Mi najmlađi Uzdasi neba
Dok su se boje neba
prelijevale i oblaci se
miješali sa zrakama
umirućeg sunca, moj
pogled je bježao kroz
prozor pomno prate-
ći kora-
ke misli.
Prolio se
po kroš-
n j a m a
p u n i m
šarenoga
lišća ko-
je se kiti
s v o j i m
nijansama
prije no
što padne i postane
dio pokrivača promr-
zlog tla, usamljenih
poljskih puteva želj-
nih koraka novih po-
sjetitelja. Mirna večer
vlada oko mene. A
onda, usplahire se
jata ptica. Znaju što
slijedi. Kiša će pasti iz
teških oblaka i oprati
stare zgrade i kućice,
hladne ulice, obrasle
livade, tamne šume.
Ja za pticama ne mo-
gu ići. Ostajem u to-
plini svoje sobe, pred
zamagljenim prozo-
rom. Sad je već oba-
sut krupnim nebe-
skim suzama. Slušam
sjetne zvukove kiše.
Poput najdraže su
pjesme koju puštam
iznova i iznova.
I zadnji tračci sunca
ostaviše nebo, a mje-
sec se pojavi u svoj
svojoj svjetlucavoj
slavi i obgrli njome
zatamnjele ceste.
Baš poput sunca, na
počinak idem i ja
znajući da ću sutra
ujutro opet ustati i
promatrati prirodu
koja diše sa mnom.
J. J., 7. c
Pahulje na prozoru.
U daljini svjetluca brijeg.
Pod nogama djece škripi snijeg
pa se odlučim za noćni bijeg.
Posvuda bjelina.
U meni svježina.
Čudesna slika,
divna prilika.
Škripi, škripi, škripi;
Zvona glasno zvone.
Nemamo bombone,
no snijeg je sladak,
blistav i gladak.
Djeca stanu
i evo tišine.
Pahulje lete u noćnim
satima.
Evo i mene
pred kućnim vratima.
T. B. i
E. H., 5. c ;
M. M. P., 5. a
S. S., 8. b
U ovom broju:
Moj savršeni
svijet
3
5
6
Tješi kiša 5
Klarisa u
zemlji
čudesa
9
Moj tata 10
11
Haiku
poezija
17
The story of
a banknote
22
Moja razmiš-
ljanja o
opraštanju
24
Pahulja zov
Dan škole
31. svibnja 2019.
E. M. i
L. A., 7. b
Bio jednom jedan dječak Božo.
On nije bio kao ostali dječaci.
Božo se drugačije oblačio, slu-
šao drugu vrstu muzike. Nije se
volio družiti sa drugom djecom.
Stalno je imao tužno i tmurno
lice. Njegova obitelj se stalno selila. Doselili su se u Zagreb u
mjesto Kustošija. Prvi dan u no-
voj školi nije baš dobro prošao.
Bilo mu je teško i sve mu je išlo
na živce. Četvrti dan mu se neš-
to dogodilo što mu je promije-
nilo život. U razred je došla no-
va učenica Marie. Kada ju je vi-
dio srce mu je počelo kucati sto
na sat. Ma-
rie se dose-
lila iz Fran-
cuske. Imala
je crnu ko-su, crne oči,
usne prek-
rasnog sjaja
i mirisala je
na jagode.
Božo se ja-
ko zaljubio.
Božo je Ma-
rie poslao
pismo. U pismu je napisao MA-
RIE VOLIM TE! To je bilo prvi
puta da Božo nekome iskazuje
svoje osjećaje. Marie je dru-
gog dana došla do Bože I po-
ljubila ga. Nakon toga se više
nikad nisu razdvojili. Božo taj trenutak zove TRENUTAK
ISTINE. Božo danas ima se-
damdeset dvije godine i još se
sjeća toga trenutka. Svaki dan
misli na Marie koja je nažalost
prošle godine umrla.
D. Đ., 5. a E. M., 7. b
Jedna kišna epizoda
Jednog mi je dana pokucala kiša.
Bila je sve tiša i tiša.
Mojemu je uhu to bilo milo,
kao kad sjednem u majčino krilo.
Kuca ona, kuca, nikako da stane,
samo se bojim da ne nestane.
Uz topli kakao i zvuk kiše
ne trebam ja ništa više.
Samo možda da zatvorim oči
i maštam cijele noći
o toj divnoj kiši
što kiši i kiši.
L. I., 7. a S. P., 8.c
Moj jedinstveni život. Nitko nje-
gov tijek ne može predvidjeti,
potpuno objasniti. Nitko ne
zna, niti će itko znati što će se
sve izdogađati. Nitko nije i ne-
će biti poput mene.
Radim, volim, stvaram i živim svakojake stvari. Ne vjerujem
da itko ima isti ukus i na kraju
krajeva, identičan karakter. Bog
je samo meni podario ove dob-
re i one malo lošije osobine.
Imam lijepu obitelj, prijatelje,
dom, školovanje… Zahvalna
sam na svemu tome jer mislim
da me upravo drugi ljudi čine
ovakvom osobom. Da nema
roditelja, ne bih imala prebivališ-
te. Da nema prijatelja, bila bih
usamljena. Da nema učitelja, ne
bih učila o novim stvarima. Čo-
vjek je na ovom dragocjenom
planetu kao jedna krijesnica.
Nijedna od tih malih životinjica
nema isti raspon krila, jednako
izražena osjetila ili istu jačinu
sjaja. Svaka od njih će jednoga
dana pokazati pravi put. Tako je
i s nama ljudima. Barem jedan
put u životu ćemo pomoći, uni-
jeti tračak dobra u svijet. Sve
se to događa zbog nas samih.
Mi jesmo ljudi koji možemo i
trebamo naći smisao života i
promijeniti ovaj svijet na bolje.
Što ćete, takvi smo, kakvi smo.
M. Ž., 7. a
Ja jesam
Trenutak istine
„Čovjek je na ovom dragocjenom planetu kao jedna
krijesnica.“
U jutro gledam laste, izlazak
sunca iznad njih i ljepotu krajoli-
ka.
Budim se uz cvrkut ptica, zuja-
nje pčela i kukurika-
nje pijetla. U moju
sobu svjetlost prodi-re kroz prozor i ju-
tarnje sunce mi se
smiješi. Gledam kroz
prozor, vidim svoju
baku. Od ranog jutra
radi. Brine o životi-
njama u staji. Kokoši-
njac krase kokoši, svinja rokta-
njem plaši konja, a patka radi
strku.
Ovdje je uvijek zabavno. Mačka
lovi miša, a pas mačku. To je
ovdje kao gladijatorska borba.
Kućice od drva sagrađene su u
doba naših predaka. Bili su
jako marljivi, a kuće čak
dosad sačuvane. Svaku kuću
krasi bukvin stol. Može se reći
da su dugotrajniji od kamena jer
su motive na njima klesali naši
djedovi. Parket od hrasta pos-tavljen je u sva-
koj kućici. Krov
je najčešće od
slame i drvene
konstrukcije što
se spaja blatom.
U svakom nase-
lju je jedan tka-
lački stan. Nitko
ne odbacuje tradi-
cije i svi se trude prenijeti ih na
potomke. Za blagdane se peku
kolači od domaćih proizvoda.
Brašno meljemo u obližnjem
mlinu. Zdravo je, a domaće
kravlje ili kozje mlijeko također
pridonose zdravlju. Ljudi se gri-
ju na peći koristeći drvo. Obve-
za im je za svako posječeno dr-
vo zasaditi desetak jednakih.
Djeca idu u školu. Uče o doma-
ćinstvu, kuharstvu i pomalo o
svom jeziku. Podučavaju se o
tome kako se ponašati i postu-pati u životu, kako razgovarati
sa stranom osobom i slično. Svi
se raduju poštaru koji naporno
radi za sve nas. Jednako se poš-
tuje i pekar koji svako jutro ima
tople kruhove i peciva na pro-
daji.
Volim svoj krajolik, prijatelje i
obitelj. Drago mi je što postoje
ljudi poput pekara i poštara koji
se trude za ostale kao i za sebe.
Ovo je moj savršeni svijet.
Stvaran je, živim ga kod bake i
djeda. U jednom predivnom
kutu velikog hrvatskog Zagorja.
D. N., 6. b
L. L., 8. c
N. K., 5. a
Moj savršeni svijet
Ono što jako volim je čarobno.
Ono je predivno i čisto.
Volim izlete u prirodu, taj svjež
zrak, tu zelenu boju krošanja i
trave. U srcu mi je drvena kući-
ca na selu gdje boravimo viken-
dom. Volim školu. I miris novih
knjiga. Zanimljivost svih pred-
meta. Pod odmorom se oboža-
vam družiti s prijateljima.
Volim obiteljska putovanja. Ne-
kad zna biti naporno voziti se
autom po pet ili šest sati, ali uz
humor moje braće ništa nije
dosadno...
Volim sport. To je aktivnost
kojom se stalno bavim. Na tre-
ningu s prijateljima, na igralištu s
roditeljima. Sportom se neću
prestati baviti jer me ispunjava
iznutra.
Volim puno aktivnosti, ali mi je
najtoplije u srcu kada te čarob-
ne trenutke podijelim s čarob-
nim bićima, mojom obitelji i pri-
jateljima.
Jako ih volim.
A. G., 5. c
Ja volim „Volim svoj
krajolik,
prijatelje i
obitelj.“
A. G., 5. c
Naizgled, vrlo neobična i teško
protumačiva misao. Da ovu mi-
sao vidimo prvi puta u životu,
mislili bismo da je
njezin tvorac neki
svjetski poznati
nagrađivani pjes-nik. No, istina je
puno drugačija.
Ovo je misao tri-
naestogodišnje
Anne Frank za
vrijeme holokaus-
ta i nesreća koje
je donio 2. svjet-
ski rat. Iz prilože-
nog možemo za-
ključiti da je Anna tada razmiš-
ljala puno zrelije i odraslije za
svoje godine. Glavni razlog toga
je bio rat. Njezino djetinjstvo je
brzo bilo prekinuto zbog tadaš-
nje situacije te je bila primorana
brzo sazrjeti i odrasti.
Zbog toga je i ova sama
misao vrlo dubokoumna
te nas navodi na razmiš-ljanje. No, kako protu-
mačiti ovu misao? Naše
je pravo shvatiti ovu mi-
sao kako god želimo no
ja ju tumačim ovako da
dokle god postoje nada,
ljubav i blaženstvo, mo-
guće je ostati sretan i
pozitivan. U Anninoj si-
tuaciji joj je ova misao
predstavlja glavni uzor i oslonac
u njezinom život. Misao joj je u
tome i pomogla jer je Anna u-
natoč svim nedaćama i zlima
koje rat donosi, uspjela ostati
vjerna sebi, vedra, puna nade i
vjerovanja u bolje sutra.
"Dokle god postoji ta unutarnja
sreća, radovanje prirodi i zdrav-lju, i još puno više, dokle god
čovjek to ima, postaje sve sret-
niji.
Bogatstvo, ugled, sve se može
izgubiti, no sreća u tvom srcu
može biti pokrivena samo ve-
lom, a ipak će ti donositi radost
dokle god živiš.
Kad si sam i nesretan, pokušaj
po lijepom vremenu gledati ne-
bo."
L. L., 8. c
S. S., 8. b
O meni
Ja sam običan čovjek, koji ima 12
godina, koji voli igrati igrice, kao
svaki običan čovjek. Idem u školu,
rekao bih da su mi ocjene između
3.50 i 4.50. Nisam štreber. Ne vo-
lim ići u školu.
Imam puno prijatelja koji su dobri. Nisam volio školu, nisam, a ni
neću, osim ako promjene da je
škola subotom i nedjeljom, a vi-
kend ponedjeljak, utorak, srijeda,
četvrtak i petak. A zapravo, ja sam
dobar dečec. Pomažem mami, tati,
sestri, perem posuđe, nekad čak i
kuham, idem kupovati kruh i radim
druge stvari. A kada je riječ o raz-
govaranju s nepoznatima, ja sam
najsramežljiviji čovjek na svijetu. A
kada razgovaram s prijateljima,
ja sam najnesramežljiviji na svi-
jetu. Jako dobro igram igrice, ali
ne igram igrice koje se igraju po
nekoliko sati. A evo i moje oso-
bine: sramežljiv, lijep, pametan,
hrabar, nespretan. Imam dobru obitelj, volim svoju obitelj. Tre-
niram nogomet, uspješan sam,
čak sam bio sa svojom grupom
na natjecanju, na turniru, u Bre-
zovici i osvojili smo drugo mjes-
to! Moja sestra je pametna. Tu
sam u Hrvatskoj 8 godina. Su-
per je ovdje, ali se moram vrati-
ti u Rusiju za 2 ili 3 godine.
I to je sve, to je sve što mogu
reći o sebi, najdraži predmet mi
N. B., 7. c
Dokle god bez straha možeš gledati u nebo, znaš da si
iznutra čist i da ćeš opet biti sretan
„Dokle god postoji ta unutarnja sreća, radovanje prirodi i
zdravlju, i još puno više, dokle god čovjek to ima, postaje sve
sretniji.“
je hrvatski, jer je profesori-
ca super, volim se igrati, i to
je to.
K. K., 6. b
Život je težak ... A to znači, teš-
ko je disati, teško je hodati, pa
teško je i srcu
provoditi krv
kroz naše tanke
žile. No uvijek je
tu taj jedan mali, sitni, sićušni tra-
čak sreće, koliko
god sve crno bilo.
Nakon svakog
napornog dana
ispunjenog stre-
som vrijedi se malo o-
pustiti. Evo me, tu
sam ... Ali jesam li zato tu? Tije-
lom jesam, a duhom? U oblaci-
ma bijelim poput golubice i me-
kim poput pjene. Bijela golubica
znači mir, a mir je točno to što
osjećam kada sam tamo. Tako
čisto i laga-
no, nalik
na pero,
no nešto puno više.
- V r i j e m e
za večeru!
I samo ta-
ko, evo me
n a t r a g .
-Dolazim! -
povikah, ali zapra-
vo samo čekam, i
čekam, i čekam... Dok ne doče-
kam. Kiša lupa o prozor, kao da
želi ući. Snažno se bori protiv
vjetra kao pravi borac. Gledam
tu borbu, pa samo jednim ma-
hom zgrabih jaknu i potrčah
van. Brzo siđem s kućnog praga
niz stube i pogledam gore. To
su oni... moji bijeli oblaci. Šalju
mi pozdrave i ovu kišu. - Brzo unutra! Prehladit ćeš se!
No moje tijelo kao da se opira-
lo umu, nije htjelo otići od te
ljepote. Tako smirujuće, spokoj-
no ... Čuje se samo lagano tap-
kanje, šuštanje drveća, cvrkut
ptica skrivenih u gustim krošnja-
ma. I tako sve brige se polako
ispiru, a kiša me tješi, i tješi, i
tješi …
M. A., 7. a
A. B., 8. c
M. B., 5. b
Tješi kiša
Svaki dan ja se pitam kako bi
bilo kad bi svijet bio kako si za-
želiš. Hm ... Možda bih mogao
zamisliti svoj savršeni svijet.
Pa ... pokušat ću.
Moj svijet izgleda baš ovako...
Kao prvo, svi znaju da sva djeca žele da ne idu u školu, pa, eto,
ja nisam iznimka. Moj svijet je
bez škole i bez obveza. Svi su
bogati i imaju sve što žele, ali
naravno, u mom svijetu nema
ubijanja, smrti i bolesti. U savr-
šenom svijetu ja imam sve za
igrice i za zabavu. Imam puno
slatkiša koji u ovom mom svije-
tu ne kvare zubiće. Ne obazi-
rem se na nikoga i ništa. Imam
vremena za sve i svakoga. Idem
na trening, ali samo kad je pot-
rebno. Ima dobrih zakona, a ne
loših kao u lošem svijetu. Nema
ružnih riječi i vrijeđanja, samo
lijepo i uredno. Nema laži i po-
nekad srama. U mom svijetu svi
su prijatelji i dobri ljudi. Pa to je
pre dobro! Svi se poštuju i slu-
šaju jedni druge. Nema zagađe-
nja ni loših plinova. Svi se smiju
i veseli su, vole se...
Vidite! Moj savršeni svijet bi
sigurno svima bio dobar i prek-
rasan. Takav možda jednom bu-
de ovoj današnji svijet. Volio
bih ... .
M. B., 6. b
Moj savršeni svijet
„U mom
svijetu svi su
prijatelji i
dobri ljudi.“
J. F., 7. c
Moj savršeni svijet nije ovaj. On
je drugačija dimenzija. Ima jed-
nako planeta kao i ovaj svijet, ali
se i slično zovu. Kao na primjer
Mars je Marsus, Zemlja je Zem-
ljak i Saturn je
Sat.
U toj dimenzi-
ji naravno ima
i jednako ljudi
kao i u ovom
svijetu, a ako
se promijeni
broj ljudi na
Zemlji, njegov
blizanac koji je
blizanac od
tog čovjeka će se pretvoriti u
kip od zlata i metala. Pogrebi su
drugačiji, taj blizanac koji će se
pretvoriti u kip to
osjeti 5 sati prije toga.
Tada se svi njegovi bližnji oku-
pe, uživaju i zabavljaju se s njim
4 i pol sata, a onda taj čovjek sa
Zemljaka ode na mjesto gdje
želi biti i zauzme pozu sa nekim predmetom u rukama po kojem
će ga svi pamtiti. Ja
imam svog blizanca
koji se zove (Karlos )
Carlos. Svi su ljudi
tamo dragi. Nitko se
ne svađa niti itko iko-
ga maltretira. Vrijeme
tamo kasni 8 sati i svi
imaju određeno vrije-
me rada, a to je od 8
sati do 10 sati navečer.
To je nama od 1 do 3
sata ujutro. Na planetu Marsusu
se gradi veliki teleporter koji
ima snagu da prenese 20 ljudi. Ja
putujem malim ručnim koji ima
snagu da prenese 5 ljudi. Tele-
porteri su napravljeni od dija-
manata zlatne i plave boje. Ti su
dijamanti posebni jer upijaju ot-
rovnu tvar i pretvaraju je u e-lektričnu energiju za teleporta-
ciju. O izgledu planeta ne mogu
puno reći jer izgledaju slično
kao i naši, ali imaju više drveća i
biljaka.
Naravno tamo ne mogu ostati
dugo jer nemam vremena, a i
velika je opasnost da ja i moj
blizanac ne nestanemo sa oba
dvije dimenzije. No provoditi
vrijeme tamo je odlično i jedva
čekam da opet posjetim tu di-
menziju.
K.F., 6. b
L. P., 8. b
Došla sam u svoj savršeni svi-
jet. Tamo je puno ljepše nego u
sadašnjem svijetu. U mom savr-
šenom svijetu ljudi žive dan po
dan kao da im je posljednji te
znaju cijeniti životnu vrijednost.
U mom savršenom svijetu rastu lizalice i sladoledi na ruži-
častim livadama. Tamo se svi
zajedno druže. Nema mobitela
ni televizora. Djeca se igraju s
čokoladnim loptama na svje-
žem zraku. U mom savršenom
svijetu postoji jedan zid koji ne
dopušta prolaz ni jednoj ružnoj
riječi ili stvari. Na ljubičastoj
livadi postoji škola radosti. Ta-
mo djeca uče kroz igru te ne-
ma testova ni domaćih zadaća.
Kada je dan, djeca idu u školu
radosti, a odrasli lete na oblaci-
ma do najbližeg kafića. Kada pa-
dne noć svi se veselo kližu lede-
nim putem punim drveća od
vanilije.
Moj savršeni svijet vrlo je
neobičan. Tamo nema mržnje. Ljudi se bude sretni i zadovoljni
s osmijehom na licu. Misli su im
obojane drugim bojama.
L. Ž., 6. b
E. R., 5. a
Moj savršeni svijet
„U mom savršenom svijetu ljudi žive dan po dan kao da im je posljednji te
znaju cijeniti životnu vrijednost.“
I. Č., 1. a
Ovih dana svi negdje žure čak i
susjed sa štapom na autobus.
Promatrao sam
malo ljude u gra-
du. Jedan ima slu-
šalicu u ušima pa
ni ne čuje svijet oko sebe, drugi
tipka na mobitelu
pa niti vidi niti
čuje što se do-
gađa u svijetu.
Ljudi prolaze jed-
ni pokraj drugih
kao da su sami na svijetu. Susje-
di se više ne pozdravljaju u žur-
bi ni ne vide jedni druge. Kaže
mama dok nije bilo mobitela,
susjedi su
razgovarali
na putu do
autobusne
s t a n i c e .
Stajali bi uz ogradu od
dvorišta i
razmijenili
koju riječ i
išli bi na
kavu jedni
kod drugih,
a danas mogu to i preko Face-
booka. Sada se svi nekamo žu-
re. Mi žurimo u školu. Roditelji
na posao, a bake i djedovi kod
doktora. Kao da nitko ne kreće
na vrijeme pa se svi moraju žu-
riti. Kada se nađem sa prijatelji-
ma ubrzo netko kaže da mora
kući jer se žuri, pospremiti so-
bu, učiti i skuhati ručak, na tre-
ning …
Tako stalno postoji razlog za
žurbu koja razara vrijeme.
Žurba je postala i izgovor za
sve. Sorry. Žurim se!
J. Č., 6. a
T. B., 7. b
M. M. P., 5. a
Žurba i neki kradljivci vremena
Pričat ću vam o svojoj maci.
Ako vas zanima nešto više o
mojoj maci, poslušajte, nadam
se da će vam se svidjeti.
Prvo ću vam reći kako sam ga
dobila. Imala sam macu Šapicu prije Mede. Ona je pobjegla. Pa
mi je prijateljica Nina rekla da
joj se mačka okotila i da daje
mačiće. Pa sam ja dobila jednog,
bila sam jako sretna jer jako
volim životinje. Nazvala sam ga
Medo. Medo je jako umiljata
mačka, pametna. Jako se voli
maziti i jako je sladak i smiješan.
Smeđo-crne je boje, ima mali
rozi nosić. Star je 6 mjeseci.
Dobili smo ga na ljeto. Tad je
bio mali pa je spavao unutra s
nama, pa malo izlazio vani na
balkon. Sada je veliki mačak i
jako je debeo. Najviše voli moju
mamu, zato što mu ona kupuje
hranu i najčešće daje. Naravno
da se i ja brinem za njega. Zato
je sad tako bucmast. Jednom se
dogodilo nešto smiješno. Pro-
mijenili smo mu vodu i on to
nije vidio pa je tražio vodu i na-
šao ju je u toaletnoj školjki. I
sada to stalno radi. Naravno da
ima čistu vodu uvijek, ali opet pije iz toaletne školjke. Mi mu
ne damo a on opet. Jako se voli
igrati s pticama kad je na balko-
nu, a ptice lete okolo. On ih
hvata ali ih nikada nije ulovio.
Jako ga volim i nadam se da ću
ga imati jako dugo, jer me jako
usrećuje i nikada me nije izne-
vjerio.
Nadam se da vam se svidjelo
sve ovo gore i da ste ga zavoljeli
kao što ga ja volim.
L.B., 6. a
Moj ljubimac
„Ljudi prolaze
jedni pokraj
drugih kao da
su sami na
svijetu.“
R. V., 1. b
Jednog lijepog dana sam se pro-
budio, oprao zube, umio se i
krenuo. Kada sam došao na Trg
Ljepote zadivilo me to što je
tamo bilo sve toliko lijepo da
nisam mogao vjerovati.
Malo sam odhodao da-
lje i vidio bilj-
ku mesož-
derku. Došao
sam do nje i
malo je pog-
ledao. Ona
kao da mi je
nešto govorila.
Nisam mogao razumjeti pa sam
krenuo dalje. Vidio sam neku
grupu ljudi i vidio kako se neče-
mu dive. Krenuo sam
brzim korakom i kada
sam došao do njih i pogledao
čemu se dive, bilo mi je sve jas-
no. Bila je to zgrada ljubavi i
dobrote. Malo kasnije sam saz-
nao što se tamo dešava. Ta zgrada je zapravo
udruga koja pomaže
cijelom svijetu da
bude bolji. Otišao
sam unutra i pitao
mogu li pomoći.
Oni su rekli da mo-
gu. I tako sam se
uputio po cijelom
svijetu. Kad sam se
vratio , zapravo sam
vidio kako sam popra-
vio ljude koji žive na svijetu. Ta-
da je cijeli svijet komunicirao,
svi su se voljeli. Kada posjetim
neku državu, svi me znaju, nema
čovjeka koji me ne zna. Sada
sam u Tiki zemlji, ovdje sam da
pomognem nekim ljudima. Na-
kon što sam im pomogao ostao sam još malo ovdje jer ovdje
predivno.
Prošlo je par dana, sve me boli.
Izgleda da ću morati ostati ov-
dje do kraja života. Danas sam
1. put u tjedan dana izašao iz
kuće. Kada su me ljudi vidjeli
počeli su me ispitivati što mi je.
Ja sam samo rekao: „Stigla me
starost.“ Krenuo sam kući, ka-
da sam došao zavalio sam se u
fotelju i uronio u san.
L. T., 6. b
L. H., 7. a
U žurbi ne mogu izraziti i ispuni
ti svoje želje. Zamjerim se pri-
jateljima i obitelji.
Tijekom praznika 2018. godine,
htjela sam se podružiti i vidje-
ti svoje prijateljice nakon du-
gog vremena. Dogovorile smo se da se nađemo kod Lane, ali
nešto mi je iskrsnulo pa sam
trebala odgoditi . To je bilo pri-
je Božića. Tada sam trebala do-
ći k baki u Zagorje. Mislila sam
da ću moći drugi tjedan ili prije.
U međuvremenu trebala sam
otići u goste čitavoj rodbini i
napokon otići pogledati malog
Stjepana koji je novorođena
beba. Čudno je ali još ga nisam
vidjela uživo, nego samo na sli-
kama. Živim u doista užurbanoj
obitelji, što mogu
potvrditi naši dragi
kumovi kod kojih nismo bili ove
godine nakon svih najavljivanja i
otkazivanja dolazaka. Baku i djeda
u Zagrebu vidim svaki dan, dok
oni u Zagorju moraju čekati čak do dva tjedna. Mislim da to nije
pošteno prema njima, ali ne znam
kako da to popravim. Često ne
dolazim na rođendane zbog toga
što nisam u Zagrebu. S druge
strane u Zagorju me čekaju baka i
djed koje ne mogu ostaviti same.
Zaključujem da se svi moramo
potruditi i izražavati svoje želje
kako bismo dulje ostali zajedno.
D. N., 6. b
M. Š., 1. c
Moj savršeni svijet
„Zaključujem da se svi moramo potruditi i izražavati svoje želje kako bismo
dulje ostali zajedno.“
Žurba razara druženje
H. O. R., 1. a
Bip, bip, bip, bip. Probudila sam
se odjednom u bolničkom kre-
vetu s maskom
za disanje nad
nosom.
Doktor ulazi:
„Brzo, dajte joj antibiotik!“ Ni-
sam shvaćala o
čemu se radi.
„Tko sam ja, gdje
sam?!“ uzviknula
sam ležeći u kre-
vetu. Pored mene
je sjedila nepoz-
nata žena u suzama. „Klarisa,
sve će biti u redu“, šapnula mi
je. Jedino čega se sjećam je ho-
danje po hodnicima moga doma
i iznenadan osjećaj velike boli u
leđima. „Ne, nismo još našli kri-
minalca“, rekao je policajac do-
ktoru koji je upravo izašao iz
moje sobe. Policajac uđe i upita
me kako sam, a zatim mi ispri-
ča da se u Dječjem domu, gdje
ja živim,
d o g o d i l a
provala i u
mom po-
kušaju bije-ga ostala
sam ranje-
na. Proval-
nik me u-
pucao u
leđa. Na-
kon tjedan
dana sam
se oporavila i pustili su me iz
bolnice. Žena koja je sjedila po-
red mene mi je rekla da ću ži-
vjeti kod gospođe Pufnić na ad-
resi: Dubrovačka avenija 13.
Čim sam kročila izvan bolnice,
sve je bilo drugačije, nebo je
bilo tmurno, ljudi su bili tužni.
Tražeći Dubrovačku aveniju, na
uglu ulice sam vidjela jednu ku-
ću koja se isticala među svim
sivim zgradama. Upravo je to
bila adresa starice kod koje
sam trebala živjeti dok policija
ne nađe provalnika. Stala sam na
kućni prag te ružičaste kućice i pokucala, no onda ispod vrata
dokliže poruka na kojoj piše:
“Pokucaj 3 puta.“ Napravim što
mi je rečeno pa se vrata otvore.
Zrake jakog svjetla zaslijepe
moje oči i netko me gurne. Ne-
očekivano, ta kuća nije imala
podove, pa padnem u rupu bez
dna. Od sve te sile se onesvijes-
tim i ponovno probudim u bol-
ničkom krevetu. Ničega se ne
sjećam, od šoka jedva pričam. U
autu, dok me moji novi roditelji
vode doma, kažu mi da živim na
Dubrovačkoj aveniji 13. Zanim-
ljivo, to mi zvuči poznato.
I. K., 7. a
L. H., 8. a
S. Š., 8. b
Klarisa u zemlji čudesa
Vrlo često sam od odraslih čula
da je odgoj najteži posao na svi-
jetu. No ja ne razumijem zašto.
Pa mi je mama pojasnila.
Ja sam mislila da imaš dijete i
voliš ga, ali dijete je velika briga.
Stalno se pitaš je li je gladno, je li mu hladno, je li toplo i najvaž-
nije je li zdravo. Pa prvi dan kad
je dijete nemoćno, pa onda ško-
la. A najteže je kad se samo po-
vuče u sebe. Ako je dobilo lošu
ocjenu hoće li je ispraviti na do-
bru ocjenu. Brineš se je li napi-
salo zadaću i naučilo. Stalno te
strah oko svojega djeteta.
No ja mislim da je to jedno div-
no putovanje. Da je to najljepša
briga. Moja majka je moja zašti-
ta i odgajateljica. Htjela bih kad
odrastem odgajati svoje dijete
kao ona.
L. P., 6. a
Odgoj
„Moja majka je
moja zaštita i
odgajateljica. Htjela
bih kad odrastem
odgajati svoje dijete
kao ona.“
Hercegovina. To je pradjedov-
ska zemlja, ljeti puna sunca, zimi
puna snijega. To je zemlja u ko-
joj se u poljima duhan zeleni,
gdje žito sunce odbija, dok ti
jedan crveni mak privlači oči
među svim tim zlatnim klasovi-ma. Tlo u blizini bisernog Jadra-
na, sivih i visokih planina Ljubu-
še i Matokita, te Blidinjskog je-
zera. Zemlja ponosna na povi-
jest, ljude i građevine, kao što u
Mostaru još čvrsto stoji Stari
most, ponosna na Široki Brijeg
jer fra Didak Buntić biva iz tog
mjesta, Ljubuški jer Herceg
Stjepan, kulu sebi tamo izgradi.
Tu u Zapadnoj Hercegovini mo-
žeš naći svaku vrstu povrća i
voća, od šipka do zelene rašti-ke. Rijeka Neretva, žila nam je
kucavica i izvor života. Ako se
želiš pomoliti Bogu, Međugorje
imaš, gdje se ukazala Gospa. Ah,
ta Hercegovina... Lijepo li je
njen potomak biti...
M. P., 7. a R. P., 3. c
Očevi su važni u djetetovom
životu. Meni moj tata mnogo
znači.
Kada ga pogledaš, misliš da je
ozbiljan i da u njemu nema ni
trunke šale. No zapravo je po-
put mladog i zaigranog momka. Ima crnu gustu kosu koja na
sebi ima prhute gela, smeđe oči
koje opako sjaje kada sam be-
zobrazna. Tijelo mu je jako i
pomalo popunjeno. S njim nema
šale kada je riječ o ponašanju. Vr-
lo je pažljiv, voli kuhati i radi to s
ljubavlju. Opušten je više nego
moja mama. Tata je vrlo pametan
i zato još nemam mobitel, ali mi i
ne treba. Potiče me da stvaram, sviram i učim. Ponekad to ne že-
lim raditi. Vješt je u matematici i
kuglanju, no kako stari, sve teže
mu ide sport. Ima mnogo posla.
M. Š., 1. a
Moj putopis
„Sviđa mi se to što je ustrajan u svemu i dok nešto ne odradi,
ne želi ići dalje. Tata mi puno znači i volim ga. Nitko ga ne
može zamijeniti.“ Moj tata
Pastor je u crkvi, profesor u
srednjoj školi i odličan rodi-
telj. Zna svirati gitaru pa
pjevamo navečer. Sviđa mi
se to što je ustrajan u sve-
mu i dok nešto ne odradi,
ne želi ići dalje.
Tata mi puno znači i volim
ga. Nitko ga ne može zami-
jeniti.
D. M., 5. a
Mog tatu volim jer igra društve-
ne igre sa mnom i uvijek mi
pomaže …K. M., 3. c
Opisujem svog tatu Roberta.
Ima 40 godina.
Živi u Zagrebu s mojom ma-
mom Majom, sestrom i sa
mnom. Moj tata je visokog sta-
sa. Ima smeđe oči, ćelav je, nos
mu je okrugao, usta su mu ma-la, a usne debele. Najčešće se
odijeva u traperice, majicu , te-
nisice i kožnu jaknu. Moj tata je
ozbiljan... Najviše se bavi kućan-
skim poslovima.
Moj tata
E. L., 5. a
Bio sam jedinac u obitelji. Mama
i tata posvećivali su mi svu paž-
nju i ljubav. Iako sam uživao u
tome, imao sam tajnu želju. Že-
lio sam mlađeg brata ili sestru.
Jednog me dana mama odvela u
šetnju kako bi mi rekla jednu
novost. Dobit ću brata!
Vratili smo se kući pjevajući.
Odmah sam potrčao u svoju
sobu i počeo kombinirati gdje
će biti bratov krevetić. Mama
mi je objasnila da mališan mora
biti s njima u sobi. Zbog toga
sam bio malo tužan, ali kad sam
čuo da bi mogao plakati noću,
bio sam zadovoljan. Dani su mi
sporo prolazili. Mamin trbuh
bio je sve veći i veći. Jednog da-
na sam se vratio iz škole, a ma-
me nije bilo kod kuće. Tata mi
je rekao da je mama u bolnici.
Vozeći se prema bolnici, razmi-
šljao sam što ćemo raditi brat i
ja.
Na svijet je došao Luka, moj
mlađi brat. Shvatio sam da ću
morati pričekati igru s njim jer
je bio jako mali. Uživao sam u
njegovom odrastanju. Postao je
moja omiljena igračka i najbolji
rođendanski poklon ikad!
N. K., 3. b
I. T., 3. c
A. G., 5. c
Najbolji rođendanski poklon
Božo je moj očuh, ima 49 godi-
na. Moja mama, sestra, brat i ja
živimo s njim.
Božo je visok 190 cm i mršav.
Ima plave oči, smeđu kratku
kosu, ima šiljasti nos i crvena
usta. Najčešće nosi hlače ili tra-perice i košulje. Božo je: ozbi-
ljan, radišan, dobar, strpljiv…
Božo je stolar i ima svoju radio-
nicu. Kod Bože mi se sviđa što
me vodi na posao, ponekad.
Kod njega igram na kompjuteru
igrice i igram se sa psom.
S. B., 3. c
Moj tata Mario ima 38 godina.
Mario je moj tata i živi s mojom
mamom, bakom, sekom i sa
mnom.
Moj tata je srednjeg stasa. Ima
plave oči, smeđu kratku kosu i
lijepo lice. Najčešće se odijeva u sportsku odjeću. Moj tata je:
dobar, radišan, ozbiljan, veseo,
lijep, strog, najbolji. Moj tata je
profesionalan vozač i jako puno
radi.
Ja ga jako volim jer je moj tata i
zato što pazi na nas te nam po-
maže. Najviše mi se sviđa kod
njega što nam uvijek sva da
i što nas voli. Moj tata je
jednostavno najbolji.
M. S., 3. c
Opis lika
„Iako sam uživao
u tome, imao
sam tajnu želju.
Želio sam mlađeg
brata ili sestru.“
Moj tata
J. Ž., 5. a A. B., 1. b
Kiša kiši i neprestano kiši. Zava-
ljen u naslonjač, uz vrući kakao
ušuškan u toplu dekicu za sre-
ću, promatram kišu.
Koju li ona ima moć! Kod
nekoga možda izaziva tugu. Me-
ni predstavlja mir, spokoj, pri-rodnu glazbu. Kap po kap. Ton
po ton. A onda grom poput naj-
glasnijih orgulja pokazuje moć i
snagu svojih tonova. Opet tap-
kaju kapi, udaraju, škripe, lupaju
po krovovima, prozorima, beto-
nu, po otvorenim kišobranima
bez kojih ljudi ne izlaze po ova-
kvom vremenu. Ugođaj je savr-
šen. Ali nešto gotovo uvijek
mora pokvariti dojam. Dosadni
auti jurcaju, koče, škripe svojim
gumama koje nikako ne pristaju
uz ovaj kišni glazbeni sastav.
Dođe mi da ih ulovim i zausta-vim. No, umiri me kiša. Tješi
kiša moju ljutnju i prima me u
svoj dom šutnje gdje samo pro-
matram i osluškujem prirodu.
I tako zavaljen u naslonjač,
uz vrući kakao ušuškan u toplu
dekicu za sreću, zaspim uz kišu
koja kiši i kiši, neprestano kiši.
I. S., 7. a I. T., 3. c
Kod moje bake i djeda ispred
kuće, rastu trešnje. Velike su,
raskošne, sada u proljeće ima
puno cvjetića u njihovim kroš-
njama.
Trešnjini cvjetići su poput svile.
Nježni su, glatki. Zbog njih tre-šnja izgleda kao da nosi široku
haljinu, ukrašenu sa tisućama
predivnih cvjetića. Trešnjino
deblo se uopće ne vidi, jer je
krošnja velika. Ti cvjetići su tako
lijepi jer trešnju oprašuju: pčele,
bumbari, a ponekad i ose. Stalni
stanovnici su i ptice.
Ja jedva čekam da se trešnjina,
bijela, haljina zamijeni crvenom.
Njeni plodovi su ukusni.
J. J., 3. c
A. L. Lj., 3. c
Tješi kiša
„Tješi kiša moju ljutnju i prima me u svoj dom šutnje
gdje samo promatram i osluškujem prirodu.“
Trešnjina haljina
Opisujem vranu. Ona je malo
veća od goluba, ima crno-sivo
perje, a živi u Hrvatskoj.
Vrana vrlo glasno gače, a hrani
se sjemenkama, sitnim plodovi-
ma, a zna uloviti i manje životi-
njice.
Poznaju je po tomu što je vrlo
inteligentna životinja.
R. P., 3. c
Vrana
J. J., 1. c
J. J., 3. c
Moj vrt ej prekrasan zahvaljujući
mojoj mami jer ga je tako uredi-
la. To je mjesto
gdje ja provo-
dim skoro cijeli
svoj dan.
Moj prekrasni vrt je velik. I
pun cvijeća raz-
nih vrsta. Ima
sjenicu, ako ne
znate što je sjenica,
to je kućica u vrtu u
kojoj je vanjska kuhinja. To mi
se sve jako sviđa. Kada sam žed-
na, ne moram trčati u kuću. U-
vijek sam zamišljala da sam ja
vila u tom vrtu koja istražuje
nepoznati svijet. Moj vrt je pro-
stor u kojem se mogu odmoriti
i razmišljati o svemu. A najviše
volim na tra-
vu staviti
najdražu de-
kicu, leći i gledati plavo
nebo. Zami-
šljati likove
od oblaka.
Kada je zima
i pada snijeg,
u mom dvorištu
uvijek ima najvi-
še snijega. To me jako usrećuje
jer se volim baciti u snijeg i za-
mišljati da plivam u moru. Moj
vrt je meni posebno mjesto na
ovom svijetu, jer se tamo mogu
N. P., 3. b
D. M., 5. a
Moj vrt
Kos je ptica veličine oko 25 cm
i teži oko 100 grama. Mužjak
kosa ima crno perje i žuti kljun,
a ženka je smeđe boje i pjegava
po trbuhu s crnkastim kljunom.
Ptica kos živi uz šumarke, na
livadama, u gradovima itd. Ko-sova pjesma je vrlo zvučna, ugo-
dna, visokih i niskih je tonova.
Kos se uglavnom hrani insekti-
ma, puževima, crvima. Voli isko-
pavati gliste u vrtovima. Zimi
jede bobice koje ostaju po gra-
nama i razne sjemenke koje na-
đe. Pticu kos ljudi prepoznaju
po vrlo lijepom, ugodnom i mu-
zikalnom glasu.
Zanimljivosti o ptici kos:
Kos je vrsta ptice koja original-
no potječe iz Europe, Azije i
Sjeverne Afrike, a dovedena je i
u Australiju i Novi Zeland. Kos
je ptica iz porodice Turdidae, reda vrapčarki i crne je boje.
Kos je svaštojed. Ptica po kojoj
je čak i jedna država (Kosovo)
dobila ime.
M. S., 3. c
Opisujem kosa „To me jako
usrećuje jer se
volim baciti u
snijeg i zamišljati
da sam u plavom
moru.“
L. Ž., 6. b
igrati s prijateljima i uživati s
obitelji. No najviše od svega
volim kada mama u sjenici is-
peče picu. I njoj je vrt isto ku-
tak u kojem može razmišljati o
svemu i svačemu u miru, gdje
se može odmoriti, popiti kavu i
uživati. Moj mali bratić isto voli
naš vrt isto kao mi jer se tu
vozi biciklom i ljeti jede slado-
led sa mnom. Svi u mojoj obi-
telji vole naš vrt, no mislim da
ga ja volim najviše.
Čuli ste sve zanimljivosti o
mom vrtu, nadam se dok sam vam čitala, da ste si vi pred oči-
ma zamislili skicu mog prediv-
nog vrta i da vam se svidio kao
i meni.
L. B., 5. a
M. B., 1. b
Rat je najgora stvar koja se mo-
že dogoditi ljudima, sva ta krv,
ta ubijanja, ta nepravda je užas-
na. Ana je živje-
la u dobu kada
su ljudi, isti kao
mi, morali pati-
ti.
Svi ljudi i-
maju neka pra-
va, ali ovo što
su Židovi imali
to nisu prava,
to je najgori
mogući dan ži-
vota. Moralo se
paziti i poštivati
n a c i s t i č k e
“zakone” za Židove i ako se
prekršili i jedan zakon to je mo-
glo značiti smrt. Ana započinje
svoj dnevnik u nadi da će u nje-
mu naći prijatelja s kojim može
razgovarati i doista uživati. Ana
je otkrila da svaki čovjek može
uživati u životu jednostavno sa-
mo gledajući u nebo i
ni o čemu razmišljati
ili brinuti se. Još je
više uživala jer je uza sebe imala prijatelja s
kojim se može zabav-
ljati i dnevnik s kojim
može razgovarati. A-
nino odrastanje i saz-
rijevanje je išlo bržim
tempom od djece po-
put nas jer svaki pos-
tupak, svaki korak koji
je napravila, o njoj
je ovisilo hoće li taj
dan preživjeti ili ne. Živjela je u
strahu znajući da uvijek postoji
šansa da Nijemci saznaju za nju i
njenu obitelj i da neće dobro
završiti. Ana nam poručuje da
se radujemo i veselimo unutar-
njim stvarima, nema smisla imati
sve na svijetu, ako nemamo tu
unutarnju stvar, osobnu sreću.
Dokle god imamo to imamo
razloga za živjeti. Ljudi su soci-
jalna bića. Moraju komunicirati s drugima, pričati i zabavljati se
jedni s drugima, a za to su pot-
rebni prijatelji. Samo oni uistinu
hrabri će priznati pogrešku i
oprostiti si. Prijatelji donose
ljubavi i sreću, a to dvoje je sve
na svijetu.
Otkrio sam da Ana iznim-
no puno koristi epitete, a epite-
ti imaju moć mijenjanja našeg
gledanja na neki događaj ili
stvar. Riječi, dobro korištene
mogu promijeniti puno stvari na
bilo koji način, bolji ili loši. Ana
ih je koristila za bolji.
F. B., 8. c
A. G., 5. b
Mnogima je savršen svijet u
njihovim snovima. Među oblaci-
ma i dugama. Meni se moj savr-
šeni svijet nalazi točno ispred
mene.
Moj svijet poseban je zbog
toga što uvijek ima nešto novo što ću vidjeti i doživjeti. Ta-
kođer je poseban jer u njemu
imam sve što bih ikada željela.
Imam predivnu obitelj. Mamu,
tatu i brata. Mama koja nam
uvijek kuha i pomaže. Tata koji
me naučio puno o glazbi i koji
me uvijek štiti. I zadnji, ali nima-
lo nevažan moj brat. Ponekad se
svađamo i to je normalno. Svejed-
no ga volim. Puno govorim o obi-
telji čemu je razlog taj što zbog
njih moj život zbilja je savršen.
Pružaju mi sve što mogu i po-
mažu koliko mogu. Nikada ne bih mogla tražiti ništa više. Moj
svijet savršen je ovakav kakav
trenutačno je.
L. D., 6. a
Interpretacija dnevnika Ane Frank
Dok postoji sunčev sjaj, bit će utjehe za svaku tugu
„Ljudi su socijalna bića. Moraju komunicirati s
drugima, pričati i zabavljati se jedni s drugima, a za to
su potrebni prijatelji. “
Moj savršeni svijet
T. B., 5. c
T. B., 1. a
Dnevnik Ane Frank je jako
emotivno djelo. Ana je svojih
zadnjih nekoliko godi-
na života provela u
kući, zatvorena, goto-
vo potpuno izolirana
od ostatka svijeta, no ipak je zadržala tu ne-
ku dobrotu, mir i bla-
ženost. Kako ona to
uspijeva, kada mi da-
nas u puno mirnijim
vremenima ne može-
mo osjećati takvu is-
punjenost? Ana nam
govori kako ona svoj
mir i spokoj pronalazi
u prirodi. Pogled na
prirodu ju smiruje, te mislim da
bi svatko od nas mogao naučiti
nešto iz toga. Proljeće je iza
ugla što znači da će biti mnogo
više vremena i prilika za bora-
vak u prirodi. Možda ne bi bilo
loše da se, kada je vani sunčano
vrijeme (jer je znanstveno do-
kazano da boravak na suncu
potiče lučenje hormona sreće)
prošetamo i
odmorimo od
teških misli. Jer
koliko god mi
bili tužni i koli-ko god imali
briga, u nama
postoji i uvijek
će postojati taj
neki tračak
nade koji nas
na kraju čini
ljudima. Meni
se osobno to
dogodilo jako
puno puta. Kao
svi imala sam i još uvijek imam
trenutaka u kojima se osjećam
sama, izolirana, nesretna. Kao
da sam u mračnom potkrovlju,
dok se vani čuju pucnjevi, za
koje znam da traže mene da
me izbrišu sa lica zemlje. No
onda, ugledam tračak svijetlosti,
te pohrlim prozoru da ga otvo-
rim. Pogledavaš van, u taj prek-
rasan svijet ispunjen svijetlošću,
ljubavlju, radošću i nadom, osje-
tim da me preplavljuje neki veli-
ki val spokoja i mira. Ni sama
ne znam zašto, osjećam da onaj
malešni plamičak nade u meni raste i raste, sve dok me ne is-
puni cijelu, te sam opet sretna.
Unatoč svim problemima koje
imam, svim nevoljama sa kojima
se suočavam, sretna sam jer
znam da ih sve mogu prebroditi
i svladati. Sretna sam što sam se
probudila i što mogu proživjeti
još jedan dan, u kojemu ću dati
sve od sebe, koliko god to po-
nekad bilo iscrpljujuće. Znam da
nije lako, ja sam prva koja će
vam to reći. No dokle god se
nastavljaš boriti, dokle god pos-
toji nada i dokle bez straha mo-
žeš gledati nebo, znaš da si iz-
nutra čist i da ćeš opet biti sre-
tan. S. P., 8. c
M. B., 8. b
Dokle god bez straha možeš gledati nebo, znaš da si
iznutra čist i da ćeš opet biti sretan
Opisujem trešnju koja je u
mom dvorištu. Ima nježne, bije-
le cvjetiće, na kojima su pelud i
nektar.
Trešnja ima tanko deblo, veliku
krošnju, te vrlo lijepo miriše.
Njezina velika krošnja ispunjena cvjetićima dom je i nekim ptica-
ma. Ptice na granama trešnje
rade gnijezda u kojim liježu jaja,
te cvrkuću, sretne, što je došlo
proljeće. Čvorci i ostale ptice,
zajedno sa mnom, vesele se cr-
venim plodovima trešnje. Oko
trešnje se stalno čuje zujanje.
Pčela i bumbari naporno rade
kako bi sa svakog cvijeta uzeli pe-
lud i nektar. Ja volim biti ispod tre-
šnje i nešto pisati. Uvijek se divim
njezinim, glatkim i bijelim cvijetići-
ma, te njezinim slatkim crvenim
trešnjama. Kada nekad gledam u
nju, čini mi se da ju je netko obu-kao u lijepu, bijelu haljinu s krinoli-
nom. Ja sam uvijek sretan kada
prolazim putem i vidim lijepu ras-
cvjetalu trešnju ili kada je puna
njezinih slatkih malih trešanja. Vo-
lim jesti njezine crvene plodove.
Meni je trešnja najljepše drvo koje
sam za sad vidio.
F. B., 3. c
Trešnjina haljina
L., 1. c
Slon: Hej, čuvaru! Možeš li me
osloboditi?
Čuvar: Rado ,ali bih onda izgu-
bio posao.
Slon: Ma ne brini se ti. Samo
otključaj kavez I ja ću ti dati no-
vaca koliko želiš!
Čuvar: Ma možeš si misliti. Da
slon ima novaca koliko želiš! Da
bar!
Slon: istina je, vjeruj mi! U Africi
znam jednu tajnu škrinje...
Čuvar: Ovo postaje sve bolje I
bolje.
Slon: U toj škrini nalazi se de-
set sjemenki za sadnju drveća.
Čuvar: Što drveće ima veze s
novcem?
Slon: Još nisam gotov. Ta zrna
su zrna drveća na kojima raste
novac.
Čuvar: Reci mi onda, gdje se to točno nalazi pa ću ja provjeriti
je li to istina?
Slon: Misliš da sam tako glup?
Čuvar: Pa naravno...da!
Slon: Ok! Pusti me van iz kaveza
pa ću ti reći gdje se nalazi.
Čuvar je nasjeo, pustio slona, a
slon je pobjegao kao munja. I
tako je čuvar izgubio posao.
F. M., 4. b
M. B, 5. b
Slon: Ti si mišiću jako malen.
Za razliku od tebe ja sam jako
velik
Miš: Ja jesam malen, ali sam pa-
metniji od tebe, velikoga slona.
Slon: Kako to misliš da si pa-
metniji maleni mišiću?
Miš: Pokušaj odgonetnuti sam
zašto sam pametniji.
Slon: Hm ...
Miš: Molim te pogledaj svoje pri-
jatelje. Nitko od njih ne želi priča-
ti sa malim mišićem.
Slon: A zašto?
Miš: Zato što se svi veliki slonovi
boje malog miša.
Slon: To znači da te se i ja trebam
M. B., 1. a
Slon i čuvar
„Molim te pogledaj svoje prijatelje. Nitko od njih ne želi pričati sa malim mišićem.“
Žuna je ptica koja živi u Europi
i u zapadnom dijelu Azije.
Žuna može biti žuta, zelena lii
crna. Velika je od 30 cm do 36
cm, s rasponom krila od 45 do
51 cm, a njezino glasanje je pro-
dorno. Ljudi je poznaju po kuca-
nju po drvetu.
Ljudi obično vole žune jer im
jedu kukce u kori drveta, koji
iritiraju drvo, a drvo hrani ljude
svojim plodovima.
F. B., 3. c
Slon i miš
bojati ?
Miš: Naravno.
Slon: Aaaa u reduuu ondda.
Do viđenja!!!
M. R., 4. b
Žuna (Djetlić)
M. Š., 1. c
Ljubav nema kraja,
čak ni za zmaja.
Ljubi sve široko,
ali ne u oko.
Svi se ljube,
čak i bube.
M. B., 3. b
Kad se zaljubim pukne mi mozak,
a oči mi postanu srce.
M. K., 2. a
Nina Prlić, 3. b
S. B.. 3.c
Svijeća
Proljeće je,
Kao bistra izvorska voda,
Proljeće je san.
A. G., 5. c
Šareni cvijet,
zaigrana djeca,
razigrani kukci.
N. K., 5. a
Ono je tu.
Sve se ponovno budi
cvrkut ptica svud!
D. Đ., 5. a
Selice ptice,
Proljeće nam donose.
Suncem se griju.
S. Š., 5. c
Proljeće je i,
cvjeta cvijeće razno,
šareno i krasno.
A. F., 5. c
Šarenilo proljeća
cvrkuću ptice
žubore plavi potoci.
M. M. M., 5. a
Šareni cvjetovi
djeca razigrana,
a bogate krošnje.
T. B., 5. c
Cvijet
Cvijet je bajka
predivna, slika čudesna
u oku mom.
M. M. P., 5. a
Cvijeće
Proljetna bajka,
puna zvončića, ruža
i tulipana.
Sara Đud, 5. c
Ljubav
Na livadi punoj cvijeća,
Stoji jedna mala svijeća.
Skoro svake tamne noći,
Njome jedna žena kroči.
Ona uvijek pali svijeću,
svima nama za sreću.
Z. Š., 4. b
Proljeće
List
Listovi žuti
padaju laki.
Odlaze životi.
L. H., 5. c
M. B., 1. a
Novalja je mjesto na otoku Pa-
gu. Ima oko 700 stanovnika.
Poznata je po plaži i klu-
bu ,,Zrće”. Obale su joj prekra-
sne. Kada idem na plažu os-
jećam miris
mora i masli-na. Ljeti su
jake vrućine.
Jedva čekam
skočiti s mola
i osvježiti se.
Tamo imam
puno prijate-
lja. Zajedno
se igramo,
kupamo i za-
bavljamo. Ujut-
ro, kao i obično, idem do grada
s mamom i tatom. Kupujemo
ribu i meso za roštilj. Poslije,
kada dođemo, moja prijatelji-
ca i ja imamo štand. Na nje-
mu prodajemo: limunadu, džem
od smokava, med i suvenire.
Imamo jednu malu kućicu u ko-
joj sve to držimo. Dobro zara-
đujemo. Nakon ručka se odma-ramo i gle-
damo televi-
ziju. U podne
idemo na pla-
žu. Kupamo
se i sunčamo.
Sunce polako
zalazi i vraća-
mo se kući.
Nastavljamo
s igrom. I
tako tri mjeseca.
Nikada mi nije dosadno. Ove
godine sam upoznala puno prija-
telja. Volim svoju Novalju i mo-
je ljetovanje u njoj. Ima prekras-
no Jadransko more i turiste.
Vidim puno guštera i kukaca.
Beremo smokve i od njih radi-
mo džem. Sve je zanimljivo i
zabavno. Jedva čekam sljedeće
ljetovanje da sve to ponovim.
D. Đ., 5. a
L. G., 1. c
22.3.2019 godine išli smo u o-
bilazak Gornjeg grada. Polazak
je bio u 8 h ispred škole. Auto-
bus nas je ostavio u gradu, a mi
smo se stepenicama, pored us-
pinjače, zaputili na Gornji grad.
Dočekali su nas vodiči (glumci). Vodili su nas ulicama Gornjeg
grada i pričali o njegovoj proš-
losti. Sreli smo Belu VI
(glumca), vidjeli smo Crkvu sv.
Marka, Kamenita vrata, Dverce
i nakon toga otišli u muzej. U
muzeju smo vidjeli razne skulp-
ture, biste, slike i stare građevi-
ne.
Poslije muzeja jurili smo do
Gričkog topa da vidimo kako
puca u podne. Vratili smo se oko 12:30 sati natrag, ispred
škole. Luka Černi, 3. c
M. B., 3. b
Opis mog ljetovanja
„Volim svoju Novalju i moje ljetovanje u njoj. Ima
prekrasno Jadransko more i turiste. “
Terenska nastava
V. P., 7. a
R. P., 3. c
E. J., 1. a
Jedne noći bio je pun mjesec i ja
nikako nisam mogla zaspati. Va-
ljala sam se i prevrtala
po krevetu, ali ništa.
Odjednom se začuo
nekakav zvuk. Prvo
sam pomislila da je to netko od ukućana.
Zvuk je dopirao do
moje sobe sve više i
više. Ustala sam iz kre-
veta i polako se počela
šuljati do kućnih vrata.
Kada sam ih otvorila,
ispred mene je stajalo
neko malo čudovište.
Došlo mi je da vrisnem, ali ni-
sam. To stvorenje je samo šu-
tjelo i gledalo u mene. Primila
sam ga za ruku i
odvela u svoju sobu. Pokušala
sam razgovarati s njim, ali on
nije znao pričati.
Jedina riječ koju je
govorio bila je
„dom“. Prošlo je par dana, a nitko
od mojih ukućana
nije ništa posum-
njao. Jednog dana
skupila sam hrab-
rost i odlučila reći
sestri za svog no-
vog prijatelja van-
zemaljca. Posljed-
njih par dana posta-
jao je sve čudniji i
čudniji. Pomislila sam da je mož-
da bolestan. Koža mu je postala
bijela, a glava mu se jako smanji-
la nabubrila. Počeo je uzastopno
ponavljati riječ „dom“. Nisam
znala što bih trebala učiniti. Jed-
nog dana kad sam se vratila iz
škole, njega nije bilo. Odmah
sam ga počela tražiti. Nakon par
sati htjela sam odustati, ali sam ipak nastavila. Prošlo je već dva
sata i ja sam izgubila svu nadu.
Odjednom, iza jednog grma,
stajao je on sav nikakav pored
neke čudne stvari. Objasnio mi
je što trebam učiniti s njom.
Pomoću te sprave sam ga odve-
la na njegov planet.
Bila sam jako tužna, ali ujedno i
jako sretna zato što se on na-
pokon vratio tamo kamo pripa-
da.
E. H., 5. a
I. T., 3. c
Moj prijatelj Vanzemaljac
U petak, 3. 5. 2019. naša škola
je sudjelovala na Županijskom
natjecanju „Sigurno u prome-
tu“. Domaćin natjecanja bila je
OŠ Gustava Krkleca u Trav-
nom. Školu su predstavljale dvi-
je djevojčice i dva dječaka (treći dječak je bio pričuva). Natjecali
smo se u spretnosti vožnje bi-
ciklom i poznavanju prometnih
pravila. Bilo je jako lijepo. Na
poligonu je bilo teško, pogoto-
vo vožnja u „osmici“. Nakon
toga je uslijedio test. Ostalo
vrijeme provedeno je u
zabavi. Kako se u isto
vrijeme održavalo na-
tjecanje „Školskih pro-
metnih jedinica“, o-
bećali smo da ćemo i
slijedeće godine sudje-lovati i prijavljivati naše
aktivnosti vezane za
ŠPJ. Jedna od njih je i
ovaj članak u školskim novinama.
Želimo još jednom ponosno nositi
transparent sa nazivom naše škole.
T. P. i D. Đ., 5. a
M. B. i D. P., 5. b
S. K., 5. c
Sigurno u prometu
L. T., 1. c J. J. i L. T., 1. c
Svi mi imamo svoje sretno mje-
sto. Neki doslovno imaju svoje
mjesto ispod stabla. Neki zamiš-
ljaju svoje sretno mjesto. No
što se dogodi kada se stvarnost
I mašta sudare? To je pitanje na
koje ču ja ovdje odgovoriti. I to uz pomoć mo-
je najbolje pri-
jateljice koja je
ujedno I moj
najgori ne pri-
jatelj, jedna
jedina ja. Moje
ime je Malu, a
sva je priča o
mom ne odras-
tanju, priča o
Malu i sedam
k l o b u č a r a . . .
Bio je to običan dan u Zagrebu.
Malu je čitala svoj najdraži ro-
man “Poli Anđeo” u udobnosti
svoje sobe. Odjednom se začuje
po prozoru, no ona ga je zane-
marila misleći da je
samo kiša. S vre-
menom lupkanje se
pretvorilo u lupa-
nje, lupanje u uda-
ranje, udaranje u nabijanje. Već joj je
došlo na vrh glave
pa se ustane, raz-
makne zastore I
pogleda dvorište
kroz prozor. Nije
bilo ničega. Samo
blaga kišica sipi.
Čudno! Pomislih
da je samo vjetar
te se vratih knjizi. Pošto
sada više nije bilo koncen-
tracije za čitanje, odluči izaći u
dvorište, na svijež I vlažan zrak.
Ništa nije bolje od proljetne
kiše. Pogleda uokolo i primijeti
kretnje u boru pored ograde. Približi se, kad na njezino čuđe-
nje, iskoči zec. “Zec? Pa otkuda
si se ti stvorio?” Iz-
nenadi se i začuje
nekoga kako doziva:
„Slavko! Slavko, gdje
si?“ Okrenula se, a
iza nje stajao je ma-
leni patuljak riđe
kose s velikim cilin-
drom na glavi. Od-
mjerio ju je, nešto si
promrmljao u bradu i
podigao zeca. Bila je
začuđena, zanijemila je.
Naravno, vjerovala je u bajke i
m i t s k a
bića, no
v i d j e t i
j e d n o
u ž i v o ?
„A tko
ste vi?“,
uspjela je odgovoriti. Patuljak je
samo mrko pogleda i nestane u
rupu ispred nogu. Malu je bila
znatiželjna pa ga krene
pratiti i skoči za njim.
„Misliš da je živa?“ Pola-
ko se počela buditi, kad ugleda sedam malih ljudi
kako gledaju u nju. Vris-
ne od straha, a oni
uzvrate istom reakcijom.
„Tko ste vi?“ upita za-
prepašteno, ali znatiželj-
no. Objasnili su joj da su
klobučari, žive sami i
skrivaju se od kraljice.
Dok su oni međusobno
raspravljali, Malu se ok-
renula prema prozoru i
stala promatrati velik dvorac
okružen letećim lavovima. Misli
joj je prekinulo paničarenje jed-
nog patuljka: „Moramo je sakri-
ti, kraljica će je odrubiti. Zara-
dio je udarac od drugog pored
njega. Onaj s naočalama se prib-ližio djevojčici i objasnio joj ka-
ko djeca diljem svijeta odrastaju
prebrzo otkada je Crna kraljica
na vlasti. Kako Malu ne želi od-
rasti, ona je odabrala da smakne
kraljicu i vrati ravnotežu. Odje-
dnom začuje se lupanje na vrati-
ma i svi stanu paničariti opet.
„To je ona. Crna kraljica!“ To
je bilo zadnje što je mogla čuti
prije nego joj patuljak puhne
zlatnu prašinu ravno u lice. Pro-
budila se u svojoj sobi s knjigom
u ruci. Naravno, prva misao joj
je bila da je bio samo san, ali
ona je uvijek imala snove svoje.
„Što ako.“ vjerovala je da Zem-
lja Čudesa postoji u svima i da
nema te kraljice koja je može natjerati da odraste prije vre-
mena. Naravno, sve postaje
tmurnije kada smo stariji, no
mašta je uvijek tu, bio naš um
star ili mlad. Mašta je naše oruž-
je protiv Crne kraljice. Ona želi
djeci oduzeti slobodu maštanja,
odrezati im krila. No želiš li le-
tjeti, moraš biti dovoljno hrabar
da skočiš. Često je pitanje: „Što
ako padnem?“, pa odgovor je
jednostavan, „ali što ako poletiš
…“ M. A., 7. a
T. M. i Z. Š., 4. b
Malu u zemlji čudesa
„Često je pitanje: „Što ako padnem?“, pa
odgovor je jednostavan, „ali što ako poletiš …“
R. Š., 1. c
N. C. C., 3. b
Molitva
Ona je tu uz ljude,
kad im nedostaje nade,
kad im srce radosti nema,
a život je pun problema.
Kad crne su misli,
i duša u tami,
kad prijatelj postaje neprijatelj,
a život redatelj.
Tada je čovjeku molitva
jedina utjeha.
Duša dobiva nadu,
a tijelo snagu.
M. B., 7. a
„Moji savršeni praznici“
Evo kako zamišljam svoje savr-
šene praznike...
Probudila bih se oko pola devet
i doručkovala u krevetu uz do-
kumentarce o životinjama. Us-
tala bih kad me je volja. Izašla
bih van i igrala se s ljubimcima, dresirala ih sve dok ručak ne
bio gotov. Ručala bih zajedno s
obitelji i zatim malo legla te či-
tala enciklopedije i romane uz
svoju mačku i čaj. Nakon popo-
dnevnog odmora pošla bih u
park šetati sa psom ili u zoološ-
ki vrt.
Navečer bih otišla na kazališnu
predstavu. U dvorani teatra oži-
vi neki sasvim drugačiji svijet,
kao u začaranom ogledalu, su-
protnom stvarnosti. Sjećam se
kako sam uživala u Hrvatskom
narodnom kazalištu gledajući
balet Orašar, od Čajkovskog.
Učenici 1. b razreda
Moj svijet je bio nestao, a ja
sam bila dio čarolije na sce-
ni. Ispod pozornice svirao je
orkestar, naravno s harfom
na čelu.
To bi bio savršen završetak
jednog divnog dana.
M. D., 5. c
Opet sam zaboravio
Ne znam zašto mi se to događa,
ali često ne stavljam točku na
kraj rečenice. Zbog toga ne mo-
gu dobiti višu ocjenu. Rjeđe mi
se dogodi da zaboravim reći da
nisam stigao napraviti ispit do
kraja. Skoro svaki dan izazivam
svog brata, ali sve manje. Pone-
kad mi se dogodi da zaboravim
napisati zadaću za logopeda.
Događa mi se da neka stvar
omete moju pažnju pa izgubim
pojam o vremenu i vrijeme
počne letjeti.
Takav sam i to ne znači
da sam loš!!!
S. K., 5. c
V. I., 1. b
I. K., 3. b
J. Š., 1. c
I was printed 19 years ago, in
2000. I was printed in National
bank of Croatia. My value is 200
kuna and I re-
member that
299,999 of my
b a n k n o t e brothers were
printed on that
day, too. First
they put me in
a cash machine
in Dubrovnik. I
was in there
for a week.
Suddenly a
tourist from
London, Great
Britanie, took
me out of the
cash machine. He put me in his
wallet and never paid for any-
thing with me, so he took me
to London as a
memory of Croatia. I
spent eleven years in
his closet doing noth-ing. The only time I
was used (beside be-
ing in closet) was
when he showed me
to his friends and
family. I waited for
eleven years to be
put back in action. In
2011. my owner’s
best friend went to
Dubrovnik for sum-
mer holidays. My
owner gave me to
him because he got bored of
watching at me. I was very hap-
py when I came back to Croatia
with my new owner. I waited
for an action for eleven years.
He immediately paid for a drink
at the airport so I was back in business. Since then I’ve
changed a lot of users and I am
damaged by now. Currently I
am in Split in a wallet of a young
boy. He got me for his birthday
two months ago. I hope I will
get to Zagreb, because I’ve
heard that it is a very beautiful
city and that it is also the capital
city of Croatia. I will try to get
to Zagreb as soon as possible.
B. P., 8. a I. T., 3. c
The story of a banknote
„I hope I will get to Zagreb, because I’ve heard that it is a
very beautiful city and that it is also the capital city of
Croatia.”
L. G., 1. c
I was printed by the central
bank with the million of other
notes. We were all crisp and
new. We were all happy that
we were brought to the world.
There was never any hate
among us notes, we were all friends. Unfortunately we all
had to go separate ways. Each
of the ways was a different
number and the higher the
number the more you are
worth. Everyone wanted to go
in the higher number path. I
went in one of the middle ones,
which were the most wanted.
The “middle class” was sent
into cash machines. I’ve been
told by others that you don’t
survive for very long in the
world. The day came when I
had to go. I was sent with 20
different notes. I remember
seeing the world, oh, it was
amazing. I was put in the wallet
by a man with the rest of my
friends. We met a credit card,
ID card and some coins. They
all had different stories and ex-
periences to tell. It was quite
nice hearing from the other
guys. In my life I’ve mostly been
used to pay small prices with
some of my friends. It makes
sense really because I’m a low
value note. I’ve never been
treated greatly, I was always put in small spaces. At first I was
afraid, but I got used to it.
I hope some day I’ll be ex-
changed in an exchange office,
so I could meet notes and coins
from other countries. I wish
M. Š., 1. a
some day I will be used in a
beautiful country. To see the
cities and culture. I heard
Croatia is a nice place.
F. B., 8. c
Ja u zemlji čudesa
Ima nas i na webu http://os-kustosija-zg.skole.hr/skola/novine
Probudio sam se na nekoj livadi.
U mene su gledala tri dobro
oklopljena viteza. Jedan reče
drugome: „Rekoh ti
već više puta. Ovo
dijete je pravo čudo.
Vidio sam ga kako pada s neba. Niti o-
grebotine nije do-
bio.“
Pomaknuo sam des-
nu ruku kako bih se
počešao. „Stoj, nat-
prirodni stvore!“
uskliknuo je jedan od
vitezova. Osvrnuo
sam se. Natprirodnog
stvora na vidiku nije
bilo. „Ne mrdaj! Ideš s nama na
dvor!“ zaderao se ponovo. U
tom trenu sam shvatio da sam
ja taj stvor o kojem su pričali.
Ustao sam, zavezali su me, sta-
Mozart, Scarlatti, Chopin,
Haydn… Uf, idem spavati, ne
mogu više. Pitate se što mi je?
Upravo sam se vratila iz zemlje
čudesa pa kako ne bih bila zbu-
njena?!
Ležim u krevetu, kad odjednom, puf! Zakoračim u svijet mašte.
Nalazim se u mračnoj i zastra-
šujućoj sobi. Ništa ne vidim, a
onda bljesnu veliki glasni glaso-
viri. Svaki svira nešto svoje, ovo
je poput iluzije. Izađem kroz
vrata toliko brzo da nisam niti
osjetila trk. Oh, pa ovdje nema
izlaza! U istoj sam sobi, samo
što su glasoviri nestali, no sada
vidim neku sitnu bočicu na kojoj
nešto piše. Bez mozga odmah
progutam odvratnu tekući-
nu i nađem se na uskom
puteljku. Tu su dva smjera,
desno je predivna priroda ,
a lijevo strašna šuma. Nara-
vno, izaberem desnu stranu
pa krenem. Slatkiši, nogo-
met, note… to su svi moji
hobiji, no ne znam što s nji-
ma. Aha, shvatila sam! Nala-
zim se u idealnom svijetu i
tek sada vidim kako je dosa-
dan. Iz uvoda ste mogli za-
ključiti da ne volim svirati,
ali nije tako. Zapravo obo-žavam iako je jako teško.
Pretpostavljam da sam zato
vidjela sva ona čudesa. Puf,
opet sam u stvarnom svije-
tu! Bilo je kratko, ali jasno
putovanje.
Možda sam iz ovog nešto i nau-
čila, na primjer da svijet nije i-
dealan i da je to zapravo dobro.
Treba se truditi i biti svjestan
svojih problema i grešaka, a to
sam zamijetila baš kod sviranja.
M. Ž., 7. a
vili na konja i krenuli smo. Put
je bio kratak. Upitao sam vite-
za: „Gdje se nalazimo?“ Naglo
me bacio na pod. „Ti pričaš?“
promrmljao je. „Naravno“,
plaho sam pro-
mucao. Dvome-
tarska gromada
od viteza reče:
„Nalazimo se u
s r e d i š t u
Washveila, kra-
ljevskoga gra-
da.“ Pogledao
sam oko sebe. Raskošne sred-
n j o v j e k o v n e
kuće s krovnim
vrtovima i lijepo
uređenim dvori-
štima protezale su se niz ces-
tu. Nisam se mogao dugo divi-
ti jer me opet podigla ona
gromada. „Stigli smo“, rekao
je. Ovaj put me lagano polo-
žio na pod. Podigao sam glavu
prema gore i vidio kralja. Nje-
gova zlatna kruna je bila toli-
ko sjajna da sam zamalo osli-
jepio. Odvezali su me. Dobio
sam priliku za bijeg. Potrčao
sam prema kralju i uzeo mu
krunu. „Što ti misliš da radiš,
mladiću?“ upitao me ljutito.
Odbio sam svjetlost od krune
u njegove oči. „Aaaa, vi ste svi
beskorisni! Drž´te ga!“ preko-
rio je stražare i vitezove. Oni
su potrčali prema meni, no i
njih sam oslijepio. Bježao sam iz grada što sam brže mogao.
Spotaknuo sam se na svoje
žnirance. „Noa! Dobit ćeš
opomenu! Ne toleriram spa-
vanje pod nastavom! Zaderala
se Beha.
Možda sam pobjegao od svih
tih vitezova i stražara, ali od
opomene nisam.
N. H., 7. a
J. J., 3. c
R. P., 3. c
gosti su joj male pčelice, ose i
bumbari. Oni joj uzimaju nek-
tar tako da nama naprave
med. Stalni stanovnici te prek-
rasne trešnje su i ptičice. Čes-
to vidim ptiče kako vire svojim
kljunom iz gnijezda te čekaju da im majka donese hranu.
Baš zato što na trešnji ima pu-
no životinja, kada stanem is-
pod nje, čujem jedan zbor.
Ptice cvrkuću, a pčele zuje.
Čim izađem van već osjećam
miris prekrasnog cvijeća treš-
nje.
Jedva čekam kad će ta trešnja
dati crvene ukusne plodove pa
ću ih moći jesti svakoga dana.
K. M., 3. c
Rano je proljeće. Ispred moje
kuće nalazi se prekrasna, veli-
ka, razgranata trešnja.
Kada počne pupati, njeni bijeli
nježni mali cvjetići čine joj lije-
pu, raskošnu krinolinu. Česti
Z. V., 3. c
Trešnjina haljina
B. Z., 7. b A. L. Lj., 3. c
L. H., 7. a
Uredništvo
@Novinarska grupa pod
vodstvom prof. Rabljenović
@Foto grupa pod
vodstvom prof. Radoš
@Tekst lektorirale prof.
hrvatskog jezika: Behaim,
Volović i Augustinović
@Tekstove prepisivali
učenici 6. a i 6. b razreda
@Sudionici - svi učenici čiji
se radovi nalaze u školskom
listu