ekonomski razvoj i faktori
TRANSCRIPT
S A D R Ž A J
1. UVOD.....................................................................................................................................2
2. EKONOMSKI RAZVOJ......................................................................................................2
2.1. Ciljevi ekonomskog razvoja..........................................................................................2
2.2. Pokazatelji ekonomskog razvoja...................................................................................4
2.3. Mjerenje ekonomskog razvoja......................................................................................6
2.4. Ostali indikatori ekonomskog razvoja..........................................................................8
3. FAKTORI EKONOMSKOG RAZVOJA.......................................................................10
3.1. Stanovništvo................................................................................................................10
3.2. Prirodni resursi............................................................................................................11
3.3. Kapital.........................................................................................................................13
3.4. Tehnički progres.........................................................................................................14
4. ZAKLJUČAK......................................................................................................................15
LITERATURA..........................................................................................................................16
1
1. UVOD
U ovom maturskom radu zadatak je opisati i detaljno objasniti ekonomski razvoj i njegove
faktore. Osnova nastanka ekonomske nauke je oskudnost resursa i dobara. Ljudske želje su
neograničene dok je količina resursa i dobara ograničena, te je zbog toga potrebno što
efikasnije i efektivnije kombinovati resurse da bi što više ljudskih želja i potreba bilo
zadovoljeno. Razvoj jedne zemlje odnosi se na povećanje proizvodnih kapaciteta i outputa
koje donosi promjena u temeljnim institucijama zemlje. Ekonomski rast podrazumijeva
povećanje proizvodnje na nivou nacionalne ekonomije izraženo kroz ukupan bruto domaći
proizvod (skup dobara i usluga ostvarenih u toku jednog perioda) u odnosu na broj
stanovnika. Mjerenje ekonomskog razvoja je veoma važno ako se želi ustanoviti stepen
efikasnosti i efektivnosti korištenja raspoloživih resursa u jednoj zemlji. Parametri koji se
koriste za mjerenje ekonomskog rasta su velikim dijelom i pokazatelji ekonomskog razvoja,
ali za sticanje potpune slike o ekonomskom razvoju jedne zemlje potrebno je uvesti dodatne
parametre koji govore o blagostanju ljudi. Osnovni faktori ekonomskog rasta su: akumulacija
kapitala (što uključuje sva investiranja u zemlju, opremu i ljudski faktor), porast stanovništva,
u vezi s tim porast raspoložive radne snage, tehnički progres (znanje i sposobnost njegove
aktivne primjene).
2
2.1. EKONOMSKI RAZVOJ
Pojmovi ekonomskog rasta i razvoja, iako se često koriste kao sinonimi ne predstavljaju istu
pojavu. Ekonomski rast predstavlja povećanje vrijednosti proizvodnje u jednoj društvenoj
zajednici (privredi) u jednom periodu (godinu dana) i on je kvantitativna dimenzija privrede.
Ekonomski razvoj je kvalitativna dimenzija privrede i predstavlja složen, višedimenzionalan
pojam koji pored ekonomskog rasta obuhvata i mnogostruke strukturne promjene kao što su
povećanje životnog standarda, ravnomjernija raspodjela dohotka i zaštita okoliša.1
U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv. Održivi razvoj
se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija sljedećoj predaje stok “neto resursa“ (tj.
prirodni resursi, okoliš, znanje, tehnologija, fizički i ljudski kapital) koji u per capita
terminima nije manji od onoga koji je naslijedila. Iako je ekonomski rast ključni faktor i
odrednica ekonomskog razvoja, ova dva pojma označavaju različite vrste promjena. Drugim
riječima, ekonomski rast sam po sebi ne vodi održivom razvoju.2
2.1. Ciljevi ekonomskog razvoja
Ekonomski razvoj ima mnogo ciljeva, ali najvažniji su:3
smanjenje siromaštva – siromaštvo možemo definisati kao nemogućnost dijela
stanovništva da obezbijedi egzistencijalni nivo hrane, skloništa i odjeće i nemogućnost
održavanja minimalnog životnog standarda;
uravnoteženje raspodjele dohotka – u nekim zemljama je ekonomski rast vrlo brzo
smanjio broj siromašnih, dok se taj broj u drugim zemljama zapravo povećao. Dakle,
smanjenje siromaštva direktno zavisi od raspodjele dohotka i prilike siromašnih ljudi
da im pripadne dio beneficija od ekonomskog rasta;
smanjenje nezaposlenosti – historijski, industrijalizacija je podsticala ekonomski
razvoj smanjivanjem nezaposlenosti. Kako se urbana industrija širila, stvarala su se
nova radna mjesta. Budući da su ruralni radnici migrirali u gradove, kako bi iskoristili
1 Hodžić K., Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet, Tuzla, 2005. str. 116.2 Ibidem, str. 117.3 Ilić B., Makroekonomija, Ekonomski institut, Beograd, 2005., str. 125.
3
prilike koje su pružali novi poslovi, industrijalizacija je također pogodovala razvoju
poljoprivrednih tehnologija koje su zahtijevale manje radne snage.
podsticanje ruralnog razvoja – budući da je otprilike 70 % svjetskog stanovništva u
ruralnim područjima i primarno je uključeno u životno značajnu poljoprivredu, ruralni
razvoj je ključni cilj ekonomskog razvoja. Široko rasprostranjeno siromaštvo, rastuće
nejednakosti i nezaposlenost su povezani sa ekonomskom stagnacijom u ruralnim
područjima. Zbog svoje uloge u proizvodnji jeftine hrane i radne snage za rastući
industrijski sektor, poljoprivredni sektor je tradicionalno smatran podrškom
cjelokupnom razvoju. Kako se rezultati u globalnoj ekonomiji mijenjaju,
industrijalizacija se više ne smatra primarnim ciljem razvoja.
2.2. Pokazatelji ekonomskog razvoja
Ekonomski razvoj, kao i mnoge druge ekonomske pojave, imaju određene pokazatelje,
indikatore, pomoću kojih se prate promjene vezane za tu pojavu. Pokazatelji ekonomskog
razvoja služe kao putokazi na osnovu kojih se donose zaključci i odluke koje jednu zemlju
treba da dovedu do ostvarenja navedenih ciljeva ekonomskog razvoja, odnosno blagostanja.
Postoje četiri osnovne grupe ekonomskih pokazatelja, i to:4
naturalno izraženi pokazatelji – u ovu skupinu spadaju pokazatelji za iskazivanje i
upoređivanje dostignutog nivoa poljoprivrednog, privrednog i industrijskog razvoja
pojedinih zemalja po nekim značajnijim vrstama proizvoda (mlijeko, meso, nafta,
električna energija, ugalj, čelik) iskazano po glavi stanovnika;
ekonomsko – socijalni pokazatelji – smatraju se sve snažnijom kategorijom
pokazatelja dostignutog nivoa razvoja, jer direktno ili indirektno odražavaju nivo
ostvarene dobiti i promjene u ostvarenoj dobrobiti. Navedeni indikatori odražavaju
kvalitet života ljudi u određenoj zemlji:
očekivana dužina životnog vijeka pri rođenju
stanje tekućeg opšteg zdravlja stanovništva
struktura porodičnih izdataka
učešće izdataka za hranu u ukupnim izdacima
4 Jokić S., Osnovi ekonomije, Prinkom, Beograd, 2004., str. 142.
4
stepen pismenosti (ili nepismenosti)
obrazovani nivo stanovništva
stepen obuhvaćenosti populacije programom socijalnog osiguranja
uslovi stanovanja i drugi socijalni indikatori.
naučno – tehnološki pokazatelji – pokazatelji razvoja nauke i tehnologije. U novije
vrijeme, ovaj faktor sve jače oblikuje dinamiku ekonomskog razvoja što potvrđuje
činjenica da danas, ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta imaju i najrazvijeniju
tehnologiju i njihovu primjenu. U ove pokazatelje spadaju:
obim i struktura izdataka za istraživačko – razvojni rad
naučno – istraživačka baza (kadrovi)
obim i oblici transfera i usvajanje tehnologije
udio proizvoda novih tehnologija u svjetskom izvozu
patenti i razvijenost proizvodnje i tržišta proizvodnje
tehnološki i trgovinski bilans zemlje.
vrijednosno izraženi pokazatelji – oni govore o finansijskim iznosima
makroekonomskih agregata, tj. zasnovani su na ostvarenom outputu. U ovu skupinu
pokazatelja spadaju:
bruto domaći proizvod (GDP)
bruto nacionalni proizvod (GNP)
neto nacionalni proizvod ili nacionalni dohodak (GNI)
nacionalni dohodak po stanovniku (NI per capita)
nacionalni dohodak po radniku (NI per worker)
nacionalni dohodak po radnom satu (NI per hour)
štednja (akumulacija) po stanovniku
akumulacija po radniku
stope promjena u nacionalnom proizvodu, dohotku i akumulaciji.
Sve ove pokazatelje bi trebao da prati, barem godišnje Državni institut za statistiku, ili neka
druga institucija tog karaktera zadužena za statistička mjerenja na nivou države. Na taj način
vlade zemalja lakše mogu pratiti kretanje cjelokupnog ekonomskog razvoja, te shodno tome
prilagođavati svoju ekonomsku politiku. Ipak, ove vrste statističkih praćenja su dosta skupe i
5
zahtijevaju koordinirane sisteme unutar zemalja, što većina zemalja, koje bi imale najviše
koristi od ove vrste pokazatelja zapravo nema. Ovi situaciju ublažava činjenica da postoji
nekoliko međunarodnih organizacija koje se bave pitanjima ekonomskog razvoja i koje za
svoje potrebe vrše ovakva praćenja i istraživanja koja su uglavnom javno dostupna. Neke od
tih organizacija su Svjetska banka (WB), Ujedinjeni narodi (UN), Međunarodni monetarni
fond (IBM) i slilčno, koji su i sami kreirali neke od indikatora ekonomskog razvoja.5
2.3. Mjerenje ekonomskog razvoja
Praćenje ekonomskog razvoja je veoma važno za jednu zemlju koja teži ostvarenju ciljeva
ekonomskog razvoja. U svrhu praćenja razvijene su četiri osnovne grupe pokazatelja, unutar
kojih postoji veliki broj različitih ekonomskih parametara. Budući da se parametri iz pojedinih
grupa suštinski međusobno razlikuju po oblasti ljudskog života na koju se odnose, načinu
mjerenja, mjernoj jedinici, metodama koje koristi itd., tako su one pogodnije za donošenje
konačne ocjene ekonomskog razvoja od drugih. Vrijednosno iskazani pokazatelji su za sada
najpogodniji pokazatelji ekonomskog razvoja, jer se računaju matematički i statistički i
brojčano su iskazani, te omogućavaju obuhvatanje cjelokupnih pojava koje treba da prate i
iskažu. Najčešća korištena mjera je GDP (Bruto društveni proizvod).6
Bruto društveni proizvod BDP, odnosno GDP (eng. Gross Domestic Product) je osnovni
makroekonomki pokazatelj jer predstavlja najsveobuhvatniju mjeru ukupne proizvodnje
dobara i usluga u jednoj zemlji. Tako GDP možemo definisati kao ukupnu vrijednost
proizvodnje svih materijalnih dobara i usluga, koje se realizuju na tržištu u toku jedne godine
izraženu u US dolarima. U usluge se ubrajaju: trgovinske, saobraćajne, bankarske,
zdravstvene, obrazovne, naučne, kulturne i usluge organa uprave. Navedena, šira definicija
važi za sve zemlje svijeta, pa i našu, osim Rusije i Kine koje GDP računaju nešto drugačije.7
Društveni proizvod se izražava u bruto i neto veličini, i to kao:8
Bruto društveni proizvod (GDP) – koji izražava ukupnu vrijednost finalnih proizvoda i
usluga proizvedenih tokom godinu dana.
5 Jokić S., str. 149.6 Ibidem, str. 150.7 Ibidem8 Hodžić K., str. 112.
6
Neto društveni proizvod (NDP) – koga dobivamo umanjenjem GDP-a za iznos
amortizacije.
Postoje dva načina mjerenje GDP-a a to su:9
metod proizvodnje (mjerenje tokom finalnih proizvoda)
metod prihoda (mjerenje dohodcima ili troškovima faktora koji proizvode finalna
dobra).
Po metodi proizvodnje GDP se dobija sabiranjem komponenti svih potrošnji, u vremenskom
intervalu od jedne godine. Računa se putem sljedeće formule:10
GDP = C + I + G + NX
C – potrošnja domaćinstava
I – investicije – potrošnja preduzeća
G – potrošnja države
NX – vrijednost izvoza umanjena za vrijednost uvoza
Prilikom izračunavanja GDP-a obračunava se samo potrošnja države na dobra i usluge, ali ne
i transferna plaćanja.
Po metodi prihoda, GDP se dobija sabiranje nadnica (W), kamata (I), renti (R), profita (Pf),
amortizacije (Dp) i posrednih poreza (T), tj:11
GDP = W + i + R + Pf + Dp + T
Po oba metoda uvijek se dobije isti iznos GDP-a, uz eventualno neslaganje – statistička greška
do 1 %.
GDP ne obuhvata vrijednost intermedijarnih dobara, a to su dobra koja se koriste u
proizvodnji drugih dobara, u suprotnom bi došlo do dvostrukog računanja istih proizvoda,
jednom kao rezultata proizvodnje, a drugi put kao inputa. Zbog toga se koristi tehnika
9 Ilić B., str. 132.10 Ibidem11 Hodžić K., str. 113.
7
sabiranja dodatne vrijednosti koja podrazumijeva razliku između vrijednosti dobara i troškova
materijala koji su se upotrebljavali za tu vrstu proizvoda. Ukoliko se žele pratiti samo
promjene realne količine outputa, potrebno je koristi realni GDP koji se izražava u stalnim
cijenama, a čime se isključuje uticaj cijena. Realni GDP se dobije tako da se nominalni GDP
podijeli sa GDP deflatorom (ponderisani prosjek cijena svih roba u GDP-u).12
2.3. Ostali indikatori ekonomskog razvoja
Iako postoje mnogi pokazatelji ekonomskog rasta oni daju malo informacija o ekonomskom
razvoju. To je vodilo stvaranju pogodnijih potpunijih indikatora za mjerenje ekonomskog
razvoja. Dva najzastupljenija danas su:13
WDI (Indikator svjetskog razvoja) Svjetske banke
HDI (Indeks humanog razvoja)
WDI – Indikator svjetskog razvoja14
Iako se Svjetska banka do sada, uglavnom više brinula o ekonomskom rastu nego
ekonomskom razvoju, kao rezultat međunarodnog pritiska, ona sada u svojim ocjenama
razvoja razmatra širi spektar socijalnih faktora. Najpotpuniji index je WDI indikator. WDI
pruža širok i potpun prikaz razvoja. On uključuje socioekonomske i podatke o okolišu iz
različitih izvora – državnih statističkih publikacija, istraživačkih institucija i međunarodnih
organizacija.
Izdanje od 2001. godine ima oko 800 indikatora u 87 tabela koje su organizovane u šest
sekcija: svjetski pregled, ljudi, prirodno okruženje, ekonomija, države i tržišta i globalne veze.
Tabele pokrivaju 148 ekonomija i 14 grupa zemalja sa osnovnim indikatorima za još 59
ekonomija. Ovi indikatori pružaju generalni pregled nivoa razvoja zemalja i omogućavaju
njihovo upoređivanje.
12 Šebić F., Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2004., str. 128.13 Ilić B, str. 130.14 Ibidem
8
HDI – Indeks humanog razvoja15
Stvoren je 1990. godine kako bi pobio predrasude Svjetske banke da je ekonomski rast mjera
ekonomskog razvoja. Cilj HDI indeksa Ujedinjenih naroda je da “ljude stavi nazad u središte
razvojnog procesa u smislu ekonomske rasprave, politike i podrške.“ Drugim riječima, HDI se
fokusira na ljudske ishode, ne samo ekonomske podatke prilikom mjerenja razvoja. Indeks je
kreiran na osnovu uvjerenja da bi životni uslovi, ne prost ekonomski rast, trebali biti
najvažniji kriterij za ocjenu razvoja jedne zemlje. HDI mjeri dostignuća države u tri aspekta
ljudskog razvoja:
dužina života – mjeri se u odnosu na očekivanu životnu starost pri rođenju;
znanje – mjeri se kombinovanje stepena pismenosti odraslih i kombinovane stope
uključenih u primarno, sekundarno i tercijarno obrazovanje;
životni standard – mjeri se GDP-om po glavi stanovnika iskazanom u PPP (Payment
Power Parity) (US $).
Ove varijable mogu poprimiti vrijednosti od 0 do 1, gdje 1 predstavlja najveći stepen razvoja.
Na ovoj skali, najniži stepen razvoja je 0,5 i ispod, srednji stepen je od 0,5 do 0,79 i visok
stepen razvoja je od 0,8 naviše.
Oba ova indikatora pružaju mnoge pogodnosti, a neke od njih su:
ukazuju na značajne trendove
naglašavaju razlike među zemljama
omogućavaju uvid u proces razvoja
čine osnovu za odabir državnih politika
podstiču upoređivanje među zemljama.
Oba indikatora pokazuju da dohodak nije jedini faktor razvoja, te da nedostatak dohotka nije
jedini uzrok zapostavljanja ljudi. Budući da se fokusiraju na druge stvari osim dohotka i ne
tretiraju dohodak kao ekvivalent životnog standarda, oni su pogodnija, potpunija mjera
ekonomskog razvoja od vrijednosno iskazanih pokazatelja.
3. FAKTORI EKONOMSKOG RAZVOJA
15 Ilić B , str. 132.
9
Proces ekonomskog razvoja predstavlja sintezu djelovanja velikog broja ekonomskih i
vanekonomskih faktora, međusobno različitih po prirodi, značaju i intenzitetu pri ostvarivanju
rezultata tog procesa. Ekonomski razvijene zemlje u historiji nisu slijedile jednak put
ekonomskog razvoja, niti to moraju danas zemlje u razvoju. Britanija je postala svjetski
ekonomski predvodnik orjentišući se na industrijsku revoluciju, izumljujući parne strojeve,
željeznice i naglašavajući slobodnu razmjenu. Japan koji se kasnije počeo intenzivnije
ekonomski razvijati istaknuo se imitirajući inozemne tehnologije i štiteći domaće industrije od
uvoza, te zatim razvijajući visoku stručnost u prerađivačkoj industriji i elektronici.16
Ekonomski rast bazira se na četiri elementa, bez obzira na to da li ih primjenjuje bogata ili
siromašna zemlja. To su:17
sposobnost ljudi (ponuda rada, obrazovanje, disciplina, motivacija)
prirodna bogatstva (zemlja, minerali, goriva, kvaliteta okoliša)
tvorba kapitala (strojevi, tvornice, ceste)
tehnologija (znanost, tehnika, poduzetništvo).
3.1. Stanovništvo
Ljudski rad sa stanovišta ekonomskog razvoja ima dvostruku ulogu. Na jednoj strani
predstavlja prirodni okvir za osiguranje radne snage kao nezamjenjivog elementa proizvodnog
procesa koji ostvaruje i pokreće ekonomski razvoj. Na drugoj strani njegovo brojno stanje i
visina dohodka koju ostvaruje opredjeljuje obim i strukturu proizvodnje u okviru jedne
zemlje. Za ekonomski razvoj, u prvom redu su značajne strukture ljudskog faktora koje se
odnose na radnu snagu kao pretpostavke za odgovarajuće procese proizvodnje, a to su odnos
aktivnog i izdržavanog stanovništva, obrazovna – kvalifikaciona struktura i ekonomsko –
socijalna struktura.18
Pri tome je potrebno posebno podvući značaj stepena obrazovanja, odnosno stručne
kvalifikacije radne snage s obzirom da je taj kvalitet samo pretpostavka za savremeni
ekonomski razvoj koji karakterišu ubrzane tehničko – tehnološke promjene, nego i
pretpostavke za efikasnije korištenje ostalih faktora ekonomskog razvoja. Kvalitet ljudskog
16 http://www.worldbank.org (pristupljeno 07.04.2013.)17 Šebić F., str. 134.18 Ibidem, str. 136.
10
faktora, posebno nivo obrazovanja i sposobnost rješavanja postojećih tehnoloških,
ekonomskih i političkih problema, u savremenim uslovima je jedan od najvažnijih faktora
ekonomskog razvoja. Kada posmatramo značaj stanovništva u društvenoj proizvodnji, ne
treba izgubiti iz vida činjenicu da u ovoj proizvodnji učestvuje samo radno aktivni dio
stanovništva, dok u potrošnji proizvedenih vrijednosti učestvuje cjelokupno stanovništvo
jedne zemlje. Aktivno stanovništvo je kreator društvenog proizvoda i nacionalnog dohodka,
dok neaktivno stanovništvo učestvuje u potrošnji ovih vrijednosti, bez doprinosa u njihovom
stvaranju.19
Zbog toga je obim društvene proizvodnje uslovljen učešćem aktivnog stanovništva u
ukupnom stanovništvu. Ukoliko naveden elemenat zauzima povoljno mjesto, tada je
stanovništvo izuzetno značajan faktor visoke proizvodnje. Zemlje poput Singapura, ali i
mnogih zemalja Zapadne Evrope u mogućnosti su da proizvode mnogo više dobara od
zemalja koje imaju i po nekoliko puta više stanovnika. Struktura ekonomski aktivnog
stanovništva uslovljena je, prije svega, stepenom razvoja proizvodnih snaga društva, naročito
u industriji i poljoprivredi. Na strukturu ekonomski aktivnog stanovništva utiču i prirodni
uslovi, tj. prirodna bogatstva koja znače materijalnu bazu za ekonomski razvoj.20
3.2. Prirodni resursi
Prirodna bogatstva su prirodni izvori koje posjeduje neka zemlja, nafta i plin, voda i mineralni
izvori. Neke zemlje poput naftom bogatih zemalja Bliskog Istoka ostvarile su gospodarski rast
isključivo na temelju njihovih rezervi blagom. Prirodna bogatstva su samo jedan od četiri
faktora rasta i nisu isključivi pokazatelj ekonomskog blagostanja neke zemlje. Mnoge zemlje
kao što je Japan imaju vrlo malo prirodnih bogatstava. Japan se probio među najbogatije
zemlje svijeta usredotočivši se na ostala tri faktora ekonomskog rasta. Prirodni resursi u
najširem smislu (veličina i kvalitet zemljišta, šumsko bogatstvo, rudno bogatstvo, klima,
geografski položaj, prirodne ljepote i dr.) predstavljaju značajan faktor ekonomskog razvoja,
jer od većeg ili manjeg prisustva ovih dobara u nekoj zemlji, pri datim drugim faktorima
razvoja, zavise njegova dinamika i struktura.21
U uslovima ograničenih i sve dragocjenijih prirodnih resursa, veoma je bitno što racionalnije
utvrđivanje načina njihovog korištenja u funkciji ostvarivanja optimalnih ekonomskih i
19 Šebić F., str. 136.20 Ibidem21 Ibidem, str. 137.
11
društvenih ciljeva razvoja. Raspoloživi resursi jedne zemlje ne moraju, istovremeno biti
pokazatelj adekvatne joj proizvodnje. Zemlje, sredina i društva koja ne raspolažu sa
odgovarajućim prirodnim bogatstvom najčešće nisu u mogućnosti da ostvare veću
proizvodnju, pa je u većini takvih sredina proizvodnja nedovoljna. Treba naglasiti, kako
imamo i dosta primjera gdje nedostatak prirodnog bogatstva nije obavezno vodio i
nedovoljnosti proizvodnje. Zemlje poput Japana, Tajvana, Hongkonga, Singapura, Švicarske,
Belgije i drugih nemaju velika prirodna bogatstva. Te zemlje su dostigle neslućene
proizvodne mogućnosti.22
Nedostatak prirodnih resursa rješava se putem uvoza, tj. kupovinom od onih koji raspolažu s
većim količinama od onih koje su im samim potrebne. Ovaj uvoz se prekriva izvozom gotovih
proizvoda visokog stepena obrade. Nisu rijetki primjeri gdje zemlje s relativno velikim
prirodnim bogatstvom imaju nedovoljnu proizvodnju, a samim tim i relativno veliko
siromaštvo. Takve su, naprimjer zemlje poput: Tanzanije, Nigerije, Ugande, Indonezije,
Burme, Indije, Rusije, Iraka. U uslovima izobilja prirodnog bogatstva i darežljivosti prirode,
obično nije bilo stimulansa za brži napredak društva. Društveni progres je bio najbrži tamo
gdje priroda nije bila previše darežljiva a ni previše škrta. Takvi uslovi su podsticali čovjeka
na djelatnost, pružajući mu mogućnosti da svoje zamisli ostvari u praksi, mijenjajući prirodu i
samog sebe.23
Slika 1. Podjela prirodnog bogatstva
(Izvor: Jokić S., Osnovi ekonomije, Proinkom, Beograd, 2004., str. 153.)
3.3. Kapital
22 Šebić F., str. 137.23 Ibidem
12
U ovom kontekstu kapitalom označavamo fizički kapital koji predstavlja količinu novca koja
je uložena u neki oblik imovine s ciljem da se tom imovinom proizvode dobra i usluge. Za
ekonomski razvoj u tom smislu od posebnog značaja su osnovni proizvodni fondovi (fiksni
fondovi) kao što su mehanička sredstva za rad, proizvodni objekti, putevi i komunikacije,
patenti, licence i slično. Takođe, značajnu ulogu u razvoju imaju i fiksni fondovi koji ulaze u
javna dobra (ceste, poslovni kanali, uređene obale, pristaništa i sl.). Gomilanje kapitala
zahtijeva žrtvovanje tekuće potrošnje tijekom više godina.24
Radnici u zemljama s višim dohodkom mogu više izdvajati u štednju. S većom štednjom
moguća su veća ulaganja u nova kapitalna dobra. U nekim Evropskim zemljama 10 – 20 %
dohotka ulaže se u tvorbu kapitala. Za razliku od toga u SAD-u samo 4 – 5 % dohotka odlazi
na štednju. Međutim, u SAD-u sama preduzeća više ulažu u tvorbu kapitala izdvajajući iz
vlastite dobiti. 25
Mnoge investicije poduzima sama država smanjujući svoju tekuću potrošnju ili povećanjem
poreza svojim građanima. Država time najčešće stvara okvir za ulaganje privatnog sektora. Te
se investicije nazivaju “opšti društveni kapital“. Primjeri takvih investicija su gradnja cesta,
plinovoda, naftovoda, te javno – zdravstvene mjere. Od veličine i kvaliteta tih različitih
fondova zavisi i veličina angažovanja faktora proizvodnje, a time je određena dinamika i
struktura ekonomskog razvoja. Jačanje ovih materijalnih faktora proizvodnje je osnov
unapređivanja tehničko – tehnološke osnove proizvodnje i razvoja koje označavamo tehničko
– tehnološki progres.26
Taj progres, čiji značaj u funkciji razvoja neprekidno raste, podrazumijeva sljedeće:27
stalni proces usavršavanja sredstava za proizvodnju i izvora energije, uvođenje novih
proizvodnih metoda i novih načina organizacije i upravljanja proizvodnjom čiji je
rezultat rast produktivnih aktivnosti;
stvaranje novih proizvoda ili novih vrsta poznatih proizvoda;
stalno unapređivanje proizvodne tehnike koja se ostvaruje bilo zamjenom postojećih
sredstava tehnički savršenijim, bilo podizanjem tehničkog nivoa u postojećim
granama proizvodnje ili nastajanjem potpuno novih grana proizvodnje.
24 Jokić S., str. 143.25 Ibidem26 Ilić B., str. 132.27 Ibidem
13
3.4. Tehnički progres28
Različite uloge koje tehnološko – tehnički progres ima u procesu ekonomskog razvoja u
konkretnim uslovima pojedinih sredina ispoljavaju se u razlikovanju ekstenzivnog, odnosno
intenzivnog tipa ekonomskog razvoja.
Slika 2. Od naučnog otkrića do tržišta
(Izvor: Jokić S., Osnovi ekonomije, Proinkom, Beograd, 2004., str. 155.)
Ekstenzivni tip prestavlja razvoj pri kojem se njegovi rezultati pretežno ostvaruju uvećanjem
kapitala i zaposlenosti, dakle ubrzanoj akumulaciji kapitala i uvećanjem rezervi radne snage.
Intenzivni tip nasuprot ekstenzivnog, rezultate razvoja izvodi iz porasta produktivnosti,
odnosno tu odlučujuću ulogu preuzima tehničko – tehnološki progres, naučno – istraživački
rad, obrazovanje, moderni metodi upravljanja itd.. Izbor unutar ovih mogućnosti određen je
prvenstveno, količinom i kvalitetom faktora razvoja, kao i mogućnostima njihovog
kombinovanja u različitim odnosima.
Ulaganja u naučna istraživanja se povećavaju iz dana u dan. Ulaganje u znanje se smatra
investicijom, te je znanje i njegovo iskorištavanje danas osnovni izvor blagostanja i progresa.
Tehnički progres je u uskoj korelaciji sa produktivnošću i intenzivnošću rada, i spada u
posebne faktore proizvodnje.
4. ZAKLJUČAK
28 Jokić S., str. 154.
14
Na osnovu svega iznesenog u radu možemo zaključiti da je ekonomski razvoj kvalitativna
dimenzija privrede i da predstavlja složen, višedimenzionalan pojam koji pored ekonomskog
rasta obuhvata i mnogostruke strukturne promjene kao što su povećanje životnog standarda,
ravnomjernija raspodjela dohotka i zaštita okoliša. Istovremeno, inkorporira mnoge složene
promjene u strukturnom, institucionalnom i tehnološkom smislu, promjene koje su omogućile
da se uvećana nacionalna proizvodnja realizira i distribuira. Mjerenje ekonomskog rasta i
ekonomskog razvoja najvećim dijelom koriste iste parametre. Budući da je ekonomski rast
više orjentisan na čisto ekonomske parametre, za mjerenje ekonomskog razvoja potrebno je
bilo uvesti i dodatne indikatore koji će u fokusu imati blagostanje ljudi u odnosu na dostignuti
stepen ekonomskog razvoja. GDP je najčešće korišteni parametar za mjerenje ekonomskog
rasta i razvoja i može se računati na dva načina koji daju isti konačni rezultat jer predstavljaju
mjerenje iste pojave sa dva različita aspekta. WDI I DSI indeksi uzimaju u razmatranje
različite druge indikatore kao što je očekivana dužina života, stopa uključenosti stanovništva u
obrazovni proces u kombinaciji sa GDP, GDP per capita i sl., da bi kreirale konačnu
vrijednost. Osnovni faktori ekonomskog razvoja su stanovništvo, prirodni resursi, kapital i
tehnički progres. Veći broj stanovnika, istovremeno, znači i veći proizvodni potencijal, ali to
istovremeno podrazumijeva i veću potrošnju. Prirodno bogatstvo uključuje cijelu prirodu koju
je čovjek u stanju da koristi radi ostvarenja društvene proizvodnje. Društveno bogatstvo čini
cjelokupnost materijalnih dobara koja čine osnovicu proizvodnje i potrošnje društva, a koja su
ljudi svojom djelatnošću stvorili tokom vjekova radom niza generacija. Tehnički progres se
ogleda u stvaranju nove i unapređenju postojeće tehnike i tehnologije, odnosno stvaranju
novih i poboljšanju postojećih sredstava i metoda proizvodnje koji obezbjeđuju uštedu u radu,
pronalascima i uvođenju i poboljšanju svojstava postojećih proizvoda i unapređenju
organizacije i upravljanju proizvodnjom. Ovaj progres omogućuje rast produktivnosti,
skraćuje vrijeme proizvodnje, doprinosi uštedi sirovina, sniženju troškova i stvara bolji
kvalitet.
LITERATURA
15
Knjige:
1. Hodžić K.: Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet, Tuzla, 2005.
2. Ilić B.: Makroekonomija, Ekonomski institut, Beograd, 2005.
3. Jokić S.: Osnovi ekonomije, Prinkom, Beograd, 2004.
4. Šebić F.: Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Internet izvor:
1. http://www.worldbank.org (pristupljeno 07.04.2013.)
16