-
Pag
e1
ECKERMANN
BROJ 3
-
Pag
e2
ECKERMANN BROJ 3 ............................................................................................................................... 1
ECKERMANN PITA ................................................................................................................................... 4
PRIMUM VIVERE DEINDE PHILOSOPHARI ......................................................................................... 4
SVI MI SUDJELUJEMO U VELIČANSTVENOJ HIBRIDIZACIJI I KREOLIZACIJI SVIJETA ......... 10
JA KAO PRIVIDAN POJAM .................................................................................................................... 24
VREME POSETE JE ZAVRŠENO ............................................................................................................ 29
BILJEŽNICE S AHERONTA .................................................................................................................... 34
KONTURE ŽRTVE .................................................................................................................................... 39
PREVALISA............................................................................................................................................... 50
SKANDINAVSKE ..................................................................................................................................... 61
EVEREST ................................................................................................................................................... 65
NOVI SAD NOIR (LAV JU, TU) .............................................................................................................. 72
BATRUNSKI LIMUN ................................................................................................................................ 76
MELITA ..................................................................................................................................................... 81
SJEĆANJE NA OHRID ............................................................................................................................. 83
IMAGINE ................................................................................................................................................... 84
TAJNE PROŠLOSTI SU KAO RIBLJA KOST U GRLU ......................................................................... 86
KVANTNO STANJE PISANJA ................................................................................................................ 89
UTJECAJ SUFIJSKE POEZIJE NA JUŽNOSLAVENSKE AUTORE .................................................. 100
GRAVITACIJA UNUTRAŠNJEG JEZIKA ............................................................................................ 112
PARADIGMA OPSTANKA U LIRSKIM ZAPISIMA LJUBIŠE MITROVIĆA ................................... 114
O NAMA DANAS .................................................................................................................................... 116
PUTNIK KOJI LUTA ............................................................................................................................... 120
2×2=2 ........................................................................................................................................................ 122
SCENA I ........................................................................................................................................... 129
SCENA II .......................................................................................................................................... 129
SCENA III ........................................................................................................................................ 133
SCENA IV ........................................................................................................................................ 136
SCENA V.......................................................................................................................................... 139
SCENA VII ....................................................................................................................................... 148
NESTALI .................................................................................................................................................. 151
-
Pag
e3
PAD .......................................................................................................................................................... 177
VRT .......................................................................................................................................................... 184
OŽILJCI .................................................................................................................................................... 192
-
Pag
e4
ECKERMANN PITA
Adam Zagajevski
PRIMUM VIVERE DEINDE
PHILOSOPHARI
.
.
Počnimo što se veli “od početka”, kako bismo našim čitateljima pružili kratak uvod u
povijesni kontekst iz kojeg ste kao autor iznikli. Na poljsku ste pjesničku scenu stupili u
sivilu Hladnog rata 60-ih, kao vjerojatno najistaknutiji književni glas otpora koji se obično
povezuje sa literarnim skupinama Generacija 68 i Novi val. Kako danas, sa ove udaljenosti,
gledate na ta vremena gnjevnog odupiranja tadašnjim vlastima i pisanja pod paskom
totalitarnog režima?
.
Ne, ne, moj glas nije bio baš “najistaknutiji”. To doba danas u retrospektivi sagledavam u
posve drugačijem svjetlu. Među mojim suvremenicima zasigurno sam ja bio onaj kojemu je bilo
potrebno više vremena da osvijesti vlastiti glas. Dvojica mojih prijatelja, Stanisław Barańczak i
Ryszard Krynicki, obojica iz Poznańa, vrlo rano su uspjeli progovoriti na originalan način jer su
imali taj dar osobne dikcije, i obojica su ga koristili kao kritičko sredstvo usmjereno protiv našeg
polutotalitarnog sustava. Kažem “polutotalitarnog” jer smo naposljetku ipak uspijevali
objavljivati, i to tijekom nekoliko godina, svoje kritički intonirane pjesme po časopisima i
žurnalima koji su bili dio široke panorame koju je predstavljao državni sindikalni tisak. Nekome
tko je osjetio pravi staljinizam bili bismo zapravo smiješni. Jer bilo je u našem djelovanju i
elemenata komedije visokoga stila. Međutim, bili smo iskreni i naša nastojanja su bila smislena,
a zasigurno su i bar malo doprinijela emancipaciji građanskog društva u Poljskoj. Nakon nekog
vremena neki od nas su morali prijeći u ilegalu, pa su početi objavljivati
po undergroundčasopisima, ali čak ni taj potez nije za sobom povlačio drastične represalije.
Sveukupno uzevši, blagonaklono gledam na te godine; sa estetičkog gledišta naša fokusiranost
-
Pag
e5
na konkretan detalj je nešto što mi je i danas važno. Također, većina prijateljstava iz tog vremena
je preživjela.
.
Rođeni ste u Ljvivu (Lavovu) 1945., u današnjoj Ukrajini, ali vaša obitelj se preselila u
Poljsku nakon što je grad prepušten tadašnjem SSSR-u. Studirali ste u Krakovu, a 1982.
ste emigrirali u Pariz, da biste se nakon dužih izbivanja po SAD-u, napokon udomili u
Krakovu 2002. Premda još uvijek predajete književnost u Sjedinjenim državama i uvelike
putujete svijetom čitajući na međunarodnim književnim festivalima. Na koji je način vaš
migratorni život utjecao na vaše pisanje?
.
Točno je, puno putujem, a pored mjesta koja ste spomenuli, također sam živio i dvije godine u
Berlinu (1979-1981). Teško je reći na koji način je sve to informiralo moje pisanje. Iz tog svog
berlinskog razdoblja, koje je bilo prva faza moga međunarodnog izbivanja, pamtim prije svega
osjećaj velikog oslobađanja od opasne dimenzije jednog modaliteta pisanja koji je odveć bio
obilježen kolektivnom dimenzijom. Mi takozvani disidenti iz 70-ih godina protekloga stoljeća
smo bili sretni što smo uspjeli stvoriti novu zajednicu nezavisnog mišljenja (premda ovo zvuči
kao oksimoron) koje je ostavilo stanovitog traga u poeziji i prozi; naime, dogodio se pomak od
individualnog modela (poljska književnost je bila lišena bilo kakve normativne estetike još od
vremena socijalističkog realizma 1956.) prema kolektivnom, ali onom koji je bio stvar slobodnog
izbora. Sve te zemlje i jezici u kojima sam u međuvremenu živio dali su mi stanovitu
univerzalističku perspektivu. Ali, znate što, puno toga nije bila stvar nekih uzročno-posljedičnih
veza, jer naprimjer u Parizu sam otkrio Yeatsa, u Berlinu Nabokova, a u Houstonu sam ponovno
iščitao Prousta.
.
Danilo Kiš, veliki jugoslavenski pisac koji je također živio puno godina u egzilu, jednom
je sardonično primijetio da represivni režimi i nisu toliko loši za pisce jer ih guraju prema
domeni metafore, dakle prema manje očiglednim, više “artističkim” oblicima izražavanja.
Zanima me kako doživljavate jednu takvu tvrdnju, budući ste iskusili oboje: živjeli ste pod
represivnim komunističkim režimom u Istočnom bloku, ali i u Americi, “zemlji odvažnih i
slobodnih”. Ima li mjesta ili potrebe za angažiranom književnošću u ovim naizgled
postideološkim vremenima u kojima živimo?
.
Ovo su zanimljiva pitanja. I na njih nije lako odgovoriti. George Steiner je jednom rekao da je
cenzura bila dobra za pisce zato što ih je činila lukavijima i inventivnijima. Osobno smatram da
je cenzura užasna stvar, ali ono što je neke knjige i filmove u sovjetskom svijetu činilo toliko
uzbudljivim bilo je upravo to postojanje Velikog neprijatelja. Kad sagledavate povijest
-
Pag
e6
književnosti, filma, slikarstva, čak i glazbe u Poljskoj nakon 1956., lako možete zaključiti da je
zajednički nazivnik svima bila ta neprestana polemika sa državom (tom istom državom koja je
stipendirala umjetnike). Upravo je dignitet te borbe priskrbljivao umjetnosti uzvišeniji status.
Sada je, naravno, te borbe nestalo i vratili smo se “u normalu”, svojim arhajskim preokupacijama
života i smrti. Što i nije tako malo.
.
Czesław Miłosz i vi ste kao pisci uspjeli na Zapadu, to jest napravili ste big splash, što bi
rekli Amerikanci, ostavivši neizbrisiv trag u zapadnoj kulturi, premda su vam korijeni
zapravo u onoj Miłoszevoj Drugoj Europi. S druge strane – ispravite me ako griješim – iz
raznih izvora sam čuo da su mlade i mlađe generacije poljskih pisaca bile u nekoj mjeri
neblagonaklone vašem i Miłoszevom povratku u Poljsku. Govori se da su većina Miłoszevih
posjetitelja nakon što se vratio u Krakov bili zapravo Amerikanci. Da li ovdje imamo posla
s resantimanom, ili je naprosto riječ o generacijskom jazu?
.
Prije svega, ne bih sebe stavljao u istu kategoriju sa Czesławom Miłoszem koji je bio
književni gigant. On je Otac moderne poljske poezije. Ja pak spadam u naraštaj sinova. Jest
istina je da je njegova poezija danas ponešto potisnuta, ali to nema nikakve veze sa njegovim
egzilom ili povratkom iz njega. Na primjer, za neke od tih ljutitih umova je pjesnik Tymoteusz
Karpowicz svojevrsni pandan Miłoszu, a riječ je tek o vrlo inteligentnom minornom pjesniku
koji je drugu polovicu života proveo u SAD-u. Poljaci prihvaćaju egzil, a kako i ne bi, sjetimo se
samo Chopina, Mickiewicza, Gombrowicza. S druge strane, jest postoji stanovito odbacivanje,
ali ne odbacuje se samo Miłosz, već također i Zbigniew Herbert i Wiszłava Szymborska; riječ je
o kombinaciji resantimana i generacijskog jaza. Mlađi naraštaji, nakon mojega, pobunili su se
protiv ozbiljnosti, i svake – da upotrijebimo tu apstraktnu riječ – ontološke debate sa svijetom.
Ali Miłosz je nakon što se vratio u Krakov isto tako bio itekako slavljen i uživao je društvo
dobrih prijatelja, a imao je i puno poljskih posjetitelja, također, čak možda i previše za njegov
ukus i radni režim.
.
Uvjetno rečeno, nikad niste bili “jezični pjesnik”, premda kao vrhunski stilist vodite
itekako brigu o jeziku. Očigledno jezik doživljavate kao djelotvorno sredstvo, prije negoli
kao kamen spoticanja, kao što nam sugeriraju neke teorijske doktrine. Uglavnom ste
zaokupljeni poviješću i uvidima u svakodnevicu, kao i vlastitim duhovnim životom, ili kako
veli ugledni američki pjesnik Robert Pinsky, vaše se pjesme bave “prisutnošću prošlosti u
svakodnevnom”. Izgleda da ste umješno izbjegli zamke “lingvocentričnih” pristupa poeziji.
Jeste li ikada bili u iskušenju da možda krenete tim putem?
.
-
Pag
e7
Jezik u poeziji je i iskaz i arabeska. Jedno bez drugog nema smisla. Ali ja sam oduvijek bio –
da upotrijebimo opet tu istu apstraktnu riječ – ontološki nastrojen u svojim pjesničkim apetitima.
Fascinira me svijet. I ne samo svijet, da tako velim. Stvarnost percipiram kao intrigantnu, bogatu,
beskrajnu strukturu; strukturu koja ima prozore kroz koje se pruža pogled na ono što se prostire s
one druge strane. I ono što nalazim tako privlačnim je promišljanje tih zakutaka svijeta gdje
nazirete bogatu strukturu stvarnosti, ali i taj prozor koji je otvoren, ili napola otvoren, ili jednom
svojom četvrtinom otvoren prema nečemu drugom. Ne pitajte me, molim vas, što je to nešto
drugo, jer na to ne bih mogao odgovoriti nekom definicijom ili opisom.
.
U hrvatskoj književnosti mnogi još uvijek percipiraju poeziju u ponešto zastarjelim
poststrukturalističkim terminima kao “pjesničku praksu”, ističući tako u prvi plan
proizvodni aspekt jezika. Nadalje, poezija se smatra svojevrsnom vitgenštajnovskom
“jezičnom igrom” prije negoli recimo duhovnim poduzimanjem u jeziku, koje objedinjuje
ukupnost ljudskog iskustva. Osobno stojim na strani velikih bluz umjetnika poput
Muddyja Watersa koji je rekao da: “prije nego što počneš svirati bluz, moraš malo okusiti
život”. Kako integrirati iskustvo u poeziju?
Primum vivere deinde philosophari, kako kažu stari Latini, što je upravo to isto na što je
mislio bluz umjetnik. Apsolutno! Čak je teško i postići da vam se ne dogodi nekakav život. Sviđa
mi se vaša formula: “duhovno poduzimanje u jeziku, koje objedinjuje ukupnost ljudskog
iskustva”. A jezik je opet tako esencijalni dio te jednadžbe. Naprosto me ta predoziranost
jezičnim obožavanjem (cf. strukturalisti) natjerala da ne pridajem toliku važnost lingvističkom
sloju u poeziji. Ali tada na pitanje kako se uopće čovjek nosi s tim naprosto nema odgovora. S
pisanjem poezije se, dakle, nosite kao i sa hodanjem ili plivanjem: nesvjesni onoga što se
događa. Ali da biste izgovorili riječ potrebno je pokrenuti 72 mišića (baš jučer sam na jednoj
izložbi vidio neke smiješne kolaže Szymborske, a jedan od njih predstavlja tijelo bodi bildera s
desecima jasno oblikovanih mišića uz napomenu da su 72 potrebna za govor!)
.
Kad sam vas upoznao u ljeto 2010., na književnom festivalu na grčkom otoku Tinos,
potpisali ste mi knjigu Putovati u Lavov, koju brižno čuvam još od studentskih dana, a koju
je ekspertno preveo veliki prevoditelj s poljskog Petar Vujičić. Taj se poljski naslov iz 80-ih
zajedno sa onim engleskim Misticizam za početnike iz 90-ih smatra “klasičnim”
Zagajewskim. Mislite li da vam se način pisanja s vremenom promijenio? Čini se da su
neki od vodećih pjesnika iz vaše generacije, poput vaših prijatelja Tomaža Šalamuna i
Charlesa Simica, ostali vjerni svojim starim poetičkim obrascima. Jeste li ikada u tom
smislu poželjeli izaći iz vlastite zone komfora?
.
-
Pag
e8
Pisanje pjesama je kao let balonom. Oslanjate se više na vjetrove negoli na moć upravljanja.
Mislim da se negdje jest dogodila promjena u mojem pisanju, ali ona nije revolucionarna. Ne
tražim nikakav novi pravac. Kad pišem osjećam se kao rob vjetra inspiracije, ne mogu tek tako
donijeti odluku u stilu: odsada ću biti drugačiji pisac…
.
Čemu podučavate svoje američke studente poezije? Prilikom relativno skore posjete
New Yorku ostao sam zapanjen količinom “diplomiranih pjesnika” koji se sa MFA
(Masters of Fine Arts) magistraturama iz kreativnog pisanja vrzmaju po pjesničkim
čitanjima. Može li se kreativnost “naučiti”?
.
Predavao sam godinama kreativno pisanje u Houstonu, ali sada u Chicagu predajem
književnost na seminarima koji nisu radionice, odnosno satovi gdje bismo čitali pjesme i eseje.
Kreativnost se ne može podučavati, to je jasno. Ali premisa američkog obrazovnog sustava je da
su studenti koje upisujete na studij svoju kreativnost već iskazali, pa makar i na vrlo skroman
način. Mnogi od njih su već i objavljivali. Tako da ideja nije da se pokrene nečija kreativnost,
već da se ona oblikuje, da se njeguje, i da se o njoj raspravlja. U Sjedinjenim državama to nije
tako glupa ideja, budući većem dijelu zemlje nedostaje europska “gustina” svih tih gradova i
kafea. Iz nekog razloga sam uvijek mislio da Europi takvo nešto nije potrebno, ali da Americi
jest.
.
Služite li se puno Internetom i u koje svrhe? Preferirate li navigirati cyberspaceom u
potrazi za kvalitetnim informacijama ili se držite papirnatih medija kao dobrih starih
artefakata Gutenbergove galaksije? Jesu li vam knjige dostupne u Kindle formatu i ne
nalazite li da je čitanje poezije s kompjutorskog ekrana pomalo neobično?
.
Ne bih rekao da su moje knjige dostupne u Kindle izdanjima. Volim kompjutor i njegove
mogućnosti i možda sat dnevno provodim Netu. Čitao sam neke knjige u Kindle formatu, ali
ipak preferiram “pravu stvar”. Ne bih rekao da baš čitam novine na Internetu, ali ih listam.
.
I da završimo u ponešto lakšem tonu: što čitate i slušate ovih dana?
.
Čitam pjesme Davida Ferryja i pokušavam čitati Leopardijeva Zibaldonea (postoji prekrasno
novo američko izdanje tog djela), a čitam i korespondenciju između Nicole Chiaromontea i jedne
-
Pag
e9
redovnice, a ponovno sam iščitao Anu Karenjinu. Slušam sve i svašta, u posljednje vrijeme
uglavnom Bacha.
.
Čuo sam da se gornjim domom međunarodnih književnih krugova već neko vrijeme
šuška da bi vam uskoro mogao biti uručen onaj fatalni poziv stanovite komisije iz
Stockholma? Kakav je općenito vaš stav prema nagradama?
.
Ne pišemo zbog nagrada i ne bismo trebali odveć razmišljati o njima, niti bismo ikoga
trebali ocjenjivati po broju dodijeljenih mu nagrada. Međutim, u naše vrijeme kad poezija djeluje
kao nekakav jalovi relikt antike, vjerojatno je dobro što one postoje.
Razgovarao Damir Šodan
Preuzeto iz časopisa Poezija, Zagreb 2015.
-
Pag
e10
Aleš Debeljak
SVI MI SUDJELUJEMO U
VELIČANSTVENOJ HIBRIDIZACIJI I
KREOLIZACIJI SVIJETA
.
.
Uz Dragu Jančara, Tomaža Šalamuna i Slavoja Žižeka, u našoj si kulturnoj javnosti
vjerojatno najprevođeniji slovenski autor. Za knjigu pjesama Krijumčari (Tihotapci, 2009.;
hrvatski prijevod Edo Fičor, Fraktura 2011) dobio si značajnu slovensku nagradu za
poeziju, Jenkovu nagradu. To je već drugi put (prvi put za Slovar tišine, 1987/Rječnik
tišine, hrvatski prijevod Branko Čegec, Quorum 1989) da ti se udjeljuje ta nagrada. Dva
puta su je dobili samo još Tomaž Šalamun i Milan Jesih.
Ta nagrada mi stvarno puno znači. Ne zbog toga što sam je dobio već drugi put, iako prvi put
u vlastite ruke – jer kad je knjiga pjesama Rječnik tišine dobila tu nagradu, ja sam studirao u
Americi i nisam imao sredstava da se vraćam u Sloveniju samo radi dodjele nagrade. Jenkovu
nagradu između ostalog doživljavam i kao potvrdu stvaralačke energije. Možda je uistinu riječ o
«novom jeziku na mjestu stare rane». Inače, uvijek pišem knjigu pjesama, a ne pjesničku zbirku.
Jer svaka knjiga ima svoju posebnu unutarnju arhitekturu. To znači da ovisi i o načinu na koji je
sastavljena, o tome kako se pjesme međusobno povezuju unutar ciklusa i među ciklusima,
uključujući i naslove i posvete – jer sve je to sastavni dio koncepta u kojem se ne radi o
individualnim pjesmama, naknadno skupljenim u korice, nego o promišljenoj strukturi knjige u
kojoj su individualne pjesme samo gradbene opeke. Tek kad je knjiga napisana, mogu zapravo
reći: «Knjigo, idi u svijet, pronađi prijatelje!» Krijumčari je knjiga pjesama u kojoj osobne i
privatne uspomene prelaze u meditaciju o prolaznosti čovjeka i vječnosti grada, knjiga kao
zemljovid lutanja (ne)poznatim gradom, prijestolnicom slovenske države, mojim rodnim
mjestom, a ujedno je to knjiga koja govori o boli i razočaranju zbog neostvarenih ideala. Tako
«lirsko ja» tumara duž Ljubljanice i zastaje pred raznim spomenicima i obilježjima minulih dana,
promatra bistu pjesnikinje Lili Novy u staroj gradskoj jezgri ili zasjedne kraj kipa Edvarda
Kocbeka u parku Tivoli, nadahne ga bezimena klupa uz stazu u Botaničkom vrtu ili bijele kugle
na umirovljeničkom boćalištu; sva su ta zaustavljanja zapravo samo polazna točka za gorke
-
Pag
e11
meditacije, koje ipak nisu bez izvjesne slatkoće, meditacije o tome kako uspomene oblikuju našu
živu sadašnjost. U kojoj je sve manje solidarnosti, bratstva i jedinstva, a sve više egoizma i
uskogrudnog životarenja bez povezanosti sa širom zajednicom. Jenkova mi nagrada, dakle,
predstavlja potvrdu da je način mog viđenja svijeta, kako je izražen u Krijumčarima, dobio
odjeka u pjesničkoj, a nadam se i u široj čitateljskoj zajednici.
.
Počeo si pisati u doba velikog zamaha postmodernizma. Kako to vrijeme vidiš danas?
Postmodernizmom sam se puno temeljitije bavio na teorijskoj razini negoli inkarniranjem
njegovih teško uhvatljivih načela u «praktičnim» književnim djelima. Napisao sam knjigu o
mijenama u umjetnosti i postmodernističkim obećanjima, Reluctant Modernity: The Institution of
Art and its Historical Forms (Rowman & Littlefield 1998.), međutim, američka
postmodernistička poezija, na primjer, ostavila me je hladnim. Iz te situacije proistjecale su
ponekad bizarne scene nerazumijevanja na mojim nastupima na američkim
sveučilišnim campusima, prilikom kojih bih publici govorio o svojim lirskim junacima,
izabranim po liniji osobne preferencije, koji s postmodernizmom nemaju baš nikakve veze, kao
kada je riječ o Raineru M. Rilkeu, Georgu Traklu, Osipu Mandeljštamu, Ani Ahmatovoj,
Johannesu Bobrowskom, koji su redom pjesnici elegantnog jezika, vizionarske boli i
pročišćavajuće ljubavi. Drugim riječima, književnost se baš kao i javno utjecajnije i medijski
spektakularnije umjetnosti, primjerice film ili slikarstvo, odvija poput igre napetosti između
privlačnosti modnog usmjerenja, s jedne strane, i sile uzgona jedinstvenog «ja», s druge. Znam
da je to staromodno viđenje, ali kako bi i moglo biti drugačije kada usprkos svom teorijskom
znanju zamjećujem golemu razliku između kucanja žive žile pojedinačnih pjesničkih opusa i
matrica analitičkih pojmova, kojima nužno i neizbježno ograničavamo višestruke razine
umjetničkog djela!
Gdje i u kakvim uvjetima nastaje tvoja poezija?
.
Nastojim organizirati život – uz podršku obitelji – na način koji mi, doduše prerijetko, dopušta
povremena povlačenja u samoću, koju sam našao u iznajmljenom stanu s vrtom na padini iznad
Pirana. Već desetak godina imam naviku doći u Piran izvan turističke sezone, gdje u jednoj kući
visoko nad zaljevom iznajmim sobu s kuhinjom, pa u nju navučem hranu, piće i duhan, da bih tu
istupio iz kronološkog vremena i utonuo u svoj svijet, u «republiku književnosti». Tada čitam
pjesme i priče, puštam da me zavode i odvode, iščitavam mrlje na zidovima sobe i poglavlja iz
prošlosti, tu i tamo zapisujem prolazne dojmove, komadiće nedostižne cjeline. Stanem tako na
vanjski rub strme litice, s unutrašnje strane vrta, pa se zagledam duboko ispod sebe u obalnu
-
Pag
e12
cestu koja s desne strane vodi do središnjeg trga, a s lijeve u Portorož i dalje prema Plovaniji,
graničnom prijelazu u Hrvatsku. U tom «galebljem gnijezdu» napisao sam Nedokončane
hvalnice (Nedovršene pohvale), Pod gladino (Ispod površine, hrvatski prijevod Edo Fičor, DHP
2006.) iKrijumčare. Povlačim se obično na tjedan dana, rijetko kad duže, pa se najprije u
dekontaminacijskoj komori izbrane lektire otarasim ili pokušam otarasiti diskurzivnog jezika koji
upotrebljavam svaki dan, da bih se zatim prepustio sanjarenju s olovkom u ruci. Mogu više
godina šutjeti kao pjesnik, premda je to samo druga oznaka za stanje stanovite hibernacije, u
kojoj mi se krhotine sna, sitno iverje prisjećanja, komadići popularne glazbe ili kriška slike iz
ekrana pored kojega prolazim, polagano talože i gomilaju u sjećanju. A kad zaprijete da se
preliju preko ruba čaše sjećanja, tada se, eto, povlačim u Piran, gdje mogu zagaziti u tu živu
vodu memorije, ne bih li je pretvorio u pismo kojim ću zainteresiranim čitateljima posredovati
neke krajnje osobne dojmove.
Studirao si u Americi i nakon doktorata doveo američku ženu u Ljubljanu gdje imate
dom i troje djece. Izabrali ste Ljubljanu kao mjesto za život u vrijeme kad su mnogi dizali
sidro iz bivšeg zajedničkog prostora?
.
Multikulturno nasljeđe jugoslavenskog prostora doživljavao sam kao nužni dio svog
identiteta. Erica je osjetila tu moju emocionalnu povezanost s prostorom i jezikom, dočim nju
nije vezivalo ništa slično; istodobno je u Sloveniji započinjalo novo poglavlje, poglavlje nove
države, te se njoj činilo kako početak našeg zajedničkog života i stvaranja obitelji u novoj državi
posve odgovara našim potrebama i ambicijama. Slovenija je izbjegla užas rata, nije bila porušena
kao Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ništa manje značajno bilo je i to da je kvaliteta života u
gradu napravljenom po mjeri čovjeka u mnogočemu viša od one života u metropolisu – od
neposredne blizine prirode, šuma i planina (za mene kao strasnog skijaša to je veoma važno) do
usluga socijalne države, kakvih u Americi nema: tamo treba sve plaćati, a ovdje (za sada još) ne.
Inače se smatram boemskim građaninom i čitateljem po zanimanju. Živim između Zelene jame,
starog radničkog kvarta u Ljubljani, i izabranih gradova Balkana, Europe i Amerike, u kojima
imam obiteljske, profesionalne i prijateljske veze. Rodio sam se na katolički Božić 1961. u
Ljubljani, u jednosobnom stanu dvoje mladih ljudi koji su sa sela otišli trbuhom za kruhom u
slovensku prijestolnicu. Tu sam proživio prekrasno djetinjstvo i mladost, bez obzira na
socijalističko siromaštvo, tu sam pohađao sportsku gimnaziju, tu sam u svibnju 1985. na
Filozofskom fakultetu ljubljanskog sveučilišta diplomirao komparativnu književnost i filozofiju,
potom obrijao studentsku bradu i brkove, i vidjevši u kinu «Komuna» film «Bilo jednom u
Americi», podlegao čežnji da se i sâm zaputim u SAD, da bih u srpnju iste godine prvi put i
otišao u Ameriku podvrgavši se smjesta pustolovnom «obredu tranzicije» dvomjesečnim
putovanjem Greyhoundovim autobusom od Atlantika do Pacifika otvorenom
transkontinentalnom cestomInterstate 80. Tri godine kasnije u Ameriku sam otputovao na
poslijediplomske studije. Tamo sam otišao s jugoslavenskom putovnicom. Doktorat iz društvenih
-
Pag
e13
znanosti stekao sam na Maxwellovoj školi građanskih i javnih poslova Sveučilišta Syracuse,
New York. Pet godina kasnije vratio sam se sa slovenskom putovnicom u rodni grad, ali ne više i
u istu domovinu. Iskustvo Amerike mi je izmijenilo život isto toliko koliko i nasilni raspad
Jugoslavije. Ženu mi je pak dala jedna umjetnička zabava u Brooklynu. Naime, nakon izložbe
likovne skupine «Irwin», čiji član Andrej Savski je bio moj prijatelj iz osnovne škole,
organiziran je veliki party na kojemu sam upoznao Ericu. U listopadu 1993. postala je moja
bračna suputnica. Iz bankovne službenice transformirala se u prevoditeljicu i književnicu, Ericu
Johnson Debeljak. Svoja iskustva u postjugoslavenskoj Sloveniji opisala je u knjizi Forbidden
Bread: A Memoir (North Atlantic Books, Berkeley 2009.). Imamo troje djece, Klaru, 19 godina,
Simona, 17 godina, i Lukasa, 15 godina. Naša djeca su Slovenci, Europljani i Amerikanci.
Na kojem jeziku razgovarate kod kuće?
Kod kuće govorimo engleski. To je jezik naše ljubavi, na njemu smo se zaljubili i upoznavali, i
na američkom engleskom govorimo i sada kad nas je petoro, a Erica je već naučila slovenski
dovoljno dobro da na njemu može funkcionirati. Naša je kuća «strani dom». Što znači da je naš
dom nekakva oaza u kojoj njegujemo engleski jezik, okruženi slovenskim «teritorijalnim
vodama». Djeca lakoćom prelaze iz jednog jezika u drugi. Još u vrtiću su se od prijatelja
opraštali na slovenskom, a trenutak kasnije, prešavši kućni prag, spontano bi počeli govoriti
engleski. Djeca tako prepoznaju različite horizonte, a to u idealnom scenariju učvršćuje njihovo
poštivanje razlika, trpeljivost i stvaralačku snagu. Nauče se da ne postoji samo jedna priča, samo
jedan način života. Takav život zahtijeva neprestanu pozornost i neprestano preispitivanje cijelog
niza pretpostavki, navika i narativa koje monokulturalne obitelji uzimaju zdravo za gotovo, kao
zrak koji udišu. Ali u našoj se kući uvijek iznova preispituje i kvalitet zraka koji dišemo, da se
izrazim metaforički. U takvom «stranom domu», pitanja o tome što zapravo znači domovina, što
u egzistencijalnom, a ne samo književnom smislu, znače egzil, blizina i udaljenost, zajednica,
kao i to gdje su granice psihičke «udobnosti» pojedinca, postaju ozbiljna pitanja svakodnevice.
.
Tvoje stalno boravište je u Sloveniji, ali si i sâm i zajedno s obitelji često boravio u
inozemstvu.
.
Točno: živjeli smo po godinu dana u iznajmljenim stanovima u Budimpešti, San Franciscu i
Chicagu: po jedan strani grad u svakoj «petoljetki». Točno: naš dom, naše stalno boravište leži u
predjelu Zelena jama u četvrti Moste, u Zveznoj (Saveznoj) ulici u Ljubljani. Ime… je li ime
ulice uopće važno? Jest! U našem su susjedstvu ulice s imenima kao što su Proletarska,
Partizanska, Prvomajska, Tovarniška (Tvornička) i Družbena (Društvena): tu je ime doista i
-
Pag
e14
znak, nomen est omen. Povijest (političkog) saveza poznatog kao Socijalistička Federativna
Republika Jugoslavija (SFRJ), upisana je u moje stalno boravište. I tu dileme nema. U dilemi su
bili službenici nove slovenske države, koji su mi – kao i svim državljanima, osim «izbrisanima»
– nakon 1991. izdali nove dokumente, pa i nov rodni list. U rubrici «država rođenja» tek su sitni
tragovi: birokrati su zatajili Jugoslaviju trima sramnim točkicama. Mene nije sram: rodio sam se
u Jugoslaviji i odrastao u Jugoslaviji. Tu sam naučio prve društvene navike i pounutrio
koncentrične krugove raznih kultura i jezika, vjerskih predanja i narodnih mitologija, pa i
političkih i društvenih ideja. Spadam u nekoliko privilegiranih generacija rođenih i odraslih u
Jugoslaviji. U najmanju ruku, bili smo privilegirani iz vizure multikulturalnosti, koju su, dakako,
učvršćivali školski programi, a ništa manje i osobni doživljaji. Tako smo širom domovinom
smatrali sav prostor od Triglava do Vardara, od Dunava do Alpa, od obala Jadrana do ravnica
Panonije. U Jugoslaviji je, naime, pojedinac mogao čuvati svoj identitet uključujući se u kulture
«uže» (republičke, nacionalne) i «šire» (savezne, transnacionalne) domovine. Nisam siguran da
su moji mlađi sudržavljani, socijalizirani u okviru slovenske nezavisne države i EU, već razvili
slične odnose spram udružene i slobodne Europe, suvremene «šire» domovine Slovenaca.
.
Budući da si s vremenom gotovo srastao s angloameričkom kulturom, zanima me jesi li
osjetio i poriv da počneš pisati na engleskom jeziku?
Po mojem mišljenju, svaki će pisac, ukoliko imaginarno ili boravkom i dužim posjetima to
želi, steći alternativnu domovinu, privremeno boravište, zamjensku kulturu, a za širenje
stvaralačkog horizonta to znači da je pisac najprije čitatelj, čitatelj raznolikih svjetova. U smislu
književnog objavljivanja, ako ne i afirmacije autorskog imena, u međunarodnom prostoru koji
zahtijeva dobar prijevod, čak i kad je u pitanju loš tekst, zapravo imamo posla s raznim
faktorima, a ti su: uvjerenost u dobar tekst, osobni talent i motivacija, društveni kontakt i mreže,
poznanstva s drugim, po mogućnosti uglednijim autorima i poznavanje književnog sustava s
prevoditeljima, agentima, agencijama i urednicima, često i istančana upornost ili osobna
karizma, a po mogućnosti oboje, ali tu su i neke druge «banalije». Nije ilustrativno, ali je rječito:
nakon jedne književne večeri u New Yorku sredinom devedesetih godina, tijekom ratova za
jugoslavensko nasljeđe i genocida bosanskih Srba nad bosanskim Muslimanima, propustio sam
priliku da objavim knjigu pjesma jer nisam na jednoj večeri tiho čekao da tema razgovora završi,
pa da se onda pređe na desert i druge lijepe stvari o kojima se možemo slagati, i jer se nisam
uljudno, ali perverzno – kao drugi za stolom – slagao s mišljenjem o bosanskim Srbima kao
ugroženom narodu, što ga je zagovarao istaknuti urednik u izdavačkoj kući koja se zanimala za
moj rukopis. Ne samo da se nisam slagao, nego sam ga strasno i glasno odbacio. Do deserta smo
nekako došli, ali tu je bio i kraj nakladnikovog zanimanja za moj rukopis.
Što se tiče pisanja poezije na usvojenom američkom engleskom, moram reći da sam u
Ameriku došao kao već izgrađeni pjesnik s knjigama i nagradama. Nikad nisam bio u iskušenju
-
Pag
e15
da zamijenim jezik svoje poezije. Preciznije rečeno, kad je riječ o kulturnoj kritici,
humanističkim i teorijskim raspravama – u tim «žanrovima» pišem na engleskom, ali poezija je
više negoli tek tehnički-formalni oblik komunikacije. U ravnoteži između distancije i patosa
sagriješim uvijek na strani patosa između ostalog i zato da bih i dalje opetovano podsjećao
kakopisac ne piše «samo riječima, nego i cijelim bićem, etosom i mitosom, sjećanjem,
tradicijom, kulturom, zanosom jezičnih asocijacija, dakle svim onim što se kroz automatizam
jezika pretvara u pokret ruke (i obratno)», kako veli Danilo Kiš, moj književni uzor. U
pjesničkom se jeziku, naime, ne reflektira samo ono što je izgovoreno, nego i ono što nije, mada
se potiho pretpostavlja. S tog stanovišta mogu reći da pisanje na slovenskom znači nasljedovanje
slovenske kulturne tradicije, koja je šira od jezika, budući da zahvaća materijalnu i duhovnu
baštinu prostora u kojem se socijaliziramo. Promjenjivi registri materinjeg jezika filtri su za naše
predodžbe o svijetu. To znači da je pogrešno shvaćanje jezika kao samo instrumentalno-
tehničkog sredstva koje možemo mijenjati kao što cipele mijenjamo čizmama ili tenisicama,
ovisno o potrebi. Ipak, istini na volju, moram priznati da se na usvojenom, stranom, drugom
jeziku mogu posve pristojno obavljati mnogi poslovi i zaduženja, naročito u sve više
globaliziranom i standardiziranom svijetu, u kome je engleski postao neosporni, premda ne bez
otpora favorizirani komunikacijski medij. No vrlo rijetki ljudi mogu na različitim jezicima
sanjati, moliti i pisati pjesme uz jednak stupanj samorazumljive okretnosti. Naime, različiti jezici
pretpostavljaju različito kulturno tkivo, u kome obitavaju kako bajke, tako i heroji, presudne
bitke, simboli…
S druge strane, u mojem pisanju na slovenskom ima i neke tvrdoglavosti. Želim odraziti to što
osjećam na vlastitoj koži: u međunarodnom okviru, kolektivna kulturna tradicija kojoj pripadam
u biti je anonimna. Nastojanje da tako više ne bude predstavlja jednu od temeljnih osovina oko
kojih se vrti moj stvaralački, socijalni i profesionalni život. Ta slijepa pjega, taj nedostatak
slovenske prisutnosti u međunarodnom kulturnom prostoru, odredila je – otvoreno priznajem –
vitalni dio moje osobnosti. Iz nezadovoljstva, iz frustracije, iz inata i ambicije, iz straha od
priznavanja poraza, iz otpora spram prevladavajućeg samoprijezira koji se izražava kao stav
«oprostite što živim!», i iz gnjeva prema samoljublju koje stalno ponavlja frazu o slovenskoj
izuzetnosti i neusporedivosti, iz tog spleta mahnitosti i boli izrasla je odluka da sastavim, između
ostalog, i antologiju Prisoners of Freedom: Contemporary Slovenian Poetry (Pedernal Press,
1994), prvu preglednu antologiju slovenske poezije na engleskom.
.
Sa suprugom Ericom preveo si, i u Americi objavio, izabrane pjesme velikog slovenskog
pjesnika Dane Zajca, Barren Harvest: Selected Poems (White Pine Press 2004.) (Jalova
žetva), a na slovenski si preveo i izbor iz pjesništva poslovično “teškog” i “neprohodnog”
američkog pjesnika Johna Ashberyja (Mladinska knjiga 1995.). Očigledno smatraš da je
književno prevođenje važno?
.
-
Pag
e16
Neke stvari treba znati: bez obzira na količinu i opseg državne potpore za «promociju»
slovenske književnosti u međunarodnom prostoru, nemoguće je u jednoj generaciji nadoknaditi
ono što se, da uzmemo češki primjer, stoljećima taložilo u globalnom pamćenju, od Jana Husa do
Miloša Formana, od Tomasa Masaryka do Vaclava Havela, od Bedřicha Smetane do Milana
Kundere. Ali nema razloga za očajavanje. Svjetska književna javnost ili međunarodna kulturna
svijest – kako god nazvali pogon izdavačke i medijske industrije uključujući državne intervencije
za trženje književnih brendova – je sâma tek kakofonijski rezultat sudara i (ne)uspješnih susreta
mnoštva raspršenih silnica i orbitâ kojima kruže pjesnici, kada na festivalima, s prevoditeljima,
izdavačima i urednicima, s mamurnim piscima na europskom ekspresnom vlaku ili u varljivoj
askezi umjetničkih kolonija sudjelujemo u međusobnoj komunikaciji, u kojoj se stvara
autentična, pa makar samo privremena zajednica. Isto tako mi je jasno da su knjige slovenske
poezije, kojima sam pomogao da dođu na svijet na engleskom jeziku, zaista krčile put do neke
vrlo posebne čitateljske skupine, sačinjene uglavnom od radoznalih pjesnika, zanesenjaka,
kritičara, možda još jednog ili dvojice profesora. Uistinu držim da je riječ o krhkoj arhitekturi
prepoznatljivosti, o sporom no nezaustavljivom i nepredvidljivom rastu spoznajnog zemljovida,
na kojem svaka nova knjiga ili književni nastup ispuni barem jedan, makar i najmanji djelić
slijepe pjege koja u svjetskoj svijesti zjapi tamo gdje bi trebala biti slovenska kolektivna priča.
Vjerujem u skrivene korespondencije onkraj vremenskih ograničenja i prostorne stiske: sve se
negdje taloži, sve se registrira, nijedna publikacija, bila ona i najmarginalnija, ne ide u gubitak,
pamćenje čovječanstva je beskonačno koliko je beskonačna i poezija, ta «volja za ustrajnošću»,
kako je lirsku umjetnost nazvao Octavio Paz. I još nešto: međunarodne mreže, u kojima se
zbivaju promjene stila, prestiža i bogatstva, široko su rasprostranjene. Bilo bi pogrešno gledati ih
samo očima koja vide prvenstveno dobitnike Nobelove nagrade. U pretakanju lirskih pjesama i
pjesnika sudjelujemo svi mi koje nas to zanima; u izgradnji neizvjesnih mostova razumijevanja i
traganju za dodirnim točkama sa čitateljima sudjelujemo svi mi koji želimo da naše pjesme ne
samo da govore vlastitom kolektivu, nego da se obraćaju i široj publici; svi mi sudjelujemo u
veličanstvenoj hibridizaciji i kreolizaciji svijeta, premda se krećemo različitim orbitama,
nastupamo na različitim festivalima, imamo različite izdavače, putujemo kroz različite slojeve
međukulturnih sjecišta i mrjestilišta, čitamo pred različitim publikama i slažemo individualne
djeliće jedne kolektivne priče u međunarodni kulturni mozaik. Svaki komadić mozaika odlikuje
ista značajka: rascijepljen je na primijećenost i utjecajnost. Od suvremenih slovenskih pisaca već
je nekolicina onih koje su međunarodne mreže primijetile, ali one utjecajne bismo mogli
nabrojati na prste jedne ruke. Ali jedni bez drugih ne mogu: primijećenost i utjecajnost su dvije
polovice koje se nikada ne spajaju u cjelinu, baš kao «dom» i «svijet».
.
Tvoj znameniti esej Sumrak idola (hrvatski prijevod Branko Čegec, Meandar 1995.),
napisan kao svojevrsna iskrena i melankolična koda bivšoj državnoj i kulturnoj zajednici,
nedvojbeno nosi biljeg “novovalne” urbane generacije stasale tijekom liberalnih 80-ih. No
rijetki se slovenski pisci bave regijom bivše Jugoslavije. Što tebe motivira da se dan-danas
vraćaš toj temi?
-
Pag
e17
.
Slovenija je nakon osamostaljivanja okrenula leđa Balkanu i zarila glavu u europski pijesak.
Mnogi su pisci tada negodovali zbog mojih lokalnih i međunarodnih nastupa, te argumentacije u
korist vojne intervencije u Bosni zastupajući «politiku nemiješanja» i «izolacije». I što se
dogodilo s Bosnom? Danas je to bizarna polukolonijalna tvorevina, koja nesigurno stoji nad
silnim gomilama mrtvih. Mnogi slovenski intelektualci su trabunjali o tome kako «u ratu muze
šute», da to nije «naša stvar», da se moramo posvetiti gradnji slovenske nezavisnosti, itd. I
upravo tu sam počeo primjećivati slovensku sebičnost i okrenutost ka sebi, taj čudni i strašni
nedostatak brige za druge. Prekidu državnih veza slijedio je prekid simboličkih, kulturnih,
emotivnih, prijateljskih veza. Tome sam se nastojao suprotstaviti. Bio sam jedan od rijetkih
slovenskih pisaca koji je sustavno i često pisao o ratovima za jugoslavensko nasljeđe, pozorno
recenzirao knjige iz bivše Jugoslavije, i sudjelovao u zajedničkim projektima. Nadalje, ali ništa
manje važno, jedan sam od osnivača međunarodnog časopisa Sarajevske sveske, koji danas
predstavlja važan forum za ozbiljnu diskusiju i živahnu kulturnu razmjenu u širem regionalnom
prostoru. Sumrak idola sam napisao u ljeto 1993., u jednom dahu, sa suzama u očima i s
potocima znoja ispod pazuha, u užarenoj garsonijeri u Proletarskoj 2 u Ljubljani, na devetom
katu nebodera, koji je u susjedstvu bio poznat kao «oficirski». Ali ni u zgradi ni u kvartu više
nije bilo oficira bivše vojske; država koju su trebali braniti, raspala se. Pisao sam na uzanom
balkonu, tjerao muhe, a tu i tamo priuštio bih si i skromnu raskoš: čvrsto bih zažmirio, povukao
dim i potonuo u koprenu sparnih oblačića iznad mutno zelene Ljubljanice. Kroz spomen-
razglednice i kritičku analizu «jugoslavenske civilizacije» pokušavao sam doći do činjenica o
raspadu države koja ju je iznjedrila. Esej sam napisao po povratku iz New Yorka, nakon
završetka poslijediplomskog studija, sa stečenim doktoratom za «prelijevanje iz šupljega u
prazno» i nakon pet godina naukovanja u prijestolnici dvadesetog stoljeća, s Manhattanom u
glavi i Mostama pred očima, nastojeći zapravo sebi i Erici objasniti katastrofu koja se u
međuvremenu dogodila. Ako je nostalgija uspomena minus bol, onda nemam ništa protiv nje.
Reci mi čega se sjećaš i reći ću ti tko si! Tko sam, dakle? Član velike obitelji, dijete
«jugoslavenske Atlantide», koje sastavlja komadiće za portret nestale civilizacije: ugao
zagrebačke Trešnjevke u Seattleu i šank sarajevskog bifea «Mudrac» u Washingtonu, šalica iz
zemunske kavane u Calgaryju i odrazi Ljubljanice pod mostovima amsterdamskih kanala, meke
padine Fruške gore u crnačkom getu Chicaga i svjetlost sunca u zalasku nad Šibenikom što sune
kroz podnožje Eiffelovog tornja, a zatim nestane u procjepu između svjedočenja i vizije.
Je li sadašnja, suvremena Europa već naša «šira domovina»?
Doista se treba upitati kako to da su generacije Jugoslavena doživljavale cijelu Jugoslaviju od
Triglava do Vardara kao svoju širu domovinu, dok, čini se, Slovenci – i u tome uopće nismo
jedini – ne doživljavamo Europu na sličan način? Možda bi trebalo biti javnih obreda,
-
Pag
e18
ceremonija, festivalâ, kojima bi se učvršćivao europski sloj identiteta pojedinca, približno kao
što se na radnim akcijama i omladinskim sletovima kalilo jugoslavenstvo. Europska himna i euro
kovanice i novčanice za jačanje osjećaja pripadnosti transnacionalnoj političkoj tvorevini očito
nisu dovoljni. A kako bi i bili? Na novčanicama nema ni jedne slavne osobe, a narisana
arhitektura podsjeća na tradiciju rimskog imperija. Imperijalni su bili i svi povijesni oblici
europskih integracija, bilo da se radilo o Rimu ili o Karlu Velikom, Napoleonu ili Hitleru.
Europska unija sebi je postavila cilj da bude drukčija. Međutim, ipak se može reći kako je
europska parola o «jedinstvu u raznolikosti» toliko neuhvatljiva koliko je bila i jugoslavenska o
«bratstvu i jedinstvu». I kod jedne i kod druge riječ je o ekranu, na koji skupine i pojedinci
zapravo projiciraju vlastite želje i očekivanja, a također i nedoumice i strahove. Jasno, postoji
razlika – zove se demokracija. Ako je nacionalizam nekakva grupna sablast, u okviru koje narod
doživljava državu kao vlastito oruđe, tada demokracija pretvara državu u oruđe svih državljana, a
ne samo pripadnika jednog, većinskog ili izabranog naroda. Zato demokracija među
nacionalistima nije jako omiljena. Nacionalizam je nastao u 19. stoljeću, a istodobno se pojavila i
njegova protu-ideologija, jedna druga skupna priča – komunizam. Poput nacionalizma, i
komunizam se pozivao na solidarnost, samo što je nije lociran u narod nego u društvenu klasu:
«proleteri svih zemalja ujedinite se!» Internacionalizam se natječe s nacionalizmom. I jedan i
drugi nadilazi ideja kozmopolitizma. To je oblik svijesti o sebi, koji crpi smisao iz različitih,
dijelom istovjetnih, a i također sasvim proturječnih slojeva iskustva skupine, te je stoga nužno
nestabilan i fluidan: kozmopolitski stav uvijek je privremeni rezultat oplodnje s drugim jezicima
i kulturnim tradicijama. Ukotvljen je u spoznajnoj radoznalosti i smislu za relativnost, a ujedno i
u sposobnosti za su-osjećanje i u-življavanje. Nekoga zaista istinski razumijemo ako «uđemo u
njegove cipele» (slov. zastopimo). Znam, kozmopolitizmu nedostaje čuvstvena privlačnost
kakvu posjeduje nacionalizam, ali usvajanjem etičkog odnosa ipak može dobiti težinu.
Kozmopolitizam je, naime, u velikoj mjeri stvar osobnog razmišljanja i odluke. U tome leži
jedan od glavnih razloga zašto kozmopolitizam ne privlači mase.
.
Hrvatska je napokon ušla u EU, što je za Sloveniju već davno minulo iskustvo. Postaje li
Europa “svijet bez granica”?
Hrvati su tu slični Slovencima: i jedni i drugi su/smo povijesno opterećeni hipotekom manje
vrijednosti, jer uvijek mislimo da živimo «pod» nekom vanjskom vlašću: najprije pod
habsburškim Bečom, zatim pod talijanskim fašistima ili pod jugoslavenskim kraljem, zatim pod
Titom i sada pod Bruxellesom. Europski ljudi, narodi i nacije moraju postići određeni stupanj
samosvijesti kojom se Europska unija može razumjeti ne kao carski autoritet, nego i kao mreža
ustanova koje su doslovno u vlasništvu svih država-članica, dakle kao mreža kojom svi zajedno
lovimo ribe, ne čekajući da nam ih onaj «pod kojim» živimo servira na pladnju. No, još je daleko
do tog cilja. Upravo zbog toga ga ne smijemo izgubiti iz vida. A Europa je «svijet bez granica»
samo pod uvjetom da europsku političku i ekonomsku integraciju shvaćamo kao svjetski proces,
-
Pag
e19
kao «djelo u nastajanju». To je ideja o nikad dovršenom procesu širenja. Po mišljenju nekih
uglednih, naročito britanskih učenjaka i političara koji su sudjelovali u futurološkom
projektuEuropa 2030, Europska unija će se širiti ne samo do Bjelorusije i Ukrajine, nego i do
nekih država na Kavkazu, Gruzije, Armenije. S druge strane, bivši ministar vanjskih poslova
Njemačke, Joschka Fisher, jedan od rijetkih europskih državnika koji su vrijedni poštovanja, u
okviru istog projekta pesimistički je rekao kako osim Hrvatske vjerojatno nijedna država više
neće ući u Europsku uniju. Bitna prepreka za europsko širenje je nedostatak osjećaja za pan-
europsku solidarnost. A to je dodatan razlog što me zanima bivša Jugoslavija. Stavimo li u
zagradu diktatorsku prirodu režima, Jugoslavija se bavila navlas istim pitanjima kojima se danas
bavi Europska unija. Kako, naime, međusobno i pod istim političkim krovom uskladiti,
harmonizirati, ako već nije moguće integrirati raznolike, često protivne interese različitih
jezičnih, kulturnih, narodnih i vjerskih zajednica? Nakon Titove smrti pokazalo se da je
jugoslavenska politička elita bila korumpirana, a ujedno i bez Titove karizme: jedina ideja koju
su porodili bila je jalova parola «I nakon Tita – Tito!», što ne predstavlja ništa drugo doli slijepi
kontinuitet.
Jugoslavija naposljetku kao državna zajednica ipak nije uspjela?
.
U bivšoj Jugoslaviji pojedinac je svoj identitet mogao graditi u koncentričnim krugovima,
koji su se širili onkraj rođenosti u jeziku. Zalihe smisla mogao je crpiti iz svoje «uže»
(republičke, nacionalne) i «šire» (savezne, trans-nacionalne) domovine. Moglo se biti ujedno
Slovenac i Jugoslaven, kao što je danas državljanin Slovenije, Francuske, Litve, Hrvatske ujedno
državljanin Europske unije. Takvu je zamisao Titova Jugoslavija preuzela od jedne druge
tvorevine, «tamnice naroda», kako su je grdili nacionalistički pisci, odnosno od Austro-Ugarske.
Tito je zaista, s jedne strane, tvrdio kako je povijest Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata
počela od nule, jer je sve prije toga bila stvar «trule buržoaske kulture», dok se s druge strane
sâm ugledao u Habsburgovce. Ne samo u sklonosti ka «hohštaplerstvu», pompi i ceremonijalu,
nego i u načinu lukavog upravljanja potencijalno konfliktnim interesima različitih narodnih i
vjerskih zajednica koje žive pod jedinstvenom političkom vlašću. Jugoslavija nije uspjela u tome,
to stoji. Ali plašim se da će i EU dugoročno biti neuspješna, ne pronađe li način kako spriječiti
dominaciju najjačih članova. U Jugoslaviji je taj faktor bio najbrojniji narod, a u suvremenoj EU
utjelovljuje ga «KernEuropa» («Europa s jezgrom»), čija je politika «Europa dviju brzina», koju
je zagovarao pokojni francuski filozof Jacques Derrida, a i nadalje je zagovara vodeći njemački
filozof, Jürgen Habermas.
Zemlje zapadnog Balkana su s tog gledišta očigledno «u leru». Sadašnja financijsko-
gospodarska kriza na bolan način otkriva granice europske solidarnosti. Međutim, osjećaj
solidarnosti je važan jer predstavlja temelj svakoj demokratskoj zajednici. Europska nacionalna
država je naslijedila građanska prava iz 18. stoljeća, politička prava iz 19. stoljeća i socijalna
-
Pag
e20
prava iz 20. stoljeća. To znači da država mora svojim državljanima jamčiti liberalna,
demokratska i socijalna prava. Solidarnost je predstavljala bitnu polugu društvenog života
naročito u proteklom stoljeću. Potaknula je nastanak države blagostanja i socijalne države,
uključujući i pogonsku motivaciju za razvoj i ujedinjavanje zapadne Europe nakon Drugog
svjetskog rata. Podsjetimo se: solidarnost je igrala vodeću ulogu u modernizaciji Irske,
Španjolske, Portugala i Grčke, dakle prilikom njihovog ulaska u prethodnicu današnje Europske
unije. Od 70-ih godina nadalje solidarnost je kao civilizacijska vrijednost brzo gubila javnu
vjerodostojnost. Povlačila se pred zahtjevima za većom osobnom slobodom i profitima, koji su
rasli u skladu sa sve većom globalizacijom kapitalizma. Proširenjem Europske unije 2004.
godine, kada je ušlo deset novih članica, problem afirmacije solidarnosti samo se povećao.
Sredstva za nove članice su, naime, dramatično manja. Za usporedbu: dok je Češka prilikom
ulaska dobila približno samo 30 eura po stanovniku, Grčka je dobila približno 440 eura. Danas je
sve više prisutno takvo razumijevanje solidarnosti koje se vidi kao luksuz, što ga pojedine države
možda mogu, ali i ne moraju priuštiti. Drugim riječima, solidarnost više nije nužna, nego
predstavlja samo sporednu vrijednost.
.
Možemo li onda u tom kontekstu govoriti o svojevrsnim «koncentričnim krugovima
identiteta»?
.
Jest! Što znači da koncentrični krugovi identiteta i kozmopolitska svijest oblikuju takvo
shvaćanje pojedinčeva položaja u svijetu, u kojem se ne treba odreći lokalnog mitosa, ali taj
ujedno više i nije jedini izvor nadahnuća i iskustva. Slojevi različitih identiteta talože se u
svakom individualnom «ja», šireći se koncentrično od obitelji i naselja preko gradskih i
regionalnih, pa sve do nacionalnih i trans-nacionalnih zaliha smisla. Trans-nacionalni se
regionalni identiteti, na primjer balkanski, mediteranski ili srednjoeuropski, međusobno
podrivaju i prekrivaju, sežući u kapilarnom prožimanju do širih pan-europskih i trans-atlantskih
identifikacija. U svakom slučaju, važno je sljedeće: isključujući nagon samo jednog identiteta,
naročito nacionalnog, koji se u posljednja dva stoljeća uspostavio kao osnovni model političke
zajednice, u koncentričnim krugovima identiteta nije odbačen tout court, ali niti uzdignut na
pijedestal. Zato je za središte tako zamišljenog identiteta neizbježno da ga zaposjedne upravo
pojedinac, s vlastitim čežnjama i tjeskobama, vlastitim nemirom tijela i treptajima duše. To bi,
pretpostavljam, trebalo biti blizu svakom piscu koji svoje imaginarne svjetove gradi iz komadićâ
svakodnevnog života, iz pročitane kronike, iz dijelova dijaloga koji nam dolepršali iza ugla.
.
I sam pišeš kritičke eseje! S kakvom nadom? Ima li tu mjesta za poeziju?
-
Pag
e21
Istina, privlači me protejski žanr na granici književnog i racionalno-kritičkog registra jezika, u
kojem «intelektualnu pjesmu», kako je esej definirao Theodor Adorno, moguće razvući do
granica do kojih unutar spisa ne djeluje samo spoznajna, nego i estetska i etička zaliha smisla. Mi
moderni pjesnici i intelektualci u biti i ne radimo ništa drugo nego pripovijedamo priče o svom
vremenu, čak i tad kad se one na nj ne odnose neposredno. «Svjedočimo» upravo tim
«pripovijedanjem», bez obzira na eliptičnost jezika. Ako je tako, onda moramo obavezno
prihvatiti i pretpostavku da i razumsko i pjesničko djelo proizlaze iz želje za konstruiranjem
priča, pri čemu koriste, razvijaju i profinjuju metafore i arhetipove. Cervantes nam je dao arhetip
sanjara i idealista u don Kihotu, Max Weber pojam radnog entuzijazma koji ljudi postižu
bivajući u skladu sa mitologijom zvanom «protestantska etika», Flaubert nam je preko gospođe
Bovary dao arhetip sapetog građanskog romantičara, a Marx bezobzirnog debelog kapitalista.
Želim reći da međusobne napetosti dvaju oblika spoznaje utječu na način kako shvaćamo sami
sebe kao kolektiv i kao pojedinci. Dok je u devetnaestom stoljeću najuvjerljivije «guste» opise
stvarnog života dala književnost, u dvadesetom stoljeću uglavnom upotrebljavamo metafore
znanstvenika od Freuda do McLuhana. Cilj je pjesništva u tome da uvijek iznova otkriva i
ponavlja pripovijesti o doživljaju zajednice i blijedećeg «ja», pripovijesti koje su ljudi jednom
već ispripovijedali, ali ih je opet potrebno ispripovijedati. Samo u tome leži inovativnost
pjesništva, dok traga za istinom o društvenom životu, komentira i kritizira moralne običaje,
uvodeći metafore, slike i ideje o asketskoj samoći našeg «ja» i osjetilnoj nužnosti drugih, ideje
koje ljudima pomažu da žive s određenom mjerom dostojanstva i razumijevanja.
Naravno da gajim nadu u kritički esej koji nastoji raskrinkati mnoštvo predrasuda prisutnih u
javnom govoru, koje su najdestruktivnije kad su samorazumljive; ta nada, svakako, i dalje živi,
međutim, nemam prevelikih iluzija: iako kritički esej može pripomoći u postupnom
odstranjivanju predrasuda, ipak danas više ne živimo u kasnom socijalizmu. Tada su pisci i javni
intelektualci imali znatan simbolički kapital, i njega su – za razliku od suvremenog kasnog
kapitalizma – uvažavale i vlastodržačke elite, jer su se i same temeljile na «Tekstu», na
mitološkoj priči komunizma koja zahtjeva vjernost i savez. Danas živimo u kasnom kapitalizmu.
Vulgarna sličnost socijalističke i kapitalističke Slovenije leži upravo u nacionalizmu kao
većinskoj ideološkoj suglasnosti. A vulgarna razlika je u tome da su moć i novac u prvoj
predstavljali sredstvo, da bi u drugoj postali cilj. Vlastodržačke elite danas više nemaju nikakvu
«mitološku» priču, osim očigledno onu u kojoj je čovjek ponižen u tržišnu robu, dok je građanin
sveden na sredstvo za povećavanje vlastite zarade.
Kritički zapis, radoznala refleksija i informirani pogled na umjetnički proces, predstavljaju
modernističko nasljeđe u kojem se kritika i stvaralaštvo međusobno nadopunjuju. Umjetnički
jezik osuđen je na to da vazda traga za novim putovima, ne bi li na kraju izrekao isto, pa prema
tome on i ne može drugo nego ponavljati ritual zaklinjanja, iako mu je mučno jasno da ga ne više
ne čuju niti anđeli, a kamoli bogovi. I u tome valja vidjeti simptom suvremene marginalizacije
pjesništva, ali ne kao javnog kulturnog dobra, koje uvijek ima neki svoj mikro milje časopisâ,
izdavačâ i publike, nego kao umjetničkog, drugim riječima, emfatički višesmislenog oblika
prisvajanja zbilje. Ipak, pjesništvo pripada svim povijesnim epohama. Nema naroda bez poezije,
-
Pag
e22
ali postoje narodi bez proze, bez razumske vladavine nad neposrednim ritmovima neukroćene
stvarnosti, stvarnosti jezika.
Duhovni zor u beskonačnost i ograničenja vlastita tijela, rascjep između ideala i stvarnosti,
traganje za uvjetima autentičnog života koji bi bio u skladu s našim čuvstvenim i spoznajnim
potencijalima, vječno nezadovoljstvo s onim što smo bili i što ćemo biti: naravno da sam
romantičar! I upravo zbog toga nema ničeg slučajnog u mome pisanju poezije. Bivajući od svih
oblika umjetnosti najmanje ovisna o vanjskim čimbenicima, poezija zadržava visok stupanj
slobode. Njezina autentičnost proizlazi iz unutarnje potrebe, a ne iz vanjskog poticaja. Poezija je
najmanje povezana s Mamonom novca, a time i najmanje okovana sponama predvidljivosti.
Poezija posuđuje glas onim krajnjim doživljajima koje se sami ne usuđujemo ili ih ne znamo
izraziti (ludilo, panika, erotika, bog, strah). Pjesma je laboratorij jezika, u kojem – to je važno! –
nije na djelu osnovno načelo suvremenog kapitalističkog svijeta, privatno vlasništvo. Jezik ne
poznaje privatno vlasništvo: naše je sve što je napisano i u taj «imaginarni muzej» ulazimo i
uzimamo u skladu s vlastitom voljom i predodžbom.
Pjesništvo nema evoluciju i logiku napretka, te stoga upravo jezik pjesnika najrječitije
svjedoči o mogućnostima za trenutni vrhovni doživljaj, koji poznaje, ali ne izriče, svaka ljudska
biografija na ovom planetu. Upravo u tom elegijskom naporu u priznavanju poraza uslijed
nedostatnih imena, što ih pridajemo »svetome«, treba potražiti razloge za ustrajavajući život
pjesništva kao pohvale, ili kako lijepo kaže Leonard Cohen: «Sveta i blistava od velikog svjetla
svaka je živa stvar,/ stvorena na ovome svijetu i pokrivena vremenom,/ dok tvoje ime ne bude
hvaljeno na vijeke.»[1]
Jesi li ponajprije pjesnik, sveučilišni profesor, esejist ili pak kritičar?
Intelektualci su danas prije svega profesionalci u baratanju idejama i simbolima, no ipak
postoji velika razlika između sveučilišnog profesora i javnog intelektualca. Potonji analizira
pojave u skladu s razgovijetnim etičkim stavom i spoznajnom perspektivom, pri čemu se nimalo
ne ustručava govoriti istinu bez obzira na vlastodržačke interese. Ako intelektualci uopće imaju
još neku zadaću nakon što su izgubili status «zakonodavaca» iz 19. stoljeća, onda je ona u tome
da budu nekovrsni prevoditelji između jezika struke i jezika načitanog dijela javnosti. To je nešto
čemu i sâm težim. No, najprije sam čitatelj. Čitam prvenstveno iz užitka, i to sasvim neplanski,
kako mi neka knjiga dođe u ruke – romane i kratke priče, eseje i kritike, znanstvene rasprave i
upute za rukovanje. Čitanje je, napokon, uranjanje, spuštanje pod površinu; pustolovina koja nas
vuče u nepoznato i nešto što jedva naslućujemo kad u slatkoj omamljenosti tonemo u gusto tkivo
života, a svjetovi se mijenjaju pred našim začuđenim očima i voda milosti i životne strasti
pljuska kroz naše duše; to je pustolovina u kojoj nas čudesno lijepa tajnovitost vrtloga povijesti i
intimnih ispovijedanja, uhvaćenih u tuđim pričama i pjesmama, zavodi, nadahnjuje i prijeti nam.
http://eckermann.org.rs/article/svi-mi-sudjelujemo-u-velicanstvenoj-hibridizaciji-kreolizaciji-svijeta/#_ftn1
-
Pag
e23
I tada, kad već ostajemo sasvim bez zraka te se moramo vratiti u svakidašnje živote, spoznajemo
načas, u ovlašnom otkucaju, da ni vlastite priče ne možemo doživljavati na punokrvan način ako
nam nisu bliske priče drugih ljudi.
.
Zamisli da ispred sebe imaš zid, a u ruci sprej! Što bi napisao?
Legalize it!
Razgovarao Damir Šodan
Preuzeto iz časopisa Poezija, Zagreb 2015.
-
Pag
e24
Ahmed Burić
JA KAO PRIVIDAN POJAM
Prvi put sa knjigom?
Ovisi šta je knjiga. Mogla bi to biti jedna od tri Disneyeve knjige priča u kojoj su me
fascinirale “Pepeljuga” i “101 Dalmatinac.” U osnovi, ispada da je sve ono što sam kasnije
saznao o životu bazirano na tome što sam saznao u tim dvjema pričama. Iako, znamo da svaka
prava ljubav ne nađe svoj put, i to da deprivilegirani ne prožive svj život onako kako to čine oni
koji su favorizirani ostaje ona vrsta nadanja da književnošću, pričanjem priča, zapravo,
popravljamo nesavršeni svijet. Ne znam da li je Disney radio u toj vjeri, ali na mene su ta djela
ostavila takav utisak. Što je, vjerovatno, naivno.
Osjećaj prvog objavljivanja?
Mixed emotions, što bi rekli The Rolling Stonesi. Ja sam vrlo rano počeo objavljivati u
novinama, a relativno kasno književnost. Moram reći, a to je vjerovatno tako zbog dobi u kojoj
se to događalo, da nikada nisam bio toliko ushićen knjigama koliko prvim tekstovima, iako je za
knjige bilo potrebno puno više vremena i truda. Kad ti je devetnaest emocije rade tako da kad
negdje vidiš svoje ime misliš da je cijeli svijet tvoj. Sa trideset pet ti je skoro normalno da imaš
svoju knjigu u nečijoj biblioteci. Nikad dva dobra sastaviti.
Za ili protiv nagrada?
.
Nagrade ne određuju vrijednost nečijeg djela, ali su korisne da ukažu na to. Niti je, recimo,
Borges manje značajan što nema Nobelovu, niti je ona Orhanu Pamuku donijela to da bolje piše.
No, za neke knjige ne bismo čuli da nisu nagrađene, a za neke bi bilo bolje da nismo čuli za njih
za to što su nagrađene.
Društvena angažovanost pisca?
.
-
Pag
e25
Lično, mislim da ne bih mogao bez toga, ali ako je nešto dobro ne zamjeram autoru ili
autorici što ne dijele tu strast. Kao i u svakom segmentu: ima angažovano, a dobro, i ima
angažovano, a loše. I obrnuto: neangažovano, a loše, i neangažovano a dobro. Iako imam
skrivenu nadu da je svaka dobra umjetnost na neki način angažovana jer izlazi iz osjećaja
sagledavanja svijeta, njegovog promišljanja, objašnjavanja ili nadgrađivanja.
Cenzura i autocenzura?
.
Prvo je pogubno po društvo, drugo po autora. Najčešće ide jedno s drugim, ali nisu čaša žuči i
čaša meda, kao što kaže Njegoš, nego su strašni otrov.
Naj knjiga?
.
Huuu, veliki prostor je od Ilijade do, recimo, Miloszevog “Zarobljenog uma.” Recimo ovako,
još nije napisana, a ne bih se bunio kad bi neko neku moju stavio među prvih 100. Znao bih da
sam uradio nešto u životu.
Da ste Šeherzada šta bi se sa Vama dogodilo 1002. noći?
.
Morala bi ispričati 1002. priču.
Sekularizam, kapitalizam, komunizam, globalizam ili kozmopolitizam?
.
Sekularizam – potreba. Kapitalizam – nužno zlo koje počinje jesti samo sebe. Komunizam –
dobra ideja u pogrešno vrijeme. Globalizam – nešto nedozrelo, slično komunizmu.
Kozmopolitizam – opet potreba.
Šta za Vas predstavlja pionirska zakletva?
.
-
Pag
e26
Crno – bijele fotografije na kojima moja raja iz I/2 razreda Osnovne škole Miljenko Cvitković
u Sarajevu jede tortu i prlja bijele košulje koje su majke brižljivo peglale.
Ima li života izvan Holivuda?
.
Ne znam baš kako je u Hollywoodu, nisam bio. Sudeći po tome kakvi su filmovi danas, baš i
ne zavidim. Možda je bolje pitanje “ima li života izvan Wall Streeta?
.
Najveći pjesnik svih vremena je? Zašto?
.
Ako kažem Goethe, uvrijediću Homera. Ako kažem Avdo Međedović, uvrijediću nekoga od
Vukovih kazivača. Ako kažem nekoga za koga se nadam da mi je poetski blizak – Aleša
Debeljaka ili Josepha Brodskog, uvrijediću nekog ko je to možda manje, Zbigniewa Herberta ili
Dylana. Što bih to radio?
Opravdavate li Vertera?
.
Ko sam ja da sudim?
.
Da li su potrebni novi književni pravci?
.
Naravno. Ništa što stoji nije vječno. Nafaka je u kretanju. Pa i za književnost.
.
Vjerujete li u prokletstvo pisanja?
.
Malo, da.
Zašto je Hasanaginica odbila posjetiti ranjenog muža?
-
Pag
e27
.
Zbog nemogućnosti pomirenja između ljubavi i obaveza koje nameće sredina.
.
Ko je najvažniji lik u svjetskoj literaturi?
.
I vi ja smo igrali košarku. Može prva petorka?
Don Quijotte, Hljestakov, Odisej, Kralj Lear i neko koga još čekamo.
.
Pristajete li na svoju smrt (po Bartu)?
.
Nisam siguran da sve može kontrolirati. Tako i tekst. Ono što smo napisali živi svoj život i
interpretacije bez obzira na to što u određenom trenutku o tome mislimo. Bliži mi je, recimo,
William S. Burroughs: “Tvoje ‘ja’ potpuno je prividan pojam.”
.
Sreli su se Euripid, Molijer, Ibzen i Becket. Šta pričaju?
.
O nemogućnosti razumijevanja ženske psihologije.
.
Književni klanovi – avet ili nužnost?
.
Nisam kompetentan, jer ne pripadam nijednom.
.
Razmišljate li o smrti?
.
Ne svaki dan. Kako biti ponizan pred nečim, u osnovi, banalnim?
.
U kom dijelu dana najčešće pišete?
-
Pag
e28
.
Ujutro.
.
Kome biste oduzeli Nobelovu nagradu za književnost?
Kako mogu oduzeti nešto što sam ne dodjeljujem?
.
Vi ste Eckermann, šta pitate Getea?
.
Ko je najznačajniji čovjek u Vašoj biografiji?
.
INSTANT ECKERMANN
-
Pag
e29
POEZIJA
Andrej Sen-Senjkov
VREME POSETE JE ZAVRŠENO
.
.
Maršuta portugalskih tramvaja
…
.
u evori decu takođe donose rode
dok leti bez ičega
ptica dodiruje kandžicama komadiće neba
rekonstruiše lice budućeg deteta
po fragmentima lobanje
…
.
samo u raju
na severu
u portu
ako se kap porta prolije
ona povređeno tiho bruji u vazduhu
zaim pada
zatim njena površina potamni
kao zagrižena jabuka
…
.
u lisabonu već dvesta godina
radi hospital de bonecas
bolnica za igračke
tamo leče one
-
Pag
e30
ko se slomio ko više ne može da plače
ko je izgubio točak ili mu prepuklo srce
nas
one što su bar jednom
liznuli ledenu gvozdenu rešetku jezikom
…
.
u ulici matematike u koimbri
numerisanje kuća je namerno narušeno
kada bog dolazi ovamo
da bi po običaju nekoga ubio
zbuni se
okreće glavu levo-desno levo-desno
kao gledalac tokom teniskog meča dobra i zla
gde će se rezultat svakog časa promeniti pa će biti nula-nula
.
.
Riški kolač visine jeseni
.
niko ne čita opise prirode
u sovjetskim ratnim romanima
niko u rigi ne primećuje
malog protivtenkovskog ježića
kao ni to da on ne raste
tenk koji je zaustavio
takođe ne raste
obojici nedostaje hrabrosti da postanu veliki
obojici nedostaje plašljivosti da postanu veliki
pa tako i živimo jedan naspram drugog
dok nas rđa ne rastavi
bezopasna podmornica
-
Pag
e31
mala
za sve bezopasna
podmornica od komadića crnog ćilibara
podiže se uvis
unutra je insekat pomorac sa crnim okruglim kolenima
morski talasi pred njim se razilaze ko zavese
u oblačnom okruglom prozorčetu
pomorac ne vidi obećano zlatno-žuto
verovatno ne vidi sunce
o kom su mu pričale slepe potonule ribe
mala
za sve bezopasna
podmornica od komadića crnog ćilibara
stiže do obale
neko je uzima u ruku zajedno s insektom pomorcem
za njih
na ljudskom dlanu
počinje
neizbežno-juvelirski pakao
s rajskim prstima
.
.
Miris kafe pleše valcer s nepostojećim mirisom
.
grad beč liči na drvo
u čijim su granama deca izgradila kućicu
unutar nje su skrivena veličanstvena dečačka blaga
i karte s detaljnim maršrutama izmišljenih putovanja
nepoznanice se prepiru na nemačkom s tajnama ko je manji i neprimetniji
unutra odrasle ne puštaju
unutra smo mi
tek što se nismo iznenada rodili
Ostade poslednji kolačić s bundevom
-
Pag
e32
kočija ne želi da bude kočija
dopada joj se
da leži na zemlji ko bundeva
da ukusno u sebi obrće semenke što se niu pretvorile u točkiće
kao da prepričava sebi ukratko sadržaj prethodnih serija
a pepeljuga će nekako sama da stigne do princa
baš onamo
odakle on voli pred jutro da započne da spava na stomaku
.
.
Presecanje granice dugo kao alchajmer
.
prvo se zaborave zamenice
zatim imenice
zatim glagoli
od ja te volim
ostane volim
zatim i ono nestane
ne
na kraju reč počinje iznenada da traži
najbliži otvor
i uvuče se u nesvest
ko što se graničar u beloj maskirnoj unoformi
uvlači u sneg koji mu ne pripada
sve će da se smiri
kada u mom smrznutom vojničiću
krcne poslednje
toplo slovo
ali ona će te se setiti
.
.
-
Pag
e33
Prodavci monohromnog smeha
.
u zoru kinematografa
u rusiji se pojavljuju komičari
anton fertner kicoš antoša
vsevolod avdejev debeli čika pud
arkadije bojtler arkaša
njihova je polularnost lokalna
u evropi i americi ih slabo znaju
ali to nije bitno
oni su na suprotnoj
od čaplina lojda kitona
strani filmske omče
koja se poput pertle za obuću
mora završiti
plastičnim zaštitnim vrškom
na oba kraja
da se unutar crnog i belog ne odveže sivo
.
.
Vreme posete je završeno
Alenu Bešiću
.
na glavnom satu grada Novog Sada
kazaljka minutara je – kratka
a ona što pokazuje sate – duga
takve kazaljke predstavljaju jedini čoveku poznati način
da čita vreme sa usana
.
,
Sa ruskog: Mirjana Petrović
-
Pag
e34
Nedžad Ibrahimović
BILJEŽNICE S AHERONTA
.
.
Put
.
Dok sam kući
nemirni u krevetu sam fetus
U provincijskim hotelima
spavam prav i
ravan pod zvijezdama
Kako su tihi, snežni
vrhovi Urala
Kući mislim o putovanju
na putu rado bih bio doma
I biće tako sve
Sve dok u dalekoj sobi nekoj
jedan zgrčeni ne nađu fetus
sve dok u kući mojoj
ne kažu Uuu on
otputovao je
davno.
.
.
Pod nebom Arizone
.
. majci
Dugo te nismo čuli
kao da otišao si
Na toj krčevini kraj rijeke
pomislili smo kako sad
zasigurno umro si
(Kad god se prepadnem
-
Pag
e35
da umrijet ćeš, ti pomisliš
da ostavit ću te)
Kada smo dotrčali i
zavirili u kolijevku
kao mrtvi indijanac
polegnut na krošnji drveta
s rukama nizase
sasvim umiren
ti očima pregledao
si nebo između nas
gledajući
Da, znam, o tome bih
da pišem, majko,
strah me da
mogao bih biti
zaboravljen
Ovdje
na niskoj krošnji
pod nebom
Arizone
.
.
More
.
Danima slušam otkucaje
srca u desnom uhu
pogotovo dok ležim
i odmaram
Kao neki potpalubni motor
ono ritmično bubnja na
pozadini šuma vode
koja prolazi ispod broda
I ne znam šta osmatram
pažljivije ujednačene
udare klipa u cilindru
moga tijela taj tihi
šum vode i struja
-
Pag
e36
koje se lome i prepliću
ili more što se
ispod ljulja
Koliko li je
duboko li je
.
.
Ljubav poslije ljubavi
.
za D. Walcotta
Ako me strah da ću
oživjeti kao neko drugi
da li je nekog drugog
bilo strah da će oživjeti
kao ja i šta bi sad o meni
mislio šta mi je onda
za njega činiti da se
ne zlopati da drugome
zlo ne čini da svoj strah
preživi šta mi je
činiti još
Hoću li ga umjeti
prepoznati s one strane
vremena kada se sretnemo
kada se upoznamo i ispitamo
jedan drugoga ocijenimo
Ili ću to opet biti
isti ovaj ja i s one strane
vremena onaj koga
samo strah je da opet
oživjet će u nekom
drugom
.
.
-
Pag
e37
Astečko srce
R. Marinkoviću
Nožem zasijecam crveno
srce lubenice i mislim o strašnom
glasu žžžžžžžžž u riječi
nož
Ona zuri u tačku na stolu
je li se tebi dešava da na
predmetima odmaraš pogled
pita
Da, ali to krene s vlastitim
imenima zato tako rijetko čitam
osmrtnice
Kao gasoviti trag kometa
ime mrtvog čovjeka dugo mi zna
lutati mislima i nakon što je pokojnik
ukopan
Kao sjaj zgasle zvijezde
kao kameni nož astečkog svećenika
oko astečkog srca ono kruži sve
dok opet ne umre kao zajednička
imenica dok ne postane predmet
draga
Ja na mrtvima odmaram jezik
Ona svoj pogled usmjeri
na rasječenu žrtvu na njeno
srce na svećenika, ljubavi
znaš li ti da je Althusser
ubio svoju ženu
Da, znam, Helen Rytman
udavio ju je, gospođu
Helen Rytman Helen
Rytman
.
.
S glamuroznog filmskog festivala
-
Pag
e38
.
Na putu kući
s glamuroznog filmskog festivala
iza Kladnja plavokosi dječarac
s plastičnom kanticom iznad glave
Da je ruka prazna bio bi to “Heil!”
ostaje nam u retrovizoru
Kantica visi s ruke kao
dom za vješanje umjesto
šumskih plodova iz nje iskaču
biseri jesenje kiše Old eyes in
a small child’s face watching
as the shadows race
Šutimo a onda se par kilometara
dalje okrećemo i vraćamo
Šta to prodaješ? Kupine.
Kako se zoveš? Zuhdija.
Ko je brao? Mama i babo.
Pošto su? 4 marke.
Pošto? 5 maraka.
Iz sitnog obraza Zuhdijinog
izvire suza manja od kapi kiše
i on je otire slobodnom šakom.
A nećete maline? Nećemo.
David McWilliams nastavlja
Nose pressed hard on frosted glass
gazing as the swollen mass
Šutimo šutimo šutimo i naša
srca rastu rastu rastu i ti
crni njegovi noktići grebu
grebu grebu odnekuda iznutra
na mjestu na kojem smo se okrenuli
stajemo i počinjemo da plačemo
i da se smijemo i da plačemo i da se
smijemo i da plačemo
-
Pag
e39
Marijana Jovelić
KONTURE ŽRTVE
.
.
Golicanje
.
Lako
palim vatru:
Majka mi se
obradovala
na rođenju.
Sklapam pakt
s vodenim
demonima:
Štitim letinu
od tuče.
Večnost me bira
sa sumnjom
forenzičara.
On ne
veruje vodi:
Nije svaki leš
u vodi telo
utopljenice.
Važno je
da umirem brzo:
Što je protok
hrane kroz
utrobu brži,
krv je svetlija.
Ja ne sanjam raj:
-
Pag
e40
Vatra može da se
ugasi i
valjanjem
po zemlji.
Ja sanjam nebo
koje ima
oblake.
Jedina stvar
na svetu koje
se bojim, jeste
prazno nebo.
Osnovno
pravilo
kod zaustavljanja
krvarenja
glasi:
Komadi
sterilne gaze
treba da
ispune ranu,
bez praznog
prostora.
.
.
Konture žrtve
.
Gledam zmiju.
Retko uzima hranu.
Dugo istinu vari.
Kada proguta plen,
vidim konture žrtve.
Kapci joj za
oči prirasli.
-
Pag
e41
Ukočen pogled
fiksira srnu.
Zmija od devet
košuljica,
kada se deseti
put presvlači,
naslepo
ujeda iz hira.
Dok spava,
ne lebdi.
Pod njenom
posteljom
pauk plete
belu mrežu,
za crn naum uljeza.
U tom snu,
sneg se topi
i ponovo mrzne.
Zmija poprima
telo žene.
Sa ženskog tela,
u toku jednog sata,
otpadne 600.000 čestica
mrtve kože.
Žena je izvor
prašine.
Zmija je izvor žene.
I pauk opet plete.
Zmija ga gleda i čeka.
Ali se ne
upliće u mrežu.
Uplićem se ja.
-
Pag
e42
Svet ne zna da
sam ubila zmiju.
Ne sluti,
da glava ubijene zmije
može da ujede
i sat vremena
nakon odvajanja
od tela.
Hladno je.
Sneg opet pada.
Ne osećam noge.
Promrzla sam.
Hodam po pamuku.
Ulazim u prošlost.
Stari Kinezi
me zarobljavaju.
Proveravaju
moju krivicu.
Stavljaju mi u usta
šaku pirinča.
Moja uzbuđena
usta jedva luče
pljuvačku.
Potom me teraju
da ispljunem
pirinač.
Suv je.
Kriva sam.
Slušajte taj smeh
pod vešalima.
.
-
Pag
e43
.
Pepeo
.
Kažu, da se od
pepela pokojnika
može napraviti
dijamant.
Kako proveravaš
da li je dijamant
u tvojim rukama pravi?
Staviš kamen
u usta i dišeš
na usta.
Ako ostane
zamagljen,
onda dijamant
nije pravi.
Pravi dijamant
će se odmagliti,
pre nego stigneš
da ga pogledaš.
A kada progledaš,
videćeš mene.
Ne dišem
pred lepotom.
Briga me za
dokaze o istini.
Shvatam da sam
obična biljka
u saksiji.
Kada mojih žila
bude više nego
zemlje, ljudi
-
Pag
e44
će me jednostavno
presaditi.
Nisam ozdravila.
Bolest je umrla u meni.
.
.
Pljuvačka
.
Pitala mlada
žena ostarelog
Robina Huda-
Kako možeš
biti spokojan,
kad se
desilo čudo?
Promašio si
zelenu jabuku.
Ovaj joj
odgovori-
Spokojan sam
zato što
mi voda ide
na usta.
Od zelene jabuke,
ili od mirisa
moje mlade kože?
Ne. Kaže on.
Niču mi
novi zubi.
.
.
-
Pag
e45
Ulivanje
.
Kažu, da
kada pijemo
vodu iz tuđe čaše,
možemo
pročitati
misli te osobe.
Manja reka
se uliva u veću.
Koja reka kojoj,
ovde čita misli?
Da li sam,
na kraju,
gospodarica
ipak ja,
kada pijem
vodu sa njihovog
ušća?
Tela suvog, kao
suva zemlja.
Ona koja lako
ispada iz šaka..
.
.
Drvo
.
Postoji tehnika
u kojoj se pepeo
mrtvaca meša
sa bojama.
Tako je slika
i mesto
-
Pag
e46
počivanja
pokojnika
i umetničko delo.
Koja je onda
tragedija
umetnika?
On nanosi boje,
sloj preko sloja,
uveren da slika
krošnju drveta.
I ne sluti
da pravi
grobnicu.
Četkica mu
između
palca i srednjeg
prsta desne noge.
On slika,
kao da mu je to
poslednje.
Kao da ne zna
da je jednom
nogom u grobu.
O čemu sanja
umetnik
u raki, kada
mlado drvo
raste kraj
njegovog
mrtvog tela?
Sanja da mu
preotima
prostor ispod zemlje.
.
.
-
Pag
e47
Zavist
.
Mrtvac u zemlji
kaže utopljeniku:
Blago tebi.
Šake okrećeš od sunca.
Tako se dočekuješ
na ruke
kada udaraš o dno.
Slepi stražar
stoji na međi
između
utopljenikovog
i mrtvačevog raja.
Baca iza sebe
suvo lišće
da bi uhvatio
protivnika.
Osluškuje šumove.
Šumovi ga
dovode u tuđi raj.
U čistu,
nepreglednu
ravnicu
koja ne daje
zaklon
ni od oka,
ni od metka.
Slepi stražar,
utopljenik i mrtvac
pripremaju
zajednički noćni
prepad na večnost.
-
Pag
e48
Najvažnije što
treba da urade,
jeste da
doteraju satove.
.
.
Oklop
.
Vitez u punom oklopu,
s mačem u ruci, pita
ratnika s bajonetom:
Šta je za tebe večnost?
Ovaj mu odgovori:
To je vreme koje
ja uštedim dok
ti izvlačiš mač.
Potom ratnik
pita viteza:
Zar nisi tužan što
ne možeš da osetiš
kapljice vode
na svojoj koži?
Ćuti. Kaže on.
Slušam
dobovanje kiše
po oklopu.
.
.
Slava
.
-
Pag
e49
Pesnik slavan
pre smrti, preklinje:
Ljudi, pesnika
slavnog posle
sm