Mr. Katarina Aladrović Slovaček, Učiteljski fakultet, Zagreb
Melita Ivanković, dipl. uč., OŠ „Mladost“, Zagreb
Antonija Jurčić, prof., OŠ „Rugvica“, Rugvica
Primjena načela pozitivne psihologije u nastavi jezika
Pozitivna psihologija povezana je s osjećajem sreće koji ima pozitivne posljedice na
pojedinca i društvo (Lyubomirsky, 2003). Pozitivne emocije proširuju mogućnosti
razmišljanja i zaključivanja te potiču kreativnost (Rheinberg, 2004, prema Rijavec, Miljković i
Brdar, 2008). Učenje materinskoga jezika uključuje lingvističke, psihokognitivne,
sociokulturne i pedagoško-didaktičke sastavnice. Često se u poučavanju jezika inzistira na
lingvističkome (poznavanju teorije jezika), a zanemaruje se komunikacijska komponenta
(primjena znanja). Unošenjem elemenata pozitivne psihologije u nastavu jezika očekuju se
motiviraniji učenici, kvalitetnije znanje, zadovoljniji učenici, dobra atmosfera u razredu i
pozitivan stav prema nastavnome predmetu. Zato će se napraviti istraživanje u tri osnovne
škole u Republici Hrvatskoj gdje će se u nastavu jezika unositi elementi pozitivne psihologije
te će se promatrati motivacija učenika, njihovo znanje i atmosfera u razredu. Početno stanje
usporedit će se sa stanjem dobivenim nakon tjedan dana provođenja programa pozitivne
psihologije. Očekuje se da će primjena načela pozitivne psihologije u nastavi jezika pozitivno
utjecati na sve elemente nastavnoga procesa te na kvalitetu znanja što potiče promjene u
ciljevima i odgojnim zadaćama nastavnoga predmeta – materinskoga (hrvatskoga) jezika.
KLJUČNE RIJEČI: pozitivna psihologija, komunikacijska kompetencija, učenje
materinskoga jezika
1
1. Uvod
Obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj podijeljen je na četiri dijela: vrtić i predškola,
osnovna škola, srednja škola i akademska razina (više i visoko školstvo). Hrvatski jezik kao
materinski institucionalno se započinje učiti polaskom djeteta u prvi razred osnovne škole
(oko sedme godine života). U tom ranom poučavanju hrvatskoga jezika koje traje do
dvanaeste godine djetetova života (6. razred), hrvatski se jezik poučava pet nastavnih sati
tjedno. U završnim razredima osnovne škole (sedmi i osmi) te u gimnaziji, hrvatski se jezik
poučava četiri nastavna sata tjedno. U drugim srednjim školama, hrvatski jezik kao materinski
poučava se tri nastavna sata tjedno. Na akademskoj razini hrvatski jezik poučava se samo na
nastavničkim fakultetima (učiteljski, filozofski, bogoslovni). Istraživanja pokazuju da
(Miljković-Riđički i dr., 2004) djeca ne vole hrvatski jezik kao školski predmet, da im je on
težak i vrlo često traže individualnu dodatnu nastavu izvan škole kako bi uspješno savladali
sve potrebne zadatke. Drugo istraživanje (Pavličević-Franić, Aladrović, 2009) pokazuje da se
hrvatski jezik ne nalazi na kraju ljestvice omiljenih predmeta, ali da ne dijeli niti prva mjesta i
učenici ga u većini niti vole, niti ne vole. Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije u
ukupno četrdeset i jednoj državi na učenicima u dobi od 11, 13 i 15 godina pokazalo je da
školu ''jako voli'' 38% jedanaestogodišnjaka, 25% trinaestogodišnjaka i 20%
petnaestogodišnjaka. U ovom istraživanju sudjelovali su i naši učenici, i u svakoj su se dobnoj
skupini plasirali pri dnu ljestvice (WHO, 2008, prema Rijavec, 2009). Navedena istraživanja i
mnogo osobnih iskustava proizašlih iz razgovora s učenicima, roditeljima i nastavnicima,
ponukalo nas je da napravimo istraživanje u početnom razredu osnovne škole, kada se dijete
započinje profilirati, kako bismo pokazali utječe li primjena elemenata pozitivne psihologije,
kao nove znanstvene discipline, na stavove učenika i njihov uspjeh u hrvatskome jeziku kao
školskome predmetu. Obzirom da je 2006. godine donesen novi Nastavni plan i program
usklađen s Hrvatskim nacionalnim obrazovnim standardom, ovo istraživanje pokušat će
prikazati je li došlo do promjene u načinu poučavanja i što se još može učiniti da do te
promjene dođe.
2
1. Što je pozitivna psihologija?
Psihologija se tijekom svog postojanja kao znanost većinom bavila negativnim, a
manje pozitivnim psihološkim fenomenima. Pozitivna psihologija kao disciplina javlja se
1998. godine kada je američki psiholog Martin Seligman sa svojim suradnicima započeo
istraživanje s ciljem objektivnog znanstvenog istraživanja pozitivnih ljudskih iskustava,
osobina i institucija. Gable i Haidt (2005) smatraju da je pozitivna psihologija proizašla kao
pokušaj uspostavljanja ravnoteže između pozitivnih i negativnih aspekata ljudskoga života.
Cilj pozitivne psihologije je razumjeti i izgrađivati one čimbenike koji omogućuju napredak
pojedincima, zajednicama i društvima u cjelini. Sheldon i sur. (2001) pozitivnu psihologiju
definiraju kao područje psihologije koje istražuje optimalno ljudsko funkcioniranje, a cilj joj
je otkriti i poticati one činitelje koji omogućuju pojedincima i zajednicama rast i razvitak.
Pozitivna psihologija pretpostavlja da svaki pojedinac ima mogućnost razviti vještine koje
poboljšavaju životno zadovoljstvo, čak i u lošim životnim okolnostima. Istraživanja u
pozitivnoj psihologiji prema Seligmanu i Csiksentmihalyiu (2000) mogu se podijeliti u tri
područja, a to su pozitivna subjektivna iskustva, pozitivne individualne osobine pojedinca i
pozitivna zajednica.
1.1. Pozitivna subjektivna iskustva i pozitivne individualne osobine pojedinca
Pozitivna subjektivna iskustva uključuju fenomene kao što su pozitivne emocije,
osjećaj psihološke dobrobiti i sreće te optimizam i nadu. Fredrickson (1998) smatra da
pozitivne emocije proširuju trenutni repertoar razmišljanja i reagiranja, te tako izgrađuju
fizičke, intelektualne i socijalne resurse čovjeka. Isto tako, pozitivna raspoloženja potiču
pažljivo procesuiranje i pozitivnih i negativnih informacija važnih za ostvarenje cilja, s
naznakom da pozitivno raspoloženi ljudi konstruktivnije i fleksibilnije reagiraju na važne
informacije o sebi i okolini (Aspinwall, 1998). Pozitivne emocije omogućuju ljudima učenje
iz svojih pogrešaka, te stresnim situacijama daju trenutno olakšanje i energiju za dugotrajno
suočavanje s novim stresnim situacijama (Folkman, 1997). Isen (1993) smatra da je stil
razmišljanja u stanju pozitivnih emocija kreativniji i fleksibilniji, te da omogućava brže i
efikasnije rješavanje problema, donošenje odluka u važnim životnim situacijama, te veću
sklonost altruističnom ponašanju. Analize dosadašnjih istraživanja sreće pokazala su da sreća
ima brojne pozitivne posljedice, ne samo za pojedinca, nego i za obitelj, zajednicu i društvo u
cjelini (Lyubomirsky i Abbe, 2003). Dosadašnja istraživanja, koja su se bavila nadom,
pokazala su da je nada (kao stanje i crta ličnosti) pozitivno povezana s uspjehom u mnogim
3
područjima života (Snyder, prema Rijavec, 2006). Drugo područje pozitivne psihologije bavi
se pozitivnom osobom, a usmjereno je na istraživanja kreativnosti, hrabrosti, suosjećajnosti,
integriteta, samokontrole, vođenja, mudrosti, spiritualnosti i sl. (Rijavec, 2006). Peterson i
Seligman (2004, prema Rijavec, Miljković i Brdar, 2008) predložili su klasifikaciju 24
ljudskih snaga u 6 kategorija za koje su smatrali da pridonose pozitivnom životu kao i moguća
pitanja na koja se istraživači trebaju usmjeriti (tablica 1).
Tablica 1. Klasifikacija 24 ljudske snage (Peterson i Seligman, 2004)
1. MUDROST I ZNANJE KOGNITIVNE SNAGE KOJE UKLJUČUJU STJECANJE I
UPOTREBU ZNANJA
Kreativnost razmišljanje o novim i produktivnim načinima da se nešto
obavi
Radoznalost zanimanje za različite teme i iskustva
Otvorenost uma temeljito razmišljanje i promatranje stvari sa svih strana
Ljubav prema učenju usvajanje novih vještina i znanja zbog njih samih
Perspektiva i mudrost sposobnost uočavanja šire slike i davanja mudrih savjeta
2. ODVAŽNOST EMOCIONALNE SNAGE KOJE UKLJUČUJU KORIŠTENJE VOLJE
ZA POSTIZANJE CILJA UNATOČ UNUTARNJIM ILI VANJSKIM
POTEŠKOĆAMA
Autentičnost, iskrenost govorenje istine, otvorenost, predstavljanje sebe u pravom
svjetlu
Hrabrost ne izmicanje pred opasnošću, izazovima, poteškoćama ili
boli
Upornost završavanje onoga što smo započeli
Vitalnost pristupanje životu s uzbuđenjem i energijom
3. HUMANOST INTERPERSONALNE SNAGE KOJE UKLJUČUJU BRIGU I
PRIJATELJSKI ODNOS PREMA DRUGIMA
Ljubaznost i
velikodušnost
činjenje usluga i dobrih djela drugima, empatija, briga
Ljubav pripisivanje važnosti i razvijanje bliskih odnosa s drugima
4
Osobna socijalna i
emocionalna inteligencija
svjesnost o vlastitim i tuđim motivima
4. PRAVEDNOST GRAĐANSKE SNAGE KOJE SE NALAZE U OSNOVI ZDRAVOGA
ŽIVOTA U ZAJEDNICI
Jednakost, poštenje,
moralnost
jednako ponašanje prema svim ljudima u skladu s
principima pravednosti, ne diskriminiranje; doprinos u
zajednici
Vođenje organizacija grupnih aktivnosti i njihovo provođenje
Timski duh dobro funkcioniranje u grupi
5. UMJERENOST SNAGE KOJE ŠTITE OD EKSCESNOG PONAŠANJA
Opraštanje opraštanje onima koji su učinili nešto loše
Skromnost puštanje da o nama govore naša djela, svjesnost svog
mjesta u širem univerzumu
Razboritost opreznost u donošenju odluka, ne govorenje i ne činjenje
stvari zbog kojih bi se kasnije moglo požaliti; izbjegavanje
nepotrebnih opasnosti
Samoregulacija regulacija osjećaja i ponašanja, samodisciplina
6. TRANSCENDENTNOST SNAGE KOJE POTIČU POVEZANOST SA ŠIRIM UNIVERZUMOM
I DAJU ŽIVOTU SMISAO
Poštovanje ljepote i
izvrsnosti
uočavanje i poštovanje ljepote, izvrsnosti i vještina, u svim
područjima života
Zahvalnost svjesnost i zahvalnost za dobre stvari u životu
Nada i optimizam očekivanje najboljeg i poduzimanje aktivnosti da se to
dogodi
Smisao za humor sklonost smijanju i nasmijavanju drugih
Spiritualnost koherentna vjerovanja o višoj svrsi života, osjećaj smisla u
životu
5
2.2. Pozitivne škole
Treće područje pozitivne psihologije odnosi se na pozitivnu socijalnu ekologiju,
uključujući zdravu obitelj, susjedstvo, učinkovite škole, društveno odgovorne medije i civilni
dijalog. Prema Rijavec (2006) treće područje istražuje načine na koje institucije, poput
zakonodavnih tijela, škola i medija i javnih ustanova, mogu utjecati na razvoj ljubaznosti,
tolerancije, jednakosti i otvorene mogućnosti za sve, jer u takvom okruženju postoji veća
mogućnost za razvoj karakteristika pozitivne osobe. Istraživanja pokazuju da je razina osobne
sreće najveća u društvima koja su relativno prosperitetna, koja štite ljudska prava i održavaju
mir (Ryan i Deci, 2001, prema Rijavec, 2006). Vrlo malo se zna o specifičnim čimbenicima u
društvu koje pridonosi dobrobiti pojedinca, dok se još manje zna o tome koje osobne kvalitete
dovode do društvenog angažmana i promjena u društvenim institucijama (Rijavec, 2006).
Seligman (2002) smatra da se na pozitivan razvoj mladih može najviše utjecati sinergijom
odgojnih ustanova, razvojem karakternih snaga i pozitivnih subjektivnih iskustva. Pozitivne
ustanove potiču razvoj pozitivnih crta ličnosti koje omogućavaju pozitivna subjektivna
iskustva (Park i Peterson, 2003). Identificirajući važne razvojne karakterne snage, potičući
njihov razvoj, jačajući, i podržavajući ih, možemo pomoći mladima ljudima da postignu
zdrave, sretne i dobre živote (Park, 2004). Pozitivne ustanove, poput škola, imaju važnu
ulogu u razvoju karaktera mladih jer kroz spoznajne i moralno-obrazovne programe u školi i
razredu, te moralne karakteristike učitelja, utječu na razvoj karaktera mladih osoba (Higins,
Power i Kohlberg, 1994, prema Park, 2004). Tijekom posljednja dva desetljeća, pozitivna
psihologija bila je u središtu zanimanja istraživača jer je bila usmjerena na obrasce
razmišljanja, osjećanja i odnosa koji dovode do dobrog života. Istraživači u tom području
otkrili su neke fundamentalne procese koji omogućavaju uspjeh te su razvili načine kako
pomoći svakom od nas da bolje razumijemo i usvojimo dobre modele razmišljanja, osjećanja i
međusobnih odnosa. Pozitivno obrazovanje podrazumijeva uključivanje znanosti pozitivne
psihologije u život i rad škola (Fisher i Shearon, 2006).
2.2.1.Pregled dosadašnjih istraživanja
U istraživanju koje je proveo Yates (1998, prema Rijavec i Miljković, 2006) dokazana
je povezanost između optimizma i školskih ocjena, a koje je potvrdilo povezanost između
školskog uspjeha i ocjena iz matematike. Istraživanje, koje su provele Pavličević-Franić i
Aladrović (2008), pokazalo je da se implementiranjem elemenata pozitivne psihologije u
6
nastavu hrvatskoga jezika utječe na motivaciju učenika za usvajanje gramatičko-pravopisnih
sadržaja. S obzirom da su programi Pozitivne psihologije polučili izvrsne rezultate, Seligman
je sa svojim suradnicima (2009) započeo s terminom ''pozitivno obrazovanje'', koje bi se
provodilo u sklopu školskog programa. Pozitivno obrazovanje definira se kao obrazovanje za
stjecanje tradicionalnih vještina i za postizanje sreće. Visoki porast depresivnosti i negativan
stav učenika prema školi širom svijeta među mladim ljudima, potaknuo je sinergiju učenja i
pozitivnih emocija kao vještina potrebnih za sreću, koje bi se trebale podučavati u školi. U
istraživanju, koje je provedeno u gimnaziji u Australiji, gdje se pozitivnim obrazovanjem
povećala otpornost, pozitivne emocije, osobna angažiranost, isto postaje osnova za novi
napredak obrazovane politike kao vrijednosti blagostanja. Chafouleas i Bray (2004) u svojim
istraživanjima sugeriraju da bi se pozitivna psihologija mogla koristiti u školama za
promicanje učenja pozitivnih karakteristika, kao što su motivacija, kreativno rješavanje
problema, stjecanje upornosti, i drugih vrlina, koje će pomoći kao dodatno učenje tijekom
školovanja. Školski prevencijski programi pokazali su prednosti u suzbijanju prevencija kroz
pristupe pozitivne psihologije pa zbog toga Clonan i sur. (2004) smatraju da škole, kao
zajednice obitelji koje su u izravnoj vezi s djecom i obiteljima, mogu imati veliki utjecaj na
promicanju dobrobiti djece. Park (2004) je u istraživanju Vrijednosti u akciji (VUA), koje je
provela, došla do zaključaka da karakterne snage, kao što su nada, optimizam, mudrost,
socijalna inteligencija, samoregulacija i ustrajnost pokazuju snažnu povezanost sa životnim
zadovoljstvom, na temelju čega je implicirala da se provođenjem programa koji promiču
dobrobit i jačanje karakternih snaga potiče pozitivan razvoj mladih. Također je program
razvoja temeljen na snagama pokazao vrlo dobre rezultate u poboljšanju školskog uspjeha
(Hodges i Clifton, 2004, prema Popovic, 2009). Stil razmišljanja, kod ljudi koji su u stanju
pozitivnih emocija, je kreativniji, fleksibilniji, te brže i efikasnije rješavaju probleme (Isen,
1993, prema Rijavec, 2009). Pozitivne emocije poboljšavaju kognitivnu aktivnost, djeluju na
uspješno rješavanje različitih problema jer aktiviraju misaone procese višeg reda i
kreativnosti, što potvrđuju istraživanja Isen (2002, prema Rijavec, 2009). U jedno takvo
istraživanje bila su uključena četverogodišnja djeca podijeljena u dvije skupine. Prva skupina
djece trebala se sjetiti nečega što im se dogodilo, a što ih je učinilo jako sretnim, dok je druga
skupina dobila uputu koja nije izazivala dobro raspoloženje. Nedugo nakon toga djeca su
dobila intelektualno zahtjevan zadatak da nauče geometrijske oblike. Djeca, koja su bila u
sretnom raspoloženju, uspješnije su usvojila zadatak od djece kod kojih nije izazvano
pozitivno stanje (Isen, 2002, prema Rijavec, 2009).
7
Većina uspješnih rezultata za promoviranje primjene načela pozitivne psihologije
najčešće je dobivena kod učenika viših razreda osnovnih škola. Prema većini navedenih
istraživanja raznovrsni programi pozitivne psihologije, koji su provedeni u osnovnim i
srednjim školama, pokazuju određene pozitivne rezultate, doprinose povećanju opće dobrobiti
i boljem školskom uspjehu. Svi pozitivni učinci programa reflektiraju se pozitivno na sva
druga područja u životu pojedinca i imaju dugoročne učinke. Isto tako, rezultati istraživanja u
kojima su bili uključeni sudionici šire društvene zajednice, roditelji i učitelji, pokazali su bolje
učinke, nego kada su u istraživanjima bili uključeni samo učenici.
3. Istraživanje
3.1. Metodologija istraživanja
U istraživanju su sudjelovali učenici početnoga razreda osnovne škole (N = 79).
Odabran je prvi razred osnovne škole jer je to početni razred, kada se započinje s učenjem
materinskoga jezika, i važno je učenje i poučavanje učiniti zanimljivima kako bi učenici
zavoljeli svoj materinski jezik, ali i kako bi prema njemu stvorili pozitivne stavove. Ispitanici
su bili podvrgnuti eksperimentalnom tjednu učenja hrvatskoga jezika. Kroz taj tjedan učenja,
u kojemu su u sve nastavne sate bili integrirani elementi pozitivne psihologije, učenici su
oblikovali stavove i stjecali određena znanja. Nakon provedenoga tjedna eksperimentalnoga
učenja, koje učenicima nije prikazano kao ništa posebno, učenici su izražavali svoje stavove
prema hrvatskome jeziku kao školskome predmetu te su pisali test znanja koji je propitivao
lingvistička i komunikacijska znanja kako bi se vidjelo koja su znanja učenicima na boljoj
razini i je li se kroz tako organiziranu nastavu vodilo računa o temeljnom cilju nastave
hrvatskoga jezika danom u Nastavnom planu i programu, razvoju komunikacijske
kompetencije. Učenici su anketni upitnik, koji propituje njihove stavove, ispunili prije i
poslije eksperimentalnoga tjedna rada. Kao što je naglašeno, test znanja bio je podijeljen u
dva dijela: test komunikacijskih i test lingvističkih znanja. Podatci su obrađeni u SPSS
programu za statistiku i analizirani su metodom analize varijance, t-testa, Pearsonovog
koeficijenta korelacije i analizom sadržaja.
8
3.2. Ciljevi istraživanja
Cilj istraživanja je bio utvrditi utječe li primjena pozitivne psihologije na stavove i
oblikovanje znanja u nastavnom predmetu hrvatskoga jezika, a problemi na koje se
istraživanje oslonilo jesu sljedeći:
1. Utvrditi postoji li statistički značajna razlika u znanju učenika prije i poslije
provođenja nastave s integriranim elementima pozitivne psihologije.
2. Utvrditi postoji li statistički značajna razlika u stavovima učenika između
kontrolne i eksperimentalne skupine na početku i kraju istraživanja.
3. Postoji li povezanost između uspjeha učenika i njihovoga stava prema nastavi
hrvatskoga jezika.
3.3. Hipoteze istraživanja
U skladu s ciljevima postavljene su sljedeće hipoteze:
1. Očekuje se statistički značajna razlika u znanju učenika između početnog i završnog
testiranja u eksperimentalnoj grupi.
2. Očekuje se statistički značajna promjena u stavovima učenika prema hrvatskome
jeziku nakon primjene načela pozitivne psihologije u nastavi.
3. Očekuje se povezanost između uspjeha učenika i njihovoga stava prema jeziku,
uspješniji učenici imat će pozitivniji stav.
3.4. Rezultati istraživanja
Prvi problem istraživanja bio je utvrditi razliku u znanju učenika između prvoga i drugoga
testiranja s obzirom na to jesu li učenici bili sudionici kontrolne ili eksperimentalne skupine.
T-test pokazuje da postoji statistički značajna razlika u rezultatima između prvog i drugog
testiranja, tj. da učenici pokazuju bolje rezultate na testovima znanja nakon što su podvrgnuti
radu s integriranim elementima pozitivne psihologije (tablica 2). Time se potvrđuje prva
9
hipoteza koja pretpostavlja statistički značajnu razliku u znanju učenika između početnog i
završnog testiranja u eksperimentalnoj grupi.
Tablica 2. Razlika u rezultatima između početnog i završnog testiranja u eksperimentalnoj
grupi
TESTIRANJE 1 TESTIRANJE 2
ARITMETIČKA SREDINA 85,87 94,12
STANDARDNA DEVIJACIJA 2,30 1,06
MINIMUM 20 71
MAKSIMUM 100 100
Sig. = 0,002; df = 78; p = 0,05
Ispitanici koji su sudjelovali u istraživanju podijeljeni su u dvije skupine: kontrolnu i
eksperimentalnu. Eksperimentalnu grupu činili su ispitanici koji su sudjelovali u nastavi u
koju su bili integrirani elementi pozitivne psihologije, a u kontrolnoj skupini bili su ispitanici
koji su također testirani, ali se s njima radilo na tradicionalan način, bez integracije elemenata
pozitivne psihologije. U završnom testiranju ispitanici su izrazili svoje stavove o zanimljivosti
rada na nastavi hrvatskoga jezika. Može se primijetiti da su ispitanici eksperimentalne grupe
statistički značajno izrazili pozitivnije stavove prema nastavi hrvatskoga jezika, nego
ispitanici kontrolne grupe. Primjena načela pozitivne psihologije u nastavi hrvatskoga jezika
djelovala je na stavove učenika te su slijedom toga ispitanici iz eksperimentalne grupe
pokazali pozitivnije stavove u procjeni zanimljivosti nastavnih sati hrvatskoga jezika kroz
vrijeme eksperimentalnog djelovanja s integriranim elementima pozitivne psihologije. Iz
navedenoga slijedi da se prihvaća druga hipoteza koja pretpostavlja značajnu promjenu u
stavovima učenika prema hrvatskome jeziku nakon primjene načela pozitivne psihologije u
nastavi.
10
Grafikon 1. Stavovi učenica o zanimljivosti rada na satima hrvatskoga jezika
Grafikon 1.
Također se željelo utvrditi ovim istraživanje postoji li statistički značajna razlika u
stavovima ispitanika eksperimentalne skupine o zanimljivosti rada na satima hrvatskoga
jezika na početku i kraju testiranja, da se utvrdi postoji li značajna razlika s obzirom na
oblikovanje nastave prije (bez integriranih elemenata pozitivne psihologije) ili kasnije s
integriranim elementima pozitivne psihologije u nastavu hrvatskoga jezika (grafikon 2).
Analiza varijance pokazuje da postoji statistički značajna razlika u stavovima učenika između
početnog i završnog testiranja te i ovaj podatak doprinosi potvrdi druge hipoteze koja
pretpostavlja da će se stavovi učenika promijeniti uslijed primjene načela pozitivne
psihologije u nastavi hrvatskoga jezika.
Grafikon 2. Razlika u stavovima ispitanika eksperimentalne grupe na početku i kraju
testiranja
11
U procjeni koliko voliš hrvatski jezik kao nastavni predmet, ispitanici eksperimentalne
skupine razlikuju se u početnom i završnom testiranju, što znači da se može zaključiti kako
integracija elemenata pozitivne psihologije u nastavu hrvatskoga jezika utječe i na promjenu
stava prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu. Postoji statistički značajna razlika,
kako potvrđuje Hi-kvadrat test u odgovorima ispitanika prije i poslije eksperimentalnog
provođenja nastave s integriranim elementima pozitivne psihologije.
Grafikon 3. Stavovi ispitanika o hrvatskome jeziku kao nastavnom predmetu na
početku i kraju testiranja
U analizi odgovora ispitanika kontrolne i eksperimentalne skupine o strategijama i
metodama rada u nastavi hrvatskoga jezika, može se vidjeti da ispitanici eksperimentalne
skupine spominju kako se udio igre u nastavi hrvatskoga jezika povećao i jezična djelatnost
aktivnoga slušanja dok se učenje definicija smanjilo (slika 1). Zanimljivo je kako su učenici
zapazili pozitivnu promjenu u načinu rada i ta činjenica odrazila se na njihove stavove o
zanimljivosti rada, ali i stavove prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu.
12
Slika 1. Koje su razlike u načinu poučavanja između kontrolne i eksperimentalne skupine na
završnom testiranju?
Treći problem istraživanja bio je ispitati postoji li povezanost između uspjeha učenika
i njihovoga stava prema hrvatskome jeziku. Rezultati pokazuju da ispitanici boljega uspjeha
imaju pozitivniji stav prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu, ali ta se
povezanost (prema Pearsonovom koeficijentu korelacije) očituje samo u 29% slučajeva što
znači da uspjeh nije nužno povezan sa stavom ispitanika i da pozitivan stav nemaju samo
učenici boljega uspjeha (slika 2).
Slika 2. Povezanost uspjeha i stava prema hrvatskome jeziku kao nastavnome
predmetu
13
Istraživanje pokazuje da se mogu prihvatiti sve tri postavljene hipoteze obzirom da je
eksperimentalni način rada s integriranim elementima pozitivne psihologije u nastavu
hrvatskoga jezika utjecao na promjenu stavova prema samome nastavnome predmetu, uspjeh
u učenju te na procjenu zanimljivosti nastavnoga sata.
4. Zaključak
Nastava hrvatskoga jezika kao nastavnoga predmeta često je vrlo suhoparna i zahtijeva od
učenika da stjecanjem lingvističkih znanja napreduju u pismenosti. Vrlo se često zapostavljaju
elementi humanističke edukacije i ne poučava se na adekvatan način, unatoč mnogobrojnim
preporukama, radionicama i aktivima. S obzirom na to, učenici vrlo često izražavaju
negativan stav prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu i pružaju otpor učenju i
stjecanju jezičnoga znanja. Ovo istraživanje pokazuje da integriranje elemenata pozitivne
psihologije u nastavu hrvatskoga jezika mijenja stav učenika prema hrvatskome jeziku kao
nastavnome predmetu i utječe na uspjeh učenika. Iznesene činjenice potvrđuju potrebu za
promjenom načina rada i što većem osvješćivanju učitelja u njihovoj zadaći. Edukacija
učitelja i ugrađivanje što većeg broja elemenata pozitivne psihologije u nastavu hrvatskoga
jezika, odnosno u Plan i program nastave hrvatskoga jezika, utjecat će na percepciju učenika
prema hrvatskom jeziku kao nastavnom predmetu, a te će promjene onda imati i dalekosežne
posljedice na pismenost općenito. Najnovija istraživanja PISA projekta pokazuju da hrvatski
učenici još uvijek ne zadovoljavaju u potpunosti u stjecanju čitalačke pismenosti jer ih čak 70
bodova razlikuje od prvih u rezultatima (Kinezima iz Shangaja). Taj podataka, koji je lošiji od
prošloga testiranja 2006., pokazuje da još uvijek nije napravljeno dovoljno u osvješćivanju
važnosti pismenosti na materinskome jeziku, koju naglašava i Europska komisija kroz
dokument „Osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje“, gdje se komunikacija na
materinskome jeziku stavlja na prvo i ključno mjesto. Svi ti dokumenti i istraživanja slažu se
kako se puno više vremena i truda treba odvojiti na kvalitetno poučavanje materinskome
jeziku jer se preko njega stječu ostale ključne kompetencije, kako za život i rad, tako i za
cjeloživotno obrazovanje.
14
5. Literatura:
Aspinwall, L.G. (1998). Rethinking the role of positive affect in self-regulation.
Motivation and Emotion, 22, 1-32.
Chafouleas, S.M. i Bray, M.A. (2004). Introducing positive psychology: Finding aplace within school psychology. Psychology in the Schools, 41 (1), 1-5.
Clonan, S.M., Chafouleas, S.M., McDougal, J.L., Riley-Tillman, T.C. (2004). Positive
psychology goes to school: Are we there yet? Psychology in the schools, 41 (1), 101-110.
Gable, S.L. i Haidt, J. (2005). What (and why) is positive psychology? Review of General
Psychology 9, 103-110.
Gilman, R., Furlong, M.R., Huebner, E.S. (2009). Handbook of Positive Psychology in
Schools. New York, Routledge
Fisher, W.S. i Shearon, N. D. (2006). Building a Foundation For Positive Psychology in
Schools. www.flourishingschools.org/Building a Foundation Sherri Fisher.Dave
Shearon 2006.pdf. 15.11.2009.
Folkman, S. (1997). Positive psychological states and coping with severe stress. Social
Science Medicine, 45, 1207-1221.
Fredrickson, B.L. (1998). What good are positive emotions? Review of General Psychology,
55, 300 319.
Isen, A.M. (1993). Positive affect, cognitive proocesses, and social behevior. Advances in
Experimental Social Psychology, 20, 203-253.
Lyubomirski, S. i Abbe, A. (2003). Positive Psychologys legs. Psychological Inguiry, 14,
121-122.
Miljević-Riđički, R., Miljković, D., Pavličević-Franić, D., Rijavec, M., Vizek Vidović, V.,Vlahović-Štetić, V. i Zarevski, P. (2000). Učitelji za učitelje. Zagreb: UNICEF i IEPd.o.o.
Park, N. i Peterson, C. (2003). Virtues and organizations. In Positive organizational
scolarship. Edited by K. S. Cameron, J. E. Dutton i R. E. Quinn. San Francisco:
Berret-Koehler, 33-47.
Park, N. (2004). Character Strengths and Positive Youth Development. Annals, Aapss, 591.
Pavličević-Franić, D. i Aladrović, K. (2009). Psiholingvističke i humanističke odrednice u
15
nastavi hrvatskoga jezika. Zbornik RUHJ-2 (ur. V. Šimović), Zagreb: ECNSI iUčiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 165-187.
Popovic, N. (2009). Pozitivna psihologija. The 3rd International Conference on Advanced and
Systematic-ECNSI-2009. The 1st Scientific research syposium Positive psychology in
education. Zadar, 2009.
Rijavec, M. (2006). Pozitivna psihologija - novi pravac u psihologiji. Zagreb, Društvena
istraživanja, Vol 5, br. 1, 84-95.
Rijavec. M. i Miljković. D.(2006). Pozitivna psihologija: Psihologija čije vrijeme je
(ponovno) došlo. Zagreb, Društvena istraživanja, God. 15, br. 4-5, 621-642.
Rijavec, M., Miljković, D., Brdar, I. (2008). Pozitivna psihologija. Znanstveno istraživanje
ljudskih snaga i sreće. Zagreb, IEP-D2.
Rijavec, M. (2009). Važnost pozitivnih emocija u odgoju i obrazovanju. Zagreb, Napredak,Vol. 150, br. 3/ 4, 488- 506.
Seligman, M.E.P., (1998). The Presidents Adress, U: APA 1998 Annual Report atwww.positivepsychology.org/aparep98htm. 13.12.2009.
Seligman, M.E.P. i Csikszentmihalyi, M. (2000). Positive Psychology: An Introduction,
American psychologist, 55 (1), 5–14.
Seligman, M.E.P. (2002). Autentic happines. New York. The Free Press.
Seligman, M.E.P., Randal, M. Ernest, Gillham, J., Reivich, K., Linkins, M. (2009). Positive
education: positive psychology and classroom interventions. Oxford Review of
Education, Vol. 35, br. 3, 293-311.
Sheldon, K.M. i King, L. (2001). Why positive psychology is necessary. American
Psychologist, 56, 216-217.
SUMMERY
Application of Positive Psychology Principles in Language Teaching
The positive psychology is connected with the feeling of happiness which has positive
consequences on the individual and the society (Lyubomirsky, 2003). Positive emotions
increase the abilities of cognition and conclusion and also stimulate creativity (Rheinberg,
2004, prema Rijavec, Miljković i Brdar, 2008). The learning of mother tongue includes
16
linguistic, psycho-cognitive, socio-cultural and pedagogical-didactic components. Often the
language teaching insists on the linguistic component (knowledge of the language theory),
neglecting at the same the communicative one (application of knowledge). Introduction of
positive psychology elements into the language teaching is expected to result in better
motivated pupils, better knowledge, more satisfied pupils, good atmosphere in the class and
positive attitude towards the school subject. For this reason, a research will be done in three
primary schools in the Republic of Croatia in the following way: the positive psychology
elements will be introduced into the language teaching and the pupils' motivation and
knowledge and the atmosphere in the class will be monitored. The initial status will be
compared with the status after one week of implementation of the positive psychology
programme. It is expected that the application of the positive psychology principles in the
language teaching will positively influence all elements of the teaching process as well as the
quality of knowledge which stimulates the changes in the targets and educational tasks of the
school subject - mother tongue, which is Croatian language.
KEY WORDS: positive psychology, communicative competence, learning of mother tongue
17