Download - Posjed i Odbaran Posjeda - Zlatan
UNIVERZITET U TRAVNIKU
PRAVNI FAKULTET U KISELJAKU
-OPĆI SMJER-
Posjed i odbrana posjeda
Seminarski rad iz Stvarnog prava
Kandidat: Mentor:
Husić Zlatan (1057/11) Prof.dr.Ljiljana Obradović
Godina studija: II V.ass.Hasić Haris
Kiseljak, Septembar, 2013.godine
S A D R Ž A J
I Uvod.........................................................................................................................................3
II Pojam posjeda..........................................................................................................................4
III Odnos čovjek – stvar..............................................................................................................6
3.1.Grupe odnosa......................................................................................................................7
3.2.Koncepcija posjeda.............................................................................................................8
IV Odbrana posjeda....................................................................................................................9
4.1.Sudska zaštita....................................................................................................................11
4.2.Dopuštena samopomoć.....................................................................................................15
V Posjed i pravni poredak.........................................................................................................16
VI Pravo na posjed....................................................................................................................17
VII Doktrinarna pitanja.............................................................................................................18
VIII Zaključak...........................................................................................................................20
2
I Uvod
Tema mog seminarskog rada jeste posjed (latinski possessio) i odbrana posjeda.
Pitanje što je posjed po svojoj pravnoj naravni, nije neko novo pitanje u građanskom pravu.
To su pitanje već postavljali stari rimski pravnici, a na njega pokušavaju da odgovore i
savremeni civilisti. Taj se problem vuče već stoljećima.Rezultati svih tih napora doveli su
najzad do tri osnovna, ali vrlo različita odgovora na postavljeno pitanje.Jedni su autori,
promatrajući posjed kao faktički odnos između čovjeka i stvari, došli do zaključka da je
posjed jednostavna činjenica, fakt da čovjek drži stvar.Ta se činjenica može, ali ne mora naću
u okviru nekog pravnog odnosa.Drugi su autori kritizirali shvaćanje posjeda kao obične
činjenice i upozoravali na značajne pravne učinke koje stvara ta navodna činjenica. Dok za
građansko pravo obične, puke činjenice, uopće nisu interesantne, dotle se za posjed veže
među ostalim i takav učinak kao što je sudska zaštita posjeda. Prmatrajući posjed s gledišta
pravnih učinaka koje taj navodni faktor proizvodi, ti su autori postavili tezu da je posjed
pravo, odnosno da posjed predstavlja stanovit pravni odnos.
Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom.Autori Vedriš i Klarić upozoravaju da je
potrebno imati na umu činjenicu da se pravni pojam posjeda znatno razlikuje od onoga što se
u običnom, laičkom govoru naziva posjedom. U laičkom govoru obično se pod pojmom
posjeda razumijeva vlasništvo nekretnina. Takav je laičko pojam posjeda u pravu
neupotrebljiv.
Posjed se tradicionalno smatrao činjenicom, a ne stvarnim pravom. Pod utjecajem
učenja Heinricha Hahna počelo je prevladati shvaćanje da je posjed ipak subjektivno pravo a
ne činjenica. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u gdje je posjed shvaćen kao vrsta
stvarnog prava, doduše nešto slabije od ostalih. Samovlast je zabranjeno, pa suglasno tome
nitko nema pravo samovlasno smetati posjed makar smatrao da ima jače pravo na posjed.I
posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja odnosno viciozni
posjednik ima pravo na zaštitu, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda.
Ali i ta je uskrata posjedovne zaštite ograničena na rok od 30 dana od dana saznanja za
smetanje i počinitelja odnosno na rok od godinu dana od učinjenog smetanja.
3
II Pojam posjeda
Pitanje što je posjed po svojoj pravnoj naravni, nije neko novo pitanje u građanskom
pravu. To su pitanje već postavljali stari rimski pravnici, a na njega pokušavaju da odgovore i
savremeni civilisti. Taj se problem vuče već stoljećima.
Rezultati svih tih napora doveli su najzad do tri osnovna, ali vrlo različita odgovora
na postavljeno pitanje.
Jedni su autori, promatrajući posjed kao faktički odnos između čovjeka i stvari, došli
do zaključka da je posjed jednostavna činjenica, fakt da čovjek drži stvar.
Ta se činjenica može, ali ne mora naću u okviru nekog pravnog odnosa.
Drugi su autori kritizirali shvaćanje posjeda kao obične činjenice i upozoravali na
značajne pravne učinke koje stvara ta navodna činjenica. Dok za građansko pravo obične,
puke činjenice, uopće nisu interesantne, dotle se za posjed veže među ostalim i takav učinak
kao što je sudska zaštita posjeda. Prmatrajući posjed s gledišta pravnih učinaka koje taj
navodni faktor proizvodi, ti su autori postavili tezu da je posjed pravo, odnosno da posjed
predstavlja stanovit pravni odnos.
Ta dva shvaćanja predstavljaju ekstremne odgovore na pitanje što je posjed.
Međutim, iako su oba shvaćanja naišla na primjenu u pojedinim zakonodavstvima, ipak ona
ne odgovaraju pojmu posjeda kakav je izgrađen u hrvatskom sadašnjem pravu.
U hrvatskom pravu se na posjed gleda mnogo realnije. U prvom redu posjed bez
sumnje predstavlja faktički odnos između čovjeka i stvari. Međutim, taj odnos treba poslužiti
gospodarskom iskorištavanju stvari. Stoga taj odnos u pravilu nije samo jedna činjenica, nego
skup činjenica, a to znači činjenično stanje koje normalno ne završava u jednom momentu,
nego treba vremenski duže da traje. Gospodarsko iskorištavanje stvari ne sastoji se kod
posjeda iz jednog akta.1
Zato se u hrvatskoj teoriji posjed prvenstveno posmatra kao faktično stanje. Pojam
faktičnog stanja, logično, širi je od pojma činjenice.
Međutim, posjed nije jedino moguće faktično stanje. Ima faktičnih stanja koje nisu
posjed. Posjed se od svih njih razlikuje po tome što pravo daje zaštitu upravom tom 2
1 Medić Duško, 2009, Posjed, doktorska disertacija, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo.str.5
2 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.196
4
faktičnom stanju koje se naziva posjed. Pravni poredak nikome ne dopušta da samovlasno
mijenja tuđe faktično posjedovno stanje.
Međutim, karakteristično je za posjed da se usprkos zaštiti koju mu pruža pravni
poredak, ipak samim tim ne pretvara u pravo.
Baš zbog toga što posjed nije pravo, u posjedovnoj se parnici ne raspravlja o pravu na
posjed. U njoj se raspravlja o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i o činu smetanja.
Posjedovnom tužbom može se postići najviše samo to da se uspostavi ono posjedovno stanje
koje je postojalo prije smetanja. Budući da posjed nije pravo, posjedovnom se parnicom
nastali spor ne rješava apsolutno i definitivno. To znači da se pitanje prava na posjed može
nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici, gdje se ispituje
koja je od stranaka u sporu ovlaštena posjedovati stvar, odnosno pita se – ko ima pravo na
posjed.
Iz svega što smo rekli mogli bismo, za naše pravo, na pitanje što je posjed odgovoriti
ovako:
Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom.
Autori Vedriš i Klarić upozoravaju da je potrebno imati na umu činjenicu da se pravni
pojam posjeda znatno razlikuje od onoga što se u običnom, laičkom govoru naziva posjedom.
U laičkom govoru obično se pod pojmom posjeda razumijeva vlasništvo nekretnina. Takav je
laičko pojam posjeda u pravu neupotrebljiv.3
Posjed se tradicionalno smatrao činjenicom, a ne stvarnim pravom. Pod utjecajem
učenja Heinricha Hahna počelo je prevladati shvaćanje da je posjed ipak subjektivno pravo a
ne činjenica. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u gdje je posjed shvaćen kao vrsta
stvarnog prava, doduše nešto slabije od ostalih.
Savremena pravna doktrina smatra posjed činjenicom, ali socijalnom i pravno
relevantnom koja izaziva određene pravne učinke.
Subjektivistička koncepcija odnosno romanska oslonjena je na idealističku filozofiju
(ponajviše Immanuela Kanta) smatra da je posjed spoj tijela i duha (corpusa i animusa).
OGZ je prihvatio subjektivistički konstrukciju posjeda koja je u savremenom austrijskom
pravu dosta relativizirana i približila se objektivističkom shvaćanju.
III Odnos čovjek – stvar
3 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.196
5
Analiza bilo kojeg stvarnopravnog odnosa pokazat će da se u okviru takvog odnosa
nalaze dvije relacije, odnosno dva odnosa. S jedne strane tu postoji društveni odnos, odnos
između ljudi s obzirom na stvar, a sa druge strane redovito postoji i jedan faktički, odnosno
faktički odnos, odnos između čovjeka i same stvari.4
Odnos čovjeka i stvari može biti posljedica činjenice koja je istovremeno i jedna od
potrebnih pretpostavki samog pravnog odnosa. Tako se, na primjer, u okviru
vlasničkopravnog odnosa nalazi redovito i faktični odnos između vlasnika i stvari. Taj
faktični odnos nastupio je, na primjer kao posljedica predaje stvari, a predaja stvari
istovremeno je i jedna od potrebnih pretpostavki za nastanak samog vlasničkopravnog
odnosa.5
Međutim, do odnosa između čovjeka i stvari može doći i izvan stvarnopravnog
odnosa. U takvom slučaju taj faktički odnos ne mora nastupiti kao posljedica činjenice koja bi
istovremeno bila i pretpostavka za nastanak nekog stvarnopravnog odnosa. Tako, na primjer
između tata i ukradene stvari postoji fizički odnos, ali krađa nije činjenica koja bi izazvala
postanak bilo kojeg stvarnopravnog odnosa.
Iz navedenih primjera vidimo da se odnos između čovjeka i stvari može promatrati
izvan bilo kakvog stvarnopravnog odnosa. Polazeći od iskustva da se takav odnos doista
pojavljuje kao činjenica u stvarnom životu, približavamo se već pojmu posjeda.
Međutim, posjedom ne nazivamo svaki odnos između čovjeka i stvari. Posjedom se
naziva samo određeni tip takvih faktičnih odnosa.
Stoga, ako se hoćemo stvarno približiti pojmu posjeda, moramo najprije uočiti kakvih
sve faktičnih odnosa uopće može biti između čovjeka i stvari.
Autori napominju da u sljedećim razmatranjima i analizi faktičkog odnosa između
čovjeka i stvari ne pretpostavljamo da se takav odnos nužno mora nalaziti u okviru nekog
određenog stvarnopravnog odnosa.
3.1.Grupe odnosa
4 Limun.hr, 2009, Posjed, dostupno na http://limun.hr/main.aspx?id=22630&Page=2. Pristupljeno 19.septembar 2013.godine.
5 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.197
6
Ovisno o elementu čovjekove volje i odabranoj konstrukciji posjeda mogu se
razlikovati ove grupe odnosa: mehanički odnos, detencija i posjed.6
Mehanički odnos – Kod mehaničkog odnosa čovjek se faktično nalazi u odnosu
prema stvari, ali on tog odnosa uopće nije svjestan. On za njega naprosto ne zna. Na primjer,
namjerno ili zabunom stavi u našu torbu neku knjigu. Ne gledajući, uzmemo torbu i pođemo.
Sigurno je da između nas i te knjige postoji nekakva relacija, nekakav odnos, ali mi toga
nismo svjesni.
Ili, kad idemo cestom, padne nam list na šešir, a da mi to uopće i ne primjetimo.
U tim i svim drugim sličnim slučajevima govorimo o mehaničkom odnosu izmeeđu
čovjeka i stvari. Budući da u takvim slučajevima uopće nije aktivirana čovjekova volja, takvi
odnosi nemaju za građansko pravo nikakvog značenja. Oni su za građansko pravo potpuno
bez interesa. Zbog toga se u učenju o posjedu samo registrira postojanje i takvog odnosa.
Detencija – To je također faktični odnos između čovjeka i stvari, ali je pritom čovjek
svjestan postojanja tog odnosa.
Detencija znači držanje stvari s voljom da se stvar drži (obično za drugoga).
Na primjer, prijatelj nam dadne pismo da mu ga usput predamo na poštu ili da ga
naprosto ubacimo u poštanski sandučić. U ovom slučaju postoji odnos između nas i pisma. Mi
to pismo stvano, faktički držimo, ali ga ne držimo kao svoje, nego kao tuđe pismo. Dakle, tu
stvar držimo sa voljom da je držimo za drugoga.
Posjed – je također kao i detencija faktički odnos između čovjeka i stvari. Međutim,
koliko i u čemu se razlikuje od detencija ovisi o konstrukciji posjeda. Poznate su dvije
konstrukcije: rimska ili subjektivistička ili germanska ili objektivistička koja se često naziva
i modernom konstrukcijom posjeda.
Iako se u literaturi govori o koncepcijama posjeda, romanskoj i germanskoj, autori
smatraju da bi u ovom slučaju bio adekvatniji izraz konstrukcija.7
3.2.Koncepcija posjeda
6 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.197
7 Gavella, N., 1990, Posjed stvari i prava, VI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb str.321
7
Naime, koncepcija treba odgovoriti na pitanje je li posjed činjenica ili pravo, a
konstrukcija odgovara na pitanje koliko elemenata mora imati faktični odnos prema stvari da
bi se u određenom pravnom poretku mogao nazvati posjedom.
Do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980.godine
u Hrvatskoj postojala je rimska konstrukcija posjeda. Prema toj konstrukciji osnovni su
konstitutivni elementi posjeda bili corpus possessionis i animus possidendi.
Corpus je objektivni element shvaćen kao faktično držanje stvari, a animus
subjektivni element ili volja da se stvar drži za sebe kao svoja (animus rem sibi habendi).
Prema rimskoj konstrukciji posjed stvari se definira kao držanje stvari s voljom da
se drži kao svoja, za sebe.
Razlika prema detenciji je u voljnom elementu. Detencija je držanje stvari s voljom da
se stvar drži obično za drugoga, dok je posjed detencija spojena s voljom da se stvar drži kao
svoja.
Prema hrvatskom ZOVO je uveo, a ZV prihvatio objektivističku ili modernu
konstrukciju posjeda prema kojoj animus possidendi više ne ulazi u konstrukciju posjeda kao
njegov konstitutivni element; dovoljan je samo corpus.
Posjed stvari je faktična vlast na stvari.
Iako se koristi zakonski izraz faktična vlast, ipak odmah uvodno naglašavaju autori
da je izraz neadekvatan i pogrešan. U prvom redu izraz potječe iz rimskog prava koje je nužno
bilo postavljeno kao sistem vlasti. Sa druge ipak strane pojmovno je teško zamisliti vršenje
vlasti na stvari, kad se zna da su stvari prema čovjeku neotporne. Stoga zakonski pojam
posjeda stvari, odnosno vlast na stvari treba shvatiti kao mogućnost faktičnog raspolaganja na
stvari.
Najneposrednija i najuočljivija posljedica objektivističke konstrukcije izražava se u
pretvaranju dosadašnjih detentora (plodouživatelja, zakupnika, čuvara i drugih) u posjednike
sa svim pravnim posljedicama vezanim uz taj status. Autori su pokušali da se približe pojmu
posjeda putem analize odnosa koji postoji između čovjeka i stvari.8
IV Odbrana posjeda
8 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.197
8
Najvažniji pravni učinak posjeda jeste njegova zaštita u slučaju samovlasnog i
protupravnog smetanja.9
U hrvatskom se stvarnopravnom sistemu, kako onom dosadašnjem prema ZOVO, tako
i onom koji je uspostavljen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, štiti svaki
posjed. Svaki posjednik stvari i prava, neovisno o tome radi li se o neposrednom ili
posrednom posjedniku, ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.
Samovlast je zabranjeno, pa suglasno tome nitko nema pravo samovlasno smetati
posjed makar smatrao da ima jače pravo na posjed.
I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja odnosno
viciozni posjednik ima pravo na zaštitu, osim prema osobi od koje je na takav način došao do
posjeda. Ali i ta je uskrata posjedovne zaštite ograničena na rok od 30 dana od dana saznanja
za smetanje i počinitelja odnosno na rok od godinu dana od učinjenog smetanja. Drugim
riječima, imat će pravo štititi posjed i protiv osobe nakon što mu posjed postane miran, a to će
se dogoditi protekom navedenih rokova. Prema tome, osoba od koje je posjed pribavljen
silom, potajno odnosno prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, ne smije samovlasno oduzeti
taj posjed nakon što joj, istekom gore navedenih rokova, prestane pravo na zaštitu posjeda.
Samovlasno smetanje posjeda je uznemiravanje posjednika u posjedovanju ili
oduzimanje posjeda mimo njegove volje.
Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktične vlasti dosadašnjeg
posjednika i uspostavu faktične vlasti od strane oduzimatelja. Čin oduzimanja posjeda
ujedno je, s gledišta oduzimatelja, čin izvornog stjecanja posjed.
Uznemiravanje posjednika u posjedovanju obuhvaća radnje i ponašanja kojima se
faktična vlast posjednika ograničava, ometa i osporava.
Čin smetanja posjeda može se izvršiti činjenjem, nečinjenjem, fizički i verbalno.
Nečinjenjem na primjer, ako posudovnik kojemu je prepuštena stvar na upotrebu do
opoziva (prekarista), ovu po opozivu ne vrati. Verbalno samo pod uvjetom da je riječima10
izražena prijetnja takvog stupnja i ozbiljnosti da je posjednik opravdano potpuno ili
djelomično odustao od izvršavanja faktične vlasti na stvari.11
9 Grbin I., 1997, Sudska zaštita stvarnih prava, Narodne novine d.d., Zagreb.str.34
10 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.198
11Đorđević., A, 2012, Nekretnine-Rijeka, dostupno na http://www.nekretnine-rijeka.com/savjeti-pravnika/posjed-ne-znaci-i-vlasnistvo-nad-nekretninom.php. Pristupljeno 19.septembar 2013.
9
Oba oblika smetanja posjeda, uznemiravanje i oduzimanje moraju biti izvršena
neovlašteno, što znači da su izvršena bez pristanka posjednika odnosno bez ovlaštenja koje bi
se temeljilo na zakonu, odluci suda ili kojeg drugog nadležnog tijela donesenoj na temelju
zakona koji to dopušta.
Smetanjem posjeda možemo kvalificirati samo onaj čin koji je učinjen samovlasno.
Smetanje posjeda nije ništa drugo do samovlasno mijenjanje posjedovnog stanja.
Mijenjanje posjedovnog stanja do kojega je došlo s pristankom posjednika nije
smetanje posjeda, pod uvjetom da je posjednik svoju volju izjavio slobodno. U obzir dolaze
svi oblici očitovanja volje, uključivo konkludentnim radnjama.
Neće imati karakter samovlasnog smetanja posjeda oduzimanje stvari posjedniku ili
uznemiravanje njegovog posjeda, ako su izvršeni na primjer u postupku pljenidbe ili
deložacije na osnovi pravomoćne sudske odluke. Jednako tako nisu smetanje posjeda zahvati
u nečiji posjed dopušteni zakonom, kao na primjer u krajnjoj nuždi, nužnoj odbrani, na osnovi
prava retencije i dr.
Dosljedno provodeći načelo zabrane samovlasti, ZV je otišao i korak dalje
proglasivši samovlasnim smetanje posjeda učinjeno u nekom javnom, društvenom ili sličnom
interesu, ako takvo smetanje nije dopušteno izravno zakonom ili na temelju zakona.
Autori upozoravaju i na odredbz u ZV-u prema kojoj posjed koji je posjedniku bio
oduzet nije prestao ni bio prekinut ako ga je posjednik, služeći se svojim pravom na zaštitu
posjeda, ponovno uspostavio li ishodio njegovu uspostavu putem suda.
Dva su oblika zaštite posjeda prema hrvatskom Zakonu o vlasništvu:
-sudska zaštita i
-dopuštena samopomoć.12
4.1.Sudska zaštita
12 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.199
10
Pravo na zaštitu posjed putem suda ostvaruje se u posebnom, hitnom – postupku za
smetanje posjeda. Postupak se pokreće tužbom zbog smetanja posjeda ili kratko
posjedovnom tužbom.
Zaštita se pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na
pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi
smetanje posjeda bilo u kakvom javnom, društvenom ili sličnom interesu.13
Aktivna legitimacija
Tužitelj može biti samo onaj koji je do trenutka smetanja bio posljednji mirni
posjednik. Aktivno su legitimirani i neposredni i posredni posjednik prema trećem koji je
počinio smetanje. Posredni posjednik će moći zahtijevati predaju oduzetog posjeda za sebe
samo u slučaju da neposredni posjednik ne može ili neće ponovo preuzeti neposredni posjed
koji mu je bio oduzet.
Posredni i neposredni posjednik ovlašteni su na zaštitu zbog smetanja posjeda koje
počine jedan drugome, s tim da posredni posjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svog
posrednog posjeda od smetanja koje počini neposredni posjednik, ako bi za odlučivanje o tom
zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu. Time se želi isključiti iz
postupka za smetanje posjeda ona pitanja koja po svojoj naravi ne spadaju u taj postupak.
Aktivno je legitimiran i svaki suposjednik na zaštitu od samovlasnog smetanja od
strane treće osobe, a od drugih suposjednika samo ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg
suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti na stvari,
uskraćuje suposjedniku aktivnu legitimaciju u slučaju da je smetanje suposjeda počinio drugi
suposjednik, ako bi za odlučivanje o njegovu zahtjevu za zaštitu suposjeda bilo nužno
raspravljati o njihovom pravnom odnosu.
Na zaštitu posjeda koji je s ostavitelja prešao na nasljednike ovlašten je svaki
nasljednik prema trećoj osobi, osim ako objektom posjeda upravlja izvršitelj oporuke ili
skrbnik ostavine, u kojem slučaju njemu pripada zahtjev na zaštitu toga posjeda.14
U posljednjem slučaju nasljednik odnosno sunasljednici ne gube pravo na zaštitu posjeda, ali
povrat oduzetog posjeda ne mogu zahtijevati od treće osobe, nego isključivo od izvršitelja
oporuke, odnosno skrbnika ostavine.
13 Okić Mihnet, 2008, Sudska zaštita posjeda, magistarski rad, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu.str.5
14 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.199
11
Pasivna legitimacija
Tuženik odnosno pasivno legitimirani može biti, prije svega, onaj koji je izvršio čin
smetanja, odnosno oduzeo posjed ili bilo na koji drugi način smetao posjednika u
posjedovanju. Ali tuženik može biti i onaj koji je dao nalog za smetanje kao i onaj u čijem je
interesu počinjeno smetanje, a on se od toga nije ogradio. Na primjer, A. pošalje kosce na
livadu. No, oni koseći po noći pokose i jedan metar susjedove livade. A.nije uopće o tome
obavijestio susjeda, nego je lijepo pokupio sve sijeno. A. može biti tužen zbog smetanja
posjeda.
Nesporno je da pasivno može biti legitimiran posredni posjednik koji je izvršio čin
smetanja prema neposrednom posjedniku, na primjer najmodavac izbaci iz stana
najmoprimčeve stvari.
Spor je nastao, međutim, na pitanju može li biti pasivno legitimiran neposredni
posjednik koji je smetao posrednoga, na primjer najmoprimac soba počne samovlasno
koristiti se i kuhinjom u najmodavčevom stanu. Dvojba je u kvalifikaciji – povreda ugovora
o najmu ili smetanje posjeda, pa suglasno tome i u izboru postupka – redovitog (petitornog)
ili sumarnog posjedovnog. Sudsa se praksa odlučila za posjedovnu zaštitu. No, svakako se
mora voditi računa o odredbi ZV kojom se posrednom posjedniku uskraćuje zahtjev na zaštitu
njegova posrednog posjeda prema neposrednom posjedniku, ako bi odlučivanje o njemu
nužno zahtijevalo raspravu o njihovom pravnom odnosu.
Pasivno je legitimiran i suposjednik koji samovlasno potpuno ili djelomično proširi
svoju faktičnu vlast na štetu ostalih suposjednika.
Rok za podizanje tužbe – Tužba se mora podignuti u roku 30 dana, računajući od
dana kada je tužitelj saznao za smetanje i za počinitelja, ali najkasnije u roku godine dana od
nastalog smetanja. Na primjer, A je 1.oktobra ukrao automobil B-u, no B.je saznao za tata
istom 3.oktobra iduće godine. B.se ne može koristiti posjedovnom tužbom, jer je prošla15
godina dana od nastalog smetanja. Stvar može vratiti samo vlasničkom tužbom.
Teret dokaza leži na strani tužitelja. On mora dokazati činjenicu da je bio
posljednji mirni posjednik i mora dokazati čin smetanja.
Naime, sud pruža zaštitu, kao što smo rekli, prema posljednje stanju posjeda i
nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda,
15 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.200
12
poštenje posjednika i je li smetanje izvršeno u kakvom javnom, društvenom ili sličnom
interesu. O tim se pitanjima kao ni o pitanju naknade štete ne raspravlja u postupku zbog
smetanja posjeda.
Tužbeni zahtjev je upravljen na to:
1.da se utvrdi da je tuženik počinio smetanje tužiteljevog posjeda;
2.da se naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja i
3.da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
Odbrana tuženika
Tuženik se može braniti stavljanjem prigovora. Kao prigovore može da navede
sljedeće:
1.pomanjkanje aktivne legitimacije – tvrdi da tužitelj uopće nije bio posjednik;
2.promašenost pasivne legitimacije – tvrdi da nije izvršio čin smetanja, niti je dao nalog, niti
je odobrio korist;
3.pomanjkanje animus turbandi – tvrdi da uopće nije bio svjestan da čini smetanje – bio je
mrtav pijan kad je legao u tužiteljevu pšenicu.
4.pomanjkanje protupravnosti smetanja, odnosno da smetanje nije bilo samovlasno – na
primjer sudski izvršitelj izvršio je deložaciju na temelju pravomoćne i ovršne sudske presude.
Autori napominju da hrvatski ZV ne dopušta isticanje i raspravu o pravu na poduzimanje
posjedovnih čina, izuzev u vezi sa prigovorom da oduzimanje i uznemiravanje nije bilo
samovlasno.
5.protek prekluzivnog roka – tuženik tvrdi da je tužitelj premašio rok za podizanje tužbe.
Jedino na tu okolnost sud pazi po službenoj dužnosti (ex offo).
6.vicioznost posjeda – tuženik tvrdi da je tužitelj prema njemu viciozni posjednik i da, prema
tome, nije izvršio smetanje posjeda samovlasno vračajući sebi posjed stvari.
Na pitanje može li se tuženi uspješno braniti da je on vlasnik stvari, treba dati16
negativan odgovor. Sud, naime, u postupku zbog smetanja posjeda ne raspravlja pitanje prava
na posjed, na primjer pravo vlasništva, već isključivo posljednje stanje posjeda i čin smetanja.
Zaštita posjeda se pruža bez obzira na pravo na posjed u trenutku smetanja odnosno
oduzimanja posjeda. Pa ipak, ali samo iznimno, mogao bi se istaknuti pretitorni prigovor
prava na posjed, na primjer kad je u pravomoćno okončan postupak u kojem je tuženiku
priznato pravo vlasništva na spornoj stvari.
16Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.201
13
Načelo je da petitorni postupak čini suvišnim odnosno apsorbira postupak zbog
smetanja posjeda (petitorum absoret possessiorum).
Odluka suda
Postupak zbog smetanja posjeda ne završava presudom, nego rješenjem. Rješenje je
konačno. Time se hoće naglasiti da spor nije i pravno riješen. Još uvijek i nakon dovršenog
postupka zbog smetanja posjeda postoji mogućnost da se spor drukčije riješi u vlasničkoj
parnici.
Ovisno o tome je li smetanje izvršeno uznemiravanjem posjednika u posjedovanju ili
oduzimanjem posjeda, sud će rješenjem zabraniti daljnje smetanje pod prijetnjom novčane
kazne, odnosno odrediti povrat oduzetog posjeda ili ipak odrediti mjere potrebne za zaštitu od
daljnjeg smetanja.
Ako tuženik ponovno izvrši isto ili slično smetanje posjeda, neće se voditi novi
postupak, već će se, na temelju ranijeg rješenja, izdati novo rješenje o ovrsi radi uspostave
prijašnjeg posjedovnog stanja i zaprijetiti ovršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovo
počini smetanje posjeda. To se nastavlja dok ovršenik ne uspostavi prijašnje posjedovno
stanje. Prijedlog za ovrhu podnosi se u roku od 30 dana od dana saznanja za ponovno
smetanje posjeda, a najkasnije u roku od godine dana od ponovljenog smetanja.
Privremena naredba je sudsko rješenje koje se donosi prije okončanja postupka zbog
smetanja posjeda. Takvim se rješenjem u hitnim slučajevima šiti posjedovno stanje nastalo
poslije smetanja ili se smjesta naređuje povrat u prijašnje stanje. No, time se ne utječe na
konačan ishod postupka.17
4.2.Dopuštena samopomoć
Samopomoć je pravo posjednika da primjerenom silom ili na drugi prikladan način
odbije samovlasno smetanje posjeda. Posjednik se može koristiti samopomoću protiv svakoga
onoga koji ga samovlasno uznemirava u posjedovanju ili mu je oduzeo posjed.
Samopomoć mora biti dopuštena, a to će biti pod ovim pretpostavkama:
17 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.202
14
-da je nužna, jer bi sudska zaštita stigla prekasno,
-da je opasnost od smetanja posjeda neposredna,
-ako primjenjena sila nije veće jakosti, odnosno da je primjerena okolnostima.
Dopuštenom samopomoći može se poslužiti svaki onaj ko ima pravo na zaštitu
posjeda, ali također i pomoćnik u posjedovanju.
Pravo na dopuštenu samopomoć gasi se od 30 dana od dana saznanja za smetanje i
počinitelja smetanja, a svakako godinu dana od učinjenog smetanja.
Na primjer, A. ukrade B-u bicikl. Nekoliko dana nakon krađe B. sazna da je A. tat i da
se bicikl još nalazi kod njega. B. se uputi na sud da tuži A-a, ali prolazeći kraj A-ovog
dvorišta spazi svoj bicikl. Ne pitajući ništa, B. uzme bicikl. Ako A. digne protiv B-a tužbu
zbog smetanja posjeda neće uspjeti, jer je on prema B-u viciozan posjednik.
Međutim, A. je recimo, ukrao bicikl 1.siječnja, a B. je 3.siječnja saznao za to i ,
umjesto da tuži A-a, on je oklijevao. No, pretpostavimo da mu se 5.ožujka pružila prilika da
uzme svoj bicikl (vidio ga je u A-ovom dvorištu). Ako sad A. tužbi zbog smetanja posjeda,
izgubit će B. parnicu, jer se A-ov posjed „umirio“. Prošao je, naime, rok od 30 dana od
saznanja za smetanje posjeda i počinitelja smetanja u kojem je B.mogao ili podići tužbu ili
dopuštenom samopomoći vratiti svoju stvar.
Ako bi se posjednik koristio samopomoći nakon proteka navedenih rokova za zaštitu
posjeda ili bez ispunjenja ostalih pretpostavki njene dopuštenosti i time zaštitio svoj posjed,
odgovara za štetu koju je pritom prouzročio.18
V Posjed i pravni poredak
Posjed je pravno relevantna faktička vlast koju neka osoba ima u društvu u pogledu
određen stvari. Posjed je činjenica a je određena stvar podvrgnuta razmjerno trajnoj vlasti
određene osobe, njenoj privatnoj vlasti, koja je neposredna i koja djeluje apsolutno. Riječ je o
vlasti koja faktično postoji, pri čemu nije odlučno ima li ta njena vlast ikakav pravni temelj za
to svoje postojanje, ili ga nema. Faktično postojanje odnosno izvršavanje takve privatne vlasti
18 Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb.str.202
15
u pogledu stvari je pravno relativni entitet za sebe – posjed, koji je socijalna realnost bez
obzira ima li temelj u subjektivnom pravu ili ga nema. Dakako, bilo bi poželjno da svaki
posjed ima temelj u subjektivnom pravu koje bi posjednika ovlašćivalo da sa stvari čini ono
što on faktično čini – u tom bi slučaju njegovo posjedovanje stvari imalo karakter izvršavanja
onih ovlasti koje mu u pogledu te stvari daje njegovo pravo, pa bi se njegova faktična vlast
(posjed) podudarala sa njegovom pravnom vlašću (ovlastima koje mu daje njegovo pravo).
Ali, ako neko faktično ima razmjerno trajnu vlast u pogledu neke stvari iako nema pravo na
to, ta njegova faktična vlast je također pravno relevantni posjed.
Posjed može postojati samo u društvu, u socijalnim odnosima, a kako su oni u svim
savremenim društvima podvrgnuti djelovanju normi pravnog poretka, to je neki odnos tih
normi prema posjedu neizbježan. No – pravni poredak nije u stanju svim normama
neposredno utjecati na posjed. To je posljedica naravi posjeda – posjed je činjenica, a ne
subjektivno pravo, on je živa praksa socijalnog odnosa u kome neki predmet pripada
određenoj osobi, pa pravne norme nisu u stanju da na njega neposredno utječu. One ga, same
po sebi, ne bi mogle ni stvoriti, ni izmijeniti, ni ukinuti.19
Posjed stvaraju pravni subjekti svojim ponašanjem, koje ih dovodi u međusobne
odnose vlasti u pogledu stvari. Ovisno o njihovom ponašanju, posjed će nastati ili neće
nastati. Može se dogoditi da posjed ne nastane, premda je normama pravnog poretka stvoren
pravni temelj za njegov nastanak i predviđet put za ostvarenje toga. Posjed će nastati samo
ako i kada se uspostavi odgovarajući odnos faktične vlasti.20
VII Pravo na posjed
Pravni subjekt može imati pravo na posjed određene stvari. Pravo na posjed (ius
possidendi, pravo posjedovanja) je ovlast koju svojem nositelju daje neko subjektivno pravo
(redovito zajedno s još nekim drugim ovlastima), ovlašćujući ga da posjeduje određenu stvar.
Pravni poredak doduše nije u stanju da svojim normama neposredno utječe na posjed,
ali on to čini posredstvom svog utjecaja na ljudsko ponašanje. On postavlja norme ljudskog
ponašanja, čime određuje kome, uz koje pretpostavke, pripada pravo da posjeduje neku stvar,
19 Burza, 2006, Šta je to posjed u odnosu na vlasništvo, dostupno na http://burza.com.hr/zivot/nekretnine/2006/10/061019-sto-je-to-posjed-u-odnosu-na-vlasnistvo/. Pristupljeno 13.septembar 2013.
20 Nikola Gavella, 1998, Stvarno pravo, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d.Zagreb.str.56
16
dakle – onaj ko ima ovlast da tu stvar posjeduje. Bez realizacije te ovlasti često bi bila
neostvariva i realizacija nekih drugih ovlasti koje svoje nositelju daje njegovo subjektivno
pravo u pogledu stvari – na primjer, vlasniku stvari treba posjed da bi mogao realizirati svoju
ovlast da iskorištava svoju stvar, isti je slučaj i sa plodouživateljem, zakupnikom,
najmoprimcem, posudovnikom i dr.
Pravni poredak ne samo da daje pravo na posjed, nego i uspostavlja socijalne
mehanizme koji služe ostvarenju tog prava. Pravni poredak nastoji da se faktična vlasti u
pogledu stvari (posjed) podudara sa pravom na tu vlast, teži usklađenosti posjeda s pravom,
pa omogućava uspostavu tog sklada.
Osoba koja prema normama pravnog poretka ima pravo na posjed (na primjer zato što
je zaključila ugovor o kupnji neke stvari) moći će to pravo ostvariti putem odgovarajućeg
socijalno – pravnog mehanizma koji joj za to stoji na raspolaganju (putem suda će
prodavatelja prisiliti da joj preda stvar što ju je kupila, ako prodavatelj ne bi dobrovoljno
postupio u skladu sa njenim pravom). Možemo konstatovati da norme pravnog poretka,
doduše posredno, ali efikasno, utječu na nastanak, promjenu ili prestanak onih faktičnih
socijalnih odnosa u pogledu stvari koje nazivamo posjedom.
Uz postojanje posjeda pravni poredak veže neke specifične pravne učinke, čime
povjerava posjedu određene funkcije u pravnim odnosima. On, naime, svojim normama
određuje da će, bude li postojao posjed, nastupiti ovaj ili onaj pravni poredak (za nekoga će
nastati neko subjektivno pravo ili sl). Tako pravnom normom uspostavlja pravni kauzalitet,
koji dovodi do pravnog učinka.21
VII Doktrinarna pitanja
Jedno od spornih pitanja u vezi sa posjedom bilo je pitanje njegove pravne naravi – je
li posjed činjenica ili je subjektivno pravo. Posjed se tradicionalno smatralo činjenicom –
vladala je maksima da possessio non iuris est, sed facti, premda se nije zatvaralo oči niti
pred time da posjed ima i pravne učinke. 22No nakon što je Heinrich Hahm 1639.godine
objavio svoju disertaciju „De jure rerum et juris in re speciebus“, počelo je pod utjecajem
Hahnovog učenja prevladati shvačanje da je posjed ipak subjektivno pravo, a ne činejnica.
21 Nikola Gavella, 1998, Stvarno pravo, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d.Zagreb.str.57
22 Nikola Gavella, 1998, Stvarno pravo, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d.Zagreb.str.58
17
Doduše, posjed je smatran nekom slabijom vrstom stvarnih prava od ostalih, ali ipak
vrstom stvarnih prava. To je shvaćanje došlo do izražaja i u OGZ-u, gdje je posjed
sistematiziran i tretiran kao jedna od vrsta stvarnih prava. Odredbe OGZ o posjedu,
razvrastane su u Dio drugi, Razdio prvi: O stvarnim pravima. Posjed je evidentno pravno
relevantan, izaziva pravne učinke, osobito – uživa pravnu zaštitu, što sve govori u prilog
shvaćanja da je posjed pravo. S druge strane, posjed će često imati i neko ko nema pravo
posjedovati, na primjer onaj ko je stvar ukrao, ili ju je oteo drugome, njegov posjed je
očigledno suprotan pravu, on nije pravo nego nepravo. Može li se nepravo, samo zato što
uživa pravnu zaštitu smatrati pravom? Mišljenja najvećih autoriteta su se razilazila. Savignv
se usprotivio shvaćanju da bi posjed bio smatran vrstom subjektivnog prava, a podržao ga je
veliki dio pravne doktrine. No , potom je Ihering ustvrdio da je posjed ipak pravo, a mnogi su
ga podržali, premda s razlikama u nekim pojedinostima. Ipak, postupno je sve više
prevladalo shvaćanje da posjed nije pravo, nego činjenica koja je pravno relevantna. Istina je
da pravni poreak daje zaštitu posjedu, pa i posjedu kradljivca, ali to čini iz nekih drugih
razloga, a ne zato što bi kradljivčev posjed smatralo kradljivčevim pravom. Može se kazati da
savremena pravna doktrina općenito smatra posjed činjenicom, ali socijalnom činjenicom,
koja je pravno relevantna – izaziva određene pravne učinke. Tu doktrinu slijedi i naše
savremeno stvarnopravno uređenje 23
IX Zaključak
Pitanje što je posjed po svojoj pravnoj naravni, nije neko novo pitanje u građanskom
pravu. To su pitanje već postavljali stari rimski pravnici, a na njega pokušavaju da odgovore i
savremeni civilisti. Taj se problem vuče već stoljećima. Pravni poredak nikome ne dopušta da
samovlasno mijenja tuđe faktično posjedovno stanje. Međutim, karakteristično je za posjed da
se usprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak, ipak samim tim ne pretvara u pravo. Baš
zbog toga što posjed nije pravo, u posjedovnoj se parnici ne raspravlja o pravu na posjed. U
njoj se raspravlja o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i o činu smetanja. Posjedovnom
tužbom može se postići najviše samo to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je
postojalo prije smetanja. Budući da posjed nije pravo, posjedovnom se parnicom nastali spor
23 Ivo Malin, 1997, Zaštita posjeda, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d.str.102
18
ne rješava apsolutno i definitivno. To znači da se pitanje prava na posjed može nakon parnice
smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici, gdje se ispituje koja je od
stranaka u sporu ovlaštena posjedovati stvar, odnosno pita se – ko ima pravo na posjed. Iz
svega što smo rekli mogli bismo, za naše pravo, na pitanje što je posjed odgovoriti ovako:
Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom.
Najvažniji pravni učinak posjeda jeste njegova zaštita u slučaju samovlasnog i
protupravnog smetanja.U hrvatskom se stvarnopravnom sistemu, kako onom dosadašnjem
prema ZOVO, tako i onom koji je uspostavljen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima, štiti svaki posjed. Svaki posjednik stvari i prava, neovisno o tome radi li se o
neposrednom ili posrednom posjedniku, ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja
posjeda. Samovlast je zabranjeno, pa suglasno tome nitko nema pravo samovlasno smetati
posjed makar smatrao da ima jače pravo na posjed. I posjednik koji je posjed stekao silom,
potajno ili zloupotrebom povjerenja odnosno viciozni posjednik ima pravo na zaštitu, osim
prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda. Ali i ta je uskrata posjedovne zaštite
ograničena na rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinitelja odnosno na rok od
godinu dana od učinjenog smetanja. Drugim riječima, imat će pravo štititi posjed i protiv
osobe nakon što mu posjed postane miran, a to će se dogoditi protekom navedenih rokova.
Prema tome, osoba od koje je posjed pribavljen silom, potajno odnosno prijevarom ili
zloupotrebom povjerenja, ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj, istekom gore
navedenih rokova, prestane pravo na zaštitu posjeda. Samovlasno smetanje posjeda je
uznemiravanje posjednika u posjedovanju ili oduzimanje posjeda mimo njegove volje.
Oduzimanje posjeda podrazumijeva potpuni prestanak faktične vlasti dosadašnjeg
posjednika i uspostavu faktične vlasti od strane oduzimatelja. Čin oduzimanja posjeda
ujedno je, s gledišta oduzimatelja, čin izvornog stjecanja posjed. Uznemiravanje posjednika
u posjedovanju obuhvaća radnje i ponašanja kojima se faktična vlast posjednika ograničava,
ometa i osporava. Čin smetanja posjeda može se izvršiti činjenjem, nečinjenjem, fizički i
verbalno. Nečinjenjem na primjer, ako posudovnik kojemu je prepuštena stvar na upotrebu
do opoziva (prekarista), ovu po opozivu ne vrati. Oba oblika smetanja posjeda,
uznemiravanje i oduzimanje moraju biti izvršena neovlašteno, što znači da su izvršena bez
pristanka posjednika odnosno bez ovlaštenja koje bi se temeljilo na zakonu, odluci suda ili
kojeg drugog nadležnog tijela donesenoj na temelju zakona koji to dopušta.Smetanjem
posjeda možemo kvalificirati samo onaj čin koji je učinjen samovlasno. Smetanje posjeda nije
ništa drugo do samovlasno mijenjanje posjedovnog stanja.Mijenjanje posjedovnog stanja do
kojega je došlo s pristankom posjednika nije smetanje posjeda, pod uvjetom da je posjednik
19
svoju volju izjavio slobodno. U obzir dolaze svi oblici očitovanja volje, uključivo
konkludentnim radnjama. Neće imati karakter samovlasnog smetanja posjeda oduzimanje
stvari posjedniku ili uznemiravanje njegovog posjeda, ako su izvršeni na primjer u postupku
pljenidbe ili deložacije na osnovi pravomoćne sudske odluke. Jednako tako nisu smetanje
posjeda zahvati u nečiji posjed dopušteni zakonom, kao na primjer u krajnjoj nuždi, nužnoj
odbrani, na osnovi prava retencije i dr.
Literatura
- Burza, 2006, Šta je to posjed u odnosu na vlasništvo,
dostupno na http://burza.com.hr/zivot/nekretnine/2006/10/061019-sto-je-to-posjed-u-
odnosu-na-vlasnistvo/. Pristupljeno 13.septembar 2013.
-Đorđević., A, 2012, Nekretnine-Rijeka, dostupno na
http://www.nekretnine-rijeka.com/savjeti-pravnika/posjed-ne-znaci-i-vlasnistvo-nad-
nekretninom.php. Pristupljeno 19.septembar 2013.
20
-Gavella, N., 1990, Posjed stvari i prava, VI izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne
novine d.d., Zagreb
- Grbin I., 1997, Sudska zaštita stvarnih prava, Narodne novine d.d., Zagreb
-Klarić, P./Vedriš, M., 2008, Građansko pravo, XI izmijenjeno i dopunjeno izdanje,
Narodne novine d.d., Zagreb
- Ivo Malin, 1997, Zaštita posjeda, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d
-Limun.hr, 2009, Posjed, dostupno na http://limun.hr/main.aspx?id=22630&Page=2.
Pristupljeno 19.septembar 2013.godine.
-Medić Duško, 2009, Posjed, doktorska disertacija, Pravni fakultet, Univerzitet u Sarajevu,
Sarajevo
- Nikola Gavella, 1998, Stvarno pravo, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine
d.d.Zagreb
- Okić Mihnet, 2008, Sudska zaštita posjeda, magistarski rad, Pravni fakultet, Univerzitet u
Sarajevu
21