Dr.sc. Muradif Hajder – OSNOVNI I SLOŽENI PSIHIČKI PROCESI –

Uvod- Korteks (kora velikog mozga) je mjesto naše svijesti i subjektivnog psihičkog doživljaja i tu se dešavaju sve tri skupine psihičkih procesa. Intelektualni (saznajni) procesi omogućavaju nam učenje i spoznaju svijeta oko sebe. Saznajni procesi su osjeti, opažanje-percepcija, predstave, pamćenje, učenje i mišljenje. Emocionalni psihički procesi omogućavaju nam subjektivni doživljaj događaja i svijeta oko nas. Tako doživljavamo ljubav, strah, ljutnju, ponos, prezir. Emoc. odnosi manifestuju naš odnos prema stvarnosti (ljudima, događajima i pojavama). Motivacioni psihički procesi izražavaju našu aktivnost, otpor, od prostog akta do složene akcije. Tu je naša volja, htijenje, otpor.

1. OSJETI su najjednostavniji psihički procesi. Osjeti u našoj svijesti odražavaju pojedinačna svojstva, predmeta i pojava od kojih potiču. Osjet ili osjećaj su dvije riječi za jedan isti psihički doživljaj-za proste čulne kvalitete, plavo, crveno, kiselo, tvrdo, hladno... Sve su to pojedinačna svojstva koja se velikom brzinom prenijela od izvorišta (RECEPTORA) do

korteksa i odgovarajućeg senzornog centra u korteksu. Osjet je jedan prosti dio složene strukture cjeline i on je izvor svih naših saznanja o stvarnosti. Osjeti su osnova za sve druge složenije psihičke procese (opažanje, mišljenje, učenje). Osjet ili osjećaj se odnosi na pojedinačne osobine premeta (plavo, gorko, toplo...), a opažanje (percepcija) se odnosi na cjelinu tog predmeta koji vidimo i o njemu imamo cjelovitu sliku u našoj svijesti. Zato je osjet najednostavniji psihički pproces, a opažanje složeni psihički proces koji u sebe i u svoju cjelinu unosi više pojedinačnih i povezanih elemenata (boje, oblici, veličine, koje su u određenom logičkom - međusobnom odnosu. Osjeti nastaju kao rezultat djelovanja draži i energija koji emituju predmeti i stvari iz okoline. Receptori imaju sposobnost da registruju i primaju draži (energije iz vanjskog svijeta) i draži i senzacije iz unutrašnjosti organizma. Najmanja količina energije koja dovodi do promjene u registrovanju osjeta zove se diferencijalni prag podražaja, jer su ljudi različito osjetljivi na registrovanje promjena u dražima (za svjetolst to iznosi 8%, za zvuk 3% za okus 20%, za dodir 14%).

Apsulutni prag podražaja je najmanja količina energije koja izaziva u svijesti (osjet), jer ne možemo osjetiti draži koje su ispod granice, ispod apsulutnog praga podražaja. Npr. kucanje ručnog sata možemo čuti sa udaljenosti od 0-6 metara. Jedna kašika šećera može se osjetiti u sedam litara vode. Fiziološki mehanizam na osnovu kojeg nastaje osjet zove se ANALIZATOR. Analizator se sastoji od prijemnika (receptivnih ćelija), senzornog puta (senzornih živaca-nerva) i senzornog centra u kori mozga (senzorno područje u korteksu). Osjeti imaju svoje karakteristike: kvalitet osjeta – kvalitet boje, mirisa, okusa, zvuka...u zavisnosti od vrste draži koja je djelovala na receptor i centra koji je primio taj podražaj. Intenzitet osjeta je njegova jakost ili jačina – mjeri se Fehnerovim zakonima kojim se bavi psihofizika. Jači podražaj izaziva jači osjet. Trajanje osjeta je treća karakteristika. Lokalni znak osjeta – pomaže nam da odredimo sa kog mjesta dolazi podražaj, koje je mjesto bilo podraženo prije nastanka osjeta.

2. PERCEPCIJA (OPAŽANJE) je složen psihički proces kojim zahvatamo predmete i pojave u cjelini.

Opažanje je cjelovito i potpuno i dešava se ovdje i sada. Svaki detalj opaženog objekta je osjet, pojedinačna osobina objekta, a cjelina i povezanost tih detalja i osobina u cjelinu je opažaj-složeni psihički proces. Opažaj je integracija pojedinačnih osjeta i interpretacija cjeline predmeta, pojave ili događaja što se dešava u asocijativnim područjima korteksa (čeoni režanj korteksa i granična područja ostalih režnjeva). Upravo integracija i interpretacija omogućavaju nam spoznajne vrijednosti o cjelini i značenju tog predmeta ili događaja koji će uticati i naš emocionalni odnos prema tom predmetu i našu aktivnost u odnosu na taj predmet (npr. da li ćemo ga kupiti ili ne).

KAKO NASTAJU OSJETI A KAKO OPAŽANJE-

a) Prvo imamo prijem draži od strane receptora (receptivnih ćelija) u čulnim organima, ovisno od vrste draži za koju je specijaliziran receptor. Primljene draži ili podržaji u vidu impulsa putuju senzitivnim nervima živcima do moždanih struktura, odnosno senzitivnih centara gdje se vrši detekcija i

prepoznavanje prispjelih podražaja i u tim senzitvnim centrima u korteksu nastaje osjet.

b) U posljednjoj etapi ovog procesa, putujuće informacije (sada već registrovani osjeti), međusobno se povezuju, preklapaju i spajaju u smislene cjeline (predmet ili pojava u cjelini). Dešava se to u zonama preklapanja u asocijativnom području kore velikog mozga koje se nalaze u čeonom režnju korteksa i graničnim područjima ostalih režnjeva. Ta smislena i povezana cjelina sastavljena od pojedinačnih detalja (osjeta) je opažaj ili percepcija zahvaćenog predmeta, lika ili pojave.

FAKTORI OPAŽANJA (smjer, brzina i tačnost opažanja); Kako ćemo neku stvar opaziti ovisi to od 3 grupe faktora:

1. Objektivni faktori opažanjaa) Opažanje-razlikovanje lika i pozadine (osnove) je

zakonitost koja omogućava cjelovit opažaj. Lik trba biti jasan u odnosu na pozadinu (drvo na livadi, slika na zidu, slovo na papiru).

b) Grupisanje draži u cjeline po principu blizine, sličnosti i kontinuiteta draži, principa zatvorenosti draži (popunjavanje praznina da bi se dobio cjelovit lik), i principa zajedničkog kretanja predmeta u istom smjeru koji čine jedinstvenu skupinu predmeta.

c) Konstantnost opažanja . da predmete ili likove opažamo kao nepromjenjive, jednako velike, jednake boje, jednakog oblika (boja veličina,oblik, svjetlost predmeta-kontrast, kontekst u opažanju-kako su draži date).

2. SUBJEKTIVNI FAKTORI PERCIPIRANJAa) Iskustvo i znanje koji nam mogu olakšati

percipiranje, odnosno da na osnovu malog broja elemenata brzo i tačno opažamo neku pojavu, lik ili događaj.

b) Perciptivna podešenost (usmjerenost, očekivanje i naša pripremljenost na naše opažanje - naši interesi motivi i naši stavovi)

c) Emocionalno stanje- Vedra i raspoložena osoba svijet oko sebe percipira drugačije od neraspoložene ili depresivne osobe.

3. Stanje analizatora (prijem draži-receptori-receptivne ćelije, senzorni put-senzorni nervi koji vode impuse

ka senzornim centrima, senzorni centri u korteksu-senzorno popdručje gdje nastaju osjeti i asocijativna područja-gdje se preklapju osjeti i spajaju u smislene cjeline opažaje). Gdje god nastanu greške, percipirani sadžaji neže odgovarati realnosti.

Greške u percipiranju - iluzije su najčešći oblik pogrešnog percipiranja, pogrešnog prepoznavanja, kada percepcija koju imamo nije u skladu sa dražima koje djeluju (nerealne percepcije). Te pogređne percepcije (iluzije) mogu nastati zbog objektivnih i subjektivnih faktora u percipiranju (npr. magla, kiša, nepoznavanje terena, optičke – Miler-Lajerove iluzije, strah, ljubav, bijeg od realnosti...), ali i usljed afektivnih poremećaja –npr. afekta straha, zatim kod kvantitativno ili kvalitativno izmjenjene svijesti – npr. kod akutnog moždanog sindroma. I kamuflaže (prerušavanje ili namjerno skrivanje i iskrivljivanje stvari koje percipiramo). Npr. maskiranje vojnika, terena, automobila koji je udaren-pa dobro popravljen...).

3.PREDSTAVE- su slike sjećanja, predodžbe, ne nastaju percipiranjem predmeta ili pojava u datom trenutku

(ovdje i sada), nego oživljavanjem postojećih, od ranije nastalih fizioloških tragova na bazi kojih se stvara novi doživljaj objekta, lika ili pojave – koji je sličan ranijem opažanju. Mi u predstavamo nikad nemamo punu sliku koju smo nekad percipirali, ona je često blijeđa, često manje živa i tačna, često fragmentirana- bez puno detalja. Ljudi se razlikuju po sposobnosti u živosti iznošenja svojih predstava. Posebno jasne i žive predstave zovu se EJDETSKE SLIKE. Predstave su subjektivne i puno slobodnije od percepcije (flidnost ideja u predstavi). Predstave mogu biti vizuelne, auditivne i audiovizuelne. Neki ljudi više pamte jedne, a neki druge predstave, a najbolje se pamte audiovizuelne predstave jer zahvataju i auditivne i vizuelne centre u korteksu. Predstave pamćenja javljaju se kao slike onoga što je stvarno bilo u našem iskustvu (predstave osobe koju smo voljeli...). Predstave mašte su kreativne predstave koje nastaju kao produkt mašte jer objekti ili sadržaji koji se opisuju nisu nikad postojali u našem životu ili iskustvu. Npr. slikovit i maštovit opis nekog mjesta u kojem nikad nismo bili... HALUCINACIJE su čulne obmane koje nastaju bez uticaja spoljnjih senzornih ili senzitivnih podražaja. Halucinacije mogu izazvati obmanu svih čula.

One su nerealne predstave, to su predstave bez realitetnih - objektivnih draži, to su reproduktivne percepcije u kojima osoba nije svjesna da ne postoje nikakve objektivne draži koje su izazvale te čulne obmane. Halucinacije se javljaju kod psihoza u vidu glasova, slika, mirisa, vidnih obmana... često su paranoidnog karaktera i proganjajuće za pacijenta... koji izaziva obmanu i jak strah, bijes i sl. Do halucinacija može doći usljed opijanja i uzimanja opijata (halucinogenih droga), pri enormno visokim temperaturama tijela... I hipnozom je moguće kod neke sugestibilne osobe stvoriti halucinacije kao obmane čula.

4. PAŽNJA

Pažnja je moćni činilac koji usmjerava našu svijesti (misli, sjećanja, percepcija) i našu aktivnost na ograničeni broj draži i na određeni sadržaj.

Karakteristike pažnje:

1. Kvalitet naše pažnje ovisi od usmjerenosti pažnje, usredsređenosti i pravca naše pažnje na određene draži, odnosno od uzimanja samo onih sadržaja koji su nam važni i relevantni u datom trenutku;

2. Usredsređenost ili intenzitet pažnje je druga važna karakteristika pažnje, a to znači našu veću ili manju udubljenost u neki sadržaj ili nešto što je predmet naše pažnje; Sposobnost usredsređivanja naše pađnje na određene pojave, objekte ili situacije nazivamo tenacitet pažnje.

3. Obim pažnje je broj sadržaja koje istovremeno možemo obuhvatiti našom pažnjom. Što je veći obim sadržaja, intenzitet prema svakom od pojedinačnih objekata slabi, a pažnja raste što je manji broj sadržaja pažnje. Obim pažnje mjerimo aparatom – tahitoskopom, odnosno tražimo od osobe da posmatra neki objekat ili objekte i utvrđujemo koliko tih odvojenih objekata osoba može zahvatiti istovremeno.

4. Koncentracija pažnje je sužavanje polja pažnje na određeno posmatranje, učenje i slično.

5. Pokretljivost - pomjeranje pažnje sa objekta na objekat - je promjena pravca usmjerenosti percepcije, misli ili predstava sa jednog na drugi sadržaj (npr. kad istovremeno želimo čuti sve tri osobe koje nam se obraćaju). Sposobnost premještanja ili pomjeranja naše pažnje sa jednog

objekta ili situacije na drugi objekt ili situaciju – naziva se vigilitet pažnje.

6. Fluktacija pažnje je slabljenje, gašenje, bježanje ili prekid pažnje za jedan sadržaj. Pažnja varira, penje se i slabi .

7. Podjela pažnje je distribucija pažnje na veći broj sadržaja, a sa podjednakim intenzitetom (npr. kad rasporedimo svoju pažnju na čitanje knjige, gledanje tv-a i razgovora sa nekom osobom).

8. Transponovanje pažnje je sposobnost brzog prebacivanja pažnje sa jednog na drugi sadržaj (npr. kad govorimo na engleskom i njemačkom jeziku)

9. Trajanje pažnje je važna karakteristika pažnje tj. da jedno vrijeme pažnja traje, a onda spontano traje i nestaje

Fiziološke odlike pažnje

Za vrijeme postojanja pažnje određeni nervni centri su pobuđeni, razdraženi i aktivni, dok su istovremeno na drugom mjestu centri neaktivni. To je mehanizam razdraženja i kočenja mjesta u nervnom sistemu. Mjesto u nervnom sistemu gdje dolazi do nadražaja zove se ognjište optimalnog podražaja i podsjeća na

pjegu koja se širi i skuplja, jača i slabi, seli sa mjesta na mjesto. Tako se pažnja usmjerava sa jednog sadržaja na drugi. Svi senzitivni centri ne mogu istovremeno biti jako aktivni.

Faktori koji izazivaju pažnju (namjerna i nenamjerna pažnja, pasivna i aktivna pažnja):

1. Osobine draži kao jakost draži, intenzitet ili kontrast draži izaziva našu pažnju, usmjerava našu percepciju ili misao, spontano bez naše namjere, pa tako nastaje nenamjerna ili pasivna pažnja. Što su draži intenzivnije one lakše privlače našu pažnju (npr. pokretne reklame, velike slike, jaka muzika)

2. Potrebe, interesi, ciljevi i postavljeni zadaci su unutrašnji činioci koji usmjeravaju našu pažnju na određeni broj sadržaja. Tako nastaje namjerna ili aktivna pažnja. Ova pažnja je uslovljena spremnošću i iskustvom da se ustraje da bi ostvarili ciljeve usmjerenosti naše pažnje.

Šta održava pažnju?

Osnovni biološki aspekt pažnje je budnost ili vigilnost – od latinske riječi vigil – budan. Vigilnost pažnje označava

visok stepen trajanja usmjerenosti pažnje nekog posmatrača prema nekom izvoru draži. Budnost je stanje cns koji se očituje u opštoj receptivnosti za podražaje i njenoj aktivnosti. Slabost pažnje izaziva umor, dosada i pospanost, a pažnju povećavamo odmorom, a najviše spavanjem. ZA našu pažnju-pojačanu budnost važna je retikularna formacija, odnosno mrežasta struktura koja se proteže kroz moždano stablo, od kičmene moždine pa naviše, to su siva ostrvca koja povezuju kičmenu moždinu i ostale dijelove mozga. Retikularna formacija je jako osjetljiva i registruje sve podražaje, a ak dođe do o njenog oštećenja ličnost postaje zakočena, nepažljiva i inertna. Njeni nervi koji nose podražaje-impulse iz objektivnog svijeta ili unutarnjih organa šalju ih u različite dijelove kore velikog mozga i na taj način draže mozak u „budnom stanju“.

Poremećaji pažnje- pažnja je psihička funkcija ima dva osnovna elementa:

a) Sposobnost usredsređivanja psihičke aktivnosti na određene pojave, situacije ili bića naziva se - TENACITET PAŽNJE. Ako se osoba pretjerano i čvrsto usredsredi samo na jedan objekt ili situaciju - taj

poremećaj pažnje naziva se HIPERTENACITET, a ako osoba ima smanjenu sposobnost usredsređivanja pažnje na neku situaciju ili objekt – onda se taj poremećaj pažnje naziva HIPOTENACITET PAŽNJE.

b)Sposobnost pomjeranja ili premještanja pažnje sa jednog objekta ili sadržaja na drugi – naziva se VIGALITET ili budnost pažnje. Ako se pažnja brzo pomjera – leti - sa objekta na objejkt onda se taj poremećaj naziva HIPERVIGILNOST pažnje. Taj poremečaj imamo kod maničnih psihoza. Ako neko sporo i naporno pomjera pažnju sa objekta ili situacije na drugi objekat ili situaciju onda se taj poremećaj naziva HIPOVIGILNOST pažnje i imamo ga kod depresije, moždanih oštećenja npr. oštećenje retikularne formacije, slabog dotoka krvi u mozak.

5.PAMĆENJE je složen psihički proces koji se odvija u tri faze i označava sposobnost usvajanja (upamćivanja), zadržavanja upamćenog i korištenje upamćenih sadržaja u životu u vidu reprodukcija, prepoznavanja ili određenih aktivnosti. Ono što smo ranije zapatili ponovo dovodimo u našu svijest i ponovo to oživljavamo u nama, koristimo ili

reprodukujemo. Za tragove sjećanja koriste se ENGRAMI (urezati nakove, pisati), a za reprodukciju EFKORISANJE (iznositi). Očuvano pamćenje je jedan od uslova učenja, pravilne orijentacije u prostoru i vremenu, u odnosu prema sebi i drugima, bez pamćenja gubimo sposobnost zaključivanja, vrednovanja i snalaženja.

VRSTE PAMĆENJA PO DUŽINI ZADRŽAVANJA INFORMACIJA

Da bi informacija bila upamćena ona mora prethodno biti zabiljažena, upisana, ona mora imati svoj trag-engram u moždanoj kori (jedna vrsta promjene u moždanoj kori - trag) pri čemu važnu ulogu ima neurotransmiter. Prva faza pamćenja je prijemna faza-odnosno ili faza senzornog pamćenja. U toj fazi prispjevaju informacije do senzornih centara (vidnih, slušnih, taktilnih i mirisnih) i tu se zadržavaju kratko od 0,5-2 sek – tek toliko da se rigistruju, selektuju i obrade i kratko obrade. U kratkoročnoj memoriji odvijaju se i kontrolni procesi To je mentalna obrada informacija u koju spada utiskivanje informacija, kratko zadržavanje, kodiranje informacija radi daljeg pohranjivanja u

dugoročno pamćenje. U selektiranju i obradi podataka pripremaju se informacije koje se lakše pamte (sadržaj koji je ostavio jači utisak-koji je prezentovan i auditivno i vizuelno. Od mnoštva informacija samo one najznačajnije biće propuštene i proći će radnu memoriju i kratkoročno pamćenje. Mjesto ovih procesa je u hipokampusu. Kratkoročno (neposredno) pamćenje je ono pamćenje koje neposerdno slijedi neki utisak i traje kratko (desetak do dvadesetak sekundi). Npr. Pogledamo u telefonski imenik i nakratko zapamtimo broj koji pozivamo, ako nismo odmah dobili vezu, već smo broj zaboravili i opet ga tražimo u imeniku, jer je već prošlo dvadesetak sekundi i kratkoročno pamćenje, a broj nismo pohranili u dugoročno pamćenje, jer pri ruci imamo imenik. Dugoročno pamćenje je trajno zadržavanje ili retencija. Dugoročno pamćenje je dobro organizirano i neograničeno, pohranjene informacije se skladište u magacin dugoročnog pamćenja i one će nam služiti kada nam one zatrebaju. Također one su pohranjene u dvostrukim tragovima i kao vizuelne i kao auditivne, jer to su dvostruki tragovi pamćenja. Sami verbalni tragovi pamćenjas se lakše gube jer su apstraktni. U

dugoročnom pamćenju važnu ulogu imaju logička povezanost podataka koji se memorišu i pohranjuju, ali i povezivanje starih informacija sa novim. Kada nam podatak iz dugoročnog pamćenja zatreba,onda ga iz magacina pohranjenih informacija (iz dugoročnog pamćenja) dovodimo u fazu kratkoročnog pamćenja, nakon čega će taj podatak biti brzo izbačen iz kratkoročnog pamćenja i biće nam to podatak koji nam je potreban, a koji je produkt dugoročnog pamćenja. Zapamćeno ispitujemo na tri načina: kroz reprodukciju, prepoznavanje i uštedu prilikom novog učenja. Reprodukcija je provjera pamćenja u formi odgovaranja, pisanja, prepričavanja. Prepoznavanje (rekognicija) zapamćenog je proces u kome smo svjesni da je to bilo u našem iskustvu i memoriji, ali ga ne možemo u potpunosti osvijestiti pa je potrebno ponovo imati prisutan sadržaj kako bi smo ga se u potpunosti sjetili i prepoznali ga. Ovaj materijal nije bio dobro pohranjen u dugoročnom pamćenju. Ušteda prilikom novog učenja je metod kako da provjerimi količinu upamćenog. Prilikom novog učenja pomoći će nam staro iskustvo i uštedićemo vrijeme pri pamćenju sadržaja. Dokazano je da se najbolje pamti početak i

kraj nekog učenog materijala, a da se najslabije pamti sredina. Početak je po pravilu najinteresantniji i smješta se u dugoročno pamćenje, a kraj se još uvijek nalazi u kratkoročnom pamćenju. Da bi se pamtila sredina bitno je taj sadržaj jače obilježiti i slikom i bojom, posebno ono što je bitno-kako bi se pohranio u dugoročno pamćenje. Postoji hotimično, namjerno i nehotimično nenamjerno pamćenje. Postoje dvije vrste pamćenja:

Motorno pamćenje je usvajanje vještina i navika radi sticanja vještina i motornih radnji, koordiniranih pokreta (pisanje, šivanje, vožnja...).

Mentalno pamćenje je pamćenje intelektualnih sadržaja, informacija,znakova, misli, tekstova. Mentalno pamćenje može biti mehaničko pamćenje-bez razmišljanja, ali može biti i logičko pamćenje koje se zasniva na smislenim sadržajima koji su logički povezani i uročno-posljedično povezani. Već smo spomenuli da pamćenje može biti verbalno (simboličko ili apstraktno), auditivno i vizuelno, ali i vezano i za miris, okus i sl. U okviru mentalnog pamćenja postoji i emocionalno pamćenje, slikovito

pamćenje i verbalno - logičko pamćenje. Pamćenje nije statičan proces i podvrgnuto je promjenama. Na promjenu pamćenja (zaboravljanje) utiče ponavljanje sadržaja, reprodukcija, opći utisak doživljenog sadržaja kojeg smo memorisali, osmišljavanje i logičko povezivanje sadržaja, audiovizuelni utisak sadržaja koji djeluje na naše emocije, naša motivacija da nešto pamtimo, ali na pamćenje može negativno uticati strah, stres i traume. Poznat je postraumatski stresni poremećaj-kao posljedica traumaskog sjećanja i iskustva.

Poremećaji pamćenja

Poremećaji pamćenja mogu biti kvantitativni i kvalitativni. Poremećaji pamćenja su najčeće amnezije, odnosno nesposobnost sjećanja određenih sadržaja. To znači ne sjećanje.

1. Kvantitativni poremećaji pamćenja a) Hipermnezija – je pojačana sposobnost pamćenja

odnosno sjećanja određenih događaja ili sadržaja.

Može se javiti u stresnim situacijama u delirijumu i epileptičnim napadima

b)Hipomnezija – je smanjena ilioslabljena mogućnost pamćenja odnosno sjećanja

c) Lakunarna amnezija – odnosi se samo na fragmente sjećanja ranijih događaja

d)Retrogradna amnezija – odnosi se na ne sjećanje perioda vremena prije kritičnoog događaja (npr. saobraćajnog udesa)

e)Anterogradna amnezija – obuhvata ne sjećanje perioda nakon kritičnog događaja

2. Kvalitativni poremećaji pamćenjaa) Konfabulacija – su izmišljena sjećanja za

amnestički period, za period kojeg se neko ne sjeća

b)Alomnezija – su iluzije sjećanja, odnosno izmišljena sjećanja

c) Pseudomnezije – su halucinacije sjećanja, čovjek se sjeća nečega što se nije desilo, što nikad nije doživio niti percipirao

d)Pseudologia phantastica – potreba da stalno izmišlja i laže, takva osoba više ne zna šta je laž, a šta je istina.

Poremećaji pamćenja mogu biti i demencije koje su rezultat organskih oštećenja u mozgu.

6. Zaboravljanje

Zaboravljanje je proces suprotan pamćenju, to je nemogućnost zadržavanja učenog sadržaja i nemogućnost prepoznavanja i reproduciranja.

Zaboravljanjem nestaju promjene koje su nastale učenjem i usvajanjem. Zaboravljanje je slabljenje fizioloških tragova u kori mozga, nastalih pamćenjem i postoji nemogućnost da se ti tragovi aktiviraju. Očituju se u vidu amnezija - nesjećanja, demencija. Mogu nastati usljed oboljenja mozga, povreda ili trovanja.

Zaboravljanje je najjače neposredno poslije učenja. Kasnije proces zaboravljanja je sve sporiji. To je utvrdio njemački psiholog Ebinghaus u svom istraživanju pamćenja. Potpunog zaboravljanja nema, jer upamćeni sadržaji uvijek ostave određeni trag koji se pod

određenim uslovima može aktivirati. Ebinghaus je otkrio da se prvo zaboravljaju detalji, a najduže se pamte bitni elementi koji su bili posebno istaknuti ili obilježeni. Teže se zaboravljaju sadržaji usvojeni motornim učenjem, a lakše se zaboravljaju verbalni ili simbolički sadržaji.

Glavni razlozi zaboravljanja su:

a) Odsustvo ponavljanja, jer ne ponavljamo, pa se upamćeni tragovi polahko gube, engram nije aktivan

b)Interferencija ili ometanje – Retroaktivna interferencija (inhibicija), događa se kad novo gradivo negativno utiče na pamćenje i briše ono staro – već naučeno gradivo. Aktivnost koju radimo poslije učenja utiče na zaboravljamo onog što smo ranije učili. Što su sadržaji aktivnosti sličniji, to su efekti zaboravljanja veći- Proaktivna interferencija (inhibicija) je pojava u

kojoj ranije naučeni sadržaj – stari sadržaj - ometa učenje novog sadržaja

c) Regresija ili potiskivanje očituje se u tome da iz naše svijesti nesvjesno potiskujemo neke sadržaje, posebno neprijatne i traumatske sadržaje

d)Nemogućnost pronalaženja informacija u dugoročnom pamćenju nastaje ako informacije nisu dobro pohranjene i organizovane u vidu i auditivnog i vizuelnog pamćenja. Imat ćemo problema sa njihovim vraćanjem u sjećanje.7. UČENJE – Prema tradicionalnom shvatanju učenje je svjesna i namjerna aktivnost radi sticanja znanja ili vještina, aučenje je bolje i kvalitetnije ako je vezano za namjerno ponavljanje gradiva. To je defincija učenja po konceptu stare Herbartove škole, „učenje je moć“, „što više znaš, više vrijediš“ - (didaktički matrijalizam). Moderna definicija učenja: Učenje je relativno trajna i progresivna promjena ponašanja nastala kao rezultat prethodne aktivnosti individue. Učenje je, dakle, aktivan i progresivan proces u razvoju ličnosti i vezan je i za socijalno-psihološki i kontinuiran razvoj ličnosti. UČENJE USLOVLJAVANJEM – po Pavlovu, osnovni uslov stvaranja (učenja) uslovne reakcije jeste dodir dvije draži u vremenskoj blizini. Ogled-pas i hrana. Pas je istovremeno izlagan hrani (beuslovna-prirodna draž) i zvonu metronoma (neutralna draž-uslovna

draž)- Pas u početku nije lučio pljuvačku na zvono, ali je ponavljanjem počeo da luči pljuvačku i na samo zvono bez hrane. Hrana je bila bezuslovna draž, a reakcija na hranu (pljuvačka-bezuslovna reakcija) Davanjem hrane i zvuka u paru-neutralna draž (zvuk-uslovna draž) i sama je počela da proizvodi pljuvačku-uslovnu reakciju. Uslovljavanje je najednostavniji oblik učenja. Jedna refleksna reakcija se vezuje (asocira) za jednu novu draž, to vezivanje se odvija automatski, bez učešća naše svijesti i namjere. EMOCIONALNO USLOVLJAVANJE- je oblik klasičnog uslovljavanja. Ogled sa malim Albertom-bebom od 11 mjeseci. Dijete se u početku nije bojalo miša, zeca. Zatim djetetu se pokazuje bijeli miš (neutralna draž-uslovna draž) i uz to se pušta jak zvuk ( bezuslovna draž-na što će dijete prirodno reagirati strahom-bezuslovna reakcija). Poslije 3-4 ponavljanja dijete počinje da pokazuje strah na pojavu samog miša (neutralne draži.kojeg se nije bojao prije ogleda). Emocionalnim uslovljavanjem učimo konkretne i generalizirane strahove (jer će se dječak bojati ne samo miša, nego i bijelog mantila i svega što je bijelo). Strahove učimo veoma brzo-

nakon 3 do 5 ponavljanja. Uslovljena emocija se lahko širi, uopštava i generalizira i veoma se teško gasi (zbog šega nastaju fobije, konkretni strahovi od određenih predmeta koji su kod javljanja emocije straha bili vezani za taj predmet. Neutralne draži koje su prisutne u trenutku javljanja neke emocije (posebno straha) vezuju se za tu emociju. Tako nastaju fobije. INSTRUMENTALNO UČENJE-POGREŠKE I POKUŠAJI-Američki psiholog Torndjak-krajem 19 vijeka- vršio je mnoga istraživanja sa životinjama. Utvrdio je da su životinje putem slijepih pokušaja i slučajnim odgovorom rješavale problem. Kada se ogled ponavljao životinje su bile sve uspješnije i broj pogrešnih odgovora bio je sve manji. Torndjak je utvrdio da radnje (potezi) koje dovode do zadovoljavanja postojećeg motiva bivaju automatski učvršćene, dok one radnje kojima se to ne postiže ili dovode do neprijatnosti-bivaju eliminisane. Ovu zakonitost Torndjak je nazvao zakon efekta – jer ono što nije dobro za individuu biva gašeno, a što je dobro za nju - biva učvršćeno. U savremenoj psihologiji zakon efekta nazvao se potkrepljenjem,

a potkrepljenje je nagrada koja dovodi do zadovoljenja nekog važnog motiva, a time i do jačanja nagrađivanog načina ponašanja. Učenje putem potkrepljenja (instrumentalno učenje) zasniva se na tome da ponašanje koje želimo da učvrstimo treba dosljedno nagrađivati, a ponašanje koje ne želimo ne treba nagrađivati odnosno potkrepljivati. U psihologiji je otkriveno da kazna ne dovodi do slabljenja postojećeg oblika ponašanja, već samo do njegovog privremenog inhibiranja i suzbijanja. Dok je ta aktivnost suzbijena – inhibirana kod te osobe može se izgraditi nov – poželjan način ponašanja. Čovjekovo učenje motornih vještina tipično je učenje putem pokušaja i pogrešaka. Instrumentalno nagrađujemo djecu ako odgovaramo na njihova radoznala pitanja i tako postičemo njihovu intelektualnu aktivnost i obrnuto, ako to ne činimo, onda negativno djelujemo na njihovu radoznalost. UČENJE UVIĐANJEM – KOGNITIVNO UČENJE

Ovaj oblik učenja često se naziva učenje putem rješavanje problema. To je učenje putem uviđanja odnosa u datoj situaciji i da bi se problem riješio

potrebno je uključiti mišljenje, odnosno inteligenciju u rješavanju problema. Problem se riješava na radoznalosti i unutrašnjoj motiviranosti istraživača da dođe do rješenja. Proces uviđanja rješenja problema je ujedno i proces stvaralačkog mišljenja, jer je u problemu neophodno pronaći neobične veze između elemenata da bi se problem riješio. Proces uviđanja i stvaralačkog mišljenja u psihologiji odvija se u četiri faze:

1. Faza preparacije (upoznavanje sa problemom)2. Faza inkubacije (sazrijevanje problema)3. Faza iluminacije (inspiracije - otkrića)4. Faza verifikacije (provjera ideja koje su dovele do

rješenja)

Važan momenat rješenja problema je određivanje pravca koji vodi ka rješenjima. Najbolje je ako je to kreativna algoritmizacija koja istraživača vodi kroz problem, ali mu daje i mogućnost da ispolji svoje kreativne ideje. M. Stevanović (1988.) u problemskoj nastavi navodi slijedeće faze:

1. Postavljanje i definiranje problema – stavljanje učenika u problem – situaciju

2. Postavljanje hipoteza koje vode ka rješenju

3. Dekompenzacija problema (problem se razlaže na uže probleme)

4. Proces rješavanja problema (traganje za rješenjima)5. Opći zaključak o problemu (izvlači se bit rješenja)6. Primjena rješenja u novim situacijama7. Vrednovanje rezultata rada na problemu

I učenje putem otkrića je inteligentni način učenja i otkrivanja određenog rješenja.

Verbalno učenje je učenje verbalnog gradiva, a takvo učenje se dijeli na :

a) Učenje napamet ili memorisanjeb)Učenje sa razumijevanjem, odnosno učenje

uviđanjem i razmišljanjem

Transfer učenja

Transfer znači prenošenje, pod transferom učenja mislimo na dejstvo ranijeg učenja na kasnije učenje.

Transfer može biti pozitivan ili negativan. Ako ranije učenje pozitivno djeluje na kasnije učenje ili aktivnost, tada govorimo o pozitivnom transferu i obrnuto.

Transfer ima veliko značenje u učenju i razvoju ličnosti, a posebno u primjeni znanja u sličnim i novim situacijama čime se postiče intelektualni razvoj i psihosocijalni razvoj ličnosti. Transfer imamo i kod prenosa emocija, imamo pozitivan i negativan emocionalni transfer. Kad na nas neko emocionalno pozitivno djeluje-onda je to pozitivan emocionalni transfer o obrnuto. Emocionalni transfer važan je u psihoterapiji.

Učenje po modelu

Učenje je socijalno – psihološko učenje. Za razliku od učenja uslovljavanjem - koje se uči na vlastitoj koži – ovo učenje se odnosi na učenje po modelu (oponašanje).

Učenje po modelu zasnovano je na interakcijama između pojedinca i okoline. U ovoj vrsti učenja važne osobe su roditelji, učitelji, važne ličnosti. Oni su često uzor – modeli za oponašanje. Imitacija je preuzimanje ili oponašanje spolja vidljivih ponašanja osobe koju neko imitira. Npr. dječak imitira oca u nekoj aktivnost. Tako učimo nove oblike poželjnog i nepoželjnog ponašanja, kao npr. dicipliniranost ili agresivnost.

Plato vježbe i učenja odvija se u tri faze. U početku primjećeno je početno napredovanje. Kada napredovanje u učenju slabi i ne ide dalje, ponavljanje gradiva ne donosi nikakav napredak – tada je nastao plato ili zastoj u učenju. Na taj zastoj mogu uticati različiti faktori objektivne ili subjektivne prirode.

Činioci uspješnog učenja su:

1. Motivacija (vanjska i unutarnja), nagrade i radoznalosti.

2. Stepen aspiracije (nivo postignuća kojim pojedinac teži)

3. Intelektualni nivo (stepen inteligencije, nivo razvijenosti apstraktnog mišljenja i sposobnosti pamćenja)

4. Radne navike – volja5. Uslovi za učenje (psihološki i fizički, materijalne

prilike)6. Metode ili tehnike učenja (koliko smo osposobljeni

za učenje i samoučenje)7. Uloga medija (služenje internetom i drugi mediji)

MIŠLJENJE

Mišljenje je proces kojim se otkrivaju veze i odnosi između raličitih pojava, a na osnovu toga predviđaju posljedice. Mišljenje se odvija pomoću pojmova. Pojam izražava opšte, zajedničke i bitne odlike pojedinačnih predmeta i pojava. Mišljenje služi zadovoljavanju osnovnih bioloških, psiholoških i socijalnih potreba.

Suština procesa mišljenja odvija se u:

1. Uviđanjem veza i odnosa u određenoj situaciji2. Korištenje simbola i apstraktnih relacija (pojmovi,

predstave i riječi)3. Korištenje simbola i apstraktnih relacija4. Usmjerenost (direkcija – traganje ka cilju), a ovaj

pojam se odnosi na uviđanje problema, definisanje problema i ciljeva, postavljanje hipoteza i uključivanje intelektualnih operacija u rješavanju problema (analiza, sinteza, komparacija, apstrakcija, generalizacija).

Važna odlika mišljenja je logika i traženje uzročno – posljedičnih veza u datoj situaciji. Postoji konkretno (praktično) i apstraktno (teorijsko) mišljenje i produktivno (stvaralačko) mišljenje.

Stvaralačko mišljenje obuhvata divergentno mišljenje koje se sastoji od više ideja u rješavanju određenih problema.

Stvaralačko mišljenje odvija se u (faza pripreme, inkubacije, iluminacije i verifikacije). Važna odlika mišljenja je imaginacija, odnosno imaginativno mišljenje ili mašta. Ovo mišljenje je veoma važno u razvoju ličnosti posebno u adolescenciji, ali isto tako i u ostalim razvojnim fazama ličnosti. Imaginativno mišljenje pospješuje razvoj stvaralaštva i kreativnosti u svim fazama i djelatnostima života. Produktivna mašta je najviše izražena u stvaralačkom okusu iz oblasti književnosti, muzike, slikarstva, arhitekturi i slično.

Formalni poremećaji mišljenja:

1. Opširno okolišavo mišljenje je takvo mišljenje kad onaj ko govori nije u stanju da iznese ono što je bitno i ne možemo zaključiti šta on želi da kaže. Prisutan je kod hipomaničnih bolesnika, epileptičara i mentalno nerazvijene ili dementne osobe.

2. Viskozno (ljepljivo mišljenje) – kad se neko zalijepi za jednu temu, oko nje se stalno vrti i na nju se vraća. Često prisutan kod epileptičara.

3. Ubrzano mišljenje – govori se mnogo brzo i skače se sa jedne teme na drugu. Sreće se kod maničnih osoba

4. Usporeno – zakočeno mišljenje, sreće se kod depresivnih bolesnika, ali i kod raznih moždanih oštećenja.

5. Inkoherentno mišljenje - rečenice su nepotpune i razbijene

6. Disocirano mišljenje – poremećene su asocijacije (gomilanje riječi bez veze i reda) – salata od riječi. Prisutna kod šizofreničara

7. Blok misli (blokade u misli i govoru), prisutan kod šizofreničara i depresije.

8. Perseveracija – stalno ponavljanje jedne riječi9. Vebigeracija – stalno ponavljanje nekih riječi ili

rečenica. Poremećaj vezan za šizofreniju. 10. Rasulo pojmova u mišljenju i govoru osjeti se

rasulo, nepovezanost i nelogičnost.

Sadržajni poremećaji mišljenja:

1. Precjenjene misli – precjenjeno govori o sebi i svojoj veličini (psihopatije, paranoidni poremećaj)

2. Prisilne misli – pojedinac nije u stanju da im se suprostavi, mada je svjestan da su besmislene. Prisutne su kod opsesivno – kompluzivnih neuroza i šizofrenije.

3. Sumanute ideje – koje su bolesne i koje se ne mogu korigovati. Sumanute ideje izaziva sumanuto raspoloženje. Sumanute ideje po sadržaju mogu biti ideje veličine, ideje propasti, ideje krivice i samooptuživanja, hipohondrijske ideje, ideje progananja, ideje ljubomore, paranoidne ideje, erotomansko ludilo