FAKULTET ZA DRUŠTVENE NAUKE

Ekonomija i poslovanje

S E M I N A R S K I R A D

IZ MIKROEKONOMIJE

Društvena reprodukcija

Ime i prezime profesora:

Prof. dr Jugoslav Jovičić

Ime i prezime studenta:

Filip Banjac

Broj indeksa:EP-054/14

Banja Luka, (02.10.2015.)

SADRŽAJ

UVOD..................................................................................................................................2

1. GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI ………………………………………..3

2. POTREBAN PROIZVOD I VIŠAK PROIZVODA.....................................................4

3. DRUŠTVENA REPRODUKCIJA.................................................................................7

4. VRSTE DRUŠTVENE REPRODUKCIJE I NJENE KARAKTERISTIKE................8

4.1. Prosta društvena reprodukcija...........................................................................8

4.2.Umanjena društvena reprodukcija...................................................................10

4.3. Proširena društvena reprodukcija....................................................................10

5. POVEZANOST PROIZVODNJE RASPODJELE, RAZMJENE I POTROŠNJE U

PROCESU DRUŠTVENE REPRODUKCIJE..................................................................11

ZAKLJUČAK....................................................................................................................13

LITERATURA..................................................................................................................15

1

UVOD

Pojam društvena reprodukcija je povezan sa pojmom potreba i direktno iz njega

proističe. Karakteristike ljudskih potreba se ogledaju u tome da su one stalne i da se iz

godine u godinu povećavaju. U cilju zadovoljavanja tih potreba društvo je prisiljeno da

neprekidno proizvodi materijalna dobra ili usluge kojim se te potrebe zadovoljavaju. Taj

neprekidni, odnosno kontinuirani proces proizvodnje materijalnih dobara i usluga, naziva

se reprodukcija.

Tom kontinuiranom procesu proizvodnje moguće je pristupiti sa dva stanovišta. Ako

se reprodukcija, odnosno neprekidni proces proizvodnje, posmatra sa stanovišta

pojedinačnog ekonomskog subjekta (preduzeće, porodica ili pojedini sektor), tada je

predmet analize individualna reprodukcija. Ovaj je proces nešto jednostavniji jer je manji

broj subjekata koji u njemu učestvuju i faktora koji na njega utiču. Ukoliko se

reprodukcija posmatra sa stanovišta cijelog društva, onda je riječ o društvenoj

reprodukciji. Ovaj proces je složeniji jer u njemu učestvuje veliki broj subjekata pa se

zbog toga i javlja veliki broj veza između njih, a zavisi i od mnogo većeg broja faktora.

Prema tome, društvena reprodukcija je proces stalnog obnavljanja proizvodnje na nivou

cijelog društva.

Ovdje treba imati u vidu da je krajnji smisao proizvodnje potrošnja u kojoj se

zadovoljavaju ljudske potrebe. Dakle, proizvod mora biti potrošen, a usluga iskorišćena.

No, ljudi koji koriste usluge i troše proizvode obično nisu oni koji ih i proizvode, jer

smisao proizvodnje dobara, posebno u savremenim uslovima, nije proizvodnja samo za

sopstvene potrebe. Proizvodnja i potrošnja se, dakle, razlikuju i po mjestu (mjesto

nastajanja proizvoda i njegovog trošenja nisu isti), po subjektima (različita su lica koja

proizvode i lica koja troše proizvod i uslugu), po vremenu (vrijeme proizvodnje se ne

poklapa sa vremenom potrošnje). To znači da se proizvodi moraju pojaviti u pravo

vrijeme, na pravom mjestu da bi bili dostupni onima kojima su neophodni. Taj problem

se rješava razmjenom u kojoj se na tržištu susreću različiti proizvodi i razmjenjuju

između različitih subjekata.

2

1. GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI

Društvo se neprekidno razvija, otkrivajući mnoge nove tehnološke procese i nove

materijale koji proizvodnju čine efikasnijom. Naravno da razvoj nije isti u svim oblastima

– u nekima je, zbog prirode proizvodnje, tehnološki razvoj brži, u drugima, opet, sporiji.

Svuda tamo gdje proizvodnja zavisi direktno od prirode, tehnološki napredak je nešto

sporiji pošto čovjek ne može upravljati prirodnim zakonima. Isto tako, u nekim oblastima

naučna otkrića mogu brzo i lako naći svoju konkretnu primjenu, dok je u drugima

potrebno duže vrijeme za praktičnu ralizaciju. Zbog toga je tehnološki napredak i rast

produktivnosti u proizvodnji računara u posljednih dvadeset godina nesrazmjerno veći od

napretka koji je ostvaren u proizvodnji hrane.

Cilj svakog društva je da stalno povećava granice proizvodnih mogućnosti tj. da iz

godine u godinu povećava obim društvenog proizvoda1. Ono to postiže novim

tehnologijama koje omogućavaju da se istim obimom raspoloživih resursa postiže veći

obim proizvodnje, odnosno da se isti obim proizvodnje postiže uz utrošak manjeg obima

resursa, pa se jedan njihov dio oslobađa za upotrebu u drugim oblastima proizvodnje.

Drugi način povećanja proizvodnih mogućnosti je obezbjeđenje dodatnih količina

resursa koje društvo može uložiti u proizvodnju. Do većih količina raspoloživih resursa

za ulaganje u proizvodnju, društvo može doći izdvajanjem jednog dijela nacionalnog

dohotka za dodatnu proizvodnju (fond društvene akumulacije), boljom kvalifikovanošću

rada, otkrićem bogatijih nalazišta ruda i po osnovu svih ostalih faktora koji utiču na obim

društvenog proizvoda.

1 Ivanić Mladen, Principi ekonomije, Banjaluka 2010, str. 143.

3

2. POTREBAN PROIZVOD I VIŠAK PROIZVODA

Društveni proizvod je sastavljen od tekućeg rada i amortizacije sredstava za rad koja

su se utrošila u procesu proizvodnje. Prema tome, da bi društvo bilo u stanju da sljedeće

godine ponovo ostvari isti obim proizvodnje, ono mora učiniti dvije stvari:

Prvo, iz društvenog proizvoda mora izdvojiti jedan dio kojim će se nadoknaditi

utrošena sredstva za rad (trajna kapitalna dobra) i

Drugo, mora obezbijediti normalni nivo potrošnje za radnike koji su stvorili taj

proizvod.

Te dvije veličine zajedno predstavljaju potreban proizvod. Sve ono što preostane

preko obima potrebnog proizvoda, predstavlja višak proizvoda. Bez postojanja viška

proizvoda, nema mogućnosti da se napravi ništa novo. Zahvaljujući višku proizvoda,

danas i postoje fudbalski stadioni, škole, bolnice, zatvori, carski dvorci, Kineske zid,

vojne kasarne, parkovi – ukratko sve ono što nas okružuje.

Višak proizvoda je ona ekonomska veličina koja društvu omogućava zadovoljavanje

potreba izdržavanog stanovništva, ulaganje u neproizvodne djelatnosti kakve su kultura,

školstvo, zdravstvo, parkovi, izdržavanje države (policija, vojska, carina, državna

administracija) veliki broj neproizvodnih usluga (televizija, škole stranih jezika, disko

klubovi i slično) i ulaganja u proširenje proizvodnje. Upravo, zbog toga višak proizvoda

je od ogromnog interesa svih društvenih zajednica i sve one nastoje da on bude što viši da

bi se time omogućio, kako ekonomski (povećanje obima proizvodnje), tako i društveni

razvoj (proširenje institucija koje postoje u društvu – više škola, bolnica, parkova,

pozorišta, oružja, nova stambena naselja, zatvore sa većim standardom osuđenih i slično),

odnosno povećanje ličnog standarda zaposlenih.

Društveni sistemi se i razlikuju po tome u koje svrhe će se višak proizvoda

upotrijebiti: za izgradnju bolnice ili za održanje lične garde nekog diktatora, za velelepnu

carsku palatu ili za bogatiju biblioteku na univerzitetu, za muzej ili za zatvor. Odluke o

tome su, uglavnom, političke prirode. Upotreba viška u sistemima u kojima je vlast

vladara neprikosnovena, obično je bila u skladu sa njegovom voljom (piramide su

4

grobnice čijom se veličinom izražavala moć vladara, velike srednjevjekovne katoličke

crkve u Italiji ili Španiji iskazivale su moć i uticaj katoličke crkve.

U demokratskim društvenim sistemima gdje postoji višepartijski sistem i politička

konkurencija, dakle, u sistemima u kojima je vlast smjenjiva (izbori svake četiri godine,

na primjer) i u kojima je zbog toga uticaj stanovništva na političke odluke veći, višak

proizvoda se upotrebljava, u mnogo većoj mjeri, za podizanje standarda stanovnika

(ličnog ili društvenog). U tim sistemima ponovni izbor vlasti zavisi od podrške

stanovništva, a adekvatnom upotrebom viška proizvoda, vlast nastoji steći podršku. Zbog

toga u savremeno doba, osim u slučaju autokratskih sistema, i nema takvih građevina

koje su u potpunom neskladu sa stvarnim ekonomskim prilikama. Jednostavno,

stanovništvo se nastoji izboriti da se višak proizvoda upotrebljava na način od koga će

ono imati neposrednu korist.

Da li će neko društvo proizvoditi višak proizvoda ili ne, zavisi od nekoliko faktora.

Prvo, veličina viška proizvoda zavisi od obima i strukture potreba stanovništva. Uz iste

ostale uslove, viši nivo potreba stanovništva značiće da će će potreban proizvod rasti, a

višak proizvoda smanjivati. Zbog toga su i vladajući slojevi u svim sistemima u kojima

im je to omogućavala politička vlast, tradicija ili zakon (robovlasništvo, feudalizam,

državno-planski socijalizam, savremene diktature afričkog i azijskog tipa) nastojali

ograničiti potreban proizvod na najmanju moguću mjeru, odnosno smanjiti nivo lične

potrošnje i primanja zaposlenih. Time su oni izvlačili iz procesa rada višak proizvoda i

prisvajali ga na najsuroviji način (bičevanje, represija, zatvori, policija i slično).

U demokratskim sistemima takav pristup nije moguć jer bi se brzo završio gubitkom

na izborima. Uz to, postoji veoma snažna javna kontrola državnih institucija (mediji,

opozicija, razne nevladine organizacije i slično). U tim sistemima postoji određeni nivo

potrošnje po stanovniku koji se smatra normalnim, te se ograničavanje te potrošnje, a

pogotovo njeno smanjenje, ne može koristiti kao mehanizam ograničenja potrebnog i

povećanja viška proizvoda. Sastavni dio potrebnog proizvoda američkog radnika, na

primjer, je automobil, kako zbog standarda koji je ta privreda ostvarila, tako i zbog

činjenice da bez automobila u velikim američkim magapolisima teško može doći do

posla. To što isti takav radnik u Čileu, na primjer, nema automobila u svom potrebnom

proizvodu ne znači da je u SAD potreban proizvod radnika moguće smanjivati.

5

Automobil je nešto što je uobičajeno i normalno za to društvo i svaki pokušaj da se ta

potrošnja smanji, naišao bi na ozbiljne otpore. Otuda se u ovim sistemima ne može

koristiti prisila kao oblik povećanja viška proizvoda. U njima potreban proizvod iz godine

u godinu zakonito raste. Ali da li to znači da se ona odriču viška proizvoda?

Ni najmanje. Ova društva se samo opredjeljuju za drugi pristup povećanju viška.

Naime, pored obima potrebnog proizvoda, na veličinu viška proizvoda utiču i uslovi

proizvodnje, a oni najviše zavise od intenzivnosti i produktivnosti rada. U savremenim

uslovima intenzivnost je dostigla svoje granice i njeno eventualno povećanje izaziva

otpor zaposlenih koji su organizovani u sindikate i dovoljno moćni da spriječe

pretjerivanje u povećanju napora na radnom mjestu. Uz to, ne treba zaboraviti da su

radnici i moćna glasačka mašina, da oni mogu bitno uticati na rezultate izbora, pa i

država donosi zakone kojima se obezbjeđuje visoka zaštita na radu. Zbog toga, ova

društva ne posežu toliko za intenzivnošću rada kao mehanizmom povećanja viška.

Suprotno tome, totalitarni režimi, pogotovo što je u većini njih tehnologija nerazvijena i

dominira tekući ljudski rad, veoma rado koriste ovaj mehanizam. U tim društvima nema

mogućnosti otpora radnika jer nema jakih sindikata pa se izvlačenje viška proizvoda

ostvaruje kompinacijom ograničavanja potrebnog proizvoda i povećanja intenzivnosti.

Tako stvoreni višak se ne koristi za dobrobit cijele zajednice, već služi kao izvor moći

vladara.

Demokratska društva, uglavnom, se koriste mehanizmom povećanja produktivnosti.

U tom slučaju, dio viška proizvoda se ulaže u proizvodnju u obliku dodatnih resursa,

otkrivaju se nove metode i tehnologije proizvodnje koje povećavaju granicu proizvodnih

mogućnosti društva i slično. Prirast u obimu društvenog proizvoda koji se tako ostvari ne

koristi se samo za povećanje viška proizvoda, već se povećava i potreban proizvod.

6

3. DRUŠTVENA REPRODUKCIJA

Neprekidni, odnosno kontinuirani proces proizvodnje materijalnih dobara i usluga,

naziva se reprodukcija. U proces proizvodnje u privredu ulaze inputi koji su u obliku

rada, zemlje i kapitala. Privreda ih prerađuje i od njih nastaju autputi koji se sastoje od

potrošnih dobara, trajnih proizvodnih dobara i materijala. Ta dobra idu svojim

vlasnicima, odnosno stanovništvu, koje samostalno odlučuje kako će ih upotrijebiti. Jedan

dio dobara stanovništvo troši i time obnavlja radni faktor, a drugi dio prisvojenih dobara

ono ponovo ulaže u sljedeći proces proizvodnje i time obnavlja sve inpute proizvodnog

procesa. Društvena reprodukcija je stalni proces kružnog kretanja inputa i autputa u kome

se vidi nužnost svake društvene zajednice da kontinuirano priozvodi i potrošna dobra

(obnova rada kao inputa) i proizvodna dobra (obnova materijalnih inputa proizvodnje).

No, postavlja se i pitanje koliko proizvoda ima pravo da potroši pojedini član

društvene zajednice. To zavisi od njegove društvene pozicije i načina na koji je uključen

u društvenu proizvodnju. Zavisno od toga, te u skladu sa tradicijom i zakonima nekog

društva, svaki njegov član participira u ukupnoj potrošnji, odnosno u rezultatima

proizvodnje. Udio svakog ekonomskog subjekta u društvenom proizvodu se određuje u

procesu raspodjele. U tom smislu, društvena reprodukcija podrazumijeva neprekidnu

smjenu procesa proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. U tom jedinstvu faze

reprodukcije su međusobno uslovljene i naraskidivo povezane. Jedinstvo sve četiri faze

omogućava da se proces društvene reprodukcije kontinuirani odvija.

Pored toga, u proces proizvodnje se moraju uložiti materijalni i ljudski resursi, koji su

u svakom društvu ograničeni. To znači da se i ljudski i materijalni resursi moraju

obnavljati da bi se mogli ponovo uložiti u proces proizvodnje. U tom smislu, društveni

proizvod mora se sastojati i od sredstava za ličnu potrošnju čijom potrošnjom se

reprodukuju subjektivni činioci proizvodnje, odnosno ljudski rad, ali i od sredstava za

proizvodnju (sredstava za rad i predmeta rada) da bi se obnovili materijalni činioci.

7

4. VRSTE DRUŠTVENE REPRODUKCIJE I NJENE KARAKTERISTIKE

Društvena reprodukcija se može posmatrati sa različitih stanovišta – na primjer, kako

se vrši raspodjela rezultata, koji je osnovni mehanizam koordinacije ekonomskih

aktivnosti, koliko je učešće pojedinih oblika vlasništva i slično. Razlikujemo tri oblika

društvene repodukcije:

prostu,

umanjenu i

proširenu2.

4.1. Prosta društvena reprodukcija

Prosta društvena reprodukcija je takav oblik reprodukcije u kome se obim i struktura

proizvodnje iz godine u godinu ne mijenjaju. To znači da društvena zajednica svake

godine proizvodi isti obim društvenog proizvoda koji ima istu materijalnu i vrijednosnu

strukturu. U ovom obliku reprodukcije, društveni proizvod ima takvu materijalnu

strukturu da su obim istruktura proizvodnih dobara potpuno adekvatni obimu i strukturi

proizvodnih dobara koja su utrošena u procesu proizvodnje. Dakle, proizvodi se onoliko

materijalnih dobara koliko se utroši i društvo svake godine raspolaže istom količinom i

strukturom materijalnih inputa koje ulaže u proces proizvodnje. To, s druge strane, znači

da se nacionalni dohodak sastoji samo od potrošnih dobara koje se u cjelini utroše, a da u

njegovoj materijalnoj strukturi nema proizvodnih dobara. Da bi se prosta društvena

reprodukcija mogla kontinuirano odvijati, obim i struktura proizvedenih potrošnih dobara

moraju u potpunosti odgovarati potrebama stanovništva date zajednice. Prema tome, u

uslovima proste društvene reprodukcije, sav nacionalni dohodak ide u potrošnju i ne

postoji fond akumulacije iz koga bi se finansirala dodatna ulaganja u proizvodnju.

Ovaj oblik reprodukcije nije karakterističan za bilo koju zajednicu u dužem

vremenskom periodu. S obzirom da nema dodatnih ulaganja u proizvodnju, u ovom

2 Ivanić Mladen, Principi ekonomije, Banjaluka 2010, str. 156.

8

obliku reprodukcije ne bi bilo mogućnosti razvoja. Prosta društvena reprodukcija ne

može biti trajna karakteristika niti jedne društvene zajednice iz više razloga.

Prvo, stanovništvo se nikad ne zadovoljava dostignutim nivoom ličnog i društvenog

standarda. U ljudskoj je prirodi da stalno želi sve više materijalnih dobara koje sam

neposredno troši, ali i više škola, bolnica, bolje puteve, mostove i druga dobra. Prosta

društvena reprodukcija nije u stanju da zadovolji taj zahtjev ljudi za rastom ličnog i

društvenog standarda jer iz godine u godinu proizvodi isti obim proizvoda i zbog toga ne

može biti trajna karakteristika neke društvene zajednice.

Drugo, čak i da se stanovništvo zadovolji dostignutim novoom standarda, prosta

društvena reprodukcija znači pad standarda zbog prirasta stanovništva. U uslovima

povećanja stanovništva, isti obim proizvodnje, odnosno isti obim društvenog proizvoda,

mora se raspodijeliti na veći broj stanovnika što znači pad potrošnje po jednom

stanovniku, dakle, pad ličnog standarda.

Treće, proizvodnja se mora modernizovati jer to čine konkurentske privrede drugih

zemalja. Bez modernizacije proizvodnje i uvođenjanovih tehnologija data privreda će

vrlo brzo postati nekonkurentna, njeni proizvodi zastarjeli i skupi i niko ih neće kupovati.

S druge strane, za modernizaciju su potrebna sredstva koja prosta reprodukcija ne može

obezbijediti jer ona proizvodi uvijek isti obim i strukturu materijalnih dobara.

Prosta društvena reprodukcija je više teorijski model nego što je oblik reprodukcije

koji je prisutan u stvarnosti. Naime, velik je broj uslova koji se moraju ispuniti da bi ona

stvarno egzistirala u nekoj privredi. Struktura i obim proizvedenih proizvodnih dobara

moraju u potpunosti odgovarati strukturi i obimu utrošenih materijalnih inputa, a obim i

struktura proizvedenih potrošnih dobara, moraju u potpunosti odgovarati obimu i

strukturi potreba stanovnika. U uslovima kada se privreda sastoji od stotina hiljada

individualnih učesnika koji svaki za sebe, ne znajući kako će se ponašati drugi, donosi

odluke o obimu i strukturi sopstvene proizvodnje i potrošnje, praktično je nemoguće da

se spontano ispune svi ovi preduslovi koji su nužni da bi postojala prosta društvena

reprodukcija. Ona se izučava u teoriji jer omogućava jednostavno iskazivanje zakonitosti

i logiku koje upravljaju procesima društvene reprodukcije.

9

4.2. Umanjena društvena reprodukcija

Umanjena društvena reprodukcija je takav oblik reprodukcije u kome se obim

društvene zajednice iz godine u godinu smanjuje. Očito je da društvena zajednica u kojoj

se bilježi umanjena reprodukcija proizvodi suviše mali nacionalni dohodak da bi se

zadovoljile sve potrebe stanovništva. Zbog toga se jedan dio društvenog proizvoda koji

predstavlja amortizaciju, umjesto u ponovnu proizvodnju, usmjerava u ličnu potrošnju.

Na taj način se smanjuje količina materijalnih inputa koju je ova društvena zajednica u

stanju da uloži u proces proizvodnje. Zbog toga se obim proizvodnje koji ona ostvaruje,

iz godine u godinu smanjuje. Ovaj oblik društvene reprodukcije ne može biti trajan jer bi

značio zakonito smanjenje standarda stanovništva. On može postojati samo kao izuzetak

koji je rezultat velikih drušvehih poremećaja, kakvi su ratovi, odnosno velike prirodne

katastrofe (zemljotresi, poplave, požari i slično). Na primjer, u vrijeme ratova se troši

mnogo veća količina oružja i zbog toga se, umjesto u ponovnu proizvodnju, dobra ulažu

u oružje i druge ratne rashode čime se neminovno ulazi u spiralu umanjene reprodukcije.

Pored toga, i u ratovima, kao i u prirodnim katastrofama, dolazi i do fizičkog uništenja

resursa (uništene fabrike) te je osnova proizvodnje date zajednice manja, a time i

društveni proizvod koji ona može ostvariti.

4.3. Proširena društvena reprodukcija

Proširena društvena reprodukcija je takav oblik reprodukcije u kome se obim

proizvodnje iz godine u godinu povećava. Ovaj oblik reprodukcije je jedini dugoročno

prihvatljiv jer omogućava stalno povećanje standarda zaposlenih i stanovništva u cjelini i

sve više materijalnih dobara koja se mogu uložiti u proizvodnju. Da bi se proizvodnja iz

godine u godinu povećavala, to podrazumijeva da iz godine u godinu raste proizvodnja

proizvodnih proizvodnih dobara odnosno da se raspoloživi materijalni inputi redovno

povećavaju. Samo na osnovu toga moguće je obezbijediti trajno povećanje društvenog

proizvoda. To, sa svoje strane, znači da se sav nacionalni dohodak ne može trošiti za

10

ličnu potrošnju, već da se jedan njegov dio, u materijalnom smislu, mora sastojati od

sredstava za proizvodnju koja će se kao dodatna uložiti u novi proces proizvodnje.

5. POVEZANOST PROIZVODNJE RASPODJELE, RAZMJENE I POTROŠNJE U

PROCESU DRUŠTVENE REPRODUKCIJE

U procesu društvene reprodukcije stalno se smjenjuju faze proizvodnje, raspodjele,

razmjene i potrošnje. Svaka od faza reprodukcije je u određenoj mjeri samostalna, ali

postoji i njihova međuzavisnost jer se u procesu reprodukcije smjenjuju jedna za drugom,

odnosno uvijek jedna faza prethodi drugoj. Otuda rezultati svake faze utiču na to da li će

se sljedeća faza društvene reprodukcije odvijati normalno i bez zastoja ili će doći do

određenih poremećaja.

Da bi se robe iznijele na tržište radi prodaje, moraju prethodno da budu proizvedene3.

Proizvodnja se može smatrati početnom karikom procesa reprodukcije. To je faza u kojoj

čovjek pomoću sredstava za rad prilagođava predmete iz prirode svojim potrebama. Ona

je pretpostavka ostalih faza reprodukcije, jer, da be se nešto razmijenilo, raspodijelili i

potrošilo, prvo mora biti proizvedeno. Zbog toga se i kaže da proizvodnja bitno utiče na

potrošnju jer obim, struktura pa i način upotrebe dobara, zavise u dobroj mjeri od obima i

strukture proizvodnje kao i karakteristika proizvedenih dobara.

Naravno, ovakvo tumačenje bilo bi isključivo ukoliko bi se zanemarila činjenica da i

potrošnja, kao proces u kome se trošenjem materijalnih dobara zadovoljavaju različite

ljudske potrebe, sa svoje strane utiče na proizvodnju. Ono što ne bude potrošeno, kao da

nije ni proizvedeno. To znači da je riječ o dobru bez korisnih svojstava. Prema tome,

proizvodnja dobara nije nezavisna faza reprodukcije već se mora voditi računa o

potrebama kupaca koji će jedini dati stvarnu potvrdu proizvodnji. To važi, kako za

potrošna dobra, dakle, ona koja služe za potrebe stanovništva, tako i za proizvodna dobra

koja se troše u samoj proizvodnji. Otuda bi bilo pogrešno davati naglasak na jednu ili

drugu fazu društvene reprodukcije.

U većini savremenih ekonomskih sisteme, veza između proizvodnje i potrošnje nije

neposredna već se između ove dvije faze javlja raspodjela. Ona je faza u kojoj se

određuje način učešća pojedinca, privrednog subjekta, pojedine grane, odnosno privredne

3 Barać Slobodan, Stakić Budimir; Osnovi ekonomije, Beograd 2007, str. 210.

11

djelatnosti u prisvajanju rezultata proizvodnje. Sama raspodjela je određena

proizvodnjom jer se može raspodijeliti samo ono što je proizvedeno. Osim toga,

proizvodnja utiče na raspodjelu i zbog toga što oblik učešća pojedinca, preduzeća ili

grane u proizvodnji, u dobroj mjeri određuje i oblik učešća u raspodjeli rezultata.

Nekvalifikovani radnik ne može očekivati veće učešće u raspodijeli od vrhunskog

inžinjera, na primjer. Međutim, i raspodjela sa svoje strane utiče na proizvodnju. Prvo,

zbog toga što se ne raspodjeljuju samo rezultati proizvodnje, već i uslovi proizvodnje. To

znači da se u raspodjeli određuje koliko će kog dobra ići u proizvodnju različitih

proizvoda, odnosno sa koliko će materijalnih inputa raspolagati pojedini privredni

subjekt. Tom raspodjelom u velikoj mjeri je određena i sama proizvodnja. Drugi uticaj

raspodjele na proizvodnju odvija se preko tražnje. Različita lica imaju različitu strukturu

potrošnje, odnosno tražnje. Ukoliko veći dio društvenog proizvoda prisvajaju bogatiji

članovi društva, oni će veći dio toga prihoda uložiti u nove investicije pa će rasti tražnja

za proizvodnim dobrima, a to će dovesti do povećane proizvodnje ove vrste dobara.

Ukoliko se povećava učešće siromašnijih slojeva, oni će svoj dohodak uglavnom trošiti

na dobra za ličnu potrošnju pa će to usloviti povećanje proizvodnje ove vrste dobara.

Dakle, i raspodjela bitno utiče na strukturu proizvodnje.

U procesu društvene reprodukcije javlja se i četvrta faza – razmjena. To je proces u

kome robe mijenjaju vlasnika i u kome se vrši prenos materijalnog dobra iz ruku

proizvođača u ruke potrošača. Razmjena je, takođe, bitna faza procesa jer se njome

proizvodi povezuju sa potrošačem. Jasno je da se može razmijeniti samo ono što je

proizvedeno, ali je, isto tako, jasno da ne može biti razmijenjeno dobro koje nije korisno.

Otuda će i razmjena sa svoje strane uticati na proizvodnju, ali još više na potrošnju i

raspodjelu jer se, praktično, kroz razmjenu određuje u učešće pojedinaca, preduzeća,

grana i djelatnosti u ukupnim rezultatima proizvodnje društvene zajednice.

Sve ovo pokazuje da su sve četiri faze povezane i međusobno zavisne kao i da one

utiču jedna na drugu. Njihovo jedinstvo i povezanost predstavljaju cjelinu procesa

društvene reprodukcije, a zakoni koji upravljaju svakom fazom, ne mogu se do kraja

shvatiti bez povezivanja sa zakonima koji upravljaju drugim fazama.

12

ZAKLJUČAK

Da bi proces društvene reprodukcije tekao nesmetano, nužno je zadovoljiti nekoliko

osnovnih uslova.

Prvi je da se u procesu reprodukcije mora obezbijediti dovoljan obim i odgovarajuća

struktura potrošnih dobara kojima će se zadovoljiti lične potrebe proizvođača, odnosno

stanovništva u cjelini. Na taj način će se obnoviti ljudski faktor proizvodnje tj. rad kao

input i obezbijediti egzistencija date ljudske zajednice, što i jeste osnovni smisao

društvene reprodukcije.

Drugi uslov je da se mora obezbijediti adekvatan obim i struktura materijalnih inputa.

Oni se troše u procesu proizvodnje i da bi društvena reprodukcija tekla kontinuirano,

nužno ih je zamijeniti barem u obimu i u strukturi u kojima su utrošeni u procesu

proizvodnje. Društvena zajednica koja želi da u sve većem stepenu zadovoljava potrebe

stanovništva mora, uz nadoknadu utrošenih, proizvesti i dodatnu količinu proizvodnih

dobara i time obezbijediti uslove za povećanu proizvodnju.

Treći uslov povezan je sa činjenicom da se u svakoj privredi razlikuju dva sektora. To

znači da sektor koji proizvodi potrošna dobra mora od sektora koji proizvodi proizvodna

dobra nabaviti određenu količinu tih dobara. Istovremeno, proizvodni sektor treba

potrošna dobra i mora ih nabaviti od sektora koji ih proizvodi. Prema tome, da bi se

proces društvene reprodukcije odvijao nesmetano, struktura proizvodnje između ova dva

sektora privrede mora biti usklađena. Samo usklađena proizvodnja oba sektora

omogućava normalnu razmjenu između oba sektora i normalno odvijanje procesa

društvene reprodukcije.

13

LITERATURA

1. Ivanić Mladen: “Principi ekonomije”, Banja Luka, 2010.

2. Popović Goran: “Osnovi ekonomije za pravnike”, Banja Luka, 2010.

14