Naslov originalaALEXANDRE DUMASLES TROIS MOUSOUETAIRESPreveo ZVANE CRNJAALEXANDRE DUMAS

KBTIMKNJIGA PRVAIlustracije i oprema MARIJAN JEVŠOVAR

Prvoga ponedjeljka mjeseca aprila 1625. gradić Meung (Meng), u kojem se rodio autor Romana o ruži1, izgledao je tako uzbuđen i zahvaćen takvom revolucionarnom napetošću kao da su došli hugenoti da od njega učine drugu Rochellu (Rošel).2 Više građana, spazivši kako su žene nagrnule u bijeg prema ulici Grande i čuvši kako djeca viču pred vratima svojih kuća, navukoše brzo na sebe oklope i nastojeći da svoju donekle pokolebanu prisebnost osokole kakvom puškom ili kopljem, pođoše prema gostionici »K slobodnom mlinaru«, pred kojom se okupila, rastući iz minute u minutu, radoznala i bučna gomila ljudi.U ono doba ovakve panike bile su česte. I malo je bilo dana a da ovaj ili onaj grad nije upisao u svoje anale kakav događaj ovakve vrste. Plemići su ratovali između sebe, kralj je ratovao protiv kardinala, a Španjolci pak - protiv kralja. No, pored tih podmuklih ili javnih ratova, tajnih ili očiglednih, bilo je tu i lopova, prosjaka, hugenota, razbojnika i skitnica, koji su ratovali sa svima. Građani su se uvijek naoružavali protiv lopova, protiv razbojnika i skitnica. Protiv plemića i hugenota naoružavali su se često, katkad i protiv kralja, ali nikada protiv kardinala i Španjolaca. Ta je njihova navika i bila

1

razlogom što su se spomenutog prvog ponedjeljka mjeseca aprila 1625, čuvši buku, a ne videći ni crno-žuti španjolski stijeg, ni livreje vojvode Richelieua, građani požurili prema gostionici »K slobodnom mlinaru«.Kad su stigli pred gostionicu, svaki je od njih vidio i razaznao razlog ove buke.Neki mlad čovjek... - zacrtajmo njegov lik jednim jedinim potezom pera - zamislite sebi Don Kihota kad mu je bilo osamnaest godina, Don Kihota razgolićenog, bez šljema i oklopa, Don Kihota u vunenom prsluku čija je modra boja poprimila neprimjetnu nijansu boje vinskog taloga i nebeskog plavetnila. Lice dugačko i mrko, izbočene jagodice, znak lukavstva; čeljusni mišići neobično razvijeni, siguran znak po kojem ćete prepoznati Ga-skonjca čak kad je bez kape, a naš mladić imao je na glavi kapu2 ?ozn,ato francusko književno djelo iz XIII stoljeća.a Rochelle - grad u Francuskoj koji je bio uporište hugenota.ukrašenu nekom vrsti perja; oči su mu bile otvorene i inteligentne, nos kukast ali vrlo finih crta, prevelik za dječaka a premalen za odrasla čovjeka. Svako neiskusno oko pomislilo bi da se to na putu našao sin kakvog zakupca, ali on je imao dugačak mač koji mu je, obješen o kožni remen, udarao u listove dok je hodao, a po nakostrušenoj dlaci konja dok je jahao.Uistinu, naš je mladić imao konja, i to tako neobičnog da je svima upadao u oči: bilo je to neko žuto kljuse iz Bearna (Bearn), od dvanaest ili četrnaest godina, bez dlaka na repu ali ne i bez oteklina na nogama, koje je - idući pognute glave do ispod koljena, zbog čega je bilo nepotrebno držati ga uzdama - ipak moglo prevaliti kojih osam milja na dan. Na žalost, vrline toga konja bile su tako dobro prikrivene njegovom čudnom dlakom i nepriličnim držanjem, da je, u ono vrijeme kad se svatko razumijevao u konje, pojava toga kljuseta na vratima Beaugencv (Božansi), kad je prije četvrt sata ušao u Meung, izazvala takav dojam da je neraspoloženje prešlo i na jahača.A taj dojam bio je za mladog d'Artagnana (tako se zvao Don Kihot ovog Rosinanta) to mučniji što je i sam shvaćao u kakav ga je

2

smiješan položaj dovodio ovakav konj, i to njega, koji je bio dobar jahač i koji je, primajući ga na poklon od Gospodina d'Artagnana oca (d'Artanjan), morao duboko uzdahnuti. Ali on je znao da takva životinja vrijedi najmanje dvadeset livra. Međutim, istina je da su riječi kojima je bilo popraćeno ovo darivanje imalo neusporedivo veću vrijednost:- Sine moj - rekao je gaskonjski plemić u onom čistom bearnskom narječju kojega se Henrik IV nikada nije uspio otresti - sine moj, ovaj je konj došao na svijet u kući vašega oca ima tome blizu trinaest godina i ostao je u njoj sve od tada, što treba da vas potakne da ga volite. Nikada ga nemojte prodati, nego mu dopustite da mirno i časno ugine od starosti, a ako pođete u rat s njime, brinite se za njega kao što biste se brinuli za starog slugu. Na dvoru - nastavio je gospodin d'Artagnan otac - budete li imali čast da tamo dođete, čast na koju vam, uostalom, vaše staro plemstvo daje prava, ponosno uzdignite svoje plemićko ime koje su vaši preci dostojno nosili više od pet stotina godina. Vi lično, ali i koliko se to bude odnosilo na vaše, a pod vašima podrazumijevam vaše rođake i prijatelje, nemojte otrpjeti ni od koga ništa, osim od gospodina kardinala i od kralja. Jedino svojom hrabrošću, čujte me dobro, jedino svojom hrabrošću može danas probiti sebi put jedan plemić. Tko zadršće makar i za trenutak, prepušta možda priliku koju mu je upravo toga trenutka sreća pružila. Mladi ste i morate biti hrabri iz dva razloga: prvi je taj što ste Gaskonjac, a drugi što ste moj sin. Ne izbjegavajte dobre prilike i puštajte se u pustolovine. Naučio sam vas kako se vlada mačem. Imate željezno koljeno i čeličnu ruku; potucite se u svakoj prilici; po-bijte se, to prije što su dvoboji zabranjeni te se zbog toga traži i dvaput više hrabrosti za borbu. Nemam, dragi sine, nego petnaest škuda koje vam mogu dati, ovoga konja i savjete koje ste čuli. Vaša će mati tome dodati recept melema što ga je dobila od neke Ciganke i koji ima čudotvornu sposobnost da liječi svaku ranu ako ona ne dosegne srce. Koristite se svim tim i živite sretno i dugo. Nemam tome dodati ništa više do jednu riječ, a to je zapravo jedan primjer

3

koji ću vam predočiti, ne moj, jer ja lično nisam nikada bio na dvoru budući da sam kao dobrovoljac učestvovao jedino u vjerskim ratovima, nego želim govoriti o gospodinu de Trevilleu (de Trevij) koji je nekada bio moj susjed i koji je imao čast da se kao dijete igra s našim kraljem Ljudevitom XIII, kojega neka bog očuva! Ponekad su se njihove igre pretvarale u bitku, a u tim bitkama kralj nije uvijek bio jači. Udarci što ih je primio potakli su ga na poštovanje i prijateljstvo prema gospodinu de Trevilleu. Kasnije, kad je prvi put putovao u Pariz, gospodin Treville potukao se s drugima pet puta. Od smrti pokojnog kralja pa do punoljetnosti mladog kralja, ne računajući ratove i opsade, potukao se sedam puta, a od te punoljetnosti do danas možda stotinu puta! I usprkos svim naredbama, zapovijestima i hapšenjima, sada je on kapetan mušketira, to jest starješina jedne od Cezarovih legija koju kralj visoko cijeni, a koje se gospodin kardinal boji, on za kojega se zna da se ne boji baš bilo čega. Uz to gospodin de Treville zarađuje deset hiljada škuda godišnje, to je dakle vrlo veliki gospodin. A počeo je kao i vi. Pođite k njemu s ovim pismom i ugledajte u njega, da bi i vama bilo kao što je i njemu.Na to gospodin d'Artagnan otac pripaše sinu svoj vlastiti mač, nježno ga poljubi u oba obraza i blagoslovi ga.Pošto je izašao iz očinske sobe, mladić nađe majku koja ga je čekala s čuvenim receptom čiju su veoma čestu upotrebu imali izazvati savjeti što smo ih upravo izložili. Ovdje je rastanak bio duži i nježniji nego rastanak s ocem, ali ne zato što gospodin d' Artagnan ne bi volio svoga sina, svog jedinog potomka, nego je gospodin d'Artagnan bio muškarac i znao je da je za muškarca nedostojno ako se prepusti svojim osjećajima, dok je gospođa d Artagnan bila žena i, povrh toga, majka. Ona je dugo plakala i - kažimo to u prilog gospodina d'Artangnana sina - unatoč njegovu nastojanju da ostane miran, kao što se to i dolikuje jednom budućem mušketiru, njegova vlastita priroda ga je izdala te on Proh mnogo suza, od kojih je uz najveći napor uspio sakriti tek polovicu.

4

Istoga dana mladić pođe na put snabdjeven sa tri roditeljska P Klana koje je sačinjavalo, kako smo već rekli, petnaest škuda, stavv pismo za gospodina de Trevillea. Kao što se može i pretpo-*viti, savjete je otac dao povrh toga kao dodatak.S takvim vodičem u džepu mladi je d'Artagnan bio moralno i fizički vjerna kopija Cervantesova junaka s kojim smo ga tako sretno usporedili kad su nam dužnosti historičara nalagale da ocrtamo njegov lik. Don Kihot je vjetrenjače smatrao divovima a ovce vojskama, a d'Artagnan je svaki smiješak uzimao kao uvredu a svaki pogled kao izazov. Posljedica toga bila je da je od Tarbesa (Tarb) do Meunga stalno držao stisnutu pest i da je jedno s drugim deset puta na dan prinosio ruku dršku svojega mača, premda mu se pesnica nije spustila ni na čije lice, a ni mač nije ni jednom izašao iz svojih korica. Nije se radilo o tome da jadno kljuse ne bi izazvalo smiješak na licima prolaznika, ali je iznad konja zveckao mač takve veličine da je bio dostojan poštovanja, a opet iznad mača žarile su se oči koje su bile više okrutne nego ponosne te su prolaznici prigušivali svoju veselost, ili ako veselost nisu mogli obuzdati, nastojali su u najmanju ruku da se smiju samo jednom stranom lica, kao antičke maske. Prema tome d'Artagnan je ostao potpuno netaknut u svome dostojanstvu i osjetljivosti sve dok nije stigao u taj nesretni gradić Meung.Ali ovdje, sišavši s konja pred vratima gostionice »K slobodnom mlinaru«, a da mu nitko, ni gostioničar, ni sluga, ni ko-njušar, nije prihvatio uzde ili pridržao kamen na koji je sjahao, d'Artagnan spazi na poluotvorenom prozoru u prizemlju nekog plemića lijepa stasa i otmjena izgleda, iako donekle namrgođena u licu, kako razgovara s dvjema osobama koje su ga, tako se bar činilo, slušale s poštovanjem. Posve je prirodno što je d'Artagnan, s obzirom na svoje navike, povjerovao da je upravo on predmet toga razgovora, te zato osluhne. Ovaj put d'Artagnan se bio prevario samo upola: nije o njemu bila riječ, nego o njegovu konju. Plemić je, izgleda, svojim slušateljima nabrajao sve njegove kvalitete, a budući da su ti ljudi - kao što sam rekao - iskazivali (tako se barem moglo zaključiti) veliko poštovanje prema njemu, oni bi svaki čas prasnuli u smijeh. A kako je bio

5

dovoljan i jedan polusmiješak da uzbudi mladićevu razdražljivost, lako je razumjeti kakav je dojam na njega ostavljala ova bučna veselost.Ali d'Artagnan je najprije želio da razabere fizionomiju tog bezobraznika koji mu se rugao. On uperi svoj ponosit pogled u stranca i otkrije u njemu čovjeka od četrdeset do četrdeset i pet godina, crnih i oštrih očiju, blijeda lica, vrlo izražena nosa i crnih, vrlo pažljivo oštucanih brkova. Imao je dolamu i kratke hlače ljubičaste boje s podvezicama iste boje bez drugog ukrasa osim običnih proreza kroz koje se vidjela košulja. Premda nove, te hlače do koljena, kao i dolama, izgledale su izgužvano kao putna odjeća dugo zatvorena u škrinji. D'Artagnan je sve to vidio brzinom vrlo pažljiva promatrača i bez sumnje pod utjecajem nekog instinktivnog osjećaja koji mu je govorio da će ovaj neznanac odigrati veliku ulogu u njegovu budućem životu.

I sada, upravo u času kad je d'Artagnan upravio svoj pogled prema plemiću u ljubičastoj dolami, ovaj je na račun bearnskog kljuseta dobacio jednu od svojih najduhovitijih i najdubljih do-sjetaka, te njegova dva slušača prasnuše u smijeh, a i on sam, suprotno svojim navikama, očigledno dopusti sebi pogrešku, ako se tako može reći, te se i na njegovu licu pojavi blijedi osmijeh. Nije bilo nikakve sumnje u to da je d'Artagnan ovaj put doista izazvan. I tako, potpuno obuzet ovim uvjerenjem, on nabije sebi kapu na oči i, nastojeći da oponaša neke ljude dvorskog držanja koje je vidio u Gaskonji među gospodom na proputovanju, uputi se naprijed s jednom rukom na dršku mača a drugom položenom na kuk. Na žalost, kako je nastupao tako je u njemu rastao gnjev zasljepljujući ga sve više i više, te umjesto dostojanstvenog i ponosnog govora što ga je bio pripremio da bi neznanca izazvao, na jezik mu ne dođe ništa drugo do grubih riječi koje je popratio bijesnom gestom.- Ej, gospodine! - poviče. - Gospodine, vi što se skrivate iza toga prozora! Da, vi, kažite mi, dakle, zašto se vi smijete, pa ćemo se smijati zajedno!

6

Plemić polagano podigne pogled s konja na konjanika, kao da mu je trebalo nešto vremena da bi shvatio kako su upravo njemu upućene ove tako čudne riječi. Zatim, pošto više nije bilo nikakve sumnje u to, njegove se obrve malo nabraše, a nakon jedne prilično dugačke stanke, s ironičnim i bezobraznim naglaskom koji nije moguće opisati, on uzvrati d'Artagnanu:- Ja ne govorim s vama, gospodine.- Ali ja govorim s vama! - poviče mladić gotovo izbezumljen zbog te mješavine bezobrazluka i dobrog ponašanja, pristojnosti i prezira.Neznanac ga je još trenutak gledao lagano se smiješeći, a onda, povukavši se s prozora, polako izađe iz gostionice te se zaustavi na dva koraka od d'Artagnana, ispred njegova konja. Njegovo mirno držanje i posprdni izraz udvostručili su veselost onih s kojima je prije razgovarao i koji su i dalje ostali kod prozora.Videći ga kako mu prilazi, d'Artagnan povuče za čitavu jednu stopu mač iz korica.Taj konj je neosporno, ili bolje reći, taj je konj bio u svojoj mladosti pravi ljutić - doda neznanac nastavivši sa svojim primjedbama i obraćajući se svojim slušačima na prozoru, činilo se Kao da uopće ne primjećuje bijes d'Artagnana koji se u međuvremenu postavio između njega i njih. - Ova boja dobro je poznata u botanici, ali dosad viđala se vrlo rijetko na konjima.~ KonJu se smije onaj koji nema hrabrosti da se smije bu!»poaaru! - poviče gnjevno Trevilleov štićenik.- Ja se ne smijem često, gospodine - odgovori neznanac - što i sami možete razabrati po izrazu moga lica, ali ipak pridržavam sebi pravo da se smijem onda kad mi se svidi.- A ja - poviče d'Artagnan - ne dopuštam nikome da se smije kad se to meni ne sviđa.- Zaista, gospodine? - nastavi neznanac što je mirnije mogao. - Dakle dobro, imate potpuno pravo! - I on, okrenuvši se na petama, htjede ući u gostionicu kroz vrata uz koja je d'Artagnan, kad je dolazio, vidio osedlana konja.

7

- Ali d'Artagnan nije bio čovjek takva karaktera da olako pusti nekog koji je imao drskosti da mu se ruga. Izvuče svoj mač sasvim iz korica i pojuri za njim vičući:- Okrenite se, okrenite se dakle, gospodine koji se sprdate, da vas ne udarim po leđima.- Udariti, mene! - izusti neznanac okrenuvši se na petama i pogledavši mladića začuđeno i s prezirom. - Hajde, hajde, dragi moj, vi ste ludi!Zatim, poluglasno i kao da govori sam sa sobom:- Šteta! Kakvo otkriće za Njegovo veličanstvo, koje na sve strane traži hrabre ljude da ih regrutira za svoje mušketire!No jedva što je to izgovorio, kad d'Artagnan upravi na njega tako žestok udarac mačem, te bi mu to vjerojatno bilo posljednje zadirkivanje u životu da nije vješto odskočio natrag. Neznanac tada shvati da više nema šale, te izvuče svoj mač, pozdravi protivnika i zauze stav borbenog iščekivanja. Ali istog trenutka ona dva slušača zajedno s gostioničarom navale na d'Artagnana i stanu ga snažno udarati batinama i žaračima. Obrat je bio tako brz i potpun, da je d'Artagnanov protivnik, dok se mladić okrenuo da se obrani od ove kiše udaraca, mirno vratio mač u korice te umjesto da postane učesnik u borbi, postao samo gledalac, a tu ulogu odigrao je svojim uobičajenim mirom, premda mrmljajući:- Đavo neka nosi sve Gaskonjce! Posadite ga na njegova narančastog konja i neka ide!- Ali ne prije nego što te ubijem, kukavico! - vikao je d' Artagnan braneći se što je bolje mogao i ne odstupajući ni koraka pred trojicom neprijatelja koji su ga obasipali udarcima.- Još jedna gaskonada - mrmljao je plemić. - časti mi, ovi su Gaskonjci nepopravljivi. Nastavite dakle s tim plesom kad on to želi po svaku cijenu. Kad se umori, sam će reći da mu je dosta.Ali neznanac nije još znao s kakvom vrstom tvrdoglavca ima posla. D'Artagnan nije bio čovjek kadar da moli milost. Borba se dakle produži još nekoliko časaka, ali iscrpljen, d'Artagnan napokon ispusti svoj mač što ga je jedan udarac batinom bio prepolovio. Jedan drugi

8

udarac, koji ga dohvati u čelo, obori ga gotovo u isti mah zalivši ga krvlju. Mladić je ležao gotovo onesviješten.10To je bilo baš onog časa kad su sa svih strana trčali građani da vide što se događa. Gostioničar, bojeći se skandala, uz pomoć svojih slugu unese ranjenika u kuhinju gdje mu ukazaše pomoć.Što se tiče plemića, on se vrati na svoje mjesto uz prozor odakle je s nemirom stao promatrati svu ovu gomilu koja mu je svojim prisustvom očigledno smetala.- No kako je onom goropadniku? - upita okrenuvši se pošto su zaškripala vrata na kojima se pojavi gostioničar što je došao da ga upita za zdravlje.- Vaša ekscelencija je živa i zdrava? - upita gostioničar.- Dakako, živ sam i zdrav, dragi moj, ali pitam vas što je s našim mladićem.- Bolje mu je - odgovori gostioničar - ali pao je u nesvijest.- Zaista? - odvrati plemić.- Ali prije negoli je pao u nesvijest, skupio je sve svoje snage da vas zove i izaziva.- To je dakle sam đavo koji prkosi u njemu! - poviče neznanac.- O, ne! Vaša ekscelencijo, nije to đavo - odgovori gostioničar s pokretom punim prezira - jer kad se onesvijestio, mi smo ga pretražili. U svojoj torbi ima samo jednu košulju, a u kesi svega dvanaest škuda, što mu nije smetalo da prije no što će se onesvijestiti kaže kako biste se vi bili odmah pokajali da se tako što dogodilo u Parizu, a ovako ćete se pokajati tek kasnije.- To će onda biti kakav prerušeni princ - reče neznanac hladno.- Ja sam vam to rekao, ekscelencijo, da biste se znali čuvati - dometne gostioničar.- Nije nikoga spominjao u svome bijesu?- Jeste. Udarajući po džepu govorio je: »Vidjet ćemo što će gospodin de Treville reći o ovoj uvredi nanesenoj njegovu štićeniku!«- Gospodin de Treville? - ponovi neznanac vrlo pažljivo. Onda je udarao po svome džepu spominjući ime gospodina de Trevillea?...

9

Slušajte, dragi moj, dok je vaš mladić bio u nesvijesti, vi ste, ja sam u to potpuno siguran, pregledali i taj njegov džep, zar ne? što je bilo u njemu?- Jedno pismo naslovljeno na gospodina de Trevillea, muške-tirskog kapetana.- Zaista?- Kako rekoh, ekscelencijo.Gostioničar, koji nije bio obdaren velikom oštroumnošću, nije 1 primijetio dojam što ga njegove riječi ostaviše na neznančevu cu- Neznanac napusti svoje mjesto uz prozor, gdje je stalno bio Pnslonjen laktima, i nabra nemirno obrve.11- Dovraga! - promrmlja kroz zube. - Nije li mi možda Treville poslao tog Gaskonjca? On je vrlo mlad, ali udarac mača je udarac mača bez obzira na dob onoga koji daje taj udarac, a čovjek će manje sumnjati u dijete nego u nekog drugog. Ponekad je dovoljna tek neznatna smetnja, pa da se omete veliki plan.I neznanac zastane nekoliko trenutaka razmišljajući.- Slušajte, gostioničaru, hoćete li me osloboditi tog mahnica? Uistinu, ja ga ne mogu ubiti, a ipak - doda on hladnim i prijetećim izrazom - ipak mi smeta. Gdje je sada?- U sobi moje žene na prvom katu, gdje ga previjaju.- Gdje su mu odjeća i torba? Je li skinuo dolamu?- Sve je to ostalo dolje u kuhinji. Ali ako vam smeta taj mladi luđak ...- Razumije se da mi smeta. On je u vašoj gostionici izazvao skandal kakav pošteni ljudi ne mogu podnijeti. Idite, pripremite mi račun i obavijestite mog slugu.- Što? Zar nas gospodin već ostavlja?- Pa vi to već znate, jer sam vam dao nalog da mi osedlate konja. Ili me možda niste poslušali?- Jesam! I kao što je vaša ekscelencija mogla vidjeti, vaš je konj kod ulaza, posve spreman za put.- Dobro. Učinite dakle što sam vam rekao.- Oho! - reče gostioničar sam sebi. - Da se nije uplašio tog dječaka?

10

Ali ga meznančev zapovjednički pogled presiječe. On ponizno pozdravi i izađe.- Taj nitkov ne treba da vidi Miladv (miledi)1 - nastavi neznanac u sebi. - Ona će svakog časa stići, čak je već i u zakašnjenju. Naposljetku, najbolje će biti da uzjašem konja i da joj pođem u susret... Kad bih samo mogao znati što sadrži to pismo upućeno Trevilleu!Mrmljajući tako, neznanac se uputi prema kuhinji.Gostioničar, koji više nije sumnjao da je upravo prisustvo toga mladića otjeralo neznanca iz njegova svratišta, bio se u međuvremenu popeo u sobu svojoj ženi, gdje nađe d'Artagnana, koji se već osvijestio. Predočivši mu najprije da bi zbog svađe s jednom tako uglednom ličnošću - jer po gostioničarevu mišljenju neznanac je zaista bio neka vrlo ugledna ličnost - mogao imati neprilika s policijom, on nagovori d'Artagnana da usprkos svojoj slabosti ustane i nastavi put. Napola bez svijesti, bez dolame i s glavom umotanom u krpe, d'Artagnan se dakle podiže i uz gostioničarevu pomoć stane silaziti. Međutim, pošto je stigao u kuhinju, prvi koga je ugledao bio je čovjek koji ga je izazvao:1 Miladv, engleska riječ, naslov za gospođe u krugovima engleskog plemstva. U našem tekstu taj naziv zamjenjuje ime koje doznajemo tek u drugoj knjizi. - (Op. prev.)12stajao je napolju pokraj velike kočije u koju su bila upregnuta dva krupna normanska konja i mirno čavrljao.Njegova sugovornica, kojoj je glava bila kao uokvirena pro-zorčićem na vratima kola, imala je od dvadeset do dvadeset i dvije godine. Već smo vidjeli kakvom je brzinom d'Artagnan umio uočiti sve osobine jedne fizionomije. On je dakle pri prvom pogledu spazio da je ta žena mlada i lijepa. Ta ljepota iznenadila ga je to više što su žene u južnim krajevima, gdje je on dosad živio, izgledale posve drukčije. Bila je to blijeda i plava žena s dugom kovrčavom kosom što joj je padala na ramena, velikih i plavih sanjalačkih očiju, rumenih usana i ruku poput alabastra. Uputila se s neznancem u vrlo živ razgovor.

11

- Dakle, njegova preuzvišenost ini je zapovjedila... - rekla je dama.- Da se smjesta vratite u Englesku i da joj odmah javite ako bi vojvoda napustio London.- A što se tiče drugih uputstava za mene? - upita lijepa putnica.- Ona se nalaze u ovoj kutiji, koju nemojte otvoriti dok ne stignete na drugu stranu La Mancha (La Manš).- Vrlo dobro. A što ćete vi?- Vraćam se u Pariz.- Ne kaznivši tog bezobraznog mladića?Neznanac upravo htjede odgovoriti, ali u času kad je već bio zaustio, d'Artagnan, koji je sve čuo, skoči na prag kuće.- Taj bezobrazni mladić kaznit će druge - poviče on - i nadam se da mu onaj kojega treba kazniti ovaj put neće pobjeći, kao što je pobjegao prvi put.- Neće mu pobjeći? - prihvati neznanac nabravši obrve.- Pretpostavljam da se nećete usuditi pobjeći u prisustvu jedne žene.- Razmislite! - poviče Miladv videći plemića kako je rukom dohvatio mač - razmislite, i najmanje zakašnjenje može sve upropastiti!- Imate pravo - odgovori neznanac. - Pođite dakle svojim putem, a ja idem svojim.I pozdravivši damu naklonom glave, on skoči na svoga konja, dok je kočijaš već žestoko udarao konje zapregnute u kočiju. Dvoje sugovornika krenuše dakle u galopu udaljujući se cestom u suprotnim pravcima.- A vaš račun! - poviče gostioničar, čija se naklonost prema putniku preobratila u dubok prezir čim je vidio kako se ovaj udaljuje ne plativši račun.- Plati, ništarijo! - vikne neznanac svome sluzi jašući u galopu. Sluga baci gostioničaru pod noge dva ili tri srebrnjaka i pojuri u galopu za svojim gospodarom.13- Kukavico! Nitkove! Lažni plemiću! - vikao je d'Artagnan pojurivši i on za slugom.

12

Ali ranjenik je još bio preslab da bi podnio takvo uzbuđenje. Jedva što je učinio deset koraka, kadli mu je zašumjelo u ušima i smračilo mu se pred očima. Krvava magla spusti mu se na oči i on padne nasred ceste vičući i dalje:- Kukavico! Kukavico! Kukavico!- On je zaista prava kukavica - promrmlja gostioničar pri-bližujući se d'Artagnanu i nastojeći da se takvim laskanjem izmiri s jadnim mladićem, kao ono u basni čaplja s pužem.- Prava kukavica - mrmljao je d'Artagnan - ali ona je prava ljepotica!- Koja ona? - upita gostioničar.- Mi!ady - prošapta d'Artagnan. I po drugi put se onesvijesti.- Svejedno je - reče gostioničar - izgubio sam dvojicu, ali ostaje mi ovaj, a njega ću zadržati najmanje nekoliko dana, u to sam siguran. To će ipak biti dvanaest škuda dobitka.Zna se da je dvanaest škuda bilo sve što je preostalo u d'Ar-tagnanovoj kesi.Gostioničar je računao s dvanaest dana bolovanja, po škudu na dan, ali pravio je račun bez gosta. Sutradan, već u pet sati ujutro, d'Artagnan se digao, sam je sišao u kuhinju i pored nekih drugih začina, kojih nam popis nije stigao do ruku, zatražio je vina, ulja i ružmarina, te prema receptu što mu ga je dala majka napravi melem kojim namaza svoje mnogobrojne rane. Sam je promijenio zavoje i odbio svaku liječničku pomoć. Zahvaljujući bez sumnje ljekovitosti ciganskog melema, a možda i odsutnosti bilo kakvog liječnika, d'Artagnan se osovio na noge još iste večeri i malo-pomalo ozdravio je do sutradan.Ali kad htjede platiti račun za ružmarin, ulje i vino, jedini svoj trošak, jer je uspio održati apsolutnu dijetu, za razliku od svog žutog konja, koji je po riječima gostioničara pojeo triput više nego što bi čovjek svojim razumom mogao pretpostaviti s obzirom na njegovu mršavost, d'Artagnan ne nađe u svome džepu ništa drugo osim svoje male kese od otrcana velura i dvanaest škuda u njoj. Pismo adresirano na gospodina de Trevillea bilo je nestalo.

13

Tada započne s velikom strpljivošću tražiti pismo, prevrtao je svoje džepove i torbu te ih je prevrnuo dvadeset puta, otvarao je i zatvarao svoju kesu, ali pošto se uvjerio da se pismo ne može pronaći, njega i po treći put obuze srdžba da mu zamalo nije i opet bilo potrebno da zatraži vina, ulja i ružmarina. Videći naime tog opasnog mladog čovjeka kako se uzrujava i kako se prijeti da će sve u kući porazbijati ako se ne nađe njegovo pismo, gostioničar zgrabi nekakvu motku, njegova žena držak od metle, a14sluge one iste batine s kojima su se već jučer bili poslužili, pa je sve bilo potpuno spremno za novi obračun.- Moje pismo, moja preporuka! - vikao je d'Artagnan. - Gdje je moje pismo, sto mu bogova! Ako se ne nađe, podavit ću vas sve kao svračke!Na žalost, jedna je okolnost spriječila mladića da izvrši svoj naum. Kao što smo već rekli, u prvoj tučnjavi njegov je mač bio prebijen na dva dijela, a to je on u međuvremenu potpuno zaboravio. Zato mu se i dogodilo da je, isukavši mač, sada ugledao u svojoj raci samo komadić oštrice dugačak po prilici osam do deset palaca, koji je gostioničar bio brižljivo spremio u korice. A što se tiče ostatka oštrice, gazda ga je vješto sakrio da od njega napravi šiljak za nadijevanje slanine u meso.Ali ovo razočaranje vjerojatno ne bi bilo zaustavilo našeg razbješnjelog mladića da se gostioničar nije dosjetio kako je zahtjev njegova gosta potpuno opravdan.- Ali, zapravo - reče gostioničar spuštajući svoju motku - gdje je to pismo?- Da, gdje je to pismo? - poviče d'Artagnan. - Da vam najprije kažem, to pismo je za gospodina de Trevillea, i treba ga naći, jer ako se ne pronađe, on će već naći načina da dođe do njega!Ova prijetnja uspjela je uplašiti gostioničara. Poslije kralja i gospodina kardinala, gospodin de Treville bio je čovjek čije se ime možda najviše spominjalo među vojnicima, a također i među samim građanima. Tu je, istina, bio i otac Joseph (Žozef), ali njegovo su ime

14

spominjali samo šapćući, jer tako je velik bio strah što ga je ulijevala siva eminencija, kako su obično zvali ovog kardinalova pouzdanika.Zato gostioničar odbaci svoju motku daleko od sebe, naredi svojoj ženi da učini to isto s drškom od metle, a svojim slugama zapovjedi da bace batine. Poslije toga dao je primjer ostalima šta treba da rade; sam se bacio u potragu za izgubljenim pismom.- Je li u tom pismu bilo štogod dragocjena? - upita gostioničar nakon što je nekoliko časaka uzalud tražio pismo.- Razumljivo! - viknu Gaskonjac, koji je držao da će mu to pismo omogućiti da se probije čak na dvor. - U njemu je bilo moje imanje!- Vrednosni papiri? - upita uznemireno gostioničar.- Bonovi za posebnu blagajnu Njegova Veličanstva - saopći d'Artagnan, koji je, vjerujući da mu ta preporuka otvara put u kraljevu službu, bio siguran da ne laže dajući gostioničaru ovako sumnjiv odgovor.- Dovraga! - klone gostioničar pun očajanja.- Ali nije to važno, nije važan novac - nastavi d'Artagnan s gaskonjskom drskošću. - Pismo je glavno. Više bih volio da sam izgubio hiljadu pistola nego to pismo.15Ne bi bio ništa riskirao ni da je rekao dvadeset hiljada, ali ga je u tome spriječila njegova mladenačka skromnost.Odjednom kao da je bljesak svjetla ozario gostioničarevo lice. On se bio strašno uzrujao što se pismo ne može naći.- To pismo nije uopće izgubljeno - povikne gostioničar.- što? - pogleda d'Artagnan.- Ne, nego vam je oduzeto.- Oduzeto? A tko ga je uzeo?- Onaj plemić koji je jučer bio ovdje. On je ušao u kuhinju gdje je bila vaša dolama. Tamo je ostao sam. Kladio bih se da gaje on ukrao.- Mislite? - odgovori d'Artagnan malo vjerujući u takvu mogućnost. On je bolje nego itko znao da to pismo ima neku vrijednost jedino za njega te nije vidio nikakva razloga da bi mu ga tko ukrao. U stvari,

15

nitko od slugu i nitko od putnika ne bi se mogao okoristiti tim papirom.- Vi dakle kažete da sumnjate u onog bezobraznog plemića?- doda d'Artagnan.- Ne da sumnjam, nego sam potpuno siguran u to - odgovori gostioničar. - Kad sam mu rekao da je vaše gospodstvo štićenik gospodina de Trevillea i da vi imate čak i pismo za tog slavnog plemića, on se jako uznemirio i upitao me gdje je to pismo. Zatim je odmah otišao u kuhinju gdje je znao da se nalazi vaša dolama.- Dakle, on me je pokrao - zaključi d'Artagnan. - Tužit ću ga gospodinu de Trevilleu, a on će ga tužiti kralju.Zatim dostojanstveno izvadi iz džepa dvije škude i pruži ih gostioničaru, koji ga sa šeširom u ruci isprati do vrata. Tada mladić uzjaše svog žutog konja koji ga bez ikakvih neprilika donese pred Pariz, do vrata Saint-Antoine (Sent Antoan). Ovdje je d'Artagnan prodao konja za tri škude, i to je bilo vrlo dobro plaćeno ako se uzme u obzir da je životinju bio sasvim iscrpio na posljednjem putovanju. A također ni konjski trgovac, kome je d'Artagnan za navedene tri sude, to jest za devet livra, dao konja, nije krio pred mladićem da mu je platio tu pretjeranu cijenu samo zbog neobičnosti boje njegova živinčeta.D'Artagnan je dakle ušao u Pariz pješke. Noseći pod pazuhom mali zavežljaj, hodao je sve dotle dok nije našao sobu za spavanje koja je odgovarala skromnosti njegovih sredstava. Ta soba bila je neka vrst mansarde, a nalazila se u ulici des Fossoveurs (de Fosoajer) blizu Luksemburga.Plativši kaparu, d'Artagnan se useli u svoju nastambu, provede ostatak dana ušivajući na svojoj dolami i hlačama gajtan što ga je njegova majka bila skinula s jedne gotovo nove dolame gospodina d'Artagnana oca i što mu ga je bila dala krišom. Zatim je otišao na Quai de la Ferraille (Ke de la Feraj) da mu tamo postave novu oštricu na mač, a onda se vrati u Louvre (Luvr) dabi se kod prvog mušketira koga sretne raspitao gdje stanuje gospodin de Treville. Ta zgrada nalazila se u ulici Vieux-Colombier (Vje

16

Kolombie), to jest upravo u susjedstvu one kuće u kojoj je d'Artagnon bio iznajmio sobu. Ova posljednja okolnost njemu se pričinila kao sretan znak koji je obećavao uspjeh njegovu pothvatu.Poslije toga, zadovoljan načinom kako se bio ponio u Meungu, bez grižnje savjesti zbog onoga što je prošlo, pun povjerenja u sadašnjost i nade u budućnost, d'Artagnan pođe na spavanje te zaspa upravo junački.Taj njegov san bio je još uvijek san pravog provincijalca, te potraja do devet sati ujutro. Tada se digao da bi otišao k znamenitom gospodinu de Trevilleu, koji je po mišljenju njegova oca bio treći čovjek u kraljevini.

16IIPREDSOBLJE GOSPODINA DE TRfiVILLEA

gospodin de Troisvilles (de Troavil), kako se još zvala tf^SfeS^ njegova obitelj u Gaskonji, odnosno gospodin de Tre-ville, kako je on sam sebe nazvao u Parizu, uistinu je sve započeo kao i d'Artagnan, to jest bez ijedne pare u džepu, ali s imutkom što se

17

sastojao od odvažnosti, duha i odlučnosti. Jer i najsiromašniji plemić, kojemu su njegove vlastite nade jedino nasljedstvo od roditelja, često s takvim imutkom dobiva više nego najbogatiji perigordski ili berijski plemić. Što se tiče gospodina de Trevillea, njegova bezobrazna hrabrost, a isto tako i njegova još bezobraznija sreća u doba kad su udarci padali kao tuča, dovele su ga na vrh onih strmih stepenica koje se zovu blagonaklonost dvora, a po kojima se on uspinjao hvatajući odjednom po četiri stepenice.On je bio kraljev prijatelj. Kralj je, kao što je svakome poznato, neobično poštivao uspomenu svoga oca Henrika IV, kod kojega je de Trevilleov otac vjerno služio u ratovima protiv Lige. No umjesto gotova novca, koji je Bearnezu nedostajalo cijelog života, te je svoje dugove plaćao dosjetkama, dakle jedinom stvari koju nikada nije morao uzajmljivati - Henrik IV je, dakle, kako smo rekli, u nedostatku gotova novca poslije predaje Pariza ovlastio de Trevilleova oca da uzme za svoj grb zlatnog lava na crvenom polju s geslom: Fidelis et fortis.* To je mnogo za ugled jednog čovjeka, ali je premalo za njegovo blagostanje. I tako, kad je ovaj znameniti prijatelj velikog Henrika IV umro, on je kao jedino nasljedstvo ostavio sinu svoj mač i svoje geslo. Zahvaljujući ovom dvostrukom daru i neokaljanom imenu koje ga je pratilo, gospodin de Treville je primljen u kuću mladog princa, gdje se tako dobro služio svojim mačem i gdje je bio tako vjeran svome geslu, da je Ljudevit XIII, koji se ubrajao među dobre mačevaoce u kraljevini, običavao govoriti da bi svakome prijatelju koji se želi pobiti predložio da za sekundanta uzme najprije njega, dakle Ljudevita XIII, a onda de Trevillea. Možda čak de Trevillea prije nego njega. Uistinu, Ljudevit XIII bio je doista naklonjen de Trevilleu. To je bila kraljevska sklonost, sebična sklonost, ali to ipak ne znači da nije bila sklonost. Bilo je to ono nesretno vrijeme kad su mogućnici svim silama nastojali da se okruže ljudima kakav je1 Vjeran i hrabar.bio de Treville. Mnogo je bilo ljudi koji su za sebe mogli tražiti pridjev hrabar, dakle pridjev koji je bio drugi dio de Trevilleova

18

gesla, ali malo je bilo plemića koji su mogli tražiti da im se dade pridjev vjeran, koji je bio prvi dio toga gesla. De Treville bijaše jedan od ovih posljednjih. Bila je to jedna od onih rijetkih priroda s inteligencijom poslušnom kao u pseta, sa slijepom hrabro-šću, s oštrim vidom, s rukom uvijek spremnom, kojoj su oči služile samo zato da vide s kim je kralj nezadovoljan, a ruke samo zato da bi mogle udariti po tom odvratnom čovjeku, pa bio on Besme Maurevers, Paltrot de Mere, Vitry ili tko mu drago. Uostalom, Trevilleu je dotad nedostajala samo prilika, ali on ju je čekao i obećavao je sebi da je neće propustiti nego da će je zgrabiti svom snagom ako se ikada pojavi nadohvat njegovih ruku. Zato je Ljudevit XIII imenovao de Trevillea kapetanom svojih mušketira, koji su zbog svoje odanosti, ili bolje reći zbog svog fanatizma bili za nj ono što su obični vojnici bili za Henrika III, ili što je škotska garda bila za Ljudevita XI.Sto se toga tiče, ni kardinal - sa svoje strane - nije zaostajao za kraljem. Kad je vidio kakvom se strašnom elitom okružio Ljudevit XIII, taj drugi, ili bolje reći taj prvi kralj Francuske, odlučio je da i on isto tako stvori sebi gardu. On je dakle imao svoje mušketire isto tako kao i Ljudevit XIII svoje, pa se vidjelo kako te dvije protivničke sile u svim francuskim provincijama, a također i u stranim državama, skupljaju za svoju službu ljude koji su postali čuveni zbog svojih jakih udaraca mačem. Uveče, kod partija šaha, Richelieu (Rišlje) i Ljudevit XIII često su se prepirali o vrijednosti svojih najamnika. Svaki je hvalio držanje i hrabrost svojih ljudi, a izražavajući se glasno protiv dvoboja i tučnjava, oni su ih potajno podstrekavali. Iskazivali su istinski bol ili neumjerenu radost zbog pobjede ili poraza svojih ljudi. Tako bar tvrde memoari jednog čovjeka koji je doživio nekoliko takvih poraza i mnoge pobjede.Treville je znao slabu stranu svoga gospodara i upravo je toj činjenici dugovao dugu i stalnu naklonost jednog kralja koji za sobom nije ostavio glas da je bio naročito vjeran svojim prijateljima. On je svoje mušketire tjerao da pred kardinalom Armandom Duplessisom (Arman Diplesi) paradiraju s podrugljivošću zbog koje su se od

19

srdžbe kostrušili sijedi brkovi Njegove preuzviše-nosti. Treville se izvrsno razumijevao u način kako se ratuje u toj epohi: ako se nije živjelo na račun neprijatelja, živjelo se na račun svojih sugrađana, pa su njegovi vojnici i bili legija opasnih pljačkaša i pustahija koja nije slušala nikoga osim njega.Razdrti i raspojasani, pijani i goropadni kraljevi mušketiri, ili bolje mušketiri gospodina de Trevillea, punili su krčme, šetališta i javna igrališta galameći, sučući svoje brčine, zveckajući svojim mačevima i obi jesno gurkajući u rebra pripadnike garde18JAVNA B&LiOTEKA19U ZENICI770/9gospodina kardinala kad bi ih sreli. Mačeve su potezali nasred ulice i zbijali hiljade šala te bi pokatkad koji od njih bio i ubijen, ali u tom slučaju bio je siguran da će biti oplakan i osvećen. Sami su ubijali često, ali su znali da neće zbog toga pljesniviti u zatvoru: gospodin de Treville bio je tu da ih od toga oslobodi. Zbog toga su gospodina de Trevillea uvijek hvalili na sve moguće načine, bio im je naprestano na ustima, obožavali su ga. Ti ljudi, sve sami zločinci, drhtali su pred njim kao đaci pred učiteljem pokoravajući se svakoj pa i najsitnijoj njegovoj zapovijedi, uvijek spremni da se daju ubiti da bi sa sebe oprali ma i najmanji prijekor.Gospodin de Treville upotrijebio je tu moćnu silu najprije u korist kralja i njegovih prijatelja, zatim u svoju korist i u korist svojih prijatelja. Uostalom, u memoarima iz toga vremena koje je za sobom ostavilo toliko memoara, ne može se naći niti jedna tužba na tog čestitog plemića, pa čak ni od strane njegovih neprijatelja - a njih je imao jednako među ljudima od pera kao i među ljudima od mača - ne može se naći, kako smo rekli, niti jedna tužba na tog čestitog plemića da je on tražio ili primao nagradu za pojedine pothvate svojih najamnika. S rijetkom sposobnošću za spletke, koja ga je činila jednakim s najsposobnijim intrigama, on je ipak uspio ostati pošten. Osim toga, usprkos jakim udarcima mačem od kojih čovjek može

20

postati i hrom, i usprkos napornim vježbama koje čovjeka izmuče, on je postao jedan od najgalantni]ih posjetilaca ženskih odaja, jedan od najotmenijih udvarača, jedan od najduhovitijih kozera svoje epohe. 0 sreći gospodina de Trevillea govorilo se kao što se dvadeset godina prije toga govorilo o sreći Bassompierreovoj (Basompjer), a to nije . bila mala stvar. Kapetanu mušketira svi su se dakle divili, bojali su ga se i voljeli, a to predstavlja vrhunac čovjekove sreće.Ljudevit XIV potamnio je svojim jarkim sjajem sve male zvjezdice na svome dvoru, ali njegov otac, sunce pluribus impar1, dozvolio je svakom svom ljubimcu da ima vlastiti sjaj i svakom svom dvoraninu da zadrži svoju individualnu vrijednost. Osim jutarnjih audijencija kod kralja i kardinala bilo je tada u Parizu više od dvije stotine manjih jutarnjih audijencija. Audijencija kod Trevillea bila je jedna od najposjećenijih.Dvorište njegove palače, koja se nalazila u ulici Vieux-Colom-bier (Vje Kolombje), bilo je nalik na logor, i to od šest sati ujutro ljeti, a od osam sati zimi. Pedeset do šezdeset mušketira, koji kao da su se ovdje smjenjivali da bi ih uvijek bilo dovoljno na broju, šetali su onuda bez prestanka u ratnoj spremi i spremni na sve. Po jednom od velikih stepeništa, koje je zauzimalo toliko prostora da bi naša civilizacija na tom mjestu podigla čitavu jednu kuću, penjali su se i silazili Parižani koji su tužili ili molili, plemići iz provincije željni da budu unovačeni i lakeji okićeni svako-Većini nejednakojakim bojama, koji su gospodinu de Trevilleu nosili poruke svojih gospodara. U predsoblju, na dugačkim klupama što su bile postavljene uokolo, odmarali su se izabrani, a to znači oni koji su bili pozvani. Ovdje je od jutra do večeri vladao žamor, dok je u svom kabinetu, što se nalazio odmah uz to predsoblje, gospodin de Treville primao posjete, slušao žalbe, izdavao naređenja i, kao kralju sa njegova balkona u Louvreu, bilo mu je dovoljno da dođe do prozora pa da promotri ljude i oružje.Onog dana kad se ovdje pojavio d'Artagnan, skup je bio impozantan, osobito za pojmove jednog provincijalca koji je upravo stigao iz svog

21

kraja. Istina je da je taj provincijalac bio Gaskonjac i da su u to doba d'Artagnanovi zemljaci prije svega uživali glas ljudi koji se ne daju lako zaplašiti. U stvari, pošto bi se jednom probio kroz masivna vrata okovana dugačkim čavlima s četvrtastom glavom, čovjek bi se stvorio usred gomile ljudi naoružanih mačevima koji su se miješali u dvorištu, dovikivali, svađali se ili igrali među sobom. Da bi čovjek prokrčio sebi put kroz taj čudan vrtlog, morao je biti oficir, velikaš ili lijepa žena.Usred ovog meteža, našao se dakle naš mladić. Srce mu je drhtalo dok se probijao naprijed namještajući svoj dugačak šiljast mač uz svoje mršave noge i držeći jednu ruku na obodu svoga šešira s polusmiješkom zbunjena provincijalca koji želi ostaviti dobar dojam, čim bi prešao jednu grupu, slobodnije bi disao, ali osjetio je da se za njim okreću i da ga gledaju. I po prvi put u svome životu, d'Artagnan, koji je sve do toga dana imao vrlo dobro mišljenje o samome sebi, osjeti da je smiješan.Pošto je stigao na stepenište, postalo je još teže. Na prvim stepenicama nalazila su se četiri mušketira koji su se ovdje zabavljali izvodeći nekakvu vježbu, dok je deset ili dvanaest njihovih drugova čekalo pod stubištem na red da i oni zauzmu svoje mjesto u toj igri.Ta igra izvodila se tako da je jedan od njih, koji je stajao na gornjoj stepenici, s golim mačem u ruci sprečavao ili u najmanju ruku nastojao spriječiti drugu trojicu da se popnu.Ova trojica nasrtala su na njega svojim vrlo vitkim mačevima. U prvi mah d'Artagnan pomisli da su to mačevi s dugmetom na šiljku, kakvi se upotrebljavaju za učenje, ali ubrzo je uvidio - po nekim ogrebotinama - da je svaki mač, naprotiv bio našiljen i naoštren kako se samo može poželjeti. Međutim poslije svake ogrebotine smijali su se kao ludi ne samo gledaoci, nego i sami učesnici vježbe.Onaj koji je u tom času bio na stepenici izvrsno se branio držeći na udaljenosti svoje protivnike. Ostali oko njih stajali su u krugu. Pravilo je glasilo: čim je netko povrijeđen, mora napustiti igru i gubi svoj red za audijenciju u korist onoga koji ga je povrijedio. Za pet minuta trojica su bila povrijeđena - jedan u ruku,

22

2120drugi u bradu, treći u uho, a branilac stepenica ostao je pri tome netaknut. Prema prihvaćenim uvjetima, on je zbog toga stekao pravo da mu se tri puta prizna prednost pri čekanju na red.Premda je bilo teško izazvati kod njega čuđenje, no ne zato što se ne bi mogao, već što se nije htio čuditi, ova zabava je ipak začudila našeg putnika. U svome kraju, gdje se glave mogu tako brzo zagrijati, on nije vidio mnogo priprema dvoboja, ali gaskona-da ove četvorice igrača učinila mu se najboljom od svih za koje je dotad čuo čak i u Gaskonji. Učinilo mu se da su ga prenijeli u onu čuvenu zemlju divova u koju je kasnije bio stigao Guliver, i to ga je veoma uplašilo. A ipak, još nije bio na kraju: čekali su ga hodnik i predsoblje.U hodniku nije bilo barbe, tamo su se pričale priče o ženama; a u predsoblju govorilo se o dvoru. U hodniku d'Artagnan pocrveni, a u predsoblju zadrhta. Njegova živa i bujna mašta zbog koje je u Gaskonji mogao biti opasan za mlade sobarice, a koji put također i za mlade gospođe, nije nikada sanjala, čak ni u trenucima delirija, da postoji ni polovica ovih ljubavnih čuda, a ni četvrtina ovih galantnih pothvata u kojima su se isticala najpoznatija imena i o kojima su se spominjale najsitnije pojedinosti. Ali dok ga je njegova privrženost dobrim običajima u hodniku dovela u zabunu, njegovo poštovanje prema kardinalu doživjelo je u predsoblju nečuveni udarac. Tako je, na svoje veliko zaprepaštenje, d'Artagnan čuo kako se glasno kritizira politika od koje je Evropa drhtala, a isto tako i kardinalov privatni život, zbog čega su kažnjeni toliki visoki i moćni velikaši koji su pokušali da taj život pobliže istražuju. Taj veliki čovjek kojemu se gospodin d'Artagnan otac divio, služio je mušketirima gospodina de Trevillea za podsmijeh. Oni su se rugali njegovim krivim nogama i grbavim leđima. Neki su od njih pjevali rugalice gospođi d'Aiguillon (d'Egijon), njegovoj ljubavnici, i gespođi de Combalet (Kombale), njegovoj nećakinji, dok su drugi svoje poruge upravljali protiv paževa i vojnika--vojvoda, što se sve zajedno d'Artagnanu činilo kao čudovišna nemogućnost.

23

Ali kad bi usred šala na kardinalov račun tko odjednom spomenuo kraljevo ime, u tili čas kao da bi kakav čep iznenadno začepio ta podrugljiva usta. Svi bi se uplašeno ogledali oko sebe kao da se boje da je zid prema kabinetu gospodina de Trevillea suviše tanak. Međutim netko bi ubrzo kakvom aluzijom opet skrenuo razgovor na Njegovu preuzvišenost pa bi zavladala opća larma u kojoj ne bi ostao pošteđen nijedan kardinalov postupak.- Nema sumnje, svi će ovi ljudi biti bačeni u Bastilju i bit će obješeni - pomisli zaprepašteno d'Artagnan. - A i ja ću bez ikakve sumnje s njima, jer pošto sam ih čuo i razumio, smatrat će me njihovim učesnikom, što bi rekao moj gospodin otac, koji mi jetoliko preporučivao da poštujem kardinala, kad bi vidio u kakvo sam bezbožničko društvo upao?Zbog toga se, kao što svatko i pretpostavlja ne čekajući da to kažem, d'Artagnan nije usudio upuštati u razgovor. On je samo razrogačio oši i naćulio oba uha napevši svih pet svojih osjetila da ne propusti ništa od onoga što se ovdje događa, a usprkos povjerenju što ga je imao u očeve savjete, on je osjećao da ga i sklonosti i instinkti više podstičii da hvali nego da kudi nečuvene stvari kojih je postao svjedok.Ipak, s obzirom da je bio potpuno nepoznat ovoj gomili dvorana gospodina de Trevillea, i s obzirom da je to bio prvi put što ga ovdje vide, upitali su ga što želi. Na to pitanje d'Artagnan vrlo ponizno reče svoje ime i istakne da je zemljak gospodina de Trevillea, a komornika koji mu je to pitanje i postavio zamoli da mu kod gospodina de Trevillea ishodi kratku audijenciju, što mu ovaj pokroviteljski obeća istakavši da će to učiniti u pravo vrijeme i na pravom mjestu.Pošto je donekle došao k sebi od prvog iznenađenja, d'Artagnan je sada imao prilike da malo promotri odijela i fizionomije.Usred najbučnije grupe nalazio se vrlo visok mušketir ohola izgleda i tako neobično odjeven da je njegova odjeća privlačila pažnju. Barem toga časa on na sebi nije imao bluze koja sačinjava dio uniforme i koja uostalom nije ni bila strogo obavezna u tom vremenu smanjene

24

slobode ali i veće lične nezavisnosti. Mjesto toga imao je kaput modre boje priljubljen uz struk do koljena, dakako izblijeđen i izlizan, a iznad njega prekrasan opasač, izvezen zlatom koji je blistao kao kad se kapi vode kupaju na suncu. Dugačak ogrtač od tamnocrvena baršuna padao je vrlo skladno niz njegova ramena otkrivajući samo sprijeda onaj divan opasač na kome je visio ogroman mač.Ovaj mušketir upravo se bio vratio sa stražarskog mjesta i tužio se da je prehlađen te se od vremena do vremena prisiljavao da kašlje. Zbog toga je - kako je sam objasnio prisutnima - i uzeo ogrtač, a dok je govorio uzdignute glave gladeći dostojanstveno svoje brkove, svi su se oduševljeno divili njegovu zlatom izvezenom opasaču, a najviše od svih divio se d'Artagnan.- A šta ćete - govorio je mušketir - takva je moda. To je budalaština, ja to znam, ali moda je. S druge strane, treba ipak za nešto upotrijebiti naslijeđeni novac.- Ah, Porthos! (Portos) - poviče jedan od prisutnih. - Nemoj nas uvjeravati da ovaj opasač treba da zahvališ roditeljskoj Plemenitosti. Bit će da ti ga je dala ona dama s velom, s kojom sam te sreo prošle nedjelje kod vrata Saint-Honore (Sent-Onore).- Ne, na časnu i plemićku riječ, sam sam ga kupio, i to svojim vlastitim novcem - odgovori onaj kojeg smo opisali, a ime mu je Porthos.2322- Da - upadne jedan od mušketira - kao što sam i ja kupio ovu novu kesu novcem koji mi je moja ljubavnica gurnula u staru.- Govorim istinu - reče Porthos - a dokaz je to Što sam ga platio dvanaest pistola.Divljenje se udvostruči premda je sumnja i dalje trajala.- Zar nije istina, Aramis? (Arami) - obrati se Porthos jednom drugom mušketiru.Taj mušketir bio je sušta suprotnost onome koji mu se obratio nazvavši ga imenom Aramis. To je bio mlad čovjek od jedva dvadeset dvije do dvadeset tri godine, naivna i umiljata lica, crnih i

25

blagih očiju, zarumenjenih i baršunastih obraza nalik na breskvu u jesen. Na gornjoj usni njegovi su se brkovi zacrtavali u potpuno pravilnom obliku, a njegove ruke kao da se nisu smjele spustiti od straha da im vene ne nabreknu. Od vremena do vremena on bi štipao vrškove svojih ušiju da bi se na njima zadržalo nježno i providno rumenilo. Po običaju on je govorio malo i polagano, pozdravljao se vrlo učtivo, smijao se ne praveći buku i pokazivao svoje lijepe zube koje je, kao i sve drugo na sebi, po svemu sudeći brižljivo njegovao. Na upit svoga prijatelja, on je odgovorio potvrdnim pokretom glave.Činilo se da je ova potvrda otklonila svaku sumnju u pogleduopasača: nastavili su da mu se dive, ali nisu više o njemu govorili.Jednim od brzih oživljavanja misli razgovor je najednom skrenuona drugi predmet.- šta mislite o onome što priča Chalaisov (šale) konjušar? - upita jedan mušketir, ne obrativši se neposredno nikome već naprotiv upućujući svoje pitanje svima.- A što priča? - upita Porthos naduto.- Priča da je u Bruxellesu (Brisel) našao Rocheforta (Roš-for), kardinalova prišipetlju, prerušenog u kapucina. Taj prokleti Rochefort, onako prerušen, prevario je gospodina de Laiguesa (Legi) kao pravog tikvana.- Kao pravog tikvana! - ponovi Porthos. - Ali je li to sigurno?- Rekao mi je Aramis -odgovori mušketir.- Zaista?- Ta vi to dobro znate, Porthos - oglasi se Aramis. Jučer sam to baš vama ispričao. Ne govorimo dakle više o tome!- Ne govorimo više o tome, neka to bude vaše mišljenje - odvrati Porthos. - Ne govorimo više o tome! Dovraga, kako vi brzo zaključujete! Kako, kardinal naređuje da uhode jednog plemića, naređuje da mu ukradu korespondenciju, i to uz pomoć jednog izdajnika, jednog lupeža, jednog nitkova, zatim uz pomoć tog špijuna i te korespondencije daje prerezati grkljan Chalaisu pod glupim izgovorom da je htio ubiti kralja i oženiti kraljeva brata kraljicom!24

26

Nitko nije znao ni riječi o toj zagonetki, vi ste nam je jučer otkrili, na veliko zadovoljstvo svih, i dok smo još svi potpuno preneraženi tom pričom, vi danas dolazite i kažete: ne govorimo više o tom!- U redu, možemo govoriti, ako baš hoćete - prihvati Aramis strpljivo.- Da sam ja bio konjušar jednog Chalaisa - poviče Porthos- taj Rocheffort skupo bi to platio.- A vi biste onda sve platili vojvodi u crvenom - doda Aramis.- Izvrsno, vojvoda u crvenom! Tako je, vojvoda u crvenom!- odgovori Porthos pljesnuvši rukama i odobravajući kimanjem glave. »Vojvoda u crvenom« - to je izvanredno. Ja ću to razglasiti, budite sigurni, dragi moji. Kažem vam, ima duha taj Aramis! Kakva šteta, dragi, što se niste mogli posvetiti pozivu za koji ste rođeni. Kakav bi divan svećenik bio od vas nastao!- O, to je samo časovit promašaj - odgovori Aramis. - Jednog će dana sve biti u redu. Vi znate, Porthos, da zbog toga i nastavljam s učenjem teologije.- To što kaže, on će i učiniti - prihvati Porthos - učinit će prije ili kasnije.- Kasnije! - naglasi Aramis.- On čeka samo jednu stvar da bi se sasvim odlučio i opet navukao mantiju, koju uostalom nosi ispod uniforme - objasni jedan od mušketira.- A što čeka? - upita drugi.- čeka da kraljica rodi nasljednika francuskoj kruni.- Ne šalite se s tim stvarima, gospodo - naglasi Porthos.- Kraljica, hvala bogu, ima još vremena da ga rodi.- Kažu da je gospodin od Buckinghama (Bakingam) u Francuskoj - doda Aramis s podrugljivim smiješkom koji je toj izjavi, tako jednostavnoj na prvi pogled, davao prilično sablažnjavajuće značenje.- Aramis, prijatelju moj, ovaj put nemate pravo - prekine ga Porthos. Vaša želja da budete duhoviti uvijek vas odvodi izvan dopuštenih

27

granica. Da vas čuje gospodin de Treville, ne biste se dobro proveli što ovako govorite.- Vi me želite podučiti, Porthos? - poviše Aramis, čiji se blagi pogled odjednom zaiskri.- Dragi, treba da budete ili mušketir ili pop. Budite jedno ili drugo, ali ne jedno i drugo - odgovori Porthos. Evo, Athos vam je još neki dan rekao: »Vi jedete iz svakih jasala!« Ali, nemojte se ljutiti, molim vas, bilo bi uzaludno. Dobro znate što smo se dogovorili vi, Athos i ja. Vi odlazite gospođi d'Aiguillon i udvarate joj, odlazite gospođi Bois-Tracy (Bao-Trasi), kuzeni gospođe de Chevre-use (ševrez), i već ste mnogo postigli osvajajući njezinu sklonost. 0, bože, ne treba da priznate svoj uspjeh, nitko vas ne moli, ali kad25već posjedujete tu vrlinu, dovraga, upotrijebite je i što se tiče Njezina veličanstva. Neka o kralju i kardinalu govori tko što hoće, ali kraljica je svetinja, i ako se o njoj govori, neka se govori dobro.- Porthos, vi ste uobraženi kao Narcis, uvjeravam vas - odgovori Aramis. - Vi znate da ne volim slušati lekcije, jedino ako ih drži Athos. A što se vas tiče, dragi moj, vi imate i suviše divan remen da biste bili sposobni za tako što. Bit ću pop, ako mi to bude odgovaralo, a u međuvremenu sam mušketir: kao takav kažem ono što mi se svidi, i ovog časa želim da vam kažem da vi meni oduzimate strpljenje.- Aramis!- Porthos!- Gospodo, gospodo! - povikaše oko njih.- Gospodin de Treville čeka gospodina d'Artagnana - poviče lakej otvarajući vrata kabineta.Čuvši tu objavu, za vrijeme koje su vrata bila otvorena, svi su utihnuli, i usred opće tišine mladi Gaskonjac prođe predsobljem, jednim dijelom njegove dužine, i uđe u kabinet kapetana mušketira neobično sretan što je u pravi čas izbjegao ove čudnovate svađe.

28

IIIAUDIJENCIJA

•ospodin de Treville bio je tog časa vrlo loše raspoložen. Ipak je prijazno pozdravio mladića, koji mu se pokloni do zemlje, i primajući njegov pozdrav, čiji ga je naglasak podsjetio u isto vrijeme na vlastitu mladost i na rodni kraj, čak mu se i nasmiješio, jer ova dvostruka uspomena kadra je da izmami osmijeh na svakom licu, bez obzira na dob. Ali gotovo u isti mah gospodin de Treville pođe prema predsoblju dajući d'Artagnanu znak rukom kao da od njega traži dozvolu da najprije završi s drugima prije negoli započne s njim. I zatim triput pozove podižući glas poslije svakog poziva, tako da je prešao cijelu skalu u tonovima od zapovjednog do ljutnje:- Arthos! Porthos! Aramis!Dva mušketira s kojima smo se već upoznali, i koji su odgovorili na posljednja dva od ta tri poziva, odmah se odvoje od grupe u kojoj su se nalazili i pođu prema kabinetu čija su se vrata za njima zatvorila čim su prekoračili prag. Njihovo držanje, premda nije bilo sasvim spokojno, ipak je svojom bezbrižnošću, istovremeno punom dostojanstva i pokornosti, izazvalo d'Artagnanovo udivlje-nje. U tim ljudima on je vidio polubogove, a u njihovom zapovjed« niku olimpijskog Jupitra naoružana svim svojim gromovima.

29

Pošto su dva mušketira ušla, pošto su se vrata za njima zatvorila, pošto je galama u predsoblju, kojoj je ovaj poziv dao nove hrane, ponovo počela, pošto je napokon gospodin de Treville, šutljiv i namršten, tri-četiri puta prešao cijelu dužinu svoga kabineta, prošavši svaki put ispred Porthosa i Aramisa, ukrućenih i nijemih kao na paradi, on se odjednom zaustavi pred njima pogledavši ih od glave do pete ljutito:- Znate li vi što mi je rekao kralj - poviče gospodin de Treville - i to upravo sinoć? Znate li, gospodo?- Ne - odgovoriše poslije kratke šutnje oba mušketira. - Ne, gospodine, ne znamo.- Ali nadam se da ćemo imati čast da nam to kažete - doda Aramis najučtivijim glasom i s najotmjenijim naklonom.- Rekao mi je da će odsad svoje vojnike regrutirati iz redova kardinalove garde!27- Iz redova garde gospodina kardinala? A zašto? - živo upita Porthos.- Jer vidi da je njegovoj vojsci potrebno da se razveseli mješavinom dobra vina.Dva mušketira pocrvenješe do ušiju. D'Artagnan nije shvaćao gdje se nalazi, poželio je da bude stotinu stopa ispod zemlje.- Da, da - nastavi gospodin de Treville življe. - Njegovo veličanstvo ima pravo, jer, tako mi časti, istina je da mušketiri nanose sramotu dvoru. Jučer kad je bio na igri kod kralja, gospodin kardinal je pričao, i to glasom punim sažaljenja koji me je razjario, da su se prekjučer ti prokleti mušketiri, ti ljuti vragovi (on je naglašavao te riječi dajući im ironičan prizvuk što me je razjarilo još više), te ubojice, kako je dodao i pogledavši me kao sivi mačak, zadržali u ulici Ferou (Feru) u nekoj krčmi i da je jedna patrola njegove garde (mislio sam da će mi se nasmijati u brk) bila primorana uhapsiti izgrednike. Dovraga, trebalo bi da štogod razumijete! Uhapsiti mušketire! Vi ste to bili, upravo vi, ne pokušavajte se braniti, jer su vas prepoznali i kardinal je spomenuo vaša imena. A to je samo moja greška, da, moja greška, jer sam ja izabrao svoje ljude. Hajde, kažite,

30

vi, Aramis, zašto ste dovraga tražili od mene tu uniformu kad bi vam bilo bolje pod mantijom? Hajde, kažite, vi, Porthos, zar imate tako lijep opasač zato da na nj vješate mač od slame? A Athos! Ne vidim Athosa. Gdje je?- Gospodine - odgovori žalosno Aramis - on je bolestan, teško bolestan.- Bolestan, teško bolestan, kažete? A što mu je?- Treba se bojati da nisu male boginje - odgovori Porthos u želji da se i on uplete kojom riječi u taj razgovor. - A i to bi bilo nezgodno, jer bi mu vrlo vjerojatno nagrdile lice.- Male boginje! Dakle, još jedna slavna priča koju imi želite ispričati Porthos!... Male boginje u njegovim godinama? ... Divno! ... Ali kladim se da je ranjen, a možda i ubijen ... Da mi je samo znati... Dovraga, gospodo mušketiri, ne želim da pohađate sumnjiva mjesta, neću svađe na ulicama i neću da potežete mačeve na raskršćima. Neću najzad da se vojnicima gospodina kardinala, koji su hrabri momci, mirni, spretni, koji se nikada ne izlažu opasnosti da budu uhapšeni i koji se, uz ostalo, i ne bi dali uhapsiti... oni ne bi to dopustili... siguran sam, neću dakle da se njima daje prilika za podsmijeh! Oni bi radije poginuli na licu mjesta nego da uz-maknu makar i za jedan korak... Spašavati se, uzmicati, bježati, to je posao za kraljeve mušketire, čestitam vam!Porthos i Aramis drhtali su od bijesa. Oni bi najradije bili zadavili gospodina de Trevillea da u dnu svega toga nisu osjetili da im on tako govori upravo zbog ljubavi koju gaji prema njima. Nervozno su tapkali nogama, grizli su sebi usne do krvi i stiskali su svom svojom snagom držak mača. Kao što smo rekli, gospodin de Treville28bio je pozvao Athosa, Porthosa i Aramisa, i svi koji su se nalazili u predsoblju zaključili su po njegovu glasu da je izvan sebe od lju-tine. Deset radoznalih glava sada je bilo prislonjeno uza zid i sve su bile blijede od srdžbe. Njihove uši prilijepljene uz vrata nisu gubile niti jednu jedinu riječ od onoga što se govorilo, a njihova usta ponavljala su redom kapetanove pogrde da bi ih čuli svi ostali u predsoblju.

31

Najednom, od kabineta pa sve do uličnih vrata, cijela je kuća bila uzbuđena.- Divno, kraljevi mušketiri dopuštaju da ih vojnici gospodina kardinala hapse - nastavljao je gospodin de Treville obuzet lju-tinom, jednako kao što su bili i njegovi vojnici, ali isprekidano i izgovarajući riječ po riječ kao da zabada bodež u prsa svojih sluša-laca. - Divno, šest vojnika Njegove preuzvišenosti hapsi šest mušketira Njegova veličanstva. I dovraga, ja sam odlučio. Ovog časa idem u Louvre, dat ću ostavku kao kapetan kraljevih mušketira i zatražiti da me postave za poručnika u kardinalovoj gardi, a ako me odbiju, dovraga idem u popove!Kod tih riječi žamor u predsoblju pretvori se u eksploziju. Sa svih strana začule su se najgore psovke i prijetnje. Do sto vragova! Krv im prokletu! Đavli im meso čupali! - sve to ukrštavalo se u zraku. D'Artagnan je tražio kakvu tapiseriju iza koje bi se sakrio i osjećao je bezgraničnu želju da se zavuče pod stol.- Dobro, kapetane! - reče Porthos, sav izvan sebe. - Istina je da nas je bilo šest protiv šest, ali napali su nas mučki, i prije nego smo dospjeli izvući svoje mačeve dvojica od naših već su ležala mrtva, a Athos, teško ranjen, vrijedio je koliko i ta dvojica. Pa vi poznate Athosa! No, kapetane, on je dvaput pokušao da se pridigne i dvaput je opet pao. Ipak se nismo predali, ne, nego su nas silom odveli. A putem smo pobjegli. Za Athosa su mislili da je mrtav i mirno su ga ostavili na bojnom polju držeći da nema smisla odvoditi ga. Tako je to bilo. Nek đavo zna, kapetane, ne može se dobiti svaka bitka! Veliki Pompej izgubio je bitku kod Farsala, a kralj Francois I (Fransoa), koji, kako su meni rekli, nije bio kukavica, izgubio je bitku kod Pavije!- A meni je čast što vas mogu uvjeriti da sam jednoga ubio njegovim vlastitim mačem, jer se moj prebio kod prvog udarca - saopći Aramis. - Ubio ili probo, gospodine, kako vam je draže.- Ja to nisam znao - odgovori gospodin de Treville donekle smekšanim glasom. - Prema onom što ste rekli, gospodin kardinal je pretjerao.

32

- Ali, molim vas, gospodine - nastavi Aramis, koji se svoga gospodara usudio moliti videći da se smekšao - molim vas, gospodine, ne kažite nikome da je baš Athos ranjen: on bi bio očajan jer bi to moglo doći do kraljevih ušiju, a budući da je njegova rana vrlo teška, znajte da mu je mač probio rame i dopro do grudiju, te postoji bojazan da...29Tog trenutka podiže se zavjesa na vratima i pod resama se pojavi plemenita i lijepa glava, ali potpuno blijeda.- Athos! - poviču oba mušketira.- Athos! - ponovi i gospodin de Treville.- Vi ste me zvali, gospodine - obrati se Athos gospodinu de Trevilleu slabim ali posve sabranim glasom. - Vi ste me tražili, tako su mi rekli moji drugovi, i došao sam da vam se javim na zapovijed. Evo me, gospodine, naređujte!Rekavši to i držeći se besprijekorno, uspravan kao uvijek, mušketir uđe u kabinet čvrsta koraka. Potresen do dna srca ovim dokazom hrabrosti, gospodin de Treville priđe mu bez oklijevanja.- Htio sam upravo reći ovoj gospodi - izgovori on - da zabranjujem svojim mušketirima da bez potrebe izlažu opasnostima svoj život, jer hrabri ljudi uvijek su na srcu kralju, a kralj zna da su njegovi mušketiri najhrabriji ljudi na svijetu. Athos, dajte mi ruku!I ne čekajući da se mušketir sam odazove ovom izrazu simpatija, gospodin de Treville dohvati njegovu desnicu i stisne je svom snagom i ne primijetivši kako se Athos, iako se svladavao koliko je god mogao, trgao od bola problijedjevši još više.Dolazak Athosa o kojem su svi znali da je ranjen usprkos čuvanoj tajni, izazvao je takvo uzbuđenje da su vrata ostala poluotvorena. Posljednje kapetanove riječi bile su popraćene živim odobravanjem, a dvije ili tri glave, ponesene oduševljenjem pojaviše se na vratima. Nema sumnje da je gospodin de Treville namjeravao oštrim riječima intervenirati protiv ove povrede pravila pristojnosti, ali tog časa osjeti kako se Athosova ruka grči u njegovoj, a pogledavši ga primijeti kako on gubi svijest. Iako je bio prikupio sve svoje snage da

33

se bori protiv bolova, Athos istog trenutka, napokon svladan bolovima padne na pod kao da je mrtav.- Brže, vidara! - poviče gospodin de Treville. - Mojeg, kraljevog, najboljeg! Vidara, dođavola, ili će moj hrabri Athos podleći!Na viku gospodina de Trevillea svi nagrnu u njegov kabinet. On nije ni pomislio da bilo kome zatvori vrata. A svatko je htio pomoći ranjeniku. Ali čitava ta žurba bila bi bezuspješna da se liječnik nije našao tu na samom mjestu. On rastavi gomilu, priđe Athosu koji je još uvijek bio u nesvijesti, i pošto su mu ta buka i to tiskanje smetali više od svega drugog, on kao prvu i najhitniju stvar zatraži da se mušketir prenese u jednu od susjednih soba. Porthos i Aramis podignu svog druga a gospodin de Treville odmah otvori jedna vrata i pokaže im kamo treba da ga prenesu. Za njima pođe vidar, a za vidarom vrata se zatvoriše.Kabinet gospodina de Trevillea, to inače toliko poštovano mjesto, sada se pretvorio u drugo predsoblje. Svatko je htio nešto reći, iznijeti svoje mišljenje, svatko je govorio glasno, psovao i slao kardinala i njegovu gardu do svih vragova.30Trenutak kasnije Porthos i Aramis se vratiše. Vidar i gospodin de Treville ostadoše sami s ranjenikom.Napokon se vrati i gospodin de Treville. Ranjenik je bio došao k svijesti, a vidar izjavi da mušketiri ne treba da budu zabrinuti za stanje svoga prijatelja. Do ove krize došlo je kod njega samo i jedino zbog velikog gubitka krvi.Gospodin de Treville dade znak rukom te se svi povukoše iz kabineta, osim d'Artagnana, koji nije zaboravio da ima audijenciju i koji je s gaskonjskom tvrdoglavošću ostao sve vrijeme na istome mjestu.Pošto su svi izašli i pošto su se vrata opet zatvorila, gospodin de Treville se okrenu: bio je sam s mladićem. Događaj koji se zbio prekinuo je donekle tok njegovih misli. On upita tog upornog mladog čovjeka zašto je došao, a tada mu d'Artagnan reče svoje ime.

34

Gospodin de Treville, kome su u tili čas iskrsle pred očima sve uspomene iz sadašnjosti i prošlosti, odmah se dosjeti u čemu je stvar.- Oprostite - reče d'Artagnanu sa smiješkom - oprostite, dragi zemljače, ali ja sam na vas potpuno zaboravio. Šta ćete! Kapetan je u neku ruku glava obitelji, samo što snosi daleko veću odgovornost nego otac u običnoj obitelji. Vojnici su velika djeca, ali s obzirom na to da mi je stalo do toga da kraljeva naređenja, a osobito naređenja gospodina kardinala, budu poštovana ...D' Artagnan nije mogao prikriti smiješak. Po tome smiješku gospodin de Treville shvati da nema posla s nekom budalom te prijeđe na stvar bez okolišanja promijenivši temu razgovora:- Mnogo sam volio vašeg gospodina oca - reče mu. - Što mogu učiniti za njegova sina? Požurite, nemam mnogo vremena!- Gospodine - reče d'Artagnan - napuštajući Tarbes (Tarb) i dolazeći ovamo namjeravao sam vas, u znak uspomene na to prijateljstvo koje niste zaboravili, zamoliti za mušketirsku uniformu. Međutim, poslije onoga što sam vidio u ova dva sata, shvaćam da bi takva usluga bila prevelika i bojim se da je uopće ne zaslužujem.- To bi uistinu bila usluga, mladiću! - odgovori gospodin de Treville. - Ali ona možda i nije toliko nedostižna za vas koliko vi mislite, ili izgleda da mislite. Međutim, jedna odluka Njegova veličanstva predviđa ovakav slučaj i meni je žao što vam moram saopćiti da nitko ne može biti primljen u mušketire dok se prethodno ne istakne u nekoliko bojeva, u kakvom junačkom djelu ili dvogodišnjom službom u kojem drugom rodu vojske, koji je manje na cijeni nego naš.D'Artagnan se nakloni i ne odgovorivši ni riječi. Otkad je vidio da je tako teško dobiti mušketirsku uniformu, osjećao je još veću želju da je obuče.- Ali - nastavi Treville gledajući svog zemljaka pogledom tako prodornim te je izgledalo kao da njime želi vidjeti do dna31njegova srca - ali zbog ljubavi prema vašem ocu, kao što sam rekao, učinit ću nešto za vas, mladiću! Naši mladi dobrovoljci iz Beama obično nisu bogati i sumnjam da su se stvari u tom pogledu

35

naročito promijenile od mog odlaska. Prema tome, bit će da ni vi, najvjerojatnije, niste ponijeli dovoljno novaca za život.D'Artagnan se ponovo uspravi kao da hoće reći kako on ni od koga ne traži milostinju.- U redu, mladiću, u redu - nastavi de Treville - poznajem ja taj ponos. Došao sam u Pariz sa četiri škude u džepu i bio bih se potukao sa svakim tko bi mi rekao da nisam u stanju kupiti Louvre.D'Artagnan se sve više uspravljao. Zahvaljujući prodaji svoga konja, on je započinjao karijeru sa četiri škude više nego gospodin de Treville.- Prema tome, rekao sam, vi treba da čuvate novac koji imate, ma kako velika bila ta svota, ali s druge strane morate se usavršavati u vježbama koje dolikuju jednom plemiću. Napisat ću još danas pismo direktoru Kraljevske akademije i već sutra on će vas primiti bez ikakve naknade. Ne odbijte ovu sitnu pažnju! Naši plemići iz najpoznatijih i najbogatijih obitelji ponekad mole da im se to omogući, ali uzalud. Učit ćete jahanje, mačevanje i ples. Tamo ćete steći dobra poznanstva, a od vremena do vremena dođite me posjetiti da mi kažete dokle ste stigli i da vidimo mogu li što učiniti za vas.Iako se nije razumio u dvorske prilike, d'Artagnan je ipak opazio da je ovdje primljen hladno.- Evo, gospodine - rekao je - sada tek vidim koliko mi smeta što nemam pisma koje mi je moj otac dao za vas.- U stvari - odgovori de Treville - mene zbunjuje pomisao da ste vi pošli na tako dalek put bez te uobičajene putnice, koja jedina može nešto pomoći nama Bearnezima.- Imao sam pismo, gospodine, i hvala bogu, bilo je dobro sastavljeno, ali su mi ga podlo ukrali.I on ispriča sve što se dogodilo u Meungu opisujući nepoznatog plemića do najmanjih pojedinosti, a sve to s toplinom i istinitošću koje su se neobično svidjele gospodinu de Trevilleu.- To je vrlo čudno - reče ovaj razmišljajući. - V iste dakle govorili o meni posve otvoreno?

36

- Jest, bez sumnje, bio sam nesmotren, šta ćete, ime kao što je vaše trebalo je da mi posluži kao zaštita na putu. A sami prosudite jesam li ga često upotrebljavao.U to doba laskanje je bilo u velikoj modi, a gospodin de Treville volio je da mu se laska, kao da je kralj ili kardinal. Zato nije mogao a da se ne nasmiješi s očitim zadovoljstvom, ali taj smiješak ubrzo nestane, a on se ponovo zainteresira za događaje u Meungu:32- Kažite mi - nastavi - nije li taj plemić imao mali ožujak na sljepoočici?- Jest, imao je; kao da ga je zaderalo tane.- Nije li to bio čovjek, lijepa lica?- Jest, bio je!- Visok?- Jest.- Blijeda lica i crnomanjast?- Jest, jest, tako je! Kako to, gospodine, da vi poznajete tog čovjeka? Oh! Ako ga ikad pronađem! I pronaći ću ga, kunem vam se, makar u paklu ...- Čekao je neku ženu? - nastavi Treville.- Jest, i pošto je s njom razgovarao samo trenutak, smjesta je otputovao.- Vi ne znate o čemu su razgovarali?- On je njoj dao neku kutiju i rekao da se u njoj nalaze uput-stva za nju. Preporučio joj je da kutiju otvori tek kad stigne u London.- Ta je žena bila Engleskinja?- Zvao ju je Miladv.- To je on - promrmlja Treville - to je on! Mislio sam da je još u Bruxellesu.- 0, gospodine, ako vi znate tko je taj čovjek - poviče d'Artagnan - kažite mi tko je i odakle je, pa ne tražim onda ništa od vas, čak ne tražim da održite obećanje da ćete me primiti u mušketire, jer više od svega hoću da se osvetim.

37

- Čuvajte se toga, mladiću! - poviče Treville. - Ako vidite da dolazi po jednoj strani ulice, vi pređite na drugu! Ne sudarajte se s takvom stijenom, zdrobit će vas kao da ste od stakla.- To me ne smeta - odgovori d'Artagnan. - Bilo kada, ali ja ću ga pronaći!- Ali dotle - reče Treville - nemojte ga tražiti, ako želite čuti moj savjet.Odjednom Treville zastane pogođen jednom nenadanom pretpostavkom. Ova velika mržnja koju je mladi putnik tako glasno pokazivao prema tom čovjeku koji mu je, što je vrlo malo vjerojatno, ukrao očevo pismo, potakla je Trevillea da se upita, ne skriva li se u njoj kakva podvala? Nije li tog mladića poslala Njegova preuzvišenost? Ne dolazi li on da mu postavi kakvu zamku? Nije li taj tobožnji d'Artagnan možda kakav kardinalov emisar kojega žele podmetnuti u ovu kuću i koji je sada tu, kraj njega, da bi stekao njegovo povjerenje i da bi ga kasnije izgubio kao što se to već hiljadu puta dogodilo? Pogledao je d'Artagnana još prodornije nego prvi put. Nije ga naročito umirio izraz tog nestašnog lica koje je zračilo tvrdoglavošću i skromnošću u isto vrijeme.3 Tri mušketira I33- Znam dobro da je Gaskonjac - pomisli Treville - ali on može to biti i za kardinala i za mene. Hajde, da ga isprobamo!- Prijatelju! - reče mu polako. - Kao sinu svoga starog prijatelja, jer ja vjerujem u priču o tom izgubljenom pismu, kao sinu svog starog prijatelja, velim, da bih popravio onu hladnoću s kojom sam vas u početku primio, želim vam otkriti tajne naše politike. Kralj i kardinal su najbolji prijatelji, a prividne nesuglasice među njima samo su zato da se njima prevare budale. Ne bih htio da jedan moj zemljak, lijep čovjek, vrijedan mladić, stvoren zato da napreduje, postane žrtva svih tih pretvaranja i da kao kakav glupan padne u zamku poput tolikih drugih koji su se tako izgubili. Budite uvjereni da sam odan ovoj dvojici svemoćnih gospodara i da moji ozbiljni pothvati nikada neće imati druge svrhe nego da služe kralju i isto tako gospodinu kardinalu, jednom od najblistavijih umova što ih je Francuska dala.

38

A sada, mladiću, ravnajte se prema ovome i ako imate, bilo zbog obitelji, bilo zbog poznanstva, bilo zbog vlastitih osjećaja, kakvih neprijateljskih namjera prema kardinalu, onakvih namjera kakve se pojavljuju među plemićima, kažite mi zbogom i rastanimo se. Ja ću vam pomoći u svakoj prilici, ali uz sebe vas neću vezivati. Nadam se da ćete mi zbog ove otvorenosti u svakom slučaju biti prijatelj, jer dosad vi ste jedini mladi čovjek kojem sam ovako govorio.Treville doda u sebi:- Ako mi je tog mladog Usca poslao kardinal, on koji zna do koje ga mjere prezirem, sigurno mu je rekao da će mi se najbolje dodvoriti ako mi kaže da mu želi gore nego vješala. Ali bez obzira na svoje uvjerenje, ovaj lukavac odgovorit će mi da ga od samog spomena Njegove preuzvišenosti hvata užas.No bilo je sasvim drukčije nego što je Treville očekivao D'Artagnan mu odgovori s najvećom jednostavnosti:- Gospodine, ja dolazim u Pariz s namjerama koje su potpuno u skladu s time. Moj mi je otac preporučio da se ne pokoravam nikome osim kralju, gospodinu kardinalu i vama, koje on smatra trojicom prvih ljudi u Francuskoj.D'Artagnan je, kao što se može primijetiti, sam dodao prvoj dvojici i gospodina de Trćvillea, znajući da tim dodatkom neće ništa pokvariti.- Ja dakle gajim prema gospodinu kardinalu najveće poštovanje - nastavio je mladić - i duboko cijenim njegova djela. To bolje po mene, gospodine, što ste mi, kao što kažete, govorili iskreno, jer ćete onda cijeniti tu sličnost gledišta. Ali ako ste prema meni bili nepovjerljivi, što bi uostalom bilo potpuno razumljivo, osjećam da sam pogriješio govoreći istinu. Međutim, to nije najgore, jer ćete me zbog toga ipak cijeniti, a do toga mi je stalo više nego do bilo čega drugog na svijetu.34Gospodin de Treville bio je silno iznenađen. Tolika bistrina i napokon tolika otvorenost izazvale su kod njega divljenje, ali nisu do kraja otjerale sumnju. Koliko je taj mladić bio superiorniji ostalim

39

mladićima, toliko se više trebalo bojati da se čovjek ne bi u njemu prevario. Usprkos tome on stisne d'Artagnanu ruku rekavši:- Vi ste čestit mladić, ali u ovom času ne mogu učiniti za vas ništa drugo do ono što sam vam maločas ponudio. Moja kuća bit će za vas uvijek otvorena. Pa kako ćete me zbog toga u svako doba moći potražiti i tako iskoristiti svaku priliku koja se pojavi, vjerojatno ćete jednom postići ono što i želite postići.- To znači - odgovori d'Artagnan - da vi čekate da postanem dostojan toga. Dobro, budite bez brige - doda on s gaskonjskom iamilijarnošću - nećete dugo čekati.I pozdravi ga s namjerom da ode, kao da je sve drugo samo njegova stvar.- Ali čekajte - zaustavi ga gospodin de Treville - obećao sam vam pismo za direktora Akademije. Ili vam vaš ponos ne dozvoljava da ga primite, mladi plemiću?- Ne, gospodnie - reče d'Artagnan. - Uvjeravam vas da se s ovim pismom neće dogoditi isto što i s onim koje sam dobio od oca. Čuvat ću ga tako dobro da će stići, kunem vam se, onome kome je namijenjeno, a jao si ga onome koji pokuša da mi ga otme!Gospodin de Treville se nasmije na to mladićevo junačenje i ostavivši svog zemljaka uz prozor, gdje su se nalazili i gdje su dotad razgovarali, sjedne za jedan stol i stane pisati svoju preporuku.D'Artagnan, koji nije imao nikakva pametnijeg posla, kuckao je prstima po oknu u taktu nekog marša i promatrao mušketire kako prolaze jedni za drugima prateći ih pogledom sve dok nisu nestajali iza ugla ulice.Pošto je napisao pismo i zapečatio ga, gospodin de Treville dođe do mladića da mu ga preda, ali u trenutku kad je d'Artagnan pružio ruku da ga uzme, gospodin de Treville začuđeno ugleda kako je njegov štićenik odjedanput poskočio. D'Artagnan je bio sav zajapuren od bijesa. Izjurio je iz kabineta vičući:- Do svih vragova, ovaj put neće mi pobjeći!- Tko? - upita gospodin de Treville.- On, onaj koji me okrao! - odgovori d'Artagnan. - O, lopove!

40

I nestade.- Luđak - promrmlja gospodin de Treville. - Ili je to samo dobar način da se izvuče, pošto je vidio da ne može uspjeti.IVATHOSOVO RAME, PORTHOSOV OPASAC I ARAMISOVAMARAMA

I tijesan, d'Artagnan je projurio kroz predsoblje sa tri skoka i onda sjurio niz stubište htijući da preskoči stepenice četiri po četiri. Ali ponesen tom svojom jurnjavom odmah naleti na jednog mušketira koji je izlazio na sporedna vrata iz odaja gospodina de Trevillea. A pošto je udario čelom o njegovo rame, mušketir krikne, ili bolje reći zaurla.- Oprostite! - reče d'Artagnan, pokušavajući da produži svoju jurnjavu. - Oprostite mi, ali ja se žurim!Jedva što je dalje zakoraknuo niz prvu stepenicu, kad li ga jedna gvozdena ruka ščepa za pojas i zaustavi.- 2uri vam se? - poviče mušketir, žut kao limun. - S tom ste me izlikom gurnuli i sad kažete »oprostite mi« te mislite da je to dovoljno. Ni govora, mladiću! Zato što ste čuli kako nas je gospodin de Treville danas malo grdio, vi valjda mislite da se s nama može postupiti kako je on govorio. Osvijestite se, drugaru, niste vi gospodin de Treville!- Nisam to učinio namjerno - odgovori d'Artagnan prepo-znavši Athosa, koji je odlazio kući pošto ga je liječnik previo. - Rekao sam: »Oprostite mi«, i čini mi se da je to dosta. Međutim, ja vam to i sada ponavljam, a ovaj put to je čak i previše, na časnu riječ! Zuri mi se, vrlo mi se žuri. Dakle, pustite me, molim vas, i ■dozvolite mi da pođem tamo kamo treba da idem.- Gospodine - reče Athos puštajući ga - vi niste pristojni. Vidi se da dolazite izdaleka.D'Artagnan je već bio preskočio tri ili četiri stepenice, ali čuvši ovu Athosovu primjedbu, on zastane.

41

- Dovraga, gospodine - reče - ma odakle ja dolazim, nećete me vi učiti lijepom ponašanju, upozoravam vas!- Možda - odgovori Athos.- Ah, da mi se tako ne žuri - poviče d'Artagnan - i da ne trčim za onim ...- Gospodine koji žurite, mene ćete naći a da ne morate trčati, mene, razumijete li?- A gdje, molim vas lijepo?- Kod samostana karmelićanki.36- U koliko sati?- Oko podne.- Oko podne? U redu, doći ću!- Nastojte da vas ne moram čekati, jer u dvanaest i četvrt ja ću, upozoravam vas, početi trčati za vama i odsjeći ću vam uši u trku.- U redu - vikne d'Artagnan - naći ćemo se deset minuta prije dvanaest.I potrčao je dalje kao da ga đavoli nose nadajući se da će ipak naći neznanca koji, pošto mu se nije žurilo, sigurno nije daleko odmakao.Međutim, na izlaznim vratima stajao je Porthos u razgovoru s jednim vojnikom koji je tu bio na straži. Između njih bilo je dovoljno prostora da može proći jedan čovjek. D'Artagnan je povjerovao da će mu taj prolaz biti dovoljno širok i jurne kao strijela između njih. Ali d'Artagnan nije računao s vjetrom. Baš u času kad je stigao do njih vjetar podigne dugački Porthosov ogrtač i d'Artagnan se zaleti pravo u nj. Nema sumnje da je Porthos imao razloga da zadrži na sebi taj bitan dio svoje odjeće, jer umjesto da ga otpusti, on ga jače privuče sebi, pa se d'Artagnan uslijed toga sav umota u baršun, vrteći se zbog otpora tvrdoglavog Porthosa.Začuvši mušketirovu psovku, d'Artagnan se pokuša osloboditi plašta ispod kojeg nije ništa vidio. U navojima ogrtača tražio je kako će izvući glavu. Naročito se bojao da nije oštetio sjaj onog divnog opasača što smo ga upoznali. I pošto je bojažljivo otvorio oči, opazio je da mu se nos priljubio uz Porthosova leđa upravo na sam opasač.

42

Ali naopako! Kao većina stvari na ovome svijetu, koje su samo prividno onakve kakvima se pokazuju, tako je i taj opasač bio samo sprijeda opšiven zlatom, dok je odostrag bio od obične bivolje kože. Premda onako slavan kakav je bio, Porthos nije mogao imati opasač koji bi bio čitav od zlata, ali imao je barem pol opasača od zlata. Sada je lako razumjeti otkud njegova prehlada i potreba da nosi ogrtač i da ga ne ispušta.- Sto ti bogova - poviče Porthos skupivši sve snage da se oslobodi d'Artagnana koji mu se pribio uz leđa. - Vi ste valjda pobijesnjeli kad se tako bacate na ljude!- Oprostite - reče d'Artagnan pojavivši se pod ramenom ovog diva - meni se jako žuri, trčim za nekim ...- Zar vi negdje slučajno ostavljate oči kada trčite? - upita Porthos.- Ne! - odgovori d'Artagnan pogođen. - I zahvaljujući svojim očima vidio sam i ono što drugi ne vide.Da li je Porthos razumio ili nije, ali uhvatio ga je bijes:- Gospodine, vi ćete dobiti po glavi, budete li ovako zabadali u mušketire!37- Dobiti po glavi, gospodine! - odgovori d'Artagnan. - To su krupne riječi.- One dolikuju čovjeku koji je navikao gledati svoje neprijatelje u lice.- Ah, zaboga, znam dobro da vi nikada ne okrećete leđa svojim neprijateljima!Veoma zadovoljan svojom dosjetkom, mladić se udalji smijući se od sveg srca.Zapjenivši se od ljutine, Porthos se pokrene htijući pojuriti na d'Artagnana.- Kasnije, kasnije! - poviče ovaj. - Kad ne budete više imali svog ogrtača.- Dakle u jedan sat, iza Luxemburga!- Vrlo dobro, u jedan sat - odgovori d'Artagnan nestavši iza ugla ulice.

43

Ali ni u ulici kojom je prošao, ni u onoj koju je sada obuhvatio pogledom, nije bilo nikoga. Ma kako polako da je hodao, neznanac je ipak odmakao. A možda je ušao u koju kuću. Kod svakog kog je sreo d'Artagnan -se raspitivao za nj, spustivši se čak do skele, popeo se ulicom Seine i Croix-Rouge (Kroa Ruž), ali ništa, baš ništa. Međutim ovo mu je trčanje koristilo utoliko što mu je srce postajalo toliko hladnije, koliko mu je znoj više oblijevao čelo.On tada stane razmišljati o svemu što se upravo dogodilo. Događaja je bilo mnogo i bili su kobni. Bilo je jedva jedanaest sati izjutra, i već mu je to jutro donijelo nesreću da se zamjeri gospodinu de Trevilleu, kojemu se sigurno nije dopao način na koji je otišao od njega.Osim toga, on je sebi natovario na leđa dva dvoboja s dvojicom ljudi od kojih je svaki mogao ubiti tri d'Artagnana, sa dva mušketira, sa dvojicom onih ljudi koje je toliko cijenio da ih je u svojim mislima i u svom srcu stavljao iznad svih drugih ljudi.Izgledi su bili žalosni. Bio je siguran da će ga Athos ubiti, pa je lako razumjeti da se zbog Porthosa uopće nije uznemiravao. Ali budući da je nada posljednja stvar koja se gasi u čovjekovu srcu, on se ipak ponadao da bi mogao preživjeti, oba dvoboja, iako, razumije se, sa strašnim ranama. I za slučaj da se tako dogodi, on, s obzirom na budućnost, poče sebi predbacivati:- Kakav sam ja vjetrogonja i kakav sam ja klipan! Taj hrabri i nesretni Athos ranjen je upravo u rame u koje sam ja udario glavom kao kakav ovan. Jedino što me čudi jest to što me nije odmah ubio; imao je pravo, a bol koju sam mu izazvao mora da je bila strašna. A što se tiče Porthosa, oh! što se tiče Porthosa, stvar je zapravo smiješna!I usprkos svemu mladić se stane smijati. Gledao je ipak da taj usamljeni smijeh, i bezrazložan u očima onih koji bi ga zapazili ne uvrijedi kakvog prolaznika.38- što se tiče Porthosa, stvar je zapravo smiješna, ali to ne znači da sam manja budala. Zar se tako bez opomene nasrće na ljude i zar im se zaviruje pod ogrtač da bi se vidjelo ono čega tamo nema! Bio bi

44

mi oprostio posve sigurno, da nisam spominjao, istina na prikriven način, jest, na divno prikriven način, onaj prokleti opasač! Ah, kakav već jesam, prokleti Gaskonjac, ja bih smišljao dosjetke čak i dok bi me pržili u peći. Hajde, prijatelju d'Artagnane - nastavi on obraćajući se samom sebi onako ljubazno kako je mislio da zaslužuje - ako se izvučeš, što nije baš vjerojatno, treba da ubuduće budeš vrlo pristojan! Od sada treba da ti se dive, da svi pokazuju na tebe kao na uzor. Biti prijazan i pristojan, to ne znači biti kukavica. Pogledajte Aramisa: Aramis, to je utjelovljena ljupkost, to je sušta blagost. A ipak, je li se itko ikada sjetio da kaže da je Aramis kukavica? Nije, sigurno nije, i od sada ću se u svemu ugledati na njega. Ah! Evo ga, tu je!Idući tako i govoreći samom sebi, d'Artagnan je bio stigao na nekoliko koraka od palače Aiguillon (Egijon) te pred njom spazi Aramisa koji je veselo razgovarao s tri plemića iz kraljeve garde. I Aramis također spazi d'Artagnana, ali budući da nije zaboravio da se upravo pred tim mladićem gospodin de Treville jutros onako razljutio, i jer mu svjedok prijekora što su ih mušketiri dobili nije bio simpatičan, on se napravi kao da ga nije vidio. Naprotiv, d'Artagnan, koji je bio sav obuzet svojim mislima o pomirenju i pristojnosti, približi se toj četvorici mladih ljudi i pozdravi ih veoma učtivo uz vrlo ljubazan smiješak. Aramis lagano kimne glavom, ali se ne nasmiješi. Sva četvorica, uostalom, prekinuše istog časa razgovor.D'Artagnan nije bio tako nevješt a da ne bi primijetio da je ovdje suvišan. Međutim, on još nije bio dovoljno vičan ponašanju uglađenog svijeta a da bi se galantno izvukao iz neprijatne situacije kakva općenito nastaje kad se netko umiješa među ljude koje jedva poznaje i u razgovor koji ga se ne tiče. On je dakle sam tražio najbolji način da se povuče, kadli opazi da je Aramis ispustio svoju maramu i nesumnjivo zbog nepažnje stao na nju nogom. D'Artagna-nu se učinilo da je došao trenutak kad će ispraviti svoju pogrešku: sagne se i što je mogao pažljivije izvuče maramu ispod mušketirove noge, mada je ovaj svim silama nastojao da je zadrži. I pružajući mu maramu reče:

45

- Mislim, gospodine, da je ovo maramica koju bi vam bilo žao izgubiti.Marama je uistinu bila bogato izvezena, a u jednom uglu imala je krunu i grb. Aramis sav pocrveni te bi se prije moglo reći da je oteo nego da je primio maramu iz ruku mladog Gaskonjca.7- Oho! - poviče jedan od gardista - hoćeš li još govoriti, ti šutljivi Aramise, da nisi u dobrim odnosima s gospođom de39Bois-Tracy (Boa-Trasi), kad ti je ova krasna dama posudila svoju maramu?Aramis pogleda d'Artagnana jednim od onih pogleda koji čovjeku mogu dovoljno jasno reći da je sebi stekao smrtnog neprijatelja. Zatim, svladavši se, reče ljubazno:- Vi se varate, gospodine! - naglasi Aramis. - To nije moja marama i ne znam kako je gospodin došao na ideju da je dade meni umjesto jednome od vas, a dokaz da je istina što govorim jest i to što, evo, imam svoju maramu u džepu.Na te riječi on izvuče vlastitu maramu, također vrlo otmjenu, od finog batista koji je u to doba bio vrlo skup. Ali ta njegova marama nije bila izvezena i nije imala grba. Bila je ukrašena samo jednim inicijalom, inicijalom imena njezina vlasnika.Ovaj put d'Artagnan ne reče ni riječi, vidio je da je pogriješio. Ali Aramisovi prijatelji nisu se dali uvjeriti ovim poricanjem, a jedan od njih obrati se mladom mušketiru s namještenom ozbilj-liošću:- Da je to tako - rekao je - da je tako kao što ti kažeš, ja bih, dragi prijatelju, bio prisiljen zatražiti da meni daš tu maramu, jer, kao što znaš, Bois-Tracy je jedan od mojih dobrih prijatelja i ja ne želim da se na taj način sabiru stvari njegove žene. >- Ti ne govoriš kako se pristoji - odgovori Aramis. - Čak ako se uzme da bi takav tvoj zahtjev bio posve ispravan, ja bih ga odbio zbog načina kako je postavljen.- Istina je - usudi se reći d'Artagnan skromno - da ja nisam vidio da je marama pala iz džepa gospodina Aramisa. Bila je pod njegovom nogom, to je sve, a ja sam mislio, s obzirom da drži nogu na njoj, da je marama njegova.

46

- I prevarili ste se, dragi gospodine! - odgovori hladno Aramis, nimalo sklon da prihvati to izvinjenje.Zatim se okrene gardistu koji je izjavio da je Bois-Tracyjev prijatelj.- Pored toga - nastavi on - koliko je meni poznato, ja nisam ništa manje prijatelj Bois-Tracyjev no što ti možeš biti, ti, tako da je, strogo uzevši, ova marama mogla pasti isto tako iz tvog džepa kao i iz mog.- Nije, tako mi časti! - poviče gardist Njegova veličanstva.- Ti se kuneš na čast, ja na svoju riječ, a to znači da bi moglo biti očito da jedan od nas dvojice laže. Zbog toga, Montarane, bit će najbolje da uzmemo svaki polovicu.- Marame?- Da!- Izvrsno - poviču ostala dva gardista presuda! Aramis, ti si zaista mudar.40to je salamunskaMladići udare u smijeh, a kao što je i razumljivo, sve je na tome i ostalo. Još trenutak pa je razgovor prestao te se tri gardista i mušketir srdačno oproste rukujući se. Gardisti odoše na svoju stranu a Aramis na svoju.- Evo prilike da se pomirim s ovim čestitim čovjekom - reče sam sebi d'Artagnan, koji se držao nešto po strani za vrijeme posljednjeg dijela ovog razgovora. Obuzet tako plemenitim osjećajima, približi se Ararnisu koji se udaljavao i ne osvrćući se na njega.- Gospodine - rekne mu - nadam se da ćete mi oprostiti.- Ah, gospodine! - prekine ga Aramis. - Dozvolite mi da primijetim da u ovom slučaju uopće niste postupili onako kako bi to morao učiniti pristojan čovjek.- Šta kažete, gospodine! - poviče d'Artagnan. - Vi pretpostavljate ...- Pretpostavljam, gospodine, da vi niste glupi i da znate, mada ste stigli iz Gaskonje, da čovjek ne gazi bez razloga po džepnim maramicama. Do sto đavola! Pariz nije popločen batistom!

47

- Gospodine, vi nemate pravo što me želite poniziti - reče d'Artagnan, čija je svadljiva priroda potisnula njegove pomirljive odluke. - Ja sam iz Gaskonje, to je istina, a budući da to znate, nije potrebno da vam kažem da Gaskonjci ne podnose vrijeđanje. I upravo zato, ako su već zatražili izvinjenje, pa makar i zbog kakve budalaštine, oni su uvjereni da su time učinili za polovicu više od onoga što je trebalo da učine.- Gospodine, ono što sam vam rekao, nisam rekao zato što se želim s vama svađati - odgovori Aramis. - Hvala bogu, ja nisam kavgadžija i s obzirom da sam mušketir samo privremeno, tučem se samo kad sam na to prisiljen, i to uvijek s velikom odvratnošću. Ali ovaj put stvar je ozbiljna, jer je vašom krivnjom kompromitirana jedna žena.- Mojom krivnjom! - poviče d'Artagnan.- Zašto ste bili tako nesmotreni da mi pružite maramu?- A zašto ste vi bili tako nesmotreni da je pustite da padne?- Rekao sam i ponavljam, gospodine, da ta marama nije pala iz mog džepa.- U redu, ali onda već drugi put lažete, jer ja sam, gospodine, vidio da je pala iz vašeg džepa!- A, tako vi razgovarate, gospodine iz Gaskonje! Dobro, naučit ću vas ja pameti.- A ja, ja ću vas poslati na vašu misu, gospodine svećenice. Izvucite mač, molim vas, i to ovog istog trenutka!- Ne, molim vas, ne ovdje, lijepi prijatelju! Zar ne vidite da se nalazimo pred palačom Aiguillon; koja je puna kardinalovih kreatura? Tko kaže da vam Njegova preuzvišenost nije naredila da joj pribavite moju glavu? Međutim, ja mnogo držim do svoje glave, jer mi se čini da sasvim dobro pristaje uz moja ramena, pa vas dakle41želim ubiti, budite bez brige, ali bez buke, na kakvom skrovitom i zaklonjenom mjestu, gdje se svojom smrću nikome nećete moći pohvaliti.- Pristajem, ali nemojte imati toliko pouzdanja u sebe. I donesite onu maramu, bez obzira je li vaša ili nije. Možda ćete imati prilike da se njome poslužite.

48

- Gospodin je Gaskonjac? - upita Aramis.- Jesam. Ali zar gospodin želi odgoditi dvoboj zbog opreznosti?- Opreznost je, gospodine, vrlina koju mušketiri ne poznaju, ali ona je neophodna crkvenim ljudima. No budući da sam ja mušketir samo privremeno, želim biti oprezan. U dva sata imat ću čast čekati vas u palači gospodina de Trevillea. Tamo ću vam reći koja su prikladna mjesta.Dva se mladića pozdrave, a zatim se Aramis udalji ulicom koja se penjala prema Luxembourgu, dok d'Artagnan, videći da je vrijeme odmaklo, pođe prema samostanu karmelićanki govoreći sam sebi:- Nije mi baš milo, ali napokon, ako poginem, poginut ću od ruke jednog mušketira.

IV KRALJEVI MUŠKETIRI I GARDA GOSPODINA KARDINALA

Artagnan nije nikoga poznavao u Parizu. On je dakle pošao na sastanak s Athosom bez sekundanta odlučivši da će se zadovoljiti s onim koje bude izabrao njegov protivnik. Osim toga njegova je namjera bila jasna: da od hrabrog mušketira zatraži izvinjenje, i to najpristojnije, ali bez znaka neodlučnosti ili slabosti. Bojao se da ovaj

49

dvoboj ne urodi neugodnostima kao sve stvari ovakve vrste kad se mlad i krepak čovjek tuče s protivnikom koji je ranjen i oslabljen. Ako izgubi, protivnikova će se slava udvostručiti, ako pobijedi, optužit će ga zbog nesavjesnosti i sumnjive smjelosti.Uostalom ako nismo slabo prikazali karakter našeg junaka, naši su čitatelji već zapazili da on nije bio prosječan čovjek. I također, ponavljajući samom sebi da mu je smrt neizbježna, on se nije mirio s pomisli da umre samo tako, što bi na njegovu mjestu bio učinio netko drugi, tko je manje hrabar i manje staložen. Razmišljao je o različitim prirodama onih s kojima će se tući te mu je njegov položaj počeo bivati jasniji. Zahvaljujući lojalnom izvinjenju što mu ga je pripremao, on se nadao da će mu Athos, čije mu se gospodsko držanje i ozbiljno lice veoma dopadalo, postati prijatelj. Nadao se također da će se Porthos uplašiti zbog priče o opasaču koju bi on mogao, u slučaju da ne bude na mjestu ubijen, ispričati svakome, a vješto ispričana, ta bi priča učinila Porthosa smiješnim. Naposljetku, što se tiče podmuklog Aramisa, njega se nije bojao. Pretpostavljajući da će stići do njega, pripremao se da ga sasvim otpremi ili da mu, u najmanju ruku, udesi lice onako kako je Cezar preporučivao da se postupi s Pompejevim vojnicima, to jest da mu zauvijek uništi ljepotu kojom se toliko ponosio.Napokon, d'Artagnan je posjedovao onu nepokolebljivost koju su mu usadili u srce savjeti njegova oca, savjeti kojih je smisao bio: ne podnositi ništa ni od koga, osim od kralja, kardinala i gospodina Trevillea. On je dakle više letio nego hodao prema samostanu karmelićanki, zgradi bez prozora i okruženoj neplodnim livadama, kamo su obično dolazili na dvoboje ljudi koji nisu htjeli da gube mnogo vremena.Kad je d'Artagnan ugledao maleni prazni prostor pred samostanom, Athos je tamo čekao već pet minuta i podne je upravo43zvonilo. On je dakle bio tačan kao Samarićanka1, te mu ni najrigo-rozniji sudac za dvoboje ne bi imao što prigovoriti.Athos, koga je rana užasno boljela iako ju je vidar gospodina de Trevillea bio iznova previo, sjedio je na nekoj ogradi očekujući svog

50

protivnika s onakvom hladnokrvnošću i onakvim dostojanstvom, koji su njemu uvijek bili svojstveni. Ugledavši d'Artagnana, on se podigao i pođe mu učtivo nekoliko koraka u susret. A ovaj je pak pristupio protivniku skinuvši šešir čije je pero dotaklo tlo.- Gospodine! - reče mu Athos. Pozvao sam dva svoja prijatelja koji će mi služiti kao svjedoci, ali ta dva prijatelja nisu još stigla. Čudim se što kasne, to nije njihov običaj.- A ja, gospodine, nemam svjedoka - reče d'Artagnan - jer budući da sam tek jučer stigao u Pariz, ne poznam ovdje nikoga osim gospodina de Trevillea, kojemu me je preporučio moj otac, a on ima čast da mu bude donekle prijatelj.Athos se načas zamisli.- Nikoga ne poznajete osim gospodina de Trevillea? - upitaga-- Ne, nikoga drugog ne poznajem.- Ali, ne ... nastavi Athos pola za sebe pola za d'Artagnana - ako vas ubijem, ispast će da sam djecoubica.- Ni govora, gospodine! - odgovori d'Artagnan s dostojanstvenim naklonom. - Ni govora, jer vi me počašćujete time što dižete mač na mene premda ste ranjeni, a ta rana mora da vam veoma smeta.- Veoma mi smeta, vjerujte, i vraški me je zaboljelo od vašeg udarca, moram priznati. Ali borit ću se lijevom rukom, to je moj običaj u ovakvim okolnostima. Nemojte dakle misliti da vam time činim kakvu milost, jer ja se jednako borim objema rukama, a to će biti čak neprilično za vas: ljevak je vrlo opasan za ljude koji na to nisu navikli. Meni je žao što vas ranije nisam upoznao s tom okolnosti.- Uistinu, gospodine - odgovori d'Artagnan naklonivši se ponovo - vi ste toliko ljubazni da sam vam veoma zahvalan.- Vi me zbunjujete - odvrati Athos sa svojom plemićkom po-nositošću. - Bolje je da razgovaramo o nečem drugom, molim vas ukoliko vam to nije neprijatno. Oh! Do stotinu vragova, kako ste me povrijedili! Rame mi gori.- Ako biste dopustili... - reče mu d'Artagnan bojažljivo.

51

- Što, gospodine?- Imam čudotvoran melem za rane, melem što mi ga je dala majka i koji sam već isprobao na sebi.- Pa što?Hidraulična mašina kojom se dovodila voda u kraljevsku palaču.44- Siguran sam da bi vas najkasnije za tri dana taj melem izliječio, a nakon tri dana, kad ozdravite... Gospodine, bit će mi uvijek velika čast da vam budem na raspolaganju!D'Artagnan je to izrekao s takvom jednostavnošću, da je služilo na čast njegovoj čestitosti, a nije dovelo u pitanje hrabrost.- Zaboga, gospodine, taj prijedlog mi se sviđa. Ali to ne znači da ga prihvaćam; sviđa mi se jer pokazuje da ste pravi plemić. Tako se govorilo i postupalo u dvobojima za vrijeme Karla Velikog, na koje bi se svaki vitez morao ugledati. Ali na žalost mi više ne živimo u doba tog velikog cara. Živimo u doba gospodina kardinala, i za tri dana, ma kako se tajna čuvala, doznalo bi se da se mi moramo potući, pa bi nas u tome spriječili. Ali, šta je? Zar ove dangube neće doći?- Ako vam se žuri, gospodine - obrati se d'Artagnan Athosu s onom istom jednostavnošću s kojom mu je nekoliko časaka prije predložio da odgode dvoboj za tri dana - ako vam se žuri i ako vam je stalo da me otpremite što prije, nemojte oklijevati molim vas!- Evo, još jedne riječi koja mi se sviđa - reče Athos naklonivši se ljubazno d'Artagnanu - i koja dokazuje da niste čovjek koji nema mozga, već čovjek koji sigurno ima srca. Gospodine, volim ljude vašeg kova i vidim da ću kasnije s velikim zadovoljstvom s vama razgovarati, naravno ako prije toga jedan drugoga ne ubijemo. Molim vas, čekajmo tu gospodu, ja imam vremena, a to će biti i ispravnije. A, evo, čini mi se da jedan dolazi!Zaista, na kraju ulice Vaugirard (Važirar) počeo se pojavljivati divovski Porthosov lik.- što? - poviče d'Artagnan. - Vaš prvi svjedok je gospodin Porthos? ♦■- Da. Zar imate što protiv toga?

52

- Ne, nemam.- I evo, drugog!D'Artagnan se okrene u pravcu što ga je pokazao Athos te prepozna Aramisa.- Što! - poviče pokazujući još veću zbunjenost nego malo prije. - Vaš drugi svjedok je gospodin Aramis?- Bez sumnje! Zar ne znate da nas nikada ne viđaju jednog bez drugog i da nas među mušketirima i u gardi, na dvoru i u gradu zovu Athos, Porthos i Aramis, ili trojica nerazdvojivih? Ali s obzirom na to da ste došli iz Daxa ili iz Paua...Iz Tarbesa - ispravi ga d'Artagnan.- ... vi ne možete znati te pojedinosti - reče Athos.- Koliko se meni čini - odgovori d'Artagnan - vaša su lmena skladna, gospodo. I ako moja avantura izazove kakvu pažnju, ona će opet potvrditi da vaša zajednica nije zasnovana na neskladu.45U međuvremenu Porthos se bio približio i pozdravio je Athosa rukom. Okrenuvši se zatim prema d'Artagnanu, silno se iznenadi.Usput treba da kažem da je Porthos sada imao drugi opasač i da je svoj ogrtač ostavio kod kuće.- Oho! - primijeti Porthos. - šta to znači?- To je gospodin s kojim ću se tući - reče mu Athos pokazujući rukom d'Artagnana i pozdravljajući ga istom gestom.- S njim se također i ja tučem - uzvrati Porthos.- Ali tek u jedan sat - napomene d'Artagnan.- I ja se također tučem s ovim gospodinom - javi se Aramis, koji je upravo bio stigao.- Ali tek u dva sata - reče d'Artagnan jednako mirno.- A zbog čega se ti tučeš? - upita Aramis.- Zapravo i ne znam, povrijedio mi je rame. A ti, Porthose, ?.ašto se ti tučeš?- Što se mene tiče, tučem se... jer se tučem - odgovori Porthos pocrvenjevši.Athos, kojem ništa nije moglo izmaći, primijeti lagani osmijeh na Gaskonjčevim usnama.

53

- Razgovarali smo nešto o odijevanju - primijeti mladić.- A ti, Aramis? - upita Athos.- Ja se tučem zbog teologije - odgovori Aramis dajući d' Artagnanu znak da zadrži u tajnosti razlog njihova dvoboja.Athos zapazi još jedan smiješak na d'Artagnanovim usnama.- Zaista? - primijeti Athos.- Da, imamo različita mišljenja o nekim postavkama svetog Augustina - objasni Gaskonjac.- Nema što, to je duhovit čovjek - promrmlja Athos.- A sada, kad ste se okupili, gospodine, dopustite mi da vam se izvinim! - javi se d'Artagnan.Kod riječi »da vam se izvinim« na Athosovu čelu pojavi se lamna sjenka, na Porthosovim usnama ponosit smiješak, a znak odbijanja bio je Aramisov odgovor.- Vi me ne razumijete, gospodo! - reče im d'Artagnan podižući glavu na koju mu je tog časa pao snop sunčevih zraka što su njegovim finim i smjelim crtama davale boju zlata. - Ja vam se izvinjavam u slučaju da ne budem mogao platiti dug svoj trojici, jer gospodin Athos ima prvi pravo da me ubije, što mnogo umanjuje vrijednost vašeg potraživanja, gospodine Porthos, a što vaše potraživanje, gospodine Aramis, svodi gotovo na ništa. A sada, gospodo, ponavljam: izvinite, ali samo za ono što sam rekao, i: pažnja!Na te riječi, besprijekornim viteškim pokretom, najsavrše-nijim što se može zamisliti, d'Artagnan izvuče svoj mač.46Krv mu je bila udarila u glavu, i u tom času on bi bio podigao mač na sve mušketire u kraljevini, a ne samo na Athosa, Porthosa i Aramisa.Bilo je dvanaest sati i četvrt. Sunce je bilo na zenitu i prostor izabran da bude poprištem ovog dvoboja žario se pod vrućim zrakama.- Suviše je vruće - reče Athos izvukavši svoj mač - ali ipak neću skinuti svoju dolamu, jer sam malo prije osjetio kako mi krvari rana te se bojim da bi gospodinu bilo neprijatno gledati krv koja nije od njegova mača.

54

Istina je, gospodine - reče d'Artagnan - bilo od mojeg ili bilo čijeg mača, uvjeravam vas da će mi biti žao ako vidim da je prolivena krv jednog tako hrabrog plemića. Tući ću se dakle u dolami kao i vi.- Hajde, hajde - dobaci Porthos - dosta je komplimenata i sjetite se da i mi čekamo na red.- Govorite samo u svoje ime, Porthose, kad budete govorili ovakve besmislice - uplete se Aramis. - Što se mene tiče, ono što su ova gospoda rekla, rečeno je vrlo dobro i u svakom slučaju dostojno je ove dvojice plemića.- Spreman sam, gospodine - reče Athos i zauzme stav.- Ćekao sam vašu zapovijed - odgovodi d'Artagnan te i on zauzme stav.Ali tek što su se njihovi mačevi dodirnuli i zazvečali, iza ugla samostana odjednom se pojavi vod garde Njegove preuzvišenosti, kojim je zapovijedao gospodin de Jussac (žisak).- Kardinalova garda! - povikaše zajedno Porthos i Aramis. - Mačeve u korice, gospodo, mačeve u korice!Međutim bilo je prekasno. Kardinalovi gardisti vidjeli su ova dva borca u pozi koja nije dopuštala nikakve sumnje u pogledu njihovih namjera.- Hej! - poviče Jussac prilazeći i dajući znak svojim ljudima da i oni dođu. - Hej, mušketiri, tucete se, dakle? A naredbe, šta ćemo s njima?- Vi ste vrlo ljubazni, gospodo gardisti - javi se Athos kipteći od bijesa, jer je i Jussac bio jedan od preksinoćnjih napadača. - Da mi vidimo vas kako se tucete, uvjeravam vas da bismo se dobro čuvali da vas u tome ne ometamo. Prema tome, ostavite nas da se tučemo, a vi ćete doživjeti jedno zadovoljstvo koje vas neće stajati nikakva truda.- Gospodo - odgovori Jussac - vrlo mi je žao što vam moram reći da je to nemoguće. Dužnost je iznad svega. Molim vas, vratite mačeve u korice i pođite s nama.- Gospodine - reče Aramis podrugljivo - da to zavisi od nas, mi bismo s velikim zadovoljstvom prihvatili vaš ljubazni

55

47poziv, ali je to na žalost nemoguće: zabranio nam je gospodin de Treville. Pođite dakle svojim putem, to je najbolje što možeteučiniti.Ta poruga razgnjevi Jussaca.- Ako ne poslušate, mi ćemo vas napasti! - zaprijeti im.- Njih su petorica - reče Athos poluglasno - a nas samo trojica. Opet će nas potući i morat ćemo ovdje umrijeti, jer, želim to izjaviti, ja se pobijeđen neću pojaviti pred gospodinom de Tre-villeom.Athos, Porthos i Aramis začas su bili jedan pored drugog.Jussac je sređivao svoje vojnike.Taj trenutak bio je d'Artagnanu dovoljan da se odluči. To je bio jedan od onih događaja koji odlučuju o životu jednog čovjeka. Trebalo je birati između kralja i kardinala, a pošto se izabere jedan od ta dva puta, treba na njemu ustrajati. Potući se, to znači otkazati poslušnost zakonu, to znači dovesti život u opasnost, to znači postati odjednom neprijatelj jednome ministru koji je čak moćniji od kralja - evo što je shvatio naš mladi junak, i, treba to istaći u njegovu pohvalu, nije se kolebao ni jednog trenutka. Okrenuo se prema Athosu i njegovim prijateljima:- Gospodo! - reče im. - Ako dozvolite, ja ću donekle ispraviti vaše riječi. Rekli ste da ste samo trojica, ali meni se čini danas je četvorica.- Ali vi ne spadate među nas - reče Porthos.- To je istina - odgovori d'Artagnan. - Ja nemam vaše uniforme, ali imam dušu! Moje srce je mušketirsko, osjećam to dobro, gospodine, i ono me vuče k vama.- Maknite se, mladiću! - poviče Jussac, koji je po njegovim pokretima i izrazu lica bez sumnje bio nazreo d'Artagnanove namjere. - Dopuštamo vam da idete. Spašavajte svoju glavu, iditebrzo!D'Artagnan se i ne pomakne.- Bez sumnje, vi ste divan mladić - reče Athos stisnuvši d'Artagnanu ruku.

56

- Hajde, hajde, odlučite se! - ponovi Jussac.- Dakle - rekoše Porthos i Aramis - što da radimo?- Gospodin je zaista velikodušan - reče Athos.Ali sva trojica pomisliše na d'Artagnanovu mladost. Bojali su se njegova nedostatnog iskustva.- Bit će nas samo trojica, jer jedan je ranjen, a drugi je još dijete - nastavi Athos. - Ali svatko će reći da su bila četiridječaka.- Da, ali možemo li odstupiti? - upita Porthos.- To je teško - odgovori Athos. D'Artagnan je shvatio njihovu neodlučnost.48- Gospodo! - reče im. - Ipak pokušajte sa mnom, a ja vam se kunem čašću da neću otići odavde ako budemo pobijeđeni.- Kako se ono zovete, hrabri mladiću? - upita Athos.- D'Artagnan, gospodine!- Dakle, dobro! Athos, Porthos, Aramis i d'Artagnan, naprijed! - poviče Athos.- Hajde, gospodo, hoćete li se napokon odlučiti da donesete neku odluku? - poviče Jussac po treći put.- Odlučili smo, gospodine - odgovori Athos.- A što ste odlučili? - upita Jussac.- Imat ćemo čast da se s vama borimo - odgovori Aramis te jednom rukom skine šešir a drugom izvadi mač iz korica.- 0, vi se dakle želite oduprijeti! - poviče Jussac.- Trista mu muka, pa zar vas to čudi?I devet boraca žestoko nasrnuše jedni na druge, ali ipak sa stanovitom metodom.Athos dohvati nekog Cahusaca (Kaizak), kardinalova ljubimca, Porthos Biscarata (Biskara), a Aramis se nađe pred dvojicom protivnika.Što se tiče d'Artagnana, on se našao pred Jussakom.Srce mladog Gaskonjca burno je tuklo u grudima, ali ne od straha. Hvala bogu, to nije bilo maštanje već pravo takmičenje. Tukao se

57

kao pobješnjeli tigar obišavši deset puta oko svog protivnika i promijenivši dvadeset puta svoj položaj i svoje mjesto. Jussac je bio, kako se onda govorilo, pravi sladokusac u mačevanju i imao je vrlo mnogo iskustva. Uza sve to bio je na svim božjim mukama braneći se od lakog i okretnog protivnika koji, je ne pridržavajući se uobičajenih pravila, napadao odjednom sa svih strana i branio se kao čovjek koji osjeća najdublje poštovanje prema vlastitoj koži.Napokon je ta borba završila tako da je Jussac izgubio strpljenje. Bijesan što ga drži u šahu jedno dijete, on se uzrujao i počeo praviti pogreške. D'Artagnan, koji je u nedostatku prakse imao vrlo dobru teoretsku spremu, udvostruči brzinu. U želji da dokrajči borbu, Jussac upravi strahovit udarac prema svom protivniku zakoraknuvši naprijed što je više mogao, ali d'Artagnan odbije taj udarac, i dok se Jussac povlačio, podvuče se kao zmija pod njegov mač i zabije svoju oštricu kroz čitavo njegovo tijelo. Jussac se strovali na tlo kao pokošen.Tada d'Artagnan baci nemiran i brz pogled po bojnome polju.Aramis je već bio ubio jednog od svojih protivnika, ali drugi ga je živo napadao. Međutim, Aramis je bio u dobrom položaju i mogao se braniti.Biscarat i Porthos bili su ranili jedan drugoga. Porthos je dobio udarac mačem po ruci, a Biscarat preko bedra. Ali ni jedna4 Tri mušketira I 49od tih rana nije bila teška, te su oni nastavili borbu s još većom žestinom.Athos, kojega je Cahusac opet ranio, postajao je naočigled sve bljeđi, ali nije uzmicao ni za stopu: samo je premjestio mač u drugu ruku, i sada se tukao lijevom.Prema pravilima dvoboja toga vremena d'Artagnan je mogao priteći u pomodbilo kome, a dok je ocjenjivao kome je od njegovih drugova najviše potrebna pomoć, pogled mu se sretne s Athosovim. Taj je pogled govorio posve jasno. Athos bi radije poginuo nego da traži pomoć, ali njegov je pogled ipak tražio podršku. D'Artagnanu to nije

58

moglo izbjeći, i on strelovito skoči i stvori se uz bok Cahusacu vičući:- Ovamo, gospodine gardisto, ja ću vas ubiti!Cahusac se okrene. Bio je to posljednji čas: Athos, kojeg je držala jedino njegova velika hrabrost, padne na jedno koljeno.- Sto mu vragova! - poviče on d'Artagnanu. - Mladiću, nemojte ga ubiti, molim vas, imam jedan stari račun s njim koji ću izravnati kad ozdravim i kad se oporavim. Razoružajte ga samo, izbijte mu mač iz ruke. Tako, dobro, vrlo dobro!Taj usklik oteo se Athosu kad je vidio kako je Cahusacov mač odletio dvadeset koraka daleko. D'Artagnan i Cahusac pojuriše obojica, jedan da ga opet uzme, a drugi da ga otme. D'Artagnan je bio brži te je stao nogom na mač.Cahusac otrči do tijela gardista kojega je ubio Aramis, dohvati njegov mač i htjede se vratiti d'Artagnanu, ali Athos, kome je trenutak odmora što mu ga je pribavio d'Artagnan vratio dah, i koji se bojao da mu d'Artagnan ne ubije neprijatelja, prepriječi mu put u želji da nastavi borbu.D'Artagnan shvati da bi bio neuljudan prema Athosu kad bi ga u tome spriječio. U stvari, nekoliko časaka poslije toga Carusac pade pošto mu je Athos probio grlo jednim udarcem mača.U istom trenutku Aramis je prislonio mač na grudi svom oborenom protivniku prisiljavajući ga da moli milost.Ostali su u borbi Porthos i Biscarat. Porthos je zbijao hiljade šala, pitao je Biscarata koliko bi moglo biti sati, čestitao mu na četi koju je njegov brat dobio u navarskoj regimenti, ali uza sve te šale nije mu uspijevalo ništa. Biscarat bijaše jedan od onih željeznih ljudi koji ne padaju prije smrti.Ipak je trebalo završiti. Mogla je naići straža i sve ih pohvatati, i ranjene i one koji nisu ranjeni, i kraljeve i kardinalove gardiste. Athos, Aramis i d'Artagnan okružiše Biscarata pozivajući ga da se preda. Ali premda sam protiv svih i s ranom na bedru, Biscarat nije popuštao. Međutim Jussac, koji se bio pridigao na lakat, vikne mu

59

neka se preda. Biscarat je bio Gaskonjac kao i d'Artagnan te se pravio da ne čuje, čak se nasmijao i između dva protivnikova50udarca što ih je odbio dospio je da vrhom svojega mača opiše jedan krug na tlu:- Ovdje - rekao je smišljajući parodiju na jedan stih iz Biblije - ovdje će umrijeti Biscarat, sam među onima koji su s njim.- Ali imaš četvoricu protiv sebe, prestani, naređujem ti!- Ako naređuješ, to je druga stvar - uzvrati Biscarat. - Budući da si moj brigadir, moram se pokoriti.Odskočivši natrag, on prelomi svoj mač na koljenu da ga ne bi predao i baci dijelove preko samostanskog zida. Zatim prekrsti ruke i počne zviždati neku kardinalsku pjesmicu.Hrabrost se uvijek poštuje, čak i hrabrost neprijatelja. Mušketiri pozdraviše Biscarata svojim mačevima i vrate ih u korice. D'Artagnan učini isto, a zatim uz pomoć Biscarata, koji je jedini od protivnika ostao na nogama, unese pod samostanski trijem Jussaca, Cahusaca i onog Aramisovog protivnika koji je bio samo ranjen. Četvrti, kao što smo već rekli, bio je mrtav. Zatim pozvone, i noseći četiri protivnička mača od pet, upute se pijani od sreće prema palači gospodina de Trevillea.Išli su držeći se pod ruku te su tako zauzeli cijelu širinu ulice. Zaustavljali su svakog mušketira koga bi sreli, tako da je na koncu to postao trijumfalni marš. D'Artagnanovo srce topilo se od sreće. On je išao između Athosa i Porthosa držeći ih ushićeno pod ruku.- Ako još nisam mušketir - govorio je svojim novim prijateljima ulazeći u palaču gospodina de Trevillea - u najmanju ruku primljen sam za naučnika.

60

VINJEGOVO VELIČANSTVO KRALJ LJUDEVIT XIII

*vaj događaj izazvao je veliku buku. Gospodin de Treville javno je mnogo negodovao protiv svojih mušketira, ali tajno im je čestitao uspjeh. Međutim, budući da se nije smjelo gubiti mnogo vremena da se izvijesti kralj, gospodin de Treville požuri u Louvre.Već je bilo kasno. Kralj se bio zatvorio s kardinalom, a gospodinu de Trevilleu rekli su da kralj radi i da trenutačno nikoga ne može primiti. Uveče gospodin de Treville dođe kralju u vrijeme kartanja. Nađe ga gdje dobiva, a kako je Njegovo veličanstvo bio vrlo škrto, to je bio razlog da bude odlično raspoloženo. Zato je kralj već izdaleka spazio gospodina de Trevillea:- Dođite ovamo, gospodine kapetane - reče mu. - Dođite da vas izgrdim. Znate li da se Njegova preuzvišenost žalila na vaše mušketire, i to s takvim uzbuđenjem da je Njegova preuzvišenost večeras bolesna! Da, da, ti vaši mušketiri pravi su razbojnici koje treba objesiti!- Ne, Sire - odgovori Treville, koji je na prvi pogled vidio kako će stvari krenuti. - Ne, sasvim suprotno, to su dobra stvorenja, tiha kao jagnjad, koja imaju samo jednu želju, ja sam tome svjedok: da njihov mač izađe iz korica jedino kad treba služiti Vašem veličanstvu. Ali šta se može, gardisti Njegove preuz-višenosti

61

neprestano zameću s njima kavgu i zbog časti svoje čete jadni se mladići moraju braniti.- Poslušajte gospodina de Trevillea - reče kralj - poslušajte ga! Zar ne izgleda kao da govori o crkvenjacima. Zaista, gospodine kapetane, oduzet ću vam dekret i dati ga gospođici de Chemerault (Šemrol), kojoj sam obećao jednu opatiju. Ali nemojte misliti da vam vjerujem ovako na riječ. Nazivaju me Ljudevit Pravedni, gospodine de Treville, ali vidjet ćemo, vidjet ćemo za koji čas!__ Vjerujem u tu pravednost, Sire, pa ću strpljivo i mirnočekati odluku Vašeg veličanstva.- Čekajte dakle, gospodine, čekajte dakle - reče kralj - neću vas prisiliti da dugo čekate.52I doista, sreća se izmijenila, te budući da je kralj počeo gubiti ono što je bio dobio, nije mu bilo teško naći razlog da se kao Karlo Veliki mudro izvuče iz igre.Nakon jednog trenutka kralj se dakle digao i stavljajući u džep novac koji se nalazio pred njim, to jest novac koji je najvećim dijelom predstavljao njegov dobitak u igri, reče:- Vieuvdlle (Vjevij), sjednite na moje mjesto, moram razgovarati s gospodinom de Trevilleom o važnoj stvari. Da... imao sam pred sobom osamdeset luja. Stavite isti iznos da oni koji su izgubili ne bi imali razloga da se žale. Pravednost iznad svega!Zatim se okrene gospodinu de Trevilleu i pošavši s njim prema prozoru povede razgovor:- Tako dakle, gospodine! Vi kažete da su gardisti Njegove preuzvišenosti zametnuli svađu s vašim mušketirima.- Da, sire, kao i uvijek.- Ispričajte mi kako se to dogodilo! Da vidimo, jer vi znate, dragi kapetane, da sudac mora saslušati obje strane.- Bože moj, dogodilo se to na najjednostavniji i najprirodniji način. Tri moja najbolja vojnika koje Vaše veličanstvo poznaje po imenu i o čijoj se odanosti više nego jedanput uvjerilo, dakle tri moja vojnika kojima je, u što mogu uvjeriti kralja, njihova služba veoma prirasla

62

uz srce, kažem tri moja najbolja vojnika: gospoda Athos, Porthos i Aramis, imali su namjeru da se razonode s jednim mladim Gaskonjcem što sam im ga tog istog jutra bio preporučio. Čini mi se da su imali otići u Saint-Germain (Sen Zermen), a sastali su se kod samostana karmelićanki, gdje su ih gospodin Jussac i gospoda Cahusac, Biscarat s još dva gardista, koji u tolikom broju nisu tamo došli bez loših namjera u odnosu na naredbe, spriječili u njihovoj dobroj namjeri i izazvali.- Jest, jest, otvarate mi oči - reče kralj. - I gardisti su tamo došli da se tuku!- Ja ih ne optužujem, Sire, ali ostavljam Vašem Veličanstvu da prosudi šta je pet naoružanih ljudi moglo raditi na jednom tako pustom mjestu kakvo je ono oko samostana karmelićanki.- Jest, imate pravo, Treville, imate pravo!- I zatim, kad su ugledali moje mušketire, promijenili su ■ svoju namjeru zaboravivši na međusobnu mržnju zbog zajedničke mržnje koju garda gaji protiv mušketira. Jer Vaše veličanstvo zna da su mušketiri, koji su uz kralja i samo uz kralja, prirodni neprijatelji gardista koji su uz gospodina kardinala.- Jest, Treville, jest - reče kralj melankolično - a to je vrlo žalosno, vjerujte mi da je vrlo žalosno što u Francuskoj postoje dvije stranke, dvije glave na čelu kraljevstva. Ali sve će to prestati, •Ireville, sve će to prestati. Vi dakle kažete da su gardisti izazvali mušketire?53- Kažem da je vjerojatno da su se stvari tako odvijale, ali ne mogu se u to zakleti, sire. Vi znate kako je teško doznati istinu ako čovjek nije obdaren onom divnom vrlinom koja je Ljudevitu XIII pribavila naziv Pravedni.- Tako je, Treville; ali vaši mušketiri nisu bili sami, s njima je bilo i neko dijete, zar ne?- Da, sire, a jedan je bio i ranjen, tako da su tri kraljeva mušketira, od kojih jedan ranjenik, i jedno dijete, ne samo odbili napad petorice najboljih gardista gospodina kardinala, nego su čak četvoricu oborili.- To je velika pobjeda! - poviče kralj ozareno. - To je potpuna pobjeda!

63

- Jest, Sire, to je pobjeda slična onoj kod mosta Ce.- Četiri čovjeka od kojih jedan ranjenik i jedno dijete, kažete?- Jedan mladić, jedva ga se tako može nazvati. On se u toj prilici tako sjajno ponio da ću biti slobodan preporučiti ga Vašem Veličanstvu.- Kako se zove?- D'Artagnan, Sire. To je sin jednog od mojih najstarijih prijatelja, čovjeka koji je s vašim ocem, kraljem slavne uspomene, sudjelovao u dobrovoljačkom ratu.- I kažete da se taj mladić dobro ponio? Ispričajte mi to, Treville! Vi znate da volim kazivanja o ratu i borbama.I kralj Ljudevit XIII dostojanstveno podigne svoje brkove podbočivši se na laktove.- Sire - ponovi Treville - kao što sam vam rekao, gospodin d'Artagnan gotovo je još dijete, i budući da još nema te časti da bude mušketir, bio je u građanskoj odjeći. Vidjevši da je premlad i, što je još važnije, da ne pripada mušketirskoj četi, gardisti gospodina kardinala pozvali su ga da se povuče prije nego što su napali.- Vidite, dakle, Treviile - prekine ga kralj - da su oni bili napadači.- To je istina, Sire, više nema sumnje. Oni su ga dakle pozvali da se odstrani, ali on im je odgovorio da je mušketir po srcu i da je potpuno privržen Vašem Veličanstvu. Tako je ostao s gospodom mušketirima.- Izvrstan mladić! - promrmlja kralj.- I doista, ostao je s njima. Vaše Veličanstvo dobilo je s njim odlična borca: on je Jussacu zadao onaj strašan udarac mačem koji je toliko razjario gospodina kardinala.- On je ranio Jussaca? - poviče kralj. - On, koji je još dijete! Treville, to je nemoguće!- To je bilo upravo onako kao što mi je bila čast izvijestiti Vaše Veličanstvo.- Jussac, jedan od prvih mačevalaca u kraljevini!54- Jest, sire, ali našao je sebi učitelja.

64

- Hoću da vidim toga mladića, Treville, hoću da ga vidim; i ako se štogod može učiniti... no dobro, razmislit ćemo o tome!- Kad će se Vaše veličanstvo udostojiti da ga primi?- Sutra u podne, Treville.- Da ga dovedem samoga?- Ne, dovedite zajedno svu četvoricu. Hoću da im zahvalim svima odjednom. Odani ljudi su rijetki, Treville, i odanost treba nagraditi.- U podne, Sire, bit ćemo u Louvreu.- Da, dođite po malim stepenicama, Treville, po malim stepenicama. Nema smisla da kardinal dozna...- Dobro, Sire!- Vi razumijete, Treville, naredbe su naredbe! Dvoboji su zabranjeni, na kraju krajeva.- Ali ovaj sudar, Sire, sasvim je nešto drugo nego običan dvoboj, to je tučnjava, a dokaz tome jest da je bilo pet gardista gospodina kardinala protiv moja tri mušketira i gospodina d'Ar-tagnana.- To je istina - reče kralj - ali nije važno; Treville, ipak dođite po malim stepenicama!Treville se nasmiješi. Ali pošto je, kako je ocijenio, već bio postigao mnogo od ovog djeteta koje se okrenulo protiv svog učitelja, on pozdravi kralja s poštovanjem i s njegovom dozvolom rastane se s njim.Još iste večeri tri mušketira budu obaviještena o časti koja im je ukazana. S obzirom da su oni već odavna poznavali kralja nisu bili naročito uzbuđeni, ali d'Artagnan sa svojim gaskonj sitim pojmovima vidio je u tome kako se pred njim otvara sreća te je proveo noć snivajući uzbudljive sne. U osam sati izjutra već je bio kod Athosa.D'Artagnan nađe mušketira odjevena i spremna za izlazak. Budući da su imali sastanak s kraljem tek u podne, on se s Port-hosom i Aramisom bio dogovorio da će otići s njima na partiju loptanja na igralište blizu luksemburških staja. Athos pozove i d'Artagnana da pođe s njim. Unatoč tome što nije poznavao tu igru, koju nikada nije ni igrao, on prihvati poziv ne znajući ionako što će s vremenom, od devet sati ujutro, koliko je jedva bilo, pa sve do podne.

65

Porthos i d'Artagnan već su bili na igralištu i već su započeli igru. Athos, koji je bio vrlo vješt u svim fizičkim vježbama, postavi se s d'Artagnanom na suprotnu stranu i izazove ih. Ali već pri prvom pokušaju da se pokrene, iako je igrao lijevom rukom, shvatio je da je njegova rana još suviše svježa a da bi mu dopuštala ovakve pokrete.55D'Artagnan je ostao sam u igri, pa kako je izjavio da ne zna igrati po pravilima, oni su samo dobacivali loptu jedan drugome ne brojeći bodove. Ali jedna lopta, što ju je svojom herkulskom rukom bio bacio Porthos, prošla je tako blizu d'Artanganova lica te ovaj pomisli da bi mu audijencija vjerojatno propala, da ga je ta lopta udarila u lice mjesto što je prošla kraj njega. S takvom modricom bilo bi mu nemoguće pojaviti se pred kraljem. I budući da mu je u gaskonjskoj mašti od te audijencije ovisila budućnost, on učtivo pozdravi Porthosa i Aramisa izjavljujući da će nastaviti s njima igru tek onda kad im postane ravan. Zatim ode i sjedne na tribinu.Na d'Artagnanovu nesreću među gledaocima se nalazio i jedan gardist Njegove preuzvišenosti, koji se, još uzrujan zbog poraza što su ga jučer doživjeli njegovi drugovi, bio zarekao da će iskoristiti prvu priliku da ih osveti. Učinilo mu se da je ta prilika došla. Obratio se svom susjedu:- Nije ni čudo - rekao je - što se taj mladić uplašio lopte. Sigurno je to neki mušketirski šegrt.D'Artagnan se okrene kao da ga je ujela zmija i pogleda prodorno u čovjeka koji ga je tako drsko uvrijedio.- Sto mu bogova! - odvrati mu ovaj froući bezobrazno svoje brkove. Gledajte me koliko vas je volja, mladi gospodine, rekao sam ono što sam rekao!- A budući da je ono što ste rekli suviše jasno, nisu potrebna nikakva druga objašnjenja - odgovori d'Artagnan tiho. - Molim vas, slijedite me!- A kada? - upita gardist jednako podrugljivo.- Odmah, molim vas!- Vi, nema sumnje, znate tko sam?- Nemam o tome ni pojma, a nije mi ni stalo.

66

- Ali griješite. Kad biste znali moje ime, možda vam se ne bi tako žurilo.- Kako se zovete?- Bemajoux (Bernažu), ako vam je pravo!- U redu, gospodine Bernajoux - reče mirno d'Artagnan - čekat ću vas na vratima.- Idite, gospodine, doći ću za vama!- Ne žurite suviše, gospodine, da nas ne primijete da zajedno izlazimo. Znate da bi nam suviše ljudi smetalo pri onome što želimo učiniti.- Dobro! - odgovori gardist začuđen što se njegovo ime tog mladića nije nimalo dojmilo.U stvari, to ime bilo je poznato svima osim d'Artagnanu, jer je Bernajoux bio jedan od onih koji su najčešće sudjelovali u svakodnevnim tučnjavama što ih kraljeve i kardinalove naredbe nisu mogle suzbiti.56Porthos i Aramis bili su tako zauzeti svojom igrom, a Athos ih je tako pažljivo promatrao kako igraju, da nijedan od te trojice nije vidio kad je njihov mladi drug izašao.Kako je rekao gardistu Njegove preuzvišenosti, d'Artagnan se zaustavi na vratima, a trenutak nakon toga stigao je i njegov protivnik. Budući da nije smio gubiti mnogo vremena, jer je audijencija kod kralja bila zakazana za dvanaest sati, d'Artagnan pogleda uokolo i videći da na cesti nema nikoga obrati se gardistu:- Vjerujte mi - reče on svome protivniku - premda se zovete Bernajoux, velika je sreća za vas što imate posla samo s mu-šketirskim šegrtom. Ipak, budite bez brige, učinit ću kako budem najbolje znao. Naprijed!- Ali - odgovori mu njegov protivnik - čini mi se da je mjesto vrlo loše izabrano i da bi bilo bolje da smo otišli iza opatije Saint-Germain ili u Pre-aux-Clercs.

67

- To što kažete posve je razumno - uzvrati d'Artagnan - ali na žalost imam vrlo malo vremena: moram biti na jednom sastanku tačno u podne. Naprijed, dakle! Naprijed!Bernajoux nije bio čovjek kojemu bi to trebalo dva puta ponoviti. U istom trenutku mač mu bljesne u ruci i on navali na protivnika. Nadao se da će se d'Artagnan, onako mlad, uplašiti.Ali d'Artagnan je dan prije toga bio položio svoj majstorski ispit. Još zadovoljan pobjedom i već ispunjen svojom budućom srećom, odlučio je da ne odstupi ni za korak, te su se oba mača susretala na čitavoj dužini oštrice sve do drška. I budući da je d'Artagnan ostao nepomičan na svom mjestu, njegov se protivnik morao povući za jedan korak. U tom trenutku, to jest za vrijeme tog njegovog pokreta, Bernajouxov mač promijeni pravac, a d'Artagnan iskoristi priliku i oslobodi svoj te ga, zakoraknuvši naprijed, upravi u protivnikovo rame. Gotovo istovremeno d'Artagnan odskoči natrag i ponovo podigne mač. Bernajoux mu vikne kako to nije ništa te nasrnuvši slijepo ina njega sam se nabode. Ali s obzirom da gardist nije pao i da nije priznavao da je pobijeđen, nego se samo povlačio prema palači gospodina La Tremoul-lea (La Tremuj), kod kojega se jedan njegov rođak nalazio u službi, d'Artagnan ga je, ne znajući kakva je težina posljednje rane koju je njegov protivnik zadobio, živo napadao i bez sumnje bio • bi mu zadao još jedan udarac. Ali u međuvremenu ovu buku na ulici čuli su i oni koji su bili na igralištu, a dva Bernajouxova prijatelja, koji su opazili kad je on izmijenio nekoliko riječi s d'Ar-tagnanom i vidjeli kako je poslije tih riječi odmah izašao, izletješe napolje i s isukanim mačevima bace se na pobjednika. Ali istovremeno pojaviše se i Athos, Porthos i Aramis, i to baš u trenutku kad su dva gardista navalila na njihova mladog druga, te ih pri-siliše da se okrenu. U tom času Berna joux pade, a budući da su gardisti prema mušketirima bili u omjeru dva prema četiri, oni57su počeli vikati tražeći pomoć iz palače gospodina La Tremouillea. Na njihovu viku, svi koji su bili u kući izađoše napolje i bace se na

68

četiri druga koji su sa svoje strane također stali vikati: »U pomoć, mušketiri!«Takvi su se povici često čuli. Znalo se da su mušketiri neprijatelji Njegove preuzvišenosti i voljeli su ih zbog mržnje koju su iskazivali prema kardinalu. Zato su i gardisti iz drugih četa, koje nisu pripadale »vojvodi u crvenom«, kako je Aramis bio nazvao kardinala, u takvim svađama najčešće pristajali uz kraljeve mušketire i borili se zajedno s njima. Tako od trojice gardista iz čete gospodina Essartsa (Esar), koji su onuda prolazili, dvojica pri teknu u pomoć mušketirima, dok je treći otrčao prema palači gospodina de Trevillea vičući: »U pomoć, mušketiri, u pomoć!«Kao i obično, palača gospodina de Trevillea bila je puna mušketira koji odmah pritrčaše u pomoć svojim drugovima. Nastala je opća tuča, ali mušketiri su bili premoćni te su se kardinalovi gardisti i La Tremouilleovi ljudi povukli u palaču. Zatvorili su na vrijeme vrata da bi spriječili da njihovi neprijatelji uđu unutra zajedno s njima. A što se tiče ranjenika, njega su već ranije bili unijeli, jer se, kao što smo već rekli, nalazio u vrlo teškom stanju.Među mušketirima i njihovim saveznicima uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Stali su se dogovarati ne bi li zapalili palaču gospodina La Tremouillea, da tako kazne drskost njegovih slugu što su izašli da napadnu kraljeve mušketire. Ovaj prijedlog postavljen je i primljen s oduševljenjem, kadli je na sreću izbilo jedanaest sati. D'Artagnan i njegovi drugovi sjete se audijencije, a budući da bi im bilo žao da se tako velik udar izvrši bez njih, oni se pobrinuše da se uzbuđenje smiri. Zadovoljili su se samo time što su u vrata bacili nekoliko kamenova za popločavanje ulice, ali vrata su izdržala. Time je sve bilo i završeno. A osim toga, oni koje je trebalo smatrati predvodnicima ovog pothvata, napustiše nakon nekoliko časaka poprište borbe uputivši se prema palači gospodina de Trevillea, koji ih je čekao, obaviješten već o ovom iznenadnom sukobu.- Brzo u Louvre! - reče im de Treville. - Što brže u Louvre, i ne gubiti ni časka vremena, jer moramo pokušati vidjeti kralja prije

69

negoli ga kardinal obavijesti. Mi ćemo mu ispričati stvari tako kao da je ovo bio nastavak onoga jučer, i obje će stvari proći kao jedna.U pratnji četvorice mladića gospodin de Treville uputi se dakle u Louvre, ali se mušketirski kapetan tamo silno začudi kad mu saopćiše da kralja nema nego da je otišao u lov na jelene u Sen-žermensku šumu. Dva puta su gospodinu de Trevilleu morali ponoviti tu novost i svaki put su njegovi pratioci opazili kako mu se lice smračuje.58- Da li je Njegovo veličanstvo - upitao je - već jučer imalo namjeru da danas pođe u lov?- Nije, vaša ekscelencijo! - odgovori sobar. - Vrhovni lov-nik jutros je došao javiti da su noćas za njega potjerali jednog jelena. Najprije je odgovorio da ne ide, zatim nije mogao odoljeti zadovoljstvu što mu ga obećava ovaj lov te je poslije doručka otišao.- Da li se kralj vidio s kardinalom? - upita gospodin de Treville.- Posve je vjerojatno - odgovori sobar. - Vidio sam jutros da je kočija Njegove preuzvišenosti upregnuta, a kad sam pitao kamo ide, rekli su mi da ide u Saint-Germain.- Pretekao nas je - reče gospodin de Treville. - Gospodo, vidjet ću kralja večeras, ali što se vas tiče, ne bih vam savjetovao da i vi dođete.Ovaj savjet bio je i suviše razuman, a prije svega dolazio je od čovjeka koji je kralja vrlo dobro poznavao. Zato četiri mladića nisu ni pokušala da se tome odupru. Gospodin de Treville preporuči im da svaki pođe svojoj kući i da čekaju što će im on javiti.Vraćajući se kući, gospodin de Treville pomisli da mora skupiti podatke i tužbu podnijeti prvi. Jednog od svojih slugu pošalje gospodinu La Tremouilleu s pismom u kojem ga moli da iz svoje kuće odstrani kardinalova gardista i da ukori svoje ljude zbog drskosti koju su pokazali izvršivši napad na mušketire. Ali gospodin La Tremouille već je bio obaviješten o onome što se dogodilo, a obavijestio ga je njegov štitonoša, koji je bio Berna-jouxov rođak. Zato La Tremouille odgovori na to pismo da ni gospodin de Treville

70

ni mušketiri nemaju što tužiti, već upravo obratno, pravo na tužbu pripada njemu, jer su mušketiri napali njegove ljude i htjeli zapaliti njegovu kuću. I sada, budući da je ovakvo dopisivanje između dvojice velikaša moglo trajati vrlo dugo, jer je svaki od njih, kao što je razumljivo, morao sve tvrdoglavije ustrajati pri svome mišljenju, gospodin de Treville sjeti se načina kako se sve to može privesti kraju: odlučio je da lično posjeti gospodina La Tremouillea.On je dakle odmah otišao u njegovu palaču te reče posluzi da ga najave.Oba se gospodina učtivo pozdrave jer, iako među njima nije bilo prijateljstva, oni su jedan drugog u najmanju ruku poštivali. Obojica su bili plemeniti i časni ljudi. I s obzirom da je gospodin La Tremouille, koji je bio protestant, rijetko viđao kralja, on nije pripadao nijednoj stranci, a u pogledu svojih društvenih veza nije imao nikakvih predrasuda. Ali ovaj put njegov je prijem, iako učtiv, bio hladniji nego obično.59- Gospodine! - započne de Treville. - Obojica mislimo da imamo razloga žaliti se jedan protiv drugoga, i ja sam zbog toga lično došao k vama da tu stvar zajednički izvedemo na čistac.- Vrlo rado - odgovori gospodin La Tremouille - ali moram vam unaprijed reći da sam dobro obaviješten. Sva krivica pada na vaše mušketire.- Vi ste, gospodine, vrlo pravedan i vrlo razuman čovjek - odvrati gospodin de Treville - i siguran sam da ćete prihvatiti moj prijedlog.- Da ga čujem, gospodine!- U kakvom je stanju gospodin Bernajoux, rođak vašeg šti-tonoše?- Ah, gospodine, on je u vrlo teškom stanju. Osim rane na ruci, koja nije opasna, on je zadobio još jednu: mač mu je probio pluća, i to tako da liječnik ne vjeruje da će ozdraviti.- Ali da li je ranjenik pri svijesti?- Potpuno.- Može li govoriti?- Teško, ali govori.

71

- U redu, gospodine! Pođimo k njemu, zakunimo ga bogom pred kojeg će možda biti pozvan i zatražimo od njega da nam kaže istinu. Uzimam ga za suca u njegovoj vlastitoj stvari. Gospodine, u ono što on bude rekao, ja ću vjerovati!Gospodin La Tremouille zamisli se za trenutak, a zatim, budući da je bilo teško naći razumnije rješenje, složi se s prijedlogom gospodina de Trevillea.Obojica siđoše u sobu u kojoj se nalazio ranjenik. Videći da su mu došla u posjetu ova dva ugledna velikaša, on pokuša pridići se u krevetu, ali bio je suviše slab te iscrpljen ovim svojim naporom ponovo padne u krevet gotovo bez svijeti.Gospodin La Tremouille priđe njegovu krevetu i stavi mu pod nos ljekoviti miris koji ga dozove životu. Da ne bi bio optužen da je utjecao na bolesnika, gospodin de Treville zamoli zatim gospodina La Tremouillea da ga on ispita.Dogodilo se ono što je gospodin de Treville predvidio. Lebdeći između života i smrti Bernajoux nije ni jednog trenutka pomislio da prikrije istinu. Ispričao je dvojici gospode tačno kako su tekle stvari, onako kako su se zaista dogodile.To je bilo sve što je gospodin de Treville htio da čuje. Poželio je Bernajouxu brzo ozdravljenje, oprostio se od gospodina La Tremouillea i vratio se kući. Četvorici prijatelja poslao je poruku da ih očekuje na ručku.Gospodin de Treville primao je u svojoj kući vrlo istaknute ljude, uostalom, uglavnom neprijateljski raspoložene prema kardinalu. Razumljivo je stoga da se za sve vrijeme ručka razgovor vodio o najnovijim porazima garde Njegove preuzvišenosti. A bu-60dući da je d'Artagnan bio junak tih dvaju dana, sve čestitke plju-štale su po njemu, a Athos, Porthos i Aramis prepustili su mu ih ne samo kao dobri drugovi nego i kao ljudi koji su takve čestitke primili toliko puta, te ih ovaj put zaista mogu prepustiti njemu.Oko šest sati gospodin de Treville saopći da treba otići u Louvre. No budući da je vrijeme audijencije koju je Njegovo veličanstvo

72

odredilo bilo prošlo, mjesto da uđe na male stepenice, on se zajedno s četvoricom mladića postavi u predsoblje. Kralj se još nije bio vratio iz lova. Pomiješani s gomilom dvorana, naši su mladići čekali jedva pola sata, kadli se otvoriše sva vrata i kad najaviše dolazak Njegova veličanstva.Čuvši tu najavu, d'Artagnan osjeti kako ga drhtavica obuzima sve do kostiju. Prema svemu, trenutak koji se približavao imao je vjerojatno odlučiti o njegovoj budućnosti. Zato je sa zebnjom upro svoj pogled u vrata na kojima je trebalo da se pojavi kralj.Ljudevit XIII pojavi se idući pred svojom svitom. Bio je u lovačkom odijelu, još potpuno zaprašenom, i u visokim čizmama. Držao je bič u ruci. Na prvi pogled d'Artagnan je zaključio da je kralj veoma uzrujan.Ovo raspoloženje Njegova veličanstva, ma koliko bilo vidljivo, nije spriječilo dvorane da se postave u red uz njegov prolaz, jer u kraljevu predsoblju uvijek je bolje biti viđen makar i ljutitim okom nego ne biti viđen uopće. Tri mušketira nisu se dakle ustručavala nego su zakoraknula naprijed, dok je d'Artagnan, naprotiv, ostao sakriven iza njih. Ali premda je kralj lično poznavao Athosa, Porthosa i Aramisa, on je prošao ispred njih a da ih nije ni pogledao, a da im se nije obratio ni jednom riječi, kao da ih nikada nije vidio. A kad se kraljev pogled za trenutak zaustavio na gospodinu de Trevilleu, on ga je izdržao tako postojano da je kralj bio prisiljen skrenuti ga na drugu stranu. Poslije toga Njegovo veličanstvo otišlo je gunđajući u svoje odaje.- Stvari loše stoje - reče Athos sa smiješkom. - Ovaj put nećemo dobiti ordene viteškog reda.- Čekajte ovdje deset minuta - reče im gospodin de Treville - i ako poslije deset minuta ne vidite da sam izašao, pođite u moju palaču, jer će biti uzaludno da me dulje čekate.Četiri mladića čekala su deset minuta, četvrt sata, dvadeset minuta, no videći da se gospodin de Treville ne pojavljuje, otiđoše vrlo zabrinuti onim što se događalo.

73

Gospodin de Treville odvažno je bio ušao u kraljev kabinet. Zatekao je kralja veoma zlovoljna kako sjedi u fotelji i kako udara drškom biča po svojim čizmama. To ga nije spriječilo da s najvećim mirom zapita kralja kako se osjeća.- Loše, gospodine, loše! - odgovori Njegovo veličanstvo. - Dosađujem se.61To je u stvari bila najgora bolest Ljudevita XIII, koji bi često uzimao kojeg dvoranina, povukao ga do kakva prozora i govorio mu: »Gospodine, dosađujmo se zajedno.«- Kako? Vaše se veličanstvo dosađuje? - reče mu gospodin de Treville. - Lov vam dakle danas nije bio prijatan?- Divan lov, gospodine! Sve se okrenulo, tako mi duše, i ja ne znam da li divljač više ne ostavlja tragova ili psi nemaju više nosa. Potjerali smo desetorogog jelena, gonili smo ga šest sati, i kada je Saint-Simon (Sen Simon) već bio stavio rog na usta da zatrubi hallali,1 krc! cijela hajka promijeni pravac i pojuri za nekim srndaćem. Vidjet ćete da ću biti primoran da se odreknem i ovakva lova kao što sam se odrekao i onog sa sokolima. Oh, ja sam vrlo nesretan kralj, gospodine de Treville! Imao sam samo jednog islandskog sokola, a i on mi je prekjučer uginuo.- Doista, Sire, razumijem vaše očajanje, nesreća je velika, ali koliko se meni čini, ostao vam je još lijep broj sokolova, kobacai kragulja.- Ali nema nikoga tko bi ih obučavao. Sokolara nestaje, i osim mene nema više nikoga tko bi se razumio u tu vrst lova. Poslije mene neće biti ničeg, lovit će se zamkama, stupicama i klopkama. Kad bih imao vremena da odgojim učenike, ali tu je gospodin kardinal koji mi ne dopušta da se odmorim ni za trenutak, koji mi govori o španjolskoj, koji mi govori o Austriji, koji mi govori o Engleskoj! Ah, kad smo već spomenuli gospodina kardinala, slušajte, gospodine de Treville, ja sam s vama nezadovoljan!Gospodin de Treville očekivao je od kralja ovakav obrat. On ga je odlično poznavao i znao je da je njegovo jadanje bilo samo uvod,

74

neka vrst razdraženosti kojom je samoga sebe hrabrio da bi došao do onoga do čega je namjeravao doći.- A u čemu sam bio toliko nesretan da naljutim Vaše veličanstvo? - upita gospodin de Treville glumeći najveće čuđenje.- Zar vi tako vršite svoju dužnost, gospodine? - nastavi kralj ne odgovorivši izravno na pitanje gospodina de Trevillea. - Zar sam vas imenovao za kapetana svojih mušketira zato da oni ubiju jednog čovjeka, da uzbude čitav jedan kvart i dođu na misao da zapale Pariz, a da vi ne kažete na to niti jednu riječ? A osim toga - nastavi kralj - možda sam vas i prerano optužio, jer su bez sumnje izgrednici u zatvoru, pa ste mi došli javiti da je pravdi udovoljeno.- Sire - odgovori mirno gospodin de Treville - baš suprotno, došao sam k vama tražiti pravdu.- Protiv koga? - poviče kralj.- Protiv klevetnika - reče gospodin de Treville.Lovački poklik kojim se javlja da je jelen pao.62- Ah, pa to je nešto novo! - odgovori kralj. - Nećete valjda reći da vaša tri prokleta mušketira: Athos, Aramis i Porhos, i vaš pitomac iz Bearna, nisu kao bjesomučni navalili na jadnog Berna jouxa i da ga nisu zlostavljali na takav način da će po svoj prilici umrijeti! Nećete valjda reći da poslije toga nisu opkolili palaču vojvode La Tremouillea i da je nisu htjeli spaliti, što u doba rata možda ne bi bila velika nesreća, jer je to hugenotsko gnijezdo, ali što bi u doba mira bio neugodan incident! Kažite mi, nećete valjda zanijekati sve to?- A tko vas je ovako informirao, Sire? - upita mirno gospodin de Treville!- Tko me je ovako informirao, gospodine! A tko bi to mogao biti ako ne onaj koji bdije kad ja spavam, koji radi kad se ja zabavljam, koji upravlja svim unutrašnjim i vanjskim poslovima u kraljevini, u Francuskoj kao i u Evropi?- Vaše veličanstvo govori bez sumnje o bogu - reče gospodin de Treville - jer osim boga ne znam tko bi bio toliko iznad vas.

75

- Ne, gospodine, govorim o stupu države, o mom jedinom pomoćniku, o mom jedinom prijatelju, o gospodinu kardinalu!- Njegova preuzvišenost nije njegova svetost, Sire!- Što mislite time reći, gospodine?- Da je samo papa nepogrešiv i da se ta nepogrešivost ne proteže i na kardinale.- Vi me želite uvjeriti da mi on laže, hoćete reći da me izdaje. Vi ga dakle optužujete. Hajde, kažite, priznajte otvoreno da ga optužujete!- Ne, Sire, ali kažem da je i sam u zabludi. Kažem da su ga pogrešno izvijestili, kažem da se suviše požurio optužujući mušketire Vašeg veličanstva, prema kojima je nepravedan, i kažem da svoja obavještenja nije crpio iz pouzdanih izvora.- Tužba je došla od gospodina La Tremouillea, od samog vojvode, šta kažete na to?- Mogao bih reći. Sire, da je on suviše zainteresiran u tom pitanju a da bi mogao biti potpuno nepristran svjedok. Ali daleko od toga, Sire, ja vojvodu poznajem kao čestita plemića i oslonit ću se na njega, ali samo pod jednim uvjetom, Sire.- Pod kojim uvjetom?- Pod uvjetom da ga pozovete i ispitate, ali sami u četiri oka bez svjedoka, i da me Vaše veličanstvo odmah poslije toga primi.- Slažem se! - reče kralj. - I vi ćete prihvatiti ono što bude rekao gospodin La Tremouille?- Hoću, Sire!- Prihvatit ćete njegov sud?- Bez sumnje.- I pristat ćete na zahtjeve što ih on postavi?63- Potpuno!- La Chesnaye! (La Šene) - poviče kralj. - La Chesnave! Povjerljivi sobar Ljudevita XIII, koji je uvijek stajao na vratima, uđe.- La Chesnave - reče mu kralj - pošaljite odmah nekoga po gospodina La Tremouillea! Želim s njim večeras razgovarati.- Vaše veličanstvo daje mi svoju riječ da poslije gospodina La Tremouillea nikoga neće primiti dok prethodno ne primi mene?

76

- Nikoga, dajem vam riječ!- Onda, do viđenja sutra, Sire!- Do viđenja, gospodine!- U koliko sati, Vaše veličanstvo?- Kad hoćete.- Ali ako dođem prerano, bojim se da ću probuditi Vaše veličanstvo.- Da ćete me probuditi? Zar ja spavam? Ne spavam više, gospodine, sanjam ponekad, to je sve. Dođite dakle ujutro kad vam se bude svidjelo. U sedam sati. Ali čuvajte se ako su vaši mušketiri krivi!- Ako su krivi moji mušketiri, Sire, krivci će biti predani u ruke Vašeg veličanstva, koje će zapovjediti da se s njima učini ono što se Vašem veličanstvu bude svidjelo. Da li Vaše veličanstvo želi nešto više od toga? Ako želi, spreman sam poslušati!- Ne, gospodine, ne želim ništa više. I nisu me bez razloga prozvali Ljudevit Pravedni. Dakle, do viđenja sutra, gospodine, do sutra!- Neka dotle bog čuva Vaše veličanstvo!Ma kako malo kralj spavao, gospodin de Treville spavao je još slabije nego on. Još iste večeri obavijestio je svoja tri mušketira i njihova druga da se kod njega nađu u šest i po sati izjutra. On ih je poveo sa sobom ne stavljajući im ništa u izgled. Ništa im nije obećao i nije pred njima skrivao da njihova sudbina, a isto tako i njegova, vise o niti.Stigavši na dno malih stepenica, on im naredi da čekaju. Ako kralj i dalje bude ljut na njih, oni će se udaljiti te ih nitko neće ni vidjeti. A ako kralj pristane da ih primi, bit će lako dozvati ih.Kad je došao u kraljevo predsoblje, gospodin de Treville nađe tamo La Chesnavea, koji mu ispriča da gospodin La Tremouillea nisu sinoć zatekli kod kuće i da se vratio prekasno te da nije mogao sinoć doći u Louvre. Došao je tek malo prije i upravo se nalazi kod kralja.Ovakav tok stvari bio je gospodinu de Trevilleu po volji. Sada je bio siguran da se nitko sa strane neće uplesti da bi utjecao između iskaza gospodina La Tremouillea i njega.64

77

Jedva je prošlo deset minuta, a vrata kabineta su se otvorila. Gospodin de Treville ugleda vojvodu La Tremouillea koji odmah pođe prema njemu:- Gospodine de Treville, Njegovo veličanstvo pozvalo me da bi saznalo kako su jučer prije podne tekle stvari pred mojom kućom. Rekao sam mu istinu, to jest da su pogriješili moji ljudi i da sam spreman tražiti od vas izvinjenje. S obzirom da ste ovdje, molim vas da ga primite i da me uvijek smatrate svojim prijateljem.- Gospodine vojvodo! - odgovori mu gospodin de Treville. - Imao sam potpuno povjerenje u vašu plemenitost i nisam želio da me pred Njegovim veličanstvom nitko brani osim vas. Vidim da se nisam prevario i ja vam zahvaljujem što vidim da u Francuskoj još postoji čovjek o kojem se bez sustezanja može reći ono što sam ja rekao o vama.- Tako, tako je! - reče kralj koji je kroz otvorena vrata čuo ove komplimente. - Samo, kažite mu, Treville, s obzirom da izjavljuje da vam je prijatelj, da bih i ja volio biti njegov prijatelj, ali da me on zanemaruje i da su prošle već tri godine što ga nisam vidio, da ga vidim samo onda kad ga pozovem. Kažite mu sve to u moje ime, jer to su stvari koje jedan kralj ne može sam reći.- Hvala, Sire, hvala! - reče vojvoda. - Ali neka Vaše veličanstvo ne misli da su vam baš oni koje svakog časa vidite - pri tome ne mislim na gospodina de Trevillea - da su vam baš oni najodaniji.- Oh, vi ste čuli što sam rekao! To bolje, vojvodo, to bolje! - reče kralj dolazeći na vrata. - Dakle, vi ste to, Treville! Gdje su vaši mušketiri? Rekao sam vam prekjučer da mi ih dovedete. Zašto niste to učinili?- Oni su dolje, Sire, i s vašim dopuštenjem La Chesnave će ih pozvati.- Da, da neka odmah dođu. Sad će osam sati, a u devet imam posjetu. Idite, gospodine vojvodo, i svakako opet dođite! Uđite, Treville!Vojvoda pozdravi i izađe. U času kad je on otvarao vrata, tri mušketira i d'Artagnan pojaviše se na vrhu stepenica.

78

- Dođite, moji junaci - reče kralj - dođite da vas izgrdim!Mušketiri se približe i poklone. D'Artagnan je koračao iza njih.- Kakav đavo! - nastavi kralj. - Vas četvorica izbacili ste iz stroja u dva dana sedam gardista Njegove preuzvišenosti! To je previše, gospodo, to je previše! Po tom računu Njegova preuzviše-nost bit će primorana da obnovi svoju četu za tri tjedna a ja ću morati najstrože primijeniti svoje naredbe. Jednog slučajno, ne kažem ništa, ali sedmoricu u dva dana, to je, ponavljam, mnogo; to je previše!5 Tri mušketira I65- Zbog toga ih, Sire, i vidite tako skrušene. Došli su kao pokajnici da traže izvinjenje od Vašeg veličanstva.- Skrušeni i kao pokajnici, hm! - odgovori kralj. - Ja uopće nemam povjerenja u njihova hipokratska lica. Osobito ono Gaskonj-sko lice tamo! Dođite ovamo, gospodine!D'Artagnan, koji je shvatio da je ovaj kompliment upravljen njemu, približi se veoma tužna lica.- No! A što ste vi meni govorili da je to mladić? Pa to je još dijete, gospodine da Treville, pravo dijete! I on je zadao Jussacu tako oštar udarac mačem?- I ona dva dobra udarca Bernajouxu.- Uistinu?- Ne računajući - uplete se Athos - da ja posve sigurno ne bih imao čast da se u ovom času ponizno poklonim Vašem veličanstvu da me on nije izvukao iz Biscaratovih šaka.- Pa taj je Gaskonjac pravi demon, kako je govorio moj otac. Da bih stekao takvo umijeće, čovjek mora probiti mnogo grudnjaka i slomiti mnogo mačeva, a Gaskonjci su još uvijek siromašni zar ne, gospodine de Treville?- Sire, moram reći da u njihovim planinama još nisu pronađeni rudnici zlata iako je bog bio dužan da ih nagradi takvim čudom zbog načina na koji su podržali kralja, vašeg oca.- To znači da i ja moram Gaskonjcima zahvaliti što sam kralj. Zar ne, Treville, jer sam sin svoga oca? Dobro i u dobar čas, ne kažem da nije tako. La Chesnave, pođite i pretražite sve moje džepove da vidite

79

hoćete li naći četrdeset pistola. Ako ih nađete, donesite mi ih. A sada, mladiću, ruku na srce pa da vidimo kako su te stvari protekle!D'Artagnan ispriča jučerašnji događaj u svim pojedinostima: kako nije mogao spavati od radosti što će vidjeti Njegovo veličanstvo, te je došao k svojim prijateljima tri sata prije zakazane audijencije; kako su zajedno otišli na igralište i kako mu se zbog bojazni koju je pokazao da ga lopta ne bi udarila u lice, Bernajoux narugao. Na kraju je ispričao kako je Bernajoux svoj izazov zamalo platio životom, a gospodin La Tremouille, koji nije s tim imao ništa, gubitkom svoje palače.- Tako je to - promrmlja kralj. - Da, tako mi je stvari prikazao i vojvoda. Jadni kardinal! Sedam ljudi u dva dana, i to svojih najboljih ljudi! Ali to je dosta, gospodo, čujete li, to je dosta! Vi ste se osvetili za ono što se dogodilo u ulici Ferou, i više od toga. Vi morate biti zadovoljni!- Ako je Vaše veličanstvo zadovoljno, i mi smo zadovoljni - reče gospodin de Treville.- Da, ja sam zadovoljan - doda kralj uzimajući šaku zlata iz La Chesnaveove ruke i stavljajući ga u d'Artagnanovu ruku. - Evo, to je dokaz da sam zadovoljan.66U ono doba nisu još vladali takvi pojmovi o ponosu kakvi danas vladaju. Plemić je primao novac od kralja iz ruke u ruku i nije se zbog toga osjećao ni najmanje ponižen. D'Artagnan dakle stavi četrdeset pistola u svoj džep ne vrijeđajući se, nego, baš suprotno, zahvaljujući najučtivije Njegovu veličanstvu.- Evo - reče kralj gledajući na sat - sada je osam sati i pol, pa treba da idete, jer, kao što sam vam rekao, u devet sati moram nekog dočekati. Zahvaljujem vam na vašoj odanosti, gospodo! Mogu na vas računati, zar ne?O, Sire! - povikaše u jedan glas sva četiri druga. - Dali bismo se razrezati na komadiće za Vaše veličanstvo.- Dobro, dobro, ali ostanite čitavi, tako će biti bolje, a bit ćete mi korisniji. Treville - doda kralj u pola glasa dok su ostali odlazili - s

80

obzirom na to da je mušketirska četa popunjenja a pogotovu jer smo odlučili da oni koje ćemo primati moraju imati pripravu, stavite ovog mladića u gardijsku četu gospodina des Es-sartsa (Esar), vašeg šurjaka. Ah, zaboga, Treville, mogu misliti kakvu će grimasu učiniti kardinal! Bit će bijesan, ali svejedno mi je; ja imam pravo!I kralj pruži ruku de Trevilleu, koji izađe te se pridruži svojim mušketirima. Zajedno s d'Artagnanom oni su međusobno upravo dijelili onih četrdeset pistola.A kardinal je, kao što je i reklo Njegovo veličanstvo zaista bio bijesan, tako bijesan da čitavih osam dana nije dolazio da igra s kraljem.Ali kralja to nije spriječilo da mu se najljubaznije osmjehuje i da ga pri svakom susretu upita najslađim glasom:- No dobro, gospodine kardinale, kako je jadnom Bernajouxu i jadnom Jussacu, kako je tim vašim ljudima?

VIIMUŠKETIRI KOD KUĆE

ošto se d'Artagnan našao izvan Louvrea, te kad je upi-xsv^>/ tao svoje prijatelje kako da upotrijebi svoj dio novca koji je iznosio deset pistola, Athos mu savjetova da naruči dobar ručak u »Češeru«, Porthos da uzme slugu, a Aramis da sebi nađe pristojnu

81

ljubavnicu.Ručak je priređen još istog dana, a sluga ga je već posluživao za stolom. Ručak je naručio Athos, a slugu nabavio Porthos. Bio je to neki Pikardijac kojega je slavni mušketir našao toga dana i u-najmio za tu priliku na mostu Tournelle (Turnel). Tamo je on obavljao službu stražara, i to tako da je cijeli dan pljuvao u vodu.Porthos je smatrao da to zanimanje dokazuje da se radi o jednoj prirodi koja misli i premišlja te ga je poveo sa sobom ne tražeći nikakve druge preporuke. Plancheta (Planše) je - tako se zvao ovaj Pikardijac - zaveo dostojanstven izgled plemića koji ga je unajmio. Mislio je da ga je on unajmio za sebe, ali kad su stigli u Porthosov stan, doživio je malo razočaranje, jer je vidio da to mjesto već zauzima jedan njegov subrat po imenu Mousque-ton (Musketon) i jer mu je Porthos dao do znanja da njegovo stanje, iako je odlično, ne dopušta da drži dva lakeja, te da ga je doveo da bi stupio u d'Artagnanovu službu. Ipak, pošto je prisustvovao ručku što ga je dao njegov novi gospodar, i pošto je vidio da ovaj plaćajući vadi iz džepa šaku zlata, povjerovao je da je našao sreću i zahvaljivao je nebu što je napokon dopao šaka takvom Krezu.1Ovo uvjerenje on će zadržati sve do kraja gozbe s čijim je ostacima podmirio svoje dugo gladovanje. Ali kad je uveče namještao krevet svome gospodaru, Planchetovih je iluzija nestalo. U cijelom stanu, koji se sastojao od predsoblja i spavaće sobe, nije bilo ničeg osim jednog kreveta. Planchet je legao u predsoblju na jedan pokrivač što ga je skinuo s d'Artagnanova kreveta i kojega se d'Artagnan od tada morao odreći.Sa svoje strane, Athos je imao slugu kojega je bio priučio za svoju službu na posve poseban način, a zvao se Grimaud (Grimo). Taj veliki gospodin bio je vrlo šutljiv. Razumije se, govorimo o Athosu. U pet ili šest godina, otkad je živio u najtješnjem prijatelj-1 Krez, posljednji lidijski kralj čije je ime postalo sinonim za bogataša.68

82

stvu s Porthosom i Aramisom, ova dvojica se sjećaju da su ga često vidjeli kako se smiješi, ali ga nikad nisu čuli da se smije. Govorio je kratko i izražajno, uvijek samo ono što je htio reći, i ni riječi više: bez uljepšavanja, bez kićenja, bez fantaziranja i slikanja. Iznosio je samo činjenice ne zaustavljajući se na sporednim stvarima.Premda je Athos ima jedva trideset godina i bio vrlo lijep i vrlo inteligentan, nitko nije znao ima li kakvu ljubavnicu. O ženama nije nikada govorio, samo se nije ni protivio da se pred njim govori o njima, iako se lako moglo zapaziti da mu je ta vrst razgovora, u koji bi se umiješao samo kakvom gorkom riječi ili prezrivom primjedbom, bila potpuno neprijatna. Njegova povučenost, njegova nepri-stupačnost i njegova šutljivost gotovo su ga činile starcem, i on je, da ne bi odstupio od svojih navika, naučio Grimauda da ga sluša na jednostavni znak ruke ili na jednostavni pokret usana. On je s njim govorio samo u izvanrednim okolnostima.Bojeći se svog gospodara kao žive vatre, mada je prema njegovoj ličnosti osjećao veliku privrženost, a prema njegovom umu veliko divljenje, Grimaud bi ponekad pomislio da je potpuno razumio ono što on želi te se požurio da izvrši primljeni nalog, ali činio je posve suprotno gospodarevoj želji. Tada bi Athos slegao ramenima i ne ljuteći se uopće istukao bi Grimauda. Tih dana govorio je nešto više.Kao što se već dosad moglo razabrati, Porthos je imao karakter posve suprotan Athosovu. Ne samo da je mnogo govorio, nego je govorio glasno. Uostalom, malo ga se ticalo, treba mu to priznati, sluša li ga netko ili ne sluša. Govorio je radi zadovoljstva što govori i radi zadovoljstva što sebe čuje. Govorio je o svemu osim o nauci, pozivajući se, što se inje tiče, na neobuzdanu mržnju koju je, kako je govorio, osjećao prema učenjacima još od djetinjstva. On nije izgledao tako otmjeno kao Athos, i osjećaj manje vrijednosti u tom pogledu poticao ga je u početku njihove povezanosti na to da bude nepravedan prema ovom plemiću kojega je tada nastojao nadmašiti u sjajnom odijevanju. Ali sa svojom jednostavnom mušketirskom dolamom i samo načinom kako bi zabacio glavu i izbacio naprijed nogu, Athos bi istog časa preuzeo to mjesto koje mu je pripadalo i

83

potisnuo sjajno odjevena Porthosa na drugo mjesto. Porthos se tješio time što je predsoblje gospodina de Trevi-llea i gardu u Louvreu zabavljao pričama o svojim ljubavnim uspjesima, o kojima Athos nikada nije govorio. I pošto je tako, u pričama od činovničkog plemstva prešao na vojničko plemstvo, od činovničke žene do barunice, Porthos je sada tvrdio ništa manje nego da se jedna strana princeza smrtno zaljubila u njega.Stara poslovica kaže: »Kakav gospodar, takav sluga«. Prijeđimo dakle od Athosova sluge na Porthosova, od Grimauda na Mous-quetona.69Mousqueton bijaše iz Normandije i njegovo miroljubivo ime Bonifacije Porthos je zamijenio zvučnijim i borbenijim imenom Mousqueton. Stupio je u Porthosovu službu pod uvjetom da dobije samo odijevanje i stan, ali to da bude izvanredno. Tražio je da bude slobodan samo dva sata na dan, da bi se posvetio kakvom poslu koji bi mu omogućio da priskrbi sredstva za sve druge potrebe. Porthos je pristao na takvu pogodbu, ona mu je posve odgovarala. Dao je da se od njegovih starih odijela i ogrtača iskroje prsluci za M< us-quetona. I zahvaljujući vrlo inteligentnom krojaču koji je te krpe, okrenuo tako da su izgledale kao nove, a čija je žena posumnjala da Porthos napušta svoje aristokratske navike, Mousqueton je prateći svog gospodara izgledao vrlo dobro.što se tiče Aramisa, čiji smo karakter, vjerujemo, već dovoljno objasnili -karakter koji ćemo uostalom, kao i karaktere njegovih drugova pratiti u daljnjem razvoju radnje - njegov se sluga zvao Bazin (Bazen). Zahvaljujući nadi svoga gospodara da će se jednog dana zarediti, on je uvijek bio odjeven u crno kao što i mora biti odjeven sluga crkvenog čovjeka. Porijeklom iz Berrvja, taj je trideset i pet do četrdesetogodišnjak bio blag, miroljubiv, debeljuškast. U dokolici čitao je pobožne knjige, što mu ih je davao njegov gospodar, a u nuždi umio je pripremiti dva ručka s malo jela, ali izvrsna. A osim toga bio je nijem, slijep, gluh i vjeran kao pas.Sada, kad poznajemo, makar i površno, gospodare i sluge, upoznajmo i njihove stanove.

84

Athos je stanovao u ulici Ferou na dva koraka od Luxembour-ga. Stan mu se sastojao od dvije male sobe vrlo obilno namještene, a pripadao je kući za iznajmljivanje soba, čija ga je gazdarica, još mlada i uistinu još lijepa, uzalud gledala svojim slatkim očima. Tu i tamo po zidovima ovog skromnog stana visili su ostaci nekadašnjeg velikog sjaja. Tako, na primjer, tu je visio jedan mač bogato ukrašen zlatom i srebrom iz vremena kralja Francoisa I, čiji je sam držak ukrašen dragim kamenjem, mogao vrijediti dvije stotine pistola, a koji Athos ni u časovima najveće bijede nije pokušao založiti ili prodati. Porthos je dugo čeznuo za tim mačem i bio bi za njega dao deset godina života.Jednog dana kad se imao sastati s nekom vojvotkinjom, on pokuša da ga od Athosa pozajmi. Ne kazavši ništa, Athos isprazni svoje džepove, pokupi sve svoje dragulje, kese, zlatne igle i lance te sve to ponudi Porthosu. Ali što se tiče mača, rekao mu je, on je prikovan na svome mjestu i neće se odande pomaći sve dok njegov gospodar ne napusti ovaj stan. Osim tog mača on je još imao i portret koji je predstavljao nekog velikaša iz vremena Henrika III. Velikaš je bio vrlo elegantno odjeven i nosio je orden Svetog Duha. Ovaj portret imao je s Athosom izvjesne sličnosti u crtama lica, neku porodičnu sličnost, što je prikazivalo da je taj velikaš, vitez kraljevskog reda, jedan od njegovih predaka.70Na koncu, jedna škrinja izvanredno zlatarski izrađena, s istim grbom koji se nalazio na maču i na portretu, stajala je posred kamina koji se neobično slagao s drugim dijelovima namještaja. Athos je uvijek nosio sa sobom ključ od te škrinje. Ali jednoga dana on ju je otvorio pred Porthosom, koji se tako mogao osvjedočiti da u njoj nema ničeg drugog osim pisama i papira, nesumnjivo ljubavnih pisama i obiteljskih papira.Porthosov stan nalazio se u ulici Vieux-Colombier, a bio Je vrlo prostran i naizgled raskošan. Svaki put kad bi s kojim prijateljem prošao ispred svojih prozora, a to znači i pored Mousquetona u livreji, koji je uvijek stajao na jednom od tih prozora, Porthos bi

85

podigao glavu i ruku te rekao: To je moj stan! Ali nikada on nije bio kod kuće, nikada nije nikoga pozivao da dođe k njemu, i nitko nije znao savršeno ništa o tome što u sebi skriva ova raskošna vanjština.što se tiče Aramisa, on je stanovao u malenu stanu, koji se sastojao od budoara, blagovaonice i od spavaonice koja se, kao i ostale prostorije, nalazila u prizemlju te je gledala u mali zelen i svjež vrt pun hladovine i nepristupačan očima susjeda.što se tiče d'Artagnana, znamo kako je bio nastanjen i već smo upoznali njegova slugu Plancheta.D'Artagnan, koji je po prirodi bio vrlo radoznao kao što su obično ljudi koji imaju smisla za spletke, učinio je sve što je mogao da bi doznao tko su uistinu Athos, Porthos i Aramis, jer pod tim ratnim imenima svaki je od njih krio svoje plemićko ime, pogotovu Athos, u kojem je čovjek mogao prepoznati plemića na udaljenosti od jedne milje. On se obrati dakle Porthosu da bi doznao štogod o Athosu i Aramisu, a Aramisu da pobliže upozna Porthosa.Na žalost, ni sam Porthos nije o životu svog šutljivog druga znao ništa osim onoga što se na njemu vidjelo. Pričalo se da je imao velikih nesreća u ljubavi i da je neko užasno nevjerstvo zauvijek otrovalo život tog krasnog čovjeka. O kakvom se nevjerstvu radilo? Nitko to nije znao!Ali što se tiče Porthosa, osim njegova pravog imena, koje je - kao i imena ostale dvojice njegovih drugova - znao jedino gospodin de Treville, sve drugo bilo je lako saznati. Bio je tašt i govorljiv, pa se kroza nj, vidjelo kao kroz staklo. Istraživač njegova života morao je jedino paziti da ne povjeruje u sve ono lijepo i dobro što Porthos o sebi govori.Aramis se pravio da nema nikakvih tajni, a u stvari je taj mladić bio sav zaodjenut u tajne. Malo je odgovarao na pitanja što su mu ih postavljali o drugima, a vješto je izbjegavao pitanja što su se odnosila na njega samoga. Jednog dana, pošto ga je dugo ispitivao o Porhosu i pošto je saznao sve što se pričalo o njegovim ljubavnim vezama s nekom princezom, d'Artagnan pokuša saznati nešto i o ljubavnim avanturama svog sugovornika.

86

71- A vi, dragi druže - reče mu d'Artagnan - vi koji govorite0 tuđim barunicama, groficama i princezama?- Oprostite - prekine ga Aramis - govorio sam jer Porthos1 sam govori, jer se o svim tim lijepim stvarima razmetao preda mnom. Ali vjerujte mi, dragi gospodine d'Artagnan, da sam to doznao iz nekog drugog izvora, ili da mi se on povjerio, mogli biste biti sigurni da bih o tome šutio kao grob.- Ne sumnjam u to - odgovori d'Artagnan - ali meni se čini da ste i vi sami u vrlo dobrim odnosima s grbovima. To svjedoči i ona vezena marama kojoj dugujem čast što sam vas upoznao.Aramis se ovaj put nije rasrdio, nego je odgovorio poprimivši svoje skromno držanje. Odgovorio je vrlo učtivo:- Dragi moj, nemojte zaboraviti da se želim posvetiti crkvi i da izbjegavam takve prilike. Onu maramu koju ste vidjeli, nije nitko dao meni, nego ju je kod mene zaboravio jedan moj prijatelj. Morao sam je uzeti da se on i dama koju voli ne bi kompromitirali. A što se mene tiče, nemam i ne želim imati ljubavnice, te tako slijedim primjer pametnog Athosa, koji je također nema.- Ali dovraga! Vi niste svećenik nego ste mušketir!- Mušketir sam privremeno, dragi moj, mušketir protiv svoje volje, ali u srcu sam čovjek crkve, vjerujte mi! Athos i Porthos uvukli su me ovamo da me zaposle, jer sam u času kad sam se htio zarediti imao malu nepriliku sa ... Ali vas to uopće ne zanima, samo vam oduzimam dragocjeno vrijeme.- Ni govora, to me veoma zanima - uzvikne d'Artagnan. - Ovog trenutka nemam baš nikakva posla.- Da, ali ja moram čitati brevijar - odgovori Aramis - a zatim napisati nekoliko stihova za gospođu d'Aiguillon, koja me je zamolila da joj to učinim. Nakon toga moram otići u ulicu Saint--Honore da kupim crvenila za gospođu Chevreuse (ševrez). Vidite, dragi prijatelju, ako ste vi besposleni, ja to nipošto nisam!I Aramis ljubazno pruži ruku svome drugu i oprosti se s njim.D'Artagnan nije mogao više saznati o svojim novim prijateljima, ma koliko se pri tome trudio. On je prema tome odlučio da zasad vjeruje

87

sve što se o njihovoj prošlosti govorilo, nadajući se da će mu budućnost donijeti sigurnija i opširnija otkrića. Očekujući to, on je Athosa smatrao Ahilom, Porthosa Ajantom1, a Aramisa sa biblijskim Josipom.A osim toga život ove četvorice mladića bio je ispunjen i igrom. Athos se kockao, ali uvijek nesretno. Međutim nikada on nije posuđivao ni jednog sua od svojih prijatelja iako je njegova kesa bila bez prestanka za njih otvorena. A kad je igrao na riječ, on je već u šest sati ujutro budio dobitnika da bi mu isplatio svoj dug od prethodnog dana.i Ajant, grčki junak iz priče o Trojanskom ratu.72Porthos je bio žustar. Ako je dobivao, tih je dana bio bezobrazan i neobično radostan, ako je gubio, potpuno bi ga nestalo i nekoliko dana ne bi se pojavljivao. Poslije toga pojavio bi se blijed i ispijena lica, ali uvijek s novcem u džepu.Međutim Aramis nije nikada igrao. To je bio i najgori mušketir i najgori učesnik u gozbama koji se može zamisliti. On je uvijek morao nešto raditi. Ponekad, usred kakvog ručka, kad je ponesen vinom i živim razgovorom svatko drugi mislio da treba ostati za stolom još dva ili tri sata, Aramis bi odjednom pogledao na sat, podigao se uz prijazan osmjeh i oprostio se s društvom da bi otišao - kako je govorio - na razgovor k nekom kazuistu2 s kojim je imao sastanak. Drugom prilikom otišao bi u svoj stan da napiše neku tezu i molio je svoje prijatelje da ga ne ometaju u mislima.Na sve to Athos se smiješio svojim privlačnim i melankoličnim smiješkom koje je tako dobro pristajao uz njegovu plemenitu pojavu, a Porthos je pio zaklinjući se da Aramis neće nikada biti ništa drugo nego seoski župnik.D'Artagnanov sluga Planchet primjerno je podnosio svoju sreću. Dobivao je trideset sua na dan i mjesec dana dolazio je kući veseo kao kanarinac i vrlo prijazan prema svom gospodaru. Međutim, kad je nad stolom u ulici Fossoveurs počeo puhati nepovoljni vjetar, to jest kad se za onih četrdeset pistola dobivenih od kralja Ljudevita

88

moglo reći da su pojedeni, ili gotovo pojedeni, on se stao tužiti, a te njegove tužbe bile su Athosu odvratne, Porthosu nepristojne, a Aramisu smiješne. Athos dakle savjetova d'Artagnanu da otpusti pokvarenjaka. Porthos je govorio da ga najprije treba istući, a Aramis je tvrdio da gospodar ne treba da sluša ništa drugo osim komplimenata koji mu se čine.- Vama je lako govoriti - reče im d'Artagnan. - Lako je vama govoriti, Athose, koji sa svojim Grimaudom i ne razgovarate. Zabranjujete mu da govori i zato među vama nikada nema ružnih riječi. Lako vama, Porthose, koji živite veličanstveno i koji ste bog za vašeg slugu Mousquetona. I napokon, lako vama, Arami-se, koji ste stalno zaneseni svojim učenjem teologije i koji time izazivate duboko poštovanje vašeg sluge Bazina, čovjeka tihog i pobožnog. Ali ja koji sam bez imovine i prihoda, ja koji nisam mušketir, pa čak ni gardist, što ja da uradim da bih Plancheta potakao , na privrženost, na strah ili na poštovanje?- Stvar je ozbiljna - odgovore tri prijatelja. - To je kućna neprilika, a sluge su kao i žene: treba ih odmah natjerati da budu onakvi kakvi želimo da budu. Razmislite dakle.D'Artagnan razmisli i odluči da Plancheta prethodno treba istući. Ovu odluku sproveo je isto onako savjesno, kako je izvršavao svoj zadatak. Zatim, pošto ga je dobro istukao, zabrani mu da* Kazuist, teolog koji proučava pitanja savjesti, čovjek koji rješava ozbiljna pitanja sofizmima i doskočicama.73napusti svoju službu bez njegove dozvole. - Jer - dodao je - moja budućnost neće biti oskudna, čekam neizbježno bolja vremena. Ako dakle ostaneš sa mnom, tvoje je blagostanje osigurano, i ja sam suviše dobar gospodar a da bih dopustio da izgubiš svoju sreću prihvaćajući otkaz što mi ga daješ.Ovakav postupak urodio je velikim poštovanjem mušketira prema d'Artagnanu. I Plancheta je obuzelo divljenje prema gospodaru te on više nije govorio da želi otići.Život četvorice mladića postao je zajednički. D'Artagnan, koji još nije imao navika, jer je došao iz pokrajine i našao se usred jednog

89

svijeta koji je za njega bio potpuno nov, brzo je poprimio navike svoj ili prijatelja.Ustajali su zimi oko osam sati, a ljeti oko šest sati. Zatim su odlazili po lozinku i po naloge gospodinu de Trevilleu. Premda nije bio mušketir, d'Artagnan je vršio svoju dužnost s primjernom tač-nošću. Bio je svaki dan na straži, jer je pravio društvo onome od svoja tri prijatelja koji je bio u službi. U mušketirskoj palači svi su ga poznavali i svatko ga je smatrao dobrim drugom. Gospodin de Treville, koji ga je ocijenio na prvi pogled i koji mu je uistinu bio sklon, nije prestajao da ga preporučuje kralju.Sa svoje strane, tri mušketira doista su voljela svog mladog druga. Prijateljstvo koje je vezivalo ta četiri čovjeka i potreba da se vide tri ili četiri puta na dan, bilo radi dvoboja, bilo radi poslova, bilo radi zabave, poticali su ih da bez prestanka jure jedan za drugim kao sjena. Ove nerazdvojne ljude čovjek je uvijek mogao sresti ili vidjeti kako jedan drugog traže između Luxembourga i trga Saint-Sulpice (Sen Silpis), ili između ulice Vieux-Colombier i Luxembourga.U međuvremenu obećanja gospodina de Trevillea nisu se izjalovila. Jednog lijepog dana kralj zapovjedi gospodinu vitezu Es-sartsu da d'Artagnana primi kao pitomca u svoju gardu. D'Artagnan uzdišući odjene ovu uniformu koju bi, stajalo ga to i deset godina života, rado zamijenio za mušketirsku dolamu. Ali tu sreću mu je gospodin de Treville obećao tek poslije dvije godine pripravničkog staža, staža koji je ustalom mogao biti i skraćen ako se d'Artagnanu pruži prilika da učini kakvu uslugu kralju ili kakvo junačko djelo. Primivši to obećanje, d'Artagnan se udalji i već sutradan započne njegova služba.Sada je bio red na Athosu, Porthosu i Aramisu da s d'Artagna-nom drže stražu kada je on bio na straži. Onoga dana kad je primila d'Artagnana, četa gospodina viteza des Essartsa dobila je tako četiri čovjeka umjesto jednog.VIII JEDNA DVORSKA INTRIGA

90

eđutim, onih četrdeset pistola kralja Ljudevita XIII, jednako kao i sve druge stvari na svijetu, pošto suimale početak, imale su i kraj. A kad je taj kraj došao, naša četiridruga pala su u nepriliku.Najprije je Athos neko vrijeme izdržavao svoje prijatelje vlastitim novcem. Došao je red na Porthosa i zahvaljujući jednom njegovom nestanku na kakve su bili navikli, on je još gotovo petnaest dana podmirivao potrebe svih ostalih. Na koncu došao je red na Aramisa, koji se odazvao drage volje i koji je, kako je rekao, prodavši svoje teološke knjige uspio pribaviti nekoliko pistola.A onda su se, kao što je to bilo uobičajeno, obratili gospodinu de Trevilleu, koji im je dao predujam na plaću. Ali taj predujam nije mogao dugo trajati trojici mušketira, koji su već imali mnogo neisplaćenih računa, i jednom gardistu koji ih još nije imao.Napokon, kad su vidjeli da će im sasvim ponestati novaca, oni posljednjim snagama sakupe osam ili deset pistola s kojima je Porthos okušao sreću u igri. Na žalost, bio je loše sreće: izgubio je sve, a povrh toga još je ostao dužan dvadeset i pet pistola.Tada se oskudica pretvorila u bijedu. Ovi su izgladnjeli ljudi u pratnji svojih lakeja, išli duž kejova i obilazili i jedinice grada primajući od svojih prijatelja i znanaca sve ručkove do kojih su mogli doći; jer - kako je tvrdio Aramis - u doba blagostanja trebalo je sijati obroke i desno i lijevo da bi se moglo štogod ubrati u slučaju oskudice.Athos je bio pozvan na ručak četiri puta i svaki put poveo je sa sobom svoje drugove zajedno s njihovim slugama. Porthos je imao šest prilika i na isti je način počastio svoje prijatelje. Aramis ih je imao osam. Kao što se već moglo zapaziti, to je bio čovjek koji je malo govorio, ali je mnogo radio.Što se tiče d'Artagnana, koji u prijestolnici još nikoga nije poznavao, on je našao samo jedan doručak koji se sastojao od čokolade, i to kod nekog svećenika iz svog kraja, i jedan ručak kod nekog zastavnika iz garde. Poveo je svoju četu k svećeniku, kojem su osim čokolade pojeli sve zalihe za dva mjeseca, i k zastavniku, koji ih je sjajno

91

ugostio, ali - kao što je rekao Planchet - čovjek jede samo jedanput i kad mnogo pojede.75D'Artagnan se dakle osjećao vrlo poniženim što je u zamjenu za gozbe koje su pribavili Athos, Porthos i Aramis pružio prijateljima samo jedan obrok i pol, jer se doručak kod svećenika mogao računati samo kao pola obroka. Vjerovao je da je pao na teret svojim prijateljima zaboravivši u svojoj mladenačkoj dobroduš-nosti da ih je čitav jedan mjesec hranio. Zato je njegova zabrinuta mašta počela živo raditi. Postalo mu je jasno da bi ovaj savez četiri mlada čovjeka, hrabra, poduzetna i aktivna, morao imati neki drugi cilj, a ne samo mlitave šetnje, vježbe u mačevanju i više ili manje duhovite lakrdije.Stvarno, četiri čovjeka poput njih, četiri čovjeka koji bi jedan za drugog dali i kesu i život, koji su se uvijek između sebe podržavali, koji nisu uzmicali, koji su pojedinačno ili zajednički izvršavati odluke što su ih zajednički donosili, četiri takve snage koje su mogle zaprijetiti na sve četiri strane svijeta ili se okrenuti prema jednoj jedinoj tački, morale su bezuvjetno, bilo potajno bilo javno, bilo minama bilo preko rovova, bilo lukavstvom bilo silom, otvoriti sebi put prema cilju što su ga htjele postići, ma kako taj cilj bio branjen i ma kako bio udaljen. Jedino što je d'Artagnana zbunjivalo bilo je to da njegovi drugovi nisu o tome uopće razmišljali.Ali cn je razmišljao, i to ozbiljno, razbijao je sebi glavu da bi našao pravac toj jedinstvenoj sili pomnoženoj četiri puta, kojom bi se, on u to nije sumnjao, kao i s polugom koju je tražio Arhimed, mogao podići cijeli svijet... No iz takvog razmišljanja prekine ga lagano kucanje na vratima. D'Artagnan probudi Plancheta i naredi mu da otvori.Neka zbog rečenice: »d'Artagnan probudi Plancheta« čitalac ne pomisli da je bila noć ili da još nije svanulo Ne, već su bila četiri sata, a dva sata prije toga Planchet je bio došao svome gospodaru da zatraži ručak. No on mu je odgovorio poslovicom: »Tko spava, ruča«. I Pianchet je sada ručao spavajući.Uđe čovjek vrlo jednostavna držanja, koji je svojim izgledom odavao građanina.

92

Planchet je želio da mu to bude slatkiš poslije ručka, to jest htio je čuti razgovor, ali građanin je saopćio d'Artagnanu da je ono što će mu kazati važno i povjerljivo te da želi ostati u četiri oka s njim.D'Artagnan otpusti Plancheta i ponudi posjetioca da sjedne.Nastao je trenutak šutnje za vrijeme koje su se dva čovjeka gledala kao da se prethodno hoće upoznati. Zatim se d'Artagnan nakloni u znak da sluša.- Cuo sam da se o gospodinu d'Artagnanu govori kao o mladom i vrlo hrabrom čovjeku - počeo je građanin - i taj glas, koji on uistinu zaslužuje, doveo me do odluke da mu povjerim jednu tajnu.76- Govorite, gospodine, govorite! - reče d'Artagnan, koji po instinktu osjeti da se stvari okreću povoljno.Nakon stanke građanin nastavi:- Imam ženu, gospodine, koja je čuvarica rublja kod kraljice i koja je i pametna i lijepa. Premda je ona imala tek mali miraz oženili su me s njom bit će tome uskoro tri godine, jer joj je gospodin de La Porte (La Port), kraljičin komornik, njen kum i zaštitnik...- I zatim? - upita d'Artagnan.■- I zatim? - odgovori građanin. - Zatim, gospodine, moja je žena jučer izjutra, kad je izlazila iz svoje radne sobe, oteta!- A tko vam je oteo ženu?- Ništa sigurno ne znam, gospodine, ali sumnjam u nekog.- A tko je to u koga sumnjate?- Neki čovjek koji je već dugo vremena prati.- Ma šta ne kažete!- Ali dozvolite da vam kažem, gospodine - nastavi građanin da sam uvjeren kako se u svemu tome više radi o politici nego o ljubavi.- Više o politici nego o ljubavi - ponovi d'Artagnan duboko se zamislivši. - I u što sumnjate?- Ne znam da li bih vam smio reći ono što sumnjam ...- Gospodine, htio bih vas upozoriti da ja vas nisam ništa ni pitao. Vi ste ovamo došli. Vi ste meni rekli da imate neku tajnu koju ćete mi povjeriti. Učinite dakle što vas je volja, još je vrijeme da se povučete.

93

- Ne, gospodine, nikako! Meni se čini da ste pošten mladić i imat ću povjerenja u vas. Dakle vjerujem da moja žena nije uhapšena zbog svojih ljubavi, nego zbog ljubavnih veza jedne mnogo veće dame.- Da, da, bit će zbog ljubavnih dogodovština gospođe de Bois--Tracy? - dobaci d'Artagnan koji je pred ovim građaninom htio pokazati da su mu poznati događaji na dvoru. ,- Veće dame, veće, gospodine!- Gospođe d'Aiguillon?- Još veće dame!- Gospođe de Chevreuse?- Veće, mnogo veće!- Zar?... - d'Artagnan zastane.- Da, gospodine - odgovori uplašeni građanin tako tiho da ga se jedva moglo čuti.- As kim?- As kim bi to moglo biti ako ne s vojvodom od...- S vojvodom od ...77- Da, gospodine! - odgovori građanin dajući svome glasu još mukliji ton.- Ali otkud vi znate sve to?- Oh! Otkud znam?- Da! Otkud znate? Nemojte mi se tek polovično povjeravati, ili... vi me razumijete!- Rekla mi je moja žena, gospodine! Ona mi je rekla.- A ona, kako je saznala?- Od gospodina de La Portea. Nisam li vam rekao da je ona kumče gospodina de La Portea, čovjeka koji uživa kraljičino povjerenje? Gospodin de La Porte namjestio ju je da bude blizu Njezina veličanstva da bi naša kraljica imala barem nekoga u blizini kome se može povjeriti, kad ju je kralj već tako zapostavio, kad je kardinal špijunira i kad su je svi iznevjerili.- Stvar postaje jasnija - reče d'Artagnan.- Moja žena došla je da me posjeti prije četiri dana, gospodine; jedan od uvjeta bio je da me ona mora doći posjetiti dva puta tjedno, jer,

94

kao što sam imao čast kazati vam, moja me žena mnogo voli! Moja je žena dakle došla i povjerila mi da kraljica ima velikih neprilika.- Zaista?- Jest! Gospodin kardinal, kao što se čini, špijunira je i progoni više nego ikada. On joj ne može zaboraviti ono sa saraban-dom1. Vi znate onu priču sa sarabandom?- Zaboga, kako ne bih znao! - odgovori d'Artagnan, koji nije znao ništa ali je htio pokazati da je upućen u sve.- I tako se sada više ne radi o mržnji nego o osveti.- Zaista?- I kraljica misli...- No, što misli kraljica?- Ona misli da je netko pisao gospodinu vojvodi od Buckin-ghama u njezino ime.- U kraljičino ime?- Jest! Da bi došao u Pariz, a kad stigne u Pariz, da ga domame u kakvu stupicu.- Vraga! Ali, dragi gospodine, što vaša žena ima sa svim tim?- Poznajem njezinu odanost kraljici te hoće ili da je udalje od nje, ili je žele uplašiti da bi doznali tajne Njezina veličanstva. A možda hoće da je navedu da postane njihova špijunka.- To je moguće - reče d'Artagnan. - Međutim, poznajete li čovjeka koji ju je oteo?- Rekao sam vam da mi se čini da ga poznajem.- Kako se zove?i Patetični španjolski ples koji je u XVII stoljeću bio u modi u Francuskoj i Engleskoj.78- To ne znam. Znam samo da je to kardinalov čovjek, njegov zloduh.- Ali vi ste ga vidjeli?- Jesam, moja mi ga je žena jednom pokazala.- Ima li kakav znak prema kojem se može prepoznati?- O, da dakako! To je velikaš otmjena držanja, crn, opaljen od sunca, prodornih očiju, bijelih zubi, a na slepoočici ima ožiljak.

95

- Ožiljak na sljepoočici! - poviče d'Artagnan. - I bijele zube, prodorne oči, tamnu kožu, crnu kosu i otmjeno držanje? To je onaj moj iz Meunga!- Onaj vaš, kažete?- Jest, jest! Ali to ne mijenja stvar. Ne, varam se, baš suprot-on, to je čini jednostavnijom: ako je to čovjek, ja ću jednim udarcem izvršiti dvije osvete. Ali gdje da ga nađem?- Ne znam.- Ne znate ništa o tome gdje je nastanjen?- Ne znam! Jednog dana kada sam pratio ženu u Louvre, on je upravo odande izlazio, i ona mi ga je pokazala.- Dovraga - promrmlja d'Artagnan - sve je to neodređeno. Od koga ste doznali da vam je žena oteta?- Od gospodina de La Portea.- Je li vam pričao kakve pojedinosti.- Nije.- Jeste li štogod doznali s kakve druge strane?- Da, primio sam ...- što?- Ali ne znam hoću li pogriješiti ako vam...- Vi se opet vraćate na isto. Međutim, sada vam moram reći da se ovaj put ne možete tako lako povući.- I ne povlačim se, dođavola! - poviče građanin psujući. - Osim toga, ne bio ja Bonacieux (Bonasje) ...- Vi se zovete Bonacieux? - prekine ga d'Artagnan.- Jest, tako mi je ime.- Vi ste dakle rekli: »Ne bio ja Bonacieux«, i oprostite što sam vas prekinuo, ali pričinilo mi se da mi je to ime poznato.- To je moguće, gospodine. Ja sam vaš stanodavac.- A tako! - reče d'Artagnan pridigavši se na stolici i naklo-nivši se. - Vi ste moj stanodavac?- Jest, gospodine! Već ste tri mjeseca kod mene, ali kako ste bez sumnje zauzeti svojim velikim poslovima, vi ste zaboravili platiti

96

stanarinu. Međutim, kako vas zbog toga nikad nisam uznemira-vao, mislio sam da ćete imati u vidu moju pažljivost.- Kako ne, dragi gospodine Bonacieux! - odgovori d'Artagnan. - Vjerujte mi da sam vam vrlo zahvalan zbog takvog postupka i da ću, kao što sam vam rekao, budem li vam mogao u čemu pomoći...- Vjerujem vam, vjerujem vam, gospodine, i kao što sam vam htio reći, ne bio ja Bonacieux ako u vas (nemam povjerenja!- Nastavite dakle ono što ste počeli govoriti!Građanin izvadi iz svog džepa neki papir i pruži ga d'Artagnanu.- Pismo! - reče mladić.- Koje sam primio jutros - nadoveže Bonacieux. D'Artagnan ga otvori. Budući da je već počeo padati mrak,on priđe prozoru. Građanin pođe za njim.»Ne tražite svoju ženu«, čitao je d'Artagnan, »ona će vam biti vraćena kad više ne bude potrebna. Ako bilo što poduzmete u cilju da je nađete, vi ste izgubljeni.«- To je više nego jasno - nastavi d'Artagnan; - ali usprkos svemu, to je samo prijetnja.- Da, ali ova me prijetnja plaši, gospodine, jer ja nisam čovjek od mača i bojim se Bastilje.- Hm! - učini d'Artagnan. - Bojim se i ja Bastilje isto kao i vi. Da se radi samo o jednom udarcu mačem, ni po muke.- Ipak, gospodine, ja sam u ovoj stvari računao najviše na vas.- Zaista?- Videći kako ste neprekidno okruženi vrlo ponosnim mušketirima i znajući da su to mušketiri gospodina de Trevillea, a prema tome neprijatelji gospodina kardinala, mislio sam da biste vi i vaši prijatelji rado prihvatili priliku da pomognete našoj jadnoj kraljici i da zadate udarac Njegovoj preuzvišenosti.- Bez sumnje!- I mislio sam zatim da, s obzirom na to da mi dugujete stanarinu za tri mjeseca, o čemu vam nikada nisam govorio...- Da, da, već ste mi to rekli i smatram taj razlog vrlo dobrim.

97

- Računajući uz to da ćete mi iskazati ćast te ostati i dalje kod mene, a da vam ni ubuduće neću ništa govoriti o stanarini...- Vrlo dobro!- I dodajte tome da ću vam ponuditi pedeset pistola ako ste trenutno u oskudici, što uostalom uopće nije vjerojatno.- Divno! Vi ste dakle bogati, gospodine Bonacieux?- Prilično, gospodine, kako bi se reklo. Sakupio sam nešto kao dvije ili tri hiljade škuda rente, i to baveći se sitničarskom trgovinom, a osobito sam zaradio na posljednjem putovanju slavnog moreplovca Jeana Mocqueta! (Žan Moket). I tako... vi me razumijete, gospodine? ... Ali! - poviče građanin.- Što? upita d'Artagnan.- Što to vidim?- Gdje?1 Autor knjige »Putovanje u Afriku, Aziju, Istočnu i Zapadnu Indiju« objavljene godine 1617.80- Na ulici, preko puta vaših prozora, na onim vratima: onaj čovjek što je umotan u ogrtač.- To je on! - povikaše odjednom d'Artagnan i građanin.- Ovaj put mi neće pobjeći! - uzvikne d'Artagnan skočivši da uzme mač. - Ovaj put mu neće uspjeti!Isukavši mač, on izleti napolje.Na stepenicama sretne Athosa i Porthosa koji su mu dolazili u posjetu. Oni mu se ukloniše s puta, a d'Artagnan projuri pored njih kao munja.- što je? Kamo trčiš? - povikaše za njim dva mušketira.- Onaj iz Meunga! - odgovori d'Artagnan i nestane. D'Artagnan je više puta pričao prijateljima o svom sukobu snepoznatim plemićem i o lijepoj putnici koja se tamo pojavila i kojoj je taj čovjek, kako se čini, povjerio tako značajnu poslanicu.Arthosov sud bio je da je d'Artagnan to pismo izgubio u kakvoj tučnjavi. Po njegovu mišljenju jedan plemić nije mogao spasti na te

98

grane da ukrade tuđe pismo, a iz onoga kako je d'Artagnan prikazao neznanca, zaista je izlazilo da se radi o nekom plemiću.A Porthos je u svemu ovome vidio samo neki ljubavni sastanak između jedne dame i jednog viteza, što ga je omelo prisustvo mladog d'Artagnana i njegova žutog konja.Aramis je rekao da su takve stvari suviše tajanstvene te da je bolje i ne pokušavati da se za njih nađe objašnjenje.Iz onih nekoliko riječi što ih je d'Artagnan izgovorio jureći iz kuće oni su dakle shvatili o čemu se radi. I pošto su zaključili da će se d'Artagnan, kad dostigne toga čovjeka, ili kad ga izgubi iz vida, svakako vratiti kući, oni uđoše u njegov stan.Kad su ušli u nj, d'Artagnanova je soba bila prazna. Stanoda-■vac, bojeći se posljedice dvoboja do kojeg će bez sumnje doći između tog mladića i nepoznatog čovjeka, i vjeran svome karakteru što ga je imao prilike sam objasniti, prosudio je da će biti najpametnije ako pobjegne.

IX U VRTLOGU1

99

ao što su Athos i Porthos pretpostavljali, nakon pola ''sata d'Artagnan se vrati. Ni ovaj put nije uspio dostići neznanca, koji je nestao poput kakve prikaze. S mačem u ruci d'Artagnan je pretrčao sve okolne ulice, ali nije našao nikoga koji bi bio nalik na čovjeka kojega je tražio: Na kraju je učinio ono što je možda trebalo da učini na početku: zakucao je na vrata na kojima je neznanac stajao u času kad ga je primijetio. Ali uzalud je deset ili dvanaest puta udario zvekirom na vratima, jer nitko se nije javio, a susjedi, čiju je pažnju privukla ta lupa te su se pojavili na svojim vratima ili su pomolili nos na prozorima, uvjerili su ga da je ta kuća, na kojoj su, uostalom, sva vrata i svi prozori bili zatvoreni, već šest mjeseci nenastanjena.Dok je d'Artagnan jurio ulicama i lupao na vrata, dvojici njegovih drugova već se bio pridružio i Aramis, tako da je, vrativši se kući, Gaskonjac našao svoje društvo u punom sastavu.- No? - rekoše zajedno sva tri mušketira ugledavši d'Artag-nana koji se vratio kući znojna čela i izbezumljen od srdžbe.- No! - uzvrati on vičući i bacivši mač na krevet. - Taj je čovjek lično sam đavo. Nestao je kao fantom, kao sjena, kao utvara!- Vjerujete li vi u priviđenja? - upita Athos Porthosa.- Ja vjerujem samo ono što vidim, a budući da nikada nisam vidio nikakvo priviđenje, ne vjerujem u njih.- Biblija nam nalaže da vjerujemo u njih - reče Aramis. - Duh Samuelov prikazao se Saulu, i meni bi bilo žao, Porthose, da se ova vjerska istina dovodi u sumnju.- U svakom slučaju, čovjek ili đavo, tijelo ili sjena, iluzija ili stvarnost, taj se čovjek rodio na moju nesreću, jer zbog njegova bijega, gospodo, gubimo divan posao, posao u kojem se moglo zaraditi stotinu, a možda i više od stotine pistola.- Kako to? - upitaše odjedanput Porthos i Aramis.Što se tiče Athosa, koji je bio vjeran svom sistemu šutnje, on se zadovolji time što je upitno pogledao d'Artagnana.

100

- Planchet! - reče d'Artagnan svom sluzi, koji je u tom času bio pomolio glavu kroz odškrinuta vrata ne bi li uhvatio koju riječ iz razgovora. - Planchet, pođite kućevlasniku, gospodinu Bonacie-82uxu, i kažite mu da nam pošalje pola tuceta butelja vina iz Beau-gencvja. To je vino koje najviše volim.- što to znači? Vama je, dakle, vaš kućevlasnik otvorio kredit? - upita Porthos.- Jest! - odgovori d'Artagnan. - I budite bez brige, počevši od danas, ako njegovo vino ne bude dobro, poslat ćemo ga da traži drugo.- Treba iskoristiti ali ne i zloupotrebljavati njegovu susretljivost - napomene Aramis.- Uvijek sam govorio da je d'Artagnan pametniji od svih nas - reče Athos.D'Artagnan mu odgovori naklonom, a Athos, pošto je iznio to svoje mišljenje, opet utone u svoju uobičajenu šutnju.- Ali, napokon, o čemu se radi? - upita Porthos.- Jest, prijatelju - reče Aramis - treba da nam kažete što se dogodilo i da nam se povjerite, dakako, pod uvjetom da to ne dovede u pitanje čast kakve dame. U tom slučaju bolje ćete učiniti ako stvar zadržite za sebe.- Budite spokojni - odgovori d'Artagnan - ničija čast neće biti povrijeđena onim što ću vam ispričati.I zatim on svojim prijateljima ispriča riječ po riječ sve što mu je rekao stanodavac kao i to da čovjek koji je tom poštovanom građaninu oteo ženu onaj isti s kojim se on bio zavadio u gostionici »K slobodnom mlinaru«.- Stvar nije loša - reče Athos pošto je kao dobar poznavalac okusio vino i znakom glave potvrdio da je dobro. - Od tog čestitog čovjeka moći će se izvući pedeset do šezdeset pistola. A sada ostaje da se vidi isplati li se za pedeset do šezdeset pistola staviti na kocku četiri glave.

101

- Ali uzmite u obzir da je po srijedi i jedna žena - poviče d'Artagnan - jedna žena koju su oteli, kojoj bez sumnje prijete, koju možda muče, a sve to samo zato što je vjerna svojoj gospodarici!- Umirite se, umirite se, d'Artagnane! - reče mu Aramis. - čini mi se da se previše uzbuđujete nad sudbinom gospođe Bo-nacieux. žena je stvorena zbog naše propasti i od nje nam dolaze • sve naše nevolje.čuvši tu Aramisovu misao, Athos namršti obrve i ugrize se za usne.- Ne uznemirujem se ja zbog gospođe Bonacieux - poviče d'Artagnan - nego zbog kraljice, koju kralj zapostavlja, koju kardinal progoni i koja vidi kako padaju, jedna za drugom, glave svih njenih prijatelja.- A zašto ona voli Španjolce i Engleze, koje mi mrzimo više od svega na svijetu?83- španjolska je njezina domovina - odgovori d'Artagnan - i posve je razumljivo što voli Španjolce, koji su sinovi iste zemlje kao i ona. A što se tiče drugog prigovora što ga vi postavljate, čuo sam da ona voli jednog Engleza, a ne sve Engleze.- Zapravo, treba priznati da je taj Englez dostojan ljubavi. Nikada nisam vidio čovjeka otmjenijeg držanja - primijeti Athos.- Ne uzimajući u obzir da se nitko ne oblači kao on - doda Porthos. - Bio sam u Louvreu onog dana kad je on tamo prosipao svoje bisere. Kakvo čudo! Ubrao sam dva i dobio za svakog po deset pistola. A ti, Aramise, da li ga poznaješ?- Isto tako dobro kao i vi, gospodo, jer sam bio jedan od onih koji su ga uhapsili u Amiensu (Amien) kamo me bio uveo gospodin de Putange (Pitanž), kraljičin štitonoša. Bio sam tada u sjemeništu i činilo mi se da je ta avantura vrla mučna za kralja.- Ali da znam gdje se nalazi vojvoda od Buckinghama - reče d'Artagnan - to me ne bi spriječilo da ga uzmem za ruku i odve-dem kraljici, ako ništa drugo a ono da naljutim gospodina kardinala. Jer naš istinski, naš jedini, naš vječni neprijatelj, gospodo, nije nitko drugi već kardinal, i ako možemo naći načina da mu napakostimo, da mu zadamo kakav surov udarac, priznajem da bih u tu svrhu drage volje izložio svoju glavu.

102

- I kažete, d'Artagnane, da vam je trgovac rekao da su lažnim pozivom domamili vojvodu od Buckinghama? - upita Athos.- Ona se toga boji.- Stanite! - reče Aramis.- Što? - upita Porthos.- Ništa, ništa, samo vi nastavite! Pokušavam se nečega sjetiti.- I sada sam uvjeren - reče d'Artagnan - da je otmica trgovčeve žene povezana sa stvarima o kojima govorimo, a možda i s prisustvom gospodina vojvode od Buckinghama u Parizu.- Gaskonjac je pun ideja - reče Porthos s udivljenjem.- Volim slušati kako govori, zabavlja me njegovo narječje - reče Athos.- Gospodo! - javi se Aramis. - čujte ovo!- Čujmo Aramisa! - rekoše ostali.- Jučer sam bio kod jednog učenog doktora teologije s kojim se pokatkad konzultiram u vezi s mojim studijem...Athos se nasmije.- On stanuje u predjelu koji je pust - nastavi Aramis. - To zahtijevaju njegov ukus i njegovo zanimanje. I sada, u času kad sam izlazio iz njegova stana ...Aramis se ovdje zaustavi.- No, dobro? - javiše se slušatelji. - U času kad ste izlazili iz njegova stana? ...činilo se kao da Aramis vrši nekakav napor nad samim sobom. Izgledao je kao čovjek koji je raspredajući svoju laž odjednom zastao pred nekom nepredviđenom zaprekom. Ali pogledi trojice njegovih prijatelja bili su uprti u njega, njihove uši bile su nestrpljive. Nije više imao mogućnosti da se povuče.- Taj doktor ima nećaku - nastavi Aramis.- Oho, ima nećaku! - prekine ga Porthos.- To je vrlo čestita dama - reče Aramis. Tri prijatelja se nasmijaše.- No, budete li se smijali, ili sumnjali, nećete saznati ništa.- Vjerujemo kao muhamedanci i šutimo kao grobnice! -javi se Athos.

103

- Nastavljam, dakle - reče Aramis. - Ta nećaka dolazi ponekad svome ujaku u posjetu. Ona se slučajno jučer našla tamo u isto vrijeme kad i ja te sam se morao ponuditi da je otpratim do njezine kočije.- Oho, ona ima kočiju, ta doktorova nećaka? - prekine ga Porthos. čija je velika mana bila da nije mogao obuzdati svoj jezik. - Lijepo poznanstvo, prijatelju!- Porthose - nastavi Aramis. - Već sam vas više puta upozorio da ste vrlo indiskretni i da vam to smeta kod žena.- Gospodo, gospodo! - poviče d'Artagnan, koji je nazirao smisao ovoga događaja. - Stvar je ozbiljna! Nastojmo biti ozbiljni. Nastavite, nastavite, Aramis!- Kad mi se odjednom neki čovjek, visok, crnomanjast, plemićkog držanja ... slušajte, d'Artagnane, kao onaj vaš ...- Možda baš on - uzvrati ovaj.- To je moguće - nastavi Aramis - ... približi. Pratilo ga je pet ili šest ljudi koji su išli deset koraka iza njega. On mi se obrati vrlo pristojno: »Gospodine vojvodo«, reče mi, »i vi gospođo«, nastavi obraćajući se dami koju sam držao ispod ruke ...- Doktorovoj nećaki?- Ušutite, Porthos, vi ste nepodnošljivi! - reče Athos.- »Izvolite ući u moju kočiju i nemojte ni pokušati da pružite otpor ili da vičete.«- Mislio je da ste vi vojvoda od Buckinghama! - poviče d'Artagnan.- Uvjeren sam! - odgovori Aramis.- A ta dama? - upita Porthos.- Mislio je da je kraljica! - reče d'Artagnan.- Tačno - odgovori Aramis.- Gaskonjac je pravi đavo! - poviče Athos - Ništa mu ne može izbjeći.- Činjenica je - reče Porthos - da je Aramis po stavu i po držanju donekle sličan vojvodi, ali ipak čini mi se da mušketirska uniforma... - v84

104

85- Imao sam vrlo velik ogrtač - objasni Aramis.- U mjesecu julu? Dođavola, zar se doktor boji da te ne prepoznaju? - upita Porthos.- Da je špijuna prevario stas, - reče Athos - to još razumijem, ali lice ...- Imao sam vrlo velik šešir - reče Aramis.- Bože moj! - poviče Porthos. - Koliko mjera opreza da bi se izučila teologija!- Gospodo, gospodo! - reče d'Artagnan. - Ne gubimo vrijeme zbijajući šale! Pođimo svaki na svoju stranu u potragu za trgovčevom ženom. Tu je ključ intrige!- Zar žena tako niska položaja da bude ključ intrige? Vi u to vjerujete, d'Artagnane? - primijeti Porthos učinivši prezrivu kretnju usnama.- Ona je kumče gospodina de La Portea, koji je kraljičin pouzdanik. Nisam li vam već rekao, gospodo? A osim toga, Njezino je veličanstvo ovaj put možda namjerno zatražilo podršku tako nisko. Visoke glave vide se izdaleka, a kardinal dobro vidi.- Dobro! - reče Porthos. - Najprije se pogodite s trgovcem, i to dobro se pogodite.- To je nepotrebno - reče d'Artagnan - jer vjerujem da ćemo biti dobro plaćeni na drugoj strani, ako nas on ne plati.U tom času odjeknula je lupa užurbanih koraka na stepenicama, vrata se otvore uz buku i nesretni trgovac uleti u sobu u kojoj se održavalo vijećanje.- Oh, gospodo! - poviče trgovac. - Spasite me, tako vam neba, spasite me! Tu su četiri čovjeka koji hoće da me uhapse. Spasite me, spasite me!Porthos i Aramis ustanu.- Jedan čas! - poviče d'Artagnan dajući im znak da vrate u korice mačeve koje su već bili upola izvukli. - Jedan čas, ovdje nam nije potrebna hrabrost već razboritost!- Ipak - poviče Porthos - nećemo dozvoliti...

105

- Ostavite da d'Artagnan odluči - reče Athos. - Ponavljam, on je najmudrija glava među nama, i što se mene tiče, izjavljujem da ću ga poslušati. Neka bude kao što ti hoćeš, d'Artagnane!Uto se na vratima predsoblja pojave četiri gardista. Videći pred sobom na nogama četiri mušketira i mačeve pokraj njih, kolebali su se da li da pođu naprijed.- Uđite, gospodo, uđite! - poviče d'Artagnan. - Vi ste u mom stanu, a mi smo svi vjerni službenici Njegova veličanstva kralja i gospodina kardinala.- Vi se, dakle, nećete suprotstaviti izvršenju naređenja koje smo primili? - upita onaj koji je izgledao kao vođa patrole.- Baš naprotiv, gospodo! Mi ćemo vam pomoći i oružjem, bude li potrebno.- Ali šta on to govori? - promrmlja Porthos.- Ti si glup, šuti! - reče mu Athos.- Ali vi ste mi obećali... - reče posve tiho jadni trgovac.- Mi vas možemo spasiti jedino ako ostanemo na slobodi - odgovori mu d'Artagnan brzo i tiho. - Ako pokažemo da vas želimo braniti, uhapsit će i nas zajedno s vama.- Ipak, čini mi se ...- Dođite, gospodo, dođite! - reče d'Artagnan glasno. - Nemam nikakva razloga da branim ovog gospodina. Jutros sam ga prvi put vidio, a u kakvoj prilici, sam će vam reći: došao je tražiti da mu platim stanarinu. Je li to istina, gospodine Bonacieux? Odgovorite!- To je živa istina! - uzvikne trgovac. - Ali gospodin vam nije rekao ...- šutite o meni, šutite o mojim prijateljima, šutite povrh svega o kraljici, ili ćete izgubiti sve i nećete se spasiti! - šaptao mu je d'Artagnan, a onda je pojačao glas: - Dođite, dođite, gospodo, i odvedite ovog čovjeka!I d'Artagnan gurne zapanjenog trgovca u ruke gardistima grdeći ga:- Vi ste hulja! Došli ste tražiti od mene novaca! Od mene! Od jednog mušketira! U zatvor, gospodine! Još jednom: odvedite ga u

106

zatvor i držite ga pod ključem što je moguće dulje, tako ću imati vremena da mu platim.Stražari su bili zbunjeni. Zahvaljivali su mušketirima odvodeći svoju žrtvu.Kad su već bili spremni da siđu niz stepenice, d'Artagnan udari po ramenu vođu patrole:- Nećete li popiti u moje zdravlje, a ja u vaše? - upita ga puneći dvije čaše vinom iz Beaugencvja što ga je dobio na poklon od gospodina Bonacieuxa.- To će biti velika čast za mene - reče vođa patrole - i prihvaćam sa zahvalnošću.- Dakle, u vaše zdravlje, gospodine! ... ali kako se vi zovete?- Boisrenard (Boarenar).- Dakle, u vaše zdravlje, gospodine Boisrenard!- U vaše zdravlje, plemiću: kako je vama ime, jer sada je na vama red da kažete, molim vas?- D'Artagnan.- U vaše zdravlje, gospodine d'Artagnan!- A osim svega toga u zdravlje kralja i kardinala! - poviče d'Artagnan kao obuzet oduševljenjem.Da je vino bilo loše, vođa patrole bi možda bio posumnjao u d'Artagnanovu iskrenost, ali vino je bilo izvrsno te je svaki razlog za sumnju otpao.87- Ali kakvu ste to podlost učinili? - upita Porthos, kad je vođa algnazila1 već bio sustigao svoje drugove i kad su četiri prijatelja ostala sama. - Fuj! Četiri mušketira dopuštaju da kraj njih bude uhapšen jedan nesretnik koji zove u pomoć! Plemić, pa pije s policajcem!- Porthos! - reče Aramis - Athos ti je već rekao da si glup i da se slažem s njim! D'Artagnane, ti si velik čovjek! I kad budeš na mjestu gospodina de Trevillea, doći ću k tebi da mi isposluješ župu.- Dođavola, ništa ne razumijem! Zar vi odobravate ono što je d'Artagnan učinio? - upita Porthos?

107

- Znam da ne razumiješ - reče Athos. - Ali ne samo da odobravam ono što je učinio nego mu i čestitam!- A sada, gospodo - reče d'Artagnan ne trudeći se da svoj postupak objasni Porthosu - a sada, gospodo, svi za jednoga a jedan za sve! To je naše geslo, zar ne?- Ali ... - reče Porthos.- Ispruži ruku i zakuni se! - povikaše u jedan glas Athos i Aramis.Potaknut primjerom ostalih, i psujući potiho, Porthos ispruži ruku i četiri prijatelja ponove u jedan glas zakletvu koju je izrekao d'Artagnan:- Svi za jednoga, jedan za sve!- U redu! A sada neka svatko pođe svojim poslom - reče d'Artagnan kao da cijelog svog života nije radio ništa drugo nego zapovijedao. - Od ovog časa ne možemo se više šaliti, jer ćemo se uhvatiti ukoštac s kardinalom!

Algnazil (Španjolski): policajac, žandar.XMIŠOLOVKA U SEDAMNAESTOM STOLJEĆU

ronalazak mišolovke nije tekovina našeg vremena, čim bi pojedina društvena uređenja u svom nastojanju izmislila bilo kakvu vrst policije, ta bi policija, sa svoje strane, odmah izmislila mišolovku.S obzirom na to da naši čitatelji možda i ne poznaju žargon Jeruzalemske ulice, i kako je to prvi put otkad pišemo, a pišemo već

108

kojih petnaest godina, što upotrebljavamo tu riječ u ovom njezinom značenju, objasnimo im šta je to mišolovka.Kad u nekoj kući, bilo kojoj, uhapse nekoga tko je osumnjičen za bilo kakav zločin, to se hapšenje zadržava u tajnosti. U prvoj prostoriji postavi se zasjeda od četiri ili pet ljudi. Vrata se otvore svima koji pokucaju, zatvore se kad uđu, i onda budu uhapšeni. Na taj način poslije dva ili tri dana padnu u zatvor svi koji dolaze u tu kuću.Evo, to je mišolovka!Na takav način pretvorili su u mišolovku stan gazde Bona-cieuxa. Tko se god u njemu pojavio bio je uhvaćen i podvrgnut ispitivanju od strane kardinalovih ljudi. Razumije se samo po sebi da su oni koji su dolazili k d'Artagnanu bili pošteđeni od tih neprilika, jer je prvi kat, na kojem je on stanovao, imao zaseban ulaz.Uostalom, ovamo nije nitko ni dolazio osim trojice mušketira. Oni su bili pošli u potragu, svaki na svoju stranu, ali nisu ništa našli, ništa otkrili. Athos je čak otišao gospodinu de Trevilleu da se raspita, što je s obzirom na poznatu šutljivost tog valjanog mušketira neobično iznenadilo njegova kapetana. Međutim gospodin de Treville nije znao ništa. Kad je posljednji put vidio kardi' nala, kralja i kraljicu, kardinal je izgledao veoma zabrinut, kralj je bio vrlo uznemiren, a kraljičine crvene oči pokazivale su da je ona probdjela noć ili da je plakala. To je sve što je gospodin de Treville mogao ispričati. Međutim, ono što je zapazio na kraljici nije mu se činilo neobičnim, jer je ona već od udaje malo spavala i mnogo plakala.Gospodin de Treville preporučio je Athosu da u svakom trenutku vodi računa o tome da služi kralja, a pogotovu kraljici, i zamolio ga da to kaže i svojim drugovima.89A što se tiče d'Artagnana, on nije ni izlazio iz svoje kuće. Svoju sobu bio je pretvorio u osmatračnicu. Kroz prozor vidio je one koji su dolazili da padnu u klopku. Zatim je bio izvadio cigle iz poda i pod njima izdubio rupu, tako da ga je samo tanak strop razdvajao od donje sobe, u kojoj su ispitivali uhapšenike. Tako je bez teškoća čuo sve što se događalo između istražitelja i optuženih.

109

Svaku uhapšenu osobu prethodno su brižljivo pretražili, a onda su joj postavljali pitanja koja su gotovo uvijek bila ista:- Je li vam gospođa Bonacieux dala štogod za svoga muža ili za nekog drugog?- Je li vam je gospodin Bonacieux dao štogod za svoju ženu ili za nekog drugog?- Je li vam tko od njih štogod povjerio u četiri oka?- Da štogod znaju, ne bi postavljali ovakva pitanja - zaključio je u sebi d'Artagnan. - Međutim, što zapravo žele doznati? Oni žele znati da li se vojvoda od Buckinghama nalazi u Parizu te da li se sastao, ili se namjerava sastati s kraljicom.Pri toj misli d'Artagnan se zaustavi. Prema svemu što je čuo, ona mu se činila vjerojatnom.U međuvremenu mišolovka je i dalje ostala otvorena, a d'Artagnanova budnost također.Sutradan uveče poslije hapšenja jadnog Bonacieuxa, tek što se Athos bio oprostio s d'Artagnanom i otišao gospodinu de Trć-villeu, tek što je otkucalo devet sati te je Planchet stao pripremati krevet za svoga gospodara, začulo se kucanje na uličnim vratima. Vrata se odmah otvore i zatim zatvore. Netko je dakle pao u mišolovku.D'Artagnan požuri prema mjestu na kojem su bile izvađene cigle, legne potrbuške na pod i stane prisluškivati.Ubrzo se začuše krikovi, a zatim jecanje koje je netko nastojao prigušiti. 0 ispitivanju nije bilo ni govora.- Dovraga! - reče samom sebi d'Artagnan. - Čini mi se da je to neka žena: pretražuju je, a ona se otima; zlostavljaju je, bijednici!Usprkos svojoj opreznosti, d'Artagnan je jedva uspio da se ne umiješa u ono što se pod njim zbivalo.- Ali kažem vam, gospodo, ja sam gospodarica ove kuće! Rekla sam vam da sam gospođa Bonacieux. Kažem vam da pripadam kraljici! - poviče nesretna žena.- Gospođa Bonacieux! - promrmlja d'Artagnan. - Zar sam tako sretan te sam našao ono što svi traže?- Upravo vas smo čekali! - dobaciše joj istražitelji.

110

Njen je glas postajao sve prigušeniji. Od naglog pokreta za-škripili su drveni predmeti. Žrtva se branila onako kako se žena može obraniti od četvorice muškaraca.90- Oprostite, gospodo, opr... - promrmlja glas od kojeg se ništa više nije čulo osim neartikuliranih zvukova.- Začepili su joj usta, hoće da je odvuku! - uzvikne d'Arta* gnan skočivši na noge kao opruga. - Dodaj mi mač, u redu, tu je! Planchet!- Gospodine?- Trči, potraži Athosa, Porthosa i Aramisa. Jedan od njih bit će sigurno kod kuće, možda su kod kuće i sva trojica. Neka uzmu oružje, neka dođu, neka dojure! Ah, sjetio sam se, Athos je kod gospodina de Trevillea.- Ali kamo ćete vi, gospodine, kamo idete?- Spustit ću se preko prozora - poviče d'Artagnan - samo da stignem što prije. A ti, stavi cigle na njihovo mjesto, pometi pod, izađi na vrata i trči kamo sam ti rekao!- Oh, gospodine, gospodine! Ubit ćete se! - poviče Planchet.- šuti, budalo! - reče mu d'Artagnan.I uhvativši se rukom za rub prozora, on skoči sa prvog kata, koji na sreću nije bio visok. Pri tome nije se ni ogrebao. Zatim i on pokuca na vrata mrmljajući:- Idem da i mene uhvate u mišolovku, ali jao si ga mačkama koje naiđu na takvog miša!Tek što je pod njegovom rukom odjeknuo udarac zvekira, buka je u kući prestala. Približiše se koraci, vrata se otvoriše, a d'Artagnan s isukanim mačem uleti u stan gazde Bonacieuxa. Vrata su bez sumnje imala oprugu, jer su se za njim zatvorila sama od sebe.Oni koji su još stanovali u nesretnoj kući gazde Bonacieuxa i najbliži susjedi začuše tada snažnu viku, lupu, zveket mačeva i lomljavu pokućstva. Međutim, već trenutak kasnije, svi koji su istrčali na prozore da saznaju razlog toj iznenadnoj galami, mogli su vidjeti kako su se vrata iznova otvorila i kako su četiri čovjeka odjevena u crno ne izašla nego izletjela napolje kao preplašeni gavrani. Na podu

111

i na uglovima stolova ostavili su perje svojih očerupanih krila, to jest komadiće svojih odijela i ogrtača.Treba reći da je d'Artagnan pobijedio bez velike muke, jer je samo jedan policajac bio naoružan, a i ovaj se branio tek reda radi. Istina je da su preostala trojica pokušala svladati mladića stolicama i loncima, ali dvije ili tri ogrebotine koje im je zadao Ga-skonjčev mač bile su dovoljne da ih uplaše. U deset minuta d'Artagnan ih je potukao i ostao gospodar na bojnome polju.Susjedi, koji su bili otvorili prozore s hladnokrvnošću što je u to doba stalnih buna i svađa bila svojstveno Parižanima, zatvo-riše ih opet pošto su vidjeli kako su četiri crno odjevena čovjeka pobjegla. Njihov im je instinkt govorio da je zasad sve gotovo.Osim toga, bilo je već kasno, a tada se u predjelu Luxembourg odlazilo na spavanje rano kao i danas.91Ostavši sam s gospođom Bonacieux, d'Artagnan je pogleda: jadna žena ležala je na nekom naslonjaču upola bez svijesti. Brzim pogledom d'Artagnan je omjeri.Bila je to krasna žena od dvadeset i pet do dvadeset i šest godina, tamne kose i plavih očiju, s malko zadignutim nosom, s divnim zubima, s tenom na kojem su se prelijevale boje ruže i opala. Međutim, osim ovih, nije bilo drugih znakova po kojima bi se moglo pretpostaviti da je to možda neka velika dama. Ruke su joj bile bijele, ali bez finoće, noge nisu nagoviještale da se radi o otmjenoj ženi. Na sreću, d'Artagnan nije još imao razvijen smisao za takve pojedinosti.Promatrajući tako gospođu Bonacieux, i pošto je pogledom već bio došao do njezinih nogu, kao što smo uostalom rekli, d'Artagnan opazi na tlu finu maramu od batista te se po svom običaju sagne i podigne je. Na njoj je u uglu bio onaj isti znak što ga je vidio na marami zbog koje se umalo nije pobio s Aramisom.Odonda se d'Artagnan čuvao marama s grbom, pa je zato tu maramu odmah i bez riječi stavio u džep gospođe Bonacieux.U tom času gospođa Bonacieux dođe k svijesti. Otvorila je oči, ogledala je s užasom oko sebe i vidjela da je stan prazan i da je sama sa svojim oslobodiocem.

112

Pružila mu je ruku nasmiješivši se. Gospođa Bonacieux imala je najljupkiji smiješak koji se mogao zamisliti.- Oh, gospodine! - rekla je. - Vi ste me spasili, dopustite mi da vam zahvalim.- Gospođo - odgovori d'Artagnan - učinio sam ono što bi učinio svaki plemić na mome mjestu. Vi mi dakle ne dugujete nikakvu zahvalnost.- Neka, neka, gospodine, ali nadam se da ću vam dokazati da niste pomogli jednoj nezahvalnici. Ali što su od mene htjeli ovi ljudi? Najprije sam pomislila da su lopovi. I zašto gospodin Bona-cieux nije ovdje?- Gospođo, ti su ljudi opasni na posve drukčiji način nego lopovi. To su agenti gospodina kardinala. A što se tiče vašeg muža, gospodina Bonacieuxa, njega nema ovdje zato što su ga jučer odveli u Bastilju.- Moj muž u Bastilji! - poviče gospođa Bonacieux. - Oh, bože moj, što je učinio taj jadni čovjek? On, koji je utjelovljenje nevinosti!I nešto slično smiješku pojavi se na još uplašenom licu mlade žene.- Što je učinio, gospođo? - reče d'Artagnan. - Vjerujem da je njegov zločin u tome što ima istovremeno sreću i nesreću da bude vaš muž.- Ali, gospodine, vi dakle znate...- Znam, gospođo, da ste bili oteti.92

- A tko me je oteo? Znate li? Oh, ako znate, kažite mi!- Oteo vas je čovjek od četrdeset do četrdeset i pet godina, crne kose i preplanula lica, koji ima ožiljak na lijevoj sljepoočici.- To je on, to je on! Ali kako se zove?- Ah, njegovo ime! To je baš ono što ne znam!- Zna li moj muž da sam bila oteta?- Njemu je to saopćeno jednim pismom što ga je napisao sam otimač.

113

- A naslućuje li on razlog te otmice? - upita gospođa Bona-cieux zbunjeno.- On je pripisuje, čini mi se, političkim motivima.- Ja sam u početku sumnjala u to, a sada mislim kao i on. Prema tome taj dragi gospodin Bonacieus nije ni časa posumnjao.- Oh, daleko od toga, gospođo! On se suviše ponosi vašom čestitošću i povrh svega vašom ljubavi.Drugi, gotovo neprimjetan smiješak pojavi se na rumenim usnama ove lijepe mlade žene.- Ali - nastavi d'Artagnan - kako ste pobjegli?- Iskoristila sam trenutak kad su me ostavili samu. Budući da sam od jutros znala koji je razlog što su me oteli, s pomoću plahte spustila sam se kroz prozor i misleći da je moj muž ovdje, dotrčala sam ovamo.- Da se stavite pod njegovu zaštitu?- Ah, ne, jer sam znala da je jadnik nesposoban da me brani. Ali on nam je mogao pomoći u drugim stvarima, pa sam mu htjela javiti.- U čemu?- To nije moja lična tajna, pa vam je prema tome ne mogu odati.- Uostalom -reče d'Artagnan ... oprostite, gospođo, što vas, iako sam gardist, opominjem na opreznost! ... uostalom, mislim da ovdje nismo na mjestu koje je prikladno za povjerljive razgovore. Oni koje sam natjerao u bjekstvo vratit će se s oružanom pratnjom, i ako nas ovdje nađu, mi smo propali: Ja sam već poslao po tri svoja prijatelja, ali tko zna hoće li ih naći kod kuće.- Jest, jest, imate pravo! - uzvikne gospođa Bonacieux uplašeno. - Bježimo, spasimo se!Kod tih riječi ona uzme d'Artagnana pod ruku i živo ga povuče.- Ali kamo da bježimo? Gdje da se spasimo? - upita d'Artagnan.- Udaljimo se najprije iz ove kuće, a kasnije ćemo vidjeti. Žena i mladić, ne potrudivši se da zatvore vrata, brzo siđu tepožure niz ulicu des Fossovers. Zatim pođoše ulicom des Fosses--Monsieur-le-Prince te se zaustave tek na trgu Saint-Sulpice.

114

- A što ćemo sad? - upita d'Artagnan. - Kamo hoćete da vas odvedem?93- U nedoumici sam što da vam odgovorim - reče gospođa Bonacieux. - Namjeravala sam poslati muža da se javi kod gospodina de La Portea, da bi nam gospodin de La Porte tačno rekao što se u Louvreu dogodilo u ova tri dana i da li se bez opasnosti mogu tamo pojaviti.- Mogu li ja otići gospodinu de La Porteu da mu to kažem?- upita d'Artagnan.- Bez sumnje, samo je nesreća u tome što u Louvreu poznaju gospodina Bonacieuxa i dozvolili bi mu da uđe, a vas tamo ne poznaju, pa bi pred vama zatvorili vrata.- Pa vi sigurno imate na kojim vratima Louvrea nekog odanog čuvara koji bi, ako mu kažem vašu lozinku ...Gospođa Bonacieux prodorno pogleda mladića.- A da vam kažem tu lozinku - upita ga ona - biste li je zaboravili odmah čim biste se njome poslužili?- Časna riječ, tako mi plemićke časti! - reče d'Artagnan na način koji nije ostavljao nikakve sumnje u to da govori istinu.- Ne treba da mi ništa obećajete; učinit ću po svojoj savjesti sve što budem mogao da bih služio kralju i da bih ugodio kraljici- reče d'Artagnan. - Raspolažite dakle samnom kako s prijateljem.- Ali gdje ćete u međuvremenu mene ostaviti?- Nemate li nikoga kome bi gospodin de La Porte mogao doći po vas?- Ne, neću ni u koga da se pouzdam!- Čekajte, mi smo kod Athosove kuće. Da, tu smo!- Tko je to Athos?- Jedan od mojih prijatelja.- Ali ako je kod kuće i ako me vidi?- Nije kod kuće, a ja ću ponijeti sa sobom ključ pošto vas ostavim u njegovu stanu.- Ali ako se vrati?

115

- Neće se vratiti! Osim toga, ako se vrati, sluga će mu reći da sam doveo neku ženu i da sam je ostavio u njegovu stanu.- Ali to će me kompromitirati!- Što vas se tiče! Ne poznaju vas. Osim toga mi smo u takvoj situaciji da moramo prijeći preko nekih obzira.- Hajdemo, dakle, k vašem prijatelju! Gdje stanuje?- U ulici Ferou, deset koraka odavde.- Pođimo!Oboje ponovo potrčaše. Kao što je rekao d'Artagnan. Athos nije bio kod kuće.D'Artagnan uze ključ koji su mu po običaju davali kao kućnom prijatelju, pope se stepenicama i uvede gospođu Bonacieux u mali stan koji smo već prije opisali.94- Tu ste kao kod svoje kuće - reče joj. - Pazite, zatvorite iznutra vrata i ne otvarajte nikome! Otvorite jedino kad čujete da je netko pokucao tri puta, ovako: pazite! - i on pokuca tri puta, prva dva puta snažno i brzo jedno za drugim, a treći put, poslije male stanke, slabije.- Dobro, a sada je na meni red da vam dam upute - reče gospođa Bonacieux.- Slušam vas.- Javite se u Louvreu na vratima u ulici de L'Ćchelle i upitajte za Germaina (žermen).- Dobro, a zatim?- On će vas pitati što želite, a vi mu onda odgovorite ovim dvjema riječima: Tours i Bruxelles (Tur i Brisel). Tada će učiniti ono što mu vi kažete.- A što da mu kažem?- Da potraži gospodina de La Portea, kraljičina komornika.- A kad ga nađe i kad gospodin de La Porte dođe?- Poslat ćete ga ovamo.- Dobro, ali kada i kako ću vas ponovo vidjeti?- Da li vam je mnogo stalo do toga da me vidite?- Svakako!

116

- Onda prepustite tu brigu meni i budite mirni.- Držim vas za riječ.- Držite!D'Artagnan pozdravi gospođu Bonacieux bacivši na nju pogled koji je gorio od ljubavi prema toj divnoj sitnoj ženi. I dok se spuštao stepenicama čuo je za sobom kako se ključ dvaput okrenuo u bravi. U dva skoka bio je u Louvreu, i kad je došao pred vrata u L'fichelle upravo je otkucavalo deset sati. Cijeli ovaj događaj što smo ga ispričali trajao je dakle oko pola sata.Sve se dogodilo onako kako je predvidjela gospođa Bonacieux. Pošto je čuo ugovorenu lozinku. Germain se nakloni, a deset minuta poslije La Porte se već pojavio u trijemu. D'Artagnan mu ispriča što se dogodilo i objasni mu gdje se nalazi gospođa Bonacieux. De La Porte se dvaput uvjeri je li adresa tačna, a onda odjuri. Međutim, pošto je pretrčao deset koraka, vrati se.- Mladiću - reče on d'Artagnanu - da vam nešto savjetujem- Što?- Mogli bi vas uznemiravati zbog onoga što se dogodilo.- Mislite?- Da!- Imate li možda kakvog prijatelja čiji sat kasni?- Pa što?- Pođite k njemu da bi mogao posvjedočiti da ste bili kod njega u devet i po sati. U pravu, to se zove alibi.95

D'Artagnanu se učini da je savjet dobar. Pojuri što je brže mogao i nađe se kod gospodina de Trevillea, ali mjesto da uđe u salon kao i svi drugi, on zatraži da ga puste u kabinet.S obzirom da je d'Artagnan bio jedan od redovitih posjetilaca ove palače, nije imao nikakvih teškoća u pogledu svoga zahtjeva. Bio je odmah najavljen kod gospodina de Trevillea, kojemu rekoše da mu njegov mladi zemljak želi reći nešto važno te da moli izvanrednu

117

audijenciju. Pet minuta poslije toga gospodin de Treville upitao je d'Artagnana što želi i što ga je dovelo k njemu takokasno.- Oprostite, gospodine! - reče d'Artagnan, koji je već bio iskoristio trenutak kad je ostao sam, te je na zidnom satu vratio kazaljke za tri četvrt sata natrag. - Ali kako je tek devet sati i dvadeset pet minuta, mislio sam da još neće biti kasno da vam sejavim.- Devet sati i dvadeset pet minuta! - poviče gospodin deTreville pogledavši na sat. - To je nemoguće!- Vidite da je moguće, gospodine, tačno je toliko! - rečed'Artagnan.- Istina je - uzvrati gospodin de Treville. - Mislio sam daje više. Dakle, što ste htjeli?D'Artagnan razveze tada dugu priču o kraljici. Izloži mu svoje bojazni u vezi s Njezinim veličanstvom i ispriča mu što je čuo o kardinalovim planovima prema vojvodi od Buckinghama, a sve to s takvom mirnoćom i uvjerljivošću da se gospodin de Treville lako dao obmanuti, to prije što je i sam, kao što smo već rekli, bio zapazio nešto novo u odnosima između kardinala, kralja ikraljice.Izbijalo je deset sati kad je d'Artagnan napustio gospodina de Trevillea koji mu je zahvalio na obavještenjima i preporučio mu da uvijek ima na srcu službu kralju i kraljici. Gospodin de Treville zatim uđe u sobu, a d'Artagnan se na dnu stepenice sjeti da je zaboravio svoj štap u njegovu kabinetu. Zbog toga se žurno vrati natrag, uđe u kabinet i prstom vješto pomakne kazaljku na satu, da bi pokazivale opet tačno vrijeme. Tako sutradan nitko neće moći primijetiti da je sat bio zaostao, a d'Artagnan je bio siguran da je našao svjedoka za svoj alibi. U tom uvjerenju on siđe niz stepenište i ubrzo se nađe na ulici.XI INTRIGA SE ZAPLIĆE

118

oslije posjete gospodinu de Trevilleu d'Artagnan, sav obuzet mislima, odabere najdulji put da bi se vratio u svoj stan.Na što je d'Artagnan mislio lutajući ovako zaobilaznim putem i gledajući zvijezde na nebu, čas uzdišući a čas smiješeći se?Mislio je na gospođu Bonacieux.Za pitomca kakav je bio d'Artagnan, ta mlada žena bila je gotovo savršeni ljubavni ideal. Lijepa, tajanstvena, upućena gotovo u sve tajne na dvoru, ona je na svom dražesnom licu ispoljavala toliko ljupke ozbiljnosti, i u tolikoj se mjeri razabiralo da ona ne može biti neosjetljiva na ljubav, da je to predstavljalo neodoljivu privlačnost za neiskusna ljubavnika. Osim toga d'Artagnan ju je oslobodio iz ruku onih demona koji su je namjeravali pretražiti i zlostavljati te je ta značajna usluga uspostavila između nje i njega jedan od onakvih osjećaja zahvalnosti koji tako lako mogu poprimiti i mnogo nježniji oblik.Na krilima mašte snovi tako brzo jure da je d'Artagnan već vidio sebe kako mu prilazi glasnik mlade žene te mu donosi pismo s pozivom na sastanak, nekakav zlatni lanac ili nekakav dijamant. Već smo rekli da su mladi vitezovi bez osjećanja stida primali novac od svog kralja. Treba tome dodati da se u to doba lakog morala nisu stidjeli ni kad su primali poklone od svojih ljubavnica, koje su im za

119

uspomenu gotovo uvijek poklanjale skupocjene i trajne stvari. One kao da su htjele pridobiti njihove krhke osjećaje solidnošću svojih darova.Tada su muškarci sebi probijali put pomoću žena i nisu se zbog toga crvenjeli od stida. One koje su bile samo lijepe davale su svoju ljepotu, a od toga je možda potekla i ona poslovica da najljepša djevojka na svijetu može dati samo ono što ima. One koje su bile bogate, davale su od vremena do vremena dio svoga novca te bi se mogao navesti lijep broj ličnosti iz tog galantnog vremena koje ne bi bile dobile u početku ni svojih činova, a kasnije ne bi bile pobijedile u bitkama, da im njihova ljubavnice nisu vješale o sedlo veće ili manje kese.D'Artagnan nije posjedovao ništa. Njegova suzdržljivost, koju je donio sa sobom iz rodnog kraja, onaj tanak površinski sjaj, onaj7 Tri mušketira I 97nepostojan cvijet, onaj breskvin mašak, sve se to pretvorilo u dim uslijed ne baš uzornih savjeta što su ih tri mušketira davala svome prijatelju. Pridržavajući se čudnih običaja onog vremena, d'Arta-gnan se u Parizu vladao kao da je u ratu, i to ni više ni manje nego kao da je u Flandriji: tamo su bili Španjolci, a ovdje žene. I tu i tamo postojao je neprijatelj s kojim se valjalo boriti i kojemu je trebalo udarati namete.Ali treba reći da je ovaj put d'Artagnana vodio mnogo plemenitiji osjećaj no što je koristoljublje. Istina, trgovac mu je rekao da je bogat, a mladić je lako mogao pogoditi da pored budale kakav je bio gospodin Bonacieux kesu drži u rukama žena. Ali sve to nije ni najmanje utjecalo na osjećaje što ih je u njemu izazvao susret s gospođom Bonacieux, tako da se misao na korisnost nije gotovo ni pojavila u ovom ljubavnom početku kojemu će slijediti i nastavak. Rekli smo: nije se gotovo ni pojavila, jer pomisao da je neka mlada, lijepa, privlačna i duhovita žena istovremeno i bogata ne samo da ne oduzima ništa ovakvom početku ljubavi nego ga naprotiv i potkrepljuje.

120

Bogatstvo, koje u sebi sadrži bezbroj mogućnosti za iskazivanje pažnje i za zadovoljenje aristokratskih hirova, mnogo pridonosi ljepoti. Fine, bijele čarape, svilena haljina, bluza s čipkama, krasna cipela na nogama, nova vrpca na glavi, ne čine lijepom ružnu ženu, ali lijepu ženu čine ljepšom. No treba spomenuti i ruke, kojima je bogatstvo od koristi, osobito ženske ruke, jer one moraju biti besposlene da bi ostale lijepe.A zatim, d'Artagnan nije bio milijunaš, kao što to čitatelji dobro znaju, jer im nismo prikrili njegove novčane prilike. Ali on se čvrsto nadao da će to jednog dana postati, iako je vrijeme koje je sam sebi odredio za tu sretnu promjenu bilo još vrlo daleko. Ali kako je teško gledati ženu koju volite kad želi hiljadu raznih sitnica koje ženama uljepšavaju život, a kad im te sitnice ne možete dati! Međutim kad je žena bogata, a ljubavnik nije, ono što on njoj ne može pokloniti, poklanja ona sama sebi. I premda ona pribavlja obično tu nasladu muževljevim novcem, rijetko se dogodi da se baš njemu iskaže zahvalnost.Ali osim što je mogao biti nježan ljubavnik d'Artagnan je mogao biti i odan prijatelj. Usred ovih svojih ljubavnih planova s trgovčevom ženom, on nije zaboravio ni njezine eventualne želje. Lijepa gospođa Bonacieux bila je žena s kojom se moglo šetati ravnicom Saint-Denis (Sen Deni), ili hodati po sajmu u Saint-Ger-mainu zajedno s Athosom, Porthosom i Aramisom. D'Artagnan će biti ponosan pokazujući im što je osvojio! Ali poslije duge šetnje dolazi glad, što je d'Artagnan već od nekog vremena imao prilike da zapazi. Tada dolazi red na one prijatne ručkove u malom društvu, kad čovjek s jedne strane dodiruje ruku prijatelja a s druge98nogu ljubavnice. Na koncu, u teškim trenucima, u očajnim prilikama, ispalo bi da je d'Artagnan spasio svoje prijatelje.A gospodin Bonacieux, kojega je d'Artagnan gurnuo policajcima u roke grdeći ga glasno a obećavši mu potiho da će ga spasiti? Moramo priznati svojim čitateljima da d'Artagnan nije o njemu ni mislio, ili

121

ako je mislio, uvjeravao je samoga sebe da mu nije loše tamo gdje se nalazi, ma gdje bio da bio. Ljubav je najse-bičnija od svih strasti!Međutim neka naši čitatelji ne dvoume: ako je d'Artagnan zaboravio svog stanodavca, ili se pravio da ga je zaboravio pod izlikom da ne zna kamo su ga odveli, mi ga naprotiv ne zaboravljamo, i mi dobro znamo gdje se nalazi. Ali za trenutak postupimo jednako kao i zaljubljeni Gaskonjac, a što se tiče poštovanog trgovca, njemu ćemo se vratiti kasnije.Razmišljajući o svojoj budućoj ljubavi, razgovarajući s noći koja ga je okruživala, smiješeći se zvijezdama d'Artagnan je prolazio ulicom Cherche-Midi (Šerš-Midi), ili Chasse-Midi, kako su je zvali. Pošto se našao u Aramisovoj četvrti, došla mu je misao da posjeti svoga prijatelja da bi mu objasnio razloge zbog kojih je poslao Plancheta s pozivom da se svi odmah stvore u mišolovki. Ako je Aramis bio kod kuće kada je Planchet došao k njemu, on je bez ikakve sumnje odmah potrčao u ulicu des Fossovers, i ne našavši tamo nikoga, osim možda ostala dva druga, sigurno nije saznao, kao ni oni, što je sve to trebalo da znači. To uznemirenje zahtijevalo je, dakle, objašnjenje, eto što je d'Artagnan glasno govorio samom sebi.Međutim, potiho je ponavljao da će za njega to biti prilika da govori o lijepoj gospođi Bonacieux koja mu je obuzela ako ne srce a ono misli. Prvu ljubav nitko ne drži u tajnosti. Prvu ljubav prati tako velika radost da se mora razliti, bez toga ona će vas ugušiti.Već dva sata Pariz je bio u mraku i počeo je bivati pust. Na svim satovima u predgrađu Saint-Germain otkucavalo je jedanaest sati. Vrijeme je bilo ugodno. D'Artagnan je išao uličicom gdje danas prolazi ulica d'Assas (Asa) i udisao miomiris što ga je povjetarac donosio iz ulice Vaugirard gdje je večernja rosa osvježila vrtove. Prigušene teškim kapcima u krčmama što su bile razasute po ravnici, odjekivale su u daljini pjesme pijanaca. Stigavši na kraj uličice, d'Artagnan pođe ulijevo. Kuća u kojoj je Aramis stanovao nalazila se između ulice Cassette (Kaset) i ulice Servandoni. D'Artagnan je već bio prešao ulicu Cassette i prepoznao kućna vrata svog prijatelja koja su bila zaklonjena granama smokve i loze što su se poput kišobrana

122

dizale iznad njih. U tom času opazio je **®ku sjenu kako izlazi iz ulice Servandoni. Bila je umotana u ogr-č i d'Artagnan je najprije pomislio da je to neki muškarac, ali po nisku stasu i neodlučnom hodu ubrzo se uvjeri da je to žena.99Ali ta žena kao da nije bila posve sigurna gdje je kuća koju traži, osvrtala se pogledom da bi je našla, zaustavila se, vratila se natrag, a zatim je ponovo pošla naprijed. To je zagolicalo d'Artagnanovuradoznalost.- Da joj ponudim pomoć? - pomisli d'Artagnan. - Po njezinu držanju vidi se da je mlada, možda je i lijepa. Oh, da! Ali žena koja juri ulicama u to doba ne čini to ni zbog čega drugog nego da bi se sastala s ljubavnikom. Do vraga, ako bih s tim pokvario ljubavni sastanak, to bi bio slab način da s njom stupimu kontakt!U međuvremenu mlada je žena nastavila put brojeći kuće i prozore. Uostalom, to nije bilo ni teško ni dugotrajno. U tom. dijelu ulice bile su samo tri kuće, a samo dva prozora gledala su na ulicu; jedan je bio na zgradi koja je stajala usporedo s onom u kojoj je stanovao Aramis, a drugi je bio Aramisov.- Zaboga! - usklikne d'Artagnan u sebi. Pala mu je na pamet nećakinja doktora teologije. - Bilo bi glupo da ova noćna golubica traži kuću našeg prijatelja. Ali, duše mi, čini se da je tako! Ah, dragi Aramise, ovaj put želim da budemo načisto!I skupivši se što je više mogao, d'Artagnan se zakloni u najmračniji kut ulice. Zastao je pokraj kamene klupe što se nalazila u dnu neke niše.Mlada je žena još tražila. Osim što ju je izdala lakoća i okretnost držanja, ona je i zakašljala, a taj je kašalj odao mladost i svježinu njezina glasa. D'Artagnan je pomislio da je tim kašljem dala neki znak.Međutim, bilo da je netko odgovorio na taj kašalj odgovarajućim znakom koji je dokrajčio neodlučnost te noćne tragačice, bilo da je bez tuđe pomoći razaznala da je došla na cilj, ali ona se odlučno

123

približila kapcima na Aramisovu prozoru i pokucala na njima tri puta u jednakim razmacima.- To je upravo kod Aramisa - promrmlja d'Artagnan. - Ah, gospodine hipokrito, sad vas imam što se tiče teologije!Tek što je žena pokucala, kadli se otvori unutrašnji prozor, a kroz okna se ukaza svjetlo.- No, no, kroz prozor dakle, a ne na vrata! - ote se d'Arta-gnanu. - Vidi se, posjeta je bila očekivana! Sada će se otvoriti kapci i dama će se popeti. Vrlo dobro!Ali na d'Artagnanovo iznenađenje, kapci su ostali zatvoreni. Pored toga, svjetlo koje se za trenutak bilo pojavilo, opet je nestalo i sve iznova utone u mrak.D'Artagnan pomisli da to ne može tako potrajati te napregne oči i uši da mu ništa ne bi pobjeglo.Imao je pravo: nakon nekoliko trenutaka dva kratka udarca odjeknuše u kući.Mlada žena odgovori jednim udarcem i kapci se otvore.100

Lako se može prosuditi s kakvom je požudom d'Artagnan sve to gledao i slušao.Na žalost, lampa se sada nalazila u drugoj sobi. Ali mladićeve oči bile su navikle na tminu. A osim toga tvrdi se da u Gaskonjaca oči imaju istu sposobnost kao u mačaka, to jest da vide i u mraku.D'Artagnan je dakle vidio kako je mlada žena izvadila iz džepa nešto bijelo. Ona je to razmotala te se ukazao oblik marame. Pošto je razvila maramu, jedan njen kut pokazala je svom sugovorniku.To je d'Artagnana podsjetilo na maramu koju je bio našao pokraj nogu gospođe Bonacieux, a koja ga je bila podsjetila na onu koju je bio našao pod Aramisovim nogama.- Kog bi đavla mogla značiti ta marama?Sa mjesta gdje se nalazio, d'Artagnan nije mogao vidjeti Ara-misovo lice. Kažemo Aramisevo, jer mladić nije uopće sumnjao u to da upravo njegov prijatelj razgovara iz unutrašnjosti stana s damom koja

124

je napolju. Međutim, radoznalost je bila jača od d' Artagnanove opreznosti te on, koristeći se trenutkom kad su ove dvije ličnosti što smo ih doveli na scenu posvetile svoju pažnju marami, izađe iz svoga skrovišta pa brzinom munje, ali prigušujući buku i korake, priljubi se uz jedan ugao zida, odakle je svojim pogledom mogao odlično obuhvatiti unutrašnjost Aramisova stana.No, stigavši tamo, d'Artagnan se jedva suzdrža da ne povikne od iznenađenja: s noćnim gostom nije razgovarao Aramis već neka žena. Samo, d'Artagnan je vidio dovoljno jasno da bi mogao raspo-znati njezinu odjeću, ali suviše slabo da bi mogao raspoznati njezino lice.Istog časa žena koja je bila u stanu izvadi drugu maramu iz svog džepa i zamijeni je onom koju joj je njezina sugovornica bila pokazala. Žene su zatim izmijenile nekoliko riječi. Na koncu kapci se zatvore, a žena koja se nalazila pod prozorom okrene se i prođe na četiri koraka od d'Artagnana spustivši na oči kapu svog ogrtača. Ali to je učinila prekasno. D'Artagnan je već bio prepoznao gospođu Bonacieux!Gospođa Bonacieux! Pomisao da je to ona već mu je bila projurila glavom u času kad je izvadila maramu iz džepa. Ali tko da povjeruje da gospođa Bonacieux, koja je poslala po gospodina de La Portea da je on odvede u Louvre, luta po pariškim ulicama u jedanaest i po sati uveče izlažući se tako opasnosti da je i po drugi put otmu?- Mora da se radi o nečem neobično važnom. A što može biti tako važno za ženu kojoj je dvadeset i pet godina? Ljubav!~ Ali da li se ona ovakvoj opasnosti izlaže za svoj račun ili za račun nekog drugog? - To su bila pitanja što ih je d'Artagnan postavljao samom sebi. Demon ljubomore grizao je njegovo srce bas kao da je pravi ljubavnik.' 101Postojao je međutim vrlo jednostavan način na koji se mogao uvjeriti kamo ide gospođa Bonacieux: tako da je slijedi. Taj je način bio tako jednostavan da ga je d'Artagnan prihvatio posve instinktivno, po nagonu.

125

Ali ugledavši mladića koji se odlijepio od zida kao kip od svog postolja, i na šum njegovih koraka koji su odjeknuli iza nje, gospođa Bonacieux vrisne i počne bježati.D'Artagnan potrča za njom. Njemu nije bilo teško dostići ženu umotanu u ogrtač. On ju je dakle dostigao već na početku ulice u koju je pobjegla. Nesretna žena bila je iscrpljena, ali ne od napora, nego od straha, i kad joj je d'Artagnan stavio ruku na rame, ona padne na jedno koljeno vičući nekim čudnim glasom:- Ubijte me ako hoćete, ali ništa nećete saznati!D'Artagnan je podigne, obujmivši je rukom oko struka. Po njezinoj težini osjetio je da će ona izgubiti svijest te se požurio da je umiri izjavama o svojoj odanosti. Te izjave nisu ništa značile za gospođu Bonacieux, jer su se mogle davati i s najgorim namjerama koje je moguće zamisliti. Ali glas je bio sve. Gospođi Bona-cieux učinilo se da je prepoznala taj glas: otvorila je oči, bacila je pogled na čovjeka koji ju je tako uplašio i, prepoznavši d'Arta-gnana, vrisnula je od radosti.- Da, to sam ja - reče d'Artagnan. - Ja, kojega je bog poslao da bdije nad vama.- Zar ste me s tom namjerom slijedili? - upita mlada žena s koketnim osmijehom. Pošto je u onome koga je smatrala neprijateljem prepoznala prijatelja, strah ju je potpuno minuo i ona je opet poprimila svoj izraz koji je bio donekle podrugljiv.- Ne, nisam, priznajem da nisam! - odgovori joj d'Artagnan. - Slučajno sam se našao na istom mjestu gdje i vi. Vidio sam da neka žena kuca na prozor moga prijatelja...- Vašeg prijatelja? - prekine ga gospođa Bonacieux.- Bez sumnje, Aramis je jedan od mojih najboljih prijatelja.- Aramis? Tko je to?- Nećete mi valjda reći da ne poznate Aramisa?- To je prvi put da čujem to ime.- To dakle znači da prvi put dolazite u ovu kuću?- Bez sumnje.- I vi ne znate da u njoj stanuje jedan mladić?

126

- Ne znam.- Jedan mušketir?- Ni to.- Dakle niste njega tražili?- Ni govora! Uostalom, vi ste vidjeli. Osoba s kojom sam razgovarala bila je žena.- To je istina. Ali ta žena je Aramisova prijateljica.- Ništa ne znam o tome.102- Pa kad stanuje kod njega.- To se mene ne tiče.- Ali tko je ta žena?- Oh! To nije moja tajna!- Draga gospođo Bonacieux, vi ste dražesni, ali istovremeno vi ste najmisterioznija žena...- Da li time što gubim?- Ne, naprotiv, vi ste divni!- Onda, dozvolite mi da vas uzmem pod ruku.- Vrlo rado. A sada?- Odvedite me!- A kamo?- Tamo kamo idem.- Ali kamo idete?- Vidjet ćete, jer ćete me odvesti do vrata.- Hoću li vas čekati?- To nije potrebno.- Dakle, vratit ćete se sami?- Možda hoću, možda neću.- Ali hoće li vas kasnije pratiti kakav muškarac ili žena?- Još ne znam.- Ja ću to saznati!- Kako?- Čekat ću vas dok ne izađete.- U tom slučaju, zbogom!

127

- Kako to?- Ne trebam vas!- Ali vi ste tražili...- ... pomoć jednog plemića, a ne nadzor špijuna!- Ova riječ je preteška!- Kako vi nazivate one koji slijede ljude protiv njihove volje?- Znatiželjnicima.- Ova riječ je preblaga!- Vidim, gospođo, da moram učiniti sve kako vi hoćete.A zašto se odmah niste pokazali spremnim da tako postu-pite?sve što idete.Zar nije dovoljno to što se kajem?Vi se zaista kajete?To zapravo ne znam. Ali znam i obećajem vam da ću učinitibudete htjeli ako mi dopustite da vas otpratim tamo kamoI zatim ćete otići? Da!I nećete me uhoditi kad budem izašla?Neću!Časna riječ?103- Plemićka riječ!- Uzmite me pod ruku i hajdemo!D'Artagnan ponudi ruku gospođi Bonacieux, koja se o nju objesi napola smijući se a napola dršćući, te oboje pođoše ulicom La Harpe. Stigavši na kraj te ulice, činilo se kao da mlada žena oklijeva, jednako kao i kad se nalazila u ulici Vaugirard. Ipak, po nekim znakovima ona je, kako se činilo, prepoznala jedna vratai približila im se.- Stigla sam, gospodine! - reče ona d'Artagnanu. - Mnogo vam zahvaljujem na pratnji. Spasili ste me od svih opasnosti kojima bih se izvrgla da sam bila sama. Ali došlo je vrijeme da održite svoju riječ: evo, stigla sam na cilj!- I nećete se ničeg bojati pri povratku?- Mogu se bojati samo lopova.

128

- Zar vas ta pomisao ne uznemiruje?- A šta mi mogu uzeti? Nemam sa sobom ni pare.- Zaboravljate onu lijepu izvezenu maramicu s grbom.- Koju?- Onu koju sam našao pokraj vaših nogu i stavio je u vašdžep.- Šutite, šutite, nesretnice! Zar me hoćete upropastiti? -poviče mlada žena.- Vidite i sami da ste još u opasnosti, kad je dovoljno da čujete jednu riječ pa da zadrhtite i kad priznajete da biste bili izgubljeni kad bi je tko čuo. Oh, gospođo! - poviče d'Artagnan uzevši je za ruku i gledajući je pogledom koji je gorio od uzbuđenja. - Oh, budite plemeniti, povjerite mi se! Zar niste u mojim očima pročitali da mi je srce puno odanosti i simpatije?- Jesam, i zato me pitajte za moje tajne, pa ću vam ih otkriti. Ali tuđe tajne, to je druga stvar! - odgovori gospođa Bonacieux.- Dobro - reče d'Artagnan - sam ću ih otkriti! Budući da te tajne mogu imati utjecaja na vaš život, one treba da postanui moje tajne.- Ne smijete to učiniti! - poviče mlada žena tako ozbiljno da se d'Artagnan i protiv volje stresao. - Ne miješajte se u ono što se tiče samo mene, ne pokušavajte mi pomoći u onome što sam poduzela da učinim! To tražim od vas u ime simpatija što ih pokazujete prema meni, u ime pomoći koju ste mi pružili i koju neću zaboraviti dok sam živa. Radije vjerujte u ono što vam kažem. Ne brinite se za mene, za vas ja više ne postojim, neka bude kao da me nikada niste vidjeli!- Zar to isto čini i Aramis? - upita d'Artagnan povrijeđeno.- Evo, već je drugi ili treći put da spominjete to ime. Međutim, rekla sam vam da ga ne poznajem.- Vi ne poznajete čovjeka na čiji ste prozor kucali? No, gospođo, vi me smatrate suviše lakovjernim!104

129

- Priznajte da ste tu priču izmislili samo zato da biste me prisilili da govorim! Tog čovjeka ste izmislili!- Ništa ne izmišljam, gospođo! Govorim pravu istinu!- I tvrdite da jedan od vaših prijatelja stanuje u onoj kući?- Rekao sam i ponavljam po treći put: u toj kući stanuje moj prijatelj, a on se zove Aramis!- Sve će se to kasnije razjasniti - promrmlja mlada žena. - A sada, gospodine, ne govorite o tome!- Kad biste mogli vidjeti moje srce, vi biste u njemu otkrili toliko radoznalosti da biste mi se smilovali, i toliko ljubavi da biste istog trenutka zadovoljili moju radoznalost. Ne treba se bojati onih koji vas vole! - reče joj d'Artagnan.- Vi prebrzo govorite o ljubavi - primijeti mlada žena kimajući glavom.- Govorim jer sam se zaljubio prebrzo i prvi put, i jer mi još nije ni dvadeset godina.Ona ga kradomice pogleda.- Slušajte, već sam na tragu - reče joj d'Artagnan. - Prije tri mjeseca zamalo da se nisam pobio s Aramisorn zbog jedne marame slične onoj koju ste pokazali onoj ženi što je bila u njegovu stanu, zbog marame koja je imala isti znak, siguran sam u to.- Gospodine, vi me jako umarate s tim pitanjima, kunem vam se! - reče mu mlada žena.- Ali vi, gospođo, koji ste tako razboriti, pomislite da su vas uhapsili s tom maramom i da su vam je zaplijenili. Zar vas ona ne bi bila kompromitirala?- Zašto? Inicijali su moji: C. B. ili Constanca (Konstanca) Bonacieux.- Ili: Camihe de Bois-Tracy.- Šutite, gospodine, još jednom: šutite! Ah! Kad vam nije stalo do opasnosti kojima se ja izlažem, sjetite se onih kojima biste se vi mogli izložiti!- Ja?

130

- Da, vi! Onaj koji mene pozna izlaže se opasnosti da bude uhapšen, izlaze se opasnosti da izgubi život.- Onda vas više neću napustiti!- Gospodine - reče mlada žena moleći i sklapajući ruke - gospodine, u ime boga, u ime vaše vojničke časti, u ime vašeg plemićkog dostojanstva, molim vas udaljite se! Evo, ponoć je, upravo me sada očekuju.- Gospođo! - reče mladić naklonivši se. - Ne mogu ništa odbiti onome koji me na ovaj način moli. Budite zadovoljni, odlazim!- Ali nećete me slijediti? Nećete me uhoditi?- Idem kući ovog časa!105- Oh, znala sam da ste vi čestit mladić! - poviče gospođa Bonacieux pružajući mu jednu ruku dok je drugu položila na zvekir malenih vrata što su se jedva vidjele u zidu.D'Artagnan prihvati njezinu ruku i požudno je poljubi.- Ah, bilo bi bolje da vas nikada nisam vidio! - uzvikne d'Artagnan s onom naivnom sirovošću koju žene često više vole nego uglađene afektacije. Takva sirovost otkriva dubinu misli i pokazuje da su osjećanja jača od razuma.- No, dobro! - odgovori gospođa Bonacieux gotovo nježnim glasom i stisnuvši d'Artagnanovu ruku dok je on još držao njezinu. - Dobro, ali ja neću reći ono što i vi. Što je danas izgubljeno, nije izgubljeno zauvijek. Kad jednog dana budem slobodna, tko zna, možda ću zadovoljiti vašu radoznalost.- A da li to isto obećavate i mojoj ljubavi? - uzviknu d'Artagnan prepun sreće.- Što se toga tiče, neću ništa obećati. To će ovisiti o osjećajima što ćete ih vi u meni razbuditi.- A danas, gospođo?- Danas vam, gospodine, ne mogu reći ništa drugo već da zahvaljujem.- Ah, vi ste prekrasni, ali vi zloupotrebljavate moju ljubav - reče d'Artagnan tužno.

131

- Ne, nego iskorišćujem vašu velikodušnost, to je sve. Ali vjerujte, kod nekih ljudi sve dođe samo po sebi.- Oh! Vi me činite najsretnijim čovjekom! Ne zaboravite ovu večer, ne zaboravite ovo obećanje!- Budite bez brige, u pravi čas sjetit ću se svega. No dobro, idite, idite dakle u ime božje! Čekali su me tačno u ponoć, već sam zakasnila.- Pet minuta.- Da, ali u stanovitim okolnostima pet minuta su pet stoljeća.- Kad se voli!- Dobro, a tko vam kaže da nemam posla s nekim koji je zaljubljen?- Neki muškarac vas čeka? Neki muškarac! - poviče d'Artagnan.-■ Pustimo to, nemojmo početi sve iznova! - uzvrati gospođa Bonacieux sa smiješkom u kojem se razabiralo i nešto nestrpljivosti.- Ne, ne, nećemo početi, odlazim! Vjerujem vam i želim potvrditi svoju odanost, pa makar to bilo i glupo. Zbogom, gospođo!I kao da nije imao snage da se na drugi način odvoji od njezine ruke koju je držao u svojoj, on je pusti i potrči. U istom času gospođa Bonacieux pokuca, kao ranije na kapcima, tri puta lagano u jednakom razmaku. Kad je stigao na ugao ulice d'Artagnan se106okrenu: vrata su se bila otvorila i zatvorila, lijepe trgovčeve žene nije više bilo.D'Artagnan nastavi put. Bio je dao riječ gospođi Bonacieux da je neće uhoditi, pa da mu je i život ovisio od toga kamo će ona ići, ili od toga tko će je pratiti, on bi se bio vratio kući, jer je to obećao.Nakon pet minuta već je bio u ulici Fossovers.- Jadni Athos! - rekao je sam sebi. - Ne zna što se dogodilo, sigurno je zaspao čekajući me, ili se vratio kući i doznao da je tamo bila neka žena. Žena kod Athosa! Napokon - nastavi d'Artagnan - jedna je kod Aramisa! Sve je to vrlo čudno i gorim od radoznalosti da vidim kako će to završiti.- Loše, gospodine, loše! - odgovori mu glas u kojem je mladić prepoznao Plancheta. Govoreći sam sa sobom posve glasno, na način

132

kako to čine ljudi koji su suviše zabrinuti, d'Artagnan se bio našao na dnu hodnika pod stepenicama koje su vodile u njegovu sobu.- Zašto loše? šta hoćeš time reći, glupane? - upita d'Artagnan. - Je li se što dogodilo?- Svakovrsne nesreće!- Kakve?- Najprije, gospodin Athos je uhapšen.- Uhapšen? Athos! Zašto?- Našli su ga kod vas. Mislili su da ste vi.- A tko ga je uhapsio?- Gardisti po koje su otišli oni ljudi u crnom što ste ih vi natjerali u bijeg.- Zašto nije rekao svoje ime? Zašto nije rekao da on nema ništa s time?- Nije htio, gospodine. Naprotiv, približio mi se i rekao mi je: »U ovom času sloboda je potrebna tvom gospodaru, a ne meni, jer on sve zna, a ja ne znam ništa. Oni će misliti da su ga uhapsili, i to će mu dati vremena. Nakon tri dana reći ću tko sam i morat će me pustiti na slobodu.«- Bravo, Athose, plemenito srce! - promrmlja d'Artagnan. - Kao takvog ga i poznajem. A što su učinili gardisti?- Četvorica su ga odvela, ali ne znam kamo, u Bastilju ili u ■ Fort-l'fiveque (For Levek).Dvojica su ostala s ljudima u crnom koji su sve pretražili i odnijeli sve papire. Na koncu, preostala dvojica su za to vrijeme bila na straži pred vratima, a kad je sve bilo gotovo, otišli su ostavivši kuću praznu i posve otvorenu.- A Porthos i Aramis?- Nisam ih našao, nisu došli.- Ali mogli bi doći svakog časa, jer ti si im sigurno ostavio poruku da ih čekam?107- Jesam, gospodine!- Dobro, ne odlazi odavde. Ako dođu, kaži im što se dogodilo i neka me čekaju u krčmi »Kod češera«, ovdje bi bilo opasno, možda nas

133

uhode. Trčim gospodinu de Trevilleu da mu javim što se dogodilo i onda ću doći k njima.- Dobro, gospodine! - reče Planchet.- Ali ti ostani i nemoj se bojati! - reče d'Artagnan vrativši se sa stepenica da bi svome sluzi preporučio da bude hrabar.- Budite bez brige, gospodine! - reče Planchet. - Vi me još ne poznajete. Ja sam hrabar kad hoću, idite! Potrebno je samo da hoću biti hrabar. Osim toga, ja sam iz Pikardije!- Dakle, dogovoreno - reče d'Artagnan. - Ti ćeš prije poginuti negoli ostaviti svoje mjesto!- Jest, gospodine, i nema te stvari koju ne bih učinio da do-kažem gospodinu kako sam mu privržen.- Dobro! - reče sam sebi d'Artagnan. - čini se da je metoda koju sam primijenio prema tom momku neosporno dobra. Služit ću se njom kad god bude potrebno.I koliko su ga noge nosile, donekle već umorne od trčanja u toku toga dana, d'Artagnan pojuri prema ulici Colombier.Gospodina de Trevillea nije bilo kod kuće. Njegova četa bila je na straži u Louvreu i on je bio tamo s njom.Trebalo je naći gospodina de Trevillea i obavijestiti ga o onome što se dogodilo. D'Artagnan odluči da će pokušati ući u Louvre. Njegova uniforma gardista u četi gospodina des Essartsa trebalo je da mu posluži kao propusnica.Pođe dakle niz ulicu Petits-Augustins a zatim kejom da bi došao do Pont-Neufa. U jednom času padne mu na um ideja da prijeđe preko vode skelom, ali stigavši na obalu i nehotice se maši džepa te se odmah uvjeri da nema čime platiti prijevoz.Kad je stigao do visine ulice Guenegau (Genego), ugledao je kako su iz ulice Dauphine (Dofen) izašle dvije osobe. Njihovo držanje privuklo je njegovu pažnju.Jedna od tih osoba bio je muškarac, a druga je bila žena. Žena je imala stas gospođe Bonacieux, a muškarac je bio veomanalik na Aramisa.

134

Uz ostalo, žena je imala onaj isti crni ogrtač koji je d'Artagnan ugledao najprije pred prozorom u ulici Vaugirard i zatim ga gledao pred vratima u ulici La Harpe.Povrh toga, muškarac je bio u mušketirskoj uniformi. Žena je imala spuštenu kukuljicu, muškarac je na licu držao maramu. Ova dvostruka opreznost ukazivala je da oboje imaju razloga da ih nitko ne prepozna.Pošli su prema mostu. To je bio i d'Artagnanov put, jer je on išao u Louvre. Krenuo je za njima.108Nije učinio ni dvadeset koraka a već je bio uvjeren da ta žena nije nitko drugi nego gospođa Bonacieux, a muškarac nitko drugi nego Aramis.U istom času osjetio je kako mu sve ljubomorne sumnje potresaju srce.Bio je dvostruko prevaren, prevaren od svog prijatelja i od one koju je već volio kao da mu je ljubavnica. Gospođa Bonacieux bila mu se zaklela svim i svačim da ne poznaje Aramisa, a četvrt sata poslije te zakletve on je nalazi u Aramisovu zagrljaju.D'Artagnan nije htio ni pomisliti da lijepu trgovčevu ženu poznaje samo tri sata i da ona nije prema njemu imala nikakvih obaveza osim nešto malo zahvalnosti što ju je oslobodio iz ruku onih ljudi u ornom koji su je htjeli oteti. Ona mu čak nije ništa ni obećala. Uza sve to on je sebe smatrao uvrijeđenim ljubavnikom, izdanim i osramoćenim. Krv i srdžba udare mu u lice. Odlučio je da se sve razjasni.Mlada žena i muškarac koji je bio s njom opazili su da ih netko slijedi te su udvostručili korake. D'Artagnan potrča, pre-stigne ih, a zatim se vrati prema njima u času kad su se nalazili pred »samarićankom« koja je bila osvijetljena lampom što je bacala svoj sjaj na čitav ovaj dio mosta.D'Artagnan se zaustavi pred njima.Zaustave se i oni.

135

- što želite, gospodine? - upita mušketir ustuknuvši jedan korak. Njegov strani naglasak uvjerio je d'Artagnana da se bio prevario u jednom dijelu svojih nagađanja.- To nije Aramis! - uzvikne on.- Ne, gospodine, to nije Aramis, i sudeći po vašem uzviku vidim da ste se zabunili, pa vam opraštam.- Vi mi opraštate! - poviče d'Artagnan.- Da - odgovori nepoznati. - Dozvolite mi dakle da prođem, jer nemate sa mnom nikakva posla.- Imate pravo, gospodine - odgovori d'Artagnan - nemam ništa s vama, ali imam s gospođom.- S gospođom! Vi je i ne poznajete - reče stranac.- Varate se, gospodine, poznajem je!- Ah! - javi se gospođa Bonacieux prijekornim tonom. - Ah, gospodine! Dali ste mi časnu vojničku riječ i riječ plemića. Nadala sam se da mogu s tim računati.- A meni ste vi bili obećali... - poče d'Artagnan zbunjeno.- Uzmite me pod ruku, gospođo, i nastavimo put! - reče stranac.Međutim je d'Artagnan, zbunjen, poražen, ponižen, stajao skr-štenih ruku pred mušketirom i gospođom Bonacieux.Mušketir učini dva koraka i ukloni rukom d'Artagnana. D'Artagnan odskoči natrag i izvuče mač.109U isto vrijeme i brzinom munje nepoznati izvuče svoj.- Za ime božje, milorde! - poviče gospođa Bonacieux ba-civši se među njih i uhvativši mačeve golim rukama.- Milord! poviče d'Artagnan, kome pred očima bljesne misao. - Milord! Oprostite, gospodine! Da niste vi...- Milord vojvoda od Buckinghama - reče gospođa Bonacieux u pola glasa. - A sada možete sve nas upropastiti!- Milorde, gospođo, oprostite, sto puta oprostite! Ali ja sam zaljubljen, milorde, pa sam bio ljubomoran. Vi znate, milorde, šta znači voljeti! Oprostite mi i kažite kako mogu položiti život zaVašu milost.

136

- Vi ste čestit mladić! - reče Buokingham pruživši d'Arta-gnanu ruku koju je ovaj stisnuo s poštovanjem. - Nudite mi svoje usluge, ja ih prihvaćam. Slijedite nas na dvadeset koraka sve do Louvrea, i ako nas tko uhodi, ubijte ga!D'Artagnan stavi goli mač pod ruku, sačeka dok se gospođa Bonacieux i vojvoda ne udaljiše dvadeset koraka i zatim pođe za njima spreman da doslovno izvrši ono što mu je rekao plemeniti i elegantni ministar Karla I.Ali na sreću odani mladić nije imao nikakve prilike da vojvodi pokaže svoju privrženost, a mlada žena i lijepi mušketir uđoše u Louvre na vrata s ulice ćchelle bez ikakvih neprilika.D'Artagnan odmah pođe u krčmu »Kod češera« gdje je našao Porhosa i Aramisa koji su ga čekali.Ali ne dajući im nikakva druga objašnjenja što ih je uznemirio svojim pozivom, on im je samo rekao da je sam izvršio posao zbog kojeg je u jednom trenutku pomislio da će mu biti potrebna injihova pomoć.A sada, pošto nas je pripovijedanje toliko zaokupilo, ostavimo naša tri prijatelja da odu svaki svojoj kući, pa pođimo u unutrašnjost Louvrea za vojvodom od Buchinghama i njegovim vodičem.

XIIGEORGES VILLIERS, VOJVODA OD BUCKINGHAMA

137

^'ospođa Bonacieux i vojvoda ušli su u Louvre bez teškoća. Gospođa Bonacieux bila je u kraljičinoj službi, i to su svi znali, a vojvoda je bio u uniformi mušketira gospodina de Trevillea, koji su, kao što smo već rekli, bili te večeri na straži. Uostalom, Germain se nalazio na strani kraljice, a da se što dogodilo, gospođa Bonacieux bila bi optužena da je u Louvre uvela svoga ljubavnika, i to bi bilo sve. Ona bi na sebe uzela krivnju. Istina, njezina bi čast time bila okaljana, ali kakvu vrijednost u visokom društvu može imati čast ove žene, žene malog trgovca sitničara?Pošto su stigli u dvor, vojvoda i mlada žena prođoše uz unutrašnji zid otprilike u dužini od dvadeset i pet koraka te, preva-livši taj prostor, gospođa Bonacieux gurnu mala vrata za poslugu koja su danju otvorena ali noću obično zatvorena. Vrata su popustila i oboje uđu te se nađu u mraku. Ali gospođa Bonacieux poznavala je svaki kutak u ovom dijelu Louvrea određenom za ljude iz kraljevske svite. Ona zatvori za sobom vrata, uze vojvodu za ruku, učini nekoliko koraka tapkajući oko sebe, uhvati se za neku ogradu, stane nogom na stepenicu i zatim pođe stepeništem. Vojvoda izračuna da su se uspeli na drugi kat. Tada ona skrene desno i pođe dugačkim hodnikom. Ponovo siđe za jedan kat niže, učini još nekoliko koraka, gurne ključ u bravu, otvori vrata i povuče vojvodu u odaje što ih je osvjetljavala samo noćna svjetiljka.- Ostanite ovdje, milorde, doći će. - reče mu gospođa Bo-nacieux.Ona zatim izađe na ista vrata i zaključa ih, tako da je vojvoda ostao u sobi doslovno kao zarobljenik.Ali premda je bio ovako izoliran, vojvoda od Buckinghama ne osjeti nimalo straha. Jedna od njegovih najjačih karakternih crta bila je da se prepušta pustolovinama i traži onakve ljubavi kakve se opisuju u romanima. Hrabar, smion, poduzetan, nije mu to bio prvi put da stavlja svoj život na kocku za ovakve stvari. Doznao je da je tobožnja poruka Ane Austrijske, zbog koje je došao u Pariz, žila zamka, ali umjesto da se vrati u Englesku, i usprkos položaju u kojem se našao, on je poručio kraljici da nipošto neće otputovati sve dok se s njom ne sastane. Kraljica je najprije odbila

138

111ovu pomisao, ali kasnije se pobojala da bi vojvoda mogao u ogorčenju učiniti kakvu glupost. I već je bila odlučila da ga primi i da ga zamoli da odmah otputuje, kadli, baš te večeri, dođe do otmice gospođe Bonacieux, koja je bila određena da pođe po vojvodu te da ga dovede u Louvre. Dva dana nitko nije znao šta se s njom dogodilo te je sve ostalo u neizvjesnosti. Ali kad se jednom našla na slobodi, i pošto je stupila u vezu s La Porteom, sve je opet ušlo u svoj tok te je ona napokon izvela svoj opasan pothvat. Da je nisu uhapsili, bila bi ga izvela tri dana ranije.Ostavši sam, Buckingham stane pred ogledalo. Mušketirska uniforma divno mu je pristajala.Sa trideset i pet godina, koliko mu je tada bilo, on je s pravom uživao glas najljepšeg plemića i najelegantnijeg viteza u Francuskoj i Engleskoj.Ljubimac dvaju kraljeva, neobično bogat, svemoćan u kraljevstvu kojim je drmao kako je htio i koje je umirivao kad je htio, Georges Villiers (Džordž Vilije), vojvoda od Buckinghama, živio je kao u bajci, životom kakav se pamti stoljećima i kojem se ljudi stoljećima dive.I također siguran u sebe, uvjeren u svoju moć, svjestan da ga zakoni koji upravljaju drugim ljudima ne mogu doseći, on je uvijek išao ravno prema cilju što ga je sebi postavio, pa makar taj cilj bio tako nedohvatan i blistav te bi za svakog drugog bila ludost i pomisliti na tako što. Na taj način on se nekoliko puta uspio približiti lijepoj i ponosnoj Ani Austrijskoj koja se u njega neodoljivo zaljubila.Georges Villiers stao je dakle pred ogledalo, kao što smo već rekli. Poravnao je uvojke svoje lijepe plave kose koju je težina njegova šešira bila prignječila, zasukao je brkove, a zatim se, osjećajući da mu se srce topi od sreće, zadovoljan i ponosan što je došao trenutak za kojim je tako dugo čeznuo, nasmije sam sebi smiješkom gordosti i nade.U tom času u zidu se otvore tajna vrata i na njima se pojavi jedna žena. Buckingham spazi njezin lik u ogledalu. Uzviknuo je. To je bila kraljica.

139

Ani Austrijskoj bilo je tada dvadeset i šest ili dvadeset i sedam godina. To znači da se nalazila u punom cvijetu mladosti i ljepote. Njezino držanje bilo je držanje kraljice ili boginje. Njezine oči sjale su kao smaragd, bile su pune blagosti i dostojanstva istovremeno, bile su prekrasne.Usta su joj bila malena i rumena. I premda je njezina donja usna, kao i kod svih prinčeva austrijske vladalačke kuće, bila malko izbočena, ona je bila izvanredno ljupka kad se smijala, ali isto tako umjela je izraziti dubok prezir kad bi je obuzela srdžba.1120 njezinom mekom, baršunastom tenu, o zadivljujućoj ljepoti njezinih ruku, mnogo se govorilo. Svi pjesnici toga vremena pjevali su o tome kao o nečem nedostižnom.1 naposljetku njezina kosa. U mladosti joj je bila plava, da bi kasnije postala kestenjasta. Sjajne kovrče s mnogo pudra čudesno su joj prianjale uz lice kojemu ni najstroži sudac ne bi mogao poželjeti drugo do nešto manje crvenila, a najosjetljiviji kipar ništa osim da joj nos bude malo pravilniji.Buckingham je za trenutak ostao kao zaslijepljen. Nikada mu se Ana Austrijska nije učinila tako lijepom, nikada: ni na balovima, ni na svečanostima, ni na konjičkim igrama, nikada kao u ovom času kad se pred njim pojavila u jednostavnoj haljini od bijelog satena i u pratnji done Estefanije, jedine Španjolke koju nije uspjela otjerati ni kraljeva ljubomora, ni kardinalovi progoni.Ana Austrijska učini dva koraka prema njemu, a Buckingham joj se baci pred noge i prije negoli je kraljica uspjela da to spriječi, on poljabi rub njezine haljine.- Vojvodo, vi već znate da vam ja nisam poručila da dođete u Pariz.- 0, da, gospođo! Znam, Vaše veličanstvo! - poviče vojvoda.- Znam da sam bio nerazborit i nerazuman kad sam pomislio da se led ugrijao i da je mramor oživio, ali što ćete, kad čovjek voli, lako povjeruje u ljubav. Međutim ovo moje putovanje nije bilo uzaludno, jer vas vidim.

140

- Da - odgovori Ana - ali vi znate, milorde, zašto sam vas i kako sam vas ovamo pozvala. Pozvala sam vas zbog samilosti prema vama, zbog toga što ste usprkos mojim strepnjama odlučili da ostanete u ovom gradu gdje stavljate na kocku svoj život i moju čast. Pozvala sam vas da vam kažem da nas dijeli sve: dubine mora, neprijateljstvo naših kraljevina, svetost naših zakletvi. Svetogrđe je boriti se protiv tolikih stvari, milorde! Pozvala sam vas napokon da vam kažem da više ne treba da se sastajemo.- Nastavite, gospođo! Nastavite, kraljice! - reče Buckingham.- Slatkoća vašeg glasa natkriljuje oštrinu vaših riječi. Govorite o svetogrđu, ali svetogrđe je upravo to što su odijeljena dva srca koja je bog stvorio jedno za drugo.- Milorde! - poviče kraljica. - Vi zaboravljate da vam nikada nisam rekla da vas volim.- Ali vi mi nikada niste rekli ni da me ne volite. I uistinu, bio bi znak velike nezahvalnosti od strane Vašeg veličanstva, da mi uputi takve riječi. Jer, kažite mi, gdje ćete naći ljubav kakva je moja, ljubav koju ni vrijeme, ni daljina, ni očajanje ne mogu ugasiti, ljubav koja se zadovoljava malom, izgubljenom vrpcom, jednim skrivenim pogledom, slučajno izgovorenom riječi? Prošle su tri godine, gospođo, da sam vas vidio prvi put, i već tri godine vas ovako volim. Hoćete li da vam kažem kako ste bili odjeveni8 Tri mušketira I113kad sam vas prvi put vidio? Hoćete li da vam opišem svaki ukras na vašoj odjeći? Evo, još vas vidim: sjedili ste na jastucima na španjolski način, imali ste haljinu od zelenog satena sa zlatnim i srebrnim čipkama, a nabrani rukavi s velikim dijamantima visili su na tim vašim divnim rukama, na tim prekrasnim rukama! Imali ste zatvoreni ovratnik, na glavi kapu koja je bila iste boje kao i haljina, a na njoj pero od čaplje. Oh, evo, evo, zatvorio sam oči i vidim vas onakvu kakvu sam vas tada vidio! Otvaram ih i vidim vas kakvi ste sada, to jest stotinu puta ljepšu nego ikada!- Kakve ludosti! - prošaputa Ana Austrijska, koja nije imala hrabrosti da vojvodi zamjeri što je tako dobro urezao njezinu sliku u

141

svoje srce. - Kakva je ludost ovakvim uspomenama pothranjivati uzaludne želje!- A od čega biste dakle htjeli da živim? Nemam nego uspomene. One su moja sreća, moji imutak, moja nada. Svaki put kad vas vidim, to je novi dijamant što ga zatvaram u škrinju svoga srca. Ovaj sada je četvrti koji ste vi pustili da padne, a ja ga ubirem, jer u tri godine, gospođo, vidio sam vas samo četiri puta. Upravo sam vam rekao kad sam vas vidio prvi put, drugi put je to bilo kod gospođe Chevreuse, treći put u parku u Amiensu.- Vojvodo! - reče kraljica porumenjevši. - Ne govorite o toj večeri.- 0, govorimo o njoj, gospođo! Naprotiv, govorimo o njoj! To je najsretnija i najsjajnija večer u mome životu. Vi se sjećate kakva je divna noć bila? Kako je zrak bio ugodan i mirisav, kako je nebo bilo plavo i puno zvijezda! Ah, tada sam, gospođo, ostao jedan trenutak sam s vama! Tada ste bili spremni da mi kažete sve, da mi govorite o svojoj osamljenosti, o ojađenosti svoga srca. Bili ste naslonjeni na moju ruku, na ovu ruku ovdje. Nagnuvši glavu prema vama, osjetio sam kako mi je vaša divna kosa pomilovala lice, i svaki put kad me je dotakla, zadrhtao sam od glave do pete. O, kraljice, kraljice, oh, vi ne znate koliko je nebeske radosti i rajske sreće sadržano u jednom takvom trenutku! Dao bih sva svoja dobra, svoju sreću, svoju slavu i čitav svoj život koji mi još ostaje za jedan takav trenutak i za takvu jednu noć! Jer te noći, te noći, gospođo, vi ste me ljubili, kunem vam se!- Da, milorde, moguće je da su se utjecaj mjesta, ljepota večeri, čar vašeg pogleda i napokon bezbrojne druge okolnosti koje sve zajedno mogu slomiti jednu ženu skupile te kobne večeri oko mene. Ali vidjeli ste, milorde, da je ženi koja je popuštala došla u pomoć kraljica. Na prvu riječ koju ste se usudili reći, na prvi vaš smioni pokušaj na koji sam morala odgovoriti, ja sam dozvala svoju pratnju!- Jest, to je istina, i svaka druga ljubav osim moje bila bi podlegla tom iskušenju, ali moja je ljubav poslije toga bila još čvršća i trajnija. Vjerovali ste da ćete pobjeći od mene ako se vra-I

142

tite u Pariz, vjerovali ste da se neću usuditi napustiti blago koje sam po nalogu svoga gospodara morao čuvati. Ah, što me se tiče blago cijeloga svijeta i što me se tiču svi kraljevi na zemlji! Gospođo, vratio sam se već osam dana poslije toga. Tada niste imali ništa da mi kažete: riskirao sam svoje blagostanje, svoj život da bih vas vidio jedan trenutak, nisam ni dodirnuo vašu ruku, a vi ste mi oprostili videći me kako sam skrušen i kako se kajem.- Da, ali sve to pretvorilo se u klevetu što vri od ludosti s kojima ja nemam nikakve veze, vi to dobro znate, milorde! Kralj, kojega je na to potakao kardinal, učinio je užasan lom: gospođa de Vernet (Verne) je otjerana, Putange (Pitanž) prognan, gospođa de Chevreuse pala je u nemilost, a kad ste se htjeli vratiti u Francusku kao ambasador, sam kralj, sjetite se, milorde, sam kralj se tome usprotivio!- Da, i Francuska će platiti ratom taj čin svoga kralja! Ne mogu vas više vidjeti, gospođo; no dobro, hoću da svaki dan čujete govoriti o meni! šta mislite, kakvu su svrhu imale ekspedicija na Re i liga s protestantima iz La Rochelle koju sam pripremao? Sve to imalo je svrhu da vas vidim! Ne gajim nadu da ću prodrijeti u Pariz s oružjem u ruci. Dobro znam da neću. Ali taj rat bi mogao dovesti do mira, a da bi se postigao mir, trebat će voditi pregovore. Te pregovore ću ja voditi! Tada se neće usuditi da me odbiju, a ja ću doći u Pariz i vidjet ću vas, bit ću sretan jedan trenutak. Istina je, hiljade ljudi platit će moju sreću svojim životima, ali šta me se to tiče, glavno je da vas vidim! Sve je to možda velika ludost, možda veliko bezumlje, ali kažite koja žena ima takvog ljubavnika, koja kraljica ima gorljivijeg slugu?- Milorde, milorde! Vi iznosite u svoju obranu stvari koje vas još više optužuju. Milorde, svi ovi dokazi ljubavi koje mi želite pružiti gotovo su zločin.- Jer me vi ne volite, gospođo. Da me volite, sve bi se dogodilo drukčije. Da me volite, oh, ali da me zaista volite, bila bi to prevelika sreća i ja bih poludio. Ah, gospođa de Chevreuse, o kojoj ste maločas govorili, gospođa Chevreuse nije bila tako okrutna kao vi. Holland ju je ljubio i ona je na njegovu ljubav odgovorila.

143

- Gospođa de Chevreuse nije bila kraljica - prošapta Ana Austrijska pobijeđena i protiv svoje bolje pri spomenu tako duboke ljubavi.- Vi biste me dakle voljeli da niste kraljica, kažite mi to, gospođo! Zar biste me voljeli? Mogu dakle pretpostaviti da ste prema meni okrutni samo zbog dostojanstva što vam ga nameće vas položaj? Mogu li dakle vjerovati da bi se jadni Buckingham mogao nadati kad biste vi bili gospođa de Chevreuse? Hvala vam na tim slatkim riječima, o moje lijepo Veličanstvo, stotinu puta114115- Ah, milorde! Vi ste slabo čuli, slabo razumjeli, nisam htjela reći...- Šutite, šutite! - reče vojvoda. - Ako sam sretan zbog jedne pogreške, nemojte biti tako nemilosrdni pa da mi oduzmete tu sreću. Vi ste sami rekli da su me uvukli u klopku. U njoj ću možda ostaviti svoj život, jer, premda je to čudno, predosjećam od nekog vremena da ću umrijeti.Vojvoda se nasmiješi, tužno i prijatno u isti mah.- 0, bože moj! - poviče Ana Austrijska užasnutim glasom koji je pokazivao da joj je do vojvode stalo mnogo više nego što je htjela pokazati.- Nisam vam ovo rekao da bih vas uplašio, gospođo. Ne! To što sam vam rekao smiješno je i ja se uopće ne obazirem na snove. Ali ta riječ koju ste izgovorili, ta nada koju zamalo da mi je niste dali, može platiti sve, pa čak i moj život.- Dobro - reče Ana Austrijska. - I ja, vojvodo, predosjećam, i ja sam sanjala. Sanjala sam da sam vas vidjela kako ležite obliveni krvlju, ranjeni.- Rana je bila na lijevoj strani, zar ne, i to rana od noža? - prekine je Buckingham.- Da, tako je, milorde, tako je, na lijevoj strani rana od noža! Tko vam je mogao reći da sam to sanjala? Nisam to ispričala nego bogu, i to u svojim molitvama.- Ništa mi više nije potrebno! Gospođo, vi me volite!- Ja da vas volim?

144

- Da, vi! Zar bi vam bog slao iste snove kao i meni, da me ne volite? Zar bismo imali ista predosjećanja, da se naša srca ne dodiruju? Vi me volite, o kraljice, i vi ćete me oplakivati?- 0, bože moj, bože moj! - uzvikne Ana Austrijska. - To je više negoli mogu podnijeti! Ćujte, vojvodo, u ,ime neba, otputujte, povucite se. Ja ne znam da li vas volim ili vas ne volim, ali znam da neću biti krivokletnik. Smilujte mi se dakle i otputujte. 0, ako vas napadnu u Francuskoj, ako umrete u Francuskoj, ako doznam da je vaša ljubav prema meni bila uzrokom vaše smrti, ja se nikada neću utješiti, poludjet ću. Otputujte, dakle, otputujte, molim vas!- Oh, kako ste lijepi ovako! Oh, kako vas ljubim! - reče Buckingham.- Otputujte, otputujte, molim vas, i dođite kasnije, dođite kao ambasador, dođite kao ministar, dođite okruženi stražarima koji će vas štititi, slugama koje će paziti na vas, i tada se više neću plašiti za vaš život, bit će mi drago vidjeti vas.- Oh! Zar je istina to što mi kažete?- Da.- Dobro! Dajte mi kakav zalog vaše blagosti, kakav svoj predmet koji će me podsjećati da nisam sanjao, štogod što ste vi nosili, a što bih i ja mogao nositi, kakav prsten, ogrlicu, lanac.__A hoćete li otputovati? Hoćete li otputovati ako vam damto što tražite?- Hoću.- Istog časa?- Da.- Napustit ćete Francusku i vratit ćete se u Englesku?- Da, kunem vam se!- Dakle, čekajte!Ana Austrijska vrati se u svoje odaje i vrati se vrlo brzo noseći kutiju od ružina drveta na kojoj je bilo zlatom ispisano njezino ime.- Evo, vojvodo, evo, uzmite! - reče. - čuvajte to kao uspomenu na mene!Buckingham uzme kutiju i padne po drugi put na koljena.

145

- Obećali ste mi da ćete otputovati - reče kraljica.- I održat ću riječ. Vašu ruku, gospođo, i odlazim!Ana Austrijska pruži mu ruku zatvorivši oči i naslonivši se drugom rukom na Estefaniju, jer je osjetila da je snage napuštaju.Buckingham strasno prisloni usne na tu lijepu ruku, a zatim ustane:- Ako dotle ne umrem, vidjet ću vas, gospođo, prije nego protekne šest mjeseci, pa makar morao zbog toga okrenuti svijet.I vjeran obećanju Sto ga je dao, izađe iz sobe.U hodniku sreo je gospođu Bonacieux, koja ga je čekala i koja ga je s istom pažnjom i istim zadovoljstvom kao i ranije odvela iz Louvrea.I

116XIII GOSPODIN BONACIEUX

rjao što se moglo zapaziti, u svemu što je ispričano postoji i jedno lice radi kojeg smo se dosad vrlo malo uznemi-ravali iako mu je položaj jadan. To lice je gospodin Bonacieux, poštovani mučenik u političkim i ljubavnim intrigama koje su se u to viteško i galantno doba tako savršeno međusobno zapletale.Na sreću, sjećao se čitalac toga ili ne sjećao, ali mi smo obećali da ga nećemo izgubiti iz vida.Policajci koji su ga uhapsili odveli su ga ravno u Bastilju, gdje su ga, obamrla od straha, proveli ispred čete vojnika koji su punili puške.Odavde su ga odveli u neki polupodzemni hodnik. Za one koji su ga vodili on je ovdje postao predmet najtežih psovki i najsuro-vijih postupaka. Videći da nemaju posla s plemićem, stražari su s njim postupali kao s pravim jadnikom.

146

Nakon otprilike pola sata jedan je pisar dokrajčio njegove muke, ali ne i njegovu uznemirenost. Dao je nalog da se gospodina Bonacieuxa odvede u istražnu sobu. Obično su zatvorenike ispitivali u njihovim zatvorskim sobama, ali prema gospodinu Bona-cieuxu nisu imali naročita obzira.Dva vojnika prihvatiše trgovca. Odveli su ga u dvorište, a zatim u neki hodnik gdje su bila tri stražara. Otvorili su jedna vrata i gurnuli su ga u onisku sobu u kojoj su sav namještaj sačinjavali stol i stolica i komesar koji je sjedio na stolici te nešto pisao na stolu.Vojnici dovedoše zatvorenika pred stol i na komesarov znak udaljiše se samo toliko da ne bi mogli čuti razgovor.Komesar, koji je dotle držao glavu sagnutu nad papirima, sada je pridigne da bi vidio koga ima pred sobom. Taj je komesar izgledao odurno. Nos mu je bio šiljast, jagodice žute i izbočene, oči sićušne ali prodorne i žive, dok mu je izgled lica podsjećao istovremeno na kunu i lisicu. Glava mu je bila nasađena na dugačak i okretan vrat, a izlazila je iz široke crne odjeće ljuljajući se na način gotovo sličan onome kako to čini kornjača kada izvlači glavu iz svog oklopa.Počeo je ispitivanje upitavši gospodina Bonacieuxa kako se zove, koja mu je dob, šta je po zanimanju i gdje stanuje.118Optuženi je odgovorio da se zove Jacque Michel Bonacieux, da ima pedeset i jednu godinu, da je bivši trgovac i da stanuje u ulici des Fossovers broj jedanaest.I umjesto da nastavi ispitivanje, komesar mu je zatim održao veliki govor o opasnosti kojoj se izlaže neugledan građanin ako se miješa u politička pitanja.Taj uvod zamrsio je prikazom u kojem je iznio moć i djela gospodina kardinala, tog nedostižnog ministra, tog pobjednika nad bivšim ministrima, tog uzora budućim ministrima. Iznio je dakle njegovu moć i djela kojima se još nitko nije nekažnjeno usprotivio.Poslije ovog drugog dijela svog govora i gledajući jadnog Bona-cieuxa kao kobac, on ga pozove da razmisli o težini svoga položaja.

147

Međutim, trgovac je o svemu već bio razmislio: prokleo je trenutak kad je gospodin de La Porte došao na misao da ga oženi djevojkom što je bila njegovo kumče, a pogotovu je prokleo trenutak kad je to kumče postalo čuvaricom rublja kod kraljice.U dubini svoga karaktera gazda. Bonacieux bijaše velik egoist i strašna škrtica, a sve to bilo je zaslađeno kukavičlukom najgore vrste. Ljubav koju je u njemu potakla mlada žena bila je sasvim drugorazredna i nije mogla da se bori s osnovnim osobinama koje smo nabrojili.Bonacieux je zaista promislio o onome što mu je rečeno.- Ali, gospodine komesare - reče mu bojažljivo - budite uvjereni da poznajem i da sam zapazio više nego itko zasluge nedostižne Eminencije, koja, što nam je osobita čast, nad svima nama upravlja.- Uistinu? - zapita komesar sumnjičavo. - Ali da je doista tako, zar biste se vi nalazili u Bastilji?- Kako sam ovamo stigao, ili bolje zašto sam ovdje - odgovori gospodin Bonacieux - to je za mene potpuno nemoguće da vam kažem, jer ni sam ne znam. Ali posve je sigurno da nisam ovdje zato što sam uvrijedio, bar ne hotimice, gospodina kardinala.- Ali vi ste sigurno izvršili kakav zločin, jer ste optuženi za veleizdaju.- Za veleizdaju! - poviče Bonacieux preneražen. - Za veleizdaju! Ali kako jedan mali trgovac koji mrzi hugenote i prezire Španjolce može biti optužen za veleizdaju? Razmislite, gospodine, tako što je nemoguće!- Gospodine Bonacieux! - reče komesar gledajući optuženog kao da svojim sitnim očima umije čitati do dna njegova srca. - Gospodine Bonacieux, vi imate ženu?- Imam, gospodine! - odgovori trgovac uzdrhtavši jer je osjetio da će se baš na tom pitanju stvari zamrsiti. - Odnosno, imao sam je.- Kako? Vi ste imali ženu? Što ste joj učinili, da je više nemate?119- Oteli su je, gospodine!- Oteli su vam ženu? - reče komesar. - Ah!

148

Po tome »Ah!« Bonacieux je zaključio da se stvar sve više i više zapleće.- Oteli su vam je! - nastavi komesar. - A znate li tko je izvršio otmicu?- Mislim da poznajem otmičara.- Tko je to?- Uzmite u obzir, gospodine komesare, da ništa ne tvrdim izričito i da samo sumnjam.- U koga sumnjate? Hajde, odgovorite bez kolebanja!Gospodin Bonacieux bio je potpuno zbunjen. Da li da sve negira ili da sve kaže? Ako bude sve negirao, moglo bi se pomisliti da zna suviše a da bi mogao priznati. Ako kaže sve, to će biti dokaz njegove dobre volje. Odlučio je dakle da kaže sve.- Sumnjam - rekao je - na visokog, crnomanjastog čovjeka, dostojanstvena držanja, koji po svemu izgleda kao velikaš. Kako mi se činilo, on nas je nekoliko puta slijedio kad sam čekao ženu pred vratima u Louvreu da bih je odveo kući.- Komesar se malo uznemiri.- A kako se zove? - upita ga.- što se tiče njegova imena, ono mi nije poznato, ali ako ga ikada sretnem, istog trenutka ću ga prepoznati, u to vas uvjeravam, pa bio on među hiljadu ljudi.Komesarovo čelo potamni.- Prepoznali biste ga među hiljadu ljudi, rekli ste?- To jest - nastavi Bonacieux koji je vidio da je zašao na pogrešan put - to jest...- Rekli ste da biste ga prepoznali - naglasi komesar. - U redu, to je za danas dosta! Prije nego nastavimo treba da nekog izvijestim o činjenici da poznajete onoga koji je oteo vašu ženu.- Ali ja vam nisam rekao da ga poznajem! - poviče očajno Bonacieux. - Rekao sam vam naprotiv...- Odvedite uhapšenika! - reče komesar dvojici vojnika.- Kamo ga treba odvesti? - upita pisar.- U ćeliju.

149

- U koju?- O, bože moj! U bilo koju, samo ga dobro zatvorite! - odgovori komesar tako indiferentno da se jadni Bonacieux zgrozio.- Jao meni, pala je na mene nesreća! - reče trgovac samome sebi. - Moja je žena učinila kakav težak zločin i misle da sam ja saučesnik pa će me kazniti zajedno s njom. Ona je govorila, ona je priznala da mi je sve rekla! Žene su tako mekane! U bilo koju ćeliju, to je! Jedna noć prođe brzo, a sutra na točak, na vješala! Oh, bože, bože moj, smiluj mi se!120Ne slušajući 'uopće jadikovke gazde Bonacieuxa, jadikovke na kakve su uostalom bili naviknuti, dva vojnika zgrabiše uhapšenika za ruku i odvedoše ga, dok je komesar u žurbi pisao pismo na koje je čekao njegov pisar.Bonacieux nije stisnuo oka, ali ne zato što je njegova ćelija bila suviše neugodna, već zato što je bio suviše uznemiren. Cijelu je noć prosjedio na klupi, a na najmanji šum zadrhtao bi. I kad su prve jutarnje zrake prodrle u njegovu ćeliju, njemu se učinilo da sa zorom dolazi u ćeliju i smrt.Odjednom začu kako se podigao kračun te je poskočio užasnut. Pomislio je da dolaze po njega da bi ga odveli na stratište, ali kad umjesto krvnika kojega je očekivao ugleda pred sobom komesara i njegova pisara, on zamalo što im ne skoči oko vrata od radosti.- Od sinoć vaša se stvar veoma zaplela, dragi moj - reče mu komesar. - I ja vam savjetujem da kažete svu istinu. Jedino vaše kajanje može obuzdati kardinalovu srdžbu.- Ali ja sam spreman kazati sve - poviče Bonacieux - u najmanju ruku sve što znam. Pitajte me, molim vas!- Najprije, gdje je vaša žena?- Ali rekao sam vam da su je oteli.- Da! Međutim, zahvaljujući vama, ona je jučer u pet sati poslije podne pobjegla.- Moja je žena pobjegla! - poviče Bonacieux. - Oh, nesretnica! Gospodine, ako je pobjegla, nisam ja za to kriv, kunem vam se!

150

- A zbog čega ste onda išli vašem susjedu gospodinu d'Arta-gnanu s kojim ste imali dug razgovor?- O, da, gospodine komesare, da, to je istina, priznajem da sam pogriješio. Bio sam kod gospodina d'Artagnana.- Kakvu je svrhu imala ta posjeta?- Da ga zamolim da mi pomogne naći ženu. Mislio sam da imam pravo tražiti je. Kako izgleda, prevario sam se i molim vas da mi oprostite.- I što je rekao gospodin d'Artagnan?- Gospodin d'Artagnan mi je obećao svoju pomoć, ali sam se ubrzo uvjerio kako me izdaje.- Vi obmanjujete pravdu! Gospodin d'Artagnan se s vama sporazumio i na osnovi toga sporazuma on je rastjerao policajce, koji su bili došli uhapsiti vašu ženu, te ju je zatim nekud sakrio.- Gospodin d'Artagnan da je oteo moju ženu! Ali šta vi to govorite?- Na sreću, gospodin d'Artagnan je sada u našim rukama i mi ćemo vas s njim suočiti.- Oh, hvala bogu, ništa drugo i ne tražim! - uzvikne Bo-nacieux. Taj susret s poznatim licem neće me zbuniti.- Uvedite d'Artagnana! - reče komesar stražarima. Pojaviše se dva stražara, a među njima Athos.121- Gospodine d'Artagnan - reče komesar obraćajući se Athosu - kažite što je bilo između vas i gospodina.- Ali to nije gospodin d'Artagnan! - uzvikne Bonacieux.- To nije d'Artagnan? Kako to mislite? - vikne komesar.- To uopće nije on! - objasni Bonacieux.- Kako se gospodin zove? - upita komesar.- Ne znam. Ne poznam ga!- Kako? Vi ga ne poznate?- Ne!- Nikad ga niste vidjeli?- Jesam, ali ne znam kako se zove.- Vaše ime? - upita komesar.- Athos - odgovori mušketir.

151

- Ali to nije ime koje se nadijeva čovjeku, tako se zove jedna planina! - poviče komesar koji je već počeo gubiti glavu.- Tako se zovem - reče Athos hladnokrvno.- Ali vi ste ranije rekli da se zovete d'Artagnan.- Ja da sam rekao?- Da, vi!- Ne, nego su me pitali: »Vi ste d'Artagnan«, a ja sam im odgovorio: »Mislite li?«. Stražari su na to povikali da su u to sigurni, a ja nisam htio da im proturječim. Uostalom, bojao sam se da možda nemam pravo.- Gospodine, vi vrijeđate dostojanstvo pravde!- Nipošto - odgovori mirno Athos.- Vi ste gospodin d'Artagnan.- Evo vidite da je tako, to jest da vi tako tvrdite.- Ali rekao sam vam, gospodine komesare, da ne treba ni trenutka sumnjati! - uzvikne gospodin Bonacieux. - Gospodin d'Artagnan je moj stanar i zbog toga, premda mi ne plaća stanarinu, to jest upravo zbog toga, dobro ga poznajem. Gospodin d'Artagnan je mladić od jedva devetnaest do dvadeset godina, a ovoin je gospodinu najmanje trideset. Gospodin d'Artagnan je vojnik u gardi gospodina des Essartsa, a ovaj gospodin je mušketir u četi gospodina de Trevillea. Pogledajte mu uniformu, gospodine komesare, pogledajte mu uniformu!- To je tačno - promrmlja komesar. - Zaboga, to je istina! U tom trenutku naglo se otvore vrata. Uđe glasnik kojega jeuveo jedan od tamničara u Bastilji. Glasnik je komesaru donio pismo.- 0, nesretnica! - uzvikne komesar.- Kako? Šta kažete? 0 kome govorite? Nadam se da se ne radi o mojoj ženi!- Baš o njoj. A, krasno stoji vaša stvar!122

152

- Zar tako? - uzvikne zdvojno trgovac. - Ali molim vas, gospodine, budite tako dobri pa mi kažite kako se moja stvar može pogoršati zbog onoga što čini moja žena dok sam ja u zatvoru?- Jer je ono što ona radi posljedica plana što ste ga zajedno skovali, i to paklenskog plana!- Kunem vam se, gospodine komesare, da ste u najvećoj zabludi, da ne znam baš ništa o onome što je trebalo da učini moja žena i da nemam pojma o onome što je učinila. Ako je učinila kakve budalaštine, ja je se odričem, odbacujem je, proklinjem je!- Prema tome - reče Athos komesaru - ako vam više nisam ovdje potreban, odvedite me bilo kamo, jer je taj vaš gospodin Bonacieux previše dosadan.- Odvedite zatvorenike u njihove ćelije! - reče komesar pokazujući istovremeno na Athosa i na Bonacieuxa. - I čuvajte ih strože nego ikada!Athos pođe za svojim stražarima slegnuvši ramenima, a gospodin Bonacieux jadikujući tako plačljivo, da bi se i tigru sažalilo srce.Pošto su trgovca prethodno bili odveli u istražnu sobu, što je pisac zaboravio navesti, sada su ga opet doveli u ćeliju u kojoj je bio proveo noć i tu su ga ostavili preko cijelog dana. Cijeli dan je Bonacieux plakao kao pravi trgovac, jer on uostalom nije ni bio čovjek mača, kako je sam rekao.Oko devet sati uveče, kad se već spremao na spavanje, čuo je korake u hodniku. Ti koraci približiše se njegovoj ćeliji. Vrata se otvore i na njima se pojave stražari.- Slijedite me! - reče oficir koji je bio sa stražarima.- Da vas slijedim! - poviče Bonacieux. - Da vas slijedim u to doba! A kamo to, bože moj?- Tamo kamo imamo nalog da vas odvedemo.- Ali to nije odgovor.- To je jedino što vam možemo reći.- Ah, bože moj, bože moj! Ovaj put sam izgubljen - mrmljao je jadni trgovac.I bez sustezanja i otpora pođe za stražarima koji su došli po njega.

153

Vodili su ga istim hodnikom kojim je već prošao. Prođoše zatim • preko prvog dvorišta, a onda kroz drugo krilo zgrade. Napokon na vratima ulaznog dvorišta trgovac spazi kočiju oko koje su bila četiri vojnika na konjima. Naredili su mu da uđe u kočiju. Oficir sjedne kraj njega. Zatvoriše i zaključaše vrata te se tako obojica nađoše u pokretnoj ćeliji.Kola su se pokrenula vrlo lagano kao da su mrtvačka. Kroz okovanu rešetku zatvorenik je vidio samo kuće i pločnik, ali kao pravi Parižanin, Bonacieux je prepoznavao svaku ulicu prema uglovima, natpisima i uličnim lampama. Kad su stigli do Saint-Paula,123do mjesta gdje su se izvršavale smrtne kazne nad onima koji su osuđeni u Bastilji, on se gotovo onesvijestio prekriživši se dva puta. Pomislio je da će se kola tamo zaustaviti. Međutim ona su nastavila put.Nešto dalje ponovo ga spopadne silan strah. To se dogodilo u blizini groblja Saint-Jean gdje su se sahranjivali oni koji su izvršili zločin protiv države. Samo ga je jedna okolnost donekle tješila, to jest da su prije sahrane zločincima obično sjekli glavu, a njegova je još bila na ramenima. Ali kad je vidio da su kola pošla prema trgu Greve, kad je ugledao šiljast krov općinske uprave, a zatim se osvjedočio da su kola prošla ispod arkada, pomislio je da je za njega sve gotovo. Poželi ispovjediti se pred oficirom, ali pošto ga ovaj odbi, on zajauče tako jadno da mu je oficir zaprijetio da će mu začepiti usta bude li se tako derao.Ta prijetnja donekle je umirila Bonacieuxa, jer ako su ga na trgu Greve namjeravali pogubiti, onda ne bi imalo smisla začepiti mu prije toga usta, to više što su već bili gotovo stigli na gubilište. I doista, kola su prešla preko tog strašnog trga ne zaustavivši se. Sada se mogao bojati još jedino raskršća Croix-du-Trahoir (Kroa di Traoar), a kola su se upravo tamo uputila.Ovaj put nije više bilo sumnje. Kod Croix-diu-Trahoira vješali su manje zločince. Bonacieux bio je sebi umislio da je dostojan Saint-Paula ili trga Greve, ali njegov put i njegova sudbina završit će na križu Croix-du-Trahoir! On još nije mogao vidjeti taj nesretni križ,

154

ali je osjećao na neki način da mu dolazi u susret. Kad su stigli na dvadeset koraka od njega, začuje se neka galama i kola se zaustave. Jadni Bonacieux, već potpuno slomljen strahom što ga je stalno doživljavao, nije više imao snage da to podnese. Ote mu se tako slabašan jauk da se moglo pomisliti da je to posljednji uzdah umirućeg. A onda padne u nesvijest.

XIV ČOVJEK IZ MEUNGA

■Ji ta gomila nije se ovdje bila skupila da dočeka čovjeka rkojega će objesiti, nego da vidi jednog koji je već obješen.Pošto su se za trenutak bila zaustavila, kola su se opet pokrenula. Probila su se kroz gomilu, a zatim su nastavila put. Prošla su ulicom Saint-Honore, skrenuvši u ulicu Bons-Enfants, i zaustavila se pred nekim niskim vratima.Vrata se otvore, dva vojnika kojima je pomogao i oficir podignu Bonacieuxa na rukama. Poslije toga gurali su ga kroz neki hodnik, prisiljavali ga da se penje po nekim stepenicama i ostavili ga u nekom predsoblju.Svi pokreti koje je on pri tome izvršio bili su mahinalni.Hodao je kao što se hoda u snu. Vidio je predmete kao kroz maglu. Slušao je glasove ne shvaćajući što znače. Mogli su ga u tom času i ubiti a da on ne bi bio učinio ni najmanji pokret da se obrani. Ne bi čak bio ni jauknuo da izazove samilost.Ostao je, dakle, na klupi kako su ga vojnici ostavili, s leđima prislonjenim uza zid i s rukama što su mu bespomoćno visile.Međutim, pošto se ogledao oko sebe i vidio da tu nema nikakvog opasnog predmeta, pošto je zapazio da se ni po čemu ne može

155

zaključiti da mu ovdje prijeti stvarna opasnost, jer je klupa bila pristojno tapetirana, jer su zidovi bili presvučeni finom kor-dopskom kožom i jer je prozor bio zastrt crvenim zastorima od damasta koji su uz to bili privezani zlatnim uzicama, on je malo--pomalo shvatio da je njegov strah pretjeran te je počeo pomicati glavu lijevo i desno, odozdo prema gore.Od tih pokreta, koje mu nitko nije spriječio, njemu se vrati nešto hrabrosti te se odvaži da povuče k sebi najprije jednu a zatim i drugu nogu. Napokon, pomažući sebi rukama, pridigne se sa klupe i uspravi se na noge.U tom trenutku jedan oficir prijatna izgleda otvori vrata i, pošto je izmijenio još nekoliko riječi s nekim koji se nalazio u susjednoj sobi, obrati se zatvoreniku:- Jeste li vi Bonacieux? - upita ga.- Jest, gospodine oficiru, vaš sam sluga! - promuca trgovac više mrtav nego živ.125- Uđite! - reče oficir.Oficir se ugne da bi trgovac mogao proći. Ovaj bez riječi posluša i uđe u sobu gdje se činilo da ga čekaju.Bio je to velik kabinet sa zidovima ukrašenim obrambenim i napadačkim oružjem, sumračan i zagušljiv, u kojem je već gorjela vatra iako je bio tek konac septembra. U sredini te prostorije nalazio se četvorouglast stol pun knjiga i papira na kojima je bio rasprostrt ogroman plan grada La Rochelle.Pored kamina stajao je čovjek srednjeg rasta, otmjena i ponosna držanja, živahnih očiju, široka čela i mršava lica koje su bradica pod donjom usnom i brkovi činili još mršavijim. Premda tome čovjeku nije bilo više od trideset šest do trideset sedam godina, njegova kosa, brkovi i brada već su počeli sijedjeti. Iako je bio bez mača, taj je čovjek po svemu izgledao kao ratnik, a njegove čizme od bivolje kože, još pokrivene tankim slojem prašine, pokazivale su da je on toga dana jahao.Bio je to Armand Jean Duplessis (Arman Žan Diplesi), kardinal de Richelieu (Rišlje), ali ne onakav kakvim nam ga prikazuju, to jest

156

nije bio poguren kao starac, ispaćen kao mučenik, skršena tijela, slabašna glasa, utonuo u dubok naslonjač kao u kakvu grobnicu, živ zahvaljujući samo snazi svoga duha, sposoban da borbu s Evropom vodi još samo ustrajnošću svoje misli i ničim drugim. Bio je naprotiv onakakav kakav je doista izgledao u to doba, to jest okretan i galantan vitez, već slab tijelom, ali ispunjen onom duhovnom snagom koja je od njega učinila jednog od najneobičnijih ljudi što su ikada postojali. Pošto je pomogao vojvodi od Neversa (Never) u njegovoj vojvodini Mantovi, pošto je zauzeo Nimes (Nim), Castres (Kastr) i Uzes (Ize), upravo se spremao da protjera Engleze s otoka Re i da opsjedne grad La Rochelle.Na prvi pogled ni po čemu se nije moglo zaključiti da je to kardinal. Onima koji nisu poznavali njegovo lice bilo je nemoguće pogoditi pred kim se nalaze.Jadni trgovac stajao je pokraj vrata dok ga je čovjek što smo ga netom opisali podrobno motrio. Činilo se kao da želi prodrijeti pogledom u svaku njegovu misao.- To je taj Bonacieux? - upita on poslije kraće šutnje.- Da, monsinjore - odgovori oficir.- Dobro, dajte mi te papire i ostavite nas nasamo.Oficir uzme sa stola označene papire, dade mu ih, nakloni se do zemlje i izađe.Bonacieux prepozna u tim papirima svoj istražni spis iz Ba-stilje. Čovjek koji je stajao pored kamina podizao je od časa do časa oči sa spisa i zabadao ih kao dva bodeža do samog dna trgov-čeva srca.Poslije deset minuta čitanja i deset sekundi razmišljanja kardinalu je sve bilo jasno.126__Taj čovjek nije nikad kovao zavjere, ali nije važno, da ipakvidimo! - promrmlja kardinal u sebi.__Vi ste optuženi zbog veleizdaje - reče polako trgovcu.__ To su mi već kazali, monsinjore! - uzvikne Bonacieuxoslovljavajući svog novog istražitelja titulom kojom ga je oslovio oficir. - Ali ja vam se kunem da o tome ne znam ništa!

157

Kardinal se jedva suzdrža da se ne nasmije.- Vi ste kovali urotu zajedno s vašom ženom, s gospođom de Chevreuse i s vojvodom od Buckinghama.- Istina je, monsinjore - odgovori trgovac da je moja žena spominjala ova imena!- Kojom prilikom?- Govorila je da je kardinal Richelieu domamio u Pariz vojvodu od Buckinghama da bi ga upropastio i da bi zajedno s njim upropastio i kraljicu.- Ona je to govorila? - žestoko poviče kardinal.- Da, monsinjore, ali ja sam joj rekao da nema pravo što tako misli i da Njegova preuzvišenost ne bi bila kadra...- Šutite, vi ste glupan! - prekine ga kardinal.- To mi je baš rekla i moja žena, monsinjore!- A znate li tko je ugrabio vašu ženu?- Ne znam, monsinjore!- Ipak, vi sumnjate u nekoga.- Da, monsinjore, ali gospodin komesar bio je protivan tim sumnjama, i ja više ne sumnjam.- Vaša je žena pobjegla, da li ste to znali?- Ne, monsinjore, to sam doznao u zatvoru, i to od gospodina komesara, vrlo prijazna čovjeka.Kardinal se i ovaj put jedva suzdrža da se ne nasmije.- Prema tome, vi ne znate što se dogodilo s vašom ženom otkad je pobjegla?- Ni pojma nemam, monsinjore, ali se po svoj prilici vratila u Louvre.- U jedan sat iza ponoći nije još bila stigla.- Oh, bože! šta se dakle moglo s njom dogoditi?- Doznat će se, budite bez brige! Kardinalu se ništa ne može isakriti. Kardinal zna sve!- U tom slučaju, monsinjore, vjerujete li da će kardinal pristati da mi kaže što je bilo s mojom ženom?

158

- Možda, ali najprije treba da priznate sve što znate o odnosima vaše žene s gospođom de Chevreuse.- Ali, monsinjore, ja o tome ništa ne znam. Nikada nisam ni vidio tu gospođu.- Kad ste odlazili u Louvre po svoju ženu, je li ona išla ravno kući?127- Gotovo nikad. Uvijek je imala posla kod trgovaca platnom i ja sam je pratio k njima.- I koliko je bilo tih trgovaca?- Dva, monsinjore.- Gdje stanuju?- Jedan u ulici Vaugirard, drugi u ulici La Harpe.- Jeste li i vi s njom ulazili k njima?- Nikada, monsinjore! čekao sam je pred vratima.- A što je govorila, zbog čega ulazi sama?- Nije mi ništa govorila. Rekla bi mi da čekam i ja sam čekao.- Vi ste uslužan muž, dragi gospodine Bonacieux! - reče kardinal.- Zove me »dragi gospodine« - reče trgovac samom sebi. - Dovraga, stvari kreću na bolje!- Biste li prepoznali ta vrata?- Bih!- Znate li kućne brojeve?- Znam.- Koji su?- U ulici Vaugirard broj 25, a u ulici La Harpe broj 75.- U redu! - reče kardinal.Na te riječi on uzme srebrno zvonce i pozvoni. Uđe oficir.- Potražite mi Rocheforta (Rošfor) - reče mu poluglasno kardinal. - Neka odmah dođe ako se vratio!- Grof je ovdje - odgovori oficir - i usrdno moli za razgovor s Vašom preuzvišenosti.- S Vašom preuzvišenosti! - promrmlja Bonacieux, koji je znao da je to titula kojom su obično oslovljavali gospodina kardinala ... - S Vašom preuzvišenosti!

159

- Dakle, neka dođe, neka dođe! - reče živahno Richelieu. Oficir izleti iz kabineta brzinom koja je važila kao pravilo zasvu kardinalovu poslugu.- S Vašom preuzvišenosti! - mrmljao je Bonacieux prevrćući zbunjeno očima.Nije bilo prošlo ni pet časaka da je oficir nestao, kadli se vrata otvore i u sobu uđe jedno novo lice.- To je on! - poviče Bonacieux.- Tko? - upita kardinal.- Onaj koji mi je oteo ženu!Kardinal pozvoni još jedanput. Oficir se opet pojavi.- Odvedite tog čovjeka njegovim čuvarima i neka čeka dok ga opet ne pozovem k sebi!- Ne, monsinjore, ne, nije to on! - poviče Bonacieux. - Ja sam se prevario. To je drugi i nimalo mu nije nalik! Ovaj gospodin je pošten čovjek!128__ Izvedite tog glupana! - reče kardinal.Oficir uzme Bonacieuxa pod ruku i odvede ga u predsoblje gdje je našao svoja dva stražara.Novo lice koje je bilo ušlo u kabinet pratilo je Bonacieuxa nestrpljivim pogledom sve dok nije izašao. A kad su se vrata zatvorila, došljak se približi kardinalu:- Oni su se sastali! - reče mu.- Tko? - upita Njegova preuzvišenost.- Ona i on.- Kraljica i vojvoda? - uzvikne Richelieu.- Jest!- A gdje to?- U Louvreu.- Jeste li sigurni?- Potpuno siguran!- Tko vam je to rekao?

160

- Gospođa de Lannov (Lanoa), koja je potpuno privržena Vašoj preuzvišenosti, kao što vam je i poznato.- Zašto nije to ranije rekla?- Da li slučajno, ili zbog nepovjerenja, ali kraljica je naredila gospođi de Fargis (Farži) da spava u njenoj sobi i zadržala ju je cijeli dan.- Prema tome, mi smo poraženi. Treba misliti na odmazdu!- Pomoći ću vam svom dušom, monsinjore, budite sigurni!- Kako se to dogodilo?- Bilo je pola sata iza ponoći, a kraljica se nalazila sa svojim damama...- Gdje to?- U spavaćoj sobi...- I?- A onda su joj donijeli neku maramu koju joj je poslala njena čuvarica rublja ...- Zatim?- Kraljica se zbunila i usprkos ružu kojim joj je lice bilo namazano vidjelo se da je problijedjela.- Dalje, dalje!- U međuvremenu je ustala i rekla uznemireno: »Gospođe, čekajte me deset minuta, odmah se vraćam.« Otvorila je pregradna vrata te je izašla.- Zašto gospođa de Lannov nije istog trenutka došla da vam to javi?- Još se ništa nije pouzdano znalo. A osim toga kraljica je rekla: »Gospođe, čekajte me«, pa se ona nije usudila otkazati kraljici poslušnost.- I koliko je kraljica proboravila izvan svoje sobe?- Tri četvrt sata.9 Tri mušketira I129

- Zar je nitko nije pratio?

161

- Jedino dona Estefanija.- I zatim se vratila?- Da, ali da bi uzela neku kutiju od ružina drveta na kojoj je i njeno ime. Zatim je odmah izašla.- A kad se kasnije vratila, da li je donijela natrag tu kutiju?- Nije!- Da li gospođa Lannov zna što je bilo u kutiji?- Zna: dijamantne rese što ih je Njegovo veličanstvo poklonilo kraljici.- I ona se vratila bez te kutije?- Da!- Zar gospođa de Lannov misli da ju je kraljica dala Bu-ckinghamu?- Ona je u to sigurna.- Na temelju čega?- U toku dana gospođa Lannov je kao kraljičina dvorska dama tražila tu kutiju, pravila se kao da je zabrinuta što je ne može naći te je naposljetku upitala kraljicu zna li ona gdje je kutija.- A kraljica, što je rekla?- Kraljica je jako porumenjela i odgovorila da joj se dan prije slomila jedna resa i da je rese poslala na popravak svome zlataru.- Treba poći zlataru i vidjeti je li to istina ili nije.- Već sam bio.- I šta kaže zlatar?- On o tome ništa ne zna.- U redu, u redu, Rochefort, nije sve izgubljeno! A možda, možda je sve na najboljem putu ...- Zaista ne sumnjam da će mudrost Njegove preuzvišenosti...- Ispraviti gluposti svoga agenta, zar ne?- Upravo sam to htio reći, ali mi je Vaša preuzvišenost uzela riječi iz usta.- A sada, znate li gdje se sakrivaju vojvotkinja de Chevreuse i vojvoda od Buckinghama?- Ne, monsinjore. Moji ljudi nisu mi mogli reći o tome ništa određeno.

162

- Ali ja znam!- Vi znate, monsinjore?- Jest, znam, a u najmanju ruku barem pretpostavljam. Našli su skrovište u ulici Vaugirard broj 25 ili u ulici La Harpe broj 75.- 2eli li Vaša preuzvišenost da ih odmah dam uhapsiti?- Bit će da je prekasno. Vjerojatno su već otputovali.- Svejedno, treba se uvjeriti.- Uzmite deset ljudi iz moje garde i pretražite obje kuće.130__ Idem, monsinjore!Rochefort izjuri iz kabineta.Ostavši sam, kardinal malo razmisli, a zatim pozvoni i trećiput.Pojavi se isti oficir.- Uvedite uhapšenika! - reče kardinal.Gazda Bonacieux doveden je ponovo u kabinet, a na kardinalov znak oficir ih ostavi same.- Vi ste me prevarili! - rekao je kardinal strogo.- Ja? - vikne Bonacieux. - Ja da prevarim Vašu preuzvišenost?- U ulici Vaugirard i ulici La Harpe vaša žena nije posjećivala trgovce platnom!- A kamo je dakle odlazila, bože sveti?- Odlazila je vojvotkinji de Chevreuse i vojvodi od Buching-hama!- Jest - reče Bonacieux prisjetivši se nekih svojih zapažanja - jest, tako je! Vaša preuzvišenost ima pravo! Više puta sam rekao svojoj ženi da je čudno što trgovci platnom stanuju u takvim kućama, u kućama na kojima nema natpisa, i svaki put kad sam je to pitao, ona bi prasnula u smijeh. Ah, monsinjore! - nastavi Bonacieux bacivši se pred noge Njegove preuzvišenosti. - Ah, vidi se da ste kardinal, veliki kardinal, genij kojega svi visoko poštuju!Ma kako bila jadna pobjeda nad tako vulgarnim bićem kao što je bio Bonacieux, kardinal je u njoj ipak uživao. Ali gotovo istovremeno kao da mu je pala na um nova misao. Na usnama mu se pojavi smiješak i on pruži trgovcu ruku:

163

- Ustanite, prijatelju, vi ste valjan čovjek!- Kardinal mi je dodirnuo ruku! Ja sam dodirnuo ruku tog velikog čovjeka! - uzvikne Bonacieux. - Taj veliki čovjek naziva me prijateljem!- Jest, prijatelju! - reče kardinal onim svojim očinskim tonom što ga je pokatkad znao upotrijebiti, ali kojim je mogao prevariti samo ljude koji ga nisu poznavali. - Ah kako su samo mogli ovako nepravedno posumnjati u Vas! No dobro, treba vam dati odštetu: evo, uzmite ovu kesu sa stotinu pistola i oprostite mi!- Ja da vama oprostim, monsinjore! - reče Bonacieux oklijevajući da uzme kesu jer se bez sumnje bojao da se kardinal s njim šali. - Pa vi me slobodno možete uhapsiti, slobodno me možete mučiti, slobodno možete narediti da me objese, jer vi ste gospodar, a ja ne bih rekao ni jednu riječ protiv toga! Vama da oprostim, monsinjore! Sigurno niste mislili ozbiljno.. - O» dragi gospodine Bonacieux! Vi ste velikodušni, ja to vidim i zahvaljujem vam na tome. Baš zato uzmite ovu kesu i nemojte otići kući suviše nezadovoljni.Otići ću presretan, monsinjore!131- Dakle, zbogom, ili bolje doviđenja, jer se nadam da ćemo se opet vidjeti!- Kad god monsinjoru bude po volji, potpuno sam u vašoj službi, preuzvišenosti!- Vidjet ćemo se često, budite bez brige, jer mi se neobično dopada razgovarati s vama.- O, monsinjore!- Do viđenja, gospodine Bonaciemc! Doviđenja!I kardinal mu mahne rukom, na što mu Bonacieux odgovori naklonivši se do zemlje te izađe iz kabineta hodajući natraške. I kad je Bonacieux tako došao u predsoblje, kardinal ga je čuo kako tamo viče iz sveg glasa: »Živio monsinjor! Živjela Njegova preuzvišenost! Živio veliki kardinal!«. Kardinal je sa smiješkom saslušao to izražavanje oduševljenja gazde Bonacieuxa, a kad su se ti povici, udaljujući se, izgubili, Njegova preuzvišenost primijeti:

164

- Izvrsno, to je čovjek koji će odsada biti spreman da dade i život za mene!I kardinal počne s najvećom pažnjom razgledati plan grada La Rochelle, koji je, kao što smo rekli, bio prostrt na njegovu stolu. On je olovkom ucrtavao položaj one čuvene brane koja je osamnaest mjeseci poslije toga podignuta da bi zatvorila luku opsjednutog grada.Bio je sav utonuo u te svoje strategijske kombinacije kadli se otvore vrata, a u sobu uđe Rochefort.- Dakle? - upita kardinal živo podigavši se sa stola. Užurbanost kojom je ustao pokazivala je koliku važnost pridaje zadatku što ga je bio dao grofu.- Dakle - odgovori grof - u kućama što ih je Vaša preuzvišenost označila doista su stanovali jedna žena od dvadeset šest do dvadeset osam godina i jedan muškarac od trideset pet do četrdeset godina, i to ona četiri a on pet dana, ali žena je otputovala noćas, a on jutros.- To su bili oni! - uzvikne kardinal gledajući na zidni sat - a sada je kasno da šaljemo za njima potjeru: vojvotkinja je u Toursu (Tur), a vojvoda u Boulogni (Bulonj). Treba ga stići u Londonu!- Kakva su naređenja Vaše preuzvišenosti?- Ni riječi o onome što je bilo! Neka kraljica ostane potpuno mirna! Neka ne sazna da znamo njezinu tajnu! Neka misli da tragamo za kakvom drugom urotom! Pošaljite mi čuvara državnog pečata Seguiera (Segie).- A što ste učinili s onim čovjekom?- S kojim? - upita kardinal.- S Bonacieuxom.- Učinio sam s njim sve što sam mogao. Učinio sam ga čovjekom koji će špijunirati svoju ženu.132Grof Rochefort se nakloni kao da želi odati priznanje velikoj nadmoćnosti svoga gospodara, a zatim izađe.

165

Ostavši sam, kardinal ponovo sjedne, napiše jedno pismo koje zapečati svojim posebnim pečatom, a zatim pozvoni. Oficir uđe po četvrti put.- Pošaljite mi Vi trava - reče mu - i neka se pripremi za put!Nekoliko trenutaka kasnije, čovjek kojega je tražio već je stajao pred njim u čizmama i s mamuzama.- Vitrav! - reče mu kardinal. - Otputovat ćete najvećom brzinom u London. Ni trenutka se ne zaustavljajte na putu. Ovo pismo je za Miladv i dat ćete joj ga. Evo vam bon na dvije stotine pistola, pa se javite mom blagajniku neka vam isplati novac. Isto toliko dobit ćete ako se vratite za šest dana i dobro izvršite ovaj moj nalog.Ne progovorivši ni jedne riječi, glasnik se nakloni, uze pismo i bon na dvije stotine pistola te izađe. Evo što je stajalo u pismu:»Milady,Budite na prvom plesu na kojem će biti i vojvoda od Bu-ckinghama. On će na svom prsluku imati dvanaest resa od dijamanata. Približite mu se i otrgnite mu dvije.Čim rese budu u vašim rukama, javite mi.«

XVSUCI I VOJNICI

166

/udući da se Athos ni sutradan nakon ovih događaja nije pojavio među svojim drugovima, d'Artagnan i Porthos izvijeste gospodina de Trevillea o njegovu nestanku.Što se tiče Aramisa, on je bio zatražio pet dana dopusta i govorilo se da se nalazi u Rouenu (Ruen) iz obiteljskih razloga.Gospodin de Treville bio je otac svojim vojnicima. I posljednji među njima, samo ako je nosio mušketirsku uniformu, mogao je biti siguran u njegovu pomoć i podršku kao da mu je rođeni brat.On se dakle odmah uputi sucu za krivična djela. Pozvali su oficira koji je zapovijedao stražarskom postajom Crobc-Rouge (Kroa Ruž) i nakon prikupljenih obavještenja pokazalo se da je Athos trenutačno smješten u Fort-l'-fivequeu (For Levek).Athos je prošao kroz ista ona iskušenja koja je, kao što znamo, proživio i Bonacieux.Prisustvovali smo prizoru kad su ova dva zatvorenika suočena. Do tog trenutka Athos nije u istrazi ništa govorio bojeći se da će d'Artagnan, ako ga budu uznemiravali, izgubiti vrijeme koje mu je neophodno da bi učinio sve ono što treba da učini. Poslije tog suočen ja Athos je tvrdio da se zove Athos a ne d'Artagnan.Dodao je da ne poznaje ni gospodina ni gospođu Bonacieux i da nikada nije razgovarao s njima. Tvrdio je da je došao oko deset sati naveče u posjetu svome prijatelju gospodinu d'Arta-gnanu, a da je dotle bio kod gospodina de Trevillea, gdje je večerao. Istakao je da to može potvrditi dvadeset svjedoka i spomenuo je nekoliko poznatih plemića među kojima i gospodina vojvodu La Tremouillea.Drugog komesara zbunila je jednostavna i odlučna izjava ovog mušketira jednako kao i prvog. Komesar bi rado bio iskalio na njemu onaj bijes što ga ljudi koji služe pravdi obično gaje prema vojnicima, ali imena gospodina de Trevillea i vojvode La Tremouillea prisilila su ga da o tome razmisli.Zbog toga su Athosa odveli kardinalu, ali na žalost kardinal se nalazio u Louvreu kod kralja.

167

To je bilo baš tada kad je i gospodin de Treville, poslije posjete sucu za krivična djela i guverneru Fort-l'-£vequa, ne našavši Athosa, također došao Njegovom veličanstvu.134Kao kapetan mušketira gospodin de Treville mogao je u svako doba doći kralju.Poznato je nepovjerenje koje je kralj gajio prema kraljici, a to nepovjerenje kardinal je vješto podržavao, jer se u intrigama mnogo više bojao žena nego muškaraca. Jedan od najvećih uzroka tog nepovjerenja bilo je prijateljstvo Ane Austrijske s gospođom de Chevreuse.Te dvije žene zadavale su kardinalu više briga nego rat sa španjolskom, sporovi s Engleskom i financijske neprilike. U njegovim očima i po njegovom uvjerenju, gospođa de Chevreuse služila je kraljici ne samo u njezinim političkim intrigama, nego, a to mu je zadavalo daleko više nespokojstva, i u njezinim ljubavnim intrigama.Na prve kardinalove riječi, da je gospođa de Chevreuse, za koju se mislilo da je u Toursu, kamo je bila prognana, došla u Pariz i da je ovdje, zamevši sebi trag pred policijom, ostala pet dana, kralja spopadne pravo bjesnilo. Prkosan i nevjeran, kralj je htio da ga zovu Ljudevit Pravedni i Ljudevit Nevini. Potomstvo će teško razumjeti njegovu ćud koju povijest objašnjava samo pozivajući se na djela, a nikad se ne upušta u nestvarna rasuđivanja.Ali kardinal je dodao da je gospođa de Chevreuse ne samo došla u Pariz nego da se i kraljica s njom povezala, i to uz pomoć odgovarajućih tajnovitih postupaka koji su se u to doba nazivali kabale. Zatim je izjavio da bi on, kardinal, bio razriješio i najmračnije konce te intrige, ali se u trenutku kad je na djelu, u flagrantnom zločinu i sa svim dokazima trebalo kod prognane vojvotkinje uhapsiti kraljičina izaslanika, pojavio jedan mušketir koji je nasilno prekinuo ovakav tok stvari što ga je zahtijevala pravda. S mačem u ruci on se bacio na poštene ljude koji su u ime zakona imali

168

dužnost da čitavu tu stvar nepristrano ispitaju da bi se kako treba mogla predočiti kralju.čuvši ovaj kardinalov izvještaj, Ljudevit XIII nije se više mogao suzdržati. Problijedjevši zakoraknuo je prema kraljičinim odajama s izrazom nijeme odvratnosti koja je, kad bi ga obuzela, dovodila tog vladara do najveće surovosti.Međutim, pri svemu tome, kardinal još nije bio rekao ni jedne riječi o vojvodi od Buckinghama.I baš tada uđe gospodin de Treville, hladan ali učtiva i besprijekorna držanja.Ugledavši kardinala i vidjevši razjareno kraljevo lice, gospodin de Treville shvatio je što se dogodilo i u tom trenutku on se osjetio jak kao Samson kada se našao pred Filistejcima.Ljudevit XIII već je bio posegnuo rukom da otvori vrata, ali je čuo korake gospodina de Trevillea koji je upravo ulazio. Kralj se okrenu.135•- Dolazite u pravi čas, gospodine! - reče kralj ne sakrivajući svoje raspoloženje. - Lijepe stvari čujem o vašim mušketirima!- I ja! - reče hladno gospodin de Treville. - I ja imam lijepih stvari da kažem Vašem veličanstvu o vašim sucima.- Molim? - reče kralj s visine.- čast mi je saopćiti Vašem veličanstvu - nastavi gospodin de Treville istim tonom - da je jedna grupa prokuratora, komesara i policajaca, ljudi uostalom vrlo čestitih ali kako se čini vrlo ogorčenih na uniforme, dozvolila sebi da u nekoj kući uhapsi, izvede javno na ulicu i baci u Fort-L'-Ćveque, a sve to na osnovi naloga koji su odbili da mi predoče, jednog od mojih mušketira, ili bolje vaših mušketira, Sire, koji je po vladanju besprijekoran, koji je po glasu što ga uživa gotovo slavan i kojega Vaše veličanstvo milostivo poznaje: gospodina Athosa!- Athos! - ponovi kralj mahinalno. - Da, doista mi je poznato to ime.- Neka se Vaše veličanstvo prisjeti! - reče gospodin de Treville. - Gospodin Athos je onaj mušketir, koji je u nemilom dvoboju što vam je poznat imao nesreću da teško rani gospodina de Cahusaca. Kad

169

smo već na tome, monsinjore - obrati se de Treville kardinalu - gospodin de Cahusac se potpuno oporavio, zar ne?- Hvala na pitanju! - odgovori kardinal ugrizavši se za usne od srdžbe.- Gospodin Athos - nastavi de Treville - bio je otišao u posjetu jednome svome prijatelju koji tog časa nije bio kod kuće, i to jednome mladome Gaskonjcu, pitomcu u gardi Vašeg veličanstva, u četi gospodina Essartsa. Ali tek što je stigao u stan svoga prijatelja, i tek što je uzeo u ruke knjigu u namjeri da ga pričeka, mnoštvo policajaca i vojnika pomiješanih zajedno opkoli kuću i silom provali vrata ...Kardinal dade kralju znak kojim je htio reći: »To je zbog stvari o kojoj sam vam govorio!«- Znamo sve to - odgovori kralj - i sve je to učinjeno radi naše koristi!- Dakle - reče Treville - također su zbog koristi Vašeg ve-čanstva uhvatili jednog nevinog mušketira te su ga postavili kao zlikovca između dva stražara i proveli ga kroz svjetinu koja je drsko promatrala tog plemenitog čovjeka što je deset puta lio krv u službi Vašeg veličanstva i koji je spreman da to i ubuduće čini.- No - reče kralj pokoleban - zar su stvari tako tekle?- Gospodin de Treville nije rekao - započne kardinal s najvećim mirom - gospodin de Treville nije rekao da je taj nevini mušketir, taj plemeniti čovjek jedan sat prije toga napao mačem četiri komesara istražitelja koje sam ja poslao da tamo istraže jedno pitanje od najvećeg interesa.136- Pozivam Vašu preuzvišenost da to dokaže! - poviče gospodin de Treville svojom gaskonjskom otvorenošću i vojničkom žestinom. - Jer jedan sat prije toga gospodin Athos mi je učinio čast (povjerit ću Vašem veličanstvu da je to čovjek vrlo visoka roda) da se, pošto je sa mnom večerao, u salonu moje palače zadrži u razgovoru s gospodinom vojvodom La Tremouillom i s gospodinom grofom de Chalusom (Šali) koji su se nalazili kod mene.

170

Kralj pogleda kardinala.Zapisnik je za mene potpun dokaz! - reče kardinal odgovarajući glasno na nijemo kraljevo pitanje. - A ljudi što su bili zlostavljani sastavili su ga, i evo ga ovdje, tako da mi se ukazuje čast da ga predočim Vašem veličanstvu.- Da li zapisnik sudskih istražitelja vrijedi koliko i časna riječ jednog vojnika? - upita ponosno gospodin de Treville.- Molim, molim, Treville, šutite! - reče kralj.- Ako Njegova preuzvišenost sumnja u kojeg od mojih mušketira - reče Treville - pravednost gospodina kardinala dovoljno je poznata te ću sam zatražiti istragu.- U kući u kojoj se vršila ova istraga - nastavi nestrpljivo kardinal - stanuje, kako mi se čini, jedan Gaskonjac, prijatelj tog mušketira.- Vaša preuzvišenost misli na gospodina d'Artagnana?- Govorim o jednom mladiću koji se nalazi pod vašom zaštitom, gospodine de Treville.- Da, Vaša preuzvišenosti, to je on!- Ne pretpostavljate li da je taj mladić davao loše savjete ...- Gospodinu Athosu, čovjeku koji je od njega dvostruko stariji? - prekine ga gospodin de Treville. - Ne, monsinjore! Osim toga, gospodin d'Artagnan bio je te večeri kod mene.- A tako! - reče kardinal. - Svi su dakle te večeri bili kod vas!- Zar Vaša preuzvišenost sumnja u moju riječ? - reče gospodin de Treville pocrvenjevši od srdžbe.- Ne, bože sačuvaj! - reče kardinal. - Ali u koliko sati je on bio kod vas?- 0, to mogu tačno reći Vašoj preuzvišenosti, jer sam, kad je ušao, pogledao na sat i vidio da je devet i po sati, premda sam držao da je više.- A u koliko je sati izašao iz vaše palače?- U deset i po. Jedan sat nakon što je stigao.- Ali napokon - odgovori kardinal, koji ni za trenutak nije posumnjao u de Trevilleovu lojalnost i koji je osjećao da mu pobjeda izmiče - ali napokon, Athos je uhvaćen u toj kući u ulici Fossovers.

171

137- Da li je prijatelju zabranjeno da posjeti prijatelja? Je li zabranjeno da jedan mušketir iz moje čete bude u bratskim odnosima s jednim gardistom iz čete gospodina des Essartsa?- Jest, ako je kuća u kojoj se druže sumnjiva!- Treville, vi možda niste znali da je ta kuća sumnjiva? - reče kralj.- Doista, sire, nisam to znao. U svakom slučaju ta kuća može biti sumnjiva, ali ja poričem da je ona sumnjiva u onom dijelu gdje stanuje gospodin d'Artagnan. Jer ako je vjerovati onome što je on sam rekao, ja, Sire, potvrđujem da nema odanijeg sluge Vašeg veličanstva ni iskrenijeg poštovaoca gospodina kardinala nego što je to on.- Nije li to onaj d'Artagnan koje je jednom ranio Jussaca u onom nesretnom dvoboju blizu samostana karmelićanki? - upita kralj pogledavši kardinala koji je pocrvenio od ljutnje.- A idućeg dana Bernajouxa. Jest, Sire, jest, to je on, Vaše veličanstvo ima dobro pamćenje!- Dakle, šta da radimo? - upita kralj.- To se tiče Vašeg veličanstva više nego mene - reče kardinal.- Ja bili potvrdio krivicu.- A ja je ne priznajem - reče Treville. - Ali Njegovo veličanstvo ima suce i oni neka odluče.- Tako je! - reče kralj. - Proslijedimo tu stvar pred suce. Njihov je zadatak da sude i oni će presuditi.- Samo - nastavi Treville - vrlo je žalosno što ni najčišći život, ni najneospornija vrlina ne mogu zaštiti čovjeka od sramote i progona. Jamčim vam da vojska neće biti zadovoljna što je zbog pitanja koja se tiču policije izložena ovako surovim postupcima!Ove riječi bile su neoprezne, ali gospodin de Treville ih je izgovorio kao poznavalac stvari, želio je da dođe do eksplozije, jer eksplozija izaziva vatru, a vatra osvjetljava što je nejasno.- Zbog pitanja koja se tiču policije! - poviče kralj ponavljajući Trevilleove riječi - Zbog pitanja koja se tiču policije! Ali šta vi o tome znate, gospodine? Bavite se svojim mušketirima i ne dosadu j te mi! Kad vas čovjek sluša, čini se kao da je Francuska u opasnosti

172

zato što je na nesreću uhapšen jedan mušketir. I koliko buke zbog jednog mušketira! Do stotinu đavola, dat ću da ih uhapse deset, čak stotinu, čitavu četu! I neću dozvoliti da itko otvori usta!- Onim časom kada su postali sumnjivi Vašem veličanstvu- reče Treville - mušketiri su krivi. Zato sam, Sire, spreman da vam predam svoj mač! Jer pošto je optužio moje vojnike, gospodin kardinal bez sumnje će na koncu optužiti i mene. Zato je bolje da sam pođem u zatvor i da se pridružim gospodinu Athosu, koji je već uhapšen, i gospodin d'Artagnanu, kojega će uhapsiti bez svake sumnje!- Gaskonjska glavo! Hoćete li prestati? - poviče kralj.138- Sire! - odgovori Treville a da nije ni najmanje snizio glas.- Naredite da mi vrate moga mušketira, ili neka bude izveden pred sud!- Sudit će mu se - reče kardinal.- Dobro! To bolje, jer ću u tom slučaju zamoliti Njegovo veličanstvo da ga ja branim.Kralj se poboja skandala.- Ako Njegova preuzvišenost - reče on - nema ličnih razloga...Kardinal je shvatio što kralj želi i preduhitri ga:- Oprostite! - reče kardinal. - Ali s obzirom na to da Vaše veličanstvo vidi u meni pristrana suca, ja se povlačim.- Da vidimo! - reče kralj. - Možete li se zakleti mojim ocem da je gospodin Athos bio kod vas za vrijeme tog događaja i da nije u njemu učestvovao?- Kunem se vašim slavnim ocem i također Vašim veličanstvom Tcoje volim i poštujem više od svega na svijetu!- Razmislite, Sire! - reče kardinal. - Ako samo tako oslobodimo zatvorenika, neće se moći doznati istina.- Gospodin Athos bit će ovdje - nastavi gospodin de Treville- spreman da odgovara kad god se istražiteljima bude svidjelo. On neće dezertirati, gospodine kardinale! Budite bez brige, za njega ja odgovaram!

173

- Zaista, on neće dezertirati - reče kralj. - Moći će ga se uvijek pronaći, kao što kaže gospodin de Treville. Osim toga - doda on snizivši glas i gledajući Njegovu preuzvišenost kao da moli - dajmo im da se osjete sigurni, to bi bila politika.Ova politika Ljudevita XIII potakla je Richelieua da se nasmije.- Naredite, Sire - reče on - vi imate pravo pomilovanja!- Pravo pomilovanja primjenjuje se samo na krivce - reče Treville, koji je htio da ima posljednju riječ - a moj mušketir je nevin. Dakle, Sire, ono što ćete učiniti ne može biti pomilovanje, nego pravda.- Je li on u Fort-l'-£:vequu? - upita kralj.- Jest, Sire, i to u samici, u ćeliji kao posljednji zločinac!- Dovraga! - promrmlja kralj. - Šta da se učini?- Potpišite nalog da ga puste na slobodu i sve će biti u redu- odgovori kardinal. - Ja mislim jednako kao i Vaše veličanstvo da je garancija gospodina de Trevillea više nego dovoljna.Treville se nakloni s poštovanjem i s radošću koja je bila pomiješana sa strahom. On bi bio više volio da mu se kardinal tvrdoglavo odupro, mjesto da mu ovako iznenadno popusti.Kralj potpiše nalog o puštanju iz zatvora, a Treville ga je odnio ne gubeći vrijeme.139U času kad je već bio spreman da izađe, kardinal mu se prijateljski nasmiješi i reče kralju:- Kod vaših mušketira, Sire, vlada dobar sklad između pretpostavljenih i potčinjenih. To je vrlo korisno za službu i vrlo časno za sve!- Mora da mi priprema kakvu opasnu klopku - pomisli Treville. - S takvim čovjekom stvari se nikad ne mogu izvesti na čistac. Ali treba požuriti, jer kralj može izmijeniti odluku svakog časa, a poslije svega, teže bi bilo ponovo zatvoriti u Bastilju ili u Fort-l'-fiveque čovjeka koji je odande izašao nego zadržati uhapšenog koji je tamo već zatvoren.Gospodin de Treville ušao je u Fort-1'-Ćveque pobjedonosno te tamo oslobodio mušketira kojega nije bila napustila njegova uporna ravnodušnost.

174

A kad je iza toga sreo d'Artagnana, rekao mu je:- Dobro ste se izvukli! Udarac što ste ga zadali Jussacu time je plaćen. Još vam ostaje onaj što ste ga zadali Bernajouxu, ali ne bi trebalo da se previše pouzdajete u nj.Uostalom, gospodin de Treville bio je u pravu što se nije pouzdavao u kardinala i što je vjerovao da još nije sve gotovo. Jer tek što je kapetan mušketira bio zatvorio za sobom vrata, Njegova je preuzvišenost kazala kralju:- Sada kad smo ostali sami, razgovarajmo ozbiljno, ako je to po volji Vašem veličanstvu. Sire, gospodin od Buckinghama bio je u Parizu pet dana i tek je jutros otputovao.

XVIKAKO JE ČUVAR PEČATA SfiGUIER TRAŽIO KONOPAC ZVONA KAO ŠTO JE NEKAD ČINIO

" emoguće je zamisliti kako se tih nekoliko riječi dojmilo ^Ljudevita XIII. On je bio čas crven, čas blijed, a kardinal je jednim udarcem osvojio sav teren koji je bio izgubio.- Gospodin od Buckinghama u Parizu! - poviče kralj. - A šta je ovdje radio?

175

- Bez sumnje je došao da uspostavlja veze s našim neprijateljima hugenotima i Španjolcima.- Ne, pobogu, nego da s gospođom de Chevreuse, gospođom de Longueville (Longvil) i s Condeovima (Konde) spletkari protiv moje časti!- O, Sire, što govorite! Kraljica je suviše poštena, a povrh svega ona suviše voli Vaše veličanstvo.- 2ena je slaba, gospodine kardinale! - reče kralj. A što se tiče toga da me mnogo voli, ja imam svoje mišljenje o toj ljubavi.- Ali ja usprkos tome smatrani da je vojvoda od Buckinghama došao u Pariz radi nekih posve političkih namjera - reče kardinal.- A ja sam siguran da je došao zbog drugih stvari, gospodine kardinale. Ali ako je kraljica kriva, teško njoj!- U stvari - reče kardinal - premda ne mogu zamisliti takvu nevjeru, Vaše me veličanstvo navodi da o tome razmislim. Gospođa de Lannov, koju sam prema zapovijedi Vašeg veličanstva više puta ispitivao, rekla mi je jutros da je Njezino veličanstvo prošle noći bilo dugo budno, da je kraljica jutros mnogo plakala i da je cijelog dana pisala.- Bez sumnje, njemu je pisala! - reče kralj. - Kardinale, treba da dobijem te kraljičine papire!- Ali kako ih uzeti, Sire? Meni se čini da se ni ja ni vi ne možemo prihvatiti takva posla.- Kako su ih oduzeli ženi maršala d'Ancrea (Ankr)? - vikne kralj izvan sebe od srdžbe. - Pretražili su njezine ormare, a na koncu pretražili su i nju samu.- žena maršala d'Ancrea bila je samo žena maršala. To je bila florentinska pustolovka, Sire, i to je sve. Međutim uzvišena141supruga Vašeg veličanstva je Ana Austrijska, kraljica Francuske, to jest jedna od najvećih princeza na svijetu.- Zato je i više kriva, gospodine vojvodo! što je više zaboravila visok položaj na kojem se nalazi, to se niže spustila. Uostalom već sam odavno odlučio da dokrajčim sa svim tim sitnim političkim i ljubavnim intrigama. Ona ima uza se i nekog La Portea...

176

- Koji je po mom mišljenju pokretač svega toga, ja to priznajem - reče kardinal.- Vi, dakle, mislite kao i ja, da me ona vara? - upita kralj.- Meni se čini, i to ponavljam Vašem veličanstvu, da kraljica radi protiv vlasti svoga kralja, ali nisam rekao da radi i protiv njegove časti.- Ali ja kažem da radi i jedno i drugo. Kažem vam da me kraljica ne voli. Kažem vam da ona voli drugoga. Kažem vam da voli tog prokletog vojvodu od Buckinghama! Zašto niste naredili da ga uhapse dok je bio u Parizu?- Uhapsiti vojvodu! Uhapsiti prvog ministra Karla I. Mislite li vi na to, Sire? Kakva buka! A ako bi se pri tome pokazalo da sumnje Vašeg veličanstva imaju kakvu osnovu, što se meni i dalje čini nevjerojatnim, kakva bi se strašna galama podigla, kakav užasan skandal!- Ali kad se već izvrgao opasnosti kao kakav vagabund i lupež, trebalo je...Ljudevit XIII zastane, i sam uplašen onim što je htio reći, dok je Richelieu, izduživši vrat, uzalud očekivao riječ koja je bila zastala na kraljevim usnama.- Trebalo je?- Ništa - reče kralj - ništa! Ali dok je bio u Parizu, vi ste ga stalno imali pod okom? ,- Tako je, Sire!- Gdje je stanovao?- U ulici La Harpe broj 75.- Gdje je to?- U blizini Luxembourga.- I sigurni ste da se on i kraljica nisu sastali?- Ja vjerujem, Sire, da je kraljica suviše privržena svojim obavezama.- Ali oni su se dopisivali, i on i kraljica izmjenjivali su pisma svakoga dana. Gospodine vojvodo, moram dobiti ta pisma!- Međutim, Sire ...

177

- Gospodine vojvodo, hoću da ih dobijem uz bilo koju cijenu!- Htio bih ipak ukazati Vašem veličanstvu...- Zar me i vi izdajete, gospodine kardinale, kad se uvijek tako protivite mojoj volji? Jeste li i vi u dosluhu sa Španjolcima i Englezima, s gospođom de Chevreuse i s kraljicom?142__ Sire! - odgovori kardinal uzdahnuvši. - Mislio sam da sampošteđen od ovakvih sumnji.- Gospodine kardinale, čuli ste me, hoću ta pisma!- Do njih se može doći samo na jedan način.- Na koji?- Treba povjeriti čuvaru pečata gospodinu Seguieru da ih pribavi. To pitanje spada u njegov djelokrug rada.- Neka ga odmah pozovu ovamo!- Bit će da je on kod mene. Sire! Bio sam mu poslao poruku s molbom da mi se javi, a kad sam odlazio u Louvre, ostavio sam nalog da me čeka, ako dođe.- Odmah neka idu po njega!- Zapovijesti Vašeg veličanstva bit će izvršene, ali...- što ali?- Kraljica će možda odbiti da posluša.- Moja naređenja?- Da, ako ne zna da je ta naređenja izdao kralj.- Dobro, da ne bi bila u sumnji, ja ću je sam obavijestiti!- Vaše veličanstvo neće zaboraviti da sam učinio sve što sam mogao da bi se spriječio raskid?- Da, vojvodo, znam da ste vrlo blagi prema kraljici, možda suviše blagi, i mi ćemo, upozoravam vas, o tome još govoriti!- Kad god se to bude svidjelo Vašem veličanstvu! Ali ja ću biti uvijek sretan i ponosan, Sire, budem li se žrtvovao za dobar sklad što bih želio da vlada između vas i francuske kraljice.- Dobro, dobro, kardinale! Ali u međuvremenu pošaljite gospodina čuvara pečata. Ja idem kraljici.

178

I Ljudevit XIII, otvorivši vrata što su njegov kabinet povezivala s unutrašnjim odajama, pođe hodnikom koji je vodio u odaje Ane Austrijske.Kraljica je bila okružena svojim damama, među kojima su bile gospođa de Guitant, gospođa de Sable, gospođa de Montbazon i gospođa de Guemenee. U jednom kutu nalazila se španjolska dvorkinja Estefanija koja je s njom došla iz Madrida. Gospođa de Guemenee je čitala, a sve ostale su je s pažnjom slušale, sve osim kraljice koje je i potakla ovo čitanje da bi se, praveći se da sluša mogla prepustiti vlastitim mislima.Iako su bile ispunjene najnovijim zlatnim ljubavnim odbljeskom, te su misli ipak bile tužne. Ana Austrijska, koja je bila lišena povjerenja svog muža, koju je svojom mržnjom progonio kardinal, jer joj nije mogao oprostiti što je odbila njegove izljeve nježnosti, imala je pred očima primjer svoje kraljice majke koju je ta ista mržnja mučila čitav život. Ako se može vjerovati memoarima iz onog vremena, Marija de Medici je u početku uzvraćala kardinalu osjećaje koje je Ana Austrijska uvijek odbijala. Međutim Ana Austrijska je brzo osjetila posljedice: vidjela je kako joj padaju143najodaniji sluge, osobe njezina najdubljeg povjerenja, njezini najdraži ljubimci. Kao nesretnici koji su obdareni kobnim darom, ona je donosila nesreću svemu čega se dotakla, a njezino prijateljstvo bilo je fatalan znak koji je izazivao progone. Gospođa de Chevreuse i gospođa de Vernel bile su izgnane. Konačno, La Porte nije sakrivao pred svojom gospodaricom da svakog časa očekuje da bude uhapšen.Upravo u času kad je bila najdublje uronjena u svoje mračne misli vrata se otvore i u sobu uđe kralj.Čitateljica ušuti istog trenutka, sve dame se podignu te nastane duboka tišina.Kralj nije pokazao nikakve znakove učtivosti. Zaustavio se pred kraljicom:- Gospođo! - reče joj uznemirenim glasom. - Posjetit će vas gospodin kancelar koji će vam saopćiti neke stvari u skladu s mojim naređenjima.

179

Nesretna kraljica, kojoj su bez prestanka prijetili razvodom braka, progonstvom i čak sudom, problijedila je ispod svog ruža i nije se mogla suzdržati a da ne progovori:- Ali zašto ova posjeta, Sire? Šta mi to ima reći gospodin kancelar što mi vi sami ne možete kazati?Kralj se okrene na petama ne odgovorivši, a gotovo istog časa kapetan garde, gospodin de Guitant (Gito), najavi posjetu gospodina kancelara.Kad se kancelar pojavio, kralj je već bio izišao na druga vrata.Kancelar je ušao i nasmijan i zbunjen. Kako ćemo ga vjerojatno još sretati u toku ove pripovijesti, neće biti naodmet ako ga naši čitatelji već sada pobliže upoznaju.Kancelar je bio dopadljiv čovjek. Kanonik crkve Notre-Dame (Notr Dam), gospodin Des Roches le Masle (De Roš le Masi), koji je ranije bio kardinalov sobar, preporučio ga je Njegovoj preuzvi-šenosti kao vrlo odana čovjeka. Kardinal se u to pouzdao i nije se pokajao.O njemu su se pričale razne priče, uz ostale i ova:Poslije burne mladosti bio se povukao u samostan da u njemu barem neko vrijeme ispaštava mladenačke ludorije.Ali dolazeći u to sveto mjesto, jadni pokajnik nije mogao tako naglo zatvoriti za sobom vrata da strasti pred kojim je bježao ne bi ušle zajedno s njim u samostan. One su ga neprestano dovodile u iskušenje i predstojnik, kojemu je bio povjerio svoju nesreću, u želji da mu pomogne koliko može, preporučio mu je da demona napasnika otjera tako što će, kad mu se javi, otrčati do zvona te će zvoniti povlačeći konop svom snagom. Glas zvona javit će redovnicima da je napast napala na jednog njihova brata i svi će onda početi moliti.144

Budućem kancelaru svidio se taj savjet. On je tjerao opasnog demona pojačanim molitvama redovnika. Ali đavo se ne da tako lako otjerati s mjesta gdje se već jednom usidrio. Koliko se dakle pojačavala snaga protjerivanja, toliko se pojačavala i sama napast, tako da je na

180

koncu zvono zvonilo svom snagom dan i noć najavljujući tako svima krajnje pokajnikove muke.Redovnici nisu više imali ni trenutka odmora. Danju nisu ni radili drugo nego su se penjali ili silazili stepenicama što su vodile u kapelu. Noću, osim večernje i jutarnje službe božje, bili su prisiljeni da se bacaju na koljena po podovima svojih ćelija.Ne zna se je li đavo napustio svoj plijen ili su se redovnici u-morili, ali poslije tri mjeseca pokajnik se opet pojavio u bijelom svijetu. Pratio ga je glas da nikada nije bilo čovjeka koji je bio tako strašno opsjednut kao on.Pošto je izašao iz samostana, stupio je u sudsku službu. Postao je predsjednik suda zamijenivši na tom mjestu svog strica, a zatim je stupio u kardinalovu stranku, što je bio dokaz njegove bistrine. Postao je kancelar, gorljivo je služio Njegovoj preuzvi-šenosti i pokazivanju mržnje prema kraljici majci i osvete protiv Ane Austrijske. Podbadao je suce u aferi Chalais (šale), hrabrio je gospodina de Laffemasa (Lafema) da podiže vješala, a na koncu kao čovjek neograničena kardinalova povjerenja, povjerenja što je tako valjano zaslužio, on je primio i neobičan zadatak radi kojeg se, evo, pojavio pred kraljicom.Kada je ušao, kraljica je još stajala, ali čim ga je ugledala, ponovo je sjela u naslonjač davši znak svojim damama da i one sjednu na svoje jastuke i stolice. Obratila mu se s najveće visine:- Što želite, gospodine! - upita ga Ana Austrijska. - I s kakvim ste ciljem došli?- Došao sam u ime kraljevo, gospođo! Uza sve dužno poštovanje koje imam čast gajiti prema Vašem veličanstvu, došao sam da pažljivo pretražim vaše papire.- Kako, gospodine! Da pretražite moje papire! ... Pa to je podlost!- Molim vas da mi oprostite, gospođo, ali u ovom slučaju ja sam samo sredstvo kojim se služi kralj. Zar Njegovo veličanstvo nije bilo ovdje i zar vas nije upozorilo da se pripremite za ovu posjetu?- Dakle da pretražite, gospodine! Kako se čini, ja sam zločinac! Estefanija, dajte ključeve od mojih stolova i ladica!

181

Kancelar reda radi pogleda u ladice, ali je dobro znao da kraljica nije tamo spremila važno pismo što ga je napisala u toku dana.10 Tri mušketira I145Pošto je kancelar dvadeset puta otvorio i zatvorio ladice na pisaćem stolu, trebalo je, ma koliko pri tome oklijevao, trebalo je, kažem, poći do kraja u toj stvari i pretražiti samu kraljicu. Kancelar dakle pođe prema Ani Austrijskoj i obrati joj se vrlo neodlučno i zbunjeno:- A sada mi preostaje da izvršim glavni pretres.- Koji? - upita kraljica koja ga nije razumijela, ili bolje, nije ga htjela razumjeti.- Njegovo veličanstvo pouzdano zna da ste danas napisali jedno pismo i zna da još nije upućeno onome kome je namijenjeno. To pismo nije ni u vašem stolu, ni u pisaćem stolu, a ipak se negdje nalazi.- Zar biste se usudili staviti ruku na vašu kraljicu? - upita Ana Austrijska uspravivši se u svoj svojoj visini i pogledavši kancelara gotovo prijetećim pogledom.- Ja sam vjerni sluga kraljev, gospođo, i sve što Njegovo veličanstvo bude zapo vi jedilo, učinit ću.- Dobro! To je istina! - reče Ana Austrijska. - Špijuni gospodina kardinala dobro su mu poslužili. Napisala sam danas jedno pismo, i to pismo nije još otišlo. To pismo je ovdje!I kraljica prinese svoju lijepu ruku njedrima.- Onda mi dajte to pismo, gospođo! - reče kancelar.- Dat ću ga jedino kralju, gospodine! - reče Ana.- Da je kralj htio, gospođo, da njemu date to pismo, on bi ga sam od vas tražio. Ali, ponavljam, on je meni naredio da ga od vas zatražim, i ako mi ga ne biste htjeli dati...- što?- Također mi je naređeno da ga uzmem.- šta ste time htjeli reći?- Da naređenja koja sam primio idu daleko i da sam ovlašten tražiti sumnjivo pismo čak i na samoj osobi Vašeg veličanstva.

182

- Kakva strahota! - poviče kraljica.- Zato, gospođo, postupite jednostavnije!- Takav je postupak sramotno nasilje, znate li to, gospodine?- Kralj zapovijeda, gospođo, oprostite mi!- Ja to neću podnositi, neću, neću, radije ću umrijeti! - poviče kraljica u kojoj je uzavrela carska krv španjolska i austrijska.Kancelar se duboko nakloni, a zatim se, pokazujući jasnu namjeru da ni za dlaku neće odstupiti od zadatka koji mu je povjeren, približi Ani Austrijskoj na način kako bi to učinio i krvnik u muči-onici. U istom trenutku na kraljičinim očima pokazaše se suze pune gnjeva.Kao što smo rekli, kraljica je bila veoma lijepa.146Zadatak koji je trebalo izvršiti bio je prema tome delikatan. Međutim, zbog ljubomore na vojvodu od Buckinghama, kralj je bio dotjerao dotle da više nije bio ljubomoran ni na koga.Nema sumnje da je kancelar Seguier u tom trenutku tražio konopac onog svog famoznog zvona, ali s obzirom da ga nije bilo u blizini, on iskoristi priliku i pruži ruku mjestu gdje se po kraljičinu priznanju nalazilo pismo.Ana Austrijska uzmakne za jedan korak. Bila je tako blijeda da je izgledalo kao da će umrijeti. Da ne bi pala, naslonila se lijevom rukom na stol koji se nalazio iza nje, a desnom je izvukla pismo iz njedara te ga pružila čuvaru pečata.- Uzmite, gospodine, evo vam pismo! - poviče kraljica isprekidanim i drhtavim glasom. - Uzmite ga i oslobodite me svog odvratnog prisustva!Kancelar, koji je sa svoje strane drhtao od uzbuđenja (što je lako razumjeti), uzme pismo, nakloni se do zemlje te izađe.Tek što su se za njim zatvorila vrata, kraljica je pala na ruke svojih dvorkinja gotovo onesviještena.Kancelar je pismo odnio kralju ne pročitavši ga. Kralj uzme pismo dršćućom rukom, potraži adresu, ali je nije bilo. Problijedio je; polako je otvorio pismo, a kad je iz prvih riječi vidio da je namijenjeno španjolskom kralju, vrlo ga brzo pročita.

183

Bio je to čitav jedan plan napada na kardinala. Kraljica je pozivala svoga brata i austrijskog cara, koji su bili ugroženi politikom kardinala Richelieua, jer se on neprekidno bavio mišlju da sruši austrijsku vladalačku kuću, da prividno objave rat Francuskoj i da kao uvjet za mir postave zahtjev da kardinal bude maknut. Ali o ljubavi u cijelom tom pismu nije bilo ni riječi.Sav sretan, kralj se zainteresirao da li je kardinal još u Louvreu. Rekli su mu da Njegova preuzvišenost čeka u radnom kabinetu naređenja Njegova veličanstva.Kralj odmah pođe k njemu- Evo, vojvodo! - reče on kardinalu. - Vi ste imali pravo, a ja sam se prevario. To je politička intriga, i nema u tom pismu nikakvih ljubavnih stvari. Umjesto toga u njemu se mnogo govori o vama.^ Kardinal uzme pismo i pročita ga s najvećom pažnjom. Zatim, pošto je stigao do kraja, pročita ga još jedanput... - Dakle, Vaše veličanstvo, sada vidite dokle idu moji neprijatelji - reče kardinal. - Prijete vam ratom na dvije strane ako me ne otpustite. Na vašem mjestu, sire, ja bih popustio tako jakom pritisku, a sa svoje strane ja bih se povukao iz državnih poslova s istinskim zadovoljstvom.Što to govorite, vojvodo?147- Kažem, Sire, da u tim napornim borbama i u tom vječnom radu gubim zdravlje. Kažem da vjerojatno neću moći izdržati napore što će ih zahtijevati opsada La Rochelle i da bi bilo bolje da taj zadatak povjerite ili gospodinu de Condeu (Konde), ili gospodinu de Bassompierreu (Basompier), ili bilo kojem srčanom čovjeku koji je u stanju da vodi rat, a ne meni koji pripadam crkvi, što me bez prestanka odvraćaju od mog poziva da bi me upotrijebili u poslovima za koje nemam sklonosti. Na taj način vi biste, Sire, bili sretniji u zemlji i bez sumnje moćniji u inozemstvu.- Gospodine vojvodo - reče kralj - razumijem vas, ali budite bez brige. Svi oni koji su spomenuti u ovom pismu bit će kažnjeni po zasluzi, a također i sama kraljica!

184

- šta to govorite, Sire? Sačuvaj bože ako kraljica zbog mene osjeti i najmanju neprijatnost! Ona je uvijek bila uvjerena da sam joj neprijatelj, premda Vaše veličanstvo može posvjedočiti da sam se u svakoj prilici stavljao gorljivo na njezinu stranu, čak i protiv vas. Oh, ali kad bi ona izdala Vaše veličanstvo u pogledu svoje časti, to bi bila druga stvar i ja bih bio prvi koji bih rekao: nema milosti, Sire, nema milosti za tu krivicu! Na sreću, o ovome nije riječ, a Vaše veličanstvo dobilo je novi dokaz u tom pogledu.- To je istina, gospodine kardinale! - reče kralj. - Kao i u-vijek, vi ste imali pravo. Ali uza sve to kraljica je zaslužila da u punoj mjeri osjeti moj bijes.- Vi ste se, Sire, izložili njezinom bijesu. I zaista, ja ću je potpuno razumjeti ako se ozbiljno bude ljutila na Vaše veličanstvo, jer ste se prema njoj ponijeli s velikom strogošću.- Tako ću se uvijek odnositi prema svojim i vašim neprijateljima, vojvodo, pa bili oni na ma kako visokom položaju i bez obzira kakvim se opasnostima morao izložiti postupajući s njima strogo.- Kraljica je moj, a ne vaš neprijatelj. Baš obrnuto, Sire, ona je odana supruga, poslušna i besprijekorna. Dozvolite mi dakle, Sire, da se kod Vašeg veličanstva zauzmem za nju.- Onda neka se ponizi i neka ona prva dođe k meni!- Baš suprotno, Sire, dajte vi primjer! Vi ste pogriješili a ne ona, jer vi ste u nju posumnjali.- Ja da joj se približim prvi? - reče kralj. - Nikada!- Sire, ja vas preklinjem!- Uostalom, kako da joj ja prvi pristupim?- Tako da učinite nešto što će joj biti drago.- što?- Priredite ples! Vi znate koliko kraljica voli ples. Ja vam kažem da će njezina uvrijeđenost popustiti pred ovakvom pažnjom.- Gospodine kardinale, vi znate da ne volim ta moderna zadovoljstva.148

185

__Kraljica će vam biti to više zahvalna što zna da vam se plesovi ne sviđaju. S druge strane, to će za nju biti prilika da se okiti onim lijepim dijamantnim resama što ste joj ih poklonili za njezin rođendan, a s kojima nije još imala prilike da se pokaže.- Vidjet ćemo, vidjet ćemo, gospodine kardinale! - reče kralj. On je bio radostan što je kraljica kriva za stvar koja ga se maloticala, a što se pokazala nevinom u pogledu onog čega se veoma bojao. Zato je bio posve spreman da se s njom izmiri.- Vidjet ćemo - ponovi kralj. - Ali časti mi, gospodine kardinale, vi ste suviše popustljivi!- Sire - reče kardinal - ostavite ministrima da budu strogi. Popustljivost je vrlina kraljeva. Služite se njome i vidjet ćete da ćete biti zadovoljni.Čuvši da zidni sat otkucava jedanaest sati, kardinal se duboko nakloni te zamoli kralja da ga otpusti. Opraštajući se s njim, još mu je jedanput preporučio da se izmiri s kraljicom.Ana Austrijska očekivala je da će zbog pisma koje joj je oduzeto biti izložena neprijatnostima te se zato veoma začudi kad je sutradan vidjela kako kralj pokazuje želju da joj se približi. Njezina prva reakcija bila je odbijanje. Njezin ženski ponos i kraljevsko dostojanstvo bili su u tolikoj mjeri povrijeđeni da nije moglo biti ni govora o izmirenju već pri prvom pokušaju. Ali pod utjecajem svojih dama koje su je nagovarale da se izmiri s kraljem, ona je napokon počela pokazivati da zaboravlja uvredu.Prve znakove njezina popuštanja kralj je iskoristio da joj kaže kako će uskoro prirediti zabavu.Zabava je za nju bila tako rijetka stvar da je na jadnu Anu Austrijsku ta vijest djelovala upravo onako kako je predvidio kardinal; nestalo je i posljednjeg traga njezine uvrijeđenosti, ako već ne u srcu, a ono barem na njezinu licu. Upitala ga je kada će se ta zabava održati, ali kralj joj odgovori da se o tome mora dogovoriti s kardinalom.Kralj je zapravo svakog dana pitao kardinala da mu kaže kada će se održati ta zabava, i svakog dana kardinal bi našao bilo kakvu izliku da odgodi donošenje konačne odluke.

186

Tako je proteklo deset dana.Osmog dana poslije prizora što smo ga opisali, kardinalu stigne pismo s pečatom iz Londona, koje se sastojalo od svega nekoliko redaka:v »Imam ih, ali ne mogu otputovati iz Londona jer nemam novaca. Pošaljite mi pet stotina pistola. Četiri do pet dana nakon primitka novca bit ću u Parizu.«Istog dana kralj se obrati kardinalu s uobičajenim pitanjem. Richelieu stane brojiti na prste šapćući u sebi:149- Ona će stići, kako je rekla, četiri ili pet dana nakon primitka novca. Potrebno je dakle četiri ili pet dana dok dobije novac, i još četiri ili pet dana da bi stigla; to je ukupno deset dana. Međutim, treba uzeti u obzir nepovoljne vjetrove, eventualne nezgode, žensku neizdržljivost što se tiče napora na putu i zaokružimo to na dvanaest dana!- No, gospodine vojvodo - reče kralj - jeste li izračunali?- Jesam, Sire! Danas je dvadeseti septembra, a gradski časnici priređuju svoju zabavu trećeg oktobra. To će izvrsno odgovarati, jer neće ispasti da se dodvoravate kraljici.Zatim kardinal doda:- A propos, Sire! Ne zaboravite uoči zabave kazati Njezinom veličanstvu da želite vidjeti kako joj stoje one dijamantne rese!

187

XVII BRAČNI PAR BONACIEUX

l/ilo je to drugi put što kardinal spominje pred kraljem te dijamantne rese. Ljudevit XIII je dakle zapazio to naglašavanje i pomislio je da ta preporuka sadrži nekakvu tajnu.Kardinalova policija, bez obzira na to što nije bila dostigla savršenstvo moderne policije, bila je izvrsna te se kralj više nego jedanput osjetio pogođenim kad je vidio da je kardinal bolje obaviješten nego on o onome što se događalo u njegovoj vlastitoj kući. On se dakle ponadao da bi u razgovoru s Anom Austrijskom mogao doznati štogod što bi mu omogućilo da dođe pred Njegovu preuzvišenost s kakvom tajnom koja je kardinalu poznata ili nije poznata, ali što bi ga u jednom i drugom slučaju bezgranično uzvi-silo u očima njegova ministra.Zato je pošao kraljici i, prema svome običaju, obasuo ju je novim prijetnjama protiv onih koji je okružuju. Ana Austrijska pri-gne glavu pustivši da ta bujica pođe svojim tokom i nadajući se da će prestati. Međutim Ljudevit XIII nije htio da tako bude. Ljudevit XIII

188

htio je prepirku iz koje bi izbilo na vidjelo bilo što, jer je bio uvjeren da kardinal ima neke skrivene misli i da mu priprema neko strašno iznenađenje, što je uostalom bio običaj Njegove pre-uzvišenosti. Do tog cilja kralj je želio doći upornim optuživanjem.- Ali - poviče Ana Austrijska izmorena tim nejasnim napadima - ali, Sire, vi mi ne govorite ono što vam leži na srcu. što sam, dakle, učinila? Da vidimo! Kakav sam zločin počinila? Nije moguće da Vaše veličanstvo podiže toliku buku zbog jednog pisma što sam ga napisala svome bratu!Napadnut na tako otvoren način, kralj nije znao što da odgovo-, ri. On pomisli da je to zgodan trenutak da spomene preporuku koju je imao saopćiti kraljici tek uoči zabave.- Gospođo! - reče joj dostojanstveno. - Uskoro će u gradskoj vijećnici biti ples. Očekujem da ćete se u čast naših vrijednih gardijskih časnika tamo pojaviti u svečanoj odjeći, a osobito da ćete biti okićeni dijamantnim resama koje sam vam poklonio o vašem rođendanu. To je moj odgovor!Odgovor je bio strašan. Ana Austrijska je povjerovala da Ljudevit XIII zna sve i da se tih sedam ili osam dana pretvara pod151utjecajem kardinala, što je uostalom i bilo u prirodi njegova karaktera. Ona strašno problijedi, svojom prekrasnom rukom podboči se o neki stup, te joj je ruka izgledala kao da je od voska. Pogledala je kralja uplašenim očima i ne odgovori mu ni jednom jedinom rijeci.- čuli ste, gospođo? - upita kralj koji je uživao zbog te zbunjenosti cijelim svojim bićem, ali nije joj znao uzrok. - Čuli ste?- Jest, sire, čula sam - promuca kraljica.- Pojavit ćete se na tom plesu?- Hoću.- S resama?- Da.Kraljica je postala još bljeđa, ukoliko je to bilo moguće. Kralj je to opazio i uživao je zbog toga onom svojom hladnom okrutnošću koja je bila jedna od loših strana njegova karaktera.

189

- Dakle, to je dogovoreno - reče kralj - i to je sve što sam imao da vam kažem.- Ali kada će biti taj ples? - upita Ana Austrijska. Ljudevit XIII instinktivno osjeti da ne smije odgovoriti na topitanje koje je kraljica postavila gotovo umirujućim glasom.- Vrlo skoro, gospođo - reče joj. - Ali ne sjećam se više tačno datuma. Upitat ću kardinala.- Dakle kardinal vas je obavijestio o toj zabavi! - poviče kraljica.- Jest, gospođo - odgovori kralj. - Ali zašto takvo pitanje?- On vam je rekao da me pozovete da se tamo pojavim s tim resama?- To jest, gospođo ...- Da, on je, on je!- No, dobro! šta smeta je li to bio on ili ja? Ima li što rufeio u tom pozivu?- Nema, Sire.- Dakle, pojavit ćete se?- Jest, Sire.- U redu - reče kralj odlazeći. - U redu, računam na vas.Kraljica se nakloni, ali manje zbog etikete a više stoga što su koljena sama pod njom klecala. Kralj je bio vrlo zadovoljan.- Izgubljena sam! - prošapta kraljica. - Propala sam, jer kardinal zna sve. I on podstiče kralja koji još ništa ne zna, ali će, uskoro sve saznati. Propala sam! Bože moj, bože moj, bože moj!Kleknula je na jastuk i pomolila se pokrivši lice drhtavim rukama.I doista, njezin položaj bio je strašan, ^uchingham se bio vratio u London, a gospođa de Chevreuse bila je u Toursu. Kraljica se152nalazila pod većom paskom nego ikada i osjećala je da je izdaje jedna od njezinih dvorkinja, ali nije znala koja je to. La Porte nije smio izaći iz Louvrea. Nije imala nikoga živog u koga bi se mogla pouzdati.Suočena s nesrećom koja joj je prijetila i s osamljenošću u kojoj se nalazila, ona za jeca.

190

- Zar ne bih ja mogla pomoći Vašem veličanstvu? - javi se odjednom glas pun nježnosti i sažaljenja.Kraljica se naglo okrene. Nije se moglo sumnjati u izraz toga glasa: takav glas mogao je doći samo iz usta prijateljice.I doista, na vratima što su vodila u kraljičine odaje pojavi se lijepa gospođa Bonacieux. Ona je u jednoj sobici spremala haljine i rublje, a kad se kralj pojavio, nije više mogla izaći. Zato je čula sve.Videći da je zatečena, kraljica glasno vrisne. U svom uzbuđenju nije odmah ni prepoznala mladu ženu koju joj je bio doveo La Porte.- Oh, ništa se ne bojte, gospođo! - reče mlada žena sklapajući ruke te plačući i sama zbog kraljičine nesreće. - Odana sam dušom i tijelom Vašem veličanstvu i ma koliko bila daleko od vas, ma kako nizak bio moj položaj, mislim da sam našla način kako ću izbaviti Vaše veličanstvo iz neprilike.- Vi! 0 bože! Vi! - poviče kraljica. - Ali da vidimo, pogledajte me u lice! Mene su svi izdali. Zar se mogu pouzdati u vas?- Ah, gospođo! - uzvikne mlada žena bacivši se na koljena. - Tako mi duše, spremna sam umrijeti za Vaše veličanstvo!Taj uzvik dolazio je iz dubine srca i, kao kod onog prvog glasa, nije se u njega moglo sumnjati.- Da - nastavi gospođa Bonacieux - ovdje ima izdajica, ali kunem vam se svetim imenom Blažene Djevice da nitko nije tako odan Vašem veličanstvu kao ja. One rese o kojima je kralj govorio dali ste vojvodi od Buckinghama, zar ne? Bile su u maloj kutiji od ružina drveta koju je on držao pod pazuhom. Jesam li se prevarila? Zar nije bilo tako?- 0, bože moj, bože moj! - prošapta kraljica kojoj su zubi cvokotali od zebnje.- Ali ništa zato - nastavi gospođa Bonacieux - te rese treba ponovo dobiti!- Da, bez sumnje, treba ih dobiti - uzvikne kraljica - ali na koji način?- Treba nekoga poslati k vojvodi.- Ali koga? ... koga? ... U koga se mogu pouzdati?

191

- Pouzdajte se u mene, gospođo! Učinite mi tu čast, moja kraljice, i ja ću naći glasnika!- Ali trebat će napisati pismo.153- O, da! To je neophodno. Dvije riječi rukom Vašeg veličanstva i zatim vaš lični pečat.- Ali te dvije riječi, to je moja osuda, to je rastava braka, progonstvo!- Da, ako padnu u nepoštene ruke! Ali ja vam jamčim da će te dvije rijeci doći onome kome su upućene.Oh, bože moj! Treba dakle da svoj život, svoju čast i svoj ugled položim u vaše ruke!- Da, da, gospođo, treba, a ja ću sve to spasiti!- Ali kako? Barem mi kažite.- Mog muža pustili su na slobodu prije dva ili tri dana. To je vrijedan i pošten čovjek koji niti mrzi niti voli ikoga. On će učiniti ono što budem htjela: otputovat će na moj nalog i neće znati šta nosi. Predat će pismo Vašeg veličanstva na adresu koju će Vaše veličanstvo označiti, ali neće znati da je vaše.Kraljica uze mladu ženu živo i strasno za ruke, pogleda je kao da želi prodrijeti duboko u njezino srce i videći u njezinim lijepim očima samo iskrenost, nježno je zagrli.- Učini to - uzvikne ona - i spasit ćeš mi život, spasit ćeš mi čast!- O, ne preuveličavajte zadatak koji ću imati čast izvršiti za vas! Nemam što spasiti Vašem veličanstvu, koje je samo žrtva podlih spletaka.- To je istina, to je istina, dijete moje - reče kraljica ti imaš pravo!- Dajte mi to pismo, gospođo, vrijeme prolazi!Kraljica otrči do malog stola na kojem su se nalazili tinta, papir i pero. Napisa dva retka, zapečati pismo svojim pečatom i pruži ga gospođi Bonacieux.- Ali - reče kraljica - zaboravili smo nešto važno.- A što?- Novac.Gospođa Bonacieux pocrveni.

192

- Jest, istina je - reče ona - priznat ću Vašem veličanstvu da moj muž ...- Da tvoj muž nema novaca, to si htjela reći?- Zapravo, ima novaca, ali je vrlo škrt; to mu je mana. Međutim, neka se Vaše veličanstvo ne uznemiruje, naći ćemo sredstva ...- Ali ni ja nemam novaca - reče kraljica (oni koji budu čitali memoare gospođe de Motteville neće se začuditi tom odgovoru). - Ali, pričekaj!Ana Austrijska potrči do svoje kutije za nakit.- Uzmi! - reče. - To je psten od velike vrijednosti, tako me uvjeravaju. Poklonio mi ga je moj brat, španjolski kralj. Moj je i mogu s njime raspolagati. Uzmi taj prsten, prodaj ga i neka tvoj muž otputuje!154- Za jedan sat sve će već biti uređeno!- Vidiš adresu - doda kraljica tako tiho da se jedva čulo što je govorila: - Milordu vojvodi od Buckinghama, London.- Pismo će biti uručeno njemu lično.- Plemenito dijete! - uzvikne kraljica.Gospođa Bonacieux poljubi kraljičine ruke, sakri pismo u njedra i nestane s takvom lakoćom kao da je ptica.Deset minuta nakon toga bila je kod kuće. Kao što je rekZa kraljici, ona nije vidjela svog muža otkad je pušten iz zatvora. Zbog toga ona nije znala za promjenu koja se s njim dogodila u odnosu na kardinala. Tu promjenu izazvali su laskanje i novac Njegove pre-uzvišenosti, a kasnije su je učvrstile dvije ili tri posjete grofa Ro-cheforta koji je postao najbolji Bonacieuxov prijatelj. Rochenfort je lako uvjerio Bonacieuxa da nikakvi grešni osjećaji nisu izazvali otmicu njegove žene nego da se samo radilo o predostrožnosti političke naravi.Našla je gospodina Bonacieuxa samog. Jadnik je s velikom mukom sređivao stan u kojem je zatekao takvo stanje da je pokućstvo bilo gotovo porazbijano a ormari gotovo prazni. Pravda očigledno nije bila jedna od onih triju stvari za koje je Salamon rekao da ne

193

ostavljaju traga za sobom. A i služavka je pobjegla kad je vidjela da je gospodar uhapšen. Jednu djevojku bio je zahvatio takav strah da se od Pariza do Bourgogne (Burgonj), koja je bila njezin rodni kraj nigdje nije ni zaustavila.Čim se bio vratio svojoj kući, poštovani trgovac odmah je javio svojoj ženi da se sretno izbavio iz zatvora, a ona mu je odgovorila da mu čestita na tome i da će prvi trenutak kad bude mogla umaći od svojih dužnosti posvetiti tome da ga posjeti.Taj prvi trenutak trebalo je čekati pet dana, a u svakoj drugoj prilici to bi za gazdu Bonacieuxa bilo suviše dugo čekanje. Međutim njegova posjeta kardinalu i posjete što ih je Rochefort činio njemu, dale su mu i previše povoda za razmišljanje, a kao što se zna, ni u čemu drugom vrijeme ne prolazi tako brzo kao u razmišljanju.A osim toga u razmišljanju Bonacieuxa cvale su sve same ruže. Rochefort ga je nazivao svojim prijateljem, svojim dragim Bonacieuxom i nije prestajao da mu govori kako kardinal vrlo mno- ■ go drži do njega. Trgovac je sebe već vidio na putu časti bogatstva.I gospođa Bonacieux također je razmišljala, ali treba naglasiti da je razmišljala o svemu samo ne o slavi i bogatstvu. I protiv njezine volje, stalan pokretač njezinih misli bio je onaj lijepi, hrabri mladić koji joj se činio tako zaljubljenim. S osamnaest godina bila se udala za gospodina Bonacieuxa i uvijek je živjela među prijateljima svoga muža koji u mladoj ženi, čije je srce bilo iznad njezina položaja, nije umio pobuditi nikakva osjećanja. Tako je gospođa Bonacieux ostala neosjetljiva prema običnom udvaranju.155Ali osobito u to doba plemićka je titula vrlo mnogo značila za građanske pojmove, a d'Artagnan je bio plemić. Osim toga on je bio u gardijskoj uniformi koju su poslije mušketirske uniforme žene najviše cijenile. A on je bio, ponovit ćemo, lijep, mlad i odvažan.0 ljubavi je govorio kao čovjek koji voli i koji žudi da bude voljen. Dakle, bio je više nego prikladan da zavrti glavom ženi od dvadeset1 tri godine, a gospođa Bonacieux bila je stigla upravo do te sretne životne dobi.

194

Premda se nisu bili vidjeli već više od osam dana, te iako su se u toku tjedna oboje našli u vrtlogu važnih događaja, gospođa i gospodin Bonacieux susreli su se s nekom zabrinutošću. Ali pri tome gospodin Bonacieux pokazao je istinsku radost te je raširenih ruku pošao u susret svojoj ženi.Gospođa Bonacieux pruži mu čelo.- Da malo razgovaramo! - rekla mu je.- Kako? - uzvrati Bonacieux zbunjeno.- Treba da vam saopćim jednu stvar od najveće važnosti.- Uistinu, i ja vama moram postaviti neka prilično važna pitanja. Objasnite mi, molim vas, što je to bilo s vašom otmicom.- U ovom času to nije najvažnije - odgovori gospođa Bona-cieux.- A što je dakle važnije? Moje hapšenje?- Saznala sam o tome istog dana, ali kako vi niste bili ništa krivi i niste bili saučesnik ni u kakvoj intrigi, a napokon niste ni znali ništa što bi vas moglo kompromitirati, ni vas, a ni bilo koga drugog, ja sam toj stvari pridavala samo onakvu važnost kakvu je zasluživala.- Vi govorite, gospođo, kako je vama ugodno - odgovori Bonacieux povrijeđen zbog nepažnje koju mu je ukazivala žena. - Znate li vi da sam jedan dan i jednu noć čamio u ćeliji, u Bastilji?- Jedan dan i jedna noć brzo su prošli. Ostavimo dakle vaše hapšenje i vratimo se onome zbog čega sam došla k vama.- Što? Zar ste došli k meni zbog neke stvari, a ne zbog želje da vidite muža od kojeg ste bili odijeljeni osam dana? - upita trgovac pogođen u srce.- Najprije zbog toga, a zatim i zbog drugih stvari.- Govorite!- Radi se o nećem što je od najveće važnosti i o čemu možda ovisi naša sreća u budućnosti.- Naša sreća se znatno izmijenila otkako sam vas posljednji put vidio, gospođo Bonacieux, i neće me začuditi ako nam za nekoliko mjeseci mnogi ljudi budu na njoj zavidni.- Da, osobito ako izvršite zadatak koji ću vam povjeriti!- Meni?

195

- Da, vama! Treba izvršiti dobro i sveto djelo, gospodine, a istovremeno to će vam pružiti mogućnost da zaradite mnogo novaca.156Gospođa Bonacieux je znala da govoreći svom mužu o novcu pogađa njegovu slabu stranu.Ali čovjek, pa bio on i trgovac, koji je s kardinalom Richelie-uom razgovarao deset minuta, nije više onaj isti čovjek.- Zaraditi mnogo novaca! - ponovi Bonacieux razvlačeći usne.- Jest, mnogo!- Koliko, po prilici?- Možda hiljadu pistola.- To što tražite od mene dakle je vrlo važno?- Jest!- Što treba učiniti?- Odmah ćete otputovati. Dat ću vam jedno pismo koje ni pod kakvim uvjetima ne smijete pustiti iz ruku nego ga morate predati onome kome je upućeno.- A kamo treba da otputujem?- U London.- Ja, u London! Pa vi se šalite, nemam ja šta raditi u Londonu.- Ali potrebno je zbog drugih da idete.- Koji su ti drugi? Upozoravam vas da više neću ništa raditi naslijepo, i hoću da znam ne samo zbog čega se izlažem nego i za koga.- Jedna visoka ličnost šalje vas drugoj visokoj ličnosti; a nagrada će nadmašiti vaša očekivanja, to je sve što vam mogu obećati.- Opet nove intrige, uvijek intrige! Hvala, ali ja ih se sada klonim, gospodin kardinal mi je sve objasnio.- Kardinal! - poviče gospođa Bonacieux. - Vi ste vidjeli kardinala.- On me je pozvao - odgovori trgovac ponosno.- I vi ste se odazvali njegovu pozivu? Kako ste mogli biti tako neoprezni!- Moram reći da nisam mogao birati hoću li se odazvati ili neću, jer su me pratila dva stražara. Istini za volju treba reći i to, da bih se

196

tada, s obzirom na to da nisam poznavao Njegovu preuz-višenost, bio vrlo rado odrekao te posjete, da mi je to bilo moguće, i da bi me to bilo učinilo neobično sretnim.- On vas je, dakle, zlostavljao? On vam je prijetio?- On mi je pružio ruku i nazvao me prijateljem, svojim prijateljem! Čujete li, gospođo? Ja sam prijatelj velikog kardinala!- Velikog kardinala!- Da li mu možda osporavate tu titulu, gospođo?- Ja mu ne osporavam ništa, ali kažem vam da sklonost jednog ministra ne vrijedi ništa i da čovjek treba da bude lud pa da se veže uz njega. Postoji vlast koja je iznad njegove vlasti, koja ne157počiva na hiru jednog čovjeka ili na ishodu nekog događaja. I s tom vlasti treba se združiti.- žao mi je, gospođo, ali ja ne poznajem druge vlasti osim one velike ličnosti kojoj imam čast služiti.- Vi služite kardinalu?- Da, gospođo, a kao njegov sluga neću dozvoliti da se vi upuštate u zavjere protiv sigurnosti države i da služite u intrigama jedne žene koja nije Francuskinja nego ima španjolsko srce. Na sreću tu je veliki kardinal i njegov budni pogled motri i prodire do srca.Bonacieux je od riječi do riječi ponavljao frazu koju je čuo od Rocheforta. Jadna žena računala je na svog muža i u takvom očekivanju jamčila je za njega kraljici. Zato se sada uplašila opasnosti u koju zamalo da nije srnula i nemoći u kojoj se našla. Ipak, poznajući slabosti svoga muža, a osobito njegovu gramzljivost, nije gubila nadu da će ga pridobiti za svoj plan.- Ah, vi ste pristaša kardinala, gospodine! - uzvikne ona. - Ah, vi služite stranci koja je maltretirala vašu ženu i koja vrijeđa vašu kraljicu!- Osobni interesi nisu ništa u odnosu na opće interese. Ja sam za one koji spašavaju državu! - reče Bonacieux sa zanosom.To je bila druga fraza grofa Rocheforta koju je Bonacieux upamtio te je sada našao priliku da je ponovi.

197

- A znate li vi šta je to država o kojoj govorite? - upita gospođa Bonacieux slegnuvši ramenima. - Zadovoljite se time da budete građanin koji se ne bavi lukavstvima i stavite se na stranu onih koji vam nude veće koristi.- Ha-ha! - poviče Bonacieux udarajući po kesi, prilično zaokruženoj, u kojoj je zazvečalo srebro. - Što kažete na to, gospođo dušobrižnice?- Otkud vam taj novac?- Zar ne možete pogoditi?- Dao vam ga je kardinal?- On i moj prijatelj grof de Rochefort.- Grof de Rochefort! Ali to je onaj koji je mene oteo!- To je moguće, gospođo.- I vi primate novac od tog čovjeka?- Niste li mi vi rekli da je ta otmica bila političke prirode.- Da, ali cilj te otmice bio je da me prisile da izdam svoju gospodaricu, da pod mukama izmame od mene priznanja koja bi mogla kompromitirati čast a možda i život moje uzvišene gospodarice.- Gospođo! - nastavi Bonacieux. - Vaša uzvišena gospodarica nije ništa drugo nego perfidna Španjolka, a ono što učini kardinal dobro je učinjeno.f__ Gospodine - nato će mlada žena - znala sam da ste kukavica, škrtac i glupan, ali nisam znala da ste nepošten!- Gospođo - reče Bonacieux, koji nikada nije vidio svoju ženu kako se ljuti i koji je nastojao izbjeći svađe u braku - gospođo, šta vi to kažete?- Kažem da ste jadnik! - nastavi gospođa Bonacieux, koja je zapazila da ponovo zadobiva nešto utjecaja nad svojim mužem. - Ah! Vi se bavite politikom, i to još kardinalističkom politikom! Ah, vi sebe prodajete, dušu i tijelo prodajete demonu za novac.- Ne, nego kardinalu!- To je ista stvar! - vikne mlada žena. - Tko kaže Richelieu, rekao je Sotona!

198

- šutite, gospođo, šutite! Mogli bi vas čuti!- Jest, imate pravo; da nas tko čuje, stidjela bih se zbog vašeg kukavičluka!- Ali da vidimo, šta vi tražite od mene?- Rekla sam vam: da ovog istog trenutka otputujete i da pošteno izvršite zadatak koji sam se udostojila povjeriti vam! I pod tim uvjetom sve ću zaboraviti, sve ću vam oprostiti, i još više - ona mu pruži ruku - vratit ću vam svoje prijateljstvo.Bonacieux je bio plašljiv i škrt, ali volio je svoju ženu te se raznježio. Muškarac od pedeset godina ne može se dugo ljutiti na ženu od dvadeset i tri godine.Gospođa Bonacieux primijeti da se on koleba.- Dakle, jeste li se odlučili? - upita ga.- Ali, draga prijateljice, razmislite malo o onome što tražite od mene. London je daleko od Pariza, vrlo daleko, a možda je zadatak koji mi dajete vezan uz opasnosti.- što mari, vi ćete ih izbjeći!- čujte, gospođo Bonacieux - reče trgovac - slušajte: odlučno odbijam, jer me intrige plaše. Ja sam vidio Bastilju! Brrr! ... Grozna je Bastilja! Kad samo pomislim, koža mi se naježi. Prijetili su mi torturom. Znate 11 vi šta je tortura? Drvene klinove zabadaju vam među noge dok vam kosti ne popucaju! Ne, odlučno kažem ne, neću ići! Dovraga, a zašto sami ne idete? Jer meni se zapravo čini da sam dosad imao pogrešno mišljenje o vama. Sada vidim da ste muškarac, i to jedan od najstrašnijih.- A vi ste žena, bijedna žena, glupa i jadna! 0, vi se bojite! Dobro, ali ako odmah ne otputujete, dat ću da vas uhapse po kraljičinu naređenju i uredit ću da vas strpaju u tu Bastilju koje se toliko bojite!Bonacieux se duboko zamisli. U svom mozgu on zrelo odmjeri dvije srdžbe: kardinalovu i kraljičinu. Kardinalova srdžba prevagnula je neizmjerno nad onom drugom.- Uredite da me uhapse po naređenju kraljice - reče - a ja ću se žaliti Njegovoj preuzvišenosti!158

199

159Tek sada je gospođa Bonacieux uvidjela da je otišla predaleko te se zbog toga uplašila. Ona je trenutak sa strahom promatrala to glupo lice koje je izražavalo nepromjenljivu odluku. To je bilo lice uplašena luđaka.- Dobro, neka bude tako - rekla je. - Na kraju krajeva, možda imate pravo. Muškarci se više razumiju u politiku nego žene, a vi, gospodine Bonacieux, pogotovu, jer ste razgovarali s kardinalom. A ipak, dosta je žalosno - doda ona - da se moj muž, da čovjek za koga sam vjerovala da mogu računati na njegovu naklonost, ponaša prema meni tako odbojno te neće da izađe u susret mojim željama.- To je zato što me vaše želje mogu odvesti predaleko, i ja ih se čuvam - odgovori Bonacieux slavodobitno.- Onda ih se odričem - reče mlada žena uzdahnuvši. - Ne govorimo više o tome!- Da ste <mi barem rekli radi koje stvari treba da idem u London - doda Bonacieux, koji se donekle kasno sjetio da mu je Roche-fort preporučio neka nastoji otkriti tajne što ih skriva njegova žena.- Nije potrebno da to saznate - reče mlada žena, koju je instinktivno nepovjerenje tjeralo na povlačenje. - Radilo se o nekoj sitnici kakvu žene obično požele, o jednoj kupovini na kojoj se moglo mnogo zaraditi.Ali što se žena više branila, Bonacieux se sve više učvršćivao u uvjerenju da je tajna koju ona prikriva važna. Zbog toga je odlučio da odmah otrči grofu de Rochefortu i da mu kaže da kraljica traži glasnika kojega želi poslati u London.- Oprostite mi što vas ostavljam, draga gospođo Bonacieux- reče joj. - Ali ne znajući da ćete mi doći u posjetu, ugovorio sam sastanak s jednim od svojih prijatelja. Odmah ću se vratiti, i ako me pričekate samo nekoliko časaka, čim završim sa svojim prijateljem, vratit ću se po vas. A budući da je već kasno, otpratit ću vas u Louvre.- Hvala, gospodine - odgovori gospođa Bonacieux. - Niste dovoljno hrabri da biste mi bili od bilo kakve koristi, pa ću se u Louvre vratiti sama.

200

- Kako želite, gospođo Bonacieux - odgovori bivši trgovac.- Hoćete uskoro opet doći?- Bez sumnje. Nadam se da ću idućeg tjedna imati nešto slobodna vremena pa ću ga iskoristiti da dovedem u red naše stvari u stanu, koje mora da su u priličnom neredu.- Dobro, čekat ću vas. Ne srdite se na mene?- Ja! Nije mi ni na kraj pameti.- Dakle, do viđenja!- Do viđenja!Bonacieux poljubi ruku svojoj ženi i brzo se udalji.160- Dakle! - reče gospođa Bonacieux pošto je njezin muž za sobom zatvorio ulazna vrata i pošto je ostala sama. - Ništa drugo nije trebalo tom glupanu nego da postane pristaša kardinala! A ja, koja sam jamčila kraljici, koja sam obećala mojoj jadnoj gospodarici ... Ah, bože moj, bože moj, ona će misliti da sam i ja jedna od onih bijednica kakvih je prepun dvor i koje su postavljene uz nju da je uhode! O, gospodine Bonacieux, nikada vas nisam mnogo voljela, a sada je još gore, sada vas mrzim! Tako mi časti, platit ćete mi to!U času kad je izgovarala te riječi, začula je udarac na stropu te je podigla glavu. Odozgo se začuo glas koji joj je rekao:- Draga gospođo Bonacieux, otvorite mi mala dvorišna vrata pa ću doći k vama!

201

XVIII LJUBAVNIK I MUŽ

•h, gospođo! - reče d'Artagnan ulazeći na vrata koja mu je otvorila mlada žena. - Dopustite mi da vam kažem: imate žalosna muža!- Vi ste dakle čuli naš razgovor! - živo upita gospođa Bona-cieux gledajući d'Artagnana s nemirom.- Sve sam čuo!- Ali kako to, bože moj!- Na način koji samo ja poznajem i na koji sam čuo i mnogo življi razgovor što ste ga imali s kardinalovim žbirirna.- A što ste razumjeli od onoga što smo govorili?- Hiljadu stvari. Najprije da je vaš muž na sreću glup i lud, zatim da ste vi u neprilici, što mi je osobito drago, jer mi se pruža prilika da vam se stavim na raspolaganje, a sam bog zna da sam spreman skočiti i u vatru za vas. Shvatio sam, napokon, da je kraljici potreban hrabar, inteligentan i odan čovjek koji će za nju otići u London. Posjedujem najmanje dvije od te tri vrline, i evo me!Gospođa Bonacieux ne odgovori, ali srce joj je radosno zaigralo, a skrivena nada pojavila joj se u očima.- A kakve garancije mi možete pružiti ako pristanem da vam povjerim taj zadatak? - upita ga.- Moju ljubav prema vama! Hajde, kažite, zapovjedite: što treba učiniti?- Bože moj, bože moj! - prošapta žena. - Smijem li vam povjeriti ovakvu tajnu, gospodine? Vi ste gotovo dijete!- Vidim da vam je potreban netko tko će za mene odgovarati.- Priznajem da bi me to umirilo.- Poznajete li Athosa?- Ne.- Porthosa?- Ne.- Aramisa?

202

- Ne. Koja su ta gospoda?- To su kraljevi mušketiri. Poznajete li gospodina de Trevillea, njihova kapetana.- Da, da, njega poznajem, ne osobno, ali čula sam više puta da kraljica o njemu govori kao o hrabrom i časnom plemiću.162- Zar ne, ne bojite se da bi vas on izdao kardinalu?- O, ne bi, sigurno!- Dobro, otkrijte njemu svoju tajnu, a onda ga upitajte da li je meni možete povjeriti ma kako bila važna, ma kako dragocjena, ma kako strašna.- Ali ta tajna ne pripada meni i ne mogu je tako otkriti.- A htjeli ste je povjeriti gospodinu Bonaoieuxu! - reče d'Artagnan Ijutito.- Kao što se pismo povjerava šupljini nekog stabla, krilu goluba, psećoj ogrlici.- Međutim, što se tiče mene, vi nesumnjivo vidite da vas volim.- To vi kažete.- Ja sam častan čovjek!- Vjerujem.' - Hrabar sam.- 0, u to sam uvjerena.- Dakle, iskušajte me!Gospođa Bonacieux pogleda mladića. Još se kolebala. Ali toliko je žara bilo u njegovim očima, toliko uvjerljivosti u glasu, da je osjetila da njemu može pokloniti povjerenje. Uostalom, ona se nalazila u takvim okolnostima kad treba riskirati sve za sve. Kraljica je isto tako mogla propasti zbog suzdržljivosti kao i zbog pretjerana povjerenja. A napokon treba priznati da su je i osjećaji što ih je protiv svoje volje gajila prema tom mladom zaštitniku potakli na odluku da progovori.- Slušajte! - reče mu. - Povjerovat ću vam; prihvaćam vaša uvjeravanja, ali kunem vam se pred bogom koji nas čuje: ako me

203

izdate i ako mi moji neprijatelji oproste, ubit ću se, a vas ću optužiti za svoju smrt!- A ja vam se kunem, također pred bogom, gospođo - odgovori d'Artagnan - da ću, ako me uhvate u izvršavanju zapovijesti što mi ih budete dali, prije umrijeti nego da učinim ili kažem bilo što što bi moglo ma koga kompromitirati.I tada mu mlada žena povjeri strašnu tajnu. Pred »samarićan-kom« slučajno je već ranije bio saznao dio te tajne.Time su oni jedno drugome nijemo izjavili ljubav.D'Artagnan je sav zračio od sreće i ponosa. Tajna koju je posjedovao, žena koju je volio, povjerenje i ljubav, sve mu je to ulijevalo divovsku snagu.- Odlazim odmah! - reče on.- Kako! Odlazite na put! - uzvikne gospođa Bonacieux. - A vaš puk, vaš kapetan?- Duše mi, zbunili ste me toliko da sam na sve to zaboravio, draga Constanca! Jest, imate pravo, potreban mi je dopust.- Još jedna prepreka - prošapta gospođa Bonacieux tužno.163- Oh! - poviče d'Artagnan pošto je trenutak razmislio. - Tu prepreku ću savladati, budite bez brige!- Na koji način?- Još večeras otići ću gospodinu de Trevilleu i zamolit ću ga da za mene zatraži dopust od svog šurjaka gospodina des Essartsa.- A sada još nešto!- gto? - upita d'Artagnan videći da se gospođa Bonacieux skanjuje.- Vi možda nemate novaca?- Suvišno je reći možda - odgovori d'Artagnan nasmijavši se. Gospođa Bonacieux otvori ormar i iz njega uzme onu kesu kojuje pola sata ranije zaljubljeno gladio njezin muž.- Onda uzmite ovu kesu - reče mu.- Kardinalovu! - prasne d'Artagnan u smijeh.Kao što se može pretpostaviti, zahvaljujući povađenim ciglama, njemu nije bila izmakla niti jedna riječ iz razgovora između trgovca i njegove žene.

204

- Da, kardinalovu - odgovori gospođa Bonacieux. - Kao što vidite, ulijeva poštovanje.- Sto mu bogova! - uzvikne d'Artagnan. - Spasiti kraljicu kardinalovim novcem, to će biti dvostruko zabavno!- Vi ste ljubazan i divan mladić - reče mu gospođa Bona-cieux. - Vjerujte da vam Njezino veličanstvo neće biti nezahvalno.- 0, ja sam već nagrađen! - poviče d'Artagnan. - Volim vas, a vi mi dopuštate, da vam to kažem. To je još veća sreća nego što sam se mogao nadati.- Tiho! reče gospođa Bonacieux protrnuvši.- Sto je?- Netko razgovara na ulici.- To je glas ...- Mog muža. Jest, prepoznajem ga! D'Artagnan otrči do vrata i zakračuna ih.- On ne smije ući dok ja ne izađem, a kad izađem, vi mu otvorite.- Ali već je trebalo da i ja odem. A kako će se opravdati nestanak kese ako ostanem ovdje?- Imate pravo, treba da izađete!- Ali kako? Vidjet će nas kad budemo izlazili.- Moramo se popeti u moj stan.- Ah! - uzvikne gospođa Bonacieux. - Rekli ste mi to takvim glasom da me je strah.Ove riječi gospođa Bonacieux izgovori sa suzom u oku. D'Ata-gnan opazi tu suzu te se zbunjen i raznježen baci pred njezina koljena.- U mome stanu bit ćete sigurni kao u kakvom hramu, dajem vam svoju plemićku riječ!164

- Hajdemo! - reče mu ona. - Imam u vas povjerenja, prijatelju!D'Artagnan pažljivo izvuče kračun na uličnim vratima, a zatim se oboje kao sjene provuku kroz unutrašnja vrata što su vodila u dvorište. Bez šuma popnu se stepenicama i uđu u d'Artagnanovu sobu.

205

Pošto su već bili u njegovu stanu, mladić radi veće sigurnosti zabarikadira vrata. Oboje se približiše prozoru i kroz pukotinu na kapcima ugledaše gospodina Bonacieuxa kako razgovara s nekim čovjekom u ogrtaču.Spazivši čovjeka u ogrtaču, d'Artagnan skoči i izvukavši do polovice svoj mač iz korica potrči prema vratima.Bio je to neznanac iz Meunga.- šta namjeravate učiniti? - uzvikne gospođa Bonacieux. - Upropastit ćete nas!- Ali zakleo sam se da ću ubiti tog čovjeka - reče d'Artagnan.- U ovom trenutku vaš je život posvećen drugoj stvari i ne pripada vama. U ime kraljice ja vam zabranjujem da se upuštate u bilo kakvu opasnost koja nije povezana s vašim putovanjem.- A u svoje ime nećete mi ništa zapovjediti?- U svoje ime - reče gospođa Bonacieux sa živim uzbuđenjem - u svoje ime ja vas molim da učinite ono što sam rekla. Ali da osluhnemo, čini mi se da govore o meni.D'Artagnan se približi prozoru i naćuli uho.Gospodin Bonacieux već je bio otvorio vrata i videći da u stanu nema nikoga, vratio se čovjeku u ogrtaču koji je za trenutak bio ostao sam.- Otišla je! - reče. - Bit će da se vratila u Louvre.- Jeste li sigurni? - upita ga stranac. - Da nije posumnjala u namjere zbog kojih ste izašli?- Ni govora! - uzvrati Bonacieux samouvjereno. - Ona je suviše površna.- Pitomac iz garde nije kod kuće?- Ne vjerujem. Kao što vidite, kapci su kod njega zatvoreni, a iz sobe se ne vidi nikakvo svjetlo.- Ipak, morali bismo se uvjeriti.- Kako?- Treba pokucati na vrata.- Upitat ću njegova slugu.- Idite!

206

Bonacieux uđe, u svoj stan, prođe kroz ista vrata kroz koja su prošli i bjegunci, popne se do vrata d'Artagnanova stana i pokuca.Nitko me odgovori. Porthos, da bi se što bolje pokazao, bio je te večeri uzajmio Plancheta. A što se tiče d'Artagnana, on se čuvao da ne bi dao od sebe ni najmanjeg znaka života.165Dok je Bonacieuxovo kucanje odjekivalo na vratima, dvoje mladih ljudi osjećalo je kako im se srce uzbudilo.- Nikog nema u njegovu stanu - reče Bonacieux.- U redu, uđimo k vama, bit ćemo sigurniji nego pred vratima.- O, bože moj! - prošapta gospođa Bonacieux. - Nećemo više ništa čuti.- Baš naprotiv! - odgovori d'Artagnan. - Čut ćemo još bolje.D'Artagnan izvuče one tri ili četiri cigle s pomoću kojih se njegova soba pretvarala u novo Dionizijevo uho1. Zatim prostre na tlo sag, klekne i dade znak gospođi Bonadeux da se i ona nagne prema otvoru.- Sigurni ste da nema nikoga? - upita neznanac.- Jamčim vam! - odgovori Bonacieux.- I mislite da se vaša žena? ...- Vratila u Louvre.- A da nije ni s kim govorila osim s vama?- Siguran sam da je tako.- To je vrlo važna okolnost, razumijete li?- Znači da je vijest koju sam vam donio značajna?- Vrlo značajna, dragi Bonacieux, ja vam to ne želim sakriti.- Znači da će kardinal biti sa minom zadovoljan?- U to ne sumnjam.- Veliki kardinal!- Jeste li sigurni da u razgovoru s vama vaša žena nije spomenula ničije ime?- Mislim da nije.- Zar nije spomenula gospođu de Chevreuse, gospodina Buckinghama ili gospođu de Vemet?

207

- Nije! Rekla mi je samo da me želi poslati u London u interesu jedne visoke ličnosti.- Podlac! - prošapta gospođa Bonaoieux.- šutite! - reče d'Artagnan uhvativši je za ruku koju mu je ona prepustila ne razmišljajući o tome.- A vi ste bili vrlo naivni - oglasi se čovjek u ogrtaču - što se niste pravili da prihvaćate njezin prijedlog. Da ste to učinili, sada biste imali pismo, a država, kojoj prijete, bila bi spašena. Vi bi...- što?- Vama bi kardinal dao plemićku povelju.- Je li vam to rekao?- Da, znam da vam je htio prirediti to iznenađenje.- Budite bez brige - odgovori Bonacieux.1 Podzemna tamnica koju je prema legendi izgradio u obliku uha sirakuški tiranin Dionizije, da bi mogao slušati zapomaganje svojih žrtava.166- Idiot! - prošapta gospođa Bonacieux.- šutite! - reče d'Artagnan stisnuvši joj još jače ruku.- Kako to mislite, da još ima vremena? - upita čovjek u ogrtaču.- Idem u Louvre, potražit ću gospođu Bonacieux reći ću joj da sam se predomislio, ona će mi dati pismo, a ja ću otrčati kardinalu.- U redu, ali pođite odmah! Vratit ću se uskoro da saznam rezultat vaše posjete.Neznanac izađe.- Ništarija! - reče gospođa Bonacieux upućujući i ovaj epitet svome mužu.- Šutite! - ponovi d'Artagnan i još joj jače stisne ruku. Užasan krik odjednom prekine tišinu. To je gospodin Bona-cieux opazio da mu je nestala kesa i sada je vikao za lopovom.- Bože moj! - uzvikne gospođa Bonacieux. - Uzbudit će čitav kvart.Bonacieux je dugo vikao, ali kako su takve vike bile vrlo česte, one u ulici Fossoveurs nisu privlačile ničiju pažnju. A osim toga trgovčeva kuća bila je u posljednje vrijeme na zlu glasu. Videći dakle da nitko

208

ne dolazi, Bonacieux izađe iz kuće vičući i dalje. Ćulo se kako se njegov glas udaljuje u pravcu ulice Bac.- A sada, kad je otišao, došao je i na vas red da pođete - reče gospođa Bonacieux. - Budite hrabri, ali iznad svega oprezni i znajte da pripadate kraljici!- Kraljici i vama! - poviče d'Artagnan. - Budite bez brige, lijepa Constanco, vratit ću se dostojan njezine zahvalnosti! Ali da li ću biti i dostojan vaše ljubavi?Žena odgovori živim crvenilom koje prekri njezine obraze.Nekoliko časaka zatim d'Artagnan izađe. Bio je i on umotan u veliki ogrtač viteški zadignut koricama dugačkog mača.Gospođa Bonacieux ga je pratila očima, pratila ga je onim dugim zaljubljenim pogledom kojim žena ispraćuje muškarca kad osjeća da ga voli. Ali kad je nestao iza ugla ulice, ona padne na koljena i sklopi ruke:- 0, moj bože - poviče - čuvaj kraljicu, a i mene čuvaj!

XIXRATNI PLAN

, Artagnan pođe gospodinu de Trćvilleu. Znao je da će taj prokleti neznanac koji je izgledao kao kardinalov agent već za koji čas obavijestiti svoga gospodara o svemu, te je imao mnogo razloga da misli kako više ne smije izgubiti ni trenutka.Mladićevo srce nadimalo se od radosti. Pružila mu se prilika da istovremeno stekne slavu i da zaradi novaca, a kao prvo ohrabrenje ta mu je prilika donijela mogućnost da se približi ženi u koju je bio

209

zaljubljen. Dakle, već pri prvom koraku taj mu je slučaj donio više nego što je smio očekivati od providnosti.Gospodin de Treville nalazio se u salonu sa svojom uobičajenom svitom plemića. D'Artagnan, kojeg su svi ovdje poznavali kao da je domaći, ode pravo u njegov kabinet i pošalje mu poruku da ga čeka radi važnih stvari.D'Artagnan je čekao jedva pet minuta, i gospodin de Treville uđe. Već na prvi pogled, a naročito po radosti koja se ogledala na d'Artagnanovu licu, uvaženi kapetan je shvatio da se zaista nešto dogodilo.Cijelim putem d'Artagnan se pitao da li da se povjeri gospodinu de Trćvilleu ili da od njega samo zatraži odobrenje radi izvršenja jednog tajnog pothvata. Međutim gospodin de Treville bio je prema njemu uvijek tako savršen, bio je tako odan kralju i kraljici, a tako je od srca mrzio kardinala da je mladić odlučio da mu kaže sve.- Mladi prijatelju, vi ste me tražili? - upita ga gospodin de Trćville.- Jesam, gospodine - odgovori d'Artagnan - i nadam se da ćete mi oprostiti što vam smetam kad doznate o kakvim se važnim stvarima radi.- Govorite, slušam vas!- Ne radi se ni o čemu manjem - reče d'Artagnan snizivši glas - već o časti, a možda i o životu naše kraljice.- Šta to kažete? - upita gospodin de Treville pogledavši oko sebe da se uvjeri jesu li sami i vrativši svoj upitni pogled prema d'Artagnanu.- Reći ću vam, gospodine, da sam slučajno postao gospodarom jedine tajne.- Koju ćete, nadam se, čuvati po cijenu života!168- Ali koju moram vama povjeriti, gospodine, jer mi samo vi možete pomoći u izvršenju zadatka što mi ga je povjerilo Njezina veličanstvo.- Je li to vaša tajna?- Ne, gospodine, nego kraljičina.- Imate li dopuštenje od Njezina veličanstva da mi je povjerite?

210

- Ne, gospodine, nego mi je preporučeno da nikome ništa ne govorim.- Pa zašto onda želite meni odati tajnu?- Jer bez vas, kao što sam vam rekao, ne mogu ništa, i jer se bojim da ćete mi odbiti ono što ću od vas zatražiti ako ne budete znali zbog čega to tražim.- Čuvajte vašu tajnu, mladiću, i kažite mi što želite!- Želim da kod gospodina des Essartsa izradite za mene dopust od petnaest dana.- Kada?- Još noćas.- Odlazite iz Pariza?- Odlazim.- Možete li mi reći kamo?- U London.- Da li je kome u interesu da ne stignete do cilja?- Mislim da bi kardinal dao sve na svijetu da mi prepriječi put.- Odlazite sami!- Da, sam!- U tom slučaju vi nećete stići ni do Bondvja, to vam ja kažem, ja, Treville!- Kako mislite!- Ubit će vas na putu.- Poginut ću vršeći svoju dužnost.- Ali zadatak nećete izvršiti.- To je istina - reče d'Artagnan.- Vjerujte mi - nastavi Treville - u pothvatima ovakve vrste treba da vas bude četvorica da bi jedan stigao.- Jest, imate pravo, gospodine! - reče d'Artagnan. - Međutim, vi poznajete Athosa, Porthosa i Aramisa i znate da mog« s njima raspolagati.- A da im ne povjerite tajnu koju ja nisam htio doznati?- Mi smo se zakleli jedanput zauvijek na slijepo međusobno povjerenje i na bezuvjetnu odanost. Uostalom, vi im možete reći da

211

imate u mene potpuno povjerenje i oni će mi vjerovati jednako kao i vi.- Ja svakome od njih mogu dati dopust od petnaest dana, i to je sve: Athosu, kojemu rana još uvijek zadaje boli, da ide u toplice169Forges (Forž); Porthosu i Aramisu da pođu sa svojim prijateljem kojega oni ne mogu napustiti u tako teškom stanju. Time što ću im dati dopust, oni će vidjeti da odobravam njihovo putovanje.- Hvala, gospodine, vi ste najbolji čovjek na svijetu!- Pođite, dakle, i odmah ih potražite, i neka se sve izvrši još noćas. Ah, da! Najprije napišite molbu za gospodina des Essartsa. Možda vas već prati kakav špijun, pa će vaša posjeta meni, za koju je u tom slučaju kardinal već saznao, biti time opravdana.D'Artagnan napiše molbu i, uzimajući je iz njegovih ruku, gospodin de Treville mu obeća da će do dva sata ujutro sva četiri rješenja o dopustu biti dostavljena u stan svakome od četvorice putnika.- Budite tako dobri pa moje rješenje pošaljite na Athosovu adresu - reče d'Artagnan. - Bojim se kakvog neugodnog susreta, ako se vratim kući.- Budite bez brige. Zbogom i sretan put! No, slušajte! - doda de Treville sjetivši se nečega.D'Artagnan se vrati.- Imate li novaca?D'Artagnan zazvoni kesom koju je imao u džepu.- Dovoljno? - upita gospodin de Treville.- Tri stotine pistola.- Dobro, s tim možete putovati i na kraj svijeta. Idite dakle! D'Artagnan pozdravi gospodina de Trevillea, koji mu pružiruku. D'Artagnan mu je stisne s poštovanjem uz koje je bila vezana i zahvalnost. Otkad je stigao u Pariz, on je samo hvalio tog izvanrednog čovjeka koji mu se uvijek činio častan, odan i velik.Najprije je pošao Aramisu. Nije bio kod svog prijatelja od one večeri kad je slijedio gospođu Bonacieux. Štaviše, jedva da je i vidio mladog mušketira, a svaki put kad bi ga vidio, činilo mu se da za-paža duboku tugu kako se urezala u njegovo lice.

212

Te večeri Aramis je također bio mračan i zamišljen. D'Artagnan ga upita zbog čega je tako tužan, a on se ispričao time da za idući tjedan mora napisati na latinskom komentar osamnaestom poglavlju Svetoga Augustina te da mu to zadaje velike teškoće.Pošto su dva prijatelja nekoliko časaka razgovarala, stigne dostavljač gospodina de Trevillea noseći zapečaćeno pismo.- Što je to? - upita Aramis.- Rješenje o dopustu što ga je gospodin zatražio - odgovori dostavljač.- Ja nisam tražio dopust!- šutite i uzmite! - reče d'Artagnan. - A vama, prijatelju, evo pol pistola za trud. Kažite gospodinu de Trevilleu da mu gospodin Aramis iskreno zahvaljuje! Idite!Dostavljač se nakloni do zemlje i izađe.- Što to znači? - upita Aramis.170- Uzmite sve što vam treba za put koji će trajati petnaest dana i pođite za mnom.- Ali ja ne mogu u ovom trenutku otići iz Pariza a da ne znam...Aramis zastane ...- što joj se dogodilo, zar ne? - prihvati d'Artagnan.- Kome? - upita Aramis.- Ženi koja je bila ovdje, ženi s vezenom maramom.- Tko vam je rekao da je ovdje bila neka žena? - upita Aramis problijedjevši kao smrt.- Vidio sam je.- I vi znate tko je ta žena?- U najmanju ruku mislim da ću pogoditi.- Slušajte! - reče Aramis. - Budući da mnogo štošta znate, znate li što se dogodilo s tom ženom?- Pretpostavljam da se vratila u Tours.- U Tours? Jest, tako je, vi je poznajete! Ali kako to da se vratila u Tours ne rekavši mi ni riječi?- Jer se bojala da će je uhapsiti.

213

- Zašto mi nije pisala?- Jer se boji da će vas kompromitirati.D'Artagnan, vi ste mi vratili život! - poviče Aramis. - Mislio sam da sam odbačen, iznevjeren. Bio sam tako sretan kad sam se s njom viđao! Nisam mogao vjerovati da se zbog mene izložila opasnosti da je uhapse i pitam se zbog čega je došla u Pariz.- Zbog iste stvari zbog koje mi sada moramo otputovati u Englesku?- A koja je to stvar? - upita Aramis.- Jednog ćete dana saznati, ali zasad ću oponašati nećaku doktora teologije.Aramis se nasmije, jer se sjetio priče koju je jedne večeri bio ispričao svojim prijateljima.- Dobro! S obzirom na to da je ona otišla iz Pariza te da ste vi, d'Artagnane, u to sigurni, ništa me više ovdje ne zaustavlja i spreman sam da vas pratim. Kažete da idemo? ...- Zasad idemo k Athosu, te ako ćete i vi sa mnom, zamolit, ću vas da požurite, jer smo već izgubili mnogo vremena. No, obavijestite i Bazina.- Zar će i Bazin s nama? - upita Aramis.- Možda. U svakom slučaju, dobro je da nas zasad prati do Athosa.Aramis pozove Bazina i naredi mu da ga prati u Athosov stan.- Možemo ići! - reče Aramis uzimajući ogrtač, mač i svoja tri pištolja, pa uzalud otvori tri ili četiri ladice da vidi nije li u njima zaostala koja pistola. A kad se uvjerio da je to traženje uzaludno, pošao je za d'Artagnanom pitajući se kako to da taj mladi171kadet iz garde zna isto tako kao i on koja je to žena kojoj je pružio gostoprimstvo, i da zna bolje nego on što se s njom dogodilo.I na izlasku Aramis položi ruku na d'Artagnanovo rame pogledavši ga prodorno:- Niste nikome govorili o toj ženi? - reče mu.- Nikom živom!- Ni Athosu i Porthosu?- Ni riječi im nisam rekao.- Vrlo dobro!

214

Potpuno smiren u tom pogledu, Aramis nastavi put s d'Arta-gnanom i obojica brzo stigoše k Athosu.Našli su ga kako u jednoj ruci drži rješenje o dopustu, a u drugoj pismo gospodina de Trevillea.- Možete li mi objasniti što znači ovaj dopust i ovo pismo koje sam primio? - upita Athos začuđeno.»Dragi Athose,Budući da to apsolutno zahtijeva vaše zdravlje, slažem se s tim da se odmorite petnaest dana. Pođite dakle u toplice Forges ili u neke druge koje će vam odgovarati i brzo se oporavite.Vaš odani Treville«- No dobro, Athos! Ovaj dopust i ovo pismo znače da treba da pođete sa mnom.- U toplice Forges?- Tamo ili u koje drugo mjesto.- Radi službe kralju?- Kralju ili kraljici. Zar nismo u službi Njihovih veličanstava? U tom času uđe Porthos.- Bogamu - reče - događaju se čudne stvari! Otkad mušketirima odobravaju dopuste koje nitko nije ni tražio?- Otkad postoje prijatelji koji ih traže umjesto njih - odgovori d'Artagnan.- Ho, ho! - uzvrati Porthos. - Reklo bi se da ima nešto nova!- Da, ima; putujemo! - reče Aramis.- Kamo? - upita Porthos.- Bogami, ja nemam pojma - reče Athos. - Upitaj d'Arta-gnana.- U London, gospodo - reče d'Artagnan.__U London! - poviče Porthos. - A šta ćemo raditi u Londonu?__To vam ne mogu reći, gospodo! Treba da se pouzdate u mene.- Ali za putovanje u London treba imati novaca, a ja ga nemam - doda Porthos.- Ni ja! - reče Aramis.172

215

- Ni ja! - reče Athos.- Ali imam ja! - javi se d'Artagnan izvlačeći iz džepa svoju blagajnu i stavivši je na stol. - U ovoj kesi ima tri stotine pistola. Svaki od nas neka uzme sedamdeset i pet. To je dovoljno za put u London i za povratak. A osim toga, budite bez brige, nećemo svi stići u London.- A zašto?- Jer je posve vjerojatno da će netko od nas ostati na putu.- Ali zar mi poduzimamo kakav ratni pohod?- Da, i to vrlo opasan, moram vas upozoriti!- Dakle tako! Ali kad se već izlažemo opasnosti da poginemo - reče Porthos - htio bih barem znati zašto.- Mnogo bi ti to pomoglo! - reče Athos.- Ipak - reče Aramis - ja sam istog mišljenja kao i Porthos.- Da li vam kralj običava polagati račune? Ne! On vam jednostavno kaže: gospodo, u Gaskonji ili u Flandriji vodi se rat, pođite i borite se! I vi idete. Zašto? Međutim, vi se uopće ne uznemirujete tim pitanjem!- D'Artagnan ima pravo! - reče Athos. - Tu su tri rješenja o dopustu koja nam je poslao gospodin de Treville, i tu su tri stotine pistola koje je dao ne znam tko. Pođimo da nas ubiju tamo kamo nam je rečeno da idemo. Zar život toliko vrijedi da moramo raspravljati o njemu u beskonačnost? D'Artagnane, ja sam spreman •da te pratim!- I ja također! - reče Porthos.- I ja! - reče Aramis. - A nije mi ni krivo što odlazim iz Pariza, potrebna mi je razonoda.- Izvrsno! Imat ćete razonode, gospodo! Budite uvjereni - Teče d'Artagnan.- A sada, kad se kreće? - upita Athos.- Odmah! - odgovori d'Artagnan. - Ne smijenio više izgubiti ni minute.- Hej! Grimaud, Planchet, Mousqueton, Bazin! - povikaše četiri mladića dozivajući svoje lakeje. - Namažite nam čizme i idite po konje!

216

Svoje konje i konje svojih slugu mušketiri su držali u stajama glavne palače.Planchet, Grimaud, Mousqueton i Bazin brzo se pojaviše.- A sada treba napraviti ratni plan - reče Athos. - Kamo idemo najprije?- U Calais (Kale) - reče d'Artagnan. - To je najkraći put -do Londona.- Dobro! - reče Porthos. - Evo što ja mislim. -■ Govori!- Kada četiri čovjeka putuju zajedno, to može biti sumnjivo. D'Artagnan će svakome od nas dati uputstva, pa ću ja otići na-173prijed po Bulonjskoj cesti da izvidim put. Athos neka krene dva sata kasnije cestom za Amiens, a Aramis neka pođe onom koja vodi u Noyon. A što se tiče d'Artagnana, on neka pođe onom kojom bude htio, i to u Planchetovu odijelu, dok će nas Planchet pratiti u d'Artagnanovoj gardijskoj uniformi.- Gospodo! - javi se Athos. - Moje je mišljenje da se nikako ne isplati davati lakejima takve poslove. Plemić može slučajno izdati neku tajnu, ali lakej će je gotovo uvijek prodati.- Porthosov mi se plan čini nepodesnim - reče d'Artagnan- jer ni sam ne znam kakva bih vam uputstva mogao dati. Ja sa sobom nosim jedno pismo, to je sve. Nisam učinio i ne mogu učiniti tri kopije toga pisma, jer je ono zapečaćeno. Zbog toga, po mom mišljenju, treba da putujemo zajedno. To pismo je ovdje, u ovom džepu - i on pokaže džep gdje se nalazilo pismo. - Ako ja poginem, jedan od vas će ga uzeti i vi ćete nastaviti put. Ako pogine taj koji ga je uzeo, dolazi na red treći, i tako dalje. Samo ako jedan stigne, sve će biti u redu.- Bravo, d'Artagnan, tvoje mišljenje je i moje! - reče Athos.- Uostalom moramo biti dosljedni. Ja idem u toplice, a vi me pratite. No umjesto da idem na kupanje u Forges, ja ću izabrati morske kupke, jer sam slobodan u odlučivanju. Ako bi nas htjeli uhapsiti, pokazat ću pismo gospodina de Trevillea, a vi pokažite svoja rješenja o dopustu. Ako nas napadnu, branit ćemo se. Ako nam budu sudili, mi ćemo uporno tvrditi da nismo imali drugih namjera nego da se

217

nekoliko puta umočimo u moru. Četiri pojedinca lako je svladati, ali kad su zajedno, oni sačinjavaju vojsku. Svoja četiri lakeja naoružat ćemo pištoljima i puškama. Ako pošalju vojsku protiv nas, mi ćemo prihvatiti bitku, a onaj koji preživi, kao što je rekao d'Artagnan, odnijet će pismo.- Vrlo dobro! - uzvikne Aramis. - Ti ne govoriš često, ali kad govoriš, govoriš kao sveti Ivan Zlatousti. Prihvaćam Athosov plan. A ti Porthos?- I ja - reče Porthos - ako odgovara d'Artagnanu. D'Artagnan nosi pismo i, razumije se, on je vođa pothvata. Neka on odlučuje, a mi ćemo izvršavati.- Dakle, u redu! - reče d'Artagnan. - Odlučujem da prihvatimo Athosov plan i da pođemo na put za pola sata.- Prihvaćamo! - povikaše jednoglasno tri mušketira.I svaki od njih, pruživši ruku prema kesi, uzme sedamdeset i pet pistola te izvrši sve pripreme za odlazak u ugovoreno vrijeme.

XXPUTOVANJE

dva sata izjutra naša četiri pustolova izjahaše iz Pariza na vratima Saint-Denis. Dok je trajala noć, šutjeli su. Usprkos svemu, nisu se mogli oduprijeti utjecaju mraka te su svagdje primjećivali kako na njih vrebaju zasjede.Prve zrake danjeg svjetla razvezale su im jezik. Sa suncem vratila im se živost. Kao uoči bitke, svakome je srce jače kucalo, oči se smijale. Osjećali su da je život, s kojim će se možda oprostiti, na kraju krajeva ipak dobra stvar.

218

Uostalom, karavana je izgledala zapanjujuće: crni konji mušketira, njihovo ratoborno držanje i konjanička navika koja od tih plemenitih drugova-vojnika zahtijeva da se kreću u pravilnom poretku, sve to bilo bi otkrilo i najstrožu konspirativnost.Lakeji su ih slijedili naoružani do zubi.Do Chantillvja (šantiji) sve je dobro prošlo. Tamo su stigli u osam sati ujutro i trebalo je doručkovati.Sjahali su pred krčmom na koju je upozoravao cimer sa slikom svetog Martina kako polovicu svog ogrtača daje nekom siromahu. Narediše slugama da ne rasedlaju konje i da budu spremni da odmah nastave put.Uđoše u krčmu i sjedoše za stol.Neki plemić, koji je bio stigao cestom iz Dammartina (Damar-ten), sjedio je za tim istim stolom i doručkovao je. Poveo je razgovor o kiši i lijepom vremenu. Putnici su mu odgovorili, a on im nazdravi. Zatim mu naši putnici uzvratiše istom pažnjom.Ali kad je Mousqueton javio da su konji spremni za put i kad se naši putnici podigoše sa stola, stranac predloži Porthosu da popiju u kardinalovo zdravlje. Porthos odgovori da rado pristaje, samo ako stranac hoće da se pije i u kraljevo zdravlje. Stranac na to poviče da on ne priznaje drugog kralja osim Njegove preuzvi-šenosti. Porthos ga nazove pijanicom, a stranac potegne mač.- Učinili ste glupost - reče Athos - ali svejedno, sada više nema povlačenja. Ubijte tog čovjeka i dostignite nas što brže možete.I sva trojica popeše se na konje i odjuriše najvećom brzinom. U međuvremenu Porthos je obećavao svome protivniku da će ga probosti na sve moguće načine koji su poznati u mačevanju.175

- Sad smo samo trojica - reče Athos pošto su prevalili pet stotina koraka.- Ali zašto se taj čovjek uhvatio za Porthosa umjesto za nekog drugog? - upita Aramis.

219

- Jer je Porthos govorio glasnije nego svi mi ostali te mu se činilo da je on vođa - odgovori d'Artagnan.- Uvijek sam govorio da je ovaj gaskonjski kadet pravi rudnik mudrosti - promrmlja Athos.I putnici nastave put.U Beauvaisu (Bove) zaustavili su se dva sata da bi konji odahnuli i da bi sačekali Porthosa. Kako Porthos nije stigao, a ni bilo kakva vijest o njemu, oni nakon dva sata nastave put.Kad su se bili udaljili jednu milju od Beauvaisa i stigli na mjesto gdje je cesta pritiješnjena između dva usjeka, naišli su na •osam do deset ljudi koji su pod izlikom da popravljaju razlokanu cestu zagrtali rupe blatom i kopali jarke koji su također bili ispunjeni blatom.Bojeći se da ne uprlja čizme u tom namjerno nakupljenom blatu, Aramis ih ljutito izgrdi. Athos je pokušao da ga u tome spriječi, ali je bilo prekasno. Radnici su se počeli rugati putnicima i svojom drskošću natjerali su čak i razboritog Athosa da izgubi hladnokrvnost. Athos potjera svoga konja na jednog od njih.I tada se svi ti ljudi povuku do jarka gdje su ih čekale sakrivene puške. Na sedam naših putnika osu se užasna vatra. Aramisu je zrno probilo rame. Drugo zrno pogodi Mousquetona i zadrži se u mesu ispod slabina. Međutim, jedino je Mousqueton pao s konja, ali ne zato što je bio teško ranjen, nego, kako nije mogao vidjeti ranu, bez sumnje zato što je mislio da je mnogo opasnija no što je u stvari bila.- To je zasjeda! - reče d'Artagnan. - Nemojmo zagristi u meku! Naprijed, nastavimo put!Onako ranjen Aramis se uhvatio svome konju za grivu te ga on ponese s ostalima. Mousqeutonov konj stigao ih je također i sada je bez jahača kasao u svome redu.- Sada ćemo imati jednog konja za izmjenu - reče Athos.- Bilo bi mi draže da imamo jedan šešir u rezervi - reče d'Artagnan - jer moj šešir je odnijela kugla. Bogami, sreća je što u njemu nije bilo pismo koje nosim.- Ali oni će ubiti jadnog Porthosa kad naiđe - reče Aramis.- Da Porthos može stati na svoje noge, već bi nas bio stigao

220

__odgovori Athos. - To znači da se onaj pijanac istrijeznio nabojištu.Kasali su još dva sata, sve dok konji nisu bili tako umorni te se činilo da će otkazati poslušnost.Putnici su bili pošli prečacem, nadajući se da će tako izbjeći uznemiravanja, ali u Crevecoeuru (Krevker) Aramis izjavi da više176

ne može dalje. U stvari, on je morao uložiti svu hrabrost koju je skrivao u svojoj elegantnoj pojavi i pristojnom ponašanju, da bi stigao i dotle. Iz časa u čas postajao je sve bljeđi i trebalo ga je pridržavati na konju. Pred vratima neke krčme istovarili su ga s konja i ostavili ga tamo zajedno s Bazinom, koji je, uostalom, u okršaju više smetao negoli koristio. Zatdm nastaviše put nadajući se da će prenoćiti u Amiensu.- Dovraga! - reče Athos pošto su se opet našli na putu i videći da su preostala još samo dva gospodara s Grimaudom i Planchetom. - Dovraga! Neću se više dati prevariti i jamčim vam da do Calaisa nitko više neće uspjeti da me izazove. Kunem se čak!...- Ne zaklinjimo se - reče d'Artagnan - nego kašimo, ako se naši konji s time slažu.I putnici zabiše svoje ostruge u trbuhe konja, koji, odlučno potaknuti time, ponovo skupiše snage. U Amiens su stigli u ponoć i sjahali pred gostionicom »K zlatnom ljiljanu«.Gostioničar je izgledao kao da je najpošteniji čovjek na svijetu. Dočekao je putnike sa svijećom u jednoj a pamučnom kapom u drugoj ruci. Htio je da svakog od dvojice putnika smjesti u zasebnu vrlo lijepu sobu, ali na žalost te sobe bile su jedna na jednoj a druga

221

na drugoj strani zgrade. D'Artagnan i Athos odbiše, a gostioničar odgovori da nema drugih soba koje bi dolikovale njihovim ekscelencijama. Međutim putnici izjave da će oni spavati u zajedničkoj sobi, svaki na jednom madracu koji neka im se postavi na pod. Gostioničar se tome usprotivi, ali putnici ostadoše čvrsto pri svojoj odluci pa mu nije preostalo drugo već da udovolji njihovoj želji.Razmjestili su svoje ležajeve i iznutra zabarikadirali vrata, kadli netko pokuca na kapcima iz dvorišta. Upitali su tko je. Prepoznali su glasove svojih slugu i otvorili su.Doista, to su bili Planchet i Grimaud.- Dovoljno će biti da Grimaud čuva konje - reče Planchet. - Ako gospoda hoće, ja ću spavati pred njihovim vratima. Tako će oni biti sigurni da nitko neće noću prodrijeti do njih.- A na čemu ćeš spavati? - upita D'Artagnan.- Evo mog kreveta - odgovori Planchet. I pokaže snop slame.- Dođi, dakle - reče d'Artagnan - imaš pravo. Gostioničareva njuška mi se ne dopada, suviše je slatka.- Ni meni se ne dopada - reče Athos.Planchet uđe kroz prozor i smjesti se pokraj vrata, a Grimaud pođe da bi se zatvorio u staji. Dao je obavezu da će u pet sati izjutra on i četiri konja biti spremni za put.Noć je bila vrlo mirna. Netko je ipak u dva sata izjutra pokušao otvoriti vrata, ali kad se Planchet naglo probudio i povikao12 Tri mušketira I177»Tko je?«, čuo je kako se netko ispričava da se zabunio. A zatim se taj netko udaljio.U četiri sata ujutro začula se silna vika u staji. Grimaud je ustao da probudi konjušare i oni su ga sada tukli. Kad su otvorili prozor, ugledali su jadnog momka onesviještena, glave razbijene drškom od vila.Planchet siđe u dvorište i htjede osedlati konje, ali su oni bili potpuno iscrpljeni. Samo Mousquetonov konj, koji je prethodnog dana pet ili šest sati putovao bez jahača, mogao je nastaviti put. Međutim,

222

veterinar kojeg su pozvali, kako se čini, da pusti krv gostioničarevu konju, učinio je neobjašnjivu pogrešku i pustio krv Mousquetonovu konju.To je već bio razlog da postanu nemirni. Svi navedeni incidenti mogli su možda biti posljedica slučajnosti, ali isto tako mogli su biti i plod zavjere. Athos i d'Artagnan izađoše, dok je Planchet otišao tražiti ne bi li negdje u blizini mogao kupiti konja. Pred vratima ugledao je dva osedlana konja, svježa i snažna. Baš mu je tako nešto i trebalo, pa upita gdje su vlasnici. Doznao je da su oni prenoćili u gostionici i da upravo plaćaju račun gostioničaru.Athos siđe da plati račun, dok su d'Artagnan i Planchet ostali na uličnim vratima. Gostioničar se nalazio u nekoj niskoj stražnjoj sobi. Athosa pozvaše da uđe.Athos uđe s povjerenjem i izvadi dva pistola da plati. Gostioničar je bio sam i sjedio je za svojim stolom na kojem je jedna ladica bila napola otvorena. On uzme novac što mu ga je Athos dao te ga stade okretati i prevrtati u ruci i odjednom, povikavši da je novac lažan, izjavi da će dati uhapsiti i njega i njegova druga kao krivotvoritelje novca.- Svinjo! - reče mu Athos pošavši prema njemu. - Odsjeći ću ti uši!U istom trenutku četiri čovjeka, naoružana do zubi, uđu na pobočna vrata i bace se na Athosa.- Upao sam u klopku! - poviče Athos svom snagom. - Bježite, d'Artagnane!Athos opali dva lica iz pištolja.D'Artagnanu i Planchetu nije bilo potrebno da Athos dvaput kaže što je već rekao. Odvežu oba konja što su bila privezana pred vratima, skoče na njih, podbodu ih ostrugama u trbuh i odjure u punom kasu.__ Znaš li što se dogodilo Athosu? - upita d'Artagnan Plan-cheta dok su jurili.__Ah, gospodine - reče Planchet - vidio sam kako su od dvanjegova hica dvojica pala i učinilo mi se da kroz staklena vrata vidim kako se s ostalima tuče mačem.178

223

- Hrabar je Athos! - promrmlja d'Artagnan. - I kad pomislim da ga moramo ostaviti! Uostalom, to isto čeka i nas možda već iza prve okuke. Naprijed, Planchet, naprijed! Ti si valjan momak!- Rekao sam vam, gospodine - odgovori Planchet - da se Pikardijac upoznaje tek na djelu. Osim toga, ovdje sam u svom kraju i to mi daje poleta.U punom kasu i bez ikakva zaustavljanja obojica stigoše u Saint-Omer. Ovdje su dali konjima da predahnu, ali uzde su zadržali u rukama da budu sigurniji. Na brzinu su nešto pojeli stojeći pokraj konja i zatim su nastavili put.Na stotinu koraka od gradskih vrata Calaisa d'Artagnanov konj padne i uza sva nastojanja nisu ga uspjeli podići. Krv mu je navrla na nos i na oči. Preostao je još Planchetov konj, ali on je stajao kao ukopan: nije bilo moguće natjerati ga da pođe.Na sreću, kao što smo rekli, bili su samo stotinu koraka udaljeni od grada. Ostavili su oba konja na putu i potrčali u luku. Planchet upozori svoga gospodara na jednog plemića što je stigao sa slugom i koji je bio tek pedesetak koraka ispred njih.Oni se brzo približe tom plemiću kome kao da se veoma žurilo. Čizme su mu bile prekrivene prašinom, a raspitivao se može li se još istog časa prebaciti u Englesku.- Ništa ne bi bilo lakše - odgovori vlasnik broda spremno da podigne jedra - ali jutros je stigao nalog da nitko ne smije otputovati bez izričite dozvole gospodina kardinala.- Ja imam dozvolu - reče plemić i izvadi papir iz džepa. - Evo je!- Dajte je guverneru luke da je ovjeri - reče vlasnik broda.- A gdje se nalazi guverner?- Na svom imanju.- Udaljeno je četvrt milje od grada. Gledajte, odavde se vidi, pod onom malom uzvisinom, onaj krov pokriven pločama.- Vrlo dobro! - reče plemić.I u pratnji svog lakeja on se uputi prema guvernerovoj ladanjskoj kući.

224

D'Artagnan i Planchet pošli su za plemićem i slijedili ga na udaljenosti od pet stotina koraka.Stigavši izvan grada d'Artagnan ubrza korak i stigne plemića kad je ovaj ušao u šumarak što se nalazio na putu.- Gospodine - reče mu d'Artagnan - čini mi se da vam se veoma žuri.- Jest, veoma mi se žuri, gospodine!- žao mi je - reče d'Artagnan - jer s obzirom da se i meni neobično žuri, htio sam vas zamoliti za jednu uslugu.- Kakvu?- Da mi dozvolite da seprvi prevezem.179- Nemoguće! - reče plemić. - Prešao sam šezdeset milja u četiri sata i sutra o podne moram biti u Londonu.- Ja sam isti put prevalio za četrdeset sati i treba da budem u Londonu sutra ujutro u deset sati.- Žao mi je, gospodine, ali stigao sam prvi i prvi ću se prevesti.- Žao mi je, gospodine, ali ja sam stigao drugi, a prevest ću se prvi!- U kraljevoj sam službi! - reče plemić.- A ja u vlastitoj! - reče d'Artagnan.- Ali vi tražite svađu, čini mi se.- Dovraga, a šta bih drugo tražio!- Šta želite?- Hoćete li da vam kažem?- Svakako!- No, dobro, treba mi vaša dozvola, i to iz jednostavnog razloga što je nemam, a moram je imati.- Pretpostavljam da se šalite.- Ja se nikada ne šalim.- Dozvolite mi da prođem!- Nećete proći!- Vrijedni mladiću, ja ću vam razbiti glavu! Hej, Lubin, daj pištolje!- Planchet! - reče d'Artagnan. - Uzmi slugu, a ja ću gospodara!Planchet se osmjeli i skoči na Lubina, a kako je bio jak i okretan, odmah ga obori na zemlju te mu klekne na prsa.

225

- Učinite svoje, gospodaru! - reče Planchet. - Ja sam svoje već obavio.Videći to, plemić izvuče mač i baci se na d'Artagnana. Ali je imao posla s ozbiljnim protivnikom.U tri sekunde d'Artagnan mu zada tri udarca i pri svakom je rekao:- Jedan za Athosa!- Jedan za Porthosa!- Jedan za Aramisa!Poslije trećeg udarca plemić se stropoštao kao vreća.D'Artagnan pomisli da je mrtav, ili u najmanju ruku onesvi-ješten, ali u času kad je pružio ruku da ga pretraži, ranjenik, koji nije bio ispustio iz ruke mač, prikupi snagu i udari d'Artagnana vrhom oštrice u grudi.- A jedan za vas! - reče.- Jedan za mene. Najbolji za posljednjeg! - viknu d'Artagnan bijesno prikovavši ga uz tlo četvrtim udarcem mača u trbuh.Ovaj put plemić je zaklopio oči i onesvijestio se.180D'Artagnan pretraži džep u kojem je plemić imao dozvolu te je uzme. Bila je izdana na ime grofa Wardesa (Vard). Zatim baci posljednji pogled na tog lijepog mladića kojemu je bilo jedva dvadeset i pet godina i kojega ostavlja ovdje onesviještenog, a možda i mrtvog. D'Artagnan duboko uzdahne nad čudnom sudbinom koja tjera ljude da jedni druge uništavaju za račun onih koji su im tuđi i koji često ne znaju za njih čak ni da postoje.Ali iz tih razmišljanja ubrzo ga je trgnuo Lubin, koji je urlao i vikao iz sveg glasa tražeći pomoć.Planchet ga uhvati rukama za grlo i stisne svom svojom snagom.- Gospodine - reče d'Artagnanu - dok ga budem ovako držao, on neće vikati, siguran sam, ali kad ga pustim, vikat će ponovo. Prepoznao sam da je iz Normandije, a to su tvrdoglavi ljudi.I doista, ma kako ga Planchet gušio, Lubin je i dalje pokušavao vikati.- Stani! - reče d'Artagnan.

226

I on uze svoju maramu te mu začepi usta.- A sada ga vežimo uz jedno stablo - predloži Planchet. Ovo su savjesno izvršili. Zatim dovukoše grofa VVardesa iostaviše ga pokraj njegova sluge. I kako se počela spuštati noć, a oni su i vezanog i ranjenog ostavili nekoliko koraka dublje u šumi, bilo je očigledno da će morati ovdje ostati sve do idućeg dana.- A sada - reče d'Artagnan - idemo guverneru!- Ali vi ste ranjeni, čini mi se - reče Planchet.- Nije to ništa, treba da se bavimo hitnijim stvarima. Kasnije ćemo vidjeti šta je s mojom ranom. Uostalom, čini mi se da nije naročito opasna.I obojica se brzim koracima upute prema imanju uvaženog guvernera.Najavili su gospodina grofa Wardesa. D'Artagnana su uveli u kuću.- Imate dozvolu koju je potpisao kardinal? - upita guverner.- Imam, gospodine - odgovori d'Artagnan. - Evo je.- Da, da, ispravna je i ima dobru preporuku - reče guverner.- To je razumljivo - reče d'Artagnan. - Ja sam jedan od najvjernijih kardinalovih ljudi.- Čini se da Njegova preuzvišenost želi nekome onemogućiti da stigne u Englesku.- Jest, nekom d'Artagnanu, nekom plemiću iz Gaskonje koji je s tri prijatelja iz Pariza otputovao u namjeri da se dokopa Londona.- Da li ga osobno poznajete?- Koga?- Tog d'Artagnana.upita guverner.181- Odlično!- Dajte mi onda njegov lični opis.- Ništa lakše od toga.I d'Artagnan crtu po crtu opiše guverneru grofa Wardesa.- Da li ga tko prati? - upita guverner.- Jest! Sluga, kojemu je ime Lubin.

227

- Pazit ćemo na njih, i ako ih uhvatimo, Njegova preuzvišenost može biti sigurna da ćemo ih otpremiti u Pariz s dobrom pratnjom.- Ako tako učinite, gospodine guverneru - reče d'Artagnan - kardinal će vam biti veoma zahvalan.- Vi ćete ga vidjeti kad se vratite, gospodine grofe?- Bez ikakve sumnje.- Kažite mu, molim vas, da sam mu vjeran službenik!- Neću to zaboraviti.I guverner zadovoljan tim uvjeravanjem, potpiše putnicu te je vrati d'Artagnanu.D'Artagnan nije gubio vrijeme u bespotrebnim komplimentima; pozdravi guvernera, zahvali mu i ode.Kad su se našli napolju, on i Planchet opet potrčaše. U širokom krugu zaobiđoše šumarak i uđoše u grad na druga vrata.Brod je još uvijek bio spreman za polazak, a vlasnik je čekao u luci.- Što je? - upita on ugledavši d'Artagnana.- Evo moje dozvole s guvernerovim odobrenjem - odgovori ovaj.- A onaj drugi plemić?- On danas neće putovati - odgovori d'Artagnan - ali budite bez brige, ja ću vam platiti put za obojicu.- U tom slučaju hajdmo! - reče vlasnik broda.- Hajdmo! - ponovi d'Artagnan.I on zajedno s Planchetom skoči u čamac. Pet minuta kasnije bili su na brodu.Bio je već krajnji čas. Na pola milje od obale d'Artagnan ugleda nekakvo svjetlo i začuje pucanj.To je bio topovski pucanj koji je najavljivao zatvaranje luke.Sada je d'Artagnan imao vremena da se pozabavi svojom ranom. Na sreću, kao što je i pretpostavljao, ona nije bila osobito opasna. Vrh mača je dohvatio rebro i skliznuo pored kosti. Osim toga košulja mu se odmah prilijepila uz ranu te je tako isteklo jedva nekoliko kapi krvi.D'Artagnan je bio na smrt umoran. Postavili su mu strunjaču na palubu te on legne i zaspi.

228

Sutradan u zoru nalazili su se na tri do četiri milje od engleske obale. Vjetar je cijele noći bio slab i brod je plovio vrlo polako. U deset sati spustio je sidro u Doveru. U deset sati i pol d'Artagnan se iskrcao na englesko tlo.182Povikao je:- Napokon, evo me!Ali to nije bilo sve. Trebalo je stići u London. U Engleskoj poštanski promet bio je dosta živ. D'Artagnan i Planchet iznajme svaki jednog konja, a jedan poštanski momak jurio je pred njima. Za četiri sata stigli su pred vrata engleske prijestonice.D'Artagnan nije poznavao London i nije znao ni riječi engleski, ali je napisao ime vojvode od Buckinghama na komadiću papira pa su mu lako pokazali put do vojvodine palače.Vojvoda je bio u lovu u Windsoru, zajedno s kraljem.D'Artagnan potraži povjerljivog vojvodinog sobara koji je izvrsno govorio francuski jer je pratio vojvodu na svim njegovim putovanjima. Rekao mu je da je stigao iz Pariza i da se radi o životu i smrti pa bi trebalo da smjesta govori s vojvodom.Način na koji je d'Artagnan to govorio djelovao je uvjerljivo na Patricea (Patris), kako se zvao taj rninistrov sobar. On je dao da se osedlaju dva konja i prihvatio se da odvede d'Artagnana vojvodi. A što se tiče Plancheta, njega su skinuli s konja gotovo ukrućena od napora. Bio je na izmaku snaga. A d'Artagnan nije pokazivao umora, kao da je od čelika.Stigli su u dvorac gdje su doznali da se kralj i vojvoda od Buckinghama nalaze u lovu sa sokolima u močvarama udaljenim dvije ili tri milje.Za dvadeset minuta bili su na označenom mjestu. Uskoro Pa-trice začuje glas svoga gospodara koji je dozivao sokola.- Koga da najavim vojvodi? - upita Patrice.- Mladića koji ga je jedne večeri, na Novom mostu u Parizu, blizu »samarićanke«, napao.- Vrlo neobična preporuka!

229

- Vidjet ćete da vrijedi više nego bilo koja druga!Patrice potjera svoga konja, stigne vojvodu i javi mu riječima koje smo naveli da ga čeka glasnik.Buckingham se istog časa sjeti d'Artagnana, i pretpostavljajući da se u Francuskoj dogodilo nešto o čemu ga sada obavještavaju, on samo upita gdje je glasnik. Prepoznavši izdaleka gardijsku uniformu, on uzjaše konja i u kasu stigne do d'Artagnana. Patrice je iz pristojnosti ostao po strani.- Da se nije dogodila kakva nesreća kraljici? - uzvikne Buckingham iskazavši tim pitanjem sve svoje brige i ljubav.- Ne vjerujem! Ipak mislim da se nalazi u velikoj opasnosti iz koje je može izbaviti jedino Vaša milost.- Ja? - poviče Buckingham. - Bio bih presretan da joj mogu u čemu poslužiti! Govorite! Govorite!- Uzmite ovo pismo! - reče d'Artagnan.- Pismo! Od koga je ovo pismo?- Mislim da je od Njezina veličanstva.183- Od Njezina veličanstva! - reče Buckingham problijedjevši tako jako da je d'Artagnan pomislio da će mu pozliti.I on slomi pečat.- Tko je ovo prerezao? - upita vojvoda pokazujući d'Arta-gnanu mjesto gdje je pismo bilo prerezano.- Ah! - reče d'Artagnan. - To nisam ni vidio. To je učinio mač grofa de Wardesa koji me je ranio u trbuh.- Vi ste ranjeni? - upita Buokingham otvarajući pismo.- Nije ništa! - odgovori d'Artagnan. - Ogrebotina!- Bože moj, šta tu piše! - vikne vojvoda. - Patrice, ostani ovdje, ili bolje, nađi kralja ma gdje bio i kaži Njegovom veličanstvu da ga ponizno molim da mi oprosti, ali da zbog jedne izvanredno važne stvari moram smjesta otići u London. Dođite, gospodine, dođite!I obojica odjuriše kasom putem prema prijestolnici.<*£>tt

230

XXI GROFICA WINTER

lijelim putem vojvoda je nastojao doznati od d'Artagnana 'sto se dogodilo, i premda je bilo jasno da neće saznati mnogo, htio je barem čuti ono što d'Artagnan zna. Povezujući ono što je čuo iz mladićevih usta sa svojim vlastitim doživljajima i uspomenama, stvorio je sebi prilično jasnu sliku o situaciji što je bila nastala, a o čijoj je težini, pored ostalog, govorilo i kraljičino pismo, koliko je god bilo kratko i prilično neodređeno. Ali najviše ga je čudilo to što kardinal, mada mu je bilo toliko do toga da taj mladić ne stupi na tlo Engleske, nije uspio da ga zaustavi na putu. Videći dakle da vojvoda izražava čuđenje, d'Artagnan mu ispriča koje je sve mjere poduzeo i kako je, zahvaljujući odanosti trojice svojih prijatelja što ih je krvave ostavio na putu, uspio savladati sve neprilike i stići ovamo zadobivši tek jedan udarac mačem koji je prošao kroz kraljičino pismo, ali koji je gospodin Wardes tako skupo platio. D'Artagnan je sve to objašnjavao s najvećom jednostavnošću te ga je vojvoda s vremena na vrijeme začuđeno pogledavao, kao da ne može shvatiti da se iza lica koje još

231

ne pokazuje ni dvadeset godina krije toliko razboritosti i hrabrosti, toliko odanosti.Konji su jurili kao vjetar i za nekoliko minuta već su bili na vratima Londona. D'Artagnan je mislio da će vojvoda, pošto je ušao u grad, donekle usporiti svoga konja, ali nije bilo tako, nego je nastavio put najvećom brzinom ne obazirući se hoće li u toj jurnjavi oboriti kojeg prolaznika. I zaista, prolazeći Citvjem (Siti) dogodila su se dva-tri takva incidenta, ali se Buckingham nije ni osvrnuo da vidi što se dogodilo s onima koje je srušio. D'Artagnan je jurio za njim kroz vrisku koja je bila veoma nalik na proklinjanje.Ušavši u dvorište svoje palače, Buckingham skoči s konja i ne mareći šta će se dogoditi s njim, baci mu uzde na vrat i otrči prema stubištu. D'Artagnan učini to isto, ali pokazao je malo više razumijevanja za te plemenite životinje koje su mu se činile neobično vrijedne. Međutim umirio se kad je vidio kako su iz kuhinje i staja dotrčala tri ili četiri momka da bi konje odmah prihvatili.Vojvoda je išao tako brzo da ga je d'Artagnan jedva stizao. Prolazio je redom kroz salone namještene s otmjenošću o kakvoj ni najveći velikaši u Francuskoj nisu imali nikakve predodžbe.185Konačno stigne u spavaću sobu koja je bila pravo čudo od bogatstva i dobrog ukusa. U ložnici te sobe nalazila su se u zidu vrata koja je vojvoda otvorio malim zlatnim ključem što mu je visio o vratu na lancu, također zlatnom. Iz učtivosti, d'Artagnan je bio ostao po strani, ali ulazeći na ta vrata Buckingham se okrene te reče mladiću koji je oklijevao:- Dođite, i ako budete imali čast da vas Njezino veličanstvo primi, kažite kraljici što ste vidjeli!Ohrabren tim pozivom, d'Artagnan pođe za vojvodom koji za njim zatvori vrata.Tako se obojica nađu u maloj kapeli koja je sva bila tapetirana perzijskom svilom izvezenom zlatnim nitima i sjajno osvijetljena velikim brojem svijeća. Iznad neke vrsti oltara, a pod baldahinom od plava baršuna ukrašenog bijelim i crvenim perjem nalazio se portret Ane Austrijske u naravnoj veličini. Slika je bila tako vjerna da je

232

d'Artagnan uzviknuo od iznenađenja: učinilo mu se da će kraljica progovoriti.Na oltaru ispod portreta nalazila se kutija s dijamantnim resama.Vojvoda priđe oltaru, klekne kao što bi to učinio svećenik pred Kristom, a zatim otvori kutiju.- Uzmite! - reče Buckingham vadeći iz kutije odeblji zamo-tuljak. Bila je to plava traka koja se sva blistala od dijamanata.- Uzmite! - nastavi vojvoda. - To su te dragocjene rese! Bio sam se zakleo da će me s njima pokopati. Kraljica mi ih je dala, kraljica mi ih uzima. Njezina volja, kao i volja božja, neka se vrši u svemu!On zatim stade ljubiti jednu za drugom te rese od kojih se morao rastati. Odjednom užasno krikne.- Što je? - upita d'Artagnan uplašeno. - šta vam se dogodilo, milorde?- Sve je izgubljeno! - poviče Buckingham problijedjevši kao mrtvac. - Nedostaju dvije rese. Ima ih samo deset!- Da li ih je milord izgubio ili misli da su mu ukradene?- Ukrali su mi ih! - odgovori vojvoda. - To je učinio kardinal. Evo, pogledajte, trake na kojima su visile prerezane su škarama.- Kad bi milord mogao pretpostaviti tko ih je ukrao ... Možda ih ta osoba još ima kod sebe.- čekajte, čekajte! - poviče vojvoda. - Svega sam jedanput nosio te rese i to na kraljevom plesu u Windsoru prije osam dana. Grofica Winter (Vinter), s kojom sam bio u zavadi, približila mi se na tom plesu tražeći da se izmirimo, a to izmirenje nije bilo drugo već osveta ljubomorne žene. Od tog dana nisam je više vidio. Ta žena je kardinalov agent.186- Znači da on ima agente u cijelom svijetu! - uzvikne d'Artagnan.- 0, da! - reče Buckingham stisnuvši zube od bijesa. - Da, on je opasan neprijatelj. Međutim, za kada je zakazana ta zabava?- Za idući ponedjeljak.- Idući ponedjeljak! Još pet dana, to je više nego što nam treba. Patrice! - poviče vojvoda otvorivši vrata kapele. - Patrice!

233

Njegov se povjerljiv sobar pojavi.- Pošaljite mi mog zlatara i mog sekretara!Sobar, koji je bio navikao da sluša slijepo i bez prigovora, ode brzo i bez riječi.Ali premda je zlatar bio pozvan prvi, najprije se pojavi sekretar. To je bilo i razumljivo, jer je on živio u palači. Zatekao je Buckinghama kako sjedi za stolom u spavaćoj sobi i piše neka ■naređenja.- Gospodine Jackson (Džekson) - reče mu - odmah pođite lordu kancelaru i kažite mu da izvrši ova naređenja. Želim da budu objavljena ovog istog časa!- Ali, monsinjore, ako me lord kancelar upita za razloge koji su Vašu milost potakli na tako neobičnu mjeru, šta da mu kažem?- Da se meni to htjelo i da ja nikome ne moram polagati računa o svojoj volji!- Hoće li to biti i odgovor koji će on prenijeti Njegovom veličanstvu! - nastavi sekretar nasmjehnuvši se - ako Njegovo veličanstvo slučajno bude htjelo znati zašto nijedna lađa ne smije napustiti Veliku Britaniju?- Imate pravo, gospodine! - odgovori Buckingham. - U tom slučaju treba reći kralju da sam se odlučio za rat i da je ta mjera moj prvi neprijateljski akt prema Francuskoj.Sekretar se nakloni i izađe.- Sad ćemo s te strane biti mirni - reče Buckingham obrativši se d'Artagnanu. - Ako rese još nisu otišle u Francusku, one više neće stići prije vas.Kako to?- Zabranio sam izlazak svim brodovima koji se ovog časa nalaze u lukama Njegova veličanstva, i bez posebne dozvole niti jedan se neće usuditi podići sidro.D'Artagnan zaprepašteno pogleda tog čovjeka koji je svoju neograničenu moć, što je proizlazila iz povjerenja koje je kralj imao u njega, stavljao u službu svoje ljubavi. Po izrazu mladićeva lica Buckingham shvati njegove misli te se nasmije.

234

- Da, da - reče. - To je zato što je Ana Austrijska moja istinska kraljica. Na jednu njezinu riječ kdao bih svoju zemlju, izdao bih svoga kralja, izdao bih svoga boga! Ona me je zamolila da protestantima u La Rochelli ne pošaljem pomoć koju sam im bio obećao, i ja sam je poslušao. Porekao sam zadanu riječ, ali ne187smeta, jer sam se pokorio njezinoj želji. Nisam li bio obilno nagrađen zbog svoje poslušnosti? Zaključite sami! - Upravo toj poslušnosti dugujem njezin portret.D'Artagnan se čudio videei na kakvim tankim i nevidljivim nitima kadšto vise sudbina jednog naroda i život ljudi.Bio je obuzet dubokim razmišljanjem kadli uđe zlatar. Bio je Irac, i jedan od najsposobnijih ljudi u svojoj umjetnosti. Sam je priznavao da je radeći za vojvodu od Buckinghama zarađivao sto hiljada livra godišnje.- Gospodine O'Reillv (O'Rej) - reče mu vojvoda uvodeći ga u kapelu - pogledajte ove dijamantne rese i kažite mi koliko vrijedi svaka.Zlatar baci pogled na njihov elegantan oblik, procijeni jedno s drugim vrijednost dijamanata i bez kolebanja reče:- Svaki primjerak vrijedi hiljadu i pet stotina pistola, mi-lorde!- Koliko treba vremena da se izrade dvije rese poput ovih? Vidite da nedostaju dvije.- Osam dana, milorde!- Platit ću za svaku tri hiljade pistola, ali moram ih imati prekosutra.- Imat ćete ih, milorde!- Vi ste dragocjen čovjek, gospodine O'Reillv, ali to nije sve: ove rese ne smiju se nikome povjeriti; treba ih izraditi u ovoj palači.- To je nemoguće, milorde, jer nitko ih osim mene ne može izraditi, tako da se ne bi vidjela razlika između starih i novih.- Zato, dragi gospodine O'Reillv, od ovog ste časa moj zarobljenik. I kad biste sada htjeli izaći iz moje palače, ne biste mogli. Dakle, uzmite to na znanje. Kažite imena svojih pomoćnika koji će vam biti potrebni i označite koji alat treba da vam donesu.Zlatar je poznavao vojvodu, znao je da bi svaki prigovor bio uzaludan. On se dakle istog časa pomirio sa svojom sudbinom.

235

- Hoće li mi biti dopušteno da obavijestim svoju ženu? - upita on.- Dakako! Bit će vam dopušteno i da je vidite, dragi gospodine O'Reillv. Vaše zarobljeništvo bit će prijatno, budite u to uvjereni. I budući da svaka smetnja iziskuje odštetu, evo vam, povrh cijene koju ću platiti za dvije rese, bon na hiljadu pistola, da biste tako zaboravili neugodnost koju sam vam skrivio.D'Artagnan nije mogao doći k sebi od čuda promatrajući tog ministra, koji je po miloj volji raspolagao i ljudima i milijunima.A zlatar je napisao pismo svojoj ženi šaljući joj bon od hiljadu pistola i naredivši joj u pismu da mu odmah pošalje njegova najboljeg pomoćnika, potrebne dijamante, za koje je označio težinu i nazive, a isto tako i potreban alat.188Buckingham otprati majstora u sobu što je za njega bila određena i koja je već za pola sata pretvorena u pravu radionicu. Zatim je na svaka vrata postavio po jednog stražara koji nije smio dopustiti nikome da uđe, osim njegovu sobaru Patricu. Nije potrebno ni dodati da je zlataru O'Reillvju i njegovu pomoćniku bilo strogo zabranjeno da izlaze iz sobe, ma iz kakvog razloga.Pošto je sve to uredio, vojvoda se vrati d'Artagnanu.- A sada, mladi prijatelju - reče mu Engleska pripada nama dvojici, što želite?- Krevet! - odgovori d'Artagnan. - U ovom času jedino mi je to potrebno.Buckingham odredi za d'Artagnana sobu koja se nalazila pokraj njegove. Htio je da mladića drži kraj sebe, ali ne zato što ne bi imao povjerenja u njega, već da bi s njim neprekidno razgovarao o kraljici.Jedan sat poslije toga objavljena je u Londonu naredba da se ne dopušta odlazak nijednom brodu s tovarom za Francusku, pa ni poštanskim brodovima. Svima se činilo da je između dviju kraljevina došlo do objave rata.Prekosutrašnjeg dana u jedanaest sati dvije dijamantne rese bile su gotove, i tako su savršeno bile izvedene, toliko su bile slične starim resama, da Buckingham nije mogao razlikovati jedne od drugih, a i

236

najbolji stručnjak za ovakve poslove bio bi se našao pred istom zagonetkom kao i on.Odmah je naredio da pozovu d'Artagnana.- Evo - rekao mu je - to su dijamantne rese po koje ste došli; budite mi svjedokom da sam učinio sve što ljudska moć može učiniti.- Budite bez brige, milorde, reći ću što sam vidio, ali zar će mi Vaša milost dati rese bez kutije?- Kutija bi vam samo smetala. Osim toga ona je za mene utoliko dragocjenija što mi jedino ona i ostaje. Reći ćete da je čuvam.- Prenijet ću vašu poruku, milorde, od riječi do riječi!- A sada - reče Buckingham pogledavši prodorno mladića - kako da vam se odužim?D'Artagnan pocrveni kao paprika. Vidio je da vojvoda traži načina da mu nešto da, a misao da će krv njegovih drugova i njegova vlastita biti plaćene engleskim zlatom, učinila mu se odvratnom.- Da se razumijemo, milorde - odgovori d'Artagnan - i odmjerimo stvari unaprijed, kako ne bi bilo nesporazuma. Ja sam u službi francuskog kralja i kraljice, a gardist sam u četi gospodina des Essartsa koji je, kao i njegov šurjak gospodin de Treville, posebno privržen Njihovim veličanstvima. Dakle, sve što sam učinio, učinio sam za kraljicu, a ne za Vašu milost. A osim toga, možda189ne bih bio ništa ni učinio da nisam nastojao ugoditi jednoj dami koja je meni ono što je vama kraljica.- Da - reče vojvoda smiješeći se - čini mi se da čak poznajem tu osobu. To je ...- Milorde, ja joj nisam spomenuo ime! - prekine mladić živo.- Istina je - reče vojvoda. - Dakle toj osobi moram zahvaliti vašu požrtvovnost?- Tako je, milorde, jer upravo sada kada je u pitanju rat, moram priznati da u Vašoj milosti vidim samo Engleza i prema tome neprijatelja kojega bih mnogo radije sreo na bojnom polju nego u vindzorskom parku ili u hodnioima Louvrea. Ali to me, uostalom, neće spriječiti da izvršim do kraja svoj zadatak, pa i da poginem izvršavajući ga, bude li potrebno. Ali želim ponovo reći Vašoj

237

milosti da mi nema što zahvaljivati za ono što sam pri ovom našem drugom susretu učinio zbog sebe, kao ni za ono što sam učinio zbog nje pri prvom susretu.- Mi kažemo: ponosan kao Škot - promrmlja Buckingham.- A mi: ponosan kao Gaskonjac - odgovori d'Artagnan. - Gaskonjci su francuski Škoti.D'Artagnan pozdravi vojvodu i htjede otići.- Dakle vi hoćete otići samo tako? Ali na koji način? Čime?- Jest, imate pravo!- Bogami, Francuzi kao da ne znaju za prepreke!- Zaboravio sam da je Engleska otok i da ste vi na njemu kralj.- Pođite u luku, potražite brik »Sund«, dajte kapetanu ovo pismo i on će vas prevesti u jednu malu francusku luku gdje vas sigurno ne čekaju i u kojoj obično pristaju samo ribarski brodovi.- Koja je to luka?- Saint-Valery (Sen Valeri)! Ali slušajte me: kad se tamo iskrcate, pođite u krčmu koja nema ni imena ni cimera nad vratima: to je vrlo loša krčma, prava mornarska jazbina; uostalom, nećete se zabuniti, jer tamo i nema drugih krčmi.- A zatim?- Potražit ćete krčmara i reći ćete mu: »Fonvard«.- A što to znači?- To je lozinka. On će vam dati potpuno osedlana konja i pokazat će vam put kojim treba da idete. Tako ćete na tom putu naći još četiri takve stanice. Ako hoćete, u svakoj od njih možete ostaviti svoju adresu, i sva četiri konja koja ćete putem izmijeniti doći će za vama u Pariz. Dva već poznajete i čini mi se da su vam se svidjeli kao dobrom poznavaocu konja. To su ona dva konja na kojima smo nas dvojica jahali. Oslonite se na mene, druga dva konja nisu slabija od ovih. Sva četiri opremljena su za rat. Ma koliko bili ponosni, nećete odbiti da za sebe uzmete jednog, a ostala190tri da date svojim drugovima. Uostalom, poslužit će vam za rat protiv nas. Cilj opravdava sredstvo, kažu Francuzi; zar ne?

238

- U redu, milorde, prihvaćam! - reče d'Artagnan. - I ako bog bude htio, mi ćemo se dobro poslužiti vašim darom.- A sada, dajte mi ruku, mladiću. Možda ćemo se uskoro sresti na bojnom polju. Ali u međuvremenu, rastat ćemo se kao dobri prijatelji, ja se barem nadam.- Da, milorde, ali u nadi da ćemo uskoro postati neprijatelji!- Budite bez brige, to vam obećaj em!- Držim vas za riječ, milorde!D'Artagnan pozdravi vojvodu i brzo pođe prema vratima.Preko puta londonske kule nađe označeni brod, dade pismo kapetanu koji ga je kod guvernera luke ovjerio i koji brzo izvrši sve pripreme za odlazak.U luci čekalo je pedeset brodova spremnih da dignu sidro.Kad su prolazili pokraj jednog od tih brodova, d'Artagnanu se pričini da se na njemu nalazi žena iz Meunga, ona koju je nepoznati plemić nazvao »miladv« i koja mu se bila učinila tako lijepom. Međutim zbog jake riječne struje i povoljnog vjetra, njegov je brod tako brzo plovio, da je tu ženu začas izgubio iz vida.Sutradan oko devet sati izjutra pristali su u Saint-Valeryju.Istog časa d'Artagnan se uputi u krčmu koju mu je vojvoda označio. Otkrio ju je po galami što je iz nje dopirala: govorilo se o ratu između Engleske i Francuske kao o nečem vrlo skorom i neizbježnom. Veseli mornari obilno su se gostili.Probivši se kroz gomilu, d'Artagnan priđe gostioničaru i izgovori lozinku »Forvvard«. Gostioničar mu odmah dade znak da pođe za njim te oni izađu na vrata što su vodila u dvorište. Zatim ga odvede u staju gdje ga je čekao osedlani konj i upita ga da li mu još štogod treba.- Treba da mi pokažete put kojim moram krenuti - reče d'Artagnan.- Pođite odavde u Blangv (Blanži), a iz Blangvja u Neuf-chatel (Nefšatel). U Neufchatelu javite se u krčmi »K zlatnoj rešetki«, kažite gostioničaru lozinku i naći ćete kao i ovdje osedlana konja.- Jesam li vam što dužan? - upita d'Artagnan.

239

- Sve je plaćeno - reče gostioničar. - Idite, dakle, i neka vas bog čuva!- Amen! - odgovori mladić pojurivši u kasu. Četiri sata poslije toga bio je u Neufchatelu.Tačno se pridržavao primljenih uputa. U Neufchatelu, kao i u Saint-Valeriju, nađe osedlana konja koji ga je čekao. Htio je prenijeti pištolje sa sedla sa kojega je sjahao na sedlo na koje je trebalo da uz jaše, ali tamo su se već nalazili slični pištolji.- Vaša adresa u Parizu?191- Palača garde, četa gospodina des Essartsa.- U redu - odgovori gostioničar.- Kojim putem treba da idem? - upita zatim d'Artagnan.- Cestom za Rouen, ali grad ostavite na desno. Kod malog sela Ecouis (Ekui) zaustavite se, a tamo je samo jedna krčma: »K francuskoj škudi«. Nemojte je cijeniti prema onome kako ona izgleda. U staji će vas čekati konj koji vrijedi koliko i ovaj.- Ista lozinka?- Ista!- Zbogom, gazda!- Sretan put, plemiću! Treba li vam još štogod? D'Artagnan dade glavom znak da mu ništa nije potrebno teodjuri. U Ecouisu ponovi se isti prizor. On i ovdje ostavi svoju adresu i istom brzinom nastavi put prema Pontoiseu (Pontoaz), gdje je posljednji put promijenio konja te je u devet sati u najbržem kasu ušao u dvorište palače gospodina de Trevillea.Bio je prevalio blizu šezdeset milja za svega dvanaest sati.Gospodin de Treville primio ga je kao da su se rastali toga istog jutra. Jedino mu je stisnuo ruku malo čvršće nego obično.Obavijestio ga je da se četa gospodina des Essartsa nalazi na straži u Louvreu te da se može javiti tamo na dužnost.

240

XXII MERLEZONSKI PLESI

| utradan se u Parizu ni o čemu drugom nije govorilo nego o zabavi koju gospoda gradski vijećnici priređuju u čast kralja i kraljice. Na toj zabavi Njihova veličanstva otplesat će čuveni marlezonski ples, najmiliji kraljev ples.Zapravo, u gradskoj su vijećnici već osam dana pripremali sve što je bilo potrebno za tu svečanost. Gradski stolar podigao je tribine za pozvane dame, gradski nabavljač postavio je u dvorane dvije stotine buktinja od bijelog voska, što je za ono doba bio nečuveni raskoš. Napokon, pozvano je dvadeset svirača kojima je obećana dvostruko veća nagrada no obično, ali pod uvjetom, kako se tvrdilo, da sviraju cijelu noć.U deset sati izjutra gospodin de La Coste (La Kost), zastavnik kraljeve garde, zajedno sa dva podoficira i s više strijelaca, došao je gradskom pisaru Clementu (Kleman) i preuzeo od njega ključeve svih dvorana i ureda u vijećnici. Na svakom ključu bila je privezana cedulja, da bi se znalo koja vrata otvara koji ključ. Od tog časa

241

gospodin La Coste imao je zadatak da čuva sva vrata i sve ulaze u zgradu.U jedanaest sati došao je gardijski kapetan Duhallier (Dialie) sa pedeset strijelaca koji se u gradskoj vijećnici odmah rasporede zauzevši svoja mjesta na pojedinim vratima.U tri sata stigle su dvije čete gardista, jedna francuska a druga švicarska. Četa francuskih gardista bila je sastavljena napola od gardista gospodina Duhalliera a na pola od ljudi pod zapovjedništvom gospodina Essartsa.U šest sati uveče počeli su stizati uzvanici. Kako su ulazili tako bi ih vodili u veliku dvoranu i smještali na pripremljene tribine.U devet sati stigla je supruga prvog predsjednika pariške skupštine. Budući da je ona bila nakon kraljice najvažnija ličnost na svečanosti, nju su dočekala gospoda gradski vijećnici te su je smjestili u ložu nasuprot onoj koja je bila određena za kraljicu.U deset sati počeli su pripremati za kralja zakusku sa slatkim od voća. Servirat će je u maloj dvorani što se nalazila na strani crkve Saint-Jean (Sen Žan).13 Tri mušketira I193U ponoć začulo se snažno klicanje. To je dolazio kralj. Dolazio je ulicama koje su iz Louvrea vodile u gradsku vijećnicu i koje su bile krasno osvijetljene raznobojnim lanternama.Gospoda gradski vijećnici u svojim suknenim odijelima i u pratnji šestorice gradskih stražara sa svijećnjacima u ruci odmah pođoše u susret kralju te ga sretnu na stepenicama gdje ga predsjednik gradske općine pozdravi dobrodošlicom. Na tu dobrodošlicu kralj odgovori izvinjavajući se što je došao tako kasno, ali krivnju je bacio na gospodina kardinala koji ga je sve do jedanaest sati zadržao u razgovorima o državnim poslovima.Njegovo veličanstvo, koje je bilo svečano odjeveno, pratili su Nj. K. V. Gospodin1, zatim grof de Soissons (Soason), veliki prior, vojvoda de Longueville (Longvil), vojvoda d'Elbeuf (Elbef), grof d'Harcourt (Arkur), grof La Roche Guyon (La Roš Gijon), gospodin de

242

Liancourt (Linkur), gospodin de Baradas (Barada), grof de Cramail (Kramej) i vitez de Souverav (Suverej).Svi su primijetili da je kralj tužan i zabrinut.Za kralja bio je pripremljen kabinet, a drugi kabinet bio je namijenjen Gospodinu. U svakom od tih kabineta nalazila se odjeća za maskiranje. To isto bilo je pripremljeno za kraljicu i za gospođu suprugu predsjednika pariške skupštine. Gospoda i gospođe iz pratnje Njihovih veličanstava morali su se oblačiti dvojica po dvojica, odnosno dvije po dvije u sobama koje su u tu svrhu bile pripremljene.Prije no što će ući u kabinet, kralj zamoli da mu jave čim stigne kardinal.Pola sata poslije kraljeva dolaska razleglo se novo klicanje,. a najavljivalo je dolazak kraljice. Gradski vijećnici učinili su isto što i prije prigodom kraljeva dolaska: u pratnji svojih stražara pošli su pred svoju visoku gošću.Kraljica uđe u dvoranu. Svi su opazili da je i ona tužna kao i kralj, a naročito da je umorna.U času kad je ulazila podigao se zastor na nekoj maloj tribini što je dotad bila zastrta. Svi su ugledali blijedo kardinalovo lice. Bio je odjeven kao španjolski vitez, a njegov se pogled odmah zaustavi na kraljici. Na usnama mu se odjednom pojavi osmijeh okrutne radosti: kraljica nije imala dijamantnih resa!Kraljica je nekoliko časaka primala pozdrave gospode vijećnika i odgovarala je na pozdrave gospođa.Odjednom se kralj i kardinal pojave na jednim vratima dvorane. Kardinal je kralju nešto šaptao, a kralj je bio vrlo blijed.Kralj se probije kroz masu i bez maske, s jedva vezanim gajtanima na dolami, priđe kraljici, te joj uznemireno reče:- Gospođo, molim vas lijepo, zašto nemate svojih dijamantnih resa kad znate da bi mi bilo drago vidjeti ih?Titula kraljeva brata.194

243

Kraljica pogleda oko sebe i spazi iza kraljevih leđa kardinala kako se satanski smiješi.- Sire! - odgovori kraljica uznemirenim glasom. - Nemam ih, jer se bojim da im se među ovolikom množinom ljudi štogod ne dogodi.- Nemate pravo, gospođo! Ja sam vam ih darovao zato da se njima kitite. Kažem vam, nemate pravo!Kraljev je glas drhtao od srdžbe. Svi su začuđeno gledali i slušali premda nisu razumjeli što se događa.- Sire - reče kraljica - mogu poslati po njih u Louvre, pa će želja Vašeg veličanstva biti ispunjena.- Učinite to, učinite to, gospođo, i to odmah, jer za jedan sat počinje ples!Kraljica se pokloni u znak pokoravanja i pođe s damama koje su je imale otpratiti u njezin kabinet.Kralj također pođe u svoj kabinet.U dvorani je za trenutak bila zavladala zabuna.Svi su primijetili da se između kralja i kraljice nešto dogodilo, ali je njihov razgovor bio tako tih da ga nitko nije mogao čuti, pogotovu zato što se svatko iz poštovanja bio udaljio od njih za nekoliko koraka. Svirači su svirali svom snagom, ali nitko ih nije slušao.Kralj je prvi izašao iz kabineta. Bio je u veoma elegantnom lovačkom odijelu, a Gospodin i drugi velikaši iz pratnje bili su odjeveni kao i on. To je bilo odijelo koje je kralj najradije oblačio, a tako odjeven on je uistinu izgledao kao prvi plemić svoje kraljevine.Kardinal pristupi kralju i dade mu jednu kutiju. Kralj je otvori i nađe u njoj dvije dijamantne rese.- Što to znači? - upita kardinala.- Ništa - odgovori ovaj - samo ako kraljica ima rese, u što sumnjam, izbrojite ih, sire, i ako ih bude imala samo deset, upitajte Njezino veličanstvo tko joj je mogao ukrasti ove dvije ovdje.Kralj pogleda kardinala kao da ga želi nešto upitati, ali nije imao vremena da ga bilo što upita: u dvorani se odjednom prolomi poklik divljenja. Ako je kralj izgledao kao prvi plemić u svojoj kraljevini, kraljica je nesumnjivo bila najljepša žena u Francuskoj.

244

Istina je da joj je lovačka haljina izvrsno pristajala. Imala je šešir s plavim perjem, ogrtač od biserno sivog baršuna s briljantnim kopčama i suknju od plavog satena izvezenu srebrom. Na lijevom ramenu blistale su joj dijamantne rese pričvršćene o uzao koji je bio iste boje kao perje i suknja.Kralj uzdrhta od veselja, a kardinal od srdžbe. Međutim, kako je bio daleko od kraljice, nije mogao izbrojiti rese. Kraljica ih je, dakle, imala! Samo, da li ih je imala deset ili dvanaest?195U tom trenutku svirači dadoše znak za ples. Kralj priđe gospođi supruzi predsjednika pariške gradske skupštine s kojom je on morao plesati, a Gospodin dođe po kraljicu. Oni zazumu svoja mjesta i ples započne.Kralj je izvodio svoje figure nasuprot kraljici, i svaki put kad bi prošao pokraj nje, piljio bi u njezine rese nestrpljiv da sazna koliko ih ima. Hladan znoj oblijevao je kardinalovo čelo.Ples je trajao jedan sat. Sastojao se od šesnaest dijelova.Svršetak plesa pozdravljen je pljeskom cijele dvorane. Svaki plesač vodio je svoju damu na njezino mjesto, ali kralj je iskoristio privilegij što ga je imao te je svoju ostavio na mjestu gdje su plesali.Žurno se uputio prema kraljici.- Zahvaljujem vam, gospođo - reče joj - na uviđavnosti što ste je pokazali prema mojim željama, ali čini mi se da vam nedostaju dvije rese te sam vam ih donio.Na te riječi on joj pruži dvije rese što ih je dobio od kardinala.- Kako, Sire! - uzvikne mlada kraljica glumeći iznenađenje. - Zar mi poklanjate još dvije? Ali u tom slučaju imat ću ih četrnaest!I zaista, kralj izbroji rese te se uvjeri da ih na ramenu Njezina veličanstva ima dvanaest. Kralj dozove kardinala.- što ovo znači, gospodine kardinale? - upita ga strogim glasom.- To znači, Sire - odgovori kardinal - da sam želio pokloniti Njezinom veličanstvu ove dvije rese, ali budući da se nisam usudio da to sam učinim, izabrao sam ovakav način.- I to više sam zahvalna Vašoj preuzvišenosti - odgovori Ana Austrijska sa smiješkom koji je dokazivao da je ta vješta ljubaznost

245

nije obmanula - jer sam sigurna da vas ove dvije rese same stoje onoliko koliko je Njegovo veličanstvo platilo za svih dvanaest.A zatim, pozdravivši kralja i kardinala, kraljica pođe u kabinet gdje se bila obukla i gdje se morala presvući.Pažnja koju smo na početku ovoga poglavlja morali posvetiti visokim ličnostima, odvojila nas je načas od onoga kome je Ana Austrijska dugovala svoju nečuvenu pobjedu nad kardinalom i koji je nezapažen, nepoznat i izgubljen među svjetinom što se tiskala na jednim vratima, gledao odande prizor što su ga razumjele samo četiri osobe: kralj, kraljica, Njegova preuzvišenost i on.Kraljica je ušla u svoj kabinet, a d'Artagnan se pripremao za odlazak. Međutim u tom času on osjeti da mu je netko lagano dodirnuo rame. Okrene se i spazi neku mladu ženu koja mu dade znak da pođe za njom. Ženino lice bilo je pokriveno krinkom od crnog baršuna, ali usprkos toj mjeri opreza, koja je uostalom pre-196duzeta zbog drugih a ne zbog njega, on je začas prepoznao svoga uobičajenog vodiča, okretnu i duhovitu gospođu Bonacieux.Dan prije toga jedva su se i vidjeli, i to kod švicarskog gardista Germaina (Žermena), kamo ju je d'Artagnan bio pozvao. Njezina žurba da što prije javi kraljici izvanrednu novost o sretnu povratku glasnika bila je uzrokom što je ovo dvoje zaljubljenih izmijenilo jedva nekoliko riječi. D'Artagnan pođe dakle za gospođom Bonacieux obuzet dvostrukim osjećajem, ljubavlju i radozna-lošću. Cijelim putem, a osobito kad su hodnici kojima su prolazili postali pusti, d'Artagnan je pokušavao zaustaviti mladu ženu, privuci je k sebi, gledati je pa makar i jedan trenutak, ali je ona živahna kao ptica, uvijek izmicala iz njegovih ruku, a kad je htio progovoriti, ona je stavila prst na usta tako divnom zapovjednom gestom da je on shvatio da se nalazi pod vlašću sile kojoj se mora slijepo pokoravati i koja mu ne dopušta da se i najmanje na to požali. Napokon, poslije jedne ili dvije minute hodanja i skretanja, gospođa Bonacieux otvori jedna vrata i uvede mladića u neki posve mračan kabinet. Tamo mu opet dade znak da šuti. Ona zatim otvori druga vrata, što su bila

246

skrivena iza tapiserije. Iz susjedne sobe prodre živ mlaz svjetla, i gospođa Bonacieux nestane.D'Artagnan osta načas nepomičan pitajući se gdje se to nalazi. Međutim svjetlo koje je prodiralo iz susjedne sobe, topao i mirisav zrak što je dopirao sve do njega, razgovor između dvije ili tri žene, riječ »Veličanstvo« izgovorena više puta, sve ga je to odmah navelo na zaključak da se nalazi u prostoriji pokraj one gdje je kraljica.Mladić je stajao u mraku i čekao.Kraljica je bila vesela i sretna, što je djelovalo kao iznenađenje za sve koji su je okruživali, jer su bili navikli da je vide gotovo uvijek zabrinutu. Izjavila je da je sretna zbog vrlo prijatne svečanosti i zbog zadovoljstva što joj ga je pružio ples, a kako nije dopušteno proturječiti jednoj kraljici, smiješila se ona ili plakala, svi su se zadovoljavali time da hvale uljudnost i susretljivost gospode vijećnika grada Pariza.Premda d'Artagnan nije poznavao kraljicu, on ipak prepozna njezin glas među ostalima, i to najprije po laganom stranom naglasku, a zatim po onom izrazu nadmoćnosti koji je posve prirodan za riječi vladara, čuo je kako se ona približuje i udaljuje od tih otvorenih vrata, a dva ili tri puta vidio je čak kako sjena neke osobe zaklanja svjetlo.Naposljetku se kroz tapiseriju ispruži divno oblikovana i prekrasno bijela ruka. D'Artagnan shvati da je to nagrada za njega te se baci na koljena, dohvati tu ruku približivši joj s poštovanjem svoje usne. Zatim se ta ruka povuče ostavivši u njegovim rukama sitan predmet. D'Artagnan odmah razabere da je to prsten. U istom času vrata se zatvore i on se nađe u potpunom mraku.197D'Artagnan stavi prsten na ruku i ponovo stane čekati, jer je bilo očito da još nije sve svršeno. Poslije nagrade za svoju odanost trebalo je da bude nagrađen za svoju ljubav. Uostalom, ples je bio završen, ali zabava je tek počela. U tri sata imala je biti večera, a sat na tornju crkve Saint-Jean bio je već prije nekog vremena izbio dva sata i tri četvrt.

247

Zaista, u susjednoj sobi postepeno su se glasovi stisavali, a zatim se čulo kako se udaljuju. Napokon se otvore vrata kabineta u kojem je d'Artagnan čekao i uđe gospođa Bonacieux.- Konačno, vi ste! - uzvikne d'Artagnan.__ Šutite! - reče mlada žena prislonivši svoju ruku na mladićeve usne. - šutite i otiđite otkuda ste došli!- Ali gdje ću vas i kad ću vas opet vidjeti? - upita d'Artagnan.- To ćete saznati iz pisma što ćete ga naći kad se vratite u svoj stan. A sada idite, idite!Na te riječi ona otvori vrata što vode u hodnik i gurne d'Ar-tagnana iz kabineta.D'Artagnan posluša kao dijete, bez otpora i bez ikakva prigovora, što dokazuje da je uistinu bio veoma zaljubljen.

XXIIISASTANAK

• Artagnan se vratio kući trčeći, i premda je već bilo više od tri sata izjutra, a uz to je morao proći kroz najgori pariški kvart, na putu do kuće on ipak nije imao nikakva neugodnog susreta.Vrata svog hodnika našao je odškrinuta. Popne se stepenicama i pokuca tiho i na način koji je bio ugovoren između njega i njegova lakeja. Dva sata prije toga on je Placheta otpremio iz gradske vijećnice naredivši mu da ga čeka kod kuće, i sada mu je sluga otvorio vrata.- Je li tko donio kakvo pismo za mene? - upita nestrpljivo d'Artagnan.

248

- Nitko, gospodine, nije donio pismo - odgovori Planchet - ali ovdje je jedno pismo koje je samo stiglo.- Što hoćeš time reći, glupane?- Htio sam vam reći ovo: premda je ključ vašeg stana bio u mom džepu i premda ga ni na trenutak nisam vadio iz njega, ipak sam u vašoj sobi na stolu, na zelenu pokrivaču, našao jedno pismo.- Gdje je pismo?- Ostavio sam ga tamo gdje je bilo, gospodine! Nije uopće običaj da pisma na ovaj način ulaze u stanove. Da je još prozor bio otvoren, ili samo odškrinut, ne bih ništa rekao. Međutim, nije bilo tako, nego je sve bilo čvrsto zatvoreno. Gospodine, čuvajte se, jer je posve sigurno da to nisu čisti poslovi.U međuvremenu d'Artagnan je odjurio u sobu gdje se nalazilo pismo. Pismo je napisala gospođa Bonacieux, a glasilo je:»Netko vam mora izraziti i prenijeti srdačnu zahvalnost. Budite večeras u deset sati u Saint-Cloudu (Sen Klu) preko puta paviljona koji se nalazi na uglu kuće gospodina d'Estreesa (Estre).«C. B.Čitajući ovo pismo d'Artagnan je osjećao kako mu se srce nadima i steže od onog slatkog grča koji muči i usrećuje zaljubljene.To je bilo prvo ljubavno pismo što ga je ikad primio, to je bio prvi ljubavni sastanak koji mu je zakazan. Njegovo srce ispunilo se tolikim ljubavnim pijanstvom da je gotovo klonulo na samom pragu onog zemaljskog raja što se zove ljubav.199- No, dobro, gospodine! - reče Planchet, koji je vidio kako mu je gospodar čas blijed, čas crven u licu. - No, dobro! Zar ne da sam pogodio da se radi o nekoj neugodnoj stvari?- Varaš se, Planchet! - odgovori d'Artagnan. - A kao dokaz da si se prevario evo ti jedna škuda pa se napij u moje zdravlje.- Zahvaljujem vam, gospodine, na škudi koju mi dajete i obe-ćajem vam da ou tačno izvršiti vaše uputstvo. Ali ipak pisma koja na ovaj način ulaze u zatvorenu kuću...- Padaju s neba, prijatelju, padaju s neba!- Dakle, gospodin je zadovoljan? - upita Planchet.

249

- Dragi Planchet, ja sam najsretniji čovjek na svijetu!- A mogu li se ja okoristiti gospodinovom srećom pa otići spavati?- Da, idi!- Neka sve blagodati neba padnu na gospodina, ali to ipak ne znači da ovo pismo...I Planchet ode kimajući glavom i izražavajući sumnju koju ni d'Artagnanova darežljivost nije mogla potpuno ukloniti.Ostavši sam, d'Artagnan je čitao i prečitavao svoje pismo, a zatim je dvadeset puta poljubio retke što ih je ispisala ruka njegove lijepe gospođe. Napokon legne i zaspi snivajući divne sne.Ustao je u sedam sati izjutra i zovnuo Plancheta koji na drugi poziv otvori vrata. Na licu mu se još odražavala sinoćnja zabrinutost.- Planchet - reče mu d'Artagnan - ja sada izlazim i možda se cijelog dana neću vraćati. Ti si slobodan do sedam sati uveče. Međutim, u sedam sati uveče budi spreman sa dva konja.- No! - reče Planchet. - čini se da ćemo opet otići nekud gdje treba nositi glavu u torbi.- Uzet ćeš svoju pušku i pištolje.- Evo, vidite da sam imao pravo! - poviče Planchet. - Bio sam siguran, prokleto pismo!- Ali umiri se, glupane, radi se o običnom izletu!- Da, kao ono veselo putovanje neki dan kad je po nama pljuštila tanad kao kiša i kad su pred nama nicale stupice!- Uostalom, ako se bojite, gospodine Planchet - odgovori d'Artagnan - ići ću bez vas. Volim putovati sam nego sa suputnikom koji dršće od straha.- Gospodin me vrijeđa - reče Planchet. - Međutim, čini mi se da me je vidio na djelu.- Da, ali kao da si svu svoju hrabrost utrošio odjednom.- Gospodin će se uvjeriti prvom prilikom da mi je još ostalo hrabrosti. Samo molim gospodina da je previše ne rasipa, ako želi da je zadugo imam.- A bi li večeras mogao utrošiti stanovitu količinu?- Nadam se da bih.

250

200- Dobro. Računam na tebe!- U sedam sati bit ću spreman. Samo mi se čini da u gardijskoj staji gospodin nema nego jednog konja.- Možda u ovom trenutku imam samo jednoga, ali večeras bit će ih četiri.- čini se da je naše putovanje bilo putovanje radi nabavke konja.- Tako je - reče d'Artagnan.I odgovarajućom gestom još jednom upozori Plancheta da učini kako mu je rekao, a zatim izađe.Na vratima je stajao gospodin Bonacieux.D'Artagnan je odlučio da prođe pokraj poštovanog trgovca bez riječi, ali ovaj ga tako umiljato i dobrohotno pozdravi da je svog stanara ne samo prisilio da mu uzvrati pozdrav nego i da zastane s njim u razgovoru.Uostalom, kako da ne pokažete nešto naklonosti prema čovjeku čija vam je žena te večeri zakazala sastanak u Saint-Cloudu, preko puta paviljona gospodina d'Estrćesa! D'Artagnan mu pristupi naj-prijaznije što je mogao.Kao što je i prirodno, poveo se razgovor o tome kako je taj jadni čovjek bio u zatvoru. Gospodin Bonacieux nije znao da je d'Artagnan čuo njegov razgovor s neznancem iz Meunga, pa je svome mladom stanaru stao pričati o tome kako ga ono čudovište od gospodina de Laffemasa (Lafema) progoni. U toku cijelog razgovora Bonacieux je o tom čovjeku govorio kao o kardinalovu krvniku i raspredao je naširoko o Bastilji, o svome tamnovanju, o samicama, o podrumskim prozorima, o rešetkama, o spravama za mučenje.D'Artagnan ga sasluša s primjernom uslužnošću, a kad je završio, reče mu:- A znate li tko je oteo gospođu Bonacieux? Sjećam se da upravo toj neugodnoj okolnosti moram zahvaliti što sam imao čast upoznati vas.- Ah - reče gospodin Bonacieux - to mi uopće nisu htjeli reći, a i moja se žena također klela svime što joj je najsvetije da ni ona ne zna. Ali što je bilo s vama ovih proteklih dana? - upita Bonacieux

251

neobično prostodušno. - Nisam viđao ni vas, ni vaše prijatelje, i sigurno niste na pariškim pločnicima pokupili svu onu prašinu koju je Planchet jučer skinuo s vaših čizama. Tako barem mislim.- Imate pravo, dragi gospodine Bonacieux, ja i moji prijatelji bili smo na putu.- Daleko?- Bože moj, ne tako daleko, samo nekih četrdesetak milja. Otpratili smo gospodina Athosa u toplice Forges. Moji prijatelji su tamo i ostali.201- A vi ste se vratili, zar ne? - nastavi Bonacieux lukavim izrazom lica. - Tako lijep momak kao što ste vi dobiva dugačak dopust od svoje gospođe, i netko nas je nestrpljivo očekivao u Parizu, zar ne?- Bogami, priznajem! - reče mladić smijući se. - I nije mi ni teško priznati, dragi gospodine Bonacieux, jer vidim da se pred vama ne može ništa sakriti. Da, netko me je ovdje čekao, i to vrlo nestrpljivo, moram vam reći.Laka sjenka prijeđe preko Bonacieuxova čela, ali tako laka da je d'Artagnan nije ni opazio.- I bit ćemo nagrađeni zbog tako brzog povratka? - nastavi trgovac s jedva primjetnim uzbuđenjem u glasu koje d'Artagnan također nije zapazio.- A vi se dakle pravite svecem! - reče d'Artagnan smijući se.- Nisam vam zato rekao - odgovori Bonacieux - već zato da znam hoćemo li se večeras kasno vratiti kući.- Zašto me to pitate, dragi gazda? Zar me namjeravate čekati?- Ne to, nego poslije mog hapšenja i otkako su me pokrali, uplašim se svaki put kad se otvore vrata, a osobito noću. Zaista, što se može! Nisam ja vojnik!- No, dobro, nemojte se uplašiti ako se vratim u jedan sat, u dva ili tri sata izjutra! Ako se uopće ne vratim, također se nemojte uplašiti.- Sada je Bonacieux tako problijedio da je d'Artagnan morao to zapaziti. Cak ga je upitao što mu je.- Ništa, ništa! - odgovori Bonacieux. - Poslije mojih nesreća odjednom mi se dogodi da osjetim malaksalost. Sada sam osjetio da

252

su mi kroz tijelo prošli trnci. Nemojte se na to obazirati, vi koji nemate drugog posla već da se brinete o sreći.- Dakle, imam posla, jer sam sretan!- Još niste, i čekajte, jer ste rekli: večeras!- No, dobro, večeras! Hvala bogu, i to će doći! Možda i vi očekujete to večeras s istom nestrpljivošću kao i ja. Možda će gospođa Bonaoieux večeras posjetiti svoj bračni stan.- Gospođa Bonacieux nije večeras slobodna - odgovori muž ozbiljno. - Ona mora ostati u Louvreu zbog posla.- To gore po vas, dragi gazda; to gore po vas! Kad sam ja sretan, htio bih da svi budu sretni, ali čini se da to nije moguće.I mladić se udalji smijući se svojoj šali koju je, kako mu se činilo, jedino on mogao razumjeti.- Dobro se zabavite! - vikne mu Bonacieux utučenim glasom.Ali d'Artagnan je već bio predaleko da bi ga mogao čuti, a da ga je i čuo, u raspoloženju u kakvom je bio ne bi zapazio kakvim je glasom Bonacieux izrazio ovu svoju želju.202Pošao je prema palači gospodina de Trevillea. Kao što se sjećamo njegova posjeta prethodnog dana bila je vrlo kratka i suviše štura.Zatekao je gospodina de Trevillea kako sav sja od zadovoljstva. Na plesu kralj i kraljica bili su prema njemu divni. Istina, kardinal je bio vrlo zlovoljan.U jedan sat u noći otišao je s izgovorom da je umoran. Međutim, Njihova veličanstva vratila su se u Louvre tek u šest sati izjutra.- Gospodine! - reče de Treville snizivši glas i pogledavajući u sve kutove prostorije da se uvjeri jesu li sami. - Sada da govorimo o vama, jer je očigledno da je vaš sretan povratak zbog nečeg obradovao kralja, da je omogućio kraljičinu pobjedu i poniženje Njegove preuzvišenosti. Sada se radi o tome da se morate dobro čuvati.- A čega da se bojim dok uživam naklonost Njihovih veličan-stava? - upita d'Artagnan.

253

- Svega, vjerujte mi. Kardinal nije čovjek koji može zaboraviti da je izigran sve dok ne uredi račune s onima koji su ga izigrali. A ovaj put ga je izigrao, kako se čini, neki Gaskonjac.- Mislite da je kardinal obaviješten toliko koliko i vi, te da zna da sam bio u Londonu?- Vraga! U Londonu ste bili? Zar ste iz Londona donijeli taj lijepi dijamant što sja na vašoj ruci? Čuvajte se, dragi d'Artagnane, poklon od neprijatelja nikada nije bio dobra stvar. Ne govore li o tome i neki latinski stihovi... Kako ono glase ...- Da, govore, nesumnjivo - odgovori d'Artagnan, koji nikada nije uspio usaditi sebi u glavu ni najosnovnija pravila latinske gramatike i koji je zbog toga tjerao u očaj svojeg učitelja. - Da, nesumnjivo postoje neki takvi stihovi.- Da, zaista postoji jedan stih - reče gospodin de Treville, koji je imao nešto malo naobrazbe. - Citirao ga je neki dan gospodin de Bonserade... Ali kako ono glasi... A, evo znam:»... timeo Danaos et dona forentes.«a to znači: »čuvajte se neprijatelja koji vam daje poklone.«- Ali, gospodine, ovaj prsten nisam dobio od neprijatelja - reče d'Artagnan - nego od kraljice!- Od kraljice? O-ho! - reče gospodin de Treville. - Doista, to je zbilja kraljevski prsten koji brat bratu vrijedi hiljadu pistola. Po kome vam je kraljica poslala ovaj dar?- Sama mi ga je dala.- Gdje?- U kabinetu koji se nalazi pokraj sobe u kojoj se presvlačila.- A kako vam ga je dala?- Tako što mi je pružila ruku da je poljubim.203- Vi ste poljubili kraljičinu ruku! - poviče gospodin de Treville gledajući d'Artagnana.- Njezino me je veličanstvo počastilo tom milosti.- I to u prisutnosti svjedoka? Neoprezno, užasno neoprezno!- Ne, gospodine, budite uvjereni da nitko nije vidio - odgovori d'Artagnan.

254

I zatim ispriča gospodinu de Trevilleu kako je zapravo bilo.- O, žene, žene! - uzvikne stari vojnik. - Dobro poznajem njihovu romantičnu maštu. Privlači ih sve što je tajnovito. Tako ste vi vidjeli samo ruku, i to je sve. Srest ćete kraljicu, a nećete je prepoznati. I ona će vas sresti, a neće znati tko ste.- Neće, ali zahvaljujući prstenu... - reče mladić.- Čujte! - reče gospodin de Treville. - Hoćete li da vam dam jedan savjet, dobar savjet, prijateljski savjet?- Bit ću počašćen, gospodine! - uzvrati d'Artagnan.- Dakle, u redu! Pođite k prvom zlataru i prodajte mu taj prsten za cijenu koju vam ponudi. Ma koliki škrtac bio, dat će vam najmanje osam stotina pistola. Pistoli nemaju imena, mladiću, a taj prsten ima strašno ime koje može izdati onoga koji ga bude nosio na ruci.- Da prodam taj prsten! Prsten što mi ga je poklonila moja kraljica! Nikada! - reče d'Artagnan.- Onda dajte da vam okrenu dijamant tako da se ne vidi, ludi čovječe, jer svatko zna da jedan kadet iz Gaskonje ne može naći ovakvu dragocjenost u majčinoj škrinji.- Mislite li, dakle, da bih se morao nečeg bojati? - upitad'Artagnan.- Reći ću vam, mladiću: onaj koji je legao na minu čiji je fitilj upaljen treba da se smatra sigurnim u usporedbi s vašimpoložajem.- Dovraga! - reče d'Artagnan uznemiren uvjerljivošću onoga što je rekao gospodin de Treville. - Dovraga, što treba da radim?- Morate se neprestano čuvati i biti oprezni pred svakim. Kardinal uporno pamti i ima dugu ruku. Vjerujte mi, on će pokušati da vam podmetne stupicu.- Ali kakvu?- To ne znam! Zar se ne služi svim mogućim lukavstvima? Najmanje što bi vam se moglo dogoditi jest to da vas uhapse!- Kako mogu uhapsiti čovjeka koji je u službi Njegova veličanstva?- Zaboga! Zar su se skanjivali u pogledu Athosa! U svakom slučaju, mladiću, treba da vjerujete čovjeku koji je već trideset godina na

255

dvoru. Nemojte se uspavljivati i zavaravati da ste sigurni, jer ćete u tom slučaju propasti. Ja vam savjetujem upravo suprotno: svagdje treba da vidite samo neprijatelje. Ako vam tko nameće svađu, izbjegnite je, pa makar to bilo dijete od deset204godina. Ako vas tko napadne noću ili danju, nemojte se stidjeti da se povučete. Kad prelazite most, opipavajte daske da vam koja ne izmakne ispod nogu. Kad prođete pokraj kakve kuće koja je u gradnji, gledajte gore da vam kakav kamen ne padne na glavu. Kad se kasno vraćate kući, neka vas prati sluga, i on neka bude naoružan, ako uopće možete imati povjerenja u svoga slugu. Ne vjerujte nikome, ni svojim prijateljima, ni svome bratu, ni svojoj ljubavnici, njoj pogotovu nemojte vjerovati. D'Artagnan pocrveni.- Da ne vjerujem svojoj gospođi? - prekine ga d'Artagnan mehanički. - Zašto da njoj manje vjerujem nego drugima?- Jer su ljubavnice omiljelo kardinalovo sredstvo, i on nema jednostavnijeg načina, žena će vas prodati za deset pistola, kako je dokazala Dalila1. Poznajete li Sveto pismo?D'Artagnan pomisli na sastanak što mu ga je za tu istu večer zakazala gospođa Bonacieux, ali u pohvalu našega junaka moramo reći da loše mišljenje koje je gospodin de Treville općenito imao o ženama nije u njemu izazvalo ni najmanju sumnju u pogledu njegove lijepe stanodavke.- Ali kažite mi - upita ga gospodin de Treville - što se dogodilo s vaša tri prijatelja?- Htio sam vas pitati niste li vi štogod saznali o njima.- Ništa ne znam, gospodine!- Ostavio sam ih na putu: Porthosa u Chantillvju s dvobojem na vratu, Aramisa u Crevecoeuru s kuglom u ramenu, a Athosa u Amiensu, optuženog kao krivotvoritelja novca.- No, vidite! -• reče gospodin de Treville. - A kako ste se vi izvukli?- Čudom, gospodine, moram priznati. I to s jednom ranom na prsima, te pošto sam u blizini Calaisa prignječio o zemlju gospodina grofa VVardesa kao kad se kakvog leptira prignječi o zid.

256

- Vidite, dakle! VVardes je kardinalov čovjek, to je bratić grofa de Rocheforta! Stanite, prijatelju, pala mi je na um jedna misao!- Kažite, gospodine!- Na vašem bih mjestu nešto učinio.- Što?- Dok bi me Njegova preuzvišenost tražila u Parizu, ja bih na vašem mjestu bez buke i galame otišao u Pikardiju da saznam što se dogodilo s ona tri prijatelja. Dovraga! Mislim da zaslužuju da im ukažete tu malu pažnju!- Vaš savjet je dobar, gospodine! Sutra odlazim.- Sutra? A zašto ne večeras?- Večeras moram biti u Parizu zbog važnih stvari.1 Dalila, lice iz Biblije, sinonim za ženu koja izdaje svog ljubavnika.205- O, mladiću, mladiću! Neka ljubav? Ponavljam: čuvajte set Svakoga koji je upropašten, žena ga je upropastila; i svakoga koji bude upropašten, žena će upropastiti! Poslušajte mene i otputujte večeras.- Nemoguće, gospodine!- Dakle, dali ste riječ?- Jesam, gospodine!- To je druga stvar. Ali obećajte mi da ćete sutra otputovati ako vas noćas ne ubiju.- Obećajem.- Treba li vam novaca?- Još imam pedeset pistola. Mislim da je to dovoljno.- A vaši prijatelji?- Mislim da ni oni ne bi smjeli biti bez novaca. Otišli smo iz Pariza svaki sa sedamdeset i pet pistola u džepu.- Hoćete li mi se javiti prije odlaska?- Mislim da neću, gospodine; jedino ako se dogodi nešto novo.- Onda, sretan put!- Hvala, gospodine.I d'Artagnan se oprosti s gospodinom de Trevilleom dirnut više nego ikada njegovom očinskom brigom za svoje mušketire.

257

On redom obiđe Athosov, Porthosov i Aramisov stan. Ni jedan od njih nije se bio vratio. Nije bilo ni njihovih slugu, i nitko nije ništa znao ni o trojici gospodara, ni o trojici slugu.Bio bi se lako mogao raspitati za njih kod njihovih ljubavnica, ali on nije poznavao ni Porthosovu, ni Aramisovu gospođu a Athos je nije ni imao.Prolazeći mimo gardijske palače, on baci pogled u staju: od četiri konja tri su već bila stigla. Zapanjen tom činjenicom Plan-chet ih je već timario. Već je bio gotov sa dva konja.- O, gospodine! - reče Planchet ugledavši d'Artagnana. - Vrlo sam sretan što vas vidim!- A zašto, Planchet? - upita mladić.- Imate li vi povjerenja u našeg stanodavca gospodina Bo-nacieuxa?- Ja? Ni najmanje!- To je dobro, gospodine.- Ali zašto me to pitaš?- Nisam vas slušao, ali sam ga promatrao dok ste s njim razgovarali, i njegovo je lice, gospodine, dva ili tri puta promijenilo boju.- Vrlo važno!- Gospodin nije to opazio, jer je suviše zauzet pismom što ga je primio. Ali mene je čudan način kako je to pismo došlo u stan prisililo na oprez pa sam sve vrijeme gledao njegovo lice.- I šta si vidio?206- Izgleda kao izdajnik, gospodine!- Doista!- Osim toga, čim je gospodin otišao i nestao iza ugla ulice, on je uzeo šešir, zatvorio vrata i otrčao u suprotnom pravcu.- U stvari, ti imaš pravo, Planchet. Sve mi to izgleda vrlo sumnjivo, i budi siguran da mu nećemo platiti stanarinu dok nam se stvari potpuno ne razjasne.- Gospodin se šali, ali gospodin će vidjeti.- šta ćeš, Planchet, što je suđeno, to će se i dogoditi!- Dakle, gospodin ne odustaje od večerašnje šetnje?

258

- Baš naprotiv, Planchet; što više mrzim gospodina Bona-cieuxa to radije idem na sastanak koji mi je zakazan ovim pismom što je tebe toliko uznemirilo.- Ako je dakle gospodinova odluka ...- Nepokolebljiva, prijatelju! Budi prema tome u devet sati ovdje u palači spreman. Doći ću po tebe!Videći kako više nema nikakve nade da svog gospodara odvrati od njegove namjere, Planchet duboko uzdahne i stane timariti trećeg konja.Međutim je d'Artagnan, koji je u stvari ipak bio oprezan momak, umjesto da se vrati kući otišao na ručak onom popu iz Gaskonje koji je njemu i njegovim prijateljima, kad su bili pali u bijedu, ponudio za doručak - čokoladu.

XXIV PAVILJON

devet sati d'Artagnan je došao u zgradu garde i našao Plancheta pod oružjem, četvrti konj bio je stigao. Planchet je bio naoružam puškom i pištoljima.

259

D'Artagnan je imao mač te zatakne dva pištolja za svoj opasač, a zatim obojica obodoše konje te se udalje bez buke. Noć je bila mračna i nitko ih nije vidio da su izašli. Planchet je pratio svoga gospodara na udaljenosti od deset koraka.D'Artagnan je prošao kejovima, dzašao iz grada na vratima Conference (Konferans) i onda proslijedio putem što vodi u Saint--Cloud, koji je tada bio mnogo ljepši nego danas.Dok su bili u gradu, Planchet je pažljivo održavao odstojanje koje je sam odredio, ali otkad je put počeo bivati pustiji i mračniji, on se polako stao sve više približavati svome gospodaru. Kad su ušli u Bulonjsku šumu, već je posve normalno išao uz bok svome gazdi. U stvari, ne smijemo prikrivati da su ga njihanje velikih stabala i odraz mjesečine u mračnom grmlju veoma uznemiravali. D'Artagnan je primjietio da se s njegovim lakejom događa nešto neobično.- No, gospodine Planchet - upita ga - šta nam je dakle?- Ne čini li vam se, gospodine, da su šume kao i crkve?- Zašto, Planchet?- Jer se čovjek ne usudi glasno govoriti ni u šumi ni u crkvi.- Zašto se ne usuđuješ, Planchet, govoriti glasno? Zar se bojiš?- Bojim se da me tko ne čuje, gospodine!- Bojiš se da te tko ne čuje! Naši razgovori nisu nepristojni, dragi Planchet, i nitko u njima ne bi našao ništa što bi nam se moglo zamjeriti.- Ah, gospodine - odgovori Planchet vrativši se svojoj osnovnoj misli - onaj Bonacieux ima nešto licemjerno u obrvama i odvratno pomiče usne.- Ali koji te đavo tjera da toliko misliš na Bonacieuxa!- Gospodine, čovjek misli onako kako mu dođe, a ne onako kako bi htio.- To je zato što si strašljivac, Planchet!- Gospodine, nemojmo brkati opreznosti i strah. Opreznost je vrlina.- A ti si pun vrline, zar ne, Planchet?- Gospodine, nije li ono što se tamo sjaji cijev od puške? Kako bi bilo da prignemo glavu?

260

- Uistinu - prošapta d'Artagnan sjetivši se savjeta gospodina de Trevillea - ova će me životinja na koncu natjerati da i ja postanem plašljiv.I on potjera konja u kas.Planchet se ugleda u svoga gospodara, kao da je njegova sjena, te se nađe u kasu pokraj njega.- Gospodine, hoćemo li ići tako cijelu noć? - upita ga.- Nećemo, Planchet! Ti si već stigao.- Kako? Ja sam stigao, a gospodin?- Ja ću još nekoliko koraka dalje.- Gospodin me ostavlja ovdje samog?- Bojiš li se, Planchet?- Ne bojim se, ali htio bih gospodina upozoriti da će noć biti vrlo hladna, da hladnoća izaziva reumu, a da lakej s reumom nije nikakav sluga, pogotovu za tako veselog gospodara kao što ste vi.- Dobro, Planchet. Bude li ti hladno, a ti uđi u jednu od onih gostionica što ih tamo vidiš. Sutra ujutro u šest sati čekaj me pred vratima.- Gospodine, škudu koju ste mi jutros dali ja sam već popio i pojeo, tako da u slučaju da mi bude hladno neću imati ni prebitog sua.- Evo ti pola pistola! Vidjet ćemo se sutra!D'Artagnan sjaha s konja i baci uzde Planchetu te se brzo udalji umotavajući se u svoj ogrtač.- Bože, kako mi je hladno! - poviče Planchet pošto mu je gospodar nestao iz vida.I kako mu se žurilo da se što prije ogrije, on brzo pođe do neke kuće i pokuca na vrata. Ta kuća imala je sva obilježja krčme u predgrađu.D'Artagnan je međutim zašao na mali poprečni puteljak te , nastavio njime put stigavši do Saint-Clouda. Ali umjesto da sada pođe glavnom cestom, on zađe iza dvorca te se uputi nekom sporednom, vrlo zabitnom uličicom, pa se ubrzo nađe pred paviljonom gdje mu je bilo označeno mjesto za sastanak. Paviljon se nalazio u posve pustom predjelu. Dizao se na uglu nekog velikog zida koji se s jedne strane

261

protezao uz uličicu. S druge strane nalazila se ograda koja je zatvarala pristup u mali vrt u kojem je stajao neki sirotinjski kućerak.D'Artagnan je, dakle, stigao na mjesto sastanka, ali budući da mu nije bilo rečeno da se javi kakvim znakom, on počeka.20814 Tri mušketira I

209Ništa se nije čulo. Prijestolnica kao da je bila stotinu milja daleko. D'Artagnan se prisloni uz ogradu, ali je prethodno bacio pogled iza nje. Preko te ograde, tog vrta i tog kućerka mračna magla zastirala je svojom sumornošću ono veliko prostranstvo gdje je spavao Pariz, ono pusto i prazno prostranstvo u kojem je blistalo tek nekoliko osvijetljenih tačaka. Bile su to zloslutne zvijezde togapakla.Ali za d'Artagnana svi ti oblici poprimali su sretan izgled, svaka je misao dobivala svoj smiješak, a i mrak je postajao providan.I zaista, poslije nekoliko trenutaka sa kule Saint-Clouda izbilo je lagano, kao iz bačve koja odzvanja, deset udaraca.Bilo je nečeg zloslutnog u tim udarcima bronce koja je ječilau onoći.Ali svaki od tih udaraca, koji su svi zajedno označavali trenutak što ga je čekao, odjeknuo je vrlo harmonično u mladićevu srcu.Upro je svoj pogled u mali paviljon na uglu ulice. Svi prozori bili su zatvoreni kapcima osim jednog na prvom katu.Kroz taj prozor dopiralo je blago svjetlo koje se srebrnasto prelijevalo na nemirnom lišću nekoliko lipa koje su ovdje rasle kao zasebna grupa izvan parka. Iza tog malog prozora, tako lijepo osvijetljenog, sigurno je čekala lijepa gospođa Bonacieux.Zanesen tom slatkom mišlju d'Artagnan je čekao kojih pola sata ne pokazujući nikakve nestrpljivosti. Oči su mu i dalje bile uprte u ovo divno boravište od koga je d'Artagnan vidio i dio stropa s pozlaćenim sadrenim vijencem, što je svjedočilo o raskošnom uređenju stana.Na kuli Saint-Clouda odbilo je deset sati i pol.

262

Tek sada d'Artagnan osjeti, a da ni sam nije znao zašto, kako mu je jeza prošla kroz tijelo. Možda je to bilo zbog hladnoće koja ga je počela obuzimati, te je taj fizički osjećaj shvatio kao da ga jezazebla duša.A onda mu je došla misao da je krivo pročitao i da je sastanakzakazan tek za jedanaest sati.Približi se prozoru, stane na jedan snop svijetla, izvadi pismo iz džepa i ponovo ga pročita. Nije se prevario. Sastanak je bio ugovoren za deset sati.Vratio se na svoje mjesto i postao vrlo nemiran zbog ove tišine i osamijenosti.Izbilo je jedanaest sati.D'Artagnan se uistinu počeo bojati da se gospođi Bonacieux nije štogod dogodilo.On triput pljesne rukama, što je bio uobičajeni znak zaljubljenih, ali nitko ne odgovori, čak ni jeka.Tada, već pomalo ljut, pomisli da je mlada žena možda zaspala čekajući ga.210

I on priđe zidu te se pokuša popeti na nj, ali je zid bio svježe ožbukan i d'Artagnan je uzalud lomio nokte.U tom času sjeti se lipa na čijim se krošnjama i dalje prelijevalo srebrnasto svjetlo svjetiljke. Pa kako se jedno stablo nadvilo iznad puta, on pomisli da će gore sa grana moći pogledati kroz prozor u paviljon.Popeti se na stablo nije bilo teško. Osim toga d'Artagnanu je bilo jedva dvadeset godina i zato se još sjećao svojih zabava iz đačkih dana. Začas je bio na krošnji i kroz providna stakla prozora pogleda u unutrašnjost paviljona.

263

Od onoga što je ugledao d'Artagnan zadrhta. čudna stvar! Ono blago svjetlo, ona tiha svjetiljka osvjetljavala je strahovit nered. Jedno je okno na prozoru bilo razbijeno, vrata u sobi, razvaljena i razlupana, visila su na šarkama. Stol, na kojem mora da je bila servirana otmjena večera, ležao je na tlu. Po podu su bile razbacane razbijene boce i vidjelo se izgaženo voće. Sve je u toj sobi svjedočilo o žestokoj i očajničkoj borbi. D'Artagnanu se čak pričini da u tom čudnom neredu vidi komadiće odijela i nekoliko krvavih mrlja na stolnjaku i zavjesama.On žurno siđe sa stabla i nađe se na putu osjećajući kako mu srce užasno lupa. Htio je da vidi ima li još kakvih tragova nasilja.Slabo svjetlo i dalje je svijetlilo u noćnoj tišini. O'Artagnan sada primijeti da se na tlu, koje je bilo ovdje-ondje izgaženo, vide nejasni tragovi ljudskih nogu i konjskih kopita, što ranije nije ni opazio, jer ga ništa nije potaklo da o tome vodi računa. Uz ostalo, vidjeli su se tragovi kočije koja je, kako se činilo, bila došla iz Pariza. Kočija je u mekanoj zemlji ostavila duboke tragove, koji su vodili do paviljona, a tu se zaustavili i opet se vraćali u pravcu Pariza.Nastavljajući pretraživanje terena, d'Artagnan naposljetku nađe pokraj zida jednu poderanu žensku rukavicu. Na svim mjestima gdje nije dotakla blatno tlo ta je rukavica bila neobično čista. Bila je to jedna od onih namirisanih rukavica kakve ljubavnici rado otimaju iz lijepih ruku.Što je d'Artagnan više tražio to mu se više čelo oblijevalo le- , denim znojem. Srce mu se stiskalo od užasne zebnje, disao je isprekidano, a ipak je, da bi se ohrabrio, sam sebi govorio da taj paviljon možda nema ništa zajedničko s gospođom Bonacieux. Govorio je sebi da mu je mlada gospođa zakazala sastanak pred paviljonom, a ne u njemu; da se ona možda zadržala u Parizu radi svoje službe, a možda i zbog ljubomore svoga muža.Ali sva ta rasuđivanja morala su ustuknuti i pasti pred onim osjećajem intimnog bola koje u nekim okolnostima zahvaća čitavo naše biće i koje snažnim krikovima govori svemu što je u nama kadro da čuje, da velika nesreća lebdi nad nama.

264

211Tada d'Artagnan gotovo .izgubi razum. Otrči na glavnu cestu, pođe putem kojim je bio došao i stigao do skele ne bi li što doznao od splavara.Obasuo ga je pitanjima.Oko sedam sati uveče splavar je prevezao preko rijeke jednu ženu umotanu u crni ogrtač. Činilo se da joj je najviše stalo do toga da je nitko ne prepozna. Ali upravo zbog njezina nastojanja da ostane nezapažena splavar je obratio na nju veliku pažnju. Tako je raspoznao da je ta žena mlada i lijepa.U ono doba, kao i danas, bilo je mnogo mladih i lijepih žena koje su odlazile u Saint-Cloud i koje su imale razloga da ih nitko ne prepozna. Ali d'Artagnan nije ni načas posumnjao da to nije bila gospođa Bonacieux.D'Artagnan se posluži lampom koja je gorjela u splavarevoj kolibi te još jednom pročita pismo gospođe Bonacieux. Ponovo se uvjeri da se nije prevario, da je sastanak zakazan u Saint-Cloudu, a ne negdje drugdje, i to pred paviljonom gospodina d'Estreesa, a ne u kojoj drugoj ulioi.Sve je d'Artagnainu potvrđivalo da ga njegov predosjećaj ne vara i da se dogodila velika nesreća.Pošao je opet trčeći putem prema dvorcu. Činilo mu se da se u paviljonu, dok njega nije bilo tamo, možda nešto dogodilo te da ga tamo čekaju obavještenja.Uličica je i dalje bila pusta i ono isto i blago svjetlo vidjelo se na prozoru.D'Artagnanu se tada pogled zaustavi na nijemom i slijepom kućerku koji je bez sumnje nešto vidio, a možda će umjeti i govoriti.Vrata su na ogradi bila zaključana, te on skoči preko plota. Usprkos lajanju psa koji je bio vezan na lancu, on se približi kolibi.Pokucao je, ali se nitko nije javio.Mrtvačka tišina vladala je u kolibi kao i u paviljonu. Međutim, ova mu je koliba bila posljednja nada da će što određena doznati, pa je ostao uporan: počeo je lupati jače.

265

Uskoro mu se pričini da iz kolibe čuje lagan šum. Bio je to šum nekog tko se plaši, nekog tko je u kolibi drhtao od straha.D'Artagnan prestane lupati i glasom punim nemira i obećanja, straha i ulagivanja, glasom koji je mogao umiriti i najplašljivije stvorenje, zamoli da mu otvore. Napokon jedan se stari crvotoean kapak otvori, ili bolje reći odškrine se, ali čim je svjetlo jadne lampe što je gorjela u kutu kolibe obasjalo d'Artagnanov opasač, držak mača i pištolja, kapak se iznova naglo zatvori. Međutim, mada je to izvedeno veoma brzo, d'Artagnan je ipak uspio ugledati na prozoru glavu nekog starca.212- Tako vam boga! - reče mu. - Saslušajte me: čekao sam nekoga koji nije došao i umirem od uznemirenosti. Da li se dogodila kakva nesreća ovdje u blizini? Govorite!Prozor se ponovo polako otvori i isto lice opet se pojavi. Samo je to lice sada bilo bljeđe nego prvi put.D'Artagan prostodušaio sve ispriča, samo što nije i imena naveo. Rekao je da je ispred paviljona imao sastanak s jednom mladom ženom, ali budući da nije došla, on se popeo na lipu te je pri svjetlu svjetiljke vidio onaj nered u sobi.Starac ga pažljivo sasluša kimajući glavom kao da želi potvrditi istinitost onoga što čuje. A zatim, pošto je d'Artagnan završio, on potrese glavom na način koji nije kazivao ništa dobra.- što hoćete reći? - poviče d'Artagnan. - Za ime boga, kažite, objasnite mi!- 0, gospodine - reče starac - ne pitajte me ništa, jer kad bih vam ispričao što sam vidio, sigurno bih to skupo platio!- Vi ste dakle nešto vidjeli? - nastavi d'Artagnan. - U tom slučaju, tako vam boga - i d'Artagnan baci starcu jedan pistol - tako vam boga, kažite, kažite što ste vidjeli, a ja vam dajem svoju časnu plemićku riječ da iz moga srca neće izaći niti jedna riječ koju budem od vas čuo.Videći toliko otvorenosti i bola na d'Artagnanovu licu, starac mu učini znak da ga sasluša te mu reče tihim glasom:

266

- Bilo je otprilike devet sati kad sam čuo nekakvu buku na cesti te sam želio saznati što se događa. Tada sam se približio vra-. tima i vidio da netko pokušava ući. Budući da sam siromašan te se ne bojim da će me tko okrasti, otvorio sam i ugledao tri čovjeka na nekoliko koraka od mene. U tami je stajala kočija s upregnutim konjima i konji za jahanje. Ti konji za jahanje pripadali su sigurno onoj trojici ljudi što bijahu odjeveni kao vitezovi. »0, dobra gospodo«, rekao sam im, »što tražite?« »Ti sigurno imaš ljestve?« upita me onaj koji je izgledao kao vođa.»Imam, gospodine, ljestve s kojima ubirem voće.« »Daj nam ih i uđi u kuću, evo ti jedna škuda što smo te uznemirili. Ali zapamti, kažeš li i jednu riječ od onoga što budeš vidio ili čuo (jer ćeš gledati i slušati, ma koliko ti prijetili, siguran sam u to), izlaneš li išta, ti si izgubljen!«Na te riječi on mi baci škudu. Ja sam je podigao, a on je uzeo moje ljestve.I zaista, kad sam za njima zatvorio vrata na ogradi, ušao sam natrag u svoju kuću, ali sam odmah izašao na stražnja vrta i pošao u mark te stao u onaj bazgov grm iz kojeg sam sve mogao vidjeti a da me nitko ne primijeti.Ona tri čovjeka povela su kočiju naprijed, pazeći da ne prave buku, i izvukla su iz nje nekog niskog čovjeka, debelog, prosjedog,213odjevenog u skromnu tamnu odjeću, koji se s pažnjom popeo na ljestve, krišom pogledao kroz prozor u sobu, nečujno sišao i promrmljao potiho:»Ona je!«Onaj koji je sa mnom razgovarao odmah priđe vratima paviljona, otvori ih jednim ključem što ga je imao sa sobom, uđe, zatvori za sobom vrata i nestane. Istovremeno ostala dvojica popnu se na ljestve. Onaj niski stariji čovjek ostao je pokraj kočije; kočijaš je pazio na svoje konje, a jedan lakej čuvao je konje za jahanje.- Odjednom se u paviljonu začuju snažni krikovi. Jedna žena istrčala je na prozor kao da će skočiti kroza nj. Ali čim je primijetila onu

267

dvojicu na ljestvama, vrati se natrag. Ona dvojica skočiše za njom u sobu.Sada nisam više ništa vidio, ali sam čuo lomljavu pokućstva. Žena je vikala i zvala u pomoć. No njezini su krikovi uskoro bili ugušeni. Ona tri čovjeka približiše se prozoru noseći ženu na rukama. Dvojica siđoše po ljestvama i odnesoše ženu u kočiju, a zatim uđe za njom u kočiju i onaj niski stariji čovjek. Onaj koji je bio ostao u paviljonu zatvori prozor, izađe čas zatim na vrata i provjeri da li je žena zaista u kolima. Njegova dva druga već su čekala na svojim konjima, pa i on skoči na sedlo. Lakej sjedne na svoje mjesto pokraj kočijaša i kola se udalje u kasu praćena trojicom konjanika. Tako je sve završilo. Od toga časa niti sam što vidio niti čuo.D'Artagnan, koga je slomila ova strašna vijest, ostade nepokretan i nijem, dok su svi demoni srdžbe i ljubomore urlali u njegovu srcu.- Ali plemiću - nastavi starac na kojeg je ovo nijemo očajanje djelovalo nesumnjivo jače no što su djelovali krikovi i suze - nemojte se žalostiti, nisu vam je ubili, a to je najvažnije!- Znate li vi, makar približno, tko je taj čovjek koji je vodio ovu paklensku ekspediciju?- Ne poznajem ga.- Ali kad je s vama razgovarao, vi ste ga vidjeli.- A, htjeli biste znati kako izgleda!- Da!- Visok, suh, opaljena lica, crnih brkova, crnih očiju, izgleda iao plemić.- To je on! - poviče d'Artagnan. - Opet on! Uvijek on! To je moj demon, kako se po svemu čini! A drugi?- Koji?- Onaj niski.- Oh! To nije bio plemić, kladim se! Osim toga nije nosio mač, a drugi su se prema njemu ponašali bez ikakva obzira.- Bit će kakav sluga - promrmlja d'Artagnan. - O, jadna žena, jadna žena, što su joj učinili!214

268

- Obećali ste mi da nećete nikome govoriti - reče starac.- I ponavljam svoje obećanje, budite bez brige, ja sam plemić. Za plemića je riječ sve, a ja sam vam dao svoju riječ.Ranjene duše d'Artagnan pođe putem koji je vodio prema skeli, čas nije mogao vjerovati da je to bila gospođa Bonacieux te se nadao da će je sutradan naći u Louvreu, čas se bojao da je imala kakvu ljubavnu vezu s nekim drugim te da ju je kakav ljubomorni ljubavnik otkrio i pripremio otmicu. Kolebao se, žalostio se, očajavao.- O, da su ovdje moji prijatelji - uzvikne - barem bih imao kakve nade da ću je pronaći! Ali tko zna što se i s njima dogodilo!Bilo je oko ponoći i trebalo je naći Plancheta. D'Artagnan redom pokuca na vrata svih gostionica u kojima je vidio da tinja kakvo svjetlo. Ni u jednoj od njih nije našao Plancheta.U šestoj počeo je razmišljati da je to traženje uzaludno. D'Artagnan je sa svojim slugom ugovorio sastanak tek za šest sati izjutra, te je taj, ma gdje da se sada nalazio, imao puno pravo da tamo i bude.Osim toga, mladiću dođe misao da će možda dobiti kakvo razjašnjenje o toj tajnovitoj stvari ako ostane u blizini mjesta gdje se taj događaj zbio. U šestoj gostionici, kao što smo već rekli, d'Artagnan se dakle zaustavi, zatraži butelju vina najbolje kvalitete, podlakti se u najmračnijem kutu te odluči da tako dočeka dan. Ali i ovaj put nade su ga prevarile. I premda je naprezao uši koliko je god mogao, među psovkama, dosjetkama i uvredama što su ih sipali radnici, sluge i kočijaši koji su sačinjavali poštovano društvo kojega je i on postao član, nije čuo nijedne riječi koja bi mu pomogla da nađe trag jadne otete žene. Pošto je popio svoju butelju, i nemajući što da radi, a i zato da ne bi izazvao kakve sumnje, ništa mu drugo nije preostalo nego da se u svom kutu smjesti što je bolje mogao i da kako-tako zaspi. Kao što se sjećate, d'Artagnanu je bilo dvadeset godina, a u tim godinama san ima neopoziva prava koja se neodoljivo nameću čak i najžalosnijim srcima.Oko šest sati izjutra d'Artagnan se probudi s nelagodnošću kakvu obično donosi zora poslije loše prospavane noći. Umivanje, nije dugo trajalo. Opipa se da vidi nisu li iskoristili njegov san da ga pokradu,

269

ali pošto je ustanovio da mu je dijamantni prsten na ruci, kesa u džepu, a pištolji za opasačem, on se digne, plati butelju koju je popio i izađe da vidi hoće li izjutra imati više sreće u traženju svog lakeja nego što je imao u noći.Zaista, prvo što je opazio kroz sivu, vlažnu maglu bio je pošteni Planchet. Držeći na uzdama dva konja, on ga je čekao na vratima jedne neugledne krčme pored koje je d'Artagnan noću prošao i ne primijetivši je.215

XXV PORTHOS

mjesto da pođe ravno kući, d'Artagnan se nađe pred palačom gospodina de Trevillea te brzo požuri uz stepenice. Ovaj put on je odlučio da mu ispriča sve što se dogodilo. Sigurno je da će mu on savjetovati što da učini u ovoj stvari. A zatim, gospodin de Treville viđa kraljicu gotovo svakog dana, pa bi od Njezina veličanstva možda mogao doznati štogod o jadnoj ženi koju bez sumnje progone zbog toga što je odana svojoj gospodarici.Gospodin de Treville saslušao je mladića s pažnjom koja je pokazivala da on u svemu tome vidi nešto drugo a ne ljubavnu intrigu. A pošto je d'Artagnan završio, de Treville kimne glavom.- Da - reče mu - sve to zaudara po Njegovoj preuzvišenosti na čitavu milju daleko!

270

- Ali šta da radim? - upita d'Artagnan.- Ništa, sada ama baš ništa, osim da odete iz Pariza što je prije moguće, kao što sam vam već rekao. Vidjet ću se s kraljicom i ispričat ću joj pojedinosti o nestanku te jadne žene, jer o tome ona bez sumnje ništa ne zna. Te pojedinosti poslužit će joj da bi se i sama znala ravnati. A kad se vratite, možda ću imati kakvih dobrih vijesti za vas. Zato se s pouzdanjem oslonite na mene.D'Artagnan je znao da gospodin de Treville, mada bijaše Gas-konjac, ne običava davati obećanja, ali kad bi slučajno što obećao, on bi učinio i više negoli je obećao. On ga dakle pozdravi pun zahvalnosti za sve što je bilo i što će biti, a uvaženi kapetan, koji se sa svoje strane živo zanimao za ovog tako vrijednog i odlučnog mladića, srdačno mu stisne ruku i zaželi mu sretan put.D'Artagnan odluči da savjete gospodina de Trevillea odmah provede u djelo te se uputi prema ulioi Fossoveurs s ciljem da nadgleda pripreme za put. Približivši se svom stanu, spazi gospodina Boeacieuxa, koji je u jutarnjoj odjeći stajao na pragu svojih vrata. Sve što mu je prethodnog dana oprezni Planchet rekao o sumnjivim osobama njegova stanodavca odjednom iskrsne pred d'Artagnanovim očima te ga zato sada pogleda pažljivije nego ikada. Zaista, osim one žute i boležljive bljedoće koja je svjedočila o izljevu žuči u krv, do čega je moglo doći tko zna zašto, d'Artagnan uoči da se nešto podmuklo i licemjerno skriva u borama njegova216lica. Lupež se ne smije na isti način kao pošten čovjek, licemjer ne prolijeva iste suze kao i čovjek iskrenih namjera. Svako je pretvaranje stavljanje maske na lice, ali ma kako da je ta maska dobra, s malo pažnje čovjek je uvijek može razlikovati od lica.D'Artagnanu se dakle učini da gospodin Bonacieux ima masku, a povrh toga da je ta maska vrlo neugodna.Ispunjen osjećajem odvratnosti prema tom čovjeku, d'Artagnan je htio proći kraj njega a da mu se ne javi. Ali jednako kao i prethodnog dana, gospodin Bonacieux ga oslovi.

271

- No dobro, mladiću - reče mu - zar vi ne spavate noću? Sedam je sati izjutra, dođavola! Ćini mi se da vi potpuno mijenjate svoje ustaljene navike i da se vraćate u vrijeme kada drugi odlaze.- Vama se tako što ne može predbaciti, gospodine Bonacieux - reče mladić - jer vi ste uzor uredna čovjeka! Istina je da kad netko ima lijepu i mladu ženu ne mora juriti za srećom, nego mu sreća dolazi sama. Zar nije tako, gospodine Bonacieux?Bonacieux smrtno problijedi i usiljeno se nasmije.- Ah, ah! Vi ste šaljivčina - reče Bonacieux. - Ali kud ste vraga noćas jurili, mladi gospodine? Čini se da su prečaci bili blatnjavi.D'Artagnan spusti pogled prema svojim čizmama, koje su bile prekrivene blatom. Međutim, istovremeno njegov pogled zapne i o trgovčevim cipelama i čarapama. I učini mu se kao da su obojica gazili isto blato, jer su jedan i drugi imali na obući mrlje od blata potpuno jednake vrste.Jedna iznenadna misao sine tada d'Artagnanu. Onaj nizak i debeo čovjek, prosjed, onaj sluga u tamnom odijelu, prema kojem su se plemići vladali bezobzirno, to nije bio nitko drugi već Bona-cieux! Muž je učestvovao u otmici svoje žene!D'Artagnana obuze strahovita želja da trgovcu skoči za vrat i da ga zadavi, ali već smo rekli da je to bio vrlo razborit momak, pa se suzdržao. Ipak je promjena na njegovu licu bila tako vidljiva da se Bonacieux uplašio te je htio ustuknuti za jedan korak. Međutim, nalazio se baš pred zatvorenim krilom svojih vrata te ga je prepreka na koju je naišao prisilila da ostane na istom mjestu.- Ali vi zapravo zbijate šalu, valjani čovječe! - reče d'Artagnan. - Jer ako je za moje čizme potrebna spužva da se očiste, za vaše čarape i cipele, čini mi se, potrebna je četka. Kao da ste se i vi skitali, gazda Bonacieux? Dovraga, ali to se ne može oprostiti čovjeku vaše dobi koji osim toga ima tako mladu i lijepu ženu kakvu vi imate!- 0, bože moj, nisam se skitao - reče Bonaciuex nego sam jučer bio u Saint-Mandeu (Sent Mande) da se raspitam za jednu služavku bez koje više nikako ne mogu biti. I budući da je put loš, donio sam na cipelama mnogo blata koje još nisam imao vremena očistiti.

272

217Navodeći mjesto gdje je tobože bio, Bonaeieux je u stvari pružio nov dokaz d'Artagnanovim sumnjama. Bonacieux je rekao da je bio u Saiotit-Mandeu, a to je na potpuno suprotnoj strani od Saint-Clouda.Ovakva vjerojatnost bila je za d'Artagnana prva utjeha. Ako je Bonacieux znao gdje mu je žena, uvijek će moći oštrim sredstvima prisiliti trgovca da razveže jezik i da izbrblja svoju tajnu. Trebalo je samo tu vjerojatnost pretvori u sigurnost.- Oprostite, dragi gospodine Bonacieux, što sam prema vama suviše slobodan - reče d'Artagnan - ali čini se da ništa na čovjeka ne djeluje tako porazno kao nespavanje, pa sam užasno ožednio. Dopustite mi zato da kod vas popijem čašu vode. Kao susjedu, to mi sigurno nećete odbiti.I ne čekajući dopuštenje od svog stanodavca, d'Artagnan naglo uđe u kuću i brzo baci pogled prema krevetu.Krevet je bio netaknut. Bonacieux nije te noći legao. Dakle, vratio se kući tek prije jedan ili dva sata. Otpratio je svoju ženu sve do mjesta kamo su je odveli, ili u najmanju ruku do prve postaje.- Hvala, gazda Bonacieux! - reče mu d'Artagnan iskapivši čašu. - To je sve što sam od vas htio. Sada idem svojoj kući, da mi Planchet očisti čizme, a kad očisti, poslat ću ga, ako hoćete, da očisti i vaše cipele.I on ostavi trgovca, zaprepaštena tim neobičnim rastankom u nedoumici nije li se možda dao uhvatiti na lijepak.Na vrhu stepenica d'Artagnan nađe Plancheta uplašena.- O, gospodine! - poviče Planchet čim je ugledao svoga gospodara. - Dobro je što ste došli; bojao sam se da se nećete vratiti.- Što je tebi? - upita d'Artagnan.- O, kladim se o jedan naprama sto, gospodine, ili jedan na hiljadu, da pogađam razlog posjete koju sam mjesto vas primio za vrijeme dok vas nije bilo ovdje!- Kada?- Prije kojih pola sata, dok ste bili kod gospodina de Trćvillea.- Tko je dolazio? Govori!- Gospodin de Cavois (Kavoa).

273

- Gospodin de Cavois?- On glavom!- Kapetan garde Njegove preuzvišenosti?- Jest, baš on!- Došao je da me uhapsi?- Na to sam i pomislio, gospodine, premda se ponašao kao laskavac.- Kao laskavac, kažeš?- Jest, bio je sladak kao med, gospodine.- Zaista?218

- Rekao je da ga je poslala Njegova preuzvišenost, koja da vam želi sve najbolje, da vas zamoli da s njim pođete u kraljevsku palaču.- A što si mu ti rekao?- Da je to nemoguće s obzirom na to da niste kod kuće, kao što je mogao i sam vidjeti.- I šta je onda rekao?- Da svakako dođete k njemu u toku dana. A zatim je dodao posve tiho: »Kaži gospodaru da mu je Njegova preuzvišenost potpuno sklona i da njegova sreća možda zavisi od ovog sastanka.«- Zamka je prilično nespretna s obzirom na to da je postavlja kardinal - primijeti mladić smijući se.- I meni se tako čini, ali odgovorio sam mu da će vam biti jako žao kad se vratite.»Kamo je otišao?« upitao me gospodin de Cavois. »U Troyes, u Champagnu«, odgovorio sam mu. »A kad je otputovao?« »Sinoć«.- Planchet, prijatelju - prekine ga d'Artagnan - ti si zaista divan čovjek!- Razumijete, gospodine; mislio sam da ćete lako moći opovrći ono što sam rekao, da ćete lako reći da uopće niste otišli na put, budete li se htjeli sastati s gospodinom de Cavoisom. U tom slučaju na mene bi pala krivnja da sam lagao, ali budući da nisam plemić, ja mogu lagati.

274

- Budi uvjeren, Planchet, da ćeš zadržati glas istinoljubiva čovjeka. Za četvrt sata putujemo!- To sam upravo htio savjetovati gospodinu! Ali kamo idemo, ako se smije znati?- Eh, baš u suprotnom pravcu od onog kamo si rekao da sam otišao. Osim toga, zar se tebi ne žuri da štogod doznaš o Grimaudu, Mousquetonu i o Bazinu, kao što se meni žuri da saznam što se dogodilo s Athosom, Porthosom i Aramisom?- Žuri mi se, gospodine - reče Planchet - i otputovat ću kad god ushtjednete. Zrak u pokrajini, kako mi se čini, bio bi ovog časa za nas mnogo bolji nego ovaj u Parizu. Prema tome...- Prema tome, pripremi prtljagu, Planchet, i idemo! Ja ću poći naprijed s rukama u džepu da nitko ništa ne primijeti. Ti ćeš me dostići u zgradi garde. Slušaj, Planchet, mislim da imaš pravo što se tiče našeg stanodavca i da je on neosporno odvratna hulja.- O, treba da mi vjerujete, gospodine, kad vam nešto kažem. Izvrsno poznajem ljude, kunem vam se!D'Artagnan siđe prvi, kao što je bilo i dogovoreno. Zatim, da ne bi imao razloga da sebi što predbaci, obiđe i posljednji put stanove svojih prijatelja, ali nije zatekao nikakvih novosti. Samo je jedno namirisano pismo s elegantnim sitnim rukopisom bilo219stiglo za Aramisa. D'Artagnan ga uzme sa sobom. Deset minuta poslije toga Plamchet ga nađe u staji gardijske nastambe. Da ne bi gubio vrijeme, d'Artagnan je već bio osedlao svoga konja.- U redu! - reče Planchetu kad mu je ovaj dodao putnu torbu. - Sad osedlaj ostala tri konja i idemo!- Zar mislite da ćemo brže putovati ako uzmemo svaki po dva konja? - upita Planchet svojim podrugljivim tonom.- Ne mislim, gospodine šaljivčino - odgovori mu d'Artagnan - ali s ova četiri konja moći ćemo dovesti u Pariz moja tri prijatelja, ako ih ipak nađemo žive.- Što bi bila velika sreća - odgovori Planchet. - Ali ne treba gubiti nadu u božje milosrđe.- Amen - odgovori d'Artagnan i podbode svoga konja.

275

I obojica izađu iz gardijske zgrade te se udalje ulicom svaki u suprotnom pravcu. Trebalo je da jedan izađe iz Pariza na mitnici Vilette (Vilet), a drugi na mitnici u Montmartreu (Monmartr), s tim da su se imali sastati iza Saint-Denisa. Ovaj strateški manevar izveli su jednakom tačnošću i on je okrunjen najsretnijim rezultatom. D'Artagnan i Planchet zajedno su ušli u Pierrefitte (Pjerfit).Planchet je moramo priznati, danju bio hrabriji nego noću.Međutim njegova prirođena opreznost nije ga ni načas napuštala. Nije bio zaboravio niti jednu nepriliku što im se desila na prvom putovanju te je svakoga koga bi na putu sreli smatrao neprijateljem. Zato je bez prestanka skidao svoj šešir pozdravljajući desno i lijevo, što je izazvalo oštre prigovore d'Artagnana, koji se bojao da će ga zbog tih pretjeranih izljeva uotivosti ljudi smatrati slugom kakva neznatna čovjeka.Međutim, ili su prolaznici doista bili dirnuti Planchetovom uljudnošću, ili ovaj put nitko nije bio ni postavljen da mladiću prepriječi put, ali naša dva putnika stigoše u Chantillv bez ikakve neprilike te odmah pođoše prema gostionici »K velikom Svetom Martinu«, onoj istoj u kojoj su se bili zaustavili na svom prvom putovanju.Videći mladića sa slugom i dva jahaća konja, gostioničar ponizno iziđe na prag. Kako su već bili prevalili jedanaest milja d'Artagnan odluči da će se ovdje zaustaviti, pa bio tu Porthos ili ne bio. A zatim, možda i nije bilo preporučljivo odmah pitati što se dogodilo s mušketirima. Posljedica toga razmišljanja bila je da je d'Artagnan, ne raspitujući se ni o čemu, sjahao, povjerio konje svome lake ju, ušao u malu sobu što je bila određena za one koji su htjeli biti sami i zatražio od gostioničara da mu donese butelju najboljeg vina i što bolji doručak. Ovaj posljednji zahtjev još je više učvrstio dobar dojam što ga je gostioničar bio stekao čim je ugledao novog gosta.Zbog toga je d'Artagnan bio poslužen neobično brzo.220Gardijski puk popunjavao se najboljim plemićima u kraljevini, a d'Artagnan, kojega je pratio sluga i koji je putovao sa četiri

276

izvanredna konja, usprkos jednostavnosti isvoje uniforme nije mogao a da ne izazove najveću pažnju. Gostioničar se požurio da ga sam posluži. Kad je to vidio, d'Artagnan zatraži da mu donesu dvije čaše i započne ovaj razgovor:- Slušajte, dragi gazda - započne d'Artagnan puneći čaše - zatražio sam vaše najbolje vino, pa ako ste me prevarili, bit ćete kažnjeni kaznom koju ste sami sebi izabrali. Budući da ne volim piti sam, pit ćete vi sa mnom. Uzmite dakle tu čašu i pijmo! Kome da nazdravimo a da ne povrijedimo ničiju osjetljivost? Pijmo za uspjeh vaše gostionice!- Vaše mi gospodstvo iskazuje veliku čast - odgovori gostioničar - i ja vam iskreno zahvaljujem na vašim dobrim željama.- Ali ne varajte se! - reče d'Artagnan. - U mojoj zdravici možda ima više egoizma nego što se vama čini. Samo u gostionicama koje napreduju dočekuju vas kako treba. U onima nad kojima visi opasnost dočekuje vas nered, a putnik je žrtva neprilika u kojima se nalazi gostioničar. A ja mnogo putujem, osobito ovim putem, i htio bih da svi gostioničari dobro zarađuju.- Zaista - reče gostioničar - meni se čini da ovo nije prvi put što vidim gospodina!- Oh! Prošao sam ovuda možda deset puta, i od tih deset puta svratio sam k vama najmanje tri ili četiri puta. čekajte, bio sam ovdje i prije otprilike deset ili dvanaest dana. Pratio sam svoje prijatelje, neke mušketire, a jedan od njih se bio zavadio s nekim strancem, s nekim nepoznatim čovjekom koji je, ne znam zašto, htio da se s njim potuče.- O, da, istina je! - reče gostioničar. - Sjećam se vrlo dobro! Zar ne, Vaše gospodstvo govori o gospodinu Porthosu?- Jest, tako se zvao moj suputnik»Bože moj, kažite tni, dragi gazda, da mu se nije dogodila kakva nesreća?« - šapne d'Artagnan za sebe.- Vaše gospodstvo sigurno je zapazilo da on nije mogao nastaviti put.

277

- U stvari, bio nam je obećao da će nas stići, ali ga više nismo vidjeli.- Ukazao nam je čast da ostane ovdje.- Kako? Ukazao vam je čast da ostane ovdje!- Jest, gospodine, u ovom svratištu. I mi smo vrlo uznemireni.- Zbog čega?- Zbog troškova koje je učinio.- Ni dobro, troškove će on platiti!- O, gospodinne, vi me ohrabrujete! Imali smo zbog njega vrlo velikih izdataka, a jutros nam je liječnik rekao da će mene221

pozvati na odgovornost ako mu gospodin Porthos ne plati, jer sam ja tražio da dođe.- Porthos je dakle ranjen?- Ne bih vam znao reći, gospodine.- Kako? Vi to ne znate? A ipak biste morali znati bolje nego itko drugi.- Da, ali s obzirom na naš položaj, gospodine, mi ne kažemo sve što znamo, osobito ako smo upozoreni da će naše uši odgovarati za naš jezik.- Mogu li vidjeti Porthosa?- Dakako, gospodine! Pođite stepenicama, popnite se na prvi kat i pokucajte u sobi broj jedan. Samo, upozorite ga da to vi dolazite.- Zašto da ga upozorim?- Jer bi vam se mogla dogoditi nesreća.- Kakva nesreća, zaboga?- Gospodin Porthos mogao bi pomisliti da je tko iz kuće i u srdžbi probosti vas mačem ili vam prosvirati tane kroz glavu.- A što ste mu učinili?- Tražili smo da nam da novaca.

278

- Dovraga, razumijem! Takav zahtjev Porthos dočekuje vrlo neprijateljski ako nema novaca. Ali koliko ja znam, on bi morao imati novaca.- T mi smo to pomislili, gospodine. Budući da smo vrlo tačni i pravimo obračun svakog tjedna, nakon osam dana podnijeli smo mu račun. Ali činilo se da smo izabrali loš trenutak, jer kod prvih riječi što smo ih o tome izgovorili on nas je sve poslao dođavola. Istina je da se dan prije toga kockao.- Kockao? A s kim?- Bože moj, a tko to zna! S nekim plemićem koji je ovuda prošao i kome je predložio da odigraju partiju lanskeneta.- Da, to je! Bit će da je nesretnik sve izgubio!- Čak i svoga konja, gospodine, jer kad se stranac spremao na odlazak, primijetili smo da je njegov sluga osedlao i konja gospodina Porthosa. Kad smo ga na to upozorili, on nam je odgovorio da se miješamo u stvari koje nas se ne tiču i da je to njegov konj. Odmah smo javili gospodinu Porthosu što se događa, ali on nam je poručio da smo nitkovi kad sumnjamo u riječ jednog plemića, pa kad nam je onaj plemić rekao da je konj njegov, sigurno je da mora tako i biti.- Znam, takav je on! - promrmlja d'Artagnan.- Poručio sam mu zatim - nastavi gostioničar - da se nadam, kad nam je već tako suđeno te se ne možemo sporazumjeti u pogledu plaćanja, da će on u najmanju ruku biti tako dobar i svojim povjerenjem ukazati čast mom kolegi koji drži gostionicu »K zlatnom orlu«. Ali gospodin Porthos mi odgovori da je moja222gostionica najbolja i da želi ostati ovdje. Ovaj odgovor bio je isuviše laskav a da bih insistirao na svome zahtjevu da ode. Ograničio sam se da ga zamolim da izađe iz svoje sobe, koja je najljepša u mojoj kući, i da se zadovolji jednom malom, lijepom sobom na trećem katu. Međutim je gospodin Porthos na to odgovorio da svakog časa očekuje svoju gospođu, koja je jedna od najviših dvorskih dama, te da moram shvatiti da je soba u kojoj mi ukazuje šast da stanuje još i odviše loša za takvu ličnost. Premda sam vjerovao da je istina sve što

279

govori, ipak sam mislio da moram ostati pri svom zahtjevu. Ali on se nije ni potrudio da sa mnom uđe u razgovor, nego je uzeo svoj pištolj, stavio ga na noćni ormarić i izjavio da će prosvirati tane kroz glavu svakome tko bude tako neoprezan te mu kaže ma i jednu riječ o bilo kakvoj selidbi, o selidbi u drugu gostionicu ili u drugu sobu, jer da ne dozvoljava da se itko miješa u stvari koje se tiču samo njega. Zato, gospodine, od tog trenutka nitko više ne ulazi u njegovu sobu, jedino njegov sluga.- Mousqueton je dakle ovdje?- Jest, tu je, gospodine. Došao je pet dana kasnije, i to vrlo neraspoložen. činilo se da je i on imao neprilika na putu. Na žalost, on je sada okretniji od svog gospodara, a za njega je on spreman sve postaviti naglavce. Budući da misli da bismo mu mogli odbiti ono što zatraži, on bez pitanja uzima sve što mu treba.- Činjenica je - prekine ga d'Artagnan - da sam uvijek kod Mousquetona zapažao veliku privrženost i vrlo visoku inteligenciju.- To je moguće, gospodine, ali pretpostavite da mi se dogodi da samo četiri puta na godinu dođem u dodir s takvom inteligencijom i takvom privrženošću. U tom slučaju bio bih upropašten.- Ni govora, Porthos će vam platiti!- Hm! - odgovori gostioničar sumnjičavo.- On je ljubimac jedne vrlo visoke dame koja ga ne bi ostavila u neprilici zbog takve sitnice kao što je ovo što vam duguje.- Kad bih smio reći što o tome mislim...- Što mislite?- Još više: što znam.- Što znate?- I također u što sam siguran. ■- U što ste sigurni? Da čujem!- Rekao bih da poznajem tu visoku damu.- Vi je poznajete?- Da, ja!- Kako je poznajete?- O, gospodine, kad bih mogao vjerovati da nećete nikome ništa reći...

280

223- Govorite! Dajem vam svoju časnu plemićku riječ da se nećete pokajati što ste mi se povjerili.- No, dobro! Gospodin će razumjeti da čovjek, ako je zabrinut, može koješta učiniti.- što ste učinili?- 0, ništa na što jedan vjerovnik ne bi imao pravo!- Dakle?- Gospodin Porthos dao nam je jedno pismo za tu vojvotkinju, da ga odnesemo na poštu. Njegov sluga nije se još bio vratio. Budući da mije mogao izaći iz kreveta, morao je nama prepustiti da se pobrinemo za pismo.- I onda?- Mjesto da pismo predamo na poštu, što nikad nije potpuno sigurno, iskoristio sam priliku te sam ga dao jednome od svojih momaka koji je upravo odlazio u Pariz. Naredio sam mu da ga sam preda toj vojvotkinji. Zar ne, to je čak bilo u skladu sa željama gospodina Porthosa, koji nam je toliko preporučivao to pismo?- Možda!- No, gospodine, znate li vi koja je to visoka dama?- Ne znam. 0 njoj mi je govorio samo Porthos, i to je sve.- Znate li vi tko je ta tobožnja vojvotkinja?- Ponavljam da je uopće ne poznajem.- To je, gospodine, žena nekog advokata u Chateletu (šatle), a zove se gospođa Coquenard (Kokenar). Njoj je najmanje pedeset godina, a još se pravi ljubomornom. I to mi je izgledalo jako čudno, da jedna princeza stanuje u ulici Ours1 (Ur).- Kako to znate?- Otuda što se ona jako naljutila kad je primila pismo. Rekla je da je gospodin Porthos vjetrogonja i da se sigurno opet potukao i da je ranjen radi kakve žene.- On je dakle ranjen?- O, bože moj, što sam to rekao?- Rekli ste da je Porthos ranjen.- Da, ali on mi je strogo zabranio da to kažem.

281

- Zašto?- Prokletstvo, gospodine! Jer on se hvalio da će probosti stranca s kojim ste ga ostavili u svađi, ali dogodilo se suprotno: usprkos njegovu hvalisanju, taj ga je stranac oborio na zemlju. I sada, budući da je gospodin Porthos vrlo ponosan čovjek, on nikome neće priznati da je u dvoboju ranjen. Jedino je vojvotkinji povjerio svoju pustolovinu misleći da će se ona ražaliti.- Dakle, rana ga je vezala uz krevet?- I to kakva rana! Vašem prijatelju mora da je sam đavo prikovao dušu uz tijelo, u to vas uvjeravam!1 Igra riječi: rue aux Ours, Medvjeđa ulica.224__ Vi ste vidjeli dvoboj?__ Gospodine, promatrao sam ga iz radoznalosti, ali tako dame oni nisu vidjeli dok sam gledao borbu.- I kako je to izgledalo?- Oh, što da vam kažem, nije dugo trajalo! Postavili su se jedan prema drugom«. Stranac je zamahnuo mačem bacivši se naprijed desnom nogom, i to tako brzo da je gospodin Porthos, prije negoli je dospio odbiti udarac, već imao protivnikov mač tri palca duboko u svojim grudima. Pao je naumak, a stranac mu odmah stavi vrh mača pod grlo. Videći da je izložen na milost i nemilost svom protivniku, gospodin Porthos priznao je da je pobije' đen. Na to ga stranac upita kako se zove, i čuvši da se zove gospo^ din Porthos a ne gospodin d'Artagnan, podigne ga, dovede ga u gostionicu, uzjaše konja i nestane.- To znači da je taj stranac tražio gospodina d'Artagnana?- Čini se da jest.- A znate li što je poslije bilo s njim?- Ne znam. Dotad ga nisam nikad vidio, a poslije toga nikada više nije dolazio.- Vrlo dobro! Sada znam sve što sam htio znati. Kažete da je Porthosova soba na prvom katu, vrata broj jedan?

282

- Jest, gospodine; to je najljepša soba u kući, soba koju sam već deset puta mogao iznajmiti.- No, umirite se - reče d'Artagnan smijući se - Porthos će vam platiti novcem vojvotkinje Coquenard!- O, gospodine! Da li je ona žena advokata ili vojvotkinja, mene se ne bi ticalo! Glavno bi bilo da odriješi svoju kesu. Ali ona je jasno odgovorila da joj je gospodin Porthos već dodijao svojim zahtjevima i svojom nevjerom i da mu neće poslati ni pare.- A jeste li vi prenijeli taj odgovor vašem gostu?- Čuvali smo se toga, jer bi mu postalo jasno na koji smo način predali njegovo pismo.- I tako on još i sada čeka novac?- 0, bože, tako je! Jučer je opet pisao, ali ovaj put je njegov sluga odnio pismo na poštu.- A vi kažete da je advokatova žena stara i ružna?- Ima joj najmanje pedeset godina, gospodine, a prema onome što je rekao Pathaud (Pato), nimalo nije lijepa.- Ako je tako, budite bez brige, ona će se smekšati. Uostalom, Porthos vam ne duguje bogzna što.- Kako da mi ne duguje? Duguje mi već dvadesetak pistola ne računajući ono što treba platiti liječniku. O, on se ničeg ne odriče! Vidi se da je navikao dobro živjeti.- Ali u redu; ako ga njegova gospođa napusti, on će se obratiti svojim prijateljima, jamčim vam! Zato, dragi gazda, nemojte15 Tri mušketira I225se ništa bojati. Iskazujte mu i nadalje svu pažnju koju zahtijeva njegov položaj.- Gospodin mi je obećao da neće ništa govoriti ni o advokato-voj ženi ni o rani.- To je dogovoreno. Dao sam vam riječ.- O, on bi me ubio, vidjeli biste!- Ne bojte se, nije on tako opasan kako izgleda.

283

Poslije tih riječi d'Artagnan pođe uz stepenice ostavivši gostioničara nešto spokojnijeg što se tiče dviju stvari do kojih je, kako se činilo, mnogo držao, to jest do svoje vjeresije i svog života.Na vrhu stepenica, na najuočljivijim vratima u hodniku, bio je nacrtan crnom tintom ogroman broj jedan. D'Artagnan pokuca i, pošto je čuo poziv iz sobe, uđe.Porthos je ležao i s Mousquetonom igrao lanskenet, da bi gibao ruku. Istovremeno nad vatrom se nalazio ražanj s jarebicama, a dva kraja velikog ognjišta kipjela su na tronošcima dva lonca iz kojih se dizao miris zečjeg umaka i ribe, dvostruki miris koji je bio prava naslada za njuh. Pored ostalog, stol i mramorna ploča na komodi bili su prekriveni praznim buteljama.Ugledavši prijatelja, Porthos klikne ozaren radošću. Mousque-ton ustane pun poštovanja, prepusti mu mjesto i pođe pogledati lonce za koje se, kako se činilo, on sam brinuo.- Oh, bogamu, vi ste! - vikne Porthos. - Dobro došli i oprostite mi što vas nisam dočekao pohrlivši vam u susret. Međutim - doda on pogledavši d'Artagnana sa stanovitim nespokojs-tvom - znate li što mi se dogodilo?- Ne znam.- Gostioničar vam ništa nije rekao?- Pitao sam za vas i došao sam ravno ovamo. Sada je Porthos mirnije disao.- što vam se dakle dogodilo, dragi Porthose? - upita d'Artagnan.- Dogodilo mi se to da sam napavši svog protivnika, kojemu sam već bio zadao tri udarca, udario nogom u neki kamen i uganuo koljeno. To se dogodilo baš kad sam svome protivniku htio zadati četvrti udarac i tako s njim svršiti.- Zaista?- časti mi! Sreća za onu hulju, jer ga ne bih bio ostavio živa. ^1 što se s njim dogodilo?- Nemam pojma. Dovoljno je dobio i otputovao je a da nije tražio ostatak. Ali vi, dragi d'Artagnane, kako ste vi prošli?

284

- I zbog toga što ste uganuli koljeno - nastavi d'Artagnan - morate ležati?- Jest, bogamu, tako je. Uostalom, za koji dan bit ću na nogama.226__A zašto niste dali da vas prevezu u Pariz? Ovdje mora dase strašno dosađujete.- To sam i namjeravao, ali, dragi prijatelju, moram vam nešto priznati.-" što?- To da mi je bilo strašno dosadno, kao što ste i rekli, i da sam u džepu imao sedamdeset i pet pistola što ste mi ih vi dali. Da bih se razonodio, pozvao sam k sebi nekog plemića koji je bio tu na proputovanju i predložio mu da se kockamo. On je prihvatio i, dovraga, mojih sedamdeset i pet pistola prešlo je iz mog džepa u njegov, ne računajući i mog konja, koga je također odnio. A vi, dragi d'Artagnane?- Što ćete, dragi Porthose, čovjek ne može biti u svemu sretan - reče mu d'Artagnan. - Znate poslovicu: »Nesretan u igri, sretan u ljubavi.« Vi ste previše sretni u ljubavi, pa vam se to u igri osvećuje. Ali što vas briga, što vas se tiču hirovi sudbine! Zar nemate, vi sretni nevaljalče, svoju vojvotkinju koja će vam svakako priteći u pomoć?- Da, ali vidite, dragi d'Artagnane, da me prati nesreća - odgovori Porthos priprosto. - Pisao sam joj da mi pošalje pedesetak zlatnika jer da su mi neophodno potrebni s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim ...- Pa?- Pa izgleda da je negdje na svojim posjedima izvan Pariza, jer mi nije odgovorila.- Zaista?- Ne, nije mi odgovorila. Zato sam joj jučer uputio i drugu poslanicu u kojoj sam svoj položaj prikazao još težini nego u prvoj. AH vi ste ovdje, moj dragi, govorimo o vama! Priznajem da me je bio počeo obuzimati nemir, zbog vas.

285

- Ali, po svemu sudeći, gostioničar se prema vama, dragi Porthose, dobro ponaša - reče d'Artagnan pokazujući bolesniku pune lonce i prazne butelje.- Tako, tako - odgovori Porthos. - Prije tri ili četiri dama taj mi je bezobraznik podnio račun, a ja sam ga zajedno s računom izbacio iz sobe; tako se sada ovdje nalazim kao neka vrst pobjednika, ili kao nekakav osvajač. I, kao što vidite, naoružan sam do zubi, jer se bojim da tko ne pokuša izvršiti kakvo nasilje nada mnom.- Međutim - reče d'Artagnan smijući se - čini mi se da od vremena do vremena prelazite u napad.I pokaže prstom na butelje i lonce.- Na žalost ne ja - odgovori Porthos. •- Ovo prokleto uga-nuće prikovalo me uz krevet, ali Mousqueton odlazi u borbu i donosi živež. Mousqueton, prijatelju - nastavi Porthos - vidite da227smo dobili pojačanje, bit će nam potrebne dodatne količine namirnica!- Mousqueton - reče d'Artagnan - morat ćete mi učinitijednu uslugu.- Koju gospodine?- Da svoj recept date Planchetu. Moglo bi se i meni dogoditi da budem ovako opsjednut, pa mi ne bi bilo neprijatno da uživam ove iste pogodnosti kojima ste vi obasuli svoga gospodara.- 0, bože - reče Mousqueton - ništa lakše, gospodine! Treba samo biti snalažljiv, i to je sve. Ja sam odgojen na selu, a moj otac bio je u dokolici zvjerokradiea.- A što je radio u ostalo vrijeme?- Gospodine, bavio se poslom koji sam uvijek smatrao vrlo korisnim.- Kakvim poslom?- To je bilo u doba ratova između katolika i hugenota, kada su katolici iskorjenjivali hugenote a hugenoti katolike, i sve to u ime vjere. Moj je otac tada prihvatio mješovitu vjeru koja mu je omogućila da bude i katolik i hugenot. I tako je obično šetao uz ceste iza živica s puškom na ramenu. Kad je vidio da dolazi kakav katolik

286

sam, u njegovoj svijesti odmah se probudila protestantska vjera. Upravio je svoju pušku prema putniku. A zatim, kad je bio na deset koraka od njega, načeo je s njim razgovor koji je gotovo uvijek završavao tako da je putnik ostavljao svoju kesu da bi spasio život. Ne treba ni reći da se on, ako se pojavio kakav hugenot, osjetio takvim gorljivim katolikom da ni sam nije razumio kako je četvrt sata prije toga mogao posumnjati u ispravnost naše svete vjere. Jer ja sam, gospodine, katolik, budući da je moj otac, vjeran svojim principima, kao hugenota odgojio starijeg brata.- A kako je završio taj valjani čovjek? - upita d'Artagnan.- 0, na najnesretniji način, gospodine! Jednog dana on se na nekom uskom putu našao između jednog hugenota i jednog katolika s kojima je već imao posla i koji su ga prepoznali. Dogodilo se tako da su se oni ujedinili protiv njega i da su ga objesili na prvo stablo. Zatim su došli u najbliže selo i u krčmi, gdje smo upravo bili ja i moj brat, hvalili su se lijepom svinjarijom koju se napravili.- A što ste vi učinili? - upita d'Artagnan.- Pustili smo ih da govore - uzvrati Mousqueton. - A zatim, budući da su izašavši iz krčme pošli svaki na suprotnu stranu, moj je brat otišao da dočeka u zasjedi katolika, a ja sam otišao da dočekam protestanta. Dva sata poslije toga sve je bilo gotovo. Ja i moj brat učinili smo svaki svoje, diveći se dalekovidnosti našeg jadnog oca koji je bio toliko oprezan te je svakog od nas odgojio u drugoj vjeri.228

__ Zapravo, Mousquetone, prema onome što ste rekli, vaš jeotac bio vrlo inteligentna junačina. - I kažete da je u dokolici taj valjani čovjek bio zvjerokradica?- Jest, gospodine, i od njega sam naučio praviti zamke i postavljati udice. I kad sam vidio da nas ta svinja od gostioničara hrani

287

gomilama najgoreg mesa koje bi bilo dobro jedino za prosjake, ja sam se donekle vratio svom starom zanimanju. Pošao sam u šumu gospodina princa da se prošetam i postavljao sam u prolazu zamke, a ležeći uz obalu jezera koje pripada Njegovom viso-čanstvu, bacao sam udice u ribnjak. I tako, hvala bogu, kao što gospodin vidi, mi sada ne oskudijevamo što se tiče jarebica i zečeva, šarana i jegulja. A sve je to lagana i zdrava hrana, vrlo dobra za bolesnika.- Ali tko vas snabdijeva vinom? - upita d'Artagnan. - Zar gostioničar?- Da i ne.- Kako, da i ne?- Snabdijeva nas, to je istina, ali on ne zna da mu pripada ta čast.- Objasnite mi to, Mousqueton, vaše kazivanje vrlo je poučno.- Evo, gospodine. Slučaj je htio da na svojim lutanjima sretnem i jednog Španjolca koji je vidio mnoge zemlje, a među ostalim i Novi svijet.- Kakve veze može imati Novi svijet s buteljama koje su na ovom stolu i na ovoj komodi?- Strpite se, gospodine, sve ćete čuti. Svaka stvar ima svoj početak.- Tako je, Mousqueton! Slažem se s vama i slušani vas.- Taj Španjolac imao je slugu koji ga je pratio na njegovu putovanju u Meksiko, a taj sluga bio je moj zemljak te smo se zato brzo sprijateljili, to lakše što su nam karakteri bili vrlo slični. Obojica smo iznad svega voljeli lov, pa mi je on pričao kako na pampasima u Južnoj Americi domoroci love tigrove i bivole obie- ■ nim zamkama što ih naprave na konopcu te ih bacaju za vrat tim strašnim životinjama. Najprije nisam mogao vjerovati da čovjek može postati tako vješt da iz udaljenosti od dvadeset ili trideset koraka pogodi jednim krajem konopca ono što hoće. Ali morao sam ustuknuti pred dokazima i priznati da govori istinu. Moj prijatelj je postavio butelju na trideset koraka od sebe i svaki put bi uspio takvom zamkom dohvatiti grlo. Prepustio sam se i ja toj vježbi te kako me je priroda obdarila ponekim sposobnostima, danas bacam laso bolje nego itko

288

na svijetu. No, jeste li me razumjeli? Naš gostioničar ima podrum koji je prepun svega, ali ključ ne229pušta nikada iz ruku. Ali na tom podrumu je prozorčić, a ja kroz taj prozorčić bacam laso. I budući da sada znam u kojem je kutu dobro vino, ja odande i grabim. Evo vidite, gospodine, kako Novi svijet može imati veze s buteljama koje se nalaze na ovoj komodi i na ovom stolu. A sada izvolite kušati naše vino i kažite bez zamjere kakvo vam se čini.- Hvala, prijatelju, hvala! Na žalost, ja sam upravo do-ručkovao.- U redu, Mousqueton - reče Porthos - postavi stol i dok mi budemo doručkovali, d'Artagnan će nam ispričati što se njemu dogodilo u ovih deset dana otkako ga nije bilo među nama.- Vrlo rado! - odgovori d'Artagnan.I dok su Porthos i Mousqueton doručkovali apetitom rekonvalescenata i uz bratsku srdačnost koja zbližuje ljude u nesreći d'Artagnan im je ispričao kako je ranjeni Aramis morao ostati u Crevecoeuru, kako je Athosa ostavio u Amiensu u rukama četvorice ljudi koji su ga optužili kao krivotvoritelja novca i kako je on, d'Artagnan, morao rasporiti trbuh grofu Wardesu, da bi stigao u Englesku.Ali ovdje je bio kraj d'Artagnanove povjerljivosti.On je samo izjavio da je na povratku iz Velike Britanije doveo sa sobom četiri divna konja, jednog za sebe i po jednog za svakog od svoja tri prijatelja. Zatim je dovršio obavijestivši Porthosa da se konj, koji je njemu namijenjen, već nalazi u staji ove gostionice.U tom trenutku uđe Planchet. Došao je da javi svom gospodaru da su se konji dovoljno odmorili i da bi se moglo prenoćiti u Clermontu.Kako je d'Artagnan sada bio gotovo posve miran u pogledu Porthosa i kako je jedva čekao da što prije sazna što se dogodilo s ostala dva njegova prijatelja, on pruži ruku bolesniku i saopći mu da kreće na put da bi nastavio svoju potragu. Uostalom, on se namjerava vratiti istim putem, pa ako za sedam do osam dana Porthos bude još u gostionici »K svetom Martinu«, on će ga povesti sa sobom pri povratku.

289

Porthos mu odgovori da mu njegova uganuta noga po svoj prilici neće dopustiti da do tog vremena otputuje. Osim toga potrebno je da ostane u Chantillvju dok mu vojvotkinja ne odgovori na njegova pisma.D'Artagnan mu zaželi da što prije primi taj odgovor i da bude povoljan, a zatim preporuči Mousquetonu da se što bolje brine za svoga gospodara. Platio je svoj račun gostioničaru te zajedno s Planchetom nastavi put.Sa sobom su sada imali jednog konja manje.230XXVI ARAMISOVA TEZA

Artagnan nije Porthosu ništa rekao o njegovoj rani ni o njegovoj ljubavnici, to jest o advokatovoj ženi. Ma kako bio mlad, naš je Gaskonjac bio vrlo razborit momak. Zbog toga se pravio da vjeruje sve što mu je ispričao slavni mušketir. Bioi je uvjeren da nema prijateljstva koje bi moglo podnijeti da se na ovakav način razotkrije nečija tajna, pogotovu aiko je ta tajna vezana uz osjećaj ponosa. Osim toga, uvijek dolazimo u neku moralnu nadmoćnost prema onima čiji nam je život poznat.Praveći svoje planove za budućnost, d'Artagnan je predviđao da svoja tri druga mora upotrijebiti kao oruđe svoje sreće, pa mu je bilo drago da već unaprijed u svojoj ruci skuplja nevidljive niti pomoću kojih će ih voditi.Međutim, na čitavom tom putu duboka tuga stezala mu je srce. Razmišljao je o mladoj i lijepoj gospođi Bonacieux koja mu je morala platiti odanost. Ali, moramo se požuriti da to kažemo, mladića nije toliko obuzimala tuga zbog izgubljena zadovoljstva koliko zbog bojazni da se toj jadnoj ženi nije dogodila kakva nesreća. Za njega nije bilo nikakve sumnje. On je smatrao da je ona postala žrtvom kardinalove osvete, a osvete Njegove preuzvišenosti, kao što je poznato bile su strašne. Kako to da je on stekao ministrovu milost,

290

nije bilo jasno ni njemu samome, i nema sumnje da bi mu to bio otkrio gospodin de Cavois, da ga je taj gardijski kapetan našao kod kuće.Ništa tako ne skraćuje vrijeme i put kao misao koja u samoj sebi usredsređuje sve duhovne sposobnosti onoga koji razmišlja. Vanjski svijet u takvom slučaju postaje nalik na san, a misao u , tom snu opet sanja za sebe. Pod utjecajem te misli vrijeme više ne traje, a u prostoru nema više udaljenosti. Može se poći iz jednog mjesta i stići na drugo bez ikakve zapreke. Od prostora što ste ga prevalili u vašem sjećanju ne ostaje ništa osim neodređene magle u kojoj nestaje hiljadu nejasnih slika stabala, brda i krajolika. Ponesen takvim snoviđenjima, d'Artagnan je, prepustivši svom konju da ga nosi korakom kakvim hoće, prevalio šest do osam milja, koliko je već iznosila udaljenost od Chantillvja do Creve-courea. Kad je stigao u to selo, on se nije sjećao ničeg što je vidio ili sreo na putu.231I tek mu se ovdje vrati svijest. Strese glavu, spazi krčmu u kojoj je bio ostavio Aramisa, i potjeravši konja u kas, ubrzo se zaustavi pred vratima.Ovaj put nije ga dočekao gostioničar već gostioničarka. D'Ata-gnan je dobro poznavao fizionomije i jednim pogledom obujmi debelo i veselo gazdaričino lice. Shvatio je da se pred njom ne mora pretvarati i da se od tako zadovoljna lica nema čega bojati.- Dobra gospođo - oslovi je d'Artagnan - biste li mi mogli reći što je bilo s jednim od mojih prijatelja kojega smo morali ostaviti ovdje prije desetak dana?- S jednim lijepim mladićem od dvadeset i tri do dvadeset i četiri godine, koji je tih, prijazan, stasit?- I osim toga ranjen u rame.- Tako je!- O, gospodine, on je još ovdje!- Hvala bogu, draga gospođo - reče d'Artagnan skočivši s konja i bacivši uzde u Planchetove ruke - sad mogu odahnuti. Gdje je taj dragi Aramis, da ga zagrlim? Jer, priznajem, jedva čekam da ga vidim.

291

- Oprostite, gospodine, ali ja sumnjam da vas on može sada primiti.- Zašto ne bi mogao? Zar je s kakvom ženom?- Isuse! što vi govorite! Jadni dječak! Ne, gospodine, on nije ni s kakvom ženom.- As kim je onda?- Sa župnikom iz Montdidiera (Mondidie) i s jezuitskim su-periorom iz Amiensa.- Bože moj! - poviče d'Artagnan. - Jadni mladić, zar mu je tako zlo?- Nije, gospodine, baš suprotno. Međutim za vrijeme bolesti bog mu se smilovao i on je odlučio da se zaredi.- Jest, istina je- reče d'Artagnan, - Ja sam bio zaboravio da je on samo privremeno mušketir.- Ostaje li gospodin i dalje pri tome da ga želi vidjeti?- Više nego ikada!- Dobro. Neka se gospodin popne stepenicama u dvorištu desno na drugi kat i neka uđe u sobu broj pet.D'Artagnan potrči u označenom pravcu i nađe vanjske stepenice kakvih još i dan-danas ima u dvorištima starih gostionica. Međutim nije bilo tako lako doći do budućeg svećenika. Klance ispred Aramisove sobe čuvali su isto tako dobro kao i Armidine vrtove.1Bazin se nalazio na položaju u hodniku te mu prepriječi put neobično odvažno. Bilo je to i razumljivo, jer poslije toliko godina iskušenja Bazin je napokon vidio da je stigao pred cilj za kojim je vječno težio.1 Začarani Armidini vrtovi iz »Oslobođenog Jerusalema« T. Tassa.232Zaista, jadnom Bazinu bio je uvijek san da postane sluga kakvom crkvenom licu i on je nestrpljivo čekao trenutak što ga je bez prestanka nazirao u budućnosti, trenutak kad Aramis bude odbacio mušketirsku uniformu u jarak da bi je zamijenio reve-rendom. U službi ovog mušketira, u kojoj je, kako je govorio, mo-, gao samo izgubiti dušu, zadržavala su ga jedino svakodnevna Ara-misova obećanja da taj trenutak ne može više biti daleko.Bazin je dakle bio na vrhuncu radosti. Prema svim izgledima, njegov gospodar neće ovaj put poreći svoju riječ. Fizička i duševna bol

292

sjedinile su se i izazvale učinak koji je trebalo tako dugo čekati. Osjećajući patnju tijela i duše, Aramis je napokon svoje poglede i svoju misao upravio prema vjeri. Na dvostruko zlo koje ga je bilo snašlo, to jest na nagli nestanak svoje gospođe i na svoju ranu u ramenu on je gledao kao na upozorenje što mu je poslano s neba.S obzirom na raspoloženje u kojem se nalazio, razumljivo je da za Bazina ništa nije moglo biti neprijatnije nego d'Artagnanov povratak. Njemu je bilo jasno da d'Artagnan može njegova gospodara ponovo baciti u vrtlog svjetovnih ideja koje su ga tako privlačile. On je dakle odlučio da hrabro brani pristup vratima. Ali budući da ga je krčmarica izdala, te nije mogao reći da je Aramis odsutan, on ga pokuša odbiti na drugi način, i to tako što mu je rekao da bi bilo suviše indiskretno smetati njegova gospodara u pobožnom vijećanju koje traje od jutra i koje, kako ga je uvjeravao Bazin, nije moglo završiti prije večeri.Ali d'Artagnan se uopće nije osvrtao na bujicu riječi meštra Bazina, i kako nije imao nimalo volje da se upušta, u raspravu sa slugom svoga prijatelja, on ga jednostavno odgurne jednom rukom, a drugom otvori vrata sobe broj pet.D'Artagnan uđe.Aramis je u crnoj mantiji, s nekom okruglom i niskom kapom na glavi sjedio za dugoljastim stolom prepunim svicima papira i knjigama u velikom folio-formatu. Njemu z desna sjedio je jezuitski superior, a s lijeva župnik iz Montdidiera. Zastori su bili upola spušteni te su u sobu propuštali neku tajanstvenu svjetlost, prikladnu za pobožna sanjarenja. Svi svjetovni predmeti koji su se mogli naći u mladićevoj sobi, osobito kad je taj mladić mušketir, bili su odavde nestali kao da su začarani. Od straha, bez sumnje, da bi se njegov gospodar, gledajući razne predmete, mogao vratiti svjetovnim mislima, Bazin mu je odnio mač, pištolje, šešir s perom te čipke i ukrase svih vrsta i oblika.Ali mjesto svih tih stvari d'Artagnanu se pričini da u jednom mračnom kutu vidi kako na zidu visi nešto što bi se moglo nazvati bičem.

293

Čuvši kako je d'Artagnan otvorio vrata, Aramis podigne glavu i prepozna prijatelja. Ali na veliko d'Artagnanovo iznenađenje, njegov dolazak nije izazvao nikakav naročiti dojam kod Aramisa,233toliko su duhu mladog mušketira već bile daleke ovozemaljske stvari.- Dobar dan, dragi d'Artagnane! - reče Aramis. - Vjerujte mi da sam sretan što vas vidim!- I ja također - odgovori d'Artagnan - iako još nisam potpuno siguran da govorim upravo s Aramisom.- Baš s njim govorite, prijatelju, a njim lično! Ali što vas je potaklo da u to posumn/ate?- Uplašio sam se da sam ušao u krivu sobu. Najprije sam pomislio da je to soba nekog svećenika. Zatim sam se ponovo zbunio, jer sam pomislio da ste opasno bolesni videći vas u društvu ove gospode.Dva čovjeka u crnim mantijama upraviše prema d'Artagnanu pogled pun prijetnji. On ih je razumio, ali se nije uznemirio.- Možda vas uznemirujem, dragi Aramise - nastavi d'Artagnan - jer po onome što vidim čini mi se da se vi ispovijedate ovoj gospodi.Aramis jedva primjetno pocrveni.- Vi da me uznemirujete? 0, ne! Baš naprotiv, dragi prijatelju, kunem vam se! I kao dokaz da govorim istinu, dopustite mi da vam kažem koliko sam sretan što vas vidim živa i zdrava.- »Napokon dolazi k sebi!« pomisli d'Artagnan i osjeti olakšanje.- Gospodin je moj prijatelj, izvukao se iz velike opasnosti - nastavi Aramis dirljivo i pokazujući rukom na d'Artagnana.- Zahvalite bogu, gospodine! - rekoše svećenici i obojica se naklone d'Artagnanu.- To nisam zaboravio učiniti, velečasna gospodo! - odgovori im mladić uzvrativši im naklon.- Došli ste u pravi čas, dragi d'Artagnane - reče Aramis. - Učestvujte u našoj diskusiji i osvijetlite je svojim pogledima. Gospodin principal iz Amiensa, gospodin župnik iz Montdidiera i ja raspravljamo o nekim teološkim pitanjima koja me već odavno zanimaju. Bilo bi mi neobično drago da čujem i vaše mišljenje.

294

- Mišljenje jednog vojnika nije u tim stvarima mjerodavno - odgovori d'Artagnan kojega je tok razgovora opet počeo zabri- * njavati. - Mislim da se možete osloniti na znanje ove gospode.Dva čovjeka u crnom naklone mu se u znak zahvalnosti.- Baš naprotiv - odgovori Aramis - vaše će mišljenje biti za nas dragocjeno. Evo o čemu se radi: gospodin principal misli da moja teza mora biti prije svega dogmatička i didaktička.- Vaša teza? Vi dakle radite na nekoj tezi?- Bez sumnje - odgovori jezuit. - Za ispit koji prethodi zaređenju teza je neophodna.- Zaređenje! Zaređenje! - poviče d'Artagnan koji nije vjerovao onome što su mu prethodno bili rekli krčmarica i Bazin.234I on zaprepašteno prijeđe pogledom od Aramisa do dvojice prisutnih svećenika.- A sada - nastavi Aramis zauzevši u svome naslonjaču otmjenu pozu kao da je u kakvom salonu i promatrajući sa zadovoljstvom svoju bijelu i punaoku ruku koja je bila nalik na žensku ruku i koju je on malo podigao da bi iz nje otekla krv - a sada, d'Artagnane, kao što ste čuli, gospodin principal bi htio da moja teza bude dogmatička, dok bih ja želio da bude općenita. Zato mi je gospodin principal i preporučio jednu temu koja još nije obrađena, a priznajem da u njoj ima građe koja se može izvrsno obraditi. Evo kako glasi ta tema:»Utraque manus in benedicendo clericis inferioribus necessa-ria est.«D'Artagnan, čiju učenost poznamo, nije ni okom trepnuo čuvši taj citat i ponio se na isto onako, kao i onda kad mu je gospodin de Treville, misleći da je od gospodina Buckinghama dobio dar, spomenuo onaj latinski stih.- A to znači - reče Aramis da bi mu omogućio razumijevanje latinskog teksta - to znači da svećenici nižih redova moraju davati blagoslov obim rukama.- Divna tema! - usklikne jezuit.

295

- Divna i dogmatička - ponovi župnik, koji je znao latinski otprilike koliko i d'Artagnan i koji je pažljivo slušao isusovca nastojeći da ide u stopu s njim i ponavljajući njegove riječi kao jeka.Međutim je d'Artagnan ostao potpuno indiferentan prema oduševljenju ove dvojice u crno odjevenih ljudi.- Da, divna tema! Prorsus ađmirabile! - nastavi Aramis. - Međutim ona zahtijeva da se temeljito prouči nauka Otaca i Sveto pismo. S druge strane, ja sam već posve ponizno priznao ovim učenim duhovnicima da sam stražareći u gardijskom puku i služeći kralja donekle zapostavio nauku. Prema tome, moći ću se mnogo bolje snaći, facilius natans, u temi koju slobodno izaberemo i koja će se prema ovim teškim teološkim pitanjima odnositi isto onako kao moral i metafizika prema filozofiji.D'Artagnan se strašno dosađivao, župnik također.- To bi bio izvanredan uvod! - poviče isusovac.- JLTLordium - ponovi župnik samo da bi štogod rekao.- Quemadmodum inter coelarum immensitatem.1Aramis pogleda d'Artagnana i primijeti da njegov prijatelj zijeva tako jako da bi mogao iščašiti vilice.- Govorimo francuski, oče! - reče Aramis isusovcu. - Gospodin d'Artagnan će na taj način više uživati u našem razgovoru.- Umoran sam od puta - reče d'Artagnan - pa mi je teško pratiti razgovor na latinskom.Kao u neizmjernosti neba.235- Slažem se - reče isusovac ljutito, dok je župnik, izvan sebe od zadovoljstva, sa zahvalnošću pogledao d'Artagnana. - Dakle, da vidimo kakva se korist može izvući iz ovog tumačenja:- Sluga božji Mojsije... on nije nego sluga, slušajte me dobro! Moj sije blagosilje rukama; njemu drže obje ruke dok Židovi tuku svoje neprijatelje, on dakle blagosilje objema rukama. Uostalom, Evanđelje kaže: imponite manus, a ne manum. Položite ruke, a ne ruku.- Položite ruke - ponovi župnik uz odgovarajuću gestu.

296

- A nasuprot tome - nastavi isusovac - o Svetom Petru, čiji su nasljednici pape, rečeno je: porrige digitos, pokažite svoje prste! Razumijete li sada?- Dakako - odgovori Aramis - ali pitanje je vrlo delikatno.- Prsti! - nastavi isusovac. - Sveti Petar je blagosiljao prstima. Dakle i pape također blagosiljaju prstima. A s koliko prstiju blagosiljaju? Sa tri prsta, s jednim za Oca, s drugim za Sina, a s jednim za Duha Svetoga.Svi se prekriže. D'Artagnan pomisli da mora učiniti što i drugi čine.- Papa je nasljednik svetoga Petra i predstavlja tri božanske moći. Ostali, to jest ordines inferiores crkvene hijerarhije, blagosiljaju u ime svetih arhanđela i anđela. Najniži kler, kao naši đakoni i crkvenjaci, blagosiljaju škropljenjem, a to zamjenjuje neodređen broj prstiju što blagosilju. Evo, vidite, sada je ta stvar pojednostavljena argumentum omni demudatum ornamento. O tome bih ja napisao - doda isusovac - dvije ovako debele knjige.I u svomu oduševljenju on udari po velikoj knjizi svetog Ivana Zlatoustog u folio formatu, koja je bila tako teška da se pod njom ugibao stol.D'Artagnan zadrhta.- Svakako - reče Aramis - priznajem veličinu ove teze, ali istovremeno moram reći da je za mene preteška, da bi me smrvila. A ja sam bio izabrao ovaj citat i kažite mi, dragi d'Artagnane, da li vam se sviđa: Non inutile est desiderium in oblatione, ili još bolje: Malo kajanja nije naodmet kad se prinosi žrtva bogu.- Stanite! - poviče isusovac - jer se time primičete herezi. U Augustinusu heretika Janseniusa postoji slična postavka, a prije ili kasnije krvnikove ruke spalit će tu knjigu, čuvajte se, mladi prijatelju! Vi naginjete prema pogrešnim učenjima, mladi prijatelju, vi ćete propasti!- Vi ćete propasti - reče župnik kimajući žalosno glavom.- Vi dirate u ono čuveno pitanje o slobodnoj volji od kojeg prijeti smrtna opasnost. Vi prihvaćate postavke pelagijanizma i polupelagij anizma!

297

- Ali velečasni__- odgovori Aramis donekle zbunjen tolikim argumentima koji su mu se sručili na glavu.236

- Kako ćete dokazati - nastavi isusovac prekinuvši ga - da žalite svijet kad se žrtvujete za boga? Čujte ovu dilemu: bog je bog, a svijet je đavo. Ako žalite svijet, žalite đavla, to je moj zaključak.- To je i moj! - reče župnik.- Ali oprostite... - reče Aramis.- Desideras diabolum, nesretnice! - prekine ga isusovac.- On žali đavla! Ah, mladi prijatelju - reče župnik uzdišući - nemojte žaliti đavla, ja vas molim!D'Artagnanu se činilo da je poblesavio i bilo mu je kao da se odjednom našao među pravim luđacima i da će i poludjeti kao i oni. Ali je morao šutjeti, jer nije razumio ni jedne riječi od onoga što se ovdje govorilo.- Ali poslušajte me, molim vas - javi se Aramis s učtivošću u kojoj se već nazirala nestrpljivost - ja nisam rekao da žalim! Nikada ne bih rekao nešto što nije ortodoksno ...Isusovac podigne ruke prema nebu, a župnik se povede za njim.- Ne bih, kažem; ali dopustite barem da nije nikakva vrlina žrtvovati bogu ono čega smo potpuno siti. Imam pravo, d'Arta-gnan?- Jest, imaš potpuno pravo! - poviče ovaj. Župnik i isusovac skočiše na svojim stolicama.- Evo, moja polazna tačka je silogizam: svijet je privlačan, ja ostavljam svijet, dakle žrtvujem se. A u Svetom pismu kaže se izričito: prinosite žrtvu Gospodu.- To je istina - rekoše protivnici.- A zatim - nastavi Aramis uštinuvši se za uho da bi postalo crveno, jednako kao što je dizao ruke da bi postale bijele - a zatim napisao sam o tome i neke pjesme, koje sam prošle godine dostavio gospodinu Voituru (Voatir)1. Taj veliki čovjek odgovorio mi je sa hiljadu komplimenata.- O, pjesme! - reče isusovac s prezirom.

298

- Pjesme! - ponovi mehanički župnik.- Da čujemo! - poviče d'Artagnan. - Od toga ćemo malo odahnuti!- Nećemo, jer to su religiozne pjesme - odgovori Aramis. - To je teologija u stihovima.- Dovraga! - ote se d'Artagnanu.- Evo jedne pjesmice - reče Aramis skromnim glasom, ali u kojem se osjećalo i malo prijetvornost:Vi koji plačete za prošlošću divnom, I koji tavorite svoje nesretne dane, Sve nesreće vaše doći će svome kraju Kad bogu jedinom prinesete svoje suze, Vi koji plačete.Vincent Voiture (1598-1648), francuski pjesnik.237činilo se da su d'Artagnaii i župnik zadovoljni, ali isusovac je ustrajno ostao pri svome mišljenju.- čuvajte se profanog ukusa u teološkim stilizacijama! Što je zapravo rekao sveti Augustin? Evo što: Severus sit clericorumsermo.- Da, neka propovijed bude jasna! - reče župnik.- Međutim - požurio se isusovac da ga prekine, jer je vidio da je njegov pomoćnik zastranio1 - međutim, kažem, vaša će se teza sviđati ženama, i to je sve. S njom možete imati uspjeha kao i ,s kakvim obrambenim govorom advokata Patrua.- Da bog da! - poviče Aramis zanosno.- Pogledajte ga! - uzvikne isusovac. - Iz vas još govori ovaj svijet, i to glasno, altissima voće. Vi se okrećete svijetu, mladi prijatelju, i ja se bojim da na vas božja milost još nije djelovala.- Budite bez brige, velečasni, ja odgovoram za sebe!- To je svjetovna predrasuda!- Ja poznajem sebe, oče, moja je odluka neopoziva.- I vi uporno ostajete pri tome da obradite tu svoju tezu?- Osjećam se pozvanim da obradim baš nju, a ne neku drugu. Nastavit ću dakle radom na njoj i nadam se da ćete već sutra biti zadovoljni s ispravkama koje ću izvršiti na temelju vaših primjedaba.- Radite polako - reče mu župnik - dali smo vam izvrsneupute.

299

- Da - primijeti isusovac - cijelo polje je posijano i ne moramo se bojati da je jedan dio sjemena pao na kamen, drugi pokraj puta, a da su ptice nebeske pojele ostatak, aves coeli come-derunt illam.- Neka te kuga nosi s tim tvojim latinskim! - reče u sebi d'Artagnan, kojemu je svega toga bilo i previše.- Zbogom, sinko, do viđenja sutra! - reče župnik.- Do viđenja, odvažni mladiću! - pozdravi ga isusovac. - Kako mi se čini, vi ćete postati jedan od lučonoša naše crkve i bože daj da se ta svjetlost ne pretvori u oganj koji proždire!D'Artagnan, koji je čitav sat nestrpljivo grizao nokte, sada je već počeo gristi i meso.Dva čovjeka odjevena u crno ustanu, naklone se Aramisu i d'Artagnanu i pođu prema vratima. Bazin, koji je stajao na svom mjestu i s pobožnom radošću slušao cijelu ovu prepirku, potrči prema njima, uzme župniku brevijar a isusovcu misal te s poštovanjem pođe ispred njih da im otvori put.1 Latinska fraza: Severus sit clericorum sermo znači: neka govor svećenika bude strog. Latinsku riječ sermo župnik je poistovetio s francuskom sermon koja znači propovijed, a riječ severus također je krivo razumio.238Aramis ih otprati do dna stepenica i zatim se brzo vrati d'Artagnanu koji je još zijevao.Pošto su ostali sami, prijatelji su najprije zbunjeno šutjeli. A ipak je trebalo da jedan od dvojice razbije tu šutnju, činilo se da d'Artagnan želi prepustiti tu čast svome prijatelju, pa se javio Aramis.- Vidjeli ste - reče mu Aramis - vratio sam se svojim osnovnim mislima.- Da, milost božja vas je prosvijetlila, kako li je ono rekao malo prije onaj gospodin.- Oh, ti planovi o mom povlačenju već su odavna u meni sazreli i vi ste već čuli kako govorim o njima, zar ne, prijatelju?- Bez sumnje, ali priznajem da sam mislio da se šalite.- S takvim stvarima! 0, d'Artagnane!

300

- Dovraga! čovjek se šali i sa smrću.- Ali to je pogrešno, d'Artagnane, jer smrt su vrata koja vode u propast ili u blaženstvo.- Slažem se, ali molim vas, Aramise, nemojmo teologizirati. Mislim da je i vama dosta za danas, a što se mene tiče, ja sam gotovo zaboravio ono malo latinskog koji uostalom nisam nikada ni znao. A zatim, priznat ću vam da jutros od deset sati nisam ništa okusio, pa sam gladan kao pas.- Odmah ćemo večerati, dragi prijatelju. Međutim, vi znate da je danas petak, a petkom ja ne mogu ni vidjeti a kamoli jesti meso. Ako hoćete, zadovoljite se mojom večerom koja se sastoji od pečenih tetragona i od voća.- što vi podrazumijevate pod tetragonima? - upita d'Artagnan.- Mislim na špinat - odgovori Aramis. - Ali za vas mogu dodati i jaja, premda je to velik grijeh, jer jaja su meso, budući da se iz njih legu pilići.- Ta gozba neće biti tako slasna, ali svejedno! Prihvatit ću je, da bih ostao s vama.- Zahvaljujem vam što se žrtvujete - reče Aramis. - Ali ako vaše tijelo ne bude imalo od toga koristi, imat će, budite uvjereni, koristi vaša duša.- I tako, Aramise, vi ste konačno odlučili da se priklonite crkvi, što će reći naši prijatelji, što će reći gospodin Treville? Oni će vas smatrati bjeguncem, upozoravam vas.■- Ja se ne priklanjam crkvi, ja joj se vraćam. Ja sam pobjegao iz crkve da bih se priklonio svijetu, jer znate da sam bio prisiljen obući mušketirsku uniformu.- 0 tome ja ništa ne znam.- Ne znate kako sam napustio sjemenište?- Nemam pojma.239- Ispričat ću vam sve. Uostalom, u Svetom pismu se kaže: »Ispovijedajte se jedni drugima«, a ja se ispovijedam vama, d'Ar-tagnane.- A ja vam unaprijed opraštani grijehe, vidite da sam dobar čovjek.

301

- Ne šalite se s tim svetim stvarima, prijatelju!- Onda pričajte, slušam vas.- Bio sam dakle u sjemeništu od svoje devete godine. Trebalo je još tri dana pa da navršim dvadeset godina te da postanem svećenik, i sve bi bilo u redu. Međutim, jedne večeri otišao sam kao i obično u neku kuću koju sam posjećivao sa zadovoljstvom. Šta ćete, kad je čovjek mlad, onda je i slab! Jedan oficir, koji je bio ljubomoran kad je vidio da domaćici čitam »Živote svetaca«, banuo je te večeri nenajavljen. Upravo sam bio preveo jednu poslanicu0 Juditi te sam gospođi pročitao svoje stihove koje je ona pohvalila najljepšim riječima. Ona se bila naslonila na moje rame te smo ih zajedno ponovo čitali. Priznajem, poza je bila prilično slobodna,1 to je povrijedilo oficira. Nije ništa rekao, ali kad sam se ja oprostio, on je izašao za mnom te me dostigao.»Gospodine svećenice«, kazao mi je, »volite li batine?«»Ne mogu vam to reći, gospodine«, odgovorio sam mu, »nitko se dosad nije usudio da me udari.«»Onda me čujte, gospodine svećenice, ako ponovo dođete u kuću u kojoj sam vas večeras sreo, ja ću se usuditi!«Mislim da sam se uplašio; problijedio sam, osjetio sam da mi nestaje tlo pod nogama, tražio sam nešto na što bih se oslonio, ali nisam ništa našao. Šutio sam.Oficir je čekao odgovor, a videći da šutim, počeo se smijati. Okrenuo rni je leđa i ušao u kuću. Ja sam se vratio u sjemenište.Ali dobar sam plemić i krv mi je žestoka, kao što ste već mogli i opaziti, dragi d'Artagnane. Uvreda je bila strašna, i premda nije nitko za nju znao, osjećao sam je kako živi u mom srcu i kako ga razdražuje. Saopćio sam svojim pretpostavljenima da nisam dovoljno pripremljen za zaređenje i na moju molbu ceremonija je odgođena za godinu dana.Zatim sam u Parizu potražio najboljeg učitelja mačevanja i pogodio sam se s njim da mi daje poduku svakoga dana, i svakoga dana u toku čitave godine odlazio sam k njemu na vježbe. Od dana kad me onaj oficir uvrijedio bila je prošla tačno jedna godina, i na samu tu

302

godišnjicu ja sam svoju reverendu objesio o klin i obukao plemićko odijelo, pa sam otišao na ples što ga je priređivala jedna od gospođa s kojima sam prijateljevao i gdje sam znao da ću naći i onog oficira. To je bilo u ulici Francs-Bourgeois (Frank Buržoa), sasvim blizu tamnice Force (Fors).240I zaista, oficir je bio tamo. Približio sam mu se dok je pjevao ljubavnu pjesmu i nježno gledao neku ženu te sam ga prekinuo usred druge kitice.»Gospodine«, rekao sam mu, »imate li i sad štogod protiv toga da idem u onu kuću u ulici Pavenne, i biste li me još tukli ako mi padne na pamet da vas ne poslušam?«Oficir me začuđeno pogleda, a zatim reče: »Što hoćete gospodine, ja vas ne poznajem?«- »Ja sam«, odgovorih mu, »onaj mali pop koji čita Živote svetaca i prevodi Juditu u stihovima.«- »O, sjećam se!« reče oficir podrugljivo, »što želite?«»Htio bih da žrtvujete malo svog vremena i da se sa mnom prošetate.«»Sutra ujutro, ako baš hoćete, i to s najvećim zadovoljstvom.«»Molim vas lijepo, ne sutra ujutro, nego odmah!«»Ako vi svakako zahtijevate ...«»Da, zahtijevam!«»Dakle, izađimo! Gospodine«, obrati se oficir damama, »neka vas to ništa ne smeta. Samo dok ubijem ovoga gospodina, pa ću se odmah vratiti da dovršim posljednju kiticu.«Izašli smo.Odveo sam ga u ulicu Pavenne, upravo na isto mjesto gdje mi je prije godinu dana u isti taj sat rekao one ljubazne riječi koje sam vam ponovio. Bila je divna mjesečina. Uzeli smo u ruke mačeve i u prvom naletu na mjestu sam ga ubio.- Vraga! - ote se d'Artagnanu.- Međutim - nastavi Aramis - pošto su gospođe vidjele da se pjevač nije vratio i pošto je u ulici Pavenne oficir nađen mrtav, pomislili su

303

da sam ga ja udesio, pa je nastao skandal. Bio sam prisiljen da se za neko vrijeme odreknem reverende. Athos, kojega sam u to vrijeme bio upoznao, i Porthos, koji me je uz lekcije što sam ih primao iz mačevanja naučio i nekim trikovima, nagovorili su me da zatražim prijem u mušketirsku četu. Kralj je neobično volio mog oca, koji je poginuo pri opsadi Arrasa (Ara), i primili su me. Shvatit ćete da je sada došao čas da se opet vratim u krilo crkve.- A zašto baš sada, zašto danas, a ne jučer ili sutra? što vam se to dogodilo upravo sada i otkud vam najedanput ta čudna ideja?- Ova moja rana, dragi d'Artagnane, to je bila opomena s neba.- Ta vaša rana? No, pa gotovo vam se zacijelila, i siguran sam da vi danas zbog nje ne trpite.- Nego zbog čega? - upita Aramis pocrvenjevši.- Vama je srce ranjeno, dragi Aramise! I ta vaša rana je živa i krvava. A ranila vas je žena!U Aramisovu pogledu bljesne iskra i protiv njegove volje.16 Tri mušketira I241- Ah! - uzvrati Aramis prikrivajući svoje uzbuđenje tobožnjim nehajem - nemojte mi o tome ni govoriti! Ja da bih na to mislio, i ja da se prepustim ljubavnim bolima! Vanitas vanitatum! Zar vi mislite da se meni zavrtio mozak, i to zbog kakve grizete, ili kakve sobarice kojoj sam udvarao u nekom garnizonu? Fuj!- Oprostite, dragi Aramise, ali ja sam mislio da ste vi svoje poglede bacili mnogo više.- Mnogo više? A što sam ja, da bih smio biti tako ambiciozan? Ubogi i potpuno nepoznati mušketir koji mrzi robovanje i koji osjeća da je potpuno suvišan na svijetu!- Aramise, Aramise! - poviče d'Artagnan pogledavši prijatelja sa sumnjom.- Prah sam i vratit ću se u prah! Život je pun poniženja i boli - nastavi Aramis tužno. - Sve niti koje život povezuju sa srećom kidaju se jedna za drugom u čovjekovoj ruci, a prije svega zlatne niti. O, dragi d'Artagnane! - uzdahne Aramis s jedva primjetnom gorčinom u glasu. - Vjerujte meni, i dobro sakrijte svoje rane kad ih budete

304

imali! Šutnja je posljednja radost nesretnika. Nikome nemojte dopustiti da vidi vaše boli, jer radoznali piju naše suze kao što muhe piju krv ranjenom jelenu.- Stanite, dragi Aramise! - prekine ga d'Artagnan duboko uzdahnuvši. - Vi pričate ono isto što se i meni dogodilo!- A što vam se dogodilo?- Ženu koju sam ljubio, koju sam obožavao, oteli su mi je silom. I sada ne znam gdje je, ne znam kamo su je odveli. Možda je u zatvoru, možda je mrtva.- Ali vi se barem možete tješiti time da vas ona nije dobrovoljno napustila i da vam se ne javlja samo zato što joj to zabranjuju, dok ja...- Dok vi?- Ništa, ništa - odgovori Aramis.- Dakle, vi se zauvijek odričete svijeta? Vaša je odluka čvrsta i nepokolebiva?- Odričem se svijeta posvema. Danas ste još moj prijatelj, sutra ćete za mene biti samo sjena, ili, bolje, nećete uopće postojati. A svijet nije ništa drugo doli grob.- Dovraga! To što ste mi rekli vrlo je tužno.- šta ćete, moj me poziv privlači, on me otima. D'Artagnan se osmjehnu i ne odgovori. Aramis nastavi:- Međutim, dok sam još vezan uz svjetovni život, htio bih razgovarati s vama o našim prijateljima i o vama.- A ja sam htio - reče d'Artagnan - da razgovaramo o vama, ali vidim da ste se već potpuno ogradili od svega. Prezirete ljubav, prijatelji su za vas sjene, svijet je za vas grob.- Uvjerit ćete se u to i sami! - odvrati Aramis s uzdahom.242- Dakle nemojmo više govoriti o tome - reče d'Artagnan - i spalimo ovo pismo koje vam bez sumnje nosi vijesti o kakvoj novoj nevjeri vaše grizete ili sobarice.- Kakvo pismo? - poviče živo Aramis.

305

- Pismo koje je stiglo na vašu adresu otkad vas nema kod kuće i koje su mi dali da vam ga predam.- A čije je to pismo?- Nesumnjivo od kakve nevoljene služavke, od kakve očajne grizete. Možda od sobarice gospođe de Chevreuse, koja je bila primorana da se vrati u Tours sa svojom gospodaricom i koja je, da se napravi važna, uzela vojvotkinjin namirisani papir, a i njezin pečat da s njim zapečati pismo.- šta vi to govorite?- Dovraga, bit će da sam ga izgubio! - reče hladno d'Artagnan praveći se da traži po džepovima. - Sreća je što je svijet grob, što su svi ljudi, a to znači i žene, tek sjene, i što je ljubav samo osjećaj na koji vi odgovarate sa: fuj!- O, d'Artagnane, d'Artagnane! - poviče Aramis. - Ti ćeš me ubiti!- Ha, evo ga! - reče d'Artagnan. I izvuče pismo iz džepa.Aramis skoči, uzme pismo i pročita ga, odnosno proguta. Lice mu se ozari.- Čini se da ta služavka ima dobar stil - reče ravnodušno d'Artagnan.- Hvala, d'Artagnane! - poviče Aramis gotovo u deliriju. - Bila je prisiljena vratiti se u Tours. Nije mi nevjerna, voli me i sada. Dođi, prijatelju, dođi da te zagrlim. Poludjet ću od sreće!I dva prijatelja počeše plesati oko prečasnog Svetog Ivana Zlatoustog. Odvažno su gazili listove teze koji su pppadali na pod. U tom času pojavi se Bazin noseći špinat i pržena jaja.- Odlazi, nesretnice! - vikne Aramis bacivši mu svoju svećeničku kapu u glavu. - Vrati se odakle si došao, nosi se s tim užasnim varivom i s tim groznim kompotom! Naruči pečena zeca, debela kopuna, jedan but u luku i četiri butelje starog burgunca!Bazin, koji je zabezeknuto gledao svoga gospodara ne znajući otkud ta promjena, melankolično istrese omlet u špinat, a špinat na pod.- Ovo je trenutak kad biste svoj život mogli posvetiti kralju kraljeva - reče d'Artagnan - ako mu želite iskazati poštovanje: Non inutile desiderium in oblatione.

306

- Idite dovraga s tim svojim latinskim! Pijmo, dragi d'Artagnane! Pijmo, sto mu gromova, kao spužve, i ispričajte mi što se događa tamo kod nas.XXVII ATHOSOVA ŽENA

reostaje nam još da doznamo što je s Athosom - reče fzsr*-r d'Artagnan veselom Aramisu pošto mu je ispričao što se dogodilo u prijestolnici poslije njihova odlaska i pošto je izvrsna večera pomogla jednome da zaboravi svoju tezu a drugome svojumor.- Zar mislite da mu se dogodila kakva nesreća? - upita Aramis. - Athos je tako hladnokrvan i hrabar, i tako dobro vladamačem da...- Imate pravo, bez sumnje! I nitko ne cijeni više nego ja Athosovu hrabrost i spretnost, ali draže mi je kad se s mojim mačem sretnu koplja nego batine. Bojim se da služinčad nije istukla Athosa, jer sluge udaraju dobro i ne prestaju udarati tako brzo. Evo zbog čega bih, moram priznati, htio nastaviti put što je mogućeprije.- Pokušat ću i ja poći s vama - reče Aramis - iako mi se čini da još nisam u stanju popeti se na konja. Jučer sam probao šibati se bičem koji vidite na zidu, ali zbog boli morao sam prekinuti tu pobožnu vježbu.- Razumljivo, dragi prijatelju, jer tko je ikad vidio da se rane od puške liječe udarcima biča! Međutim, bili ste bolesni, a bolest djeluje i na stanje u glavi, pa vas zbog toga razumijem.- A kada odlazite?- Sutra u zoru. Odmorite se noćas što bolje te ćemo sutra, budete li mogli, otputovati zajedno.- Dakle, laku noć! - reče Aramis. - Jer premda ste građeni od željeza, odmor je i vama potreban.Kad je sutradan d'Artagnan došao u Aramisovu sobu, zatekao je prijatelja na prozoru.

307

- Što to gledate? - upita ga d'Artagnan.- Sto mu gromova, gledam ona tri prekrasna konja što ih konjušari drže za uzde, i divim im se. Kad čovjek putuje na takvim konjima, čini mu se da je princ.- Dobro, dragi Aramise, imat ćete čast da tako putujete, jer je jedan od tih konja vaš.- Oho! A koji?- Onaj kojega sami izaberete, meni je svejedno.244■- Zar je i ta bogata oprema na konju moja?- Svakako!- Vi se šalite, d'Artagnane!- Otkad govorite francuski, više se ne šalim.- One pozlaćene korice, onaj pokrivač od baršuna, ono sedlo okovano srebrom, zar je to moje?- Vaše, nesumnjivo, kao što je moj onaj konj što kopa nogom, i kao što je Athosov onaj drugi koji poskakuje.- Sto mu gromova, to su izvrsne životinje!- Drago mi je da vam se sviđaju.- Kralj vam ih je poklonio, zar ne?- Svakako ih nisam dobio od kardinala, ali neka vas ne uznemiruje pitanje odakle su. Glavno je da znate da je jedan od ta tri konja vaše vlasništvo.- Uzet ću onog što ga drži riđokosi sluga.- Odlično!- Hvala bogu - uzvikne Aramis - to će me potpuno izliječiti! Popeo bih se na onog konja i s trideset metaka u tijelu. Hej, Bazin, dođite odmah ovamo!Bazin se pojavi na vratima sjetan i razočaran.- Očistite moj mač, poravnajte moj šešir, očetkajte moj ogrtač i napunite moje pištolje! - naredi Aramis.- Ovo posljednje naređenje je nepotrebno - prekine ga d'Artagnan - jer u futrolama na konju imate napunjene pištolje.Bazin uzdahne.

308

- Hajde, gazda Bazin, umirite se! - reče d'Artagnan. - čovjek može zaraditi kraljevstvo nebesko u bilo kojim okolnostima.- Gospodin je već bio tako dobar teolog! - reče Bazin gotovo sa suzama. - Bio bi postao biskup, a možda i kardinal.- Ali poslušaj me, jadni moj Bazin, razmisli malo, pa da vidimo, molim te, kakve koristi ima netko od toga što je svećenik. To mu ništa ne pomaže ako treba ići u rat. Vidiš i sam da kardinal ide prvi u rat, i to sa šljemom na glavi i s kopljem u ruci. A što kažeš o gospodinu de Nogaretu de la Valetteu koji je također kardinal? Upitaj njegova slugu koliko mu je puta previo rane.- Oh! - uzdahne Bazin - znam to, gospodine, sve se danas u svijetu izmijenilo.U međuvremenu su dva mladića i jadni sluga sišli u dvorište.- Bazin, pridrži mi uzde! - reče Aramis.I Aramis skoči na sedlo s elegancijom i lakoćom koje su mu bile svojstvene. Međutim čim je konj zaigrao i čim se stao propi-njati konjanik osjeti bol koja je postala toliko nepodnošljiva da je problijedio i da se zaljuljao na sedlu. D'Artagnan je predviđao da bi se to moglo dogoditi te ga nije puštao iz vida. Videći da će mu prijatelj pasti, on mu priskoči u pomoć. Prihvatio ga je na ruke i odveo u njegovu sobu.245- Nije to ništa, dragi Aramise - reče mu d'Artagnan. - Treba da se liječite, a ja ću sam potražiti Athosa.- A vi kao da ste od čelika - reče mu Aramis.- Ne radi se o tome, nego imam sreće, i to je sve. Ali kako će vam prolaziti vrijeme dok se ja ne vratim? Nema više nikakvih teza, nema mudrovanja o prstima i blagosiljanju, zar ne?Aramis se nasmije.- Pisat ću stihove - reče.- 0 da, stihove koji će mirisati kao pismo što ga je napisala služavka gospođe de Chevreuse. Naučite dakle Bazina kako se pravilno izgovaraju riječi i slogovi. A svakog dana jašite pomalo, da se priviknete na kretanje.

309

- Oh, budite bez brige što se toga tiče - reče Aramis. - Kad se vratite, bit ću spreman da pođem s vama.Rekoše jedan drugome zbogom. A deset minuta poslije toga, pošto je prijatelja preporučio Bazinu i krčmarici, d'Artagnan je već jezdio prema Amiensu.Kako će naći Athosa i hoće li ga uopće naći? Položaj u kojem ga je ostavio bio je kritičan. Athos je mogao i podleći. Od te pomisli smračilo mu se čelo. Uzdahnuo je nekoliko puta i šapatom se zaklinjao da će ga osvetiti. Od svih njegovih prijatelja Athos je bio najstariji, i zbog toga bio mu je i najmanje blizak što se tiče ukusa i sklonosti.Međutim, tog je plemića posebno cijenio. Athosovo otmjeno i dostojanstveno držanje, oni odbljesci veličine koji bi od vremena do vremena sinuli iz sjene u koju se dobrovoljno uvlačio, ona njegova nepromjenljiva staloženost zbog koje je bio najpodnošljiviji drug na svijetu, ona izrazita i zajedljiva njegova veselost, ona hrabrost koja bi se mogla nazvati slijepom da nije bila posljedica njegove rijetke hladnokrvnosti, sve te osobine izazivale su kod d'Ar-tagnana ne samo poštovanje i prijateljstvo nego i još mnogo više, izazivale su njegovo udivljenje.' Zaista, u danima kad je bio dobro raspoložen, Athos se mirne duše mogao usporediti čak i s gospodinom de Trevilleom, elegantnim i otmjenim dvoraninom. Bio je srednjeg stasa, ali taj njegov stas bio je tako savršeno građen da je u borbama s Porthosom više puta uspio oboriti tog diva čija je fizička snaga bila poslovična među mušketirima. Njegov oštar pogled i pravilan nos, njegova brada što je podsjećala na Brutovu, sve to davalo je njegovu licu neobjašnjiv izraz veličine i privlačnosti. Njegove ruke, o ikojima se uopće nije brinuo, bacale su u očaj Aramisa, koji je svoje ruke njegovao uz obilnu pomoć bademovih krema i mirisavih ulja. Athosov glas bio je u isto vrijeme prodoran i melodiozan. I napokon, još je jedna Athosova crta bila neobjašnjiva: bio je uvijek povučen i skroman, mada je izvrsno poznavao manire otmjenog društva i običaje najviših krugova i mada se bez razmišljanja, pa

310

246i u najsitnijim svojim postupcima, i sam uvijek vladao kao čovjek iz bolje kuće.Ako se radilo o kakvu objedu, Athos bi ga znao naručiti bolje nego itko, i znao je postaviti svakog gosta za stolom na mjesto koje mu pripada po rangu što su mu ga stvorili njegovi preci i što ga je on stvorio sam sebi. Ako se radilo o heraldici, Athos je poznavao sve plemićke obitelji u kraljevini, njihova rodoslovlja, njihove međusobne ženidbe, njihove grbave i porijeklo tih grbova. U etiketi nije bilo ni najmanje sitnice koju on ne bi poznavao. Znao je kakva prava imaju veleposjednici, poznavao je do u sitnice lov i sokolar-stvo, a jednog je dana, u razgovoru o toj velikoj vještini, iznenadio i samog kralja Ljudevita XIII, koji je bio smatran za velikog poznavaoca te vještine.Kao i svi velikaši iz tog vremena, on je odlično jahao i izvrsno se služio oružjem. I još više: njegov je odgoj bio tako potpun, čak i u pogledu skolastičkih studija kojima su se plemići u to doba vrlo rijetko zanimali, da se podsmijavao latinskim izrekama koje je Aramis citirao a Porthos se pravio da ih razumije. Na veliko iznenađenje svojih prijatelja, on je dva ili tri puta, kad je Aramis pogriješio povrijedivši osnovna jezična pravila, uspio pronaći ispravan vremenski oblik za glagol i ispravan padež za imenicu. Osim toga, njegovo je poštenje ostalo netaknuto iako je živio u vremenu kad su vojnici vrlo olako trgovali sa svojom vjerom i svojom savješću, kad ljubavnici nisu poznavali osjetljivu strogost naših dana a siromasi nisu nimalo marili za sedmu zapovijed božju. Vidi se iz svega da je Athos bio izvanredan čovjek.Ali ipak, padalo je u oči da je ta otmjena priroda, i krasna pojava, da je taj tako nesvakidašnji čovjek i ne znajući naginjao prema materijalnoj strani života, kao što starci naginju prema fizičkoj i duševnoj imbecilnosti. U časovima svojih nevolja, a ti časovi bili su česti, Athos kao da se gasio, kao da je gušio svoju svijetlu stranu koja bi tada nestajala kao u kakvoj potpunoj pomrčini. I tako, pošto bi polubog iščezao, ostao bi od njega tek čovjek.

311

Pognute glave, mutna pogleda, izgovarajući riječi teško i mučno, Athos je satima buljio ili u butelju i čašu, ili u Grimauda, koji je, naviknut da prima zapovijedi znakovima, u mračnim očima svoga gospodara umio pročitati i najsitniju njegovu želju, da bi je odmah i ispunio. Ako bi se u jednom od takvih trenutaka četiri prijatelja našla na okupu, jedna jedina riječ izgovorena teškom mukom mogla je biti sve što bi Athos pridonio njihovu razgovoru. Mjesto toga, Athos je sam pio za četvoricu, i to se ni po čemu drugom nije zapažalo nego po njegovim namrštenim brkovima i po njegovoj tuzi koja je postajala sve dublja.Poznata nam je d'Artagnanova prodornost i njegov pronicav duh, ali ma kako se on trudio da dozna uzroke toj pojavi, nije uspio ustanoviti baš ništa, nije čak mogao utvrditi ni slučajeve koji su247bili neposredan povod za takvu šutnju i propadanje. Nikada Athos nije primao pisma, nikada Athos nije učinio ni koraka za koji ne bi znali njegovi prijatelji.Ne može se reći da je u takvu tugu zapadao zbog vina, jer on je i pio samo zato da bi se borio protiv tuge koju je takav način liječenja, kao što smo rekli, činio uostalom još mračnijom. Ovakvi izljevi mračnog raspoloženja nisu se mogli pripisati ni igri, jer suprotno Porthosu, koji je svaku promjenu u sreći popratio pjesmom ili psovkom, Athos je ostajao jednako ravnodušan i kad je gubio i kad je dobivao. Jedne večeri u mušketirskom društvu vidjeli su ga kako je u igri dobio tri hiljade pistola, a zatim kako ih je izgubio sve do svog zlatom ukrašenog opasača koji mu je služio za svečane dane. Sve je to opet dobio, a povrh toga još stotinu zlatnika. Međutim pri svemu tome njegove lijepe crne obrve nisu se ni pomakle, njegove ruke nisu ni za jednu nijansu izmijenile svoju boju sedefa, a njegov glas, koji je te večeri bio ugodan, nije gubio ništa od svoje topline i staloženosti.Nije se također radilo ni o atmosferskim prilikama, kao kod naših susjeda Engleza, koje bi svojim utjecajem pomračile njegovo lice, jer je njegova tuga općenito bivala još veća za lijepih dana u godini. Juni i juli bili su užasni Athosovi mjeseci.

312

O sadašnjosti se nije brinuo, a slijegao je ramenima kad mu je tko govorio o budućnosti. Njegova je tajna dakle bila u prošlosti, kao što su posve neodređeno i kazali d'Artagnanu.Ta tajnovita sjenka koja je zastirala čitavu njegovu ličnost, djelovala je da je Athos bio još interesantniji. Bez obzira kakav je bio smisao pitanja koja su mu postavljali, ni očima ni ustima, čak ni u najvećem pijanstvu on nikome nije otkrivao ništa.- Međutim - uzdahne d'Artagnan - jadni je Athos sada možda mrtav, mrtav zbog moje pogreške, jer ja sam ga upleo u taj podvig kojem on nije znao ni uzrok, a neće mu znati ni ishod. A osim toga, ta mu pustolovina nije obećavala nikakvu korist.- Ne računajući, gospodine - odgovori Planchet - da mu mi vjerojatno dugujemo život. Sjećate li se kako je povikao: »Bje žite, d'Artagnane, mene su hvatili!« I pošto je ispraznio svoja dva pištolja, kakvu je užasnu buku podigao svojim mačem! Činilo se da je dvadeset ljudi, ili bolje, dvadeset đavola, pobjesnilo.Te riječi udvostručiše d'Artagnanovu žurbu. On podbode svoga konja. Bio je te konj kojega nije trebalo tjerati, i d'Artagnan pojuri u kasu!Oko jedanaest sati izjutra ugledaše Amiens. U jedanaest sati i pol bili su na vratima one proklete gostionice.D'Artagnan je protiv podmuklog gostioničara često smišljao jednu od onih osveta koje u čovjeku pobuđuju nadu i utjehu. Ušao je dakle u gostionicu sa šeširom koji je nabio na oči, s lijevom248

313

rukom na dršku mača i praskajući bičem što ga je držao u desno) ruci.- Poznajete li me? - upita gostioničara koji je došao da ga pozdravi.- Nemam tu čast, gospodine! - odgovori ovaj, još zbunjen zbog sjajne opreme koju je zapazio.- Dakle, vi me ne prepoznajete!- Ne, gospodine!- Ali bit će dovoljne dvije riječi pa da vam se vrati pamćenje, šta ste učinili onome plemiću kojega ste prije približno petnaest dana drsko optužili kao krivotvoritelja novca?Gostioničar problijedi, jer je d'Artagnanovo držanje bilo pune* prijetnje, a Planchet se vladao kao i njegov gospodar.- Oh, monsinjore, nemojte mi o tome govoriti! - poviče gostioničar plačljivim glasom. - O, gospodine, kako sam već platio tu pogrešku! O, kako li sam nesretan!- Pitao sam vas što se dogodilo s tim plemićem?- Monsinjore, saslušajte me, molim vas, i budite milostivif Najprije sjednite, učinite mi tu uslugu!Nijem od srdžbe i nestrpljivosti, d'Artagnan sjedne. Izgledao-je kao neumoljiv i opasan sudac. Planchet se ponosno nasloni na naslon njegove stolice.

314

- Evo kako je bilo, monsinjore - nastavi gostioničar, koji je sav drhtao. - Sada sam vas prepoznao. Da, to ste vi! Vi ste otišli upravo kad je nastao onaj nesretni spor s plemićem o kojem govorimo.- Jest, ja sam to bio. Zato i nemojte očekivati nikakvu milost ako mi ne kažete cijelu istinu.- Budite tako dobri pa me saslušajte, sve ćete doznati!- Slušam!- Meni je vlast javila da će u moju gostionicu doći neki čuveni krivotvoritelj novca s više svojih drugova i da će svi biti prerušeni kao gardisti i mušketiri. Vaše konje, vaše sluge, vaša lica, gospodo, sve su mi to unaprijed tačno opisali.- Nastavite, nastavite! - reče mu d'Artagnan, kojemu je odmah postalo jasno odakle je stiglo takvo upozorenje.- Prema nalogu vlasti, koja mi je poslala šest ljudi kao pojačanje, poduzeo sam hitne mjere koje sam smatrao da su potrebne, da bih se osigurao od tobožnjeg krivotvoritelja novca.- Opet to! - promrmlja d'Artagnan, kojemu su riječi »krivotvoritelj novca« užasno vrijeđale uho.- Oprostite mi, monsinjore, što govorim takve stvari, ali upravo one me opravdavaju. Vlast me je zastrašila, a vi znate da svaki gostioničar mora surađivati s vlastima.- Ali još jednom vas pitam gdje je taj plemić? Što se s njim dogodilo? Je li mrtav ili živ?249*- Strpite se, mansinjore, sada upravo na to i dolazimo. Dogodilo se dakle ono što vam je već poznato, a vaš nagli odlazak čini se da je značio uspjeh - doda gostioničar s prepredenošću koja nije izmakla d'Artagnanu. - Taj plemić, to jest vaš prijatelj, branio se očajnički. Njegov sluga, koji se uslijed nepredviđenih nesretnih okolnosti posvadio s ljudima od vlasti prerušenim u konjušare...- O, jadnice! - poviče d'Artagnan. - Svi ste vi bili u dogovoru, i ja ne znam što me još zadržava da vas sve ne pobijem!- Jao, ne, nismo bili u dogovoru, monsinjore, i vi ćete se u to uvjeriti. Gospodin vaš prijatelj (oprostite što ga ne oslovljavam njegovim časnim imenom, što ga on bez sumnje ima, ali ga mi ne

315

znamo), gospodin vaš prijatelj, pošto je sa dva metka iz pištolja izbacio iz stroja dva čovjeka, stao se povlačiti braneći se svojim mačem kojim je osakatio jednog od mojih ljudi, a mene je udario plosnatom stranom mača tako da sam se onesvijestio.- Ali, krvnice, hoćeš li već jednom završiti? - vikne d'Artagnan. - što se dogodilo s Athosom?- Odstupajući na na'čin kako sam rekao monsinjoru, on se našao na stepenicama što vode u podrum. A kako su vrata bila otvorena, on je izvadio ključ te se iznutra zabarikadirao. Oni koji ■su ga progonili bili su sigurni da im odonud neće pobjeći, pa su ga ostavili na miru.- Da - reče d'Artagnan - nije im bilo stalo do toga da ga ubiju. Za njih je bilo glavno da ga zatvore.- Zaboga, monsinjore, da ga zatvore? Sam se zatvorio, kunem vam se! A prije toga žestoko se odupro, jedan je čovjek ubijen na mjestu a dva druga bila su teško ranjena. Mrtvaca i ranjenike odnijeli su njihovi drugovi i nikada više nisam ništa čuo ni o jednima ni o drugima. A kad sam došao sebi, otišao sam gospodinu guverneru i ispričao mu sve što se dogodilo. Upitao sam ga što da radim sa zarobljenikom, ali gospodin guverner se držao kao da je pao s neba. Rekao mi je da on nema ni pojma o onome što mu govorim, da naređenja koja sam dobio nisu potekla od njega i da će me objesiti ako se usudim ikome kazati da je on na bilo koji način umiješan u tu glupu kombinaciju. Činilo se, gospodine, kao da sam se bio prevario, kao da sam zatvorio jednog umjesto drugog, i kao da se onaj koga je trebalo uhvatiti spasio.- Ali Athos, što se dogodilo s Athosom? - poviče d'Artagnan, čija se nestrpljivost udvostručila pošto je čuo kako je vlast digla ruke od svega toga.- Budući da mi se žurilo da ispravim svoju krivnju prema zatvoreniku - nastavi gostioničar - pošao sam u podrum s ciljem da ga oslobodim. 0, gospodine, to više nije bio čovjek već đavo! Kad sam mu rekao da ću ga osloboditi, on je izjavio da mu želimo postaviti zamku te da će prije nego izađe on postaviti svoje uvjete. Odgovorio sam mu posve ponizno, jer sam bio svjestan neugodna

316

250položaja u koji sam zapao podigavši ruku na mušketira Njegova veličanstva, odgovorio sam mu, dakle, posve ponizno da sam spreman prihvatiti njegove uvjete.»Najprije«, rekao je, »hoću da mi vratite mog slugu potpuno naoružana.«Požurili smo da izvršimo tu zapovijed, jer vi ćete shvatiti gospodine, da smo bili spremni izvršiti sve što vaš prijatelj želi. Gospodina Grimauda (on je rekao kako se zove, iako ne govori mnogo), gospodina Grimauda smo dakle spustili u podrum, svega izra-njenog kakav je bio. I pošto ga je prihvatio, njegov je gospodar ponovo zabarikadirao vrata naredivši nam da mu se više ne pri-bližujemo.- Ali konačno - poviče d'Artagnan - gdje se on nalazi? Gdje je Athos?- U podrumu, gospodine!- Kako, nesretnice, zar ga držite u podrumu sve odonda?- O, nebeska milosti! Ne, gospodine! Zar mi da ga držimo u podrumu! Vi dakle ne znate što on radi u podrumu? O, gospodine, kad biste ga vi mogli nagovoriti da izađe, bio bih vam zahvalan do smrti, slavio bih sve kao svog sveca zaštitnika.- Dakle, on je u podrumu? I naći ću ga u podrumu?- Bez sumnje, gospodine. Ali on se zainatio da tamo ostane. Svaki dan dodajemo mu kroz podrumski prozor i na vilama kruh, a mesa mu dajemo na isti način kada zatraži. Ali na žalost meso i kruh nisu stvari koje on najviše troši. Jednom sam pokušao sa dva svoja momka ući u podrum, ali njega je uhvatio neopisiv bijes. Čuo sam kako škljocaju njegovi pištolji i kako njegov sluga nabija svoju pušku. A kad smo ih zatim pitali kakve su im namjere, gospodin je odgovorio da on i njegov lakej imaju četrdeset metaka i da će ih sve do posljednjeg ispucati prije no što će dopustiti da ma tko od nas stupi nogom u podrum. Tada sam, gospodine, otišao guverneru da se žalim, a on mi je odgovorio da sam dobio ono što sam i zaslužio te da će me to naučiti da ne treba vrijeđati čestite plemiće koji kod mene odsijedaju.

317

- Tako da sve otada...? - prekine ga d'Artagnan, koji se nije mogao svladati a da se ne smije gledajući tužno gostioničarevo lice.- Tako da sve otada, gospodine - nastavi ovaj - mi živimo najjadnijim životom koji se može zamisliti. Jer, gospodine, treba da znate da se sve naše zalihe nalaze u podrumu. Tamo su nam pune butelje i vino u bačvama, tamo nam je pivo i ulje, tamo su nam začini, slanina i kobasice. I budući da ne smijemo ući u podrum, ne možemo svoje goste poslužiti ni hranom ni pićem, pa tako naša gostionica svakim danom sve više propada. Ako vaš prijatelj ostane još tjedan dana u podrumu, mi smo uništeni.251- To ste i zaslužili, huljo! Zar se na nama nije vidjelo da smo čestiti ljudi a ne krivotvoritelji? Odgovorite!- Da, da, gospodine, imate pravo! - reče gostioničar. - Ali čujte, slušajte, opet je pobjesnio.- Netko ga sigurno opet uznemiruje - odgovori d'Artagnan.- Ali, zaboga, moramo ga uznemiravati - poviče gostioničar. - Upravo su nam stigla dva engleska plemića.- šta onda?- šta onda! Englezi vole dobro vino, kao što uostalom i znate, gospodine! Ovi su zatražili da im donesemo najbolje vino. Bit će da je moja žena zatražila od gospodina Athosa dozvolu da uđe u podrum kako bi zadovoljila tu gospodu, a on ju je po svom običaju odbio. O, nebeska milosti, čujete li kako sve jače buci!Doista, d'Artagnan je čuo snažnu lupu koja je dolazila iz pravca gdje se nalazio podrum. Zato i ustane te pođe za gostioničarom koji je od očajanja lomio ruke. Planchet s napunjenom puškom pođe za njima. Tako oni krenuše na lice mjesta.Oba su engleska plemića bila ogorčena. Bili su prevalili veoma dug put te su umirali od gladi i od žeđi.- Kakvo je to nasilje! - vikali su plemići na čistom francuskom jeziku premda se u njihovu govoru osjećao strani naglasak. - Kakvo je to nasilje, zašto taj luđak ne pušta ove poštene ljude da uđu u svoj podrum po vino! Hajde, mi ćemo razvaliti vrata, i ako bude pružao otpor, neka, ubit ćemo ga!

318

- Polakše, gospodo! - javi se d'Artagnan izvukavši svoje pištolje iz opasača. - Nikoga vi nećete ubiti, molim lijepo!- Dobro, dobro - čuo se iza vrata Athosov glas - neka samo uđu ova gospoda što jedu djecu, pa ćemo vidjeti!Premda se činilo da su vrlo hrabri, Englezi pogledaše jedan drugoga oklijevajući. Kao da se u tom podrumu nalazio jedan od onih izgladnjelih gorostasa, nesavladivi div iz pučkih bajki, u čiju pećinu nitko ne može nekažnjeno ući.Nastao je trenutak šutnje. Ali dvojicu Engleza bilo je ipak stid da se povuku, pa je onaj žustriji sišao niz stepenice u podrum i udario nogom u vrata tako snažno da je tim udarcem mogao srušiti i zid.- Planchet - reče d'Artagnan i napne svoje pištolje - ja ću se pobrinuti za ovoga ovdje, a ti se pobrini za onoga dolje. O, gospodo, vi želite borbu! Vrlo dobro, imat ćete je!- Bože moj! - začuo se promukli Athosov glas. - Čini mi se da čujem d'Artagnana.- I zaista sam to ja, prijatelju! - odgovori d'Artagnan podigavši glas.- Dobro je, dakle - javi se Athos. - To znači da ćemo udesiti ove koji razvaljuju vrata!252Plemići su već imali mačeve u rukama, ali našli su se između dvije vatre. Još su časak oklijevali. Ali, kao i prvi put, prevladao je ponos, pa je drugi udarac nogom odvalio vrata koliko su bila duga i široka.- Ukloni se, ukloni se, d'Artagnane, ukloni se, jer ću pucati! - poviče Athos iz podruma.- Gospodo! - poviče d'Artagnan, koji se nikada nije prepuštao nepromišljenim postupcima. - Gospodo, razmislite! Strpi se, Athose! Lošeg se posla prihvaćate, gospodo! Poginut ćete. Evo, ja i moj sluga sasut ćemo u vas tri metka, a isto toliko metaka stići će vam iz podruma. A zatim, preostat će nam još i mačevi kojima, uvjeravam vas, moj prijatelj i ja prilično vladamo. Dozvolite mi da se pobrinem za sebe i za vas. Začas ćete imati vina, dajem vam svoju riječ!

319

- Ako ga je još ostalo - progunđa podrugljivi Athosov glas. Gostioničar osjeti kako mu je hladan znoj potekao niz leđa.- Kako, ako ga je još ostalo? - promrmljao je.- Dovraga! - reče d'Artagnan. - Bit će da je ostalo, ne uzrujavajte se, jer njih dvojica nisu mogli sami popiti čitav podrum. Gospodo, stavite svoje mačeve u korice!- Da, ali vi spremite svoje pištolje!- Vrlo rado!I d'Artagnan pokaže primjerom. Zatim se okrene prema Plan-chetu i dade mu znak da spusti pušku.Umireni d'Artagnanovim postupkom, Englezi gunđajući vratiše mačeve u korice. Ispričali su im pod kakvim je okolnostima Athos dospio u podrum, a kako su bili dobri plemići, shvatili su da je kriv gostioničar.- A sada, gospodo - reče im d'Artagnan - vratite se u svoje sobe i jamčim vam da ćete za deset minuta dobiti sve ono što budete zaželjeli.Englezi pozdrave i odu.- A sada - reče d'Artagnan - kad sam ovdje sam, otvorite mi vrata, dragi Athose, molim vas.- Odmah! - poviče Athos.Tada se začu kako se uz veliku buku ruše hrpe naslaganog drva i kako se odmiču i škripe grede. Bila su to Athosova utvrđenja i bedemi koje je opkoljeni mušketir sam rušio.Trenutak kasnije vrata se pokrenu i ma njima se pojavi blijeda Athosova glava. Brzim pogledom Athos razgleda okolinu.D'Artagnan priskoči k njemu i zagrli ga, a zatim ga htjede odvesti iz tog vlažnog boravišta. Tek tada primijeti da Athos posrče.- Zar ste ranjeni? - upita ga.- Ja? Ni govora, nego sam mrtav pijan, i to je sve. I nikada nitko nije toliko uradio da bude pijan kao što sam to ja uradio.253

320

Slava bogu, čujete li, krčmaru! Bit će da sam popio sam najmanje stotinu i pedeset butelja.- Gospode bože! - poviče gostioničar. - Ako je sluga popio samo polovicu od količine koju je popio njegov gospodar, ja sampropao!- Grimaud je sluga iz bolje kuće koji ne bi pristao da pije isto vino kao i ja. On je pio samo iz bačve. Pogledajte, mislim da je zaboravio začepiti bačvu. Čujete li? Mislim da teče.D'Artagnan prasne u smijeh od kojeg se gostioničareva drhtavica pretvori u pravu groznicu.U isti mah pojavi se iza svog gospodara Grimaud s puškom na ramenu. Glava mu je drhtala kao onim pijanim satirima na Ruben-sovim slikama. Sprijeda i odostraga bio je poliven nekom masnom tekućinom u kojoj gostioničar odmah prepozna svoje najbolje maslinovo ulje.Ova povorka prođe kroz veliku dvoranu i smjesti se u najboljoj sobi koju je d'Artagnan zauzeo ne pitajući nikoga.U međuvremenu gostioničar i njegova žena uzeše lampe i otr-čaše u podrum u koji tako dugo nisu imali pristupa. Tamo ih je čekao strahovit prizor.Iza utvrđenja, kroz koja je Athos bio napravio prolaz da bi izašao, a koje se sastojalo od snopova drva, dasaka i praznih bačava nagomilanih po svim pravilima strategijske vještine, vidjelo se tu i tamo kako po lokvama ulja i vina plivaju kosti od svih onih šunki koje su zatočenici pojeli, dok je čitava hrpa razbijenih butelja pokrivala lijevi ugao podruma. Jedna bačva, na kojoj je pipa ostala otvorena, gubila je sada kroz taj otvor posljednje kapi svoje krvi. Slika razaranja i smrti, kao što kaže stari pjesnik, pružala se u tom podrumu kao na kakvom bojnom polju.Od pedeset kobasica, koliko ih je visilo na gredama, ostalo ihje jedva deset.Jaukanje gostioničara i njegove žene tada je probilo podrumski svod. I samog d'Artagnana je to ganulo, ali Athos ni ne trepneokom.

321

Međutim, poslije izljeva boli dođe bjesnilo. Gostioničar dohvati nekakvu željeznu motku i obuzet svojim očajem pojuri u sobu u kojoj su se nalazila naša dva prijatelja.- Donesite vina! - reče Athos ugledavši gostioničara.- Vina! - uzvikne gostioničar zabezeknuto. - Vina! Ali vi ste ga popili za više od stotinu pistola. Sada sam ja propao čovjek, izgubljen, uništen!- Nije važno - reče Athos - mi smo uza sve to ostali žedni. Da ste samo pili, još bi se moglo i podnijeti, ali vi ste porazbijali sve butelje.- Gurnuli ste me na jednu gomilu i ona se srušila. Sami ste krivi!254- Propalo mi je sve ulje!- Ulje je najbolji melem za rane i trebalo je da jadni Grimaud previja rane koje ste mu zadali.- Sve ste mi kobasice izjeli!- U vašem podrumu ima bezbroj štakora.- Morate mi sve to platiti! - poviče gostioničar očajno.- Ti, trostruka huljo! - reče Athos digavši se. Ali istog časat opet se skljoka: to je samo odmjeravao svoje snage. Umjesto njega d'Artagnan podigne svoj bič.Gostioničar ustukne jedan korak i brižne u plač.- To će vas naučiti - reče mu d'Artagnan - da se pristojnije vladate prema gostima koje vam bog pošalje.- Bog? Kažite: đavo!- Dragi prijatelju - reče d'Artagnan - ako nam još budete na ovaj način probijali uši, mi ćemo se sva četvorica zatvoriti u vaš. podrum da se uvjerimo je li šteta zaista tako velika kao što kažete.- No, u redu, gospodo - reče gostioničar - priznajem, pogriješio sam, ali za svaki grijeh postoji i oproštenje. Vi ste velikaši, a ja sam siromašan krčmar. Imajte sažaljenja prema meni!- 0, ako budeš tako govorio - reče Athos - rastopit će mi se srce i suze će poteći iz mojih očiju kao što je teklo vino iz tvojih bačava. Nismo mi takvi đavoli kao što izgledamo. Hajde, dođi ovamo, pa ćemo razgovarati.

322

Gostioničar mu priđe sa strahom.- Dođi, rekao sam, i ne boj se! - nastavi Athos. - Kad saro ti htio platiti račun, položio sam svoju kesu na stol.- Istina je, monsinjore!- U toj kesi bilo je šezdeset pistola. I sada me zanima gdje je ta kesa.- Ona je kod vlasti, monsinjore. Bili su rekli da je novac krivotvoren.- U redu! Neka ti vrate tu kesu i zadrži mojih šezdeset pistola.- Ali monsinjor zna vrlo dobro da vlast nikada ne vraća onc» čega se dokopa. Da je to lažan novac, još bi se čovjek mogao nadati, ali na žalost, to je ispravan novac.- Snađi se i uredi s vlasti kako znaš, dobri prijatelju, mene se ništa ne tiče, to više što mi nije ostala ni jedna livra.- Hej - uplete se d'Artagnan. A gdje je Athosov konj?- U staji.- Koliko vrijedi?- Najviše pedeset pistola.- Vrijedi i osamdeset! Uzmi ga, pa da više ne razgovaramoT- Što? Ti prodaješ moga konja - reče Athos - prodaješ mog Bajazita? A na čemu ću ja jahati? Na Grimaudu?- Doveo sam ti drugog konja - reče d'Artagnan.255- Drugog?- I to prekrasnog! - poviče gostioničar.- Ako već imam drugog konja, ljepšeg i mlađeg, uzmi ovog starog i donesi da pijemo!- Kojeg vina da donesem? - upita gostioničar posve umiren.- Onog koje je na kraju podruma blizu ograde od letava. Ostalo je još dvadeset i pet butelja, sve ostale su se razbile kad sam pao. Donesite šest butelja.»Ali taj je čovjek prava bačva!« reče gostioničar u sebi. »Ostane li ovdje samo petnaest dana, i plati li sve što popije, nadoknadit ćusve gubitke.«- I ne zaboravi odnijeti četiri butelje tog istog vina onoj dvojici engleskih plemića - reče mu d'Artagnan.

323

- A sada - reče Athos - dok nam ne donese vino, ispričaj mi, d'Artagnane, što se dogodilo s ostalima. Da čujem!D'Artagnan mu ispriča kako je našao Porthosa u krevetu s uganutom nogom, a Aramisa kako sjedi za stolom između dva bogoslova. Baš kad je dovršio, uđe gostioničar s naručenim buteljama i s jednim pršutom koji je, na njegovu sreću, bio ostao izvan podruma.- Pa dobro! - reče Athos natočivši svoju i d'Artagnanovu čašu. - Sada znam što je bilo s Porthosom i s Aramisom, ali vi, prijatelju, što je s vama, što se lično s tama dogodilo? Čini mi se da baš niste zadovoljni.- Jao! - uzvikne d'Artagnan. - Pa ja sam najnesretnijimeđu svima nama!- Ti da si nesretan, d'Artagnane! - začudi se Athos. - Da vidimo u čemu se sastoji tvoja nesreća. Pričaj!- Kasnije - odgovori d'Artagnan.- Kasnije! A zašto kasnije? Zato što misliš da sam pijan, zar ne, d'Artagnane? Ali zapamti što ću ti reći: moje misli nikada nisu tako jasne kao što su u vinu. Govori dakle, sav ću se pretvoritiu uho!D'Artagnan ispriča svoju pustolovinu s gospođom Bonacieux.Athos ga je saslušao i ne trepnuvši okom, a kad je d'Artagnan završio, on se oglasi:- Nije to ništa, ništa naročito! - reče.- Sve je za vas ništa, dragi Athose! - odgovori d'Artagnan. - Vas to ne može dirnuti, jer nikada niste bili zaljubljeni.Athosov hladan pogled odjednom zablista, ali to je trajalo samo djelić sekunde, pa je opet postao sumoran kao i prije.- Istina je - reče mirno - nikada nisam bio zaljubljen.- Eto vidite - uzvrati d'Artagnan - kako vi, koji imate srce od kamena, griješite prema nama koji smo nježnog srca.- Nježno srce,- Nježno srce, probodeno srce - reče Athos.256- šta kažete?

324

- Kažem da je ljubav lutrija u kojoj onaj koji dobiva dobiva smrt! Budite sretni, dragi d'Artagnane, što ste izgubili, vjerujte mi. I ako hoćete da vam nešto savjetujem, savjetovat ću vam da uvijek gubite!- Izgledalo je da me ona veoma voli!- Tako je izgledalo.- O, voljela me je!- Dijete, nema čovjeka koji nije vjerovao, kao i vi, da ga njegova ljubavnica voli, ali isto tako nema čovjeka kojeg njegova ljubavnica nije prevarila!- Osim vas, Athose, koji nikada niste imali ljubavnice.- To je istina - reče Athos pošto je jedan trenutak šutio. - Nikada je nisam imao. Pijmo!- Ali, slušajte - reče d'Artagnan. - Kad ste već takav filozof, podučite me, pomozite mi. Kažite mi što da radim i kako da se utješim.- Zašto vas treba tješiti?- Zbog moje nesreće.- Vaša je nesreća smiješna - reče Athos slegnuvši ramenima. - Zanima me što biste rekli kad bih vam ja ispričao jedan ljubavni događaj.- Koji se vama dogodio?- Meni ili nekom mom prijatelju, to nije važno!- Pričajte, pričajte, Athose!- Bolje će biti da pijemo.- Pijte i pričajte.- Zaista, to se može - uzvrati Athos ispraznivši i ponovo natočivši svoju čašu. - Te dvije stvari izvrsno se nadopunjuju.- Slušam - reče d'Artagnan.Athos se zamisli, i što je više tonuo u svoje misli d'Artagnan je primjećivao kako postaje sve bljeđi. Bio je na onom stupnju pijanstva kad obični pijanci padaju pod stol i spavaju. Međutim, on nije spavao, nego je glasno sanjao. U ovom pijanom somnambu-lizmu bilo je nečeg strašnog.- I baš hoćete da vam pričam? - upita Athos.- Ja vas molim! - odgovori d'Artagnan.

325

- Neka dakle bude kao što želite. Jedan od mojih prijatelja, jedan od mojih prijatelja, čujte me dobro, a ne ja - reče Athos zastavši na trenutak i nasmijavši se gorko - neki grof iz mog kraja, to jest iz Berrvja, plemenit kao kakav Dandolo1 ili kakav Montmorencv (Monmoransi2), u svojoj dvadeset i petoj godini zaljubio se u djevojku od šesnaest godina koja je bila lijepa kao1 Dandolo - znamenita patricijska obitelj u Veneciji.2 Montmorencv - jedna od najstarijih francuskih velikaških obitelji.17 Tri mušketira I257boginja. Iz njezinih bezazlenih godina probijao se plamteći žar, ali ne ženski nego pjesnički. Ona nije samo privlačila čovjeka nego ga je opijala. Živjela je u malom gradu kod svog brata koji je bio župnik. Nije se znalo otkuda su došli u taj kraj, ali videći kako je ona lijepa i kako je njezin brat pobožan, nitko ih to nije ni pitao. Uostalom, govorilo se da su od dobra roda. Moj prijatelj, kojemu je pripadao čitav taj kraj, mogao ju je zavesti ili uzeti silom, kako bi mu se prohtjelo, jer je bio gospodar. I tko bi pritekao u pomoć tim strancima, tim nepoznatim ljudima? Na žalost, on je bio pošten čovjek i oženio se njome. Budala, glupan, luđak!- Ali zašto tako sudite, ako ju je volio? - upita d'Artagnan.- Slušajte, dakle - reče Athos. - On ju je poveo u svoj dvorac te je postala prvom damom u cijeloj pokrajini. A treba reći istinu: dolično se držala u svojoj ulozi prve dame!- I onda? - upita d'Artagnan.- I onda! Jednog dana kad je sa svojim mužem bila u lovu - nastavi Athos potiho ali govoreći vrlo brzo - ona je pala s konja i onesvijestila se. Grof skoči da joj pomogne i kako se gušila u svojoj odjeći, on joj prereze nožem haljinu te joj razgoli rame. Pogodite, d'Artagnan, što je ona imala ria ramenu! - upita ga Athos prasnuvši u grohotan smijeh.- Kako mogu znati? - uzvrati d'Artagnan.- Imala je ljiljanov cvijet - reče Athos.- Bila je žigosana!

326

I Athos iskapi nadušak čašu što ju je držao u ruci.- Užas! - poviče d'Artagnan. - Što sam to čuo!- Istinu! Dragi moj, anđeo je bio demon. Ta žena bila je osuđena za krađu.- I što je učinio grof?- Grof je imao veliku moć, na svojim posjedima imao je neograničeno pravo suđenja. On je do kraja razderao grofičinu odjeću, svezao joj ruke na leđa i objesio je na jedno stablo.- O, gospode! - poviče d'Artagnan. - Ubio ju je!- Da, ubio ju je, i ništa više! - reče Athos blijed kao smrt.- Ali nemam više vina, čini mi se.I Athos dohvati posljednju butelju što je još bila preostala, stavi je na usta i isprazni nadušak kao da to nije butelja negoobična čaša.Zatim spusti glavu među ruke. D'Artagnan je zastao pred njim zabezeknut. =1- To me je izliječilo od lijepih žena, poetičnih i zaljubljenih- doda Athos podigavši glavu i bez namjere da nastavi priču o grofu. - Neka i vas bog izliječi! Pijmo!- I tako je ona umrla? - promuca d'Artagnan.- I još kako! - odgovori Athos. - Ali uzmite svoju čašu. Šunke, hulje! - poviče Athos. - Ne možemo više piti!258- A njezin brat? - primijeti bojažljivo d'Artagnan.- Njezin brat? - ponovi Athos.- Da, župnik!- Da, interesirao sam se za njega, da i njega objesim, ali bio je brži, otišao je iz svoje župe. Pobjegao je.- A da li se barem doznalo tko je bio taj jadnik?- To je bez sumnje bio prvi ljubavnik i saučesnik te ljepotice, čestit čovjek koji se prikazao svećenikom možda zato da uda svoju ljubavnicu i da joj osigura dobar život. Bit će da je raščetvoren, barem se tako nadam.

327

- O, bože, bože! - uzvikne d'Artagnan, kojega je ta strašna priča silno potresla.- Jedite te šunke, d'Artagnane, izvrsna je - reče mu Athos odrezavši krišku koju je stavio mladiću na tanjur. - Kakva šteta što u podrumu nisu bile barem četiri ovakve šunke! Bio bih popio pedeset butelja više.D'Artagnan nije više mogao podnositi ovaj razgovor koji ga je tjerao u ludilo. Podbočio je glavu rukama te se pričini kao da spava.- Mladi ljudi više ne umiju piti - reče Athos gledajući ga samilosno. - A ovaj ovdje jedan je od najboljih!

XXVIII POVRATAK

uthosova strašna ispovijest zbunila je d'Artagnana. Me-^-, - ^ rđutim u toj polovičnoj ispovijedi neke su mu se stvari još činile nejasnima. Najprije, sve je to ispričao potpuno pijan čovjek drugom čovjeku koji je bio napola pijan. Ali ipak, usprkos praznini koju u mozgu izazivaju dvije ili tri butelje burgunca, d'Artagnan je, kad se sutradan izjutra probudio, osjećao u svojoj svijesti svaku Athosovu riječ.

328

Svaka riječ što je izašla iz Athosovih usta usjekla mu se duboko u pamćenje. Međutim, sumnje koje su mu se u glavi rojile poticale su ga još jače na želju da stvori sebi posve određenu sliku o svemu što se dogodilo. Zato je otišao svome prijatelju s čvrstom namjerom da nastave razgovor započet prethodnog dana. Međutim, zatekao je Athosa potpuno smirena, to jest potpuno ravnodušna i nepristupačna.Uostalom, pošto se s njim pozdravio stiskom ruke mušketir ga pretekne.- Bio sam jučer mrtav pijan, dragi d'Artagnane - reče mu Athos. - Osjetio sam to jutros po tome što mi je jezik jako otekao i što mi srce odviše brzo kuca. Kladim se da sam izgovorio bezbroj čudnih stvari!Izgovarajući te riječi gledao je prijatelja tako prodorno da se d'Artagnan zbunio.- Ali ne, nije bilo tako - odgovori d'Artagnan - Ako se dobro sjećam, govorili ste samo o najobičnijim stvarima.- O, vi me zbunjujete! Mislio sam da sam vam ispričao jedan vrlo tužan događaj.I on pogleda mladića kao da želi prodrijeti na dno njegovasrca.- Dovraga! - reče d'Artagnan. - čini se da sam ja bio još više pijan nego vi, jer se ničega ne sjećam.Ove riječi nisu uvjerile Athosa te on nastavi:- Dragi prijatelju, vi ste bez sumnje primijetili da pijanstvo djeluje na svakog čovjeka drukčije: netko je u pijanstvu tužan, a netko veseo. Ja sam u pijanstvu tužan, i kad se jednom opijem, uhvati me manija pripovijedanja tužnih i zlokobnih priča kojima mi je moja glupa dadilja nekada kljuvala mozak. To je moja mana,260moja najveća pogreška. Međutim, izuzev toga, ja sam dobar pijanac.Athos je to rekao tako prirodno da se d'Artagnan pokolebao.- 0, zaista! - odgovori mu mladić pokušavajući da dohvati istinu. - O, da, sjećam se, kao da je to bilo u snu. Sjećam se da smo razgovarali o vješanju.

329

- Da, da - nastavi d'Artagnan - sad se već dobro sjećam. Da, radilo se o... čekajte malo... radilo se o jednoj ženi.- Vidite! - odgovori Athos blijed kao krpa. - To je bila ona moja uzbudljiva priča o lijepoj plavojci, i kada pričam tu priču, to je znak da sam mrtav pijan.- Da, baš se o tome i radilo - reče d'Artagnan. - Radilo se0 vrlo lijepoj ženi koja je imala plavu kosu i plave oči.- Jest, i koja je obješena.- Koju je objesio njen muž, velikaš koga ste vi poznavali - doda d'Artagnan gledajući Athosa u oči.- Evo vidite kako se može nekoga kompromitirati kad čovjek više ne zna što govori - nadoveže Athos slegnuvši ramenima, kao da sam sebe žali. - Neću se nipošto više opijati, d'Artagnane, to je vrlo loša navika.D'Artagnan je šutio.Athos odjednom promijeni razgovor.- O, da ne zaboravim! - reče. - Zahvaljujem vam na konju kojeg ste mi doveli.- Sviđa li vam se? - upita d'Artagnan.- Da, ali to nije konj za velike napore.- Varate se! Prošao sam s njim deset milja za manje od sat1 pol, a izgledao je poslije toga tako svjež kao da se samo prošetao oko trga Saint-Sulpice.- A tako? Dakle, ja ću se još kajati!- Kajati?- Da, jer sam ga se riješio.- Kako to?- Evo kako: probudio sam se jutros u šest sati dok ste vi još spavali kao zaklani, te nisam znao što da radim. Bio sam omamljen jučerašnjim pijanstvom. Otišao sam u dvoranu i vidio tamo jednog od naših Engleza kako kupuje konja od nekog trgovca, jer mu je . konj, na kojem je došao, jučer uginuo. Približio sam mu se i budući da sam vidio da nudi stotinu pistola za neku riđu crkotinu, rekao sam mu: »Zaboga, plemiću, i ja imam konja na prodaju.«

330

»I to vrlo dobrog«, odgovori ovaj, »vidio sam ja jučer kad ga je držao sluga vašeg prijatelja.«»Mislite li da vrijedi stotinu pistola?«»Da, i hoćete li mi ga dati za tu cijenu?«»Ne, već ako želite, stavljam ga kao polog na kocku.«»Stavljate ga kao polog?«261»Da.«»U redu!«I ono što smo rekli, to smo i učinili. A ja sam svoga konja izgubio. O, ali još nešto! - reče Athos. Poslije toga dobio sam natrag pokrivač za konja i sedlo.D'Artagnanovo se lice ozlojedi.- Zar vas to ljuti? - upita Athos.- Da, priznajem! - odgovori d'Artagnan. - Taj bi nam konj bio poslužio da nas prepoznaju jednog dana u boju. Poslužio bi nam kao dokaz. To je bila uspomena. Athose, pogriješili ste!- E, prijatelju, stavite se u moj položaj! - odgovori mušketir. - Htio sam umrijeti od dosade, a osim toga, časna riječ, ne volim engleske konje. Međutim, ako se radi o tome da bi nas netko morao, prepoznati, u redu, bit će dovoljno sedlo, jer je uočljivo. A što se tiče konja, naći ćemo kakvu ispriku kojom ćemo opravdati njegov nestanak. Dovraga, konj je smrtan! Pretpostavimo da je imao slinavku ili sakagiju.- D'Artagnana nije to utješilo.- Neugodno mi je - nastavi Athos - da vam je toliko stalo do tih životinja, jer vam još nisam sve rekao.- I što se još dogodilo?- Pošto sam izgubio mog konja, sa devet protiv deset, došlami je misao da igram na vašeg.- Da, ali nadam se da ste ostali samo pri pomisli.- Ni govora, svoju misao pretvorio sam odmah u djelo!- 0, zaista! - poviče d'Artagnan uznemiren.- Igrao sam i izgubio.- Mog konja?

331

- Vašeg konja! Sa sedam prema osam. Manjkao je samo jedanbod... Vi znate onu poslovicu?- Athose, vi niste pri zdravoj pameti, kunem vam se!- To ste mi morali jučer reći, dragi d'Artagnane, jučer, kad sam pričao one svoje glupe priče, a ne sada. Izgubio sam ga, dakle, sa svom mogućom opremom.- Pa to je grozno!- čekajte malo, to još nije sve. Ja bih bio odličan igrač da nisam tako tvrdoglav. Međutim sam tvrdoglav, to je kao i kad pijem. Dakle, bio sam tvrdoglav do kraja ...- Ali u šta ste to još mogli igrati, kad ništa više niste imali?- Da, da, prijatelju, ali ostao nam je još onaj dijamant koji sja na vašoj ruci, a što sam već jučer primijetio.- Ovaj dijamant! - poviče d'Artagnan i brzo ga pokazarukom.- I s obzirom da se razumijem u te stvari, jer sam ih i ja svojedobno imao nekoliko, procijenio sam ga na hiljadu pistola.262- Nadam se - reče ozbiljno d'Artagnan napola mrtav od užasa - da niste ni spominjali moj dijamant.- Naprotiv, dragi prijatelju! Razumijete, taj dijamant je postao naša jedina nada. Pomoću njega mogao sam dobiti natrag i našu opremu i naše konje, a osim toga mogao sam dobiti i novac koji nam je potreban za put.- Athose, vi me plašite! - poviče d'Artagnan.- Dakle, razgovarao sam o vašem dijamantu sa svojim partnerom koji ga je također zapazio. Dovraga, dragi moj; nosite na ruci pravu nebesku zvijezdu, a ne želite da to drugi primijete.Nemoguće!- Nastavite, nastavite, prijatelju! - reče mu d'Artagnan. -Nastavite, jer će me vaša hladnokrvnost ubiti!- Podijelili smo dakle taj dijamant u deset dijelova od postotinu pistola.

332

- 0, vi se želite šaliti i staviti me na kušnju - reče d'Artagnan, kojega je srdžba počela hvatati za kosu kao što je Minerva uhvatilaAhila u »Ilijadi«.- Ne, ja se ne šalim, bogamu! Htio bih vas vidjeti na mom mjestu. Bilo je prošlo petnaest dana da nisam ni čovjeka vidio, pa sam podivljao u društvu samih butelja.- To još nije razlog da prokockate moj dijamant! - odgovori d'Artagnan zgrčivši pesnicu nervoznom kretnjom.- Ali saslušajte kraj! Deset partija po stotinu pistola, puta deset bez revanša. U trinaestom krugu izgubio sam sve. U trinaestom krugu! Broj trinaest bio je za mene uvijek koban. Bio jetrinaesti jula kad ...- Sto mu gromova! - poviče d'Artagnan i podigne se sa stola. Zbog ovog što je sada saznao zaboravio je jučerašnju priču.- Strpite se - reče Athos - imao sam jedan plan. Englez je vrlo originalan. Vidio sam ga jutros kako razgovara s Grimaudom, a Grimaud mi je rekao da mu je ovaj predložio da prijeđe k njemu u službu. Igrao sam dakle i na Grimauda, na šutljivog Grimaudarazdijeljenog u deset porcija.- Jednu za svaki krug! - poviče d'Artagnan prasnuvši u smijem iako mu nije bilo do smijeha.- Slučajte me, dakle! Igrao sam na Grimauda i s njegovih deset dijelova, koji svi zajedno ne vrijede ni jednog dukata, i ja sam opet dobio dijamant. Sada kažite da ustrajnost nije vrlina! ,- Tako mi boga, da čovjek pukne od smijeha! - reče d'Artagnan držeći se za trbuh, neobično obradovan onim što je čuo.- I razumijet ćete me: čim sam osjetio da dobivam, zaigrao sam ponovo na dijamant.- K vragu! - reče d'Artagnan te se ponovo smrkne.- Tako sam opet dobio vaše sedlo, zatim vašeg konja, zatim moju opremu, pa onda mog konja, a napokon sam konje opet iz-263gubio. Ukratko, povratio sam vašu i svoju opremu. I na tome je ostalo. Bila je to veličanstvena igra, ali nisam htio dalje.D'Artagnan odahne kao da mu je ogroman kamen pao sa srca.

333

- I najzad, dijamant mi je ostao? - upita on bojažljivo.- Nedirnut, dragi prijatelju, a osim toga i oprema vašeg i mog Bucefala.1- Ali što će nam oprema kad nemamo konja?- Nešto sam smislio!- Athose, opet me plašite!- Slušajte, d'Artagnane, vi već dugo niste igrali?- I nemam nikakve volje da igram.- Nemojte se prenagliti. Vi već dugo niste igrali, rekao sam, a to znači da biste bili sretne ruke.- I onda?- Onda! Oba Engleza su još ovdje. Primijetio sam da jako žale za opremom, a vama je, kako izgleda, stalo do vašeg konja. Na vašem mjestu, stavio bih na kocku opremu za konja.- Ali Englez neće pristati da položi konja za jednu opremu.- Zaboga, uzmite obje! Ja nisam sebičan kao što ste vi.- Vi biste to uradili? - upita d'Artagnan neodlučno, ali Athosovo pouzdanje počelo je sve više prelaziti i na njega.- Bih, časna riječ, i to stavio bih sve na jednu!- Međutim, pošto smo izgubili konje, meni je neobično stalo da sačuvamo barem opremu.- Onda igrajte o dijamant.- Oh, to je nešto drugo! Nikada, nikada!- Dovraga! - reče d'Artagnan. - Predložio bih vam da igrate o Plancheta, ali kako smo na to već igrali, Englez vjerojatno ne bi pristao.- Slušajte, dragi Athose - reče d'Artagnan - draže mi je da ništa ne riskiram!- To je šteta - uzvrati Athos hladno - Englez je pun novaca! Bože moj, pokušajte samo jednu partiju, to je brzo gotovo!- Ako izgubim?- Dobit ćete!- Ali ako izgubim?- Ništa, dat ćete mu opremu!

334

- Dobro, neka bude! - odgovori d'Artagnan.Athos potraži Engleza i nađe ga u staji kako pohlepno razgledava opremu. Prilika je dakle bila izvrsna. On mu postavi uvjete: dvije opreme za jednog konja ili za sto pistola, prema izboru. Englez je brzo izračunao: dvije opreme vrijedile su zajedno tri stotine pistola! Pristao je.D'Artagnan baci kocke dršćući i dobije tri boda. Toliko je Problijedio da se Athos uplašio.Bucefal, konj Aleksandra Velikog.264- Loše je ispalo, prijatelju! - reče mu Athos. - A vi ćete, gospodine, imati konje sa svom opremom.Englez u pobjedničkom oduševljenju nije se čak potrudio da dobro pomiješa kocke, nego ih baci na stol i ne gledajući, tako je bio siguran u svoj uspjeh. D'Artagnan se bio okrenuo da sakrije svoje razočarenje.- Vidi, vidi, vidi! - javi se Athos potpuno mirnim glasom. - Vrlo neobična kombinacija! Ovako što vidio sam samo četiri puta u životu: dva boda!Englez pogleda i začudi se, d'Artagnan pogleda i obraduje se.- Da - nastavi Athos - samo četiri puta u životu vidio sam tako što: jednom kod gospodina de Crequyja (Kreki), drugi put na mom posjedu u dvorcu... to jest kad sam imao dvorac; treći put vidio sam to kod gospodina de Trevillea, gdje nas je to sve iznenadilo; napokon, četvrti put vidio sam to u nekoj krčmi kad se to meni dogodilo te sam izgubio stotinu zlatnika i večeru.- Dobro, gospodin opet ima svog konja! - reče Englez.- Jasno! - odgovori d'Artagnan.- A zar neće biti revanša?- Naši su uvjeti bili: nema revanša! Zar se ne sjećate?- Istina je! Konj će biti vraćen vašem sluzi, gospodine!- Samo časak! - javi se Athos. - S vašim dopuštenjem, gospodine, rekao bih svome prijatelju samo jednu riječ.- Kažite!

335

Athos povuče d'Artagnana u stranu.- Sta još hoćeš, napasniče? - upita ga d'Artagnan. - Hoćeš da još igram, zar ne?- Ne, nego želim da razmislite!- A što?- Uzet ćete natrag konja, zar ne?- Bez sumnje.- Činite krivo! Ja bih uzeo stotinu pistola. Znate da ste igrali na opremu za konja ili za stotinu pistola, po vašem izboru.- Da!- Ja bih uzeo pistole!- Ali ja ću uzeti konja!- Činite krivo, opet vam kažem, što ćemo učiniti s jednim konjem za nas dvojicu? Ne mogu jahati na sapima, izgledali bismo kao dva Emonova sina koji su izgubili svoju braću. A vi me ne možete poniziti da jašete pokraj mene dok ja pješačim, da jašete na tom divnom konju. Na vašem mjestu, ja se ni trenutka ne bih kolebao nego bih uzeo sto pistola, jer nam ionako treba novaca za povratak u Pariz.- Stalo mi je do tog konja - reče d'Artagnan.- Činite krivo, prijatelju! Konj može uganuti ili slomiti nogu. Može se lako dogoditi da konj dođe na jasle iz kojih je prethodno265jeo konj koji boluje od slinavke. Tako ste konja izgubili, ili bolje, izgubili ste stotinu pistola. Osim toga, gospodar mora hraniti svog konja, dok naprotiv, stotinu pistola hrane svog gospodara.- Ali kako ćemo se vratiti?- Na konjima svojih slugu, zaboga! Svatko će po našim licima vidjeti da nismo sluge već ljudi od značenja.- Divno ćemo izgledati na kljusadi dok se Aramis i Porthos budu gizdali na svojim konjima!- Aramis! Porthos! - poviče Athos i prasne u smijeh.- što? - upita d'Artagnan, koji nije razumio zašto se njegov prijatelj smije.- Dobro, dobro, nastavimo! - reče Athos.

336

- Dakle, vi mislite? ...- Mislim da treba uzeti stotinu pistola, d'Artagnane. Sa stotinu pistola možemo se gostiti do konca mjeseca. Vidite, podnijeli smo dosta napora i bit će dobro da se malo odmorimo.- Odmoriti se! O, ne, dragi Athose! U Parizu idem odmah u potragu za onom jadnom ženom.- No, a zar mislite da će vam za tu svrhu konj biti potreban isto toliko koliko i zlatnici? Uzmite stotinu pistola, prijatelju! Uzmite stotinu pistola!D'Artagnanu je bio dovoljan samo jedan razlog, pa da se preda. A ovaj posljednji razlog učinio mu se izvrsnim. A osim toga bojao se da će u Athosovim očima izgledati kao kakav sebičnjak ako i dalje bude ustrajao pri svome. Zbog toga je pristao i izabrao stotinu pistola koje mu je Englez odmah izbrojio.Poslije toga nisu imali drugog posla već da misle na odlazak. Mir što su ga sklopili s gostioničarom stajao ih je, osim što su dali starog Athosova konja, još šest pistola. D'Artagnan i Athos uzmu konje Planchetu i Grimaudu, tako da su dva lakeja pošla na put pješke noseći svoja sedla na glavi.Premda su imali slabe konje, dva prijatelja ubrzo ostaviše za sobom svoje sluge te stignu u Crevecoeur. Već izdaleka ugledali su Aramisa, koji se melankolično bio naslonio na prozor i gledao prema horizontu.- Hej, Aramise! Hej! Kog vraga radite ovdje!? - povikaše prijatelji.- 0, vi ste to, d'Artagnane, vi ste, Athose! - odgovori mladić. - Razmišljao sam o tome kako brzo nestaju dobra ovoga svijeta. Moj engleski konj koji se udaljavao i koji je onda nestao u oblaku prašine bio je živa slika prolaznosti zemaljskih stvari. I sam život može se svesti na tri riječi: Erat, est, fuit.- A što to zapravo znači? - upita d'Artagnan koji je već naslućivao o čemu se radi.- To znači da sam slab trgovac: šezdeset lujdora za konja koji u kasu može prijeći pet milja na sat!266

337

D'Artagnan i Athos prasnuše u smijeh.- Dragi d'Artagnane - reče Aramis - nemojte se previše ljutiti, molim vas! Nužda zakon mijenja. Osim toga, ja sam najviše kažnjen, jer mi je taj prokleti konjski trgovac ukrao najmanje pedeset lujdora. O, vi ste dobri gospodari! Dolazite na konjima svojih slugu, a svoje dobre konje ostavili ste da vam ih dovedu na uzdama, polako, predveče!U tom času zaustave se neka kola koja su stigla cestom iz Amiensa te iz njih iskoče Grimaud i Planchet noseći na glavi svoja sedla. Ta kola vraćala su se u Pariz prazna, a dva lakeja bila su se dogovorila s kočijašem da će mu cijelim putem gasiti žeđ, a on će ih zauzvrat voziti.- Što je to? - upita Aramis ugledavši sluge. - Zar samo sedla?- Nadam se da vam ništa ne može biti nejasno - primijeti Athos.- O, prijatelji, to se isto dogodilo i meni. Instinktivno sam sačuvao opremu. Hej, Bazin! Donesite moju novu opremu i stavite je pokraj opreme ove gospode!- A što ste učinili s vašim župnicima? - upita d'Artagnan.- Pozvao sam ih, dragi moj, sutradan na ručak - odgovori Aramis. - Uzgred treba da kažem da ovdje ima izvrsnog vina, pa sam ih opio što sam više mogao. Tada mi je župnik zabranio da skinem vojničku dolamu, a jezuit me zamolio da mu pomognem da ga prime u mušketire.- Bez teze, bez teze! - uzvikne d'Artagnan. - Tražim da se teza ukine!- Sada živim vrlo ugodno - nastavi Aramis. - Počeo sam pisati jedan spjev u jednosložnim stihovima. To je vrlo teško, ali svaka stvar postaje vrijedna tek ako je teško dosegnemo. Sadržaj je ljubav. Pročitat ću vam prvo pjevanje koje ima četiri stotine stihova, a čitanje traje jednu minutu.- Časti mi, dragi Aramise - reče mu d'Artagnan, koji je mrzio stihove jednako kao i latinski - ako je vaš spjev težak u pogledu oblika, i ako je uz to kratak, budite sigurni da ima barem dvije dobre strane.- Osim toga - nastavi Aramis - on je prožet plemenitim osjećajima, vidjet ćete: Ali, prijatelji, mi se vraćamo u Pariz, žarne?

338

- Razumije se!- Izvrsno, ja sam već spreman! Vidjet ćemo dakle i dragog Porthosa. Nećete mi ni vjerovati koliko mi taj veliki zvekan nedostaje. On sigurno ne bi prodao svoga konja, čak da mu za njega ponude cijelu državu. Htio bih ga već jednom vidjeti na njegovom divnom konju i divnom sedlu. Siguran sam da će izgledati kao Veliki Mogul.267Zadržali su se jedan sat da bi konji odahnuli. Aramis plati svoj račun u gostionici, smjesti Bazina u kola da se vozi zajedno sa svojim kolegama, a onda svi krenu na put da bi našli Porthosa.Zatekli su ga na nogama. Bio je manje blijed nego onda kad ga je d'Artagnan prvi put posjetio.Porthos je sjedio za stolom. Iako je bio sam, pred njim je bio postavljen ručak za četiri osobe. Ručak se sastojao od izvrsne pe-čenke, izabranih vina i prekrasnog voća.- O, bogamu! - reče ustajući. - Došli ste u pravi čas. Gospodo, upravo sam počeo s juhom, ručat ćete sa mnom!- Oho! - odvrati, d'Artagnan. - Neće biti da je Mousqueton uhvatio ove butelje pomoću lasa; a ima ovdje pečene teletine i bifteka!- Oporavljam se, oporavljam se - odgovori Porthos. - Ništa tako ne oslabi čovjeka kao kad sebi što ugane. Jeste li vi, Athose, imali kada kakvo uganuće?- Nikada! Samo se sjećam da sam poslije one naše borbe u ulici Ferou dobio takav udarac mačem od kojeg sam se poslije petnaest ili osamnaest dana osjećao, po prilici, onako kao vi sada.- Ali ovaj ručak nije bio spremljen samo za vas, dragi Porthos? - upita Aramis.- Nije - odgovori Porthos. - čekao sam neke plemiće iz okolice, ali su mi malo prije javili da neće doći. Vi ćete ih zamijeniti, a meni je samo drago da je došlo do te promjene. Hej, Mousquetone, donesi stolice, i neka pošalju još ovoliko boca!- Znate li vi što zapravo ovdje jedemo? - upita Athos nakon desetak minuta.- Zaboga! - odgovori d'Artagnan. - Ja jedem teleće pečenje s artičokima i moždinom.

339

- A ja jedem punjenu janjetinu - reče Porthos.- A ja bijelo kokošje meso - javi se Aramis.- Svi se vi varate, gospodo! - reče im Athos. - Vi jedete konja!- O, šalite se! - reče d'Artagnan.- Konja! - zaprepasti se Aramis, a na licu mu se ukaza izraz odvratnosti.Samo Porthos ne reče ništa.- Da, konja! Zar ne, Porthose? Zar ne, da jedemo konja? Možda čak i zajedno s opremom!- Ne, gospodo, pribor sam sačuvao - odgovori Porthos.- Bogami, svi smo mi isti - javi se Aramis. - Rekao bi čovjek da smo se dogovarali.- A što ćete - reče Porthos. - Oni koji su me posjetili, za-stidjeli su se kad su vidjeli da imam takva konja, a ja nisam želio da ih dalje ponizujem!268- A osim toga, vaša vojvotkinja je još uvijek u toplicama, zar ne? - primijeti d'Artagnan.- Da, još je tamo - odgovori Porthos. - I onda, vidio sam da pokrajinski guverner, plemić kojeg sam, uz ostale, očekivao danas na ručku, tako jako želi imati moga konja, da sam mu ga najzad dao.- Dao! - poviče d'Artagnan.- O, bože moj! Da, dao sam mu ga, to je prava riječ - reče Porthos - jer je sigurno vrijedio stotinu i pedeset lujdora, a taj lopov nije htio da mi dade za njega više od osamdeset.- Bez sedla?- Da, bez sedla!- Vidite, gospodo - reče Athos - da je Porthos prodao konja bolje nego ijedan od nas.Tada se razlegao grohotan smijeh što je jadnog Porthosa veoma zbunilo, ali kad su mu objasnili razlog te veselosti, pridružio se i on, kao što je i običavao, općem grohotu.- Tako da smo sada svi puni novaca - reče d'Artagnan.

340

- Osim mene - javi se Athos. - Meni se neobično dopalo španjolsko vino što sam ga našao kod Aramisa, pa sam dao da mi šezdesetak boca natovare na kola u kojima putuju naši lakeji. To mi je znatno stanjilo kesu.- A ja - javi se Aramis - imajte na umu da sam sav svoj novac dao crkvi u Montdidieru i isusovcu iz Amiensa. Među ostalim obavezao sam se, a te obaveze morao sam se i držati, da ću platiti mise za sebe i za vas, gospodo, mise, gospodo, koje će se čitati i koje će nam nesumnjivo donijeti veliko zadovoljstvo.- A ja - reče Porthos - zar mislite da me moje uganuće nije ništa stajalo? A da i ne računam Mousquetonovu ranu, zbog koje sam dvaput dnevno morao pozivati liječnika. Pod izgovorom da je taj glupi Mousqueton dobio metak u mjesto koje se obično pokazuje samo apotekarima, liječnik mi je računao dvostruku cijenu za posjete. Zato sam i preporučio Mousquetonu da više ne dozvoli da bude tamo ranjen.- Hajde, hajde, - reče Athos izmijenivši osmijeh s d'Artagna-nom i Aramisom - vidim da ste se prema jadnom momku odlično ponijeli. Ponijeli ste se kao dobar gospodar!- Ukratko - nastavi Porthos - pošto platim račun gostioničaru, ostat će mi najviše tridesetak škuda.- A meni desetak pistola - reče Aramis.- Hajde, hajde - reče Athos. - Izgleda kao da smo ja i d'Artagnan nekakvi Krezovi među vama. Koliko vam je još ostalo od onih vaših stotinu pistola, d'Artagnane?- Od mojih stotinu pistola? Najprije, dao sam vama pedeset.- Mislite?- Svakako!269- Da, istina je, sjećam se!- Zatim, šest pistola dao sam gostioničaru.- Kakva je životinja taj gostioničar! Zašto ste mu dali tih šest pistola?- Vi ste mi rekli da mu dam!- Da, istina je da sam suviše dobar. Ukratko, ostalo vam je još?

341

- Dvadeset i pet pistola - odgovori d'Artagnan.- A meni - odvrati Athos izvadivši iz džepa sav sitniš - meni...- Vama ništa!- Zaista ništa, ili tako malo da o tome nema ni smisla javno raspravljati.- A sada izračunajmo koliko novaca imamo svi zajedno:- Porthos?- Trideset škuda!- Aramis?- Deset pistola!- A vi, d'Artagnan?- Dvadeset i pet!- A to je sve zajedno? - upita Athos.- Četiri stotine sedamdeset i pet livra!1 - reče d'Artagnan koji je računao kao Arhimed.- Kad stignemo u Pariz, imat ćemo još četiri stotine livara i opremu za konje - reče Porthos.- A naši eskadronski konji? - upita Aramis.- Naši konji! Četiri kljuseta naših lakeja pretvorit ćemo u dva gospodska konja, pa ćemo baciti kocku da vidimo kojoj će dvojici pripasti. Četiri stotine livra dat ćemo jednome od nas koji ostane bez konja, da ga nabavi, a ono što nam još preostane u džepovima dat ćemo d'Artagnanu, koji je sretan u igri pa neka tu sreću iskuša u prvoj kockarnici do koje stignemo. To je sve!- Jedino - reče Porthos - ohladit će nam se ručak.Četiri prijatelja, bezbrižniji no ikada što se tiče budućnosti, hvalili su ručak čije su ostatke ostavili gospodi Mousquetonu, Ba-zinu, Planchetu i Grimaudu.Stigavši u Pariz, d'Artagnan nađe pismo gospodina de Trevillea koji mu je javljao da ga je kralj na njegovu molbu počastio dopuštenjem da stupi u mušketire.Budući da je to bilo ono što je želio više od svega na svijetu, ako, razumije se, ne uzmemo u obzir njegovu želju da nađe gospođu

342

Bonacieux, on sav sretan otrči svojim drugovima s kojima se bio rastao tek pola sata prije toga. Zatekao ih je tužne i zabrinute. Bili1 U skladu sa svojom prirodom Gaskonjac je pretjerao, jer je spomenuta svota iznosila zapravo 440 livra.270su se skupili kod Athosa radi razgovora, a to je uvijek značilo da su se pojavile neke važne okolnosti.Gospodin de Treville bio im je javio da je Njegovo veličanstvo donijelo odluku da prvog maja otpočne rat te da se radi toga odmah pobrinu za svu ratnu opremu.Četiri filozofa pogledaše jedan drugoga zabezeknuto. Gospodin de Treville se nije šalio kad se radilo o disciplini.- Koliko će po vašem mišljenju stajati ta oprema? - upita d'Artagnan.- O, ne treba mnogo govoriti - javi se Aramis. - Mi smo spartanskom škrtošću izračunali da za svakoga od nas treba petnaest stotina livra.- Četiri puta petnaest jednako šezdeset, to jest šest hiljada kvara - doda Athos.- Meni se čini - odgovori d'Artagnan - da bi se moglo i sa hiljadu livra za svakoga. Istina, ja ne govorim kao Spartanac, nego kao advokat...Riječ advokat osvijesti Porthosa.- Evo, imam ideju! - reče on.- To je već nešto, jer kod mene je u glavi sve potpuno prazno - odgovori Athos hladno. - Međutim, što se tiče d'Artagnana, gospodo, on je od sreće što je primljen u mušketire postao neuračunljiv. Hiljadu livra! Izjavljujem da je samo meni potrebno dvije hiljade!- Četiri puta dva su osam - izračuna Aramis. - Treba nam dakle osam hiljada livra za našu opremu, za koju, istina, već imamo sedla.- A osim toga imamo - reče Athos očekujući da d'Artagnan, koji se uputio gospodinu de Trevilleu da mu zahvali, zatvori za sobom vrata - osim toga imamo onaj divan dijamant na ruci našeg prijatelja. Dovraga, d'Artagnan je i suviše dobar drug a da bi ostavio braću u neprilici, pogotovu kad mu na prstu blista kraljevska otkupnina.

343

XXIX LOV NA OPREMU

osve je sigurno da je između naša četiri prijatelja d'Artagnan bio najviše zabrinut, iako se on kao gardist1 mogao mnogo lakše opremiti nego gospoda mušketiri koji su bili velikaši. Međutim naš pitomac iz Gaskonje bio je, kao što smo već vidjeli, oprezan i gotovo škrt, a osim toga (tko može objasniti te suprotnosti!) bio je u tolikoj mjeri tašt da u tome gotovo i nije zaostajao za Porthosom. Uz uznemirenost koja se ticala njegove taštine on je u tom času osjećao i nemir koji nije bio toliko egoističan. Među informacijama koje je skupio o gospođi Bonacieux nije našao nikakvu novu pojedinost koja bi nešto vrijedila. Gospodin de Treville govorio je kraljici o njoj, ali kraljica nije znala gdje se ona nalazi, pa je obećala da će se pobrinuti da sazna. No to je obećanje bilo suviše neodređeno pa nije nimalo umirilo d'Artagnana. Athos nije izlazio iz svoje sobe. Bio je odlučio da ne učini ni koraka radi svoje opreme.- Ostaje nam još petnaest dana - govorio je svojim prijateljima. - No, u redu! Ako za tih petnaest dana ne nađem ništa, ili, bolje, ako mene ništa ne nađe, potražit ću drukčije rješenje. Budući da sam isuviše dobar katolik a da bih sebi prosvirao glavu metkom iz pištolja, naći ću načina da se pobijem s četvoricom gardista Njegove preuzvišenosti ili s osam Engleza i tući ću se dok se ne nađe jedan koji će me ubiti, a takav će se, s obzirom na njihov broj, sigurno naći. Tada će se reći da sam poginuo za kralja, tako da ću izvršiti svoju dužnost bez potrebe da se brinem za ratnu opremu.Porthos je šetao s rukama na leđima i govorio kimajući snažno glavom:

344

- Učinit ću što sam naumio!Zabrinut i loše počešljan, Aramis nije ništa govorio.Po tim užasnim pojedinostima može se vidjeti da su naši prijatelji zapali u očajanje.I lakeji su, sa svoje strane, kao i Hipolitovi konji, dijelili žalosnu sudbinu svojih gospodara. Mousqueton je nabavljao kore kruha. Bazin, koji je uvijek bio pobožan, nije više izlazio iz crkve.1 Iako ga je u prethodnom poglavlju učinio mušketirom, Dumas ga i dalje smatra gardistom. (Op. prev.)Planchet je gledao kako lete muhe, a Grimaud, kojega ni ovaj opći užas nije mogao natjerati da prekine šutnju koju mu je nametnuo gospodar, tako je bolno uzdisao, da bi se i kamen sažalio.Tri prijatelja - jer, kao što smo rekli, Athos se bio zakleo da neće učiniti ni koraka radi svoje opreme - tri prijatelja dakle izlazili bi rano izjutra i vraćali bi se vrlo kasno. Lutali su ulicama gledajući po pločnicima nije li kakav prolaznik izgubio svoju kesu. Izgledalo je kao da slijede kakve tragove, tako su pažljivo motrili sve kuda su prolazili. Kad bi se nakon toga sreli, njihovi su pogledi očajavali i kao da su pitali jedan drugoga: A ti, jesi li što našao?Međutim, kako je Porthos prvi došao na dobru ideju, i postojano je pri njoj ostao, on se i prvi bacio na posao. Poštovani Porthos bio je poduzetan čovjek. Jednog dana d'Artagnan ga opazi kako se uputio prema crkvi Saint-Leu (Sen Le) te je instinktivno pošao za njim. Pošto je zafrkao svoje brkove i pogladio svoju bradu, što je bio znak da ima osvajačke namjere, Porthos je ušao u crkvu. Budući da se d'Artagnan dobro čuvao da se ne otkrije, Porthos je mislio da ga nitko nije vidio. Međutim d'Artagnan uđe za njim, a Porthos pođe do nekog stupa te se na nj nasloni. D'Artagnan, krijući se, nasloni se na drugi stup.Bila je upravo propovijed, te je crkva bila prepuna ljudi. Porthos je iskoristio tu okolnost te je gledao žene. Zahvaljujući Mousquetonovoj brizi, njegova vanjština dobro je sakrivala unutrašnje stanje stvari. Istina, šešir mu je bio donekle iznošen, pero malo izblijedjelo, ukrasi nešto potamjeli, a čipke poderane. Međutim,

345

u polutami sve su se te sitnice gubile, a Porthos je uvijek bio lijepi Porthos.Na klupi što je bila najbliže stupu na koji se Porthos naslanjao d'Artagnan je primijetio neku ljepoticu već dobrano u godinama, prilično žutu i uvelu, ali čvrstu i ponositu ženu, pod crnim velom. Porthosovi pogledi kradomice su padali na tu damu, a zatim bi odlutali okolo po crkvi.Sa svoje strane dama bi od vremena do vremena pocrvenjela i munjevitom brzinom upućivala poglede prema lakoumnom Por-thosu, a njegove bi oči u tom trenutku odmah pobjegle praveći se da pomamno lutaju po crkvi ne primjećujući je. Bilo je očito da ova njegova prepredenost pogađa u živo damu pod crnim velom. Ona je do krvi grizla svoje usne, trljala je nos i očajnički se vrpoljila na svome sjedištu.Vidjevši to, Porthos ponovo zafrče svoj brk, po drugi put pogladi svoju bradu te počne davati znakove nekoj lijepoj gospođi koja se nalazila pokraj kora. Nije to bila samo lijepa žena nego bez sumnje i velika dama, jer je iza nje stajao mali crnac koji joj je donio jastuk na kojem je klečala, a također je tamo bila i sobarica s torbom na kojoj se nalazio grb i u kojoj je gospođi donijela molitvenik.27218 Tri mušketira I273Žena pod crnim velom pratila je sve pokrete Porthosovih očiju te je opazila kako se oni zaustavljaju na dami s jastukom od velura, na dami koju su pratili mali crnac i sobarica.U međuvremenu Porthos je postupao smišljeno: žmirkao je očima, prinosio je prste usnama, smiješio se vragoljasto, a sve to stavljalo je prezrenu ljepoticu na najveće muke.I tako je ona, u vidu jednog mea culpa1! i udarajući se u prsa, glasno izustila »hm«! Njezin uzdah bio je tako snažan da su se svi, pa čak i gospođa s crvenim jastukom, okrenuli prema njoj. Porthos se držao dobro. Iako je sve shvatio, pravio se gluhim.Budući da je bila vrlo lijepa, dama s crvenim jastukom snažno se dojmila žene pod crnim velom koja je u njoj vidjela uistinu opasnu

346

suparnicu. Ali ta se dama snažno dojmila i Porthosa, koji je vidio da je ona mnogo ljepša nego dama pod crnim velom. A isto tako ta se dama neobično dojmila i d'Artagnana, koji je u njoj prepoznao damu iz Meunga, iz Calaisa i iz Dovera, damu koju je neznanac iz Meunga oslovio sa Miladv.Ne gubeći iz vida damu s crvenim jastukom, d'Artagnan je i dalje pratio Porthosove pokrete koji su ga zabavljali, činilo mu se da pogađa da gospođa pod crnim velom nije nitko drugi nego advokatova žena iz ulice Ours, to prije što se crkva Saint-Leu nije nalazila daleko od te ulice.Po svim znacima sada se moglo zaključiti da joj Porthos upravo vraća milo za drago zbog svog poraza u Chantillvju, kad je advokatova žena tako uporno odbijala da mu otvori svoju kesu.Ali pored svega toga d'Artagnan također primijeti da Portho-sovo udvaranje ostaje bez ikakva odaziva. Radilo se samo o njegovu uobraženju i iluzijama. Ali za stvarnu ljubav, za istinsku ljubomoru i nema drugih realnosti osim iluzija i uobraženja.Propovijed se završila a advokatova je žena pošla prema škro-pionici. Porthos je stigao tamo prije nje i umjesto da zamoči samo jedan prst, on gurne u vodu cijelu ruku. Dama pod crnim velom se nasmije misleći da se Porthos zbog nje ovako rashlađuje, ali ju je on odmah i vrlo surovo razuvjerio. Kad je ona stigla na tri koraka od njega, on joj okrene glavu te upre pogled na damu s crvenim jastukom koja se bila podigla, a sada mu se približavala u pratnji malog crnca i svoje sobarice.Kad je dama s crvenim jastukom stigla do Porthosa, on izvuče iz škropionice svoju mokru ruku, a pobožna ljepotica dodirnu svojim nježnim prstima njegovu krupnu šaku. Pri tome ljepotica se osmjehne i prekriži, a zatim izađe iz crkve.To je za ženu pod crnim velom bilo i previše. Ona nije više sumnjala da između Porthosa i te dame nema ljubavnih veza. Da je to bila velika gospođa, ona bi se sada bila onesvijestila, ali bu-Mea culpa!, moj grijeh!274

347

dući da je bila tek žena jednog advokata, ona se zadovoljila time što se mušketiru obratila jedva suzdržanom srdžbom:- 0, gospodine Porthos! Zar meni nećete pružiti blagoslovljene vode?Na zvuk njezina glasa Porthos se trgne kao čovjek koji se budi iz sna što je trajalo stotinu godina.- Go ... gospođo! - začudi se Porthos. - Zar ste to vi? Kako je vaš muž, simpatični gospodin Coquenard (Kokenar)? Je li još uvijek onako škrt kao što je i bio? Ali gdje su mi bile oči da vas nisam ni opazio za čitava ova dva sata što je trajala propovijed?- Bila sam samo dva koraka od vas, gospodine - odgovori dama. - Međutim vi me niste opazili, jer ste gledali samo u lijepu gospođu kojoj ste dali blagoslovljene vode.Porthos se pravio da je zbunjen.- O! - reče. - Vi ste vidjeli? ...- Samo slijepac ne bi vidio!, - Da - reče nemarno Porthos - to je neka vojvotkinja, moja prijateljica, s kojom mi je vrlo teško sastajati se, jer joj je muž jako ljubomoran. Ona mi je javila da će danas doći ovamo, u ovu malu crkvu, u ovu zabitnu četvrt, samo da me vidi.- Gospodine Porthos - reče gospođa pod crnim velom - da li biste bili tako dobri da me uzmete pod ruku pet minuta? Rado bih s vama razgovarala.- Kako ne, gospođo! - odgovori Porthos koji samom sebi migne kao igrač kad se smije zbog uspjele prijevare.U tom trenutku prijeđe pokraj njih d'Artagnan, koji je odlučio da slijedi Miladv. On pogleda Porthosa i uhvati njegov slavodobitni pogled.- 0-ho! - reče d'Artagnan samom sebi misleći na smisao čudnog, olakog morala koji je vladao u to galantno doba. - Evo jednog koji bi mogao nabaviti ratnu opremu do predviđenog roka!Porthos je popuštao pritisku ruke ove gospođe kao što čamac popušta kormilu. Tako su stigli do samostana Saint-Magloire (Sen Magloar) u pust prolaz koji je s jedne i s druge strane bio zatvoren obrtaljkom.

348

Danju su se ovdje mogli vidjeti samo prosjaci kako jedu, ili djeca kako se igraju.- O, gospodine Porthos! - uzvikne gospođa pod crnim velom pošto se uvjerila da je nitko osim uobičajenih posjetilaca ovog prolaza ne može ni čuti ni vidjeti. - O, gospodine Porthos, kako se čini, vi imate mnogo uspjeha kod žena!- Ja, gospođo!? - odgovori joj Porthos praveći se važan. - Po čemu to zaključujete?- Po onim znakovima malo prije, po blagoslovljenoj vodi! Ona dama s crncem i sa sobaricom bit će da je kakva princeza!- Varate se, zaboga! - odgovori Porthos. - Ona je samo vojvotkinja!275- A onaj teklič koji ju je čekao na vratima? A ona kočija s kočijašem u livreji, koja je stajala pred crkvom?Porthos nije vidio ni teklića ni kočiju, ali je gospođa Coque-nard svojim ljubomornim očima vidjela sve.Sada je Porthos požalio što gospođu s crvenim jastukom nije već prije predstavio kao princezu.- Da, vi ste ljubimac ljepotica, gospodine Porthos! - doda s uzdahom žena pod crnim velom.- Svakako! - odgovori Porthos. - Treba da vam bude jasno da čovjek s fizičkim izgledom kakvim je priroda mene obdarila mora imati sreće u ljubavi.- Bože moj, kako su muškarci nestalni! - uzdahne žena pod crnim velom podigavši oči prema nebu.- Manje su nestalni nego žene, kako se meni čini - odgovori Porthos. - Jer napokon, gospođo, mogu reći da sam ja vaša žrtva. Bio sam ranjen, umirao sam, a čak ni liječnika nisam imao. Ja, koji sam potomak slavne obitelji, bio sam se pouzdao u vaše prijateljstvo, ali što se vas tiče, bio bih umro, najprije od rana, a onda i od gladi. Našao sam se bespomoćan u onoj prljavoj krčmi u Chantillvju, a vi se nijedanput niste udostojili da odgovorite na moja pisma puna strasti, što sam vam ih slao.

349

- Ali, gospodine Porthose - prošapta žena pod crnim velom, koja je osjećala da je pogriješila u usporedbi s načinom kako su postupale najveće dame toga vremena.- Ja koji sam zbog vas žrtvovao groficu de Penaflor ...- Znam!- Barunicu od...- Gospodine Porthos, uništit ćete me!- Vojvotkinju od...- Gospodine Porthos, budite obzirni!- Da, imate pravo, gospođo, neću nastaviti!- Radi se o tome, da moj muž neće ni da čuje o davanju zajmova.- Gospođo Coquenard - reče Porthos - sjetite se prvog pisma što ste mi ga pisali i koje sam ja dobro sačuvao u pamćenju.Advokatova žena uzdahne.- Ali stvar je u tome - odvrati ona - da je iznos što ste ga tražili u zajam bio prevelik.- Gospođo Coquenard, ja sam vama dao prednost, jer nije trebalo nego da pišem vojvotkinji od... Neću da kažem njezino ime, jer nisam takav čovjek koji bi pristao da kompromitiram jednu ženu. Međutim znam da je bilo dovoljno da joj pišem, pa da mi ona odmah pošalje petnaest stotina.Advokatova žena spusti jednu suzu.276- Gospodine Porthose - reče mu - kunem vam se da ste me već i suviše kaznili. Ako se u budućnosti ikad nađete u sličnoj situaciji, sve što treba da učinite bit će da se meni obratite.- Uh! gospođo! - reče Porthos tobože revoltiran. - Ne govorimo o novcu, molim vas, jer to čovjeka ponizuje!- Dakle, više me ne volite! - reče lagano i tužno advokatova žena.Porthos je dostojanstveno šutio.- I na taj način mi odgovarate? Jao, razumijem!- Sjetite se uvrede koju ste mi nanijeli, gospođo! Ona je urezana ovdje - odgovori Porthos čvrsto pritisnuvši svoju ruku na srce.- Sve ću ja ispraviti, vidjet ćete, dragi Porthos!

350

- Uostalom, što sam tražio od vas? - nastavi Porthos sleg-nuvši dobrohotno ramenima. - Tražio sam samo zajam, i ništa više. Usprkos svemu, ja nisam nerazuman čovjek. Znam da niste bogati, gospođo Coquenard, i da je vaš muž prisiljen piti krv jadnicima koji se parniče da bi izvukao koju tričavu škudu. 0, da ste grofica, markiza ili vojvotkinja, to bi bilo nešto sasvim drugo, i ne bih vam nikada oprostio!To je advokatovu ženu zaista pogodilo.- Znajte, gospodine Porthos - reče mu - da je moja kasa, iako je samo advokatska, možda bolje snabdjevena nego kese svih vaših propalih kaćiperki!- Prema tome vi ste me dvostruko uvrijedili - reče joj Porthos izvlačeći svoju ruku ispod njezine. - Jer ako ste zaista bogati, gospođo Coquenard, vaše odbijanje da mi pomognete ne može se ničim opravdati.- Kada kažem bogata - uzvrati advokatova žena, koja je vidjela da je otišla predaleko - ne treba tu riječ shvatiti doslovno. Ja u stvari nisam bogata, ali imam koliko mi je potrebno.- U redu, gospođo - reče Porthos - nemojmo govoriti više o tome, molim vas. Vi ste mene potcijenili i sve simpatije među nama ugasile su se.- Nezahvalni ste!- 0, savjetujem vam da se žalite! - reče Porthos.- Idite dakle sa svojom lijepom vojvotkinjom, ja vas više ne zadržavam!- Koliko se meni čini, ona nije ni tako loša - odgovori Porthos.- Čujte me, gospodine Porthos, još vas jednom, i to posljednji put pitam: volite li me još?277- O, gospođo! - odgovori joj Porthos što je sjetnije mogao. - S obzirom da će uskoro početi rat, u kojem ću, kako predosjećam poginuti... '- Ne govorite mi takve stvari! - poviče advokatova ženazajecavši.

351

- Nešto u meni tako govori - nastavi Porthos nastojeći da mu glas bude što melankoličnij i.- Radije kažite da imate neku novu ljubav!- Nemam, kažem vam iskreno! Nikakav me novi predmet nije zainteresirao, a u dnu svoga srca osjećam nešto što govori vama u prilog. Ali kao što znate, ili kao što ne znate, za petnaest dana počet će taj kobni rat, a dotad ću biti silno zauzet brigom oko moje ratne opreme. Zatim moram otputovati u posjetu svojoj rodbini u Bretanju, da bih uzeo novac koji mi je potreban za odlazak.Porthos primijeti da se žena upustila u posljednju bitku između ljubavi i škrtosti.- A budući da vojvotkinja koju ste vidjeli u crkvi ima svoje posjede pokraj mojih, mi ćemo otputovati zajedno. Kao što znate, putovanja se čine mnogo kraća ako se putuje udvoje.- Vi dakle nemate prijatelja u Parizu, gospodine Porthos? - upita ga dama.- Mislio sam da imam - uzvrati Porthos zauzevši ponovo melankolično držanje. - Ali shvatio sam da sam se prevario.- Imate, imate prijatelja, gospodine Porthos! - prihvati advokatova žena sa zanosom koji je i nju iznenadio. - Dođite sutra k meni u kuću. Vi ste sin moje tetke, prema tome moj bratić. Dolazite iz Novona u Pikardiji, a u Parizu imate više parnica, ali nemate advokata. Hoćete li upamtiti sve to?- Svakako, gospođo!- Dođite kad bude vrijeme ručku.- Vrlo dobro!- I dobro se držite pred mojim mužem, koji je vrlo prepreden iako mu je već sedamdeset i pet godina.- Sedamdeset i pet godina! Dovraga, lijepa starost! - uzvikne Porthos.- Visoka starost, htjeli ste reći, gospodine Porthos? Tako me taj jadni čovjek može svakog časa ostaviti udovicom - nastavi advokatova žena pogledavši značajno Porthosa. - Na svu sreću, ugovorom o braku uredili smo da onaj koji nadživi drugog nasljeđuje sve.

352

- Sve? - upita Porthos.- Sve!278- Vi ste oprezna žena, draga gospođo Coquenard, vidim ja to! •-■ reče Porthos stisnuvši joj nježno ruku.- Mi smo se izmirili, zar ne, dragi gospodine Porthos? - upita ga ona mazeći se.- Zauvijek - odgovori Porthos na isti način.- Dakle do viđenja moja nevjero!- Do viđenja, moja izdajico!- Do sutra, moj anđele!- Ljubavi moja, do sutra!Kraj prve knjigeSADRŽAJI Tri dara D'Artagnana oca........ 5II Predsoblje gospodina De Trevillea..... 18III Audijencija............ 27IV Athosovo rame, Porthosov opasač i Aramisova ma-rama ............. 36V Kraljevi mušketiri i garda gospodina Kardinala . . 43VI Njegovo Veličanstvo kralj Ljudevit XIII ... 52VII Mušketiri kod kuće......... 68VIII Jedna dvorska intriga......... 75IX U vrtlogu............ 82X Mišolovka u sedamnaestom stoljeću..... 89XI Intriga se zapliće.......... 97XII George Villiers, vojvoda od Buckinghama . . . 111XIII Gospodin Bonacieux......... 118XIV Čovjek iz Meumga.......... 125XV Suci i vojnici........... 134XVI Kako je čuvar pečata Seguier tražio konopac zvonakao što je nekad činio........ 141XVII Bračni par Bonacieux......... 151XVIII Ljubavnik i muž.......... 162XIX Ratni plan............ 168

353

XX Putovanje............ 175XXI Grofica VVinter........... 185XXII Merlezonski ples.......... 193XXIII Sastanak............ 199XXIV Paviljon............ 208XXV Porthos............ 216XXVI Aramisova teza.......... 231XXVII Athosova žena........... 244XXVIII Povratak............260XXIX Lov na opremu...... . . . . . 272Izdavači»EPOHA«, izdavačko, grafičko i knjižarsko poduzeće ZAGREB, Bogovićeva 3Za izdavača LJUBO GRUBOR»PROGRES«, novinsko-izdavačko preduzeće NOVI SAD, Stevana Sremca 13Za izdavača NOVAK ŽIVKOVIĆštajnpa i uvez»VJESNIK«, novinsko-izdavačko poduzeće Zagreb, Odranska b.b.

354