Đuro arnold - 0 psihologiji bez duše

8/4/2019 uro Arnold - 0 psihologiji bez due

1/15

0 p s i h o l o g i j i b e z d u e .

itao u sveanoj sjednici Jugoslavenske akademijeznanosti i umjetnosti dne

17. prosinca 1898.

LAN DOPISNIK DR.URO ARNOLD. I.Siri se krugovi obino slabo zanimaju za filozofijska

istraivanja; ali se moda nikad nijesu manje zanimali nozadnjih decenija ovoga vijeka. Razlog toj pojavi trebatraiti u tom, to je ljudstvo od neko doba u povodukulturnih potreba zaokupljeno tolikim mnotvom

problema i pitanja praktike naravi, te mu za pravo nedostaje-vremena, da udovolji inae priroenoj tenji zakakvom takvom filozofijskom spoznajom svijeta i ivota.Gdje pak ta tenja postane osobito iva, tu se ljudi utjeu

ponajvie prirodnim naukama, koje su ne samopristupnije, nego pitanjima i interesima zbiljskoga ivotai blie.

K tomu pridolazi, da je raspom velikih filozofijskihsustava, koji su u prvoj polovici ovoga stoljea ljudstvomvladali, u neku ruku klonula vjera, da bi filozofija u ope

bila u stanju odgonenuti zagonetku ivota i ispitati zadnjiuzrok svoj zbiljnosti; a u drugu je ruku opet jenjao i

polet filozofijskih radnika, koji su izgradnji reenihsustava svoje sile rtvovali. Filozofija je u kratko ostavilamue javno polje i prepustila ga prirodnim naukama, kojesu vie obeavale, a po mnijenju svjetine i vie prualeod nje.

I doista su za zastoja filozofijskih disciplina prirodnenauke poluile najsjajnije uspjehe svoje. Kako su se oviodbijali na metodu njihovu, nije udo, da se ona stala

prenositi i na filozofijsko polje. Jedna od filozofijskihdisciplina posluila se pae prirodoslovnom metodom takoobilno, da je danas gotovo openito prirodnim naukama

pribrajaju. Mislim psihologiju. Moderna je psihologijastrogo induktivna nauka, koja ne e da polazi od osebne,

netvarne, duevne supstancije, nego uzima za osnovusvojih istraivanja isklju-


2/15

(2) O PSIHOLOGIJI BBZ DUE. 163

ivo pojave svi je st i. I l i k rae : ona j e p s i h o l o g i j a bez due .Po njezinu mnijenju moemo spoznati samo zakonit tijek pojava

nipoto ono, to pojave rada. Osobno sopstvo ovjeka, ta meta-fizika osnova staroga idealizma, po njoj je nerjeiva zagonetka,

koja moe biti predmetom mitologije, ali ni pod kaki uvjet pred-metom znanosti. Postoji li u ope takva netvarna supstancija, tose ona niti moe niti smije pomiljati odijeljeno od tijela i nje-govih pojava. Tijelo i dua sainjavaju u kratko nerazrjeivo je-dinstvo. Zato kad hoemo da ispitamo narav due, onda nam ne

preostaje, nego da prouavamo tijelo. Kako je ovo po modernoj psihologiji jedini znanstveni put, kojim se dovijamo dui, naravno je, da svatko, koji narav ivoga tijela izuava, privreuje neto ipsihologiji u neku je ruku psiholog.

Nakon ove karakteristike ne e nikoga iznenaditi, da su od est javnih predavanja, to ih je koncem godine 1895. priredilo mn-chensko psiholoko drutvo, drali itava etiri zastupnici medicine i

a jedno od njih da je sadravalo novija istraivanja i nauke osastavu ivanih sredita kao predmet psihologijskih studija. 1 Istotako pojmit e svatko, zato su od desetorice glavnih suradnikaslavljenoga asopisa za psihologiju i fiziologiju utilnih organa, toga u Hamburgu i Leipzigu od godine 1890. izdaj u Ebbinghausi Knig, etvorica profesori fiziologije, jedan psihijatar i jedanfizik, dok samo etvorica zapremaju stolice za filozofiju. Sve su tosamo znaci vremena. ,

Daleko rjeitije od tih pojava govori meutim o smjeru i zadaimoderne psihologije program treega internacionalnoga psiholokogakongresa, koji se mjeseca kolovoza g. 1896. drao u Mnchenu.

Neka mi bude dozvoljeno ovdje glavno iz njega saopiti. 9

Po tom programu imade psihologija etiri podruja, i to psihofiziologijsko, normalno individualno, psihopatologijsko i porednopsihologijsko. P s i h o f i z i o l o g i j s k o podruje obuhvataanatomiju i fiziologiju modana i utilnih organa kao tjelesne osnoveduevnoga ivota i izuava po tom sastav i oblike ivanih sredita,

provodne kanale i lokalizaciju, reflekse i automatizam, inervacijui specifiku energiju njihovu. K tomu pridolazi p s i h o f i z i k aili nauka o snoaju meu psihikim i fizikim pojavama, koja u

1 v. Kupfer: Neuere Forschungen u. Lehren b. den Bau d. Nervencentren. Mnchen 1896.

3 Dritter internationaler Congress fr Psychologie. Mnchen 1897.XLII.

*


3/15

164 D . A RN O L D ,(3)

povodu utilne fiziologije ispituje narav pojedinih outa ifiziko djelovanje izvjesnih lijekova i vegetativno reakcije,kao sto su disanje, kolanje krvi i umor miica.

Podruje normalnoga individua obuhvata takoer uprvom redu pojave utilne, ali i pogranine im pomisaone,koji slijede zakone asocijacije. Tomu podruju pripadasvijest i nesvijest, panja i navika, iekivanje i vjeba,

prostorno poimanje vida, taka i drugih utila, svijest odubinama i geometrijsko-optike obmane; a ne manje mu

pripada itava nauka o spoznaji, koja ispituje djelovanjemate, estetika, etika i logika uvstva, volju i izraajnekretnje, pa samosvijest i razvoj osobnosti. Zavretak toga

podruja sainjavaju istraivanja o snovima i sanjama, ohipnotizmu i sugestiji, pa pedagogijske* i forensijsko znaenje

hipnotikih i sugestionih pojava.Psihopatologijsko podruje upoznaje nas sa mranimstranama ljudske naravi, jer nam prije svega crta fiziku i

psihiku batinu s njenim moralnim i socijalnim posljedicamai duevnu degeneraciju u njenom snoaju prema geniju; azatim nam podaje sliku bolesna spolna ivota i onih pojava,koje potpadaju pod kriminalistiku. Prema tomu se ovo

podruje bavi histerijom i epilepsijom, psihikom zarazom itelepatijom, patolokom hipnozom i sugestivnim idejama,afazijom i slinim pojavama.

Napokon dolazi podruje poredne psihologije, kojeobuhvata duevni razvoj djeteta i psihogenezu, intelektualnu

nadarenost ivotinje i osobitosti naroda. Teosofijskojreinkarnaciji i spiritistikoj mistici nije program nikakvamjesta ustupio, to je zateklo navlastito one, kojima je poznato

bilo, da je Mnchen ba glavno sijelo spiritista i mistika, kojisu neko doba i s ondanjim psiholokim drutvom u tjenjojsvezi stajali. Isto tako je udno, da u obilni program nijeuvrtena i dravoupravna umijea, o kojoj je Brentano ve g.18/74. proricao, da e postati predmetom induktivne

psihologije.1

Ne gledei na to, da psihofiziologijsko podruje programapodsjea sa svojim predmetima na razudarne i mrtvanice, a psiho-patologijsko opet na tamnice i ludnice, treba

priznati, da je program u ope obuhvatio vanredno znatnedijelove ljudske spoznaje. Jedina je neprilika, to neznamo, kako ti dijelovi izu-

1 Brentano: Psychologie vom empirischeo Standpuakte, Leipzig1874. Str. 32.


4/15

(4) O PSIHOLOGIJI BEZ DUE. 165

zevi drugi dolaze do toga, da budu predmetompsihologije kao filozofijske discipline.1 Istina je, dajesvaka ljudska radnja i patnja u neku ruku psihologijska

pojava u koliko naime logiki suponira neki razumni ivoljni subjekt, no ako sve vegetativno-animalne inoetike pojave ili doivljaje uzmemo za predmete

psihologije, onda e nuno nastupiti kaos, koji ezamraiti i' put i svrhu te znanosti. Kod podreivanjanavedenih podruja pod psihologiju zaboravilo se bezsumnje na to, da vei dio njih sainjava u zbilji samo

indukt ivnu pr ip ravu, dok se ps ihologi j i ne moeodrei i neki deduktivni karakter ve zato, to njezinaistraivanja imadu u ope smisao tek onda, kad seuzme, da postoji i dua, koja ih ne samo rasuuje, negofaktino i izvodi. Isto se tako smetnulo s vida, da jeobraivanje tih ponajvie problematikih podruja za

pravo stvar onih radnika, koji stoje na granici ljudskogaznanja, a o jedinstvenoj psihologijskoj znanosti da moe

bi ti govora istom tada, kad prestane pri jepor ovrijednosti metoda i metodikih sredstava.

Ovo miljenje izbilo je na javu ve u drugoj sjednicimeunarodnoga kongresa, gdje je fiziolog F l e c h s i g

predavanjem svojim o asocijacionim centrima ljudskihmodana" dao oduka uvjerenju, da budunost pripadafiziologijskoj, a ne istoj psihologiji. U raspravi, koja se jeiza toga vodila, ree profesor Lipps: Psihofiziologija jedoista znatna nauka, ali se ona ne utvruje time, da seznanstvenim istraivanjima psihologa odrie pravoivota, a na njihovo mjesto da se postavlja uvjerenjeanatoma i fiziologa, nego time, da svaki od tihradnika ostane na svom polju i tu nastoji stei sigurnuspoznaju, a u isto doba da jedan od drugoga ui. Diobarada uza zamjenitu pouku i potovanje ona je osnova,na kojoj moe poivati budunost tako psihologije kao i

psihofiziologije. Za sada nam pak po gotovu nije mogueizrazit govor psihologije zamijeniti tepanjem modanskefiziologije.

Posljednja reenica, koju je Lipps u slubenom izvjeudonekle ublaio, izazvala je znatno ogorenje na stranifiziologa. Pod dojmom toga ogorenja ree direktorcentralne ludnice petrogradske Dehterev, da bi

psihologiju po njegovu mnijenju imali u ope obraivatisamo fiziolozi i psihijatri. Tko hoe da bude psiholog,a nije prouio fiziologije i psihijatrije, vrijedit e u

buduem sto-

1

Isporedi: Vierteljahrschrift fr wisseuschaftlichePhilosophie, 1897. Str. 97.


5/15

166 . A R N O L D , (5)

ljeu koliko onaj, koji hoe da bude arhitekt, a nije proao teh-niku kolu ili graditeljsku akademiju. Predsjednik kongresa pro-

fesor Stumpf zakljui sjednicu s primjedbom, da tako oprekeonemoguuju raspravljanje.1

Da do takva spora na kongresu i nije dolo, iz njegova se pro-grama jasno razbira, da moderna psihologija nije jedinstvena nauka,nego da u njoj treba bar tri smjera razlikovati. F i z i o l o g i j ska

psihologija tumai duevni ivot iskljuivo s pomou tvarnihpodraaj a i outa; p s i h o l o g ija normalnoga i n d i v i d u adri fiziologiju samo pomonom, nipoto osnovnom naukom psiho-logije; a p s i h o f i z i k a polazi sa stajali ta , da meu fizikim i

psihikim pojavama ne izuzevi ni najvie, kao to su genijal-nost i objava postoji strog paralelizam. Svi se ti smjerovi slaumeutim u tom, da otklanjaju onu vrstu spiritualistike psihologije

koja duu dri osebnommisaonom supstancijom, kao takoer u tom,da se psihologija imade obraivati na nain prirodnih nauka. Ovo

posljednje ve je za pravo ukljueno u onom" prvom. Tko osebnuduevnu supstanciju nijee, tomu su duevne pojave isto to i

prirodne, pak treba da ih s istom objektivnosti i ispituje. Zatomnogo toga, to se je prije odbijalo na duu, kao na primjer refleksnekretnje i sav automatizam, svodi moderna psihologija prosto nafiziologijske procese2; a kako se meu t jelesnim i duevnim

pojavama opaa neka uzajamnost, dri ona da mijenom jednihmoe uzrokovati i mijenu drugih, pak sve to tano odrediti raunom. 3

Naravna posljedica toga shvatanja bijae osnutak psihofizikih zavodai nabava instrumenata, aparata i tehnikih pomagala, koja su se

esto morala tek izmisliti, jer su bas izvjesnoj svrsi imala sluiti.Kako je s tim u svezi bila potreba asistenata i sluga, moderna

je psih ologij a ostavila mater filozofiju po strani, a pribliila sesasvim fizici i kemiji.

Sto je sve u takim zavodima postalo predmetom istraivanja,moe svatko razabrati iz Wundtova razgranjenoga asopisaPhilosophische Studien". Tako jedan svezak sadrava istraivanjao paralaksi indirektnoga vienja i o pukotini nalik na zjenicu make,zatim raspravu o akustikim pokusima na golubici bez labirinta ilanak o djelovanju kokaina pa gimnema-kiseline na sluzavu ko-

1 III. internat. Congress, Mnchen. Str. 49., 68., 163.

2

Exner: Entwurf zu einer phvsiol. ErkUtning d.psych.Eracheinungon. Wien 1894. I . St r. 40 .3 Ziehen: Leitfaden der phvsiologischen Psychologie. Jena 1895.3


6/15

(6) 0 PSlHOLOaiJI BEZ DU&R. 167

icu jezika.1 Jedan svezak donosi sud o sloenimreakcijama, zatim priloge fiziologijskoj psihologiji okusai istraivanja o priutima boja, osvijetljenja i njegovihkombinacija. 8 Jedan svezak priopuje pokuse a Mossovimsfigmomanometrom o promjenama krvnoga tlaka u

povodu psihikih pobuda, zatim raspravu o djelovanjuakustikih podraaja na bilo i disanje, pa lanak okovnom sjaju i paralaksi indirektnoga vienja.3 Sve ovomogu biti vrlo umna i vrijedna istraivanja, ali da nijesufilozofijska, ne e valjada nitko sumnjati. Nijesu li pakta istraivanja filozofijska, onda nijesu ni psihologijska; jer

psihologija, koja bez laboratorija i aparata ne moeizai, ili je ve postala pozitivnom naukom ili je pakna tom, da to postane.Ovo j e u ostalom ve i Kant nasluivao, kad uarhitektonici istoga razuma veli: Empirijska e se

psihologija morati jednom iz metafizike ukloniti, jer njoj

ve po ideji svojoj ne pripada. Po kolskom obiaju ipaktreba da joj se za sada u metafizici dade neko mjestance,jer nije jote dosta bogata, da posebnu nauku sainjava,a opet je previe znatna, da se pridrui manje srodnojod metafizike. Ona-je dakle samo dotle ukonaen tuinac,dok ne uzmoe, da sebi poseban dom stvori .4

Stoji li ovo, onda se pita, je li moderna psihologija zbiljatako napredovala, da joj ne treba metafizike ili, to jeisto, da moe s tupi ti u red p ri rodnih nauka. Ponaemu se mnijenju ne moe ovo tvrditi ni o kojemsmjeru moderne psihologije ve zato, to se svaki odnjih u tumaenja osnovnih pitanja povodi za kakvim

takvim metaf iz ikim principom. F i z i o l o g i j s k a sepsihologi j a na primjer kree metafiziki je sasvim natlu materijalizma, jer sav duevni kauzalitet odbija naizvanje tvarno djelovanje. Ps i ho f i z i k a je opet uapercepciji nala taki princip, kojim tumai itav tijekduevnih pojava, int rospek tivna se psiho log i j anapokon poziva na neto nesvijesno, to sve svijesne

pojave prati i ispunja njim praznine, koje unutarsvijesnoga ivota nastaju. No to je to nesvijesno drugonego stara hipoteza o dui u novom obliku? Moderna

psihologijja stoji dakle pred alternativom: ili da ostane upodruju utilnog iskustva, u kojem sluaju moe biti samo

analitika i opisna nauka,_ili pak da nastoji umovanjem1 Philosophische Stuien. Leipzig, 1894. X.2 Isto. 1895. XI.3 Iato. 1896. XII.4 Kant's smmtliche Werke, Hartensteinovo izdanje; sv. III. Str. 558.


7/15

168 S>. ARNOI.D,( 7 )

i hipotezom spoznati uzroke duevnih pojava, u kojem sluaju seod filozofijske psihologije ne razlikuje.

Kako se mea ovim oprekama eksperimentalna psihologija ko-leba, vidi se najbolje iz Wundtova lanka o definiciji psiholo-gije. Sto ga je u svom asopisu saopio. Wundt dopusta, da je

psihologija na putu, da postane samostalnom pozitivnom discipli-nom; ali da psiholozi, ako i obeavaju jedriti pod zastavom empi-rije, ve u uvodu svojih djela odaju neku metafiziku vjeroispo-vijest. Zato podaje dvije definicije o psihologiji. Po jednoj obuhvata

psihologija duevne doivljaje, koliko su uvjetovani tijelom indi-vidua i pripadaju po tom podruju fiziologije; po drugoj obuhvataona tako subjektivne i objektivne faktore neposrednoga iskustvakao i postanje i snoaj njihov. Samo ova druga definicija odgovara

po Wundtu onomu, io danas od psihologije traiti imamo, da naime ona bude prirodnim naukama usporeena empirijskaznanost. Prirodoslovlje i psihologija skupa obuhvataju tek svumoguu spoznaju, te se tim u neku ruku potpunjuju, 1

Jesu li psihiki doivljaji u zbilji tako otro omeaeni, da senjihova analiza moe isporediti s analizom mineralnoga tijela, ili

pak kod neposrednoga iskustva pretee subjektivni spoznajni faktorsa svim svojim manama, pokazat emo dalje na jednom primjeru.Ovdje nas zadovoljava Wundtovo priznanje, da reena definicijaoznauje samo ishodite i pravac, kojim moderna psihologija trebada ide , pri emu joj n itko ne brani , da se psihofizikim

paralelizmom slui kao pomonim sredstvom. Ili drugim rijeima:moderna psihologija trai jote ope priznata osnovna naela, ali

uza sav eksperimenat i neposredno iskustvo nije stvorila vlastitadoma, to joj je Kant pred sto godina prorekao.

O istom je pitanju dvije godine prije Wundta raspravljao uizvjeima o sjednicama pruske akademije berlinski filozofDilthey. Boj svih protiv svih veli on bjesni tako na poljueksplikativne psihologije kao i metafizike, a jo nigdje se nita naobzorju ne javlja, to bi moglo boj odluiti. Oni, koji se pru,istina tjee se, daje bilo doba. gdje fizici i kemiji nije takoer bolje

bilo; ali kojim se neizmjernim vrlinama odlikuju te znanosti s ob-zirom na stalnost predmeta, upotrebljavanje eksperimenta i mje-renje prostornoga svijeta! K tomu pridolazi nerjeivost problemao snoaju duevnoga i tvarnoga svijeta, pa nespoznatnost zamjenite

Wundt: Philosophische Studien, Leipzig 1896. XII. Str. 2., 3., 11.


8/15


9/15

170 . AESOLD, (9)

kod svih ljudi bez razlike, dakle kako ih svaki pojedinacdoivljava. Vrijednost take psihologije sastojala bi se koje utom, to bi se svaka duevna tvorevina dala odmahsamoopaanjem ovjeroviti i shvatiti kao karika u niza srodnih

tvorevina, koje u tom, to bi se mogla sluiti svim metodama,dakle opaanjem i analizom, eksperimentom i poredbom. 1

Premda Dilthey opirno raspravlja o tom, kako on sebianalitiko-opisnu psihologiju pomilja, ipak se ovjek iz njegovarazlaganja ne moe uvjeriti, da bi meu njom i konstruktivno-eksplikativnom psihologijom eksperimentalista postojala bitnarazlika. I njegova opisna psihologija ostavlja unutar iskustva velike

praznine, a ispunja ih hipotezama, koje podsjeaju sasvim nakonstrukcije eksper imenta lne psihologi je. ovjek moeeksperimentima i mjerenju tota prigovoriti, ali sumnje nema, da sueksaktnu verifikaciju psihikih pojava znatno olakali. Glavni

prigovor sastoji u tom, sto" se nesigurnost psihologije u ope ne

poinje tek s njenim tumaem i hipotetikim konstrukcijama, negove s utvrdom faktikih psihikih stanja, jer najsavjesnijeispitivanje nutarnjega iskustva vodi svakog do drugih posljedaka.Odatle potjee, da se u psihologiji ne moe nametnuti ni pitanje, nakoje bismo dobili jednoglasan odgovor. Pitamo li na primjer, to je

pan ja, t o se odgovor i na to p i tan je d ij ame tra lno kose.Fechner veli da je ona podignue pomisli nad razinu svijesti; R i

b o t, da je un monode'isme intellectuel avec adaption spontaneeou artificielle de 1' individu; Sturnpf, da je uvstvo ugode, nastalou povodu opaena sadraja; Wundt, da je nutarnje htijenje ili voljnovladanje. Slino je i s voljom. Na pitanje: je li ona neto zbiljsko uzoute, pomisli i uvstva, ili pak samo posebna kombinacija tih

elemenata, ne dobijamo od psihologa isti odgovor.

3

Opisnapsihologija ne dolazi u kratko takoer do eljene znanstvenesigurnosti.

Zanimljivo je, da se usprkos tim injenicama moderna psiholo-gija ponajvie dri osnovom itave filozofije. Kao nauka o postanjunaega svjetozora, ona je osnova metafizike, a kao nauka o po-stanju sudova opet osnova logike. Kao psihologija uvstva i mateosnova je estetike, _a kao psihologija volje osnova etike. Pedagogijasamo je nauka o duevnom razvoju djeteta, a filozofija povijesti

1 Dilthev: isto. Str. 1322., 1323.2 Beinrich: Die moderne phvsiologische Psvchologie in Deutschlaud.

Ztirich 1895. i Kreibig: die Aufraerkeamkeit als WillenserscheiDung.Wien 1897. f


10/15

(10) O PSIHOLOGIJI BEZ DU E. 171

Samo je pedagogija itavoga ljudstva. I tako se po mnijenju jed-noga znatnog zastupnika modernoga pravca sve, to filozofijskimdisciplinama zovemo, svodi konano na psihologiju kao vrelo svoje.1

Pri tom se samo pita: gdje je kod psihologije onaj iroki pogled

u openitost, tono ga nalazimo kod svih filozofijskih sistema odPlatona do Nietzschea, kad nema gotovo nijedne osnovne inje-nice, koja bi se openito pohvatala. Ili zar da zamjenom za todrimo spekulativne nadopune pojedinih psihologa ?

Protiv irokoga pogleda psihologije govori ve ta prilika, to seona danas bar sa dva razliita gledita obrauje, naime ili sfiziol o k o g i l i s i st o p s ih ol o k o g. U zm e l i s e, d a efiziolog redovno neto drugo drati znaajnim po duevnu stranuovjeka nego li psiholog-, ostaje oito neodlueno: koje li segledite imade drati osnovnim. Gdje je onda jo gledite normalnoi p at ol o ko , gd je i n d i v i d u a l n o i s oc ij al no ? K od o vi h sedvaju gledita po gotovu namee pitanje: koje l i je od njih

glavnije jer individualna svijest niti obuhvata itavo podruje du-evnoga ivota, niti se ovaj moe potpuno razumjeti bez obzira nasocijalne prilike. I doista se ve pokualo ovo pitanje rijeiti u

prilog socijalnoj psihologiji,2 samo to su iznesene injeniceostale ponajvie prijeporne kao i u psihologijama drugih gledita.

No ne samo da moderna psihologija hoe da bude osnovomcjelokupnoj filozofiji, nego ona i misli, da sigurnou svoje metodenatkriljuje same prirodne nauke.

Da je ovo miljenje krivo, moe se pokazati na obinu pri-mjeru. Za mineraloga ili kemika komad je bjelutka vazda i svuda

bjelutak; jer je sastojina kamenja kao predmet opaanja u openeto stalno. Isto e se jedva moi kazati o ugodi ili neugodi, koja

izvjesni out prati , dakle o tako zvanom priutu, jer jeovaj sasvim individualan, promjenljiv i tako na unutranjostpojedinca svezan, da ga samo ovaj moe opaati. Analiza priuta nijedakle, to se sigurnosti tie, ni iz daleka ravna mineraloko-kemijskoj analizi bjelutka. U mineralogiji ili kemiji ne pita nitkoza temperamenat ili afekt onoga, koji neto ispituje, pogrijeili, eto mu induktivne metode, koja pogrjeku ispravi. Obrnuto

1 Uphues: Psvchologie des Erkenaens vom enipirisebeu Standpunkte.Leipzig 1893. Str. 10.

2 Le Boa: Psvcbologie des foules. Pari 1895. Vierkandt: Naturvolker und Kulturvolker. Ein Beitrag zur Socialpsvchologie.Leipzig1896.


11/15

172 , AHNOLD, (1 1)

opet mora opaanje ili samoopaanje psihologa raunati sa svimindividualnim prilikama i neprilikama, tako da je ponajvie nemoguanaknadna metodika kontrola.

K tomu se prirodne nauke bave openito pristupnim predmetima,

dok su psihologijske injenice u glavnom ipak subjektivne spomen-slike. Veli se, istina, da je neposredni doivljaj psihike injeniceba ono, to znanosti osobito vrijedi, a ime se prirodoslovlje nemoe pohvaliti, jer tek po crnilima i znakovima dolazi do svojihspoznaja. Ali se pri tom ne bi smjelo zaboraviti, da je kod prirodoslovlja ponajvie mogue matematiko kvantifikovanje prirodnih

pojava, dok psihologija moe i mora ostati unutar subjektivnihkvaliteta.__kao to su odu ti, pomisli, uvstva, tenje i slino.Dananji je prirodoslovac genetik koji se za naduti lno niti

brineniti treba brinuti, dok je psiholog sam po sebi ve upuen natranscendovanje. Ostane li njegova nauka kao fenomenologija unutar

strogoga iskustva, prima ona nuno oblik individualnoga ilitipolokog op is a. U najv i e pak s luajeva b iva to j eWundtkazao, da psiholozi ve na prvoj strani ili bar pod kraj svojihdjela priznaju, da su poradi jedinstvena shvatanja predmeta bili

prinueni posluiti se nadutilnim hipotezama.Ovo je najbolji dokaz, kako psihologija ne moe zanijekati svoga

podrijetla. Psihologija je par excellence edo metafizike paktreba da to i ostane, Tim neka u ostalom ne bude izreen prezireksperimentalnim istraivanjima, nego neka bude samo reeno, dase takva istraivanja ne mogu zvati psihologijom. Taj je naziv baufo3Tomom zbrkom pojmova^ koja danas u psihologijskoj litera-

turi vlada. Zato ne bi moda z gorega bilo, da se psihologija, kojat reba laborator ij i eksper imente, jednom za uvi jek zovepsihofizikom, a filozofijska psihologija prosto metafizikom._ Takobi ona prva bila pridruena fiziologiji, kojoj po metodi i razvojusvome i pripada, ona druga pak teoretikoj filozofiji, iz koje se irazvila.

Vrati li se psihologija metafizici, kamo ju je i neprealjeni Lot.zesvrstao, vratit e se ona i teoriji supstancijaliteta, koja duevne

pojave odbija na posebno supstancijalno bie, dakle na duu. To eona tim lake uiniti, to protivna teorija (aktualiteta), koja duene priznaje, nego je dri skupom svijesnih akata, tono ih u nekomasu iskuavamo, ne samo nije bolja, nego nije u ope nikakvametafizika teorija. To bi bila samo onda, kad ne bi bila osnovanana monizmu, nego na kojem novom metafizikom pravcu. Zato suWundt, koji je borbu protiv due zapodio, i Pau1sen, koji ju


12/15

(12) O PSIHOLOGIJI BKZ DU E. 173

je nastavio, utvrdnji teorije aktualiteta i dali oblik puke kritike.Kako je ipak ta kritika modernoj psihologiji pribavila moda vize

pristaa nego li eksperimentalna metoda sama, dopustit ete, da jeovdje u jezgri prikaem i metakritinim je primjedbama popratim.

Paulsen veli, da je neumjesno tvrditi supstancijalnu duu, jer seona ni izvanjim ni nutarnjim zorom ne moe poimati. 1 AH moguli se kakim zorom poimati atomi ili pak nesvijesne duevne pojave, to ih Paulsen bez prigovora prihvata? Poimanje nije dakle

bitan uvjet, da neto drimo ozbiljnim. U reenom je sluaju naprimjer logino miljenje ono, to ne doputa, da duevne pojavepomiljamo o sebi, bez neega, to ih proizvodi. Zato je kobna i primjedba Paulsenova na istom mjestu, da je naime duevnasupstancija tek preostatak metafizike , koja je zastarjela; jer je udavnini ba u povoda reene logike nude dolo bez sumnje ido atoma, kojim P a u l s e n priznaje supstancijalitet, pak biovaj bio preostatak jo zastarjelije metafizike.

Dal je prigovara Paulsen, da su svojstva , to ih teori jasupstanci ja li te ta prisuuje dui , naime netvarnos t ijednostavnost puke negacije, koje ne upuuju ni na to zazbiljno, i pita podrugljivo: u emu li se onda sastoji za pravo dojamsupstancije?2Na to odgovaramo: da je pojam supstancije vrlo jasan iodreen. Supstancija je bie o sebi (ens in se), koje proizvodiizvjesne pojave (entia in alio). Kako su pak te pojave jednostavne,zakljuujemo, da je jednostavno i bie, koje ih uzrokuje; jer

pojave su u ope samo prirodno oitovanje izvjesnih supstancija.Narav ovih ne moemo dakako zorno opaati, ali prema pojavamanjihovim moemo sebi i o njima stvoriti pojam. Budui pak da suduevne pojave netvarne, mora daje netvarna i njihova supstancija.

Prema tomu su jednostavnost i netvarnost samo jezino svojstvanegativna, u zbilji su svojstva sasvim pozitivna, Sto na duevnim pojavama neposredno i iskuavamo. Ali kad bi Paulsenov prigov or o negativnim svojstvima i stajao, psihologija ne biimala razloga napustiti duevnu supstanciju; jer ako

prirodos lovl ju ne smeta, da prihvati materiju usprkos negativnimsvojstvima, zato da smeta psihologiji prihvati ti duu sa svojstvimanegativne naravi.

Napokon kae Paulsen, da se sveza meu duevnim pojavama1 posebnom supstancijom ne da pomiljati.3 Ali dade li se lake

1 Paulsen: Eioleitung in die Pbilosophie. Berlin 1895. Str. 133.2 Isto. Str. 134.3 Isto. Str. 133.


13/15

174 . ARNOLD, (13)

pomiljati sveza meu duevnim i tvarnim pojavama, koju on kaomonista odluno brani? Sainjavaju li duu, kako P a u l s e n tvrdi,svijesne pojave, koje su na nepoznat nain ujedinjene, onda jeto jedinstvo i njemu samom nepojmljivo.1 Isprika, da je jedinstvo

duevnih pojava utvreno uvstvom, ne obara prigovora, da setakvo jedinstvo ne da prosto pomiljati.2 Najbolji je dokaz tomutaj, to se ni empirijsko istraivanje ne zadovoljava pukom inje-nicom zajedintva, nego ide za tim, da jedinstvo svijesti protumai.

Nije li paralelizam fizikih i psihikih pojava, uz koji pristaje iPaulsen, takoer jedna vrsta tumaa, i to ne najsretnija, jercjelinu zbiljnosti na dvije strane supstancija] iz uje ? Uzme li sek tomu, da sveza duevnih pojava, koju Paulsen tvrdi , po is-kustvu i ne postoji, jer je prekidaju nesvijest i san, onda je ne-

pojmljivo, kako teorija aktualiteta moe vie sluiti tumaenju du-evnih pojava od teorije supstancijaliteta. Da Paulsen u ostalomini neku u shvatanju supstancije due, vidi se

odatle, stoje zove drvenim duevnim atomom i ukoenom grudicomzbiljnosti3 ~ pak je s toga gledita i pobija, dok je u istinupristae reene teorije dre openito ivim biem.

Mnogo ozbil jnij i ini se prigovor Wundtov, da teorijomsupstancijali teta nijesmo u s tanju nijedne nutarnje pojave

protumai ti, jer je supstancija po kvalitetu svome nepromjenljiva, anepromjenljivost iskljuuje kauzalno vezanje pojava, na kojem sesvaki tuma osnivati mora.* No taj bi se prigovor mogao ticati samoHerbartova shvatanja, po kojemu je supstancija due doistanepromjenljiva, a duevne pojave puka samoodranja supstancije.Starije shvatanje teorije supstancijaliteta nije s pojmom due spa-

jalo nepromjenljivost, nego samostalnost ili osebnost kao bitno

svojstvo. Des Cartes zove supstanciju biem, koje za svoj bitakniega ne treba; a Leibniz biem, koje o sebi postoji. Gdje senepromjenljivost naputa: tu se duevna supstancija prikazujenuno organizmom, koji se u povodu zamjenita, djelovanja sizvanjim svijetom razvija, - pak po tom doputa i kauzalnovezanje i tumaenje nutarnjih pojava.

1 Paulsen: Einleitung in die Philosophie. Berlin 1895. Str. 134. s

Isto. Str. 135.3 Isto. Str. 136.4 Wundt: Svstem der Philosophie. Leipzig, 18972. Str. 292 .. . i

364 ...


14/15

(14) O PSIHOLOGIJI BEZ DUE. 175

Teorija supstancijaliteta i nema u ostalom da svaku nutarnjupojavu protumai, nego ima u prvom redu da utvrdi bitak due,bez kojega o nutarnjim pojavama ne moe u ope da bude govora.Tomu pak zahtjevu odgovara reena teorija bolje od svih drugih,

jer ne puti samo na nunog uzronika nutarnjih pojava, nego tu-mai i duevnost i relativnu neovisnost njihovu o tvari. Ali kad bi teorija supstancijaliteta i jamila samo za bitak due, poposebnim bismo manifestacijama ove doznavali svakako vie, nego lida je tek supstancija. Po tim manifestacijama doznajemo naime,da je dua bie, koje ouuje i uvstvuje, misli i sudi, hoe i tei,to sve sluti na slinu nutarnju narav njezinu. U povodu pak tihdedukcija moemo pojmiti ne samo nutarnji ivot due, nego igdjeto, ega jo i ne iskuasmo.

Moglo bi se istina s Wundtove strane prigovoriti, da to nije pravi tuma nutarnjih pojava, jer toboe jednu pojavu ne veekauzalno s drugom; ali se onda taj prigovor tie kud i kamo vie

Wundtova tumaa duevnih pojava. Budui da je naime iz iz-vjesne preanje (ili sadanje) pojave prosto nemogue izvesti a pr ior i potonju , moe i Wundt tek nakon osvi ta potonjetvrditi njezinu ovisnost o preanjoj. Kaki pak je to tuma nu-tarnjega ivota, ne uviamo doista; jer se samo od sebe razu-mije : da svaka potonja pojava mora imati za uzrok neku

preanju. Ali to se samo od sebe ne razumij e i ega Wundtovt um a n e k ae, j es t: ko ji li j e to za p rav o uzr ok ? Bezsupstancijalne due ne moe se dakle ni kauzalitet protumaiti, a

psihologija, koja. misli bez nje izai, podsjea i nehotice naLichtenbergov no bez otrice, koja drka nema.

ini se meutim, da vrijeme nije daleko, gdje e se sve ovo u

psihologiji uvidjeti i ona se vratiti k teoriji supstancijaliteta. Nato ne slute samo otre kritike, koje potjeu iz kole samoga"Wundta,1 nego i vlastito njegovo oitovanje, to ga je pod krajsvoje omane psihologije napisao. Ono prastaro animistiko shva-t an je , vel i ondje Wund t to ga j e A r i s t o t e l s tavio udefiniciju o dui kao prvoj entelehiji sivoga tijela prikazuje se u

promijenjenom dakako obliku jedinim, koje moe problem duev-

1 Marty: Obor Sprachreflex, Nativismus o. Sprachbildung (Viertel- jahrschrift flir wissensch. Philosophie, 1889. Str. 195.) Ziehen:Leitfaden d. pbvsiol. Psychologie. Jena 1893*. Str. 6163. Van-neras: Zar Kritik des Seelenbegriffs (Archiv ftir sistemat. Philosophie.1895. Str. 364.).


15/15

176 . ABNOLD. (15)

noga i tjelesnoga razvoja osvijetliti. Samo ako se uzme, da dua(Wundt veli: duevni razvoj) stvara tijelo, postaje usprkosantiteleolokom nagnua dananje biologije razumljivom injenicom:da su ivotne pojave svrsi shodne.1 Ako to oitovanje Wundtovo

nije u prilog teoriji supstancijaliteta, teoriji aktualiteta nije uprilog Ka stalno. No kako sam o objema teorijama naumio opirnijeprogovoriti drugom zgodom. treba sada da zavrim.

Promatrali modernu psihologiju s kojega mu drago stajalita, jedno je stalno, da naime ona ni teoretiki ni praktiki ne zado-voljava. Teoretiki zato to joj se zakljuci stvoreni na osnovieksperimentalne grae pred strogim logikim sudom ne mogu odrati;

praktiki zato, to materijalizam,koji tu manje ili vie na povri nuizbi ja , ne moe b i ti zakl junim nazorom o ivotu i svi jetu .ovjek n i je samo tvar , nego je i dua ; a da je tek po ovojovjekom, ne e valjada nitko sumnjati. Kako je s tim u svezi,da nas ne samo ivot due u ope, nego navlastito njezina trajnost

vie zanima od svakoga psihofizikog eksperimenta, naravno je,da e i moderna psihologija prije postati nemodernom, nego li e se

pitanje o neumrlosti due skinuti s dnevnoga reda.Neka se ne kae, da se pri tom radi samo o osobnom uvjerenju, a

nipoto o znanosti. Taj bi prigovor bio opravdan jedino onda, kadbi se kod vjere u neumrlost due radilo tek o nekom izuzetku.Ali ta je vjera ope dobro ljudstva, ona je predmet psihologijenaroda i imade psihologijski izvor. Ne e li moderna psihologija, date injenice uvai, onda e moda uvaiti onu, koju utvruje sama

prirodna nauka. Ako se naime po zakonu o uzdranju energije negubi ni sila gibanja, onda e se po istom zakonu moi jo manjeizgubiti sila duha. Mi smo za duu.

1 Wunt: Grandzuge der phvsiologischen Psjchologie. Leipzig-,1893. Sv. II. Str. 642.

Đuro arnold - 0 psihologiji bez duše

Documents