elenmari pletikos akustiČki opis hrvatske prozodije rije i · akustiČki opis hrvatske prozodije...

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3.

Elenmari Pletikos

AKUSTIČKI OPIS HRVATSKE PROZODIJE RIJEČI

(Prozodija riječi u suvremenom općem naddijalektalnom govoru)

Doktorska disertacija

Mentor:

Professor emeritus Ivo Škarić

Zagreb, 2008.

2

Ova je disertacija izrađena u okviru projekata Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske Istraživanje općega svehrvatskoga govora (broj projekta 0130451) i Slobodne i uvjetovane izgovorne mijene jezičnih čestica u općem hrvatskome (broj projekta 130-0000000-0745).

3

Zahvala

Zahvaljujem mnogima na pomoći u izradi ovoga rada, a nadasve mentoru professoru emeritusu

Ivi Škariću na znanju, potpori i slobodi koju sam imala u radu tijekom sedam godina

istraživanja.

Hvala svim članovima Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, osobito

profesoru Damiru Horgi na podršci i izazovima koje postavlja mladim fonetičarima. Posebno

zahvaljujem kolegama i prijateljima: Jeleni Vlašić Duić na istančanom i nepogrešivom sluhu

za naglaske i ljude, Nikolaju Laziću na strpljenu i svemu što me naučio, Krunoslavu Ivankoviću

na pomoći u statističkoj obradi podataka, Blaženki Martinović na jezičnim savjetima i tajnici

Odsjeka za fonetiku Marici Živko na zanimanju, podršci i pomoći.

Hvala svim ispitanicima, studentima Filozofskog fakulteta, koji su se odazvali na

snimanje u studio i čiji je govor temelj ovog istraživanja.

Hvala mojim prijateljicama i prijateljima koji žive sa mnom u traženju odgovora na

pitanja izvan ovih korica. Posebno sam zahvalna svojim roditeljima Mariji i Nikoli na životnim

i novačnim potporama, prijateljicama Nini, Ivani i Dubravki na emotivnoj podršci te, naravno,

Klausu na svemu.

4

Sadržaj 1. Uvod.........................................................................................................................9

1. 1. Problemi istraživanja ......................................................................................9

1. 2. Struktura rada................................................................................................10

1. 3. Hrvatska prozodija riječi...............................................................................12

1. 3. 1. Hrvatski standardni naglasni sustav..................................................12

1. 3. 2. Tipološka pripadnost hrvatskoga naglasnog sustava ........................14

1. 3. 3. Povijesni razvoj i normiranje hrvatskoga prozodijskog sustava.......15

1. 3. 4. Povijest naziva hrvatskih naglasaka i načina bilježenja ...................18

1. 3. 5. Vrste naglasnih sustava u hrvatskim dijalektima..............................23

1. 3. 6. Naddijalektalni govor .......................................................................28

1. 3. 7. Glavni problemi suvremene hrvatske akcentuacije ..........................31

1. 3. 8. Razlikuje li se hrvatski naglasni sustav od bosanskog, srpskog i

crnogorskog?.....................................................................................33

1. 3. 9. Fonološki opisi hrvatskih naglasaka .................................................36

1. 4. Fonetske dimenzije naglašenosti i leksičkih naglasaka ................................41

1. 4. 1. Artikulacijski korelati naglašenosti ..................................................41

1. 4. 2. Akustički korelati naglašenosti .........................................................42

1. 4. 3. Stupnjevi naglašenosti ......................................................................43

1. 4. 4. Odnos akustičkih korelata i percepcije naglaska ..............................44

1. 4. 5. Perceptibilne vrijednosti u pojedinim akustičkim dimenzijama.......45

1. 4. 6. Utjecaj segmentalne strukture na trajanje i fundamentalnu

frekvenciju naglašenog vokala..........................................................48

1. 4. 7. Tonogeneza – teorija nastanka tonskih naglasaka ............................51

1. 4. 8. Optimalno ostvarenje naglaska: veličina domene i vrsta jezgre.......52

1. 4. 9. Intonacijski modeli i transkripcijski sustavi opisa naglasaka

riječi ..................................................................................................53

1. 4. 10. Reprezentacija naglaska u mozgu................................................57

1. 4. 11. Zaključak .....................................................................................58

1. 5. Dosadašnja istraživanja akustičkih osobina hrvatskih naglasaka .................60

1. 6. Rezultati istraživanja percepcije hrvatskih naglasaka ..................................70

1. 6. 1. Istraživanja sa sintetiziranim i akustički modeliranim

stimulusima.......................................................................................70

5

1. 6. 2. Istraživanja na korpusima snimljenih "uzornih" govornika..............73

1. 6. 3. Sociofonetska ispitivanja poželjnosti naglasaka...............................76

1. 6. 4. Percepcija kao metodološki postupak...............................................77

2. Metode istraživanja................................................................................................79

2. 1. Testni materijal (kriteriji odabira riječi) .......................................................79

2. 2. Snimanje .......................................................................................................81

2. 3. Govornici (broj, spol, dob, obrazovanje, podrijetlo) ....................................82

2. 4. Slušna verifikacija korpusa...........................................................................86

2. 5. Akustička analiza: varijable..........................................................................87

2. 6. Normalizacija trajanja, tona i intenziteta ......................................................89

2. 7. Obrada podataka ...........................................................................................91

2. 8. Vrste analiza, prikazivanje i tumačenje rezultata .........................................91

3. Akustička analiza prozodije riječi na ukupnom korpusu.......................................93

3. 1. Postupak........................................................................................................93

3. 2. Rezultati: trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri naglaska .........93

3. 3. Rezultati: tijek fundamentalne frekvencije ...................................................96

3. 4. Rezultati: raspon fundamentalne frekvencije ...............................................99

3. 5. Rezultati: intenzitetski raspon.....................................................................101

3. 6. Rezultati: odnos tijeka intenziteta i fundamentalne frekvencije .................103

3. 7. Zaključak ....................................................................................................106

4. Auditivna analiza naglasnog korpusa ..................................................................108

4. 1. Ukupni rezultati dobiveni slušnom verifikacijom ......................................108

4. 2. Količina podudarnosti auditivnog opisa naglasaka kod četiri stručna

procjenitelja .......................................................................................111

4. 3. Prepoznatljivost porijekla govornika: regionalno određenje i procjena

stupnja dijalektalnosti) .......................................................................112

4. 3. 1. Postupak..........................................................................................112

4. 3. 2. Rezultati i rasprava .........................................................................113

5. Usporedni akustički opis naglasaka u trima auditivnim klasterima: tonskom,

dinamičkom i prijelaznom dinamičkom ili tonskom sustavu ..............................117

5. 1. Uvod ...........................................................................................................117

5. 2. Postupak grupiranja govornika: skupine na temelju ukupnog izgovora

pojedinih govornika ...........................................................................117

6

5. 3. Perceptivne podskupine: slušni opis naglasnog repertoara i zemljopisno

podrijetlo govornika...........................................................................118

5. 3. 1. Tonski naglasni sustav ....................................................................118

5. 3. 2. Dinamički naglasni sustav ..............................................................120

5. 3. 3. Na prijelazu između tonskog i dinamičkog sustava........................121

5. 4. Statistička analiza akustičkih podataka.......................................................123

5. 5. Rezultati: trajanje (faktor - vrsta naglaska: ds, du, ks, ku) .........................123

5. 6. Rezultati: kretanje i raspon tona (faktor - vrsta naglaska: ds, du, ks, ku)...127

5. 7. Rezultati: intenzitet (faktor - vrsta naglaska: ds, du, ks, ku) ......................133

5. 8. Broj i statistički razlikovnih naglasaka u tonskom, dinamičkom i

prijelaznom naglasnom sustavu .........................................................139

6. Statističko grupiranje svih naglasaka koji se pojavljuju u hrvatskome ...............140

6. 1. Uvod: postavljanje problema ......................................................................140

6. 2. Statistički postupak .....................................................................................141

6. 3. Rezultati: trajanje naglašenog vokala .........................................................142

6. 4. Rezultati: odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome ............145

6. 5. Rezultati: raspon tona u naglašenom vokalu ..............................................147

6. 6. Rezultati: odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala...............149

6. 7. Rezultati: odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala ....151

6. 8. Rezultati: koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta................153

6. 9. Rasprava......................................................................................................155

6. 9. 1. Ukupan broj i vrsta naglasnih entiteta ............................................155

6. 9. 2. Kakav je dinamički naglasak iz jednonaglasnog sustava?..............155

6. 9. 3. Kratkosilazni ili dinamički kratki? .................................................157

6. 9. 4. Kakav je dinamički dugi naglasak? ................................................157

6. 9. 5. Jedan ili više dugosilaznih naglasaka?............................................158

6. 9. 6. Jedan ili više dugouzlaznih naglasaka? ..........................................159

6. 9. 7. Jedan ili više kratkouzlaznih naglasaka? ........................................159

6. 10. Zaključak ....................................................................................................162

7. Odnos auditivnog i akustičkog "prepoznavanja" naglasaka riječi .......................164

7. 1. Definiranje i određenje kriterija auditivnog i akustičkog prepoznavanja...164

7. 2. Rezultati akustičkog prepoznavanja ...........................................................166

7. 3. Auditivno sigurne naglasne kategorije i automatsko akustičko

prepoznavanje ....................................................................................167

7

7. 4. Auditivno nesigurne naglasne kategorije i akustičko prepoznavanje .........170

7. 5. Zaključak ....................................................................................................170

8. Zanaglasna dužina................................................................................................172

8. 1. Uvod ...........................................................................................................172

8. 2. Postupak......................................................................................................172

8. 3. Rezultati: analiza normativno očekivanih naglasnih i zanaglasnih

kategorija ...........................................................................................173

8. 4. Rezultati: percipiranje trajanja zanaglasne dužine......................................175

8. 5. Rezultati: zanaglasna dužina u regionalnim izgovorima ............................176

8. 6. Rasprava......................................................................................................177

8. 7. Zaključak ....................................................................................................179

9. Utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek fundamentalne frekvencije u

vokalu...................................................................................................................180

9. 1. Uvod ...........................................................................................................180

9. 2. Postupak......................................................................................................181

9. 3. Rezultati: tonska krivulja naglašenog vokala u pet naglasnih entiteta s

obzirom na vrstu glasnika u pristupu sloga .......................................183

9. 4. Rasprava......................................................................................................186

9. 5. Zaključak ....................................................................................................189

10. Testiranje akustičkih podataka dobivenih analizom pet naglasnih entiteta u

difonski sintetiziranim riječima ...........................................................................190

10. 1. Uvod ...........................................................................................................190

10. 2. Postupak......................................................................................................190

10. 3. Slušni dojam o sintetiziranim naglascima ..................................................192

10. 4. Zaključak ....................................................................................................193

11. Zaključna rasprava...............................................................................................194

11. 1. Osnovni problem istraživanja: akustička različitost i peceptivna

istovjetnost .........................................................................................194

11. 2. Supostojanje tonskog i dinamičkog naglasnog sustava u hrvatskome .......195

11. 3. Što je tronaglasni sustav?............................................................................199

11. 4. Utjecaj rečenične jezgre na ostvarenje naglasaka riječi..............................202

11. 5. Je li u hrvatskim naglascima razlikovno mjesto tonskog vrha?..................205

11. 6. Jesu li hrvatski naglasci tonske konture ili tonske razine? .........................206

11. 7. Regionalizacija hrvatskoga jezika ..............................................................208

8

12. Zaključci ..............................................................................................................212

13. Bibliografija .........................................................................................................216

Prilozi:...........................................................................................................................236

Prilog I Rečenice za snimanje naglasnog korpusa..........................................236

Prilog II Popis i opis testnih riječi ....................................................................237

Prilog III Upitnik koji su ispunjavali govornici.................................................239

Prilog IV Primjer verifikacijskog upitnika za jednog govornika.......................240

Prilog V Ukupni podaci o pojedinim govornicima (na temelju upitnika i

perceptivne procjene stručnih slušača) ..............................................242

Prilog VI Prikaz reprezentativnosti korpusa s obzirom na podrijetlo

govornika prema županijama.............................................................247

Prilog VII Slika pripadnosti županija hrvatskim narječjima...............................248

Prilog VIII Na gornjoj slici prikazano je zemljopisno podrijetlo snimljenih

govornika, a na donjoj podrijetlo njihovih roditelja ..........................249

Prilog IX Skript za izračunavanje fundamentalne frekvencije i intenziteta u

normaliziranom trajanju u programu Praat ........................................250

Prilog X Prosječne vrijednosti za trajanje, tonski odnos i raspon i

intenzitetski odnos u pet naglasnih entiteta .......................................255

Prilog XI Prikaz prosječnog tijeka tona u pet naglasnih entiteta .......................255

Prilog XII Tijek tona (u oktavnim odnosima) i tijek intenziteta (u db) u pet

naglasnih entiteta u deset vremenskih odsječaka naglašenog i

deset odsječaka zanaglasnog vokala ..................................................256

Prilog XIII Analiza auditivno određenih naglasaka po pojedinim riječima.........257

Prilog XIV Ukupna razlika naglasnih kategorija između stručnih procjenitelja

u procjenama i opisima pojedinih pojavnica .....................................259

Prilog XV Ukupna količina jednakih auditivnih procjena između dvaju

slušača................................................................................................260

Popis kratica..................................................................................................................261

Popis slika .....................................................................................................................262

Popis tablica..................................................................................................................265

Sažetak ..........................................................................................................................268

Summary.......................................................................................................................272

Životopis .......................................................................................................................276

9

1. UVOD

1. 1. PROBLEMI ISTRAŽIVANJA

Ovaj rad dopunjuje spoznaje o akustičkoj prirodi hrvatskih naglasaka. Promjene

hrvatskoga govornog uzusa, koje se događaju u javnosti, zahtijevaju novi opis

hrvatske prozodije, a suvremena kompjutorska tehnologija analize i sinteze

govora omogućuje i zahtijeva detaljan akustički opis pojedinih parametara

prozodije riječi. Naglasci hrvatskoga jezika u povijesti vrlo su različito opisivani,

u broju, nazivlju i slušnom dojmu. U povijesti hrvatskih gramatika od Kačića

(1604) pa sve do početka 19. stoljeća hrvatski standard (temeljen pretežno na

štokavskom, a rjeđe na kajkavskom narječju) najčešće je opisivan kao tronaglasni

sustav. Prva hrvatska gramatika koja opisuje četiri novoštokavska naglaska je

gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovica ilirička objavljena 1812. godine

(Anić, 1967/68; Junković, 1977/78). Četveronaglasni sustav sa zanaglasnim

dužinama standardiziran je u razdoblju od sredine 19. do početka 20. stoljeća,

prihvaćanjem novoštokavskoga dijalekta kao osnovice hrvatskoga i srpskoga

jezika. Tada je ujednačen način bilježenja (npr. zlâto, ruka, kuća, že na) i nazivlje

(dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni, kratkouzlazni) koje se zadržalo do danas,

bez obzira na to što ne odgovara u potpunosti objektivnim akustičkim osobinama

kretanja tona koje nazivi impliciraju. Nakon toga, u 20. stoljeću, objavljene su

stotine radova o naglasnim dvojbama, a na desetine se bavi i akustičkim i

perceptivnim analizama pojedinih naglasnih parametara.

U ovom radu istražujemo akustičke dimenzije ostvarenja prozodije riječi u

suvremenom općem naddijalektalnom hrvatskom govoru. Ispitujemo kakav je

akustički varijabilitet pojavnica "istog" naglaska i duljine, tj. kako se akustički

ostvaruju naglasci čiji je prozodijski lik standardološki nesporan, ali isto tako, što

je i važnije, istražuju se i opisuju svi nastali naglasni entiteti koje je uzorak

generirao. Ovaj je rad deskriptivan te ne zadire u problem standardizacije i

poželjnosti vrste i mjesta spornih naglasaka. Rad bi u konačnici trebao pokazati

postoje li danas u Hrvatskoj četiri različita naglaska i zanaglasna dužina ili je taj

varijabilitet veći ili manji od dosadašnjeg opisa prozodije riječi. Pojedini naglasni

oblici detaljno su akustički opisani u parametrima trajanja, tijeka i raspona

fundamentalne frekvencije, odnosa tona te odnosa intenziteta u naglašenom i

10

zanaglasnom slogu, korelacije tijeka fundamentalne frekvencije i intenziteta, sa

stupnjem raspršenosti podataka u uzorku i značajnošću razlike među

kategorijama.

1. 2. STRUKTURA RADA

Rad se sastoji od uvodnoga dijela (poglavlje 1), opisa metodologije istraživanja

(poglavlje 2), iznošenja rezultata i rasprave u nekoliko postavljenih problema

(poglavlja 3-10), zaključne raprave (poglavlje 11) i zaključaka (poglavlje 12). Prvi

dio uvoda daje kratak pregled problema hrvatske akcentologije: tipološka

pripadnost hrvatskog naglasnog sustava, povijest normiranja naglasaka,

dijalektalne različitosti, pregled fonoloških opisa hrvatskih naglasaka te

suvremene naglasne dvojbe. U drugom dijelu uvoda dan je opći pregled

fonetičkog bavljenja naglascima: opis artikulacijskih, akustičkih i perceptivnih

dimenzija naglasaka, rasprava o utjecaju segmentalne strukture riječi većih i

manjih prozodijskih jedinica na prozodiju riječi, teorija tonogeneze te pregled

intonacijskih modela i transkripcijskih sustava opisa prozodije riječi. U trećem je

dijelu uvoda pregled rezultata dosadašnjih istraživanja akustičkih osobina

hrvatske prozodije riječi, a četvrti je dio sinteza dosadašnjih istraživanja

percepcije hrvatskih naglasaka.

Temeljni je dio ovoga rada istraživanje akustičkih dimenzija naglasaka na

korpusu od 89 govornika hrvatskoga, podrijetlom iz svih krajeva zemlje. Cilj je

opisati akustičke osobine naglasnih likova koje izgovaraju obrazovani govornici

suvremenoga hrvatskoga govora te odrediti koliko naglasnih sustava postoji u

naddijalektalnom hrvatskom govoru. Statistička analiza akustičkih vrijednosti

naglasaka provedena je na ukupnom naglasnom korpusu u četiri normativno

očekivane naglasne kategorije (poglavlje 3). Snimljeni naglasci slušno su ovjereni

te prema rezultatima slušne ovjere grupirani u skupine. Akustičke odlike

naglasaka statistički su analizirane s obzirom na perceptivnu kategoriju u kojoj su

ovjereni (poglavlje 4). Naglasci su također grupirani prema broju i vrsti naglasaka

u sustavu pojedinih govornika: od tonskog četveronaglasnog do dinamičkog

jednonaglasnog sustava (poglavlje 5). U svim potencijalno različitim sustavima

(grupama na temelju podrijetla govornika i perceptivne procjene vrste njihovog

naglasnog sustava) u pojedinim akustičkim dimenzijama opisani su naglasci po

11

skupinama: dugosilazni, kratkosilazni, dugouzlazni, kratkouzlazni, i po

skupinama: zanaglasni dugi i zanaglasni kratki vokali (bez obzira ostvaruju li se

normativno očekivani naglasci i dužine ili ne). Statističkom analizom na temelju

pojedinih akustičkih vrijednosti (trajanja, raspona tona i intenziteta u naglašenom

i zanaglasnom vokalu, odnosa prosječnog tona i intenziteta u naglašenom i

zanaglasnom vokalu te korelacije tijeka intonacijske i intenzitetske konture u

naglašenim i zanaglasnim vokalima) provjereno je koliko se statistički značajno

različitih entiteta pojavljuje u korpusu (poglavlje 6). Na temelju akustičkih

osobina za koje je u prethodnim poglavljnima dokazano da su primarne u

razlikovanju naglasaka, sve su naglasne pojavnice obrađene na način automatskog

prepoznavanja i određivanja naglasaka, a zatim su ti rezultati uspoređeni s

auditivnim prepoznavanjem (poglavlje 7). Perceptivni testovi trebaju potvrditi ili

opovrgnuti postojanje tih entiteta. Analiziran je odnos percepcije i akustičkog

trajanja zanaglasne dužine (poglavlje 8). U zasebnom je poglavlju analiziran

utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek fundamentalne frekvencije u vokalu

(poglavlje 9). Akustički i preceptivno dokazani hrvatski naglasni entiteti

sintetizirani su i dani na procjenu (poglavlje 10). Svako poglavlje predstavlja

posebnu analizu, koja se sastoji od uvodnog dijela, eventualno dodatnog opisa

metodologije, rezultata, rasprave i zaključka.

Na kraju rada nalazi se i zaključna rasprava, koja analizirane probleme i

dobivene rezultate postavlja u širi okvir, te zaključci i sažetak.

12

1. 3. HRVATSKA PROZODIJA RIJEČI

1. 3. 1. Hrvatski standardni naglasni sustav

Suvremene normativne knjige hrvatskoga standardnog jezika: gramatike (Babić i

sur., 1991; Težak i Babić, 1992; Barić i sur., 1995; Raguž, 1997; Ham, 2002) i

rječnici (Klaić, 1979; Anić, 1991; Anić i Goldstein, 1999; Šonje, 2000, Babić i

sur., 2007; Vukušić, Zoričić i Grasselli-Vukušić, 2007) opisuju i normiraju

hrvatski akcenatski sustav kao četveronaglasni sustav u kojem postoje dugosilazni

(npr. zlâto), dugouzlazni (npr. rúka), kratkosilazni (npr. ku ća) i kratkouzlazni

naglasak (npr. žèna) te fonološki dugi (npr. vòjnīk) i kratki zanaglasni slogovi

(npr. vitak). Minimalni parovi riječi, koji se razlikuju samo po naglasku (tzv.

izografni heterofoni), mogu nastati opozicijom svih naglasnih kombinacija (grâd –

grad, râdio – rádio, kupiti – kúpiti, para – pàra, Péro – pèro), no ne postoje riječi

iste segmentalne strukture koje bi se mogle razlikovati u opozicijama sva četiri

naglaska. Pravila o distribuciji hrvatskih naglasaka proizlaze iz dvaju osnovnih

pravila: silazni naglasci mogu biti samo na početnom slogu, a uzlazni na svim

slogovima u riječi osim na završnom. Samo kao pojedinačne iznimke dopušteni su

silazni naglasci na središnjim i završnim slogovima. Mjesto naglaska, osim što

nije stalno, tj. jezično-ritmički vezano uz određeni slog (kao u češkom, poljskom,

makedonskom itd.), ono je promjenjivo i unutar paradigme (npr. N. jd. mlàdīć,

G. jed. mladíća), a paradigmatski se može promijeniti i samo vrsta naglaska (npr.

N. jd. vòda, A. jd. vodu). Zanaglasna dužina pripada ili osnovi riječi ili obličnim i

tvorbenim nastavcima, a osnovna pravila navedena su u gramatici. Temeljna

izgovorna (naglasna) jedinica je prozodijska riječ, tj. riječ pod jednim naglaskom,

koja se može sastojati od samo jedne naglasne (toničke) riječi ili od jedne toničke

i jedne ili više klitika (nenaglasnica, atoničkih riječi). Premda se razlikovna uloga

prozodije riječi, tj. karakteristika da promjena prozodijske jedinice (naglaska ili

zanaglasne dužine) uzrokuje promjenu leksičkog ili gramatičkog značenja (npr.

grâd (naselje) – grad (tuča, led)), često spominje kao bitna u održanju akcenatskog

sustava, zbog male količina riječi koje čine takve opreke i kontekstualnosti koja

razrješuje dvojbe, razlikovna uloga ne može biti glavni razlog održanja sustava.

Imanentnost četveronaglasnog sustava i fonološke zanaglasne dužine u

13

hrvatskome provjerena je i dokazana recentnim istraživanjem perceptivne

prihvatljivosti naglasaka na riječima i neriječima (Škarić i Lazić, 2002; Škarić i

Varošanec-Škarić, 2003). Tri osobine prozodije riječi "podsvjesnost,

ukorijenjenost i prepoznatljivost čine da akcent postaje opći pojam za idiomatsku

govornu posebnost (…) odaje i nacionalni (…) i regionalni i sociološki identitet

ljudi. Naglasak stoga nije samo razlikovna fonološka crta koja ima jezičnu

vrijednost u sosirovskom smislu, nego je i biljeg, paralingvistički znak" (Škarić i

Lazić, 2002:7). Sličan stav zastupa Pike (1948:11) koji naglašava da je pravilan

izgovor tonema (poput glasnika ili fonema) vrlo bitan dio jezika te se ne smije

zanemariti jer "izgovor u kojem se nepravilno ostvaruju tonemi para uho izvornog

govornika i percipira se kao stran i neugodan, čak i ako je značenje riječi sasvim

jasno"1. Iscrpan pregled svih tema vezanih uz hrvatski naglasak riječi, od

definiranja naglasnih problema, pregleda povijesnog razvoja hrvatskog naglasnog

sustava, do opisa akcenatskih sustava u pojedinim dijalektima pruža knjiga

Osnovi akcentologije srpskohrvatskoga jezika (Peco, 1971). Jedan od

najdetaljnijih opisa fonetskih dimenzija hrvatske prozodije riječi dan je u Fonetici

hrvatskoga književnog jezika (Škarić, 1991, 2007) te jedan dio ovoga rada

podacima potvrđuje i prikazima prosječnih vrijednosti oprimjeruje sheme

karakteristika hrvatskih naglasaka. Vrlo sustavan opis hrvatskih naglasnih

obilježja (tona, udara i dužine), rasprava o mjestu hrvatskoga u okviru tipologije

naglasnih sustava (jezika s udarnim, tonskim i visinskim naglaskom) i pregled

svih dosadašnjih fonoloških opisa hrvatskoga naglasnog sustava (od generativnog

opisa do raznih višeglasnih opisa) objavljeni su u knjizi Fonološki opisi

hrvatskoga jezika: glasovi, slogovi, naglasci (Jelaska, 2004). Poznate činjenice o

hrvatskom naglasnom sustavu reinterpretira László (1996), s jedne strane prilazeći

tematici sa suvremenog informacijskog gledišta, a s druge strane otežavajući

razumijevanje zbog uporabe mnoštva neologizama i arhaizmima za uvriježene

termine, primjerice "ovisak" (za mjesto naglaska), "odtega" za duljinu, "napjevak"

za visinu, "natisak" za udar itd.

1 "One's pronunciation strikes the native ear as very foreign and unpleasant when tonems

are abused, even though meanings may be clear" (Pike, 1948: 11).

14

1. 3. 2. Tipološka pripadnost hrvatskoga naglasnog sustava

U tipologiji naglasnih sustava (Clark i Yallop, 1993; Hayman, 2006), prema kojoj

se jezici dijele na udarne ili dinamičke (engl. stress-accent languages), tonske

(engl. tone languages) i ograničene tonske jezike (engl. pitch-accent languages),

naglasni sustav hrvatskoga jezika spada u treću skupinu. Ograničeni tonski jezici,

kojima pripada i hrvatski, nazivaju se još i "tonsko-dinamički" (Škarić, 1991), a u

novijim radovima i "jezici s visinskim naglaskom2" (Jelaska, 2004). U ovom radu

pretežno ću rabiti naziv "ograničeni tonski jezik", prema engleskom terminu

limited tonal system (Gandour, 1978), iako za ovaj sustav u engleskom rabi i

naziv akcenatski jezik, engl. accentual language (Yip, 2002). U ograničenim

tonskim jezicima tonska kontura realizirana na naglašenoj riječi nosi leksičku

informaciju. Za razliku od tonskih jezika, u kojima se tonska razlika može pojaviti

skoro na svakom slogu, u ograničenim tonskim jezicima manji je inventar

prozodema, postoji mali broj minimalnih parova na temelju vrste naglaska3, te, što

je možda najvažnija razlika, distribucija je prozodema u riječima vrlo ograničena.

Jezici čija se prozodija riječi svrstava u skupinu ograničenih tonskih jezika, uz

hrvatski (te bosanski i srpski, čiji se standardni naglasni sustavi opisuju kao

identični hrvatskome), jesu slovenski, švedski, norveški i litavski. Iako tipološki

pripadaju skupini jezika s visinskim naglaskom (engl. pitch-accent languages),

japanski i baskijski imaju drugačiju ulogu tona i ne mogu se svrstati u ograničene

tonske jezike. U ovim jezicima leksički naglasak ne čini tonska kontura

naglašenog sloga, već se leksički kontrast ostvaruje razlikom naglašene i

nenaglašene riječi (Smiljanic, 2004: 6).

U studiji koja se bavi sistematizacijom tipoloških sustava prozodije riječi

Hyman (2006) klasificira jezike s obzirom na to jesu li ton i udar (oba, jedno od ta

2 Premda je naziv "visinski naglasak" kao prijevod engleskoga termina pitch-accent vrlo

prihvatljiv, sam je engleski naziv dvoznačan, jer, osim leksički razlikovnih tonskih naglasaka u

jezicima koji pripadaju ovoj tipološkoj skupini, označava i samu naglašenost (engl. accent, focus)

u udarnim jezicima, koja se ostvaruje tonskim rasponom i tonskom konturom. Dakle, zbog

terminološke dvoznačnosti riječi pitch-accent, koja se rabi i za naglasak u ograničenim tonskim

jezicima i za naglasak u udarnim jezicima, ovdje će se pretežno rabiti termin "tonski naglasak". 3 Za švedski se, primjerice, spominje oko 500 parova riječi koje se razlikuju samo prema

tonskoj opoziciji (Clak i Yallop, 1995:347).

15

dva svojstva ili nijedno) sastavni dio prozodije riječi. Hrvatski pripada skupini

koja se koristi i tonom i udarom, no u toj se kategoriji jezika s visinskim

naglaskom (engl. pitch-accetnt type) nalaze četiri različita podsustava ovisno o

tome u kakvom su odnosu ovisnosti ton i udar. Hrvatski (novoštokavski dijalekt)

pripada skupini u kojoj su ton i udar međusobno ovisni.

1. 3. 3. Povijesni razvoj i normiranje hrvatskoga prozodijskog sustava

Današnji standardni prozodijski sustav hrvatskoga pripada novoštokavskom

idiomu koji je krajem 19. stoljeća postao temeljem suvremenoga normiranoga

hrvatskog jezika. U novoštokavskim govorima, za razliku od čakavskog,

kajkavskog i nekih staroštokavskih govora, općeslavenski akut (neoakut) je

neutraliziran i izjednačen s cirkumfleksom (silaznim) pa nastaje dinamički sustav

koji je sadržavao samo duge i kratke cikrumflektirane (silazne) naglaske. Krajem

14. i početkom 15. stoljeća (Peco, 1971: 48) akcenatski se sustav počeo razvijati u

četveronaglasni, tako što su se akcenti pomicali na jedan slog unatrag, prema

početku riječi, takozvanim oslabljenim prebacivanjem. Naime, samo dio naglaska,

odnosno, neke njegove akustičke osobine (intenzitet) prelaze na slog unatrag, dok

prvotno naglašeni slog ostaje visokog tona te tako nastaju uzlazni naglasci.

Ovisno o tome je li prednaglasni slog bio fonološki dug ili kratak, preneseni je

naglasak postao dugouzlazni ili kratkouzlazni, a ako je slog s kojeg je naglasak

prešao na prethodni bio dug, zadržao je duljinu i kao nenaglašen.Tumačenjem

razvoja slavenske akcentuacije, posebice dijakronijskim promjenama u hrvatskom

naglasnom sustavu danas se bave László (1996), Matasović (1997), Kapović

(2005, 2005a, 2005b, 2007, neobjavljeni rukopis) i drugi.

U procesu standardizacije hrvatskoga jezika, u višestoljetnom natjecanju

triju velikih jezičnih sustava: čakavskog, kajkavskog i štokavskog, u 19. stoljeću,

kada je hrvatski književni jezik zahvaljujući utemeljiteljima: Ljudevitu Gaju,

Vjekoslavu Babukiću, Antunu Mažuraniću, Adolfu Veberu Tkalčeviću i

Bogoslavu Šuleku imao "već gotovo stoljetni karakter i stabiliziranu normu na

osnovi štokavskog dijalekta ijekavskog izgovora sa starijim štokavskim oblicima",

dolazi do lingvističkih previranja te je pod jakim utjecajem lingvističkoga nasljeđa

Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika: Đure Daničića, Tome Maretića, Pere

Budmanija, Ivana Broza i Franje Ivekovića "stariji oblik štokavskog dijalekta

16

zamijenjen novoštokavskim ijekavskim izgovorom novijih oblika i akcenata"

(Jonke, 1978: 69). Borba "gajevaca" i "vukovaca" u drugoj polovici 19. stoljeća

završila je normiranjem hrvatskoga književnog jezika djelima koja su objavljena u

Zagrebu i koja su "zapečatila" hrvatski jezik. Tada je postignuta jedinstvenost

"hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika," a to su propisali Brozov Hrvatski

pravopis (1892), Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga

književnog jezika (1899) i Brozov i Ivekovićev Rječnik hrvatskoga jezika (1901).

Tim je putem standardizirana i hrvatska prozodija, a jedan od najutjecajnijih u

njezinom oblikovanju bio je Đuro Daničić, koji je u akcenatskim studijama

(sabrani članci v. Daničić, 1925) tumačio i podupirao Karadžićev sustav. U

hrvatskom se za taj sustav zalagao Tomo Maretić, koji je novoštokavski

akcenatski sustav prikazao u svojoj gramatici, te Broz i Iveković, koji su prema

novoštokavskoj akcentuaciji u rječniku obilježili lekseme. Vukušić (1995/96),

pišući o povijesti hrvatskoga naglašavanja, govori o otporu Maretić-Broz-

Ivekovićevoj prozodiji u člancima G. Tomljenovića, M. Japunčića i N. Andrića

početkom 20-ih godina 20. stoljeća, koji kritiziraju standardizaciju

istočnoštokavskih naglasnih likova (npr. povúći, tèbe, voće), budući da su u

hrvatskoj uporabnoj normi zapadnoštokavski likovi (npr. pòvūći, tebe, vòće).

O daljnjem razvoju, promjenama i sistematskim utjecajima na prozodijski

sustav hrvatskoga jezika u 20. stoljeću pregledno govori Jonke (1964). Rječnici

koji su tiskani kasnije, kao i kasniji tomovi Rječnika hrvatskoga ili srpskoga

jezika JAZU-a, leksički su sve bogatiji te su autori sami morali akcenatski

obilježavati riječi koje do tada nisu bile u normativnom korpusu. Premda ostaju u

sustavu novoštokavske akcentuacije utemeljene Karadžićevim i Daničićevim

djelima, neki autori rječnika (npr. Benešić (1949) u Hrvatsko-poljskom rječniku,

Deanović i Jernej (1956) u Hrvatskosrpsko-talijanskom rječniku, Dayre, Deanović

i Maixner u Hrvatskosrpsko-francuskom rječniku, Anić (1991) u Rječniku

hrvatskoga jezika i drugi) u pojedinim primjerima ipak daju potvrde o novim

smjernicama razvoja hrvatskih akcenata. Usklađenost akcentuacije s

novoštokavskim sustavom i revidiranje naglasaka u pojedinim kategorijama ili

pojedinim riječima u Deanovićevim rječnicima analizirao je Brozović (1956/57),

a u Anićevom rječniku Vukušić (1991/92). U akcentuaciji rječnika kojima se

normiraju književni naglasci izražen je sukob triju načela (Brozović, 1957/58):

17

1. filološka metoda kvantitativnog odabiranja po rječnicima i klasicima (Vuk,

Daničić, Meretić), 2. traženje naglasnih izoglosa na štokavskom terenu i odabir

naglaska koji je najčešći, 3. normiranje naglaska koji se razvio u govoru

obrazovanih slojeva po najvećim urbanim središtima. Anić (1968/69) raspravlja o

stilističkoj vrijednosti klasičnog i verificiranog akcenta, te smatra da su klasični

akcenti u suvremenom govoru teritorijalno ograničeni na štokavsku Dalmaciju, pa

su stoga stilistički i dijalektalno obilježeni. Na temelju istraživanja produkcije

naglasaka imenica s dočetkom -izam u govoru inteligencije i javnih glasila Anić

zaključuje da kratkosilazni naglasak na nepočetnom slogu ustaljen i prihvaćen u

idiomu inteligencije, te stoga priznat kao svojstven književnom jeziku, tj.

verificiran. Napravimo li razliku između termina potvrđenoga (ono što je

izgovoreno) i ovjerenoga (ono što je u jeziku ispravno) prema Katičiću (1969/70),

verificiranoga (potvrđenoga, ustaljenoga i priznatoga) prema Aniću (1968/69) i

uporabnoga, implicitnoga ili prihvaćenoga naglaska prema Škariću (1999; 2002),

možemo reći da su mnogi naglasci nakon dugog razdoblja "potvrđivanja" postali

"verificirani" i "prihvaćeni", ali još uvijek ne i kodificirani, normirani. Kalogjera

(2003) upućuje na to da se naziv "prihvaćeni izgovor", iako on u hrvatskom može

biti primjeren (jer je nazivlje konvencija), ne podudara u značenju s izvornim

engleskim terminom "received pronunciation" (RP), budući da je hrvatski termin

prevedenica. Naime, engleski RP (kasnije nazvan i BBC engleski) jest regionalno,

ali ne i socijalno neutralan. Taj je izgovor prestižan, nosi konotacije

kompetentnosti, školovanosti, samouvjerenosti, ali ne i prijateljstva i iskrenosti.

Engleski RP izgovor je početkom 20. stoljeća kodificiran djelima Daniela Jonesa.

Za razliku od engleskog termina, Kalogjera naglašava da hrvatski kodificirani

novoštokavski izgovor nije postigao prestiž u obrazovanim krugovima (osim u

filologa), a "implicitno prihvaćeni izgovor" nije kodificiran i ne bi se mogao

invarijantno opisati jer je pod utjecajem hrvatskih regionalnih izgovora. U

sociolingvističkoj raspravi o jezičnim varijetetima, među kojima najistaknutije

mjesto ima standardni varijetet, Mićanović (2006) posebno ističe problem

hrvatskog kodificiranog izgovora i razdor između normativnog modela i uporabe.

Samim naslovom knjige Hrvatski s naglaskom u središte raprave stavljen je

problem hrvatske ortopeije. Bartsch (1985, prema Mićanović, 2006) uz termin

"preskriptivni standard" uvodi pojam "empirijski standard", kojim obuhvaća

područje varijacija u izgovoru koje u "stvarnosti" postoji, koje može biti

18

"regionalno obojeno", ali i "nadregionalno". Škarić (2007a) opisuje suvremeno

stanje hrvatskoga izgovora, tzv. prihvaćeni izgovor kao dio hrvatskoga

izgovornoga identiteta, pronalazeći njegov centar u zagrebačkome izgovoru i

definirajući razlike i kvantificirajući odmak prihvaćenoga izgovora od klasične

norme. Lupić (2001) uspoređuje različite kriterije preskriptivne akcentologije

razgolićujući stavove pojedinih jezikoslovaca koji se temelje na osobnim

vrijednosnim sudovima, a sam smatra kako je "standardna hrvatska govorna

praksa" u znaku sve veće regionalizacije. O povijesti normiranja hrvatskih

naglasaka v. Martinović (2006 i 2008a). Prije nego što dublje zađemo u temu

naglasaka u hrvatskim dijalektima i rapravu o naddijalektalnom izgovoru,

povijesni pregled naglasne standardizacije dopunit ćemo pregledom nazivlja i

grafičkog bilježenja hrvatskih naglasaka u povijesti i danas.

1. 3. 4. Povijest naziva hrvatskih naglasaka i načina bilježenja

Današnja naglasna terminologija uspostavljena je, tj. unificirana i normirana 1932.

godine knjižicom Gramatička terminologija Ministarstva prosvjete Kraljevine

Jugoslavije u kojoj su od mnoštva dotad rabljenih naziva kao jedini ispravni

nazivi propisani "kratkosilazni", "kratkouzlazni", "dugosilazni" i "dugouzlazni"

(Belić, 1932:12) i oni se sve do danas rabe u školskim udžbenicima i gramatikama

(na ove normirane nazive u daljnjem tekstu referirat ćemo se kraticama ks, ku, ds,

du). Dok suvremena naglasna terminologija ima približno stoljetnu tradiciju,

grafičko bilježenje hrvatskih naglasaka u uporabi je skoro dvjesto godina. Naime,

bilježenje naglasaka dijakritičkim znakovima iznad vokala: za dugosilazni (npr.

zlâto), za dugouzlazni (npr. rúka), za kratkosilazni (npr. ku ća) i za

kratkouzlazni naglasak (npr. že na), potječe iz rječnika V. S. Karadžića

objavljenog 1818. godine. Iako se mnogo raspravljalo o tome da nazivi ne

odgovaraju u potpunosti akustičkoj stvarnosti, a grafičke oznake nisu dovoljno

sustavne i jasne, oni su zbog svoje duge tradicije i danas u uporabi. U ovom

kratkom pregledu prikazat ćemo koji su se nazivi hrvatskih naglasaka i koje

grafičke oznake rabili u povijesti te koji su od njih danas prihvatljivi.

U hrvatskim gramatikama sve do sredine 19. stoljeća hrvatski je

prozodijski sustav opisivan kao tronaglasni (Ham, 2006). U tom su sustavu bili

19

naglasak nazvan "kratki" ili "teški" ili "gravis" (koji bi po zvuku odgovarao

današnjem kratkosilaznom, a bilježio se znakom koji se danas rabi za

kratkouzlazni akcent, npr. kùpiti), naglasak zvan "oštri" (koji bi po zvuku

odgovarao današnjem dugosilaznom, a bilježio se znakom koji se danas rabi za

dugouzlazni, npr. glas) i "otegnuti" ili "zavinuti" ili "zavijeni" (koji se javlja u

riječima u kojima se danas izgovara dugouzlazni i u riječima u kojima se u

hrvatskim dijalektima pojavljuje akut, a bilježio se znakom koji se danas

obilježava dugosilazni naglasak, npr. glâva, lûg). Šime Starčević 1812. godine

prvi u hrvatskoj gramatici opisuje četveronaglasni sustav, ali i nakon njega

hrvatske gramatike (npr. Babukić, 1936) još uvijek opisuju tronaglasni sustav.

Novoštokavski četveronaglasni repertoar u hrvatskim se gramatikama redovno

pojavljuje počevši od Mažuranića (1839, 1859). Mažuranić je najbliži

suvremenom načinu bilježenja naglasaka i zanaglasne duljine: jaki teški (brat),

slabi teški (voda), oštri (dan) i zavinuti (glâva), a zanaglasna duljina bilježi se

posebnim znakom (gospodār). Tek je V. S. Karadžić u svom rječniku 1818.

godine promijenio znakove za dva duga naglaska. Mažuranić skreće pozornost na

tu Karadžićevu promjenu i upućuje na oprez jer je Karadžić "oštri znak uzeo za

zavinuti glas, a zavinuti znak za oštri glas" (Ham, 2006: 86).

Osnovne podatke o naglasnom repertoaru u hrvatskim gramatikama od

Kašićeve gramatike iz 1604. godine do suvremenih gramatika prikazala je Ham

(2006), a detaljni povijesni pregled naglasnog repertoara, naziva i opisa

naglasaka tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća dali su Lehiste i

Ivić (1986). Najčešći nazivi za kratkosilazni bili su "kratki", "teški", "jaki teški",

"dvostruki teški", "najkraći", "kratki jaki", "visoki kratki", "brzi", a najčešće

"oštri", a za kratkouzlazni "teški", "kratki slabi", "nježni", "duboki kratki",

"blagi", "sporiji", a najčešće "kratki", "slabi" te "spori" koji je i do danas u

uporabi. Dugosilazni naglasak nazivao se vrlo različito: "oštri", "zavinuti", "obli",

"silazni", "visoki dugi", "dugi jaki", "jaki", "padajući dugi", "dvoton", a

dugouzlazni se nazivao "otegnuti", "zavinuti", "zavijeni", "oštri", "uzlazni", "dugi

slabi", "visoki", "rastući dugi", "jednoton", a često i samo "dugi". Većina naziva

koji su se upotrebljavali i od kojih su neki još uvijek u uporabi, npr. spori ili slabi

za kratkouzlazni te brzi ili jaki za kratkosilazni (Barić i sur., 1995:68), pokušavaju

impresionistički uputiti na jednu ili više važnijih akustičkih osobina naglasaka,

20

najčešće naglašenoga sloga4. Neki nazivi nisu se odnosili na slušni dojam, već su

opisivali grafički znak kojim se naglasak bilježio.

O povijesti grafičkog bilježenja hrvatskih naglasaka u gramatikama prije

Mažuranićevog prihvaćanja znakova iz Karadžićevog rječnika uvodno smo naveli

osnovne zaključke Sande Ham (2006). Kritiku kodificiranih naglasnih znakova,

usprkos njihovoj dvijestoljetnoj tradiciji, daje Kravar (1974/75). Kravar naglasnim

oznakama zamjera što nisu binarno proporcionalni i što sam znak ne razlučuje

(ikonički ne upućuje) na dva relevantna akustička elementa: kvantitetu i ton. Zbog

tih razloga znanstvenici koji su istraživali i opisivali novoštokavski

četveronaglasni sustav predlagali su sustavnije načine bilježenja. Primerice,

Jakobson na sljedeći način bilježi akcente, ks – maslo, ku – vòda, ds – me:so, du –

vì:no. Vidljivo je da zasebno bilježi kvantitetu i ton, a silaznost kao redundantno

obilježje na prvom slogu na bilježi. Hodge također zasebno označava kvantitetu i

ton, ks – màslo, ku – voda, ds – mèeso, du – viíno. Hodgeovo bilježenje dugih

naglasaka dvoslovima te bilježenje silaznog naglaska na prvoj, a uzlaznog

naglaska na drugoj mori vjerojatno potječe od Maretića, koji u Gramatici i

stilistici iz 1931. godine dugosilazni bilježi kao aa, a dugouzlazni kao aá. Kravar

za širu uporabu predlaže kombinaciju tih dvaju sustava, za ks: màslo, ku: vóda,

ds: mè:so, du: ví:no. Ovakav analitički način bilježenja u kojem se uzlaznost

označava tradicionalnim znakom grčkoga pisma za akut ( ), a silaznost znakom

grčkoga pisma za gravis ( ) rabi i Junković (1977/78) u analizi naglasaka u

Starčevićevoj gramatici. Kravar (1974/75) za znanstvene svrhe predlaže i dva

nova načina bilježenja naglasaka, analitičko u kojem su znakovi za kvanitetu i ton

odvojeni, a znakovi su, za ks – màslo, ku – vóda, ds – mēso, du – vīno, i sintetičko

u kojem je informacija o kvanitetu i tonu istom znaku, a znakovi su, za ks –

màslo, ku – vóda, ds – me so, du – vino. Autor daje prednost sintetičkom načinu

4 Praksa da nazivi akcenata impliciraju njihovu akustičku realnost (auditivni dojam o

trajanju te o kretanju tona ili intenziteta), premda u hrvatskome uobičajena, nije nužan i jedini

način određivanja akcenatskih termina. Primjerice u švedskom, ograničenom tonskom jeziku

slične količine jezične informativnosti koju nosi prozodija riječi, akcenti se nazivaju brojčano (prvi

akcent, drugi akcent) kao i u mnogim tonskim jezicima, primjerice kineskome u kojem se akcenti

nazivaju brojevima (ton 1, ton 2, ton 3, ton 4).

21

bilježenja jer je, budući da su svi znakovi u uporabi5 tehnički jednostavnije a

smjer znakova (ako se tumači linearno s lijeve na desnu stranu) odgovara

pretpostavljenom tonskom kretanju. Dvostrukost znaka za duge vokale također

odgovara pretpostavljenom dvostruko dužem trajanju koje je već ranije

predstavljano udvojenim samoglasnicima. U suvremenim tekstovima koji se bave

hrvatskim naglascima, osobito u onima na engleskom jeziku, sve je češća

primjena međunarodne fonetske transkripcije (IPA). Landau i sur. (1999) za

hrvatske naglaske prihvatili su zasebno bilježenje trajanja vokala ( za duge

vokale) i tonskog kretanja ( za silazne, ˇ za uzlazne naglaske). Na taj su način

četiri tradicionalna grafička znaka zamijenjana suvremenim međunarodnim:

zlâto → zlâto, rúka → ruka, kuća → kûća, žèna → žena. Iz repertoara

međunarodne fonetske transkripcije moguće je izabrati i druge oznake za tonske

naglaske (Slika 1). Greenberg (rukopis, 2006), da bi istaknuo fonetsku razliku

kajkavskih i slovenskih silaznih i uzlaznih tonova, rabi i druge IPA znakove,

među kojima kombinaciju tonskih razina i kontura te numerički opis prozodije

riječi. Greenberg opisuje kajkavske naglaske kao tonske konture u naglašenom i

tonske razine u zanaglasnom slogu (uzlazni naglasak: [.] ili [35.3], silazni

naglasak: [.] ili [53.3]), a slovenske naglaske kao tonske razine u oba sloga

(uzlazni naglasak: [.] ili [1.3], silazni naglasak: [.] ili [5.3]). Iz

navedenog grafičkog repartoara u suvremenim znanstvenim radovima o hrvatskim

naglascima u uporabi je tradicionalno bilježenje naglasaka (koje je kodificirano

rječnicima, gramatikama i pravopisima) te bilježenjem po IPA sustavu koje su za

hrvatski prihvatili Landau i sur. (1999).

5 Dvostruki znak za dugouzlazni preuzet je iz madžarskog pravopisa u kojem se njime

bilježi duljina prednjih zaobljenih vokala (o , u ), a u hrvatskoj akcentologiji je poznat po tome što

njime Ivšić bilježi kajkavski "tromi" akcent.

22

Slika 1. IPA znakovi za bilježenje tonskih naglasaka6

6 Slika koja sadrži znakove i engleske nazive za tonske naglaske preuzeta je s mrežne

stranice IPA http://www.arts.gla.ac.uk/IPA/tones.html.

23

1. 3. 5. Vrste naglasnih sustava u hrvatskim dijalektima

Na području Hrvatske stari mjesni govori grupiraju se u tri narječja: čakavski,

kajkavski i štokavski (Slika 2).

Slika 2. Zemljovid hrvatskih narječja7

Naglasne sustave čakavskih govora Moguš (1977) dijeli u četiri

akcenatska tipa: 1) stari, 2) stariji (u kojem je došlo do promjene tona i/ili

trajanja), 3) noviji (postoji djelomično pomicanje mjesta) i 4) novi (došlo je do

potpunog pomicanja starih akcenatskih mjesta). Temeljni čakavski naglasni sustav

je stari troakcenatski sustav u kojem postoje tzv. brzi (noga), silazni (zlâto) i

zavinuti naglasak, tj. akut (sũša), a u najstarijem tipu sačuvane su prednaglasne i

7 Zemljovid je izrađen stilizacijom karata triju hrvatskih narječja (Brozović i Ivić, 1988)

iz kojih su preuzeti podaci o granicama među narječjima, a zanemareni podaci o dijalektima i

mjesnim govorima pojedinih narječja. Obilježeni su najveći gradovi hrvatskih županija.

24

zanaglasne duljine (glāva, vidēl). Tzv. stariji tip čakavskoga, koji je kronološki

mlađi od staroga tipa, postoji kao troakcenatski sustav (bez finalnog i inicijalnog

a) i kao dvoakcenatski sustav (u kojem je došlo do ukidanja i medijalnog akuta te

ostaju samo brzi i silazni naglasci). U novijem tipu čakavskoga pomicanjem

naglaska na prednaglasnu duljinu nastaje noviji troakcenatski sustav, pomicanjem

oksitonalnog kratkosilaznog bez obzira na duljinu nastaje četveroakcenatski, a

ostankom samo brzog (noga) i silaznog (glâva) nastaje dvoakcenatski sustav.

Govori koji pripadaju čakavskom narječju su mjesni govori na području Istre,

kvarnerskog primorja, dalmatinskog primorja, u mjestima od Karlovca do Ozlja, u

nekim selima Žumberka, Gorskog kotara i Like te u Gradušću (u Austriji). Postoje

različite podjele čakavskog narječja na dijalektalne tipove. Starije studije počevši

od Belića 1935. (prema Langston, 2006) dijele čakavski na sjeverozapadni i

jugoistočni dijalekt, Brozović i Ivić (1988) klasificiraju čakavski u šest grupa, a

Vermeer (1982, prema Langston, 2006) razlikuje tri osnovna čakavska dijalekta:

sjeverozapadni, centralni i jugoistočni. O fonetskim, fonološkim, morfološkim i

dijakronijskim osobinama čakavskog prozodijskog sustava iscrpno piše Langston

(2006). Postoje brojni dijalektalni radovi o pojedinim čakavskim govorima.

Potvrdu tronaglasnog čakavskog sustava s prenaglasnom i zanaglasnom duljinom

nalzimo primjerice u današnjem govoru Kastva (Drpić, 2006).

Tipologiju kajkavskih akcenata izrađuje Ivšić (1936) koji razlikuje dvije

osnovne kajkavske akcenatske skupine: stariju ili "konzervativnu" (u koju spadaju

dvije akcenatske grupe: zagorsko-međimurska i čakavsko-kajkavska skupina

govora) te noviju ili "revolucionarnu" (koja se također dijeli u dvije skupine:

turopoljsko-posavsku i podravsku). Unutar ove četiri akcenatske skupine Ivšić

(1936) na temelju porijekla pojedinih akcenata razrađuje tipove prozodijskih

sustava. U istraživanju dijakronije u sjeveroistočnim kajkavskim govorima otkriva

i jednu od najzanimljivijih akcenatskih pojava: metatoniju cirkumfleksa u novi

akut (mêso → mẽso) i akuta u cirkumfleks (sũša → sûša).

Današnje stanje u kajkavskom narječju istražuje Lončarić (1996), koji

opisuje ukupno 22 različita tipa prozodijskih sustava, a prema zastupljenosti triju

prozodijskih fonološki razlikovnih obilježja (mjesta naglaska, kvantitete i kretanje

tona) svrstava ih u pet skupina prozodijskih sustava: 1) sa sva tri razlikovna

prozodijska obilježja – 16 tipova, 2) s mjestom naglaska i kvantitetom – tri tipa, 3)

25

s kvantitetom i tonom – jedan tip, 4) s kvantitetom – jedan tip, 5) s mjestom

naglaska – jedan tip. Inventar osnovne kajkavske akcentuacije čine tri naglaska:

kratki (oko), dugosilazni, tj. cirkumfleks (hrûška) i dugouzlazni, tj. akut (pũtnik).

Nenaglašene prozodijske jedinice mogu biti kratke i duge, a duljina može biti

samo prednaglasna (za sustavni prikaz porijekla pojedinih naglasaka v. Lončarić,

1996: 49). Izlazeći iz tradicionalnih okvira opisa slavenskih naglasaka, u kojima

se samo slog s obilježjem intenziteta interpretira kao nositelj naglaska, uz tri

kajkavska naglaska (dugosilazni, kratkosilazni i neoakut), Kovačec (1989) kao

četvrti naglasak opisuje (tradicionalno rečeno) slijed prednaglasne duljine i

kratkosilaznog naglaska, a naziva ga dvosložnim silazno-uzlaznim naglaskom.

Ovakva interpretacija naglasaka, premda neuobičajena u hrvatskome, slična je

tradicionalnom opisu jednoga švedskog naglaska (tzv. akcent 2 ili gravis).

Posebno mjesto u opisu kajkavskih govora pripada opisu zagrebačkoga

govora. Budući da Zagreb kao glavni grad ima najveći priljev stanovništva sa svih

hrvatskih govornih područja (iz Hrvatske i izvan nje), u njemu se miješaju govori

kajkavske prozodije stare zagrebačke jezgre s pridošlim štokavskim, kajkavskim i

čakavskim prozodijskim osnovama, tj. s onim obilježjima tih naglasnih sustava

koji su manje dijalektalno obilježeni (akut, iako postoji u sva tri dijalekatska

sustava, ne pojavljuje se u urbanim govorima). Naglasni sustav stare zagrebačke

gradske jezgre, kako se govorilo sredinom 20. stoljeća, opisan je (Magner, 1966;

Šojat, 1998) kao dinamički naglasni sustav bez razlike u kvantiteti (dugi/kratki) i

tonu (uzlazni/silazni) naglašenog sloga. U opisu se govori i o mogućoj pojavi

dvoakcenatskoga prozodijskog sustava koji predstavlja prijelaz od autohtonih

troakcenatskih kajkavskih govora u jednoakcenatski. Fonetskim je mjerenjima

usklađenosti vrha tona sa strukturom sloga i trajanja vokala kod dvaju

zagrebačkih govornika (Smiljanic, 2004) dokazana nerazlikovnost uzlaznog i

silaznog tona i djelomično nerazlikovanje trajanja dugih i kratkih naglasaka.

Zagrebački naglasak može biti na bilo kojem slogu u riječi i to mjesto pri

deklinaciji i konjugaciji uglavnom ostaje nepromijenjeno. Osim po kvaliteti i

kvantiteti, zagrebački naglasak, koji se još naziva dinamički, udarni, ekspiratorni,

poludugi ili tromi, od standardnoga hrvatskog sustava najviše odudara po

tendenciji naglašavanja dvosložnih imenica na drugom slogu (pek'ar, mlin'ar,

stud'ent).

26

Štokavsko narječje, koje obuhvaća malo više od polovice hrvatskoga

teritorija, zbog svoje raširenosti i na području cijele Bosne i Hercegovine, Crne

Gore i Srbije, odabrano je za osnovicu standardnoga hrvatskog i srpskog jezika.

Prozodija riječi hrvatskoga standardnog jezika utemeljena je na novoštokavskim

govorima koji pripadaju ikavskom novoštokavskom (zapadnom) dijalektu i

(i)jekavskom istočnohercegovačkom dijalektu (Lisac, 2003). Štokavsko narječje,

kao ni ostala hrvatska narječja, nije jedinstveno. Brojne akcenatske sustave

štokavskih govora, od jedno- do peteroakcenatskog sustava pregledno opisuju

Peco (1971), Brozović i Ivić (1988) i Lisac (2003). Na području Hrvatske, od

ukupno osam, govori se četirima štokavskim dijalektima, a to su: 1.

istočnohercegovački dijalekt, tj. novoštokavski ijekavski (dio Slavonije, Banija,

Kordun, sjevernodalmatinsko zaleđe, dio Žumberka i dubrovačko područje), 2.

zapadni dijalekt, tj. novoštokavski ikavski (dio Gorskog kotara, dalmatinska obala

i dio zaleđa, neki dijelovi južnodalmatinskih otoka), 3. slavonski dijalekt, tj.

nenovoštokavski šćakavski (Posavina i Podravina) i 4. istočnobosanski dijalekt, tj.

nenovoštokavski ijekavski šćakavski (malo područje sjeverno od Virovitice). U

staroštokavskim govorima, koji su najrašireniji u Posavini, opstali su neki naglasci

staroga tronaglasnog sustava (čiji su repertoar činili kratkosilazni, dugosilazni i

metatonijski akut) koji s dva nova prenesena naglaska (kratkouzlaznim i

dugouzlaznim) čine petonaglasni sustav. Neoakut ( ̃ ), tzv. "podravski akut" ili

"čakavski akut", jest uzlazni akcent koji se od novoštokavskog uzlaznoga

razlikuje "što glas u prvog (dugouzlazni) raste jednako, a u drugoga (akut) skoči",

te je u drugome i veći tonski raspon (Ivšić, 1911). Ivšić (1911, 1913) smatra da je

neoakut (novi praslavenski naglasak) upravo poveznica među svim trima

hrvatskim narječjima. Sinkronijskom analizom staroštokavskoga posavskoga

govora (sela Beravci) Peraić (2005) potvrđuje postojanje neoakuta i prednaglasne

duljine. Analizom suvremenog stanja naglasnog sustava jednog novoštokavskog

govora Imotske Krajine (sela Lovreć) Bošnjak Botica i Menac-Mihalić (2006)

ukazuju na povlačenje dijalektalnih štokavskih i čakavskih prozodijskih elemenata

i širenje općeštokavskih i pseudostandardnih elemenata govora.

Prozodijski repertoar novoštokavskih dijalekata čine četiri naglaska i

zanaglasna duljina, čiji su opis i distribucija jednaki kao u standardnom jeziku,

budući da je sustav prozodije riječi iz tih dijalekata preuzet za osnovicu

standardnoga jezika. Ipak, pogrešno bi bilo poistovjetiti prozodijski sustav

27

dijalekta (kao osnovice standarda) i standardnoga jezika koji se zasniva na

sociolingvističkim principima alokalnosti, kultiviranosti, prestiža i poželjnosti. Ni

u svim govorima štokavskog narječje s četveroakcenatskim sustavom nisu svi

uzlazni naglasci jednaki. Dva novoštokavska uzlazna naglaska (npr. u riječima

gláva i màgla), koja se u stručnoj literaturi tretiraju kao pojave koje su u svim

novoštokavskim četveroakcenatskim sustavim fonetički jednake, Belić (JF. VI,

prema Peco, 1971) prema slušnom domu različitosti ostvarenja tona u

kratkouzlaznom akcentu dijeli novoštokavske govore u tri skupine govora: 1.

beogradski, 2. govori u Hercegovini i sjeverozapadnoj Srbiji i 3. govori

Vojvodine, Like i Krbave. Kravar (1988) na temelju percepcije kretanja tona i

intenziteta u pojedinim slogovima opisuje u tri različite fonetske izvedbe te ih

dijeli u tri tipa koja su karakteristična za tri područja: 1. centralni tip (hrvatsko-

bosansko-srbijanski, tzv. dinarski tip.), 2. sjeveroistočni (slavonsko-vojvođanski,

tzv. panonski tip) i 3. jugozapadni (hercegovačko-neretvanski, tzv. humski tip).

Na koji su način Belić i Kravar opisali različitost ostvarenja uzlaznih naglasaka,

njihove sličnosti i razlike, analizirat ćemo i ilustrirati u poglavlju o pregledu

akustičkih opisa hrvatskih naglasaka.

Možemo zaključiti da se u mjesnim govorima hrvatskoga jezika pojavljuju

vrlo različiti naglasni sustavi; od dinamičkoga jednonaglasnog do tonskoga

petonaglasnog sustava. Uz novoštokavska četiri naglaska, ukupni repertoar čine

još dva zasebna naglaska: akut ( ̃ ), uglavnom u čakavskim, kajkavskim i nekim

štokavskim govorima, te dinamički poludugi naglasak koji se naziva i tromi ( ), a

postoji u govoru stare zagrebačke jezgre (Šojat, 1998), u riječkom urbanom

govoru (Kapović, 2004) i u govorima koji gravitiraju tim kulturnim središtima. U

procesima mijenjanja naglasaka dolazi do promjene mjesta naglasaka, kvantitete

(kraćenje dugih naglasaka) i kvalitete (nestajanje akuta, neutralizacija uzlaznih i

silaznih naglasaka u silazne). Iako je kraćenje naglasaka češće, postoji i promjena

kvantitete u smjeru duljenja kratkog naglaska koja se naziva "kanovačko

duljenje", a pojavljuje se u nekim čakavskim (Moguš, 1977: 60-61) i kajkavskim

govorima (Ivić, 1957; Šojat, 1967, prema Lončarić, 1996: 56). Smanjivanje

naglasnog repertoara u gradskim sredinama opsežnim su istraživanjem dokazali

Magner i Matejka (1971), koji zaključuju da u perceptivnoj funkciji

četveroakcenatski sustav prelazi u dvoakcenatski, no sažimanje i nova

28

interpretacija njihovih rezultata (Kravar, 1982/83, 1988/89) pokazuju da ipak

prevladava tronaglasni sustav.

1. 3. 6. Naddijalektalni govor

Idiom koji u ovom radu opisujemo i za koji rabimo naziv "naddijalektalni govor"

približno odgovara idiomu za koji se u hrvatskom jezikoslovlju pojavljuju sljedeći

termini: "uporabna norma", "verificirana norma", "prihvaćeni izgovor",

"općehrvatski", "opći svehrvatski prihvaćeni idiom", "općeprihvaćeni hrvatski

idiom" (Škarić, 1999; 2002; 2007; 2007a), "standardna hrvatska govorna praksa"

(Lupić, 2001), "priopćajna praksa", "današnji priopćajni jezik" (Delaš, 2003),

"standardna izgovorna praksa", "govoreni suprstandardni idiomi koji imitiraju

standard" (Delaš, 2006), "razgovorni stil hrvatskoga standardnoga jezika" (Silić,

1996, 1997, 2006), "empirijski standard" (Bartsch, 1985, prema Mićanović, 2006)

i sl. Kao uzor, ali ujedno i kao opozicija, tome "stvarnom govoru" stoji idiom koji

se naziva "klasični standardni hrvatski idiom", "normirani književni jezik",

"kodificirana norma", "klasična norma" (Škarić, 1999), "preskriptivni standard"

(Bartsch, 1985, prema Mićanović, 2006), "standard u govoru" (Granić, 1994) i sl.,

no i taj standardni jezik je polifunkcionalan i raslojen (Mićanović, 2006; Silić,

2006).

Iako je prozodija riječi suvremenoga hrvatskog standarda utemeljena na

prozodiji novoštokavskih dijalekata u inventaru i distribuciji naglasaka, suvremeni

govorni standard (verificirani izgovor, prihvaćeni izgovor) udaljio se od izvornoga

štokavskog dijalektalnog naglasnog sustava. Tvrdnja da se govornici raznih

hrvatskih dijalekata trudeći se izgovorno približiti svom gradskom središtu

(Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku) udaljuju od standarda (Kapović, 2004),

podrazumijeva vrlo "konzervativan" pojam standarda, tj. izjednačuje standard s

organskim idiomima koji su bili osnovica u njegovom formiranju. Premda je

standard kodificiran, pa stoga i konzervativan, on je nužno i alokalan, neobilježen

i nikome materinji, a "dijalektalna osnovica nije u svemu mjerodavna" (Katičić,

1995/96). Standard obilježavaju i sociolingvističke karakteristike poželjnosti,

prestiža i kultiviranosti, a to ne može biti ni jedan organski idiom (Škarić,

1977/78). Iako u jeziku moramo razlikovati "potvrđeno" (sve što je izrečeno ili

napisano), od "ovjerenoga" (sve što je ispravno u jeziku), za jezik je važno kako

29

se "prihvaća, ocjenjuje i vrednuje u jezičnoj zajednici" (Katičić, 1969/70: 130).

Katičić (2004: 51) tvrdi čak da je "uporabna norma temeljnija od eksplicitne" te

da se "standardnost jezika ne ocjenjuje po priručnicima, nego po jezičnoj porabi,

uzusu".

Raspravljajući o naglasku posuđenica u suvremenom govoru koji teži

standardu Anić (1968/69), a zatim Škarić i sur. (1995/96) uvode razliku među

pojmovima kodificirana ili klasična i verificirana ili uporabna norma. Pojam

standarda koji se odnosi samo na kodificiranu normu sve se više izbjegava, a

lokalno neobilježeni izgovor hrvatskoga naziva se i "verificiranim",

"prihvaćenim" i "općehrvatskim" izgovorom. Škarić (1999: 120) smatra da se

naziv "klasična" norma može supstituirati nazivom "standardološko plansko

nastojanje", a naziv "uporabna" ili "implicitna" norma terminom "stvaran

standardni jezik" ili, po uzoru na englesku tradiciju, "prihvaćeni izgovor" (engl.

received pronunciation – RP). Suvremeni hrvatski standard ne može imati svoj

centar i "najčišći", "uzorni", "standardni", "mjerodavni" i "autoritativni" izgovor u

govoru niti jednog naselja ili kraja (Katičić, 1995/96), osobito ne u organskim

govorima koji su izvan Hrvatske (Škarić, 2001), već se taj uzorni naddijalektalni

govor oblikuje u gradskim središtima, posebice u govoru Zagreba kao glavnoga

grada u kojem živi četvrtina stanovnika Hrvatske.

Škarić (2007) raslojava opći hrvatski jezik na tri idioma: klasični tip,

prihvatljivi tip i općeprihvaćeni tip. Repertoar prozodije riječi u klasičnome i

prihvatljivome tipu općega hrvatskoga čine četiri naglaska i zanaglasna duljina

(koja je u prihvatljivome tipu reducirana), a repertoar prihvaćenog tipa čine tri

naglaska (dugosilazni, dugouzlazni i kratkosilazni) i samo kratki zanaglasni

slogovi.

U oblikovanju suvremenoga hrvatskog jezika prihvaća se leksički utjecaj i

nadopunjavanje hrvatskoga rječnika riječima iz kajkavskog i čakavskog dijalekta,

ali je vrlo velik otpor prihvaćanju naglasnih obilježja koja ne postoje u

novoštokavski određenoj normi (npr. mjesto silaznih naglasaka na nepočetnom

slogu), iako takva obilježja postoje u čakavskim, kajkavskim i nekim štokavskim

govorima te su time imanentna općehrvatskome. Ako usporedimo normu

hrvatskoga s normom slovenskoga jezika, koji je (uz hrvatski, bosanski,

crnogorski, srpski i kašupski) jedini slavenski jezik s tonskim naglasnim

sustavom, nailazimo na činjenicu da je u slovenskom standardu ravnopravno

30

normiran i tonski i dinamički naglasni sustav (Slovar slovenskega knjižnega

jezika, 1994; Slovenski pravopis, 2001), budući da su oba imanentna slovenskim

dijalektima. Ipak, kao neobilježen, tj. neutralniji sustav, prema izjavi Tomaža

Gubenšeka, predavača na AGRFT-u (Akademija za gledališče, radio, film in

televizijo u Ljubljani), glumci na govornim vježbama uče govoriti s dinamičkim

naglasnim sustavom (osobni razgovor, 2005). U hrvatskom se jeziku od osnovne

škole do studija kao standardna prozodija riječi podučava četveronaglasni sustav.

Ipak, govor koji prihvaćamo kao ortoepsku normu jest govor koji čujemo na

televiziji i radiju (govor spikera, govor voditelja emisija informativnog,

dokumentarnog i kulturno-umjetničkog programa) i govor koji čujemo u školi

(posebice govor nastavnika hrvatskoga jezika). Trudeći se govoriti "standardom"

oponašamo upravo te govornike, a ne govornike štokavskog dijalekta, bilo

ikavskog zapadnog ili ijekavskog istočnohercegovačkog. Ovaj rad želi pokazati

kakve naglaske proizvode govornici hrvatskoga jezika kada se udaljuju od

svoga lokalnog govora i pokušavaju govoriti standardom, tj. približiti se

svojoj predodžbi standardnoga govora.

31

1. 3. 7. Glavni problemi suvremene hrvatske akcentuacije

Kravar (1988/89) navodi pet pojava koje naziva oslabljenim mjestima u sustavu

suvremene novoštokavske akcentuacije: 1. distinktivno obilježje tona dvaju

kratkih naglasaka, 2. distinktivno obilježje postakcenatskih dužina, 3. unutrašnji i

krajnji silazni akcent, 4. izostavljanje "skakanja" akcenta u proklizi,

5. izjednačavanje morfoloških suprotnosti. Osim ovako grupiranih problema u

hrvatskoj akcentologiji postoji niz radova o leksičkim naglasnim kolebanjima,

osobito o naglasnoj višestrukosti imenica na leksičkoj i na morfološko-tipološkoj

razini (Moskatelo, 1954/55; Zoričić, 1983/84; 1992/93; Kravar, 1983/84 i brojni

drugi radovi, za pregled v. Martinović, 2006; Martinović, 2008a).

Jedan od temeljnih fonetskih akcentoloških problema je kvaliteta kratkih

naglasaka, tj. tendencija neutralizacije kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska

prema kratkosilaznome u suvremenom hrvatskom govoru (Škarić, 2001;

Varošanec-Škarić, 2001; Varošanec-Škarić i Škavić, 2001). Ova je tendencija

primijećena i akustički opisana (Lehiste, 1961) te dokazana opsežnim

istraživanjem percepcije govornika (Magner i Matejka, 1971) na širem prostoru

novoštokavskih govora (hrvatskom, bosanskom, srpskom, crnogorskom). No,

moguća razlikovna funkcija ne može biti jak argument očuvanja ove tonske

razlike, osobito kada se oprimjeruje na oprekama riječi od kojih današnji

govornici jednu više ne rabe, npr. jarica (mlada koza) – jàrica (jara pšenica).

Premda se akcenatske fonološke opreke vrlo često ne nalaze u istoj vrsti riječi ili

su oblično uvjetovane, pa je gramatičkim kontekstom ili kolokacijskom

mogućnošću značenje nedvosmisleno određeno, glavni argument očuvanja

četveroakcenatskog sustava je stav govornika prema njegovim elementima; da ih

govornici prepoznaju kao hrvatske i kao poželjne, bez obzira na to rabe li ih sami i

mogu li ih percipirati kao razlikovne. Da upravo prema ovom sociolingvističkom

kriteriju hrvatskomu sustavu pripadaju sva četiri naglaska, dokazano je

eksperimentom (Škarić i Lazić, 2002; Škarić i Varošanec-Škarić, 2003). Rezultati

pokazuju da je kratkouzlazni neznatno poželjniji u oblicima kojima standardno

pripada, no i u tim riječima skoro ravnopravan odnos ima kratkosilazni naglasak.

Brozović (1963/64) smatra da je za narušavanje četveronaglasnog sustava, od

neutralizacije kratkouzlaznog u kratkosilazni, mnogo opasniji prodor

32

dugouzlaznog naglaska u riječima koje bi trebale imati kratkouzlazni (u riječima

tipa prodor).

Problem izgovora, percepcije i prihvatljivosti fonološke zanaglasne dužine

ukazuje na to da fonološki dugi zanaglasni vokali tek u nekim oblicima riječi

(Magner i Matejka, 1971) i u kraćoj izvedbi (Bakran, 1981) pripadaju

suvremenom verificiranom hrvatskom idiomu. Premda je i duža, klasična izvedba

procijenjena kao standardna, njezina je poželjnost mnogo manja (Škarić i Lazić,

2002; Škarić i Varošanec-Škarić, 2003).

Problem o kojem se najčešće raspravlja jest mogu li se prihvatiti (i

kodificirati) silazni naglasci na nepočetnim slogovima. Suvremena normativna

gramatika (Barić i sur., 1995) dopušta neke iznimke (u složenicama, stranim

riječima i sl.), a opisi jezične prakse (Moskatelo, 1954/55; Anić, 1968/69; Opačić,

1977/78; Pranjković, 1977/78; Buzina 1987; Pranjković 2001; Škavić, 1994;

Škarić i Varošance-Škarić, 1994; Delaš, 2003, 2003a, 2006;) i suvremena

sociofonetska istraživanja (Škarić i sur., 1987, 1996; Škavić i Varošanec-Škarić,

1999; Škarić, 1999, 2001, 2002; Janjić, neobjavljeni rukopis; Vančura,

neobjavljeni rukopis) pokazuju da silazni naglasci postoje, a mnogi od njih

tumače i da su prihvatljivi i poželjni i na nepočetnim slogovima. Budući da jedno

od osnovnih načela sustava novoštokavske akcentuacije ne dopušta silazne

naglaske na nepočetnim slogovima mnogi autori ne priznaju suvremeno jezično

stanje kao prihvatljivo i protiv su mijenjanja ove norme (Brozović, 1954/55;

Jonke, 1955/56; Vukušić, 1984, 1992/93, 1996/97; Barić i sur., 1999 i drugi).

Opsežno istraživanje (Škarić, 2002) o odnosu dvaju pravila, s jedne stane pravila

dubinske jezične paradigme o dugosilaznom naglasku u prezentu, genitivu

množine, vokativu jednine i ženskom mocijskom paru i s druge strane ritmičkog

pravila o nedopuštanju silaznog naglaska na nepočetnome mjestu, dovodi do

zaključka o supostojanju dvaju različitih hrvatskih idioma: klasičnog

(standardnog, kodificiranog) i općeprihvaćenog (uporabnog, verificiranog), o

čijem je supostojanju te razlici u dijalektalnoj i stilističkoj vrijednosti pisao i Anić

(1968/69). Škarić (2002) silazno naglašavanje nepočetnih slogova tumači kao

"propuštanje vjernog ostvarenja dubinskoga jezičnoga alomorfa sa silaznim

naglaskom bez obzira na kojem je slogu u riječi". Delaš (2003: 98) tvrdi da

silazno naglašavanje nepočetnog sloga ne treba objašnjavati samo "vanjskim

pritiskom jezičnog posuđivanja i utjecajem ostalih dvaju hrvatskih narječja

33

(čakavskog i kajkavskog), nego i unutarnjim razvojem novoštokavskog naglasnog

sustava", a takav stav zauzima i Pranjković (2001). Jelaska (2004: 215) o riječima

sa silaznim naglascima na nepočetnim slogovima kaže da ne odstupaju od pravila,

jer "pravilo o silaznim naglascima samo na nepočetnim slogovima nije pravilo,

nego prototipni primjer silaznosti", a te riječi samo su "udaljenije od prototipnog

primjera po različitim svojstvima" (morfološkome, tvorbenome, leksičkome ili

sintaktičkome), pa stoga i složenije.

Prenošenje naglasaka na proklitiku, o čijoj se obvezatnosti mnogo

raspravljalo, prema istraživanju Varošanec-Škarić (2003) danas je tek rubna

pojava u hrvatskom i percipira se (na ljestvici od 7 stupnjeva) kao izrazito

nepoželjna kod imenica (x = 2,25), a kao poželjna samo kod prelaska na negaciju

u glagola (x = 5,63). Delaš (2003a) analizira kada je u suvremenom hrvatskom

standardnom jeziku prelaženje obavezno, a kada je neobavezno. Autorica se

također bavi problemom oslabljenog i neoslabljenog prelaženja.

1. 3. 8. Razlikuje li se hrvatski naglasni sustav od bosanskog, srpskog i

crnogorskog?

Pitanje o kojem se najmanje pisalo jest: imaju li hrvatski, srpski, bosanski i

crnogorski jezik jednaku prozodiju riječi? Vrlo slični jezični varijeteti, koji su

gotovo cijelo dvadeseto stoljeće imali zajednički normirani jezični sustav pod

nazivom "hrvatsko-srpski" ili "srpsko-hrvatski" ili "hrvatski ili srpski" jezik

(Brozović i Ivić, 1988) od osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika i

nastanka samostalnih država (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne gore i Srbije)

jezici pojedinih država dobivaju status samostalnih jezika, a nazivi za pojedine

idiome dotadašnjeg, tzv. srpsko-hrvatskog jezika ušli su kao termini u ustave

novonastalih država. Iako su opisi prozodije riječi u standardnim priručnicima

pojedinih jezika preuzeti iz dotadašnjeg sustava, istraživanja izgovornih i

perceptivnih sposobnosti govornika uvijek su temeljena na govoru određenog

idioma. Storm (1892, prema Peco 1972) prvi radi razliku između hrvatskih i

srpskih naglasaka, opisujući naglaske notnim zapisom. Storm hrvatski opisuje kao

"pjevniji" zbog primjerice većeg raspona tona u naglašenom slogu dugouzlaznog

naglaska.

34

Magner i Matejka (1971, sažeto prema Kravar, 1988/89) perceptivno-

fonološkim eksperimentom utvrdili su da četveroakcenatski sustav sa

zanaglasnom dužinom različito funkcionira u pojedinim gradovima i tadašnjim

republikama: u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sustav funkcionira pretežno kao

troakcenatski (48%, odnosno 56%) s postakcenatskim dužinama, u Srbiji također

kao troakcenatski (56%) bez dužina, a u Crnoj Gori kao dvoakcenatski (34%) sa

zanaglasnim dužinama. Škarić je (2001) proveo sociofonetsko ispitivanje

umišljaja koji naglasak hrvatski govornici percipiraju više kao hrvatski, a koji više

kao srpski, bez obzira na to znaju li govornici srpski. Rezultati pokazuju da se

klasični naglasci procjenjuju više kao srpski, a nestandardni naglasci, osobito

silazni na središnjem i završnom slogu, više kao hrvatski. Vrban Zrinski i

Varošanec-Škarić (2004) istražile su apsolutno prepoznavanje pojedinih naglasaka

u hrvatskome, tj. metalingvističko znanje o naglascima, a Wagner i Mandić

(2005) perceptivnim eksperimentom slušanja minimalnih parova fonološku

funkcionalnost akcenatskih opreka bosanskog srpskog kod govornika iz Banje

Luke. Ti podaci o perceptivnim sposobnostima hrvatskoga i bosanskog srpskog

zbog različitih metodologija nisu sasvim usporedivi, ali pokazuju slične

tendencije, npr. najslabije prepoznavanje kratkouzlaznog u hrvatskom, tj. slabo

razlikovanje kratkosilaznog i kratkouzlaznog u srpskom.

U višeglasnom fonološkom opisu hrvatskoga Babić i Josipović (1991)

tvrde da je različit od opisa srpskoga kod Inkelas i Zec (1988) po tome što se u

hrvatskome visoki zaudarni ton ne širi pa se zato kratki naglasci najizrazitije

razlikuju na kraju izjavne rečenice.

U akustičkim opisima polazište je snimljeni govorni materijal: kod Lehiste

(1961), Lehiste i Ivića (1986) i Sovilj (2002) govorni korpus je srpski izgovor,

kod Purcella (1971) bosanski, a kod Škarić (1991) i kod Pletikos (2003) hrvatski

klasični izgovor. Akustičku razliku četiriju naglasaka hrvatskog i srpskog govora

opisuje Smiljanic (2004) na temelju nekoliko govornika iz Zagreba i Beograda.

Utvrđeno je da se u beogradskom prema trajanju i mjestu vrha f0 razlikuju četiri

naglaska, a u zagrebačkom tek jedan do dva. Osim toga, otkrivena je pojava da u

zagrebačkom idiomu mjesto vrha f0 preuzima funkciju obilježavanja fokusa.

Na prvom simpoziju Razlike izmedu bosanskoga/bošnjackoga, hrvatskoga

i srpskoga jezika koji je održan u Grazu 2007. godine prezentirano je nekoliko

radova kojima zapčinje sustavno istraživanje naglasnih razlika pretežno između

35

hrvatskoga, srpskoga i bosankoga/bošnjačkoga jezika (Dešić, 2008; Fekete, 2008;

Hebib-Valjevac, 2008; Marković i Bjelaković, 2008; Martinović, 2008; Tasić,

2008; Tošović, 2008). Ti radovi upućuju na nekoliko zaključaka: najviše se

istražuje akcentuacija u hrvatskom jeziku, a najmanje u bosankom i crnogorskom;

i u hrvatskom i u srpskom govoru koji emitiraju mediji postoje sustavni odmaci

od propisane norme; hrvatski akcentolozi za razliku od srpskih znatnije su

orijentirani na proučavanje uporabne norme te spremniji prihvatiti mogućnost

mijenjana kodificirane norme s obzirom na uporabu. Sva četiri jezika odlikuje

regionalna raznolikost naglasnih sustava, koja u sprezi sa sociolingvističkom

situacijom otežava istraživanje i mijenjanje standardnog idioma. Svi se slažu oko

teze da je u procesu istraživanja i nove kodifikacije jezika najdalje stilgla hrvatska

akcentologija.

36

1. 3. 9. Fonološki opisi hrvatskih naglasaka

Tradicionalni opisi koji se javljaju u gramatikama i rječnicima opisuju četiri

naglaska prema osobini trajanja (kratki/dugi) i osobini kretanja tona u naglašenom

vokalu pomoću tzv. obrisnih ili konturnih tonova (silazni/uzlazni) te su tako

dobivena četiri tradicionalna naziva za štokavske naglaske. Tijekom 20. stoljeća u

brojnim su radovima fonolozi i fonetičari i dalje raspravljali koje je obilježje

hrvatskih naglasaka fonološki relevantno, te kako se najjednostavnije može opisati

četveronaglasni sustav. Zbog brojnih istraživanja koja se pretežno bave mjerenjem

i opisivanjem tonskih kontura ili razina možemo imati dojam da je riješeno pitanje

hijerarhije akustičkih korelata u hrvatskom akcenatskom sustavu, tj. da je

istaknutost tona (osjet tonske visine) najvažniji korelat. Jakobson (1931, prema

Magner i Matejka, 1971) smatra da je važniji ton i da je fonološki najrelevantniji

dio naglaska njegov drugi dio, tj. zanaglasni slog, zato jedino njega i duljinu

vokala treba obilježiti. Na temelju akustičke analize brojni autori smatraju

(Rheder, 1968; Heldner, 2001) da je fundamentalna frekvencija relevantnija od

intenziteta. Drugačije gledište zastupa Triger (1940, prema Magner i Matejka,

1971) koji kaže da je tonska razlika uzlaznog i silaznog tona nefonemska,

uglavnom automatska popratna pojava razlike u glasnoći, a glasnoća ima

fonološku ulogu. Ivić (1965, prema Magner i Matejka, 1971) smatra da su jedino

mjesto naglaska i kvantiteta fonološki relevantna obilježja hrvatskih i srpskih

naglasaka.

Fonološki opisi prozodijskog sustava često koriste pravila uspostavljena u

suvremenim fonološkim teorijama pa stoga postoje i opisi koji se temelje na

spoznajama generativne fonologije, višeglasne (autosegmentalne) fonologije8 i

teorije optimalnosti. Najiscrpniji pregled dosadašnjih fonoloških opisa hrvatskoga

naglasnog sustava, opis pojedinih naglasnih obilježja i njihovu raspodjelu daje

Zrinka Jelaska (prvo u svojoj doktorskoj disertaciji: Babić, 1997), a kasnije u

razrađeno i dopunjeno u knjizi (Jelaska, 2004)). Naglasna obilježja čine tri

(nezavisne ili zavisne) sastavnice: udar, ton i dužina. Udar (engl. stress) je

ostvaren većom jakošću, tj. glasnoćom. Stupnjevi udarnosti prikazuju se u

8 Termin "višeglasna fonologija" rabi Jelaska (2004), a "autosegmentalna fonologija", kao

izravan prijevod s engleskoga, Mihaljević (1991).

37

metričkoj fonologiji pomoću metričkog stabla ili metričke mreže, a u višeglasnoj

fonologiji pridruživanjem zvjezdice (*). Ton je razlikovna visina sloga, a osnovna

jedinica koja se povezuje s tonom naziva se tonska jedinica (engl. tone-bearing

unit, kratica TBU). Fonološki tonovi mogu se opisivati kao jednostavni, tj. kao

tonske razine: visoka (V, engl. high, H), niska (N, engl. low, L) i srednja (Sr, engl.

mid, M) ili kao složeni tonovi (tzv. konturni, obrisni, dinamički, sliveni tonovi):

silazni, uzlazni, silazno-uzlazni itd. Dužina (duljina ili kvaniteta) je jezično

razlikovno trajanje sloga. Metrički pojam koji označava jedinicu trajanja je mora,

a slogovi mogu biti jednomorni ili dvomorni.

Generativnim opisima hrvatskih naglasaka pripadaju radovi J. McCawleya

i W. E. Brownea (McCawley, 1963; Browne i McCawley, 1965, prema Jelaska,

2004) koji su uzlazne naglaske opisali bilježenjem naglaska na zanaglasnom

slogu, što proširuje dotadašnju spoznaju da je uzlazni naglasak obilježje

naglašenoga sloga, tj. sloga na kojem je veći intenzitet (udar). Generativnom

pristupu pripada i opis M. Hallea (1971, prema Jelaska, 2004: 207) koji kao

osnovno pravilo navodi da se "udar pridružuje slogu što prethodi zadnjemu

samoglasniku s visokim tonom, ako je to moguće". Pod utjecajem je generativne

fonologije i Gardeov opis (1993, izvorno 1968) naglasnih obilježja morfema u

hrvatskome (štokavskome).

Inkelas i Zec (1988) opisuju srpske naglaske pravilima autosegmentalne

(višeglasne) fonologije. Prema fonološkoj interpretaciji naglasci su rastavljeni u

dvije komponente: ton i udar. Tonove pridružuju morama, a ne slogovima.

Površinska reprezentacija prikazuje naglaske kao tonske konture sastavljene od

sekvenca niskog (N) i visokog (V) tona. Pravilima višeglasne fonologije autorice

dalje razrađuju dubinsku reprezentaciju i derivacije tih naglasaka te u usporedbi s

drugim sličnim sustavima zaključuju da je u srpsko-hrvatskim (odn. srpskim)

naglascima informacija o udaru predvidljiva iz informacije o tonu. Zec (1993)

razrađuje ovaj fonološki opis tzv. srpsko-hrvatskog naglasnog sustava uvodeći

dijakronijsku dimenziju i suvremene fonološke teorije.

Mihaljević (1991: 72) također oruđem autosegmentalne fonologije, u kojoj

je naglasak "formalno sredstvo povezivanja paralelnih autosegmentnih redova",

primjenama univerzalnih konvencija pridruživanja navodi reprezentacije koje

smatra relevantnim za standardni jezik. Kod silaznih naglasaka površinsko mjesto

jednako je temeljnom jer se ne primjenjuje pravilo akcenatskog pomaka, kratki

38

samoglasnici zauzimaju jednu poziciju u CV redu, a dugi dvije pozicije te im se

može uz inicijalni visoki ton pridružiti i niski. Fonološke reprezentacije riječi

kamen, brûcoši, kostòbolja i rúka prikazuju se u dva reda (Slika 3).

Slika 3. Fonološke reprezentacije hrvatskih naglasaka9

Babić i Josipović (1991) u višeglasnom opisu polaze od podjele jezika s

visinskim naglascima prema odnosu tona i udara na tri grupe: u prvoj grupi ton se

pridružuje prema udaru, u drugoj udar i ton su neovisni, a treću grupu čine jezici u

kojima se udar pridružuje prema tonu. Hrvatski jezik pripada skupini u kojoj se

udar (naglasak) pripisuje prema tonu, a nosilac tona je mora. Ipak, autorice

smatraju da ovakvo polazište ne omogućuje opis svih naglasnih osobina

hrvatskoga, a osobito ne dijalektalnih varijanti. Autorice sažimaju dotadašnje

generativne i višeglasne opise te nude vlastiti višeglasni opis koji proširuje

dotadašnja pravila te time omogućuju višeglasni opis raznih dijalekata,

suvremenog standardnog hrvatskog sustava (koji uključuje silazne naglaske na

srednjim i zadnjim slogovima) i pojednostavljivanje nekih naglasnih sustava.

Sažimajući svoj opis autorice kažu da se "promjene događaju zbog težnje za: 1.

necikličkom primjenom pravila, 2. prikvačenjem visokog tona samo udarnoj mori

(engl. head-mora), 3. prikvačenjem visokog tona prvoj mori riječi u tvorbi, 4.

otkvačenjem visokih tonova izvan naglašenog sloga, 5. gubljenjem dvomornih

slogova izvan naglašenog sloga, 6. gubljenjem dvomornih slogova uopće" (Babić

i Josipović, 1991: 57). Autorice smatraju da opis koji daju Inkelas i Zec (1988) za

naglaske srpskoga jezika, u kojem se naglasci opisuju pomoću ishodišnog visokog

leksičkog tona, a ton i udar odvojeni su kao dvije nezavisne sastavnice, nije

potpuno prikladan za hrvatski.

9 Primjeri su preuzeti iz Mihaljević (1991:73-74)

39

Škarić (1991) opisujući odnos naglaska i prozodijskih osobina slogova

riječi rabi tonske razine te označava nizove tonova koji su obavezni za ostvarenje

naglasaka i okolne tonove koji mogu, ali ne moraju biti sastavni dio fonetske

riječi. Na taj način opisane riječi sa silaznim naglascima mogu imati strukturu V

V N N, a riječi s uzlaznim naglascima V N V N (podcrtan je obavezni dio riječi

koji govori o fonološki relevantnoj akustičkoj prirodi silaznih naglasaka, tj. da su

silazni naglasci visoki, a uzlazni slijed niskog i visokog tona).

Gvozdanović (1999: 849) opisuje standardni prozodijski sustav hrvatskoga

i srpskoga jezika kao jezik s visinskim naglaskom u kojem je udarna mora u

lijevom dijelu stope (engl. left-headed feet), a dugi vokali funkcioniraju kao

samostalne jedinice koje nose ton (engl. long vowels as single ton-bearing units).

Jelaska (2004) daje najpotpuniji višeglasni opis hrvatskih naglasaka.

Naglasci nastaju spojem triju jedinica različitih fonoloških dionica: udarne,

dužinske i tonske (Slika 4).

Slika 4. Prikaz triju fonoloških dionica hrvatskih naglasaka10

U hrvatskom je jeziku udar pripisan slogu, a mora je nosilac tona. Jelaska

(2004) dijeli dotadašnje višeglasne opise hrvatskoga u tri skupine: opise s

leksičkim visokim i niskim tonovima, opise s tonskim priključkom i visokim

tonom i opise s leksičkim udarom. U opisu naglasnoga sustava koji pruža u svojoj

doktorskoj disertaciji (Babić, 1997, prema Jelaska, 2004: 209) kreće od postavke

da su "u umnome rječniku spremljena dva podatka, udar i visoki zaudarni leksički

ton". Prototipni naglasci nastaju kada su udar i visoki ton spojeni u istom slogu,

pa se stoga tzv. silazni naglasci mogu smatrati prototipnima. U uzlaznim

naglascima "prototipni član tonske razine slijedi za prototipnim članom udarne

10 Primjeri su preuzeti iz Jelaska (2005:206).

40

razine, a zajednički imaju razlikovnu ulogu". Jelaska (2004: 121) smatra da je

udar u hrvatskom "prototipnije sredstvo naglašavanja nego visoki ton".

Zec (2005) opisuje štokavske naglasne sustave pomoću ograničenja (engl.

constraint), tj. pravila teorije optimalnosti (engl. optimality theory, kratica OT).

Primjenom pet fonoloških ograničenja definiranih u teoriji optimalnosti:

ALIGNHEADPRWD (glava prozodijske riječi usklađena je s lijevim rubom

prozodijske riječi), NOLONG-H (visoki ton (H) može se povezati samo s jednom

jedinicom koja nosi ton (TBU)), WEIGHT-TO-STRESS (ako je težak, onda je

naglašen), NONFINALITY (glava prozodijske riječi ne može biti na zadnjem slogu

prozodijske riječi) i pravilom NONFINALITYLIGHT (glava prozodijske riječi ne

može biti na zadnjem lakom slogu prozodijske riječi) autorica je izvela i opisala

sedam staroštokavskih sustava (od kojih dva nisu potvrđena) i tri novoštokavska

sustava.

Okvir za suvremeni fonološki opis leksičkih tonova (i intonacije rečenice),

kao i primjere fonoloških opisa leksičkih tonova pojedinih jezika, daju Ladd

(1996), Hulst (1999), Gussenoven i Bruce (1999), Yip (2002), Gussenhoven

(2006) i drugi. Suvremeni se opisi temelje na autosegmentnoj metričkoj fonologiji

i teoriji optimalnosti.

41

1. 4. FONETSKE DIMENZIJE NAGLAŠENOSTI I LEKSIČKIH NAGLASAKA

Prije opisivanja korelata naglasaka, zbog dvoznačnosti pojma naglasak, potrebno

je precizirati govori li se o fenomenu naglašenosti, istaknutosti, udara (engl.

prominence, accent, pitch accent, stress) ili o fonološki različitim naglascima

riječi (engl. lexical pitch accent, tone accent, tonem). Većina akustičkih

istraživanja prozodije riječi u jezicima zapadnog kulturnog kruga (u engleskom,

španjolskom, njemačkom, nizozemskom itd.) bavi se korelatima naglašenosti, tj.

razlici istaknute govorne jedinice (more, sloga, riječi) od neistaknute, a tek manji

broj radova fonetskim korelatima leksički različitih naglasaka (u švedskom,

slovenskom, litavskom, hrvatskom itd). Budući da su u hrvatskome leksički

različiti naglasci ujedno i naglašeni slogovi, u pregledu ćemo navesti rezultate

istraživanja fonetskih korelata obaju fenomena, prvo naglašenosti, a zatim leksički

razlikovnih naglasaka istoga mjesta i stupnja naglašenosti. Fonetski se korelati

naglasaka opisuju artikulacijskim, akustičkim i perceptivnim (auditivnim)

osobinama.

1. 4. 1. Artikulacijski korelati naglašenosti

Artikulacijski korelati za naglašenost u starijoj se literaturi opisuju

impresionistički. Jespersen (1932, prema Dogil, 1999: 327) opisuje naglasak kao

intenzivnu mišićnu aktivnost, Garde (1993: 9) kaže da se naglašeni od

nenaglašenih slogova u riječi razlikuju u "raspodjeli ekspiratorne sile između

dvaju slogova u riječi", a Lehiste (1970) da se "udar (engl. stress) može definirati

kao veći napor koji govornik ulaže u proizvodnju naglašenog sloga u usporedbi s

nenaglašenim" (prijevod E. P.). Danas se artikulacijski pokreti pri proizvodnji

prozodije mogu promatrati sofisticiranim tehnikama, npr. elektromiografijom,

elektropalatografijom (EPG), elektromagnetskom artikulografijom (EMA),

ultrazvukom itd. Uobičajena mjerenja prozodijske manifestacije uključuju

varijacije amplitude artikulacijskog pokreta, varijacije zračnog pritiska te

specifične obrasce električnih impulsa u živcima koji vode do artikulacijske

muskulature, osobito u onima koji inerviraju larinks (Werner i Keller, 1994).

Pomoću jedne od tehnika istraživanja artikulacije (engl. X-ray microbeam system)

de Jong i sur. (1993) bilježili su pokrete jezika, donje čeljusti i usnica pri izgovoru

42

naglašenih i nenaglašenih slogova kod govornika engleskog jezika. Rezultati su

pokazali da je glavni artikulacijski korelat naglašenosti reducirana koartikulacija u

naglašenom slogu, što se slaže i s Lindblomovom (1990, prema Dogil, 1999)

teorijom da su naglašeni slogovi "hiperartikulirani". Ova je teorija upitna, kako

smatra Dogil, u jezicima u kojim se naglašeni slog ostvaruje s više od jednim

tipom akcenta. U hrvatskom jeziku, iako se nenaglašeni slogovi ne reduciraju kao

u engleskom ili ruskom, ipak možemo govoriti o jasnijoj artikulaciji naglašenih

slogova, na koju upućuju akustičke osobine vokala. Škarić (1991) ovu

artikulacijsku osobinu naglašenih vokala naziva "izgovorna točnost". Na korpusu

ovoga rada u vizualnoj analizi zvučnih signala pokazalo se da se naglašenost kao

izgovorna preciznost odražava na trajanje, na jasniju strukturu vokalskih

formanata i na jasniju spektralnu strukturu konsonanata.

1. 4. 2. Akustički korelati naglašenosti

Budući da je naglasak dio prozodijskoga sloja govora koji se odašilje zvučnim

valovima, akustička se realizacija prozodije može promatrati i kvantificirati

analizom zvučnoga signala. Glavni akustički parametri koji nose prozodijski sloj,

te se mogu mjeriti u zvučnom signalu, jesu: fundamentalna frekvencija, intenzitet,

trajanje i struktura spektra, prvenstveno formanti vokala i spektralni nagib.

Trajanje (t) se najčešće mjeri u milisekundama (ms), intenzitet (I) u decibelima

(dB), fundamentalna frekvencija (f011) u hercima (Hz), spektralna struktura vokala

opisana je vrijednostima prosječnih frekvencija prvog i drugog formanta (F1 i F2),

također u hercima, a spektralni nagib brojnim parametrima (vidi Sluijter, 1995;

Claßen i sur, 1998). Naglašeni slog može biti, primjerice, više fundamentalne

frekvencije, veće amplitude i dužeg trajanja od nenaglašenog sloga, no to je samo

tendencija, ali ne i pravilo (Werner i Keller, 1994). Premda se u literaturi (Garde,

11 Iako se u literaturi fundamentalna frekvencija najčešće označava velikim slovom (F0), u

ovom radu bilježi se malim slovom (f0). Ovakvo bilježenje temelji se na razlikovanju pojmova

nulti formant (F0), kao dijela statične boje glasa, i fundamentalne frekvencije (f0) za koju je bitna

dinamička promjena u vremenu. Ova distinkcija preuzeta je iz disertacije Varošanec-Škarić

(1997), u kojoj se nulti formant analogijom prema ostalim formantima označava kao F0, jer osim

prosječne frekvencije, ima dodatne karakteristike intenzitetskog odnosa prema drugim formantima

i širine formantskoga pojasa.

43

1993; Lehiste, 1970; Škarić, 1991) sve četiri kategorije (fundamentalna

frekvencija, trajanje, intenzitet i formanti vokala) navode kao fonetski korelati

naglašenosti (akcenta ili udara), brojni radovi preispituju njihovu akustičku i

percepcijsku ulogu u ostvarivanju naglašenosti te hijerarhiju važnosti. U novijim

se istraživanjima (Sluijter, 1995; Sluijter i Heuven, 1996; Sluijter i sur., 1997;

Claßen, 1998) kao spektralni korelat udara mjeri kvaliteta glasa (engl. spectral

ballance), koja se preciznije određuje kao spektralni nagib (engl. spectral tilt), tj.

intenzitetski odnos spektralnih sastavnica. Navedeni autori zaključuju da za

percepciju udara nije presudna ukupna intenzitetska razlika naglašenih i

nenaglašenih slogova, već intenzitet spektralnih sastavnica u području iznad 0,5

kHz.

1. 4. 3. Stupnjevi naglašenosti

Fonetska realizacija naglaska u različitim domenama (more, slogovi, riječi,

intonacijske fraze, rečenice) ostvaruje se drukčijim sredstvima. Dok se naglasak

na strukturama većim od riječi fonetski realizira distribucijom pauza i

intonacijskih karakteristika u izreci (Pierrehumbert, 1980), fonetska se realizacija

naglaska riječi ostvaruje različitim udjelom navedenih akustičkih parametara.

Odnos i važnost pojedinih parametara u ostvarenju istaknutosti ovisi o stupnju

istaknutosti, a varira u jezicima ovisno i o tome imaju li ili ne razlikovne naglaske

riječi. Dogil (1999) te Clark i Yallop (1995) smatraju da su, za razliku od viših

prozodijskih razina, na razini fonološke riječi akustičke osobine jezično ovisnije.

Sluijter (1995) te Sluijter i Van Heuven (1996, 1996a, 1996b) razlikuju nazive

akcent (engl. accent) i udar (engl. stress): akcent označava slog koji je u fokusu

[+F], a udar naglašeni slog izvan fokusa [-F]. Fant i Kruckenberg (1999),

istražujući korelate istaknutosti (u prozodiji švedskog jezika) prema procjenama

ispitanika, istaknutost su sloga podijelili u ukupno pet stupnjeva. Tri su glavna

stupnja: neobilježen udarom (engl. unstressed), pod udarom nenaglašen (engl.

stressed unaccented) i pod udarom i naglašen (engl. stressed accented). Naglašeni

slog pod udarom ima i tri podstupnja istaknutosti: nefokusni, fokusni i viši

stupanj. Smiljanic (2004) istražuje međuutjecaj pragmatičkih čimbenika stupnja

istaknutosti i naglasnog sustava hrvatskoga (zagrebački govor) i srpskoga

(beogradski govor). Istraženi pragmatički uvjeti su dvije vrste istaknutosti: uski

44

fokus (koji se naziva još i kontrastivni naglasak) i široki fokus (naglasak riječi

koja je vrlo blago, jedva primjetno istaknuta u rečenici).

Iako se naglašenost u domeni riječi i rečenice najčešće opisuje kategorijom

fundamentalne frekvencije, tj. tona kao perceptivnog korelata, postoje dvojbe: je li

isticanje sloga u riječi pomoću tona (npr. visine tona ili većeg raspona tona), tzv.

tonski naglasak (engl. pitch-accent), karakteristično za neke jezike, dok je u

drugim jezicima ton manje važan korelat naglašenosti. No, razlučimo li naglasak

u fokusnoj poziciji (koji se naziva akcent, uži fokus, veći stupanj istaknutosti i sl.)

i naglasak u izvanfokusnoj poziciji (rečenici tzv. širokog fokusa) u nekim

jezicima, primjerice u engleskom (Beckman, 1986) i poljskom (Dogil, 1999),

dokazano je da je samo naglasak u fokusnoj poziciji obilježen značajnom

promjenom f0.

1. 4. 4. Odnos akustičkih korelata i percepcije naglaska

Premda se naglasak (engl. accent) i udar (engl. stress) opisuju objektivnim

parametrima akustičkog signala, naglašenost ili istaknutost (engl. prominence)

prvenstveno je perceptivna kategorija. "Istaknutost znači da se jedan od elemenata

percipira kao element koji nečim odudara od lingvističkog konteksta" te se prema

standardnim definicijama "ostvaruje dužinom, glasnoćom, tonom (i njegovim

pokretom) i kvalitetom (ili »timbrom«) označenog elementa" (Dogil, 1999: 277,

prijevod E. P.). Budući da su dužina, glasnoća, visina tona i boja vokala

perceptivne kategorije, njihovi akustički mjerljivi korelati, koji se nalaze u

zvučnom signalu: trajanje, intenzitet, fundamentalna frekvencija i struktura

spektra, tek su pomoć za otkrivanje važnosti pojedinih akustičko-auditivnih

dimenzija, ali njihov odnos nije jednoznačan.

Heldner (2001) tvrdi da niti jedna akustička karakteristika nije nužna, tj. ne

mora biti prisutna da bi slušatelj percipirao neku prozodijsku kategoriju te navodi,

kao što su primijetili i mnogi drugi autori, da je moguće signalizirati određenu

prozodijsku kategoriju čak i kada nedostaje najvažnija akustička karakteristika za

signalizaciju prozodije – f0, a to se događa primjerice u šaptu. Stoga Heldner

definira perceptivne migove (engl. cue)12 kao akustičke karakteristike koje su

12 Škarić (1991) je za engleski termin cue u hrvatskom jeziku uveo naziv mig.

45

same po sebi dovoljne za signalizaciju prozodijske kategorije. Primarnu ulogu u

opisu prozodijskih modela i u percepciji akcenta svakako ima promjena f0 (f0

movement) ili vrh odnosno cilj f0 (f0 target). Heldner (2001: 11) definira primarni

akustički mig kao: "kandidat znak koji »sam po sebi može biti dostatan« za

percepciju naglaska" (prijevod E. P.). Sve se ostale akustičke karakteristike mogu

smatrati sekundarnima zato što same po sebi ne mogu služiti za razlikovanje

kategorija ili zato što su potpuno ovisne o f0. Autori koji smatraju da je f0

najvažniji percepcijski mig za različite prozodijske kategorije, uključujući i

akcent, su Bolinger, 1958; Fry, 1958; van Katwuhjk, 1974; Bruce, 1977;

Beckman, 1986; 't Hart i sur., 1990 i drugi (prema: Heldner, 2001: 12). No,

uzmemo li u obzir razlikovanje percipiranja naglašenosti (o kojem govori

Heldner) i percipiranja različitih naglasaka u istoj poziciji naglašenosti nailazimo i

na suprotnu tvrdnju da je f0 najmanje relevantni znak za percepciju naglasaka, dok

je spektralni sastav najvažniji. Ovu tvrdnju na primjeru litavskih akcenata

dokazuje Pakerys (1982, prema: Dogil, 1999: 282).

Može se zaključiti da fundamentalna frekvencija i intenzitet, premda se

najčešće spominju kao korelati naglašenosti, nisu korelat naglašenosti sloga u

riječi, već se uključuju kao korelat tek kada se riječ nađe u nekom od viših

stupnjeva rečenične istaknutosti (fokus, uži fokus, jezgra, rečenični naglasak).

Istraživanja koja su "maknula" riječ iz fokusne pozicije, te time isključila dodatne

akustičke parametre istaknutosti, dokazuju da su glavni akustički korelati

naglašenosti (udara) unutar riječi (nenaglašeni slogovi u odnosu na naglašene)

povećano trajanje, perifernija formantska struktura vokala te istaknutost viših

frekvencija spektra, tj. manji spektralni nagib).

1. 4. 5. Perceptibilne vrijednosti u pojedinim akustičkim dimenzijama

Da bismo mogli interpretirati akustičke rezultate kao moguće percepcijski

relevantne podatke koji čine razliku između četiri hrvatska naglaska, te razliku

dugog i kratkog zanaglasnog vokala, potrebno je znati perceptivne vrijednosti,

odnosno opažljive veličine pojedinih akustičkih dimenzija. Dok akustički korelati

označuju objektivne mjere akustičkoga signala koje proizvodi govornik (trajanje,

fundamentalna frekvencija, intenzitet i spektralni sastav), perceptivnim se

migovima (engl. cues) nazivaju akustičke informacije koje mogu biti relevantne te

46

ih rabi slušatelj (dužina, tonska visina, glasnoća i boja). Dodatni je problem što

ova dva niza pojmova nisu jednoznačno povezana. Barry (1981) tvrdi da trajanje,

intenzitet i spektralni sastav zajedno doprinose percepciji glasnoće, a trajanje i

promjena frekvencije doprinose percepciji dužine.

Najmanja količina promjene akustičke informacije koja se može percipirati

naziva se diferencijalni limen (DL)13. Razmatrajući rezultate istraživanja

diferencijalnog limena za percepciju promjene trajanja Lehiste (1970: 13)

zaključuje da u rasponu trajanja glasnika, koji traju prosječno od 30 do 300 ms,

diferencijalni limen trajanja iznosi od 10 do 40 ms. Flanagan (1965: 214) navodi

da je ukupni intenzitet vokalnog glasnika proporcionalan s amplitudom glotalnog

pulsa te da mjerenja limena ukupnog intenziteta vokala donose vrijednost od

otprilike 1,5 dB, što je zapravo vrijednost diferencijalnog limena amplitude prvog,

intenzitetski jačeg formanta, te odgovara promjeni širine formanta od 20%.

Strukturu formanata određuju tri veličine: središnja frekvencija formanta,

amplituda formanta te širina pojasa. Prema Flanaganu (1965: 213-214)

diferencijalni limen frekvencije F1 i F2 (sintetiziranih vokala) iznosi 3 do 5%

frekvencije tih formanata; limen amplitude F1 (ujedno i ukupnog intenziteta

vokala) je 1,5 dB, dok je intenzitetski limen F2 oko 3 dB. Flanagan smatra da bi

promjene veličine od 20 do 40% širine formanta mogle biti primjetne.

Za interpretaciju kretanja tona u tonskim naglascima važno je znati

osobine percepcije fundamentalne frekvencije te percepcijski osjetljiva mjesta

promjene f0 u trajanju i strukturi sloga. Flanagan (1965: 214), sažimajući rezultate

svoga rada sa Saslowom iz 1958. godine, za sintetizirane vokale muškoga glasa

(80-120 Hz) navodi da je diferencijalni limen f0 od 0,3 do 0,5% fundamentalne

frekvencije. Lehiste (1970) navodi i rezultate brojnih drugih istraživanja te koliko

rezultati variraju ovisno o postupku ispitivanja, frekvenciji i intenzitetu.

Psihoakustički podaci o diferencijalnom limenu fundamentalne frekvencije

dobiveni ispitivanjem kompleksnih govornih stimulusa (kratkih rečenica na

engleskome) u istraživanjima Harrisa i Umede (1987) za 10 do 50 puta veći su od

rezultata dobivenih ispitivanjem nepromjenjivih sintetičkih vokala. Percepciju

13 Za diferencijalni limen u engleskome se rabe sinonimi: difference limen (DL), just-

noticeable difference (JND), differential treshold, just-discriminable change (Flanagan,

1965: 212).

47

promjene tonske krivulje (glissando) na prirodnim i sintetičkim vokalima

istraživao je Rossi (1971) te dobio tri vrste percipiranja promjene f0: kao skup

niskih statičnih tonova, visokih statičnih tonova te melodijskih tonova. Rezultati

pokazuju da uzlazna intonacija, čak i kada je identificirana, nije percipirana u

cijelosti, već se podudara s frekvencijom na prijelazu 2/3 u 3/3 vokala. Premda se

pretpostavlja da se silazni glissando bolje percipira od uzlaznoga, Rossi (1978) ne

potvrđuje tu hipotezu, već za silazni glissando dobiva podatke koji odgovaraju

percepciji uzlaznoga – percipira se onaj ton koji se nalazi na 2/3 trajanja vokala, a

za vokal trajanja 200 ms koji počinje na 139 Hz prag percepcije glisanda iznosi

18-19 Hz. Eksperimentima s čistim tonovima (izvore navodi Hombert, 1977: 23)

dokazana je tvrdnja da je završni dio krivulje f0 tonema informativniji, tj. igra

veću ulogu u percepciji tonema nego njezin početak.

Budući da na percepciju promjene tona utječu i varijacije spektra i

amplitude u govornom signalu, dolazi do efekta perceptualne segmentacije

govornog kontinuuma (House, 1990, prema Mertens i Alessandro, 1995). House

(1996) opisuje model optimalne percepcije tona koji se temelji na pretpostavci

odnosa kompleksnsti signala i tonske osjetljivosti. Što je veća količina novih

informacija o spektru i brža promjena intenziteta, osjetljivost na ton se smanjuje.

House zaključuje da je kontura f0 u pristupu sloga (engl. onset) i na početku

nukleusa kodirana kao "tonska razina" (engl. level tone), npr. visoka i niska, dok

je tijekom nukleusa i na početku kode fundamentalna frekvencija kodirana kao

"tonska kontura " (engl. contour tone), npr. silazna i uzlazna (Slika 5). Dakle,

optimalno mjesto za percipciju tonske konture kao konture nalazi se u spektralno

stabilnom dijelu vokala. Prema ovom modelu početak percipiranja uzlazne ili

silazne krivulje nalazi se na 30 do 50 ms od početka vokala, a za optimalnu

percepciju krivulje f0 ukupno trajanje vokala treba biti veće od 100 ms.

48

Slika 5. Utjecaj strukture sloga na percepciju akustički silazne tonske konture14

Legenda: percepcija tonova: L – niska razina, F – silazna kontura, H – visoka razina; struktura sloga: C – konsonant, V – vokal

1. 4. 6. Utjecaj segmentalne strukture na trajanje i fundamentalnu

frekvenciju naglašenog vokala

Pri metodologiji opisa krivulje f0 problem je klasificirati frekvencijske krivulje

koje fonološki i perceptivno predstavljaju istu kategoriju, odnosno razlučiti

krivulje koje predstavljaju različite kategorije. Naime, tonske konture koje

pripadaju istim fonološkim kategorijama znatno variraju zbog utjecaja slogovne

strukture. Problem je što su neke temporalne promjene u konturi tona fonološki

značajne, iako njihova magnituda nije veća od promjena uzrokovanih

segmentalnom strukturom (Kohler, 1990, prema Van Santen i Möbius, 1997).

Prozodijske karakteristike uvjetovane segmentalnom strukturom nazivaju se

mikroprozodija (Werner i Keller, 1994). Na trajanje i fundamentalnu frekvenciju

nekog vokala utječu inherentna obilježja glasnika koja ovise o vrsti vokala (npr.

niski vs. visoki vokal), o okolnim glasnicima (npr. zvučni vs. bezvučni

konsonanti, okluzivi vs. frikativi) i sl. Primjerice, f0 na početku vokala niža je ako

vokalu prethodi okluziv, nego ako mu prethodi frikativ. Trajanje glasnika

općenito je kraće u zvučnom, nego u bezvučnom okruženju.

14 Slika je preuzeta iz House (1996).

49

Iz rezultata koje sažima Hombert (1978: 79) može se izračunati da se f0

vokala nakon okluziva iste skupine zvučnosti u prosjeku razlikuje samo 0,5-2 Hz,

dok su vokali nakon bezvučnih okluziva u prosjeku 6-12 Hz viši nego nakon

zvučnih. Osim prosječne f0 razlikuje se i smjer krivulje. Krivulja fundamentalne

frekvencije tijekom 100 ms početnog trajanja vokala u engleskom je nakon

bezvučnih glasnika silazna, a nakon zvučnih uzlazna (Slika 6). Za sonante se

pretpostavljalo da minimalno ili uopće ne utječu na krivulju f0, no podaci

pokazuju da imaju sličan utjecaj kao i zvučni okluzivi, tj. snizuju početnu f0 pa na

početku idućeg vokala nastaje uzlazna krivulja.

Slika 6. Kretanje fundamentalne frekvencije u vokalima nakon zvučnih i bezvučnih okluziva15 Legenda: p – prosječna krivulja vokala nakon bezvučnih okluziva

b – prosječna krivulja vokala nakon zvučnih okluziva Krivulje su prosjek za pet govornika engleskoga jezika.

Vjerojatno radi fonološke funkcije fundamentalne frekvencije u tonskim je

jezicima utjecaj okolnih segmenata na f0 vokala mnogo manji nego u jezicima s

dinamičkim naglaskom. U tonskom jeziku joruba utjecaj je predvokalskih

konsonanata kraći nego u engleskom te traje 40 do 60 ms. Gandour (1974, prema

Hombert, 1978) izračunao je da bezvučni konsonant utječe na prvih 30 ms vokala,

dok utjecaj zvučnog konsonanta traje 50 ms. Istraživanja mogućnosti percepcije

tih mikroprozodijskih promjena (Hombert, 1978) pokazuju da promjenu od 10 Hz

(bila to uzlazna ili silazna krivulja) u pristupu sloga slušači (izvorni govornici)

engleskog mogu percipirati ako krivulja traje najmanje 60 ms, a slušači (izvorni

15 Slika je preuzeta iz Hombert (1978:80).

50

govornici) tonskog jezika joruba mogu percipirati promjenu ako krivulja traje 40

ms.

Postvokalni konsonanti mnogo manje utječu na f0, no poznata je činjenica

da oni utječu na trajanje vokala. Vokali nakon kojih slijede bezvučni konsonanti

kraći su od istih nakon kojih slijede zvučni.

Na mjesto vrha fundamentalne frekvencije, koje je najčešće u naglašenom

slogu, utječe i veličina akcenatske grupe, tj. broj slogova u fonetskoj riječi. Van

Santen i Möbius (1997) dokazali su da se polisilabičke akcenatske skupine

ponašaju različito od monosilabičkih. U početnom naglašenom slogu višesložne

akcenatske skupine vrh f0 pojavljuje se značajno kasnije (na 91% trajanja sloga, a

često se nalazi i u slogu koji slijedi) nego u jednosložnoj grupi (na 35% trajanja

sloga). Van Santen i Hirschberg (1994, prema van Santen i Möbius, 1997)

izmjerili su da u jednostavnom izjavnom nukleusnom uzlazno-silaznom tonskom

akcentu lokacija vrha (mjerena od početka naglašenog sloga) sustavno varira od

150 do 300 ms zbog utjecaja trajanja pojedinih segmenata. Vrh f0 u

monosilabičkim akcenatskim skupinama pojavljuje se kasnije u slogu koji

završava sonantom nego u slogu koji završava okluzivom (pin vs. pit), a ako slog

počinje sonantom vrh se pojavljuje ranije nego kad slog počinje okluzivom (yet

vs. bet). Ti efekti ustraju i kada se mjeri od početka vokala i kada se mjesto vrha

normalizira dijeljenjem s trajanjem sloga ili rime. Autori su također dokazali da

na položaj vrha f0 najjače utječe trajanje pristupa naglašenog sloga, zatim rima

naglašenog sloga, a najslabiji je utjecaj nenaglašenih slogova.

Međuovisnost trajanja sloga i glasnika još nije u potpunosti riješen

problem. Hipotezu segmentalne neovisnosti, koja kaže da identiteti konsonanata u

pristupu i kodi sloga nisu relevantni za ukupno trajanje sloga, i hipotezu

slogovnog posredovanja, čiji je zaključak da slogovni segmenti koji se pojavljuju

u istim prozodijskim kontekstima u tim kontekstima trebaju jednako trajati,

eksperimentima su opovrgli van Santen (1997c, prema Möbius, 2001) i Van

Santen i Möbius (1997) te dokazali da trajanje pojedinog glasnika utječe na

ukupno trajanje sloga. Podatke o utjecaju veličine sloga, broja slogova u riječi i

tempa govora na trajanje glasnika hrvatskoga jezika donosi Bakran (1984).

Svi mikroprozodijski efekti zbog dominacije prozodije viših razina tj.

većih domena, teško se mogu pratiti u kontinuiranom govoru.

51

1. 4. 7. Tonogeneza – teorija nastanka tonskih naglasaka

Tonogeneza (engl. tonogenesis) je teorija koja na temelju dijakronijskih i

sinkronijskih fonetskih pojava pokušava objasniti nastanak fonološki razlikovnih

tonskih naglasaka, tzv. tonema. Temelj u objašnjenju tonogeneze u baltičkim i

slavenskim jezicima su glotički okluziv i laringalizirana fonacija, dok se

tonogenza u kineskom jeziku tumači prvenstveno utjecajem zvučnosti i

bezvučnosti predvokalskih obstruenata (zaprječnih suglasnika).

U tonskim jezicima nestankom distinkcije predvokalskog zvučnog i

bezvučnog obstruenta, vokali su razvili fonološki kontrastivne tonove (Hombert,

1978: 78). Premda je utjecaj obstruenata na f0 vokala bilo inherentno obilježje

vokala, tj. nije proizvedeno namjerom govornika, nakon što je nestala opreka

zvučni/bezvučni u vokalima je zadržana razlika u f0. Vokali kojima je prethodio

zvučni obstruent zadržali su nižu f0 i razvili niži tonem, a vokali kojima je

prethodio bezvučni obstruent zadržali su višu f0 i razvili viši tonem. Ovu osnovnu

tezu o nastanku jezično razlikovnih tonova dopunili su Hombert, Ohala i Ewan

(1979) koji smatraju da su najjači utjecaj na genezu tonema imali predvokalski

okluzivi i postvokalski grkljanski konsonanti, dok su postvokalski neglotički

konsonanti i intrinzična visina vokala imali vrlo mali ili nikakav utjecaj.

Istraživanja razvoja od intrinzične do fonološki relevantne krivulje f0 (Hombert,

1977) potvrđuju da krivulje f0 u tonemima ne ostaju onakve kakve su bile izvorno,

prije razvijanja svoje fonološke funkcije, već se reorganiziraju prema

univerzalnim fonetskim principima tvoreći tako artikulacijski i perceptivno

optimalan tonski sustav.

U povijesti tumačenja razvoja baltoslavenskog akuta (Kortland, 1975,

prema Greenberg, rukopis 2004) smatra se da je grkljanski okluziv bio dio

akutiranoga sloga. Današnji latvijski jezik i neki nestandardni litavski dijalekti

(npr. žemaitski) u svojoj realizaciji starog "akuta" imaju grkljanski okluziv (engl.

glottal-stop), koji se naziva i "slomljeni ton" (engl. broken tone). Young

(1994: 102, prema Greenberg, rukopis 2004) smatra da je i današnjoj silaznoj

tonskoj konturi u aukšitskom litavskom narječju, na kojem se temelji litavski

standardni jezik, prethodio slomljeni ton. U slavenskim jezicima baltoslavenski

"akut" korespondira s kvantitetom i tonom. U češkom se kao nasljeđe

baltoslavenskog akuta pojavljuje dužina te danas postoji fonološka razlika dugih i

52

kratkih vokala, a svi dijalekti hrvatskoga jezika imaju na njegovom mjestu kratki

naglašeni (fonetski silazni) slog. Stari štokavski dijalekti u Srbiji i Crnoj Gori

gube korelacije u tonu, dok je novoštokavski dijalekt rekonstruirao kontrast u tonu

pomicanjem mjesta "udara" te su nastali uzlazni tonovi na prethodnom slogu. U

hrvatskim arhaičnim dijalektima razlikuje se uzlazni ton na mjestu neoakuta, a

silazni je ton rezultat tonskog spajanja akuta i cikrumfleksa. U slovenskom je

jeziku situacija slična kao u hrvatskim dijalektima, tj. slovenski ima uzlazni ton

koji odgovara neoakutu, ali i uzlazni ton na mjestu baltoslavenskog akuta, što je

posebnost samo slovenskih tonskih dijalekata. Greenberg (rukopis, 2006) smatra

da je u razvoju staroga akuta važnu ulogu odigralo gubljenje glotičkog okluziva i

da se kao suvremeno naslijeđe toga procesa pojavljuje laringalizacija, tj. vrsta

fonacije koja se naziva još škripava fonacija (engl. creaky phonation type). Pojavu

laringalizacije u slovenskom je jeziku istražio Jurgec (2005, 2007a).

1. 4. 8. Optimalno ostvarenje naglaska: veličina domene i vrsta jezgre

U opisu naglasaka postavlja se pitanje koja je optimalna veličina domene za

njihovo ostvarenje. Garde (1993) razlikuje pojmove naglašljiva jedinica, tj.

"međusobno kontrastirani odsječci" (često slogovi, rjeđe more) i naglasna

jedinica, tj. "odsječci unutar kojih su ti kontrasti stvoreni" (riječi). Naglašljivu

jedinicu možemo smatrati minimalnim, a naglasnu jedinicu maksimalnim

akcenatskim okvirom. U grčkom je jeziku (Arivanti i sur., 2000, prema Smiljanic,

2004) dokazano da su za kanonsko ostvarenje naglaska potrebna tri sloga. U

hrvatskom su govoru (Škarić, 1991: 319) najčešće trosložne (31,5%) i dvosložne

govorne riječi (28,7%), a s obzirom na to da je vrlo često naglašen prvi slog može

se tvrditi da su daktilska i trohejska ritmička stopa podjednako kanonske. Premda

je za ostvarenje naglašenosti kao maksimalnog akcenatskog okvira vjerojatno

optimalan troslog, i dvosložne su riječi dostatne za analizu. U istraživanju koje je

prethodilo ovoj disertaciji analizirani su akustički korelati hrvatskih naglasaka u

izolirano izgovorenim riječima razne veličine, od jednosložnih do peterosložnih

riječi. Rezultati su pokazali da se samo u naglašenom te u prvom zanaglasnom

slogu ostvaruju statistički značajne akustičke razlike među naglascima, dok su svi

slogovi pred naglašenim te treći, četvrti i peti slog nakon naglašenog irelevantni,

tj. akustički jednaki bez obzira na vrstu leksičkog naglaska u riječi.

53

Fokus ili jezgra je najistaknutiji i najrazlikovniji dio intonacijske jedinice.

U hrvatskom je jeziku opisano šest jezgara (Škarić, 1991): silazna, uzlazna, ravna,

silazno-uzlazna, silazno-uzlazno-silazna (tzv. inverzna) i složena (ulazna +

silazna). Jezgru u hrvatskom čine naglašeni slog u silaznim naglascima, a

naglašeni i zanaglasni slog u uzlaznim naglascima (Škarić, 1991). Još nije

detaljno istraženo kako pojedine jezgre utječu na ostvarenje leksičkih naglasaka u

hrvatskome. Škarić (1991: 310) tvrdi da se "u silaznim intonacijskim jezgrama

najpotpunije ostvaruju tonske osobine naših naglasaka riječi jer su te jezgre

najsličnije onima u izjavnim rečenicama od jedne riječi". Pletikos i sur. (2006)

akustičkom i perceptivnom analizom dokazali se ovu tvrdnju i opisale količinu

modifikacije naglasaka riječi u uzlaznim i ravnim jezgrama u odnosu na silaznu.

Rezultati su također pokazali da su za ostvarenje triju ispitivanih jezgara potrebna

dva sloga, tj. da je i u silaznim naglascima jezgra dvosložna. Josipović (1995)

istražuje stupanj interakcije leksičke i postleksičke prozodije i zaključuje da

uzlazni naglasci imaju jaču tendenciju očuvanja (manjeg utjecaja postleksičkog

oblikovanja) od silaznih naglasaka te da jači stupanj istaknutosti riječi u

intonacijskoj frazi omogućava veće očuvanje lekskičke prozodije.

1. 4. 9. Intonacijski modeli i transkripcijski sustavi opisa naglasaka riječi

Premda je opis intonacije mnogo šire područje od opisa naglasaka riječi, naglasak

riječi dio je rečenične intonacije te pripada njezinom opisu. U ovom poglavlju

sažet ćemo osnovne intonacijske modele i najčešće vrste bilježenja intonacije.

Mnoge prozodijske teorije intonaciju opisuju temeljeći se na principima fonološke

deskripcije: postuliraju broj različitih fonoloških entiteta i zatim im pridružuju

fonetsku realizaciju. Od brojnih radova izdvojit ćemo parametrijski model

intonacije, tj. radove o kvantitativnom modeliranju f0 koji se direktno mogu

primijeniti na istraživanje i opis prozodije riječi (van Santen i Möbius, 1997;

Möhler, 1998; Möhler i Conkie, 1998; van Santen i Möbius, 2000).

Dva su osnovna načina opisivanja intonacije: jedan način je definiranje

položaja naglašene jedinice (sloga) kao visoki ili niski cilj (engl. high (H) – low

(L) target), a drugi je način opis tijeka f0 kao silazni, uzlazni ili silazno-uzlazni

pokret (engl. falling, rising, falling-rising movement). Detaljniji opis uključuje i

određivanje mjesta vrha f0 (engl. peak) koje može biti rano, srednje ili kasno. Kao

54

i opis većih intonacijskih jedinica i prozodija riječi opisuje se na dva načina: 1)

kao niz segmenata kojima se pridružuje visoki ili niski cilj (engl. target), koji se

naziva i tonska razina (engl. pitch level) ili u starijoj literaturi registar (engl.

register tone system), a takvih razina u tonskim jezicima može biti 2 do 4) kao

tonska kontura (engl. f0 movement, gliding pitch, contour), koja može biti silazna,

uzlazna te kombinacija silaznih i uzlaznih krivulja.

Danas je u opisu intonacije najraširenija autosegmentna metrička teorija

(engl. autosegmental-metrical theory, AM), (Ladd, 1996), koju je razradila

Pierrehumbert u svojoj doktorskoj disertaciji 1980. Autosegmentna metrička

teorija kao temeljne kategorije uzima akcente (engl. pitch accents) i frazne tonove

(engl. phrasal tones), (Pierrehumbert, 1980) koji se temelje na dvije "atomske"

jedinice: H i L. One se fonetski realiziraju kao visoki (H) i niski (L) cilj u

tonskom rasponu govornika. Ti se ciljevi odnose na naglašene jedinice izreke

(većinom su to slogovi), te su u autoričinoj notaciji označeni zvjezdicom (*).

Kombinacijom tih ciljeva nastaju monotonalni tonski akcenti (engl. mono-tonal

pitch accents), npr. H* ili L* akcent te bitonalni tonski akcenti (engl. bi-tonal

pitch accents), npr. L*+H, L+H* itd. Fenomeni koji se tiču granica opisuju se

fraznim akcentima (kada su granice u sredini) ili graničnim tonovima (kada se

radi o granici intonacijske jedinice), a svi se sastoje od jednog H ili L cilja. Iz

autosegmentnog metričkog modela proizašla je anotacija nazvana ToBI (engl.

Tones and Break Indices). ToBI konvencija razvijena je za brojne jezike

(http://www.ling.ohio-state.edu/~tobi/), a opis naglasnog sustava i drugih

intonacijskih pojava u srpskom jeziku pomoću ToBI anotacije razvila je Godjevac

(2001). Iako je dvotonski sustav inicijalno razvijen za opis rečenične intonacije,

on se primjenjuje i u opisu lesičkih naglasaka. Dvotonski sustav u opisu hrvatskih

naglasaka rabe Babić i Josipović (1991), Mihaljević (1991), Josipović (1995),

Jelaska (2004) i svi drugi čije je polazište generativna i autosegmentalna

fonologija.

Pregled nekoliko intonacijskih modela, koji se temelje na stilizaciji tonskih

kontura, daje Hermes (2006). IPO (Institute for Perception Research in

Eindhoven) je način manualne stilizacije tonske konture čiji se rezultat naziva u

engleskom close-copy stilization. U IPO opisu intonacije koji su razvili su 't Hart i

sur. (1990) akcenti i granice prozodijskih fraza opisani su terminima tijeka f0:

padajući i rastući. Ostale metode stilizacije krivulja su: Scheffersova metoda –

55

automatska stilizacija koja opisuje intonaciju pomoću mjesta prekreta (engl.

turning points), MOMEL (MOdélisation de MELodie) – određuje tonske ciljeve,

Tilt model ili Taylorova metoda (Taylor, 2000) – traži značajne tonske događaje

(engl. event) i opisuje ih pomoću četiri parametra, parametrijski intonacijski

događaj (PaIntE – Parametric Intonation Event, autori Möhler, 1998; Möhler i

Conkie, 1998) – sličan opis parametara kao i Taylorov model, INTSINT

(INternational Transcription System for INTonation; Hirst i Di Cristo, 1998) koji

transkribira slogovne tonove, a temelji se na intervalima između tonskih meta,

KIM (Kiel Intonation Model; Kohler, 2006) – opisuje intonaciju kao tonske

konture, alatom za obilježavanje koji se naziva PROLAB, i druge.

Za razliku od AM modela, čiji se opis temelji na opisu cilja (dviju

osnovnih jedinica visine tona), većina intonacijskih modela temelji opis na

kretanju tona. Kielski intonacijski model (KIM), koji slijedi tradiciju britanske

škole, njemačku intonaciju opisuje pomoću tri različita tipa vrhova (Kohler,

2006). Vrste vrhova su rani vrh (engl. early peak), srednji vrh (engl. mid peak) i

kasni vrh (engl. late peak), a razlikuju se s obzirom na poziciju u naglašenom

vokalu u odnosu na početak vokala. Dosadašnji rezultati fonetskih istraživanja

hrvatskih i srpskih naglasaka (Lehiste i Ivić, 1986), koja se uglavnom temelje na

mjerenju mjesta vrha f0 u trajanju vokala (u %), upućuju na moguću primjenu

ovog modela na opis hrvatskih akcenata.

Möhler je (1998) razvio intonacijski model opisa prozodije riječi pomoću

funkcije koja automatski ekstrahira konturu f0 u prozodijskoj riječi.

Parametrizacija je vrsta funkcije kojom se pomoću parametara približno opisuje

pokret krivulje f0, a može opisati uzlazno, silazno i uzlazno-silazno kretanje f0

kroz dva sloga. Funkcija se sastoji od pet parametara (Slika 7). Parametar l

označava najnižu točku f0 (potencijalno mjesto niskog cilja – L target), h označava

amplitudu zamaha f0 (l+h čine maksimum), parametar p predstavlja temeljni oblik

pokreta (parametar nagiba u tzv. tilt modelu); p = 1 označava uzlaznu f0, p = -1

označava čistu silaznu krivulju, a p = 0 uzlazno-silaznu konturu. Parametar d

označava usklađenost vrha f0 unutra dvaju slogova, dok parametar s opisuje

vrijeme u kojem f0 raste ili pada između razine l i l+h. Na idućoj slici (Slika 8)

prikazani su primjeri mogućih parametriziranih tonskih kontura.

56

Slika 7. Parametri funkcije aproksimacije tonske krivulje16 Legenda: p – vrsta pokreta, s – nagib, d – usklađenost, l – početna razina, h – amplituda

Slika 8. Primjeri parametrizacijske funkcije za različite vrste tonskih krivulja17

Möhler i Conkie (1998) na sličan su način opisali parametrijsko

modeliranje intonacije na koje se primjenjuje i vektorska kvantizacija. Parametri

kojima se opisuje parametrijski intonacijski događaj (PaIntE – Parametric

16 Slika je preuzeta iz Möhler (1998:2862). 17 Slika je preuzeta iz Möhler (1998:2862).

57

Intonation Event) jesu: a1 i a2 – označavaju strmost uzlaznog ili silaznog

sigmoida (unaprijed anotiranog sloga normaliziranog trajanja), b – označava

usklađenost funkcije (engl. alignment), c1 i c2 – modeliraju amplitude uzlaznog i

silaznog sigmoida te d – označava vrh funkcije. Parametrizacija se odvija tako što

se f0 kontura segmentira prema slogovnoj anotaciji u okviru tri slogovna prozora:

naglašenog sloga i okolnih slogova (Slika 9). Funkcija intonacijskog modela

(PaIntE) zbroj je uzlaznih i silaznih sigmoida u fiksnom vremenu. Vremenska je

os normalizirana na trajanje slogova.

Slika 9. Parametri intonacijskog događaja u PaIntE modelu opisa intonacije18

Najrecentnije djelo koje se bavi metodologijom istraživanja prozodije, od

problema dizajna eksperimenta do interpretacije rezultata, jest knjiga Methods in

Empirical Prosody Research (Sudhoff i sur, 2006).

1. 4. 10. Reprezentacija naglaska u mozgu

Razvojem metoda istraživanja u neurofonetskoj znanosti, koje u posljednjih

petnaestak godina omogućuju i promatranje mozga zdravih ispitanika, primjerice

MEG (engl. magnetoencephalography), fMRI (engl. functional magnetic

resonance imaging), PET (engl. positron emission tomography) i dr., u novom se

tisućljeću detaljno ispituje i reprezentacija prozodijskih kategorija u mozgu.

18 Slika je preuzeta iz Möhler i Conkie (1998:312).

58

Recentno istraživanje lokalizacije pojedinih prozodijskih dimenzija u mozgu

pomoću fMRI (Mayer i sur., 2002) pokazuje da generiranje prozodijskih osobina

na razini slogova: razna mjesta naglaska i razni tipovi naglaska koji su ostvareni

promjenom tona (engl. pitch-accent types), kao i naglašavanje na razini

intonacijskih fraza (uz razne vrste graničnih tonova) otkrivaju aktivaciju

lateraliziranu isključivo u lijevoj hemisferi. Žarišta aktivacije kod prozodije riječi

locirana su u prednjem dijelu gornjeg temporalnog girusa (STG, BA

(Brodmannov areal) 22) te u donjem frontalnom girusu (IFG, BA 47). Dodatni

klasteri aktivacije pronađeni su i u lijevom motoričkom korteksu te u anterior

cingulumu.

Mildner (2003: 165) smatra da lateralizacija prozodije ne ovisi samo o

verbalnoj ili neverbalnoj funkciji i o jezičnoj ili afektivnoj komponenti (prema

brojnim teorijama verbalna i jezično relevantna prozodija bila bi lateralizirana

lijevo, a neverbalna i afektivna desno), već o pretežnim svojstvima kojima se

prozodija ostvaruje. Lijeva hemisfera aktivnija je kada obrađuje vremensku

organizaciju govora, sljedove i trajanja segmenata, a desna hemisfera kada se

prozodija više temelji na spektralnoj informaciji (o kvaliteti glasa) i tonskoj visini.

Autorica također upućuje na to da rezultati ne pokazuju lateralizaciju prozodije

općenito, već se razlikuju u proizvodnji i percepciji. Proizvodnju prozodije

ispitanici ne lateraliziraju, a ako su zadaci pretežno perceptivni aktivnost se više

lateralizira u desnoj hemisferi. Tumačenje lateralizacije pojedinih govornih

slojeva Škarić (1999) razlikuje naglašenost kao ritmičku kategoriju, kojom

upravlja desna hemisfera, i naglasak kao jezičnu kategoriju, kojom upravlja lijeva

hemisfera. Razliku u lateralizaciji proizvodnje i percepcije Škarić (osobno

priopćenje) smatra posljedicom načina testiraja percepcije: perceptivni se zadaci

ponavljaju i od početno jezičnih jedinica u svijesti slušača pretvaraju se u ritmičke

jedinice. Pojavljivanje rima, asonacija i aliteracija poticaj je da se dijelovi govora

sve više percipiraju u holističkoj dimenziji, a sve manje kao niz jezičnih

segmenata.

1. 4. 11. Zaključak

Važnost posebnih prozodijskih parametara nije čvrsta lingvistička univerzalija,

već je prema jezičnim specifičnostima ovisna o fonološkoj strukturi. Akustički

59

korelati naglašenosti također su jezično specifični. No, rezultati istraživanja ni u

jezicima o kojima postoji velik broj znanstevih radova o toj temi nisu došli do

univerzalnih i sigurnih odnosa akustičkog ostvarivanja naglašenosti i ljudske

percepcije naglašenosti te izdvojili akustičke osobine ili njihove odnose iz kojih bi

se sa sigurnošću moglo zaključiti, tj. strojno prepoznati i izdvojiti naglašene

jedinice u govornim riječima. Veći stupnjevi istaknutosti, primjerice rečenične ili

intonacijske jezgre imaju jasniji korelat naglašenosti, visinu i promjenu

fundamentalne frekvencije, no niže razine istaknutosti koje strukturiraju govorne

riječi nisu akustički nedvojbeno određene.

Kao što se smatra da u tonskim jezicima visina osnovnog tona f0 ne može

biti korelat naglašenosti jer tvori razliku na paradigmatskoj osi, tako ni u jezicima

s fonološkim razlikama dugih i kratkih vokala trajanje ne bi moglo funkcionirati

kao jedini korelat naglašenosti. No, bez obzira na fonološku opterećenost

pojedinih akustičkih kategorija i dimenzija trajanja, tijeka i raspona

fundamentalne frekvencije, uz ukupni intenzitet, intenzitetske odnose u spektru,

položaje vokalskih formanata i dr., ipak prate i zasigurno određuju i naglašenost i

tip naglaska.

60

1. 5. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA AKUSTIČKIH OSOBINA HRVATSKIH

NAGLASAKA

Prvi rad koji se istaknuo eksperimentalnim pristupom sustavnoga slušanja u opisu

akustike hrvatskih i srpskih naglasaka je disertacija Leonharda Masinga (1876,

prema Lehiste i Ivić, 1986), koji na temelju slušanja naglasaka u izoliranim

riječima odabranih informanata zaključuje da su silazni naglasci monosilabički, tj.

da je samo prvi slog istaknut tonom i intenzitetom, dok su uzlazni naglasci

disilabički, tj. istaknuta su oba sloga. Karakteristiku disilabičnosti preciznije

opisuje kao postojanje visokog tona na dvije uzastopne more koje dijeli granica

sloga.

Drugi detaljni opis naglasaka, također na temelju auditivnog dojma, dao je

Florschütz (1896, prema Peco, 1971), koji pomoću notnog zapisa opisuje tonske

odnose naglašenog i zanaglasnog sloga, te promjenu tona u naglašenom slogu

dugih naglasaka (Slika 10). Prema Florschützovu utisku raspon između

naglašenog i zanaglasnog sloga u kratkosilaznom je naglasku seksta, a jednak

takav silazni raspon ostvaruje dugosilazni već unutar naglašenog sloga.

Kratkouzlazni je naglasak u zanaglasnom slogu tonski viši za tercu, a jednak

takav uzlazni raspon ostvaruje dugouzlazni naglasak unutar naglašenog sloga.

a) dugosilazni b) kratkosilazni c) dugouzlazni d) kratkouzlazni

Slika 10. Opis hrvatskih naglasaka notnim zapisom19

Belić (1948, prema Peco, 1971: 66) akustičku razliku između uzlaznih i

silaznih štokavskih naglasaka opisuje (vjerojatno na temelju slušnog dojma)

razlikom u kretanju tona, ali i različitim odnosom kretanja intenziteta i tona: "Kod

silaznih akcenata ekspiratorna snaga (…) ide paralelno s muzičkom, tj. akcenat

kod dugog silaznog tona opada za nekoliko tonova (od kvinte do oktave) (…) a

isto tako opada i snaga njegova (…) kod uzlaznih akcenata ton se muzički stalno

penje, a ekspiratorno do polovine trajanja akcenatskog raste, a posle do kraja

19 Primjeri su preuzeti iz Florschütz (1896, prema Peco, 1971:56-57).

61

opada". Dugosilazni naglasak, za razliku od kratkog, u drugom dijelu (vjerojatno

se misli na zanaglasni slog) ostaje na istoj tonskoj i intenzitetskoj razini ili se malo

spušta (Slika 11).

silazni naglasci

(slika pretstavlja oba sloga u kratkosilaznom, a naglašeni slog u dugosilaznom)

uzlazni naglasci

Slika 11. Odnos kretanja tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima

prema Beliću20

I Škarić (1991) na jednak način opisuje razliku uzlaznih i silaznih

naglasaka, samo preciznije određuje mjesto razilaženja tona i intenziteta te shemu

potkrepljuje sonografskim zapisom. Razdvajanje tona i intenziteta Škarić smješta

u naglašeni vokal i to negdje nakon prve trećina trajanja samoglasnika. U tom su

dijelu silazni naglasci (visoki naglašeni slogovi) najjači i najviši, a uzlazni

naglasci (niski naglašeni slogovi) najjače jakosti i najnižega tona, što predstavlja

inverzno isticanje (Slika 12).

silazni naglasci

uzlazni naglasci


prema Škariću21

20 Slika je preuzeta iz Belić (1948, prema Peco, 1971:66) 21 Slika je preuzeta iz Škarić (1991:321)

62

Na temelju vlastitog auditivnog dojma Belić (JF. VI, prema Peco, 1971),

Brozović (1954/55) i Kravar (1988) opisuju tri različita ostvarenja uzlaznih

naglasaka. Prema ostvarenju uzlaznih naglasaka Belić, Brozović i Kravar

grupiraju područja štokavskih četveroakcenatskih govora u tri tipa, ali se njihovi

opisi djelomično ne podudaraju, ni auditivno, ni geografski (Slika 13, Slika 14,

Slika 15).

a) Beograd

b) Vojvodina, Lika, Krbava c) Hercegovina,

sjeverozapadna Srbija

Slika 13. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka prema Beliću22

a) centralni tip

b) sjeveroistočni tip (Srijem i okolni krajevi)

c) jugoistočni tip (razni krajevi Dalmacije)

Slika 14. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa kratkouzlaznog naglaska prema Brozoviću23

a) centralni tip

(Šibenik, Sarajevo, Valjevo)

b) sjeveroistočni tip (Osijek, Vinkovci, Novi Sad)

c) jugozapadni tip (Dubrovnik, Mostar, Nikšić)

Slika 15. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka prema Kravaru24

22 Shemu je izvela E. Pletikos prema Belićevu tekstualnom opisu (JF. VI, citiranog u

Peco, 1971) 23 Shemu je izvela E. Pletikos prema Brozovićevu (1954/55) tekstualnom opisu 24 Shemu je izvela E. Pletikos prema Kravarovu (1988) tekstualnom opisu

63

Belić unutar štokavskog područja prema ostvarenju kratkouzlaznog

naglaska razlikuje tri zone: 1) Beograd, u kojemu je uzlaznost naglaska slaba,

naglašeni slog ostavlja dojam ravnoga tona, a ton zanaglasnog vokala je na visini

završnog dijela uzlaznog akcenta ili niži; 2) Vojvodina, Lika i Krbava, tj. govori u

kojima je uzlazni karakter naglašenog vokala tipičan (uzlazni), a početak

zanaglasnog sloga može biti viši od kraja naglašenoga; 3) Sjeverozapadna Srbija i

Hercegovina, u kojima su uzlazni naglasni tipični, tj. uzlazni u naglašenom slogu,

a ton zanaglasnog vokala uvijek počinje niže od tona na kraju naglašenoga. U

Belićevom opisu bitno je samo kretanje tona u naglašenom slogu i tonski početak

zanaglasnog sloga, a nije jasno jesi li zanaglasni slogovi ravnog ili silaznog tona

(u izvedenoj shemi zanaglasni je ton prikazan kao silazan (Slika 13).

Brozović (1954/55: 122-123) opisuje tri auditivno različita tipa

kratkouzlaznog naglaska polazeći od centralnog tipa (za koji ne navodi

geografsko područje): "Uzmimo na primjer riječ stùdent. Sjeveroistočni spori

(Srijem i okolni krajevi) imat će u dugo, muzički izrazito visoko, e niže, kraće,

slabije. Jugoistočni (na raznim krajevima Dalmacije) ima niže i kraće u, udar je

jači, početak viši, e će pak biti više, duže (kod ove riječi zbog sonanta još duže),

jače. Svi su ovi komparativi uzeti u odnosu na centralni spori. Tu su oba

samoglasnika ujednačena i dužinom i visinom i snagom, samo se, jasno, ipak

osjeća gdje je naglasak" (Slika 14). Brozović iznosi i svoj osobni vrijednosni sud

o tome da je centralni tip "čist, uravnotežen, bez obojenosti, bez prizvuka" te

stoga "ljepši i pogodniji" te "samo on može postati ortoepski standard".25

Kravar (1988) na temelju vlastitog auditivnog razlikovanja dvaju

novoštokavskih uzlaznih akcenta (koji se u stručnoj literaturi tretiraju kao dvije

jedinstvene i svuda fonetički iste veličine) razlikuje tri tipa glasovne izvedbe

(Slika 16). Kravar razliku temelji na dvjema akustičko-perceptivnim

kategorijama, kretanju tona u naglašenom i zanaglasnom slogu i jačini pojedinih

slogova. Tri karakteristična ostvarenja uzlaznih akcenata Kravar grupira u tri

područja: 1. centralni tip (hrvatsko-bosansko-srbijaski, tzv. dinarski tip, npr.

sarajevski, šibenski, valjevski govor), 2. sjeveroistočni (slavonsko-vojvođanski,

tzv. panonski tip, npr. osječki, vinkovački, novosadski) i 3. jugozapadni

25 Na Brozovićeve subjektivne i sociolongvistički neargumentirane estetske sudove

ukazuju Varošanec-Škarić i Škavić (2001) i Lupić (2001).

64

(hercegovačko-neretvanski, tzv. humski tip, npr. mostarski, nikšićki, dubrovački).

Osim što je ova podjela zemljopisno različita od Belićeve (preklapa se samo

vojvođansko i hercegovačko područje), Kravar različito opisuje i kretanje tona

(izvedena shema – Slika 15). U centralnom tipu uzlazni naglasci se ostvaruju tako

što je naglašeni slog uzlazan (velikog raspona), a zanaglasni je silazan, ukupno

niži od prethodnoga. Intenzitet je jači na naglašenom slogu. U panonskom tipu

naglašeni je slog ravan, a zanaglasni silazan i viši od prethodnoga. Intenzitet je u

oba sloga podjednak. U jugozapadnom hercegovačko-neretvanskom tipu ton je u

naglašenom slogu ravan, pa uzlazan, a u zanaglasnom je krivulja silazna i spušta

se znatno niže od tona u naglašenom slogu. Intenzitet je veći na prvom slogu.

a) centralni tip

(Šibenik, Sarajevo, Valjevo)

b) sjeveroistočni tip (Osijek, Vinkovci, Novi

Sad)

c) jugozapadni tip (Dubrovnik, Mostar,

Nikšić)

dugouzlazni

naglasak

kratkouzlazni naglasak

Slika 16. Opis triju tipova izgovora uzlaznih akcenata prema Kravaru26 Legenda: točka i kružić pod vokalom označuju jačinu naglaska, prva veću, a druga manju

Iako su ti opisi raznih uzlaznih naglasaka vrlo detaljni, mjerenja koja bi

objektivno akustički opisala te različitosti još ne postoje. Ovaj rad pokušat će

akustički opisati neke varijante fonološki istih uzlaznih i silaznih naglasaka riječi

u čijem se izgovoru čuje dalmatinsko i slavonsko geografsko podrijetlo.

Razvoj akustičkih laboratorija u 20. stoljeću omogućio je da se opis

naglasaka ne temelji samo na slušnoj impresiji, pa čak i kada su istraživači vrlo

precizna sluha, već da se objektivno opišu akustičke karakteristike i kada one nisu

samostalni perceptivni entiteti. Rješavanju problema pojedinih akustičkih

dimenzija naglasaka najveći su doprinos dali Lehiste i Ivić (1986) brojnim

vlastitim istraživanjima tijekom 20-ak godina, te vrlo preciznim i detaljnim

26 Shema primjera preuzeta je iz Kravar (1988:106).

65

sažimanjem, uspoređivanjem i tumačenjem rezultata akustičkih istraživanja

drugih istraživača hrvatskih i srpskih naglasaka, od samih početaka

eksperimentalne fonetike prije stotinu godina, do vlastitih starijih i recentnijih

radova. Prema Lehiste i Iviću (1986) prvo akustički eksperimentalno mjerenje

naglaska (srpskog govornika iz Beograda) objavio je Gauthiot 1900., mjereći

frekvenciju, intenzitet i trajanje. Kimografskim studijama I. Popovici 1902. i M.

Ivcovitch 1912. opisivali su silazne naglaske. R. Ekblom 1917. i 1924. donosi

zanimljiv zaključak da je realizacija uzlazne krivulje u kratkouzlaznom naglasku

mnogo tipičnija pojava nego realizacija silazne krivulje kod kratkosilaznoga,

premda i u uzlaznim naglascima krivulje variraju od uzlaznih i ravnih do silaznih.

B. Miletić je 1926. opisao intenzitet i kretanje f0 u sva četiri naglaska. Rezultat

istraživanja pokazuje da je u silaznim naglascima f0 silazna, a u uzlaznima se zbog

male razlike u rasponu f0 može govoriti da su naglašeni i zanaglasni slog na istoj

razini.

Slijede brojna akustička istraživanja: Appel 1950., Kostić 1949/50., Pollok

1964., Jacobsen 1967., 1969., 1973., Rehder 1968., Peco 1971, Peco i Pravica

1972., Purcell 1973., 1976., 1981., Gvozdanović 1980., Bakran 1981., Ivić i

Lehiste 1986, Godjevac 2000., 2000a, 2001., Pletikos 2003. i Smiljanic 2004.

Lehiste i Ivić (1986) dali su kritički pregled rezultata skoro svih eksperimentalnih

istraživanja naglasaka objavljenih do tada, a mnoga starija istraživanja sažeo je i

Peco (1971). Ovdje ćemo sažeti samo najvažnije rezultate istraživanja Lehiste i

Ivića (1966, 1986) i Smiljanic (2004), s obzirom na to da su to dva najopsežnija

rada koja se bave akustičkim mjerenjima hrvatskih i srpskih naglasaka. Sažet

ćemo i rezultate rada koji opisuje akustiku hrvatkih naglasaka klasičnog idioma

(Pletikos, 2003).

Lehiste i Ivić (1986) na temelju akustičke analize naglasaka 13 govornika

srpskog jezika (iz Novog Sada) zaključuju: 1) glavno je razlikovno obilježje

naglasaka ton, dok je intenzitet redundantan, 2) trajanje je glavni korelat

naglašenosti, 3) nazivi uzlazni i silazni ne odgovaraju potpuno fonetskoj

realizaciji jer su silazni naglasci u prvom dijelu naglašenog sloga uzlazni, a zatim

prelaze u silazne (imaju uzlazno-silaznu konturu), dok su uzlazni u cijelom

trajanju naglašenog sloga uzlazni, ali vrh koji dosežu na kraju niži je od

prosječnog vrha u silaznima, 4) kratkosilazni ne pokazuje sustavno mjesto

tonskog vrha u naglašenom slogu (vrh varira pa stoga i krivulja), 5) iako je i

66

tonska kontura u naglašenom slogu relevantan znak za identifikaciju, ipak je

najvažniji mig za prepoznavanje naglasaka odnos naglašenog i zanaglasnog sloga

6) veliki utjecaj rečenične intonacije često neutralizira razliku leksičkih naglasaka,

osobito završno mjesto u izjavnoj rečenici ili u upitnim rečenicama s da/ne

pitanjem. Dio njihovih zaključaka dokazuje prosječna slika kretanja tona i

intenziteta u četiri leksička naglasak (Slika 17).

Slika 17. Prosječno kretanje tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima u srpskom – rezultati Lehiste i Ivića27 Legenda: gornja slika – kretanje tona; donja slika – kretanje intenziteta; puna crta – silazni naglasci; isprekidana crta – uzlazni naglasci; prosjek za 12 srpskih govornika

Pletikos (2003) je na temelju izgovora triju hrvatskih govornika klasičnog

idioma opisala trajanje, kretanje tona, kretanje intenziteta i formantsku strukturu

vokala u četiri leksička naglaska. Osnovna razlika ovoga opisa od Lehistina i

Ivićeva (1966; 1986) jest da je u hrvatskom klasičnom idiomu kretanje tona u

naglašenom vokalu kratkosilaznog naglaska sasvim silazno (a ne uzlazno ili

uzlazno-silazno), u naglašenom vokalu uzlaznih naglasaka ravno (a ne uzlazno) te

da je zanaglasni slog uzlaznih naglasaka na istoj tonskoj razini kao i naglašeni (a

ne viši od njega) (Slika 18).

27 Slika je preuzeta iz Lehiste i Ivić (1966:54)

67

Dugosilazni naglasak Kratkosilazni naglasak

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 240 260 280 300 320

trajanje (ms) / duration (ms)

f0 -

okta

va /

f0 -

octa

vein

tenz

itet -

rasp

on 2

0dB

nor

mal

izira

n na

1 in

tens

ity -

20dB

nor

mal

ized

to 1

ds - prosječni tijek f0 /average f0 shape in the long-fallingds - prosječni tijek intenziteta /average intensity shape in the long-falling -0.8

-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2-0.1

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 270 290 310 330


f0 -

okta

va /

f0 -

octa

vein

tenz

itet -

rasp

on 2

0 dB

nor

mal

izira

n na

1

inte

nsity

- 2

0dB

nor

mal

ized

to 1

ks - prosječni tijek f0 / average f0 shape in the short-fallingks - prosječni tijek intenziteta / average intensity shape in the short-falling

Dugouzlazni naglasak

Kratkouzlazni naglasak

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 240 260 280 300 320


f0 -

okta

va /

f0 -

octa

vein

tenz

itet -

rasp

on 2

0 dB

nor

mal

izira

n na

1 /

inte

nsity

- 2

0dB

nor

mal

ized

to 1

du - prosječni tijek f0 / average f0 shape in the long-risingdu - prosječni tijek intenziteta / average intensity shape in the long-rising

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 270 290 310 330


f0 -

okta

va /

f0 -

octa

vein

tenz

itet -

rasp

on 2

0 dB

nor

mal

izira

n na

1 /

inte

nsity

- 2

0dB

nor

mal

ized

to 1

ku - prosječni tijek f0 / average f0 shape in the short-risingku - prosječni tijek intenziteta / average intensity shape in the short-rising

Slika 18. Prosječno kretanje tona i intenziteta u četriri leksička naglasaka u hrvatskom klasičnom idiomu – rezultati E. Pletikos28 Legenda: puna crta – kretanje tona; isprekidana crta – kretanje intenziteta; prekid linija mjesto je prijelaza naglašenog u zanaglasni vokal; linije su prosjek normaliziranih tonskih i intenzitetskih vrijednosti triju hrvatskih govornika

Smiljanic (2004) je opisala akustičku razliku hrvatskih zagrebačkih i

srpskih beogradskih leksičkih naglasaka na temelju ispitivanja dviju akustičkih

kategorija: trajanja vokala i tonske konture. Korpus za akustička mjerenja su

snimke rečenica triju zagrebačkih i triju beogradskih govornika. Ispitivao se

utjecaj triju faktora: 1) postoje li razlike između ostvarenja četiriju leksičkih

naglasaka (ds, du, ks, ku); 2) kako naglasak uvjetuje pragmatička funkcija

isticanja (uski u odnosu na široki fokus); 3) kako na naglaske utječe pozicijski

uvjet, tj. inicijalno i finalno mjesto u rečenici. Na temelju akustičkih mjerenja i

iscrpne statističke analize Smiljanic zaključuje: 1) u beogradskom govoru postoji

razlika u trajanju i tonu četiriju leksičkih naglasaka, a u zagrebačkom idiomu ne

28 Slika je preuzeta iz Pletikos (2003:342-343)

68

postoji tonska razlika među naglascima, a razlika u trajanju ostvaruje se samo kod

nekih govornika, i to u uskom fokusu; 2) beogradski uzlazni naglasci od silaznih

se razlikuju po tonskom vrhu, koji se kod uzlaznih usklađuje s kasnim, a kod

silaznih s ranim dijelom riječi; 3) kasna naspram ranoj usklađenosti tonskog vrha,

koja u beogradskom tvori leksičku razliku (uzlazni vs. silazni naglasak), u

zagrebačkom je znak različitog pragmatičkog uvjeta (široki vs. uski fokus);

4) niski cilj (L) ispred tonskog vrha dio je geste tonskog naglaska u oba idioma

(Slika 19). Za beogradske uzlazne naglaske predložen je fonološki opis L*+H, a

za silazne L+H*. Isti takav opis može se primijeniti na opis pragmatičkog uvjeta

ostvarenja naglasaka u zagrebačkom idiomu, tj. L*+H za široki fokus, a L+H* za

uski fokus. Zagreb Beograd

Slika 19. Utjecaj leksičkog, pragmatičkog i pozicijskog čimbenika na prozodiju riječi u zagrebačkom i beogradskom govoru – stilizirani rezultati R. Smiljanic 29

29 Slike su preuzete iz Smiljanić (2004).

69

Pletikos i Vlašić (2007) daju akustički opis četiriju standardnih hrvatskih

naglasaka na temelju korpusa snimaka 20 mladih govornika urbanih hrvatskih

idioma. Verifikacijskim postupkom tek 52% snimljenih riječi prošle su kao

predstavnici četiriju standardnih naglasnih kategorija te su one opisane u

dimenzijama trajanja, tona i intenziteta naglašenih i dvaju zanaglasnih vokala.

Prosječno trajanje naglašenog vokala (skupno za sve riječi, od jednosložnih do

četverosložnih) kratkosilaznog naglaska je 123 ms (SD 28), kratkouzlaznog

124 ms (SD 24), dugosilaznog 190 ms (SD 33) i dugouzlaznog 185 ms (SD 33).

Raspon tona u naglašenom vokalu dugosilaznog naglaska iznosi prosječno 3,7 ST

(SD 1,7) i silazne je krivulje. U ostalim naglascima naglašeni vokal također ima

silaznu konturu, no ona je mnogo manjeg raspona (od 0,5 do 2 polutona). Silazni

se naglasci znatno razlikuju od uzlaznih ne po tonskoj konturi, već po znatno

nižem tonu zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni. Tonska razina zanaglasnog

vokala u odnosu na naglašeni vokal u dugosilaznom je naglasku za 3,8 ST

(SD 3,6) niža, u kratkosilaznom 3,7 ST (SD 3,6), u dugouzlaznom 1,7 ST

(SD 2,3), a u kratkouzlaznom 1,2 ST (SD 1,3). Intenzitet većinom prati ton.

Iz ovog pregleda samo nekih akustičkih istraživanja hrvatskih leksičkih

naglasaka uočljivi su različiti pristupi istraživanju i različiti rezultati. Osnovna

razlika potječe od odabira govornika i njihovih naglasnih ostvarenja. Ovaj rad

pokušat će doprinijeti akustičkom opisu hrvatskih naglasaka na temelju snimka

govornika, proporcionalno zastupljenih iz svih krajeva Hrvatske, koji se,

udaljujući svoj izgovor od organskog idioma, nastoje približiti hrvatskom

standardnom izgovoru. Zbir njihovih izgovora predstavlja suvremen

općeprihvatljiv hrvatski govor. U tom je govoru, dakako, sačuvana prozodijska

osnova organskih idioma predstavnika triju narječja (kajkavskog, štokavskog i

čakavskog) jer je ona najmanje osviješteni dio jezika. Ipak, pretežno urbano

podrijetlo govornika, a još i više visoko školovanje uvjeti su koji nam osiguravaju,

sociolingvistički gledano, uzorak na kojem se može proučiti suvremeni

"standardni" ili "prihvaćeni" ili "općehrvatski" izgovor.

70

1. 6. REZULTATI ISTRAŽIVANJA PERCEPCIJE HRVATSKIH NAGLASAKA

Percepcija naglasaka obuhvaća percepciju naglašenosti (istaknutosti, udara) sloga

unutar riječi, razlikovanje vrste pojedinih naglašenih slogova (leksičkih

naglasaka) i razlikovanje dužine nenaglašenih slogova. I naglašenost sloga i

različitost leksičkih naglasaka jednakog stupnja istaknutosti ostvaruju se istim

akustičkim sredstvima (trajanjem, intenzitetom, fundamentalnom frekvencijom i

strukturom spektra), a istraživanja se uglavnom bave samo jednim od ta dva

problema (primjerice u dinamičkim jezicima samo percepcijom istaknutosti, a u

tonskim jezicima samo percepcijom leksičkih tonova). Pitanje koji su akustički

korelati primarni za istaknutost, a koji za razlikovanje leksičkih naglasaka nije još

potpuno riješeno. U hrvatskome se uglavnom ispitivalo kako pojedini akustički

korelati (trajanje ili tonska kontura) utječu na percepciju pojedinih vrsta naglasaka

te koji se naglasci i dužine uopće ostvaruju i percipiraju kao različiti. Ispitivanja

se mogu podijeliti u tri kategorije: 1) istraživanja sa sintetiziranim ili akustički

obrađenim stimulusima, koji se prezentiraju kao kontinuirani prijelaz među

naglascima, 2) istraživanja sa snimljenim izgovorom uzornih govornika, bilo da je

korpus sastavljen od minimalnih parova, pa se od ispitanika traži leksička

identifikacija prema značenju, ili je korpus sastavljen od naglasno nespornih riječi

i bezznačenjskih riječi, a od ispitanika se traži naglasno prepoznavanje (jedan od

četiri naglaska), tj. metajezična sposobnost identifikacije i 3) sociofonetska

ispitivanja poželjnosti mjesta i vrste prozodema na temelju snimljenih govornika.

1. 6. 1. Istraživanja sa sintetiziranim i akustički modeliranim stimulusima

Mildner i Lisker (1987) ispitivali su kategorijsku percepciju hrvatskoga kratkog i

dugog silaznog naglaska na stimulusima kontinuiranih prijelaza (od riječi pas do

pâs). Autori su istražili razlikuje li se perceptivno postavljanje granice između tih

dviju kategorija kod izvornih govornika hrvatskog i govornika američkog

engleskog, koji ne poznaju hrvatski jezik. Izvorni govornici (koji u svom govoru

razlikuju ta dva naglaska) mjesto prijelaza kratkog u dugi silazni, tj. mjesto

najveće nesigurnosti u percepciji pokazuju na 147 ms. Odgovori pojedinih

američkih govornika pokazuju da su neki ispitanici potpuno nesigurni, tj. ne

razlikuju ks i ds, dok drugi govornici pokazuju slične rezultate kao izvorni, tj.

71

skoro sve stimuluse kraće od 137 ms percipiraju kao kratke, a sve duže od 158 ms

kao duge.

Bakran je (1988) ispitivao optimalnu percepciju trajanja kratkog

naglašenog vokala (kratkosilazni naglasak) u rečenici "To je bila stopa". U riječi

stopa trajanje vokala [o] modelirano je tako da je konstruirano 18 stimulusa u

kojima vokal traje od 30 do 200 ms, u kontinuiranom nizu s razlikom od 10 ms.

Rezultati procjene 33 govornika hrvatskoga, koji su mogli odabrati jedan od tri

odgovora: prekratak, točan, predug, dokazuju da postoje dvije jezične kategorije:

kratki i dugi vokal. Granica između odgovora točan i predug (50% odgovora i za

jedan i za drugi) javlja se kod riječi čiji naglašeni vokal traje 118 ms, stimulus

kraći za 10 ms (prosječno 108 ms) svrstan je u kategoriju točan sa sigurnošću od

90%, a duži za 10 ms (128 ms) u kategoriju predug. Ovakva kategorijska

percepcija dokaz je da postoji fonološka granica između dugog i kratkog

naglašenog vokala iako riječ stopa nema minimalnog para s dugim naglašenim

vokalom, već je u opreci samo s bezznačenjskim riječima stôpa i stópa. Sredina

između mogućih odgovora "prekratak" i "točan" pojavljuje se kod riječi u kojoj

vokal traje 75 ms, no prijelaz između odgovora nije kategorijski, već kontinuiran.

Autor rada postojanje fonološki dugog i kratkog vokala ne tumači na ovaj način,

na temelju kategorijske percepcije, već fonološku funkciju trajanja vokala

dokazuje u odnosu na rezultate drugog eksperimenta u kojem je modelirano

trajanje okluzije kod konsonanta [t] u riječi sito. Riječ sito također je prezentirana

kao kontinuirani niz stimulusa u kojima okluzija traje od 20 do 200 ms, s razlikom

od 10 ms između dvaju stimulusa. Rezultati procjene riječi sito dokazuju

kontinuirane prijelaze između ponuđenih odgovora prekratak i točan, kao i

između odgovora točan i predug.

Mildner je (1994) dokazala da zagrebačka djeca slušno razlikovanje

kratkosilaznog i dugosilaznog naglaska usvoje između 10,5 i 14,5 godina života, a

granica percepcije između te dvije kategorije je na oko 146 ms, što je otprilike

gornja granica proizvodnje kratkosilaznog naglaska u jednosložnim riječima (ks u

proizvodnji traje od 90 do 140 ms, a ds od 170 do 250 ms).

Percepciju akustički modeliranog, odnosno sintetiziranog tona pojedinih

naglasnih kategorija istraživali su Purcell (1976, 1981), Lehiste (1976) i Lehiste i

Ivić (1972, 1986). Purcellovi eksperimenti temelje se na ispitivanju kako položaj

vrha f0 u trajanju naglašenog vokala i odnos početne i završne frekvencije

72

naglašenog vokala utječu na prepoznavanje naglasaka, tj. identifikaciju

fonemskog slijeda /radi/ kao riječi s dugim uzlaznim ili silaznim naglaskom (na

slušačima u Sarajevu). Purcell (1976) zaključuje da vrh f0, koji je smješten u

posljednjih 24% trajanja naglašenog vokala, funkcionira kao mig za percepciju

uzlaznosti. U drugom radu (1981) Purcell, osim mjesta vrha f0, kao mogući

perceptivni mig uzlaznosti i silaznosti ispituje odnos raspona početne i završne f0

u naglašenom slogu. Rezultati, koji su raspoređeni u pet kategorija (nagli pad,

blagi pad, razina, blagi uspon, nagli uspon), pokazuju blagu tendenciju da kasniji

položaj vrha f0 i veći uzlazni raspon početne i završne f0 u naglašenom slogu

određuju percipiranje dugouzlaznog naglaska. Lehiste i Ivić (1986) oštro

kritiziraju ovakvu interpretaciju rezultata smatrajući da nije uzeta u obzir

najvažnija akustička informacija za percepciju naglasaka, a to je f0 u zanaglasnom

slogu, te stoga razina f0 u zanaglasnom slogu i vjerojatno silazna kontura f0

pružaju kontradiktornu informaciju za percepciju razlike dugouzlaznog i

dugosilaznog naglaska. Predeksperiment Lehiste i Ivića (1986) pokazuje da

govornik koji vlastite naglaske prepoznaje sa 100% sigurnošću, ako se "odreže"

zanaglasni slog, uključujući i zvučne glasnike koji prethode zanaglasnom vokalu,

ne može identificirati razliku kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska, a kada se

stimulus prezentira s ostatkom zvučnog dijela drugog sloga prije početka vokala

prepoznavanje je bolje. Na sintetiziranom vokalu uzlazno-silazne tonske konture s

vrhom na 1/3 vokala ispituje se odnos početne i završne frekvencije, tj. kako se

percipira razlika tonskog uzorka u kojemu je zadnja f0 silazne konture viša od

početne vrijednosti, uzorka u kojem je zadnja točka niža od početne te devet

stimulusa s međuvrijednostima. Materijal je na slušnu procjenu dân dvjema

skupinama: govornicima srpskoga u Novom Sadu te američkim govornicima u

američkoj saveznoj državi Ohio. Rezultati pokazuju da nema jasne granice

percepcije dviju kategorija, bilo leksičkih (kod srpskih govornika) ili

izvanleksičkih (kod engleskih govornika), već slušači pokušavaju dati odgovore

na temelju završne frekvencije u međuodnosu stimulusa. Autori zaključuju da je

prvi (uzlazni) dio konture manje informativan od drugoga (silaznog), pa se zato

stimulus jednakog raspona uzlaznog i silaznog tona procjenjuje kao silazni.

Međutim, njihovo tumačenje da se stimulusi s najmanjim silaznim rasponom od

vrha do kraja vokala percipiraju kao uzlazni upravo zbog uzlaznog prvog dijela,

ne može se prihvatiti kao točno. Naime, tonska promjena ne precipira se ako se

73

nalazi na početku vokala, već na prijelazu 2/3 u 3/3 (Rossi, 1971, 1978). Također,

uzlaznost se može percipirati upravo na temelju činjenice da je tonska kontura

maloga raspona, tj. da nema silazne krivulje. Na hrvatskim govornicima ispitana

je kategorijska percepcija intonacije, odnosno percepcija kretanja tona u

sintetiziranom neutralnom vokalu (Bakran, Erdeljac i Lazić, 2001), a ti se podaci

mogu smatrati relevantnim i za percepciju prozodije riječi. Rezultati pokazuju da

se ravna, pa čak i blago silazna intonacija percipira kao uzlazna, a tek kod veće

silazne konture silaznost se počinje percipirati sa sigurnošću.

Eksperiment sa sintetiziranim dvosložnim riječima /radi/ (Lehiste i Ivić,

1986) pokazuje da se oštra silazna krivulja (kvinta) naglašenog sloga u

kombinaciji s visokim tonskim razinama zanaglasnog sloga percipira nesigurno, a

nedvojbeno kao silazna tek kada se razina drugoga sloga nalazi približno na visini

završne frekvencije prethodnog sloga (može biti i do desetak Hz viša). Kada je

drugi slog silazne konture niži, gotovo se uvijek percipira silazno. Nakon

uzlaznog prvog sloga, uzlaznost se percipira sve dok je razina zanaglasnog tona

iznad ili u području visine prethodnog sloga. Ispitujući i razliku kod kratkih

naglasaka autori dokazuju važnost regionalnih čimbenika. Primjerice, ispitanicima

na jednom teritoriju mig za uzlaznost odnosno silaznost jest u drugom slogu, a

ispitanicima drugog područja relevantno je kretanje tona samo u naglašenom

slogu.

1. 6. 2. Istraživanja na korpusima snimljenih "uzornih" govornika

Osim eksperimenata s akustički obrađenim (skraćenim, produženim i sl.) ili

sintetiziranim stimulusima, u hrvatskoj se fonetici posljednjih desetljeća vrlo

mnogo istražuje sposobnost produkcije i percepcije četiriju naglasaka i kakav je

stav prema njima. Percepcija se istražuje da bi se otkrilo koji je akustički znak

najobavjesniji za naglašenost (istaknutost) i za vrstu naglaska da bi se na njemu

temeljio fonološki opis. Gvozdanović (1980) daje pregled fonoloških rasprava o

tome je li trajanje, ton ili intenzitet najrelevantnija fonološka karakteristika

istaknutosti sloga, a svojim eksperimentalnim istraživanjem odnosa pojedinih

akustičkih dimenzija i sposobnosti percepcije slušača zaključuje da se naglašenost

može definirati dvama pravilima: 1) naglašen je uzlazni slog u prozodijskoj riječi,

74

a u njegovu odsustvu naglašen je prvi slog koji akustički nije ni silazan ni uzlazan,

2) naglašen je zadnji nesilazni slog prozodijske riječi.

Perceptivni se testovi provode i da bi se utvrdila funkcionalnost

četveronaglasnog sustava, a uvriježeno je nekoliko metodološki potpuno različitih

načina: 1) prepoznavanje značenja u minimalnim naglasnim parovima, 2)

prepoznavanje naglaska kao metajezična vještina i 3) izražavanje stavova prema

pojedinim naglascima na kontinuiranoj ljestvici (1-5 ili 1-7), koji posredno

upućuju na razlikovanje (ako su stavovi prema homofonima značajno različiti) ili

nerazlikovanje (ako se stavovi slušača prema homofonima ne razlikuju).

Najčešće su teme istraživanja nerazlikovanje kratkouzlaznog i

kratkosilaznog naglaska te kraćenje (i gubljenje) fonološke zanaglasne dužine. U

poglavlju o glavnim problemima hrvatske akcentuacije izneseni se zaključci nekih

istraživanja. Premda je dugo bio ignoriran i osporavan, treba istaknuti važnost

jednog od najopsežnijih eksperimentalnih radova koji su proveli Magner i

Matejka (1971) testirajući preko 1 600 govornika (uglavnom srednjoškolaca) u

dvadesetak gradova u tadašnjoj Jugoslaviji. U hrvatskim gradovima: Zagrebu,

Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Sisku, Osijeku znaglasna kvantiteta ne funkcionira

više kao perceptivno funkcionalno razlikovni jezični element (pa čak i u

gradovima u Bosni i Hercegovini zanaglasna kvantiteta održala se samo na

predzadnjem slogu, dok je percepcija kvantitete posljednjeg sloga mnogo slabija).

Kvantiteta naglašenih slogova funkcionira kao razlikovna u svim gradovima (čak i

kada je govornici u produkciji ne rabe), dok je razlika u tonu na dugim vokalima

održana u pojedinim gradovima, na pojedinim parovima riječi (primjerice razlika

Lûke – lúke percipira se u Dubrovniku, a razlika râdio – rádio percipira se u

Osijeku i Splitu, ali ne i u Dubrovniku). Razlika ku i ks na prvom slogu u riječi

slabo se prepoznaje u svim gradovima Hrvatske, pa čak i ispitivani renomirani

lingvisti griješe u percepciji tih riječi. Mjesto je kategorija koja se najuspješnije

percipira. Kravar (1982/83, 1988/89) uprosječuje i reinterpretira dobivene

rezultate Magnera i Matejke te osporava njihov zaključak da se akcenatski sustav

reducirao na dva akcenta, dugi i kratki. Naime, podaci perceptivnih testova

dokazuju da je u Hrvatskoj najrašireniji troakcenatski sustav (48%), zatim

dvoakcenatski (22%), jednoakcenatski (17%) i četveroakcenatski (13%). Ako

analiziramo samo Zagreb, dvoakcenatski sustav nešto je rašireniji (34%) od

troakcenatskog (31%).

75

Horga (1996) na temelju 50 parova riječi ispituje sposobnost

prepoznavanja akcenata, tj. osjetljivost ispitanika na pojedine kombinacije

prozodijskih elemenata koji čine hrvatski akcenatski sustav: osjetljivost na

trajanje, ton, ton i trajanje zajedno, te zasebno procjenu osjećaja za promjenu

mjesta i sigurnost percipiranja identičnih naglasaka. Zadaci su grupirani u tri

skupine: dimenziju prozodijske duljine (ks/ds, ks/du, ku/du), dimenziju promjene

tona (ks/du, ks/ku, ds/du, ds/ku) te dimenziju koja obuhvaća zadatke promjene

tona ds/du, ks/ku i promjenu mjesta (m/ak). Odnosi korelacija pojedinih parova s

trima dimenzijama pokazuju da s dimenzijom prozodijske duljine najjače

koreliraju odnosi ks/ds (0,76), ks/du (0,74) i ku/du (0,75), s dimenzijom

prozodijske identičnosti koju određuje zadatak prepoznavanja istih naglasaka i/ak

(0,84) i u negativnom smjeru koreliraju zadaci ds/ku (-0,71) i ks/ku (-0,43).

Zadaci za koje se očekivalo da će pokazati veći negativnu korelaciju s ovom

dimenzijom identičnosti, a to su prepoznavanje promjene mjesta i odnos ks/du,

nisu pokazali korelacije. Treća dimenzija, koja obuhvaća zadatke percepcije

promjene tona i percepciju promjene mjesta, u velikoj je ili srednjoj pozitivnoj

korelaciji sa svim trima odnosima: s m/ak (0,74), s ds/du (0,79) i s ks/ku (0,54) te

potvrđuje hipotezu povezanosti percepcije tonalnosti i mjesta naglaska.

Varošanec-Škarić i Škavić (2001) uz istraživanje stupnja poželjnosti

kratkosilaznog i kratkouzlaznog naglaska u riječima, koje su kodificirane samo s

kratkouzlaznim ili kao dublete, istražuju i sposobnost percepcije ispitanika. U

izboru između samo dvije mogućnosti (u kojem 50% znači neprepoznavanje)

kratkouzlazni je naglasak znatno bolje prepoznat (79%) od kratkosilaznoga

(66%).

Vrban Zrinski i Varošanec-Škarić (2004) istražile su sposobnost slušnog

prepoznavanja mjesta i vrste naglaska (kao metajezične sposobnosti) na

značenjskim i bezznačenjskim riječima u izgovoru Jasmine Nikić. Rezultati

pokazuju da je točnost prepoznavanja mjesta naglaska značenjskih riječi 75%, a

točnost prepoznavanja kvalitete naglaska 86,03% za dugosilazni, 65,52% za

dugouzlazni, 80,67% za kratkosilazni i 61,25% za kratkouzlazni. Prepoznavanje

istih kategorija kod bezznačenjskih riječi je 1 do 5% manje nego kod značenjskih

riječi.

Pletikos (2005) u predispitivanju (koje je služilo za odabir slušača za

ispitivanje percepcije sličnosti prozodije stranih riječi s hrvatskim naglascima)

76

rezultati prepoznavanja kvalitete hrvatskih naglasaka pokazali su drugačiju

tendenciju. Kod Vrban Zrinski i Varošanec-Škarić (2004) rezultati upućuju na

točnije prepoznavanje silaznih naglasaka u odnosu na uzlazne, a rezultati Pletikos

(2005) na točnije prepoznavanje dugih naglasaka (94,9% za dugosilazni, 93,2% za

dugouzlazni) u odnosu na kratke (88,9% za kratkosilazni, 87,4% za

kratkouzlazni). Ukupno veća količina točnog prepoznavanja uzrokovana je

različitom metodologijom istraživanja.

Wagner i Mandić (2005) istraživale su perceptivne sposobnosti govornika

bosanske varijante srpskog jezika (pretežno u Banjoj Luci). Na temelju 34

minimalna para (uzete su samo one riječi koje je 40 govornika ovjerilo kao

poznate i česte u uporabi) pokušalo se istražiti funkcioniraju li ton i trajanje kao

zasebna fonološka razlikovna obilježja. Ukupni rezultati pokazuju mali broj

pogrešaka u identifikaciji pojedinih riječi (5,25%). Prikazano prema pojedinim

opozicijama najmanja je količina pogreška bila u identifikaciji riječi čiji se

kontrast temelji na kvantiteti naglašenih vokala (dugosilazni/kratkosilazni), samo

2,35% grešaka, veća je količina pogrešaka u prepoznavanju riječi koje su se

razlikovale i tonom i kvantitetom (kratkosilazni/dugouzlazni), 7,4%, a najveća

količina pogrešnog prepoznavanja javila se u riječima koje čine parove u opoziciji

prema tonu na kratkim vokalima (kratkosilazni/kratkouzlazni), 10,34%. U

istraživanju su sudjelovale dvije skupine ispitanika: 6 ispitanika koji žive u Bosni

i Hercegovini i 12 ispitanika kojima je materinski jezik bosanski srpski, a desetak

godina žive u Njemačkoj. Druga skupina bila je nešto slabija u točnosti

prepoznavanja od govornika koji žive u Bosni i Hercegovini.

1. 6. 3. Sociofonetska ispitivanja poželjnosti naglasaka

Percepcija naglasaka često je polazište u sociofonetskim ispitivanjima stupnja

poželjnosti naglasnih oblika u kojima se kodificirana i verificirana norma ne slažu

(Škavić i Varošanec-Škarić, 1999; Škarić, 1999, 2001; Varošanec-Škarić i Škavić,

2001; Škarić i Lazić, 2002; Škarić, 2002; Varošanec-Škarić, 2003; Škarić i

Varošanec-Škarić, 2003; Janjić, neobjavljeni rukopis; Vančura, neobjavljeni

rukopis). Iako se u tim istraživanjima ne ispituje izravno sposobnost

prepoznavanja, već se na temelju slušanja određenog naglasnog lika istražuje stav

slušača, može se zaključivati o većoj ili manjoj sposobnosti razlikovanja dvaju

77

naglasnih likova (npr. kratkosilaznog i kratkouzlaznog). Sažeti rezultati

sociofonetskih istraživanja dani su u okviru poglavlja pod nazivom Glavni

problemi suvremene hrvatske akcentuacije (1. 3. 7.) od str. 31 do 34.

1. 6. 4. Percepcija kao metodološki postupak

Percepcija naglaska, i kada nije predmet istraživanja, često je polazište za

akustički ili fonološki opis. U opisima naglasaka u 19. i početkom 20. stoljeća

impresionistički je opis bio jedini način opisa akustičkih karakteristika naglasaka.

Iako se u gramatikama nazivi naglasaka tvore prema slušnom dojmu, prvim

eksperimentalno utemeljenim istraživanjem (također na vlastitom sluhu) smatra se

Masingov rad iz 1876. godine. Mnogi su lingvisti pokušali dati precizan akustički

opis četiriju štokavskih naglasaka, opisivati razliku hrvatskih i srpskih govora,

opisivati pojedine naglasne regije na temelju auditivne razlike uzlaznih naglasaka

– samo na temelju vlastita sluha. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća to su činili

Masing, Storm, Florschütz, Belić, Miletić, Ivšić i drugi (premo Peco, 1971), a u

novije vrijeme Kravar (1988). Japanac Myamoto (1980, prema Jelaska, 2004) na

temelju vlastite sposobnosti percepcija tonskog vrha u riječi opisuje silazne

naglaske kao naglaske s tonskim vrhom u naglašenom slogu, a uzlazne s tonskim

vrhom u zanaglasnom slogu. Slušna verifikacija snimljenog korpusa temelj je i u

istraživanju količine proizvodnje točnih naglasaka na hrvatskom radiju (Hršak i

Zgrabljić, 2003), u kojem autorice opisuju kvantitativnu razliku između spikera i

novinara. Većina radova koji se bave analizom naglasnih ostvarenja temelje se

uglavnom na slušanju govora na radiju ili televiziji, analizirajući odmake od

norme prema mjestu, trajanju ili tonu (Opačić, 1977/78; Pranjković, 1977/78;

Buzina, 1987, Škarić i Varošanec-Škarić, 1994; Škavić, 1994; Delaš, 2003; Hršak

i Zgrabljić, 2003; Fekete, 2008). Vrlo rijetko istraživači točno opisuju korpus (je li

snimljen, tko su govornici, u kojim emisijama i sl.), a još rjeđe (zapravo ni jedan

od tih radova) snimljeni korpus verificiraju na način da dva ili više stručnjaka

zasebno slušaju i obilježavaju naglaske koje čuju, te da se samo one riječi u

kojima se slušači slažu analiziraju.

Problem koji se rijetko spominje u opisu slušne kvantifikacije je utjecaj

rečenične intonacije na prozodiju riječi. Naglasci pojedinih riječi u povezanom

govoru, bio to razgovorni ili čitani zvučni materijal, modificirani su intonacijom

78

rečenice, osobito nesilaznim jezgrama do neprepoznatljivosti (Pletikos i sur.,

2006). Stoga bi za kvantifikaciju proizvodnje, prije grupiranja u točne i netočne,

trebalo odrediti kriterije optimalnog mjesta rečenične intonacije u kojima se

naglasci potencijalno mogu razlikovati. Što je govor više odmaknut od

arhetipskoga (kako je definiran prema Škariću, 1991), to je manja mogućnost

realizacije različitih leksičkih naglasaka. Škarić (osobno priopćenje) naglašava da

se kod glumaca koji su uvijek odmaknuti od arhetipskog, ne može na temelju

slušanja utvrditi imaju li pojedine leksičke naglaske ili ne. Možemo to usporediti s

pjevanjem u kojemu se ne ostvaruju razlikovni leksički naglasci.

Osim kao predmet istraživanja, percepcija naglasaka je gotovo uvijek

preduvjet za istraživanje. Iako je nekada percepcija stručnjaka bila jedina metoda,

danas je slušna verifikacija stručnjaka nužna predradnja naglasnom ispitivanju. U

istraživanju akustičkih osobina hrvatskih naglasaka (Pletikos i Vlašić, 2007) u

snimljenom korpusu zasebno izgovorenih riječi verifikacijskim postupkom

ovjereno je tek 52% riječi u onim naglasnim kategorijama u kojima se očekuje

ostvareni naglasak. Ovaj je postotak malen ne zbog "pogrešaka" u izgovoru

mjesta naglaska (jer su odabrane riječi nesporne u kategoriji mjesta i tek 0,3%

riječi ostvareno je s neočekivanim mjestom naglaska), već zbog teškoće

percipiranja pojedinih naglasaka u jasnim kategorijama (zbog nejasne perceptivne

kategorije odbačeno je 11,7% riječi s dugim vokalom, 23,7% s kratkim

naglašenim vokalom te 7,5% riječi za koje se smatra da su izgovorene s

tendencijom nabrajanja, tj. nesilazne rečenične intonacije). Podatak iz toga rada,

koji je tematski i metodološki preteča ove disertacije, da dva govornika niti jednu

riječ nisu ostvarili u perceptivno jasnoj naglasnoj kategoriji, razjasnit će tek

istraživanje koje slijedi.

79

2. METODE ISTRAŽIVANJA

Za opis akustičkih korelata hrvatskih naglasaka snimljen je posebno dizajniran

govorni korpus. Dizajn eksperimenta (odabir riječi s četiri različita naglaska, riječi

sa zanaglasnom dužine i bez nje, riječi usporedive segmentalne strukture, smještaj

odabranih riječi u jednak intonacijski okvir, način snimanja, ekstrahiranje

pojedinih akustičkih parametara i sl.) osmišljen je tako da jedini varijabilni

parametar zvučnoga korpusa budu leksički naglasci.

2. 1. TESTNI MATERIJAL (KRITERIJI ODABIRA RIJEČI)

Popis riječi za ispitivanje ostvarenja leksičkih naglasaka sastoji se od frekventnih,

pretežno naglasno nespornih riječi s četiri vrste hrvatskih naglasaka (dugosilazni,

kratkosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni). U svakoj se od četiri naglasne

kategorije nalazilo nekoliko riječi s fonološki dugim zanaglasnim vokalom.

Budući da broj slogova i mjesto naglaska u riječi utječu na intonacijski oblik

naglašenog sloga (Van Santen i Möbius, 1997), sve su odabrane riječi dvosložne s

naglaskom na prvom slogu. Odabrane riječi imaju približno jednaku strukturu

slogova: svi naglašeni slogovi su otvoreni (osim u riječima bunda i sunce), a

zanaglasni su slogovi u oko 35% riječi pojedine kategorije otvoreni, a u 65%

zatvoreni.

Budući da u hrvatskom jeziku nema riječi s identičnom segmentalnom

strukturom koja nosi sva četiri leksička naglaska (kao u tonskim jezicima), važan

uvjet odabira riječi bio je ujednačenost segmenata čija mikroprozodija utječe na

prozodiju riječi. Fonetske su univerzalije ili tzv. inherentna obilježja glasnika

njihovo trajanje, fundamentalna frekvencija i intenzitet. U mnogo jezika dokazano

je (Lehiste, 1970; Maddieson, 1999) da izgovorno visoki vokali (i, u) imaju kraće

trajanje, višu fundamentalnu frekvenciju i manji ukupni intenzitet od niskih

vokala (a). Stoga su odabrane riječi najprije ujednačene prema naglašenom vokalu

tako da se pod naglaskom nalazi pet hrvatskih vokala (a, e, i, o, u). U

zanaglasnom slogu to nije bilo moguće ujednačiti. Jedna od fonetskih univerzalija

(Maddieson, 1999) jest da vokali nakon bezvučnih suglasnika traju kraće od

vokala nakon zvučnih suglasnika. Fonetska struktura pristupa sloga ima velik

80

utjecaj i na tonsku konturu naglašenog vokala (Hombert, 1978) pa vokali nakon

bezvučnih suglasnika imaju višu početnu fundamentalnu frekvenciju (i silaznu

tonsku konturu), nakon zvučnih suglasnika i sonanata imaju početno nižu

fundamentalnu frekvenciju (i uzlaznu konturu). Prema kriteriju vrste segmenata u

pristupu naglašenog sloga (engl. onset) konstruirani testni materijal približno je

ujednačen. U svakoj skupini riječi istih naglaska u pristupu naglašenog sloga

nalaze se po tri bezvučna konsonanta (najčešće p, rjeđe t, k, č, s), po tri zvučna

konsonanta (najčešće d, rjeđe b, g, ž) i sonanti (v, m, n, r).

Fonetski oblici pogodni za akustička mjerenja različiti su s obzirom na cilj

akustičkog mjerenja: za mjerenje trajanja segmenata pogodna je okolina

bezvučnih okluziva, za mjerenje kretanja tona nazali, a za mjerenje formantske

strukture preporučljivi su glasnici s najmanjim koartikulacijskim djelovanjima.

Budući da se na istom testnom materijalu mjere tri akustičke dimenzije (trajanje,

fundamentalna frekvencija i intenzitet) i budući da "pogodnost" pojedinih

fonetskih oblika utječe na rezultat akustičke analize, odabrani testni materijal nije

optimalan za mjerenje svih akustičkih dimenzija, ali omogućuje ravnotežu

pojedinih mikroprozodijskih utjecaja. Ovako konstruiran testni materijal

omogućuje i dodatno mjerenje mikroprozodijski uvjetovanih razlika u vokalima.

Odabrane riječi ne tvore minimalne naglasne parove jer se želi analizirati

koliko i kako govornici ostvaruju naglaske neopterećeni time da naglasak nosi

leksičko značenje. Popis za snimanje sastavljen je od ukupno 41 riječi koje su

poznate i vrlo učestale (Prilog II). Odabrane su riječi koje, prema naglascima

potvrđenim u Anićevom rječniku (1998), svrstavamo u četiri naglasne kategorije:

s dugosilaznim naglaskom – bûnda, dîvan, gêni, môre, nâpad, sûnce, pâsoš,

râdnīk, pûtnīk; s dugouzlaznim – dúša, dókaz, médo, národ, sávez, víno, púder,

glúpōst, vážnōst, túpōst; s kratkosilaznim – dati, dobar, vu na, kiša, ma ma, nebo,

devet, vitak, radōst, vučjāk, pa kōst, pamēt; s kratkouzlaznim – dànas, dùbok,

vìsok, nòga, vòda, žèna, pàpīr, čùdāk, pùšāč, pàkēt. Premda je početni zahtjev bio

odabrati riječi s nedvojbenim naglascima, u korpusu se nalaze tri naglasne

dublete, tj. tri riječi koje su govornici, ovisno o podrijetlu, izgovarali na dva ili

više načina. Te su riječi u hrvatskim rječnicima normirane sa sljedećim

naglascima: nâpad, pâsoš i dókaz (Anić, 1998) i nápad, pasoš i dòkaz (Deanović i

81

Jernej, 1991; Šonje, 2000), dokāz (Anić, 2003). U korpusu se i rječi koje su

normativno nesporne ponekad javljaju s neočekivanim naglasnim ostvarenjima.

2. 2. SNIMANJE

Za sastavljanje korpusa izgovorenih testnih riječi odabrana je okvirna rečenica s

dvosložnom riječi prije i nakon testne riječi. Rečenični je okvir bio "Reci ... sada".

Rečenice su slučajnim redoslijedom raspoređene u niz za snimanje (Prilog I).

Snimanje govornika u studiju odvijalo se tako da se svaka rečenica zasebno

pojavljivala na monitoru kompjutora, testna se riječ nalazila u sredini rečenice i

bila je podcrtana. Govornici su jasno i s blagim rečeničnim naglaskom trebali

izgovoriti podcrtanu riječ sa što prirodnijom rečeničnom intonacijom. Ovakav

rečenični okvir, premda naglašenoj riječi dodaje fokusne karakteristike (većeg

intenziteta, višeg tona, većeg raspona tona i sl.), odabran je da bi se bolje istakla

razlika u trajanju zanaglasnog dugog i kratkog sloga. Budući da su sve riječi

smještene u istim rečenicama, te se od ispitanika tražilo da ih dodatno naglase,

smatra se da su ostvarene u uskom fokusu. U rečeničnoj poziciji uskog fokusa

naglasci su razlikovniji nego u širokom fokusu (Smiljanic, 2004). Škarić

(1991: 319) smatra da se "Prozodijske (…) osobine slogova u riječi potpunije

ostvaruju samo u riječi koja nosi intonacijsku jezgru, a u drugim se riječima te

osobine manje, više ili potpuno neutraliziraju. Najpotpunije se ostvaruju u

neizražajno izgovorenim intonacijskim jedinicama od jedne riječi sa silaznom

jezgrom, pa se zato sva valjana usporedna mjerenja čine u tim uvjetima." Da bi se

izbjegla interferencija fraznih tonova, koji nose informaciju o kraju intonacijske

jedinice, s leksičkim tonovima, završno duljenje, obezvučavanje i laringalizacija,

riječi nisu snimane samostalno, već u rečeničnom okviru. Osim što je time

omogućeno točnije mjerenje f0 i nakon silaznih naglasaka, jasnije je mjerljivo i

tajanje zanaglasnih vokala.

Uputa je govornicima bila da riječi izgovaraju kao što bi, po njihovom

sudu, bilo poželjno govoriti u hrvatskoj javnosti, što uključuje težnju alokalnosti.

Taj uvjet vjerojatno se postiže već samim postupkom snimanja u studiju jer takva

"neprirodna" situacija povećava odgovornost govornika te se govornici trude

govoriti standardno. Govornici nisu znali što je cilj istraživanja.

82

Snimanje govornika odvijalo se u tihoj prostoriji audiostudija Odsjeka za

fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu krajem 2004. i početkom

2005. godine. Audiosignal priman je mikrofonom (AKG C414B-ULS), a jačina

ulaza regulirana je pomoću miksete (Soundcraft Spirit LX 7). Zvuk je iz miksete

ulazio u 8-kanalni analogno-digitalni konverter, tj. vanjski dio zvučne kartice

(Soundscape iBox SS8IO-3, audio interface), koji je spojen na PCI zvučnu karticu

(Soundscape Mixtrime PCI 16), a ona pomoću PCI utora na računalo. Zvuk je

digitaliziran frekvencijom uzorkovanja od 44,1 kHz, a rezolucija je bila 16 bita.

Snimanje je vodio tehničar Jordan Bićanić, a slušno nadzirala autorica rada. U

pojedinim slučajevima nabrajanja, prevelikog isticanja i sl. snimanje se nekih

rečenica ponavljalo. Računalnim programom CoolEdit Pro 2.0 digitalizirani zvuk

segmentiran je u datoteke zasebnih rečenica (za akustičku analizu) i riječi (za

percepcijsku procjenu). Govornici nisu dobili novčanu naknadu za snimanje.

2. 3. GOVORNICI (BROJ, SPOL, DOB, OBRAZOVANJE, PODRIJETLO)

Testni materijal čitalo je 89 govornika (14 muških i 75 ženskih) kojima je hrvatski

materinji jezik. Prosječna dob govonika je 21,9 godina, u rasponu od 19 do 45

godina (rođeni između 1960. i 1986. godine). Najveći dio ispitanika su studenti

prve, druge i treće godine fonetike, kroatistike i lingvistike Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu, ali i studenti drugih odsjeka koji u svojem dvo- ili

jednopredmetnom studiju nemaju prije spomenutih studijskih grupa (studenti

povijesti, sociologije, filozofije, informatologije, etnologije, povijesti umjetnosti

itd.). Prema samoprocjeni govornika o utjecaju pojedinih narječja na njihov govor

podaci pokazuju da je prosječni utjecaj čakavskog 6,8%, kajkavskog 31,1%, a

štokavskog 62,1%. Svrstamo li govornike prema mjestu njihova najdužeg boravka

u samo jedno narječje mijenja se omjer utjecaja kajkavskog i štokavskog, pa se

može reći da je u snimljenom korpusu 44,9% govornika s kajkavskog govornog

područja, 48,3% sa štokavskog, a 6,8 s čakavskog područja. Ova razlika, tj. veći

utjecaj štokavskog u samoprocjeni, sasvim je razumljiv zbog težnje standardnom

izgovoru i statusa štokavskog narječja kao osnovice standardnog jezika, koji

83

učimo u školi i kojem smo svakodnevno izloženi putem radija i televizije30.

Većina hrvatskog stanovništva živi u gradovima, a govor grada, iako se nalaze na

području kajkavskog ili čakavskog narječja, puno je bliži standardnom jeziku

štokavske osnovice, nego dijalektalnom govoru.

Govornici zbog karakteristike da su ujednačeni po obrazovanju i godinama

čine selektirani uzorak, no, budući da su podrijetlom iz različitih krajeva

Hrvatske, s proporcionalnim udjelom štokavskog, kajkavskog i čakavskog

utjecaja na njihov govor, reprezentiraju sve krajeve Hrvatske. Geografsko

podrijetlo snimljenih govornika (N = 89) prikazano je na slici 20, podrijetlo

njihovih roditelja na slici 21, a detaljni podaci o svakom govorniku (mjesto u

kojem je govornik živio najmanje pet godina, podrijetlo njegovih roditelja, dob i

sl.) nalaze se u prilogu V.

Slika 20. Zemljopisno podrijetlo snimljenih govornika

30 U istraživanju provedenom na 226 srednjoškolaca iz svih krajeva Hrvatske

samoprocjena utjecaja štokavskoga još je veća i iznosi prosječno 72% (Škarić, 2007a: 82).

84

Slika 21. Zemljopisno podrijetlo roditelja snimljenih govornika

Reprezentativnost snimljenog korpusa s obzirom na podrijetlo govornika

po županijama prikazana je usporedbom udjela ispitanika pojedinih županija u

korpusu s udjelom stanovnika pojedinih županija u populaciji Republike Hrvatske

(v. priloge V i VI). Pomoću podataka i zemljovida u prilogu VI izračunano je

koliki dio hrvatske populacije približno pripada pripada čakavskom, kajkavskom i

štokavskom području te je li uzorak snimljen u korpusu reprezentativan

(Tablica 1). Brojke pokazuju da je kajkavsko područje u korpusu zastupljeno

proporcionalno udjelu stanovnika, čakavsko je područje podzastupljeno (-10%), a

štkovasko prezastupljeno (+10%). Reprezentativnost korpusa po županijama

vidljiva je iz tablice u prilogu VI.

85

Tablica 1. Prikaz reprezentativnosti korpusa s obzirom na podrijetlo govornika prema narječjima

Populacija RH

(broj stanovnika) Korpus

(broj govornika – prema teritoriju)

Korpus (samoprocjena

govornika)

Narječja: % % %

ča 792 715 18 6 6,8 6,8 kaj 1 821 871 41 39 44,9 31,1 što 1 822 874 41 42 48,3 62,1

Ukupno 4 437 460 89

Svi su govornici do trenutka snimanja najmanje jednu do dvije godine

proveli u Zagrebu te je na njihov govor vjerojatno utjecalo miješanje raznih

govora i prilagođavanje govoru većih gradskih središta (Zagreb, Split, Rijeka,

Osijek), tj. težnja alokalnom općeprihvaćenom hrvatskom govoru. S obzirom na

hrvatsku populaciju od približno 4,5 milijuna stanovnika (http://www.dzs.hr),

uzorak od 89 govornika je vrlo mali. No, budući da govornici potječu iz raznih

krajeva Hrvatske, a žive i školuju se u glavnom gradu koji čini četvrtinu ukupnog

stanovništva Hrvatske, ovaj uzorak može pokazati tendencije prozodije riječi

hrvatske mlade, urbane, visokoobrazovane populacije. Među govornicima je bilo i

nekoliko profesionalnih govornika – spikera i fonetskih stručnjaka (npr. govornici

pod brojevima 18, 49, 51) – čiji je govor, pa time i naglasak riječi naučen,

alokalan i vjerojatno "općeprihvaćen". Pri odabiru ispitanika nije se težilo odabrati

govornike prema uvjetu istog podrijetla jedne ili dviju generacija predaka

(roditelja, baka i djedova) jer nije cilj opisati specifični govor pojedinih izoliranih

krajeva, nego suvremeni hrvatski govor koji je najviše prisutan u hrvatskoj

javnosti, govor pojedinaca koji se od lokalnoga govora pod utjecajem migracija

stanovništva, medija i težnje standardnom hrvatskom razvio u jedan novi idiom

koji se može nazvati "opći hrvatskim".

86

2. 4. SLUŠNA VERIFIKACIJA KORPUSA

Perceptivna ovjera naglasnoga korpusa uključila je slušne odluke četiri stručna i u

slušanju naglasaka vješta procjenitelja, a to su: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-

Škarić (profesorica na Odsjeku za fonetiku, predaje kolegije iz ortoepije

hrvatskoga jezika), mr. sc. Jelena Vlašić Duić (asistentica na Odsjeku za fonetiku,

izvodi kolegije iz ortoepije hrvatskoga jezika), Davor Nikolić, prof (asistent na

Odsjeku za kroatistiku) i autorica rada Elenmari Pletikos, prof. (asistentica na

Odsjeku za fonetiku). Ovjeritelji su preslušali govorni materijal i na

verifikacijskom upitniku (v. prilog IV) za svaku pojedinu riječ označili koji

naglasak čuju te je li ostvarena zanaglasna duljina. Slušači su za svaku pojavnicu

mogli zaokružiti znak za jednu od četiri standardne naglasne kategorije ( )

ili dopisati da čuju neku drugu naglasnu kategoriju (i koju) ili napisati da je riječ

koju čuju izgovorena u uzlaznoj jezgri. Riječi svakog pojedinog govornika

prezentirane su zasebno. Riječi su za slušnu verifikaciju pripremljene tako da su

izrezane iz rečenice u kojoj su snimljene, te je svaka riječ ponovljena dva puta s

razmakom od 1,5 sekunde između prvog i drugog slušanja iste riječi. Vrijeme za

auditivnu odluku prije početka iduće riječi bilo je 3 sekunde. Ako slušač nije bio

siguran u procjeni naglaska pojedine riječi na zahtjev slušača (nakon odslušanih

niza riječi za jednog govornika) odabrane su riječi ponovno odslušane. Svi podaci

dobiveni putem verifikacijskih upitnika uneseni su program excel i obrađeni.

Usporedbom podataka procjene svih slušatelja pojedine su pojavnice

obilježene kao auditivno "sigurne" (one kod kojih se najmanje tri slušača slažu u

opisu naglasne kategorije), a pojedine su pojavnice obilježene kao auditivno

"nesigurne" (one kod kojih postoji više od jedne razlike u procjeni). Nakon toga,

na temelju vrste i broja naglasaka u naglasnom sustavu svakog pojedinog

govornika, govornici su grupirani u skupine s četveronaglasnim, tronaglasnim,

dvonaglasnim i jednonaglasnim sustavom, te u skupine s prijelaznim naglasnim

sustavima (gdje je nejasno imaju li govornici 1 ili 2 naglaska, i 2 ili 3 naglaska).

Naglasna kategorija kod pojedinih se govornika broji kao sigurna, ako je više od

50% riječi sa sigurnošću percipirano (ovjereno) u riječima koje bi se normativno

trebale ostvariti u toj kategoriji. Ti su naglasni sustavi naknadno grupirani u tri

veće naglasne skupine i njihove podskupine: dinamički naglasni sustav (govornici

koji imaju 1, 2 ili 1-2 naglaska), tonski sustav (govornici koji ostvaruju četiri

87

standardna naglaska, ato su najčešće oni s prepoznatljivima dalmatinskim ili

slavonskim izgovorom, neki kojima se čuje bosansko ili hercegovačko podrijetlo

te ostali koji su neutralni, tj. auditivno se ne može prepoznati njihovo podrijetlo) i

skupinu na granici tonskog i dinamičkog sustava (govornici koji imaju jasna 3

naglaska i 2-3 naglaska). Podjela tonskog četveronaglasnog sustava djelomično se

oslanja na trojnu podjelu novoštokavskih naglasnih sustava prema različitom

slušnom dojmu uzlaznih naglasaka (Kravar, 1988), s razlikom karakterizacije

južnog i središnjeg tipa, budući da u ovom istraživanju nisu sustavno obuhvaćeni

četveronaglasni štokavski govori izvan Hrvatske. Kod mnogih govornika s

pretežno dinamičkim naglascima odgovori procjenitelja većinom se nisu

podudarali što upućuje na to ne postoji jasna perceptivna kategorija u

prepoznavanju dinamičkih naglasaka. Također, kod nekih govornika ne može se

jasno čuti razlikuju li duge i kratke naglašene vokala, a kod nekih nije jasno da li

se dugouzlazni razlikuje od dugosilaznog naglaska. Takvi su govornici svrstani u

"nečiste" skupine 1-2 i 2-3 naglaska.

Riječi izgovorene u jezgrama koje odmiču od neutralne silazne jezgre (npr.

u uzlaznim ili ravnim), ako su kod istog govornika bile samo pojedinačni slučaj,

isključene su iz akustičke analize, no ako su se pojavile često (u jedno- ili

dvonaglasnom dinamičkom sustavu pojedinog govornika) analizirane su kao

sastavni dio ostvarenja naglašene riječi. Riječi u kojima naglasak nije ostvaren na

prvom, već na drugom slogu (npr. riječi sa zanaglasnom dužinom nakon

kratkouzlaznog: pa'pir, ču'dak, pa'ket itd.) izostavljene su iz akustičke analize.

2. 5. AKUSTIČKA ANALIZA: VARIJABLE

Akustička analiza trajanja, intonacije i intenziteta napravljena je u fonetskom

programu Praat (Boersma i Weenink, 2005). Odsječak koji je u svim slogovima

segmentiran i uzet kao nositelj prozodije riječi je vokal. Premda se i u sonantima,

osim temeljne zvučnosti, ostvaruje dio intonacijske konture nekih slogova, u

njima nije računana f0. Vokal je temeljna jedinica ove analize u akustičkim

varijablama trajanja, fundamentalne frekvencije i intenziteta, kako bi se rezultati

mogli uspoređivati, te da bi u idućim istraživanjima, osobito u analizi putem

sinteze, mogli poslužiti za resintezu pojedinih elemenata. Segmentacija je

napravljena u programu Praat, a notacija početka i kraja trajanja vokala upisana je

88

u programu Excel, iz kojega su zatim pomoću scripta u Praatu ekstrahirane

vrijednosti trajanja vokala, vrijednosti fundamentalne frekvencije i vrijednosti

intenziteta (normalizirane u 10 odsječaka za pojedini vokal). Određivanje početka

i kraja naglašenih i zanaglasnih vokala obilježeno je istodobnim slušanjem i

gledanjem oscilograma i spektrograma u Praatu. Akustičke varijable mjerenja su:

1) trajanje naglašenih i zanaglasnih vokala (ms)

2) fundamentalna frekvencija (Hz)

3) intenzitet (dB).

Parametri mjerenja fundamentalne frekvencije su: smjer kretanja f0 (ravna,

silazna, uzlazno-silazna, uzlazna i silazno-uzlazna krivulja), prosječna f0 u 20

točaka u trajanju vokala ispitivane riječi (10 odsječaka naglašenog i 10 odsječaka

zanaglasnog vokala, tj. svakih 10%, trajanja vokala), raspon f0 u naglašenom

vokalu, raspon f0 u zanaglasnom vokalu i odnos prosječne f0 naglašenog i

zanaglasnog vokala. Fundamentalna frekvencija ekstrahirana je u normaliziranom

vremenu (svakih 10% trajanja vokala) pomoću scripta iz programa Praat (u Hz).

Parametri mjerenja intenziteta podjednaki su kao za mjerenje

fundamentalne frekvencije (izuzevši parametar smjera kretanja intenzitetske

krivulje): intenzitet u deset ekvidistantnih odsječaka svakog pojedinog vokala

(dB), raspon intenziteta u naglašenom vokalu i raspon intenziteta u zanaglasnom

vokalu (dB) i odnos prosječnog intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu

(dB). Umjesto opisa intenzitetske krivulje osmišljena je dodatna varijabla koja

proizlazi iz usporedbe kretanja tona i kretanja intenziteta te je izražena kao

veličina korelacije kretanja tih dviju krivulja.

Za razliku od dosadašnjih istraživanja (Lehiste i Ivić, 1986; Smiljanic,

2004), nije mjerena usklađenost vrha sa strukturom sloga (engl. alignment), tj.

mjesto vrha f0 u naglašenom ili zanaglasnom slogu jer su predtestiranja pokazala

da se uzlazno-silazna krivulja f0 u naglašenim slogovima pojavljuje samo ako je u

pristupu sloga sonant, dok bezvučni glasnici toliko povisuju početak f0, da je

cijela krivulja naglašenog sloga silazna.

89

2. 6. NORMALIZACIJA TRAJANJA, TONA I INTENZITETA

Trajanje je mjereno u ms te izraženo apsolutnim vrijednostima. Trajanje

zanaglasnih vokala iskazano je i relativnim vrijednostima trajanja kao odnos

trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom.

Fundamentalna frekvencija mjerena je tijekom trajanja vokala naglašenog i

vokala zanaglasnog sloga. Da bi se frekvencijske krivulje pojedinih naglasaka

različitih trajanja mogle uspoređivati, sve su se frekvencijske (i intenzitetske)

vrijednosti računale u normaliziranom vremenu, tj. svakih 10% trajanja vokala.

Da bi se tonsko kretanje i rasponi tona kod 89 govornika mogli uprosječiti i

međusobno usporediti, sve su frekvencijske vrijednosti iz Hz preračunate u

oktavne odnose (u kojima je referentna vrijednost prosječna frekvencija

naglašenog vokala), a frekvencijski rasponi unutar i među slogovima preračunani

su i u polutonove (ST).

Oktavni odnosi:

Ox = log 2 (f0x/ f0prosjek n. v.)

Raspon u polutonovima (ST):

Raspon n. v. = 12 log 2 ((f0prosjek n. v. + f0raspon n. v.) / f0prosjek n. v.)

Normalizirana vrijednost intenziteta:

Ix norm = ((I1-Imin)/Iraspon)

Značenje oznaka u formulama:

Ox = oktavna vrijednost tona u vremenskoj točki x

f0 x = frekvencija u točki x

f0 prosjek n. v. = prosječna frekvencija naglašenog vokala

f0 raspon n. v. = frekvencijski raspon naglašenog vokala

Ix = intenzitetska vrijednost u točki x

Imin = najmanji intenzitet segmenta vokala u korpusu

Iraspon = raspon između najvećeg i najmanjeg intenziteta izmjerenog na

pojedinim segmentima vokala u korpusu

90

Na taj način dobivene intonacijske krivulje mogu se uprosječiti i prikazati

ukupnim grafovima za jednu vrstu naglaska kod više govornika zajedno. Varijabla

ukupne intonacijske krivulje (kao i ukupne intenzitetske, nastala uprosječivanjem

pojedinih intonacijskih krivulja, koju su omogućili postupci vremenske i tonske

normalizacije, prvi put je korištena u akustičkoj analizi leksičkih naglasaka u

okviru projekata MZOŠ-a pod vodstvom Ive Škarića, a čiji su rezultati do sada

objavljeni u tri rada (Pletikos, 2003; Pletikos i Vlašić, 2007; Škarić, 2007).

Dosadašnji eksperimenti, od kojih su najopsežniji i vrlo brojni eksperimenti

Lehiste i Ivića, mjerili su f0 i intenzitet samo na početku, na mjestu frekvencijskog

vrha i na kraju vokala. Kao važan korelat vrsta naglasaka dosadašnja istraživanja

donose podatak na kojem se dijelu vokala (u postotcima) pojavljuje vrh f0. Zbog

rezultata drugih istraživanja koja dokazuju da mjesto vrha ovisi o okolnim

segmentima i broju slogova u riječi, u ovom radu mjesto vrha nije računano jer

pretpostavljamo da u leksičkim naglascima nema razlikovnu funkciju. Obavjesniji

je element ukupni raspon f0 te smjer (uzlazni, silazni, ravni i kombinacije) i nagib

(kosina) krivulje, koja označava koliko je vremena potrebno da bi se ostvario

ukupni raspon f0. Opisivanje intonacije na temelju tih parametara naziva se

parametrijski model. Neki istraživači izradili su programe za takvu analizu, npr.

model nagiba (engl. Tilt model), (Taylor, 2000) i parametrijski intonacijski

događaj (engl. Parametric Intonation Event – PaIntE), (Möhler, 1998; Möhler i

Conkie, 1998). U ovom radu nije primijenjen nijedan od postojećih programiranih

parametrijskih modela jer se, primjerice, PaIntE model u pokušaju opisa f0

krivulje dvaju litavskih dugih naglasaka (Dogil i Möhler, 1998) pokazao kao

neprikladan. Naime, zbog malog raspona i inkonzistentnog oblika krivulje,

parametri za cirkumfleks (litavski uzlazni naglasak) nisu se mogli izračunati, te je

jedino akut (koji prema rasponu silazne tonske krivulje sliči na hrvatski

dugosilazni) moguće opisati postojećim softverom. Dosadašnja mjerenja

naglasaka rezultate većinom izražavaju u apsolutnim akustičkim mjernim

veličinama (ms, Hz, dB), a rjeđe odnosima tih veličina (% trajanja, poluton,

oktava), što je nužno ako se uspoređuju govornici (s različitim tempom govora i

različitom fundamentalnom frekvencijom).

91

2. 7. OBRADA PODATAKA

Osnovna matematička obrada ekstrahiranih brojčanih podataka (normalizacija

vrijednosti f0 iz Hz u oktavne odnose i polutonove, normalizacija intenziteta iz dB

u veličine od 0 do 1), dio statističke analize (srednje vrijednosti, standardna

devijacija i koeficijenti korelacije tonskih i intenzitetskih krivulja) i grafički

prikazi rezultata napravljeni su programom Microsoft Excel (verzija 2002). Ostala

statistička obrada rezultata napravljena je u programu SPSS (verzija 12.0). Od

rezultata deskriptivne statistike u tablicama su prikazani: broj entiteta (N), srednja

vrijednosti (sr. vr.) i standardna devijacija (SD). Od razultata dodatne analize za

različitost unutar skupina prema odabranom faktoru (One-way ANOVA)

prikazane su vrijednosti: stupnjevi slobode (df), F i razina značajnosti razlike

(signific.). Svi rezultati računani su na razini značajnosti od p < 0,05, a s prikazom

do 0,001. Za računanje značajnosti razlike između dviju skupina podataka

provedeni su post hoc testovi Sheffe, koji prikazuju i grupiranje rezultata.

2. 8. VRSTE ANALIZA, PRIKAZIVANJE I TUMAČENJE REZULTATA

Rezultati akustičke analize naglasaka prikazani su na više načina. U poglavlju 3

prikazani su ukupni rezultati za sve govornike snimljene u ovom korpusu

istraživanja. U poglavlju 4 analizirani naglasci pojedinih pojavnica s obzirom na

to jesu li verificirani kao "sigurni", ako se najmanje tri od četiri stručna

procjenitelja podudaraju u opisu naglasne kategorije ili kao "nesigurni", a zatim su

neki naglasci analizirani i prema slušno ovjerenom porijeklu govornika. U

poglavlju 5 prikazani su rezultati grupirani prema perceptivnoj procjeni broja i

vrste naglasaka pojedinih ispitanika u tri klastera: tonski naglasni sustav,

dinamički naglasni sustav i prijelazni sustav između dinamičkih i tonskih

naglasaka. Ove tri skupine, razdvojene su u ukupno osam podskupina

perceptivnih klastera. U tonskom sustavu opisani su po grupama dalmatinski,

slavonski i ostali; u dinamičkom sustavu opisani su jednonaglasni, dvonaglasni i

prijelazni sustav između jednog i dva dinamička naglaska; u prijelaznom

dinamičkom ili tonskom sustavu opisani su tronaglasni tonski sustav i sustav

između dva i tri naglaska. Svaki od pretpostavljena tri sustava analiziran je u

akustičkim dimenzijama trajanja, tona i intenziteta. U poglavlju 6 provedena je

statistička analiza razlika pojedinog naglaska u svim pretpostavljenim

92

podsustavima. U oba poglavlja naglasci su najprije opisani u četiri očekivane

normativne naglasne kategorije (ds, du, ks, ku). Statistička analiza dokazuje

razlikuju li se ili ne pojedine naglasne kategorije. U poglavlju 7 uspostavljeni su

akustički kriteriji za automatsko prepoznavanje naglaska. Prema tim kriterijima

sve su pojavnice korpusa svrstane u pet naglasnih kategorija, koje su zatim

uspoređene s podacima dobivenim perceptivnom ovjerom. U poglavlju 8

perceptivno i akustički analizirano je ostvarivanje zanaglasne dužine. U poglavlju

9 analiziran je utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek fundamentalne

frekvencije u vokalu. U poglavlju 10 postupkom difonske sinteze programom

MBROLA (Dutoit, 1997) sintetizirane su riječi s prosječnim vrijednostima tijeka

tona i trajanja vokala u pet dobivenih naglasnih eniteta te je slušno provjerena

njihova različitost. U prilozima se nalaze dodatne analize (po pojedinim riječima,

po slušačima i sl.).

93

3. AKUSTIČKA ANALIZA PROZODIJE RIJEČI NA UKUPNOM KORPUSU

3. 1. POSTUPAK

Početna je analiza napravljena na ukupnom korpusu riječi prema četiri očekivane

naglasne kategorije. Od ukupnog broja snimljanih riječi, u ovom su dijelu analize

izostavljene riječi s naglaskom na drugom slogu, riječi govornika tonskog sustava

izgovorene u nesilaznoj jezgri i naglasci izgovoreni u nekoj neočekivanoj naglasnoj

kategoriji. Kod govornika dinamičkog sustava, svi su naglasci obrađeni zajedno s

naglascima tonskog sustava. Dakle, od ukupno 89 govornika u analizi je obrađeno

3266 dvosložnih riječi.

Akustičke dimenzije opisa su: trajanje, ton i intenzitet u naglašenom i u

zanaglasnom vokalu. Trajanje je računano kao prosječna duljina naglašenog i

zanaglasnog vokala te kao odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu.

Korelati naglasaka traženi u fundamentalnoj frekvenciji su: tijek f0 u normaliziranom

trajanju naglašenog i zanaglasnog vokala, raspon tona u naglašenom vokalu, raspon

tona u zanaglasnom vokalu i odnos prosječne fundamentalne frekvencije naglašenog

i zanaglasnog vokala. Akustički korelati naglasaka traženi u intenzitetu su: raspon

naglašenog vokala, raspon zanaglasnog vokala, odnos prosječnog intenziteta

naglašenog i zanaglasnog vokala i odnos tijek intenziteta i fundamentalne frekvencije

(faktor korelacije kao varijabla).

3. 2. REZULTATI: TRAJANJE NAGLAŠENOG I ZANAGLASNOG VOKALA U ČETIRI

NAGLASKA

Rezultati mjerenja trajanja naglašenog vokala (Slika 22 i Tablica 2) za sve

analizirane govornike hrvatskoga (n = 89) pokazuju da se leksički naglasci prema

trajanju međusobno značajno razlikuju. Prosječno trajanje naglašenog vokala u

riječima koje bi, prema normi, trebale biti izgovorene s dugosilaznim naglaskom je

151,3 ms, s dugouzlaznim 142,3 ms, s kratkosilaznim naglaskom 110,5 ms, a s

kratkouzlaznim 107,8 ms.

94

0 50 100 150 200 250

ku

ks

du

ds

trajanje (ms)naglašeni vokal

zanaglasni vokal

Slika 22. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri normativno očekivana naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika) Legenda: Kraj polegnutog stupca označava srednju vrijednost, a omeđena linija s lijeve i desne strane srednje vrijednosti označava jednu standardnu devijaciju.

Tablica 2. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala: deskriptivna statistika i ANOVA (89 govornika)

Vrsta naglaska

N

(Broj pojavnica)

Srednja

vrijednost (ms)

Standardna devijacija

(SD)

ANOVA

ds 708 151,3 31,6 du 802 142,3 35,7 ks 929 110,5 22,1 ku 795 107,8 24,7

Naglašeni vokal

ukupno 3 234 126,6 34,4

F (3 233) = 465,455 p < 0,000

ds 708 67,2 17,3 du 802 72,6 17,9 ks 927 67,9 17,9 ku 795 73,5 21,3

Zanaglasni vokal

ukupno 3 232 70,2 18,9

F (3 231) = 23,486 p < 0,000

Post hoc test pokazao je da se prema trajanju naglašenog vokala međusobno

značajno razlikuju (p < 0,000) svi naglasci, osim kratkosilaznog i kratkouzlaznog (p

= 0,297), tj. da se naglasci grupiraju u tri kategorije: dugosilazni, dugouzlazni i

kratki. Srednja vrijednost razlike dugih i kratkih naglasaka veća je od 40 ms, što je

iznad granice diferencijalnog praga percepcije, koji je prema Lehiste (1970) od 10 do

95

40 ms. Srednja vrijednost razlike dugosilaznog i dugouzlaznog naglaska je 8,9 ms

(dugosilazni je prosječno duži od dugouzlaznog), ali ova razlika, premda statistički

značajna (p < 0,000), ne može se tumačiti kao relevantan psihoakustički korelat

fonološke razlike dvaju naglasaka, s obzirom na to da je ispod vrijednosti

diferencijalnog praga percepcije. Ipak, ova statistički značajna razlika u trajanju

dugosilaznog i dugouzlaznog naglaska vjerojatno upućuje na to da je trajanje

zalihosno i popratno obilježje nekog drugog akustičkog korelata prema kojemu se

razlikuju dva duga naglaska.

Trajanje zanaglasnog vokala prosječno iznosi 70,2 ms. Rezultati statističke

analize (Tablica 2) ukazuju na to da se naglasci značajno razlikuju i po trajanju

zanaglasnog vokala, a post hoc test dokazuje značajnu razliku između uzlaznih i

silaznih naglasaka, odnosno grupiranje rezultata u dvije skupine: u jednoj skupini

nalaze se dugosilazni (67,2 ms) i kratkosilazni (67,9 ms), a u drugoj skupini su

dugouzlazni (72,6 ms) i kratkouzlazni naglasci (73,5 ms). Zanaglasni vokali u

riječima s uzlaznim naglascima prosječno su 5 do 6 ms duži nego u riječima sa

silaznim naglascima. Ova je razlika trajanja manja od diferencijalnog praga

percepcije, pa se, kao i razlika trajanja naglašenog vokala u dugosilaznom i

dugouzlaznom naglasku, može tumačiti kao redundantno razlikovno obilježje ili kao

inherentno akustičko svojstvo naglasaka koje je popratna pojava neke druge

akustičke dimenzije.

Analiziramo li leksički naglasak kao svojstvo dvaju slogova istodobno, sloga

koji se tradicionalno smatra naglašenim i sloga koji se smatra zanaglasnim,

primjećuje se sustavnost razlike trajanja pojedinih naglasnih skupina. Trajanje

naglasaka izraženo kao postotak trajanja zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni

vokal pokazuje značajnu razliku između četiri normativna naglaska (Tablica 3), a

post hoc test dokazuje značajnost razlike odnosa trajanja između sve četiri očekivane

naglasne skupine: dugi naglasci imaju značajno kraći zanaglasni vokal (u odnosu na

naglašeni) nego kratki naglasci, a unutar iste tonske skupine silazni naglasci imaju

kraći zanaglasni vokal od uzlaznih naglasaka. Ovaj akustički korelat trajanja u razlici

uzlaznih i silaznih naglasaka dokazan je i u opisu klasičnog ili prihvatljivog idioma

(Pletikos, 2003).

96

Tablica 3. Odnos trajanja naglašenog i zanaglasnog vokala izražen kao postotak trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom (89 govornika)

Vrsta naglaska

N

(Broj pojavnica)

Srednja

vrijednost (%)


(SD)

ANOVA

ds 708 45,7 13,3 du 802 53,7 17,3 ks 929 63,7 21,0 ku 795 71,0 25,5

Trajanje zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni vokal (%) ukupno 3 234 59,1 22,1

F (3 233) = 234,121 p < 0,000

Budući da su u podacima o trajanju zanaglasnih vokala uprosječena trajanja

fonološki dugih i kratkih zanaglasnih vokala, moguće je da rezultat proizlazi iz

fonološke razlike zanaglasnih slogova. U tom slučaju rezultat bi upućivao na

potpunije (duže) ostvarivanje zanaglasne dužine u uzlaznim naglascima nego u

silaznim naglascima. Da bismo provjerili ovu hipotezu i opisali ostvarenja dugih i

kratkih zanaglasnih vokala provedena je dodatna analiza. Rezultati mjerenja dugih i

kratkih zanaglasnih vokala prikazani su i komentirani u zasebnom poglavlju, pa o toj

temi ovdje neće biti riječi.

3. 3. REZULTATI: TIJEK FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE

Da bismo uprosječili tijek fundamentalne frekvencije naglasaka s različitim trajanjem

pojedinih vokala, analizirali smo vrijednost fundamentalne frekvencije u jednakom

broju odsječaka pojedinih vokala, tj. svakih 10% trajanja vokala. Stoga se iz tih

rezultata može interpretirati samo tijek fundamentalne frekvencije, dok su sva

trajanja prikazana jednakim. Da bismo prikazali prosjek kretanja tona u naglascima

kod svih govornika (n = 89), muških i ženskih, s različitom frekvencijom osnovnog

tona u govoru, sve su vrijednosti preračunane u oktavne odnose (v. metode

istraživanja, normalizacija trajanja, tona i intenziteta).

97

-0,4

-0,3

-0,2

-0,1

0

0,1

vrijeme (normalizirano)

okta

va

ds duks ku

Slika 23. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika)

Opći rezultati (Slika 23) pokazuju da se prema tonskom kretanju u hrvatskom

razlikuju tri naglaska: dugosilazni, kratkosilazni i naglasak sličan uzlaznom. U

naglašenom se vokalu najizrazitije ostvaruje dugosilazni naglasak, s obzirom na to da

ima najveći raspon silazne krivulje. Ostala tri naglaska u naglašenom vokalu imaju

vrlo sličnu silaznu krivulju malog raspona. Kratkosilazni naglasak ima u naglašenom

vokalu neznatno silazniju krivulju od uzlaznih naglasaka, a njegova različitost

proizlazi iz izrazito nižeg tona u zanaglasnom vokalu. Prema ukupnoj slici tonskog

kretanja dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak vrlo se malo razlikuju. Dugouzlazni

naglasak u zanaglasnom vokalu ostaje na nešto višoj tonskoj razini od

kratkouzlaznoga, tj., budući da se radi o ukupnoj slici, kratkouzlani se vjerojatno

češće neutralizira prema kratkosilaznom od dugouzlaznog. Normativno očekivane

uzlazne naglaske samo uvjetno nazivano uzlaznim. Naime, ukupna slika pokazuje da

su ti naglasci između uzlaznog i silaznog, budući da je zanaglasni vokal niži od

naglašenog, ali ne dovoljno nizak da bi bio silazan. Kod tih rezultata, kao i kod svih

ostalih kojima se prikazuje opća akustička slika hrvatskih normativnih naglasaka na

ukupnom korpusu (n = 89), treba imati na umu da je to prosjek prema normativnom

očekivanju četiriju različitih naglasaka te da se u tom ukupnom prosjeku kriju razni

naglasni sustavi, od jednonaglasnog zagrebačkog ili varaždinskog do

četveronaglasnog osječkog ili splitskog govora.

Da bismo utvrdili koji su naglasci najpostojaniji u ukupnom korpusu prikazat

ćemo raspršenje rezultata u uzorku za svaki pojedini naglasak (Slika 24).

98

Dugosilazni naglasak


-0,4

-0,3

-0,2

-0,1

0

0,1

0,2

0,3

0,4


okta

va

ds - prosjekds - stdev

-0,4

-0,3

-0,2

-0,1

0

0,1

0,2

0,3

0,4


okta

va

du - prosjekdu - st. dev.

Kratkosilazni naglasak


-0,4

-0,3

-0,2

-0,1

0

0,1

0,2

0,3

0,4


okta

va

ks - prosjekks - st. dev.

-0,4

-0,3

-0,2

-0,1

0

0,1

0,2

0,3

0,4


okta

va

ku - prosjekku - st. dev.

Slika 24. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana naglaska – prosjek i standardna devijacija (89 govornika)

99

U svim je naglascima znatno veće raspršenje podataka u zanaglasnom vokalu

(prosječno 0,22 oktave), nego u naglašenom vokalu (prosječno 0,04 oktave). U

silaznim je naglascima veće raspršenje podataka i u naglašenom i u zanaglasnom

vokalu, dok je u uzlaznim naglascima raspršenje nešto manje.

3. 4. REZULTATI: RASPON FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE

Budući da je računanje prosjeka cijele tonske krivulje vrlo opsežan zadatak jer

zahtjeva mnogo podataka te vremensku i tonsku normalizaciju, mjerenjem raspona

fundamentalne frekvencije u pojedinim vokalima i mjerenjem odnosa ukupne tonske

razine naglašenog i zanaglasnog vokala pokušat ćemo odrediti što je u tonu – tijek,

raspon ili ukupna tonska visina vokala – informativno i dostatno za razlikovanje

pojedinih naglasaka. U ovoj analizi konstruirane su tri varijable: a) raspon tona u

naglašenom vokalu, b) raspon tona u zanaglasnom vokalu, i c) odnos tonskog

prosjeka naglašenog vokala i prosjeka zanaglasnog vokala. Slika 25 prikazuje

prosječne rezultate sa standardnom devijacijom, a tablica 5 osnovne rezultate

deskriptivne statistike i značajnost razlike među skupinama normativno očekivanih

naglasaka.

a) Raspon tona u naglašenom vokalu. Rezultati statističke analize ANOVA

pokazuju da se naglasci međusobno najviše razlikuju prema rasponu tona u

naglašenom vokalu (F = 444,957, p < 0,000). Silazni naglasci imaju statistički

značajno veći raspon tona od uzlaznih. Post hoc testovi dokazuju da se od četiri

naglaska prema varijabli raspona tona u naglašenom vokalu ne mogu pouzdano

razlikovati jedino dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak čija je prosječna razlika 0,1

poluton (p = 0,051). Među svim ostalim skupinama prosječna je razlika na razini

značajnosti p < 0,000.

b) Raspon tona u zanaglasnom vokalu. Prema ovoj akustičkoj varijabli

skupine se također značajno razlikuju (F = 26,304, p < 0,000), ali mnogo manje nego

u naglašenom vokalu. Prosjeci ukazuju na to da ukupna razlika pretežno proizlazi iz

razlike uzlaznih i silaznih naglasaka, odnosno iz činjenice da uzlazni naglasci u

zanaglasnom slogu imaju nešto veći raspon tona (ku = 1,5; du = 1,4 polutona) od

silaznih naglasaka (ds = 1,0; ks = 1,2 polutona). Post hoc testovi dokazuju koje su od

navedenih prosječnih vrijednosti raspona tona statistički značajne: dugosilazni se

naglasak prema rasponu zanaglasnog vokala statistički značajno razlikuje od svih

100

naglasaka, a dugouzlazni je sličan kratkouzlaznom i kratkosilaznom, a razlikuje se

samo od dugosilaznog. Stoga, raspon tona u zanaglasnom vokalu možemo isključiti

kao relevantnu varijablu u opisu tona četiriju naglasaka.

0

1

2

3

4

5

6

ds du ks ku

polu

ton

razlika prosječne f0 u naglašenom i zanaglasnom vokaluraspon f0 u naglašenom vokakuraspon f0 u zanaglasnom vokalu

Slika 25. Raspon tona u četiri normativno očekivana naglaska (89 govornika)

Tablica 4. Raspon tona u naglašenom i zanaglasnom vokalu i odnos prosječne tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (89 govornika)

Vrsta naglaska

N

(Broj pojavnica)

Srednja

vrijednost (poluton)


(SD)

ANOVA

ds 701 2,8 1,3 du 801 1,3 0,8 ks 923 1,6 0,9 ku 781 1,2 0,7

Raspon tona u naglašenom vokalu

ukupno 3 206 1,7 1,1

F (3 205) = 444,957 p < 0,000

ds 600 1,0 0,8 du 752 1,4 1,1 ks 744 1,2 1,1 ku 716 1,5 1,1

Raspon tona u zanaglasnom vokalu

ukupno 2 812 1,3 1,0

F (2 811) = 26,304 p < 0,000

ds 600 3,5 2,1 du 752 1,9 1,8 ks 743 3,7 1,9 ku 716 2,3 2,0

Odnos prosječnog tona naglašenog i zanaglasnog vokala ukupno 2 811 2,8 2,1

F (2 810) = 146,429 p < 0,000

101

c) Odnos prosječne tonske visine naglašenog vokala i prosječne visine

zanaglasnog vokala. Ova varijabla pokazuje značajnu razliku među naglascima

(F = 146,429, p < 0,000), a post hoc testovi dokazuju da se međusobno značajno

razlikuju tri naglasne skupine: dugouzlazni, kratkouzlazni i silazni naglasci.

Prosječna razlika dugosilaznog i kratkosilaznog naglaska nije statistički značajna

(p = 0,326). Podaci pokazuju da je u svim naglascima zanaglasni vokal nižeg tona od

naglašenog vokala, da silazni naglasci imaju znatno niži ton u zanaglasnom vokalu

od uzlaznih, te da kratkouzlazni naglasak ima značajno niži zanaglasni vokal od

dugouzlaznog. Činjenica da dugouzlazni naglasak u zanaglasnom slogu ima viši ton

od kratkouzlaznog može upućivati na to da kod kratkouzlaznog naglaska dolazi do

veće neutralizacije sa silaznim u ukupnom korpusu. Osobitost razlike dvaju uzlaznih

naglasaka pouzdano ćemo moći opisati tek kada budemo izdvojili govornike

četveronaglasnog sustava.

3. 5. REZULTATI: INTENZITETSKI RASPON

Prema rezultatima analize intenziteta (Slika 26, Tablica 5) može se zaključiti da je za

razlikovanje naglasaka u ovoj akustičkoj osobini najrelevantnija ukupna intenzitetska

razlika naglašenog i zanaglasnog vokala. Prosječna je razlika intenziteta naglašenog i

zanaglasnog vokala u dugosilaznom naglasku 7,1 dB, u kratkosilaznom naglasku

7,7 dB, u dugouzlaznom 4,9 dB, u kratkouzlaznom 5,0 dB, a statistička analiza

(ANOVA) dokazuje veliku značajnost razlike među skupinama (F = 170,931,

p < 0,000). Post hoc testovi pokazuju da se prema ovoj varijabli značajno razlikuju

tri naglaska: dugosilazni, kratkosilazni i uzlazni, no nema razlike između

dugouzlaznog i kratkouzlaznog. Vrijednosti razlike su prosječno od 0,6 dB (između

ds i ks) do više od 2 dB (između silaznih i uzlaznih naglasaka). Budući da mjerenja

diferencijalnog limena ukupnog intenziteta vokala iznose 1,5 dB (Flanagan,

1965: 214), smatramo da je prema intenzitetskoj razlici percepcijski moguće

razlikovati samo skupinu silaznih i uzlaznih naglasaka. Iako rezultati ANOVA

pokazuju značajnost razlike i u ostale dvije varijable, a post hoc testovi ukazuju na

akustički značajno različite podskupine, sve su prosječne vrijednosti razlike manje od

diferencijalnog praga percepcije. Te razlike možemo smatrati redundantnim i

inherentnim obilježjima naglasaka. Primjerice, kratki naglasci imaju veći raspon

102

intenziteta u zanaglasnom vokalu od dugih naglasaka (za oko 1 dB), što je popratna

pojava većeg tonskog raspona.

0

2

4

6

8

10

12

ds du ks ku

dB

razlika prosječnog intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokaluraspon intenziteta u naglašenom vok.raspon intenziteta u zanaglasnomvok.

Slika 26. Raspon intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska (89 govornika)

Tablica 5. Raspon intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu i intenzitetski odnos prosjeka naglašenog i zanaglasnog vokala (89 govornika)

Vrsta naglaska

N

(Broj pojavnica)

Srednja

vrijednost (dB)


(SD)

ANOVA

ds 701 5,5 2,0 du 801 4,5 1,9 ks 923 4,9 2,1 ku 782 4,4 1,8

Raspon intenziteta u naglašenom vokalu

ukupno 3 207 4,8 2,0

F (3 206) = 43,633 p < 0,000

ds 593 4,1 2,3 du 747 4,5 2,0 ks 738 5,1 2,5 ku 721 5,4 2,7

Raspon intenziteta u zanaglasnom vokalu

ukupno 2 799 4,8 2,4

F (2 798) = 39,285 p < 0,000

ds 594 7,1 2,9 du 752 4,9 3,0 ks 740 7,7 2,9 ku 721 5,0 3,2

Intenzitetski odnos prosjeka naglašenog i zanaglasnog vokala ukupno 2 807 6,1 3,2

F (2 806) = 170,931 p < 0,000

103

3. 6. REZULTATI: ODNOS TIJEKA INTENZITETA I FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE

U ovom dijelu provjerit ćemo hipotezu o tonskoj i intenzitetskoj usklađenosti u

silaznim naglascima i inverznom odnosu tona i intenziteta u uzlaznim naglascima.

Na slici 27 usporedno su prikazane prosječne krivulje tijeka tona i intenziteta

(rasponi su normalizirani na vrijednost 1), a u tablici 6 koeficijenti korelacije tijeka

tona i intenziteta, koji su statistički analizirani kao zasebne zavisne varijable za četiri

normativna naglaska.

Vrsta naglaska

N

(broj pojavnica)

Srednja

vrijednost (koeficijent korelacije)


(SD)

ANOVA

ds 701 0,43 0,50 du 801 0,24 0,57 ks 923 0,44 0,46 ku 781 0,26 0,55

Naglašeni vokal

ukupno 3 206 0,34 0,53

F (3 205) = 34,047 p < 0,000

ds 592 0,31 0,69 du 746 0,49 0,52 ks 730 0,34 0,63 ku 716 0,48 0,55

Zanaglasni vokal

ukupno 2 784 0,41 0,60

F (2 783) = 16,954 p < 0,000

ds 592 0,84 0,19 du 746 0,61 0,45 ks 730 0,88 0,17 ku 716 0,68 0,36

Oba vokala

ukupno 2 784 0,75 0,34

F (2 783) = 106,708

p < 0,000

Tablica 6. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: deskriptivna statistika i ANOVA ( 89 govornika)

Rezultati pokazuju da između tijeka tona i intenziteta u sva četiri naglaska

postoji pozitivan koeficijent korelacije. Najveći se koeficijenti korelacije tijeka tona i

intenziteta pojavljuju u silaznim naglascima kada se istodobno računaju naglašeni i

zanaglasni vokal: kratkosilazni naglasak ima koeficijent korelacije 0,88 (SD 0,17), a

dugosilazni 0,84 (SD 0,19). Uzlazni naglasci imaju manji koeficijent korelacije od

silaznih, no on je još uvijek srednje velik i pozitivan: u dugouzlaznom iznosi 0,61

(SD 0,45), a u kratkouzlaznom 0,68 (SD 0,36). Statistička analiza (ANOVA)

104

pokazuje da su naglasci u ovoj dimenziji najrazlikovniji upravo kada se uzmu u obzir

oba vokala zajedno (F = 106,708, p < 0,000), a manje razlikovni ako se računa samo

naglašeni (F = 34,047) ili samo zanaglasni vokal (F = 16,954), iako su i u tim

dimenzijama razlike statistički značajne (p < 0,000). Ako se analiziraju koeficijenti

korelacije tijeka tona i intenziteta samo u naglašenom vokalu silazni naglasci

pokazuju znatno veći koeficijent korelacije (ds = 0,43, ks = 0,44) od uzlaznih

naglasaka (du = 0,24, ku = 0,26). Analizirajući samo zanaglasni vokal veći je

koeficijent korelacije u uzlaznim naglascima (du = 0,49, ku = 0,48) nego u silaznim

(ds = 0,31, ks = 0,34).

Velike standardne devijacije upućuju na to da tijekom trajanja vokala dolazi

do velikih promjena u odnosu tona i intenziteta, no ovim mjerenjem koeficijenta

korelacije nismo analizirali pojedine dijelove vokala te nemamo rezultat na kojem je

mjestu naglašenoga vokala koeficijent u uzlaznim naglascima najmanji, odnosno, na

kojem mjestu tijekom trajanja dolazi do najveće inverzije tona i intenziteta.

Analizirajući raspršenje rezultata unutar jedne standardne devijacije zaključujemo da

kod uzlaznih naglasaka u jednom dijelu naglašenoga vokala dolazi i do vrlo male

negativne korelacije, dok se kod silaznih naglasaka vrlo mala negativna korelacija

može pojaviti u zanaglasnom vokalu.

Ipak, Škarićevu (1991) tezu da se najveća inverzija u tijeku tona i intenziteta

pojavljuje na 1/3 trajanja naglašenog vokala ovim podacima nije bilo moguće

potvrditi. Inverzni odnos tijeka tona i intenziteta nije razvidan niti sa slike 27. Naime,

slika pokazuje da su obrasci tijeka intenziteta u svim naglascima podjednaki, te da je

najveća razlika između uzlaznih i silaznih naglasaka u ukupnom intenzitetu

zanaglasnog vokala. Ukupna razina intenziteta tek prati ukupnu tonsku visinu pa u

zanaglasnom vokalu u uzlaznim naglascima intenzitet (kao i ton) ostaje na visokoj

razini (iako je slabiji nego u naglašenom vokalu), a u silaznim naglascima intenzitet

je znatno slabiji.

105



-0,7-0,6-0,5

-0,4-0,3-0,2-0,1

00,10,2

trajanje (normalizirano)

tons

ki r

aspo

n u

okta

vi /

inte

nzite

t no

rmal

izir

an u

ras

ponu

1

ds - tonds - intenzitet

-0,7-0,6-0,5

-0,4-0,3-0,2-0,1

00,10,2


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1

du - tondu - intenzitet



-0,7-0,6-0,5

-0,4-0,3-0,2-0,1

00,10,2


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1

ks - tonks - intenzitet

-0,7-0,6-0,5

-0,4-0,3-0,2-0,1

00,10,2

trajanje (normalizirano)to

nski

ras

pon

u ok

tavi

/ in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1

ku - tonku - intenzitet

Slika 27. Odnos tijeka tona i intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska – prosjek i standardna devijacija (89 govornika)

106

3. 7. ZAKLJUČAK

Rezultati ukupne akustičke analize svih snimljenih govornika pokazuju sljedeće:

1. U dimenziji trajanja naglašenog vokala značajno se razlikuju tri naglasne

kategorije: dugosilazni, dugouzlazni i kratki naglasci.

2. U dimenziji apsolutnog trajanja zanaglasnog vokala značajno se razlikuju

uzlazni i silazni naglasci, tako što je zanaglasni vokal u uzlaznima dulji nego u

silaznima.

3. Prema prosječnom tijeku fundamentalne frekvencije razlikuju se tri

naglasne kategorije: dugosilazni, kratkosilazni i uzlazni.

4. Prema mjerenjima raspona tona u naglašenom vokalu razlikuju se

dugosilazni, s najvećim rasponom, kratkosilazni s manjim rasponom i uzlazni

naglasci s najmanjim rasponom (također silaznoga smjera).

5. Raspon tona u zanaglasnom vokalu najmanje je razlikovan, uzlazni

naglasci imaju nešto veći raspon od silaznih (također silaznoga smjera).

6. U dimenziji odnosa tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala

značajno se razlikuju tri naglasne kategorije: dugouzlazni (s najmanjim opadanjem

tona u zanaglasnom vokalu), kratkouzlazni (s nešto nižom tonskom razinom

zanaglasnog vokala) i silazni naglasci. Ova razlika između uzlaznih vjerojatno se

pojavljuje zbog češće neutralizacije kratkouzlaznog, nego kratkosilaznog prema

silaznim naglascima.

7. U dimenziji intenziteta najznačajnija razlika među naglascima pojavljuje se

u ukupnom intenzitetskom odnosu naglašenog i zanaglasnog vokala, ali taj odnos

intenziteta samo prati odnos ukupnog pada tona u zanaglasnom vokalu. Koeficijent

korelacije tijeka tona i intenziteta veći je u silaznim, nego u uzlaznim naglascima.

Dakle, ukupni rezultati akustičke analize cijelog korpusa dokazuju četiri

različite normativne naglasne kategorije: postojanje razlike dugih i kratkih naglasaka,

te razlikovanje uzlaznih i silaznih naglasaka. Ipak, dugouzlazni i kratkouzlazni

naglasak ne ostvaruju se kao klasični uzlazni naglasci, kod kojih je zanaglasni vokal

na istoj tonskoj visini kao i naglašeni vokal (Pletikos, 2003), već je zanaglasni vokal

na nižem tonu. Ova djelomična neutralizacija uzlaznih naglasaka ne govori nam

mnogo o pojedinačnim ostvarenjima jer pretpostavljamo da su rezultati spoj

klasičnih ostvarenja uzlaznih naglasaka i neutraliziranih, tj. silaznih naglasaka

(dinamičkih) koji se ostvaruju umjesto uzlaznih. Da bismo opisali stvarno stanje

107

hrvatskoga suvremenoga govora, tj. otkrili broj različitih naglasnih entiteta te ih

akustički opisali, perceptivno ćemo odvojiti tonske i dinamičke naglasne sustave, a

zatim opisati i usporediti sve naglaske koji se pojavljuju u tim sustavima.

108

4. AUDITIVNA ANALIZA NAGLASNOG KORPUSA

4. 1. UKUPNI REZULTATI DOBIVENI SLUŠNOM VERIFIKACIJOM

Perceptivno su ovjerene 3462 pojavnice (od ukupno 89 različitih govornika, većinom

oko 40 pojavnica po govorniku). Ovaj bi korpus prema normativno očekivanim

naglasnim kategorijama, kako ih propisuju hrvatski rječnici, trebao sadržavati 20%

riječi s dugosilaznim naglaskom, 24% riječi s dugouzlaznim, 31% riječi s

kratkosilaznim i 25% riječi s kratkouzlaznim naglaskom31. Sve su pojavnice slušno

verificirala četiri stručnjaka te je ukupan broj podataka o auditivnom dojmu

pojavnica u korpusu 13.837. Slušna verifikacija uključivala je zaokruživanje jedne

od četiriju naglasnih kategorija koje postoje u hrvatskom standardu, ali je, u slučaju

da procjenitelj smatra da naglasak nije ostvaren u jednoj od zadanih kategorija,

dopuštala i dopisivanje te opisivanje neke druge naglasne kategorije. U tablici 7

prikazani su rezultati ukupne slušne verifikacije pojavnica i njihov odnos prema

očekivanju. Ti podaci predstavljaju zbroj auditivnih odluka četiriju stručnjaka bez

obzira na to jesu li se njihovi odgovori podudarali ili ne. Prema podacima u tablici

jasno je vidljiv raskol između propisanog govornog standarda i uporabe (tzv.

priopćajne prakse, govorne prakse) i to većinom u riječima koje nisu naglasne

dublete. Kao što je i očekivano, najnesigurnije mjesto u hrvatskom naglasnom

sustavu ima kratkouzlazni naglasak. On je u analiziranom korpusu prepoznat u

38,7% od ukupnog očekivanja. Dugouzlazni je naglasak prepoznat u 50,8% od

ukupnog očekivanja. No, i dugosilazni je naglasak, koji se do sada nije smatrao

"ugroženim", ostvaren u samo 60,5% od ukupnoga očekivanja. Kratkosilazni se

naglasak pojavljuje u korpusu 25% češće nego što se očekuje. Verifikacija ovoga

korpusa pokazuje da se u govornoj praksi djelomično ne gubi samo kratkouzlazni

naglasak već i dugouzlazni i dugosilazni. Verifikacija također pokazuje da u

hrvatskome uz postojeće naglasne kategorije, vjerojatno postoji još jedna ili više do

sada neopisivanih kategorija. Naime, 21% ukupnoga korpusa slušno je svrstano u

različite moguće kategorije dinamičkih naglasaka koje su stručnjaci nazivali

31 Iako je većina riječi naglasno nesporna, u korpusu se nalaze i tri riječi čiji su naglasci u

rječnicima različito zabilježeni. To su riječi napad, pasoš i dokaz (v. prilog II). Njihovo je očekivanje

podijeljeno sukladno razilaženju u rječnicima: riječ napad očekuje se s 50% u kategoriji ds, a s 50% u

kategoriji du; riječ pasoš očekuje se s 50% u kategoriji ds, a s 50% u kategoriji ks; riječ dokaz očekuje

se s 33% u kategoriji du, s 33% u kategoriji ku i s 33% u kategoriji ks.

109

poludugi (7,1%), dinamički (6,63%), dinamički dugi (5,1%) te ravan (2,25%), a još

3% korpusa se kod pojedinih slušača našlo u "nesigurnoj" skupini između poludugog

i pojedinih standardnih naglasaka. Međutim, u svijesti slušača, iako se radi o

stručnjacima s područja hrvatske ortoepije, ne postoje jasne naglasne kategorije

dinamičkih naglasaka. Naime, stručni procjenitelji različitim su kategorijama

opisivali naglaske koji ne pripadaju četirima standardnim kategorijama (Tablica 7).

Jedina od slušnih kategorija kojom su sva četiri slušača opisivali veliki broj

naglasaka jest kategorija "poludugi" ili "dinamički poludugi", te su u tu kategoriju

svrstali (ovisno o slušaču) od 3 do 11% korpusa. Kategoriju "ravan" u podjednakoj

mjeri koriste dva slušača (GVŠ i DN), te su njome opisali oko 4% korpusa, a u vrlo

maloj količini (za opis 0,4% korpusa) rabi je i treći slušač (EP). Kategoriju

"dinamički dugi" koriste samo dva slušača (EP i JVD) te njome opisuju od 9 do 11%

korpusa. Kategoriju "dinamički" koriste također samo dva slušača (DN i JVD), no u

vrlo različito omjeru. J. Vlašić Duić kategorijom dinamički opisuje 3,73% korpusa i

to pretežno one naglaske za koje smatra da pripadaju dinamičkom jednoakcenatskom

sustavu. D. Nikolić kategorijom dinamički opisuje čak 22,8% korpusa. Da bismo

otkrili što se krije iza pojedinih slušnih kategorija opisa, koliko se one podudaraju, a

koliko su različite, potrebno je prema njima grupirati riječi te ih akustički analizirati.

No, prije akustičke analize jednako ili različito verificiranih skupina, analizirat ćemo

stupanj podudarnosti procjene među procjeniteljima.

110

Tablica 7. Rezultati ukupne slušne verifikacije pojavnica i njihov odnos prema očekivanju

Naglasne kategorije procjenitelja

%

Broj odgovora kod slušanja pojavnica

Naglasne kategorije očekivane prema rječnicima

%

Broj pojavnica

ds 12,01 1662 ds 19,84 687 du 12,25 1695 du 24,10 834,5 ks 38,19 5284 ks 30,66 1061,5 ku 9,81 1358 ku 25,39 879 poludugi 7,10 982 dinamički dugi 5,10 706 dinamički 6,63 918 ravan 2,25 311 ks ili ku 0,47 65 ds ili poludugi 1,24 171 du ili poludugi 0,85 117 ks ili poludugi 0,74 103 ku ili poludugi 0,15 21 akut 0,20 27 uzlazna jezgra 2,18 302 mjesto nagl. na drugom slogu

0,72 100

ravan ili poludugi 0,02 3 dinamički ili poludugi 0,04 5 ds ili du 0,02 3 ds ili ks 0,01 1 ds ili ravan 0,01 1 du ili ku 0,01 2 ukupan broj 1383732 3462

32 Ukupni broj odgovora na temelju slušanja je četiri puta veći od ukupnog broja pojavnica

jer je ova analiza zbroj svih pojedinačnih odgovora slušača.

111

4. 2. KOLIČINA PODUDARNOSTI AUDITIVNOG OPISA NAGLASAKA KOD ČETIRI

STRUČNA PROCJENITELJA

Analizirat ćemo količinu jednakih ili različitih auditivnih opisa u verifikaciji korpusa.

U tablici 8 izneseni su podaci o količini pojavnica koje su jednako verificirane, i

količini pojavnica koje djelomično ili potpuno različito verificirane. Za 40%

pojavnica korpusa svi su slušači dali jednake odgovore, a za 28% pojavnica korpusa

tri su slušača suglasna u odgovorima. Ove dvije skupine smatramo auditivno

"sigurnim" naglasnim kategorijama. Procesom verifikacije ovjereno je također i da

32% pojavnica korpusa predstavljaju auditivno vrlo "nesigurne" naglasne kategorije

(jednu ili više njih). U prilogu XV navedeni su i podaci o količini jednakih auditivnih

procjena između pojedinih slušača. Treba također napomenuti da prepoznavanje

naglasnih kategorija prirodnoga govora unutar dvaju slušanja istog stučnjaka,

mjereno samo na malom broju riječi, varira oko 10% i više.

Tablica 8. Količina podudarnosti slušnog opisa za 3462 pojavnice korpusa

Broj jednakih opisa između pojedinih slušača

uk. broj pojavnica

%

Nema podudarnosti: četiri različita opisa 237 7Jedna podudarnost: dva slušača jednak opis 691 20Dvije podudarnosti: dva slušača jedan opis, druga dva slušača drugi opis

155 5

Tri slušača jednak opis (samo jedan slušač se razlikuje) 979 28Sva četiri slušača jednak opis 1400 40

Iako bi se na temelju tih podataka o različitom prepoznavanju naglasaka moglo

posumnjati u vjerodostojnost ovjeritelja korpusa, podaci iz prethodnog poglavlja,

koji pokazuju da je oko 20% korpusa opisano u do sada još neutvrđenim i

proizvoljnim kategorijama dinamičkog sustava (poludugi, dinamički, dinamički dugi

i ravan), ukazuju na to da velik broj snimljenih govornika ne govori tonskim

naglasnim sustavom, a taj je sustav jedini za koji u hrvatskome jeziku postoje jasne

kategorije opisa. Ovim procesom verifikacije nipošto ne želimo selektirati korpus i

opisati samo auditivno sigurne kategorije, već je cilj opisati sve naglaske koji se

pojavljuju u hrvatskoj govornoj praksi s namjerom govornika da govori standardnim

idiomom. Činjenica da se u korpusu pojavljuje velik broj pojavnica koje ne

112

odgovaraju kategorijama tonskog četveronaglasnog sustava, upućuje nas da

pokušamo otkriti i postojanje nekog drugog sustava, te ga akustički opisati.

Pretpostavka jest da govornici čije su riječi auditivno jednoznačno određene

pripadaju tonskom naglasnom sustavu, a govornici kod čijih se pojavnica slušači

kolebaju u procjeni (bilo sami sa sobom ili međusobno) ne pripadaju tonskom, već

dinamičkom naglasnom sustavu. Polazeći od modela kognitivne lingvistike koji se

pri kategorizaciji fonoloških elemenata koristi pojmom prototipa (Jelaska i Gulešić

Machata, 2005), možemo hrvatski tonski naglasni sustav smatrati prototipnim, a

dinamički sustav udaljenim od toga prototipa. Stoga i slušanje pojedinih naglasnih

elemenata (kategorija?) dinamičkog sustava, osbito elemenata kojih nema u tonskom

(prototipnom) sustavu, budući da su ti elementi udaljeniji od prototipnih, fonološko

slušanje prelazi u fonetsko, broj se slušnih kategorija povećava i manja je mogućnost

preklapanja odgovora slušača.

4. 3. PREPOZNATLJIVOST PORIJEKLA GOVORNIKA: REGIONALNO ODREĐENJE I

PROCJENA STUPNJA DIJALEKTALNOSTI)

4. 3. 1. Postupak

U slušnoj verifikaciji naglasnog korpusa četiri stručna procjenitelja, nakon opisa

naglaska pojedinih riječi, dali su ukupni dojam o izgovornom sustavu pojedinih

govornika te odredili narječje za koje smatraju da čini govornikovu izgovornu

osnovicu33 (za primjer verifikacijskog upitnika v. prilog IV). Stupanj

naddijalektalnosti procijenjen je na ljestvici od 1 do 7, na kojoj ocjena 1 označava

izrazito dijalektalan izgovor, a ocjena 7 potpuno naddijalektalan izgovor, za koji

pretpostavljamo da odgovara suvremenom hrvatskom prihvaćenom idiomu. Stupanj

naddijalektalnosti izgovora procijenjen je u dvije kategorije: prozodiji riječi i

izgovoru glasnika. U određenju narječja stručni su procjenitelji mogli odabrati četiri

kategorije: 1) ne može se jasno razabrati dijalektalno podrijetlo, 2) čakavsko,

3) kajkavsko i 4) štokavsko. Uz svako od triju narječja procjenitelji su mogli pobliže

33 Od ukupno četiri slušna procjenitelja koja su verificirali naglasni korpus i odredili koje

narječje čini izgovornu osnovicu govornika, samo su tri procjenitelja dala ocjene ukupnog dojma o

naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika. Ova metodološka razlika nastala je zato što je pitanje o

procjeni ukupnog dojma dodano kasnije, nakon što je jedan stručnjak već verificirao ukupni korpus.

113

odrediti podrijetlo govornika zaokruživanjem jedne od ponuđenih regija ili većeg

grada s toga područja ili dopisivanjem.

4. 3. 2. Rezultati i rasprava

Ukupna ocjena naddijalektalnosti prozodije riječi svih govornika snimljenih u

korpusu (n = 89) je 3,9 (SD 1,4), a ukupna procjena naddijalektalnosti glasnika je 4,3

(SD 1,5). Budući da je na ljestvici od 1 do 7 središnja ocjena 4, rezultati koji su niži

od te ocjene upućuju na veću tendenciju dijalektalnosti. U odnosu procjene

suprasegmentalne i segmentalne razine vidimo da su govornici na segmentalnoj

razini, tj. u izgovoru pojedinih glasnika, ukupno manje dijalektalno obilježeni. Iz

ovoga odnosa možemo zaključiti da prozodija riječi više nego izgovor glasnika

regionalno obilježava suvremene govornike hrvatskoga.

Moramo napomenuti da je u upitniku pitanje procjene naddijalektalnosti bilo

poistovjećeno s procjenom prihvatljivosti u hrvatskom "općeprihvaćenom idiomu".

Zbog različitih predodžba među stručnjacima kakva je prozodija danas prihvatljiva, i

zbog toga što u Hrvatskoj još nema dovoljno soiofonetskih istraživanja o

prihvatljivosti suvremene priopćajne prakse34, ove rezultate uzet ćemo samo kao

pripomoć u opisu i podjeli korpusa. Kao ilustraciju razlike među stručnjacima

možemo navesti da je prosječna ocjena naddijalektalnosti prozodije riječi u ukupnom

korpusu kod jednog stručnog procjenitelja 3,6 (SD 1,7), kod drugog stručnog

procjenitelja 3,9 (SD 1,2), a kod trećeg 4,2 (SD 1,2). Razlike među ocjenama

stručnjaka mogle su nastati zbog ukupno strože ili blaže postavljenih kriterija, ali i

zbog različite predodžbe što je u suvremenoj priopćajnoj praksi prihvatljiv izgovor.

Još uvijek je prijeporno je li samo četveronaglasni sustav prihvatljiv ili je prihvatljiv

i tronaglasni sustav, a ovim radom otvaramo i mogućnost preispitivanja dinamičkog

dvonaglasnog sustava: koliko je on regionalno obilježen te koliko je prihvatljiv.

34 Postoje, dakako, neki radovi, primjerice od Škarića (1999, 2001), Škarića i Lazića (2002),

Škarića i Varošanec-Škarić (2003) i dr., o prihvatljivosti naglasaka (v. poglavlje 1.5.3. Sociofonetska

ispitivanja poželjnosti naglasaka), ali oni su rađeni na temelju izgovora samo dva do tri profesionalna

govornika.

114

Ako naglasni korpus podijelimo prema regionalnoj pripadnosti govornika35, vidimo

(Tablica 9) da su govornici s čakavskog područja u prozodiji riječi s ocjenom 2,9

procijenjeni kao najjače dijalektalno obilježeni, govornici s kajkavskog područja s

ocjenom 3,4 srednje dijalektalno obilježeni, a govornici sa štokavskog područja s

prosječnom ocjenom 4,4 najmanje dijalektalno obilježeni, tj. prihvatljiviji u

općehrvatskom idiomu. Procjena dijalektalnosti na razini glasnika pokazuje drugačije

odnose obilježenosti među dijalektalnim područjima. Govornici s kajkavskog

područja, iako prema prozodiji riječi dijalektalno obilježeniji od štokavaca, na razini

izgovora glasnika s ocjenom 4,4 procijenjeni su najbližima neutralnom

naddijalektalnom izgovoru. U interpretaciji tih podataka nužno je još jednom

istaknuti da su većina govornika ovoga korpusa urbanoga podrijetla, tj. odrasli i

školovani u većim gradovima. Stoga ti podaci ne govore o obilježenosti "izvornih"

dijalektalnih govora, već urbanih sredina koje se nalaze na području pojedinih

dijalektalnih zona.

Tablica 9 Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s obzirom na geografsko podrijetlo govornika (prema samoodređenju govornika)

Prozodija riječi Izgovor glasnika

(Procjene na ljestvici 1-7)

Narječje

Broj

govornikaSr. vrij. SD Sr. vrij. SD

ča36 (5) 2,9 1,6 3,7 1,4

kaj (39) 3,4 1,3 4,4 1,6

što (44) 4,4 1,2 4,1 1,4

Prema procjenama četiri stručna slušača o regionalnom porijeklu govornici su

razvrstani u četiri osnovne kategorije: 1) ne može se jasno razabrati dijalektalno

podrijetlo, 2) čakavsko, 3) kajkavsko i 4) štokavsko. Unutar čakavskog i kajkavskog

35 Reginalnost je određena prema mjestu stanovanja i samoprocjeni govornika na kajkavske,

čakavske i štokavske (v. prilog V). 36 Ukupni broj govornika s čakavskog područja je 6 i među njima je jedan profesionalni

govornik. Budući da je skupina vrlo mala, visoka bi ocjena profesionalnog govornika imala preveliki

utjecaj na prosječni podatak pa je taj govornik izuzet iz analize.

115

određenja porijekla govornika nisu se grupirale jasne podskupine (kod većine

kajkavskih govornika slušači su obilježili Zagreb ili okolicu Zagreba kao dodatno

određenje). Unutar štokavskoga narječja slušači su s velikim stupnjem podudarnosti

dodatno odredili govornike. Prema tim određenjima razvrstali smo govornike

prepoznate kao štokavce u četiri skupine: 4a) štokavci kod kojih se ne može jasno

razabrati podrijetlo, 4b) štokavci iz Slavonije, 4c) štokavci iz Dalmacije i 4d)

štokavci iz Bosne ili Hercegovine. Moramo naglasiti da su govornici razvrstani u

navedene regionalne kategorije samo ako je najmanje troje stručnih procjenitelja (od

četiri) pojedinog govornika svrstalo u istu regionalnu kategoriju. Treba također

napomenuti da se slušno određenje regionalnog podrijetla ne mora nužno poklapati

sa stvarnim regionalnim podrijetlom (npr. govornici iz Varaždina često su

obilježavani kao kajkavski govornici iz Zagreba).

Tablica 10. Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s obzirom na geografsko podrijetlo govornika (prema slušnom određenju porijekla stručnih slušača)

Prozodija riječi Izgovor glasnika

(Procjene na ljestvici 1-7)

Porijeklo govornika

prema slušnoj procjeni

Broj

govor-nika Sr. vrij. SD Sr. vrij. SD

ne može se odrediti (14) 4,76 1,35 4,93 1,27

što – ne može se pobliže odrediti

(4) 5,01 1,24 4,50 1,24

što - Slavonija (20) 4,55 1,10 4,23 1,23

što - Dalmacija (8) 3,92 0,83 3,29 1,37

što – Bosna ili Herceg. (3) 3,44 1,01 2,89 1,05

kaj (38) 3,18 1,28 4,34 1,62

ča37 (2)

37 Samo je jedan govornik prepoznat kao čakavac iz Dalmacije i samo je jedan prepoznat kao

čakavac iz Istre pa za njih nećemo navesti prosječnu ocjenu. Naime, jedan je slučaj premalo za

generalizaciju, budući da nismo odredili kriterije za određenje reprezentativnosti predstavnika govora

regije.

116

U tablici 10 prikazani su rezultati procjene naddijalektalnosti prema slušno

određenom porijeklu govornika. U korpusu koji je grupiran prema prepoznatljivosti

porijekla govornika, nalazi se četrnaest govornika za koje se ne može jasno odrediti

regionalna pripadnost. Ti govornici u kategoriji izgovora glasnika imaju ocjenu

najbližu naddijalektalnom i prihvatljivom izgovoru (4,93), a u kategoriji prozodije

riječi neznatno nižu prosječnu ocjenu (4,76) od štokavskih govornika za koje se

također ne može pobliže odrediti podrijetlo. Iz rezultata prikazanih u tablici možemo

vidjeti da su kajkavski govornici s prosječnom ocjenom 3,18 kao govornici s većim

stupnjem dijalektalnosti procijenjeni u kategoriji prozodije riječi od štokavskih

govornika, no njihov je izgovor glasnika procijenjen znatno manje dijalektalan

(prosječno 4,34) od izgovora štokavskih govornika. Unutar štokavskih govornika,

ako izuzmemo one izrazito naddijalektalne za koje se ne može jasno odrediti

regionalnost, govornici iz Slavonije imaju najviše ocjene naddijalektalnosti i u

prozodiji riječi (4,55) i u izgovoru glasnika (4,23). Govornici iz Dalmacije jače su

dijalektalno obilježeni, u prozodiji riječi nalaze se za pola boda niže na ljestvici

(3,92), a u izgovoru glasnika za jedna bod niže na ljestvici (3,29). Najjače

dijalektalno obilježeni su govornici kod kojih se čuje bosansko ili hercegovačko

podrijetlo pa je njihova procjena prozodije riječi 3,34, a izgovora glasnika 2,89.

Moramo imati na umu da se, bez obzira na to što su govornici vrlo jasno (složno)

prepoznati kao pripadnici određene regije, taj podatak ne mora odgovarati stvarnom

porijeklu govornika. Također, naglasni sustavi govornika unutar istog područja ne

moraju se podudarati (o individualnim razlikama unutar pojedine regionalne

varijante naglasnog sustava govorit ćemo u poglavlju u kojem su paralelno izneseni

perceptivni i akustički rezultati opisa naglasaka svakog pojedinog govornika).

Odakle su zapravo govornici koji su svrstani u ove regije te kakav je njihov naglasni

sustav prikazat ćemo u jednom od idućih poglavlja.

117

5. USPOREDNI AKUSTIČKI OPIS NAGLASAKA U TRIMA AUDITIVNIM KLASTERIMA: TONSKOM, DINAMIČKOM I PRIJELAZNOM DINAMIČKOM ILI TONSKOM SUSTAVU

5. 1. UVOD

Analiza podataka svih govornika zajedno prikazuje prosječnu sliku hrvatskih

naglasaka u kojoj se jasno razlikuju četiri naglaska, ali ne govori o tome kakvi sve

naglasni podsustavi, tj. sustavi kojima pripadaju naglasci pojedinih govornika, utječu

na ukupnu sliku. Naime, ukupna slika pokazuje tendenciju smanjenja razlike između

četiti klasična naglaska, tj. opisuje sustav s jasnim postojanjem dugosilaznog i

kratkosilaznog, te s tendendijom neutralizacije dugouzlaznog i kratkouzlaznog prema

silaznima. No, u tom su prosjeku stopljeni i govornici štokavskog četveronaglasnog

sustava i govornici dinamičkog sustava, koji ne razlikuju uzlazne i silazne naglaske,

pa čak i oni koji ne razlikuju duge i kratke naglašene vokale. Budući da je cilj ovoga

rada opisati sve naglaske koje generira snimljeni uzorak, na temelju perceptivne

procjene (opisane u metodologiji), govornici su razvrstani u podskupine.

5. 2. POSTUPAK GRUPIRANJA GOVORNIKA: SKUPINE NA TEMELJU UKUPNOG

IZGOVORA POJEDINIH GOVORNIKA

Svaki je govornik na temelju slušne procjene porijekla i na temelju vrste i količine

verificiranih naglasaka svrstan u nekoliko perceptivnih kategorija. Govornici kod

kojih su verificirane "sigurne" naglasne kategorije većinom su govornici koji imaju

tonski naglasni sustav i kod njih se ostvaruju četiri novoštokavske naglasne

kategorije, a govornici kod kojih je 40-60% riječi verificirano u "nesigurne" naglasne

kategorije (tj. slušači se ne slažu u percepcijskoj kategorizaciji naglasaka) većinom

su govornici koji imaju dinamički naglasni sustav u kojem se eventualno razlikuju

dva naglaska – jedan je kratkosilazni, a drugi je različito opisan. Ovakvim su

postupkom grupiranja oblikovane tri naglasne skupine:

1) Govornici koji imaju tonski četveronaglasni sustav (T), (36 govornika –

40,4% korpusa). U ovoj su skupini govornici koji proizvode četiri naglaska

koje tradicionalno nazivamo dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i

kratkouzlazni.

2) Govornici koji imaju dinamički naglasni sustav (D), (30 govornika –

33,7% korpusa). U ovoj su skupini govornici koji u proizvodnji ne razlikuju

118

uzlazne i silazne naglaske, a reducirana je i razlika između dugih i kratkih

naglašenih vokala.

3) Govornici na prijelazu između dinamičkog i tonskog sustava (D/T), (23

govornika – 25,9% korpusa). Govornici grupirani u ovu perceptivnu

skupinu jasno razlikuju duge i kratke vokale, ali reducirano proizvode

dugosilazni i dugouzlazni naglasak (u broju ostvarenja i u kvaliteti pojedinih

ostvarenja). Dugosilazni je naglasak često reduciran u trajanju i rasponu

tona, a dugouzlazni ne odgovara onom kakav je poznat u četveronaglasnom

sustavu, već sliči dinamičkom dugom, tj. uzlaznoj jezgri. Govornici svrstani

u ovu skupinu imaju potpunu neutralizaciju standardnog kratkouzlaznog

naglaska u kratkosilazni.

Osim u ova tri velika klastera, govornici su razvrstani u ukupno osam podsustava.

5. 3. PERCEPTIVNE PODSKUPINE: SLUŠNI OPIS NAGLASNOG REPERTOARA I

ZEMLJOPISNO PODRIJETLO GOVORNIKA

5. 3. 1. Tonski naglasni sustav

Unutar tonskog naglasnog sustava (T) nalaze se govornici koji razlikuju četiri

novoštokavska naglaska. U ovoj su skupini pretežno govornici koji su odrasli i

školovani u štokavskim područjima. Da bi se naknadnom analizom ustanovilo koja je

akustička podloga razlikovanja slavonskog, dalmatinskog i ostalih izgovora

pojedinih uzlaznih i silaznih naglasaka, tj. čine li razliku primarne dimenzije tonskih

naglasaka (ton, intenzitet i trajanje) ili se razlika ostvaruje formantskom strukturom

vokala, govornici su razvrstani u tri podskupine: slavonsku, dalmatinsku i ostale.

1.1.1.1. Dalmatinski četveronaglasni sustav

U skupini govornika s dalmatinskim izgovorom svrstano je 7 govornika. Među

govornicima kod kojih se čuje dalmatinsko podrijetlo našli su se govornici iz Splita

(g_02, g_61), Šibenika (g_22, g_67, g_89), Biograda na Moru (g_62) i Bola na

Braču (g_45).

119

1.1.1.2. Slavonski četveronaglasni sustav

Ova je skupina prigodno je nazvana slavonskom, za sve govornike kod kojih se čuje

istočnohrvatsko štokavsko podrijetlo, a u njoj se našlo 20 govornika. Govornici su

podrijetlom iz Osijeka (g_24, g_58, g_75), Slavonskog Broda (g_11, g_87), Nove

Gradiške (g_15, g_77), Županje (g_50), Nove Kapele (g_25, g_30), Virovitice

(g_60), Našica (g_17, g_69), Valpova (g_71), Vinkovaca (g_21), Vukovara (g_72),

sa školovanjem u Slavonskom Brodu, a podrijetlom iz Dervente (g_78), sa

školovanjem u Zagrebu a prijeklom iz Slavonskog Broda (g_64) ili podrijetlom iz

Bosanske Posavine (g_23) te sa školovanjem u Daruvaru i Požegi a podrijetlom iz

Banje Luke (g_81).

1.1.1.3. Naglasni sustav s tri do četiri naglaska: većinom govornici slušno

neprepoznatljivog porijekla te ostali štokavci

U ovoj se skupini nalaze govornici koji imaju lokalno manje obilježeni izgovor,

vjerojatno zbog utjecaja različitih govora tijekom školovanja i usvajanja

standardnoga govora. Govornici ove skupine vrlo rijetko imaju neutralizaciju ku i ks

naglaska te se kod mnogih može govoriti o lokalno neobilježenom tronaglasnom do

četveronaglasnom sustavu. U ovoj skupini ukupno je analizirano 9 govornika. U njoj

su se našli govornici podrijetlom iz Bjelovara (g_85), govornici koji su se selili

tijekom osnovnoškolskog ili srednjoškolskog obrazovanja i govornici s različitim

zemljopisnim podrijetlom roditelja. Govornici koji su se između 6. i 18. godine

života selili podrijetlom su iz sljedećih gradova: Banja Luka (BiH) i Ivanić Grad

(g_20), Banja Luka (BiH), Vela Luka i Zagreb (g_51). Govornici s različitim

zemljopisnim podrijetlom roditelja i mjestom svoga školovanja jesu: govornik

odrastao u Velikoj Gorici s roditeljima iz Belovara i Županje (g_16), govornik

školovan u Kutjevu i Požegi s roditeljima iz Kutjeva i Zagreba (g_43), govornik

školovan u Zagrebu s majkom iz Našica (g_47) te govornik iz Osijeka s majkom iz

Konjica u BiH (g_07). U ovoj je skupini i govornik jasno čujnog porijekla iz Blaca

kraj Metkovića (g_44).

120

5. 3. 2. Dinamički naglasni sustav

Govornici dinamičkog naglasnog sustava (D) pretežno su govornici s kajkavskog

područja. Ovi govornici gotovo nikad ne ostvaruju razlike u tonu između uzlaznih i

silaznih naglasaka, a razliku u trajanju dugih i kratkih naglasaka neki govornici

ostvaruju, neki reduciraju, a neki potpuno neutraliziraju. Govornike dinamičkog

naglasnog sustava podijelili smo u tri skupine govornika: one s jednim naglaskom, s

dva naglaska i s jednim-do-dva naglaska.

1.1.1.4. Dinamički jednonaglasni sustav

Govornici kod kojih se čuje samo jedan dinamički naglasak podrijetlom su iz

Zagreba (g_04), Zagreba i Samobora (g_82), Zagreba i Križevaca (g_08) i Varaždina

(g_13). Ova je skupina, sa samo četiri govornika, najmanja.

1.1.1.5. Dinamički dvonaglasni sustav

Govornika u čijem se izgovoru čuje razlika dugih i kratkih naglašenih vokala, ali se

ne ostvaruje tonska razlika uzlaznih i silaznih naglasaka u korpusu ima 15. Oni su

podrijetlom iz Karlovca (g_32), Varaždina (g_36), Križa (g_53), Ludbrega (g_57),

Zagreba (g_59, g_80), Đurđevca (g_68), Koprivnice (g_86), Lepoglave i Zagreba

(g_03), Varaždina i Čakovca (g_29), Karlovca i Kutine (g_56), Nove Gradiške i

Zagreba (g_63), Virja i Đurđevca (g_01), Zagreba, Bjelovara i Sinja (g_48) i

Sarajeva (BiH), Vrbnika, Pazina i Zagreba (g_46).

1.1.1.6. Dinamički naglasni sustav s jednim do dva naglaska

Govornike koji često krate duge naglašene vokale, a ponekad i produljuju kratke

naglašene, ali u čijem je govoru razlika dugih i kratkih vokala nije u potpunosti

neutralizirana svrstali smo u ovu međukategoriju. U korpusu ih ukupno ima 11.

Govornici čiju ćemo prozodiju riječi opisati u ovoj skupini podrijetlom su iz Zagreba

(g_14, g_37, g_76), Dubravice pokraj Zaprešića (g_10), Varaždina (g_73), Pule

(g_12), Zagreba i Našica (g_41), Zagreba i Pule (g_66), Zagreba, Rovinja i Pule

(g_52), Samobora i Zagreba (g_79) i Varaždina i Koprivnice (g_74).

121

5. 3. 3. Na prijelazu između tonskog i dinamičkog sustava

U prijelznom sustavu koji ima odlike i tonskog i dinamičkog sustava (D/T) nalaze se

govornici koji razlikuju dva ili tri naglaska. Govornici koji su se našli u ovoj skupini

imaju najrazličitije zemljopisno naglasno podrijetlo: od štokavskih i čakavskih

krajeva do kajkavskih, koji prevladavaju. U ovoj skupini perceptivno razlikujemo

dva podsustava: tronaglasni i prijelazni dvo-do-tronaglasni.

1.1.1.7. Govornici s tri naglaska

U ovu su skupinu svrstani govornici kod kojih se čuje jasna razlika u tonu između

dugih uzlaznih i silaznih, ali je skoro sasvim neutralizirana razlika između

kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska. U ovu je skupinu slušno smješteno 7

govornika. Govornici perceptivno svrstani u tronaglasni sustav podrijetlom su iz

Bjelovara (g_27), Karlovca (g_33), Hvara i Splita (g_55), Dubrovnika i Orebića

(g_63) i iz Ivanca, Orahovice kraj Našica i Šida u Srijemu (g_19). U ovoj su se

skupini našla i dva govornika koja vrlo rijetko ostvare i kratkouzlazni naglasak, ali

samo ako iza njega slijedi dužina, a podrijetlom su iz Gruda (BiH) i Siska (g_31) i

Ljubuškog (BiH) i Zagreba (g_88).

1.1.1.8. Govornici s dva do tri naglaska

U ovu je skupinu smješteno 16 govornika. Te je govornike prema slušanju teško

jednoznačno svrstati u jednu od već opisanih skupina iako se najvjerojatnije radi o

dinamičkom naglasnom sustavu. U njihovom govoru postoji razlika dugih i kratkih

naglašenih vokala. Budući da se ponekad ostvaruje i razlika dugih uzlaznih i silaznih

naglasaka svrstani su u ovu posebnu skupinu. Ostvarenje dugouzlaznog naglaska

slušno ne odgovara štokavskom dugouzlaznom, već je posebna vrsta dugog naglaska.

Govornici koji su percepcijski svrstani u ovu skupinu podrijetlom su iz Bjelovara

(g_38), Ogulina (g_34), Siska (g_84), Zagreba (g_28, g_35), Križevaca i Kalnika

(g_56), Krapinskih Toplica i Đurmanca (g_06), Ludbrega i Varaždina (g_54),

Sesvetske Sopnice i Zagreba (g_18), Zaboka i Donje Šemnice (g_05), Zagreba i

Nove Gradiške (g_70), Zagreba i Pregrada (g_49), Zagreba i Slavonskog Šamca

(g_26), Tuzle (BiH) i Zagreba (g_42), Zagreba, Kaštela i Bjelovara (g_39) i Velike

Gorice, Nove Gradiške i Zagreba (g_40).

122

Tablica 11. Podjela govornika u tri naglasna sustava i osam podsustava na temelju perceptivne procjene

Naglasni sustavi Broj

govornika % u

korpusu Podskupine:

Broj govornika

% u korpusu

Dalmacija (4 naglaska) 7 7,9

Slavonija (4 naglaska) 20 22,5 Tonski (4) 36 40,4

ostali (3-4 naglaska) 9 10,1

1 naglasni 4 4,5

2 naglasni (d, k) 15 16,7 Dinamički (1-2) 30 33,7

1-2 naglasni (d/k ?) 11 12,4

2-3 (ks, ds?, du?) 16 18,0 Dinamički ili tonski 23 25,9

3 naglasni (ds, du, ks) 7 7,9

123

5. 4. STATISTIČKA ANALIZA AKUSTIČKIH PODATAKA

Perceptivno razlikovani naglasni sustavi i njihove podskupine akustički su analizirani

u kategorijama četiri normativno očekivana naglaska. Statističkom se analizom

(ANOVA, post hoc testovi) pokušalo ustanoviti koje su akustičke dimenzije temelj

perceptivnim razlikama i dokazati opravdanost perceptivnih kategorija. Nakon što je

u svakom sustavu u pojedinim akustičkim dimenzijama statistički dokazan ili

opovrgnut pretpostavljeni broj različitih naglasaka, svaki je sustav opisan u

novodobivenim kategorijama. Primjerice, dinamički naglasni sustav analiziran je u

četiri normativno očekivane kategorije, a zatim, nakon što je dokazano da postoji

samo vremenska razlika, ali da ne postoje tonska i intenzitetska razlika između četiri

normativno očekivane kategorije, rezultati su prikazani ukupno, opisujući dvije nove

naglasne kategorije.

5. 5. REZULTATI: TRAJANJE (FAKTOR - VRSTA NAGLASKA: DS, DU, KS, KU)

Analiza rezultata mjerenja trajanja vokala u sva tri perceptivna klastera (T = tonski,

D = dinamički, D/T = prijelazni dinamički ili tonski) pokazuje vrlo slične tendencije.

Naglašeni vokal (dvosložne riječi u rečenici od tri riječi) traje prosječno oko 130 ms,

a zanaglasni vokal oko 70 ms, tj. oko 60% trajanja naglašenoga. Četiri normativno

očekivana naglaska u sva tri perceptivna klastera pokazuju odmak od ovih srednjih

vrijednosti (Slika 28, Tablica 12). Naglašeni vokal najduži je u dugosilaznom

naglasku (T: 161 ms, D: 140 ms, D/T: 151 ms), zatim u dugouzlaznom (T: 150 ms,

D: 133 ms, D/T: 142 ms) pa u kratkosilaznom (T: 111 ms, D: 110 ms, D/T: 110 ms) i

nakraći je u kratkouzlaznom (T: 109 ms, D: 107 ms, D/T: 106 ms). Trajanje

naglašenog vokala jest i statistički najznačajnija razlika između četiri očekivane

naglasne kategorije. Premda je ova razlika u svim perceptivnim klasterima značajna,

najveća razlika u trajanju naglašenog vokala između četiri očekivane naglasne

kategorije dokazana je u tonskom sustavu (F (1.314) = 292,3 p < 0,000), zatim u

prijelaznom sustavu (F (842) = 153,2 p < 0,000), a najmanja u dinamičkom

naglasnom sustavu (F (1.075) = 77,2 p < 0,000). Post hoc testovi dokazuju da prema

trajanju naglašenih vokala u tonskom sustavu i u prijelaznom sustavu postoje tri

statistički značajne skupine (dugosilazni, dugouzlazni i kratki naglasci), a u

dinamičkom naglasnom sustavu samo dvije statistički značajne skupine (dugi i kratki

124

naglasci). Dakle, tendencija da dugosilazni naglasak traje oko 10 ms duže od

dugouzlaznog statistički je značajna u tonskom i prijelaznom sustavu. Ova je

vrijednost razlike na donjoj granici diferencijalnog praga percepcije trajanja i ona je

vjerojatno popratna pojava ostvarenja tonske konture naglašenog vokala. Očekivano

je da je za ostvarenje tonske uzlaznosti potrebno više vremena. Ova vremenska

inverzija vjerojatno pokazuje da je hrvatski dugosilazni naglasak u trajanju

naglašenog vokala najobilježeniji.

Druga statistički najznačajnija akustička kategorija razlikovanja četiriju

naglasaka je odnos trajanja naglašenog i zanaglasnog vokala. Analiza značajnosti

razlike (ANOVA) pokazuje jednaki poredak kao i kod trajanja naglašenog vokala:

najveće su razlike među pojedinim naglascima u tonskom sustavu, zatim u

prijelaznom, a najmanji u dinamičkom. Post hoc testovi pokazuju da se u

perceptivnom klasteru tonskog sustava u odnosu trajanja naglašenog i zanaglasnog

vokala statistički značajno razlikuju sva četiri očekivana naglaska međusobno.

Zanaglasni vokal u odnosu na trajanje naglašenog vokala kod dugosilaznog naglaska

traje 44%, kod kratkosilaznog 51%, kod dugouzlaznog 66%, a kod kratkouzlaznog

77%. U prijelaznom tonskom ili dinamičkom sustavu statistika dokazuje tri od

očekivane četiri naglasne kategorije: dugosilazni, dugouzlazni i kratki naglasak, tj.

nema razlike kratkouzlaznog i kratkosilaznog. U dinamičkom naglasnom sustavu

izdvajaju se također tri, ali ne sasvim jasne kategorije: u jednoj je dugosilazni, u

drugoj dugouzlazni i kratkosilazni, a u trećoj kratkouzlazni i kratkosilazni.

Ako analiziramo apsolutno trajanje zanaglasnog vokala (u ms) kao

samostalnu zavisnu varijablu razlikovanja četiri naglaska, dobivamo rezultate prema

kojima se očekivani normativni naglasci u tonskom sustavu vrlo slabo razlikuju

(prate rezultate odnosa trajanja, ali ne tvore očekivane kategorije u kojoj se nalazi

samo jedan naglasak), a u dinamičkom i prijelaznom sustavu uopće se ne razlikuju.

125

Trajanje naglašenog vokala

Trajanje zanaglasnog vokala

a) Tonski naglasni sustav

161 150

111 109

0

130

260

ds du ks ku

traja

nje

(ms)

69 74 71 81

0

260

ds du ks ku

traja

nje

(ms)

b) Dinamički naglasni sustav

140 133110 107

0

130

260

ds du ks ku

traja

nje

(ms)

67 74 67 69

0

260

ds du ks ku

traja

nje

(ms)

c) Prijelazni (tonski ili dinamički) naglasni sustav

151 142110 106

0

130

260

ds du ks ku

traja

nje

(ms)

64 68 64 68

0

260

ds du ks ku

traja

nje

(ms)

Slika 28. Trajanje vokala u četiri normativna naglaska u tonskom, dinamičkom i prijelaznom naglasnom sustavu

Legenda: Uz svaki naglasak brojčano je prikazana srednja vrijednost, a okomita crta označava jednu standardnu devijaciju. Vodoravna linija, koja siječe ordinatu u vrijednosti od 130 ms, razdvaja duge i kratke naglašene vokale.

126

Tablica 12. Trajanje: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Trajanje (ms i %)

Tonski naglasni sustav (n = 36) Dinamički naglasni sustav (n = 30) Dinamički ili tonski sustav (n = 23)

Oč. nagl.

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

(ms) (ms) (ms) ds 290 160,7 30,1 238 140,2 33,2 180 150,7 26,5 du 322 150,3 35,2 281 133,4 36,5 199 142,1 32,4 ks 376 111,0 21,7 305 110,3 23,2 248 109,8 21,4 ku 327 109,4 23,4 252 107,1 27,1 216 106,2 23,7

Naglašeni vokal (ms)

ukup. 1.315 131,2 35,9

F (1.314) = 292,3 p < 0,000

1.076 122,2 33,4

F (1.075) = 77,2 p < 0,000

843 125,2 32,3

F (842) = 153,2 p < 0,000

(ms) (ms) (ms) ds 290 69,4 17,9 238 66,8 17,1 180 64,1 16,2 du 322 74,0 20,2 281 74,1 16,8 199 67,9 14,6 ks 375 70,7 17,2 305 67,2 19,4 247 64,3 16,3 ku 327 81,0 22,5 252 69,5 19,1 216 66,7 18,0

Zanaglasni vokal (ms)

ukup. 1.314 73,8 20,0

F (1.313) = 23,1 p < 0,000

1.076 69,5 18,4

F (1.075) = 9,5 p < 0,000

842 65,7 16,4

F (841) = 2,7 p = 0,046

(%) (%) (%) ds 290 44,0 11,5 238 49,6 15,1 180 43,5 12,3 du 322 51,0 14,5 281 59,3 20,2 199 50,2 15,3 ks 376 66,2 21,6 305 63,1 20,6 248 60,7 20,0 ku 327 77,5 28,8 252 67,5 22,3 216 65,2 21,4

Zanaglasni vokalu odnosu na naglašeni (%) ukup. 1.315 60,4 24,1

F (1.314) = 170,1 p < 0,000

1.076 60,1 20,8

F (1.075) = 36,4 p < 0,000

843 55,7 19,8

F (842) = 14,5 p < 0,000

127

5. 6. REZULTATI: KRETANJE I RASPON TONA (FAKTOR - VRSTA NAGLASKA: DS, DU,

KS, KU)

Prosječno kretanje tona u naglascima i standardna devijacija prikazani su za sva tri

perceptivna klastera (Slika 29, Slika 30, Slika 31). Ove slike prikazuju samo kretanje

tona bez podataka o drugim akustičkim varijablama. Kretanje tona prikazano je u

normaliziranom trajanju, tj. trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala svedeno je na

istu vrijednost. Prema slikama tijeka fundamentalne frekvencije, u kojima se vidi

prosječno kretanje i raspon tona u pojedinim vokalima i količina pada tonske visine u

zanaglasnom vokalu, možemo pretpostaviti da tonski naglasni sustav ima tri tonski

različita naglaska (dugosilazni, kratkosilazni i samo jedan uzlazni), dinamički

naglasni sustav jednu tonsku vrstu naglaska (naglasak koji sliči kratkosilaznom), a

prijelazni dvije tonske vrste naglasaka (dugosilazni i naglasak koji sliči

kratkosilaznom).

Statistička analiza podataka o rasponu tona u naglašenom vokalu i odnosu

tona naglašenog i zanaglasnog vokala (Tablica 13) potvrđuje pretpostavke očitane iz

prikaza prosječne krivulje. Post hoc testovi dokazuju da se prema rasponu

naglašenog vokala u tonskom naglasnom sustavu naglasci grupiraju u tri skupine:

dugosilazni naglasak u kojem naglašeni vokal ima silaznu krivulju prosječnog

raspona od 3,3 ST, a zanaglasni je vokal prosječno za 3,5 ST niži od naglašenog,

kratkosilazni naglasak s padom tona od 1,6 ST tijekom naglašenog vokala i s

prosječno 3,9 ST nižim zanaglasnim vokalom te uzlazni naglasak vrlo malog

kretanja tona u naglašenom vokalu (raspon tona je oko 1 ST, bez obzira na to je li

krivulja blago uzlazna, silazna, uzlazno-silazna, silazno-uzlazna ili sasvim ravna) i

približno iste tonske razine u zanaglasnom vokalu (zanaglasni vokal je prosječno niži

od naglašenog samo za 0,5 ST kod dugouzlaznog, a 0,9 ST kod kratkouzlaznog).

U dinamičkom naglasnom sustavu dokazano je da nijedan naglasak nema

visoki ton u zanaglasnom vokalu, već u svim naglascima ton opada za oko 3 ST.

Ovaj podatak dokazuje da u dinamičkom naglasnom sustavu nema uzlaznih

naglasaka kakvi su poznati u četveronaglasnom sustavu. Ipak, prema rasponu tona u

naglašenom vokalu izdvaja se naglasak izmjeren u riječima koje u tonskom sustavu

imaju dugosilazni naglasak. Njegov je tonski pad raspona 1,8 ST, dok ostali naglasci

imaju silaznost raspona od 1,3 do 1,5 ST. Na temelju tih rezultata o tonu, a s

potkrjepom i u rezultatima trajanja, otvara se pitanje utjecaja tonskog sustava na

128

dinamički. Dakle, u dinamičkom sustavu ne postoje samo kratki i dugi, već je dugi u

onim riječima koje u tonskom sustavu imaju dugosilazni naglasak, malo duži i malo

silazniji od ostalih naglaska.

U prijelaznom dinamičkom ili tonskom sustavu po tonu se razlikuju dvije

kategorije: po velikom rasponu tona u naglašenom vokalu izdvaja se dugosilazni

naglasak (3,1 ST), dok ostali naglasci imaju tonski raspon od 1,2 do 2,0 ST. U svim

je naglascima zanaglasni vokal za 3 do 4 polutona niži od naglašenog.

Ovi akustički podaci o rasponu tona i odnosu tona naglašenog i zanaglasnog

vokala, povežemo li ih s podacima o trajanju, upućuju na postojanje tronaglasnog

sustava. Sva tri naglaska imaju nizak zanaglasni vokal, a u naglašenom se vokalu

razlikuju jedan kratak i dva duga. Naglasak s kratkim naglašenim vokalom odgovara

opisu kratkosilaznog naglasaka iz tonskog sustava, naglasak s dugim naglašenim

vokalom velikog raspona odgovara opisu dugosilaznog naglaska iz tonskog sustava,

a naglasak s dugim naglašenim vokalom koji ima mali raspon silaznosti (podjednak u

riječima s očekivanim dugouzlaznim, kratkouzlaznim i kratkosilaznim) i nizak

zanaglasni vokal ne odgovara ni jednom naglasku iz tonskog sustava. Taj dugi

naglasak vjerojatno čini novu naglasnu kategoriju, a ovdje ćemo ga nazvati

"dinamički dugi".

129

Tablica 13. Raspon tona: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Raspon tona u naglašenom vokalu i u zanaglasnom vokalu te odnos ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (ST)


Oč. nagl.

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

ds 284 3,3 1,3 237 1,8 0,9 180 3,1 1,0 du 322 1,1 0,7 280 1,5 0,9 199 1,2 0,7 ks 372 1,6 0,9 304 1,5 0,7 247 2,0 0,9 ku 324 1,0 0,7 242 1,3 0,6 215 1,2 0,6

Naglašeni vokal: raspon tona (ST) ukup. 1.302 1,7 1,3

F (1.301) = 394,5 p < 0,000

1.063 1,5 0,8

F (1.062) = 14,5 p < 0,000

841 1,8 1,1

F (840) = 232,6 p < 0,000

ds 229 1,0 0,9 225 1,2 0,9 146 0,9 0,7 du 318 1,3 0,8 252 1,4 1,2 182 1,6 1,3 ks 263 1,3 0,9 270 1,4 1,2 211 1,1 1,0 ku 301 1,6 1,1 230 1,4 1,1 185 1,5 1,0

Zanaglasni vokal: raspon tona (ST) ukup. 1.111 1,3 1,0

F (1.110) = 23,4 p < 0,000

977 1,4 1,1

F (976) = 1,7 p = 0,167

724 1,3 1,1

F (723) = 16,7 p < 0,000

ds 229 3,5 1,9 225 3,1 2,2 146 4,0 2,2 du 318 0,5 0,9 252 2,8 1,7 182 2,9 1,6 ks 263 3,9 1,6 270 3,2 1,8 210 4,1 2,1 ku 301 0,9 1,5 230 3,2 1,7 185 3,4 1,6

Naglašeni vokal u odnosu na zanaglasni (ST) ukup. 1.111 2,0 2,1

F (1.110) = 377,2 p < 0,000

977 3,1 1,9

F (976) = 1,8 p = 0,150

723 3,6 1,9

F (722) = 14,5 p < 0,000

130



-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ds - prosjekds - SD

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

du - prosjekdu - SD



-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ks - prosjekks - SD

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ku - prosjekku - SD

Slika 29. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 36 govornika tonskog naglasnog sustava

131

Dugosilazni naglasak ( = dinamički dugi ? )

Dugouzlazni naglasak ( = dinamički dugi ? )

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ds - prosjekds - SD

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

du - prosjekdu - SD

Kratkosilazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

Kratkouzlazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ks - prosjekks - SD.

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ku - prosjekku - SD

Slika 30. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 30 govornika dinamičkog naglasnog sustava

132


Dugouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički dugi ?)

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ds - prosjekds - SD

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

du - prosjekdu - SD


Kratkouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički kratki ?)

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ks - prosjekks - SD

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2

0.3

0.4


okta

va

ku - prosjekku - SD

Slika 31. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 23 govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

133

5. 7. REZULTATI: INTENZITET (FAKTOR - VRSTA NAGLASKA: DS, DU, KS, KU)

Analiza intenziteta provedena je u istim dimenzijama kao i analiza tona (Tablica 14).

Najveća statistička značajnost između analiziranih skupina pojavljuje se u kategoriji

odnosa ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala. U tonskom naglasnom

sustavu između četiri normativne naglasne kategorije rezultati ANOVA analize su F

(1.107) = 223,5 p < 0,000. Silazni naglasci imaju za više od 7 dB slabiji intenzitet

zanaglasnog vokala, a uzlazni naglasci za oko 3 dB slabiji zanaglasni vokal. U

dinamičkom naglasnom sustavu zanaglasni je vokal slabiji prosječno za 6 do 7 dB. U

prijelaznom naglasnom sustavu zanaglasni je vokal u silaznim naglascima slabiji za

7,5 do 8 dB, a uzlaznim naglascima za 6 do 6,5 dB.

Odnosi tijeka fundamentalne frekvencije i intenziteta u sva tri perceptivna

klastera prikazani su na slikama (Slika 32, Slika 33, Slika 34), a rezultati statističke

analize koeficijenta korelacije između tih krivulja nalaze se u tablici (Tablica 15).

Rezultati ANOVA analize dokazuju da jedino u tonskom naglasnom sustavu dolazi

do razdvajanja tijeka tona i intenziteta i da je razlika među naglascima statistički

značajna F (1.096) = 145,4 p < 0,000. U tonskom sustavu koeficijent korelacije

između tijeka tona i intenziteta u dugosilaznom je naglasku 0,84, u kratkosilaznom

0,90, u dugouzlaznom 0,35, a u kratkouzlaznom 0,48. U dinamičkom naglasnom

sustavu kao i u prijelaznom dvo-do-tronaglasnom sustavu koeficijent korelacije u

svim je naglascima veći od 0,80. Na temelju tih rezultata možemo zaključiti da u

tonskom četveronaglasnom sustavu uzlazni naglasci za razliku od silaznih imaju

mnogo manji pad intenziteta u zanaglasnom vokalu.

134

Tablica 14. Raspon intenziteta: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Raspon intenziteta u naglašenom vokalu i u zanaglasnom vokalu te odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala (dB)


Oč. nagl.

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

ds 284 5,9 2,1 237 5,0 1,8 180 5,4 1,9 du 322 4,1 1,8 280 5,0 2,0 199 4,4 1,8 ks 372 4,9 2,1 304 4,8 2,0 247 5,1 2,1 ku 324 4,3 1,7 242 4,4 1,7 216 4,6 1,9

Naglašeni vokal: raspon intenziteta (dB) ukup. 1.302 4,8 2,0

F (1.301) = 53,5 p < 0,000

1.063 4,8 1,9

F (1.062) = 4,5 p = 0,004

842 4,9 2,0

F (841) = 10,0 p < 0,000

ds 225 3,9 2,1 223 4,5 2,4 145 4,0 2,3 du 316 4,2 1,9 249 4,8 2,1 182 4,5 2,0 ks 260 5,1 2,4 269 5,4 2,7 209 4,8 2,2 ku 302 5,7 2,9 230 5,3 2,5 189 5,1 2,5

Zanaglasni vokal: raspon intenziteta (dB) ukup. 1.103 4,8 2,5

F (1.102) = 34,5 p < 0,000

971 5,0 2,5

F (970) = 6,5 p < 0,000

725 4,6 2,3

F (724) = 6,7 p < 0,000

ds 226 7,2 2,8 223 6,7 2,9 145 7,7 3,0 du 318 3,4 2,6 251 5,9 2,8 183 6,1 2,7 ks 262 7,9 2,7 270 7,3 2,8 208 8,0 3,1 ku 302 3,2 2,8 230 6,1 2,6 189 6,6 2,8

Naglašeni vokal u odnosu na zanaglasni (dB) ukup. 1.108 5,2 3,5

F (1.107) = 223,5 p < 0,000

974 6,5 2,8

F (973) = 13,2 p < 0,000

725 7,1 3,0

F (724) = 19,2 p < 0,000

135

Tablica 15. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Koeficijent korelacije tijeka tona i intenziteta


Oč. nagl.

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

N

Sr. vrij.

SD

ANOVA

ds 284 0,57 0,42 237 0,29 0,57 180 0,38 0,47 du 322 0,16 0,57 280 0,36 0,54 199 0,20 0,56 ks 372 0,46 0,46 304 0,41 0,47 247 0,44 0,44 ku 324 0,13 0,58 242 0,37 0,51 215 0,32 0,50

Naglašeni vokal

ukup. 1.302 0,33 0,55

F (1.301) = 56,8 p < 0,000

1.063 0,36 0,52

F (1.062) = 2,3 p = 0,072

841 0,34 0,50

F (840) = 8,8 p < 0,000

ds 224 0,20 0,72 223 0,41 0,62 145 0,31 0,70 du 316 0,50 0,50 249 0,53 0,51 181 0,43 0,54 ks 256 0,26 0,68 266 0,51 0,51 208 0,23 0,65 ku 301 0,56 0,51 230 0,45 0,54 185 0,36 0,59

Zanaglasni vokal

ukup. 1.097 0,40 0,62

F (1.096) = 23,5 p < 0,000

968 0,48 0,55

F (967) = 2,2 p = 0,092

719 0,33 0,62

F (718) = 3,6 p = 0,014

ds 224 0,84 0,19 223 0,84 0,22 145 0,84 0,15 du 316 0,35 0,51 249 0,80 0,28 181 0,80 0,28 ks 256 0,90 0,13 266 0,86 0,21 208 0,87 0,16 ku 301 0,48 0,42 230 0,84 0,19 185 0,83 0,22

Ukupno za naglašeni i zanaglasni vokal

ukup. 1.097 0,61 0,43

F (1.096) = 145,4 p < 0,000

968 0,84 0,23

F (967) = 2,6 p = 0,048

719 0,84 0,21

F (718) = 3,4 p = 0,018

136



-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2


tons

ki r

aspo

n u

okta

vi /

inte

nzite

t no

rmal

izira

n u

rasp

onu

1


-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki r

aspo

n u

okta

vi /

inte

nzite

t no

rmal

izir

an u

rasp

onu

1




-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1


-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1


Slika 32. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 36 govornika tonskog naglasnog sustava

137

Dugosilazni naglasak ( = dinamički dugi ? )

Dugouzlazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1


-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki r

aspo

n u

okta

vi /

inte

nzite

t no

rmal

izir

an u

ras

ponu

1


Kratkosilazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

Kratkouzlazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1


-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki r

aspo

n u

okta

vi /

inte

nzite

t no

rmal

izira

n u

rasp

onu

1


Slika 33. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 30 govornika dinamičkog naglasnog sustava

138


Dugouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički dugi ?)

-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1

0.2


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1


-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki r

aspo

n u

okta

vi /

inte

nzite

t no

rmal

izir

an u

ras

ponu

1



Kratkouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički kratki ? )

-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u r

aspo

nu 1


-0.7

-0.6

-0.5

-0.4

-0.3

-0.2

-0.1

0

0.1


tons

ki ra

spon

u o

ktav

i / in

tenz

itet

norm

aliz

iran

u ra

spon

u 1


Slika 34. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 23 govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

139

5. 8. BROJ I STATISTIČKI RAZLIKOVNIH NAGLASAKA U TONSKOM, DINAMIČKOM I

PRIJELAZNOM NAGLASNOM SUSTAVU

Nakon slušnog svrstavanja govornika u tri različita naglasna sustava, unutar sva tri

sustava akustički smo opisali naglaske u četiri standardno očekivane naglasne

kategorije. Statistička je analiza dokazala koje se kategorije u pojedinim akustičkim

dimenzijama značajno razlikuju, a koje ne. Prema tim podacima pokazalo se da u

tonskom naglasnom sustavu postoje četiri naglaska, koja su do sada više puta

opisivana: dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i kratkouzlazni. U dinamičkom

naglasnom sustavu postoje dva naglaska: dugi i kratki, jednakih osobina tona i

intenziteta. Ove naglaske možemo nazvati i dinamički dugi i dinamički kratki. U

prijelaznom naglasnom sustavu postoje tri naglasna entiteta: dugosilazni naglasak,

dinamički dugi i dinamički kratki.

140

6. STATISTIČKO GRUPIRANJE SVIH NAGLASAKA KOJI SE POJAVLJUJU U HRVATSKOME

6. 1. UVOD: POSTAVLJANJE PROBLEMA

Slušno grupiranje govornika u tri moguća naglasna sustava i ukupno osam

podsustava provedeno je da bi se odredio najveći broj mogućih vrsta naglasaka i

fonetskih varijanata naglasaka iste fonološke kategorije. Pojedini naglasci iz svake

podskupine obilježeni su kao posebna vrsta naglaska, a najveći mogući broj fonetski

različito ostvarenih naglasaka je 23 (Tablica 16). Iako ne očekujemo da u hrvatskom

postoje 23 fonetski različite vrsta naglasaka (entiteta), želeći otkriti najveći broj

naglasaka koji se mogu akustički značajno razlikovati deduktivno smo izveli

maksimalno 23 kategorije. Naime, pretpostavili smo da se svaki naglasak koji se

pojavljuje u jednoj od perceptivnih podskupina može realizirani na način različit od

svih ostalih naglasaka, ne samo iste skupine, već i svih ostalih perceptivnih skupina.

Statističkom se analizom želi ispitati:

Je li jedini naglasak iz dinamičkog jednonaglasnog sustava sličan nekom

naglasku iz tonskog sustava (npr. kratkosilaznom) ili tvori zasebnu kategoriju (npr.

dinamički poludugi)?

Je li dinamički kratki naglasak identičan kratkosilaznom naglasku koji se

ostvaruje u tonskim sustavima?

Ostvaruje li se kratkosilazni naglasak različito u tri slušno različita idioma

četveronaglasnog sustava? Koliko mu je sličan kratki naglasak iz dinamičkog

dvonaglasnog sustava? Koliko mu je sličan jedini naglasak iz dinamičkog

jednonaglasnog sustava?

Je li dinamički dugi naglasak sličan nekom naglasku iz tonskog naglasnog

sustava ili tvori zasebnu kategoriju?

Ostvaruje li se dugosilazni naglasak različito u tri slušno različita idioma

četveronaglasnog sustava? Koliko mu je sličan dugosilazni iz tronaglasnog sustava?

Koliko mu je sličan dugi naglasak iz dinamičkog sustava?

Ostvaruje li se dugouzlazni naglasak različito u tri slušno različita idioma

četveronaglasnog sustava? Koliko mu je sličan ili različit dugouzlazni iz

tronaglasnog sustava?

Ostvaruje li se kratkouzlazni naglasak različito u tri slušno različita idioma

četveronaglasnog sustava?

141

Tablica 16. Shematski prikaz najvećeg mogućeg broja fonetsko različitih vrsta naglasaka

Sustav Podsustav Četiri normativno očekivane naglasne

kategorije preoblikovane u 23 naglasne vrste

ks ku ds du jednonaglasni j_1 jedno-do-dvonaglasni k_1_2 d_1_2 Dinamički dvonaglasni k_2 d_2 dvo-do tronaglasni k_2_3 ds_2_3 d_2_3 Dinamički

ili tonski tronaglasni k_3 ds_3 du_3 četveronaglasni dalmatinski ks_4_dal ku_4_dal ds_4_dal du_4_dal

četveronaglasni slavonski ks_4_sla ku_4_sla ds_4_sla du_4_sla Tonski

četveronaglasni ostali ks_4_ost ku_4_ost ds_4_ost du_4_ost Legenda:

Prvi dio oznake bilježi naglasnu dužinu ili kračinu, silaznost ili uzlaznost: J – jedini naglasak u sustavu D – dugi naglasak K – kratki naglasak DS – dugosilazni naglasak KS – kratkosilazni naglasak DU – dugouzlazni naglasak KU – kratkouzlazni naglasak Drugi dio oznake bilježi iz kojeg sustav potječe: _1 – jednonaglasni dinamički podsustav _1_2 – jedno-do-dvonaglasni dinamički podsustav _2 – dvonaglasni dinamički podsustav _2_3 – dvo-do-tronaglasni dinamički ili tonski podsustav _3 – tronaglasni dinamički ili tonski podsustav _4_dal – četveronaglasni tonski dalmatinski podsustav _4_sla – četveronaglasni tonski slavonski podsustav _4_ost – četveronaglasni tonski ostali

6. 2. STATISTIČKI POSTUPAK

U ukupnom korpusu (89 govornika) akustički je analizirano 3266 riječi. Prema

slušnoj verifikaciji kojom su govornici svrstani u pojedine naglasne podsustave i

nakon statističkog dokazivanja akustičke različitosti naglasaka u pojedinim

sustavima, svaka je riječ svrstana u jednu vrstu naglaska unutar pojedinog sustava

(Tablica 16) te su tako nastale 23 kategorije. Na ukupnim podacima provedena je

deskriptivna statistička analiza svakog naglaska (N, sr. vr., SD), analiza značajnosti

razlike u skupini (one-way ANOVA) koja sadrži 23 pretpostavljene akcenatske

142

kategorije (faktor) i post hoc testovi (Scheffe) koji pokazuju grupiranje pojedinih

akcenatskih kategorija.

Analiza je provedena unutar akustičkih varijabli, za koje je u

četveronaglasnom sustavu dokazano da su najrelevantije za tvorbu razlike među

naglascima: a) trajanje naglašenog vokala, b) odnos trajanja zanaglasnog vokala

prema naglašenome, c) raspon tona u naglašenom vokalu, d) odnos ukupne tonske

visine naglašenog i zanaglasnog vokala, e) odnos ukupne intenzitetske razine

naglašenog i zanaglasnog vokala i f) koeficijent korelacije tijeka tona i intenziteta u

naglašenom i zanaglasnom vokalu.

Rezultati deskriptivne statistike, ANOVA analize i post hoc testova prikazani

su u pojedinim akustičkim varijablama (v. tablice 14, 16, 18, 20, 22 i 24). U

homogenim skupinama (koje su prikazane kao stupci u tablicama15, 17, 19, 21, 23 i

25) nalaze se srednje vrijednosti pojedinih naglasnih vrsta, a značajnost razlike

između naglasnih vrsta svrstanih u jednu skupinu manja je od 0,001.

Tumačenjem rezultata u pojedinoj akustičkoj varijabli odgovorit će se na

pitanja o razlici između pojedinih varijanti fonološki istog naglaska i sličnostima

između naglasaka iz različitih naglasnih sustava. Na kraju ćemo dati odgovor o

konačnom broju i vrsti naglasnih entiteta koji se na temelju akustičke analize mogu

dokazati u hrvatskome govoru.

6. 3. REZULTATI: TRAJANJE NAGLAŠENOG VOKALA

Prema trajanju naglašenog vokala (Tablica 17, Tablica 18) naglasci se grupiraju u

dvije skupine: duge i kratke naglaske. Istoj skupini pripadaju svi naglasci koje smo

nazvali kratkima, bez obzira na to iz kojeg sustava potječu, tj. nema statistički

značajne razlike između tri kratkosilazna, tri kratkouzlazna, jedinog naglaska iz

jednonaglasnog dinamičkog sustava i kratkih naglasaka iz dinamičkih naglasnih

podsustava (bez obzira na to stoje li u opoziciji sa samo jednim dugim, s

dugosilaznim i dinamičkim dugim ili s poludugim) .

Jedini naglasak koji tvori međuskupinu, tj. koji pripada i skupini kratkih i

skupini dugih je "dugi" naglasak iz jedno-do-dvonaglasnog dinamičkog sustava

(d_1_2), tj. naglasak koji se pojavljuje u riječima koje bi u tonskom sustavu imale ds

ili du, a prema slušanju se ne može sa sigurnošću reći je li ostvaren kao dugi ili

kratki. Njegovo trajanje od prosječno 126,9 ms možemo smatrati graničnom

143

vrijednošću između kategorije kratkih i dugih naglasaka te ga možemo nazvati

dinamički "poludugi".

Svi naglasci koji su sa sigurnošću percipirani dugima, tj. svi dugosilazni, svi

dugouzlazni, svi dugi iz dinamičkog naglasnog sustava, pojavili su se bez međusobne

statistički značajne razlike u skupini dugih. Jedina statistički značajna razlika

pojavljuje se između dugosilaznog naglaska iz tonskog dalmatinskog podsustava

(ds_4_dal), koji je prosječno najdulji – 168,8 ms, i dugog naglaska iz prijelaznog

dinamičkog ili tonskog podsustava (d_2_3), koji se pojavljuje na mjestu gdje bi u

tonskom sustavu bio dugouzlazni, i prosječno je najkraći od svih dugih – 139,6 ms.

Premda nema statistički značajne razlike u trajanju naglašenog vokala između dugih

silaznih i uzlaznih, postoji tendencija da dugi silazni naglasci traju oko 10 ms duže

od dugih uzlaznih. Također je vidljiva tendencija da dugi naglasci iz tonskog

dalmatinskog podsustava traju 10 do 20 ms duže od dugih naglasaka iz ostalih

podsustava.

144

Tablica 17. Trajanje naglašenog vokala pojedinih naglasaka iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA

Trajanje naglašenog vokala (ms)

Pojedini naglasci

N sr. vr. SD

j_1 126 107,4 25,2 d_1_2 188 126,9 32,1 k_1_2 203 105,6 22,7 d_2 264 148,7 34,6 k_2 295 113,3 26,6 ds_2_3 123 149,6 27,9 d_2_3 136 139,6 33,5 k_2_3 315 109,9 23,1 ds_3 57 153,0 23,3 du_3 63 147,6 29,6 k_3 149 104,4 20,8 ds_4_ost 83 158,8 27,9 du_4_ost 101 146,3 32,1 ks_4_ost 106 112,6 19,9 ku_4_ost 100 109,9 19,3 ds_4_dal 63 168,8 26,4 du_4_dal 59 165,5 30,6 ks_4_dal 82 105,8 21,8 ku_4_dal 64 104,7 23,5 ds_4_sla 144 158,3 32,3 du_4_sla 162 147,2 37,2 ks_4_sla 188 112,5 22,3 ku_4_sla 163 110,9 25,4 Ukupno 3.234 126,6 ANOVA F (3.233) = 81,4 p < 0,000

Tablica 18. Trajanje naglašenog vokala: rezultati post hoc testova (Scheffe)


Scheffe: p = 0,001 Pojedini naglasci

N 1 2 3 4

k_3 149 104,4 ku_4_dal 64 104,7 k_1_2 203 105,6 ks_4_dal 82 105,8 j_1 126 107,4 ku_4_ost 100 109,9 k_2_3 315 109,9 ku_4_sla 163 110,9 ks_4_sla 188 112,5 ks_4_ost 106 112,6 k_2 295 113,3 d_1_2 188 126,9 126,9 d_2_3 136 139,6 139,6 du_4_ost 101 146,3 146,3 146,3du_4_sla 162 147,2 147,2 147,2du_3 63 147,6 147,6 147,6d_2 264 148,7 148,7 148,7ds_2_3 123 149,6 149,6 149,6ds_3 57 153,0 153,0ds_4_sla 144 158,3 158,3ds_4_ost 83 158,8 158,8du_4_dal 59 165,5 165,5ds_4_dal 63 168,8Sig. 0,030 0,025 0,001 0,029

145

6. 4. REZULTATI: ODNOS TRAJANJA ZANAGLASNOG VOKALA PREMA

NAGLAŠENOME

Prema ovoj akustičkoj dimenziji (Tablica 19, Tablica 20) naglasci su se grupirali u

sedam podskupina, ali između podskupina postoje mnoga preklapanja. Jedini

naglasak koji se izdvaja u zasebnu skupinu (jer je statistički različit od svih ostalih

naglasaka) jest kratkouzlazni naglasak tonskog dalmatinskog podsustava (ku_4_dal).

U tom naglasku zanaglasni vokal traje skoro jednako kao i naglašeni (95%). I

dalmatinski kratkosilazni ima duže trajanje zanaglasnog vokala (73,9%) od ostalih

silaznih i kratkih naglasaka te se grupira zajedno s kratkouzlaznim iz drugih sustava.

Naime, prosjeci naglasnih oblika računani su zajedno za riječi sa zanaglasnom

duljinom i bez nje jer su riječi odabrane tako da se u svim skupinama naglasaka

nalazi podjednak broj riječi sa zanaglasnom duljinom. Međutim, rezultati pokazuju

da se duljine (iako rijetko) ostvaruju češće nakon kratkih naglasaka. Osim toga,

dalmatinski četveronaglasni podsustav razlikuje se od ostalih četveronaglasnih

podsustava upravo na način da se zanaglasni fonološki dugi vokali ostvaruju s dužim

trajanjem nego u ostalim podsustavima. Ova razlika dalmatinskog podsustava

proizlazi dakle iz razlike ostvarivanja zanaglasne duljine.

U odnosu trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome mogu se očekivati

i razlike između dugih i kratkih naglasaka (na način da su slogovi nakon dugih

vokala kraći nego slogovi nakon kratkih vokala) i razlike proizašle iz kretanja tona

(na način da su zanaglasni slogovi u uzlaznim naglascima duži nego u silaznim). Post

hoc testovi dokazuju ove pretpostavke podacima koji nisu statistički značajni, ali su

vrlo jasne tendencije: u odnosu na naglašeni vokal najkraće traje zanaglasni vokal u

dugosilaznim naglascima (oko 40%), nešto je duži zanaglasni vokal u dugouzlaznim

naglascima i u većini dinamičkih dugih (oko 50%), još je duži zanaglasni vokal u

svim kratkosilaznim i u svim dinamičkim kratkim naglascima (oko 60%), a najduži

je zanaglasni vokal u kratkouzlaznim naglascima (oko 70%). Nema statistički

značajne razlike između raznih dugosilaznih, dugouzlaznih i dinamičkih dugih, i

između raznih vrsta kratkosilaznih, dinamičkih kratkih i kratkouzlaznih, a statistički

značajna razlika pojavljuje se tek između dugosilaznih i kratkouzlaznih. Jedina

iznimka je dinamički "poludugi" iz jedno-do-dvonaglasnog sustava (d_1_2), koji se

značajno ne razlikuje ni od dugih, ni od kratkih, a prosječni odnos trajanja vokala jest

59,6%.

146

Tablica 19. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome u pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA

Odnos trajanja zanaglasnog

vokala prema naglašenom (%)

Pojedini naglasci

N sr. vr. SD


Tablica 20. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome: rezultati post hoc testova (Scheffe)

Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom (%)

Scheffe: p = 0,001

Pojedini naglasci

N

1 2 3 4 5 6 7 ds_3 57 41,2 ds_4_dal 63 42,1 42,1 ds_4_ost 83 43,6 43,6 43,6 ds_2_3 123 44,5 44,5 44,5 ds_4_sla 144 45,1 45,1 45,1 du_3 63 47,1 47,1 47,1 47,1 du_4_ost 101 49,7 49,7 49,7 49,7 49,7 du_4_dal 59 50,1 50,1 50,1 50,1 50,1 d_2 264 50,3 50,3 50,3 50,3 50,3 d_2_3 136 51,7 51,7 51,7 51,7 51,7 du_4_sla 162 52,2 52,2 52,2 52,2 52,2 d_1_2 188 59,6 59,6 59,6 59,6 59,6 j_1 126 61,2 61,2 61,2 61,2 k_2_3 315 61,6 61,6 61,6 61,6 ks_4_ost 106 63,8 63,8 63,8 ks_4_sla 188 64,0 64,0 64,0 k_2 295 64,4 64,4 64,4 k_3 149 65,1 65,1 65,1 k_1_2 203 66,5 66,5 ku_4_ost 100 72,1 ku_4_sla 163 73,9 ks_4_dal 82 74,1 ku_4_dal 64 95,0 Sig. 0,753 0,003 0,002 0,002 0,010 0,112 1

147

6. 5. REZULTATI: RASPON TONA U NAGLAŠENOM VOKALU

Prema rasponu tona u naglašenom vokalu (Tablica 21, Tablica 22) u zasebnu se

skupinu izdvaja dugosilazni naglasak koji se velikim silaznim rasponom tona

razlikuje od svih ostalih naglasaka. Niti jedan dugosilazni naglasak, bez obzira na to

iz kojeg sustava potječe, statistički se međusobno ne razlikuje: dugosilazni iz

tonskog četveronaglasnog sustava (ds_4_sla, ds_4_dal, ds_4_ost) jednaki su kao i

dugosilazni iz prijelaznog dinamičkog ili tonskog sustava (ds_3, ds_2_3). Raspon

tona u dugosilaznom naglasku kreće se prosječno od 2,9 do 3,7 ST. Svi ostali

naglasci također imaju prosječno silaznu tonsku krivulju, ali mnogo manjeg raspona i

bez statistički značajne razlike između raznih dugouzlaznih, kratkouzlaznih,

kratkosilaznih i dinamičkih kratkih ili dugih. Ipak, vidljiva je tendencija da svi

uzlazni naglasci imaju mnogo manji raspon silaznosti naglašenog vokala – od 0,8 do

1,3 ST, a silazni i dinamički naglasci malo veći raspon silaznosti – od 1,3 do 1,7 ST.

Post hoc testovi pokazuju grupiranje u tri podskupine, jer se kratkouzlazni iz

dalmatinskog četveronaglasnog sustava s prosječno manjim rasponom tona – od 0,8

ST, statistički značajno razlikuje od nekoliko vrsta naglasaka (jednog dinamičkog

kratkog, slavonskog kratkosilaznog i dvaju dinamičkih dugih) čiji je silazni raspon

naglašenog vokala od 1,6 do 1,7 ST.

148

Tablica 21. Raspon tona u naglašenom vokalu u pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA

Raspon tona u naglašenom

vokalu (ST) Pojedini naglasci

N sr. vr. SD


Tablica 22. Raspon tona u naglašenom vokalu: rezultati post hoc testova (Scheffe)

Raspon tona u naglašenom vokalu (ST)


N

1 2 3ku_4_dal 63 0,8 du_3 63 0,9 0,9 ku_4_ost 100 0,9 0,9 du_4_ost 101 1,0 1,0 ku_4_sla 161 1,2 1,2 du_4_sla 162 1,2 1,2 du_4_dal 59 1,3 1,3 j_1 126 1,3 1,3 d_2_3 136 1,4 1,4 k_1_2 192 1,4 1,4 ks_4_dal 81 1,4 1,4 k_2 295 1,4 1,4 ks_4_ost 106 1,5 1,5 k_3 147 1,6 1,6 k_2_3 315 1,6 d_1_2 186 1,6 ks_4_sla 185 1,7 d_2 264 1,7 ds_4_ost 82 2,9ds_2_3 122 3,0ds_4_dal 63 3,3ds_3 58 3,4ds_4_sla 139 3,7Sig. 0,002 0,001 0,001

149

6. 6. REZULTATI: ODNOS TONSKE VISINE NAGLAŠENOG I ZANAGLASNOG VOKALA

Prema odnosu ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (Tablica 23,

Tablica 24) u jednoj se skupini (bez međusobne statistički značajne razlike) nalaze

svi uzlazni naglasci iz svih tonskih četveronaglasnih podsustava (i kratki i dugi) – sa

zanaglasnim vokalom prosječno nižim od naglašenog za 0,2 do 1,2 ST, a u drugoj

skupini svi silazni naglasci i svi dinamički naglasci – s prosječno 2,9 do 4,0 ST nižim

zanaglasnim vokalom. Jedino dugouzlazni naglasak iz tronaglasnog prijelaznog

dinamičkog ili tonskog sustava (du_3), u kojem je zanaglasni vokal prosječno 2,6 ST

niži od naglašenog, tvori treću skupinu jer se statistički značajno ne razlikuje ni od

silaznih i dinamičkih naglasaka ni od nekih uzlaznih naglasaka. Možemo zaključiti

da "dugouzlazni" naglasak koji se javlja u prijelaznom tronaglasnom sustavu zbog

velikog pada tona u zanaglasnom vokalu nije onakav dugouzlazni kakav postoji u

četveronaglasnom sustavu. Vjerojatno su se u toj skupini našli govornici koji

povremeno izgovore novoštokavski dugouzlazni, ali često umjesto dugouzlaznog

izgovaraju i dinamički dugi naglasak.

150

Tablica 23. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala u pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA

Tonska visina naglašenog

vokala u odnosu na zanaglasni (ST)

Pojedini naglasci

N sr. vr. SD


Tablica 24. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala: rezultati post hoc testova (Scheffe)

Tonska visina naglašenog vokala u

odnosu na zanaglasni (ST) Pojedini naglasci

N

Scheffe: p = 0,001

1 2 3du_4_sla 160 0,2 ku_4_dal 63 0,2 du_4_dal 58 0,6 ku_4_sla 143 0,9 0,9 du_4_ost 100 1,0 1,0 ku_4_ost 95 1,2 1,2 du_3 62 2,6 2,6d_1_2 172 2,9d_2 239 3,0k_1_2 177 3,0d_2_3 120 3,1k_2 268 3,2ds_4_dal 58 3,3j_1 121 3,3ds_4_sla 104 3,4ks_4_ost 85 3,7k_2_3 258 3,7k_3 137 3,8ds_4_ost 67 3,8ks_4_dal 65 3,8ds_3 50 3,9ds_2_3 96 4,0ks_4_sla 113 4,0Sig. 0,863 0,005 0,047

151

6. 7. REZULTATI: ODNOS UKUPNOG INTENZITETA NAGLAŠENOG I ZANAGLASNOG

VOKALA

Odnosi ukupnog intenziteta (Tablica 25, Tablica 26) uglavnom prate odnose tonskih

razina, tj. uzlazni naglasci imaju zanaglasni vokal od 2,4 do 4,2 dB slabijeg

intenziteta od naglašenog vokala, a silazni naglasci i dinamički naglasci od 5,9 do 8,2

dB. U ovoj akustičkoj kategoriji skupine uzlaznih, silaznih i dinamičkih naglasaka ne

grupiraju se tako jasno kao prema odnosu tonske visine, već postoji nekoliko

podskupina nastalih na temelju činjenice da prosječne razlike nekih uzlaznih, silaznih

i dinamičkih naglasaka nisu statistički značajne. Primjerice, dugouzlazni naglasak iz

prijelaznog tronaglasnog sustava (du_3), dugi naglasak iz prijelaznog dvo-do-

tronaglasnog sustava (d_2_3) i dugi naglasak (poludugi) iz dinamičkog jedno-do-

dvonaglasnog sustava (d_1_2), u kojima je zanaglasni vokal za 6,0 dB niži od

naglašenog, nisu statistički značajno različiti ni od nekih uzlaznih naglasaka (čiji je

zanaglasni vokal slabiji za prosječno 3,4 do 4,2 dB) ni od svih silaznih i svih

dinamičkih naglasaka (čiji je zanaglasni vokal prosječno slabiji za 6,4 do 8,2 dB).

152

Tablica 25. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala u pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA

Ukupni intenzitet

naglašenog vokala u odnosu na zanaglasni (dB)

Pojedini naglasci

N sr. vr. SD


Tablica 26. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala: rezultati post hoc testova (Scheffe)

Ukupni intenzitet naglašenog vokala

u odnosu na zanaglasni (dB) Scheffe: p = 0,001 Pojedini

naglasci

N 1 2 3 4 5ku_4_dal 63 2,4 du_4_sla 160 2,9 ku_4_sla 144 3,0 du_4_dal 58 3,4 3,4 ku_4_ost 95 4,0 4,0 4,0 du_4_ost 100 4,2 4,2 4,2 4,2 d_1_2 172 5,9 5,9 5,9 5,9du_3 63 6,0 6,0 6,0 6,0d_2_3 120 6,1 6,1 6,1 6,1k_1_2 176 6,4 6,4 6,4j_1 123 6,5 6,5 6,5d_2 236 6,6 6,6 6,6ds_4_sla 103 6,8 6,8 6,8k_2 267 6,9 6,9k_2_3 258 7,1ds_2_3 95 7,4ds_4_dal 56 7,5ds_4_ost 67 7,5k_3 139 7,8ks_4_sla 117 7,8ks_4_dal 62 7,9ks_4_ost 83 8,0ds_3 50 8,2Sig. 0,525 0,003 0,002 0,003 0,073

153

6. 8. REZULTATI: KOEFICIJENT KORELACIJE IZMEĐU TIJEKA TONA I INTENZITETA

Prema koeficijentu korelacije između tijeka tona i intenziteta (Tablica 27, Tablica

28) također postoji trend grupiranja uzlaznih naglasaka s jedne strane (koeficijent

korelacije je prosječno 0,22 do 0,43) i silaznih naglasaka s druge strane (koeficijent

korelacije je prosječno 0,66 do 0,92). Postoji međutim i niz međuskupina koje čine

mješovite sustave. Mješoviti su sustavi oni u kojima se nalaze i silazni i uzlazni

naglasci čije srednje vrijednosti koeficijenta korelacije nisu statistički značajno

različite. Primjerice, dugouzlazni iz tonskog četveronaglasnog podsustava s manje

obilježenim regionalnim podrijetlom govornika (du_4_ost), čiji je koeficijent

korelacije tijeka tona i intenziteta 0,56, statistički se značajno ne razlikuje ni od

većine uzlaznih naglasaka s koeficijentom korelacije od 0,37 do 0,43 (razlikuje se

samo od dugouzlaznog iz tonskog dalmatinskog podsustava koji ima najmanji

koeficijent korelacije od 0,22) ni od mnogih silaznih i dinamičkih naglasaka s

koeficijentom korelacije od 0,78 do 0,84. Kratkouzlazni naglasak iz tonskog

četveronaglasnog podsustava s manje obilježenim regionalnim podrijetlom

govornika (ku_4_ost), čiji je koeficijent korelacije 0,66, ne razlikuje se ni od

kratkouzlaznog slavonskog i dalmatinskog (ku_4_sla, ku_4_dal), ni od dvaju

dugouzlaznih (du_4_ost, du_3) ni od dinamičkih i silaznih naglasaka. Koeficijent

korelacije tijeka tona i intenziteta, prema kojem statističkim postupkom nastaju

mnoge međuskupine, pokazuje tendenciju neutralizacije nekih uzlaznih naglasaka,

prvenstveno uzlaznih naglasaka iz zemljopisno manje obilježenih četveronaglasnih

govora i dugouzlaznog naglaska iz prijelaznog tronaglasnog sustava (u kojem nema

kratkouzlaznog), prema silaznim i dinamičkim naglascima.

154

Tablica 27. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta u pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava

Koeficijent korelacije između

tijeka tona i intenziteta Pojedini naglasci

N sr. vr. SD


Tablica 28. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: rezultati post hoc testova (Scheffe)

Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta


N 1 2 3 4 5

du_4_sla 160 0,22 du_4_dal 57 0,37 0,37 ku_4_sla 143 0,38 0,38 0,38 ku_4_dal 63 0,43 0,43 0,43 du_4_ost 99 0,56 0,56 0,56 ku_4_ost 95 0,66 0,66 0,66du_3 62 0,76 0,76j_1 121 0,78 0,78ds_4_sla 103 0,80 0,80d_2_3 119 0,83 0,83d_2 234 0,83 0,83d_1_2 172 0,83 0,83ds_2_3 95 0,84 0,84ds_3 50 0,84 0,84k_2_3 256 0,85k_1_2 176 0,85k_2 265 0,85k_3 137 0,87ds_4_dal 55 0,87ks_4_sla 113 0,88ds_4_ost 66 0,88ks_4_ost 81 0,91ks_4_dal 62 0,92Sig. 0,214 0,402 0,002 0,001 0,008

155

6. 9. RASPRAVA

6. 9. 1. Ukupan broj i vrsta naglasnih entiteta

Najveći mogući varijabilitet od 23 pretpostavljene vrste naglasaka koje se pojavljuju

u korpusu, statističkim je dokazivanjem značajnosti razlika i grupiranjem prema

sličnosti sveden na najviše pet vrsta naglasaka: kratkouzlazni (ku_4_sla, ku_4_dal,

ku_4_ost), dugouzlazni (du_4_sla, du_4_dal, du_4_ost), dugosilazni (ds_4_sla,

ds_4_dal, ds_4_ost, ds_3, ds_2_3), kratkosilazni ili dinamički kratki (ks_4_sla,

ks_4_dal, ks_4_ost, k_3, k_2_3, k_2, k_1_2, j_1), dinamički dugi (d_2, d_2_3).

Osim tih pet jasno razgraničenih vrsta pojavljuju se još dva prijelazna naglaska koji

se vjerojatno nalaze u procesu neutralizacije, ali još nisu sasvim neutralizirani. To su

dinamički poludugi naglasak (d_1_2) i dugouzlazni iz tronaglasnog prijelaznog

podsustava između tonskog i dinamičkog (du_3).

Dinamički poludugi naglasak pojavljuje se samo na mjestima dugosilaznog i

dugouzlaznog u dinamičkom sustavu koji je nazvan jedno-do-dvonaglasnim (jer se

prema slušanju ne može sasvim sigurno odrediti razlikuju li govornici duge i kratke

naglašene vokale), a nalazi se u kontrastu s dinamičkim kratkim. Dakle, dinamički

poludugi prijelazni je oblik koji se pojavljuje kod neutralizacije trajanja dugog i

kratkog naglašenog vokala, neutralizacije u kojoj se dugi naglasak krati, ali ne dolazi

do produljivanja kratkog. Ova prijelazna faza dokazana je u dimenziji trajanja

naglašenog vokala. Ta granica između kategorije kratkog i dugog naglaska jest

prosječno trajanje naglašenog vokala od 126,9 ms.

Dugouzlazni naglasak iz tronaglasnog prijelaznog sustava također je tek

prijelazni oblik između dugouzlaznog i dinamičkog dugog, a prijelaznost je otkrivena

u akustičkoj dimenziji pada tonske visine u zanaglasnom vokalu, koja prosječno

iznosi 2,6 ST. Iako se statistički ne razlikuje od nekih uzlaznih naglasaka, ovaj je

prosječni pad tona ipak karakteristika silaznih naglasaka.

6. 9. 2. Kakav je dinamički naglasak iz jednonaglasnog sustava?

Dinamički naglasak iz jednonaglasnog sustava (d_j) u akustičkoj dimenziji trajanja

naglašenog vokala (s prosječnim trajanjem od 107,4 ms) jednak je svim kratkim

naglascima: i kratkosilaznim i kratkouzlaznim iz tonskih četveronaglasnih sustava, i

156

kratkim naglascima iz dinamičkih sustava, i kratkim naglascima iz prijelaznih

dinamičkih ili tonskih sustava. Prosječno je trajanje naglašenog vokala u svim

kratkim naglascima od 104,4 do 113,3 ms. Prema dimenziji odnosa trajanja

zanaglasnog vokala prema naglašenome dinamički naglasak iz jednonaglasnog

sustava (s prosječnim trajanjem zanaglasnog vokala od 61,2%) najsličniji je

kratkosilaznim i dinamičkim kratkim naglascima. Prema dimenziji raspona tona

naglašenog vokala dinamički se naglasak (s prosječnim rasponom silaznosti od 1,3

ST) razlikuje samo od dugosilaznih naglasaka. Prema odnosu tonske visine

naglašenog i zanaglasnog vokala (s prosječnim padom zanaglasnog vokala od 3,3

ST) dinamički kratki naglasak pripada skupini u kojoj se nalaze svi silazni naglasci i

svi naglasci iz dinamičkog sustava. Prema intenzitetskom padu zanaglasnog vokala

(prosječno za 6,5 dB) i prema koeficijentu korelacije tijeka tona i intenziteta

(prosječno 0,78) također se ne razlikuje ni od silaznih naglasaka tonskog sustava ni

od naglasaka dinamičkog sustava. Možemo zaključiti da je dinamički naglasak iz

jednonaglasnog sustava akustički jednak kratkosilaznom naglasku iz tonskih sustava.

Slika 35 prikazuje prosječni tijek tona i trajanje naglaska iz jednonaglasnog sustava.

Taj se naglasak do sada često nazivao tromi, dinamički poludugi, "zagrebački",

"gospodski", "zagrebački oberagramerski" i sl. U analiziranom korpusu ovaj se

naglasak pojavio kod dva govornika iz Zagreba, jednog govornika iz Varaždina i

jednog govornika iz Križevaca.

0.00

0.10

0.20

0.30

0.40

0.50

0.60

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

dinamički kratki naglasak

Slika 35. Tijek tona i trajanje dinamičkog naglaska iz jednonaglasnog sustava

157

Dakle, kod potpune neutralizacije dugih i kratkih naglasaka ne nastaje tzv.

dinamički poludugi, već dinamički kratki, a taj dinamički kratki jednak je kratkom

naglasku iz dvonaglasnog dinamičkog sustava, kratkom naglasku iz prijelaznih

sustava i kratkosilaznom iz tonskog četveronaglasnog sustava.

6. 9. 3. Kratkosilazni ili dinamički kratki?

Opisujući jedini naglasak iz dinamičkog sustava već smo naišli na činjenice koje

dokazuju da postoji samo jedan kratki silazni naglasak. Svi kratkosilazni, bez obzira

na to iz koje tonske podskupine potječu, i svi kratki naglasci, bez obzira na to iz koje

dinamičke ili prijelazne skupine potječu, imaju iste akustičke karakteristike: kratko

trajanje naglašenog vokala (prosječno od 105 do 113 ms), trajanje zanaglasnog

vokala od oko 60% naglašenog (osim u dalmatinskom tonskom sustavu u riječima u

kojima se ostvaruju fonološke zanaglasne dužine), mali raspon silaznosti naglašenog

vokala (prosječno od 1,3 do 1,7 ST), veći pad tona u zanaglasnom vokalu (za 3 do 4

ST), veći pad intenziteta u zanaglasnom vokalu (za 6 do 8 dB) i veliki koeficijent

korelacije tijeka tona i intenziteta (od 0,78 do 0,92). Možemo zaključiti da postoji

samo jedan dinamički kratki naglasak, bez obzira na to bio on jedini naglasni entitet

u sustavu govornika ili ima dugi parnjak, i bez obzira na to potječe li iz dinamičkog

naglasnog sustava ili tonskog sustava u kojem ima uzlazni parnjak. Hoćemo li ga

nazivati kratkosilaznim ili dinamičkim kratkim, svejedno je.

6. 9. 4. Kakav je dinamički dugi naglasak?

Dugi naglasak (d_2) koji se pojavljuje u dinamičkom dvonaglasnom sustavu (u

riječima koje bi u četveronaglasnom sustavu imale dugosilazni ili dugouzlazni

naglasak) i dugi naglasak (d_2_3) koji se pojavljuje u prijelaznom dinamičkom ili

tonskom sustavu (u riječima koje bi u četveronaglasnom sustavu imale dugouzlazni

naglasak) nazvali smo dinamičkim dugim. Njegove su akustičke karakteristike: dugo

trajanje naglašenog vokala (prosječno od 140 do 150 ms), trajanje zanaglasnog

vokala od oko 50% naglašenog (zbog čega više sliči dugim nego kratkim naglascima

iz tonskog sustava, i više sliči dugouzlaznom nego dugosilaznom), mali raspon

silaznog tona u naglašenom vokalu (prosječno od 1,6 do 1,7 ST), što ga potpuno

158

odvaja od dugosilaznih (u kojima je raspon od 2,9 do 3,7 ST) i uzlaznih naglasaka

(koji imaju mali raspon od 0,8 do 1,3 ST), pa u toj dimenziji najviše sliče

kratkosilaznim i dinamičkim kratkim naglascima. Prema tonskom padu zanaglasnog

vokala od 3 ST dinamički dugi naglasak sličan je silaznima, a jasno se razlikuje od

uzlaznih naglasaka u kojima zanaglasni vokal opada najviše za 1,2 ST. Prema padu

intenziteta u zanaglasnom vokalu od oko 6 dB i prema velikom koeficijentu

korelacije tijeka tona i intenziteta od 0,83 dinamički dugi naglasak jasno se svrstava

među dinamičke i silazne naglaske. Dakle, pojedine akustičke dimenzije dokazuju da

je dinamički dugi naglasak zasebna naglasna kategorija jer se razlikuje i od

dugouzlaznog, i od dugosilaznog i od dinamičkog kratkog. Prema osobinama tona i

intenziteta najsličniji je dinamičkom kratkom, ali se prema trajanju jasno izdvaja kao

dugi.

6. 9. 5. Jedan ili više dugosilaznih naglasaka?

Dugosilazni se naglasak pojavljuje u tonskim četveronaglasnim podsustavima

(ds_4_dal, ds_4_sla, ds_4_ost) kao i u prijelaznom sustavu između dinamičkog i

tonskog (ds_2_3, ds_3). Dugosilazni naglasak u svim je percepcijskim

podskupinama jednakih akustičkih osobina, od kojih je najvažnija silazna tonska

krivulja velikog raspona tijekom naglašenog vokala (prosječno od 2,9 do 3,7 ST).

Dugosilazni naglasak, kao i dva uzlazna naglaska, možemo smatrati naglaskom koji

obilježava tonski naglasni sustav jer se ne pojavljuje u dinamičkom dvonaglasnom

sustavu. Iako smo očekivali da će postojanje dugouzlaznog naglaska biti posebnost

prijelaznog tronaglasnog sustava (sustava između tonskog i dinamičkog), pokazalo

se da je naglasak koji osigurava prijelaznu kategoriju zapravo dugosilazni, a na

mjestu dugouzlaznog nalazi se već opisani dinamički dugi (d_2_3) ili prijelazni oblik

između dugouzlaznog i dinamičkog dugog (du_3). Da bi se dogodila potpuna

neutralizacija tonskog sustava u dinamički sustav, dugosilazni naglasak trebao bi

prijeći u dinamički dugi. Prijelaz bi se mogao dogoditi na način da naglašeni vokal

ostane dug, a da se raspon njegove silazne tonske krivulje smanji sve do vrijednosti

tipičnih za dinamičke naglaske (od 1,3 do 1,6 ST). Međutim, prijelazni oblik

dugosilaznog naglaska u dinamički dugi kao međustupanj neutralizacije u

snimljenom korpusu nije otkriven. U dvonaglasnim dinamičkim sustavima

dugosilaznog naglaska nema, a pojavljuje se samo dinamički dugi.

159

6. 9. 6. Jedan ili više dugouzlaznih naglasaka?

Pretpostavili smo postojanje dugouzlaznog naglaska u tonskim četveronaglasnim

podsustavima (du_4_dal, du_4_sla, du_4_ost) i u prijelaznom sustavu između

dinamičkog i tonskog (du_3). Dugouzlazni se naglasak u sve tri varijante

četveronaglasnog sustava ostvaruje jednakim akustičkim sredstvima: dugim

trajanjem naglašenog vokala (prosječno od 146 do 165 ms), trajanjem zanaglasnog

vokala od oko 50% naglašenog, malim rasponom silaznosti u naglašenom vokalu (od

1,0 do 1,3 ST), visokom tonskom razinom zanaglasnog vokala (čija je prosječna

visina za samo 0,2 do 1,2 ST niža od visine naglašenoga), malim padom intenziteta

zanaglasnog vokala prema naglašenom (od 2,9 do 4,2 dB) i malim do srednjim

koeficijentom korelacije između tijeka tona i intenziteta (0,22 do 0,56). U

prijelaznom tronaglasnom sustavu naglasak koji smo nazvali dugouzlaznim (du_3)

zapravo je prijelazni oblik između tonskog dugouzlaznog i dinamičkog dugog jer je

zanaglasni vokal tonski niži za prosječno 2,6 ST po čemu se statistički ne razlikuje ni

od uzlaznih ni od silaznih naglasaka. Možemo pretpostaviti da se kod nekih

govornika kod kojih se ponekad čuje (ili misli da čuje) dugouzlazni (d_2_3), to

zapravo događa vrlo rijetko, i većinom se ne radi o dugouzlaznom, već o

dinamičkom dugom, čija je akustička osobina pad tona i intenziteta u zanaglasnom

vokalu i po tome se ne razlikuje od silaznih naglasaka. Možemo zaključiti da se

"pravi" dugouzlazni, čije su karakteristike dugi, tonski ravan naglašeni vokal, visoka

razina tona u zanaglasnom vokalu i slabo opadanje intenziteta u zanaglasnom vokalu,

pojavljuje samo u tonskim četveronaglasnim sustavima, u kojima postoji i

kratkouzlazni naglasak. Dugouzlazni se naglasak od kratkouzlaznog razlikuje samo

duljim trajanjem naglašenog vokala i kraćim trajanjem zanaglasnog vokala.

6. 9. 7. Jedan ili više kratkouzlaznih naglasaka?

Rezultati analize većine akustičkih parametara nisu dokazali značajnu razliku između

kratkouzlaznog naglaska koji se pojavljuje u dalmatinskom, u slavonskom i u ostalim

četveronaglasnim govorima (ku_4_dal, ku_4_sla, ku_4_ost). Sva tri kratkouzlazna

naglaska pokazuju jednake tendencije: naglašeni je vokal prosječno blago silazan,

raspona 0,8 do 1,2 ST (po čemu se ne razlikuje od kratkosilaznog); zanaglasni vokal

160

ostaje na približno jednakoj tonskoj visini kao i naglašeni, tj. prosječno je za 0,2 do

1,2 ST niži (po čemu se razlikuje od silaznih naglasaka); zanaglasni je vokal za samo

2,4 do 4,0 dB slabijeg intenziteta od naglašenog (po čemu se razlikuje od silaznih

naglasaka u kojima intenzitet opada za 6 do 8 dB); koeficijent korelacije tijeka tona i

intenziteta je vrlo mali (od 0,38 do 0,66, po čemu se također razlikuje od silaznih

naglasaka); trajanje naglašenog vokala je oko 105 do 110 ms (po čemu se razlikuje

od dugih naglasaka). Budući da je u kratkouzlaznom naglasku iz dalmatinskoga

govora trajanje zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni vokal (koje iznosi 95%)

mnogo duže nego u ostala dva sustava (u slavonskom je 73,9, a u ostalima 72,1%),

ono zasigurno utječe na kretanje tona i intenziteta. Naime, što je početni dio tonske

konture zanaglasnog vokala može se smatrati relevantnijim parametrom od ukupne

tonske konture, budući da jezgra ostvaruje samo na tom dijelu, a drugi dio

zanaglasnog vokala preuzima obilježja intonacijskog završetka i znatno opada u

tonu. Budući da se u dalmatinskom izgovoru mnogo jasnije ostvaruje fonološka

zanaglasna duljina, posebno smo analizirali tonsku konturu kratkouzlaznih naglasaka

sa zanaglasnom dužinom i bez nje te usporedili konturu koja se pojavljuje u

dalmatinskom izgovoru od one koja se javlja u slavonskom izgovoru (Slika 36, Slika

37).

0

0.1

0.2

0.3

0.4

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

ku_dalmatinski

ku_slavonski

Slika 36. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom naglasku bez zanaglasne dužine

161

0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

ku+zd_dalmatinski

ku+zd_slavonski

Slika 37. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom naglasku sa zanaglasnom dužinom

Osnovna razlika između kratkouzlaznog naglaska u slavonskome izgovoru i

istog naglaska u dalmatinskom izgovoru je u odnosu tonske visine zanaglasnog

vokala prema naglašenome. U dalamtinskome je izgovoru zanaglasni vokal na višoj

tonskoj razini nego naglašeni, dok su u slavonskome izgovoru na približno istoj

tonskoj razini. Iako su konture naglašenog vokala u oba regionalna izgovora pretežno

ravne, ipak slavonski izgovor ima neznatno silazniju tonsku konturu naglašenog

vokala. U dalamtinskome se izgovoru ostvaruje zanaglasna duljina, i to većinom

nakon kratkouzlaznog naglaska. Usporedimo li rezultate ove akustičke analize i opise

tonskog kretanja stručnjaka koji na temelju auditivnog dojma opisuju tijek tona i

intenziteta (Belić prema Peco, 1971; Brozović, 1954/55; Kravar, 1988) vidimo da

auditivni opisi, ne samo da su vrlo različiti, već uglavnom i ne odgovaraju akustičkoj

realnosti. Prema Kravaru, tzv. "sjeveroistočni tip" uzlaznih naglasaka (Osijek,

Vinkovci, Novi Sad) i prema Beliću uzlazni naglasci u Vojvodini imaju u

zanaglasnom vokalu znatno viši ton nego u naglašenom vokalu, dok Brozović smatra

da čuje prosječno niži zanaglasni vokal u uzlaznim naglascima sjeveroistočnog tipa.

Belić također smatra da je u tom dijalektalnom tipu naglašeni vokal izrazito uzlazan,

dok Brozović i Kravar smatraju da je ravan. Auditivni opis se s ovdje iznesenim

akustičkim djelomično podudara samo u opisu tijeka naglašenog vokala koji jest

ravan. Zanaglasni vokal nakon slavonskih uzlaznih naglasaka na istoj je razini kao i

162

naglašeni vokal (nije dakle ni izrazito viši, ni izrazito niži). U opisu dalmatinskog

tipa uzlaznog naglaska istini je najbliže bio Brozović, koji zanaglasni vokal opisuje

kao izrazito viši od naglašenog, no njegov je opis pogrešan u tumačenju kretanja

tonske krivulje. Krivulja naglašenog vokala uvijek je ravna (dakle nije izrazito

uzlazna), a krivulja zanaglasnog vokala iako je fonološki možemo interpretirati kao

također ravnu (visoka tonska razina) radi se o akustički silaznoj tonskoj konturi.

Silaznost je u dalmatinskom izgovoru izrazitija kod uzlaznih naglasaka sa

zanaglasnom dužinom jer se u njemu počinje ostvarivati intonacijski završetak.

6. 10. ZAKLJUČAK

Dakle, u hrvatskom je govoru akustičkom analizom dokazano postojanje pet

različitih naglasnih entiteta: dinamički kratki (kratkosilazni), dinamički dugi,

dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni (Slika 38 i slika u prilogu XI). Unutar tih

pet naglasnih kategorija na temelju analiziranih akustičkih varijabla dokazane su

regionalne varijante u izgovoru uzlaznih naglasaka i u ostvarenju zanaglasne dužine.

U dalmatinskom izgovoru zanaglasni se vokal ostvaruje na znatno višem početnom

tonu od prosječne tonske visine naglašenog vokala, dok su u slavonskom izgovoru

tonska visina naglašenog i zanaglasnog vokala podjednake. U dalmatinskome se

izgovoru često ostvaruje zanaglasna dužina, osobito nakon kratkouzlaznog naglaska.

Osim očekivana četiri naglaska novoštokavskog sustava, otkrili smo da

postoji i tzv. dinamički dugi koji se u dinamičkom naglasnom sustavu (u riječima u

kojima bi u tonskom sustavu bili ds i du) pojavljuje u kontrastu prema dinamičkom

kratkom. Dinamički kratki naglasak, koji se pojavljuje u dinamičkim sustavima (kao

kratki parnjak dugomu ili kao jedini naglasak u sustavu), akustički je jednak

naglasku koji u tonskom sustavu nazivamo kratkosilaznim.

Sustavi pojedinih govornika predstavljaju kontinuum prijelaza iz tonskog u

dinamički sustav. Otkrili smo da se u procesu neutralizacije dugog u kratki pojavljuje

dinamički poludugi, ali samo na mjestima gdje bi u tonskom sustavu bili dugi

naglasci (nema duljenja kratkog). Također u procesu neutralizacije dugouzlaznog

naglaska u silazni pojavljuje se prijelazni oblik dugouzlaznog (koji ima neke

karakteristike dugouzlaznog, ali teži postati dinamički dugi).

163

a) dinamički kratki naglasak (N = 1485)

b) dinamički dugi naglasak (N = 401) c) dugosilazni naglasak (N = 473)

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

0.6

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

d) kratkouzlazni naglasak (N = 329)

e) dugouzlazni naglasak (N = 323)

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

Slika 38. Prosječne vrijednosti tijeka tona i trajanja vokala u pet različitih naglasnih entiteta u hrvatskome Legenda: Na osi x prikazano je prosječno trajanje vokala (u milisekundama), a na osi y raspon tona (u oktavnim vrijednostima). N označava broj riječi čija je pojedina krivulja prosjek.

164

7. ODNOS AUDITIVNOG I AKUSTIČKOG "PREPOZNAVANJA" NAGLASAKA RIJEČI

7. 1. DEFINIRANJE I ODREĐENJE KRITERIJA AUDITIVNOG I AKUSTIČKOG

PREPOZNAVANJA

Auditivno prepoznavanje određeno je verifikacijskim postupkom slušanja stručnjaka (v.

opis metode slušne verifikacije). Kao "auditivno sigurne" odredili smo one riječi u

kojima se tijekom verifikacijskog postupka podudaraju odgovori između najmanje tri od

četiri stručnjaka. Kao "auditivno nesigurne" odredili smo one riječi kod kojih se ne

podudaraju odgovori triju ili četiriju stručnjaka i odgovori u kojima dva stručnjaka

određuju jednu, a druga dva drugu naglasnu kategoriju (više o rezultatima auditivnog

prepoznavanja v. u poglavlju IV).

Akustičko prepoznavanje određeno je postavljanjem akustičkih kriterija u tri akustičke

varijable: trajanju naglašenog vokala (u ms), odnosu ukupne tonske visine naglašenog i

zanaglasnog vokala (u ST) i rasponu tonskog kretanja u naglašenom vokalu (u ST). Na

temelju izmjerenih podataka (koji su prezentirani u prethodnim poglavljima) prema

srednjim vrijednostima i jednoj standardnoj devijaciji odredili smo akustičke granice

među naglasnim kategorijama. Za automatsko prepoznavanje naglasaka granica između

dugih i kratkih naglašenih vokala postavljena je na 133 ms, razlika između uzlaznih i

silaznih naglasaka na 1,2 ST u mjerenju odnosa tonske visine naglašenog i zanaglasnog

vokala, a dugosilazni se naglasak izdvaja ako je raspon tona u naglašenom vokalu veći

2,9 ST. Dakle program pomoću tri binarne odluke, donesene analizom triju akustičkih

podataka, automatski ispisuje rješenje + ili -:

1. varijabla (1V): trajanje naglašenog vokala; ako je ≥ 133 ms tada je dugi naglasak (+)

2. varijabla (2V): odnos prosječne tonske visine naglašenog vokala prema

zanaglasnomu; ako je ≥ 1,2 ST tada je silazni naglasak (+)

3. varijabla (3V): raspon tona u naglašenom vokalu; ako je ≥ 2,9 ST tada je dugosilazni

naglasak (+)

Kombinacijom tih triju akustičkih kategorija mogu se dobiti pet pretpostavljenih

naglasnih entiteta:

ds (1V + dugi; 2V + silazni, 3V + dugosilazni)

165

du (1V + dugi, 2V - silazni, 3V - dugosilazni)

ks (1V - dugi, 2V + silazni, 3V - dugosilazni)

ku (1V - dugi, 2V - silazni, 3V - dugosilazni)

dd (1V + dugi, 2V + silazni, 3V - dugosilazni)

Postoje i kombinacije koje rezultiraju trima varijantama s kontradiktornim akustičkim

podacima:

x1 (1V - dugi; 2V + silazni, 3V + dugosilazni) – skraćeni (kratki) ds

x2 (1V - dugi; 2V - silazni, 3V + dugosilazni) – skraćeni ds, s visokim zanagl. vokalom

x3 (1V + dugi; 2V - silazni, 3V + dugosilazni) – ds, s visokim zanaglasnim vokalom

Dakle, na temelju podatka o trajanju naglašenog vokala, raspna tona u tom

vokalu i odnosa ukupne tonske visine zanaglasnog vokala prema naglašenomu, u tri je

koraka automatski donesena odluka koji od pet (odn. uključujući i kontradiktorne opise

osam) mogućih naglasaka riječ nosi.

S kolikom točnošću postavljene granice odgovaraju perceptivnim granicama

među naglasnim kategorijama, trebalo bi dokazati perceptivnim testovima identifikacije i

diskriminacije38. Fonetski je očekivano da se akustički podaci za različite auditivne

kategorije djelomično preklapaju. Naime, u analizi korpusa postoji preklapanje dugih i

kratkih naglasaka kod trajanja naglašenog vokala između 113 i 133 ms (svi kraći su

vjerojatno kratki, svi duži su dugi naglasci). Razlika između uzlaznih i silaznih naglasaka

je nesigurna kada je zanaglasni vokal za 1,2 do 2,7 polutonova niži od naglašenog (sve

tonske razlike manje od toga su karakteristika uzlaznih naglasaka, a sve veće od toga

silaznih). Ako je raspon tona u naglašenom vokalu između 1,8 i 2,8 ST, akustički ne

možemo biti sigurni je li izgovoren dugosilazni naglasak, a ako je raspon tona 2,9 ST ili

veći radi se o dugosilaznom naglasku.

38 Za hrvatski postoje dva rada koja ispituju perceptivne granice kaetgorija dugih i kratkih

naglašenih vokala (Bakran, 1988; Moldner, 1994), o prijepornosti ispitivanja tonskih granicama između

silaznih i uzlaznih naglasaka v. poglavlje 1.5.1.

166

7. 2. REZULTATI AKUSTIČKOG PREPOZNAVANJA

Ukupan akustički analizirani korpus sastoji se od 2.809 pojavnica39. Ukupan korpus

analiziran prema prethodno navedenim kriterijima, daje sljedeće rezultate prikazane u

tablici 29:

Tablica 29. Rezultati ukupnog akustičkog prepoznavanja pojavnica u korpusu i njihov odnos prema očekivanju

Akustičkim kriterijima definirane naglasne kategorije

%

Broj pojavnica

Naglasne kategorije očekivane prema rječnicima

%

Broj pojavnica

ds 9,7 274 ds 21,3 599 du 8,5 239 du 26,8 752 ks 45 1264 ks 26,45 743 ku 11,1 311 ku 25,45 715 dd 21 590 x1 3,6 101 x2 0,4 10 x3 0,7 20 Ukupan broj 2809 2809 Legenda: x1 – skraćeni (kratki) ds (ds po rasponu tona u nagl. vokalu); x2 – skraćeni ds, s

visokim zanaglasnim vokalom; x3 – ds, s visokim zanaglasnim vokalom

Za daljnju analizu odabrane su samo "sigurne" akustičke kategorije ds, du, ks, ku i dd, a

tri kategorije u kojima se javljaju oprečni akustički znakovi od pretpostavljenih

izostavljene su iz daljnje analize. Pet akustički sigurnih kategorija uspoređeno je s

rezultatima dobivenim postupkom verifikacije u dvije zasebne skupine: u jednoj su

verifikacijskim postupkom dobivene "sigurne" auditivne kategorije, a u drugoj

verifikacijskim postupkom dobivene "nesigurne" auditivne kategorije.

39 Taj je korpus manji od ukupno snimljenog i verificiranog zbog nekoliko razloga: izostavljane

su pojavnice u kojima se naglasak pojavio na drugom slogu, pojavnice s uzlaznim jezgrama, pojavnice u

kojima se nisu mogle očitati neki akustički podaci zbog prijelaza u škripavu fonaciju, šapat i sl.

167

7. 3. AUDITIVNO SIGURNE NAGLASNE KATEGORIJE I AUTOMATSKO AKUSTIČKO

PREPOZNAVANJE

Ukupan korpus u ovoj analizi sveden je na 1831 pojavnicu auditivno "sigurno"

verificiranih pojavnica. Usporedba rezultata akustičkog prepoznavanja i rezultata

auditivnog prepoznavanja pokazuje da se samo 1270 pojavnica, tj. 69,4% uspoređenog

korpusa podudara u određenju naglasne kategorije. Budući da ne možemo biti sasvim

sigurni niti u valjanost akustičkih kriterija niti u valjanost perceptivnog prepoznavanja,

pokušali smo na više načina otkriti moguće razloge takve velike diskrepancije između

akustike i percepcije.

Jedan je način usporedba rezultata za govornike dinamičkog i govornike tonskog

sustava jer pretpostavljamo da je dinamički sustav nesigurniji i različitiji, a tonski, zbog

većeg broja kategorija jasniji. Od 700 pojavnica iz dinamičkog sustava koje su određene

kao auditivno sigurne njih 522, tj. 74,57% jednako su prepoznate i prema akustičkim

kriterijima. Od 1131 pojavnice tonskog sustava koje su definirane kao auditivno sigurne

njih 748, tj. 66,14% jednako su prepoznate i akustičkim kriterijima. Razlog dakle nije u

vrsti naglasnog sustava, a dobiveni je rezultat suprotan od očekivanog. Nesigurne

perceptivne kategorije kojih je više u dinamičkom sustavu zapravo su već eliminirane

odabirom samo verifikacijski "sigurnih" pojavnica.

Drugi je put kojim možemo objasniti ovu razliku analiza pojedinih naglasnih

kategorija usporedo s gledišta akustike i perceptivnih odluka. U tablici 30 u akustički

prepoznatim kategorijama pojavnice su analizirane dalje prema auditivno prepoznatima,

tj. verificiranim kategorijama. Podaci izneseni u ovoj tablici i napomene uz pojedine

auditivno nedvojbene pojavnice dokazuju utjecaj očekivanja na slušnu odluku

stručnjaka. Očekivanje se može oblikovati na dva načina: na temelju poznavanja svake

riječi i njezinog standardnog naglaska i kontekstom svakog pojedinog ispitanika (jer

slušač u jednom nizu procjenjuje više riječi istog govornika, pa ako govornik ima

primjerice dugouzlazni naglasak u nekoliko riječi, očekujemo da će ga imati i u

sljedećima). Koliko utječe kontekst na temelju tih podataka ne možemo analizirati (jer bi

kao varijablu trebalo uzeti vrijeme, tj. koje su riječi prve procijenjene, a koje kasnije

tijekom verifikacije). No, dokazati možemo veliki utjecaj očekivanja određene

normativne kategorije. U skupini akustički "prepoznatih" kratkouzlaznih naglasaka samo

je 63,8% verificirano s tim naglaskom, a čak 30% riječi iz te skupine verificirano je s

dugouzlaznim naglaskom. Vjerojatno granica između dugouzlaznog i kratkouzlaznog

168

naglaska koja je određena trajanjem naglašenog vokala od 133 ms, nije postavljena točno

na granici dviju kategorija, te je granica na kojoj kratkouzlazni prelazi i dugouzlazni

nešto kraće trajanje naglašenog vokala. Međutim, i u skupini akustički "prepoznatih"

dugouzlaznih naglasaka, samo je 76,4% auditivno verificirano s tim naglaskom, dok je

čak 19,7% verificirano s kratkouzlaznim. Dakle, postavimo li granicu između tih dviju

kategorija na kraćem trajanju, tada će ovaj broj akustički "pogrešno" prepoznatih

naglasaka porasti. Rezultati ove analize pokazuju da se dio pojavnica s očekivanim

dugosilaznim i dugouzlaznim naglaskom preklapa, što je fonetski normalna pojava. No,

te se pojavnice auditivno vrlo sigurno kategoriziraju u očekivane naglasne kategorije, što

je prema teoriji informacija također predvidiva pojava. Naime, pogledamo li o kojim se

akustički i perceptivno nejednako prepoznatim riječima radi, vidimo da je većina riječi

koje su akustički određene kao kratkouzlazne, a auditivno verificirane kao dugouzlazne,

zapravo skupina riječi u kojima se normativno očekuje dugouzlazni, a kod govornika tih

riječi je većinom prepoznato slavonsko podrijetlo. U suprotnom slučaju (akustika kaže

dugi, percepcija kratki) također se radi o riječima u kojima je na percepciju

najvjerojatnije utjecalo očekivanje jer bi većina riječi prema normi trebala imati

kratkouzlazni. I u toj skupini pojavnice najčešće pripadaju govornicima podrijetlom iz

Slavonije. Dakle, dodatna analiza svake pojedine pojavnice ukazuje i na posebnost

tonskog naglasnog sustava u Slavoniji: kraćenje dugih naglašenih vokala i duljenje

kratkih vokala40

Napomene u tablici 30 koje su dane uz još neke auditivne kategorije pokazuju

utjecaj očekivane naglasne kategorije na njezino "prepoznavanje". Dakle, možemo

zaključiti da očekivanje igra veliku ulogu u slušnom prepoznavanju te se u analizama ne

bismo smjeli oslanjati samo na sluh, čak i kada se radi o verificiranom korpusu u kojem

se više slušača slaže u procjeni.

Što se tiče akustičkog "prepoznavanja" kategorija, treba imati na umu da je broj

ovdje akustički definiranih kriterija reduciran na samo tri veličine: trajanje naglašenog

vokala, odnos tonske visine zanaglasnog i naglašenog vokala te raspon tona u

naglašenom vokalu. Kao što vidimo tijek tonske krivulje uopće nije uzet kao kriterij za

prepoznavanje naglasaka (osim posredno definiranjem veličine raspona tona u

naglašenom vokalu kojim se izdvaja dugosilazni naglasak). Osim što perceptivne granice

kategorija nisu prethodno dokazane, treba imati na umu i mogućnost postojanja drugih

40 O pojavi duljenja kratkih naglasaka u osječkom govoru v. Benić (u tisku).

169

akustičkih migova dostatnih za auditivno prepoznavanje i razlikovanje pojedinih

naglasnih kategorija.

Tablica 30. Odnos akustički "prepoznatih" i auditivno verificiranih (sigurnih) naglasnih kategorija

Akustički prepoznata kategorija

Broj

Auditivno prepoznata kategorija (verificirani naglasci)

Broj

Količina auditivnog prepozn. unutar akustičke kategorije

(%)

Napomena o normativno očekivanoj naglasnoj kategoriji i regionalnom izgovoru govornika

ds 171 88,1 du 1 0,5 ks 16 8,2 ku 1 0,5

ds 194

dd 5 2,6

ds 2 1,0 du 155 76,4 ks 4 2,0 ku 40 19,7 očekivanje ku, slavonski izgovor

du 203

dd 2 1,0

ds 14 1,5 du 25 2,8 očekivanje du i zanaglasne duljine ks 780 86,2 ku 64 7,1 dinamički sustav

ks 905

dd 22 2,4

du 77 30,0 očekivanje du, slavonski izgovor ks 14 5,4 dinamički sustav ku 164 63,8

ku 257

uj 2 0,8

ds 59 21,7 očekivanje ds du 62 22,8 očekivanje du ks 123 45,2 očekivanje ks ili ku ku 6 2,2 očekivanje ku

dd 272

dd 22 8,1 očekivanje ds ili du, dinamički sustav Ukup. 1831

170

7. 4. AUDITIVNO NESIGURNE NAGLASNE KATEGORIJE I AKUSTIČKO PREPOZNAVANJE

Iz ukupnog korpusa izdvojeno je 847 auditivno nesigurnih naglasnih pojavnica (u kojima

se dva ili više slušača međusobno ne slažu u opisu naglasne kategorije) koje su akustički

obrađene i prepoznate u jednoj od pet akustički definiranih kategorija. U ovoj auditivno

"nesigurnoj" skupini 4,3% pojavnica akustički su prepoznate s dugouzlaznim naglaskom,

6,4% s kratkouzlaznim, 9,4% s dugosilaznim, 37,5% s dinamičkim dugim i 42,4% s

kratkosilaznim naglaskom. Potražimo li uzrok kolebanja među odgovorima stručnjaka,

nailazimo na činjenicu da je 81% pojavnica ovoga dijela korpusa podrijetlom od

govornika za koje pretpostavljamo da imaju dinamički sustav. Ovo je još jedna potpora

tvrdnji da je dinamički naglasni sustav polariziran na kratki (kratkosilazni) i dugi

dinamički naglasak, no te dvije kategorije nisu jasno uspostavljene u svijesti slušača.

7. 5. ZAKLJUČAK

Očekivanje određenih normativnih naglasaka vrlo snažno utječe na auditivnu procjenu

slušača. Stoga, verificirani naglasni korpus ne odgovara u potpunosti akustičkoj realnosti

riječi. Podudarnost prepoznavanja naglaska riječi na temelju zadanih akustičkih kriterija

i auditivno verificiranih naglasaka iznosi 69,4%. Pretpostavljamo da je 30%

nepodudaranja između auditivnog i automatskog akustičkog prepoznavanja u većoj mjeri

nastalo zbog "netočnog" auditivnog prepoznavanja, koje je pod velikim utjecajem

očekivanja, a u manjoj mjeri zbog pogrešno postavljenih akustičkih granica u

automatskom prepoznavanju. Granica između dugih i kratkih naglasaka koja je

postavljena na 133 ms trajanja naglašenog vokala, vjerojatno se nalazi na malo kraćem

trajanju naglašenih vokala. Granica između silaznih i uzlaznih naglasaka koja je

postavljena na 1,2 ST u razlici visine zanaglasnog vokala prema naglašenomu, može

prilično sigurno (s manje od 10% pogreške) razlučiti uzlazne od silaznih naglasaka.

Granica od 2,9 ST u rasponu naglašenog vokala također može sa velikom vjerojatnošću

(s manje od 10% pogreške) razlučiti dugosilazni od svih ostalih naglasaka.

Kod tih akustičkih kriterija u prepoznavanju naglasaka treba imati na umu da su

riječi na temelju čijih se podataka mjerila uspješnost prepoznavanja bile izgovarane u

kraćoj rečenici, pod rečeničnim naglaskom većinom u silaznoj jezgri te da se radi o

dvosložnim riječima (s variranjem tempa izgovora među različitim govornicima). Za

prepoznavanje višesložnih riječi, riječi u dužim intonacijskim jedinicama ili samostalno

171

izgovorenih riječi-rečenica, da i se postigao jednak stupanj "točnog" prepoznavanja,

vjerojatno treba modulirati trajanje i raspon tona.

Još jednom moramo istaknuti da postavljeni akustički kriteriji ne dokazuju

granice među naglasnim kategorijama, već ih prema akustičkim podacima dobivenim

statističkom analizom tek pretpostavljaju. Za dokazivanje granica kategorija potrebno je

osmisliti perceptivno istraživanje koje pomoću testova identifikacije i diskriminacije na

kontinuiranom nizu akustičkih podražaja dokazuje granice među kategorijama.

172

8. ZANAGLASNA DUŽINA

8. 1. UVOD

Zanaglasne dužine pripadaju ili osnovi riječi ili tvorbenim i obličnim nastavcima (Barić i

sur, 1995). Dužine koje pripadaju osnovi riječi najčešće su one ispred suglasničkog

skupa koji počinje sonantom, tzv. pozicijska dužina (npr. òpanak – òpānka). Zanaglasne

dužine obličnih nastavaka trebale bi se ostvarivati u pojedinim padežima imenica, u

pojedinim glagolskim oblicima, u određenom vidu pridjeva te pojedinim padežima

neodređenog vida pridjeva. Dužine se ostvaruju u određenim imeničkim, pridjevskim i

priložnim tvorbenim nastavcima. Dosadašnja istraživanja izgovora, percepcije i

prihvatljivosti fonološke zanaglasne dužine ukazuju na to da se fonološki dugi

zanaglasni vokali u suvremenom hrvatskom izgovoru ostvaruju samo u nekim oblicima

riječi (Magner i Matejka, 1971) i u kraćoj izvedbi (Bakran, 1984; 1985/86). Duža,

klasična izvedba zanaglasne dužine procjenjuje se kao standardna, no njezina je

poželjnost mnogo manja (Bakran, 1985/86; Škarić i Lazić, 2002; Škarić i Varošanec-

Škarić, 2003) te ne pripada suvremenom verificiranom hrvatskom idiomu. Smatra se da

su dužine očuvanije u predzadnjem slogu (dakle u trosložnim i višesložnim riječima),

nego u posljednjem slogu.

8. 2. POSTUPAK

Ovo istraživanje na vrlo malom i ograničenom korpusu pristupa ispitivanju ostvarenja

zanaglasne dužine. Budući da su za ispitivanje akustičke vrijednosti naglasaka odabrane

većinom imenice, zanaglasna dužina mjerena je u imeničkim tvorbenim nastavcima u

riječima: radnik, putnik; glupost, važnost, tupost; radost, vučjak, pakost, pamet; papir,

čudak, pušač, paket. Da bi usporedba fonoloških dugih i kratkih zanaglasnih vokala bila

fonetski valjana uzete su u obzir samo riječi vrlo slične fonetske konstrukcije (dvosložne

riječi s naglašenim prvim slogom, ostvarene uvijek u istoj rečeničnoj poziciji, vokali u

zatvorenom slogu, podjednak broj i vrsta okolnih glasnika). Na temelju odabranog

korpusa možemo zaključiti koliko se često u hrvatskom (u imeničkim tvorbenim

nastavcima) pojavljuje zanaglasna dužina i koliko je trajanje potrebno da bi se

percipirala. Moći ćemo zaključiti i koliko je trajanje zanaglasne dužine s obzirom na

173

vrstu naglaska u prethodnom vokalu. Također, moći ćemo zaključiti u kojim je

dijalektalnim regijama Hrvatske zanaglasna dužina očuvanija.

8. 3. REZULTATI: ANALIZA NORMATIVNO OČEKIVANIH NAGLASNIH I ZANAGLASNIH

KATEGORIJA

Ukupni rezultati dobiveni analizom odnosa trajanja zanaglasnih vokala prema

naglašenom vokalu, pokazuju da zanaglasni dugi vokali (u kategoriji normativno

očekivanih dugih) traju prosječno 62,5% trajanja naglašenog vokala, a zanaglasni kratki

vokali 57,6% trajanja naglašenog (s razlikom između otvorenih i zatvorenih slogova

manjom od 1%). Iako je ova razlika, koja prosječno iznosi 4 do 5%, statistički značajna

(p < 0,000), ipak je nedovoljna za percepciju. Zanaglasni dugi vokali za manje od 5%

duži su od zanaglasnih kratkih, što je kod prosječnog trajanja od 70 ms ispod

perceptivnog praga razlike od 10 ms.

Analiziramo li prosječne vrijednosti trajanja u ms ukupni rezultati pokazuju da

zanaglasni fonološki dugi vokali (svi se nalaze u zatvorenim slogovima) traju prosječno

67,3 ms (SD 19,5), a zanaglasni fonološki kratki 71,4 ms (SD 18,5), što je tendencija

suprotna od očekivane. Budući da pretpostavljamo da je trajanje vokala u otvorenim

slogovima duže nego u zatvorenim, zanaglasne fonološki kratke vokale razdvojili smo u

dvije skupine. Rezultati pokazuju da kratki zanaglasni vokali u zatvorenim slogovima

traju prosječno 69,0 ms (SD 17,5), a u otvorenim slogovima 73,2 ms (SD 19,1). Iako

vidimo da otvoreni slog utječe na produljeno trajanje, taj utjecaj nije toliko velik da bi

mijenjao ukupni rezultat; zanaglasni fonološki kratki slogovi prosječno su duži od

fonološki dugih i u zatvorenim slogovima. Ova razlika u trajanju, koja pokazuje

tendenciju da zanaglasni fonološki dugi vokal traje kraće od fonološki kratkog, nije

statistički značajna. Ova je mala prosječna razlika vjerojatno nastala zbog različitih

mirkoprozodijskih utjecaja u pojedinim analiziranim riječima. Iz ukupnih podataka o

apsolutnom trajanju vokala, kao i iz podatka o relativnom trajanju (izraženom kao odnos

trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu), zaključujemo da se zanaglasna

fonološka dužina vokala u suvremenom općem hrvatskom govoru potpuno izgubila.

Trajanje zanaglasnih vokala analizirano je i prema pojedinim naglascima.

Rezultati pokazuju (Tablica 31) da su apsolutna trajanja zanaglasnih vokala prosječno

između 60 i 80 ms, ali njihovo variranje ne pokazuje sustavnu ovisnost o fonološkom

obilježju dužine zanaglasnih vokala, već o vrsti naglašenog vokala. Jedino se u uzlaznim

174

naglascima može dokazati fonetska razlika između fonološki dugih i kratkih zanaglasnih

vokala. Ta se razlika ne ostvaruje apsolutno dužim trajanjem zanaglasnog vokala, već

skraćenim trajanjem naglašenog vokala ispred nenaglašenog fonološki dugog vokala.

Odnos trajanja fonološki dugog zanaglasnog vokala prema naglašenomu u

dugouzlaznom je naglasku 58%, a fonološki kratkog 52%. Iako apsolutna trajanja

zanaglasnih vokala pokazuju suprotnu tendenciju, ovaj je odnos ostvaren time što je

naglašeni vokal u dugouzlaznom naglasku kraći (127 ms) ako ga prati fonološki dugi

vokal, a duži (151 ms) ako je nakon njega fonološki kratki vokal. Sličan se obrazac

pojavljuje u kratkouzlaznom naglasku. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema

naglašenom kod dugih je zanaglasnih vokala 80%, a kod kratkih 66%. Trajanje

naglašenog vokala u kratkouzlaznom naglasku je 97 ms, ako ga prati fonološki dugi

vokal, a 103 ms, ako ga prati fonološki kratki vokal. Kod silaznih naglasaka zanaglasni

fonološki dugi vokali prosječno su kraći od zanaglasnih fonološki kratkih vokala, kako u

apsolutnom trajanju, tako i u odnosu trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu.

Tablica 31. Prosječno trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri normativno očekivana naglaska s obzirom na fonološko obilježje dužine i kračine zanaglasnog vokala (89 govornika)

Vrsta naglaska

Vrsta zanaglasnog vokala


Trajanje zanaglasnog vokala (ms)

Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom vokalu (%)

ds dug (z. s.) 141 61 45 % kratak (z. s.) 144 69 49 % kratak (o. s.) 160 69 44 % du dug (z. s.) 127 68 58 % kratak (z. s.) 151 75 52 % kratak (o. s.) 144 74 52 % ks dug (z. s.) 113 64 58 % kratak (z. s.) 108 65 63 % kratak (o. s.) 110 72 68 % ku dug (z. s.) 97 74 80 % kratak (z. s.) 103 65 66 % kratak (o. s.) 124 81 66 % Legenda: z. s. = zatvoreni slog; o. s. = otvoreni slog

175

No, svi ti rezultati dobiveni su iz analize ukupnog korpusa, a jasno je da je u

velikom dijelu korpusa neutralizirana razlika uzlaznih i silaznih naglasaka, a u manjem

dijelu čak i razlika dugih i kratkih naglašenih vokala. Stoga ćemo analizu provesti i

prema podacima razvrstanim u nekoliko regionalno i naglasno ovjerenih kategorija.

8. 4. REZULTATI: PERCIPIRANJE TRAJANJA ZANAGLASNE DUŽINE

Iz korpusa smo izolirali riječi u kojima se očekuje ostvarenje zanaglasne dužine te u 939

pojavnice analizirali percipira li se zanaglasna dužina te koliko u pojedinim slučajevima

iznosi trajanje vokala. Za pojedinu pojavnicu svaki je od četiriju stručnih procjenitelja

označio percipira li dužinu ili ne, te je ukupan broj odluka o tome čuje li se dužina ili ne

3756. Tablica 32 prikazuje koliko se percipira zanaglasna dužina, sa kolikom se

sigurnošću ona percipira (broj u prvom stupcu označuje broj slušača koji smatraju da je u

istoj pojavnici ostvarena dužina), te koliko je trajanje zanaglasnog vokala u odnosu na

naglašeni u pojedinim slučajevima.

Tablica 32. Percepcija zanaglasne dužine u korpusu u kojem se ona fonološki očekuje Broj slušača koji u istoj pojavnici čuju ostvarenje dužine

Broj pojavnica u korpusu (N)

Postotak pojavnica u korpusu (%)

Trajanje zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni (%)

4 60 6,4 102,4 3 58 6,2 74,5 2 29 3,1 81,5 1 126 13,4 62,7 0 666 70,9 57,6

Treba napomenuti da su stručni procjenitelji na mnogo riječi označavali da se

dužina umjereno ostvaruje, tj. ostvaruje u kraćem obliku nego što bi se očekivalo u

klasičnom idiomu, ali da je upravo takvo ostvarenje dužine prihvaćeno. To razlikovanje

duge i skraćene dužine nismo ovdje uzeli u obzir te sve riječi u kojima je obilježena

dužina računane zajedno. Podaci pokazuju da se dužina u 70,9% korpusa uopće ne

ostvaruje, što su za svaku pojedinu riječ jednako procijenila četiri stručnjaka. Vrlo

vjerojatno dužina se ne ostvaruje ni u idućih 13,4% korpusa u kojem je za pojedinu riječ

samo jedan stručni slušač napisao da se dužina čuje, dok su ostala tri slušača obilježila

kračinu. Dakle, u 84,3% korpusa zanaglasna se dužina ne ostvaruje. Riječi u kojima se

sva četiri procjenitelja slažu da je dužina ostvarena čine 6,4% korpusa. Kao što vidimo iz

176

tablice, u riječima u kojima se dužina sigurno ostvaruje (jer je potvrđena percepcijom

stručnjaka) zanaglasni vokal traje približno jednako kao i naglašeni, prosječno 102,4%

trajanja prethodnog naglašenog vokala. U riječima u kojima zanaglasni vokal traje oko

60% trajanja naglašenog, ne percipira se ostvarenje zanaglasne dužine. Podaci između

toga, dakle zanaglasni vokali koji traju između 60 i 100% trajanja naglašenog vokala, ne

upućuju na sigurno (perceptibilno) ostvarenje fonološke zanaglasne dužine.

8. 5. REZULTATI: ZANAGLASNA DUŽINA U REGIONALNIM IZGOVORIMA

Zanaglasna dužina analizirana je zasebno u tri veće perceptivno određene grupe, tj.

govornike kod kojih se čuje kajkavsko, slavonsko štokavsko i dalmatinsko štokavsko

izgovorno podrijetlo. U skupini govornika "kajkavskog" podrijetla trajanje zanaglasnih

dugih i kratkih vokala analizirano je zajedno za sve naglasne podsustave (jedan

dinamički naglasak, 1-2, 2, 2-3 naglaska), a u skupini govornika "slavonskog" i

"dalmatinskog" podrijetla analizirani su samo govornici koji ostvaruju novoštokavski

četveronaglasni sustav. Ostale perceptivne skupine nisu analizirane zbog malog broja

predstavnika svake skupine (npr. čakavski, dalmatinski tronaglasni, štokavski kojem se

ne može jasno odrediti podrijetlo, štokavski podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i sl.).

Tablica 33 prikazuje rezultate količine percepcije zanaglasne dužine (zadnji stupac),

odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu u fonološki kratkim i dugim

zanaglasnim vokalima te apsolutno prosječno trajanje zanaglasnih dugih i kratkih vokala.

Tablica 33. Trajanje i percepcija dugih zanaglasnih vokala u tri regionalna izgovora Regija Vrsta

zangl. vokala

N Trajanje Nv (ms)

SD Trajanje Zv (ms)

SD OdnosZv/Nv (%)

SD Uk. broj sluš. procj.

Percip. zan. dužine (%)

dug 383 112,3 31,2 62,3 15,9 59,0 21,6 1532 0,7kratak 1019 128,5 32,6 71,1 23,0 58,2 21,4

Kajkavski (1, 1-2, 2, 2-3 nagl.)

dug 63 118,7 38,0 85,6 28,0 82,7 45,5 252 46,4kratak 173 137,1 40,0 77,5 17,5 62,0 23,9

Dalmatinski 4-nagl. štokavski

dug 220 123,2 35,5 69,3 20,0 60,9 26,1 880 24,0kratak 511 133,2 35,1 74,1 22,4 58,8 25,0

Slavonski 4-nagl. štokavski

177

Iz rezultata je razvidno da se zanaglasna dužina najjasnije ostvaruje u

dalmatinskim štokavskim govorima, u kojima su stručni slušači čak u 46,4% riječi čuli

zanaglasnu dužinu. Ovaj postotak dobiven tako što su zbrojeni svi odgovori pojedinih

slušača, bez obzira na to jesu li se podudarali međusobno ili ne (pa je ukupan broj

slušnih procjena četiri puta veći od broja analiziranih pojavnica). U dalmatinskom

izgovoru prosječno je trajanje dugih zanaglasnih vokala 82,7% trajanja naglašenih

vokala, dok je trajanje kratkih zanaglasnih vokala 62% trajanja naglašenih. Budući da je

trajanje zanaglasnih i naglašenih vokala međusobno vrlo ovisno (duži naglašeni ima

kraći zanaglasni vokal i obratno) ti bi se podaci vjerojatno još više izdiferencirali s

obzirom na trajanje i vrstu naglašenih vokala. Apsolutno je trajanje manje relevantno, u

prosjeku dugi zanaglasni vokali dalmatinskog izgovora traju 85,6 ms, a kratki 77,5 ms.

U slavonskom se izgovoru rjeđe ostvaruju zanaglasne dužine, one su čujne u tek

24,0% korpusa u kojima se očekivalo njihovo ostvarenje. Ovaj je podatak, kao i za

dalamtinski dobiven zbrojem svih podataka skušača, i kada bi se izdvojile samo riječi u

kojima se sva četiri slušača slažu, postotak ostvarivanja zanaglasne dužine bio bi

zasigurno mnogo manji. Vjerojatno je samo očekivanje pospješilo perceptivnu odluku o

čujnoj dužini jer akustički podaci pokazuju da je skoro jednako trajanje dugih i kratkih

zanaglasnih vokala u odnosu na naglašeni. Očekivani fonološki dugi zanaglasni vokali

traju 60,9%, a fonološki kratki 58,8% trajanja naglašenog vokala. Apsolutno trajanje

pokazuje čak suprotnu tendenciju, no ono nije relevantno jer više ovisi o apsolutnoj

dužini naglašenog vokala i vrsti naglašenog vokala, nego o ostvarenju zanaglasne

dužine.

Kod govornika za koje slušači smatraju da su s kajkavskog područja, većinom

govornici iz Zagreba (koji većinom ostvaruju dinamičke naglaske) nema zanaglasnih

dužina, tj. dužine se ne percipiraju niti akustički ostvaruju. Vrlo su rijetke pojavnice u

kojima su slušači procijenili da je zanaglasna dužina ostvarena, tek u 0,7% korpusa (u

više od 1500 procjena). Akustička mjerenja pokazuju da zanaglasni fonološki kratki

vokali traju 58,2% trajanja naglašenog vokala, a u zanaglasni normativno "očekivani"

fonološki dugi 59,0% trajanja naglašenog vokala, što je skoro jednako.

8. 6. RASPRAVA

Trajanje je akustička kategorija kojom se ostvaruje razlika naglašenih i nenaglašenih

slogova, razlika između dugih i kratkih naglašenih vokala te razlika dugih i kratkih

178

nenaglašenih vokala. Trajanje pojedinih segmenata vrlo je podložno utjecaju tempa te

utjecaju odnosa veličine slogova u riječi te broja i vrste glasnika u slogu. Stoga je razliku

u trajanju između pojedinih kategorija bolje izražavati u odnosima, nego kao apsolutno

trajanje u ms. O velikom utjecaju broja slogova u riječi na trajanje vokala svjedoče

sljedeći podaci (Bakran, 1984:36): naglašeni vokal [a] pod kratkim naglaskom u

jednosložnim riječima traje 140ms, u dvosložnim 128ms, a u trosložnim 118ms, dok

naglašeni vokal [a] pod dugim naglaskom u jednosložnoj riječi traje 252ms, u dvosložnoj

228ms, a u trosložnoj 200ms. Stoga je za sve rezultate dobivene u ovom radu nužno

naglasiti da se radi o trajanju mjerenom u dvosložnim riječima izgovorenim u kraćoj

rečenici.

Rezultati istraživanja trajanja zanaglasne dužine ukazuju na njezino nestajanje u

suvremenom govoru. Dobiveni podaci pokazuju da se prosječno trajanje zanaglasnog

vokala od oko 60-70 ms, tj. zanaglasni vokal koji traje oko 60% trajanje naglašenog

vokala percipira kao kratki zanaglasni vokal. Ovi se podaci podudaraju s Bakranovim

mjerenjima suvremenog hrvatskog govora (Bakran, 1984; 1985/86) u kojem fonološki

dugi zanaglasni vokali traju prosječno 67 ms, a kratki 61 ms. Bakran (1985/86) trajanje u

suvremenom izgovoru uspoređuje s trajanjem zanaglasne dužine u klasičnom izgovoru

P. Cindrića (snimljenog uz knjigu Ivšića i Kravara, 1955) kod kojeg zanaglasni dugi

vokal traje 96 ms, a zanaglasni kratak 79 ms, te s mjerenjima trajanja kod Ivića i Lehiste

(1963) prema kojima dugi zanaglasni vokal traje 147 ms, a kratki 96 ms. Mjerenje

trajanje kod triju govornika hrvatskog klasičnog standardnog izgovora u izoliranim

riječima (Pletikos, 2003) pokazuje da zanaglasni fonološki kratki vokali traju 70-120 ms,

a zanaglasni fonološki dugi 170-250 ms, tj. da kratki zanaglasni vokal traje 40-80%

trajanja naglašenog vokala, a zanaglasni fonološki dugi 80-180% trajanja naglašenog

vokala, te da trajanje zanaglasnog vokala unutar tih vrijednosti najviše ovisi o vrsti

naglašenog vokala koji prethodi dužini. Zanaglasni je vokal (bio on kratak ili dug) duži

nakon kratkih naglasaka (ks, ku), nego nakon dugih (ds, du), i duži nakon silaznih (ks,

ds) nego nakon uzlaznih (ku, du). Škarić (2007: 132) prikazuje rezultate trajanja

fonološki dugih i kratkih zanaglasnih vokala u trima hrvatskima idiomima: klasičnom,

prihvatljivom i prihvaćenom. U klasičnom tipu (analiza je rađena na snimkama govora P.

Cindrića) dugi zanaglasni vokali traju 262 ms, a kratki 126 ms; u prihvatljivom tipu

zanaglasni dugi traju 181 ms, a zanaglasni kratki 83 ms; u prihvaćenom tipu zanaglasni

dugi traju 109 ms, a zanaglasni kratki 100 ms. U ovom su radu analizirane riječi

179

snimljene zasebno, za razliku od Bakrana koji analizira vezani govor, pa su stoga sve

vrijednosti duže.

Buzina (1987) istražujući ortoepska odstupanja u televizijskim dnevnicima izvodi

sljedeće zaključke o ostvarenjima zanaglasnih dužina: (1) najbolje se čuvaju dužine

genitiva imenica, i to u množini, (2) dobro se čuvaju dužine kod određenih pridjeva i

rednih brojeva, (3) najmanje se čuvaju dužine u instrumentalu imenica, pridjeva i

zamjenica ženskog roda, (4) u riječima u kojima bi trebale biti dvije zanaglasne dužine

češće se ostvaruje samo jedna. Autorica također zaključuje da spikeri u izgovaranju

genitiva množine dvostruko više čuvaju dužine od reportera, no u ostalim se slučajevima

ove skupine govornih profesionalaca ne razlikuju. Nema podataka o ostvarenju dužina u

osnovi riječi (vjerojatno zato što je nju teže percipirati, jer je često pozicijski uvjetovana

u izgovoru suglasničkog skupa koji počinje sonantom). Također nema podataka o

ostvarenju obličnih dužina kod glagola, pa pretpostavljamo da je u suvremenom

hrvatskom govoru dužina na tim mjestima potpuno nestala. Magner i Matejka (1971,

podaci sustavno prikazani kod Kravara, 1988/89) dokazuju da se zanaglasne dužine ne

ostvaruju u naglasnim sustavima Zagreba i Beograda, a očuvane su u govoru Sarajeva i

Podgorice (tada nazivane Titograd).

Pojedinačni rezultati ukazuju na međuovisnost zanaglasne dužine i

kratkouzlaznog naglaska. Može se postaviti pitanje da li dužina pomaže ostvarenju

kratkouzlaznog ili kratkouzlazni naglasak utječe na to da se dužina ostvari. Tezu o

uzročno-posljedičnoj povezanosti naglaska i dužine potkrepljuju govornici koji ostvaruju

kratkouzlazni naglasak samo u riječima s prenesenim naglaskom i kompenzacijskom

zanaglasnom dužinom. Iz pedagoškog iskustva podučavanja ortoepcije može se reći da je

prepoznavanje kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska nakon kojih slijedi zanaglasna

dužina mnogo slabije od prepoznavanja tih naglasaka bez zanaglasne dužine.

8. 7. ZAKLJUČAK

Rezultati dobiveni u ovom dijelu istraživanja pokazuju da je u hrvatskom suvremenom

govoru zanaglasna dužina većinom izjednačena sa zanaglasnom kračinom. Jedino je

dalmatinski štokavski izgovor djelomično čuva te se u njemu ostvaruje akustički

onakvom kakva je opisana u hrvatskom klasičnom izgovoru.

180

9. UTJECAJ GLASNIKA IZ PRISTUPA SLOGA NA TIJEK FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE U VOKALU

9. 1. UVOD

U jednom od uvodnih teorijskih poglavlja (1. 3. 6) raspravljali smo o utjecaju

mikroprozodije i makroprozodije na prozodiju riječi. Makroprozodijom nazivamo utjecaj

segmenata većih od naglašene jedinice (veličina govorne riječi, prozodija intonacijske

jedinice i rečenice), a mikroprozodijom utjecaj segmenata manjih od govorne riječi

(pojedini glasnici, struktura sloga).

Makroprozodija utječe pretežno na mjesto vrha f0 u naglašenom slogu.

Primjerice, u jednosložnoj riječi vrh f0 ostvaruje se na početku sloga, a što je broj slogova

u prozodijskoj riječi veći, to se vrh f0 (u višesložnoj riječi s udarom na prvom slogu)

pomiče prema kraju naglašenog sloga (Van Santen i Möbius, 1997). Mjesto naglašene

riječi u rečenici utječe na mjesto vrha tako što je u inicijalnoj rečeničnoj poziciji vrh f0

pomaknut prema kraju sloga, a u finalnoj rečeničnoj poziciji prema početku sloga

(Smiljanic, 2004). Vrsta fokusa također utječe na mjesto vrha f0: u širokom fokusu, tj.

manjem stupnju isticanja vrh je pomaknut prema kraju sloga i riječi, a u uskom fokusu,

tj. većem stupnju istaknutosti pomaknut je prema početku sloga (Smiljanic, 2004).

Makroprozodijski uvjeti u ovom su radu konstantni: sve su riječi dvosložne s udarom na

prvom slogu, sve su ispitivane riječi izgovorene u istoj okvirnoj rečenici (Reci … sada) i

u uskom fokusu. Konstantnost tih uvjeta osigurava jednak intonacijski obrazac.

Mikroprozodijskim utjecajima nazvali smo suprasegmentalna obilježja (visinu

tona, intenzitet i trajanje) uvjetovana vrstom glasnika u slogu. Termin mikroprozodija

preuzet je od Wernera i Kellera (1994). Jezično univerzalna mikroprozodija u literaturi

se naziva inherentnim ili unutarnjim osobinama glasnika (Škarić, 1991) i mehaničkim

fonetskim univerzalijama (Maddieson, 1999). Na mehaničke fonetske univerzalije

najviše utječe izgovorna visina vokala, mjesto artikulacije i zvučnost glasnika. Izgovorno

viši vokali [i, u] imaju višu inherentnu f0 od srednjih vokala [e, o], a oni pak višu od

izgovorno niskih vokala [a]; vokali pred zvučnim konsonantima duži su nego pred

bezvučnima; bezvučni konsonanti pred vokalom povisuju početnu f0 vokala, a zvučni

snizuju (Maddieson, 1999). U sastavljanju korpusa za akustičku analizu hrvatskih

naglasaka različiti mikroprozodijski utjecaji nisu se mogli izbjeći jer u hrvatskom ne

postoje riječi identične segmentalne strukture sa sve četiri vrste leksičkih naglasaka.

Stoga je korpus sastavljen tako da u svakoj skupini riječi za pojedini normativni naglasak

181

u slogu pod udarom bude podjednak broj svakog od pet hrvatskih vokala. Također, riječi

su odabrane tako da u pristupu naglašenog sloga u svakoj skupini normativnih naglasaka

bude podjednak udio zvučnih suglasnika, bezvučnih suglasnika i sonanata. Zato je na

ukupnim rezultatima opisa pojedinih naglasnih entiteta moguće analizirati ovu dimenziju

mikroprozodijskog utjecaja.

Temeljno je pitanje ovog dijela istraživanja kako i koliko glasnici iz pristupa

sloga utječu na fundamentalnu frekvenciju naglašenog vokala. Pitanje "kako" odnosi se

na smjer kretanja f0 u početnom dijelu vokala, tj. je li početna f0 silazna, uzlazna ili ravna,

te kolika je razlika početne f0 (u Hz) vokala nakon različitih glasnika iz pristupa sloga.

Pitanje "koliko" odnosi se na trajanje utjecaja glasnika iz pristupa (izraženo u postocima

trajanja vokala i u milisekundama).

9. 2. POSTUPAK

Utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek f0 u naglašenom vokalu analiziran je u

snimkama dobivenim od 89 govornika, na ukupno 2255 riječi. Te su riječi odabrane iz

ukupnog korpusa koji je opisan u metodologiji, a odabrane su i razvrstane prema

rezultatima prethodnog poglavlja u pet auditivno i akustički različitih naglasnih

kategorija: kratkosilazni naglasak (tj. dinamički kratki), dinamički dugi, dugosilazni,

dugouzlazni i kratkouzlazni. Iz korpusa nisu uzete riječi s mogućim zanaglasnim

dužinama (osim nakon kratkouzlaznog naglaska) te riječi s neodređenim naglascima, tj.

naglascima na granici kategorije dugi/kratki i naglascima na granici kategorije

dugouzlazni/dinamički dugi. U svakoj naglasnoj kategoriji tijek f0 analiziran je u tri

skupine: u riječima s bezvučnim konsonantom pred vokalom, riječima sa zvučnim

konsonantom pred vokalom i riječima sa sonantom pred vokalom. Fundamentalna

frekvencija prikazana je u deset vremenskih odsječaka u naglašenom vokalu (trajektorije

kretanja f0 povezuju srednju vrijednost fundamentalne frekvencije u pojedinom

vremenskom odsječku). Uz svaku trajektoriju naveden je broj analiziranih pojavnica (N)

čiji je slika prosjek. Prosječni tijek f0 izračunan je iz oktavnih vrijednosti tijeka f0 u

svakoj pojavnici (kako je opisano u metodologiji rada). Da bi se ti rezultati mogli

usporediti s rezultatima drugih istraživanja, srednja vrijednost tonske visine iz oktavnih

je vrijednosti preračunana je u Hertze po formuli:

(yn + log 2 ypr) xn = 2

182

u kojoj je xn tonska visina u vremenskoj jedinici (n) izražena u Hz, yn tonska

visina u vremenskoj jedinici (n) izražena u oktavnoj vrijednosti, a ypr prosječna f0

govornika. Prosječna tonska visina u daljnjem računu postavljena je na 200 Hz, što je

približno prosjek naglašenog vokala kod žena. Zanaglasni vokal koji tvori razliku među

pojedinim naglascima u ovoj analizi nije relevantan, pa je stoga u prikazima rezultata

izostavljen.

Analizirano je ukupno 1019 riječi s ostvarenim kratkosilaznim naglaskom, 300

riječi s dinamičkim dugim naglaskom, 370 s dugosilaznim, 237 s dugouzlaznim i 329

riječi s kratkouzlaznim naglaskom. Još jednom naglašavamo da su riječi u ove kategorije

svrstane auditivno, a zatim je njihova različitost dokazana akustički. Budući da rezultati

prikazuju prvenstveno utjecaj glasnika iz pristupa naglašenog sloga, a kategorije zvučnih

suglasnika, bezvučnih suglasnika i sonanata predstavljene su različitim vrstama i

zastupljene različitom količinom pojedinih glasnika, pregledno prikazujemo koji su

glasnici, u kojim riječima i u koliko njezinih pojavnica analizirani u pojedinoj skupini.

Bezvučni konsonant u pristupu sloga – u kratkosilaznom naglasku [k, p, s]: kiša

88, kuća 6, pasoš 3, puder 3, sunce 4, savez 4, u dinamičkom dugom [p, s]: pasoš 10,

puder 24, sunce 15, savez 31; u dugosilaznom [p, s]: pasoš 44, sunce 56; u

dugouzlaznom [p, s]: puder 30, savez 35 i u kratkouzlaznom [p, č]: papir 32, pušač 32,

paket 30, čudak 32. Zvučni konsonant u pristupu sloga – u kratkosilaznom naglasku [b,

d, g, ž]: bunda 4, divan 4, duša 4, dokaz 4, dati 87, dobar 81, devet 78, danas 53, dubok

52, geni 4, žena 51; u dinamičkom dugom [b, d, g]: bunda 15, divan 13, duša 30, dokaz

28, geni 15; u dugosilaznom [b, d, g]: bunda 56, divan 56, geni 58; u dugouzlaznom [d]:

duša 36, dokaz 28 i u kratkouzlaznom [d, ž]: danas 35, dubok 35, žena 35. Sonant u

pristupu sloga – u kratkosilaznom naglasku [m, n, v]: more 3, medo 4, mama 86, napad

4, narod 4, nebo 88, noga 53, vino 4, vuna 83, vitak 56, visok 52, voda 52; u

dinamičkom dugom [m, n, v]: more 15, medo 29, napad 14, narod 31, vino 30; u

dugosilaznom [m, n]: more 56, napad 44; u dugouzlaznom [m, n, v]: medo 36, narod 36,

vino 36) i u kratkouzlaznom [n, v]: noga 34, visok 30, voda 34.

183

9. 3. REZULTATI: TONSKA KRIVULJA NAGLAŠENOG VOKALA U PET NAGLASNIH

ENTITETA S OBZIROM NA VRSTU GLASNIKA U PRISTUPU SLOGA

Slika 39 prikazuje utjecaj vrste glasnika (bezvučnih suglasnika, zvučnih suglasnika i

sonanata) iz pristupa naglašenog sloga na tijek f0 u naglašenom vokalu pojedinačno u pet

naglasnih entiteta. Kod svih naglasnih entiteta dokazano je da bezvučni konsonanti iz

pristupa sloga utječu na podizanje f0 u početnom dijelu vokala. Zvučni konsonanti u

kratkosilaznom i kratkouzlaznom naglasku utječu na isti način kao i bezvučni

konsonanti, tj. povisuju početnu f0, a u dinamičkom dugom, dugosilaznom i

dugouzlaznom naglasku snizuju početnu f0. Sonanti utječu na početak vokala na način da

je početna f0 nakon svih sonanata približno ravna (u kratkosilaznom je blago uzlazna

krivulja, u ostalim naglascima je blago silazna ili ravna). U odnosu na bezvučne glasnike

vokali nakon sonanata imaju nižu početnu f0 u svim naglascima osim u dugosilaznom.

Podaci izmjereni u prvoj desetini trajanja vokala pokazuju da su vokali nakon

bezvučnih suglasnika prosječno za 4,8 Hz višeg tona od vokala nakon sonanata. Razlika

utjecaja bezvučnih i zvučnih suglasnika nije u svih pet naglasaka jednaka. U tri duga

naglaska vokal nakon bezvučnih suglasnika znatno je više frekvencije nego nakon

zvučnih suglasnika: u dinamičkom dugom naglasku razlika je 8 Hz, u dugosilaznom

13 Hz, a u dugouzlaznom 6 Hz. U kratkosilaznom i kratkouzlaznom naglasku razlika

utjecaja zvučnosti je vrlo mala i nepravilna, iznosi samo 2 Hz. Ove vrijednosti pokazuju

samo razliku među vokalima u prvih 10% njihova trajanja, jer je na tom mjestu razlika

najveća, no potrebno je analizirati i koliko dugo traje utjecaj glasnika iz pristupa sloga.

Iz slika koje prikazuju tijek f0 u normaliziranom vremenu u deset vremenskih

odsječaka naglašenog vokala vidljivo je da u kratkim naglašenim vokalima

(kratkosilaznom i kratkouzlaznom naglasku) prethodni glasnici utječu na tonsku krivulju

tijekom 30% početnog trajanja vokala, a u dugim naglašenim vokalima (dinamičkom

dugom, dugosilaznom i dugouzlaznom naglasku) utječu na f0 u početnih 20% trajanja

vokala. Prosječno je trajanje kratkih naglašenih vokala oko 110 ms pa 30% trajanja

iznosi približno 30 ms. Prosječno je trajanje dugih naglašenih vokala oko 150 ms pa 20%

trajanja iznosi također 30 ms. Možemo zaključiti da je utjecaj glasnika iz pristupa sloga

približno jednakog trajanja u dugim i u kratkim naglasnim entitetima. Ipak, iako je

razlika tijeka f0 zbog utjecaja pristupa najveća u prvih 20 – 30% trajanja, razlika u

količini utjecaja pojavljuje se između uzlaznih i silaznih naglasaka.

184

Iako smo pretpostavljali da bi utjecaj glasnika iz pristupa sloga mogao biti veći u

silaznim i dinamičkim naglascima, a manji u tzv. uzlaznim naglascima (jer su uzlazni

naglasci vođenog pokreta i manje tonske varijabilnosti), slike kretanja tona pokazuju čak

suprotnu tendenciju. Kod uzlaznih naglasaka, koji imaju vrlo mali raspon tona

naglašenog vokala, toliko mali da krivulju tumačimo kao ravnu, otkrivamo da je smjer

cijele prve polovice trajanja naglašenog vokala pod utjecajem glasnika iz pristupa sloga

(naglasci na slikama 33 d i 33 e): i bezvučni i zvučni konsonanti iz pristupa toliko

povisuju početnu f0 da uzlazni naglasci u prvih 50% trajanja naglašenog vokala imaju

vrlo jasnu silaznu krivulju, a tek u drugoj polovici vokala krivulja postaje ravna (blago

uzlazna ili blago silazna, ali vrlo malog raspona).

185

a) Naglašeni vokal kratkosilaznog naglaska (dinamičkog kratkog)

b) Naglašeni vokal dinamičkog dugog naglaska c) Naglašeni vokal dugosilaznog naglaska

190

195

200

205

210

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Hz

bezvučni konsonant pred vokalom (N = 108)zvučni konsonant pred vokalom (N = 422)sonant pred vokalom (N = 489)

190

195

200

205

210

215

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Hz


175

185

195

205

215

225

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Hz


d) Naglašeni vokal dugouzlaznog naglaska

e) Naglašeni vokal kratkouzlaznog naglaska

190

195

200

205

210

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Hz


190

195

200

205

210

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Hz


Slika 39. Utjecaj vrste glasnika pred vokalom na tijek f0 u naglašenom vokalu u pet hrvatskih naglasaka Legenda: Slike prikazuju prosječne vrijednosti f0 u deset vremenskih odsječaka u trajanju cijelog naglašenog vokala (trajanje svih analiziranih vokala normalizirano je i prikazano kao jednako, vrijednosti f0 računane su svakih 10% trajanja). Ispod svake slike uz oznaku krivulje naveden je broj vokala (N) čiji je pojedina krivulja prosjek.

186

9. 4. RASPRAVA

Analizom utjecaja glasnika iz pristupa sloga na tonsku krivulju naglašenog vokala

željeli bismo doprinijeti istraživanju kretanja tona u hrvatskim naglascima

prvenstveno u interpretaciji podataka o početnom dijelu tonske krivulje. U

dosadašnjim je istraživanjima mjesto vrha smatrano toliko relevantnim da se tonska

krivulja izvodila na temelju vrijednosti f0 u početku, na mjestu najvišeg tona i na

kraju vokala, a kao relevantan podatak računan je postotak trajanja vokala na kojem

je ostvaren tonski vrh. Rezultati istraživanja koji primjenjuju ovu metodologiju

(Lehiste i Ivić, 1986: 42-43) opisuju tonsku krivulju srpsko-hrvatskih silaznih

naglaska kao uzlazno-silaznu krivulju čiji je tonski vrh otprilike na polovici trajanja

naglašenog vokala (u dugosilaznom naglasku vrh se najčešće pojavljuje na 30%

trajanja naglašenog vokala, u kratkosilaznom na 50% trajanja vokala), a krivulju

uzlaznih naglasaka kao konstantno uzlaznu čiji se tonski vrh najčešće pojavljuje na

samom kraju vokala. Suvremena istraživanja također kao relevantnu činjenicu

akustičkog opisa mjere mjesto vrha tonske krivulje. Langston (2006) u akustičkom

opisu čakavskih naglasaka potpuno preuzima metodologiju Lehiste i Ivića. Smiljanic

(2004) u opisu zagrebačkih i beogradskih naglasaka mjeri mjesto tonskog vrha koje

naziva usklađenost tonskog vrha sa strukturom riječi (engl. alignment). Kod

Smiljanic je računanje mjesta tonskog vrha opravdano jer proučava razliku naglasnih

krivulja u različitim rečeničnim pozicijama (inicijalna i finalna pozicija) i u dvije

razine istaknutosti (široki i uski fokus), a ove markoprozodijske osobine (rečenična

prozodija) utječu upravo na mjesto tonskog vrha.

Naše istraživanje pokazuje da je utjecaj glasnika iz pristupa sloga toliko velik

da se tonsko kretanja u prvih 20 – 30% trajanja vokala ne može smatrati obilježjem

pojedinog naglaska, već je pod utjecajem inherentnih osobina segmenata te

predstavlja univerzalno govorno obilježje. Maddieson (1999) tumači aerodinamičke i

mehaničke uzroke povišenja ili sniženja tona u početnom dijelu vokala. Dva su

različita procesa koja upravljaju utjecajem glasnika na f0; jedan koji je odgovoran za

podizanje f0 nakon bezvučnih suglasnika i drugi koji snizuje f0 nakon zvučnih.

Povišena f0 pojavljuje se zbog velikog transglotičkog protoka zraka kada se otpušta

zaprjeka (kod obstruenata) dok glasnice ostaju odvojene, a pojačana zračna struja

povisuje f0. Osnovni mehanički uzrok povećanja f0 u intonacijskim vrhovima,

visokim tonovima i ostalim uzlaznim intonacijskim krivuljama je aktivnost

187

krikotiroidnog mišića. Löfquist i sur. (1989, prema Maddieson, 1999) dokazali su

veću količinu električne aktivnosti u krikotiroidnom mišiću za vrijeme bezvučnih

okluziva, afrikata i frikativa nego za vrijeme njihovih zvučnih parnjaka. Povišenje f0

u sljedećem vokalu događa se jer je vrijeme opuštanja mišića dugo pa su glasnice na

početku vokala napetije.

Gandour i Maddieson (1976, prema Maddieson, 1999) mjerili su utjecaj

zvučnosti u tajskom. Tajski je tonski jezik pa se smatra da je f0 u vokalu kontrolirana.

Početna f0 nakon /p/ prosječno je 7 Hz viša nego nakon /b/. Hombert (1978) je

pokazao da se vokal nakon okluziva iste skupine zvučnosti razlikuje samo 0,5 do

2 Hz, dok je vokal nakon bezvučnih okluziva 6 do 12 Hz više fundamentalne

frekvencije nego nakon zvučnih. Rezultati našeg istraživanja potvrđuju univerzalnost

povišenja f0 nakon bezvučnih suglasnika u početnom dijelu vokala kod svih pet

naglasnih entiteta.

Zvučni suglasnici različito utječu na f0 u pet analiziranih naglasnih skupina: u

tri duga naglaska početna f0 nakon zvučnih obstruenata niža je nego nakon

bezvučnih, a kod kratkih naglasaka krivulja nakon bezvučnih i zvučnih obstruenata

je skoro jednaka (razlika je samo 2 Hz). Maddieson (1999) smatra da je sniženje f0

nakon zvučnih glasnika pojava koja ovisi o jeziku ili govorniku. Sniženje f0

povezano sa zvučnošću može biti posljedica niže pozicije larinksa ili aerodinamičkih

efekata supraglotičkog zatvora. Budući da za hrvatski nemamo mjerenja

aerodinamičkih uvjeta, kao ni mjerenja mišićne aktivnosti ili visine larinksa,

možemo samo na temelju odabira akustičkog materijala pokušati pronaći uzrok

različitog utjecaja bezvučnih obstruenata. Kratkoća vokala mogući je uzrok

ograničenja djelovanja mehaničkih osobina zvučnosti. Drugi je mogući uzrok razlika

koja proizlazi iz vrste obstruenata. Naime, u dugim naglascima zvučni obstruent pred

vokalom najčešće predstavlja okluziv /d/, a u kratkim naglascima uz okluziv /d/

pojavljuje se i frikativ /ž/ (do 1/3 anliziranih riječi u skupini). Werner i Keller (1994)

navode da je f0 u vokalu niža ako mu prethodi okluziv, nego ako je pred vokalom

frikativ. Premda nismo mjerili razliku utjecaja okluziva i frikativa možemo

pretpostaviti da su frikativi, premda zvučni, utjecali na povišenje f0.

Za sonante pred vokalom, posebice nazale, smatra se da uglavnom ne utječu

na f0 vokala. Naši rezultati pokazuju da je f0 nakon sonanata pretežno ravna ili blago

silazna, kod kratkosilaznog naglaska čak blago uzlazna te nakon 30% trajanja vokala

prelazi u silaznu krivulju. Ohala (1980, prema Maddieson, 1999) je proučavajući

188

hindski dokazala da zvučni okluzivi imaju nižu f0 i utječu na povišenje f0 u početku

vokala koji slijedi, ali nakon nazala trajektorija f0 ostaje ravna. Suprotno tome

Maddieson (1984b, prema Maddieson, 1999) otkriva da u burmanskom nazali i

laterali imaju uzlazni početak, kao i zvučni okluzivi. Znamo da se prozodijski sloj

govora ostvaruje i u sonantima, no pitanje je nose li sonanti dio fonološki razlikovne

tonske krivulje. Detaljna mjerenja kretanja f0 u pojedinom naglasku te usporedba

kretanja f0 mjerenog samo u vokalu s tijekom f0 mjerenim u vokalu i okolnim

sonantima pokazala bi čini li sonant zajedno s vokalom jezgru sloga u kojoj se

naglasak ostvaruje.

Osim načina utjecaja glasnika pred vokalom na smjer tijeka f0 u vokalu,

nužno je analizirati koliko dugo traje njihov utjecaj. Usporedit ćemo istraživanja

mikroprozodijskih utjecaja u dinamičkim i tonskim jezicima. U engleskom jeziku,

kao predstavniku dinamičkih jezika, Hombert (1978) je izmjerio da u prvih 100 ms

trajanja vokala prethodni bezvučni suglasnik utječe na povišenje f0 (toliko da je f0 u

prvih 100 ms silazna), a zvučni suglasnik i sonant na sniženje f0 (toliko da je f0 u

prvih 100 ms uzlazna). Gandour je (1974, prema Hombert, 1978) u afričkom

tonskom jeziku joruba pokazao da utjecaj konsonanata traje prosječno 40 – 60 ms:

bezvučni konsonant utječe na 30 ms, a zvučni na 50 ms vokala koji mu slijedi.

Možemo zaključiti da je povišenje f0 u vokalu nakon bezvučnih obstruenata

jezična univerzalija, ali da je sniženost f0 nakon zvučnih obstruenata možda

djelomično pod utjecajem mehaničkih govornih univerzalija, a djelomično jezično

specifična i naučena osobina. Hrvatski jezik to potvrđuje jer je nakon bezvučnih

glasnika ton uvijek povišen, a nakon zvučnih nekad povišen, a nekad snižen.

Pretpostavljamo da sniženost ili nesniženost f0 ovisi o ukupnom trajanju vokala i o

vrsti zvučnih obstruenata. Utjecaj vrste glasnika na kretanje tona u vokalu u jezicima

s tonskim naglascima ograničeno je na približno prvu trećinu vokala jer je ton zbog

svoje fonološke prozodijske uloge nadziran, a u jezicima s dinamičkim naglascima

može trajati mnogo duže te odrediti tonsko kretanje u skoro čitavom vokalu. Hrvatski

dokazuje ograničenje utjecaja glasnika iz pristupa sloga na 20 – 30% trajanja vokala

te time više sliči tonskim, nego dinamičkim jezicima. Paradoks se ipak pojavljuje u

činjenici da utjecaj glasnika iz pristupa duže traje kod uzlaznih naglasaka nego kod

silaznih. Naime, u uzlaznim naglascima fonetski ravan ton smatra se nadziranim pa

smo očekivali da će upravo kod njih leksički ton ograničiti utjecaj inherentnih

tonskih osobina.

189

Pecepcija potvrđuje da je kretanje tona u početnom dijelu vokala

neinformativno (percipira se samo kao visoka ili niska tonska razina). Kretanje tona

percipira se kao uzlazna ili silazna kontura tek u središnjem dijelu vokala (House,

1996). Hombert (1977) i Rossi (1978) također dokazuju da završni dio krivulje f0 u

vokalu ima značajniju ulogu u percepciji kretanja tona nego njezin početak.

9. 5. ZAKLJUČAK

Bezvučni obstruenti iz pristupa sloga nužno povisuju početnu f0 u vokalu (oblikuju

početno silaznu tonsku krivulju), sonanti iz pristupa sloga utječu tako što pretežno

snizuju početnu f0 u vokalu (oblikuju početno ravnu tonsku krivulju). Zvučni

obstruenti mogu djelovati na oba načina, snizujući i povisujući f0. Glasnici iz

pristupa sloga utječu na kretanje tonske krivulje u početnih 30 ms trajanja

naglašenog vokala, tj. kod kratkih naglašenih vokala djeluju na oko 30% trajanja, a

kod dugih naglašenih na 20% trajanja vokala. Kod uzlaznih naglasaka bezvučni

obstruenti iz pristupa sloga utječu na krivulju čak do 50% trajanja naglašenog vokala.

Hrvatski naglasci prema trajanju utjecaja glasnika iz pristupa sloga na tonsku

krivulju vokala više sliče tonskim jezicima, u kojima fonološka funkcija tona

ograničava utjecaj mehaničke govorne univerzalije, nego dinamičkim jezicima u

kojima je utjecaj glasnika iz pristupa sloga proširen na tonsku krivulju tijekom skoro

čitavog trajanja vokala. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je približno prva

trećina tonske krivulje naglašenog vokala pod utjecajem glasnika iz pristupa sloga te

se ne bi smjela interpretirati kao dio tijeka fundamentalne frekvencije fonološki

različitih naglasaka.

190

10. TESTIRANJE AKUSTIČKIH PODATAKA DOBIVENIH ANALIZOM PET NAGLASNIH ENTITETA U DIFONSKI SINTETIZIRANIM RIJEČIMA

10. 1. UVOD

Da bi se naglasni entiteti, koji su se pojavili u korpusu i čija je različitost dokazana

akustičkom analizom, mogli smatrati različitim fonetsko-fonološkim kategorijama,

potrebno je sintetizirati te naglaske implementirajući dobivene prosječne rezultate.

Perceptivnim testovima treba dokazati jesu li sintetizirani naglasni entiteti hrvatskim

slušačima perceptivno različite kategorije i s kolikom točnošću odgovaraju poznatim

naglasnim kategorijama. Od različitih mogućnosti sintetiziranja govora (Lazić, 2006)

odabrali smo difonsku sintezu. Difonska je sinteza vrsta konkatenativne sinteze koja

u procesu resintetiziranja govora kao jedinice sinteze upotrebljava difone (engl.

diphone). Difoni41 su govorni segmenti od sredine jednog do sredine sljedećeg

alofona (Fujimura i sur., 1977, prema Bakran i Lazić, 1998). U okviru projekta

MBROLA razvijen je program za difonsku sintezu (Dutoit, 1997) kojim se može

sintetizirati govor na različitim jezicima, a za svaki se jezik upotrebljava snimljena

baza difona. Bazu difona za hrvatski jezik izradili su Bakran i Lazić (1998). Program

za sintezu MBROLA i baze difona za brojne jezike imaju istraživačku namjenu te su

besplatno dostupne na internetskoj adresi: http://tcts.fpms.ac.be/synthesis/mbrola/

10. 2. POSTUPAK

Za difonsku sintezu potrebni su podaci o trajanju pojedinih segmenata i tonskoj

visini. Intenzitet nije moguće zasebno modulirati. Podatke koje ovim pokusom

želimo provjeriti su trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala i tonsko kretanje u

vokalima. Prosječne vrijednosti tonskog kretanja u ovom su radu bile računane u

oktavnim odnosima, a za sintezu ih trebamo pretvoriti u Herce. U prilozima XII i

XIII nalaze se dobivene prosječne vrijednosti trajanja, tonskog i intenzitetskog

kretanja u vokalima za pet naglasnih entiteta. Budući da je difonska baza hrvatskoga

napravljena od muškog govornika za prirodnost i razumljivost sintetiziranoga govora

trebamo unijeti podatke primjerene muškom glasu. Iako raspon osnovnog tona

41 Uz termin difon u hrvatskom se za isti pojam pojavljuje i termin fonatom (Škarić, 1991),

no on danas više nije u uporabi.

191

muškog glasa može biti od 60 do 240 Hz (Fant, prema Laver, 1991: 216), na

hrvatskoj difonskoj bazi dokazano je da je sintetizirani govor najrazumljiviji u

području od 70 do 140 Hz, dok se najugodnijim procjenjuje govor sintetiziran u pola

oktave nižem području, tj. u području od 50 do 100 Hz (Pletikos, Bakran i Lazić,

2003). Stoga smo u preračunavanju podataka iz oktavnih odnosa u Herce prosječnu

f0 postavili na 120 Hz. Dobivene vrijednosti za trajanje i tijek tona u pet naglasnih

entiteta u deset odsječaka naglašenog i deset odsječaka zanaglasnog vokala su

sljedeće:


Nv: t = 157 ms, f0 = 129 129 128 126 124 120 117 112 109 105 Zv: t = 67 ms, f0 = 95 94 94 94 93 93 93 93 93 93


Nv: t = 150 ms, f0 = 123 121 120 120 119 119 119 120 120 119 Zv: t = 74 ms, f0 = 120 119 118 118 117 116 115 114 113 112 Kratkouzlazni naglasak

Nv: t = 109 ms, f0 = 123 122 121 120 120 119 119 119 119 118 Zv: t = 82 ms, f0 = 120 118 117 115 114 113 111 110 109 108

Kratkosilazni naglasak (dinamički kratki)

Nv: t = 110 ms, f0 = 123 123 122 122 121 120 119 118 117 115 Hz

Zv: t = 69 ms, f0 = 99 98 97 96 95 94 94 93 93 93 Hz

Dinamički dugi naglasak

Nv: t = 146 ms, f0 = 124 123 122 121 121 120 119 118 117 114

Zv: t = 71 ms, f0 = 103 102 101 99 99 98 97 97 96 96

Vrijednosti trajanja za naglašene i zanaglasne vokale u pet entiteta su

prosječne vrijednosti dobivene analizom u ovom radu, a podaci o trajanju ostalih

glasnika preuzeti su iz Bakrana (1984).

Format podataka koje program MBROLA zahtjeva je ulazna datoteka za

sintezu (.pho ekstenzija). Ulazna datoteka sadrži niz fonema u SAMPA transkripciji

(za hrvatski su izradili Bakran i Horga, 1996) u svakom redu po jedan, a uz svaki

fonem treba zadati trajanje (u ms) i frekvenciju osnovnog tona (u Hz). Frekvencija se

zadaje na određenom postotku trajanja glasnika (mi ćemo zadati tonsku visinu na

svakih 10% trajanja vokala), a u fonemima u kojima se ne zadaje tonska visina

192

program linearno interpolira vrijednosti (dakako izostavljajući ton u bezvučnim

glasnicima). Evo primjera .pho datoteke pomoću koje se u programu MBROLA

može sintetizirati dugosilazni naglasak u riječi sunce (prvi i zadnji red pomoću znaka

_ sadrže podatak o trajanju pauze u ms):

_ 100 s 91 u 157 10 129 20 129 30 128 40 126 50 124 60 120 70 117 80 112 90 109 100 105 n 45 ts 113 e 67 10 95 20 94 30 94 40 94 50 93 60 93 70 93 80 93 90 93 100 93 _ 1500

Za sintezu smo odabrali 20 riječi koje su bile i dio korpusa za analizu (more,

napad, sunce, radnik, putnik, dokaz, medo, narod, glupost, važnost, vitak, mama,

nebo, radost, pamet, danas, noga, voda, papir, čudak) te smo svaku riječ sintetizirali

implementirajući podatke za svih pet naglasnih entiteta i ukupno dobili 100

sintetiziranih riječi. Npr. riječ napad, sintetizirana je s dugosilaznim, dugouzlaznim,

kratkouzlaznim, kratkosilaznim i dinamičkim dugim naglaskom. Autorica rada i

mentor preslušali su sintetizirane riječi. Dakako, sintetizirani bi se naglasci trebali

dati na slušnu verifikaciju većem broju slušača. No, difonska sinteza pomoću

sadašnje baze difona za hrvatski nije dovoljno razumljiva, a i kompleksno je pitanje

dokazivanja dinamičkog dugog naglaska.

10. 3. SLUŠNI DOJAM O SINTETIZIRANIM NAGLASCIMA

Iako je difonska sinteza vrsta sinteze čiji je rezultat vrlo neprirodan i teže razumljiv

govor, možemo potvrditi da se u većini riječi mogu prepoznati hrvatski naglasci.

Sintetizirani dugosilazni se jasno prepoznaje kao dugosilazni, tek u nekim riječima

djeluje kao skraćeni. Kao kratak i nedovoljno prepoznatljiv za kategoriju

dugosilaznih (iako s istim podacima o trajanju, a to je 157 ms u naglašenom vokalu)

čuje se u riječima koje počinju sonantom, i mnoge su otvorenog zanaglasnog sloga

(npr. more, medo, narod, važnost, noga, voda, glupost, radost). Pretpostavljamo da je

to zato što se prozodijska obilježja dugih naglasaka ostvaruju ne samo u vokalu, već i

u okolnim sonantima, osobito sonantu pred vokalom. Sintetizirani dugouzlazni se

također dobro prepoznaje kao dugouzlazni, iako i on u nekim riječima djeluje jako

skraćen i više sliči kratkouzlaznom. Glasnička struktura riječi u kojima se prepoznaje

193

kao kraći, vrlo je slična kao kod dugosilaznog (npr. more, narod, radnik, putnik,

važnost, radost, voda i dr.). Kratkosilazni se također dobro prepoznaje, no u ponekim

rječima djeluje produženo i sliči dugosilaznome. Kratkouzlazni se također

prepoznaje, no ponekad djeluje produžen, a nedak sliči i kratkosilaznom. Najveći

problem koji se pojavljuje u ovom djelu provjere rezultata jest dokazivanje i

prepoznavanje dugog dinamičkog naglaska. Dinamički dugi djeluje kao poludugi,

malo sliči na kratkosilazni, ali ima i komponentu prema kojoj sliči na dugouzlazni.

Smatram da dokazivanje petog naglasnog entiteta koji kao jezična kategorija ne

postoji u svijesti slušača otvara novo područje analize.

10. 4. ZAKLJUČAK

Riječi proizvedene difonskom sintezom pomoću hrvatske baze difona i s podacima o

prosječnom trajanju i kretanju tona od pet u korpusu dokazanih naglasnih entiteta

većinom se mogu prepoznati u naglasnim kategorijama dugosilaznog, dugouzlaznog,

kratkosilaznog, kratkouzlaznog i dinamičkog dugog, iako u mnogim riječima djeluju

skraćeno ili produženo. Možemo zaključiti da je kretanje tona u naglašenom i

zanaglasnom vokalu dovoljno razlikovno, dok se dimenzija trajanja tipična za

pojedine naglaske kodira vjerojatno i u okolnim glasnicima, osobito u sonantima

pristupa naglašenog sloga.

194

11. ZAKLJUČNA RASPRAVA

11. 1. OSNOVNI PROBLEM ISTRAŽIVANJA: AKUSTIČKA RAZLIČITOST I PECEPTIVNA

ISTOVJETNOST

Osnovni je cilj ovoga istraživanja bio odrediti koje se naglasne kategorije pojavljuju

u suvremenoj hrvatskoj naddijalektalnoj govornoj praksi – je li taj broj veći ili manji

od četiri standardne naglasne kategorije – te ih akustički opisati. Do rezultata se

pokušalo doći na temelju statističke analize akustičkih podataka. Akustički su podaci

analizirani na dva načina: 1) grupiranjem u pojedine normativno očekivane naglasne

kategorije, a zatim provjerom jesu li skupine statistički jednake ili različite i

2) grupiranjem u perceptivno ovjerene naglasne skupine te statističkom analizom tih

skupina. Jedan od mogućih postupaka otkrivanja broja entiteta jest i samo statističko

grupiranje podataka (metodom klasteriranja, faktorske analize i sl.), no taj postupak

zbog višedimenzionalnosti akustičkih varijabla nismo upotrijebili.

Osnovna je poteškoća akustičke analize, zapravo opći fonetski problem,

odnos akustičkog varijabiliteta i auditivnih kategorija te preklapanje akustičkih

podataka za različite auditivne kategorije. Problem je, također, što unutar iste

auditivne kategorije, varijabilitet pojavnica može biti velik, ali budući da postoji

samo jedna jezična kategorija sve akustički različite izvedbe mogu se auditivno

percipirati kao jednake. Auditivnim potvrđivanjem (verifikacijom) pojedinih

pojavnica naglasnog korpusa kao određene naglasne kategorije (entiteta), a zatim

statističkom obradom akustičkih osobina tih kategorija otkrili smo da u hrvatskom

postoji ukupno pet naglasnih entiteta, ali u dva različita naglasna sustava:

dinamičkom i tonskom sustavu. U tonskom naglasnom sustavu postoje četiri

standardne naglasne kategorije i taj je sustav kod pojedinih govornika stabilan, a

auditivna procjena pojedinih naglasaka vrlo sigurna. Unutar dinamičkog sustava

postoji kategorija dinamičkog kratkog, koji je skoro identičan kratkosilaznom, te

dinamički dugi, koji ima jednaka tonska obilježja kao kratkosilazan, samo je trajanje

naglašenog vokala dulje. Ipak, unutar dinamičkog naglasnog sustava ne postoje

potpuno jasne auditivne kategorije, niti u stručnom nazivlju za kratke i duge

naglaske, niti u auditivnoj polarizaciji na kratke i duge jer se mnogi naglasci

svrstavaju u neodređeni "poludugi" ili u kategoriju nazvanu "dinamički". Zbog toga

je upravo otkrivanje i opisivanje dinamičkoga sustava bio najzahtjevniji i, vjerojatno,

predstavlja prijeporni dio ovoga rada.

195

11. 2. SUPOSTOJANJE TONSKOG I DINAMIČKOG NAGLASNOG SUSTAVA U

HRVATSKOME

Otkrili smo da su u hrvatskoj govornoj praksi podjednako zastupljena dva

naglasna sustava, tonski i dinamički. Tonski sustav (tj. njegov podsustav koji se

naziva ograničeni tonski, visinski ili tonsko-dinamički) uzima se kao temelj

standardnoga jezika, dok se dinamički sustav (udarni) skoro ni ne spominje. Hrvatska

akcentologija uvijek kao polazište uzima tonski četveronaglasni sustav, i sve se

razlike analiziraju kao odmaci od tonskog sustava ili kao redukcija tonskog sustava.

Ovaj rad iznosi tezu da je u hrvatskim govorima paralelno prisutan dinamički

naglasni sustav, a pojavljivanje prijelaznog 2-3 naglasnog sustava nije redukcija

četveronaglasnog tonskog sustava, već hibrid koji nastaje zbog paralelnog utjecaja i

tonskog i dinamičkog sustava. U opisima dinamičkih naglasnih sustava, primjerice

dijalektološkim radovima koji proučavaju govore u kojima postoji razlika samo u

trajanju naglašenog vokala, ali ne i u tonu, trebalo bi napustiti terminologiju tonskog

sustava (kratkosilazni i dugosilazni naglasak) te posegnuti za terminima dinamičkog

sustava. U ovom radu ta dva naglaska nazivamo dinamički kratki i dinamički dugi.

Za jednonaglasne sustave već je uvriježeno naglasak nazivati dinamički "poludugi"

ili "tromi" (primjerice u zagrebačkom govoru), iako on akustički sliči

kratkosilaznom. Za obilježavanje naglasaka dinamičkog sustava predlažemo sljedeće

oznake: za dinamički kratki jednako obilježavanje kao za kratkosilazni (npr. kuća), a

za dinamički dugi dvije paralelne kose koje idu u suprotnom smjeru od

kratkosilaznoga (npr. ku ća). Ovakvo se bilježenje predlaže analogijom s bilježenjem

uzlaznih naglasaka, tako da smjer crte udesno prema dolje označava kračinu, a

udesno prema gore dužinu naglašenog vokala. Za dinamički poludugi nije potreban

zaseban znak, budući da je takav naglasak u jednonaglasnom sustavu identičan

kratkosilaznome. Prihvaćanje dinamičkog dugog naglaska olakšalo bi nam

obilježavanje i prihvaćanje naglasaka tuđica s dugim naglašenim vokalima na

nepočetnim slogovima.

U istraživanju silaznih naglaska na nepočetnom slogu u suvremenoj hrvatskoj

"priopćajnoj praksi" ili "današnjem priopćajnom jeziku" Delaš raspravljajući o

budućnosti četveronaglasnog sustava i njegovoj tendenciji da funkcionira kao

dvonaglasni sustav kaže: "Prijelaz tzv. ‘muzikalne’, tj. tonske akcentuacije na tzv.

‘ekspiratornu’ ili dinamičku nije nikakvo čudo neviđeno i notorna je činjenica ne

196

samo u slavenskim već i u indoeuropskim okvirima. U klasičnim jezicima, grčkom i

latinskom, promjena je nastupila na izmaku antike pa se prenijela i u romanske

jezike, a u germanskim jezicima, sudeći po njemačkom, u prajezično doba (oko

500 pr. n. e.). Od slavenskih jezika, gdje se promjena teže datira, politoniju čuva,

osim hrvatskog, srpskog i slovenskog, također kašupski; svi su ostali već

‘dinamizirani’" (Delaš, 2003: 93). Od gemanskih jezika politoniju (tj. ograničeni

tonski sustav sličan hrvatskome) danas čuvaju još švedski i norveški, a od baltičkih

jezika litavski. Unutar tih jezika također postoje dijalektalna područja u kojima je

tonemičnost dokinuta.

I unutar slavenskih jezika s dinamičkom akcentuacijom postoje u

suvremenim govornima dvostrukosti koje predstavljaju razne faze naglasnog razvoja.

Habijanec (2006) dokazuje da različiti naglasno-kvantitativni sustavi u današnjim

slovačkim dijalektima predstavljaju razne faze akcentuacijskog razvoja

zapadnoslavenskih jezika: na zapadu je očuvan stariji inicijalni naglasak, a na istoku

je prevladao noviji penultimski. Ipak, najinformativnijim narječjem Habijanec smatra

srednjoslovačko, u kojem postoje kolebanja između inicijalnoga i penultimskoga, i

koje predstavlja "petrificirano stanje aktivnoga procesa povlačenja naglaska na

penultimu" te pomaže u dokazivanju povezanosti mjesta naglaska i kvantitete.

Iako se u hrvatskom standardnom jeziku, zbog jasno određene štokavske

osnovice pa stoga i prozodijskog sustava preuzetog iz štokavskih dijalekata, u

dvadesetom stoljeću dinamički sustav uopće ne spominje, a pokušaj priznavanja

dinamičkog sustava vjerojatno bi se a priori odbacio kao nedopustiv i nemoguć

pothvat, možemo ipak zaviriti u standardološka djela jednog genetički i prostorno

bliskog slavenskog jezika – slovenskog. U slovenskom jeziku, koji je uz hrvatski,

bosanski i srpski jedini jezik iz skupine južnih slavenskih jezika koji ima tonski

naglasni sustav, nailazimo na nama neobičnu činjenicu dvostrukog prozodijskog

normiranja. Naime, normativna djela slovenskog standardnog jezika (Slovar

slovenskega knjiženga jezika, 1994; Slovenski pravopis, 2001) ravnopravno priznaju i

tonski i dinamički naglasni sustav prozodije riječi kao standardni, budući da oba

sustava postoje u slovenskim dijalektima. Dijalektalna izgovorna osnovica određuje

koji će naglasni sustav govornik imati kada govori "standardnim jezikom". Koliko je

god ovakvo relativizirano definiranje standardnog jezika neobično, zapravo se radi o

prihvaćanju stvarnoga stanja. I hrvatski govornici kada teže govoriti standardom,

govore ga sa svojom dijalektalnom prozodijskom osnovicom (Pletikos, 2008). Iz te

197

su prozodijske osnovice vjerojatno urbanizacijom govora već dokinuti neki vrlo

obilježeni dijalektalni elementi (akut, prednaglasna duljina, zanaglasna duljina i sl.),

kao i dijalektalni vokalski sustav.

Iako bi za hrvatski jezik standardološki bila teško prihvatljiva ideja

dvostrukog normiranja ili bar priznavanja dinamičkog naglasnog sustava, budući da

tog sustava u hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji nema, ipak ne treba zanemariti

činjenicu njegovog postojanja i velike raširenosti, a osobito uporabe dinamičkoga

sustava u glavnome gradu koji mu sociolingvistički daje na važnosti. Delaš

(2006: 77) govori o hibridnosti zagrebačkoga govora, o tzv. "zagrebačkoj

štokavštini", smatrajući da je to "štokavski govor u kajkavskoj prozodijskoj odjeći

koji je rezultat križanja domaćega jednonaglasnog sustava (...) s četveronaglasnim

standardom". Autorica također smatra da bi "standardizacija toga govora (ukoliko se

on u budućnosti zaista pokaže konkretnim i opisivim, jer opsežnija istraživanja nisu

izvršena) izazvala pravi rat svih postojećih tonskih sustava i podsustava". Ovaj rad

eksperimentima (auditivnim procjenama i akustičkim mjerenjima) potvrđuje da se

radi o govoru "mješancu" i potvrđuje opravdanost sumnje u njegovu opisivost na

auditivnoj razini jer u hrvatskoj akcentologiji (što znači i u svijesti stručnjaka) ne

postoje oblikovane kategorije kojima bi se sa sigurnošću taj sustav mogao auditivno

opisati. Akustički podaci nisu sami po sebi dostatni da bi se kategorizirale jezične

pojave jer je veliki varijabilitet koji tvori kontinuum, i velika su preklapanja među

akustičkim osobinama kategorija. Pomoć u dokazivanju akustičkih različitosti

naglasnih kategorija istraživači nalaze ili u podjeli materijala prema očekivanome

naglasku (primjerice Smiljanic, 2004) ili u pokušaju verifikacije korpusa s

mogućnošću da stručnjaci kreiraju vlastite kategorije (ovaj rad). Naglaske kao

fonološke jedinice možemo promatrati u okviru kognitivnog modela jezične

kategorizacije te utvrditi koji su elementi bliži, a koji dalji od prototipa. U

proučavanju prototipičnosti fonema hrvatskoga jezika Jelaska i Gulešić Machata

(2005) postavljaju jezične kriterije po kojima se pojedini fonemi mogu smatrati više

ili manje prototipičnima. Iako se silazni naglasci u hrvatskom jeziku mogu smatrati

bližima prototipu (jer su npr. češći, sociolingvistički manje obilježeni i sl.), auditivni

dio ovoga istraživanja pokazuje da kod slušnog kategoriziranja silaznih naglasaka s

dugim naglašenim vokalom (koji nije ni kratkosilazni ni dugosilazni) dolazi do

najvećeg raspršenja rezultata, što bi ukazivalo i na to da je takav naglasni obrazac

najudaljeniji od prototipa. Raspršenje kod slušanja, tj. različito nazivanje (vlastito

198

kategoriziranje) silaznih naglasaka pokazuje ne samo odnos utjecaja preciznog

fonetskog slušanja ostvarenog naglaska i očekivanja, već i to da slušanje fonoloških

jedinica koje su udaljene od prototipa s fonološkog prelazi u fonetsksko slušanje.

Materijal ovoga rada pokazao je da postoji "rat" tonskih sustava i podsustava,

ili, preciznije, "rat" između dinamičkoga i tonskoga sustava koji još nije rezultirao

mirnim, stabilnim stanjem. U podsvjesnim jezičnim pregovorima ostaje otvoreno

pitanje hoće li prevagnuti dvonaglasni ili tronaglasni sustav, i kakve će biti

sastavnice toga naglasnog sustava. Pitanje je hoće li opstati dugouzlazni ili će prijeći

u dinamički dugi (tvoreći time novi tronaglasni sustav u kojem postoje ds, dd, dk) i

hoće li opstati dugosilazni naglasak ili će i on prijeći u dinamički dugi (tvoreći

dinamički dvonaglasni sustav s razlikom dugi i kratki).

199

11. 3. ŠTO JE TRONAGLASNI SUSTAV?

U dijelu velike hrvatske gramatike, koja opisuje fonetiku hrvatskoga jezik, Škarić

(2007) uz klasični i prihvatljivi idiom, opisuje i tzv. prihvaćeni idiom u kojem

funkcionira tronaglasni sustav. U prihvaćenom idiomu došlo je do neutralizacije

kratkouzlaznog u kratkosilazni naglasak. Ranije istraživanje na uzorku 154

govornika Hrvatske televizije (mahom mlađih novinara) Škarić i Varošanec-Škarić

(1994) izračunali su da 15,6% govornika rabi tronaglasni sustav, a 36,4% govornika

dvonaglasni sustav. Tronaglasni sustav i u korpusu ovoga rada pojavljuje kod vrlo

malog broja govornika. Tronaglasni sustav, koji je zapravo reducirani tonski sustav u

kojem postoji ds, du i ks (dakle, u kojem se ku neutralizirao u ks), (v. varijantu a na

slici 40), nije jedini tronaglasni sustav. Tronaglasni sustav može biti sustav u kojem

postoje ds, ks i akut (primjerice jedan govornik s Hvara i jedan s Brača), (v. varijantu

b na slici 40). Također, tronaglasni sustav može biti sustav između tonskog i

dinamičkog, koji ima dva naglaska dinamičkog sustava (kratkosilazni i dinamički

dugi) i jedan naglasak iz tonskog sustava (dugosilazni), (v. varijantu c na slici 40).

Tronaglasni sustav može nastati i zbog neutralizacije ku i du, pa taj sustav čine ds, ks

i uzlazni (između ku/du), (v. varijantu d na slici 40), što je tendencija koju bilježimo

kod govornika podrijetlom iz Slavonije. Pobrojali smo, dakle, četiri varijante

tronaglasnog sustava s različitim repertoarom naglasnih kategorija (Slika 40).

a) dugosilazni dugouzlazni kratkosilazni

b) dugosilazni akut kratkosilazni

c) dugosilazni dinamički dugi kratkosilazni

d) dugosilazni uzlazni (dugi i kratki) kratkosilazni

Slika 40 Različitost repertoara tronaglasnog sustava - stilizirani prikaz tonskih odnosa (i tijeka tona) u naglašenom i zanaglasnom vokalu

200

Prva i treća varijanta tronaglasnog sustava su češće u hrvatskom govoru, od druge (s

akutom umjesto dugouzlaznog) i četvrte (sa samo jednim uzlaznim). U ovom radu

različito nazivamo dvije češće varijante tronaglasnog sustava. Sustav u kojem postoji

samo redukcija kratkouzlaznog u kratkosilazni (te repertoar čine ds, ks i du)

nazivamo "tonskim tronaglasnim sustavom", a sustav u kojem postoji i neutralizacija

dugouzlaznog u dinamički dugi nazivano "dvo-do-tronaglasnim sustavom" ili

sustavom na granici dinamičkog i tonskog (njegov repertoar čine ds, ks i dd).

Neki su procjenitelji uz govornike bilježili napomenu o tronaglasnom

sustavu, no taj je podatak subjektivni dojam i tek se induktivnom metodom može

odgonetnuti koja je imanentna osobna definicija toga sustava. Primjerice, jedan je

stručni procjenitelj uz devet govornika (g_70, g_76, g_79, g_80, g_82, g_83, g_86,

g_85, g_86) zapisao napomenu da se radi o tronaglasnom sustavu (uz ostale

govornike većinom nema napomene o kojem se sustavu radi), a uz te iste govornike

drugi je stručni procjenitelj zapisao da se radi o jednonaglasnom sustavu (g_82), 1-2

naglasnom sustavu (g_76, g_79), dinamičkom dvonaglasnom sustavu (g_80, g_83,

g_86), prijelaznom dvo-do-tronaglasnom sustavu (g_70, g_84) i samo za jednog od

njih da ima tonski tronaglasni sustav (g_85). Zbog ovako različitog perceptivnog

dojma o ukupnom naglasnom sustavu, govornici su u pojedine naglasne sustave i

podsustave svrstani, ne prema dojmu stručnih slušača o vrsti sustava, već prema

ukupnosti vrste kao "sigurnih" i kao "nesigurnih" ovjerenih naglasaka. Kod svakog

pojedinog govornika verificirani naglasni entiteti obrađeni su i prema akustičkim

podacima te se na taj način oblikovala slika perceptivnih kategorija koje su dokazane

ili opovrgnute statističkom analizom akustičkih podataka.

Ipak, zanimljivo je koji su razlozi ovako različitog definiranja tronagalsnog

sustava. Naime, stručni procjenitelj koji je uz govornika g_76 zapisao da se radi o

tronaglasnom sustavu, u opisu naglasaka pojedinih pojavnica istoga govornika rabio

tri sljedeće kategorije: dinamički poludugi (29% riječi), kratkosilazni (51% riječi) i

ravan, tj. marker uzlaznosti (20%). Analiziramo li ovaj opis u odnosu na očekivane

naglasne kategorije vidimo da su riječi obilježene kao poludugi one u kojima se

očekuje dugosilazni naglasak, a riječi obilježene kao "ravne" one u kojima se očekuje

dugouzlazni naglasak. Dakle, ostvarenje dinamičkog dugog naglasaka u riječima u

kojima se očekuje dugouzlazni, pojedinom je slušaču znak da se radi o

"tronaglasnom sustavu", a zanemarena je činjenica da se ne ostvaruje dugosilazni.

201

Ovaj rad govornike koji ne ostvaruju ni dugosilazni ni dugouzlazni naglasak (dakako

ni kratkouzlazni) svrstava u dinamički naglasni sustav.

Iz podataka dobivenih analizom ovoga korpusa možemo zaključiti da je

tonski tronaglasni sustav, u kojem se ostvaruju ds, du i ks, vrlo rijedak. Ponekad je

čak to sustav u kojem se na mjestu dugouzlaznog ostvaruje akut. Kod jednog je

govornika (g_55) akut ostvaren ravnim visokim tonom u naglašenom vokalu i niskim

tonom u zanaglasnom, a kod drugog (g_45) naglašeni je vokal velikog raspona

uzlazne krivulje (i izrazito dugog trajanja), a zanaglasni ton je nizak. Najčešći

"tronaglasni" sustav je sustav na granici tonskog i dinamičkog sustava u kojem na

mjestu dugouzlaznog govornici ostvaruju dinamički dugi, te imaju još kratkosilazni i

dugosilazni naglasak.

Dinamički naglasni sustav nema dovoljno jasno razgraničene kategorije

dugog i kratkog dinamičkog naglaska. Odgovori slušača daju čak naslutiti da postoje

tri kategorije trajanja: kratki (kratkosilazni), poludugi i dugi. Ali postojanje tih triju

kategorija nije dokazano jer nema suglasja među slušačima o fonološkoj dužini

pojedinih pojavnica. Iako je sustav u kojem postoje tri fonološke dužine moguć,

postoji primjerice u estonskome42, u hrvatskome, osobito u dinamičkom naglasnom

sustavu, variranje odgovora između kratkog, poludugog i dugog (te vremenski

neodređenih kategorija dinamički i ravan) posljedica je ili veće varijabilnosti trajanja

ili nedostatka informacije o tonu koja u tonskom sustavu pomaže u razgraničenju

dugosilaznog prema kratkosilaznom. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da u tonskom

sustavu postoji veliko preklapanje kategorija kratkouzlaznog i dugouzlaznog.

Poludugim se može nazivati naglasak u jednonaglasnom sustavu, iako, i tu se radi

najčešće o kratkosilaznom. Duljenje kratkoga naglašenoga vokala zapravo ne tvori

zasebnu kategoriju. Duljenje postoji i u tonskim sustavima, primjerice u osječkom

govoru (Benić, 2007) u kojem se ponekad produljeno izgovaraju i kratkosilazni i

kratkouzlazni.

42 U estonskome su dokazane tri različite fonološke dužine vokala: kratki, dugi i vrlo dugi

(Krull, b. g., 2007; Engstrand i Krull, 1994; Krull i Traunmüller, 2000).

202

11. 4. UTJECAJ REČENIČNE JEZGRE NA OSTVARENJE NAGLASAKA RIJEČI

Sve analizirane riječi ovoga korpusa ostvarene su u rečenici. Ovako dizajnirani

početni materijal dakako da otvara mogućnost većeg i različitog utjecaja rečenične

prozodije na prozodiju riječi. U slušnoj analizi pokazalo se da neki govornici (g_13,

g_39) riječi u rečeničnom fokusu često ostvaruju kao uzlaznu jezgru (ostali samo

sporadično, najviše 2-3 riječi). Budući da su riječi za slušnu analizu "izrezane" iz

rečenice te prezentirane kao samostalne riječi ne može se samo na temelju sluha sa

sigurnošću reći radi li se o uzlaznom naglasku (kao leksičkom obilježju) ili o

uzlaznoj jezgru (koja predstavlja vrstu najrazlikovnijeg, informacijski najistaknutijeg

dijela rečenične intonacije). Ipak, postojanje uzlazne jezgre potvrđuje podatak da su

se na vrlo sličan način (koji sliči dugouzlaznom naglasku) ostvarivala sva četiri

leksička naglaska. Naime, kod govornika kod kojih su se u očekivanim kategorijama

pojavljivala tri do četiri standardna naglaska vrlo su rijetke pojedinačne riječi za koje

se sumnjalo da nose obilježja uzlazne jezgre i te su riječi izuzete iz daljnje akustičke

analize. No, kod govornika kod kojih se uzlazna jezgra vrlo često pojavljivala, riječi

nisu izuzete iz analize, jer nam taj podatak mnogo govori i o podložnosti promjeni

naglasaka riječi s obzirom na to ostvaruje li naglasak riječi potencijalno razlikovnu

funkciju.

Zanimljiv je primjer govornice analizirane pod brojem g_13. Većina je

njezinih naglasaka u rečenici ostvarena s uzlaznim tonom, koji prema sluhu sliče

dugouzlaznom naglasku. Izađemo li iz okvira korpusa obrađenog u ovom radu, i

posegnemo za dodatnim snimljenim materijalima43 čujemo da ista govornica u

samostalno izgovorenim riječima ostvaruje samo jedan dinamički naglasak koji

potpuno odgovara predodžbi44 o zagrebačkom tzv. "poludugom" ili "tromom"

dinamičkom naglasku (inače, govornica pod brojem 13 je podrijetlom iz Varaždina).

Dakle, ako govornica koja u zasebnim riječima ostvaruje samo jedan

dinamički naglasak u rečeničnoj intonaciji ostvaruje "uzlazni naglasak", jasno je da

se radi o jezgri koja modificira naglasak riječi. Upravo je kod govornika koji imaju

dinamički naglasni sustav ovakav jak utjecaj jezgre moguć jer naglasak nema

leksičku funkciju te govornik može istaknutost neke riječi ostvarivati različitim

43 Svi su govornici snimili iste riječi izgovorene samostalno, dakle, izvan rečeničnog

konteksta. 44 Prema procjeni slušateljica J. Vlašić Duić i E. Pletikos.

203

jezgrama. Upravo je sloboda variranja tonske konture naglašenog sloga, koja je

određena postleksički (intonacijom), osnovna odlika jezika s udarnim naglaskom i po

tome se razlikuje od jezika s visinskim naglaskom (ograničenih tonskih jezika) za

koje je karakteristična invarijantna tonska kontura naglašenog sloga (Heyes, 1995,

prema Hyman, 2006).

Uzlazna i druge vrste jezgara (sve osim silazne jezgre) izrazito mijenjaju

leksički naglasak (Škarić, 1991; Josipović, 1995). Ipak, možemo reći da je to tek

osnovna postavka opisa hrvatske intonacije, a mnoga pitanja još ostaju otvorena. U

potrazi za odgovorom kako i koliko tri različite vrste jezgara (uzlazna, silazna i ravna

jezgra) djeluju na ton u četiri novoštokavska naglaska riječi u završnoj rečeničnoj

poziciji Pletikos i sur. (2006) pokazali su da je tijek tona naglašenog i zanaglasnog

sloga u sva četiri hrvatska novoštokavska naglaska zapravo tijek koji je tipičan za

vrstu jezgre u kojoj se naglasak ostvaruje: u silaznoj jazgri sva četiri naglaska imaju

pretežno silazni tijek, u uzlaznoj jezgri vrlo uzlazni smjer, a u ravnoj je jezgri početni

dio uzlazan, a zatim se zadržava visok ravan ton. Ipak, u silaznoj je jezgri razlika

tijeka tona među pojedinim naglascima najveća (uzlazni naglasci imaju znatno manji

pad tona od silaznih). U uzlaznoj i ravnoj jezgri uzlazni su naglasci neznatno

uzlaznijeg tona. U ispitivanim rečenicama uzlazne i ravne jezgre bile su ostvarene u

prozodijskoj funkciji pitanja ili nabrajanja, pa se može reći da kad intonacija rečenice

nosi određenu jezičnu funkciju smanjuje se ili potpuno odustaje od fukcionalnosti

tona. Takav jak utjecaj intonacije dokazuje da hrvatski nije "čisti" tonski jezik, jer u

tonskim jezicima oblik tijeka tona tipičan za leksički naglasak ostaje prepoznatljiv

bez obzira na superponiranu rečeničnu intonaciju (Liu i Xu, 2005).

Ipak, u fokusnoj poziciji u kojoj jezgra ostvaruje samo funkciju isticanja

pokazalo se da govornici iz Slavonije i Dalmacije, koji u svom izgovoru imaju tonski

četveronaglasni sustav, ne variraju mnogo u ostvarenju jezgre, jezgra je skoro uvijek

silazna i naglasci riječi su razlikovni. Govornici s kajkavskog područja (primjerice iz

Zagreba, Varaždina i sl.) koji nisu usvojili četveronaglasni sustav, već sve riječi

ostvaruju pod dinamičkim naglaskom, mogu si dopustiti veće varijacije u upotrebi

intonacijskih jezgara, pa su neki odlučili (ne svjesno) naglašenost riječi istaknuti

obilježenom jezgrom. Smiljanic (2004) je dokazala da usko fokusno ostvarenje

naglaska riječi (u odnosu na široki fokus) povećava razlike između četiri naglaska

novoštokavskog četveronaglasnog sustava (kod beogradskih govornika). Smiljanic

također dokazuje da je različito fokusno ostvarenje kod zagrebačkih govornika koji

204

ne razlikuju četiri novoštokavska naglaska izrazito utječe na tonsku konturu riječi.

Naime, za uzlazne naglaske ostvarene u beogradskom govoru Smiljanic predlaže

fonološki opis L*+H, a isti takav opis i za sve zagrebačke naglaske ostvarene u

širokom fokusu. Za beogradske silazne naglaske predložen je fonološki opis L+H*, a

isti takav opis i za sve zagrebačke naglaske ostvarene u uskom fokusu.

Ovi rezultati o utjecaju tonskih obilježja jezgre na naglasak riječi nuka nas na

propitivanje odabira metodološkog postupka, tj. je li metoda istraživanja (v.

poglavlje o postupku snimanja) bila dobra odluka. Vraćamo se na početnu dvojbu:

snimiti riječi u rečenici ili svaku zasebno. Škarić (1991: 319) preporučuje snimanje

samostalnih riječi-rečenica u silaznoj jezgri tvrdeći da se naglasci riječi najpotpunije

ostvaruju kada se riječ izgovara samostalno, tj. "u neizražajno izgovorenim

intonacijskim jedinicama od jedne riječi sa silaznom jezgrom". Želimo ovdje

ponovno ukazati na neke akustičke razloge zbog kojih smo odustali od analize

samostalno snimljenih riječi i prednost dali riječima snimljenim u rečeničnom

okviru. Naime, u prethodnom istraživanju (Pletikos, 2003) pokazalo se da se u slogu

nakon naglašenog često ne može izračunati ton, jer intenzitet opada toliko da glas iz

modalnog fonacijskog tipa prelazi ili u škripavi tip ili čak u šapat. Ova osobina kraja

završne intonacijske jedinice već je opisana kod Lehiste i Ivića (1986:54), koji je

nazivaju laringalizacija, a u hrvatskom klasičnom izgovoru (Pletikos, 2003)

pojavljuje se osobito nakon silaznih naglasaka, ponekad i nakon dugouzlaznih, a

gotovo nikad nakon kratkouzlaznih. O učestalijoj pojavi laringalizacije u riječima s

cirkumfleksom, nego u riječima s akutom u slovenskom jeziku govori Jurgec (2005,

2007a). Pojavu laringalizacije možemo smatrati i znakom intonacijskog završetka.

Upravo zbog karakteristika intonacijskog završetka, koji su vrsta fraznih tonova te

pomoću obilježja opadanja intenziteta, niskog tona, škripavog tona, šapta i

vremenskog duljenja unose dodatne informacije u iskaz, koji i otežavaju mjerenje i

smanjuju razlike među leksičkim naglascima u zanaglasnom slogu, odlučili smo se

ipak za nezavršni viši stupanj istaknutosti.

Dakle, koju god metodu odabrali pojavit će se neke karakteristike rečenične

intonacije, te time utjecati na ostvarenje leksičkih naglasaka. U riječima koje su u

fokusu upliće se istaknutost pomoću nesilaznih jezgara, a u izoliranim riječima sa

silaznom jezgrom skraćuje se jezgra i povećava utjecaj intonacijskog završetka koji

modificira (produljuje, snižava i oslabljuje do šapta) zanaglasni slog.

205

11. 5. JE LI U HRVATSKIM NAGLASCIMA RAZLIKOVNO MJESTO TONSKOG VRHA?

Prethodno poglavlje o jakom utjecaju rečenične intonacije tipičnih za pojedine jezgre

na leksičke naglaske navodi na zaključak da su hrvatski naglasci vjerojatnije tonske

razine, nego tonske konture kao što impliciraju tradicionalni nazivi naglasaka. U

opisu tonskih kontura osobito je bitno u kojem se dijelu riječi ili sloga nalazi vrh ili

dno tonske konture. Mjesto vrha tonske krivulje naziva se još usklađenost tonskog

vrha s određenim govornim člankom (engl. pitch peak alignment). Jedan od većih

prigovora ovoj akustičkoj analizi mogao bi biti zašto kao varijabla (ili čak kao glavni

akustički parametar) nije mjereno mjesto vrha tonske krivulje u odnosu na strukturu

sloga ili riječi (kao što ga, primjerice, mjeri Smiljanic, 2004). Tri su razloga zbog

kojeg mjesto tonskog vrha ne smatramo akustičkim parametrom prema kojem se

mogu razlikovati leksički naglasci, već osobinom koja ovisi o većoj prozodijskoj

jedinici od domene leksičkog naglaska i osobinom koja je pod jakim utjecajem

mikroprozodije. Prvi je razlog što na mjesto vrha izrazito utječe veličina domene u

kojoj se naglasak pojavljuje. Primjerice, mjesto vrha dugosilaznog naglaska pojavit

će se značajno kasnije u manjoj domeni (npr. u jednosložnoj riječi) nego u većoj

domeni (npr. trosložnoj riječi s naglašenim prvim slogom) što za srpski dokazuju

Lehiste i Ivić (1986), a za udarni naglasak dokazuju Van Santen i Möbius (1997).

Ovaj je čimbenik veličine domene u korpusu konstantan jer su sve riječi dvosložne s

naglaskom na prvom slogu (riječi u kojima je naglasak izgovoren na drugom slogu

nisu uzete u akustičku analizu). Drugi je razlog što na mjesto vrha utječe položaj

riječi u rečenici. Ako je riječ čiji naglasak analiziramo smještena u fokusu na početku

rečenice (intonacijske jedinice) mjesto vrha pojavljuje se kasnije, ako je riječ

smještena u fokusu na kraju rečenice mjesto vrha pojavljuje se ranije (Smiljanic,

2004). I ovaj je čimbenik u korpusu konstantan jer su sve riječi u istom središnjem

dijelu intonacijske jedinice. Treći razlog za isključenje ovog parametra daju rezultati

istraživanja koji dokazuju da na intonacijsku krivulju u početnom dijelu vokala jako

utječu prethodni glasnici. Bezvučni glasnici povisuju početnu f0 u vokalu koji slijedi,

a zvučni glasnici eventualno snizuju f0 u vokalu koji slijedi. U jezicima s udarnim

naglaskom, u kojima visina i kretanje tona ne tvore leksičku razliku, glasnici iz

pristupa jače i duže utječu na kretanje f0 u vokalu nego u jezicima u kojima ton tvori

leksičku razliku. Parametar utjecaja glasnika iz pristupa sloga u snimljenom korpusu

nije konstantan, tj. ne počinju svi naglašeni slogovi istom vrstom glasnika, već je u

206

svakom od četiri normativna naglasaka odabir riječi takav da postoji približno jednak

broj riječi sa bezvučnim konsonantom, zvučnim konsonantom i sonantom u pristupu

naglašenog sloga. Stoga ovakav odabir riječi (koji ne dopušta samo jednu vrstu

slogovnog pristupa) isključuje mogućnost da se početni dio tonske krivulje koji može

biti uzrokovan strukturom sloga tumači kao akustička specifičnost pojedinog

naglaska. Osim toga, ovaj odabir riječi omogućio je analizu utjecaja pojedinih

skupina glasnika na tijek f0. Rezultati analize utjecaja glasnika iz pristupa sloga u

hrvatskim naglasnim entitetima pokazali su da je približno prva trećina naglašenog

vokala pod utjecajem glasnika iz pristupa sloga te se kretanje tona u tom dijelu

vokala ne bi smjelo interpretirati kao dio specifičnosti pojedinih leksičkih naglasaka.

Do sada je, primjerice, kretanje tona u dugosilaznom naglasku opisivano (Lehiste i

Ivić, 1896) kao krivulja koja je u prvoj trećini uzlazna, a zatim silazna. Ovakav je

opis vjerojatno rezultat odabira riječi čiji se pristup naglašenog sloga većinom

sastojao od sonanata.

11. 6. JESU LI HRVATSKI NAGLASCI TONSKE KONTURE ILI TONSKE RAZINE?

Zaključili smo da za razliku među hrvatskim naglascima nije relevantno mjesto vrha

tonske krivulje, a u većini naglasaka nije relevantan čak ni smjer tonske krivulje.

Jedino je za dugosilazni naglasak dokazano da ima silaznu tonsku konturu

naglašenoga vokala velikog tonskog raspona. Svi ostali naglasci hrvatskoga jezika

razlikovnost ostvaruju samo odnosima prosječnih tonskih razina: kratkosilazni i

dinamički dugi naglasak imaju visok naglašeni slog i nizak zanaglasni slog, uzlazni

naglasci imaju visok i naglašeni i zanaglasni slog. Jedini akustički prijepor ostao je u

opisu razlike neoakuta i dinamičkog dugog naglaska. Neoakut se pojavljuje u

dalmatinskim čakavskim govorima, a može imati uzlazan ili čak ravan naglašeni

vokal i nizak zanaglasni je vokal (kao što ih opisuje i Langsotn, 2006). Razlika je

najvjerojatnije u količini uzlaznosti u drugoj mori naglašenog sloga, no, da bismo

donijeli siguran zaključak premala je količina pojavljivanja akuta te se najčešće ni ne

radi o pravom dijalektalnom akutu, već o njegovoj "standardiziranoj" varijanti, tj.

akutu kojim se pokušava ostvariti dugouzlazni naglasak.

Primjenom alata autosegmentne metričke teorije, koju je početno razradila

Pierrehumbert, 1980 i koja se u opisu prvenstveno koristi visokim i niskim tonovima,

Mihaljević (1991), Škarić (1991) i Jelaska (2004) daju fonološke opise hrvatskih

207

naglasaka. Ponuđeni fonološki opisi hrvatskih naglasaka (v. poglavlje 1. 2. 8.) udar

pripisuju slogu, a ton morama. Osim toga, dani fonološki opisi impliciraju silaznost

tona u silaznim naglascima i uzlaznost tona u uzlaznim naglascima. Akustička

analiza pokazuje da intenzitet (na kojem se temelji osjet udara) većinom prati ton.

Akustička analiza također pokazuje da je jedino za dugosilazni naglasak

karakteristično kretanje tona, a ostali su naglasci ostvareni razlikama u tonskim

razinama. Pokušamo li izvesti fonološki opis koji će odražavati akustičke osobine

hrvatskih naglasaka tada ćemo udar u silaznim naglascima pripisati samo jednoj

mori, a tzv. uzlazne naglaske prikazat ćemo kao slijed visokih tonova. Dugosilazni

naglasak možemo prikazati kao tonsku konturu naglašenog vokala V*N.N, a

kratkosilazni kao slijed visoke i niske tonske razine V*.N. Dugouzlazni naglasak je

slijed visokih tonskih razina koje se protežu kroz cijeli naglašeni slog i prenose se na

zanaglasni slog (VV)*.V (zagrade označavaju da udar pripisujemo objema morama,

a točka granicu sloga), a kratkouzlazni je slijed dviju visokih tonskih razina V*.V.

Ovakvim opisom odstupamo od većine fonoloških opisa hrvatskih uzlaznih

naglasaka koji razlikovnim obilježjem između uzlaznih i silaznih naglasaka smatraju

niski ton naglašenog vokala, a slijedimo opis koji rabi Josipović (1995) te uzlazne

naglaske opisuje kao slijed dvaju visokih tonova. Odstupamo od uobičajenih opisa

uzlaznih naglasaka kao slijeda niske i visoke tonske razine jer akustički nema razlike

u visini naglašenog vokala između "silaznih" i "uzlaznih" naglasaka. Te razlike nema

jer je obilježje hrvatskih naglasaka osim tona i "udar", tj. naglašeni je slog jači i viši

od zanaglasnog. Dakle, ako želimo hrvatske naglaske opisati kao "visinske"

(dinamičko-tonske, ograničene tonske, engl. pitch-accent), ne možemo zanemariti

visoko tonsko obilježje naglašenog sloga i tumačiti ga samo kao udar.

Ostaje nam još pokušaj opisa dinamičkog dugog naglaska. Dinamički dugi

naglasak prikazat ćemo kao slijed visoke tonske razine u naglašenom vokalu i niske

tonske razine u zanaglasnom vokalu (VV)*.N. Iako zbog malog broja pojavljivanja

akuta nismo dokazali njegovu razliku od dinamičkog dugog naglaska

pretpostavljamo da se razlika ostvaruje ili na način da akut u naglašenom slogu ima

uzlaznu tonsku konturu (NV)*.N ili vezivanje udara uz drugu moru naglašenog

vokala VV*.N, ali ti su opisi tek upućivanje na razliku akuta od uzlaznih i od

dinamičkih dugih naglasaka.

U ovaj pojednostavljeni fonološki opis hrvatskih naglasnih entiteta samo smo

pokušali ugraditi neka relevantna akustička obilježja hrvatskih naglasaka koja

208

dokazuju i njegovu naglasnu tipološku pripadnost. Ostaje pitanje je li oruđe

intonacijske fonologije (Pierrehumbert, 1980; Ladd, 1996) koje je osmišljeno

prvenstveno za opis rečenične intonacije, i to intonacije u jeziku s dinamičkim

naglasnim sustavom, dovoljno razrađeno da bi bilo prikladno za opis leksičkih

naglasaka. Smatramo da pridruživanje udara slogovima ili morama u pojedinim

leksičkim naglascima usprkos svim dosadašnjim opisima, pa i ovom novom

pokušaju, ostaje nedorečeno.

11. 7. REGIONALIZACIJA HRVATSKOGA JEZIKA

Iako je cilj ovoga rada bio opisati nadregionalni izgovor hrvatskih naglasaka, dakle

govor koji govornici proizvode kada je njihova namjera govoriti "standardno", slušna

verifikacija je pokazala da se kod većine ipak prepoznaje dijalektalno podrijetlo.

Pregledni radovi o suvremenoj "standardnoj hrvatskoj (iz)govornoj praksi" (Lupić,

2001; Delaš, 2006) zaključuju da ide prema sve većoj regionalizaciji. Sumnjamo da

izgovorna praksa i ranije nije bila regionalno obilježena. Razlika je možda u tome što

se danas sve manje u javnom govoru rabi "klasični idiom" koji se temelji na

novoštokavskoj prozodiji, a sve češće se čuju, privikavamo se na njih te prihvatljivi

postaju urbani govori s prozodijskom osnovicom čakavskoga i kajkavskoga

područja. Prozodiju suvremenoga hrvatskoga izgovornog identiteta koji je utemeljen

na sva tri hrvatska narječja, a čija se sinteza događa ponajviše Zagrebu, na velikom

broju mladih govornika istražuje i opisuje Škarić (2007a). Kao glavne prozodijske

crte toga izgovora autor ističe tronaglasnost, gubljenje zanaglasnih dužina,

pojavljivanje silaznih naglasaka u svim slogovima u riječi i kratak izgovor

slogotvornoga r. Regionalno, ipak, postoje jasna odstupanja od toga prihvaćenoga

izgovora Zagreba. Našičani, primjerice, većinom (njih 80%) ostvaruju

četveronaglasni sustav, a njih 65% ostvaruje i zanaglasne duljine. Svi ispitivani

Dubrovnčani ostvaruju tronaglasni sustav, a njih 70% i zanaglasnu duljinu. Raniji rad

(Škarić i Varošanec-Škarić, 1994) analizirajući 154 govornika u hrvatskim medijima

dolaze do podatka da 36,5% govornika govori dvonaglasnim sustavom, 15,6%

tronaglasnim, a 27,9% govornika s uglavnom dobrim naglascima i samo sporadičnim

pogreškama. Analiza govora govornih profesionalaca (novinara, spikera, voditelja)

koja se emitira putem radija ili televizije (Opačić, 1977/78; Pranjković, 1977/78;

Buzina, 1987, Škarić i Varošanec-Škarić, 1994; Škavić, 1994; Delaš, 2003; Hršak i

209

Zgrabljić, 2003; Fekete, 2008) upućuje na postojanje uporabne prozodijske norme

koja se razlikuje od verificirane norme. Iako većina stručnjaka analizira i raspravlja

od odstupanja u mjestu naglaska, Škarić i Varošanec-Škarić, 1994 iznose podatak i o

cjelini naglasnog sustava, tj. da 36,4% televizijskih govornika (od 154 analizirana

novinara) rabi dvonaglasni sustav, a 15,6% tronaglasni.

U prošlom su stoljeću na temelju sluha pokušane opisati različite izgovorne

varijante unutar novoštokavskih područja. Vođene su i rasprave koja je od njih

najprihvatljivija za "standardni govor". Belić (JF. VI, prema Peco, 1971), Brozović

(1954/55) i Kravar (1988) opisuju tri regionalne varijante uzlaznih naglasaka (v.

poglavlje 1.4.), a Brozović (1954/55: 123) se jednu od tri opisane varijante, za tzv.

"centralni tip" opredjeljuje s argumentacijom da je jedino centralni tip sporoga za

njegovo uho "čist, uravnotežen, bez obojenosti, bez prizvuka" te samo takav

kratkouzlazni "može postati ortoepski standard". Ako pretpostavimo da postoji

regionalno neutralan standardni kratkouzlazni naglasak, ostaje pitanje je li veća

regionalna obojenost (a time i veća udaljenost od standarda) ako govornik umjesto

"centralnoga" izgovara "sjeveroistočni" tip kratkouzlaznoga ili izgovara "jugoistočni"

tip ili umjesto uzlaznoga izgovara kratkosilazni naglasak? Standardolozi će zasigurno

odgovoriti da izgovor silaznog na mjestu uzlaznoga narušava sustav, pod motom

bolje bilo kakav novoštokavski uzlazni, nego da se u "standard" uplete kajkavski ili

čakavski prozodijski utjecaj (Barić i sur., 1999). Osim vrstom naglasnog sustava

(dinamički ili tonski) i pojedinim naglasnim varijantama (duljenjem naglaska,

kraćenjem naglaska, uporabom akuta i uporabom zanaglasne duljine) regionalizacija

se danas raspoznaje i prema količini upotrebe silaznoga naglaska na nepočetnom

slogu. Delaš (2003) u naglasnom korpusu koji je izveden iz emisija informativnog

programa Hrvatske radiotelevizije na temelju ostvarenja silaznih naglasaka na

nepočetnim slogovima zaključuje da u Hrvatskoj postoje tri velike zone:

"mediteranska", "kontinentalna zapadna" i "kontitnentalna istočna". Mediteranska

zona "u velikoj mjeri provodi novoštokavsko pravilo o prenošenju naglasaka (što za

posljedicu ima i pojavu hiperštokavizama)", kontinentalna zapadna "se ne opire tomu

da silazni naglasak zauzme bilo koji slog u riječi (što se najviše očituje u

složenicama i posuđenicama)", a kontinentalna istočna zona "čini prijelaz između

štokavštine zapadnog dijela i dosada kodificirane standardnojezične" (Delaš,

2003: 10). Ove se zone, temeljene na istraživanju mjesta naglaska, podudaraju sa

zonama dobivenim u ovom radu na temelju različitih ostvarenja naglasaka i

210

zanaglasne dužine, a mi ih nazivamo "slavonska", "dalmatinska" i "zagrebačka"

(naziv zagrebački zapravo pokriva cijelo kajkavsko i sjevernočakavsko područje).

U slovenskome standardnome jeziku dvostruka norma koja priznaje i tonski i

dinamički naglasni sustav temelji se upravo na regionalnoj raznolikosti: dinamičko je

naglašavanje karakteristično za otprilike pola Slovenaca, ono postoji u Štajerskoj, u

Prekomurju, Primorskoj i unutrašnjoj regiji oko Ljubljane, a tonsko naglašavanje

postoji u Dolenjskoj, Gorenjskoj, Koruškoj te uz gornji tok Soče (Toporišič, 1965).

Dijalektalno podrijetlo određuje koji naglasni sustav upotrebljava govornik kada

govori standardnim jezikom. No, unatoč deklarativnoj ravnopravnosti koju

postuliraju pravopis (Slovenski pravopis, 2001) i rječnik (Slovar slovenskega

knjižnega jezika, 1994) činjenica je ipak da se tonski naglasni sustav doživaljava kao

više regionalno obojen, pa u težnji k neutralizaciji u scenskom se govoru inzistira na

usvajanju dinamičkoga naglasnog sustava kao općeg (Tomaž Gubenšek, predavač na

AGRFT-u, usmena informacija). U Hrvatskoj je jezična praksa slična slovenskoj, te

možemo reći da govornici kada misle da govore standardnim hrvatskim (kada im je

to u želji) ipak u prozodijskom sloju ostaju regionalno prepozatljivi jer zadržavaju

prozodijski repertoar karakterističan za narječje u kojem se oblikovao njihov govor.

U Hrvatkoj, za razliku od Slovenije, iako se izvorni govornici s klasičnim

standardom doživljavaju kao dijalektalni, a zagrebački govornici s tronaglasnim

sustavom kao govornici s općim, prihvatljivim i neutralnim izgovorom (Škarić,

2007a), ipak kao neutralan izgovor glumce, spikere i druge govorne profesionalce

tijekom njihova jezičnoga i govornoga školovanja podučava se štokavskom

četveronaglasnom sustavu – očito bez velikoga uspjeha.

Šuštaršič i Tivadar (2005) istražujući percepciju slovenskih tonskih naglasaka

dokazuju da se u izjavnim rečenicama cirkumfleks percipira uvijek kao točniji nego

akut (bez obzira na to ima li izgovorena riječ u tonskom sustavu akut ili

cirkumfleks), što ukazuje na vrlo nizak stupanj svjesnosti tonemičnosti. Iako se u

hrvatskome na temelju percepcije dokazao nizak stupanj funkcioniranja tonskih

naglasnih opozicija (Magner i Matejka, 1971), istraživanje stavova prema pojedinim

naglascima dokazuje da su hrvatski uzlazni naglasci (za razliku od slovenskog akuta)

ipak mnogo bolje prihvaćeni nego kada ih se u riječima pogrešno zamjenjuje

silaznima (Škarić i Lazić, 2002).

Usprkos skepsi brojnih jezikoslovaca prema "zagrebačkoj štokavštini" zbog

njezina kajkavskog "prozodijskog ruha", upravo takav govor ima sve veći utjecaj u

211

govornim medijima i sve veću šansu da postane "neutralni" standardni idiom, koji bi

bio prihvaćen od većine govornika hrvatskoga. Pojam "zagrebački" i percepciju

govora kao "zagrebačkog" pokriva zapravo veliko područje urbanih govora zapadne i

sjeverne Hrvatske, od Pule, preko Rijeke, Karlovca i Zagreba do Varaždina. Osim

toga, u Zagrebu danas živi petina stanovništva cijele Hrvatske, a većina doseljenika

(još i više njihovi potomci) izgovorno se prilagođava sredini u kojoj živi. Perceptivna

procjena izgovora glasnika dokazala je da se upravo govor s "kajkavskog" područja

procjenjuje kao govor višeg stupnja naddijalektalnosti od govora štokavaca i

čakavaca (Pletikos, 2008: 415), dok se naglasci procjenjuju podjednako prihvatljivo

za govornike koji potječu s čakavskog, kajkavskog i štokavskog područja s

prosječnim ocjenama od 4,4 do 4,6. Ipak, dug je sociolingvistički put da se istraži

koliko je zaista stilistički neutralan i prihvaćen. Kodifikaciju će doživjeti možda u

nekom drugom stoljeću. Ovdje smo tek ustanovili da postoji, da je varijabilan te kako

akustički izgledanju njegove varijante.

212

12. ZAKLJUČCI

Ovim istraživanjem koristeći se prvenstveno akustičkom analizom naglasaka riječi, a

uz pomoć slušne kategorizacije pojedinih naglasaka i govornika te statističkim

metodama uspoređivanja akustičkih podataka, došli smo do sljedećih zaključaka:

1) U hrvatskom suvremenom govoru supostoje dva različita naglasna sustava:

dinamički sustav i tonski sustav te prijelazni naglasni sustav s naglascima

podrijetlom iz dinamičkog i iz tonskog sustava. Svaki od tih sustava ima

nekoliko varijanti.

2) Ukupni naglasni repertoar u hrvatskome suvremenome govoru čine pet

naglasnih entiteta: dinamički kratki ili kratkosilazni, dinamički dugi,

dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni. Dinamički kratki ili kratkosilazni

naglasak pojavljuje se u oba naglasna sustava, dinamički dugi samo u

dinamičkom sustavu, dugouzlazni i kratkouzlazni samo u tonskom sustavu, a

dugosilazni je naglasak karakterističan za tonski sustav, ali se pojavljuje i u

dinamičkom sustavu, tvoreći tako hibridnu varijantu obaju sustava.

3) Akustički korelati primarni za razlikovanje tih pet hrvatskih naglasaka su

trajanje naglašenog vokala, odnos ukupne tonske visine naglašenog i

zanaglasnog vokala te raspon tona u naglašenom vokalu. Sve ostale akustičke

varijable mjerene u ovom radu pokazale su se kao redundantne. Prema

obrascima tonskoga kretanja samo se dugosilazni naglasak može tumačiti na

temelju tonske konture naglašenog vokala (koja je silazna). Svi su ostali

naglasci tonske razine. Uzlazne naglaske karakteriziraju dvije uzastopno

visoke tonske razine, a silazne i dinamičke naglaske slijed visoke i niske

tonske razine.

4) U dinamičkom naglasnom sustavu postoji samo jedan naglasni tonski

obrazac: visok i ravan naglašeni slog riječi, kojem slijedi nizak i ravan

zanaglasni slog. Unutar dinamičkog sustava mnogi govornici razlikuju duge i

kratke naglašene vokale, pa smo naglaske koji se u tom sustavu pojavljuju

nazvali dinamički kratki i dinamički dugi. Neki govornici reduciraju razliku u

trajanju (kraćenjem dugih naglašenih vokala), a neki ih potpuno neutraliziraju

u kratki naglašeni vokal. U dinamičkom sustavu u kojem postoji samo jedan

naglasak, taj se ostvaruje kao kratki, i on se akustički ne razlikuje od

213

kratkosilaznog naglaska iz tonskog sustava. Dinamičkim naglasnim sustavom

govore pretežno govornici s kajkavskog i sa sjevernog čakavskog područja.

5) U tonskom naglasnom sustavu, osobito kod govornika podrijetlom iz

Slavonije i Dalmacije, ostvaruju se četiri novoštokavska naglaska. Tri su

različita tonska obrasca: dugosilazni naglasak ima u naglašenom vokalu

silaznu tonsku konturu velikog raspona i nizak zanaglasni vokal;

kratkosilazni ima kratak visok naglašeni vokal i nizak zanaglasni vokal;

dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak imaju jednak tonski obrazac – visok i

ravan naglašeni vokal i visok zanaglasni vokal. Dugouzlazni za razliku od

kratkouzlaznog ima duže trajanje naglašenog vokala i kraće trajanje

zanaglasnog vokala, no kod ova je dva naglaska veliko polje preklapanja

trajanja naglašenog vokala. Dokazana je regionalna razlika u ostvarenju

uzlaznih naglasaka, tj. dvije varijante uzlaznih naglasaka: slavonska, u kojem

zanaglasni vokal počinje na približno jednakoj tonskoj visini kao što je

prosječna visina naglašenog vokala, i dalmatinska u kojem ton zanaglasnog

vokala počinje na izrazito višem tonu od prosjeka naglašenog vokala. Neki

govornici s tronaglasnim ili četveronaglasnim sustavom u osnovici imaju

čakavske govore s akutom, pa se na mjestima gdje treba ostvariti dugouzlazni

pojavljuje akut ili neka njegova varijanta.

6) U prijelaznom naglasnom sustavu postoje tri naglaska: dugosilazni, kratki

(kratkosilazni ili dinamički kratki) te dinamički dugi naglasak. Dugosilazni je

naglasak jednak kao u tonskom sustavu. Kratki je naglasak akustički jednak

kratkosilaznom, a ostvaruje se na mjestima na kojima bi se u tonskom sustavu

pojavili i kratkosilazni i kratkouzlazni. Dinamički dugi naglasak jednak je

dugom naglasku iz dinamičkog sustava, a pojavljuje se u riječima u kojima bi

se u tonskom sustavu ostvario dugouzlazni naglasak. Prijelaznim naglasnim

sustavom govore većinom govornici koji su odrasli i školovani na području s

dinamičkim naglasnim sustavom (kajkavski teritorij), ali su roditelji

podrijetlom sa štokavskih područja u čijim organskim govorima postoji

tonski četveronaglasni sustav.

7) Procesom slušne verifikacije 68% pojavnica korpusa ovjereno je u tzv.

"sigurnim" naglasnim kategorijama, a 32% pojavnica, kod kojih se slušači

razilaze u kategorizaciji predstavljaju auditivno "nesigurne" naglasne

kategorije. U procesu slušne verifikacije naglasnog korpusa pokazalo se da je

214

prepoznavanje naglasaka tonskog sustava mnogo sigurnije nego

prepoznavanje naglasaka iz dinamičkog sustava. Naime, kod većine

govornika koji ostvaruju tonski četveronaglasni sustav stručni se slušači slažu

i više od 90% riječi kategoriziraju na isti način. Kod govornika koji ostvaruju

dinamički naglasni sustav veliko je razilaženje u slušanju pojedinih

naglasaka, te je samo 40-60% riječi kategorizirano u iste naglasne kategorije,

i to pretežno kratkosilazni naglasak. Veliko razilaženje prepoznavanja

naglasaka iz dinamičkog sustava rezultat je nepostojanja jasnih kategorija

dinamičkih naglasaka u hrvatskoj akcentologiji. Stručnjaci posežu za

vlastitim kategorijama opisa tvoreći tako za akustički istu pojavu različite

nazive: npr. naglasni entitet za koji smo odabrali naziv "dinamički dugi"

stručni ovjeritelji u ovom radu nazivaju: "ravan", "marker", "dinamički dugi",

"dinamički poludugi", "dinamički", varirajući i unutar istog procjenitelja, a

još više između njih. Veliku ulogu u različitom kategoriziranju dinamičkih

naglasaka ima i očekivanje naglasaka koji bi se u toj riječi pojavili u tonskom

sustavu, tj. naglasna tonska fonološka rešetka kroz koju se propuštaju

naglasci dinamičkoga sustava. Stoga isti procjenitelj dinamički dugi naglasak

u riječima u kojima se očekuje dugosilazni često opisuje kao poludugi,

dinamički dugi, dinamički, a u riječima u kojima se očekuje dugouzlazan kao

ravan, marker uzlaznosti i dinamički dugi. Podudarnost perceptivne procjene

između pojedinih stručnjaka (količina jednakih odgovora) varira između 46%

i 73%.

8) Za automatsko prepoznavanje naglasaka u dvosložnim riječima postavljene

su granice među kategorijama: razlika između dugih i kratkih naglašenih

vokala na 133 ms (trajanje naglašenog vokala), razlika između uzlaznih i

silaznih naglasaka na 1,2 ST (odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog

vokala), dugosilazni se naglasak izdvaja ako je raspon tona u naglašenom

vokalu veći 2,9 ST. Uzimajući samo ove tri akustičke vrijednosti kao kriterij

automatskog prepoznavanja naglasaka i usporedivši rezultate dobivene za

pojedine riječi s rezultatima perceptivne verifikacije (samo riječi koje su

perceptivno verificirane kao sigurne kategorije) pokazalo se da je

podudarnost automatskog i auditivnog prepoznavanja 69,4%. Koje se

vrijednosti sa sigurnošću percipiraju unutar pet dobivenih naglasnih

kategorija i odgovara li postavljena granica percepcijskoj granici među

215

kategorijama, trebalo bi dokazati perceptivnim testovima identifikacije i

diskriminacije.

9) U radu je istražen i utjecaj pristupa sloga na f0 u naglašenom vokalu. Vrsta

glasnika iz pristupa sloga utječe na tijek f0 u početnih 30 ms trajanja

naglašenog vokala. Bezvučni obstruenti povisuju početnu f0 u vokalu (pa

nastaje silazna krivulja), sonanti snižavaju početnu f0 (nastaje ravna tonska

krivulja), a zvučni obstruenti mogu utjecati na oba načina. Budući da je

kretanje tonske krivulje u početnoj četvrtini do trećini naglašenog vokala

uvjetovano mikrofonetskim uvjetima, taj se dio ne bi smio interpretirati kao

razlikovni dio tijeka tona u naglasku riječi, već ga u fonološkom opisu treba

zanemariti. U zanaglasnom slogu najbitniji dio je početak tonske krivulje, te

je početna tonska razina zanaglasnog sloga u odnosu na ukupnu tonsku razinu

naglašenog sloga najvažnija za razlikovanje silaznih od uzlaznih naglasaka.

10) Na difonski sintetiziranom govoru prema podacima dobivenim o prosječnim

vrijednostima pojedinih naglasaka dokazana je prepoznatljivost svih pet

naglasnih entiteta. Prepoznavanje naglasaka sintetiziranih riječi dokazuje da

su srednje vrijednosti odnosa tonskih visina i tijeka tona pouzdaniji podaci za

prepoznavanje naglasaka, tj. za razlikovanje uzlaznih i silaznih, dok je

prosječno trajanje nepouzdanija akustička kategorija za razlikovanje dugih i

kratkih.

216

13. BIBLIOGRAFIJA

1. Anić, Vladimir (1967/68). Akcentološki članci Šime Starčevića. Jezik, 15, br 4, str. 114-121.

2. Anić, Vladimir (1968/69). O jednom akcenatskom procesu u različitim

službama književnog jezika. Jezik, 16, str. 84-89. 3. Anić, Vladimir (1991). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Korištena su i kasnija dopunjena izdanja iz 1994. i 1998. godine, te elektroničko izdanje (CD) iz 2003. godine objavljeno pod nazivom Veliki rječnik hrvatskoga jezika.

4. Anić, Vladimir i Ivo Goldstein (1999). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi

Liber. 5. Appel, Wilhelm. (1950). Gestaltstudien. Untersuchungen über den Akzent

in der Serbokroatischen Sprache. Wiener Slavistisches Jahrbuch, 1, str. 53-70.

6. Babić, Stjepan (1967/68). O Daničićevu naglasnom sustavu kao sustavu.

Jezik, 15, br.5, str. 150-157.

7. Babić, Stjepan, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić i Stjepko Težak (1991). Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika: nacrti za gramatiku. Zagreb: HAZU, Globus.

8. Babić, Zrinka i Višnja Josipović (1991). U potrazi za sustavnim prikazom

hrvatskih naglasaka. Suvremena lingvistika, 31, 32, god. 17, sv. 1-2, str. 37-58.

9. Babić, Zrinka (1997). Poredbeni opis glasovne strukture hrvatskog jezika.

Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 10. Bakran, Juraj (1984). Model vremenske organizacije hrvatskog

standardnog govora. Disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 11. Bakran, Juraj (1985/86). Ortoepija na drugi način. Jezik, 33, br. 5, str. 143-

148.

12. Bakran, Juraj (1988). Tolerance of segmental duration variation of continuous speech. Speech '88. Proceedings of Seventh FASE Symposium, 22. - 26. August, 1988, Edinburgh, Book 2, str. 509-513.

13. Bakran, Juraj (1989). Djelovanje naglaska i dužine na frekvencije

formanata. Govor, VI, br. 2, str. 1-12. 14. Bakran, Juraj (1996). Zvučna slika hrvatskoga govora. Zagreb: Ibis grafika.

217

15. Bakran, Juraj, Vlasta Erdeljac i Nikolaj Lazić (2001). Modeliranje

temeljnih intonacijskih oblika. Govor, XVIII, br. 2, str. 105-111. 16. Bakran, Juraj i Damir Horga (1996). SAMPA za hrvatski. Govor, XIII,

br. 1–2, str. 99–106. 17. Bakran, Juraj i Nikolaj Lazić (1998). Fonetski problemi difonske sinteze

hrvatskoga govora. Govor, XV, br. 2, str. 103–116.

18. Barić, Eugenija, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević i Marija Znika (1995). Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga. (Prvo izdanje ove gramatike objavljeno je u Zagrebu 1979. godine pod nazivom Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika).

19. Barić, E., L. Hudeček, N. Koharević, M. Lončarić, M. Lukenda, M. Mamić,

M. Mihaljević, Lj. Šarić, V. Švaćko, L. Vukojević, V. Zečević i M. Žagar (1999). Hrvatski jezični savjetnik. (Ur. Kačić, M. i dr.), Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine. (Poglavlje “Prozodija”, str. 70-81).

20. Barry, William (1981). Prosodic Functions Revisited Again! Phonetica 38,

str. 320-340. 21. Bartels, Christine. (1995). Pitch and non-pitch cues to word stress in Czech.

ICPhS 95 Stockholm, Vol. 4. str. 332-335.

22. Bašić, Nataša (2007). Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam, Jezik, 54, br. 4, str. 131-142.

23. Bašić, Nataša (neobjavljeni rukopis). Hrvatski jezik i međunarodna

slavistika nakon raspada Jugoslavije. Tekst predavanja održanog u Hrvatskom filološkom društvu 23. travnja 2007.

24. Beckman, Mary (1986). Stress and non-Stress Accent. Dodrecht: Foris. 25. Belić, Aleksandar (1932). Gramatika srpskohrvatskog jezika. (Odobrena za

školsku knjigu na osnovi mišljenja Glavnog prosvetnog saveta 1932. godine.) Beograd.

26. Benić, Mislav (2007). Osnovni podaci o osječkoj akcentuaciji. Filologija

48-49, str. 1-28.

27. Boersma, Paul i David Weenink (2005). Praat: doing phonetics by computer (Version 4.3.17) [Computer program]. http://www.praat.org/ (1.07.2005).

28. Bošnjak Botica, Tomislava i Mira Menac-Mihalić (2006). Vokalizam i

akcentuacija govora Lovreća. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 32, str. 25-41.

218

29. Browne, Wayles E., and James. D. McCawley (1965). Srpskohrvatski

akcenat, Zbornik za filologiju i lingvistiku 8, str. 147-151. 30. Brozović, Dalibor (1954/55). Akcentuiacija tuđica na -or u hrvatskom

jeziku. Jezik, 3, br. 4, str. 118-123. 31. Brozović, Dalibor (1956/57). Zu dva nova akcentuirana hrvatska rječnika.

Jezik 5, str. 112-118. 32. Brozović, Dalibor (1957/58). O normiranju književnih naglasaka. Jezik 6,

br. 3, str. 65-72. 33. Brozović, Dalibor (1963/64). Prodor u naš ortoepski standard. Jezik 11, br.

5, str. 144-153. 34. Brozović, Dalibor i Pavle Ivić (1988). Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski,

hrvatski ili srpski. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža".

35. Bruce, Gösta (1977). Swedish word accents in sentence perspective. Lund:

CWK Glerup. 36. Bruce, Gösta (2005). Word intonation and utterance intonation in varieties

of Swedish. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005. str. 22-23.

37. Buzina, Tanja (1987). Ortoepska odstupanja u televizijskim dnevnicima.

Govor, IV, br. 2, str. 153-162. 38. Clark, John i Colin Yallop (1995). An introduction to phonetics and

phonology. Blackwell Publishing. 39. Claßen, K., G. Dogil, M. Jessen, K. Marasek, W. Wokurek (1998).

Stimmqualität und Wortbetonung im Deutschen. Linguistische Berichte, 174, Westdeutscher Verlag, str. 202-245.

40. Deanović, Mirko i Jospi Jernej (1991). Hrvatsko-talijanski rječnik. Zagreb:

Školska knjiga. (Korišteno i starije izdanje Mirko Deanović i Josip Jernej (1982). Hrvatsko ili srpsko-talijanski rječnik. Zagreb: IRO Školska knjiga.)

41. de Jong, Kenneth, Beckmann, Mary E. i Jan Edwards (1993). The interplay

between prosodic structure and coarticulation, Language and Speech, 36, br. 2-3, str. 197-212.

42. Delaš, Helena (2003). Silazni naglasci na nepočetnim slogovima.

Magistarski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

219

43. Delaš, Helena (2003a). Naglasak na proklitici. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 29, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, str. 21-31.

44. Delaš, Helena (2006). Proučavanje hrvatske prozodije u 20. stoljeću.

Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Zagreb: Matica hrvatska, str. 71-88.

45. Dešić, Milorad (2008). Akcenatski sistem u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 339-349.

46. Drpić, Irena (2006). Fonološke značajke današnjega govora Kastva.

Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 32, str. 75–85. 47. Dogil, Grzegorz i Gregor Möhler (1998). Phonetic invariance and

phonological stability: Lithuanian pitch accent. ICSLP 98, Sydney. CD-ROM.

48. Dogil, Grzegorz (1999). The phonetic manifestation of word stress in

Lithuanian, Polish, German and Spanish. U: Harry van der Hulst (ur.), Word Prosodic Systems in the Languages of Europe. Berlin/New York: Mouton de Gruyter, str. 273-334.

49. Dutoit, Thierry (1997). An Introduction to Text-To-Speech Synthesis.

Dordrecht, Boston, London: Kluwer Academic Publishers. Mbrola [kompjutorski program], autori programa: Alain Ruelle i Olivier Platteau http://tcts.fpms.ac.be/synthesis/mbrola/ (1.11.2007).

50. Engstrand Olle i Diana Krull (1994). Durational correlates of quantity in

Swedish, Finnish and Estonian: Cross language evidence for a theory of adaptive dispersion. Phonetica, 51, 80-91.

51. Fant, Gunnar i Anita Kruckenberg (1999). Prominence Correlates in

Swedish Prosody, ICPhS 99, San Francisco, str. 1749-1752.

52. Fekete, Egon (2008). Akcenatske razlike između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezika. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 350-363.

53. Flanagan, James L. (1965). Speech Analysis, Synthesis and Perception.

Berlin – Heidelberg – New York: Springer-Verlag. 54. Gandour, Jackson T. (1978). The perception of tone. U: Victoria A.

Fromkin (ur.), Tone: A Linguistic Survey. New York, San Francisco, London: Academic Press, str. 41-76.

55. Garde, Paul (1993). Naglasak. Zagreb: Školska knjiga. (Preveo D. Raguž,

original: L' accent, Paris, 1968).

220

56. Godjevac, Svetlana (2000). An Autosegmental Analysis of Serbo-Croatian

Intonation. OSU Working Papers in Linguistics, Vol. 54, str. 79-142. 57. Godjevac, Svetlana (2000a). Intonation, Word Order and Focus Projection

in Serbo-Croatian. Columbus, Ohio: The Ohio State University Ph.D. Thesis.

58. Godjevac, Svetlana (2001). Serbo-Croatian ToBI. http://www.ling.ohio-

state.edu/~godjevac/SCTobi5.pdf (1.05.2003.)

59. Granić, Jagoda (1994). Standard u jeziku i standard u govoru. Govor, XI, br. 2, str. 83-88.

60. Greenberg, Marc L. (rukopis, 2004). Tonogenesis in Balto-Slavic. Tone and

intonation in Europe. 2004. workshop: Typology of tone and intonation. 1-3. April 2004. Cascais.

61. Greenberg, Marc L. (rukopis, 2006). Phonetic evidence for the development

of the "acute" tone in Slavic. U: Kapović, Mate i Ranko Matasović (ur.), Tones and Theories: Proceedings of the International Workshop on Balto-Slavic Accentology, IWoBA 2005, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. https://kuscholarworks.ku.edu/dspace/bitstream/1808/1103/1/mlg_iwoba_proceedings_paper.pdf (10.12.2006).

62. Gussenhoven, Carlos i Gösta Bruce (1999). Word prosody and intonation.

U H. van der Hulst (ur.), Word Prosodic Systems in the Languages of Europe. Berlin/New York: Mouton de Gruyter, str. 233-271.

63. Gussenhoven, Carlos (2004). The Phonology of Tone and Intonation.

Cambridge University Press.

64. Gvozdanović, Jadranka (1980). Tone and Accent in Standard Serbo-Croatian (with a Synopsis of Serbo-Croatian Phonology). Wien: Österreichische Akademie der Wissenschaften.

65. Gvozdanović, Jadranka. (1999). Croatian and Serbian. U: H. van der Hulst

(ur.), Word Prosodic Systems in the Languages of Europe. Berlin/New York: Mouton de Gruyter, str. 849-852.

66. Habijanec, Siniša (2006). Razvoj slovačkoga akcentuacijskog sustava kao

model akcentuacijskoga razvoja zapadnoslavenskih jezika. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Doktorska diseracija.

67. Hamm, Josip (1996). Štokavština Donje Posavine. U: Franjo Tanocki (ur.),

Slavonska jezikoslovna baština, Osijek: Matica Hrvatska, str. 210-231.

68. Ham, Sanda (1995). Osijēka ili Osijéka. Jezik, 42, str. 103-106.

221

69. Ham, Sanda (2002). Školska gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska

knjiga.

70. Ham, Sanda (2006). Povijest hrvatskih gramatika. Zagreb: Nakladni zavod

Globus.

71. Harris, M.S. i Umeda, N. (1987). Difference limens of fundamental frequency contours in sentences. Journal of the Acoustical Society of America, 81, str. 1139-1145.

72. Hebib-Valjevac, Naila (2008). Fonološka funkcija prozodema u

bosanskom, hrvatskom i srpskom standardnom jeziku. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 364-384.

73. Heldner, Mattias (2001). Focal accent – f0 movements and beyond. Phonum

8, Reports in Phonetics Umeå University, Umeå. 74. Hermes, Dik J. (2006). Stylization of Pitch Contours. U: Stefan Sudhoff i

sur. (ur.), Methods in empirical prosody resaerch, Berlin/New York: Walter de Gruyter, str. 29-61.

75. Hirst, Daniel i Albert Di Cristo (ur.), (1998). Intonation systems: a survey

of twenty languages. Cambridge: Cambridge University Press.

76. Hombert, Jean-Marie (1977). A model of tone systems. U: UCLA Working Papers in Phonetics, Vol. 36, str. 20-32. (Objavljeno i 1978. U: D. J. Napoli (ur.), Elements of Tone, Stress and Intonation, Georgetown University Press.), (http://www.ddl.ish-lyon.cnrs.fr/membres/~Hombert/default.html# Publication)

77. Hombert, Jean-Marie (1978). Consonant Types, Vowel Quality, and Tone.

U: Victoria Fromkin (ur.), Tone: A linguistic Survey, New York, San Francisco, London: Academic Press, str. 77-111.

78. Hombert, Jean-Marie, John J. Ohala i William G. Ewan (1979). Phonetic

explanations for the development of tones. Language, 55, str. 37-58. 79. Horga, Damir (1996). Obrada fonetskih obavijesti. Zagreb: HFD. 80. House, David (1996). Differential perception of tonal contours trough the

syllable. Proceedings of Internatonal Conference on Spoken Language Processing ICSLP 96, Vol. 4, Philadelphia, PA, str. 2048-2051.

81. Hršak, Sonja i Nada Zgrabljić (2003). Akcenti na Hrvatskome javnom

radiju: Škarićeve teze na provjeri. Govor, XX, br. 1-2, str. 133-146.

222

82. Hualde, J. I., Elordieta, G., Inaki, G., Smiljanic, R. (2000). From pitch accent to stress accent in Basque and the typology of accentual systems. http://www.let.kun.nl/labphon7/abstracts/s3l2.shtml (10.06.2001)

83. Hulst, Harry van der (1999). Word accent. U: Hulst, Harry van der (ur.), Word Prosodic Systems in the Languages of Europe, Berlin, New York: Mouton de Gruyter, str. 3-115.

84. Hyman, Larry M. (2006). Word-Prosodic Typology. Phonology, 23, br. 2,

str. 225-257. 85. Inkelas, Sharon i Draga Zec (1988). Serbo-Croatian Pitch Accent: The

interaction of Tone, Stress and Intonation. Language, 64, br. 2, str. 227-248.

86. Ivas, Ivan (1993). Izričajna jezgra u hrvatskom jeziku. Doktorska

disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

87. Ivas, Ivan (1996). Silazno-uzlazna jezgra u sustavu jezgri hrvatskoga jezika. Suvremena lingvistika, 22, sv. 1-2, str. 227-244.

88. Ivas, Ivan (2003). Strana imena u hrvatskome standardnom izgovoru.

Suvremena lingvistika, 29, sv. 1-2 (broj 55-56), str. 1-35. 89. Ivić, Pavle i Ilse Lehiste (1963, 1965, 1967, 1969, 1970, 1972). Prilozi

ispitivanju fonetske i fonološke prirode akcenata u savremenom srpskohrvatskom jeziku I, II, III, IV, V, VI. U: Zbornik za filologiju i lingvistiku, VI, str. 31-71; VIII, str. 75-117; X, str. 55-93; XII, str. 115-165; XIII/II, str. 225-246; XV/II, str. 93-139. Novi Sad: Matica srpska.

90. Ivšić, Stjepan (1911). Prilog za slavenski akcenat. Iz 187 knjige "Rada"

Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, primljeno 1910, str. 133-207.

91. Ivšić, Stjepan (1913). Današńi posavski govor. Zagreb: Tisak dioničke

tiskare. (Preštampano iz 196. i 197. knjige "Rada" Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, primljeno 1907).

92. Ivšić, Stjepan (1936). Jezik Hrvata kajkavaca: o stogodišnjici našega

novoga pravopisa i književnog jezika. Zagreb: Nadbiskupska tiskara. 93. Ivšić, Stjepan (1952/53). Oko naše ortoepije. Jezik, 1, str. 69-74, 105-107,

132-135. 94. Ivšić, Stjepan i Miroslav Kravar (1955). Srpsko-hrvatski jezik. Izgovor i

intonacija s recitacijama na pločama. (Tekst čitao Pavao Cindrić.) Zagreb: Institut za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

223

95. Janjić, Tihomir (neobjavljni rukopis). Naglasne poželjnosti posuđenica na Hrvatskoj televiziji. Diplomski rad obranjen 2002. na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta, Zagreb.

96. Jelaska, Zrinka (2004). Fonološki opisi hrvatskoga jezika: glasovi, oblici,

naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

97. Jelaska, Zrinka i Milvia Gulešić Machata (2005). Prototipicality and the Concept of Phoneme. Glossos 6. http://seelrc.org/glossos/issues/6/machata.pdf (1. 03. 2008).

98. Jessen, Michael, Krzysztof Marasek, Katrin Schneider, Kathrin Claßen

(1995). Acoustic correlates of word stress and the tense/lax opposition in the vowel system of German. Proceedings of ICPhS 95 Stockholm, Vol. 4, str. 428-431.

99. Jonke, Ljudevit (1955/56). Akcentuacija na našoj Radio-stanici. Jezik, IV,

br. 5, str. 129-133.

100. Jonke, Ljudevit (1964). Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni zavod Znanje.

101. Jonke, Ljudevit (1978). Zasluge i slabosti hrvatskih vukovaca. U: Mladen

Kuzmanović, Ante Stamać i Antun Šojat (ur.), VIII. međunarodni slavistički kongres Zagreb 3-9. IX 1978. Ljubljana, 69-78, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

102. Josipović, Višnja (1995). Akcenatska prozodija i dvotonski pristup

intonaciji. Suvremena lingvistika, sv. 21, br. 40, str. 51-79.

103. Junković, Zvonimir (1977/78). Šime Starčević i fonološki opis novoštokavskih naglasaka. Jezik, 25, br. 3, str. 80-85.

104. Jurgec, Peter (2005). Začetne opombe k laringalizaciji v slovenščini.

Slovenski jezik, br. 5, str. 135-168. 105. Jurgec, Peter (2005a). Recent findings on tone in Slovenian. Between Stress

and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 63-64.

106. Jurgec, Peter (2007). Acoustic analysis of lexical tones in contemporary

standard Slovenian. Proceedings of the 16th International Congress of Phonetic Sciences. Volume III, str. 1089–1092.

107. Jurgec, Peter (2007a), Creaky voice in Slovene. U: Manuel González, Elisa

Fernández Rei i Begoña González Rei (ur.), III Congresso Internacional de Fonética Experimental. Santiago de Compostela: Xunta de Galicia. str. 407–420.

224

108. Kalogjera, Damir (2003). Prihvaćeni izgovor vs. received pronunciation. Govor, XX, br. 1-2, str. 181-190.

109. Kapović, Mate (2004). Jezični utjecaj velikih gradova. Rasprave Instituta

za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 30, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, str. 97-105.

110. Kapović, Mate (2005). Nove duljine u hrvatskom jeziku (nakon

općeslavenskoga razdoblja. Filologija, 44, str. 51-62.

111. Kapović, Mate (2005a). The Development of Proto-Slavic Quantity (from Proto-Slavic to Modern Slavic Languages). Wiener slavistisches Jahrbuch, 51, str. 73-111.

112. Kapović, Mate (2005b). Slavic Length Again. Filologija, 45, str. 29-45. 113. Kapović, Mate (neobjavljeni rukopis). Kratak uvod u slavensku

akcentuaciju. Poslan 2005. godine u časopis SOL.

114. Kapović, Mate (2007). Naglasne paradigme o-osnovâ imenica muškoga roda u hrvatskom. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 32, br. 1, str.159-172.

115. Katičić, Radoslav (1969/70). O normativnoj naravi jezika. Jezik, 17, br. 5,

str. 129-134. 116. Katičić, Radoslav (1995/96). Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik,

43, br. 5, str. 175-182. 117. Katičić, Radoslav (2004). Hrvatski jezični standard. Jezik, 51, br. 2, str. 49-

60. 118. Kim, Yuni (2005). From accent 2 to shifted stress in Swedish dialects: the

role of perception. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 34-35.

119. Klaić, Bratoljub (1979). Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Zagreb:

Nakladni zavod Matice Hrvatske. 120. Kohler, Klaus J. (2006). Paradigms in Experimental Prosodic Analysis:

From Measurment to Function. U: Stefan Sudhoff i sur. (ur.), Methods in empirical prosody resaerch, Berlin/New York: Walter de Gruyter, str. 123-152.

121. Kovačec, August (1989). Četverotonski prozodijski sustav nekih kajkavskih

govora. Govor, VI, br. 2, str. 13-27.

122. Kravar, Miroslav (1974/75). O grafici književnoga akcenta. Jezik, 22, br. 2, str. 39-51.

225

123. Kravar, Miroslav (1982/83). Uz recidiv sumnje u naš četveroakcenatski sistem. Jezik, 30, br. 1; str. 19-25; br. 2, str. 40-47.

124. Kravar, Miroslav (1983/84). Oko akcenta riječi scena. Jezik, 31, str. 136-

140. 125. Kravar, Miroslav (1988). Prilog fonetici četveroakcenatskoga sistema.

Filologija, 16, str. 101-113. 126. Kravar, Miroslav (1988/89). Jezično-politički aspekti naše akcenatske

problematike. Radovi: Razdio filoloških znanosti, sv. 28 (18), Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet, Zadar, str. 35-49.

127. Krull, Diana (b. g.) Word prosody in Estonian conversational speech.

(sažetak projekta), http://www.ling.su.se/staff/diana/estpros.html (21. 10. 2007).

128. Krull, Diana (2007). The influence of Swedish on prepausal lenthening in

Estonian. Proceedings of Fonetik 2007, Royal Institute of Technology, Stockholm. http://www.speech.kth.se/prod/publications/files/qpsr/2007/2007_50_1_089-092.pdf (1.11.2007)

129. Krull, Diana i Hartmut Traunmüller (2000). Perception of Quantity in

Estonian. Proceedings, Fonetik 2000: 85 - 88. (Dept. of Languages, University of Skövde). http://www.ling.su.se/staff/hartmut/Eesti_Q.html (21. 10. 2007).

130. Ladd, D. Robert (1996). Intonational Phonology. Cambridge University

Press. 131. Landau, Ernestina, Mijo Lonarić, Damir Horga i Ivo Škarić (1999).

Croatian. U: Handbook of The International Phonetic Association, Cambridge University Press, str. 66-69.

132. Langston, Keith (2006). Čakavian Prosody: The Accentual Patterns of the

Čakavian Dialects of Croatian. Bloomington, Indiana: Slavica.

133. László, Bulcsú (1996). Bilježka o književnome naglasku hrvatskome. Suvremena lingvistika, 22, br. 1-2 (41-42), str. 333 −393.

134. Laver, John (1996). The Gift of Speech. Edinburgh: Edinburg University

Press.

135. Lazić, Nikolaj (2006). Modeliranje strojnih postupaka za izgovaranje teksta pisanoga hrvatskim jezikom. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

136. Lehiste, Ilse (1961). Some Acoustic Correlates of Accent in Serbo-

Croatian. Phonetica, 7, str.114-147.

226

137. Lehiste, Ilse (1970). Suprasegmentals. Cambridge, Massachusetts i London,

England: MIT Press. 138. Lehiste, Ilse (1976). Influence of fundamental frequency pattern on the

perception of duration. Journal of Phonetics, 4, str. 113-117. 139. Lehiste, Ilse i Pavle Ivić (1963). Accent in Serbocroatian. An experimental

study. Michigan Slavic materials, br. 4., Department of Slavic Languages and Literatures, University of Michigan, Ann Arbor.

140. Lehiste, Ilse i Pavle Ivić (1972). Experiments with synthesized Serbo-

Croatian tones. Phonetica, 26, str. 1-15. 141. Lehiste, Ilse i Pavle Ivić (1986). Word and sentence prosody in

Serbocroatian. Current studies in linguistics series 13. Cambridge, MA: MIT Press.

142. Lisac, Josip (2003). Hrvatska dijalektologija 1: hrvatski dijalekti i govori

štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.

143. Liu, Fang i Yi Xu (2005). Parellel Encoding of Focus and Interrogative

Meaning in Mandarin Intonation. Phonetica, 62, str. 70-97. 144. Lončarić, Mijo (1996). Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga. 145. Lupić, Ivan (2001). Preskriptivna akcentologija i hrvatski standardni jezik.

Kolo, 1, str. 85-134. 146. Maddieson, Ian. (1999). Phonetic Universals. U: W. Hardcastle i J. Laver

(ur.), The Handbook of Phonetic Sciences. Blackwell Publishers, str. 619-639.

147. Magner, Thomas (1966). Zagreb Kajkavian Dialect. University Park:

Pennsylvania State University. 148. Magner, Thomas F. i Ladislav Matejka (1971). Word accent in modern

Serbo-Croatian. University Park and London: The Pennsylvania State University Press.

149. Marković, Maja i Isidora Bjelaković (2008). Kontrastivna akustička analiza

vokalskih sistema srpskog i hrvatskog jezika. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 200-216.

150. Martinović, Blaženka (2006). Odmaci od preskriptivne naglasne norme u

hrvatskome standardnom jeziku. U: Ines Srdoč-Konestra i Silvana Vranić (ur.), Riječki filološki dani, VI: Zbornik radova s Međunarodnoga

227

znanstvenog skupa Riječki filološki dani održanoga u Rijeci od 18. do 20. studenoga 2004, Rijeka: Filozofski fakultet, str. 247-258.

151. Martinović, Blaženka (2008). Akcenatske razlike između hrvatskoga i

srpskoga standardnoga jezika. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 385-403.

152. Martinović, Blaženka (2008a). Naglasna kolebanja imenica u hrvatskome

standardnom jeziku. Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet. Disertacija (neobjavljeni rukopis).

153. Matasović, Ranko (1997). Odrazi indoeuropskih laringala u slavenskim

jezicima. Croatica, 45-46, str. 129-146. 154. Mayer, J., D. Wildgruber, A. Riecker, G. Dogil, H. Ackermann, W. Grodd

(2002). Prosody Production and Perception: Converging Evidence from fMRI Studies. Proceedings of Speech Prosody 2002, Aix-en-Provence, France, str. 487-490. http://aune.lpl.univ-aix.fr/sp2002/pdf/mayer.pdf (1. 10.2005).

155. Mertens, P. i Ch. d' Alessandro (1995). Pitch contour stylization using a tonal perception model. Proceedings of ICPhS 95 Stockholm, Vol. 4, str. 228-231.

156. Mićanović, Krešimir (2006). Hrvatski s naglaskom: standard i jezični

varijeteti. Zagreb: Disput.

157. Mihaljević, Milan (1991). Generativna i leksička fonologija. Zagreb: Školska knjiga.

158. Milanja, Cvjetko (ur.), (2002). Knjiga sažetaka: Treći hrvatski slavistički

kongres, Zadar, 15-19. listopada 2002, Zagreb: Slavistički komitet Hrvatskoga filološkog društva.

159. Mildner, Vesna i Leigh Lisker (1987). Acoustic vs. lexical judgements in

the perception of falling accents in Serbo-Croatian: a preliminary study. Proceedings of the XIth International Congress of Phonetic Science, Tallin, 1, str. 324-321.

160. Mildner, Vesna (1994). Perceptual acquisition of the long-short distinction

in the falling accents of standard Croatian. Language and Speech, 37, 2, str. 163-170.

161. Mildner, Vesna (2003). Govor između lijeve i desne hemisfere. Zagreb: IPC

grupa. 162. Miyamoto, Ken. C. (1985). Novi fonološki i fonetski prikaz hrvatskog ili

srpskog akcenta. Dometi, 18, br. 11, str. 37-45.

228

163. Moguš, Milan (1977). Čakavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga. 164. Moguš, Milan, Maja Bratanić i Marko Tadić (1999). Hrvatski čestotni

rječnik. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta i Školska knjiga.

165. Möbius, Bernd (1993). Ein quantitatives Modell der deutschen Intonation.

Analyse und Synthese von Grundfrequenzverläufen. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.

166. Möhler, Gregor. (1998). Describing intonation with a parametric model.

Proceedings of ICSLP 98, Sydney. Vol. 7, str. 2851-2854. 167. Möhler, Gregor i Alistair Conkie (1998). Parametric modeling of intonation

using vector quantization. Proceedings of 3rd ESCA Workshop on Speech Synthesis, Jenolan Caves, Australia, str. 311-316.

168. Mooshammer, C., Harrington, J. (2005). Linguistic prominence and

loudness: a systematic comparison between lexical word stress, sentence accent and vocal effort. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 37-39.

169. Moskatelo, Kuzma (1954/55). Akcentuacija tuđica na –or u hrvatskom

jeziku. Jezik, III, br. 2, str. 51-56. 170. Nolan, F. i T. Hausmann (2005). Are phrase tones in Swiss German

intonation stress-seeking? Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 78-80.

171. Ohala, John J. (1978). Production of Tone. U: Victoria Fromkin (ur.), Tone:

A linguistic Survey, New York, San Francisco, London: Academic Press, str. 5-39.

172. Opačić, Nives (1977/78). Slušajući programe Radio-Zagreba. Jezik, XXV,

br. 5, str. 153-156. 173. Peco, Asim (1971). Osnovi akcentologije srpskohrvatskog jezika. Beograd:

Naučna knjiga.

174. Peraić, Martina (2005). O prozodiji beravačkog govora. Filologija, 45, str. 97-106.

175. Pierrehumbert, Janet B. (1980). The Phonology and Phonetics of English

Intonation. MIT dissertation. 176. Pike, Kenneth L. (1948). Tone languages. Ann Arbor: University of

Michigan Press.

229

177. Pletikos, Elenmari (2003). Akustički opis hrvatskih standardnih naglasaka. Govor, XX, br. 1-2, str. 321-346.

178. Pletikos, Elenmari (2005). Percepcija sličnosti prozodije riječi stranih jezika

s hrvatskim naglascima. Govor, XXII, br. 2, str. 89-126.

179. Pletikos, Elenmari (2008). Akustičke i perceptivne osobine naglasaka riječi u hrvatskim naddijalektalnim govorima. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 404-429.

180. Pletikos, Elenmari, Juraj Bakran i Nikolaj Lazić (2003). Ograničenja

manipulacije F0 u difonskoj sintezi. U: Gordana Varošanec-Škarić (ur.), Glas/Voice, Zbornik radova 1. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, 26-28. 02. 2001, Opatija/Hrvatska, Zagreb, str. 39-43.

181. Pletikos, Elenmari, Jordan Bićanić i Marko Liker (2001). Percepcija granice

fonetske riječi na osnovi nekih prozodijskih dimenzija. Govor, XVIII, br. 2, str. 129-140.

182. Pletikos, Elenmari i Jelena Vlašić (2007). Acoustic description of Croatian

accents. Studia Phonetica Posnaniensia. An International Journal for Linguistic Phonetics. 8, str. 27-49.

183. Pletikos, Elenmari, Jelena Vlašić i Jordan Bićanić (2006), U: Peter Jurgec

(ur), SloFon 1, 1. slovenska mednarodna fonetična konferenca / 1st Slovene International Phonetic Conference. Zbornik povzetkov / Book of Abstracts. Ljubljana: ZRC SAZU, str. 60-61.

184. Pranjković, Ivo (1977/78). O govoru spikera (i drugih radnika i suradnika)

Radio-Zagreba. Jezik, XXV, br. 5, str. 158-153.

185. Pranjković, Ivo (2001). Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme. U: Jezik i demokratizacija (zbornik radova)/ Language and democratization (proceedings), Institut za jezik u Sarajevu, Posebna izdanja, knjiga 12, str. 299-306.

186. Purcell, E. T. (1971). The Acoustic Differentiation of Serbo-Croatian

Accents in Statements. Phonetica, 24, str. 1-8. 187. Purcell, E. T. (1976). Pitch peak location and the perception of Serbo-

Croatian word tone. Journal of Phonetics, 4, str. 265-270. 188. Purcell, E. T. (1981). Two parameters in the perception of Serbo-Croatian

tone. Journal of Phonetics, 9, str. 189-196.

189. Raguž, Dragutin (1997). Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada.

230

190. Rossi, M. (1971). Le seuil de glissando ou seuil de perception des variationa tonales pour les sons de la parole. Phonetica, 23, str. -33.

191. Rossi, M. (1978). La perception des glissandos descendats dans les contours prosodiques. Phonetica, 35, str. 11-40.

192. Segerup, My (2005). Production and perception of Gothenburg Swedish

word accents. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 41-43.

193. Sekereš, Stjepan (1982/83). Strukturalne karakteristike akcentuacije u

hrvatskom književnom jeziku. Jezik, 30, br. 4, str. 112-123.

194. Silić, Josip (1996). Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika. Kolo, 1, str. 244-247.

195. Silić, Josip (1997). Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo, 4,

str. 483-495.

196. Silić, Josip (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput. 197. Simeon, Rikard (1969). Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva I, II.

Zagreb: Matica hrvatska. 198. Slovar slovenskega knjižnega jezika (1994). Ljubljana: Državna založba

Slovenije. 199. Slovenski pravopis (2001). Ljubljana: Državna založba Slovenije. 200. Sluijter, Agaath M. C. (1995). Phonetic correlates of stress and accent. The

Hague: Holland Academic Graphics – HIL dissertations. 201. Sluijter, Agaath M. C. i Vincent J. van Heuven (1996). Acoustic correlates

of linguistic stress and accent in Dutch and American English. U: Proceedings of the 4th International Conference on Spoken Language Processing, ICSLP 96, Philadelphia, str. 630-633.

202. Sluijter, Agaath M. C. i Vincent J. van Heuven (1996a). Spectral balance as

an acoustic correlate of linguistic stress. The Journal of the Acoustical Society of America, 100, str. 2471-2485.

203. Sluijter, Agaath M. C. i Vincent J. van Heuven (1996b). Supralaryngeal

resonance and glottal pulse shape as correlate of stress and accent in American English. The Journal of the Acoustical Society of America. JASA, 100.

204. Sluijter, Agaath M. C., Vincent J. van Heuven i J.J.A. Pacilly (1997).

Spectral ballance as a cue in the perception of linguistic stress. The Journal of the Acoustical Society of America, 101, str. 503-513.

231

205. Smiljanic, Rajka (2003). Lexical, Pragmatic and Positional Effects on Prosody in Two Dialects of Croatian and Serbian: An Acoustic Study. Sažetak disertacije. http://saussure.linguistlist.org/cfdocs/new-website/LL-WorkingDirs/pubs/diss/browse-diss-action.cfm?DissID=2109 (10.09.2003.)

206. Smiljanic, Rajka (2004). Lexical, Pragmatic and Positional Effects on

Prosody in Two Dialects of Croatian and Serbian: An Acoustic Study. New York and London: Routledge.

207. Sovilj, Mirjana (2002). Kretanje laringealnog glasa u akcentima srpskog

jezika. U: Acta universitatis Nicolai Copernici, Studia Slavica VII – Zeszyt 358, Torun, 2002.

208. Srebot Rejec, Tatjana (1988). Word accent and vowel duration in standard

Slovene: An acoustic and linguistic investigation. München: Verlag Otto Sagner (Slavistische Beiträge, Band 226).

209. Srebot Rejec, Tatjana (2000). Ali je današnja knjižna slovenščina še

tonematična? Razprave II. razreda – XVII, Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti, str. 51-66.

210. Sudhoff, Stefan, Denisa Lenartová, Roland Meyer, Sandra Pappert, Petra

Agurzky, Ina Mleinek, Nicole Richter i Johannes Schliesser (ur.), (2006). Methods in empirical prosody resaerch, Berlin/New York: Walter de Gruyter.

211. Škarić, Ivo (1977/78). Pledoaje za govor organski i govor standardni. Jezik

25, br. 2, str. 33-42. 212. Škarić, Ivo (1991). Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U: Stjepan

Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić i Stjepko Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika: nacrti za gramatiku. Zagreb: HAZU, Globus, str. 71-378.

213. Škarić, Ivo (1999). Sociofonetski pristup standardnom naglašavanju.

Govor, XVI, br. 2, str. 117-137. 214. Škarić, Ivo (1999a). Suvremeni svehrvatski implicitni govorni standard. U:

Drugi hrvatski slavistički kongres. Knjiga sažetaka, Osijek, str. 150-151. 215. Škarić, Ivo (2001). Razlikovna prozodija. Jezik, 48, br. 1, str. 11-19. 216. Škarić, Ivo (2002). Naglasci iz suprotstavljenih pravila. Govor, XIX, br. 2,

str. 115-136.

217. Škarić, Ivo (2007). Fonetika hrvatskoga književnoga jezika. U: Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Ivo Škarić i Stjepko Težak, Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus, S. 17-157.

232

218. Škarić, Ivo (2007a). Hrvatski izgovorni identitet. Govor, XXIV, br. 2, str. 79-90.

219. Škarić, Ivo, Zrinka Babić, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić

(1987). Silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi. Govor, IV, br. 2, str. 193-151.

220. Škarić, Ivo. i Nikolaj Lazić. (2002). Vrijednosni sudovi o hrvatskim

naglascima. Govor, XIX, br. 1, 5-34.

221. Škarić, Ivo, Elenmari Pletikos i Gabrijela Kišiček (2004). Generiranje naglasaka iz nesvjesne gramatike na nekim neostvarenim hrvatskim riječima. U: Branko Vuletić (ur.), Istraživanja govora: knjiga sažetaka, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, str. 101.

222. Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić (1996). Kako se

naglašavju posuđenice. Jezik, 43, br. 4, str. 129-138. 223. Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić (1996a). O

naglašavanju složenica – još jednom nakon Vukušića. Jezik, 44, br. 2, str. 66-73.

224. Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić (1996b). Sloga na

kraju akcentološke polemike. Jezik, 44, br. 5, str. 154-155.

225. Škarić, Ivo i Gordana Varošanec-Škarić (1994). Skupna slika govora Hrvatske televizije. Govor, XXI, br. 2, str. 1-14.

226. Škarić, Ivo i Gordana Varošanec-Škarić (2003). Stupanj tolerancije hrvatskih govornika na "pogrešne" naglaske. U: Stipe Botica (ur.), Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2002, Filolofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola – Seminar za strane slaviste: FF press, str. 291-304.

227. Škavić, Đurđa (1994). Odnos hrvatskoga jezikoslovlja prema naglascima u

javnim glasilima. Govor, XXI, br. 1, str. 69-74.

228. Škavić, Đurđa (1996). Naglasci glagola na -avljati. Jezik, 43, br. 5, str. 139-142.

229. Škavić, Đurđa i Gordana Varošanec-Škarić (1999). Neke osobitosti

hrvatskoga naglasnog sustava. Govor, XVI, br. 1, str. 25-31. 230. Šojat, Antun (1996). Ivšićeve zasluge za poznavanje kajkavske

akcentuacije. U: Stjepan Ivšić i hrvatski jezik, Zbornik radova, Zagreb: HAZU, str. 141-145.

231. Šojat, Antun (1998). Zagrebački gradski govor u prošlosti i sadašnjosti. U:

Antun Šojat (ur.), Zagrebački kaj: govor grada i prigradskih naselja, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, str. 1-87.

233

232. Šonje, Jure (ur.), (2000). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga. (akcentuacija: Ankica Šunjić, Leksikografski zavod).

233. Šuštaršič, Rastislav i Hotimir Tivadar (2005). Perception of tonemicity in

standard Slovene. Govor, XXII, br. 1, str. 23-35. 234. Tasić, Milan (2008). Odstupanja od novoštokavske akcenatske norme u

srpskim i hrvatskim televizijskim vestima. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 444- 449.

235. 't Hart, J., R. Collier and A. Cohen (1990). A Perceptual Study of

Intonation. Cambridge: Cambridge University Press.

236. Taylor, Paul (2000). Analysis and synthesis of intonation using the Tilt

model. Journal of the Acoustical Society of America, 107(3), str. 1697-1714.

237. Težak, Stjepko i Stjepan Babić (1992). Gramatika hrvatskoga jezika –

Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Zagreb: Školska knjiga. (Prvo izdanje ove gramatike objavljeno je u Zagrebu 1966. godine pod nazivom Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i srednje škole).

238. Toporišič, Jože (1965). Slovenski književni jezik. Maribor: Založba obzorja.

239. Tošović, Branko (2008). Akzentuelle Unterschiede zwischen dem

Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 450-475.

240. Tuomainen, Jyrki, Jean Vroomen, Beatrice de Gelder (1998). The

perception od stressed syllables in Finnish. U: Proceedings of the 5th International Conference on Spoken Language Processing, ICSLP 98, Sydney. CD-ROM.

241. Vančura, Alma (neobjavljeni rukopis). Sociofonetsko istraživanje naglasnih

paradigmi toponima. Diplomski rad obranjen 2002. godine na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta, Zagreb.

242. Van Santen, Jan i Bernd Möbius (1997). Modeling pitch accent curves.

Intonation: Theory, Models and Applications - Proceedings of an ESCA Workshop, Athens, Greece, str. 321-324.

243. Van Santen, Jan i Bernd Möbius (2000). A quantitative model of F0 generation and alignment. U: Antonis Botinis (ur.), Intonation – Analysis, Modelling and Technology. Dordrecht: Kluwer, str. 269-288.

234

244. Varošanec-Škarić, Gordana (1997). Zvučne osobine ugode glasa. Filozofski

fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Disertacija. 245. Varošanec-Škarić, Gordana (2001). Poželjnost nekih kategorija izografnih

naglasnih heterofona. Govor, XVIII, br. 1, str. 33-46. 246. Varošanec-Škarić, Gordana (2003). Prenošenje naglasaka na proklitiku u

općem prihvaćenom hrvatskom izgovoru. Govor, XX, br. 1-2, str. 469-489. 247. Varošanec-Škarić, Gordana (2005). Timbar. Zagreb: FF press. 248. Varošanec-Škarić, Gordana i Đurđa Škavić (2001). Neutralizacija

kratkouzlaznoga i kratkosilaznog naglaska u suvremenom hrvatskom prihvaćenom izgovoru. Govor, XVIII, br. 2, str. 87-104.

249. Vrban Zrinski, Karolina i Gordana Varošanec-Škarić (2004). Slušno

prepoznavanje hrvatskih naglasaka. Govor, XXI, br. 2, str. 93-110. 250. Vukušić, Stjepan (1973/74). Naglasci uporabne norme na osnovi startnog

jezika. Jezik, 21, br. 3-4, str. 114-120. 251. Vukušić, Stjepan (1981/82). Zapadnoštokavske naglasne tendencije u

hidronimima i antroponimima. Jezik, 29, str. 81-85. 252. Vukušić, Stjepan (1984). Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi

zapadnog dijalekta. Pula: Istarska naklada. 253. Vukušić, Stjepan (1991/92). Naglasak u Anićevu rječniku hrvatskoga

jezika. Jezik, 39, br. 4, str. 119-122. 254. Vukušić, Stjepan (1992/93). Opreznije s novim naglasnim modelima. Jezik,

40, br. 1, str. 1-4. 255. Vukušić, Stjepan (1992/93). O silaznom naglašavanju nepočetnog sloga.

Jezik, 40, br. 3, str. 76-79. 256. Vukušić, Stjepan (1995/96). Iz povijesti hrvatskoga naglašavanja. Jezik, 43,

br. 3, str. 103-107. 257. Vukušić, Stjepan (1996/97). Neprihvatljiva naglasnonormativna pravila.

Jezik, 44, br. 2, str. 63-66.

258. Vukušić, Stjepan, Ivan Zoričić i Marija Grasselli-Vukušić (2007). Naglasak u hrvatskome književnom jeziku. Zagreb, Nakladni zavod Globus.

259. Wagner, Petra i Jelena Mandić (2005). Are Pitch and Quantity independent

Distinctive features in Bosnian Serbian? Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 45-47.

235

260. Werner, Stefan i Eric Keller (1994). Prosodic Aspects of Speech. U: E. Keller (ur.), Fundamentals of Speech Synthesis and Speech Recognition: Basic Concepts, State of the Art, and Future Challenges, Chichester, New York, Brisbane, Toronto, Singapore: John Wiley and Sons, str. 23-40.

261. Yip, Moira (2002). Tone. Cambridge University Press.

262. Zec, Draga (1993). Rule domains and phonological change. U: Sharon

Hargus i Ellen M. Kaisse (ur.), Phonetics and Phonology, Volume 4, Studies in lexical phonology, Academic press.

263. Zec, Draga (2005). A Typology of Tone Governed Stress. Between Stress

and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 47-48.

264. Zoričić, Ivan (1983/84). Jednostāvan ili jednòstāvan? Jezik, 31, br. 4, str.

124-125. 265. Zoričić, Ivan (1992/93). Naglasak imenica s dočetkom na -ovnica. Jezik 40,

br. 1, str. 5-11.

Internetski izvori:

http://www.dzs.hr/ Podaci Državnog zavoda za statistiku, popis stanovništva 2001.

godine (1.08.2006.).

http://www.ling.ohio-state.edu/~tobi/ ToBI (1.02.2008.). Napomene:

1) Kod nekih članaka nisu navedeni brojevi stranica (premda oni postoje i kao tiskane

publikacije) jer je članak bio dostupan samo na CD-u, u kojem tekstovi nemaju označene

brojeve stranica.

2) Kod radova koji su bili dostupni samo putem interneta, prema pravilu o citiranju radova

dostupnih na internetu, naveden je datum kada je rad pronađen i ispisan s označene web

stranice.

236

PRILOZI:

PRILOG I REČENICE ZA SNIMANJE NAGLASNOG KORPUSA

01. Reci dobar sada. 02. Reci more sada. 03. Reci radost sada. 04. Reci vino sada. 05. Reci putnik sada. 06. Reci pamet sada. 07. Reci žena sada. 08. Reci savez sada. 09. Reci važnost sada. 10. Reci nebo sada. 11. Reci medo sada. 12. Reci mama sada. 13. Reci puder sada. 14. Reci voda sada. 15. Reci pušač sada. 16. Reci duša sada. 17. Reci radnik sada. 18. Reci bunda sada. 19. Reci vuna sada. 20. Reci pasoš sada. 21. Reci danas sada.

22. Reci dati sada. 23. Reci papir sada. 24. Reci sunce sada. 25. Reci glupost sada. 26. Reci vučjak sada. 27. Reci narod sada. 28. Reci noga sada. 29. Reci napad sada. 30. Reci tupost sada. 31. Reci čudak sada. 32. Reci dubok sada. 33. Reci visok sada. 34. Reci geni sada. 35. Reci divan sada. 36. Reci pakost sada. 37. Reci devet sada. 38. Reci vitak sada. 39. Reci dokaz sada. 40. Reci paket sada. 41. Reci kiša sada.

Rečenice su se pojavljivale pojedinačno ovim redosljedom na zaslonu kompjuterskog

ekrana u obliku pps prezentacije (Microsoft Power Point Slide Show). Veličina slova

bila je 48. Prikazivanje rečenice na ekranu trajalo je oko 2 sekunde.

237

PRILOG II POPIS I OPIS TESTNIH RIJEČI

Opis riječi sadrži: prozodijske karakteristike riječi prema hrvatskim rječnicima,

učestalost pojavljivanja riječi prema čestotnom rječniku i mogućnost pojavljivanja

heterofone riječi s drugim značanjem. Smatra se da je heterofona riječ vrlo rijetka i da

ispitanici tijekom snimanja nisu izgovarali njezin prozodijski lik. Naglasni oblik u

rječnicima Anić (2003), Deanović i Jernej (1982) i Šonje (2000) u većini se riječi

podudara s naglasnim oblikom u Aniću (1998) te su u tablici unesene samo one riječi u

kojima je naglasak drugačije obilježen.

Moguš i sur. (1999)

Br. Anić (1998)

Vrsta riječi Broz-Iveković (1901)

Deanović i Jernej (1982)

Šonje (2000)

Anić (2003)

rang relativna čestota

1 bûnda ž (mađ) 568 0.0002

2 dîvan45 prid. 481 0.0089

3 gêni m. (klas. evr., pl. od gen)

( - ) ( - ) 527 0.0043

4 môre46 sr mo re 159 0.0551

5 nâpad m ( - ) nápad nápad 529 0.0041 6 pâsoš m (njem.,

mađ.) ( - ) pasoš pasoš 569 0.0001

7 sûnce sr 132 0.066

8 pûtnīk m 476 0.0094

9 râdnīk m 237 0.00371 10 dókaz m dòkaz dòkaz dòkaz dokāz 497 0.0073

11 dúša ž 198 0.044

12 médo m (hip. od medvjed)

568 0.0002

13 národ m 231 0.0388 14 púder m (fr.) ( - ) 564 0.0006

15 sávez m 333 0.0238

16 víno sr 311 0.0263

17 glúpōst ž 506 0.0064

18 túpōst ž 568 0.0002

19 vážnōst ž 500 0.007

20 dati gl. svrš. 96 0.0945

45 Postoji i riječ dìvān (m., orij.), sa značenjima 1. carsko ili vezirsko vijeće u Turskom Carstvu,

2. razgovor, 3. počivaljka za sjedenje i ležanje, no učestalija je riječ divan sa značenjem lijep, krasan. 46 Postoji i riječ mo re kao uzvik.

238

Moguš i sur. (1999)

Br. Anić (1998)

Vrsta riječi Broz-Iveković (1901)

Deanović i Jernej (1982)

Šonje (2000)

Anić (2003)

rang relativna čestota

21 devet glavni br. 514 0.0056

22 dobar prid. 111 0.0838

23 kiša ž 258 0.0329

24 mama47 ž máma 326 0.0245

25 nebo sr 158 0.0553

26 vitak prid. 532 0.0038

27 vu na ž 546 0.0024

28 pakōst ž 566 0.0004

29 pamēt ž 478 0.0092

30 radōst ž 427 0.0143

31 vu čjāk m 569 0.0001

32 dànas pril. 125 0.073

33 dùbok prid. 370 0.0201

34 nòga ž 190 0.0457

35 vìsok prid. 183 0.0471

36 vòda ž 112 0.083

37 žèna ž 86 0.1031

38 čùdāk m ( - ) 563 0.0007 39 pàkēt m (fr.) ( - ) 534 0.0036

40 pàpīr m (grč.) 357 0.0214

41 pùšāč m ( - ) 558 0.0012

47 Postoji i riječ máma, sa značenjem mamac.

239

PRILOG III UPITNIK KOJI SU ISPUNJAVALI GOVORNICI

UPITNIK ZA GOVORNIKE

1. Ime i prezime: ________________________________

2. Spol (zaokružite): M - Ž

3. Godina rođenja: _____

4. Procijenite koliko na vaš govor utječe pojedino narječje:

(tako da zbroj utjecaja sva tri narječja bude 100%)

čakavsko ______%

kajkavsko ______%

štokavsko ______%

5. Što studirate i koliko godina: _______________________________

6. Navedite mjesta prebivanja, od rođenja i školovanja (osnovna škola, srednja, fakultet)

do sada, te koliko ste godina ukupno boravili u navedenim mjestima. (Ako je mjesto s

manje od 50.000 stanovnika, u zagradi do njega navedite najbliži grad)

a) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____

b) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____

c) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____

d) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____

e) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____

7. Napišite s kime ste najduže živjeli (majka, otac, baka, rodbina, prijatelji...) te navedite

grad ili mjesto u kojem su te osobe najduže živjele (duže od 10 godina).

a) __________ mjesto ________________________

b) __________ mjesto ________________________

c) __________ mjesto ________________________

d) __________ mjesto ________________________

240

PRILOG IV PRIMJER VERIFIKACIJSKOG UPITNIKA ZA JEDNOG GOVORNIKA

Stručni procjenitelj: Govornik br. 89. neki drugi jezgra

1 visok - -

2 paket d - k - -

3 mama - -

4 pasoš - -

5 savez - -

6 pamet d - k - -

7 tupost d - k - -

8 danas - -

9 nebo - -

10 vuna - -

11 putnik d - k - -

12 vučjak d - k - -

13 dobar - -

14 noga - -

15 radost d - k - -

16 divan - -

17 napad - -

18 more - -

19 duša - -

20 devet - -

21 glupost d - k - -

22 vitak - -

23 sunce - -

24 vino - -

25 kiša - -

26 radnik d - k - -

27 medo - -

28 voda - -

29 pušač d - k - -

30 puder - -

31 dokaz - -

32 dati - -

33 narod - -

34 geni - -

35 papir d - k - -

36 dubok - -

37 važnost d - k - -

38 žena - -

39 bunda - -

40 čudak d - k - -

41 pakost d - k - -

241

Ukupni dojam o izgovornom sustavu govornika:

(dijalektalni izgovor) (naddijalektalni izgovor)

(hrvatski općeprihvaćeni idiom) 1) Naddijalektalnost prozodije riječi: 1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6 -7 2) Naddijalektalnost glasnika: 1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6 -7 3) Zaokružite znak uz narječje za koje smatrate da je govornikova izgovorna osnovica. Uz narječje možete zaokružiti ili dopisati regiju (ili grad) iz koje čujete da govornik dolazi. Narječje: Regija: X ne može se jasno razabrati dijalektalno podrijetlo X čakavsko Istra

Sjeverno primorje (Rijeka) Dalmacija ostalo _______________________________________

X kajkavsko Zagreb

Okolica Zagreba Zagorje (Krapina) Varaždinsko područje Međimurje (Čakovec) ostalo _______________________________________

X štokavsko Slavonija (Osijek, Vukovar, Slavonski Brod, Požega)

Dalmacija (Šibenik, Split, Dubrovnik) ostalo _______________________________________

242

PRILOG V UKUPNI PODACI O POJEDINIM GOVORNICIMA (NA TEMELJU UPITNIKA I PERCEPTIVNE PROCJENE STRUČNIH SLUŠAČA)

Samoprocjena utjecaja narječja (%) Broj

govornika

Spol Inicijali God. rođ.

Porijeko prema procjeni slušača

Postotak riječi koje su slušači svrstali u istu nagl. kategoriju

Nagl. sustav, ukupan broj naglasaka i vrsta

Porijeklo govornika (mjesto gdje je živio najmanje 5 godina)

majka

otac

Narječje*

ča kaj što

g_01 ž D.S. 1983 kaj 45.8 din: 2 (ks, dd) Virje Virje Đurđevac kaj 0 80 20 g_02 ž J.G. 1983 što (Dalm) 100 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Stobreč, Split Sinj, Split Split što 30 0 70 g_03 ž K.Š. 1983 kaj 37.5 din: 2 (ks, dd) Lepoglava Lepoglava Zagreb kaj 0 100 0 g_04 ž I.M. 1978 kaj 25 din: 1 (ks) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 70 30 g_05 ž N.T. 1983 kaj 70.8 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zabok Donja Šemnica Zabok kaj 0 100 0

g_06 ž S.K. 1983 kaj 37.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Krapinske Toplice Đurmanec Krapinske

Toplice kaj 0 70 30

g_07 m A.G. 1985 što (ne može) 100 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Konjic (BiH) što 0 0 100

g_08 m I.T. 1960 kaj 0 din: 1 (ks) Sv. Ivan Žabno (Križevci), Zagreb

Sv. Ivan Žabno (Križevci) kaj 0 30 70

g_09 m J.M. 1983 što (ne može) 91.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Split Split Split što 60 0 40

g_10 ž J.Š. 1983 kaj 58.3 din: 1-2 (ks, dd?) Dubravica (Zaprešić) Dubravica Dubravica kaj 0 80 20

g_11 ž M.P. 1983 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Slavonski Brod Slavonski Brod Slavonski Brod što 0 0 100 g_12 ž I.A. 1985 kaj 62.5 din: 1-2 (ks, dd?) Pula Pula Pula ča 40 0 60 g_13 ž M.P. 1979 kaj 27.5 din: 1 (ks) Varaždin Varaždin Varaždin kaj 0 80 20 g_14 ž M.Š. 1984 kaj 37.5 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 60 40 g_15 ž D.Š. 1985 što (Slav) 97.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Nova Gradiška Nova Gradiška Nova Gradiška što 0 20 80 g_16 ž I.P. 1984 ne može 72.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Velika Gorica Bjelovar Županja što 0 50 50 g_17 ž E.S. 1985 što (Slav) 97.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Našice Našice Našice što 0 0 100

243


govornika






majka

otac

Narječje*

ča kaj što

g_18 ž J.P. 1984 kaj 65 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Sesvetska Sopnica Zagreb kaj 0 60 40

g_19 ž I.M. 1985 ne može 90 ton: 3 (ds, du, ks) Ivanec Šid (Srijem) Našice (Orahovica) kaj 0 60 40

g_20 ž V.M. 1985 što (BiH) 73.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Ivanić Grad, Banja Luka (BiH)

Banja Luka (BiH)

Banja Luka (BiH) što 0 10 90

g_21 ž R.V. 1983 što (Slav) 75 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Vinkovci Vinkovci Vinkovci što 0 10 90 g_22 ž A.V. 1985 što (Dalm) 80 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Šibenik Šibenik Imotski što 0 0 100

g_23 ž V.D. 1983 što (Slav) 77.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Zagreb Sisak Bosanka Posavina što 0 0 100

g_24 ž J.S. 1985 što (Slav) 80 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Osijek Osijek što 0 0 100

g_25 ž R.T. 1984 što (Slav) 97.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) N. Kapela (N. Gradiška) N. Kapela N. Kapela što 0 0 100

g_26 ž M.K. 1985 kaj 65 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Slavonski Šamac

Slavonski Šamac kaj 0 60 40

g_27 ž L.S. 1981 ne može 75 ton: 3 (ds, du, ks) Bjelovar Bjelovar Bjelovar što 5 5 90 g_28 ž J.T. 1982 kaj 62.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 60 40 g_29 ž Ž.P. 1981 kaj 53.7 din: 2 (ks, dd) Varaždin Varaždin Čakovec kaj 0 100 0 g_30 ž M.G. 1981 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Nova Kapela Nova Kapela što 0 0 100

g_31 ž K.P. 1981 što (ne može) 87.8 ton: 3 (ds, du, ks) Grude (BiH) Sisak što 0 0 100

g_32 m R.K. 1980 kaj 51.2 din: 2 (ks, dd) Karlovac Karlovac Karlovac kaj 0 50 50

g_33 m G.J. 1983 ne može 73.2 ton: 3 (ds, du, ks) Karlovac Karlovac (Skakavac) Karlovac kaj 0 5 95

g_34 ž H.S. 1981 ne može 73.2 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Ogulin Ogulin Ogulin što 15 5 80 g_35 ž M.B. 1983 ne može 58.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 15 10 75 g_36 ž M.H. 1979 kaj 58.5 din: 2 (ks, dd) Varaždin Varaždin kaj 5 50 45

244


govornika






majka

otac

Narječje*

ča kaj što

g_37 ž A.Ž. 1985 kaj 70.7 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 10 2 88 g_38 ž I.J. 1984 kaj 46.3 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Bjelovar Bjelovar Bjelovar što 4 6 90

g_39 ž J.H. 1986 ne može 43.9 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Kaštela, Zagreb Bjelovar, Zagreb kaj 10 50 40

g_40 ž M.D. 1984 kaj 53.7 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Velika Gorica Nova Gradiška Zagreb kaj 0 60 40 g_41 m L.R. 1983 kaj 58.5 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Našice Zagreb kaj 0 90 10 g_42 ž R.B. 1980 kaj 75.6 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Tuzla, Zagreb Tuzla Tuzla što 10 20 70 g_43 ž M.P. 1984 ne može 100 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Kutjevo, Požega Kutjevo Zagreb što 0 20 80

g_44 m J.S. 1984 što (BiH) 97.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Metković (Blace) Vlaka Metković (Blace) što 0 0 100

g_45 m J.B. 1979 čak (Dalm) 68.3 ton: 4 (ds, du?, ks, ku) Bol (Brač) Bol (Brač) Selca (Brač) ča 70 0 30

g_46 ž T.V. 1983 ne može 34.1 din: 2 (din_c: d/k) Sarajevo, Vrbnik, Pazin, Zagreb Sarajevo/Krk Sarajevo/Krk što 19 1 80

g_47 ž M.A. 1984 što (ne može) 73.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Zagreb Našice što 0 0 100

g_48 m B.Š. 1979 kaj 58.5 din: 2 (ks, dd) Zagreb Bjelovar Sinj što 0 20 80 g_49 m M.K. 1967 kaj 36.6 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Pregrad Zagreb kaj 0 60 40 g_50 m V.C. 1984 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Županja, Zagreb Županja Županja što 0 5 95

g_51 ž J.V. 1973 ne može 97.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Vela Luka, Zagreb Vela Luka Vela Luka ča 30 10 60

g_52 ž V.Š. 1985 ča (Istra) 61 din: 1-2 (ks, dd?) Rovinj, Zagreb Pula Rovinj ča 30 10 60 g_53 ž N.S. 1986 kaj 56.1 din: 2 (ks, dd) Križ (Zagreb) Križ Križ kaj 0 80 20

g_54 ž I.H. 1985 kaj 48.8 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Ludbreg (Varaždin) Ludbreg Varaždin kaj 5 80 15

g_55 m A.K. 1986 što (Dalm) 63.4 ton: 3 (ds, du, ks) Hvar Hvar Split ča 50 0 50 g_56 ž D.V. 1985 ne može 61 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Križevci Kalnik Križevci kaj 0 70 30

245


govornika






majka

otac

Narječje*

ča kaj što

g_57 ž P.B. 1985 kaj 41.5 din: 2 (ks, dd) Ludbreg (Martijanec)

Ludbreg (Sv. Petar)

Ludbreg (Sudovčina) kaj 0 70 30

g_58 ž P.C. 1986 što (Slav) 90.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Osijek Osijek što 2 2 96 g_59 ž M.B. 1986 kaj 46.3 din: 2 (ks, dd) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 30 70 g_60 m D.P. 1985 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Virovitica Virovitica Virovitica što 0 0 100 g_61 ž K.D. 1985 što (Dalm) 90.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Split Split Split što 75 0 25

g_62 ž N.T. 1984 što (Dalm) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Biograd na moru Biograd na moru

Biograd na moru što 10 0 90

g_63 ž P.D. 1985 što (Dalm) 75.6 ton: 3 (ds, du, ks) Dubrovnik Dubrovnik Orebić što 10 0 90 g_64 ž I.K. 1985 što (Slav) 73.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Zagreb Slavonski Brod Slavonski Brod što 2 3 95 g_65 ž M.P. 1984 kaj 61 din: 2 (ks, dd) Karlovac Kutina Kutina kaj 0 70 30 g_66 ž S.P. 1986 kaj 63.4 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb, Pula Pula Zagreb ča 30 10 60 g_67 ž M.L. 1986 što (Dalm) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Šibenik Šibenik Šibenik što 25 25 50

g_68 ž M.B. 1985 kaj 53.7 din: 2 (ks, dd) Đurđevac (Podravske Sesvete)

Đurđevac (Podravske Sesvete) kaj 5 25 70

g_69 ž D.K. 1986 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Našice Nova Gradiška Našice što 0 10 90 g_70 ž V.P. 1985 kaj 58.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Nova Gradiška Zagreb kaj 0 50 50 g_71 ž I.V. 1985 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Valpovo Valpovo Belišće što 10 20 70

g_72 ž I.J. 1983 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Vukovar, Pula, Zagreb Vukovar Vukovar što 20 0 80

g_73 ž U.B. 1984 kaj 82.9 din: 1-2 (ks, dd?) Varaždin Varaždin Varaždin kaj 0 90 10 g_74 m V.T. 1983 ne može 61 din: 1-2 (ks, dd?) Varaždin Koprivnica Varaždin kaj 0 90 10 g_75 ž A.B. 1985 što (Slav) 63.4 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Osijek Osijek što 0 20 80 g_76 ž M.H. 1984 kaj 63.4 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 100 0

246


govornika






majka

otac

Narječje*

ča kaj što

g_77 ž Ž.M. 1984 što (Slav) 97.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Nova Gradiška Nova Gradiška Nova Gradiška što 0 0 100

g_78 ž B.M. 1977 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Derventa (BiH), Sl. Brod Derventa Derventa što 0 0 100

g_79 ž M.J. 1984 kaj 52.5 din: 1-2 (ks, dd?) Samobor Zagreb Zagreb kaj 0 90 10 g_80 ž I.T. 1985 kaj 53.7 din: 2 (din_c: d/k) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 70 30

g_81 ž M.U. 1984 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Banja Luka (BiH), Daruvar, Požega

Banja Luka (BiH)

Banja Luka (BiH) što 0 0 100

g_82 ž I.Č. 1984 kaj 41.5 din: 1 (ks) Zagreb Samobor Pakrac, Zagreb kaj 0 70 30

g_83 ž D.D. 1984 ne može 41.5 din: 2 (ks, dd) Nova Gradiška, Zagreb Nova Gradiška kaj 1 49 50

g_84 ž M.M. 1985 kaj 51.2 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Sisak Sisak Sisak što 0 10 90 g_85 ž A.K. 1986 ne može 75.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Bjelovar Bjelovar Bjelovar što 0 0 100 g_86 ž J.J. 1985 kaj 56.1 din: 2 (din_c: d/k) Koprivnica Koprivnica kaj 0 35 65 g_87 ž I.B. 1983 što (Slav) 85.4 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Slavonski Brod Slavonski Brod Slavonski Brod što 10 20 70

g_88 ž P.P. 1986 što (BiH) 56.1 ton: 3 (ds, du, ks) Ljubuški (BiH), Zagreb Ljubuški (BiH) Ljubuški (BiH) što 0 0 100

g_89 ž M.B. 1984 što (Dalm) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Šibenik Šibenik Šibenik što 0 0 100 * Narječje je određeno prema podacima samoprocjene govornika o količini utjecaja pojedinih narječja na njihov govor (koji su izraženi u postotcima) i podacima o porijeklu govornika i njihovih roditelja. Provjereno je pripadaju li navedeni gradovi naglasnom području za koje govornik smatra da ima najveći utjecaj na njegov govor pa je, kod nekoliko govornika, prevladavajuće narječje označeno kao čakavsko ili kajkavsko, iako samoprocjena upućuje na najveći utjecaj štokavskog narječja.

247

PRILOG VI PRIKAZ REPREZENTATIVNOSTI KORPUSA S OBZIROM NA PODRIJETLO GOVORNIKA PREMA ŽUPANIJAMA

Broj žup.

Narječja pridružena prema slici u prilogu V

Županije u Republici Hrvatskoj Najveći grad u županiji

Broj stanovnika (u tisuć.)*

Postotak stanovnika županije u populaciji RH

Broj ispitanika po mjestu boravka**

Postotak ispitanika u korpusu

Primjerena zastupljenost stanovnika županije u korpusu

1 kaj 4/5 što 1/5 Zagrebačka županija Velika Gorica 310 7,0 % 7 6,5 % 93,7 % 2 kaj Krapinsko-zagorska županija Krapina 142 3,2 % 4 3,7 % 116,5 % 3 kaj 1/2 što 1/2 Sisačko-moslavačka županija Sisak 185 4,2 % 1 0,9 % 22,4 % 4 ča 1/3 kaj 1/3 što 1/3 Karlovačka županija Karlovac 142 3,2 % 4 3,7 % 117,0 % 5 kaj Varaždinska županija Varaždin 185 4,2 % 9 8,4 % 202,0 % 6 kaj 2/3 što 1/3 Koprivničko-križevačka županija Koprivnica 124 2,8 % 5 4,7 % 166,6 % 7 kaj 1/3 što 2/3 Bjelovarsko-bilogorska županija Bjelovar 133 3,0 % 4 3,7 % 124,6 % 8 ča 2/3 kaj 1/6 što 1/6 Primorsko-goranska županija Rijeka 306 6,9 % 1 0,9 % 13,6 % 9 što Ličko-senjska županija Gospić 54 1,2 % 0 0,0 % 0,0 % 10 kaj 1/3 što 2/3 Virovitičko-podravska županija Virovitica 93 2,1 % 1 0,9 % 44,4 % 11 što Požeško-slavonska županija Požega 86 1,9 % 5 4,7 % 241,6 % 12 što Brodsko-posavska županija Slavonski Brod 177 4,0 % 7 6,5 % 164,2 % 13 ča 1/2 što 1/2 Zadarska županija Zadar 162 3,7 % 1 0,9 % 25,6 % 14 što Osječko-baranjska županija Osijek 331 7,4 % 8 7,5 % 100,4 % 15 ča 1/5 što 4/5 Šibensko-kninska županija Šibenik 113 2,5 % 3 2,8 % 110,2 % 16 što Vukovarsko-srijemska županija Vukovar 205 4,6 % 3 2,8 % 60,8 % 17 ča 1/2 što 1/2 Splitsko-dalmatinska županija Split 464 10,4 % 6 5,6 % 53,7 % 18 ča Istarska županija Pula 206 4,7 % 4 3,7 % 80,4 % 19 što Dubrovačko-neretvanska županija Dubrovnik 123 2,8 % 3 2,8 % 101,3 % 20 kaj Međimurska županija Čakovec 118 2,7 % 0 0,0 % 0,0 % 21 kaj Grad Zagreb Zagreb 779 17,6 % 24 22,4 % 127,7 %

BiH (govornici izvan RH u korpusu) 7 6,5 % Ukupno 4437 107

* Podaci Državnog zavoda za statistiku, popis stanovništva 2001. godine (www.dzs.hr) ** Broj je veći od ukupnog broja govornika (89) jer su podjednako uzeti u obzir svi gradovi s boravkom dužim od 5 godina.

248

PRILOG VII SLIKA PRIPADNOSTI ŽUPANIJA48 HRVATSKIM NARJEČJIMA49

48 Zemljovid Republike Hrvatske po županijama (politički definiranog teritorija) preuzet

je s internetske stranice www.dzs.hr. Županije su prikazane različitim bojama i u svakoj je županiji

označen najveći grad. 49 Zemljovid hrvatskih narječja (lingvistički definiranog područja) izrađen je stilizacijom

karata triju hrvatskih narječja (Brozović i Ivić, 1988). Iz tih dijalektoloških karata preuzeti su

podaci o granicama među narječjima, a zanemareni podaci o dijalektima pojedinih narječja.

249

PRILOG VIII NA GORNJOJ SLICI PRIKAZANO JE ZEMLJOPISNO PODRIJETLO

SNIMLJENIH GOVORNIKA, A NA DONJOJ PODRIJETLO NJIHOVIH RODITELJA

250

PRILOG IX SKRIPT ZA IZRAČUNAVANJE FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE I

INTENZITETA U NORMALIZIRANOM TRAJANJU U PROGRAMU PRAAT

Kao što je opisano u metodologiji, ovim je skriptom za svaki pojedini vokal

izračunana fundamentana frekvencija i intenzitet u deset jednakih vremenskih

odsječaka. U skript su upisivani podaci o nazivu datoteke (riječ), analiziranom

glasniku (glas), vremenskom početku i kraju vokala u spremljenoj datoteci, čiji se

podaci ekstrahiraju (pocetak, kraj). Autor skripta je Nikolaj Lazić.

Dobiveni podaci iz Praata kopirani su i dalje obrađivani u progamu Excel.

Primjer skripta za izračunavanje fundamentalne frekvencije i intenziteta u

naglašenom vokalu za sve snimljene riječi kod govornice pod brojem 20:

rijec1$= "01-bunda" rijec2$= "02-divan" rijec3$= "03-geni" rijec4$= "04-more" rijec5$= "05-napad" rijec6$= "06-sunce" rijec7$= "07-pasos" rijec8$= "08-radnik" rijec9$= "09-putnik" rijec10$= "10-dusa" rijec11$= "11-dokaz" rijec12$= "12-medo" rijec13$= "13-narod" rijec14$= "14-savez" rijec15$= "15-vino" rijec16$= "16-puder" rijec17$= "17-glupost" rijec18$= "18-vaznost" rijec19$= "19-tupost" rijec20$= "20-dati" rijec21$= "21-dobar" rijec22$= "22-vuna" rijec23$= "23-kisa" rijec24$= "24-mama" rijec25$= "25-nebo" rijec26$= "26-devet" rijec27$= "27-vitak" rijec28$= "28-radost" rijec29$= "29-vucjak" rijec30$= "30-pakost" rijec31$= "31-pamet"

rijec32$= "32-danas" rijec33$= "33-dubok" rijec34$= "34-visok" rijec35$= "35-noga" rijec36$= "36-voda" rijec37$= "37-zena" rijec38$= "38-papir" rijec39$= "39-cudak" rijec40$= "40-pusac" rijec41$= "41-paket" glas1$= "u" glas2$= "i" glas3$= "e" glas4$= "o" glas5$= "a" glas6$= "u" glas7$= "a" glas8$= "a" glas9$= "u" glas10$= "u" glas11$= "o" glas12$= "e" glas13$= "a" glas14$= "a" glas15$= "i" glas16$= "u" glas17$= "u" glas18$= "a" glas19$= "u" glas20$= "a"

251

glas21$= "o" glas22$= "u" glas23$= "i" glas24$= "a" glas25$= "e" glas26$= "e" glas27$= "i" glas28$= "a" glas29$= "u" glas30$= "a" glas31$= "a" glas32$= "a" glas33$= "u" glas34$= "i" glas35$= "o" glas36$= "o" glas37$= "e" glas38$= "a" glas39$= "u" glas40$= "u" glas41$= "a" poredu1= 1 poredu2= 1 poredu3= 1 poredu4= 1 poredu5= 1 poredu6= 1 poredu7= 1 poredu8= 1 poredu9= 1 poredu10= 1 poredu11= 1 poredu12= 1 poredu13= 1 poredu14= 1 poredu15= 1 poredu16= 1 poredu17= 1 poredu18= 1 poredu19= 1 poredu20= 1 poredu21= 1 poredu22= 1 poredu23= 1 poredu24= 1 poredu25= 1 poredu26= 1 poredu27= 1 poredu28= 1

poredu29= 1 poredu30= 1 poredu31= 1 poredu32= 1 poredu33= 1 poredu34= 1 poredu35= 1 poredu36= 1 poredu37= 1 poredu38= 1 poredu39= 1 poredu40= 1 poredu41= 1 pocetak1= 266 pocetak2= 268 pocetak3= 279 pocetak4= 273 pocetak5= 243 pocetak6= 228 pocetak7= 255 pocetak8= 225 pocetak9= 277 pocetak10= 237 pocetak11= 220 pocetak12= 277 pocetak13= 267 pocetak14= 320 pocetak15= 265 pocetak16= 299 pocetak17= 301 pocetak18= 232 pocetak19= 280 pocetak20= 264 pocetak21= 261 pocetak22= 277 pocetak23= 262 pocetak24= 261 pocetak25= 267 pocetak26= 269 pocetak27= 255 pocetak28= 239 pocetak29= 240 pocetak30= 268 pocetak31= 268 pocetak32= 231 pocetak33= 268 pocetak34= 239 pocetak35= 262 pocetak36= 272

252

pocetak37= 294 pocetak38= 270 pocetak39= 284 pocetak40= 283 pocetak41= 262 kraj1= 406 kraj2= 389 kraj3= 478 kraj4= 450 kraj5= 407 kraj6= 442 kraj7= 430 kraj8= 393 kraj9= 394 kraj10= 369 kraj11= 355 kraj12= 408 kraj13= 444 kraj14= 467 kraj15= 381 kraj16= 409 kraj17= 396 kraj18= 420

kraj19= 386 kraj20= 397 kraj21= 367 kraj22= 399 kraj23= 317 kraj24= 387 kraj25= 389 kraj26= 380 kraj27= 335 kraj28= 370 kraj29= 330 kraj30= 406 kraj31= 385 kraj32= 357 kraj33= 357 kraj34= 313 kraj35= 395 kraj36= 388 kraj37= 404 kraj38= 386 kraj39= 365 kraj40= 371 kraj41= 388

koliko = 41 ; koliko glasova dijelova = 9 ; koliko uzoraka ce se uzeti razmak = 0.002 ; razmak u sekundama izmedu uzoraka kod izracunavanja F0 minHz = 40 ; najmanji F0 u izracunavanju (kriterij) maxHz = 300 ; najveci F0 u izracunavanju (kriterij) minPic = 40 ; najmanji F0 koji ce se uzeti u obzir za racunanje intenziteta izlaz$ = "izlaz.txt" prekini=0 for i from 1 to koliko tmp1$ = rijec'i'$ + ".wav" if !fileReadable(tmp1$) echo Ne postoji file 'tmp1$' prekini= (prekini + 1) mod 2 pause endif endfor if prekini exit Nije postojao barem jedan file! endif

253

tmp4$="" tmp4$ > 'izlaz$' for i from 1 to koliko if poredu'i'=1 tmp1$=rijec'i'$ tmp5$ = tmp1$ +".wav" tmp7$ = tmp1$ Read from file... 'tmp5$' select Sound 'tmp1$' To Pitch... 'razmak' 'minHz' 'maxHz' select Sound 'tmp1$' To Intensity... 'minPic' 0 endif tmp2 = (kraj'i' - pocetak'i')/1000/dijelova tmp4$ = rijec'i'$ + tab$ + glas'i'$ + tab$ + fixed$(poredu'i',0) + tab$ + fixed$(pocetak'i',0) + tab$ + fixed$(kraj'i',0) + tab$ select Pitch 'tmp1$' for j from 0 to dijelova tmp3=pocetak'i'/1000 + j*tmp2 uzorak = 0 ; Pitch ima: ; Get value at time... (vrijeme) ([Hertz | Mel | Semitones | ERB) (Nearest | Linear) uzorak = Get value at time... 'tmp3' Hertz Linear tmp6$= "'uzorak'" if tmp6$ = "undefined" tmp4$ = tmp4$ + tab$ else tmp4$ = tmp4$ + tmp6$ + tab$ endif endfor select Intensity 'tmp1$' tmp4$ = tmp4$ + tab$ for j from 0 to dijelova tmp3=pocetak'i'/1000 + j*tmp2 uzorak = 0 ; Intenzitet ima: ; Get value at time... (vrijeme) ( Nearest | Linear | Cubic | Sinc70 | Sinc700) uzorak = Get value at time... 'tmp3' Linear tmp6$= "'uzorak'" tmp4$ = tmp4$ + tmp6$ if j<>dijelova tmp4$ = tmp4$ + tab$ endif endfor tmp4$ = tmp4$ + newline$ tmp4$ >> 'izlaz$'

254

tmp8=i+1 if i=koliko brisanje=1 else if poredu'tmp8'=1 brisanje=1 else brisanje=0 endif endif if brisanje select Sound 'tmp1$' Remove select Intensity 'tmp1$' Remove select Pitch 'tmp1$' Remove endif endfor

255

PRILOG X PROSJEČNE VRIJEDNOSTI ZA TRAJANJE, TONSKI ODNOS I RASPON I INTENZITETSKI ODNOS U PET NAGLASNIH ENTITETA Vrsta naglaska

Trajanje Odnos tonske visine Nv i Zv

Raspon tona u Nv (ST)

Odnos intenziteta Nv i Zv (dB)

N Nv Zv Nv/Zv Nv max/Nv min

Nv/Zv

ks (dk) 1485 sr. vr. 109 69 3.5 1.5 7.1 SD 24 24 2.0 0.8 2.9 dd 401 sr. vr. 146 71 3.0 1.6 6.5 SD 34 18 1.2 0.9 2.9 ds 473 sr. vr. 157 67 3.7 3.3 7.4 SD 29 18 2.0 1.2 2.9 du 323 sr. vr. 150 74 0.5 1.1 3.4 SD 35 20 0.9 0.7 2.6 ku 329 sr. vr. 109 82 0.9 1.0 3.2 SD 23 24 1.5 0.7 2.8

PRILOG XI PRIKAZ PROSJEČNOG TIJEKA TONA U PET NAGLASNIH ENTITETA

0.0

0.1

0.2

0.3

0.4

0.5

0.6

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)

tons

ki ra

spon

(okt

ava)

din. kratki din. dugi dugosilazni

dugouzlazni kratkouzlazni

256

PRILOG XII TIJEK TONA (U OKTAVNIM ODNOSIMA) I TIJEK INTENZITETA (U DB) U PET NAGLASNIH ENTITETA U DESET VREMENSKIH ODSJEČAKA NAGLAŠENOG I DESET ODSJEČAKA ZANAGLASNOG VOKALA Srednja vrijednost tona i intenziteta u odsječku svakih 10% trajanja naglašenog vokala Srednja vrijednost tona i intenziteta u odsječku svakih 10% trajanja zanaglasnog vokala Vrsta naglaska N t 1 t 2 t 3 t 4 t 5 t 6 t 7 t 8 t 9 t 10 t 11 t 12 t 13 t 14 t 15 t 16 t 17 t 18 t 19 t 20

ks (dk) 1485 f0 0.03 0.03 0.03 0.02 0.01 0.00 -0.01 -0.02 -0.04 -0.07 -0.27 -0.30 -0.31 -0.33 -0.34 -0.35 -0.36 -0.37 -0.37 -0.37

int 75.0 76.3 77.1 77.5 77.6 77.5 77.2 76.6 75.6 74.1 70.2 70.5 70.6 70.5 70.3 69.8 69.2 68.3 67.2 65.9

dd 401 f0 0.05 0.04 0.03 0.02 0.01 0.00 -0.01 -0.02 -0.04 -0.07 -0.22 -0.24 -0.26 -0.27 -0.28 -0.30 -0.30 -0.31 -0.32 -0.33

int 75.0 76.3 76.9 77.0 77.0 77.0 76.8 76.4 75.6 74.0 70.2 70.6 70.8 70.7 70.5 70.0 69.4 68.6 67.6 66.4

ds 473 f0 0.10 0.10 0.09 0.07 0.04 0.00 -0.04 -0.09 -0.14 -0.19 -0.34 -0.35 -0.35 -0.36 -0.36 -0.36 -0.37 -0.37 -0.37 -0.37 int 74.4 76.2 77.0 77.2 77.0 76.7 76.2 75.4 74.4 72.7 69.0 69.3 69.4 69.3 69.1 68.8 68.3 67.6 66.7 65.7

du 323 f0 0.03 0.02 0.00 -0.01 -0.01 -0.01 -0.01 -0.01 0.00 -0.01 0.00 -0.01 -0.02 -0.03 -0.04 -0.05 -0.06 -0.07 -0.09 -0.10 int 74.3 75.5 76.1 76.2 76.2 76.2 76.1 75.9 75.2 73.8 72.2 72.8 73.2 73.4 73.2 72.9 72.4 71.7 70.7 69.4

ku 329 f0 0.03 0.02 0.01 0.00 0.00 -0.01 -0.01 -0.01 -0.02 -0.03 0.00 -0.02 -0.04 -0.06 -0.08 -0.09 -0.11 -0.12 -0.14 -0.15 int 73.7 75.1 75.9 76.3 76.4 76.3 76.1 75.6 74.8 73.6 72.7 73.5 73.8 73.8 73.6 73.1 72.4 71.4 70.0 68.3

257

PRILOG XIII ANALIZA AUDITIVNO ODREĐENIH NAGLASAKA PO POJEDINIM

RIJEČIMA

Postotak prepoznavanja riječi u pojedinoj slušnoj kategoriji riječ nagl. ds du ks ku din pd dd rav mj jezg ostalo br. bunda ds 57,6 0,56 5,06 0 5,62 15,2 7,02 0,56 0 1,97 6,46 356divan ds 52,2 1,69 4,21 0,56 4,78 16 8,71 2,81 0 1,69 7,3 356geni ds 55,1 1,4 2,53 0 4,78 16,3 8,43 1,4 0 1,69 8,43 356more ds 54,2 0,28 4,78 0 5,34 17,7 7,3 0,56 0 1,69 8,15 356napad ds/du 43,8 12,9 2,81 0 5,9 9,83 11,2 6,18 0 1,69 5,62 356sunce ds 59 0 3,09 0 3,93 14,3 7,58 1,4 0 2,25 8,43 356pasoš ds/ks 46,5 2,85 20,3 0 4,75 9,81 5,06 0,32 0 4,11 6,33 316radnik ds 52,5 0,63 6,96 0 4,43 15,5 6,96 1,27 0 4,43 7,28 316putnik ds 55,1 0,95 8,23 0 5,7 14,9 6,96 0,63 0 1,27 6,33 316 duša du 0,84 50,3 1,97 0 4,49 12,4 12,6 10,1 0 1,12 6,18 356dokaz du/ku/ks 0,56 46,1 14,3 1,69 4,21 8,99 12,4 4,21 0 1,4 6,18 356medo du 1,69 47,8 2,53 0 7,87 11,8 12,9 8,71 0 1,12 5,62 356narod du 1,12 52 1,4 0,28 6,18 12,9 13,8 5,06 0 1,4 5,9 356savez du 0,28 46,3 4,21 1,4 6,18 11,8 14,9 6,18 0 1,12 7,58 356vino du 0 43 4,49 0,28 7,3 14,6 15,4 7,58 0 2,25 5,06 356puder du 1,58 44 11,4 0,32 7,59 12 11,4 5,06 0 1,58 5,06 316glupost du 0,32 45,6 10,1 0,95 6,33 11,7 13 4,43 0 1,27 6,33 316važnost du 0,32 49,7 6,01 0,63 4,75 9,18 13,9 5,7 0 1,27 8,54 316tupost du 1,58 40,2 18,7 1,9 4,75 9,49 11,7 5,7 0 0,95 5,06 316 dati ks 0 0,28 84,6 0,28 4,49 4,78 0,56 0,28 0 4,21 0,56 356dobar ks 0 0 83,4 1,12 6,46 1,12 0 0 0 7,58 0,28 356kuća ks 0 0 91,7 0 8,33 0 0 0 0 0 0 24vuna ks 0 0 92,5 0 5,72 0,9 0 0 0 0,6 0,3 332kiša ks 0 0 88,5 0 7,58 0,84 0 0 0 1,97 1,12 356mama ks 0 0,84 90,4 0 5,34 0,56 0 0 0 2,25 0,56 356nebo ks 0,28 0 87,4 0,56 8,15 1,97 0 0,56 0 0,84 0,28 356devet ks 0 0 88 0,32 6,65 1,9 0 0,63 0 1,58 0,95 316vitak ks 0 0 76,6 9,92 6,75 1,19 0,4 0 0 3,57 1,59 252radost ks 0 0,95 75,3 0,63 8,86 9,18 0,32 1,27 0 2,22 1,27 316vučjak ks 0 0 83,9 0,95 7,59 2,22 0 0 2,53 2,22 0,63 316pakost ks 0 8,23 69 1,27 8,23 4,75 3,16 2,22 0 2,22 0,95 316pamet ks 0 0 88,6 0,63 6,65 1,58 0 0 0 2,22 0,32 316 danas ku 0 0 40,9 40,1 8,52 2,84 0,28 1,42 0 2,84 3,13 352dubok ku 0 0 48,6 41,3 7,3 0,56 0 0 0 1,69 0,56 356visok ku 0 0 48,6 38,5 7,3 0,84 0 0,56 0 1,97 2,25 356noga ku 0 0 39,6 41 10,4 1,69 0,56 1,4 0 1,69 3,65 356voda ku 0 0 45,2 37,9 11,8 0,84 0 0,84 0 2,25 1,12 356žena ku 0 0,28 45,2 37,4 10,7 0,28 0 1,12 0 3,65 1,4 356papir ku 0 0 44,3 35,1 7,28 1,9 0 0,95 6,33 2,53 1,58 316čudak ku 0 0 42,1 36,1 6,96 1,27 0 0,63 7,59 2,53 2,85 316pušač ku 0 0,63 42,4 36,4 7,91 0,32 0 0,63 7,59 2,22 1,9 316paket ku 0 0,63 43 34,2 6,01 2,53 0 0,32 7,59 2,85 2,85 316

258

Legenda: riječ – riječ koju je izgovorilo 89 (ili manje) govornika; svaku su pojavnicu

auditivno procijenila četiri slušača, a kupan broj procjena dan je posljednjem stupcu

nagl. – naglasak koji se može očekivati prema rječnicima (v. prilog II) ds – dugosilazni naglasak du – dugouzlazni ks – kratkosilazni ku – kratkouzlazni din – dinamički pd – poludugi dd – dinamički dugi rav – ravan mj – mjesto naglaska je na drugom slogu jezg – jezgra je uzlazna (umjesto neutralne silazne) ost – ostali odgovori (kolebanje jednog procjenitelja između dviju kategorija) br. – ukupan broj auditivnih procjena danih za pojedinu riječ

– osjenačanje naglašava slušne kategorije u kojima se nalazi više od 9% odgovora za pojedinu riječ

259

PRILOG XIV UKUPNA RAZLIKA NAGLASNIH KATEGORIJA IZMEĐU STRUČNIH

PROCJENITELJA U PROCJENAMA I OPISIMA POJEDINIH POJAVNICA

GVŠ DN EP JVD uk. Naglasne kategorije procjenitelja

%

br. poj.

%

br. poj.

%

br. poj.

%

br. poj.

%

br. poj.

ds 14,53 502 8,70 301 11,04 382 13,78 477 12,01 1662du 19,56 676 8,50 294 9,53 330 11,41 395 12,25 1695ks 38,92 1345 27,36 946 45,45 1573 41,02 1420 38,19 5284ku 11,49 397 10,27 355 7,60 263 9,91 343 9,81 1358 poludugi 8,13 281 3,18 110 11,10 384 5,98 207 7,10 982dinamički dugi 9,22 319 11,18 387 5,10 706dinamički 22,82 789 3,73 129 6,63 918ravan 4,46 154 4,11 142 0,43 15 2,25 311 ks ili ku 1,24 43 0,23 8 0,40 14 0,47 65ds ili poludugi 0,14 5 4,05 140 0,75 26 1,24 171du ili poludugi 0,03 1 1,94 67 1,39 48 0,03 1 0,85 117ks ili poludugi 0,14 5 2,81 97 0,03 1 0,74 103ku ili poludugi 0,61 21 0,15 21 akut 0,29 10 0,49 17 0,20 27uzlazna jezgra 0,38 13 4,54 157 2,05 71 1,76 61 2,18 302mjesto nagl. na drug. slogu

0,72 25 0,72 25 0,72 25 0,72 25 0,72 100

rav. ili poludugi 0,09 3 0,02 3din. ili poludugi 0,14 5 0,04 5ds ili du 0,09 3 0,02 3ds ili ks 0,03 1 0,01 1ds ili ravan 0,03 1 0,01 1du ili ku 0,03 1 0,03 1 0,01 2 ukupan broj 3456 3458 3461 3462 13837

br. poj. = broj pojavnica

260

PRILOG XV UKUPNA KOLIČINA JEDNAKIH AUDITIVNIH PROCJENA IZMEĐU

DVAJU SLUŠAČA

Procjenitelji između kojih je izračunana količina jednakih odgovora

% Boj pojavnica

GVŠ – DN 50,0 1730GVŠ – JVD 71,4 2471GVŠ – EP 66,2 2292DN – EP 46,2 1599DN – JVD 49,9 1728JVD – EP 72,7 2518 GVŠ – Prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić JVD – Mr. sc. Jelena Vlašić Duić EP – Elenmari Pletikos, prof. DN – Davor Nikolić, prof.

261

POPIS KRATICA Kratice akustičkih mjernih jedinica i statističkih oznaka: dB decibel f0 fundamentalna frekvencija F0 nulti formant Hz herc I intenzitet ms milisekunda N broj analiziranih pojavnica (engl. token) n broj ispitanika čije su pojavnice analizirane SD standardna sevijacija sr. vr. srednja vrijednost ST poluton (engl. semitone) t vrijeme Kratice čestih naziva: D dinamički naglasni sustav D/T prijelazni dinamički ili tonski sustav ds dugosilazni naglasak du dugouzlazni naglasak ks kratkosilazni naglasak ku kratkouzlazni naglasak Nv naglašeni vokal T tonski naglasni sustav Zv zanaglasni vokal

262

POPIS SLIKA Slika 1. IPA znakovi za bilježenje tonskih naglasaka.......................................22

Slika 2. Zemljovid hrvatskih narječja ...............................................................23

Slika 3. Fonološke reprezentacije hrvatskih naglasaka.....................................38

Slika 4. Prikaz triju fonoloških dionica hrvatskih naglasaka ............................39

Slika 5. Utjecaj strukture sloga na percepciju akustički silazne tonske konture

.............................................................................................................48

Slika 6. Kretanje fundamentalne frekvencije u vokalima nakon zvučnih i

bezvučnih okluziva ..............................................................................49

Slika 7. Parametri funkcije aproksimacije tonske krivulje ...............................56

Slika 8. Primjeri parametrizacijske funkcije za različite vrste tonskih krivulja56

Slika 9. Parametri intonacijskog događaja u PaIntE modelu opisa intonacije..57

Slika 10. Opis hrvatskih naglasaka notnim zapisom...........................................60


prema Beliću ........................................................................................61


prema Škariću ......................................................................................61

Slika 13. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka

prema Beliću ........................................................................................62

Slika 14. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa kratkouzlaznog

naglaska prema Brozoviću...................................................................62

Slika 15. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka

prema Kravaru .....................................................................................62

Slika 16. Opis triju tipova izgovora uzlaznih akcenata prema Kravaru.............64

Slika 17. Prosječno kretanje tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima

u srpskom – rezultati Lehiste i Ivića....................................................66

Slika 18. Prosječno kretanje tona i intenziteta u četriri leksička naglasaka u

hrvatskom klasičnom idiomu – rezultati E. Pletikos ...........................67

Slika 19. Utjecaj leksičkog, pragmatičkog i pozicijskog čimbenika na prozodiju

riječi u zagrebačkom i beogradskom govoru – stilizirani rezultati

R. Smiljanic ........................................................................................68

Slika 20. Zemljopisno podrijetlo snimljenih govornika......................................83

Slika 21. Zemljopisno podrijetlo roditelja snimljenih govornika .......................84

263

Slika 22. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri normativno

očekivana naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika)...................94

Slika 23. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana

naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika)....................................97

Slika 24. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana

naglaska – prosjek i standardna devijacija (89 govornika)..................98

Slika 25. Raspon tona u četiri normativno očekivana naglaska (89 govornika)

...........................................................................................................100

Slika 26. Raspon intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska (89

govornika) ..........................................................................................102

Slika 27. Odnos tijeka tona i intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska

– prosjek i standardna devijacija (89 govornika)...............................105

Slika 28. Trajanje vokala u četiri normativna naglaska u tonskom, dinamičkom i

prijelaznom naglasnom sustavu .........................................................125

Slika 29. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 36

govornika tonskog naglasnog sustava................................................130


govornika dinamičkog naglasnog sustava .........................................131


govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava..132

Slika 32. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 36

govornika tonskog naglasnog sustava................................................136


govornika dinamičkog naglasnog sustava .........................................137


govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava..138

Slika 35. Tijek tona i trajanje dinamičkog naglaska iz jednonaglasnog sustava

...........................................................................................................156

Slika 36. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom

naglasku bez zanaglasne dužine ........................................................160

Slika 37. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom

naglasku sa zanaglasnom dužinom....................................................161

Slika 38. Prosječne vrijednosti tijeka tona i trajanja vokala u pet različitih

naglasnih entiteta u hrvatskome.........................................................163

264

Slika 39. Utjecaj vrste glasnika pred vokalom na tijek f0 u naglašenom vokalu u

pet hrvatskih naglasaka......................................................................185

Slika 40 Različitost repertoara tronaglasnog sustava - stilizirani prikaz tonskih

odnosa (i tijeka tona) u naglašenom i zanaglasnom vokalu...............199

265

POPIS TABLICA

Tablica 1. Prikaz reprezentativnosti korpusa s obzirom na podrijetlo govornika

prema narječjima...............................................................................85

Tablica 2. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala: deskriptivna statistika i

ANOVA (89 govornika) ...................................................................94

Tablica 3. Odnos trajanja naglašenog i zanaglasnog vokala izražen kao postotak

trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom (89 govornika) ......96

Tablica 4. Raspon tona u naglašenom i zanaglasnom vokalu i odnos prosječne

tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (89 govornika) .....100

Tablica 5. Raspon intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu i

intenzitetski odnos prosjeka naglašenog i zanaglasnog vokala (89

govornika) .......................................................................................102

Tablica 6. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: deskriptivna

statistika i ANOVA ( 89 govornika)...............................................103

Tablica 7. Rezultati ukupne slušne verifikacije pojavnica i njihov odnos prema

očekivanju.......................................................................................110

Tablica 8. Količina podudarnosti slušnog opisa za 3462 pojavnice korpusa ......111

Tablica 9 Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s

obzirom na geografsko podrijetlo govornika (prema samoodređenju

govornika) .......................................................................................114

Tablica 10. Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s

obzirom na geografsko podrijetlo govornika (prema slušnom

određenju porijekla stručnih slušača) .............................................115

Tablica 11. Podjela govornika u tri naglasna sustava i osam podsustava na

temelju perceptivne procjene ..........................................................122

Tablica 12. Trajanje: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog

ili tonskog) naglasnog sustava ........................................................126

Tablica 13. Raspon tona: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog

(dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava...................................129

Tablica 14. Raspon intenziteta: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog

(dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava...................................134

266

Tablica 15. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: usporedba

tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog)

naglasnog sustava ...........................................................................135

Tablica 16. Shematski prikaz najvećeg mogućeg broja fonetsko različitih vrsta

naglasaka.........................................................................................141

Tablica 17. Trajanje naglašenog vokala pojedinih naglasaka iz svih naglasnih

podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA................................144

Tablica 18. Trajanje naglašenog vokala: rezultati post hoc testova (Scheffe)...144

Tablica 19. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome u pojedinim

naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i

ANOVA..........................................................................................146

Tablica 20. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome: rezultati

post hoc testova (Scheffe)...............................................................146

Tablica 21. Raspon tona u naglašenom vokalu u pojedinim naglascima iz svih

naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA................148

Tablica 22. Raspon tona u naglašenom vokalu: rezultati post hoc testova

(Scheffe)..........................................................................................148

Tablica 23. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala u pojedinim

naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i

ANOVA..........................................................................................150

Tablica 24. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala: rezultati post

hoc testova (Scheffe) ......................................................................150

Tablica 25. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala u

pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna

statistika i ANOVA.........................................................................152

Tablica 26. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala:

rezultati post hoc testova (Scheffe).................................................152

Tablica 27. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta u pojedinim

naglascima iz svih naglasnih podsustava........................................154

Tablica 28. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: rezultati post

hoc testova (Scheffe) ......................................................................154

Tablica 29. Rezultati ukupnog akustičkog prepoznavanja pojavnica u korpusu i

njihov odnos prema očekivanju ......................................................166

267

Tablica 30. Odnos akustički "prepoznatih" i auditivno verificiranih (sigurnih)

naglasnih kategorija ........................................................................169

Tablica 31. Prosječno trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri

normativno očekivana naglaska s obzirom na fonološko obilježje

dužine i kračine zanaglasnog vokala (89 govornika)......................174

Tablica 32. Percepcija zanaglasne dužine u korpusu u kojem se ona fonološki

očekuje ............................................................................................175

Tablica 33. Trajanje i percepcija dugih zanaglasnih vokala u tri regionalna

izgovora ..........................................................................................176

268

SAŽETAK

Hrvatski naglasni sustav tipološki se svrstava u ograničene tonske jezike (tzv.

jezike s visinskim naglaskom ili tonsko-dinamičkim naglaskom) koji koriste i

obilježja dinamičkih i obilježja tonskih jezika. Naglasni sustav hrvatskoga

standardnoga jezika temelji se na novoštokavskom dijalektu te iz njega preuzima

četiri vrste naglaska: dugosilazni (ds), dugouzlazni (du), kratkosilazni (ks) i

kratkouzlazni (ku) te zanaglasnu dužinu. Početna je hipoteza da govornici

hrvatskoga jezika, kada se udaljuju od svoga lokalnoga govora i govore svojom

predodžbom standardnoga jezika, ne proizvode sva četiri normom propisana

naglaska i zanaglasnu dužinu. Cilj je istraživanja opisati sav naglasni varijabilitet

suvremenoga naddijalektalnoga hrvatskoga idioma, tj. otkriti broj naglasnih

entiteta koji bude generirao snimljeni korpus (je li taj broj manji ili veći od

repertoara u standardu) te opisati akustička svojstva i varijabilnost pojedinih

naglasnih entiteta.

Korpus istraživanja čine snimke 89 govornika podrijetlom iz svih većih

hrvatskih gradova i županija. Predmet akustičke i perceptivne analize su

dvosložne riječi izgovorene u neutralnoj jezgri u medijalnoj rečeničnoj poziciji.

Među odabranim riječima nalazi se približno jednaka količina riječi sa svakim od

četiri leksička naglaska, sa i bez zanaglasne dužine, ukupno 3.560 pojavnica.

Akustički parametri trajanja, tona i intenziteta ekstrahirani su programom Praat iz

naglašenog i zanaglasnog vokala, a programom SPSS statistički su analizirani

metodama deskriptivne statistike, ANOVA i post hoc testovima Sheffe. U

perceptivnoj verifikaciji korpusa četiri stručna i u slušanju naglasaka vješta

procjenitelja za svaku su pojavnicu obilježili je li izgovorena u jednoj od četiri

standardne naglasne kategorije ili u nekoj neočekivanoj naglasnoj kategoriji za

koju su ponudili osobni auditivni opis. Za riječi koje imaju fonološki duge

zanaglasne slogove obilježili su je li dužina čujno ostvarena ili nije.

Usporedbom akustičke i perceptivne analize otkriveno je da se u

hrvatskom suvremenom govoru – kada govornici imaju namjeru govoriti

standardno – pojavljuju različiti naglasni sustavi: od dinamičkog (udarnog)

naglasnog sustava do ograničenog tonskog (visinskog) naglasnog sustava. U

hrvatskoj govornoj praksi analizirajući naglasni sustav pojedinih govornika

269

otkriveno je da postoji kontinuum naglasnih sustava: sustav sa samo jednim

naglasnim entitetom (kratki naglašeni vokal), sustav s dva naglasna entiteta

(kratki i dugi naglašeni vokal), sustav s tri naglasna entiteta (repertoar većinom

čine kratki naglašeni vokal, dugi naglašeni vokal i dugosilazni naglasak, ali

postoje i tronaglasni sustavi s dugouzlaznim naglaskom ili s čakavskim akutom) i

sustav s četiri naglasna entiteta (repertoar opisan u standardu). Zanaglasna dužina

djelomično je reducirana i neutralizirana u kratki vokal.

Rezultati upućuju na tumačenje da visokoobrazovani govornici

hrvatskoga, u namjeri da govore standardnim hrvatskim jezikom, zadržavaju,

vjerojatno nesvjesno, svoju regionalnu prozodijsku osnovicu. Kada je prozodijska

osnovica novoštokavska, govornici proizvode sva četiri (normativno propisana)

naglasna entiteta, a zanaglasna dužina je djelomice očuvana. Govornici s

kajkavskom i čakavskom prozodijskom osnovicom govoreći svojom predodžbom

standarda rabe različit broj naglasnih entiteta, od jednog do tri. Njihov je naglasni

sustav većinom reduciran na "silazne" naglaske: kratki naglašeni, dugi naglašeni i

dugosilazni, a zanaglasna dužina je potpuno neutralizirana u kratki vokal.

Govornici podrijetlom iz dviju velikih štokavskih regija (Slavonije i

Dalmacije) proizvode jednak broj i jednaku vrstu naglasnih entiteta, no isti se

naglasni entiteti razlikuju u akustičkim osobinama. Uspoređujući naglasne entitete

iz podkorpusa slavonskih govornika s onima iz podkorpusa dalmatinskih

govornika štokavske osnovice, slavonski su naglasci reducirani u trajanju i tonu:

dugi naglasci se krate, kratki se dulje (veliko je polje preklapanja akustičke

dimenzije trajanja kod pojavnica s normativno očekivanim dugouzlaznim i

kratkouzlaznim); dugosilazni naglasak ima manji raspon silaznog tona; u

uzlaznim naglascima visoki ton zanaglasnog vokala kod slavonskih je govornika

na istoj razini kao i naglašeni, a kod dalmatinskih govornika na višoj razini nego

naglašeni vokal. U slavonskoj varijanti zanaglasna dužina reducirana je u kratki

vokal, a u dalmatinskoj varijanti djelomično je očuvana.

Ukupni naglasni repertoar u hrvatskome suvremenome govoru čini pet

naglasnih entiteta: četiri kategorije poznate iz tradicionalnog normativnog opisa

standarda – kratkosilazni (dinamički kratki), dugosilazni, dugouzlazni i

kratkouzlazni – te peta naglasna kategorija koju nazivamo "dinamički dugi" i koja

je udaljena od prototipa dugosilaznog i dugouzlaznog naglaska. Usprkos činjenici

da za "dinamički dugi" naglasak naglasni eksperti nemaju jedinstvenu perceptivnu

270

kategoriju i nisu suglasni u obilježavanju i opisivanju (rabe termine "ravan ton",

"marker uzlaznosti", "dinamički", "dinamički dugi", "dinamički poludugi" i sl.),

ovaj rad pokazuje da je dugi naglašeni slog, koji nije ni silazni ni uzlazni,

kategorija porijeklom iz dinamičkog naglasnog sustava, a ne redukcija tonskog

sustava. U dinamičkom naglasnom sustavu (koji se tradicionalno naziva

dvonaglasni sustav i rabi većinom u zagrebačkom kajkavskom i sjevernom

čakavskom području) kao opozicija kratkom dinamičkom naglasku (koji je

akustički jednak kratkosilaznom) pojavljuje se dugi dinamički naglasak, a ne

dugosilazni.

Akustički korelati primarni za razlikovanje tih pet hrvatskih naglasaka su

trajanje naglašenog vokala, odnos ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog

vokala te raspon tona u naglašenom vokalu. Sve ostale akustičke varijable

mjerene u ovom radu pokazale su se kao redundantne. Prema obrascima tonskoga

kretanja samo se dugosilazni naglasak može tumačiti na temelju tonske konture

naglašenog vokala (koja je silazna). Svi su ostali naglasci tonske razine. Uzlazne

naglaske karakteriziraju dvije uzastopno visoke tonske razine, a silazne i

dinamičke naglaske karakterizira slijed visoke i niske tonske razine. Uzimajući

samo ove tri akustičke vrijednosti kao kriterij automatskog prepoznavanja

naglasaka i usporedivši rezultate dobivene za pojedine riječi s rezultatima

perceptivne verifikacije (samo riječi koje su perceptivno verificirane kao sigurne

kategorije), pokazalo se da je podudarnost automatskog i auditivnog

prepoznavanja 69,4%.

U radu je ispitano koliko glasnici iz pristupa sloga utječu na smjer tonske

konture, te se pokazalo da bezvučni obstruenti povisuju početnu f0 u vokalu (pa

nastaje silazna krivulja), sonanti je snizuju (nastaje ravna tonska krivulja), a

zvučni obstruenti mogu utjecati na oba načina. Budući da je kretanje tonske

krivulje u početnih 30 ms naglašenog vokala uvjetovano mikrofonetskim

uvjetima, taj se dio ne bi smio interpretirati kao razlikovni dio tijeka tona u

naglasku riječi, već ga u fonološkom opisu treba zanemariti. U zanaglasnom

slogu, koji u svim naglascima ima silaznu tonsku konturu, najbitniji je dio početak

tonske krivulje pa je za razlikovanje silaznih od uzlaznih naglasaka najvažnija

početna tonska razina zanaglasnog sloga u odnosu na ukupnu tonsku razinu

naglašenog sloga.

271

Temeljeći fonološki opis na akustičkim podacima rad nudi djelomično

novi opis hrvatskih leksičkih naglasaka: za kratkosilazni ili dinamički kratki

V*.N, za kratkouzlazni H*.H, za dugosilazni V*N.N, za dugouzlazni (VV)*.V i

za dinamički dugi (VV)*.N (točka se rabi za obilježavanje granice sloga, a

zagrade za pridruživanje dviju mora istom udaru). Ovaj se opis temelji na

akustičkim podacima prema kojima samo dugosilazni naglasak ima silaznu tonsku

konturu unutar jednog sloga, a uzlazni naglasci imaju dvije visoke tonske razine,

tj. visoki ton koji prelazi granicu sloga s naglašenog na zanaglasni slog. Naglašeni

slog uzlaznog naglaska ne interpretiramo kao nisku razinu jer je obilježen jakim

intenzitetom i visokim tonom. Na temelju vrlo malo podataka otvorena je

mogućnost i opisa čakavskog akuta kao tonske konture unutar jednog sloga

(NV)*.N.

Može se zaključiti da u suvremenom hrvatskom jeziku, u namjeri da se

govori standardom, govornici rabe dva različita naglasna sustava: dinamički

naglasni sustav (s dugim i kratkim naglašenim vokalima), tonski naglasni sustav

(sa sva četiri naglaska koja propisuje standardni jezik) te prijelazne varijante

unutar i između tih dvaju prototipnih sustava. Dinamički naglasni sustav nije

jedinstven i stabilan: na govornike utječu neke osobine tonskoga sustava. U

procesu perceptivne verifikacije riječi pokazalo se da se riječi s dugim

dinamičkim naglaskom smatraju ili pogrešnim ili rubnim (alofonskim)

varijantama izgovora prototipnih tonskih naglasaka, što dokazuje da dinamički

naglasni sustav u hrvatskoj akcentologiji nije priznat kao zaseban naglasni sustav.

Stoga, akustički opis "dugog dinamičkog" naglaska, uvođenje termina, uvođenje

oznake (npr. zlato) i smještanje toga naglaska, umjesto dugosilaznoga, u opoziciju

s kratkosilaznim pokušaj je otvaranja nove naglasne kategorije u hrvatskoj

akcentologiji.

Ključne riječi: prozodemi, naglasci, tonski naglasni sustav, dinamički naglasni

sustav, hrvatski jezik, akcentuacija, akustička analiza, percepcija prozodije

272

SUMMARY Standard Croatian language has a pitch-accent system, which uses both tone and

stress to mark lexical accent. The accent system of standard Croatian is based on

the Neoštokavian dialect and therefore it contains four accent types: long-falling,

long-rising, short-falling and short-rising; and long and short post-accentual

length. The aim of the study is the acoustic and perceptive description of lexical

accents produced by Croatian speakers when they intend to speak the standard

variety. The hypothesis is that Croatian speakers do not use all four pitch accent

types and post-accentual length proposed by the standard. The purpose is to find

out the final number of accent entities generated by the corpus and to describe

acoustically all the accent variability.

The corpus consists of recordings of 89 Croatian native speakers

representing all larger cities and all Croatian regions. The target words are about

40 disyllabic words, among them all four standard accent types with and without

post-accentual length, in total 3,560 tokens uttered in the focus of the carrier

sentence. Acoustic parameters – duration, tone and intensity – are extracted from

each stressed and poststressed vowel and statistically analysed (descriptive

statistics, one-way ANOVA, post hoc Sheffe tests). In perceptual analysis four

accentology experts listened to each target word, recognising it as one of the

standard accent types; if it did not match an existing category, they marked the

token in a new category and described it.

Comparing data from the acoustic and the perceptual analysis it is found

that in Croatian contemporary language speakers – with the intention to use

standard variety – are using different accent systems, from stress accent system to

the pitch accent system. There is a continuum of accent systems: a system with

only one accent type (short stressed vowel), with two accent types (short and long

stressed vowel), with three accent types (mostly short stressed, long stressed and

long falling, but there are also other combinations with long rising or with

Čakavian acute) and systems consisting of all four accent types (as set in the

standard). Post-accentual length is mostly reduced to a short vowel.

This findings suggest that highly educated Croatian native speakers when

intending to speak the standard unconsciously retain some characteristics of their

regional prosodic base. If their prosodic base is Neoštokavian, speakers have all

273

four standard accent types, sometimes with and sometimes without post-accentual

length. Speakers from Kajkavian and Čakavian areas use a different number of

accent types, from one to three. Their accent system is mostly reduced only to

"falling" accents: short stressed, long stressed and long falling. The post-accentual

length is completely neutralised to the short vowel.

Speakers from two main Štokavian areas (Slavonia and Dalmatia) have the

same number of the accent types, but they differ in the acoustic characteristics of

each accent type. When comparing speakers from Slavonia (east Croatia) to those

from Dalmatia (south Croatia) in all four accent types Slavonians have a reduction

in duration and tone: long vowels are shortened, short vowels are lengthened

(there is a wide acoustic area where short and long rising accents overlap); the

long falling accent has a smaller tone range; in rising accents the high tone on the

poststressed syllable in Slavonian is on the same level as the stressed syllable

while in Dalmatian it is on the higher tone level than the stressed syllable.

Speakers from Slavonia have only a short post-accentual vowel, while in Dalmatia

the post-accentual length is partly retained.

The whole repertoire of accent types used in contemporary Croatian

contains five different entities: four well known categories traditionally called

short falling (short stressed vowel), long falling, long rising, short rising, and a

fifth category with a long stressed vowel which is far from the prototypes of long

falling or long rising. Despite the fact that for the long stressed vowel experts

have no perceptual category and no consent marking and naming it (using terms

as "flat tone", "marker of rising tone", "stressed", "stressed long", "stressed half-

long") this study argues that the long stressed syllable which is either falling or

rising is a category of the stress accent system and not the reduction of the pitch

accent system. In the stress accent system (traditionally called two accent system

and mostly used in Zagreb area) the counterpart to the short stressed (acoustically

the same as short falling) is therefore not the long falling, but the long stressed.

Acoustic correlates relevant and sufficient for distinguishing the five

lexical accents are: the duration of the stressed vowel, the ratio of the average

pitch levels in the stressed and poststressed vowel, and the pitch range in the

stressed vowel. All other measured acoustic characteristics can be considered

redundant. The average values of the three relevant acoustic features were set as

criteria for automatic recognition of the five lexical accents. The comparison of

274

results gained by automatic recognition with perceptual evaluation showed 69.4%

matching.

Pitch peak alignment is not considered a relevant acoustic cue of Croatian

lexical accents. One part of this survey shows how sounds from syllable onset

influence the direction of the tone contour in the following vowel. Voiceless

obstruents raise the f0 at the vowel beginning (shaping the falling contour),

sonorants lower the vowel beginning (shaping the flat tone contour), voiced

obstruents can influence in both ways. Due to this strong influence of the

microprosody in the first 30 ms of the stressed vowel, the tone contour in this part

should not be interpreted as distinctive and phonologically relevant. Owing to

phonetic universals (declination), in all the different accent types the vowels have

a falling contour in the poststressed syllable. Only the first part of the poststressed

vowel is phonologically relevant; if it is on the same level as the preceding vowel

it can be interpreted as high (in "rising" accents), if it is lower it can be interpreted

as low level (in "falling" accents and in the stress accent system).

Traditional labels of Croatian lexical accents which use terms of pitch

movement (rising and falling) are not supported by acoustics: only the "long

falling" accent really has a falling tone contour in the stressed vowel, whereas all

the other accents can be considered as tone levels. "Rising" accents have two high

tone levels on two adjacent syllables, short "falling" or stress accents have a high

tone level on the stressed syllable and a low tone level on the poststressed

syllable. The long falling accent has been acoustically and perceptually the most

marked accent type, because it is the only one with a distinctive tone contour on

one syllable; the other four types have distinctive tone levels on two syllables.

Basing our phonological description on the acoustic data we propose a

partly new description of Croatian lexical accents: the short falling or short

stressed as H*.L, short rising as H*.H, long falling as H*L.L, long rising as

(HH)*.H and the long stressed as (HH)*.L (using dot for marking syllable break,

and using brackets for assigning two moras to the stress). This description is based

on the following findings: only the long falling accent has a distinctive pitch

contour in the stressed syllable and rising accents have two high tone levels. The

stressed syllable in the rising accent is not considered as low, because it is marked

by high intensity and high pitch, higher then the preceding syllable and on the

275

same tone level as the poststressed syllable. This description opens the possibility

to describe the Čakavian acute as the tone contour in one syllable (LH)*.L.

We can conclude that in the contemporary Croatian language intending to

produce standard variety speakers use two different accent systems: the stress

accent system (with long and short stressed vowels), the pitch accent system (with

all four accents set in the normative standard), and some hybrid system between

this two prototypes. The stress accent system is not stabilised yet: in speaker's

usage it is influenced by pitch accent system (random occurrences of long falling

accent). The stress accent system is also not established in Croatian accentology:

in the perception by experts words with long stressed accent are assumed to be the

false or edge (allophonic) pronunciation of the pitch accent prototypes. Therefore,

the acoustic description of long stressed accent, naming it, labeling this accent

(eg. zlato) and placing it (instead of the long falling) in opposition to the short

falling is an attempt to open a new category in Croatian accentology.

Key words: prosodems, accents, pitch-accent system, stress-accent system,

Croatian, accentuation, acoustic analysis, perception of prosody

276

ŽIVOTOPIS Rođena sam 1974. u Puli, gdje sam završila osnovnu školu i jezičnu gimnaziju.

Od 1993. do 1999. godine studirala sam fonetiku i njemački jezik i književnost na

Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu završila sam

poslijediplomski studij lingvistike. Kao stupendistica CEEPUS programa jedan

semestar studirala sam germanistiku na Sveučilištu u Salzburgu (1995/96). Kao

stipendistica DAAD programa studirala sam fonetiku na Sveučilištu u Stuttgartu

(2002/03). U okviru JFDP programa jedan semestar znanstvenog i nastavnog

usavršavanja provela sam na University of Iowa (2007/08).

Od 2000. godine radim kao znanstvena novakinja na projektima

Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, prvo na projektu Hrvatska standardna

prozodija riječi, zatim na projektu Istraživanje općega svehrvatskoga govora, a od

2007. na projektu Slobodne i uvjetovane izgovorne mijene jezičnih čestica u

općem hrvatskome, čiji je voditelj professor emeritus Ivo Škarić. Istodobno na

Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu sudjelujem i izvodim dio

nastave na kolegijima Govorništvo, Praktikum iz govorništva i Opća fonetika. I

izvan fakulteta bavim se podučavanjem govorništva te sam vodila više od

dvadeset sedmodnevnih radionica iz govorništva. Tri godine radila sam kao

vanjska suradnica u Službi za jezik i govor Hrvatske televizije govorne vježbe s

novinarima, voditeljima i spikerima.

Do sada sam objavila sedam znanstvenih i deset stručnih radova s područja

fonetike (upisani su u bazu Hrvatska znanstvena bibliografija http://bib.irb.hr).

Prevela sam nekoliko književnih i stručnih tekstva s njemačkoga na hrvatski jezik.

elenmari pletikos akustiČki opis hrvatske prozodije rije i · akustiČki opis hrvatske prozodije...

Documents