duje medić - dom marina držića - poziv dum marina...svijet postoji, zamislite da nikad niste...

52
Duje Medić THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆ POZIV DUM MARINA DRŽIĆA LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Upload: others

Post on 26-Jan-2020

7 views

Category:

Documents


0 download

TRANSCRIPT

Page 1: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

Duje Medić

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆPOZIV DUM MARINA DRŽIĆA

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Page 2: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

Duje Medić

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆPOZIV DUM MARINA DRŽIĆA

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

DOM MARINA DRŽIĆA, DUBROVNIK

7. 4. – 20. 5. 2018.

Duje Medić

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆPOZIV DUM MARINA DRŽIĆA

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Page 3: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

DOM MARINA DRŽIĆA, DUBROVNIK

7. 4. – 20. 5. 2018.

Duje Medić

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆPOZIV DUM MARINA DRŽIĆA

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Page 4: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

2

PARIŠKE STUDIJE 1-2 | PARIS STUDIES 1-2 | SAGGI PARIGINI 1-2, 2016olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

3

Teško je, ponekim istraživačima gotovo nemoguće suočiti se s činjenicom da nikada neće vidjeti neki dokument koji bi prema njihovom nahođenju trebao biti sačuvan s obzirom na građu koju su već držali u rukama. Tako se mnoga razočaranja dogode, mnoge hipoteze ostanu samo to – puke pretpostavke bez čvrsta uporišta, kuće sagrađene na pijesku. Međutim, ponekad se kamen ne nazire ni na pustopoljinama horizonta pa gradimo svoje pješčane kule na obalama premoćnog oceana koji ih često zna nemilosrdno odvući u svoje dubine. Tako je u svijetu istraživača, u svijetu razuma, logike i argumentacije. Zamislite sada da samo takav svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve ružan bi to svijet bio. On ne bi poznavao nepreglednu dubinu umjetničkog stvaralaštva koje izbija na površinu ne putevima razuma, već putevima srca koji vode u neviđene sfere transcendentalnog.

Marginalizirani dio života najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića (1508. – 1567.) koji je zadužio europsku, pa time i svjetsku povijest književnosti, bez sumnje je njegovo svećenstvo. Nijedan istraživač dosad nije se integralno posvetio tom aspektu Držićeve biografije. Jedan od posljednjih članaka na tu temu potpisuje povjesničar Stjepan Krasić koji na samom njegovom početku iznosi tvrdnju kako je u usporedbi s djelima i stručnim raspravama koje su pisane o Držiću malo pisano „o jednom dugom, ništa manje važnom vidu njegove ličnosti: o njegovom kleričkom pozivu i djelatnosti te odrazu njegova poziva na njegovo književno djelo“1. Nedovoljno dokaza znači suviše pretpostavki, a one nakon određenih stoljeća prestaju biti zadovoljavajuće za cjelovito tumačenje određenog fenomena.

Anita Ruso

1 Stjepan Krasić, „Marin Držić, nemirni klerik“, Dubrovnik (Matica Hrvatska), 19, 2008., str. 5–14.

POZIV DUM MARINA DRŽIĆA

Page 5: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

3

Teško je, ponekim istraživačima gotovo nemoguće suočiti se s činjenicom da nikada neće vidjeti neki dokument koji bi prema njihovom nahođenju trebao biti sačuvan s obzirom na građu koju su već držali u rukama. Tako se mnoga razočaranja dogode, mnoge hipoteze ostanu samo to – puke pretpostavke bez čvrsta uporišta, kuće sagrađene na pijesku. Međutim, ponekad se kamen ne nazire ni na pustopoljinama horizonta pa gradimo svoje pješčane kule na obalama premoćnog oceana koji ih često zna nemilosrdno odvući u svoje dubine. Tako je u svijetu istraživača, u svijetu razuma, logike i argumentacije. Zamislite sada da samo takav svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve ružan bi to svijet bio. On ne bi poznavao nepreglednu dubinu umjetničkog stvaralaštva koje izbija na površinu ne putevima razuma, već putevima srca koji vode u neviđene sfere transcendentalnog.

Marginalizirani dio života najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića (1508. – 1567.) koji je zadužio europsku, pa time i svjetsku povijest književnosti, bez sumnje je njegovo svećenstvo. Nijedan istraživač dosad nije se integralno posvetio tom aspektu Držićeve biografije. Jedan od posljednjih članaka na tu temu potpisuje povjesničar Stjepan Krasić koji na samom njegovom početku iznosi tvrdnju kako je u usporedbi s djelima i stručnim raspravama koje su pisane o Držiću malo pisano „o jednom dugom, ništa manje važnom vidu njegove ličnosti: o njegovom kleričkom pozivu i djelatnosti te odrazu njegova poziva na njegovo književno djelo“1. Nedovoljno dokaza znači suviše pretpostavki, a one nakon određenih stoljeća prestaju biti zadovoljavajuće za cjelovito tumačenje određenog fenomena.

Anita Ruso

1 Stjepan Krasić, „Marin Držić, nemirni klerik“, Dubrovnik (Matica Hrvatska), 19, 2008., str. 5–14.

POZIV DUM MARINA DRŽIĆA

Page 6: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

4

Jedna od glavnih pretpostavki vezanih za Držićev život, a koja se ponavljala kroz povijest jest ona o tradiciji obitelji Držić da jednog svog člana pošalje u klerike. Čest argument za tu tvrdnju bio je vezan uz razloge te tradicije: naime, Držići su držali crkvu Svih Svetih koja je u puku bila i ostala poznata kao crkva Domino. Po patronskom pravu Držići su „od pamtivijeka“ mogli predlagati nadbiskupu jednog od dvojice upravitelja dok su drugoga, kao suvlasnici crkve, predlagali članovi vlastelinske obitelji Gučetić. Krasić napominje da bi „propustiti priliku da na taj položaj dođe netko iz obitelji značilo veliki ekonomski gubitak za cijelu obitelj, a Držići si to nisu mogli dopustiti nakon što su početkom 16. st. zapali u velike dugove“. Tako i Krasić kao i mnogi istraživači predlaže da se Držićevo zaređenje gleda u tom okviru koji mu je omogućavao koliku-toliku ekonomsku sigurnost. Poznato je da je prvi spomen Držića kao klerika bio 12. travnja 1526. kad je bio imenovan jednim od dvojice rektora crkve Svih Svetih. Dotad je tu dužnost obavljao Marinov stric Andrija za kojeg se pretpostavlja da se odrekao službe i nadarbine u Marinovu korist. Poznato je i da je Marin istodobno dobio na upravu još jednu crkvu, onu Sv. Petra na Koločepu. Bio je običaj da upravitelj crkve Domino bude ujedno i upravitelj crkve na Koločepu. Uz nju je bio vezan opatski naziv premda se nije radilo o benediktinskoj opatiji. Tako je Držić postao dvostruki crkveni prebendar. Sljedeći put povijesni ga izvori spominju tek 12 godina nakon ovog spomena i to 28. veljače 1538. kad je postao orguljaš u dubrovačkoj katedrali. Te iste godine upisao je studij u Italiji. Držić nije kao drugi klerici studirao teologiju, već pravo i to na sveučilištu u Sieni za što je dobio uobičajenu stipendiju dubrovačke vlade koja je na godišnjoj razini iznosila 30 dukata. Tamo je 1541. postao rektor studentskog doma Domus Sapientiae. Sama služba bila je povezana sa službom prorektora Sveučilišta i čini se da je zaista bila važna. Naime, sačuvani su podaci o tome da je Držić sudjelovao u donošenju novih statuta na Sveučilištu. Ipak, Držić nikada nije dobio diplomu tog sveučilišta premda se u Dubrovniku spominje tek sedam godina nakon odlaska u Sienu. Nedugo nakon povratka, točnije 1549., zaređen je za đakona, a za svećenika 1550.

Možda je dosad najlogičniji argument kojim se Držićevo svećenstvo želi dokazati kao „nasljedno“ spomenuo Krasić. Naime, autor smatra da je odsutnost Boga i teologije u Držićevim djelima ono što neminovno dokazuje Držićevu „mlakost“ spram svećeničkog poziva. Držić Boga ne negira, ali ni ne afirmira. Međutim, sam autor pojašnjava i kako je Držić dijete vlastita vremena, „proizvod“ humanizma koji je težio razumskim i ovozemaljskim kriterijima. O tom humanizmu najvažniji katolički filozof 20. stoljeća Jacques Maritain (1882. – 1973.) zapisao je sljedeće: “Nesreća je klasičnog humanizma u tome što je bio antropocentričan, a ne što je bio humanizam” (Cjeloviti humanizam, 1936.). Renesansni humanizam ne niječe ni Boga ni vjeru, ali u usporedbi s prethodim vremenom teocentričnog humanizma odnosno pravog kršćanskog humanizma, znatno umanjuje važnost transcendentalnog okrećući se sve više ovozemaljskom. Vjeruje da je čovjek svoje vlastito središte pa, prema tome, i središte svekolike stvarnosti. Tako se argument o pomanjkanju Boga i teologije kod Držića ne čini dovoljno jak da bismo na njemu gradili ikakvu tezu o njegovom „prisilnom svećenstvu“.

Kad nečemu tako neopipljivom kao što su odluke jednog čovjeka 16. vijeka poželimo dati oblik – jer sve je oblik, i sam život je oblik, kako kaže Balzac – okrećemo se umjetniku. Onda kad nam znanost ne ide „na

5

ruku“ legitimno je, dapače poželjno, prizvati umjetnost ne bi li nam ona otvorila neka nova vrata. Izložbom Duje Medića „Poziv dum Marina Držića“ uzdrmat će se zasigurno to, već pomalo uštogljeno, stajalište prema Držiću kao svećeniku koji je svoje zaređenje prihvatio kao „obiteljsku obavezu“.

Duje Medić (Makarska, 1986.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih slikara-grafičara i stavljati ga uz bok velikim hrvatskim majstorima olovke – Adolfu Waldingeru (Osijek, 1843. – Osijek, 1904.) te Josipu Vaništi (Karlovac 1924.) i Davoru Vrankiću (Osijek, 1965.), s kojima je izlagao 2015. godine, niti je pretjerano niti pretenciozno. Riječ je o slojevitom pripovjedaču voluminoznog izričaja, vrsnom vladaru svoje produžene ruke – olovke, strpljivom graditelju crnih slojeva, umjetniku čije asocijacije nam nisu daleke, ali nas svejedno iznenađuju i lansiraju istodobno i u prošlost i u budućnost.

Dujin Držić počeo se – vrlo neplanski i naizgled nepovezano s radovima koje imamo pred sobom – rađati u njegovom umjetničkom univerzumu prije nekoliko godina kad su ga u pariškom muzeju Quai Branly zaokupile afričke maske. Crtao je tada u svoj notes, na male papire dimenzija svega 10 x 14 cm najrazličitije maske građene sivim tonovima na bijeloj pozadini. Majstorski su precizno voluminizirane pa nije čudo što nam se čini da ih ovaj tren možemo prstima odvojiti od pozadine i staviti preko lica. Upravo zato deset pariških studija našlo se na ovoj izložbi. Bez njihove izravne vizualizacije bilo bi gotovo nemoguće legitimirati poetiku Medićevog Držića. Misao Henria Focillona iz njegove knjižice Život oblika (1934.) o tome kako je umjetničko djelo uronjeno u promjenjivost vremena i pripadnost vječnosti te kako je ono posebno, lokalno, pojedinačno i univerzalno, posve dobro tumači naizgled krhku poveznicu afričkih maski i Držića. Upravo te arhetipske maske dale su obličje Dujinom promišljanjuo Držiću kao svećeniku.

Premda umjetničko djelo nadmašuje sva svoja raznovrsna značenja i premda oko njegova tumačenja, kako kaže Focillon, „buja raslinje kojim ga ukrašuju njegovi tumači“, ipak je „njegovo svojstvo da prihvati sva ta značenja jer su ona u njemu pomiješana”. Tako nam se u ovoj prilici kao ključ za tumačenje i razumijevanje Dujine predodžbe Držićeva svećenstva, pa tako i cijelog njegovog ciklusa o Držiću, „ nametnula” propovijed biskupa Mate Uzinića održana na misi zadušnici za Marina Držića 3. svibnja 2017. godine2.

Dujini „Ljudi nahvao 1“ i „Ljudi nahvao 2“ (25x25 cm) svojim facijalnim ekspresijama najbliži su arhetipu „pariških maski“. To su prikazi lica koja imaju i nemaju ljudska obilježja. U jednom trenu neodoljivo su ljudska, u drugom trenu razlamaju se i postaju puki elementi od kojih nešto može i ne mora postati čovječno. Lakomost i požuda ono je što te elemente sprječava da se spoje u čovjeka pa tako postaju – kako je naglasio biskup Uzinić u spomenutoj propovijedi – „neljudi, bez emocija, bez sposobnosti za molitvu i preobrazbu koja bi im se trebala dogoditi“.

Crtežom „2. svibnja 1567.“ (25x25 cm) Medić nas podsjeća na datum Držićeve smrti koji je zapisao njegov nećak Jere. Nacrtane su zakrivljene forme nastale prema obliku ljudskih rebara. Medić im suptilno

2 Biskup dubrovački Mate Uzinić, „Misa za don Marina Držića, dubrovačkog svećenika i istinskog proroka“ mrežne stranice du-brovačke biskupije, objavljeno 4. svibnja 2017. Stranica posjećena 20. veljače 2018.

Page 7: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

5

ruku“ legitimno je, dapače poželjno, prizvati umjetnost ne bi li nam ona otvorila neka nova vrata. Izložbom Duje Medića „Poziv dum Marina Držića“ uzdrmat će se zasigurno to, već pomalo uštogljeno, stajalište prema Držiću kao svećeniku koji je svoje zaređenje prihvatio kao „obiteljsku obavezu“.

Duje Medić (Makarska, 1986.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih slikara-grafičara i stavljati ga uz bok velikim hrvatskim majstorima olovke – Adolfu Waldingeru (Osijek, 1843. – Osijek, 1904.) te Josipu Vaništi (Karlovac 1924.) i Davoru Vrankiću (Osijek, 1965.), s kojima je izlagao 2015. godine, niti je pretjerano niti pretenciozno. Riječ je o slojevitom pripovjedaču voluminoznog izričaja, vrsnom vladaru svoje produžene ruke – olovke, strpljivom graditelju crnih slojeva, umjetniku čije asocijacije nam nisu daleke, ali nas svejedno iznenađuju i lansiraju istodobno i u prošlost i u budućnost.

Dujin Držić počeo se – vrlo neplanski i naizgled nepovezano s radovima koje imamo pred sobom – rađati u njegovom umjetničkom univerzumu prije nekoliko godina kad su ga u pariškom muzeju Quai Branly zaokupile afričke maske. Crtao je tada u svoj notes, na male papire dimenzija svega 10 x 14 cm najrazličitije maske građene sivim tonovima na bijeloj pozadini. Majstorski su precizno voluminizirane pa nije čudo što nam se čini da ih ovaj tren možemo prstima odvojiti od pozadine i staviti preko lica. Upravo zato deset pariških studija našlo se na ovoj izložbi. Bez njihove izravne vizualizacije bilo bi gotovo nemoguće legitimirati poetiku Medićevog Držića. Misao Henria Focillona iz njegove knjižice Život oblika (1934.) o tome kako je umjetničko djelo uronjeno u promjenjivost vremena i pripadnost vječnosti te kako je ono posebno, lokalno, pojedinačno i univerzalno, posve dobro tumači naizgled krhku poveznicu afričkih maski i Držića. Upravo te arhetipske maske dale su obličje Dujinom promišljanjuo Držiću kao svećeniku.

Premda umjetničko djelo nadmašuje sva svoja raznovrsna značenja i premda oko njegova tumačenja, kako kaže Focillon, „buja raslinje kojim ga ukrašuju njegovi tumači“, ipak je „njegovo svojstvo da prihvati sva ta značenja jer su ona u njemu pomiješana”. Tako nam se u ovoj prilici kao ključ za tumačenje i razumijevanje Dujine predodžbe Držićeva svećenstva, pa tako i cijelog njegovog ciklusa o Držiću, „ nametnula” propovijed biskupa Mate Uzinića održana na misi zadušnici za Marina Držića 3. svibnja 2017. godine2.

Dujini „Ljudi nahvao 1“ i „Ljudi nahvao 2“ (25x25 cm) svojim facijalnim ekspresijama najbliži su arhetipu „pariških maski“. To su prikazi lica koja imaju i nemaju ljudska obilježja. U jednom trenu neodoljivo su ljudska, u drugom trenu razlamaju se i postaju puki elementi od kojih nešto može i ne mora postati čovječno. Lakomost i požuda ono je što te elemente sprječava da se spoje u čovjeka pa tako postaju – kako je naglasio biskup Uzinić u spomenutoj propovijedi – „neljudi, bez emocija, bez sposobnosti za molitvu i preobrazbu koja bi im se trebala dogoditi“.

Crtežom „2. svibnja 1567.“ (25x25 cm) Medić nas podsjeća na datum Držićeve smrti koji je zapisao njegov nećak Jere. Nacrtane su zakrivljene forme nastale prema obliku ljudskih rebara. Medić im suptilno

2 Biskup dubrovački Mate Uzinić, „Misa za don Marina Držića, dubrovačkog svećenika i istinskog proroka“ mrežne stranice du-brovačke biskupije, objavljeno 4. svibnja 2017. Stranica posjećena 20. veljače 2018.

Page 8: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

6

pridodaje simboliku crtajući tri rebra koja prizivaju jednu od mnogih, u narodu prepričavanih, teorija zavjere Dubrovačke Republike prema kojoj je vlada poslala tri plaćenika da ubiju Držića kad su doznali da se uputio u Veneciju izvršiti „državni udar“. Umjetnika je asocijacija na Držićevu smrt izazvala da svoju olovku stavi u službu crtanja Držićeva portreta, vrlo nezahvalne teme od koje mnogi zaziru jer ne postoje povijesni artefakti koji bi nam na bilo koji način pomogli vizualizirati Vidrine crte lice. „Posmrtna maska dum Marina Držića“ (21x21 cm) postaje tako Dujin doprinos u pokušaju zamišljanja Držića u njegovoj jednostavnoj, mesnatoj čovječnosti. Znatiželjni umjetnik u svojoj mašti vidio je lice umornih, bademastih očiju, izdužena nosa i pravilnih usnica. Ono je u svojoj mirnoći gotovo teatralno, posve nalik voštanoj maski koja može uprizoriti svojevrsnu apatiju, umor i odlutalost misli.

Jedan od najintrigantnijih crteža na izložbi u vizualnom, ali i u smislu tumačenja je Medićev „1 Pt 2, 4-10“ (25x25 cm). Umjetnik prvom dijelu prve Petrove Poslanice (1 Pt 2, 4-10) koji se odnosi na „novo svećenstvo“ pristupa vrlo plastično kroz jednostavnu simboliku nepravilnog kamena.

„Pristupite k njemu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili.“

Medić se ovdje više nego igdje drugdje približava misli biskupa Uzinića o tome da je Držićev poziv bio pravi, Božji poziv, a ne zov za materijalnim. Biskup je naglasio da je jedna od najvećih Držiću posmrtno napravljenih nepravdi prikazivanje njegova svećeništva kao nečega na što je on bio prisiljen – iako je poznato da u Katoličkoj Crkvi nema nasljednog svećeništva te da se po nasljedstvu ne može postati svećenikom. On smatra da je posebno nepravedno prema Držiću tumačiti njegov odabir kao nešto što je bilo isključivo potaknuto materijalnim razlozima koji su mu omogućavali potencijalno bolji položaj ili službu u društvu.

U Medićevu kamenu lako se može iščitati i „kamen spoticanja“ koji je Držić za života predstavljao ukazujući svojim djelima na neljude na vlasti i u društvu općenito. Međutim, ono što je neosporivo jest činjenica da je postao jedan od „kamena temeljaca“ kulture i identiteta grada Dubrovnika i nesumnjivo njegov najveći bard, ali i brend – „hrvatski Shakespeare, Molière, Dante ili Goethe“.

Tema kamena dovodi nas do crteža „Gradnja crkve“ (20x20 cm) kojom Medić evocira gradnju crkve Svih Svetih (1457.) u kojoj je Držić bio rektor i koja je naslonjena na današnji Dom Marina Držića, tipičnu dubrovačku gradsku kuću u kojoj je Držić vjerojatno boravio za vrijeme svoje službe. Prikaz poluapstraktnih kamenih gromada može se, također, povezati s obnovom crkve nakon potresa koja je i danas još uvijek

7

na svom izvornom mjestu. U jednakoj, mjestimice posve apstraktnoj maniri Medić uprizoruje nekoliko motiva: „Svećenstvo“, „Proroštva“ i „Pučka prigovaranja“.

Simbolički prikaz svećenstva (20x20 cm) Medić donosi u nježnoj, razlistaloj i poetskoj formi kroz koju svećenstvo promatramo kao uzvišeni dar, poziv koji dolazi od Svemogućeg Stvoritelja. Ovakvo razmatranje ponovno nas odvlači u stihove Novog zavjeta, točnije u prvu Pavlovu Poslanicu Korinćanima (1 Kor 3, 5-10): „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina.“

Jedno od najljepših i najneobičnijih kompozicija ovog Medićevog ciklusa bez sumnje je „Zaređenje“ (50x50 cm). Čin zaređenja kao primanje trajnog Božjeg pečata na dušu i život onoga koji ga prima prikazan je u liku lebdeće, mekane figure Isusa Krista koji ulazi odabraniku u utrobu da se vječno nastani u njemu. Tri figure na desnoj strani kompozicije predstavljaju prisutne svjedoke među kojima stoji nadbiskup koji ga zaređuje. Glava mu ima oblik mitre, a tijelo je simbolično naznačeno kao okvir čije se ispunjenje može dogoditi samo u jedinstvu s Gospodinom. U jednakoj maniri kvadratastih trupova i savijenih nogu Medić crta i „Obitelj“ (50x50 cm) kao odraz fizičkog i duhovnog zajedništva koje predstavlja temelj društva. Držić je na njemu predstavljen u središnjem liku sa znakom križa na čelu. On je tako u očima Božjim „zaradio“ trajni blagoslov za svoju obitelj čije se težište sada nalazi u njemu, Božjem sluzi i odabraniku.

Medić nastavlja intuitivno graditi svoju priču o Držiću. „Proroštvo“ (20x20 cm) odnosno zanemarivanje te Držićeve značajke koju je posjedovao (što zaključujemo na osnovi njegovih svevremenskih zapažanja o čovjeku i njegovu antipodu nečovjeku) biskup Uzinić smatra drugom, Držiću posmrtno nanesenom nepravdom. Vrlo je vjerojatno da je upravo zbog dara proroštva Držić morao napustiti rodni Dubrovnik. Mekana forma nečega što je napola cvijet, napola plod umjetniku se učinila pogodnom za prikaz krhkosti dara proroštva.

Izlomljena forma crteža „Pučka prigovaranja“ suprotstavlja se nježnosti pupoljka crteža „Proroštvo“. Ona kao da su njegova loša, amorfna verzija. Duje nas usmjerava na izvor svog promišljanja o negativnoj strani puka kao cjeline riječima njegova bivšeg profesora Ive Šimata Banova koji je jednom prilikom kazao da je narod amorfna masa koja se povodi za vladajućim režimima i populističkim ukusima. Umjetnik u svojim radovima posljednjih par godina amorfnim oblicima prikazuje negativno i crno naličje teme koju obrađuje.

Crteži „Banak“ (50x50 cm) i „Puk“ (50x50 cm) odmotavaju dalje društvenu komponentu Medićevog ciklusa. Banak tako predstavlja humoristični prikaz puka u njegovoj potpunoj poopćenosti. To su „obični“ ljudi koji sjede u crkvenom banku i mole ružarij ili slušaju misu, ljudi koji sjede na banku u parku i ćakulaju, ljudi koji sjede na sličnom banku u konobi, piju i igraju na briškulu, ljudi koji sjede na banku u Dujinom rodnom „mistu“ i igraju „na balote i beštimaju Boga i sve svece s neba“. Umjetnik otkriva autobiografsku crtu tog

Page 9: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

7

na svom izvornom mjestu. U jednakoj, mjestimice posve apstraktnoj maniri Medić uprizoruje nekoliko motiva: „Svećenstvo“, „Proroštva“ i „Pučka prigovaranja“.

Simbolički prikaz svećenstva (20x20 cm) Medić donosi u nježnoj, razlistaloj i poetskoj formi kroz koju svećenstvo promatramo kao uzvišeni dar, poziv koji dolazi od Svemogućeg Stvoritelja. Ovakvo razmatranje ponovno nas odvlači u stihove Novog zavjeta, točnije u prvu Pavlovu Poslanicu Korinćanima (1 Kor 3, 5-10): „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina.“

Jedno od najljepših i najneobičnijih kompozicija ovog Medićevog ciklusa bez sumnje je „Zaređenje“ (50x50 cm). Čin zaređenja kao primanje trajnog Božjeg pečata na dušu i život onoga koji ga prima prikazan je u liku lebdeće, mekane figure Isusa Krista koji ulazi odabraniku u utrobu da se vječno nastani u njemu. Tri figure na desnoj strani kompozicije predstavljaju prisutne svjedoke među kojima stoji nadbiskup koji ga zaređuje. Glava mu ima oblik mitre, a tijelo je simbolično naznačeno kao okvir čije se ispunjenje može dogoditi samo u jedinstvu s Gospodinom. U jednakoj maniri kvadratastih trupova i savijenih nogu Medić crta i „Obitelj“ (50x50 cm) kao odraz fizičkog i duhovnog zajedništva koje predstavlja temelj društva. Držić je na njemu predstavljen u središnjem liku sa znakom križa na čelu. On je tako u očima Božjim „zaradio“ trajni blagoslov za svoju obitelj čije se težište sada nalazi u njemu, Božjem sluzi i odabraniku.

Medić nastavlja intuitivno graditi svoju priču o Držiću. „Proroštvo“ (20x20 cm) odnosno zanemarivanje te Držićeve značajke koju je posjedovao (što zaključujemo na osnovi njegovih svevremenskih zapažanja o čovjeku i njegovu antipodu nečovjeku) biskup Uzinić smatra drugom, Držiću posmrtno nanesenom nepravdom. Vrlo je vjerojatno da je upravo zbog dara proroštva Držić morao napustiti rodni Dubrovnik. Mekana forma nečega što je napola cvijet, napola plod umjetniku se učinila pogodnom za prikaz krhkosti dara proroštva.

Izlomljena forma crteža „Pučka prigovaranja“ suprotstavlja se nježnosti pupoljka crteža „Proroštvo“. Ona kao da su njegova loša, amorfna verzija. Duje nas usmjerava na izvor svog promišljanja o negativnoj strani puka kao cjeline riječima njegova bivšeg profesora Ive Šimata Banova koji je jednom prilikom kazao da je narod amorfna masa koja se povodi za vladajućim režimima i populističkim ukusima. Umjetnik u svojim radovima posljednjih par godina amorfnim oblicima prikazuje negativno i crno naličje teme koju obrađuje.

Crteži „Banak“ (50x50 cm) i „Puk“ (50x50 cm) odmotavaju dalje društvenu komponentu Medićevog ciklusa. Banak tako predstavlja humoristični prikaz puka u njegovoj potpunoj poopćenosti. To su „obični“ ljudi koji sjede u crkvenom banku i mole ružarij ili slušaju misu, ljudi koji sjede na banku u parku i ćakulaju, ljudi koji sjede na sličnom banku u konobi, piju i igraju na briškulu, ljudi koji sjede na banku u Dujinom rodnom „mistu“ i igraju „na balote i beštimaju Boga i sve svece s neba“. Umjetnik otkriva autobiografsku crtu tog

Page 10: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

8

prizora odnosno žanr scene prikaza banka iz rodnih Brela. Taj isti narod dobio je svoje uprizorenje i u crtežu „Puk“ (50x50 cm) kojim se opet tematizira puk, ali ovaj put kao homogena, ujedinjena masa sastavljena od vizualno posve jednakih elemenata. Plješću li oni na kazališnoj predstavi, buče li u javnom prostoru odupirući se volji vladajućih ili ih pak hvale pljeskom i odobravanjem, dižu li ruke vapijući prema nebu kada su u nevolji ili ponizno zahvaljuju Bogu za neki nezasluženi dar, uzimaju li oružje u ruke i kao vojska stupaju u obranu svoje obitelji i domovine? Bilo kako bilo, oni su u crtežu Duje Medića postali replicirane jedinke bez ljudskih obličja, dehumanizirana forma koja ipak na nekoj podsvjesnoj razini podsjeća na ljude koje ujedinjuje jednaki cilj. Iz takve jedne cjeline izdvojio se „Propovjednik“ (50x50 cm), okomito postavljen na svoju crnu pravokutnu pozadinu od koje ga ne možemo odvojiti i s kojom čini oblik križa. Propovjednik je uhvaćen u trenutku podizanja glasa što se očituje u podizanju ruku, ali oko njega nema nikoga tko bi čuo njegovo upozorenje. Ne preostaje mu dakle ništa drugo nego da krene negdje drugdje gdje će ga netko čuti.

„Putovanje u Veneciju“ (50x50 cm) prikazuje Držićevu posljednju životnu postaju. Umjetnik je uprizoruje kao odlazak na „neprijateljski“ venecijanski teritorij na kojem bi Držić mogao tražiti pomoć u borbi protiv korumpirane dubrovačke vlasti što su povjesničari tumačili kao pokušaj izvršavanja državnog udara. Lijevo na prijestolju prikazana su dva dubrovačka vlastelina kojima je Držić „okrenuo leđa“ kako bi potražio pomoć od venecijanskog dužda. Držić koji se nalazi na sredini polukružne, dinamične kompozicije prikazan je uzdignutih ruku u kojima nosi nešto nalik kapelici ili Mojsijevim pločama s brda Sinaj. Iskešeni predimenzionirani osmijeh na kojem Držić stoji neodoljivo podsjeća na smijeh dvorske lude kojim se ona izruguje cijeloj situaciji. Ova posve nadrealistična kompozicija lebdeće strukture priziva u pamćenje i oblik dubrovačke galije. Dujin izlet u Držićev svijet u ovom ciklusu završava crtežom koji prikazuje još jedan Držićev portret izveden u ponešto izlomljenoj maniri. Naglašavajući Držićev nos umjetnik ostaje blizak dotadašnjem poimanju Držića koji je najupečatljiviji na Držićevoj skulpturi Ivana Meštrovića. U pozadini portreta realistično su prikazani crkva Domino i Dom Marina Držića. Umjetnik se u svom posljednjem crtežu iz ciklusa oslonio na Donatellovu skulpturu „Zuccone“ (1423.–1425.), za koju se vjeruje da predstavlja proroka Habakuka, kako bi Držiću dao portretne oznake. Atmosfera same slike ponešto je uznemirujuća: Držićevo lice iz tamne pozadine izbija posve u prvi plan crteža. Nemoguće je izbjeći njegov pogled koji se probija u daljinu, njegovu ozbiljnu, tvrdu mimiku koja se ukipila pred nama.

Samo je umjetnik velike erudicije, znatiželje i strpljenja mogao svojim sjenovitim i čvrstim oblicima izgraditi jedan svijet iz budućnosti koji nije ništa drugo nego svijet prošlosti, a njegove univerzalne ideje posve ga pretaču u sadašnjost. Nadnaravan je to svijet, dalek i pun tajni, ali i posve realističan u svojim asocijacijama i simbolikama. Osim njegovog „posve slučajnog” nadrealističnog obličja u kojem se figure nekada vizualno približavaju likovima izvaneuropskih kultura, a ideje su prikazane uz pomoć metode apstrahiranja, ništa nam se ne čini daleko i nepoznato. Držićev je svijet posve zaokupio umjetnika, isprepleo na njegovim crtežima možebitne biografske podatke s dobro nam znanim književnim poukama. Dujin Držić nam je tako istovremeno posve blizak, ali i posve nov. Umjetnik se u procesu stvaranja opredijelio i, za razliku od istraživača s početka ovog pripovijedanja, on je svoju tezu utemeljenu na svom specifičnom likovnom

9

govoru, minuciozno obranio u svim njezinim slojevima, sjenčanjima i čvrstim, stoičkim volumenima. Medić ne rabi olovku da bi skicirao ili crtao magličaste obrise. Upravo suprotno, on naizgled krhkom tragu olovke na papiru daje čvrstoću kamenog ili drvenog reljefa. Tek se ponegdje u njegovim manjim formatima daje naslutiti paučinasta mekoća njegovog alata.

Ovom izložbom Dom Marina Držića stavlja pred gledatelja crteže velikog majstora olovke koji svojim začudnim oblicima izvlače na vidjelo jednu, posve nepravedno zaboravljenu i ponešto banalno shvaćenu temu. „Poziv dum Marina Držića” Duje Medića osim što tematizira svećenstvo velikana hrvatske i svjetske komediografije, poziv je i svima nama da otvorimo oči za drugačije, da promišljamo, tražimo i osvrćemo se tamo gdje povijest još uvijek nije dala svoju posljednju riječ. Doprinos Duje Medića može biti samo poticaj držićolozima da još jače i više davaju svoja srca, pa onda i sve sebe u razotkrivanje istine o svećeničkom pozivu dum Marina Držića.

Page 11: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

9

govoru, minuciozno obranio u svim njezinim slojevima, sjenčanjima i čvrstim, stoičkim volumenima. Medić ne rabi olovku da bi skicirao ili crtao magličaste obrise. Upravo suprotno, on naizgled krhkom tragu olovke na papiru daje čvrstoću kamenog ili drvenog reljefa. Tek se ponegdje u njegovim manjim formatima daje naslutiti paučinasta mekoća njegovog alata.

Ovom izložbom Dom Marina Držića stavlja pred gledatelja crteže velikog majstora olovke koji svojim začudnim oblicima izvlače na vidjelo jednu, posve nepravedno zaboravljenu i ponešto banalno shvaćenu temu. „Poziv dum Marina Držića” Duje Medića osim što tematizira svećenstvo velikana hrvatske i svjetske komediografije, poziv je i svima nama da otvorimo oči za drugačije, da promišljamo, tražimo i osvrćemo se tamo gdje povijest još uvijek nije dala svoju posljednju riječ. Doprinos Duje Medića može biti samo poticaj držićolozima da još jače i više davaju svoja srca, pa onda i sve sebe u razotkrivanje istine o svećeničkom pozivu dum Marina Držića.

Page 12: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

10

PARIŠKE STUDIJE 3-4 | PARIS STUDIES 3-4 | SAGGI PARIGINI 3-4, 2017olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

11

PARIŠKE STUDIJE 5-6 | PARIS STUDIES 5-6 | SAGGI PARIGINI 5-6, 2017olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

Page 13: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

11

PARIŠKE STUDIJE 5-6 | PARIS STUDIES 5-6 | SAGGI PARIGINI 5-6, 2017olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

Page 14: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

12

It is difficult for researchers, and almost impossible for some, to face the fact that they will never see a document that, according to their discretion and with regard to the material they already held in their hands, should have been preserved. So many disappointments happen; many hypotheses remain just assumptions without a firm foundation, like houses built on sand. Sometimes, however, even on the hillsides of the horizon we cannot find a single stone, so we build our sandy towers on the shores of the almighty ocean, which often relentlessly drags them into its depths. That is the world of researchers, the world of reason, logic and argumentation. Now imagine that only such a world exists, imagine that you have never seen anything that is not entirely subjected to argumentation or completely logical. What a sad and overly ugly world this would be. It would not know the vast depths of artistic creativity that does not exit the surface by the ways of reason, but rather by the paths of heart that lead into the unseen spheres of transcendence.

The marginalized part of the life of the greatest Croatian playwright and comedist Marin Držić (1508-1567), who has indebted the European, and thus the world history of literature, is undoubtedly his priesthood. So far no researcher has been fully committed to this aspect of Držić’s biography. One of the last articles on this subject was written by a historian Stjepan Krasić who at the very beginning of his article states that, in comparison with the works and expert analyses written about Držić, not a lot has been written “about another, not less important aspect of his personality: his clerical calling and activities and the reflection of his calling on his literary work”1. Insufficient evidence means too many assumptions, and after a certain number of centuries they cease to be satisfactory for a complete interpretation of a particular phenomenon.

Anita Ruso

1 Stjepan Krasić, “Marin Držić, the Restless Cleric”, Dubrovnik (Matica Hrvatska), 19, 2008, pp. 5–14.

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆ

13

One of the main assumptions related to Držić’s life, which has been repeated throughout history is the one about the tradition of the Držić family to send one of its members to the clergy. A common argument for this claim was related to the reasons for that tradition: the family managed the Church of All Saints, which was and remained known among the common people as the Domino church. According to the church patronage law, “from times immemorial” the Držić family had the right to suggest to the archbishop one of the two rectors, while the other was proposed by the members of the noble Gučetić family who were the co-owners of the church. Krasić notes that “missing the opportunity for someone from the family to come into that position meant a great economic loss for the whole family, that Držić family could not afford after they accumulated large debts in the XVI century”. Krasić, as well as many other researchers, thus suggests that Držić’s ordainment should be viewed within this framework, which allowed him at least some economic security. The first mention of Držić as a cleric was on the 12th of April 1526, when he was appointed one of the two rectors of the Church of All Saints. Until that point, that task was performed by Marin’s uncle Andrija, assumed to have given up his mandate and dotation in Marin’s favour. Marin was also given the task of managing another church at the same time, the Church of St. Peter on Koločep. It was customary that the head of the Domino church was also the head of the church on Koločep. It entailed the title of an abbot, even though it was not a Benedictine abbey. Držić thus became a double church prebendary. Next time the historical sources mentioned him was 12 years later, on the 28th of February 1538, when he became an organist at the Cathedral. That same year he enrolled into university in Italy. Unlike other clerics, Držić did not study theology. Instead he studied law at the University of Siena, for which he received the usual scholarship of the Dubrovnik government, which amounted to 30 ducats annually. In 1541 he became the Head of the Domus Sapientiae student hostel. The position itself was associated with the position of the Vice Rector of the University, which seems to have been really important. In fact, records show that Držić participated in the adoption of the new statutes at the University. Still, Držić never got a degree of the University of Siena although he was mentioned in Dubrovnik no sooner than seven years after moving to Siena. Shortly after his return, in 1549 to be precise, he was ordained a deacon and in 1550 a priest.

Perhaps the most logical argument to date aimed at proving Držić’s priesthood was “hereditary” was made by Krasić. The author believes that the absence of God and theology in Držić’s works is what inevitably proves Držić’s “lukewarm” attitude towards his calling. Držić does not negate God, but he does not affirm him either. However, the author himself explains that Držić was a child of his own time, a “product” of humanism that was striving towards reasonable and worldly criteria. About this kind of humanism Jacques Maritain wrote the following: “The misfortune of classical humanism was not to have been humanism but to have been anthropocentric”. Renaissance humanism does not deny either God or faith, but in comparison with the earlier period of the theocentric or the true Christian humanism, it significantly reduces the importance of transcendentality by turning more and more to the worldly. It believes that the man is his own centre and hence the centre of every reality. That is why the argument about the lack of God and theology in Držić does not seem strong enough to build any theories about his “forced priesthood” upon it.

Page 15: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

13

One of the main assumptions related to Držić’s life, which has been repeated throughout history is the one about the tradition of the Držić family to send one of its members to the clergy. A common argument for this claim was related to the reasons for that tradition: the family managed the Church of All Saints, which was and remained known among the common people as the Domino church. According to the church patronage law, “from times immemorial” the Držić family had the right to suggest to the archbishop one of the two rectors, while the other was proposed by the members of the noble Gučetić family who were the co-owners of the church. Krasić notes that “missing the opportunity for someone from the family to come into that position meant a great economic loss for the whole family, that Držić family could not afford after they accumulated large debts in the XVI century”. Krasić, as well as many other researchers, thus suggests that Držić’s ordainment should be viewed within this framework, which allowed him at least some economic security. The first mention of Držić as a cleric was on the 12th of April 1526, when he was appointed one of the two rectors of the Church of All Saints. Until that point, that task was performed by Marin’s uncle Andrija, assumed to have given up his mandate and dotation in Marin’s favour. Marin was also given the task of managing another church at the same time, the Church of St. Peter on Koločep. It was customary that the head of the Domino church was also the head of the church on Koločep. It entailed the title of an abbot, even though it was not a Benedictine abbey. Držić thus became a double church prebendary. Next time the historical sources mentioned him was 12 years later, on the 28th of February 1538, when he became an organist at the Cathedral. That same year he enrolled into university in Italy. Unlike other clerics, Držić did not study theology. Instead he studied law at the University of Siena, for which he received the usual scholarship of the Dubrovnik government, which amounted to 30 ducats annually. In 1541 he became the Head of the Domus Sapientiae student hostel. The position itself was associated with the position of the Vice Rector of the University, which seems to have been really important. In fact, records show that Držić participated in the adoption of the new statutes at the University. Still, Držić never got a degree of the University of Siena although he was mentioned in Dubrovnik no sooner than seven years after moving to Siena. Shortly after his return, in 1549 to be precise, he was ordained a deacon and in 1550 a priest.

Perhaps the most logical argument to date aimed at proving Držić’s priesthood was “hereditary” was made by Krasić. The author believes that the absence of God and theology in Držić’s works is what inevitably proves Držić’s “lukewarm” attitude towards his calling. Držić does not negate God, but he does not affirm him either. However, the author himself explains that Držić was a child of his own time, a “product” of humanism that was striving towards reasonable and worldly criteria. About this kind of humanism Jacques Maritain wrote the following: “The misfortune of classical humanism was not to have been humanism but to have been anthropocentric”. Renaissance humanism does not deny either God or faith, but in comparison with the earlier period of the theocentric or the true Christian humanism, it significantly reduces the importance of transcendentality by turning more and more to the worldly. It believes that the man is his own centre and hence the centre of every reality. That is why the argument about the lack of God and theology in Držić does not seem strong enough to build any theories about his “forced priesthood” upon it.

Page 16: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

14

When we try to give shape to something as intangible as the decisions of a man of the XVI century—because everything is a form, and life itself is a form, as Balzac said—then we turn to the artist. When science does not go in our favour it is a legitimate, and even a desirable act, to call upon art to open new gateways for us. The exhibition of Duje Medić, “The Calling of Dum Marin Držić”, will surely disrupt the already somewhat rigid attitude towards Držić as a priest who accepted his ordainment as a “family obligation”.

The painter-graphic artist Duje Medić (Makarska, 1986) is one of the most prominent Croatian painter-graphic artists and to put him alongside the great Croatian masters of the pencil—Adolf Waldinger (Osijek, 1843 - Osijek, 1904), Josip Vaništa (Karlovac, 1924) and Davor Vrankić (Osijek, 1965), with whom he exhibited in 2015, is neither exaggerated nor pretentious. We are talking about a layered narrator with a voluminous expression, a superb ruler of his extended hand—the pencil, a patient builder of black layers, an artist whose association are not unfamiliar, but they still surprise us and send us simultaneously to the past and the future.

The very unplanned, and apparently unrelated to the works we have in front of us birth of Duje’s Držić began in his artistic universe a few years ago when he became captivated with African masks at the Quai Branly Museum in Paris. He then drew in his notebook, on small papers of barely 10x14 cm, the most diverse masks built with grey tones on a white background. Their volumes were masterfully precise, so it is no wonder it seems that in this very moment we can separate them with our fingers from their background and put them over our faces. That is why ten Paris studies found their place in this exhibition. Without their direct visualization it would be almost impossible for the viewer to justify the poetics of Medić’s Držić. Thoughts of Henri Focillon on how an artwork is immersed in the variability of time and the belonging to eternity, and how it is specific, local, individual and universal, interpret quite well the seemingly fragile link between African masks and Držić. Precisely those archetypal masks gave form to Duje’s reflections about Držić as a priest.

Although a work of art surpasses all its various meanings, and although around its interpretation, as Focillon says, “flourishes vegetation its interpreters decorate it with”, it still inherently allows all those meanings because they are all mixed within it. On this occasion, a sermon given by Bishop Mate Uzinić on the 3rd of May 2017, during the requiem mass for Marin Držić2, offers itself as the key to the interpretation and understanding Duje’s perception of Držić’s priesthood, and thus his entire cycle about Držić.

Duje’s “Would-be People 1” and “Would-be People 2” (25x25 cm) with their facial expressions are closest to the archetype of “the Parisian masks”. These are portrayals of faces which have and do not have human features in the same time. One moment they are irresistibly human, and the next they break apart and become mere elements of which something can and does not have to become human. Avarice and lust are

2 Bishop of Dubrovnik Mate Uzinić, “Mass for Don Marin Držić, Dubrovnik Priest and True Propher”, website of the Dubrovnik diocese, publis-hed on the 4th of May 2017.

15

what stops these elements to connect into a human being and thus become—as emphasized by Bishop Uzinić in the aforementioned sermon—“non-humans, without emotions, without the ability to pray and undergo a transformation that should have happened to them”.

With his drawing “2nd of May 1567” (25x25 cm) Medić reminds us of the date of Držić’s death recorded by his nephew Jere. He drew curved forms, created according to the shape of human ribs. Medić gives them subtle symbolism by drawing three ribs which invoke one of many recounted conspiracy theories in the Republic of Dubrovnik, according to which the government sent three mercenaries to kill Držić after they learned he went to Venice to execute a “state coup”. The association with Držić’s death inspired the artist to put his pencil to work in drawing Držić’s portrait, a very ungrateful topic that many shy away from because there are no historical artefacts that could help us visualize in any way Vidra’s face. “Death Mask of Dum Marin Držić” (21x21 cm) thus becomes Duje’s contribution in the attempt to imagine Držić in his simple, fleshy humanity. The curious artist imagined a face with tired, almond-shaped eyes, an elongated nose and shapely lips. It is almost theatrical in its calmness, entirely like a mask made out of wax that can portray a kind of apathy, fatigue, and wandering thoughts.

One of the most intriguing drawings in the exhibition, in the visual, but also in the interpretational sense, is Medić’s “1 Pe 2, 4-10” (25x25 cm). The artist approaches the first part of the First Epistle of Peter concerning the “new priesthood” in a very plastic manner through the simple symbolism of an irregular stone.

“As you come to him, a living stone rejected by men but in the sight of God chosen and precious, you yourselves like living stones are being built up as a spiritual house, to be a holy priesthood, to offer spiritual sacrifices acceptable to God through Jesus Christ. For it stands in Scripture: “Behold, I am laying in Zion a stone, a cornerstone chosen and precious, and whoever believes in him will not be put to shame.” So the honor is for you who believe, but for those who do not believe, “The stone that the builders rejected has become the cornerstone,” and “A stone of stumbling, and a rock of offense.” They stumble because they disobey the word, as they were destined to do. But you are a chosen race, a royal priesthood, a holy nation, a people for his own possession, that you may proclaim the excellencies of him who called you out of darkness into his marvellous light. Once you were not a people, but now you are God’s people; once you had not received mercy, but now you have received mercy.”

Medić here, more than anywhere else, draws closer to the thoughts of Bishop Uzinić about Držić’s calling being a real, divine call and not a call for the material. The Bishop pointed out that one of the greatest injustices posthumously inflicted onto Držić was the portrayal of his priesthood as something he was forced to do, although it is well known that there is no hereditary priesthood in the Catholic Church and that one cannot become a priest by succession. He considers that it is particularly unfair towards Držić to interpret his choice as something that was driven solely by material reasons that allowed him a potentially better position in the society.

Page 17: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

15

what stops these elements to connect into a human being and thus become—as emphasized by Bishop Uzinić in the aforementioned sermon—“non-humans, without emotions, without the ability to pray and undergo a transformation that should have happened to them”.

With his drawing “2nd of May 1567” (25x25 cm) Medić reminds us of the date of Držić’s death recorded by his nephew Jere. He drew curved forms, created according to the shape of human ribs. Medić gives them subtle symbolism by drawing three ribs which invoke one of many recounted conspiracy theories in the Republic of Dubrovnik, according to which the government sent three mercenaries to kill Držić after they learned he went to Venice to execute a “state coup”. The association with Držić’s death inspired the artist to put his pencil to work in drawing Držić’s portrait, a very ungrateful topic that many shy away from because there are no historical artefacts that could help us visualize in any way Vidra’s face. “Death Mask of Dum Marin Držić” (21x21 cm) thus becomes Duje’s contribution in the attempt to imagine Držić in his simple, fleshy humanity. The curious artist imagined a face with tired, almond-shaped eyes, an elongated nose and shapely lips. It is almost theatrical in its calmness, entirely like a mask made out of wax that can portray a kind of apathy, fatigue, and wandering thoughts.

One of the most intriguing drawings in the exhibition, in the visual, but also in the interpretational sense, is Medić’s “1 Pe 2, 4-10” (25x25 cm). The artist approaches the first part of the First Epistle of Peter concerning the “new priesthood” in a very plastic manner through the simple symbolism of an irregular stone.

“As you come to him, a living stone rejected by men but in the sight of God chosen and precious, you yourselves like living stones are being built up as a spiritual house, to be a holy priesthood, to offer spiritual sacrifices acceptable to God through Jesus Christ. For it stands in Scripture: “Behold, I am laying in Zion a stone, a cornerstone chosen and precious, and whoever believes in him will not be put to shame.” So the honor is for you who believe, but for those who do not believe, “The stone that the builders rejected has become the cornerstone,” and “A stone of stumbling, and a rock of offense.” They stumble because they disobey the word, as they were destined to do. But you are a chosen race, a royal priesthood, a holy nation, a people for his own possession, that you may proclaim the excellencies of him who called you out of darkness into his marvellous light. Once you were not a people, but now you are God’s people; once you had not received mercy, but now you have received mercy.”

Medić here, more than anywhere else, draws closer to the thoughts of Bishop Uzinić about Držić’s calling being a real, divine call and not a call for the material. The Bishop pointed out that one of the greatest injustices posthumously inflicted onto Držić was the portrayal of his priesthood as something he was forced to do, although it is well known that there is no hereditary priesthood in the Catholic Church and that one cannot become a priest by succession. He considers that it is particularly unfair towards Držić to interpret his choice as something that was driven solely by material reasons that allowed him a potentially better position in the society.

Page 18: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

16

In Medić’s stone one can easily recognize “the stone of stumbling” that during his life Držić represented by pointing in his works towards the non-humans in power and in society in general. However, undeniable is the fact that he himself became one of the “foundation stones” of the culture and identity of the city of Dubrovnik and undoubtedly its biggest bard, but also its brand, “the Croatian Shakespeare, Molière, Dante or Goethe”.

The theme of the stone leads us to the drawing “Building the Church (20x20 cm) Medić used to evoke the construction of the Church of All Saints (1457), where Držić was a rector and which is attached to today’s House of Marin Držić, a typical Dubrovnik town house where Držić probably stayed during his time of service. The display of semi-abstract stone boulders can also be associated with the restoration of the church after the earthquake, which is still in its original place. In an equal, in some places completely abstract manner, Duje portrays several motifs: “Priesthood”, “Prophethood” and “Grievances of the Common People”

Medić brings a symbolic representation of the priesthood (20x20 cm) in a gentle, flourished and poetic form through which the priesthood is viewed as a sublime gift, a call from the Almighty Creator. This kind of reflection draws us back to the verses of the New Testament, more precisely to the First Paulian Epistle to the Corinthians (1 Cor 3: 5-10): “What then is Apollos? What is Paul? Servants through whom you believed, as the Lord assigned to each. I planted, Apollos watered, but God gave the growth. So neither he who plants nor he who waters is anything, but only God who gives the growth. He who plants and he who waters are one, and each will receive his wages according to his labour. For we are God’s fellow workers. You are God’s field, God’s building.”

One of the most beautiful and most unusual compositions of this cycle by Medić is undoubtedly the “Ordainment” (50x50 cm). The act of ordainment as receiving a lasting God’s seal on the soul and life of the one who receives it is depicted in the form of a floating, soft figure of Jesus Christ entering the womb of the chosen one to dwell within him for eternity. Three figures on the right side of the composition represent witnesses, with the archbishop ordaining the chosen one standing among them. His head is shaped like a mitre, and his body is symbolically indicated as a frame whose fulfilment can occur only in unity with the Lord. In the same manner, with square bodies and bent legs Medić draws “Family” (50x50 cm) as a reflection of the physical and spiritual communion that is the foundation of society. In it Držić is represented by a central character with a sign of a cross on his forehead. He thus “earned” in the eyes of God a lasting blessing for his family whose centre is now in him, a God’s servant and the chosen one.

Medić continues to intuitively build his own story about Držić. “Prophethood” (20x20 cm), or the neglect of this particular Držić’s attribute (a conclusion made on the basis of his timeless observations about the human and his antipode non-human) Bishop Uzinić considers the second posthumously inflicted injustice onto Držić. It is very likely that precisely due to his gift of prophecy Držić had to leave his native Dubrovnik. The soft form of something that is a half-flower, half-fruit seemed to the artist as suitable to show the fragility of the gift of prophecy.

17

The broken form of the drawing “Grievances of Common People” is juxtaposed to the tenderness of a flower bud in the “Prophethood” drawing. It seems to be its bad, amorphous version. Duje directs us to the source of his reflections on the negative side of the common people as a whole through the words of his former professor, Ivo Šimat Banov, who once said that people are an amorphous mass that conforms to the ruling regimes and populist tastes. The artist in his works in the last couple of years uses amorphous forms to depict the negative and black flip side of the topic he is working on.

The drawings “Bench” (50x50 cm) and “Common People” (50x50 cm) further unfold the social component of Medić’s cycle. Bench thus represents a humorous representation of the common people in a complete generalization. These are “ordinary” people who sit in the church pew and pray the rosary or listen to the mass, people sitting on a park bench and chatting, people sitting on a similar bench in the tavern, drinking and playing a game of briškula, people sitting on a bench in Duje’s birthplace, playing boules and cursing God and all the saints from heaven. The artist reveals the autobiographical aspect of that scene, or the typical bench scenes from his native Brela. The same people were portrayed in a drawing that again focuses on the common folk, but this time as a homogeneous, unified mass composed of visually entirely identical elements. Do they applause at a theatre show, do they make noise in a public space by resisting the will of those in power or by praising them with applause and approval, are they raising their hands to the heavens, pleading when they are in distress or humbly thanking God for some undeserved gift, are they taking weapons into their hands and as an army do they rise to defend their family and their country? In any case, in the drawing of Duje Medić they have become replicas without human features, a dehumanized form that at a subconscious level still resemble people unified by the same goal. The “Preacher” (50x50 cm) separates himself from such a single entity; he is placed vertically on his black rectangular backdrop, from which we cannot separate him and with which he forms the shape of a cross. The preacher is caught at the moment of raising his voice which is shown by raising his hands, but there is no one around to hear his warning. Therefore, there is nothing left for him to do but to go somewhere else where someone can hear him.

“Trip to Venice” (50x50 cm) is the last station in Držić’s life. The artist portrays it as a departure to the “hostile” Venetian territory where Držić could seek help in the fight against the corrupt Dubrovnik government, an act historians interpreted as an attempt to execute a state coup. To the left side of the throne two Dubrovnik patrons are shown to whom Držić “turned his back” in order to seek help from the Venetian Doge. Držić in the middle of the semicircular, dynamic composition, depicted with raised arms in which it carries something like a chapel or the tablets of stone Moses brought from Mount Sinai. The exaggerated grimace on which Držić stands undeniably evokes the laughter of a court jester, scoffing at the whole situation. This completely surrealist composition of hovering structures brings back into recollection the form of the Dubrovnik galleys. Duje’s trip into Držić’s world in this cycle ends with a drawing showing another portrait of Držić carried out in a somewhat fragmented form. By emphasizing Držić’s nose, the artist remains close to the earlier perception of Držić, most prominent on Ivan Meštrović’s sculpture of Držić. In the background of the portrait, the Domino church and the House of Marin Držić are realistically

Page 19: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

17

The broken form of the drawing “Grievances of Common People” is juxtaposed to the tenderness of a flower bud in the “Prophethood” drawing. It seems to be its bad, amorphous version. Duje directs us to the source of his reflections on the negative side of the common people as a whole through the words of his former professor, Ivo Šimat Banov, who once said that people are an amorphous mass that conforms to the ruling regimes and populist tastes. The artist in his works in the last couple of years uses amorphous forms to depict the negative and black flip side of the topic he is working on.

The drawings “Bench” (50x50 cm) and “Common People” (50x50 cm) further unfold the social component of Medić’s cycle. Bench thus represents a humorous representation of the common people in a complete generalization. These are “ordinary” people who sit in the church pew and pray the rosary or listen to the mass, people sitting on a park bench and chatting, people sitting on a similar bench in the tavern, drinking and playing a game of briškula, people sitting on a bench in Duje’s birthplace, playing boules and cursing God and all the saints from heaven. The artist reveals the autobiographical aspect of that scene, or the typical bench scenes from his native Brela. The same people were portrayed in a drawing that again focuses on the common folk, but this time as a homogeneous, unified mass composed of visually entirely identical elements. Do they applause at a theatre show, do they make noise in a public space by resisting the will of those in power or by praising them with applause and approval, are they raising their hands to the heavens, pleading when they are in distress or humbly thanking God for some undeserved gift, are they taking weapons into their hands and as an army do they rise to defend their family and their country? In any case, in the drawing of Duje Medić they have become replicas without human features, a dehumanized form that at a subconscious level still resemble people unified by the same goal. The “Preacher” (50x50 cm) separates himself from such a single entity; he is placed vertically on his black rectangular backdrop, from which we cannot separate him and with which he forms the shape of a cross. The preacher is caught at the moment of raising his voice which is shown by raising his hands, but there is no one around to hear his warning. Therefore, there is nothing left for him to do but to go somewhere else where someone can hear him.

“Trip to Venice” (50x50 cm) is the last station in Držić’s life. The artist portrays it as a departure to the “hostile” Venetian territory where Držić could seek help in the fight against the corrupt Dubrovnik government, an act historians interpreted as an attempt to execute a state coup. To the left side of the throne two Dubrovnik patrons are shown to whom Držić “turned his back” in order to seek help from the Venetian Doge. Držić in the middle of the semicircular, dynamic composition, depicted with raised arms in which it carries something like a chapel or the tablets of stone Moses brought from Mount Sinai. The exaggerated grimace on which Držić stands undeniably evokes the laughter of a court jester, scoffing at the whole situation. This completely surrealist composition of hovering structures brings back into recollection the form of the Dubrovnik galleys. Duje’s trip into Držić’s world in this cycle ends with a drawing showing another portrait of Držić carried out in a somewhat fragmented form. By emphasizing Držić’s nose, the artist remains close to the earlier perception of Držić, most prominent on Ivan Meštrović’s sculpture of Držić. In the background of the portrait, the Domino church and the House of Marin Držić are realistically

Page 20: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

18

depicted. In his last drawing from the cycle, the artist relied on Donatello’s “Zuccone” sculpture, believed to represent the Prophet Habakkuk, in order to give Držić the qualities of a portrait. The atmosphere of the picture itself is somewhat disturbing. Držić’s face comes out from the dark background into the foreground of the drawing. It is impossible to avoid his distant gaze, his serious, hard mimic petrified in front of us.

Only an artist of great erudition, curiosity and patience could build with his shadowy and solid forms a world of the future that is nothing but the world of the past, and his universal ideas completely translate it into the present. It is a supernatural world, distant and full of secrets, but it is also quite realistic in its associations and symbolism. Apart from his “completely accidental” surrealist forms in which the figures sometimes come close to the characters of non-European cultures, and the ideas are represented with the help of the abstraction method, nothing seems distant and unfamiliar. Držić’s world completely occupied the artist, who incorporated in his drawings possible biographical information, as well as well-known literary lessons. Duje’s Držić is at the same time very close to us, but it is also brand new. In the process of creation the artist chose sides, as opposed to the researcher from the beginning of this narrative, and meticulously defended his own thesis based on his specific artistic speech, in all its layers, shadows and solid, stoic volumes. Medić does not use a pencil to sketch or draw contours. Exactly the opposite, he gives the strength of stone or wood relief to the seemingly fragile trace of pencil on paper. Only in his smaller pieces he alludes to the web-like softness of his tool.

With this exhibition, the House of Marin Držić puts in front of the viewer drawings of a great master of pencil who uses his astonishing forms to bring out an unjustly forgotten theme considered as somewhat banal. “The Calling of Father Marin Držić” of Duje Medić, besides focusing on the priesthood of this great Croatian and world playwright and comedist, serves as a call to all of us to open our eyes to something different, to think, to seek and to look back where history has not yet said its last word. The contribution of Duje Medić can only be an incentive for researchers of Marin Držić to give even more of their hearts, and to give their all for exposing the truth about the priesthood of Father Marin Držić.

19

PARIŠKE STUDIJE 7-8 | PARIS STUDIES 7-8 | SAGGI PARIGINI 7-8, 2017olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

Page 21: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

19

PARIŠKE STUDIJE 7-8 | PARIS STUDIES 7-8 | SAGGI PARIGINI 7-8, 2017olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

Page 22: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

20

PARIŠKE STUDIJE 9-10 | PARIS STUDIES 9-10 | SAGGI PARIGINI 9-10, 2016olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

21

Anita Ruso

È difficile, a certi ricercatori anzi quasi impossibile, affrontare il fatto di non poter vedere mai un documento che, secondo loro, dovrebbe essere preservato rispetto a quel materiale che hanno già tenuto nelle loro mani. Ci sono così tante delusioni, molte ipotesi restano proprio questo - presunzioni senza prove oggettive, case costruite sulla sabbia. A volte, tuttavia, non si intravede neanche una pietra sui campi abbandonati dell’orizzonte e noi cominciamo a costruire le nostre torri sabbiose sulle rive dell’oceano preponderante che spesso le trascina crudelmente nelle sue profondità. Questa è la realtà del mondo dei ricercatori, del mondo della ragione, della logica e dell’argomentazione. Immaginate adsso che ci sia soltanto un mondo così, un mondo privo di argomentazione e privo di logica. Sarebbe triste e soprattutto brutto. Quel mondo non conoscerebbe la vasta profondità della creatività artistica che scaturisce alla superficie non per le vie della ragione, ma per le vie del cuore che conducono alle sfere mai viste della trascendenza.

La parte emarginata della vita del grande comediografo croato Marino Darsa (1508-1567) che ha obbligato la storia della letteratura europea, e quindi anche quella mondiale, è senza dubbio il suo sacerdozio. Finora nessun ricercatore non si è pienamente dedicato a questo aspetto della biografia di Darsa. Uno degli ultimi articoli su questo argomento è firmato dallo storico Stjepan Krasić che, all’inizio del suo articolo, afferma che, rispetto agli scritti e ai dibattiti professionali scritti su Darsa, c’è poco scritto “su un lungo, non meno importante aspetto della sua personalità: sulla sua vocazione e attività clericale e sulla riflessione della sua vocazione alla sua opera letteraria”1 Prove insufficienti indicano troppe presunzioni e dopo un certo secolo cessano di essere soddisfacenti per un’interpretazione completa di un particolare fenomeno.

1 Stjepan Krasić, “Marino Darsa, un clerico inquieto”, Dubrovnik (Matica Hrvatska), 19, 2008., pag. 5–14.

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Page 23: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

21

Anita Ruso

È difficile, a certi ricercatori anzi quasi impossibile, affrontare il fatto di non poter vedere mai un documento che, secondo loro, dovrebbe essere preservato rispetto a quel materiale che hanno già tenuto nelle loro mani. Ci sono così tante delusioni, molte ipotesi restano proprio questo - presunzioni senza prove oggettive, case costruite sulla sabbia. A volte, tuttavia, non si intravede neanche una pietra sui campi abbandonati dell’orizzonte e noi cominciamo a costruire le nostre torri sabbiose sulle rive dell’oceano preponderante che spesso le trascina crudelmente nelle sue profondità. Questa è la realtà del mondo dei ricercatori, del mondo della ragione, della logica e dell’argomentazione. Immaginate adsso che ci sia soltanto un mondo così, un mondo privo di argomentazione e privo di logica. Sarebbe triste e soprattutto brutto. Quel mondo non conoscerebbe la vasta profondità della creatività artistica che scaturisce alla superficie non per le vie della ragione, ma per le vie del cuore che conducono alle sfere mai viste della trascendenza.

La parte emarginata della vita del grande comediografo croato Marino Darsa (1508-1567) che ha obbligato la storia della letteratura europea, e quindi anche quella mondiale, è senza dubbio il suo sacerdozio. Finora nessun ricercatore non si è pienamente dedicato a questo aspetto della biografia di Darsa. Uno degli ultimi articoli su questo argomento è firmato dallo storico Stjepan Krasić che, all’inizio del suo articolo, afferma che, rispetto agli scritti e ai dibattiti professionali scritti su Darsa, c’è poco scritto “su un lungo, non meno importante aspetto della sua personalità: sulla sua vocazione e attività clericale e sulla riflessione della sua vocazione alla sua opera letteraria”1 Prove insufficienti indicano troppe presunzioni e dopo un certo secolo cessano di essere soddisfacenti per un’interpretazione completa di un particolare fenomeno.

1 Stjepan Krasić, “Marino Darsa, un clerico inquieto”, Dubrovnik (Matica Hrvatska), 19, 2008., pag. 5–14.

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Page 24: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

22

Una delle principali ipotesi relative alla vita di Darsa, ripetuta lungo la storia, è quella della tradizione della famiglia di Darsa di inviare uno dei suoi membri al clero. L’argomentazione comune per questa affermazione era legata alle ragioni di quella tradizione: cioè i Darsa mantenevano la Chiesa di Ognissanti, che fu e rimase nominata dal popolo come la Chiesa di Domino. Secondo giuspatronato da tempi immemorabili i Darsa potevano proporre all’arcivescovo uno dei due governatori, mentre i membri della famiglia di Gozze, come comproprietari della chiesa, gli proponevano l’altro. Krasić richiama alla memoria che “perdere l’opportunità di venire in questa posizione di qualcuno della famiglia nello stesso tempo significava una grande perdita economica per tutta la famiglia e i Darsa non potevano permetterselo dopo aver caduto nei debiti grandi all’inizio del Cinquecento.” Krasić, come tanti altri ricercatori, suggerisce che il farsi religioso di Marino Darsa sia visto in questa cornice che gli permetteva una certa sicurezza economica. È noto che la prima menzione di Darsa come clerico avvenne il 12 aprile 1526, quando fu nominato come uno dei due rettori della chiesa di Ognissanti. Finora in questa carica fu Andrea, lo zio di Marino, il quale probabilmente l’abbandonò al favore del nipote. È noto che Marino ottenne anche l’amministrazione di un’altra chiesa, quella di San Pietro sull’isola di Calamotta. Fu consuetudine che il rettore della chiesa di Domino fosse anche il rettore della chiesa sull’isola di Calamotta alla quale fu connesso il titolo di abate anche se non fu un’abbazia benedettina. Così Darsa divenne doppio prebendario ecclesiastico. Le fonti storiche lo menzionano soltanto dodici anni dopo, il 28 febbraio 1538, quando divenne l’organista della Cattedrale.

Lo stesso anno lo troviamo in Italia dove si iscrisse ll’università. Darsa non studiò, come altri clerici, teologia, studiò invece giurisprudenza alla facoltà di Siena e perciò dal governo raguseo ricevette consueta borsa dello studio. Lì nel 1541 fu eletto capo della direzione dello studentato Domus Sapientiae. Questa posizione che coincideva con la mansione di vicerettore dell’università e, secondo i dati conservati sul fatto che Darsa ha partecipato all’adozione dei nuovi statuti all’università, pare che fu davvero importante. Tuttavia, Mrino Darsa non ha mai ottenuto il diploma dell’Università di Siena anche se a Dubrovnik si menziona soltanto sette anni dopo aver lasciato Siena. Poco dopo il ritorno, nel 1549 fu proclamato diacono e nel 1550. venne menzionato come sacerdote presbitero.

Finora forse l’argomento più logico con il quale si vuole provare sacerdozio di Marino Darsa come “ereditario” è quello che ha menzionato Stjepan Krasić. In particolare, l’autore considera che l’asenza di Dio e della teologia nelle opere di Darsa è quello che dimostra “l’indifferenza” verso la propria vocazione. Darsa non nega il Dio ma nello stesso tempo neanche lo afferma. Intanto, lo stesso autore spiega come Darsa sia figlio del suo tempo, il “prodotto” dell’Umanesimo che aspirava ai criteri ragionevoli e di questo mondo. A proposito di questo Umanesimo Jacques Maritain scrisse: “La sfortuna dell’Umanesimo classico sta nel fatto che era antropocentrico, non perché era l’Umanesimo”. L’Umanesimo rinascimentale non nega né Dio né la fede ma rispetto al periodo precedente dell’Umanesimo teocentrico, cioè, proprio e vero Umanesimo cristiano, diminuisce notevolmente l’importanza del trascendentale rivolgendosi sempre di più alle cose di questo mondo. Con l’Umanesimo rinascimentale l’uomo si riporta al centro del mondo e valorizza il mondo naturale entro il quale è immerso. In tale senso l’argomento sulla mancanza di Dio e della teologia dall’opera di Marino Darsa non sembra abbastanza forte per poter sostenere qualsiasi tesi sul suo “sacerdozio forzato”

23

Quando a una cosa così impalpabile, come sono le cose di un uomo cinquecentesco, vogliamo dare una forma – perche tutto è la forma, anche la vita è una forma, come lo dice Balzac – allora ci rivolgiamo all’artista. Quando la scienza non ci basta, è legittimo, anzi desiderabile, chiamare a sé l’arte siccome ci aprirebbe qualche porta. Con la mostra di Duje Medić La Vocazione di don Marino Darsa sicuramente ci si darà una scrollata ad un punto di vista rigido secondo cui Marino darsa si è fatto religioso per un obbligo familiare.

Pittore-grafico Duje Medić (Makarska, 1986) è uno dei più eminenti pittori-grafici croati e metterlo al fianco ai grandi maestri croati di matita - Adolf Waldinger (Osijek, 1843. - Osijek, 1904.), Josip Vaništa (Karlovac 1924.) e Davor Vrankić (Osijek, 1965.) con i quali ha esposto nel 2015 non è né esagerato né pretenzioso. Si tratta di un narratore molto complesso con l’espressione voluminosa, padrone eccellente della sua mano prolungata – della matita, costruttore paziente di giacimenti neri, artista le cui asociazioni non ci sono strane ma ci, tuttavia, sorprendono e portano allo stesso tempo nel passato e nel future.

Il Darsa di Duje ha cominciato – senza piano e apparentemente incoerentemente con le opere che abbiamo davanti aggli occhi – a nascersi nel suo universo artistico alcuni anni fa quando le maschere africane nel museo Quai Branly di Parigi hanno attirato la sua attenzione. Dipingeva allora sui pezzetti di carta delle dimensioni di 10x14 cm le maschere più varie risolte in sfumature grigie a base di bianco. Sono precisamente voluminizzate da maestro e ci pare che possiamo prenderele e mettercele sulla faccia. E proprio perciò dieci saggi parigini hanno trovato il loro posto alla mostra ragusea. Senza la loro visualizzazione sarebbe quasi impossibile dimostrare agli spettatori la poetica del Darsa di Medić. Il pensiero di Henri Focillon sul temporalità specifica dell’opera d’arte assieme con le sue caratteristiche particolari, locali, individuali e universali spiega abbastanza bene un legame apparentemente fragile tra le maschere africane e Marino Darsa. Proprio queste maschere archetipiche hanno dato la forma alla riflessione di Duje sul Darsa clerico.

Anche se l’opera d’arte supera tutti i suoi significati e anche se attorno alla sua interpretazione, come lo dice Focillon, “lussureggia rigogliosa vegetazione con la quale l’addobbano i suoi interpreti”, questa accetta dentro di sé tutti questi significati mischiati.

Così come la chiave d’interpretazione e comprensione della visione di Duje del sacerdozio di Darsa ci servirà la predica del vescovo Mate Uzinić alla messa da requiem per Marino Darsa il 3 maggio 2017.2

I “Sedicenti uomini 1” e “Sedicenti uomini 2” di Duje (25x25 cm) con le sue espressioni facciali sono più vicini all’archetipo delle “maschere parigine”. Queste sono rappresentazioni di facce con e senza caratteristiche umane. Ad un momento appaiono tanto umane e ad un altro si spezzano diventando appena gli elementi da cui qalcosa può e non può diventare umano. La cupidigia e l’avidità ostacolano quegli elementi nei tentative di unirsi diventando così una creatura umana e perciò diventano – come l’ha sottollineato il

2 Il Vescovo di Dubrovnik Mate Uzinić, “La Messa per don Marino Darsa, sacerdote raguseo e un vero profeta”, Sito Web del Vescovato di Du-brovnik, pubblicato il 4 maggio 2017.

Page 25: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

23

Quando a una cosa così impalpabile, come sono le cose di un uomo cinquecentesco, vogliamo dare una forma – perche tutto è la forma, anche la vita è una forma, come lo dice Balzac – allora ci rivolgiamo all’artista. Quando la scienza non ci basta, è legittimo, anzi desiderabile, chiamare a sé l’arte siccome ci aprirebbe qualche porta. Con la mostra di Duje Medić La Vocazione di don Marino Darsa sicuramente ci si darà una scrollata ad un punto di vista rigido secondo cui Marino darsa si è fatto religioso per un obbligo familiare.

Pittore-grafico Duje Medić (Makarska, 1986) è uno dei più eminenti pittori-grafici croati e metterlo al fianco ai grandi maestri croati di matita - Adolf Waldinger (Osijek, 1843. - Osijek, 1904.), Josip Vaništa (Karlovac 1924.) e Davor Vrankić (Osijek, 1965.) con i quali ha esposto nel 2015 non è né esagerato né pretenzioso. Si tratta di un narratore molto complesso con l’espressione voluminosa, padrone eccellente della sua mano prolungata – della matita, costruttore paziente di giacimenti neri, artista le cui asociazioni non ci sono strane ma ci, tuttavia, sorprendono e portano allo stesso tempo nel passato e nel future.

Il Darsa di Duje ha cominciato – senza piano e apparentemente incoerentemente con le opere che abbiamo davanti aggli occhi – a nascersi nel suo universo artistico alcuni anni fa quando le maschere africane nel museo Quai Branly di Parigi hanno attirato la sua attenzione. Dipingeva allora sui pezzetti di carta delle dimensioni di 10x14 cm le maschere più varie risolte in sfumature grigie a base di bianco. Sono precisamente voluminizzate da maestro e ci pare che possiamo prenderele e mettercele sulla faccia. E proprio perciò dieci saggi parigini hanno trovato il loro posto alla mostra ragusea. Senza la loro visualizzazione sarebbe quasi impossibile dimostrare agli spettatori la poetica del Darsa di Medić. Il pensiero di Henri Focillon sul temporalità specifica dell’opera d’arte assieme con le sue caratteristiche particolari, locali, individuali e universali spiega abbastanza bene un legame apparentemente fragile tra le maschere africane e Marino Darsa. Proprio queste maschere archetipiche hanno dato la forma alla riflessione di Duje sul Darsa clerico.

Anche se l’opera d’arte supera tutti i suoi significati e anche se attorno alla sua interpretazione, come lo dice Focillon, “lussureggia rigogliosa vegetazione con la quale l’addobbano i suoi interpreti”, questa accetta dentro di sé tutti questi significati mischiati.

Così come la chiave d’interpretazione e comprensione della visione di Duje del sacerdozio di Darsa ci servirà la predica del vescovo Mate Uzinić alla messa da requiem per Marino Darsa il 3 maggio 2017.2

I “Sedicenti uomini 1” e “Sedicenti uomini 2” di Duje (25x25 cm) con le sue espressioni facciali sono più vicini all’archetipo delle “maschere parigine”. Queste sono rappresentazioni di facce con e senza caratteristiche umane. Ad un momento appaiono tanto umane e ad un altro si spezzano diventando appena gli elementi da cui qalcosa può e non può diventare umano. La cupidigia e l’avidità ostacolano quegli elementi nei tentative di unirsi diventando così una creatura umana e perciò diventano – come l’ha sottollineato il

2 Il Vescovo di Dubrovnik Mate Uzinić, “La Messa per don Marino Darsa, sacerdote raguseo e un vero profeta”, Sito Web del Vescovato di Du-brovnik, pubblicato il 4 maggio 2017.

Page 26: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

24

vescovo Uzinić nella predica già menzionata - “non-uomini, senza emozioni, senza capacità per la preghiera e trasformazione neccessaria”.

Con disegno „Il 2 maggio 1567“ (25x25 cm) Medić ci ricorda la data della della morte di Darsa annotata dal suo nipote Jere. Ci sono disegnate le forme piegate nate dalla forma della costola umana. In modo delicato Medić la aggiunge una simbolica disegnando tre costole umane invocando cosi una di tante teorie di complotto della Repubblica di Ragusa secondo cui il governo, dopo aver scoperto che Marino Darsa si è recato a Venezia per fare un colpo di stato, ha inviato tre mercenari ad ucciderlo. L’associazione alla morte di Darsa provoca l‘artista a mettere la sua matita in servizio del disegnatore del ritratto di Darsa. Questo è il tema di cui si temono molti perché non ci sono artefatti storici che ci aiutino a ricostruire le caratteristiche facciali di Vidra.

La “Maschera in gesso di don Marino Darsa” (21x21 cm) diventa così il contributo di Duje nel tentativo dell’immaginazione di Darsa nella sua semplice e carnosa umanità. L’artista curioso vedeva nella sua fantasia un viso dagi occhi a mandorla e stanchi, dal naso lungo e dalle labra piccole. Questo viso calmo, quasi teatrale, assomiglia completamente a una maschera di cera che può mettere in scena un tipo di apatia, fatica e volo dei pensieri.

L’uno dei disegni più intriganti della mostra, nel senso visuale, ma anche quello interpretativo è “1 Pt 2, 4-10” (25x25 cm) di Medić. Nella prima parte della Prima lettera di Pietro in cui si riferisce al “sacerdizio nuovo” accede al tema con tanta plasticità con simbolica semlice di una pietra irregolare.

“Stringendovi a lui, pietra viva, rigettata dagli uomini, ma scelta e preziosa davanti a Dio, anche voi venite impiegati come pietre vive per la costruzione di un edificio spirituale, per un sacerdozio santo, per offrire sacrifici spirituali graditi a Dio, per mezzo di Gesù Cristo. Si legge infatti nella Scrittura: Ecco io pongo in Sion una pietra angolare, scelta, preziosa e chi crede in essa non resterà confuso. Onore dunque a voi che credete; ma per gli increduli la pietra che i costruttori hanno scartato è divenuta la pietra angolare, sasso d’inciampo e pietra di scandalo. Loro v’inciampano perché non credono alla parola; a questo sono stati destinati. Ma voi siete la stirpe eletta, il sacerdozio regale, la nazione santa, il popolo che Dio si è acquistato perché proclami le opere meravigliose di lui che vi ha chiamato dalle tenebre alla sua ammirabile luce; voi, che un tempo eravate non-popolo, ora invece siete il popolo di Dio; voi, un tempo esclusi dalla misericordia, ora invece avete ottenuto misericordia.”

Questo è il momento in cui Medić si avvicina di più all’idea del vescovo Uzinić che la vocazione di Darsa fu vera e propria vocazione di Dio e non un ivito ai beni materiali. Il Vescovo ha accentuato che l’una delle più grandi ingiustizie postume fatte a Darsa è la rappresentazione del suo sacerdozio nella luce di un obbligo – anche se è noto che nella Chiesa Cattolica non si può diventare clerico per l’eredità. Secondo il Vescovo è particolarmente ingiusto vedere la sua scelta incitata dai beni materiali che gli avrebbero potuto assicurare una vita più sicura e tranquilla. Nella pietra di Medić facilmente si può trovare “sasso d’inciampo”, simbolo di

25

Darsa che con le sue opere mostra al popolo non-uomini al potere e nella società in genere. Ma, idubbilmente, Darsa è diventato una delle “pietre angolari” della cultura e dell’identità della città di Dubrovnik , il suo bardo più grande, ma anche un marchio – „Shakespeare, Molière, Dante o Goethe croato“.

Il tema di pietra ci riporta fino al disegno “Costruzione della chiesa“ (20x20 cm) con cui Medić evoca la costruzione della Chiesa di Ognissanti (1457) in cui Darsa fu rettore, viccinissima oggi alla Casa di Marino Darsa, una tippica casa ragusea in sui probbabilmente visse durante il suo servizio. La rappresentazione di pietre grandi in forma quasi astratta si può collegare con la resturazione della Chiesa dopo il terremoto. Nella stessa maniera, a volte completamente astratta, Duje mette in scena alcuni motivi: il “Sacerdozio”, Le “Profezie“ e le “Obiezioni del popolo“.

Nella rappresentazione simbolica del “Sacerdozio” (20x20 cm) fatta in forma gentile e poetica, Medić ci da la possibilità di vedere il sacerdozio come un dono sublime, vocazione che viene da Dio Creatore.

Una delle più belle e più strane composizioni di queso ciclo di Medić è l’Ordinazione”(50x50 cm,). L’atto dell’ordinazione, come il ricevimento di un eterno sigillo di Dio nell’anima e nella vita di quello chi lo riceve, è rappresentato con la figura morbida e volante di Gesù Cristo che entra nei visceri dell’eletto con l’intenzione di stabilirsi dentro di lui per sempre. Tre figure a destra della composizione rappresentano i testimoni tra i quali sta l’arcivescovo che li ordina sacerdoti. La sua testa è in forma di mitra mentre il corpo è fatto in forma di una cornice la cui pienezza può accadersi soltanto nell’unirsi con Dio. Nella stessa maniera dei tronci quadratti e le gambe pieghate Medić disegna anche la “Famiglia” (50x50 cm) immaginandola come lo specchio di una collettività fisica e spirituale che rappresenta la base della società. Darsa è rappresentato in figura centrale con un segno di croce sulla fronte. Così negli occhi di Dio ha guadagnato una benedizione continua per la sua famiglia il cui punto centrale adesso si trova dentro di lui, servo di Dio e il suo eletto.

Medić continua intuitivamente a costruire la sua storia di Marino Darsa. La “Profezia” (20x20 cm), o più precisamente inosservanza di questa caratteristica di Darsa – che la pussedeva concludiamo dalle sue osservazioni sugli uomini veri e sugli uomini sudicenti – il vescovo Uzanić considera come l’altra ingiustizia postuma fatta a Darsa. È molto probabile che proprio per questo dono Darsa dovette lasciare la città nativa. La forma morbida di qualcosa mezzo fiore-mezzo frutto all’artista si è semrata adeguata per la rappresentazione della fragilezza di questo dono.

La forma spezzata del disegno “Obiezioni del popolo” si oppore alla gentilezza del fiore del disegno “Profezia” Pare che le obiezioni siano la sua cattiva versione. Le considerazioni di Duje sulle caratteristiche cattive del popolo sono riprese dal suo ex professore Ive Šimat Banov che in un’occasione ha detto che il popolo è una massa amorfa che calca le orme dei regimi regnanti e i gusti populistici. Negli ultimi anni l’arista nelle sue opere con le forme amorfe rappresenta cattivo e nero rovescio del tema in considerazione.

Disegni il “Banco” (50x50 cm) e il „Popolo“ (50x50 cm) continuano la componente sociale del suo cilo. Il “Banco” rappresenta così la rappresentazione umoristica del popolo in tutta la sua semplicità. Questa è la

Page 27: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

25

Darsa che con le sue opere mostra al popolo non-uomini al potere e nella società in genere. Ma, idubbilmente, Darsa è diventato una delle “pietre angolari” della cultura e dell’identità della città di Dubrovnik , il suo bardo più grande, ma anche un marchio – „Shakespeare, Molière, Dante o Goethe croato“.

Il tema di pietra ci riporta fino al disegno “Costruzione della chiesa“ (20x20 cm) con cui Medić evoca la costruzione della Chiesa di Ognissanti (1457) in cui Darsa fu rettore, viccinissima oggi alla Casa di Marino Darsa, una tippica casa ragusea in sui probbabilmente visse durante il suo servizio. La rappresentazione di pietre grandi in forma quasi astratta si può collegare con la resturazione della Chiesa dopo il terremoto. Nella stessa maniera, a volte completamente astratta, Duje mette in scena alcuni motivi: il “Sacerdozio”, Le “Profezie“ e le “Obiezioni del popolo“.

Nella rappresentazione simbolica del “Sacerdozio” (20x20 cm) fatta in forma gentile e poetica, Medić ci da la possibilità di vedere il sacerdozio come un dono sublime, vocazione che viene da Dio Creatore.

Una delle più belle e più strane composizioni di queso ciclo di Medić è l’Ordinazione”(50x50 cm,). L’atto dell’ordinazione, come il ricevimento di un eterno sigillo di Dio nell’anima e nella vita di quello chi lo riceve, è rappresentato con la figura morbida e volante di Gesù Cristo che entra nei visceri dell’eletto con l’intenzione di stabilirsi dentro di lui per sempre. Tre figure a destra della composizione rappresentano i testimoni tra i quali sta l’arcivescovo che li ordina sacerdoti. La sua testa è in forma di mitra mentre il corpo è fatto in forma di una cornice la cui pienezza può accadersi soltanto nell’unirsi con Dio. Nella stessa maniera dei tronci quadratti e le gambe pieghate Medić disegna anche la “Famiglia” (50x50 cm) immaginandola come lo specchio di una collettività fisica e spirituale che rappresenta la base della società. Darsa è rappresentato in figura centrale con un segno di croce sulla fronte. Così negli occhi di Dio ha guadagnato una benedizione continua per la sua famiglia il cui punto centrale adesso si trova dentro di lui, servo di Dio e il suo eletto.

Medić continua intuitivamente a costruire la sua storia di Marino Darsa. La “Profezia” (20x20 cm), o più precisamente inosservanza di questa caratteristica di Darsa – che la pussedeva concludiamo dalle sue osservazioni sugli uomini veri e sugli uomini sudicenti – il vescovo Uzanić considera come l’altra ingiustizia postuma fatta a Darsa. È molto probabile che proprio per questo dono Darsa dovette lasciare la città nativa. La forma morbida di qualcosa mezzo fiore-mezzo frutto all’artista si è semrata adeguata per la rappresentazione della fragilezza di questo dono.

La forma spezzata del disegno “Obiezioni del popolo” si oppore alla gentilezza del fiore del disegno “Profezia” Pare che le obiezioni siano la sua cattiva versione. Le considerazioni di Duje sulle caratteristiche cattive del popolo sono riprese dal suo ex professore Ive Šimat Banov che in un’occasione ha detto che il popolo è una massa amorfa che calca le orme dei regimi regnanti e i gusti populistici. Negli ultimi anni l’arista nelle sue opere con le forme amorfe rappresenta cattivo e nero rovescio del tema in considerazione.

Disegni il “Banco” (50x50 cm) e il „Popolo“ (50x50 cm) continuano la componente sociale del suo cilo. Il “Banco” rappresenta così la rappresentazione umoristica del popolo in tutta la sua semplicità. Questa è la

Page 28: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

26

gente „ordinaria“, la gente che sta sedendo sui banchi di chiesa e prega il rosario o ascolta la messa, la gente che siede sui banchi al parco e chiacchera, la gente che siede su un banco simile in trattoria e beve giocando alle carte, la gente che siede sul banco nel paese nativo di Duje e gioca alle bocce e bestemia il Dio e tutti i santi al cielo. L’artista scopre una traccia autobiografica di questa scena, il genere della rappresentazione dei banchi di Brela, suo paese nativo. La stessa gente si vede anche nel disegno che di nuvo per il tema ha il poppolo, ma questa volta come un gruppo omogeneo, costrutto da elementi visualmente uguali. Applaudino a uno spettaccolo teatrale, parlano in uno spazio pubblico opponendosi alla voglia dei potenti, alzano le mani verso il cielo e pregano quando sono in disgrazia o ringraziano a Dio per un regalo non meritato, prendono le armi nelle mani e come l’esercito difendono le loro case e la patria? In ogni caso nel disegno di Duje Medić sono diventati delle repliche senza l’aspetto umano, una forma disumanizzata che, tuttavia, a un livello inconscente richiama alla mente la gente unita con lo stesso scopo. Da un gruppo così si è separato il “Predicatorio” (50x50 cm) verticalmente messo sulla sua nera retroscena rettangolare da cui non possiamo separarlo e con cui costituisce la forma di una croce. Il “Predicatorio” è cacciato nel momento in cui sta per parlare con le mani alzate ma attorno a lui non c’è nessuno chi ascolterebbe il suo avvertimento. Gli resta soltanto di recarsi altrove dove qualcuno lo sentirà.

Il „Viaggio a Venezia“ (50x50 cm) è l’ultima fermata nella vita di Darsa. L’artista la mette in scena in forma della partenza per nemichevole territorio veneziano dove Darsa potrbbe cercare l’aiuto contro il corrotto potere raguseo. A sinistra, sul trono sono messi in scena due nobili di Ragusa a cui Darsa ha volto le spalle per poter chiedere l’aiuto dal doge veneziano. Darsa che si trova al centro della composizione dinamica nelle mani alzate tiene qualcosa simile alla cappella o ale lastre di pietra di Mosè. Il sorriso sovradimensionato su cui sta Darsa ci ricorda il sorriso del buffone di corte con cui si burla a tutta la situazione. Questa composizione surreale chiama alla mente anche la forma di galea ragusea. Il viaggio di Duje nel mondo di Darsa in questo ciclo finisce con un disegno che dimostra un ritratto di Darsa. Accentuando il naso di Darsa l’artista rimane vicino alla comprensione consueta di Darsa come è rappresentato in scultura di Ivan Meštrović. Sul retroscena del ritratto sono rappresentate in modo realitico la chiesa di Domino e la Casa di Marino Darsa. Nel suo ultimo disegno del ciclo l’artista si fonda sulla scultura „Zuccone“ di Donatello per cu si crede che rappresenti il profetta Habakuku siccome potrebbe dare a Darsa i segni del ritratto. L’atmosfera del disegno è un po agitata. Il viso di Darsa dalla retroscena prorompe al primo piano del disegno. È impossibile evitare il suo sguardo profondo, la sua seria e dura mimica impietrata davanti a noi.

Soltanto un artista di vasta erudizione, curioso e pazziente poteva costruire con le sue forti e ombrose forme un mondo futuro che infatti rappresenta solo un mondo storico e le cui idee universali lo ritornano completamente ai nostri tempi. Questo è un mondo surreale, lontano e pieno di segreti, ma nello stesso tempo realistico con le sue associazioni d’idee e con il suo simbolismo. Oltre alla sua forma “casualmente surreale” in cui le figure qualchevolta prendono l’aspetto di personaggi dalle culture non europee, e le idee sono rappresentate con l’aiuto dell’astrazione, niente ci appare strano e lontano. Il mondo di Darsa ha completamente occupato l’artista ed ha intessato nei suoi disegni una rete dei dati biografici con ben noti

27

messaggi letterari. In questo modo il Darsa di Duje si presenta così vicino ma nello stesso tempo anche completamente nuovo. A differenza del ricercatore menzionato all’inizio di questa storia, l’artista con il suo stile specifico ha difeso la presupposta tesi. Medić non usa la matita per fare schizzi o disegnare contorni sfumati. Al contrario, alle trace apparentemente fragili della matita su cartone da la compatezza della pierta o di un rilievo in legno. Soltanto, in qualche punto dei suoi formati minori si può presentire la morbidezza del suo arnese.

Con questa mostra la Casa di Marino Darsa offre agli spettatori disegni di un grande maestro della matita che risveglia un tema tratatto ingiustamene. La “Vocazione di don Marino Darsa” di Duje Medić oltre alla tematica del sacerdozio di uno dei più grandi comediografi della letteratura croata e mondiale che ci offre, ci invita tutti ad aprire gli occhi alle cose differenti, a considerare e cercare là dove la storia non ha ancora detto la sua ultima parola. Il contributo di Duje Medić può dare una spinta agli esperti dedicati all’opera di Darsa ad aprire più fortemente i propri cuori e anche se stessi alla scoperta della vocazione del sacerdozio di Marino Darsa.

Page 29: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

27

messaggi letterari. In questo modo il Darsa di Duje si presenta così vicino ma nello stesso tempo anche completamente nuovo. A differenza del ricercatore menzionato all’inizio di questa storia, l’artista con il suo stile specifico ha difeso la presupposta tesi. Medić non usa la matita per fare schizzi o disegnare contorni sfumati. Al contrario, alle trace apparentemente fragili della matita su cartone da la compatezza della pierta o di un rilievo in legno. Soltanto, in qualche punto dei suoi formati minori si può presentire la morbidezza del suo arnese.

Con questa mostra la Casa di Marino Darsa offre agli spettatori disegni di un grande maestro della matita che risveglia un tema tratatto ingiustamene. La “Vocazione di don Marino Darsa” di Duje Medić oltre alla tematica del sacerdozio di uno dei più grandi comediografi della letteratura croata e mondiale che ci offre, ci invita tutti ad aprire gli occhi alle cose differenti, a considerare e cercare là dove la storia non ha ancora detto la sua ultima parola. Il contributo di Duje Medić può dare una spinta agli esperti dedicati all’opera di Darsa ad aprire più fortemente i propri cuori e anche se stessi alla scoperta della vocazione del sacerdozio di Marino Darsa.

Page 30: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

28

LJUDI NAHVAO 1 | WOULD-BE PEOPLE 1 | SEDICENTI UOMINI 1, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm

29

LJUDI NAHVAO 2 | WOULD-BE PEOPLE 2 | SEDICENTI UOMINI 2, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm

Page 31: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

29

LJUDI NAHVAO 2 | WOULD-BE PEOPLE 2 | SEDICENTI UOMINI 2, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm

Page 32: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

30

2. SVIBNJA 1567. | 2ND OF MAY 1567 | IL 2 MAGGIO 1567, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm

31

POSMRTNA MASKA DUM MARINA DRŽIĆA | DEATH MASK OF FATHER MARIN DRŽIĆ | MASCHERA IN GESSO DI DON MARINO DARSA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 21 x 21 cm

Page 33: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

31

POSMRTNA MASKA DUM MARINA DRŽIĆA | DEATH MASK OF FATHER MARIN DRŽIĆ | MASCHERA IN GESSO DI DON MARINO DARSA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 21 x 21 cm

Page 34: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

32

1 PT 2, 4-10 | 1 PT 2, 4-10 | 1 PT 2, 4-10, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm

33

GRADNJA CRKVE | BUILDING THE CHURCH | COSTRUZIONE DELLA CHIESA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm

Page 35: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

33

GRADNJA CRKVE | BUILDING THE CHURCH | COSTRUZIONE DELLA CHIESA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm

Page 36: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

34

SVEĆENSTVO | PRIESTHOOD | IL SACERDOZIO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm

35

ZAREĐENJE | ORDAINMENT | L’ORDINAZIONE, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 37: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

35

ZAREĐENJE | ORDAINMENT | L’ORDINAZIONE, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 38: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

36

OBITELJ | FAMILY | LA FAMIGLIA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

37

PROROŠTVO | PROPHETHOOD | LA PROFEZIA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm

Page 39: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

37

PROROŠTVO | PROPHETHOOD | LA PROFEZIA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm

Page 40: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

38

PUČKA PRIGOVARANJA | GRIEVANCES OF THE COMMON PEOPLE | OBIEZIONI DEL POPOLO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm

39

BANAK | BENCH | IL BANCO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 41: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

39

BANAK | BENCH | IL BANCO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 42: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

40

PUK | COMMON PEOPLE | IL POPOLO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

41

PROPOVJEDNIK | PREACHER | PREDICATORIO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 43: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

41

PROPOVJEDNIK | PREACHER | PREDICATORIO, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 44: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

42

PUTOVANJE U VENECIJU | TRIP TO VENICE | VIAGGIO A VENEZIA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

43

DUM MARIN DRŽIĆ | FATHER MARIN DRŽIĆ | DON MARINO DARSA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 45: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

43

DUM MARIN DRŽIĆ | FATHER MARIN DRŽIĆ | DON MARINO DARSA, 2018olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm

Page 46: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

44

SAMOSTALNE IZLOŽBE

2018. Poziv dum Marina Držića, Dom Marina Držića, Dubrovnik

2016. Sebastijan, Galerija Greta, Zagreb

2016. Dujić u ateljeiću, Galerija Zilik, Karlovac

2015. Hommage olovci, Studio Moderne Galerije „Josip Račić“, Zagreb ( Josip Vaništa, Davor Vrankić i Duje Medić)

2015. Vijenac, Gradsko kazalište Požega/Galerija Ciraki, Požega

2014. Duje&Luka, Knjižara Matice hrvatske, Zagreb (Duje Medić i Luka Hrgović)

2013. Badlands, Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb

2013. Brnjica, Galerija PM, HDLU, Zagreb

2012. Magnum 365, Galerija SC, Zagreb (Duje Medić i Luka Hrgović)

2011. Sunce, Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

2011. Grafička mapa Kainovu plemenu, Galerija AŽ, Zagreb

2009. Anđeo bola, Gradska galerija Antun Gojak, Makarska

2009. Ritam 13.stoljeća, Gradski Muzej Makarska (Duje Medić i Iviša Medić)

Duje Medić rođen je 1986. go dine u Makarskoj. 2010. godine diplomirao je na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Nevenke Arbanas. Član je HDLU-a, HULU-a, HULULK-a i HZSU-a. 2016. godine kao vanjski suradnik radio je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Osim brojnih grupnih izložbi na kojima je izlagao u Hrvatskoj Duje Medić izlagao je i na nekoliko međunarodnih grupnih izložbi i to u Sloveniji, Makedoniji, Slovačkoj i Portugalu. Jedan je od autora grupne grafičke mape Ex Libris u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te samostalne grafičke mape Kainovu plemenu. 2016. primljen je na umjetničku rezidenciju Cité International des Arts u Parizu.

BIOGRAFIJA

45

Duje Medić was born in 1986 in Makarska. In 2010 he graduated from the Academy of Fine Arts in Zagreb in the class of Professor Nevenka Arbanas at the Department of Graphic Arts. He is a member of the Croatian Association of Artists (HDLU), Croatian Association of Visual Artists (HULU), Croatian Association of Visual Artists and Art Critics (HULULK) and Croatian Freelance Artists Association (HZSU). In 2016, he worked for the Faculty of Graphic Arts in Zagreb as an external associate. In addition to the numerous group exhibitions in Croatia in which he has participated, Duje Medić has also exhibited at several international group exhibitions in Slovenia, Macedonia, Slovakia and Portugal. He is one of the authors of Ex Libris, a group collection of graphic prints published by the National and University Library in Zagreb, as well as an independent collection of graphic prints To Cain’s Tribe. In 2016 he was awarded an artist residency at Cité International des Arts in Paris.

BIOGRAPHY

SOLO EXHIBITIONS

2018 The Calling of Father Marin Držić, House of Marin Držić, Dubrovnik

2016 Sebastian, Greta Gallery, Zagreb

2016 Little Duje in a Little Studio, Zilik Gallery, Karlovac

2015 Hommage to a Pencil, Studio of the Josip Račić Modern Gallery, Zagreb ( Josip Vaništa, Davor Vrankić and Duje Medić)

2015 Garland, Požega City Theatre / Ciraki Gallery, Požega

2014 Duje&Luka, Matica hrvatska Library, Zagreb (Duje Medić and Luka Hrgović)

2013 Badlands, Vladimir Bužančić Gallery, Zagreb

2013 Muzzle, PM Gallery, HDLU, Zagreb

2012 Magnum 365, SC Gallery, Zagreb (Duje Medić and Luka Hrgović)

2011 The Sun, Vladimir Filakovac Gallery, Zagreb

2011 Collection of graphic prints To Cain’s Tribe, AŽ Gallery, Zagreb

2009 Angel of Pain, Antun Gojak City Gallery, Makarska

2009 Rhythm of the 13th Century, Makarska City Museum (Duje Medić and Iviša Medić)

Page 47: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

45

Duje Medić was born in 1986 in Makarska. In 2010 he graduated from the Academy of Fine Arts in Zagreb in the class of Professor Nevenka Arbanas at the Department of Graphic Arts. He is a member of the Croatian Association of Artists (HDLU), Croatian Association of Visual Artists (HULU), Croatian Association of Visual Artists and Art Critics (HULULK) and Croatian Freelance Artists Association (HZSU). In 2016, he worked for the Faculty of Graphic Arts in Zagreb as an external associate. In addition to the numerous group exhibitions in Croatia in which he has participated, Duje Medić has also exhibited at several international group exhibitions in Slovenia, Macedonia, Slovakia and Portugal. He is one of the authors of Ex Libris, a group collection of graphic prints published by the National and University Library in Zagreb, as well as an independent collection of graphic prints To Cain’s Tribe. In 2016 he was awarded an artist residency at Cité International des Arts in Paris.

BIOGRAPHY

SOLO EXHIBITIONS

2018 The Calling of Father Marin Držić, House of Marin Držić, Dubrovnik

2016 Sebastian, Greta Gallery, Zagreb

2016 Little Duje in a Little Studio, Zilik Gallery, Karlovac

2015 Hommage to a Pencil, Studio of the Josip Račić Modern Gallery, Zagreb ( Josip Vaništa, Davor Vrankić and Duje Medić)

2015 Garland, Požega City Theatre / Ciraki Gallery, Požega

2014 Duje&Luka, Matica hrvatska Library, Zagreb (Duje Medić and Luka Hrgović)

2013 Badlands, Vladimir Bužančić Gallery, Zagreb

2013 Muzzle, PM Gallery, HDLU, Zagreb

2012 Magnum 365, SC Gallery, Zagreb (Duje Medić and Luka Hrgović)

2011 The Sun, Vladimir Filakovac Gallery, Zagreb

2011 Collection of graphic prints To Cain’s Tribe, AŽ Gallery, Zagreb

2009 Angel of Pain, Antun Gojak City Gallery, Makarska

2009 Rhythm of the 13th Century, Makarska City Museum (Duje Medić and Iviša Medić)

Page 48: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

46

MOSTRE PERSONALI

2018. La vocazione di don Marino Darsa, La casa di Marino Darsa, Dubrovnik

2016. Sebastiano, Galleria Greta, Zagabria

2016. Piccolo Duje in un piccolo studio, Galleria Zilik, Karlovac

2015. Omaggio alla matita, Studio di Galleria d’Arte Moderna Josip Račić, Zagabria ( Josip Vaništa, Davor Vrankić i Duje Medić)

2015. Ghirlanda, Teatro della Città di Požega/Galleria Ciraki, Požega

2014. Duje&Luka, Libreria della Società letteraria Croata, Zagabria (Duje Medić i Luka Hrgović)

2013. Badlands, Galleria Vladimir Bužančić, Zagabria

2013. Museruola, Galleria PM, HDLU, Zagabria

2012. Magnum 365, Galleria SC, Zagabria (Duje Medić i Luka Hrgović)

2011. Sole, Galleria Vladimir Filakovac, Zagabria

2011. Cartella di grafica Alla tribù di Caino, Galleria AŽ, Zagabria

2009. Angelo del Dolore, Galleria della Città Antun Gojak, Makarska

2009. Ritmo del Duecento, Museo della Città di Makarska (Duje Medić i Iviša Medić)

Nato a Makarska nel 1986, Duje Medić si diploma nel 2010 in Grafica d’Arte presso l’Accademia di Belle Arti di Zagabria nella classe della professoressa Nevenka Arbanas. È membro di HDLU, HULU, HULULK e HZSU. Nel 2016, come collaboratore esterno, lavora presso la Facoltà di Arti Grafiche di Zagabria. Oltre alle numerose mostre collettive tenutesi in Croazia, partecipa anche ad alcune mostre collettive internazionali in Slovenia, Macedonia, Slovacchia e Portogallo. È uno degli autori della cartella di grafica Ex Libris edita dalla Biblioteca Nazionale ed Universitaria di Zagabria, nonché una cartella di grafica personale intitolata Alla tribù di Caino. Nel 2016 partecipa alla residenza artistica Cité International des Arts di Parigi.

BIOGRAFIA

47

POPIS IZLOŽENIH DJELA | LIST OF EXHIBITS | OPERE ESPOSTE

1. Ljudi nahvao 1 | Would-be people 1 | Sedicenti uomini 1, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm2. Ljudi nahvao 2 | Would-be people 2 | Sedicenti uomini 2, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm3. 2. svibnja 1567. | 2nd of May 1567 | Il 2 maggio 1567, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm4. Posmrtna maska dum Marina Držića | Death Mask of Father Marin Držić | Maschera in gesso di don Marino Darsa, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 21 x 21 cm5. 1 Pt 2, 4-10 | 1 Pt 2, 4-10 | 1 Pt 2, 4-10, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm6. Gradnja crkve | Building the Church | Costruzione della chiesa, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm7. Svećenstvo | Priesthood | Il Sacerdozio, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm8. Zaređenje | Ordainment | L’Ordinazione, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm9. Obitelj | Family | La Famiglia, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm10. Proroštvo | Prophethood | La Profezia, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm11. Pučka prigovaranja | Grievances of the Common People | Obiezioni del popolo, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm12. Banak | Bench | Il Banco, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm13. Puk | Common People | Il Popolo, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm14. Propovjednik | Preacher | Predicatorio, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm15. Putovanje u Veneciju | Trip to Venice | Viaggio a Venezia, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm16. Dum Marin Držić | Father Marin Držić | Don Marino Darsa, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm17. Pariške studije 1-10 | Paris studies 1-10 | Saggi parigini 1-10, 2016-2017 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

Page 49: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

47

POPIS IZLOŽENIH DJELA | LIST OF EXHIBITS | OPERE ESPOSTE

1. Ljudi nahvao 1 | Would-be people 1 | Sedicenti uomini 1, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm2. Ljudi nahvao 2 | Would-be people 2 | Sedicenti uomini 2, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm3. 2. svibnja 1567. | 2nd of May 1567 | Il 2 maggio 1567, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm4. Posmrtna maska dum Marina Držića | Death Mask of Father Marin Držić | Maschera in gesso di don Marino Darsa, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 21 x 21 cm5. 1 Pt 2, 4-10 | 1 Pt 2, 4-10 | 1 Pt 2, 4-10, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 25 x 25 cm6. Gradnja crkve | Building the Church | Costruzione della chiesa, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm7. Svećenstvo | Priesthood | Il Sacerdozio, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm8. Zaređenje | Ordainment | L’Ordinazione, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm9. Obitelj | Family | La Famiglia, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm10. Proroštvo | Prophethood | La Profezia, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm11. Pučka prigovaranja | Grievances of the Common People | Obiezioni del popolo, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 20 x 20 cm12. Banak | Bench | Il Banco, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm13. Puk | Common People | Il Popolo, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm14. Propovjednik | Preacher | Predicatorio, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm15. Putovanje u Veneciju | Trip to Venice | Viaggio a Venezia, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm16. Dum Marin Držić | Father Marin Držić | Don Marino Darsa, 2018 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 50 x 50 cm17. Pariške studije 1-10 | Paris studies 1-10 | Saggi parigini 1-10, 2016-2017 olovka na papiru | pencil on paper | matita su carta, 10 x 14 cm

Page 50: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

Izdavač | Publisher| Editore: Dom Marina Držića | House of Marin Držić | La Casa di Marino Darsa

Za izdavača | For the Publisher | Per l’editore: Nikša Matić

Koncepcija izložbe i tekst kataloga | Exhibition concept and catalogue text | Concezione della mostra e testo del catalogo: dr. sc. Anita Ruso

Prijevod na engleski jezik | English translation | Traduzione inglese: Kristina Juričić

Prijevod na talijanski jezik | Italian translation | Traduzione italiana: Matija Nenadić

Likovno oblikovanje | Design & Layout | Progetto grafico: Nedim Meco - Mec dizajn Dubrovnik

Fotografije | Photographs | Fotografie: Juraj Vuglač

Postav izložbe | Exhibition layout | Allestimento della mostra: dr. sc. Anita Ruso

Tehnička realizacija | Technical support | Realizzazione tecnica: Marita Dužević

Tisak | Printed by | Stampa: Alfa-2, Dubrovnik

ISBN 978-953-7905-16-3

CIP zapis dostupan u računalnom Skupnom katalogu hrvatskih knjižnica pod brojem 580111066

Dubrovnik, ožujak 2018.

Široka ulica 7 | 20000 Dubrovnik | www.muzej-marindrzic.eu

Page 51: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

Duje Medić

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆPOZIV DUM MARINA DRŽIĆA

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA

Page 52: Duje Medić - Dom Marina Držića - POZIV DUM MARINA...svijet postoji, zamislite da nikad niste vidjeli ništa što niti je posve argumentirano niti posve logično. Tužan i nadasve

Duje Medić

THE CALLING OF FATHER MARIN DRŽIĆPOZIV DUM MARINA DRŽIĆA

LA VOCAZIONE DI DON MARINO DARSA