Transcript

Božena LOBOREC

Sjećanje na moje profesore

K ad si učenik , ne m ožeš po v jero v a ti d a je tvoj p ro fe ­so r sam o čovjek i to čovjek sa s la b o stim a kao i svi ljudi i n ikom e se slabosti ne o p ra š ta ju tak o tešk o kao svom p ro feso ru . M lad čovjek želi d a sve oko n jega b u d e sav r­šeno, a na jsavrešn iji m o ra ju biti, o sim rod ite lja , njegovi učitelji, je r to je d o b a kad se fo rm ira ličnost i stiču o b ra m b e n i m ehan izm i pa ljudske osob ine , b ilo d o b re ili loše, p reuveličavam o, ali to je ipak - jed in a naša s tvarnost. Tek kasnije , m nogo kasn ije , sh v a tit ćem o da je d o b a r p ro feso r sam o onaj koji n as je n aučio p ro p isa ­no grad ivo i m ožda n ešto p re k o toga.

Kad govorim o svojim p ro feso rim a , o n d a je to v rije­m e koprivn ičke rea ln e g im nazije u razd o b lju od 1937. pa do 1942. g. To je d a n ašn ja zg rad a osnovne škole »M ira Bano«, ali bez n ad o zid an o g d ru g o g kata.

Ne m ogu govoriti o svojim šk o lsk im u sp o m en am a, a p resk o čiti svoju u č ite ljicu Evicu M aras. M oja p rva uč i­teljica b ila je M arija Ž ličar (1934. g.), ali se nje jed v a sje­ćam , je r je 1935. m ojom u č ite ljico m p o sta la Evica M a­ras, najbo lja učite ljica na svijetu . B ila je vrlo blaga, vrlo tiha. N ikad nije povisila glas, a k am oli d a je koju udari-, la. U to v rijem e bili su p o seb n o m ušk i, a po seb n o žen-* ski razred i. Nas je u ra z re d u b ilo 39 d jevojčica pa sig u r­no nije s n am a b ilo lako. S jećam se d a n as je K ohn Ge- n ia uvijek nasm ijala. B arica M aček tak o đ e r. Ali naša uč ite ljica uvijek je sve rješav a la m irn o i sa sm iješkom . Visoka, stasita , neu siljen o g o tm jen o g držan ja, u uvijek zelenoj haljin i od tešk e svile, svoj je a u to r ite t postizala sta loženošću , m irn o ćo m i p rav ed n o šću . Takve osob ine p ren o sila je na nas, a najljepše što se m ože dogod iti je d ­nom d je te tu je takav divan učitelj.

Za up is u tad an ju g im naziju tre b a lo je položiti p r i­jem n i isp it je r je obavezno b ilo sam o če tverogod išn je školovanje pa je nas oko 15 iz ra z re d a koje sm o se p rija ­vile za gim naziju n a ša uč ite ljica p r ip re m a la na p o seb ­nim satovim a, iako su se u g im naziju p rim ali sam o o d ­lični i v rlo d o b ri u čen ic i p u čke škole. K oliko se sjećam , p rijem ni isp it sm o sve položile.

U p u čk u školu išli sm o u zg rad u koje d an as više n em a je r je s ru šen a u p ro šlo m ra tu . B ila je to s ta ra je d ­no k a tn ica nalik zgradi g im nazije, a n a lazila se u d a n aš­njem d v o riš tu o sn ovne škole »7. s tu d e n i 1943«.

U gim naziji su do en d ehazije b ili m ješoviti razred i, a od 1941. g. p o seb n o m ušk i i p o se b n o ženski razred i. En- dehazija je u k in u la i m alu m a tu ru — završn i isp it n akon četiri ra z red a g im anazije.

0 nek im svojim p ro feso rim a ne znam n išta , jed v a im se i im ena sjećam , do k d ru g e p am tim vrlo živo.

Bilo je p ro feso ra koji su se svim u čen ic im a g im nazi­je, od prvog do osm og razred a, o b ra ća li sa »vi«. Takav je bio prof. L jubo S erd ar. On je i dvanaestogod išn jac i- m a govorio »vi«, ali kad bi se razlju tio , v iknuo bi: »Ko-

Sjećanja su nepouzdana no nem a druge stvarnosti do one koju pam tim o.

Klaus M ann

njabeles, b acit ću te k roz zatov ren prozor!« K asnije su ga ubili ustaše .

P ro feso r F ran jo D olenec, porijek lom K o privn ičan in , im ao je n ad im ak Sm olko, a p red av ao je p r iro d o p is i h i­gijenu. Jed n o m je d o šao n a zam jenu fran cu sk o g jez ika (1938. ili 1939) i nau č io nas p jevati - M arseljezu.

U svim šk o lam a n ađ e se p ro feso r koji je velikoj veći­ni učen ik a s tra h i trep e t. U o no vrijem e n a kop riv n ičk o j gimnaziji to je b ila M arija D olenec, koju sm o zvali Teca. Bila je v rlo s tro g a i nje sm o se svi bojali. P red av a la je naš jezik, koji se ta d a zvao srp sk o h rv a tsk i. G ovorila je vrlo tečnom što k av štin o m koju sm o m ora li to čn o o p o ­našati, a svako se g ram a tičk o p rav ilo m o ra lo u d e ta lje znati. Iako sm o se svi lju tili na Tecu i željeli joj zlo, o n a je b ila od o n ih p ro feso ra ko ja nije svoju u čen ik e sam o učila, nego ih je i - naučila . M eđutim , im ala je svoje lju ­bim ce u razred u . O to m e da posto je raz red n i ljub im ci m ogla b ih govoriti ne sam o iz svojih đačk ih nego i iz nastavn ičk ih sjećanja, ali to je već d ru g a tem a. T ecina ljubim ica b ila je, m eđ u osta lim a, i N ada S o b o ta (koja to i sam a kaže). Je r ako N ada n ešto nije znala, T eca bi se o sm jeh n u la i rekla: »Nado, o p e t d an as im aš ispražn je- nje svijesti« i u im en ik ne bi zap isala n išta, što za d ru g e nije vrijedilo . No, onaj tko je kod Tece d o b io p ro lazn u ocjenu, taj ne sam o d a je g ram a tik u znao onda, nego je zna i danas. A to postiže sam o pravi profesor.

Jedan od p ro feso ra kojeg se svi sjećam o s o sm ijeh o m bio je dr. Z latko Svare. P red av ao je m ate m a tik u koja je većini u čen ik a najteži p re d m e t, ali prof. Švarca i n jego­ve m atem atik e n ije se n itk o bojao. Njegova m a te m a tik a b ila je više sm iješn a nego teška. N erazgovije tno je izgo­varao riječi pa bi u lazeći u razred u kojem su svi g a la ­mili viknuo: »Mavo, vi ste za totec!«, a što je značilo - m arvo, vi ste za kotec! Na svakom je sa tu zadavao d o ­m aće zadaće, ali kako ih n ik ad nije k o n tro lirao , većina učen ika ih nije p isala. Ja, n a p rim jer, n isam im ala ni b i­lježnicu za do m aće zadaće, a kam oli zadaću. A isp itiv a ­nje je izgledalo ovako. Pozvao bi p red p loču na p r im je r m ene, zadao zadatak , ja b ih n ešto računala , on bi to neko v rijem e šu tk e g ledao, o n d a bi se ra srd io , uzeo spužvu i izb risao m oje »rezultate«, sam bi sve iz ra ču ­nao, o n d a bi se o k re n u o k m eni, pog ledao m e d o b ro ­ćudno i frfljavim bi m e g lasom u p itao je li m i d o sta (ocjena) tri, tj. do b ar. Jasno , da mi je b ila dosta . I njega su bili ustaše .

Za vrijem e en d ehazije m a tem a tik u i fiziku p re d av a o je prof. Z latko Čanić, kojeg su đaci zvali D reta. Iako ne znam zbog čega je koji p ro fe so r dob io svoj nad im ak , D retu su tak o zvali m ožda zato što je bio vrlo m ršav i uvijek n a tm u ren , a p riča lo se da m u uvijek n ek e »dre- te« vise iz h lača. Bio je v rlo strog, ali nam je prof. Švarc u n a to č svem u dao d o b re tem elje pa kod D rete n ije b ilo

95

tešk o d ob iti d o b ru ocjenu. D re ta je po svom uvjeren ju b io u s ta ša i ne znam kako je završio.

Prije endehazije od s tra n ih jezika učio se na k o p ri­vničkoj gim naziji francusk i. U K oprivnici je posto jao i »Francuski klub« koji je o rg an iz irao i francuske teča je ­ve za pučkoškolce . V odio ih je prof. R udolf Srem ec, kasn ije naš p o znati film ski režiser.

S p ro feso rico m fran cu sk o g jez ika D arinkom Zorčić im ala sam velike oku p acije ne sam o tad a nego i poslije o slo b o đ en ja i n aše se »prijateljevanje« završilo tako da sam joj zaprije tila d a će je m oja k lap a (koje, u sp u t bu d i rečeno , n isam im ala) istući. Zato o njoj neću govoriti ni- šta.

U endehaziji kad su u k in u li francusk i i uveli u škole n jem ački jezik, p red av a la m i ga je s ta ra (već penzion i­ran a) p ro feso rica Jozefina K rušec. Ona je b ila sva na s ta rin sk u i n ije p o d n o sila na d jevo jkam a frizure, tad a m o d ern e lokne, pa sm o za n jen sa t plele kečke. B rank i V rabec i m eni je rek la da ćem o na galgam a završiti, ne sjećam se po v o d o m koje n ep o d o p štin e . Sjećam se da sm o joj za Prvi m aj (valjda 1942. g.) njem ački napisali na ploču: »Danas je Prvi m aj, m o lim o m alo f r a j ...« i da nas je taj sat povela n a še tn ju do željezničke stanice.

Povijest, a jed n o vrijem e i zem ljopis, p redavao mi je sig u rn o n a jp o p u la rn iji ko p riv n ičk i p ro feso r Ante Ne- im arević. U školi i u g rad u bio je p oznat po duhovitosti, srd ačn o s ti i n ek o n v en c io n a ln o sti. S itan, o k re tan , uvijek p ro fin jeno duhov it, žustrog k o raka, bio je vrlo om iljen. Svi su ga poznavali, a i on je sve poznavao. Tek ću kas­nije saznati d a je b io i pisac.

Jednom , poslije ra ta , sjed ila sam sa tad a već sta rim svojim p ro feso ro m N eim arev ićem u tada jed ino j k o p ri­vničkoj »otm jenoj« gostion ic i tzv. S tarom K alniku. Ma- lo-m alo pa bi m e p ro fe so r pog lad io po vesti koju sam im ala na sebi. P itam ga što m u se ta vesta tako sviđa, a on m i veli: »Ja sam ti, d ije te d rago , sad sam o - gladija- tor.«

K ad bi p ro feso r N eim arev ić u šao svojim sitn im k o ra ­kom u razred , slijed ila je uvijek is ta cerem onija. Sjeo bi za stol, izvadio je d n u veliku m aram icu , zabacio glavu i m aram ico m p re k rio lice, p o lako o tro oči, o n d a bi je sa dva p rs ta sm o tao i širo k o m gestom stavio u džep. Za­tim bi isp ružio ru k u k učen ici u prvoj k lupi koja je već d rža la p r ip rem ljen o na livpero , stavila bi m u ga izm eđu p rstiju , a p ro feso r bi, prije nego će up isa ti sat u d nev­nik, dugo kružio n a liv p e ro m n ad pap irom . Kad bi u p i­sao što je treb a lo , zatvo rio bi na liv p ero i svečanom bi ga gestom v ra tio učen ici. Za v rijem e cijele te ce re m o n i­je u razred u je m o ra la v lada ti a p so lu tn a tiš ina je r se ga­lam iti, a galam ilo se, sm jelo tek poslije. Učenici koji n isu poštovali p ro feso ro v u n a re d b u o tišin i za vrijem e up isivan ja u dnevn ik , dob ivali su kazne, tj. m orali su n ap isa ti neko g rad ivo iz povijesti, ali i iz d rug ih p re d ­m eta . Ja sam , n a p rim jer, im ala p o seb n u bilježnicu za p isan je kazni. Kad se c e rem o n ija zapisivanja u dnevnik završila, svi kažn jen i izlazii su p re d k a ted ru i p ro feso r je svakog isp itao on o što m u je zadao, zatim bi zadao nove kazne i n a s tav a je počela. Bez obzira iz kojeg je p re d m e ta b ila kazna, oc jen a se dobivala iz povijesti. Ze­m ljopis bi isp itivao tak o d a te o k ren u o leđ im a k ze­

m ljop isno j k a rti i n ed o b o g da ti je p rs t zalu tao n a Ja­d ra n u m jesto u S lavoniju . A kako se iz povijesti ug lav­nom uče ra tov i, m ora li sm o u školu nositi jab u k e i k ru ­ške, je r su to uvijek b ile dvije su p ro tn e vojske. Jabuke bi po stav io na je d n u s tra n u a k ru šk e na d rugu , gu rao bi jab u k e na k ru šk e , o n d a sve pom iješao , što je p re d o ča ­valo b itk u , a kako su »vojnici« izginuli, »m rtvace« je stavljao u svoju to rb u . Sve je to b ilo p o p raćen o d u h o v i­tim p rim je d b am a i živom p ro feso rovom glum om . Naše n ep rija te lje je uvijek p isao m olim slovom i vrlo sitno, je r ih, veli m rzi.

Ovo je sam o jed a n de ta lj s nastave p ro feso ra Neima- revića, a k ad bi se sk u p ila sva sjećan ja n jegovih u čen i­ka, b ila bi to p o d eb lja knjiga, je r n em a u čen ik a koji nije zap am tio b a r je d n u njegovu du h o v ito s t ili šalu. M islim d a su ga svi đaci v rlo voljeli. On je, nap ro sto , i život i svoje zvanje uzim ao s njegove šaljive s tran e. M ožda sm o baš zato voljeli pov ijest i učili je.Đaci vole ism ijavati svoje p ro feso re u svim ško lam a pa je tak o b ilo i u n ek ad an jo j koprivn ičko j gim naziji. O ko­p rivn ičk im p rije ra tn im p ro feso rim a p osto ja la je jedna , ne baš v rlo u k u sn a , ali n a svoj načn duhov ita , p jesm ica kojm su đaci, kao što to b iva u svim školam a, ism ijavali »m udrost« svojih p ro feso ra . Tko je izm islio tu p jesm i­cu, ne znam , ali o n a je za v rijem e m ojeg ško lovanja u kop riv n ičk o j gim naziji b ila vrlo p o p u larn a . P renosila se »usm en im pu tem « pa je tako d o šla i do m ene negdje p re d ra t. N avest ću je bez ikakve zle nam jere , onoliko ko liko se sjećam .

Na u lic i jed a n d rek n a n jem u je c rn i flek.Uze Ivo lopaticu o d n ese ga u zborn icu .P ro feso rsk i zb o r se zbivo i o d re k u odlučivo.Prvi d ođe d irek to r, veli d a je m eteo r.N ašoj Teci p am e t susta, m isli d a je ruž za usta.Naš ga N iko p rs to m gura, m isli d a je šah figura.Sm olko skače hop! hop! hop! m eće ga p o d m ikroskop .N aša V era tu d se m ota, m isli d a je ce d u r nota.A naš Z latko, svinja stara, po p io je p e t h e k ta ra pa od m u k e ne zna šta će i o ko lo d re k a skače.Joco m u ok u si tek i u s tan o v i d a je d rek .

Ivo H o rv a t je b io po d v o rn ik . Teca je b ila uvijek jako n a ­šm in k an a . N iko Kraljić, p ro feso r povijesti, voli je šahi- rati. V era Škof je vod ila pjevački zb o r i p red av a la m uzi­čki, a Z la tko Svare je volio čašicu. Joco Klaić je bio uč i­telj g im nastike .

T ako su se p re d ra tn i koprivn ičk i đaci-đavoli revanši- ra li svojim p ro feso rim a . Naivno, doduše , ali slično rad e svi đac i u svim školam a.

96


Top Related