste moćovih većih vladarskih područja. ipak – ovdje i dalje prevladava naturalna privreda: vitezove se nemože u potpunosti plaćati u novcu...

na drugoj strani – siromašniji vitezovi nastavljaju živjeti na isti način kao i prije – autarkično uznaturalnu privredu... imaju mnogo djece, pa često dolazi do sukoba... ovim vitezovima je često jedininačin da poveća svoje prihode pljačkanje drugih vitezova...

tako je razvoj tržišta i komunikacija prije svega pogodovao okrupnjenju bogatstva najjačih...

i sad autor ovo uspoređuje s diferencijacijom na krupno i sitno građanstvo koja se desila nakon fazekonkurencije s relativno velikim mogućnostima za bogaćenje i uspon.

dakle – u okviru viteškog društva se desila analogna diferencijacija na dvije skupine. ovo se naravnoogleda u načinima njihovog ponašanja. tako manji feudalni gospodari ostaju razbojnici i silnici kojiugnjetavaju kmetove, pljačkaju susjede... i sad pokazuje kako se njihov način života dugo uopće nijemijenjao: nisu se uključivali u razmjenu, bili su izolirani. tako su stoljećima zadržali isti način života, apromjene koje su se desile (tržište, novac, cijene...) nisu imale značajnog utjecaja na njih. osim toga– ovo stanovništvo, uključujući i većinu kmetova su prema ovim pojavama imale neprijateljski stav...tako ovi slojevi na neki način ostaju stajati u vremenu i nastavljaju reproducirati uvijek iste uvjeteživota. istovremeno – u drugim slojevima se počinju dešavati brze promjene.

e i sad – ovi niži agrarni slojevi (vitezovi) zadržavaju i manje suzdržane oblike ponašanja: budući danisu ovisni o nikome, na suzdržavanje ih može potaknuti samo fizička sila. oni svoje afekte izražavajuneovisno i nesuzdržano. njihovo vrijeme ne ovisi o obvezama prema drugima (jer ih nemaju), pa nisuobavezni racionalno strukturirati vrijeme. nadalje – oni se slobodno prepuštaju nagonima: divljaštvu,okrutnostima, ispadima, silovanjima... (tu još kaže da se žena prije svega smatra objektom zazadovoljenje nagona.)

12


tako si dakle malo njih izgrađuju strogi superego – izvanjske prisile i ovisnosti transformirane usamoprisile. kaže: velik dio ovih manjih vitezova je nastavio voditi ovakav način života do krajasrednjeg vijeka, pa i duže (do uoči francuske revolucije)...

e i sad – od 12.st. nadalje u francuskoj nastaju i jačaju dvije vrste društvenih integracija:1. dvorovi velikih feudalaca2. gradska naselja

ovi se pomalo odvajaju iz načina proizvodnje kakav postoji na manjim imanjima, ali još dugo sezadržavaju u okvirima naturalne privrede.

tako većina većih dvorova i dalje namiruje potrebe iz vlasite proizvodnje. međutim – zbog veličinenjihovih posjeda – proizvodnja na njima se pomalo diferencira. ovi posjedi uz to najčešće nisu nijedinstveni već su raštrkani i nepovezani, pa upravljanje njima postaje sve kompleksnije. ovo stvarapotrebu za obrazovanima – prije svega klerom koji će se baviti vođenjem poslova.

osim toga – ovi veliki feudalci, budući da su najmoćniji i najbogatiji imaju potrebu pokazivati to svojebogatstvo: sjajem i raskoši svojeg dvora. time ovi dvorovi pomalo dobivaju i kulturni značaj. ovonadalje privlači učene i pismene ljude, ne samo radi upravnih poslova već i kao ljetopisce,povjesničare. nadalje ovi dvorovi postaju i mjesta okupljanja umjetnika (pjevača, glumaca,pjesnika...).tako se ovdje razvijaju i sofisticiraniji oblici umjetnosti – prije svega pjesništva. pritom, kaže, pjesnikovdje još uvijek ne stvara kao pojedinac oslonjen sam na sebe koji stvara za anonimnu publiku, većstvara za one koje pozna.

u ovo vrijeme se pojavljuju i putujući pjevači i lakrdijaši koji putuju od dvora do dvora. pritom onibogatiji dvorovi imaju mogućnost i za stalno angažirati i uzdržavati umjetnike, pa se razvijaju usofisticiraniji oblici zabave, a zabavljači se diferenciraju (lakrdijaši, minezengeri, trubaduri...). unajbogatijim dvorvima se okuplja i veći broj pjevača i zabavljača, a oni postaju pokazatelj profinjenosti bogatstva vladara. tako se počinje odvijati i borba za prestiž među najbogatijim feudalnimdvorovima.

a sad o samom minezangu. kaže: u 11. i 12.st. odvajaju se tri oblika viteških sudbina:1. mali vitezovi – gospodari jednog ili više manjih imanja2. veliki i bogati vitezovi, teritorijalni vladari (ovih naravno ima malo)3. vitezovi bez zemlje koji su stupili u službu velikih vitezova. iz ove grupe potječe većina

minezengera. dakle ovi se bave pjevanjem u slavu velikog gospodara i njegove žene...

e sad – na ovim velikim dvorovima pomalo postaje obavezno miroljubivije ponašanje. ovo još uvijeknije ni blizu onom koje se pojavljuje na apsolutističkom dvoru, ali se zbog skučenosti prostora iprisutnosti gospodarice koja je nadređena, počinju ograničavati nagoni.

i sad dalje pokazuje kako je cilj svih slobodnih umjetnika (prije svega zabavljača i pjevača) bio dobitislužbu na dvoru. vrlo rijetko su ovi zabavljači dobivali i leno, a većinom su dobivali stan, hranu iodjeću na feudalnim dvorovima u zamjenu za zabavljanje.

a sad o odnosu spolova (ovo se čini na neki način vezano uz minezang...)dakle u ratničkom društvu 9. i 10.st. se sa ženama nije postupalo naročito nježno. one su se prijesvega smatrale objektima pod vlasti muškaraca. tako je primjerice tučenje žene bilo sasvimuobičajena i prihvatljiva aktivnost...

13


kaže: sve većom diferencijacijom manjih i većih dvorova, dolazi i do diferencijacije ponašanja. ipak –samo na nekolicini najbogatijih dvorova nastaje miroljubivija društvenost oko gospodarice. ovo suujedno bili i dvorovi na kojima su minezengeri mogli dobiti stalan angažman.

kako je izgledao odnos prema ženama kod nižeg seoskog plemstva (a u početku i u cijelomviteškom društvu): ovdje dakle postoji otvorena vladavina muškaraca nad ženama. također postoji isnažno nepovjerenje među spolovima. žene su isključene iz središnje sfere muškog života – rata.ovaj odnos se zadržava u nižeg plemstva skoro do kraja njegovog postojanja.

e sad – na većim dvorovima od 12.st. nadalje pomalo nastaju za žene mogućnosti da suzbijuvladavinu muškaraca. ipak – ovdje je i dalje postojala snažna nadmoć muškaraca koja je proizlazilaiz njihove ratničke funkcije. međutim – na ovim velikim dvorovima je donekle oslabila ova ratničkafunkcija. naime – na njima je uz vladara živio velik broj ljudi, muškaraca koji su bili u hijerarhijskomredu i stalnim uskim međusobnim vezama. ovo je već samo po sebi sve njih prisiljavalo nasuzdržavanje.e a tamo gdje su muškarci morali odustajati od fizičke sile rastao je društveni utjecaj žena. tako sepomalo počela oblikovati zajednička društvenost muškaraca i žena.

e sad – budući da je za muškarce i dalje osnovna funkcija bila bavljenje ratom, žene su imale prostoruključivati se u miroljubivije aktivnosti – prije svega vezano uz kulturu, umjetnost, književnost... takosu oko žena nastali krugovi miroljubive aktivnosti duha. vrlo skoro je naobrazba žena na ovimdvorovima bila bitno veća od one muškaraca. ipak – muškarci su i dalje bili neupitni gospodari.

osnova trubadurske lirike i minezanga je bila prije svega odnos muškarca nižeg statusa i žene višegstatusa. naime – muškarac istog statusa kao i žena ima prema njoj isti odnos gospodara koji postoji ikod nižih vitezova. tako među vitezovima nema govora o ljubavi prema ženama. žene su naprostoobjekti. s druge strane – ove žene na bogatim dvorovima puno ranije razvijaju ograničavanje svojih nagonanego muškarci istog ranga – prije svega zbog svojeg ovisnog i nižeg statusa od tih muškaraca.

e dakle – odnos muškaraca nižeg socijalnog statusa sa ženama višeg prisiljava te muškarce(minezengere) na sputavanje nagona i promjenu ponašanja. iz ove situacije se oblikuje pojava lirike –preoblikovanje tjelesnih želja, osjećaja, profinjenje afekata. ovo se naziva ljubav. dakle riječ je o pojavi kontakata između žena i muškaraca koji muškarcu onemogućavaju da uzmeženu kad god poželi. ovi kontakti ženu čine nedostižnom i osobito poželjnom, budući da je na višempoložaju u društvu. e kaže: ovo je stanje osjećaja minezanga: pjevanje uzvišenoj gospodarici...

pa kaže: u najvišem sloju viteškog društva tako se pomalo javlja prvi oblik emancipacije žena: onestječu slobodu kretanja i kontakata s muškarcima iz nižih slojeva. na drugoj strani – nedostižnost ovihžena prisiljava socijalno ovisne muškarce na obzirnost i suzdržavanje, što dalje dovodi do postupnogobuzdavanja nagonskog života.

e dakle – u ovom kontekstu na ovim najvećim dvorovima nastaje nova konvencija formi ponašanjakoja obuzdava afekte. ovaj standard ponašanja i obuzdavanja – uglađenog ponašanja – dobiva nazivcourtoisie. pojava ovakvog standarda ponašanja je ilustracija procesa civiliziranja. kaže: sociogenezakurotaznog ponašanja ujedno je i sociogeneza velikih feudalnih dvorova. ovo je ponašanje koje seprije svega pojavljuje kod socijalno ovisnih slojeva u okviru ovih dvorskih društava. ipak – treba znatida je ovo suzdržavanje bitno manje od onog koje se kasnije pojavilo kod viših građanskih slojeva.tako, smatra autor, standard ponašanja prije svega ovisi o oblicima integracije i međusobne ovisnostiu kojoj ljudi moraju živjeti.

14


dakle – u ovom feudalnom društvu je, čak i na najvećim feudalnim dvorovima, podjela rada relativnoslaba. broj ljudi koji može živjeti na jednom dvoru odgovara količini hrane koja se može proizvesti izimanja koje mu pripada. stoga ni međuovisnosti nisu toliko snažne, a broj ljudi nije velik. to daljeznači da ni obuzdavanje nagona nije naročito veliko.

e i sad autor još kaže: ove sve promjene ni približno nisu pravolinijske i potpuno jasne. nadajle, on neželi sugerirati da se radi o napretku i poboljšanju, ali ni o nazadovanju.ipak: čini se da za njega razvoj predstavlja pomicanje prema sve širim integracijskim jedinicamaunutar kojih se dešava pacifikacija: prvo je utvrda protiv utvrde, onda teritorij protiv teritorija, zatimdržava protiv države. danas možemo vidjeti okupljanje i međupovezivanje u šire integracijske jediniceod država. konačna točka ovog je naravno svjetsko društvo.nadalje – ovo pomicanje prema sve višim integracijskim jedinicama je povezano s povećanjemdiferencijacije društvenih funkcija – produživanjem akcijskog lanca društvenih organizacija. dakle –što su veće međuovisnosti, to su potrebne veće integracijske cjeline.pa dalje – ovi pomaci prema većoj međuovisnosti i funkcionalnoj diferencijaciji zahtijevaju i promjeneponašanja koje je vezano uz međusobne ovisnosti. tako je proces civiliziranja iz aspekta ponašanjai nagonskog života, ono što je napredovanje uzajamnog povezivanja i diferencijacija iz aspektameđuljudskih odnosa.

u ovom dijelu je autor prikazao najraniju fazu ovog procesa. u toj fazi još nije bilo moguće stvoritiintegraciju i uspostavu stabilnog aparata vlasti koji će funkcionirati u mirnim uvjetima. dakle trebamovidjeti koji su to društveni procesi koji omogućuju stabilan aparat vlasti i drugačije veze međupojedincima.

rezime: u 9. i 10. st, kad je u zapadnofranačkom carstvu nestala opasnost izvana, dolazi dodezintegracije vladarskih funkcija. područje se raspada na mnoštvo malih i autarkičnih političko-ekonomskih jedinica. jedina integracija među ovima je ona uvjetovana borbom (napad / obrana). e abudući da ti vladari gotovo da i nisu međuovisni, nema potrebe za značajnijim obuzdavanjem afekata.u tom smislu ovo je samo društvo u širem smislu (budući da postoji nekakav oblik integracije), ali ne idruštvo u užem smislu koje uključuje stalnu i ravnomjernu integraciju ljudi koja uključuje prisilu premasuzdržavanju od nasilja. prvi oblik ovakvog društva se pojavljuje na dvorovima visokih feudalaca,budući da se ovdje okuplja sve veći broj ljudi u međusobnoj ovisnosti. ovom obuzdavanju je posebnodoprinijela prisutnost žene na visokom položaju. odnos prema njoj je ilustriran minezangom.

standard ponašanja 'kurtoazija' je, kaže, jedan od koraka prema standardu 'civilité'.

15


DRUGI DIO: SOCIOGENEZA DRŽAVE

I. prva stanica kraljevske kuće u usponu: konkurentske borbe i stvaranje monopola najednom teritoriju

iako je kroz razna razdoblja kraljevska kruna značila različite stvari, ona je nominalno uvijek imalajednu najvažniju funkciju: ratovanje protiv vanjskog neprijatelja.u zapadnofranačkom carstvu od 12.st. ova funkcija postaje potpuno nepotrebna, pa se tako feudalnivladari potpuno osamostaljuju.

e pa kaže: u ovoj situaciji kralj čini isto što i ostali veliki feudalci: koncentrira se na učvršćivanje svogimetka na području koje je pod njegovom vlašću: vojvodstvo francia (ile de france).

luj 6. (1108-1137.) je kroz cijeli život bio zabavljen time da proširi imetak kuće na štetu okolnih lena:pobijeđene feudalce izbacuje, a novoosvojenu zemlju ne daje u leno. pritom, kaže, ova kraljevskakzuća nije bila u boljem položaju od ostalih vitezova. mnogi od ovih joj i osporavaju pravo naprijestolje. tako se kuća capet borila s mnogim konkurentima. i sad opisuje nekoliko borbi i strategijaokrupnjivanja luja 6. capeta kojima je on uvećavao svoj posjed u ile de france. u konačnici je ovajvladar uspio dobiti neku vrstu monopola u ovom području. međutim – kraljevska pozicija je i dalje bilasamo nominalna.ovakvu sličnu aktivnost su provodili i drugi moćniji feudalci. kraljevska kuća se po tome u ovoj fazinije puno razlikovala od njih. kaže: iako su capeti okrupnjenjem teritorija u ile de france stvoriliosnovu za buduću veliku ekspanziju kraljevske kuće, ne može se reći da su ovo napravili upravo stim planom. okrupnjivanje je za njih, kao i za druge feudalce bilo nužnost!

e kad se jednom desilo ovo okrupnjivanje, krenula je borba ovih najvećih za hegemoniju na većemteritoriju – prevlast u kraljevini.

II. ekskurs o nekim razlikama u razvoju engleske, francuske i njemačke

borba za centralizaciju i prevlast se u njemačko-rimskom carstvu dešavala na drugačiji način nego ufrancuskoj i engleskoj. ovo je prije svega rezultat znatno većeg teritorija na kojem je bilo gotovonemoguće ikome obuzdati centrifugalne tendencije. tako je i centralizacija ostala nemoguća.autor smatra da je veličina teritorija jedan od presudnih momenata u razlici engleske i francuskespram njemačke. tako je u njemačkoj svaki pokušaj borbe za prevlast neke kuće završio daljnjomdecentralizacijom.

kaže: mehanizam stvaranja države (u novijem smislu riječi) je na evropskom prostoru svugdje više-manje isti. on se u drugoj fazi svodi na iste procese koji se dešavaju i u ranijoj: borba izmeđuteritorijalnih vladara za prevlast. međutim – u drugoj fazi je ovih vladara manje, a njihova moć veća.međutim – mehanizam je isti: budući da nema više mogućnosti za vanjsku ekspanziju, a postojisnažan porast stanovništva, svaki teritorijalni vladar je upućen na ekspanziju na štetu drugih vladara.naime ukoliko se on ne uključi u ovu aktivnost, već samo čuva ono što ima, on automatski svremenom ima manje. ovo autor naziva mehanizam monopola. dakle ovaj proces smanjivanja brojakonkurenata i njihovog jačanja se nastavlja dok na kraju ne ostanu samo dva teritorijalna vladara kojise bore za prevlast. ostali koji su ispali iz konkurencije pritom zadržavaju određeni značaj, ali više nesudjeluju...

dakle ovo je sustav odnosa koji na poslijetku neizbježno vodi do monopola. autor ovo formulira kaozakon društvenih odnosa: splet ljudi unutar kojeg uz pomoć svojih instrumenata moći međusobnokonkurira relativno velik broj jedinica sklon je napustiti tu ravnotežu (slobodnu konkurenciju) i približiti

16


se drugoj kod koje konkurira sve manji broj jedinica. ovo na završava situacijom u kojoj ostaje samojedna jedinica s monopolom. dakle kod stvaranju države se radi prije svega o djelovanju mehanizmamonopola. e pa kaže: iz ovog vidimo kako je zadatak potencijalnog njemačkog vladara bio bitno teži negoengleskog ili francuskog.

kasnije se njemački imperij ipak formirao u državu, ali se istovremeno i dezintegrirao u viševladarskih jedinica: austrija...kaže: razlozi kasnijeg formiranja njemačke kao države važni su i za razumijevanje razvoja u 20.st. esad – važno je pitanje i što je ovo carstvo tako dugo održalo na životu bez potpune dezintegracije.ipak, važan ostaje moment koji je suprotan francuskom i engleskom razvoju: njemački imperij sekretao prema sve manjoj površini. francuska i engleska su nasuprot tome imale suprotne trendove:tradicionalne institucije se prvo razvijaju na malim područjima i polagano se šire.

engleska: normanski vojvoda vilim je 1066. imao pod sobom samo teritorij današnje engleske – bezškotske i walesa. tek u 13.st. se engleska sjedinjuje s walesom, a tek u 17.st. je uspostavljenapersonalna unija sa škotskom. dakle – izgradnja engleske, a kasnije britanske nacije se dešavala nateritoriju koji nije bio veći od jednog tada uobičajenog vladarskog teritorija. ključan, ako ne i jedinifaktor zbog kojeg je ovdje okrupnjivanje i ujedinjavanje bilo bitno jednostavnije = veličina i izoliranostotoka. tako su i borbe za vlast među suparnicima bile relativno jednostavne. ipak – ni ovdje nisu brzozaustavljene centrifugalne tendencije

francuska: ile de france (plemensko područje loze capet) je bilo bitno manje od engleske. s drugestrane – nasljedno područje bivšeg zapadnofranačkog carstva je po veličini bilo između engleske injemačko-rimskog carstva. ovdje su centrifugalne sile bile slabije nego u njemačkoj, ali jače odengleskih.

III. o mehanizmu monopola

društvo kojeg nazivamo društvom novog doba karakterizirano je stvaranjem monopola. slobodnoraspolaganje vojnim sredstvima moći je oduzeto pojedincima i ograničeno na središnju vlast.istovremeno se i ubiranje poreza od prihoda i imanja koncentrira u središnjoj vlasti, a ova financijskasredstva omogućuju održavanje monopola vlasti, a monopol vlasti opet monopol prihoda. kaže: ovadva monopola ne postoje jedan bez drugog.

ovakvi monopoli su postojali i u nekim ranijim formacijama, no ono što je kod ovog novo jespecijalizirani aparat uprave ovog monopola. tek ovim ovaj (dvostruki) monopol postaje stalnapojava. nadalje – socijalne borbe se više ne vode oko samog monopola, već oko problema tko će ina koji način raspolagati njime.pa kaže: tek kadse stvori stalni monopol središnje vlasti i specijalizirani aparat, vladarske jedinicepoprimaju karakter države.

e sad ćemo vidjeti kako dolazi do monopola. dakle – prije svega – od 11.st. nadalje uzapadnofranačkom carstvu pomalo počinje djelovati mehanizam monopola: okrupnjivanje najjačih ikonkurencija.i sad opet autorova formulacija zakona mehanizma monopola: ako u jednoj većoj društvenojjedinici mnoge manje društvene jedinice koje određenu dimenziju tvore svojom međuovisnošću,imaju razmjerno jednaku snagu u društvu i ako adekvatno tome mogu slobodno i neometanokonkurirati za mogućnosti društvene snage (poslje još kaže da su ukupno raspoložive mogućnostioskudne u odnosu na broj onih koji ih potražuju), dakle prije svega za sredstva za život i proizvodnju,onda postoji vrlo velika vjerojatnost da će jedni pobijediti, a drugi izgubiti i da će posljedica svega biti

17


to da će sve manje ljudi raspolagati sve većim brojem mogućnosti, da će mnogi morati istupiti izkonkurentske borbe i posredno ili neposredno postati ovisni o određenom broju ljudi koji se sve višesmanjuje.

dakle – u ovom procesu se sve više smanjuje broj konkurenata, a u optimalnoj varijanti na krajuostaje samo jedan.

kaže: u stvarnosti su ovi tokovi svakako kompleksniji i manje jednoznačni, ali svakako idu u smjeruokrupnjivanja sve više mogućnosti u sve manjem broju ruku.

dalje – ovakav tok mijenja i načine ponašanja ljudi – kako onih koji su pobijedili, tako i onih koji suizbačeni iz konkurencije i postali ovisni.

pa kaže dalje: iz ovog bi se moglo učiniti da ovaj proces stvarajući sve više ovisnih, stvara i svemanje slobodnih. međutim – činjenicom da većina ljudi postaje ovisna o malom broju na neki načinizokreće oblik ove ovisnosti. što veći broj ljudi usljed mehanizma monopola dospijeva u položajovisnosti, to više raste značaj ljudi kao pojedinaca (iako nisu neovisni). naime – za održanjemonopolističkog aparata je potreban velik broj ljudi, pa tako i monopolist postaje ovisan. nadalje –ovaj monopolist se više ne može u potpunosti prepustiti svojim afektima jer će mu društveni aparat okojem je ovisan početi pružati otpor. tako pomalo taj monopol prestaje biti privatnim monopolomvladara i u nekom obliku dolazi u ruke ovisnih i postaje javni monopol.

ovo se može dobro ilustrirati pojavom javnih financija. ove su se naime razvile iz privatnih financijafeudalnih vladarskih kuća i u početku nema diferenciranja između novca koji vladar troši za razonodui onog koji troši na svoj upravni aparat. većinu ovog prihoda proizviodi vladarevo domenijalno imanje.nastankom monopola nad zemljom jednog vladara kao monopola vlasti i oporezivanja – vladari se idalje prema porezom ubranim financijama odnose kao prema prihodima vlastite kuće – privatnim(iako ovi prihodi postaju za njih posve nepregledni) i njihovoj volji je prepuštena raspodjela. međutim– mogućnost odlučivanja nositelja monopola je zapravo iznimno ograničena ogromnim spletom ljudi ukoji je pretvoren njegov posjed. on je iznimno ovisan o velikom upravnom aparatu, a njegova na prvipogled neograničena moć je pod velikim pritiskom.

i sad pokazuje kako su se ove privatne financije pretvorile u javne: vladar počinje primati proračunomutvrđeni iznos kao i svaki drugi funkcioner. od ovog se odvajaju izdaci za financiranje aparata vlasti.tako od privatnog monopola vlasti nastaje javni, bez obzira što ga i dalje drži pojedinac.nadalje – ista stvar se dešava i sa samom upravom koja počinje kao privatna uprava dvorom. organise pomalo diferenciraju od dvora, a u sebe asimiliraju organe lokalne samouprave. na kraju središnjidvor postaje samo jedan od organa.

tako se na kraju monopol pojedinca stečen na temelju borbi i konkurencije podruštvljava.

e i sad pokazuje kako se ovo ne razlikuje bitno od procesa feudalizacije koji se dešava u ranomsrednjem vijeku. i tamo naime postoji mehanizam monopola. no kad vladar stječe monopol, postajeiznimno teško držati ga, pa ovaj pomalo prelazi na vladareve službenike. u kontekstu ratničkogdruštva s malo međusobnih ovisnosti ovo znači dezintegraciju (feudalizaciju), no u suštini se radi oistom procesu podruštvljavanja monopola.kasnije – kad je međuovisnost bitno veća, postaje moguće oteti monopol, a da se ovaj pritom neraspadne.

mehanizam koji djeluje u oba slučaja: monopolist na svojoj poziciji postaje ovisan o svojimslužbenicima i s vremenom dolazi u nepovoljan položaj spram njih. razlika između ranijih procesa

18


feudalizacije i kasnijih procesa podruštvljenja monopola jest u tome da se u kasnijim procesima zbogvelike društvene međuovisnosti ovaj monopol više ne može podijeliti.

pa sad ponavlja svoju tezu oko mehanizma monopola: svaka slobodna konkurenska borba težistvaranju monopola. kad je monopol jednom stvoren, monopolist postaje ovisan o drugim ljudima, panije više u poziciji da posve slobodno raspolaže mogućnostima koje su mu dane. i ovdje se opetdešava konkurentska borba, koja međutim više nije borba među slobodnim, neovisnim pojedincima,već je riječ o ovisnoj, vezanoj konkurentskoj borbi. dakle ovo je borba za službe ili položaje.

dakle – u ranijoj slobodnoj konkurenciji feudalnog plemstva raspodjela mogućnosti ovisi o privrednoj ivojnoj snazi konkurenata, a borba se vodi primjenom fizičke sile. pobjednik dobiva monopol primjenesile. u slučaju vezane konkurentske borbe (dvorskog plemstva) primjena sile je isključena, a pojedincise suzdržavaju u očitovanju afekata. tako je ova pojava neslobodne konkurencije korak na putuciviliziranja.

kaže: sljedeći korak je preuzimanje monopola vojne sile i oporezivanja od strane građanstva. ovi semeđutim ne bore za vlastiti monopol, tj. razaranje postojećeg monopola, budući da je porezni i vojnimonopol pretpostavka njihovog postojanja u društvu. dakle – oni se ne bore oko podjele monopolaveć oko drugačije raspodjele tereta i prihoda. cilj ove borbe je dakle da se mogućnosti koje uključujemonopol više ne dijele prema milosti pojedinca koji je nositelj monopola i u njegovom osobnominteresu, već u interesu mnogih međuovisnih saveznika. dakle ovdje se borba počinje voditi okoključa raspodjele – oko toga da monopol prestaje biti privatni monopol.

ovo nadalje vodi stvaranju čvrstih institucija za kontrolu monopolističkog aparata. zauzimanje ključnihpozicija se ne određuje više slobodnom konkurentskom borbom koja je slobodna od monopola, većpomoću borbi koje se dešavaju bez primjene sile koja je regulirana i monopolistički vezana. ovo značistvaranje demokratskog režima.

dakle – možemo razlikovati dvije faze u stvaranju monopola:1. faza slobodne konkurencije s tendencijom akumuliranja mogućnosti u sve manje ruku i na

poslijetku u jednoj = stvaranje monopola2. faza u kojoj sila raspolaganja centraliziranim i monopoliziranim šansama tendira da iz ruku

pojedinca prijeđe u posjed sve većeg broja ljudi, a na poslijetku da postane funkcijommeđuovisnog spleta ljudi u cjelini = pretvaranje privatnog monopola u javni

kaže: i u društvima sa slabijom podjelom funkcija postoji tendencija ulaska u ovu drugu fazu, ali onase u svom punom obliku može razviti samo u onim društvima u kojima postoji istančana podjelafunkcija.

e a sad – paralela sa suvremenim konkurentskim borbama na tržištu. kaže: ove se ne vode kao odmonopola slobodna konkurencija. pretpostavka za funkcioniranje tržišne konkurencije jest postojanjevrlo složenih monopolističkih tvorevina. naime – bez monopola sile i oporezivanja (na teritoriju nekedržave) ne bi bilo moguće ograničavanje konkurentske borbe poduzeća na isključivo ekonomskasredstva i održavanje njenih pravila igre.

e i sad ćemo se malo udubiti u procese kojima je u evropi nastao ovaj monopol – i to – naravno – naprimjeru francuske u kojoj je ovaj proces išao najravnomjernije.

19


IV. rane konkurentske borbe u kraljevstvu

sad ćemo ovdje vidjeti kako je kuća capet izašla kao pobjednik borbi za monopol i kako je izgledalata borba.

dakle – već smo vidjeli kako ova borba (u slučaju kuće capet) kreće kao postupno okrupnjivanjeposjeda na manjem teritoriju – ile de france. ova borba se, kaže, nastavlja sve do trenutka kad višenema konkurentske moći na tom teritoriju (usprkos postojanju vazala).

i sad pokazuje kako u 11. st. na području današnje francuske ne postoji stabilnost teritorijalnihtvorevina. ove su male i rascjepkane... vladarsko područje obitelji capet u to doba nije jedinstveno,već se sastoji od nekoliko vladarskih područja u ile de france i oko orléansa.

dakle – tokom 11.st. kuća capet dovoljno jača da dobiva neku vrstu monopola na svojem teritoriju. pdtada počinju borbe većih vladarskih kuća za veće teritorijalne cjeline. pritom su u ovu borbu natjeranisvi, jer jačanje susjeda ujedno znači opasnost za vlastiti položaj.

najveću opasnost po capete su predstavljali normani koji su u tom trenutku bili učvrstili svoju vlast uengleskoj (vilim osvajač) i koji su zbog toga, iako su formalno bili pod lenskom vlašću capetovih bilibitno moćniji od njih. kaže: pritom je vilim osvajač uspostavio snažnu vlast nad engleskom ionemogućio jačanje drugih kuća na tom teritoriju.

dakle – početkom 12.st. je kuća capet još bitno slabija od konkurenata (prije svega od normana).stoga se luj 6. capet usredotočuje na jačanje pozicija na ograničenom teritoriju ile de france.

nakon što se ugasila loza vilima osvajača, borbu za francusku krunu protiv capeta je preuzela kućaplantagenet čije je vladarsko područje bio anjou. ovi također na svojim teritorijima učvršćuju vlast ipobjeđuju konkurentske vazale.

istovremeno – u engleskoj umire henrik 1. i ostaje bez nasljednika, a etienne od bloisa uspijevadobiti pristanak za englesko prijestolje. međutim – zbog njegove slabosti, u engleskoj počinjudjelovati centrifugalne sile: feudalci počinu graditi vlastite utvrde i prikupljati poreze...

e sa – u ovoj situaciji plantageneti počinju konkurirati za englesku krunu, a ovo im i uspijeva 1154.(geoffroy plantgenet). tako ova obitelj dobiva snažnu poziciju za nastavak borbe zazapadnofranačku krunu.

e sad: usljed ovog jačanja anžuvinsko-engleskog kraljevstva, mnogi manji teritorijalni vladari s jugabivšeg zapadnofranačkog carstva se počinju priklanjati capetima. sad još kaže da su plantagenetiformalno bili vazali capetovih, ali da to u ovoj situaciji više puno ne znači, budući da su anžuvinci(plantageneti) u tom trenutku imali značajnu premoć.

pa kaže: u to doba (12.st.) su ove teritorijalne tvorevine ipak imale slabu stabilnost, a mnogo toga jeovisilo o osobinama samih vladara – često i o njihovoj dobi. tako su capeti (koji su tada imali mladogvladara – filip 2. august) 1189. povratili mnoge teritorije koji su pripadali plantagenetima (koji su utom trenutku pak imali starog vladara – henrika 2.). naime – tada kralj još nije mogao nikomeprepustiti svoju funkciju vojskovođe, pa je mnogo toga ovisilo o njegovim fizičkim sposobnostima.

kaže: pri ovom treba shvatiti još jednu stvar: naime ovdje se još ne radi o borbi među državama inacijama već prije svega među nekom vrstom privatnih poduzeća.

20


i sad dalje pokazuje kako je kroz bitke protiv plantageneta (1214.) filip august osvojio velikapodručja današnje francuske i time postao vladar najvećeg teritorija: normandiju, anjou... kaže:pritom filip august ni blizu nije imao pred očima današnji teritorij francuske. njegov osnovni plan jebio naprosto uvećavanje teritorija i slabljenje plantageneta. no – upravo ovaj vladar je uspioučetverostručiti teritorije capeta i odbaciti plantagenete skoro skroz na britanski otok. time ova kućauspostavlja moć s kojom se ne može mjeriti gotovo nitko osim plantageneta

nakon smrti karla 4. – zadnjeg izravnog nasljednika capeta (1327.) oblikovan je velik teritorij okovojvodstva od francije. međutim – ovo je i dalje obiteljski teritorijalni posjed koji obuhvaća dijelove kojisu međusobno relativno slabo povezani osim u osobi vlasnika. ipak – ovo spajanje pomalo pogodujei njihovom snažnijem ekonomskom povezivanju – prije svega povezivanju gradova. ovo povezivanjenaravno potiče i sama vladarska kuća. tako gradovi na neki način postaju instrument za integraciju urukama vladarskih kuća.

e sad – u 14.st. na ovom području u vlasti capetovih i dalje postoje brojne feudalne kuće koje se uodređenim granicama međusobno bore za moć. međutim – moć ovih feudalaca, za razliku odsituacije u 9. i 10. st. se više ne može mjeriti s onom najvećih vladarskih kuća. tako ovi postaju ovisnio najjačima. većina ratnika više ne sudjeluje u slobodnoj konkurenciji za stjecanje nove zemlje, većulazi u hijerarhiju u kojoj se nalaze na nižem položaju i ovisna je o milosti većih gospodara.

tako na zapadnofranačkom području u ovo doba (14.st.) osim vojvoda od francije postoje samo joščetiri vladarske kuće od većeg značaja: vojvode od burgundije vojvode od bretagne grofovi od flandrije vojvode od guyenne (vladari engleske). ovi su najmoćniji od ova četiri, iako raspolažu samo

manjim dijelovima današnje francuske.

među ovim kućama, nadalje, jedine koje stvarno konkuriraju su nasljednici capeta i vladari odengleske – plantageneti. borba među njima će odlučiti o granici i vlasti zapadnofranačkognasljednog područja.

V. novo jačanje centrifugalnih sila: konkurentski krug prinčeva

e sad – usprkos ovom okrupnjenju teritorija capeta razvijaju se i nove centrifugalne tendencije. i ovekao i u ranijem karolinškom razdoblju potječu iz kraljevske obitelji. međutim – usljed ekonomskihpromjena: jačanja uloge novca, obrta i trgovine – ove decentralizirajuće tendencije imaju drugačijuformu nego prije. prije svega – vladarevi službenici se teže mogu potpuno osamostaliti, među ostalimi zato što se jedan dio njih regrutira iz građanskog, a ne iz ratničkog staleža.

dakle – ključni faktor decentralizacije su i u ovom razdoblju vladarevi rođaci. naime – u ovo doba sevladarsko područje ne smatra vlasništvom samog vladara nego njegove kuće, pa tako njegovi rođaciimaju temelja za postavljanje zahtjeva za dodjelom teritorija, prije svega na temelju uvriježenogdruštvenog običaja da se zbrinjavaju djeca, a ne na temelju nekog općeg prava. poštivanje ovogobičaja nameće i prestiž, pa je moćnoj vladarskoj kući nemoguće oduprijeti se pritisku da ga poštuje.

pritom se, kaže, sa zemljom, tj. teritorijem raspolaže kao privatnim posjedom, bez obzira na željunjegovih stanovnika (ovo sad opet uspoređuje s prvatnim poduzećem u kojem vlasnik ne morapolagati račune radnicima).

21


e kaže: vladari su relativno kasno uočili proturječje između zbrinjavanja djece i učvršćivanja vlasti, paje tako tek luj 14. definitivno udaljio sve svoje rođake od vladarskih funkcija.

e pa kaže: u 14.st. kod manjeg plemstva, koje nije imalo mnogo teritorija su mlađa djeca živjelaponekad i poprilično skromno, a posjed se nije mogao puno dijeliti. međutim – kako se teritorij obiteljicapet značajno proširio, ovi si više nisu mogli dozvoliti da ne zbrinjavaju svoju djecu i da ih puštajuda žive kao manji vitezovi. tako se teritorij pod vlašću capetovih ponovno dijeli – ovaj puta djeci, padolazi do nove dezintegracije. i sad nabraja koji je vladar kojem sinu i rođaku dao koje posjede

1350. na vlast dolazi ivan dobri (capet). ovdje jačaju napetosti s drugom najmoćnijom vladarskomkućom zapadnofranačkog nasljednog područja (plantagenet). već prije toga – 1337. započinje lanacborbi koji se naziva stogodišnji rat. naime – ove kuće su iznimno ugrožene jedna od druge: plantageneti gube pozicije na kopnu capeti se osjećaju nesigurnima dok god ove druge nisu skroz potjerali s kopnaovo je dakle pokretač dugotrajne borbe u kojoj cijelo stoljeće nije bilo pobjednika.

i sad priča o tome kako je ivan dobri bio zarobljen od engleza i kako je predao neke teritorijeplantagenetima... pa kako je podijelio teritorij svojim sinovima.e kaže: tako se na vladavinskom području capeta ponovno pojavljuju teritorijalne tvorevine kojedonekle teže samostalnosti i u međusobnoj su konkurenciji. e ali ono što ovu konkurenciju razlikujeod one prijašnje jest da su svi koji u njoj sudjeluju potomci kuće capet koji su dobili apanažu.

jedan od prvih sudionika borbe u okviru same kuće capet = karlo loši od navarre. dakle on je biopotomak i rođak capetovih koji je pod svojom vlašću držao teritorije u pirinejima, kao i neke dijelovenormandije. dakle ovaj se uključio u borbu za krunu, a u prvoj fazi stogodišnjeg rata, ovaj se pojavio ikao saveznik plantageneta. istovremeno je i eduard 3. (plantagenet) po ženskoj liniji u rodu s capetima...

sad još pokazuje kako su do nekih teritorija capeti došli i brakom (flandrija i burgundija). kaže: tadase brak prije svega smatrao poslovnim potezom. jedino što je tada još ostalo nezauzeto od capeta =bretagne.

istovremeno jača borba novih teritorijalnih vladara na području kuće capet. međutim – ovih sada imamanje i svi su potomci capetovih. i sad pokazuje kako je usljed ovih borbi koje su se dešavale i usamoj kraljevskoj kući i sama moć kralja slabila, pa je ovaj sve manje mogao samostalno odlučivati. isad dalje pokazuje kako ovi pretendenti na prijestolje čak i bez da na njega dolaze imaju iznimnoveliku moć, a njihov je dvor nerijetko i raskošniji od onog kraljevog.

i sad opet opisuje tko je imao koji teritorij i kako ga je stekao i kako se tko borio za prijestolje... pritombitno važnija strategija postaje ženidba. dakle u okrupnjivanju teritorija pojedinih potomaka capeta semanje djeluje ratnim sredstvima, a više nasljeđivanjem, brakom ili čak kupovinom.

kaže: stogodišnji rat ne treba samo gledati kao ratničku igru pojedinih teritorijalnih vladara, već i kaopražnjenje unutar jednog napetostima prožetog društva teritorijalnih posjeda određenog reda veličine,kao konkurentsku borbu za prevlast unutar suparničkih kuća...dakle ova borba se vodi između dva bočna izdanka nekadašnjih kraljevskih kuća: valois i lancaster,a cilj obje strane je dominacija na cjelokupnom zapadnofranačkom nasljednom području, uključujućienglesku. ovaj sukob je svakako važniji od sukoba koji se dešavaju unutar pojedinih kuća.

istovremeno – tokom stogodišnjeg rata, postaje sve vidljivija velika međuovisnost većih teritorijalnihcjelina – čitave evrope.

22


kaže: iz stogodišnjeg rata postupno izrastaju engleska i francuska. međutim, za njegova trajanja nitkonije imao pred očima ovakve formacije. oni su prije svega osjećali opasnost koju je za njihpredstavljalo jačanje suparnika.

e sad nekakav prikaz kraja stogodišnjeg rata: englezi osvajaju veći dio francuskog područja, a nakraju i samu kraljevsku krunu. pod ivanom orleanskom se zatim ujedinjuju svi koji su vjernifrancuskim valoisima i vraćaju pariz i ostatak današnje francuske.

kaže: stogodišnjim ratom se rješava pitanje kome će pripasti zapadnofranačko nasljedno područje.ovo pripada parizu, dok se london ograničava na vlast na otoku. time dolazi i do dezintegracije otokai kopna. tako otok kreće svojim vlastitim razvojnim putem: razvija svoje posebne institucije, mješovitijezik...nadalje ovim ratom je definitivno do kraja smanjena mogućnost ekspanzije ovih vladarskih teritorija ubližem susjedstvu, pa će od sada nadalje ekspanziju trebati ostvarivati u udaljenije krajeve.integracija se ograničava na manje područje na kojem ju je moguće ostvariti.

međutim – završetkom ove borbe počinje dodatno jačati sukob između potomaka capeta oko krune...osim pariške kuće (valois) postoji još osam kuća koje se bore za vlast: anjou alençon armagnac bourbon burgund bretagne (ovi jedini nisu potomci capeta) dreux foixpritom je najmoćnija burgundska kuća koja pod svojom vlasti ima burgundiju i flandriju. glavna osborbe za krunu se dakle dešava između ove kuće i pariza.

pa kaže postkarolinška feudalnost je kontrahirala u prinčevsku kapetinšku feudalnost. dakle – cijeliteritorij zapadnofranačke krune je bio pod nasljednicima capeta. ipak – centralizacija i monopol nedolaze automatski nakon stogodišnjeg rata... još se dugo nastavljaju konkurentske borbe, no ovajputa među članovima iste loze... dakle – značajno se suzila konkurencija.

VI. posljednje slobodne konkurentske borbe i definitivni monopolistički položaj pobjednika

kaže: ono što u ovom procesu monopola treba imati na umu jest da su u ovoj fazi razvoja političke iekonomske funkcije bile nerazdvojivo povezane. veliki feudalni gospodar je ujedno bio i vladar inajbogatiji čovjek i vlasnik vojne sile i utjelovljenje zakona i posjednik najznačajnijih sredstava zaproizvodnju.dakle u ovoj fazi su političke i ekonomske funkcije objedinjene u nekom obliku privatnog posjeda. ovoje naravno povezano s jš uvijek velikom mjerom naturalne privrede u kojoj je najvažnije proizvodnosredstvo zemlja. naime – tek novac omogućuje daljnju društvenu diferencijaciju i podjelu rada...

e dakle, u ovim društvima je fizička sila bila nerazdvojiva od namicanja sredstava za proizvodnju. tekkad se uspostavlja trajni monopol sile postaje moguće da se iz ekonomskih odnosa konkurencijeisključi upotreba sile, a tek time može nastati izdvojena sfera koju nazivamo privredom.

kaže: pojam konkurencije je općenitiji od onog koji podrazumijevamo pod konkurencijom u privrednimstrukturama. ona se pojavljuje svagdje gdje se više ljudi takmiči oko iste mogućnosti. posebna vrsta

23


ovakve konkurencije je slobodna konkurencija. ovo je dakle situacija u kojoj je potražnja većineusmjerena na šanse kojima još nitko ne raspolaže i koje stoje izvan konkurentskog prostorasuparnika. do ovakve konkurentske borbe može doći i kad su suparnici na neki način međuovisni, alinijedan od njih nema dovoljno mogućnosti – tj. kad su društvene snage raspoređene ravnomjerno.

i sad ukazuje na analogije koje postoje među konkurentskim borbama danas i onima koje postoje udoba razvijenog feudalizma. naime – za sve sudionike u konkurenskoj borbi je prisila njihva vlastitasocijalna egzistencija. kad se u nekom području koje je slobodno od monopola pokrene konkurentskaborba, sudionici (viteška obitelj, privredno poduzeće, teritorij ili država) imaju samo dvije alternative:boriti se ili biti pobijeđeni. posljedica gubitka je uvijek neki tip degradacije: od smrti, do gubitkasamostalnosti u slučaju pobjede povećavaju se šanse pobjednika.

kaže: u situaciji slobodne konkurencije samo održavanje socijalne egzistencije traži stalnopovećavanje šansi. ovo naravno znači i gubitak šansi za druge. pobjeda nad jednim krugomsuparnika znači dalje suprotstavljanje i spor sa suparnicima višeg ranga, a ovo opet ide na isti načinkao i u prethodnom krugu. ovo na kraju vodi do monopolističkog poretka koji nitko od sudionika nijeplanirao niti htio. na mjesto ovih slobodnih konkurentskih borbi dolaze konkurentske borbe koje suograničene monopolom. stvaranjem ovih monopola javlja se i mogućnost upravljanja raspodjelommogućnosti, a time i borbi, u smislu neometanog funkcioniranja suradnje međusobno povezanih ljudi.

dakle – ovo je bio tip borbe koji se odvijao između nasljednika kuće capet. iako nijedan ne težiuspostavi monopola, svaki je obavezan jačati se i boriti se s drugima kako bi spriječio gubljenjevlastite društvene snage. u početku se ova borba vodi isključivo za zemljišne posjede kao izvoreprihoda, a kasnije, prodorom upotrebe novca, za raspolaganje i ubiranje poreza.

dakle ovaj sukob i konkurencija između valoisa, burgundske loze i vojvoda od bretagne kulminiraponovno u 15.st.. dakle ove snage se okupljaju kako bi srušile luja 11.i sad pokazuje kako se pariška kraljevska kuća nije ništa drugačije ponašala od ostalih kuća koje suradile na dezintegraciji. e i sad ćemo vidjeti kako je luj 11. na kraju uspio pobijediti.

1476. karla hrabrog od burgundije pobijeđuju švicarci, a nešto kasnije ovaj i pogiba. za rukunjegove jedine kćeri se sad natječu luj 11. i kuća habsburg. u ovoj borbi pobijeđuju habsburzi, aovo otvara buduće suparništvo habsburga i pariških kraljeva.

ipak – sada kao jedini samostalni teritorij ostaje bretagne. međutim – krajem 15.st. umire kraljbretagne i ostavlja samo jednu kćer. i ovdje ponovo dolazi do sukoba s habsburgovcima oko rukeove kćeri (karlo 8. – sin luja 11. i maksimilijan habsburški, vladar burgundije, čija je žena – kćerburgundskog vladara, umrla, pa je ovaj opet slobodan.).u ovom slučaju pobjedu odnosi karlo 8.

ovdje se dakle vidi kako vladarska kuća koja se izdiže visoko iznad drugih u svojem području počinjekonkurirati s kućama iz šire regije koje su se na sličan način izdigle (habsburgovci). ovo ujednodoprinosi i daljnjoj sve jačoj integraciji francuske...

iako u području današnje francuske još uvijek ostaju neke samostalne vladarske kuće (bourbon...)ove više nisu u natjecanju za francusku krunu. tako su pariški kraljevi na kraju dobili monopol, koji svremenom sve više poprima apsolutni karakter.

e a budući da se slična stvar dešava i s habsburgovcima, nastaje novo suparništvo i slobodnakonkurencija, a time počinje nastajati i glavna os novog evropskog sistema napetosti.

24


e sad malo usporedba francuskog i habsburškog područja vlasti: naime francusko, iako je manje,bitno je integriranije, zatvorenije i zaštićenije prirodnim granicama. latentna i otvorena borba koja senakon definitivne pobjede pariških kraljeva vodi s habsburgovcima je na neki način okorazgraničenja i postavljanja one granice koju je moguće braniti.

kaže: danas se mnogima čini kako je ovo bio planiran proces formiranja država kakve postoje udanašnjem obliku. tako se i tadašnja djelovanja pojedinaca rado procjenjuju u skladu s današnjimvrijednostima, tj. da aktere procjenjuju u skladu s tim jesu li oni pomogli ili odmogli današnjemstanju... međutim – potrebno je okrenuti se nužnostima koje su u to vrijeme poticale ljude nadjelovanje (ovo naime svakako za nikoga nije bilo stvaranje nacionalne države).

no – nije dovoljno da promatramo akcije pojedinaca, već se moramo okrenuti i strukturalnimzakonitostima razvoja. naime – nove tvorbe su prije svega nastale zbog konkurentskih borbi isuprotnih interesa. da nije bilo ovog – ne bi se ni uspostavio monopol sile. u svakom slučaju: pojedinci koji su doprinijeli nastanku onog što postoji danas, to nisu planirali.

osim toga – kad promotrimo borbe koje su se dešavale i način na koji su one išle, možemo vidjeti dokoje mjere su granice i centri ovih formacija bili neizvjesni, pa i slučajni.

dakle ove formacije (države..) nastaju iz spleta nebrojenih interesa i namjera pojedinaca, od kojih suneki usmjereni zajednički, a neki suprotno ili neprijateljski. dakle nastaje nešto što nitko nije planiraoili napravio namjerno, no ipak je rezultat namjera mnogih. kaže: u ovom je čitava tajna spletadruštvenih odnosa, njihove nužnosti, strukturalne zakonitosti ustroja, karaktera njihovih procesa isamog razvoja. kaže: ovo je tajna sociogeneze i dinamike odnosa.tako kraljevi većinom nisu težili ničem drugom nego da steknu sljedeći komad zemlje, a sve to da gane bi stekao netko drugi tko bi onda mogao postati jači od njih. čak i ako su pred očima imali slikuveće kraljevske moći, ovo je prije svega bila nostalgija za starim franačkim carstvom, a ne neka vizijabudućnosti.

VII. raspoređivanje težišta unutar vladarske jedinice. njegovo značenje za centralnu silu.stvaranje 'kraljevskog mehanizma'

dakle – u razvoju monopola razlikujemo dvije osnovne faze:1. faza slobodne konkurencije i stvaranje monopola2. pretvaranje privatnog monopola u javni

kaže: iako do podruštvljavanja monopola u punom smislu dolazi u kasnoj fazi (u francuskoj jenajznačajniji izraz ovog revolucija), struktura i povezivanje koje vodi podruštvljavanju postoji već i uranim fazama konkurentskih borbi, ali ne dolazi do izražaja na način na koji bi monopol učinili javnim.

dakle – feudalizacija koja se dešavala kao djelovanje centrifugalnih sila je, smatra autor, upravoprimjer ovakve tendencije podruštvljavanja u ranijim fazama. i ovdje dakle raste ovisnost vladara oslužbenicima, pa tako njegova vlast pomalo prelazi na pojedine ratnike, a potom i na cijelo ratničkodruštvo. ovaj tip podruštvljavanja je vezan uz naturalnu privredu i zemljišno vlasništvo, a zbog togaon znači i raspadanje centraliziranog monopola. naravno, kako smo vidjeli – tendencije centralizacijei decentralizacije su se ovisno o uvjetima izmjenjivale.

e kaže: tek pojavom novčanih sredstava kao dominantnog oblika vlasništva se centralizirani monopolpri prijelazu iz ruke jednog u ruke mnogih pa i svih više ne raspada kao što je to slučaj sfeudalizacijom, već postaje instrument društva s podijeljenim funkcijama – središnji organ države.

25


razvoj robne razmjene i novčanog prometa (i socijalnih formacija koje su nositelji tog sistema –gradovi) je u promjenjivom odnosu s razvojem monopola vlasti. ovaj odnos se prije svega sastoji odmeđusobnog podupiranja: s jedne strane – monopol vlasti postaje sve više moguć uz postojanje diferencijacije društva,

podjele rada i novčane privrede s druge strane – napredovanje podjele rada i novčane privrede ovisi o postojanju monopola vlasti.

naime – produživanjem i diferenciranjem radnih tokova sve se više izlučuje specifičnakarakteristika središnjeg organa vlasti: regulacija i koordinacija cjeline procesa s podijeljenimfunkcijama.kaže: ovo je zapravo funkcija središnje vlasti i u jednostavnijem ratničkom društvu s naturalnomprivredom – koordinacija zajedničke obrane. međutim – ova funkcija se iscrpljivala u potrebiobrane, a kad ova nije bila potrebna, nije bio potreban ni centralni autoritet.

e sad zbog diferencijacije i specijalizacije društvenih funkcija koja se najsnažnije dešava naevopskom zapadu, specijalizirani organi za regulaciju i koordinaciju dobivaju izvanrednu stabilnost.netko bi iz ovog mogao pretpostaviti da će jačanjem ove važnosti i centralizacije nastati i sve veći jazizmeđu vladajućih i podanika. međutim, pokazalo se da je u velikom broju slučajeva usprkoscentralizaciji, moć raspolaganja centralnim institucijama podijeljena i diferencirana. u nekimrazdobljima, ona to naravno i nije bila. međutim – difuzija moći ne znači i smanjenje važnostisredišnjih organa. dakle treba razlikovati dvije stvari kod središnjih organa1. njihovu funkciju unutar spleta ljudi kojem pripadaju2. njihovu društvenu snagu. dakle, autor smatra da društvena snaga institucija prije svega ovisi o

broju ljudi koji su o njoj ovisni. ova snaga u pojedinim fazama varira usljed stalnog djelovanjacentralizirajućih i decentralizirajućih tendencija.

do sad smo razmotrili kako se centralizacija dešavala 'izvana', tj. kao okrupnjivanje jednogvladarskog posjeda. e sad nas ovdje zanimaju procesi povezivanja unutar same vladarske jedinicekoji središnjoj moći u usporedbi s prethodnim fazama daju iznimnu snagu, a cjelini formuapsolutističke države.

nastankom monopola vlasti jedne vladarske kuće na većem teritoriju, ova vlast urasta i u funkcijuregulatora i koordinatora te jedinice. ovo je naravno funkcija koju vladar nije stvorio sam. ova funkcijanaprosto nastaje zbog porasta diferencijacije funkcija u cjelini društvenog saveza. e kaže: ono što jeovdje zanimljivo, pa i paradokasalno jest kako ovaj vladar u tom specifičnom trenutku dobiva tolikukoličinu društvene snage da je moguće govoriti o gotovo neograničenoj moći (apsolutizam)?

odgovor: u ovoj situaciji je zbog specifičnog skupa okolnosti ovisnost društvenih slojeva o vrhovnomkoordinatoru i regulatoru bila najveća.

a sad će objasniti zašto je ta ovisnost u ovom trenutku bila tako velika. e a da bi to pokazao, ukazatće na jedan fenomen. naime – porastom društvene podjele funkcija raste njihova ambivalentnost,višeslojnost interesa koja je tim veća što je više raščlanjen splet međuovisnosti. tako su ljudi,skupine, staleži, klase koji su međusobno ovisni istovremeno potencijalni prijatelji i partneri, ali iprotivnici, konkurenti ili neprijatelji.i sad pokazuje kako su u nepovezanom društvu naturalne privrede međusobni odnosi vrlojednoznačni i crno-bijeli: postoje samo apsolutni prijatelji i apsolutni neprijatelji, a ovo se može i brzopromijeniti.e dakle – grananjem međuljudskih odnosa ovi postaju sve više kontradiktorni, a sklonosti inesklonosti nijansirane. zašto: svaka izravna akcija protiv nekog na neki način ugrožava socijalnuegzistenciju napadača. ovo je ujedno i matrica za civilizirano ponašanje.

26


ista ova stvar vrijedi i za današnje odnose među državama. primjer: danas nitko ne može neprijateljau ratu do kraja uništiti ili protjerati. dapače – najčešće poslije rata mora obnavljati neprijateljskuzemlju. ovo naravno ne znači nestanak mehanizma monopola, već samo da djelovanje postajeosjetljivije i riskantnije. autor naravno smatra da će na kraju i na međunarodnom planu doći doformiranja monopola...

e i sad se vraćamo na apsolutnu monarhiju. dakle – ovdje usljed porasta društvene međupovezanostinastaju sve ambivalentniji odnosi među društvenim skupinama. postoje i granične situacije u kojimainteresne napetosti u drušvu postaku toliko velike da dolazi do skokovite promjene socijalnih težišta ido nove organizacije društva na novim osnovama (revolucija).

e i kaže – u ovom je ključ društvene moći središnjih institucija: u trenutku kad postoji suradnja najmoćnijih društvenih skupina (funkcijskih klasa), dakle kad nema

prevelikih suprotnosti interesa koji bi ugrozili njihovu međusobnu ovisnost i funkcioniranjedruštvenog aparata. u ovoj situaciji je i moć odlučivanja središta relativno ograničena.

kad poraste napetost između glavnih društvenih skupina, ali su ove još uvijek zainteresirane zaodržanje postojećeg društvenog poretka i boje se većih poremećaja – moć vlasti raste i dostižesvoj optimum

kad je strukturalna suprotnost među skupinama toliko velika da više nije moguć dobrovoljnikompromis, i kad se dešavaju stalne neodlučene borbe među njima (ovo se najčešće dešava kadsu skupine suprotnih interesa izjednačile moć) – onda postoji vjerojatnost da će vlast imatiiznimnu moć. naime sve interesne grupe postaju ovisne o vrhovnom središtu koordinacije, budućida se međusobno ne mogu ni o čemu dogovoriti.

dakle: svagdje gdje u snažno funkcionalno diferenciranom društvu imamo iznimno snažnu središnjuvlast, pokazuje se da postoji i snažna ambivalentnost interesa najvažnijih funkcijskih skupina kao iravnoteža njihovih snaga.

jedan od mogućih aparata koji se pojavljuju u ovim situacijama = kraljevski mehanizam. dakle uovakvoj situaciji, uz postojanje kraljevske vlasti dolazi do apsolutizma. kaže dalje: ovakav mehanizam je i u osnovi drugih snažnih samovlada, a ne samo onih kraljevskih...

kaže dalje: bez obzira na koji način se vladar našao na svojoj poziciji, ova pozicija će mu brzonametnuti svoju zakonitost. ta zakonitost ga vrlo brzo distancira od svih ostalih skupina u društvu, pai od one iz koje je prvobitno i sam proizašao.

dakle: zbog svoje specifične funkcije vladar u diferenciranom društvu ima specifične interese. njegovosnovni interes = izjednačavanje interesa ostalih skupina. zašto: vladar naime prije svega mora raditina tome da njegova društvena snaga ne opada, tj. da raste. time i on postaje jedna od stranaka udruštvenoj igri. dakle – ako je njegov interes funkcioniranje društvenog sklopa u kojem on ima položajkoji ima, onda se on ne može trajno prikloniti nijednom od suprotstavljenih interesa. naime – ako ovoučini, njegova društvena snaga će s vremenom biti ugrožena. naime vladar je ovisan: s jedne strane o tome da se održava određena razina suradnje i međuovisnost među skupinama s druge strane, on ovisi o tome da među ovim skupinama postoje snažne suprotnosti interesa.

naime – samo ove suprotnosti čine njegovu funkciju koordinacije važnom, a time i uvećavajunjegovu društvenu snagu.

u slučaju da jedna skupina značajno nadjača – vladareva pozicija dolazi u opasnost. u slučaju da seskupine udruže – vladar također postaje nepotreban.

27


tako je vladar u ovom drušvu neka vrsta centra interesa. on se često povezuje s drugom po redunajsnažnijom grupom, a ne prvom. kaže: tako vladar ne ovisi samo o ambivalentnosti interesa kojipostoje u društvu, nego je i njegov vlastiti interes ambivalentan.

dakle – ovdje je riječ o vrlo jednostavnoj shemi društvene aparature: vladar je uvijek neusporedivoslabiji od društva u kojem vlada. njegova snažna pozicija se temelji samo na činjenici postojanjaambivalentnih (djelomično istih, a djelomično suprotnih) interesa u društvu. u situaciji kad suprotnostiovih interesa iznimno ojačaju, a pritom zbog izjednačenosti snaga nema šanse da ijedan od njihpobijedi. ovo je situacija koja središnjem vladaru daje iznimnu moć.i sad za razumijevanje ovog daje metaforu natezanja užeta: socijalne skupine koje su približnoizjednačene natežu uže, ali nijedna od njih ne može previše povući na svoju stranu. ovdje sepojavljuje vladar koji ne pripada nijednoj skupini i koji nateže uže uvijek na onoj strani na kojoj imamanje snage, kako bi održao napetost. time on postaje taj koji upravlja tom napetošću.

dakle – vladar koji u osnovi ima minimalnu moć koristi tu svoju minimalnu moć kako bi upravljao.međutim – u ovoj situaciji vladar je jednako ograničen kao i svi drugi sudionici i ovisan o strukturiaparature kojom upravlja.

ovo dalje znači da snažan vladar nije rezultat nekih osobnih karakteristika pojedinih ljudi, većdruštvene strukture koja zahtijeva i omogućuje jaku samovladu. pritom je ovo, kaže, čisto shematskiprikaz: u stvarnosti interesi nisu bipolarni već najčešće multipolarni...

dakle: u slučaju apsolutne monarije se svakako radi o antagonizmu dvije društvene skupine:građanstva (koje jača) i plemstva (koje slabi). dakle ova podjela je u temelju kraljevskog mehanizmazbog kojeg je apsolutizam bio moguć.najveću snagu pritom apsolutizam postiže u trenutku u kojem se ojačalo građanstvo sukobljava sasve slabijim plemstvom (16, 17, i 18.st.). pritom ova dva sloja postaju i sve više međuovisni. pritomcilj građanstva u ovom trenutku nije ukidanje plemstva kao institucije, već stjecanje njegovihprivilegija. dakle ovi žele postati novo plemstvo.

e sad – kako u ovo vrijeme izgleda tipični predstavnik građanstva? ovo svakako nije samostalnitrgovac. naime – od 17. i 18.st. najvažniji predstavnik građanskog staleža je kraljev građanskislužbenik. e sad – kako to izgleda u francuskoj. kaže: ovdje ovi građani svoje namještenje udržavnom aparatu kupuju novcem kao vlastiti posjed i ono postaje nasljedno. na temelju ovognamještenja, on uživa brojne povlastice. ovi ljudi se nazivaju 'noblesse de robe' i oni su uobičajeno ipredstavnici građanskog staleža u raznim skupštinama i sl.

kaže: pritom je najvažniji interes koji dijele svi građani (kako ova elita, tako i ostali), održavanjenjihovih privilegija. naime – o privilegjama ovdje ovise i trgovci i obrtnici (cehovi...). dakle građanstvoje ovdje, kao i plemstvo, staleška formacija koja ima određene privilegije. ovo je ujedno i razlog zaštose građanstvo nije spremno udružiti kako bi postiglo ukidanje plemstva kao institucije: ovo značiukidanje privilegija za sve.

tek pojavom građanstva koje svoju egzistenciju ne temelji na privilegijama, postaje moguće da ovozahtijeva ukidanje institucije privilegija samih. međutim – ovo naravno ide i protiv samog staroggrađanstva.

e kaže: revolucija 1789. tako znači rušenje cijelog staleškog poretka i privilegija – kako plemstva,tako i građanstva. ovo dakle postaje moguće samo pojavom građanstva koje nije ovisno oprivilegijama. naime – staro građanstvo, iako su njegovi interesi suprotni onima drugih staleža, nijezainteresirano za rušenje cjelokupnog poretka. u ancien régimeu postoji snažna napetost među

28


staležima, pa i otvoreni sukobi, ali i snažna međuovisnost. dakle – to je upravo ona situacija u kojojfunkcionira kraljevski mehanizam: što je veća napetost – to je kraljeva snaga veća.

(u engleskoj se nasuprot ovom desilo povezivanje plemstva i građanstva, pa je ovima uspjeloograničavanje moći kralja: dakle ovdje se radi o istom mehanizmu u drugim okolnostima).

dakle: u okviru ove velike transformacije društva u kojoj jačaju građanske, a slabe skupine plemstva,postoji jedna faza u kojoj ove dvije skupine uspostavljaju ravnotežu. ovo omogućuje pojavu aparaturepovezanosti koja se naziva kraljevski mehanizam. dakle način raspoređivanja društvene moći iuska međuovisnost dviju skupina ne dopušta da dođe do presudne borbe. e i budući da je tako – oveskupine moraju vladaru prepustiti sve odluke koje sami ne mogu donijeti.

ovaj sustav se naravno stvara neplanirano i slučajno.

e i sad ćemo promotriti staleže kroz srednji vijek u budućoj francuskoj:

kler: ovaj u zapadnofranačkom carstvu (9, 10.st.) nije imao toliko svjetovne vlasti kao uistočnofranačkom. budući da su međutim crkveni posjedi raštrkani diljem zemlje i često predmetnapada vlastelina, crkva je zainteresirana za jednu središnju vlast koja bi joj pružala zaštitu.tako kraljevska kuća (capet) postaje instrument crkve u borbama protiv ratničkog staleža. tako sekraljevi uključuju i u crkveni ceremonijal: posvećivanje, pomazanje, krunidba. tako kraljevstvopoprima pomalo sakralni karakter. međutim – ova veza naravno ne traje dugo, budući da crkva koja je u to vrijeme bitno boljeorganizirana od svjetovne vlasti (s centralnim vladarom), ubrzo postaje konkurencija svjetovnimvlastima. iz ovog se posvuda razvija i borba, a većinom završava time da papa biva odbačen nasvoju poziciju duhovne moći. ovim se povlače i rituali posvećivanja kraljeva, ali nikada u potpunosti.

no sad ćemo vidjeti kako su se isprva zapadnofranački kraljevi povezali s crkvom. naime – u skladusa zakonitosti kraljevske funkcije – vladar se povezuje sa skupinom koja je druga po redu u snazi(kler), a kako bi je ojačao u borbi protiv najjače skupine (plemstva). e i tako kralj na neki način koristicrkvu kao svoju infrastrukturu po čitavoj zemlji: njena sredstva, obrazovanost, organizacijskoiskustvo, utjecaj na populaciju.kaže: ova bliska veza kraljevske kuće s crkvom je vjerojatno objašnjenje prednosti kuće capet predostalim teritorijalnim vladarima u ranim borbama. tako je kler u ovoj ranoj fazi važna centralizacijskasnaga.

pojavom trećeg staleža dolazi do premiještanja osi napetosti u društvu. do 11. i 12. st. je glavna osnapetosti bila između plemstva i klera. nakon toga sve više u prvi plan izbija antagonizam plemstva igrađanstva. u ovom se već u ranoj fazi kralj pojavljuje kao koordinator u funkciji održavanja ravnotežei napetosti. tako kraljevi, iako su u početku sumnjičavi prema nastanku novih oblika društvenihzajednica (gradova, komuna trgovaca i obrtnika), vrlo brzo uviđaju mogućnost vlastitog jačanjapomoću ovih. stoga kralj počinje podržavati jačanje građanstva (u onim dijelovima koji su mu nakorist, npr. financijsko jačanje), međutim istovremeno ga i ograničavaju u stvarima poput traženjavladarskih funkcija građana. tako je odnos vladara prema građanstvu ambivalentan. uz ovo se naravno pojavljuju i situacije bolje suradnje staleža (kroz staleške skupštine, parlamente).kaže: u razdobljima u kojima je ova suradnja bila bolja, kralj je naravno imao manje društvene snage,a kad njihove napetosti rastu – kralj jača. međutim – usljed slabe povezanosti staleža međusobno injihovog relativno samostalnog funkcioniranja, potreba za kraljem kao koordinatorom je relativnomala, budući da ne dolazi ni do velikih antagonizama.

razvoj kraljevog administrativnog aparata: ovaj je u početku prije svega sastavljen od klera, a kasnijei od siromašnijih ratnika (bez zemlje). no već i u ranoj fazi u kraljevskoj upravi ima i ljudi koji su ispod

29


ratnika i svećenika: građana. porastom i jačanjem gradova, udio građana u kraljevskoj upravi raste,pa oni već u srednjem vijeku značajno prožimaju aparat kraljevske vlasti. osnovni temelj na kojem oviulaze u taj aparat = obrazovanje i pismenost. naime – širenjem kraljevskog upravnog aparata,obrazovanje, koje je prvobitno bilo rezervirano za svećenstvo, sve se više sekularizira. sveučilišnoobrazovanje postaje dostupno bogatijim građanima i ovo za njih postaje način ulaska u kraljevskeslužbe.e i tako pomalo građani iz kraljeve uprave potiskuju svećenstvo i plemstvo. time nadalje, interesivelikog dijela građanskog sloja postaju identični s interesima kralja i njegovog upravnog aparata. timegrađanstvo stječe i važnu poziciju moći – jačaju u odnosu na plemstvo, dobivaju privilegije...

e pa kaže: ovo nam pokazuje kolika je funkcijska međuovisnost između uspona kraljevstva igrađanstva. naime građanstvo kao stalež željan društvenog uspona, bilo je dobrodošao pomoćnikkraljevstva protiv bitno jačeg plemstva i svećenstva.

međutim – slabljenje plemstva je vezano uz još jedan bitan faktor: povećanje količine novca i njegovostalno obezvređivanje (koje se posebno ubrzava u 16.st.). naime plemstvo pretežno živi od prihoda svlastitog imanja i nije ga u stanju umnožiti tempom kojim vrijednost novca pada. tako ono nužnopomalo osiromašuje, a mnogi njihovi posjedi padaju u ruke bogatih građana.kaže: većina ovog plemstva nije razumjela mehanizme koji su ga tjerali u propast (novčana privreda),ali je kao njihovu otjelovljenje vidjela u građanstvu. tako se ono pomalo nalazi u konkurenciji sgrađanstvom za iste šanse, pa dolazi do sve veće napetosti. tako pomalo nastaje aparaturaravnoteže koja održava kraljevski mehanizam.

dakle kako izgleda ta uspostavljena ravnoteža i napetost: građanstvo je uspostavilo snažne korporacije koje su dovoljno moćne da se suprotstave vlasti

plemstva, ali nisu dovoljno moćne da plemstvo dovedu u ovisan položaj plemstvo je dovoljno moćno da za građane predstavlja stalnu opasnost, ali nije dovoljno moćno

(ekonomski) da bi uspostavilo neposrednu vlast nad građanstvom. plemstvo pomalo gubi svojufunkciju uprave i sudstva

dakle – nitko nije dovoljno moćan da porazi protivnika, pa kraljeva funkcija postaje iznimno važna.

u kontekstu ovog sve većeg jačanja građanstva, vladar u nekim situacijama nastoji pogodovati iplemstvu (kako bi održao ravnotežu). tako većina plemstva biva oslobođena od plaćanja poreza. noni ovo nije dostatno da poboljša njihov ekonomski položaj.druga važna odredba kojom je kralj nastojao održati razlike plemstva i građanstva = odredba daplemić koji se želi baviti trgovinom mora odustati od svoje plemićke titule. time je naravno spriječengotovo jedini način za bogaćenje plemića.ipak – plemstvo je do 18.st. zadržalo svoj vanjski sjaj – prije svega zahvaljujući činjenici da jepostojao određni broj službi na kraljevskom dvoru koji je bio rezerviran isključivo za pripadnike ovogstaleža. tako se iz seoskog plemstva izdiže sloj dvorskog plemstva čiji ugled se može mjeriti snajbogatijim građanima. dakle – na isti način na koji je u vrijeme kad je građanstvo bilo slabije onoimalo monopol na kraljevske službe, tako sada kad je plemstvo oslabilo – kralj koristi isti instrument usuprotnom smjeru.

iz ovog se vidi ambivalentan odnos vladara prema plemstvu: s jedne strane kraljevski dvor injegov aparat služe kao instrument za držanje plemstva podalje od političkih funkcija, a s drugestrane on se pojavljuje i kao instrument za njegovo zbrinjavanje.tako do 17.st. upravni aparat postaje definitivno monopol građanstva, dok dvorski aparat u užemsmislu postaje monopol plemstva. tako se pomalo ukida mogućnost da građani kupe položaj nadvoru. tako kraljevski dvor postaje institucija za zbrinjavanje i pripitomljavanje plemstva. ovo nadaljeznačajno ograničava njihove mogućnosti. čak i ako se uključuju u rat, oni više nisu slobodni vitezovinego kraljevi oficiri. no, većina seoskog plemstva ne može čak ni ući u ovaj krug.

30


ovo je najpotpunije provedeno za vladavine luja 14. ovo, kaže autor, se vidi i iz same građeversaillesa: plemstvo se mora zbrinuti i vidljivo izdignuti iznad ostatka društva, a s druge strane, onose mora pripitomiti na najpotpuniji mogući način. tako ih kralj stavlja u potpunu financijsku i druguovisnost.ovo među ostalim uključuje i stavljanje plemstva pod stalni nadzor kralja. sad pokazuje kako je kraljčak unajmio i špijune iz švicarske koji su danonoćno pratili dvorsko plemstvo i podnosili detaljneizvještaje kralju. naime – i dalje su se glavni neprijatelji kraljeve vlasti nalazili upravo u krugu najvišegplemstva.

i sad pokazuje kako na dvoru luja 14. izostanak višeg plemstva nije bio dopušten. kaže: ovdje se vidida je dvor zapravo postao institucija za nadgledanje.

kaže: kod luja 14. je apsolutizam tako dobio svoj konačni oblik: od kralja koji je posjedovao ipoklanjao zemlju, postao je kralj koji posjeduje novac i poklanja novčane rente. time su definitivnoslomljene centrifugalne sile. svi zamislivi konkurenti vladara su s njim u ovisnom odnosu. dvorskoplemstvo se više ne bori u slobodnoj konkurenciji, nego u vezanoj – za šanse koje daje gospodarmonopola. organizacijski oblik ove vezane konkurentske borbe = dvor.

no kaže: već u ovoj fazi, iako se za nju može reći da je potpuni monopol vlasti tada stvarno bioprivatno vlasništvo vladara, postoje klice procesa koji će dovesti do podruštvljenja monopola. naime –funkcijska ovisnost vlasnika monopola o ostalim društvenim slojevima postaje sve jača. njegovasnaga se temelji isključivo na ravnoteži snaga koja postoji u tom trenutku, a koja se uskoro počinjemijenjati. međutim – čak ni u ovoj situaciji on nije posve neograničen u svojim odlukama, već jesnažno upućen na balansiranje. tako je i kod kralja potrebno veliko samosavladavanje.

pa kaže: mogućnost središnjeg vladara da upravlja u vlastitom interesu se počinje ograničavati kadse ravnoteža snaga počinje mijenjati u korist građanstva...

VIII. sociogeneza poreznog monopola

dakle ukratko – promjena do koje je došlo: zemljišni posjed ratničke obitelji, raspolaganje određenimzemljištem i njihovo pravo na naturalna davanja ili usluge različite vrste pretvara se uslijednapredovanja podjele funkcija tijekom mnogih konkurentskih borbi u centralizirano raspolaganjevojnim sredstvima moći i redovitim novčanim davanjima ili porezima daleko većeg područja. unutartog područja više nitko ne smije upotrebljavati oružje ili utvrde – primijeniti fizičku silu bez dopuštenjasredišnjeg vladara.

kaže: u srednjem vijeku su novčana davanja vladarima bila nezamisliva. njih se smatralo gotovoistima kao razbojničke pohode ili ubiranje kamate. jedinim prihvatljivim nametom se smatrao onaj uprirodnim dobrima.ipak – s druge strane – i u najranijim fazama je vladar povremeno upućen na novčane namete. e isad autor opet kaže kako pojavu novčanih nameta ne treba smatrati planiraniranim razvojem koji jetekao jednosmjerno. u feudalnom društvu su prije svega postojala novčana davanja feudalcima uobliku pomoći ili davanja za udaju kćeri. stalna davanja u obliku poreza su se smatrala razbojničkima.

e sad – u 12. i 13.st. se pojavljuje novi tip novčanog prihoda vladara. naime tada je postalouobičajeno da se i građani pozivaju u kraljevu vojnu službu. no kako mnogi ovo nisu htjeli raditi, onisu se novcem otkupljivali iz nje. ovim novcem su vladari mogli angažirati ratnike po potrebi, čija jeponuda bila relativno velika.

31


tako se ustaljuje običaj da vladar za ratne pohode od gradova zahtijeva određenu količnu novaca iljudi. no ovo se i dalje smatra nekim oblikom feudalne pripomoći koja se ne plaća uvijek dragovoljno,a ni redovito.no pomalo – kako konkurentske borbe postaju sve jače – vladari trebaju sve više novčanih sredstava,pa se polako razvijaju razni oblici u kojima ih ovi namiču od staleža (gradova i feudalaca). i sadpokazuje kako su ovi novčani nameti često izazivali i ozbiljne pobune – ponekad i do te mjere da suse feudalci povezivali s gradovima protiv vladara. ovo povezivanje se u engleskoj nastavilo, no ufrancuskoj nije...no u prvim fazama vladar nije dovoljno jak da bi posve samostalno odlučivao o visini nameta, pa onvrlo često mora pregovarati sa staležima...

ova situacija sa povremenim davanjima se međutim mijenja sa stogodišnjim ratom. ovdje naime ratpostaje stalna pojava, pa tako i davanje za njega.

kaže: ovaj postupni nastanak poreznog monopola međutim ne treba smatrati kao aktivnost kralja nanjegovoj uspostavi. interes vladara je prije svega bio izvući što više novca iz svog vladarskogpodručja u trenucima u kojima ga na to tjera situacija (rat). no postupno ova povremena davanja(feudalna pripomoć) prerasta u redovita novčana davanja. bitan faktor pritom je i jačanje novčaneprivrede...i sad nabraja izravne i neizravne namete koji su se pojavljivali tijekom stogodišnjeg rata. iako se ovitada još predstavljaju kao privremeni nameti koji će prestati čim prestane rat... no prikupljeni novacse naravno ne koristi samo za ratovanje, već vladar njime raspolaže posve slobodno (od opremanjavojske do kupovanja poklona prijateljima...). s druge strane – budući da je većina stanovništva (igrađani i feudalci) neposredno zainteresirana za uspješan otpor englezima, otpor davanju kralju zaratovanje ne uspijeva ojačati.e, a kad je zarobljen kralj ivan (od engleza), raspisuje se davanje (na prodaju, tj. neki tip poreza napromet) za šest godina kako bi se skupila svota koju traže englezi za otkupninu. ova davanjanastavljaju trajati kroz sljedećih dvadeset godina, a tržišni promet se njima ubrzo prilagođava. uz tose pojavljuju i stalno novi nameti...

tokom ovog rata se usljed potrebe za prikupljanjem ovih nameta razvijaju i specijalizirane službeničkefunkcije koje se bave prikupljanjem... tako se pomalo razvija i komora za prikupljanje ovih'izvanrednih davanja'. i sad pokazuje kako u ovom razdoblju (14.st.) kraljevi, iako uviđaju da su im ova davanja nužna, ovadavanja ujedno smatraju i nepravednima.

kaže dalje: količina davanja i aparat koji se bavio njihovim prikupljanjem je ponekad i varirao uveličini. autor smatra kako je ovo variranje točan pokazatelj trenutne moći središnjeg vladara: tako jeu vremenima kad je ovaj bio slabiji i davanje bilo manje, a aparat slabiji...

e sad: kako izgleda odnos prema nametima u gradovima. naime ovi se u 14.st. već popriličnodiferenciraju, pa se može govoriti o postojanju 3 sloja: najbogatijih građana – buržoazije; sitnihobrtnika – srednjeg sloja i puka – radnika. njihovi interesi vezani uz porez se također značajnorazlikuju, pa tako oni bogatiji zagovaraju posredne namete (na promet...), a oni siromašnijineposredne stupnjevane namete. i sad pokazuje kako je među ovim skupinama ponekad dolazilo dootvorenih sukoba, a svaki od tih sukoba je završavao jačanjem vlasti vladara uključujući i uvođenjestalnijih nameta kao i kazni za njihovo neplaćanje. ovdje je dakle opet riječ o djelovanju kraljevskogmehanizma, ali ovaj put vezano uz nejedinstvo samih gradskih slojeva...

e a sad još ukazuje kako je središnja vlast mobilizirala i napetosti i rascjepkanosti među regijamakako bi ojačala (dakle isti kraljevski mehanizam, ali ne među socijalnim skupinama nego međuteritorijima...)

32


pa kaže: sa svakim socijalnim nemirom dalje raste moć centralne vlasti. ovo je praćeno i jačanjeminstitucije poreznog monopola. ova u nekim situacijama slabi, pa ponovno jača, no na krajuuspostavlja vrlo čvrstu institucionalnu strukturu dakle – nakon završetka stogodišnjeg rata kraljevska kuća izlazi kao pobjednik i nema višeznačajnijih konkurenata niti socijalnih skupina koje bi joj se ozbiljnije suprotstavili. tako kralj 1436.objavljuje da se uvode aides (dakle pomoć) na neograničeno vrijeme. pri ovoj odluci kralj ne sazivastaleže, jer je njegova moć toliko velika da to ni ne mora.

kaže: ovakav razvoj je većini, čak i učenih i iskusnih promatrača tada bio posve nevjerojatan inerazumljiv. i sad daje primjere...

jedna od važnih karakteristika poreznog monopola na ovom razvojnom stupnju (15.st.), ali, kako kažeautor, vjerojatno i države uopće je prednost rashoda nad prihodima. ovo je na neki način suprotnofunkcioniranju proračuna pojedinca u kojem prihodi imaju prioritet, a rashodi se ovima prilagođavaju.dakle – u proračunu jedne društvene cjeline čvrstu točku predstavljaju rashodi, dok se prihodi ovimaprilagođavaju. kasnije ovakvo ponašanje naravno postaje teže izvedivo. međutim – u prvoj faziporeznog monopola, u kojoj se ovo još uvijek smatra privatnim vlasništvom vladara, davanja prijesvega ovise o rashodima koji su vladaru potrebni (za rat, izgradnju dvoraca ili poklone prijateljima), aon o njima odlučuje kao o svom privatnom proračunu.i sad pokazuje kako je ovo popriličan novitet u odnosu na tadašnju praksu u ostatku evrope (npr.veneciji), gdje se nijedan namet nije mogao uvesti bez odobrenja savjetnika.

sad daje citat nekog venecijanskog poslanika koji opisuje stanje u francuskoj. ovaj među ostalimukazuje na to kako je kralj prestao dijeliti zemlju zaslužnima kao nasljednu i kako je to dobro jer timene osiromašuje svoj teritorij. zemlja se vraća vladaru nakon što je zaslužni umro... no većinazaslužnih se plaća doživotnom rentom.

(tu još kaže da su za nastanak države presudna dva monopola: sile i oporezivanja...).

razvoj poreznog monopola, nadalje, postaje moguć tek prevladavanjem novčane privrede. tekmonetizacija društva omogućuje stabilne središnje organe: novčana plaćanja održavaju sve ovisnostio središtu. ovim su definitivno slomljene centrifugalne tendencije.

e sad – u ovom kontekstu o položaju plemstva: kad su velikaši još bili snažni kralj je svoju moć ustanovitim granicama ulagao u korist građanstva. tijekom novčarskog povezivanja i vojnecentralizacije ovo plemstvo pomalo propada. tako kralj svoju moć sada mora založiti u koristplemstva. tako on dijelu plemstva pomaže da ono ostane viši sloj u odnosu na građanstvo. takodvorske službe pomalo prerastaju u privilegij plemstva. no time iz nekadašnjeg slobodnog ratničkogplemstva nastaje doživotno ovisno plemsto u službiu središnjeg vladara.e pa kaže: koja je zapravo društvena funkcija ovih dvorjana? promatrano iz perspektive 20.st. čini seda ovi nemaju apsolutno nikakvu funkciju. međutim u ancien régimeu, ovaj sloj, iako nemaneposrednu ulogu u podjeli rada, omogućuje kralju da se distancira od građanstva. ono služi društvukao protuteža građanstvu. privilegije koje ono dobiva služe kako bi se održala socijalna napetost.stoga plemstvo ima funkciju prije svega za kralja.

33


SAŽETAK: NACRT TEORIJE O CIVILIZACIJI

I. društvena prisila za nametanjem samoprisile

sad ćemo vidjeti kako su opisani procesi povezani s procesom civilizacije. proces civilizacije značipromjenu ljudskog ponašanja i osjećanja u posve određenom smjeru. no ova promjena nijeostvarena namjerno. kaže: civilizacija kao ni racionalizacija nisu proizvodi ljudskog ratia i nekakvogdugoročnog plana. dakle promjena se ne dešava kao proizvod plana, ali njeno odvijanje ima svojnavlastiti red.

sad sažima iz prvog dijela knjige što se sve odvija u procesu civilizacije: tuđa prisila se razvija u samoprisilu obavljanje ljudskih potreba se potiskuje iza kulisa društvenog života i prekriva osjećajem srama regulacija nagonskog i afektivnog života samokontrolom postaje sve svestranija

dakle: ove promjene s jedne strane nitko nije planirao, no s druge ne radi se o kaotičnim promjenamabez ikakvog ustrojstva. i sad se pita kako je ovo moguće: nastaju stabilne strukture koje nitko nijeplanirao!

e pa odgovor je poprilično jednostavan – izveden iz društvene mehanike: planovi i postupci ljudi,emocionalni i racionalni poticaji, stalno zahvaćaju jedan u drugi bilo prijateljski, bilo neprijateljski. tajosnovni splet pojedinačnih ljudskih planova i postupaka može izazvati promjene i postupke kojenijedan pojedinac nije prethodno planirao ili stvorio. iz tog spleta nadalje rezultiraju sasvim specifičnevrste, red koji je nužniji i jači od volje i razuma pojedinaca koji ga stvaraju. red tog spleta određujehod povijesnih promjena. on je taj na kojem se temelji proces civilizacije.

pritom ovaj red nije: ni racionalan (= nastao na temelju svrsishdnog razmišljanja pojedinih ljudi) ni iracionalan (= nastao na neobjašnjiv način)neki ga pokušavaju prikazati kao prirodni red ili pak nadindividualni duh (hegel). međutimsamosvojna zakonitost pojava društvene povezanosti nije identična ni sa zakonitostima duha kaoindividualnog mišljenja, a ni sa zakonitostima prirode.

no da bi razumjeli samosvojnu zakonitost pojava povezanosti, potrebno je upozoriti na određenepovijesne promjene i na same konkretne mehanizme povezivanja. dakle u ovom poglavlju će autorpokušati ukazati na vrste povezanosti i naizmjenične ovisnosti i upućenosti ljudi jednih na druge kojipokreću procese: feudalizacije, konkurencije, monopola...ove reorganizacije ljudskih odnosa nadalje imaju neposredno značenje za promjene ljudskoghabitusa kojih je privremeni rezultat naš oblik civiliziranog ponašanja i osjećanja. pritom, kaže, civilizacija nije ništa razumno kao što nije ni ništa nerazumno. ona je pokrenutanaslijepo i održavana inherentnom dinamikom spleta odnosa uz pomoć specifičnih promjena načinau kojem su ljudi primorani da zajedno žive. no ovo ne znači da nije moguće napraviti nešto bolje irazumnije – dapače – upravo uvid u ove zakonitosti omogućuje nam da planiramo...

dakle: koja specifična promjena načina na koji ljudi žive modelira psihički aparat ljudi u smislucivilizacije?odgovor: u povijesti zapada od najranijih vremena pa do danas sve se više diferenciraju društvenefunkcije pod snažnim pritiskom konkurencije. što je diferencijacija jača, to je veći broj funkcija, a time ibroj ljudi o kojima pojedinac stalno ovisi. ponašanje sve većeg broja ljudi se mora međusobnouskladiti, a njihove akcije se moraju organizirati sve točnije i strože kako bi unutar njega svakipojedinačni postupak obavio svoju društvenu funkciju. u ovom je pojedinac prisiljen sve više reguliratisvoje ponašanje. međutim – ovdje se ne radi o svjesnoj regulaciji. dakle dešava se sve

34


diferenciranija regulacija psihičke aparature, a ova je određena prije svega društvenomdiferencijacijom: napretkom podjele funkcija i širenjem lanca međuovisnosti.

i sad daje primjer koji ilustrira razliku između povezanosti pojedinaca u slabije diferenciranom društvui onom jače diferenciranom – cesta: seoska cesta u ratničkom drušvu: pojedinac koji se njom kreće se prije svega može bojati

razbojnika, ubojica. njegove emocije su opterećene prije svega jer neprekidno mora braniti goliživot i imovinu

ulica u suvremenom gradu: ovdje je opasnost po život svedena na minimum. sve je prepunoraznih vozla i ljudi koji se kreću u raznim smjerovima, a policajci stoje po svuda kako bi reguliraliovo kretanje. no izvanjska regulacija se temelji na tome da svaki pojedinac sam regulira svojeponašanje u skladu s vladajućim pravilima. glavna opasnost ovdje je da pojedinac izgubisamokontrolu

samoprisila (ili samokontrola) je vrlo različita u različitim funkcijama u društvu kao i u različitimdruštvima. sociogenetska metoda nam daje objašnjenje ovog: diferencijacijom društva sociogenapsihička aparatura samokontrole postaje postaje diferenciranija, svestranija i stabilnija.

s jačanjem društvene podjele funkcija pomalo slabe njegove centrifugalne tendencije i pomalo sestvaraju stabilni centralni organi i monopol fizičke sile. upravo uz ovaj monopol sile je vezanastabilnost psihičke aparature samoprisile. naime – uz postojanje ovog aparata pojedinac se od malihnogu navikava da se stalno i točno pridržava pravila ponašanja. ovim nastaje stabilizirana aparaturasamokontrole kod pojedinaca.

dakle kako izgleda pravac promjena ljudskih afekata: društva bez stabilnog monopola sile su redovitodruštva u kojima je slaba podjela i funkcija, a lanac postupaka koji povezuje pojedince je relativnokratak, što znači i slabu međupovezanost. isto vrijedi i obratno: tamo gdje postoji monopol sile postojii veća podjela funkcija, a ljudi su povezaniji. ovdje je pojedinac zaštićen od iznenadnih prepada, ali jeprisiljen potiskivati vlastite izljeve strasti i agresivnosti koji ga tjeraju da napadne drugog.e kaže: prigušivanje spontanih navala emocija, suzdržavanje afekata, proširivanje prostorarazmišljanja preko postojećeg trenutka su različiti aspekti iste promjene ponašanja koja dolazizajedno s monopolizacijom fizičke sile i širenjem lanca međuovisnosti u društvu. ova promjena senaziva civilizacija.

sad će dati usporedbu društva ratnika s civiliziranijim društvom (dvorskim...) u kojem postoji monopolprisile:dakle u ratničkom društvu su lanci ovisnosti pojedinaca relativno kratki (naturalna privreda). afektenije potrebno zatomljivati, a najčešće ni korisno. nasilje je nezaobilazna svakidašnja pojava. ratnikima slobodu izražavati svoje nagone kako želi, ali i neograničeno vršiti nasilje nad neprijateljem. e akad pretrpi poraz, onda mora trpiti nevjerojatno nasilje protivnika. dakle – ovo stanje je neposrednovezano uz nepostojanje monopola sile.dakle kako ovdje izgleda struktura individualnog ponašanja i psihičkog života pojedinca. kako jeopasnost nepredvidiva i uvijek prisutna, pojedinac se češće i neposrednije kreće između ekstremaugode i neugode. jedino što daje poticaj je trenutna situacija – dakle nema predviđanja budućnosti.ovo također potiče i brzo kretanje iz jednog u drugo ekstremno ponašanje.

nastankom monopola sile nestaje prisila stalnih sukoba i ratova, a pojedinca u pokornosti drže stalneprisile miroljubivih funkcija zasnovanih na stjecanju novca ili prestiža. ovdje se izražavanje afekatapočinje umirivati. nema više tako velikih i neposrednih promjena situacije, a ni ponašanja.dakle što se ovdje dešava: nasilje se kao monopol određene grupe isključuje iz redovnog društvenogživota. ovo ne znači da ono gubi značaj u životu pojedinca. međutim ova sila više ne znači

35


nesigurnost već naprotiv – sigurnost. ovo više nije nepredviđena i iznenadna sila, već kontinuiranipritisak koji čovjek jedva osjeća jer je od najranije mladosti oblikovan tako da ga poštuje.e a tako se mijenja i cjelokupan oblik ponašanja u društvu: struktura samokontrole. naime – postojećimonopol prisile ne prisiljava neposrednom opasnošću. naime budući da je on predvidiv, proizvodi sesituacija u kojoj on djeluje kroz medij vlastitog razmišljanja. fizička prisila je tako prisutna kaopotencija dok aktualnu prisilu čovjek vrši sam na sebi. dakle – postojanje monopola fizičke sile ukrajnjoj instanci čovjeka tjeraju na samosavladavanje.

a sad o samosavladavanju u srednjovjekovnom – ratničkom društvu. naime samosavladavanjepostoji i ovdje. no, kako ono izgleda. u ovom društvu presudna opasnost dolazi kao neposrednafizička opasnost izvana (a ne kao opasnost od zakazavinja samokontrole). dakle strah je ovdje prijesvega strah od vanjskih sila. samokontrola ovdje prije svega znači ekstremno samosavladavanje bolikoje je komplementarno ekstremnom mučenju ljudi. nadalje – u srednjem vijeku se ponegdje moženaći i ekstremna askeza, samoprisila i samozatajivanje (mazohističko).

samosavladavanje koje ide s monopolom prisile je drugačije prirode: ovo je prije svegasamosavladavanje bez strasti. naime aparat kontrole u društvu (monopol sile) odgovara aparatukontrole koji se stvara u psihi individue. oba ova aparata stvaraju ravnomjerni pritisak koji prigušujeizražavanje afekata. monopolizacija fizičke sile umanjuje strah koji čovjek ima pred drugima, aliumanjuje i strah koji on može proizvesti kod drugih. stalna samokontrola smanjuje iznenadnepreokrete u ponašanju i afektivni naboj: pojedinac se sili na to da iz temelja preoblikuje svoj psihičkiživot u smislu kontinuirane ravnomjerne regulacije nagonskog života i sveopćeg ponašanja.dakle samosavladavanje se dešava na kontinuiranoj bazi. ono se usađuje već od rane mladosti (velikdio toga je gotovo nesvjestan). tako suzdržavanje u skladu s postavljenim standardima postajeautomatsko, navika, a time superego postaje stabilan: mnogi potisnuti nagoni više ni ne dopiru dosvijesti.

dakle: civilizacijom je čovjek bitno manje prepušten svojim strastima nego prije, no ovo znači iograničenost u mogućnostima zadovoljavanja sklonosti: život je manje opasan, ali i manje prožetužicima. stoga čovjek traži nadomjestak ovih stvari u snovima, knjigama, filmovima. (primjer: dvorskoplemstvo čita viteške romane).dakle – ovo znači da čovjek velik dio nasilja koji se prije dešavao u međuljudskim odnosima moraobavljati unutar sebe. ovo nadalje znači povećanje napetosti između superega i nesvjesnog...

dakle kako izgleda opć i nacrt ovog spleta pojava gledan iz sociogenetske perspektive:međuovisnošću većih skupina ljudi i izdvajanjem fizičkog nasilja unutar njih stvara se društveni aparatu kojem se međusobne prisile ljudi trajno pretvaraju u samoprisile. te samoprisile, funkcije stalnogopreza i obzira koje u pojedincu nastaju u skladu s njegovom povezanošću u dalekosežni lanacpostupaka, od malih nogu imaju dijelom oblik svjesnog samosavladavanja, a dijelom navika kojefunkcioniraju automatski. ovo uključuje kontinuirano suzdržavanje, točniju regulaciju očitovanjanagona i afekata prema diferenciranoj shemi koja odgovara društvenoj situaciji.

u ovom susprezanju se može desiti da pojedinac dolazi u trajan nemir, a ponekad i u stanjenezadovoljstva. ponekad nadalje može doći i do smetnji u ponašanju. isto tako se ova napetost možepretvoriti i u djelatnost koja pojedincu stvara zadovoljstvo, a ne protivi se društvenim normama...dakle – proces civiliziranja se dešava i na individualnom planu: u mladenačkoj dobi...

teorijski gledano proces civiliziranja pojedinca koji je uspio se od onog koji nije uspio razlikuje nasledeći način: uspješan: čovjek se unutar društvenih funkcija oblikuje kao dobro prilagođen, a ovo može (ali ne

mora) biti praćeno i osobnim zadovoljstvom

36


neuspješan: društveno potrebna samoregulacija stvara ogromne napetosti za pojedinca i on jenesretan...

e kaže: u stvarnosti se gotovo nikad ne dešava nijedna od ovih krajnosti.

e sad: proces modeliranja u smislu zapadne civilizacije je iznimno složen. on naime mora stvoritiiznimno diferenciranu strukturu psihičkog aparata. zato ovaj proces zahtijeva i bitno više vremensnego što zahtijeva u manje diferenciranim društvima. zato na zapadu čovjek bitno kasnije dostižepsihički habitus odrasloga (= situacija u kojoj je završio proces civilizacije pojedinca) nego drugdje.

II. širenje samoprisile i prisile na promišljenost

najveća posebnost zapadnog procesa civilizacije: ovdje se razvila najveća diferencijacija funkcija, ameđuovisnost se proširila na veliko područje.

i sad pokazuje kako se na zapadu, kao nigdjde drugdje povezao čitav prostor – ne samo uz mora irijeke, već i do najdalje točke u unutrašnjosti. ova iznimna povezanost je uvjetovala i potrebu zasamosavladavanjem.

kaže: ono što mi nazivamo tempom nije ništa drugo doli izraz za unutarnji pritisak međuovisnepovezanosti na psihičku konstelaciju individua koji proizlazi iz mnoštva lanaca u koje smo povezanikao i iz konkurencije u koju smo uključeni. dakle ovim pojmom se naglašava potreba za točnimvremenskim rasporedom aktivnosti.

dakle trend civilizacijskih kretanja je svugdje više manje isti: povećanje količine samokontrole,podređivanje kratkoročnih poriva propisima dalekosežnih navika. dakle trenutačni afekti se podređujudugoročnim ciljevima.

e sad: u ovom naravno nije svejedno ni na kojem mjestu se pojedinac nalazi u društvenom lancu.tako postoje oni koji su dijelovi kraćih lanaca i imaju manje utjecaja, kao i oni koji su dijelovi dužih imogu upravljati nekim procesima. dakle riječ je o različitim društvenim slojevima. viši slojevi će uovom naravno biti upućeni na veću količinu samoprisile... no jedna od važnih karakteristika zapada jest i širenje dugoročne promišljenosti (i većegsamoograničavanja) na sve šire društvene slojeve. naime – širenjem diferencijacije, svi sve višepostaju ovisni o svima, pa su svi i sve više prisiljeni regulirati svoje ponašanje u skladu s dugoročnimspletovima.

na taj način društvo evropskog zapada danas sve više postaje neka vrsta gornjeg sloja u odnosu naostatak svijeta, a njegova civilizacija se širi sve dalje i dalje...

III. smanjivanje kontrasta, povećanje specifičnosti

dakle sad tu ponavlja da se društveni slojevi u pravilu razlikuju na način da se oni niži manjesamoograničavaju (slobodniji su u izražavanju afekata). naime – siromašni slojevi su svojesamoograničavanje većinom razvili kao rezultat izravne vanjske fizičke opasnosti. (primjer: onaj kojiradi pod prisilom – prestat će raditi čim nestane prisila. onaj koji radi za sebe – trgovac – će nastavitiraditi čak i kad ima dovoljno da više ne mora raditi...)

37


sljedeća bitna karakteristika zapadnog društva: umanjivanje kontrasta položaja i kodeksa ponašanjaviših i nižih slojeva. ovdje se radi o proširivanju oblilježja nižih slojeva. primjer: danas je u zapadnomdruštvu rad aktivnost apsolutno svih slojeva, dok je prije bio vezan za niže...istovremeno se proširuju i obilježja viših slojeva: regulacija nagona, suzdržavanje afekata...

iako se danas razlika viših i nižih slojeva može činiti značajnom, ako je promatramo u povijesnojperspektivi vidimo da se ona poprilično smanjila. ovo smanjivanje razlika različitih socijalnih skupinakoje je karakteristično za zapad je također jedno od najznačajnijih obilježja civiliziranja. međutim – niovo naravno nije posve pravolinijski proces...

tako danas zapadno društvo u cjelini možemo promatrati kao neku vrstu višeg sloja iz kojeg sedanas širi civilizirano ponašanje izvan prostora zapadne evrope (na isti način kako se ono prije širiloiz viših slojeva na samom zapadu).međutim – ni ovo širenje nije planirano od onih od kojih se širi. širenje se prije svega dešava zboguključivanja širih prostora u sklop međuovisnosti.

e i tu sad dolazimo do proturječnog položaja višeg sloja: naime promišljenost i regulacija afekata kojisu postali navika ovog sloja čini važan instrument nadmoći za ove slojeve. ovakvo ponašanje ih činirazličitima od ostalih, daje im prestiž u njihovom položaju kao gornjeg sloja. ovo društvo najstrožekažnjava članove koji se ogriješe o shemu regulacije nagona i afekata, a kazna postaje stroža štoviše raste društvena moć nižih grupa. tako je zapravo pogonska sila koja održava njihov kodeks ponašanja strah od gubljenja povlaštenogpoložaja, a ovaj strah se pretvara u individualni strah pojedinca od degradacije ili pada prestiža uvlastitom društvu. ovaj strah poprima oblik srama ili osjećaja časti.

međutim: dok viši slojevi (pod ovim danas možemo podrazumijevati zapad u cjelini) nastoje održatikodeks ponašanja i specifičnu regulaciju nagona koja ih razlikuje od drugih slojeva, upravo taj njihovviši položaj kao i struktura ukupnog kretanja u kojem sudjeluju vodi sve većem smanjenju razlika uponašanju.

dakle: s jedne strane zapadna civilizacija kao distinktivno obilježje zapada daje zapadnjacima prednost s druge strane zapadnjaci pod pritiskom vlastite konkurentske borbe stvaraju i nameću udaljenim

dijelovima svijeta promjenu međuljudskih odnosa i funkcija u skladu s vlastitim standardom.veliki dijelovi svijeta postaju ovisni o zapadu, ali istovremeno i zapad postaje ovisan o njima(ovdje je čini se riječ o kolonizaciji)

sad dalje pokazuje kako se oblici civiliziranog ponašanja u samoj evropi razlikuju i među pojedinimdržavama, ovisno o povijesnom razvoju...

ako sad pogledamo u povijest: primjer ovog smanjivanja razlika je prožimanje načina ponašanjaplemstva i građanstva, koji počinje time da niži preuzimaju ponašanja viših, a potom i viši preuzimajuneka ponašanja nižih. ovo je upravo izraz navedenog proturječnog položaja višeg sloja. tako je dvorska aristokracija razvijala ponašanja koja su je trebala razlikovati od ostalih slojeva, apravila ovih ponašanja su se ponekad nastojala držati u najvećoj tajnosti. no ovo naravno nije bilomoguće izvesti. i sad još pokazuje kako su pravila ponašanja za dvorsko plemstvo uvijek bilapostavljana u obliku 'nešto valja ili ne valja činiti iz obzira spram drugih ili kako se ne bi naštetilovlastitom dobrom glasu', što je iz perspektive građana izgledalo nemoralnim. stoga su ova pravila uprijelazu na građane formulirana u obliku jednostavnijih postulata 'ne smiješ'. naime: kod građana jeformiranje superega daleko kruće nego kod dvorskog plemstva.

38


IV. preobrazba ratnika u dvorjane

u ovom procesu civiliziranja viših slojeva i širenju tih oblika ponašanja na niže slojeve jednu odnajvažnijih uloga igra francusko dvorsko plemstvo 17. i 18.st. iako ovi dvorjani nisu svjesno proizveliove forme, upravo iz tog kruga kreće osnova ponašanja i načina komuniciranja prema ostatkudruštva...naime – ovo je bila skupina koja je imala funkciju ali ne i poziv.

e i tako su se u evropi (ali i šire) u to doba oko središta monopola sile, a time i središta najdužihakcijskih lanaca počela stvarati ponašanja koja uključuju najveću mjeru promišljenosti i suzdržavanja.ovu situaciju izražava ceremonijal i etiketa.

ova velika promišljenost u ponašanju je vezana i uz činjenicu da monopol koji je ovdje još uvijekosoban ima relativno slabu stabilnost – tj. u njemu se osjeća svaki najmanji poremećaj uzrokovanpromjenom napetosti na nemelju koje se monopol održava. stoga komunikacija na dvoru zahtijevamaksimalnu pažnju i odmjeravanje.

dakle – glavni proces u ovom razdoblju – i presudan za proces civilizacije iz sociogenetskeperspektive = preobrazba divljeg ratničkog plemstva u ukroćeno dvorsko plemstvo suzdržanihafekata. ova preobrazba u evropi (francuskoj) počinje u 11. i 12.st. i završava u 17. i 18.

dakle – kako nastaj to dvorsko društvo:u početku postoje samo mala neovisna feudalna imanja. ona nisu povezana. njihovi stanovici ne videdalje od granice tih imanja.

u sljedećoj fazi se kroz konkurentske borbe iz ovih imanja izdižu neka koja imaju više zemlje, vojnemoći... ova imanja privlače vitezove koji nemaju zemlje, ali i druge ljude i nastaje dvor. na ovom dvorunastaje i prvi oblik monopolistički vezane konkurencije: svi njegovi stanovnici su prisiljeni suzdržavatise i preoblikovati svoje nagone (kurtoazno ponašanje, minezang). međutim – ovdje suzdržavanje neide do krajnjih granice: i dalje postoje mnoge situacije u kojima se vitez ne mora suzdržavati. osimtoga – ovdje još ne postoji ni konkurencija plemstvu koja bi ga tjerala da snažnije oblikuje svojeponašanje (građanstvo je u tom razdoblju još iznimno slabo.). naime veze između pojedinih staležasu i same iznimno slabe (tako naprimjer postoji snažnija komunikacija između pojedinih dvorova iligradova u širem području nego između samih gradova i dvorova u nekoj regiji). ovo je naravnovezano i uz naturalnu privredu.sljedeća važna karakteristika društva u ovom razdoblju: ogroman kontrast između najviših i najnižihslojeva: najviši žive u iznimnom obilju (većem nego itko danas), dok najsiromašniji (kmetovi) žive podstalnom prijetnjom glađu – njihov standard je niži nego ičiji danas. glavni razlog ovom jest da iako jeviši sloj ovisan o nižem, on ima dovoljno snažne instrumente prisile (oružje) koje može upotrijebitiprotiv ovih, da njihov otpor nema nikakve šanse...

međutim – ovdje je već krenuo proces koji je stoljećima nastavio ići u istom smjeru: vitezovi supomalo uvučeni u vrtlog jačih i većih povezanosti i većina njih dospijeva u funkcijski i institucionalniovisnički položaj. oni gube privrednu autarkiju, a dio njih se pretvara u dvorjane.

u sljedećoj fazi se krug dvorova još više sužava: prinčevski feudalci (ovdje je riječ o kapetinskomfeudalizmu). najbogatiji i najsjajniji dvor u tom konkurentskom krugu je burgundski dvor.

u 15. i 16. st. se ovo kretanje od ratnika prema dvorjanima dalje ubrzava. ovo je kaže, jasno vidljivona kretanju novca. naime – iako već od ranog srednjeg vijeka njegova količina raste, a vrijednostpada. no na prijelazu iz srednjeg u novi vijek se ovaj proces značajno ubrzava. ovo u početku izgleda

39


isključivo kao kvantitativna promjena, no zapravo je to pokazatelj jedne značajne kvalitativnepromjene u strukturi ljudskih odnosa: izraz preoblikovanja društva (prema većoj povezanosti).

kaže: iako je monetizacija samo parcijalna pojava i nije jedini uzrok društvenih promjena, ona imasnažan utjecaj na njih. pritom je ovaj utjecaj vrlo različit za različite skupine: svi oni čije funkcijeomogućuju da se pad vrijednosti novca nadoknadi stjecanjem veće količine novca (građanstvo isredište poreznog monopola) su ovdje u povoljnom položaju. svi oni koji ne mogu promijeniti svojaprimanja koja su time sve manja (plemstvo, ratnici) su u nepovoljnom položaju – siromaše. ovonaravno sve veći broj njih tjera na kraljev dvor na kojem pak, usljed poreznog monopola, imadovoljno sredstava da se svi oni uzdržavaju.

e i sad pokazuje kako su stilske promjene i promjene ukusa (romanika, gotika, renesansa, barok),vezane upravo uz ove šire društvene promjene. kaže: ne treba smatrati da je ijedna od ovih promjenarezultat svrhovitog djelovanja pojedinaca, niti da se ona desila odjednom.tek kad vidimo vrstu i mjeru povezanosti i međusobnih ovisnosti kroz koje su ljudi na različite načinespojeni, možemo institucije i ostale pojave shvatiti u pravom svjetlu. tada naime postaje jasno da nijeriječ o slučajno ili namjerno stvorenim pojavama kod kojih je nemoguće pitati zašto.

dakle: zašto je nastao kraljevski dvor? ovaj je, kaže, bio potreban plemstvu čija ratnička funkcijanestaje usljed napredovanja monopola, a njihov ekonomski položaj postaje sve lošiji usljed širenjanovčarske privrede. tako se jedan dio plemstva kreće prema dvoru. dvor tom plemstvu pružaprivredne i prestižne mogućnosti koje na neki način mogu zadovoljiti zahtjeve reprezentativneegzistencije viših slojeva. ovdje nije bilo samo riječ o privrednim interesima, budući da ih je plemstvomoglo zadovoljiti i uključivanjem u trgovinu. međutim – ovo bi značilo gubljenje statusa i degradaciju,a upravo je status plemstva ovom sloju davao smisao. tako je zapravo potreba za statusom za ovajsloj igrala veću ulogu nego potreba za bogatstvom.dakle: kraljevski dvor je bio jedino mjesto koje je plemstvu istovremeno pružalo ekonomske šanse, uzodržavanje njihove odvojenosti i uvišenosti – društvenog statusa. i sad pokazuje kako su ova dva interesa (prestiž i ekonomske mogućnosti) uvijek karakteristična zaviše društvene slojeve, dok su niži zainteresirani samo za ekonomske mogućnosti. ovo nadalje,smatra autor, objašnjava zašto je u ovim višim slojevima jača regulacija afekata.

e dakle – ovo je objašnjenje zašto se plemstvo držalo dvora: samo on im je jamčio distinktivnaobilježja u odnosu na druge članove društva. e a time oni postaju i ovisni o kralju.

e a zašto kralju treba plemstvo: potrebno mu je društvo čiju uglađenost i sam dijeli: njegovoj uzvišenosti pridonosi da je okružen

isključivo ljudima iz najvišeg sloja ono mu je potrebno kao protuteža građanstvu, kako se ne bi smanjila njegova mogućnost

raspolaganja monopolom

tako kralj s jedne strane tlači plemstvo, a s druge ga uzdržava. dvor je zapravo instrument za ovo:kroćenje i uzdržavanje plemstva.nadalje – ovo dvorsko plemstvo je iznimno ovisno o građanima: s jedne strane, građanstvo mu je zapetama oko moći i prestiža, a s druge upravo ono financira egzistenciju plemstva.

tako je plemstvo u središtu mnogih pritisaka i ovisnosti. ovo stvara i zahtijeva snažniju samokontrolu,stabilniji superego i nove oblike ponašanja u komunikaciji. time iz ratnika nastaju dvorjani.

pa kaže: gdje god da vidimo da je u tijeku proces civilizacije možemo reći da je preobrazba ratnika udvorjane jedan od njegovih bitnih elemenata.

40


V. obuzdavanje nagona. psihologiziranje i racionalizacija

kaže: na apsolutističkom dvoru se po prvi puta stvara vrsta društva i međuljudskih odnosa sastrukturalnim specifičnostima koje će se proširiti duž velikih poteza zapadne povijesti i tijekompromjena igrati važnu ulogu.pacifikacija do koje ovdje dolazi usljed monopola sile, naravno ne znači i nestanak borbe ikonkurencije. ova sada postoji prije svega kao konkurencija za kraljevu milost, a oružje prestaje bitiznačajno sredstvo. ove borbe se prije svega vode riječima, intrigama. ovaj tip borbe naravnozahtijeva i drugačije osobine: promišljenost, samosavladavanje, reguliranje afekata, poznavanje ljudi.ove karakteristike postaju nezaobilazne pretpostavke društvenog uspjeha.

jedna od bitnih karakteristika dvorskog društva: rangiranje ljudi po tečaju: svaka osoba koja se nalazina dvoru ima svoj društveni rang, a ovaj rang se može i mijenjati. zato i svaka komunikacija –zbližavanje i distanciranje ima određeno značenje taktike, i prelazi značenje same komunikacije.kaže: u ovom smislu je dvor neki tip burze na kojoj se određuje vrijednost ljudi. međutim ova se neodređuje prema novčanom imetku niti znanju pojedinca, već na milosti kod kralja i utjecaju na drugemoćnike (tj utjecaju u dvorskim klikama). dakle: kako pojedinac u ovom ne bi smanjio svojuvrijednost, on mora biti iznimno promišljen i suzdržan u ponapšanju.

kaže: iako ova promjena prema civiliziranosti nije ni približno onako potpuna kao u građanskomdruštvu – budući da dvorjani moraju biti obzirni samo jedni prema drugima, upravo ovdje najvišedolaze do izražaja svjesne samoprisile: one naime još uvijek nisu automatske.

e sad – na isti način na koji se mijenja čovjekova psiha (= obuzdavanje afekata) tako se mijenja inačin na koji on vidi druge ljude: slika o čovjeku postaje bogatije nijansirana i slobodnija odtrenutačnih afekata – ona se psihologizira. i sad pokazuje kako s proširenjem podjele društvenih funkcija i svakodnevnom povezanosti ljudi ušire lance međusobnih odnosa tako se afekti sve više gube iz međusobnih odnosa ljudi: oni se višene sukobljavaju na temelju afekata, već na temelju proračunatosti. e a ovo micanje neposrednihafekata iz odnosa omogućuje pojedincima promatranje iz šire perspektive, na jedan sasvim drugisvijet koji zahtijeva racionalno promatranje na duge pruge. (primjer: činjenica da se netko mršti nemora značiti da je neprijatelj)

dakle – ovim napuštanjem afekata pojavljuje se i afektivno neutralnija slika svijeta: čovjek se svemanje orijentira prema neposrednim željama i osjećajima, a sve više prema iskustvu, empiriji. dakle udvorskom društvu se razvija ono što bi danas mogli nazvati psihološki stav čovjeka = promatranjedrugih na način na koji promatramo sebe kroz duži niz motivacija i uzročnih lanaca. u ovom društvuje ova aktivnost naravno krajnje nužna, budući da promatranje drugih spada u elementarnepretpostavke očuvanja društvenih pozicija.kaže: ovo dvorsko umijeće promatranja ljudi međutim nije kao današnja psihologija orijentirano napromatranje ljudi kao posve izdvojenih iz društva: pojedinac se uvijek gleda u sklopu sprege društva,kao čovjek u svojim odnosima prema drugima.

znakovi ovog psihologiziranja se mogu naći i u ondašnjoj književnosti: precizno prikazivanje ljudi.kaže: po ovom pitanju i današnje francusko dobro društvo nastavlja mnoge tradicije svojeg dvorskogdruštva.

racionalizacija. ova se pojavljuje pomalo od 16.st. kaže: ovdje je krivo vjerovati da su pojediniizolirani ljudi iz svoje nutrine izvukli razum, ratio koji dotad nije postojao. ratio kao takav ne postoji učovjeku po prirodi kao nekakav organ. ratio je izraz za određeno modeliranje čitave psihe. ovomodeliranje se dešava kroz pojavu strukture ovisnosti i prijetnje neugodom koja ograničava

41


izražavanje afekata. pomoću ovog se u psihi sve više odvajaju centri nagona od centara ega sve dokse na kraju ne uspostavi stabilan aparat samoprisile. u tom smislu, kaže autor, ratio ne postoji. onošto eventualno postoji je racionalizacija.

pa kaže dalje: lako je pomisliti da se u ljudskom razvoju mogu pronaći točke na kojima je neštopočelo što prije toga uopće nije postojalo – npr. ratio ili samoprisila. međutim – ne postoji nulta točkaza ove pojave, kao što one ne postoje u istom obliku u potpunom kontinuitetu. samoprisila i nagoniciviliziranih ljudi se jasno razlikuju od onog što postoji kod tzv. primitivnih, ali je sve to po svojojstrukturi modelacija približno istih prirodnih funkcija.

a sad malo o metodi: uobičajene navike razmišljanja koje se temelje na eleatičkim modelima nasuvijek navode da razmišljamo u statičnim terminima. dakle uvijek se zamišljaju ili pojedinačne točke iliskokovite promjene. zasad je još uvijek teško shvatiti kako je čovjek smješten u postupnu alikontinuiranu mjenu koja ima određeni red i zakonitosti. e kaže: ova kretanja treba sagledati upotpunosti, a ne kao povratak istoga na različitim mjestima ili skok od točke do točke.e a kad naučimo gledati čovjekovu povijesnost možemo uočiti zakonitost i strukturalnu specifičnostčovjekovog postojanja koje se ne mijenjaju.

tako u svim društvima postoji neka mjera suzdržavanja, samokontroliranja, ali ovo u različitimdruštvima (ratničkom, dvorskom) različito izgleda. što je veća podjela funkcija, a time i broj ljudi okojima čovjek pri svojem djelovanju mora voditi računa to ovo suzdržavanje postaje jačim isveobuhvatnijim.e sad ponašanje i obuzdavanje kod ljudi se razlikuje i prema mjestu na kojem se nalaze u društvu, aono je također različito među različitim društvima koja postoje istovremeno (englesko, njemačko,francusko). kaže: ove razlike se mogu razumijeti zato što se zasnivaju na istoj zakonitosti ljudskogdruštva. tako i individualne karakteristike ljudi možemo razumjeti kao rezultat modeliranja uspecifičnoj društvenoj strukturi.

kaže: dvorska racionalnost koja nastaje s dvorskim društvom je bitno značajnija u oblikovanjuprosvjetiteljstva nego što je to građanska racionalnost.

i sad autor pokazuje kako je potrebna jedna nova znanstvena disciplina: povijesna psihologija.naime danas ni psiholog ni povjesničar nemaju potpuni pogled na svoj predmet, bez poznavanjaonog drugog. isto tako je potrebno povezivanje socijalne znanosti s povješću. dakle: psihogenetska isociogenetska istraživanja. naime danas oni koji se bave poviješću društva smatraju da se svijet sastoji od bezidejnog društvakoje stvara ideje, a oni koji se bave poviješću duha smatraju da se svijet sastoji od bezdruštvenihideja koje stvaraju društvo.ako promatramo na jedan od ovih načina, ne možemo razumijeti civilizacijski proces, niti pojaveunutar njega kao što su psihologiziranje i racionalizacija. naime: nema smisla reći da proces civiliziranja mijenja društvo no nema smisla ni reći da je civilizacija samo nadgradnja, ideologija – sadržaj svijesti. naime

civilizacija znači promjenu oblika čitave psihe. za shvaćanje tih promjena nije dovoljna shemamišljenja koju imamo pred očima kad govorimo o nadgradnji.

nadalje – postoje psihohistorijska istraživanja koja se usredotočuju samo na jedan aspekt psihe –znanje, svijest. međutim, kaže, treba jednako tako uzeti u obzir i nagone i njihovo usmjeravanje.naime – povijest ideja i misli je moguće razumijeti samo kad se promjenom međuljudskih odnosaobuhvati i struktura ponašanja, psiha kao sustav u cjelini.

zapravo ne treba prenaglašavati ni id ni ego ni superego, već je potrebno shvatiti odnos među ta trifunkcijska sloja samoregulacije psihe. tijekom procesa civiliziranja i mijenjanja odnosa među ljudima

42


se mijenja ovaj odnos. tijekom tog procesa svijest postaje manje propusna za nagone, a nagonimanje propusni za svijest.

tako se proces civiliziranja danas može promatrati kod svakog djeteta: kad se u tijeku ljudskepovijesti ili u tijeku individualnog civiliziranja sve jače diferenciraju regulacije ega i superega na jednojstrani, od regulacije nagona na drugoj strani, tek oblikovanjem funkcija svijesti manje propusnih zanagone poprimaju nagonski automatizmi sve više karakter koji im se danas pripisuje. tijekom tetransformacije mijenja se i sama svijest usmjeravajući se prema porastu racionalizacije. tek jačom istabilnijom diferencijacijom psihe poprimaju psihičke funkcije koje su neposredno okrenute premavan karakter racionalne funkcionirajuće svijesti relativno oslobođene od nagona i afekata.

zato proces civiliziranja zahtijeva istodobno istraživanje cjelokupne psihičke (uže) i društvene (šire)promjene oblika. ovo zahtijeva:a) psihogenetsko istraživanje usmjereno na bojno i radno polje individualnih psihičkih energija, na

ustroj i oblik nagonskih regulacija u istoj mjeri kao i onih svjesnih. dakle – ovdje treba obuhvatitikako svjesno, tako i nesvjesno.

b) sociogenetsko istraživanje ukupne strukture određenog socijalnog polja i povijesnog poretka ukojem se mijenja. ovdje treba obuhvatiti cjelokupnu strukturu društva, a ne samo jedan diosocijalnog polja.

kaže: kad se postigne određeni stupanj poznavanja materijala (tu prije svega misli na strukturalnezakonitosti) može se u beskrajnom mnoštvu pojedinih povijesnih činjenica prepoznati čvršći kostur,strukturalna povezanost.

a sad nazad na racionalizaciju. naime postupni prijelaz na racionalnije ponašanje i mišljenje se danaspovezuje samo s građanskim funkcijama. tako neki danas smatraju da je građanstvo pronalazačracionalnosti. e ali: jednako tako je ovom procesu doprinijelo i dvorsko plemstvo. međutim – ovo neznači da je aristokracija začetnik racionalnosti. kaže: nitko nije začetnik racionalnosti. promjenaukupne strukture društva u ovo doba koja je jednako djelovala na građanstvo kao i na plemstvo jezapravo ta racionalizacija. dakle ona je izraz za pravac mijenjanja karakteristika ljudi u određenimdruštvenim formacijama tijekom ovog razdoblja. stoga ona nema svoj izvor u jednom od slojeva većnastaje vezano uz napetosti koje postoje između različitih funkcijskih grupa jednog socijalnog poljate između ljudi koji konkuriraju unutar njega. dakle – transformacijom socijalnog polja mijenja se (prvo u malim, a onda u većim sektorima)struktura socijalnih i psihičkih funkcija u smislu racionalizacije.

ako promotrimo prikaz duhovnog razvitka zapada može se steći dojam da su njegovi pisci imalipredodžbu o racionalizaciji svijesti (promjeni od magijsko-tradicijskih prema racionalnijim oblicima)kao nečemu što je rezultat pojave niza genijalnih i osobito mudrih individua.autor to vidi ovako: veliki mislioci su pročistili, pojasnili i prikazali racionalne forme mišljenja koje suse postupno stvarale na osnovi sveobuhvatne preobrazbe društvenog tkiva. dakle oni su biliglasnogovornici racionalnosti, ali ne njeni tvorci.

s druge strane – pojam racionalizacije je preuzak da bi obuhvatio cijelu pojavu, budući da se odnosisamo na promjenu svijesti. no ona ide ruku pod ruku s promjenom strukture nagona. ona je samojedna od civilizacijskih pojava.

VI. sram i mučnina

e pa kaže – sram ili mučnina su izrazi kojima se opisuje specifičan način modeliranja nagona. ovoje na neki način druga strana u procesu civilizacije – uz racionalizaciju.

43


sram = specifična vrsta straha koja kod pojedinca po navici dolazi u određenim situacijama.najopćenitije – ovo je strah od socijalne degradacije ili strah od premoći drugih. karakteristično zaovaj strah je da se od opasnosti koje se bojimo ne možemo obraniti nikakvom vrstom napada. ovajstrah je rezultat djelovanja samoprisila i ne izražava se glasno (dakle ne vidi se na van).pa kaže: što se više kroz ustroj društva izvanjske prisile pretvaraju u samoprisile, to će više strah odprekoračenja društvenih zabrana poprimati oblik srama.

sram postoji i u jednostavnijim oblicima razvoja društva. no sa svakim pomakom civi liziranja ovaj tipstraha jača dok na poslijetku ne postaje dominantan oblik straha (posebno u odnosu na strah odfizičke sile).

i o sramu se može govoriti iz sociogenetske perspektive: kao pomicanju praga srama. ovo pomicanjepraga srama kao i racionalizacija / promišljenost su izraz smanjenja izravnih strahova od ugrožavanjaili napada od strane drugih bića. u oba slučaja se radi o povećanju i diferencijaciji opreza idalekovidnosti koji s porastom diferencijacije društva postaju prijeko potrebni za egzistenciju.

obje ove pojave nisu ništa drugo nego izraz diferencijacije između nagonskih funkcija i funkcijakoje nadziru nagone – dakle između id, ego i superego.

sad još jednostavnije: racionaliziranje ponašanja je izraz vanjske politike iste tvorevine superega čijaunutarnja politika dolazi do izražaja u napredovanju granice srama.

a sad će najkraće prikazati neke najopćenitije sveze koje vode pomicanju granice srama ineugodnosti:

razgolićivanje tijela : ukoliko se u dvorskom društvu razgolićuje pripadnik višeg sloja pred onim nižegsloja – ovo se ne smatra sramotnim. naime: pripadnici viših slojeva su malo funkcijski ovisni o nižerangiranima, pa ono ne izaziva osjećaj podređenosti ili srama kod onog koji se razgolićuje. obrnuto jemeđutim strogo zabranjeno, jer se smatra znakom pomanjkanja poštovanja.tek izjednačavanjem staleža se gubi ovakvo pravilo, a razgolićivanje se smatra općenito sramotnim.e a kaže: tek kad se ova zabrana kod čovjeka ugradi od djetinjstva, ona gubi karakter socijalnezabrane i počinje izgledati kao zapovijed čovjekove nutrine.

osjećaj mučnine (neugode) ovaj je, kaže, suprotnost osjećaju srama. on se javlja kao strah kadneko drugo biće prijeti da prodre ili prodire kroz skalu društvenih zabrana koju reprezentira superego.ovih osjećaja naravno ima sve više što je veći napredak u pogledu civiliziranog ponašanja.

pa sad opet jedna zakonitost: što se više ublažavaju jaki kontrasti ponašanja jedinki, što su višesuspregnuti veliki i glasni izljevi ugode i neugode, to je veća osjetljivost na nijanse ponašanja, tosenzibilnijima ljudi postaju za manje geste i forme, a sami sebe doživljavaju jače diferenciranima kaoi svoj svijet, u slojevima koji do tog trenutka nisu mogli prodrijeti u svijest kroz veo nesuzdržanihafekata.

sad ovo ilustrira na primjeru ljepote prirode: u srednjem vijeku je priroda – šuma, livada, more – bilaizvor opasnosti. kad je ona to prestala biti, dakle kad je pacificirana: čovjek je počinje vidjeti udrugačijem svjetlu. naime prigušivanjem afekata, osjećaja straha, čovjek postaje osjetljiv na ljepotuprirode, doživljava je kao prostor za odmor i oporavak.

slična stvar se dešava i u komunikaciji s ljudima: dakle ne bojimo se više ljudi u smislu sile, već sebojimo vlastitog superega, bojimo se da se nećemo dovoljno suzdržati, pa će nas biti sram ili ćedrugima biti neugodno.

44


sad još malo o strahovima općenito: ni unutarnji ni vanjski strahovi nikad ne postoje na nultoj točki.tijekom civilizacijskog procesa ne biva jedna vrsta straha zamijenjena drugom. samo se mijenjarazmjer između strahova u korist unutarnjih strahova.

VII. jače veze višeg sloja. jači poticaj odozdo

sad pokazuje kako je u dvorskom društvu svaki govor koji je dodirivao prag mučnine bio opisivan kaograđanski, a svaki specifično građanski izraz je dodirivao prag mučnine. ovdje je riječ o osjetljivosti(dobrom ukusu) koji je izoštren nužnošću da se bude različit od svega što je građansko. ovo se prijesvega postiže ponašanjem budući da je ono jedini instrument konkurentske borbe.

kaže: preobrazba plemstva u dvorsko plemstvo je izravno vezano uz jači uspon slojeva građanstva.postojanje veće međuovisnosti i jače napetosti između plemićkih i građanskih slojeva je konstitutivnosredstvo za stvaranje dvorsko-aristokratskog značaja vodećih grupa plemstva.

u trenutku kad raspolaganje fizičkom silom još nije centralizirano, socijalne napetosti se rješavajunasilnim sredstvima. pojavom monopola sile, ovo postaje nemoguće. napetosti se mogu rješavatisilom samo ako dođe do točke prijeloma (revolucija). e a zbog toga se napetosti izražavaju stalnimpritiskom koji svaki pripadnik plemstva treba preraditi sam u sebi.dvorska aristokracija je bitno neposrednije i jače ugrožena od građanstva nego što su to bili ratničkislojevi. ova socijalna napetost izaziva strahove koji tonu u zonu nesvjesnog, a odande se uzdižu uizmijenjenom obliku: kao specifični mehanizmi samoregulacije. ovo dolazi do izražaja u snažnojosjetljivosti i odbojnosti ovog sloja prema svemu što 'miriše na građanstvo'. ovaj strah jeneusporedivo jači nego što je bio kod ratnika (što je naravno rezultat činjenice da su ratnici bili manjeugroženi od građanstva nego dvorsko plemstvo). tako se sva ponašanja koja liče na ponašanja nižihslojeva udaljavaju kao vulgarna. ovo nadalje pripadnike plemstva navodi na veliku samokontrolu iproizvodnju ponašanja koje ih definitivno razlikuje od nižih slojeva. e pa kaže: ovaj stalni uzgon odozdo i strah koji on proizvodi je jedna od najjačih pogonskih silaspecifične civilizatorske profinjenosti koja ljude tih gornjih slojeva odvaja od ostalih i koja im postajedrugom naravi.

dalje: glavna funkcija dvorske aristokracije (za kralja) upravo i jest da se ona jasno razlikuje i da seodrži kao drugačija od buržoazije. stoga je rad na uzvišenom ponašanju zapravo njeno zanimanje.međutim – ovom plemstvu za petama se pojavljuje najbogatije građanstvo, čiji je cilj također ući ukrugove dvorskog plemstva. tako ovi kopiraju uzvišeno ponašanje. ovo pak plemstvo tjera na daljnjeuzvisivanje svojeg ponašanja kako bi se nastavili razlikovati. ovo uzvisivanje prije svega značipovisivanje praga neugode (mučnine).

i sad pokazuje kako s nestankom dvorskog društva i pobjedom građanskog, ponašanje prestaje bitisredišnji instrument društvenog položaja. izvor prestiža je prije svega novac i poslovni uspjeh, amodeliranje ponašanja stupa u drugi plan. tako je ponašanje pri jelu, ukrašavanje kuće i sl. danasprešlo u privatnu (intimnu sferu).jedino mjesto gdje su se dvorski oblici ponašanja sačuvali = engleska.

ipak – u svim zapadnim društvima se propadanjem čiste aristokracije u čovjeku sve više ineposrednije razvijaju oblici ponašanja koji su potrebni za savladavanje funkcije stjecanja. društvoradnog građanstva isprva preuzima rituale dvorskog društva, ali ga ne razvija istim intenzitetom.ipak – faza poluprivatnog monopola sile i dvorske aristokracije igra značajnu ulogu u formiranjuzapadnog civiliziranog ponašanja. dvorsko društvo je naime prvo u čistom obliku imalo funkciju kojaje kasnije u raznim modifikacijama prenesena na sve šire slojeve zapadnog društva u formi dobrogdruštva – višeg sloja koji stoji pod pritiskom čvrste međupovezanosti: monopola sile i poreza s jedne

45


strane i donjih slojeva u usponu s druge. ovo dvorsko društvo je bilo sloj čiji je položaj stalnozahtijevao držanje do sebe i intenzivnu regulaciju nagona. ovo ponašanje se brusilo pod pritiskomširenja međupovezanosti: konkurencije u vlastitom sloju i potrebe da se održi razlika prema nižimslojevima.ovaj oblik ponašanja se pomalo amalgamirao s ponašanjem različitih slojeva građanstva koji su seuzdizali. ono što je u početku oblikovano kao civilité (ponašanje dvorskog plemstva), prihvaćeno je inastavljeno, ali i promijenjeno u skladu s nosiocem u ono što danas nazivamo civiliziranoponašanje.

kaže: svaki od valova širenja civilizacijskog standarda na neki novi sloj kreće se paralelno s porastomdruštvene snage, izjednačavanjem životnog standarda s najbližim višim slojem. slojevi kojima neraste životni standard se dakle ne civiliziraju.

a sad – jednostavna shema unutar koje možemo shvatiti povezivanja unutar kojih se dešavaciviliziranje zapada: uzdizanje životnog standarda, porast međuovisnosti i pojava monopola sile suposljedice pojave napretka podjele funkcija. s podjelom funkcija raste širina posla, a opseg posla jepreduvjet postizanja višeg standarda sve širih slojeva. podjelom funkcija raste funkcijska ovisnostviših slojeva. na visokoj razini podjele funkcija postaje potreban monopol sile i poreza – država.porastom podjele funkcija raste i međuovisnost ljudi, pa je potrebno sve veće suzdržavanje,regulacija ponašanja i afekata.

e sad – ova suzdržanost i samoprisila tokom dosadašnjih faza civilizacijskog kretanja ne stječu svojkarakter naprosto zbog nužnosti kooperacije pojedinaca. njegovu shemu bitno određuje rascjepdruštva na više i niže slojeve. suzdržavanje koje postoji kod viših slojeva dobiva svoj oblik kroznapetosti koje prožimaju društvo – prije svega iz straha od gubljenja prestiža razlike.dakle – iako pri promatranju ovog procesa kroz više stoljeća vidimo da postoji snažna tendencijasmanjivanja snažnih kontrasta i izjednačavanja životnog standarda različitih slojeva, ovo kretanje sene odvija pravolinijski. tako u svakom širenju oblika ponašanja od užeg prema širem krugu ljudimožemo razlikovati dvije faze:

1. faza kolonizacije i asimilacije: ovdje je niži sloj u usponu, ali je podređen višem i orijentira seprema njegovom uzoru. gornji sloj je htio to ili ne prožet načinom ponašanja niže skupine. dakleovo je približavanje.ovdje niži slojevi nastoje kopirati ponašanje viših i razvijaju u sebi superego po uzoru nakolonizatorski viši sloj. no ovaj superego je u mnogome različit od predloška: naime vrlo često jeneujednačeniji, a gotovo uvijek bitno stroži. pritom se gotovo nikad ne dešava potpuna asimilacijau viši sloj, pa se nerijetko pojavljuju iskrivljenja ponašanja. primjer za ovo je imitiranje viših slojevakod kojeg se odmah vidi da je neuspješno, pa izgleda smješno i neprimjereno... ovo je zapravoproturječnost između višeg sloja u njima samima (kao superega) i nemogućnosti da se njegovizahtjevi u potpunosti ispune

i sad tu dalje pokazuje kako je pritisak višeg prema podređenom sloju na civiliziranje i instrumentvladanja (to pokazuje na primjeru kolonizacije azijskih i afričkih zemalja)

2. faza odbijanja, diferencijacije i emancipacije: grupa u usponu dobiva na društvenom značaju,pa je natjerana da više drži do sebe i jače se zatvara. ovdje se pojačavaju kontrasti i napetosti udruštvu. ovo je dakle udaljavanje. ovdje niži sloj koji je uspio u usponu počinje naglašavati svoje razlike prema dotadašnjem višemsloju – dakle – ovdje se dešava emancipacija od uzora. tako je pri definitivnom dolaskugrađanstva na vlast njihov oblik ponašanja sličan, ali ipak različit od onog dvorskog plemstva.

46


proces sve većeg civiliziranja sve širih slojeva se u zapadnim društvima nastavlja, ali podleže istimovim zakonitostima: prvo nastaje monopol u rukama nekolicine, a onda se taj monopol širi na sve šireslojeve.

e a budući da su se ovi procesi, iako temeljeni na istim strukturalnim zakonitostima, u raznimzemljama odvijali na razne načine, tako postoje i različite karakteristike civiliziranog ponašanja upojedinim nacijama: u engleskoj je faza dvorskog plemstva bila kratka, pa se amalgamiranje oblika ponašanja viših i

srednjih slojeva desilo postupno u njemačkoj nije bilo centralizacije, a apsolutizam je trajao relativno dugo na malim i ne suviše

bogatim dvorovima. tako su ovdje unutarnje napetosti i ograđivanje plemstva od građanstva bilibitno jači, pa je do amalgamiranja došlo vrlo kasno.

VIII. zaključak

dakle – kad u cjelosti pogledamo proteklo kretanje onda vidimo promjenu koja se kreće u sasvimodređenom smjeru. sad ćemo ovaj proces promotriti iz perspektive sadašnjosti.

i sad pokazuje kako je današnja situacija koja postoji među suverenim državama u mnogomeanalogna slobodnoj konkurenciji malih vladarskih jedinica iz srednjeg vijeka. dakle – svaki odsudionika je prisiljen djelovati kako bi dobio prednosti pred drugima, jer će u protivnom biti pobijeđen.ovo će konačno rezulturati stvaranjem središta monopola u jedinicama višeg reda (kontinentima). istotako možemo očekivati i daljnju borbu koja bi trebala završiti monopolom na čitavoj nasljenoj zemlji.

kad na ovo pogledamo na taj način vidimo da trenutno vladajuća predodžba o sustavu ravnoteže ikonkurenciji kao trajnom stabilnom stanju ne stoji: kako među državama, tako ni među privatnimpoduzećima. naime – ovdje se svuda pomalo pokazuje djelovanje mehanizma monopola.

pritom, kao ni prije, ne možemo tvrditi da su osnovni pokretači ovih promjena isključivo ekonomski iliisključivo politički. ovi razlozi su naime nedvojivo vezani jedan uz drugi, i ne možemo ih promatratikao bazu i nadgradnju. naime obje ove sfere povezanosti su u stalnoj međuovisnosti i u njima su nadjelu iste prisile povezivanja.tako danas međudržavni odnosi, htjeli to ili ne, teže stvaranju monopola sile i jedinica vlasti novogreda veličine. isto kao ni pripadnici malih vladarskih jedinica u borbama kojima su se pomalo stvaraledržave tako ni mi danas ne znamo kako bi mogla izgledati struktura, organizacija ili institucijevladarskih jedinica koje će nastati.

nadalje – sličan oblik konkurencije možemo promatrati u privredi, a i ovdje je na djelu mehanizammonopola. tako već danas vidimo da su mnoge konkurenske borbe u svojoj završnoj fazi. tako seposvuda danas stvaraju privatne monopolističke organizacije. e a ovo nas dalje navodi na to da će sei ove monopolističke organizacije na neki način morati podruštviti – postati državne...(!)koja logika leži iza toga: svaka nasljedna monopolizacija šansi u određenim obiteljima dovodi dospecifičnih napetosti i disproporcija u određenom savezu. ove napetosti teže promjenama u timsavezima. e a kaže smetnje i napetosti koje proizlaze iz privatnog raspolaganja monopolističkimšansama se mogu okončati samo tako da se nadvlada takav oblik raspolaganja.

a sad o ponašanju ljudi u današnje vrijeme. najjednostavnije: prisile povezivanja koje danasosjećamo na djelu kod promjene institucija, kod promjena međuljudskih odnosa jednako tako utječu ina promjene ljudske psihe.i sad pokazuje kako danas možemo opet vidjeti labavljenje izvornih shema ponašanja (kakvo sedesilo amalgamacijom ponašanja dvorskog društva s onim građanskog). isto tako danas možemo

47


promatrati uzgon odozdo kao i prožimanje načina ponašanja različitih slojeva. i sad daje primjer kakodanas sinovi propituju standarde ponašanja koje su naslijedili od očeva... jedna stvar koja ovomdoprinosi je i pokretljivost ljudi koja im omogućuje da vide i drugačije oblike ponašanja i da time svojeponašanje promatraju s veće distance.

kaže: sheme ponašanja našeg društva se ne mogu shvatiti iz općenitoljudskih svrha bez povijesti,nego tek kao nešto povijesno – iz kauzaliteta povijesti zapada. danas je već posve ustaljeno da seregulacija kojoj podliježe ponašanje pojedinaca tumači kao nešto racionalno: kao nešto što se možerasvjetliti razumskim razmišljanjem. e kaže – autor na ovo gleda drukčije.racionalizacija je naime oblik transformacije koji obuhvaća cijelu psihu, no on ide paralelno sapromjenama u čitavom društvu: snažnom diferencijacijom lanaca funkcija i s pratećim promjenama uorganizaciji fizičke prisile. pretpostavka racionalizacije je porast životnog standarda i sigurnosti:zaštita od provale strahova koji izmiču regulaciji. kaže: mi danas nismo ni svjesni koliko razum ovisi oovom, ali bi nam brzo bilo jasno kad bi strahovi kojih danas gotovo nema opet postali snažni.

pa kaže dalje: treba znati da ni unutarnji strahovi (kao sram...) koji tjeraju čovjeka nasamosavladavanje, koji izgledaju kao strah od samih sebe nisu ništa drugo nego strahovi koje suposredno ili neposredno izazvali drugi ljudi i sila! naime regulacija ponašanja – afekata i nagona –koja je nužna za opstanak društva, ne može postojati bez postojanja prisile. proizvodnja strahova uljudima je nužna na svakom mjestu na kojem ljudi zajedno žive. ipak – ne treba vjerovati da su svistrahovi koji danas karakteriziraju ljudsko ponašanje isključivo rezultat elementarne nužnosti. našipropisi su puni proturječja i nerazmjera. strahovi koji postoje su određeni specifičnim prisilamapovezanosti ustroja našeg društva i raznim napetostima (i sad navodi primjere: strah od otpuštanja sposla, strah od bijede, strah od neuračunljive izloženosti moćnijima). mnogi od ovih strahova kodroditelja postoje u polusvjesnom obliku, a na djecu se prenose u posve nesvjesnom.

iz ovog autor zaključuje da je sigurno da danas ne možemo govoriti o tome da smo dostigli najvišurazinu procesa civilizacije...

a sad se ponovno vraća na ekonomsku konkurenciju: ona naime nije samo suprotnost monopolu.ona je i mehanizam koji vodi svojoj suprotnosti. ni ovo danas nije dovršen proces.

dakle: o stvarnoj civiliziranosti ćemo moći govoriti tek onda kad iz pravila ponašanja koja supojedincu nametnuta ispadne ono što obilježava nasljednu nadmoć, nužnost da se razlikuje ljudeprema instrumentima posjeda i prestiža koje posjeduje njihova društvena grupa, a ne samo ponjihovim individualnim zaslugama. tek tada se naime regulacija odnosa među ljudima može ograničitina propise i zabrane potrebne za održavanje visoke diferencijacije društvenih funkcija, visokogživotnog standarda, visoke predanosti radu. tek tada se samoprisile mogu svesti na restrikcije koje supotrebne da čovjek bez smetnji i straha može živjeti u zajedništvu, raditi i uživati. e i tek tada će čovjek moći naći ravnotežu između zahtjeva njegove socijalne egzistencije s jednestrane i njegovih osobnih sklonosti i potreba s druge i biti sretan / slobodan. i tek tada on može rećida je stvarno civiliziran.

48

elias

Documents