UNIVERZITET U BEOGRADU
FAKULTET ORGANIZACIONIH NAUKA
UPRAVLJANJE TROŠKOVIMA
SEMINARSKI RAD
TROŠKOVI PROIZVODNOG PREDUZEĆA
Mentor: Ime i prezime studenta i broj
indeksa:
Prof. dr Bojan Ilić Marko Dogović 103/09/M
Dušan Deljanin 291/09/M
Beograd, Maj 2010.
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................................3
I Pojam troškova.........................................................................................................................................4
II Troškovi elemenata proizvodnje..............................................................................................................5
III Osnovne podele troškova........................................................................................................................7
IV Troškovi u proizvodnji na dugi rok......................................................................................................13
V Troškovi u proizvodnji na kratak rok.....................................................................................................16
VI Ukupni, prosečni i granični troškovi.....................................................................................................20
VII Granični troškovi i poslovna politika..................................................................................................24
VIII Funkcije troškova..............................................................................................................................27
Zaključak...................................................................................................................................................29
Literatura...................................................................................................................................................30
2
Uvod
Obim proizvodnje robnih proizvođača odrđen je prema njihovim uslovima
proizvodnje. Zbog toga svaka analiza ponude predstavlja poznavanje nekih
najosnovnijih elemenata teorije proizvodnje. Proizvodnja bilo kog proizvoda
zahteva utrošak određene količine resursa. Koliki će se obim proizvodnje ostvariti
iz date količine resursa zavisi od proizvodne tehnike i tehnologije koja se
primenjuje.
Proizvodnja bilo kog proizvoda pretpostavlja utrošak određene količine
resursa. Troškovi predstavljaju vrlo važan element u procesu donošenja poslovnih
odlulka. Svako povećanje troškova smanjuje profit preduzeća. Zbog toga posebna
pažnja mora se posvetiti njihovom praćenju i mogućnosti njihovog sniženja za dati
obim proizvodnje. Važnost troškova proizilazi iz činjenice da količina određenog
proizvoda koju su proizvođači spremni da ponude tržištu zavisi kako od njegove
cene, tako i od troškova njegove proizvodnje.
Veličina i kretanje troškova zavisi od toga o kom se periodu radi, pa zbog
toga se troškovi dele na troškove nastale u kratkom roku i na troškove u dugom
roku.
U teoriji proizvodnje postoji razlika između kratkog i dugog roka. Kratak rok
obuhvata vremensko razdoblje u kome su jedan ili više proizvodnih faktora fiksni,
što znači da proizvodnja može da se menja samo u granicama postojećih
kapaciteta, bez tehnoloških inovacija. Za razliku od troškova u kratkom roku, za
troškove proizvodnje u dugom roku važi da su svi činioci varijabilni pa se
kapaciteti, kao i tehnologija mogu menjati.
3
I Pojam troškova
Schmalenbach: "definiše troškove kao utrošene vrednosti za proizvodnju određenih učinaka”.
"Troškovi se mogu definisati kao resursi koje treba žrtvovati ili kojih se treba odreći radi postizanja specifičnog cilja." (C. T. Horngren – G. Foster).
"Za troškove poslovanja mogli bismo reći da su to vrednosno prikazana utrošena sredstva i usluge u ostvarivanju korisnih učinaka." (Tadijančević)
"Pod troškovima se podrazumevaju cenovno izraženi utrošci elemenata poslovnog procesa nastali pri stvaranju proizvoda ili usluga kao poslovnih učinaka.” (Turk)
Pored ovih, postoji još veliki broj definicija koje pokušavaju da na najbolji i sveobuhvatan način opišu složeni pojam troškova.
Trošak se u najopštijem smislu može definisati kao korišćenje(upotreba) ekonomskih resursa u cilju proizvodjenja dobra ili usluge.
4
II Troškovi elemenata proizvodnje
U procesu proizvodnje javljaju se mnogobrojni troškovi koje preduzeće mora stalno kontrolisati i
usklađivati kako bi ostalo efikasno, a samim tim i konkurentno na tržištu na kome posluje. Da bi
preduzeće bilo uspešno u pogledu upravljanja troškovima pre svega mora znati da ih
indentifikuje i odredi njihove nosioce.
Proces proizvodnje se odvija kao interakcija tri elementa proizvodnje: radne snage, sredstava za
rad i materijala. Kombinacija elemenata proizvodnje podrazumeva odgovarajući kvalitativni,
kvantitativni i vremenski sklad, što dovodi do sledećih troškova:
1. troškovi materijala
2. troškovi sredstava za rad
3. troškovi radne snage
Troškovi materijala
Materijali su predmeti rada koji se posredstvom radne snage podvrgavaju manipulaciji sa ili bez
upotrebe sredstava za rad, čime se menjaju njihovi upotrebni kvaliteti i prenose na novi proizvod,
čime doprinose stvaranju novih upotrebnih vrednosti. Pri tome, osnovna karakteristika materijala
je u tome da se u kontinuiranom proizvodnom procesu, u taj proces unose postepeno, i u tom se
procesu odjednom utroši. Pored materijala, korisiti se sinonim i sirovine, mada pod sirovinama
podrazumijevamo predmete rada preuzete iz prirode na kojima nije vršena nikakva fizička i
hemijska reakcija, tj. dorada.
Troškovi materijala se kvantitativno određuju u funkciji utrošaka i nabavnih cena, što se može
prikazati obrascem:
Tm = f (M; Cm)
pri čemu je Tm = troškovi materijala, M = utrošci materijala i Cm = nabavna cena po jedinici
utrošenog materijala.
5
Troškovi sredstava za rad
Budući da se sredstva za rad postavljaju između predmeta rada i radne snage, povećavajući
proizvodnu snagu rada, njihova uloga u proizvodnji je u višekratnoj upotrebi. Troškovi
sredstava za rad su u funkciji utrošaka i nabavnih cena :
Ti = f (I; Ci)
pri čemu je Ti = troškovi sredstava za rad; I = utrošci sredstava za rad i Ci = nabavna cena po
jedinici sredstava za rad.
Troškovi radne snage
Svojom kreativnošću i sposobnošću da produkuje više nego što se potroši i uloži u nju, radna
snaga je svakako u fokusu menadžmenta, koji nastoji da raznim materijalnim i nematerijalnim
stimulativnim merama podstakne zaposlene da rade što produktivnije. Troškovi radne snage
obuhvataju naknade za izvršeni rad, naknade za odsustvovanja s posla (bolovanja, godišnji
odmori, državni praznici, itd.), kao i poreze i doprinose za socijalno i zdravstveno osiguranje
radnika.
6
III Osnovne podele troškova
Prirodne vrste troškova
Podela troškova po njihovim vrstama, smatra se prirodnom (osnovnom) podelom troškova.
Ovom podelom, omogućava se utvrđivanje za koju su svrhu napravljeni određeni troškovi, koja
vrsta potreba ih je uslovila, ili kakva je vrsta sredstava ili rada utrošena.
Osnovne prirodne grupe troškova:
1. Troškovi materijala
2. Troškovi stalnih sredstava – amortizacija
3. Troškovi rada – ukalkulisani lični dohoci
4. Kalkulativni doprinosi društvenoj zajednici
5. Troškovi usluga
1. U grupu troškova materijala spada vrednost utrošenog materijala, nabavljene energije,
utrošenog goriva i maziva sitnog inventara ambalaže kao i vrednost drugih vrsta materijala.
2. U troškove stalnih sredstava spada amortizacija, odnosno vrednosni izraz utrošaka stalnih
sredstava. Amortizacija se utvrđuje na bazi amortizacionih stopa koje se primenjuju na osnovu
klasifikacija stalnih sredstava po pojedinim grupacijama. U troškove stalnih sredstava ubrajaju se
i troškovi investicionog održavanja i kamate na kredite za stalna sredstva.
3. U troškove rada, spadaju predviđene naknade za rad radnika zajedno s doprinosima iz ličnog
dohotka. Suma ukalkulisanih ličnih dohodaka utvrđuje se na bazi osnova i merila predviđenih za
određeni kvalitet i kvantitet rada.
4. Kakulativni doprinosi društvenoj zajednici predstavljaju troškove kamata na kredite za stalna
sredstva, kamate na kredite za obrtna sredstva, članarine komorama i drugim stručnim
udruženjima.
7
5. U grupu troškova usluga spadaju izdaci za popravke koje su obavile druge organizacije i lica,
izdaci za transportne usluge, troškovi platog prometa, putni troškovi, poštanski i telefonski
troškovi, troškovi osiguranaja, izdaci za reklamu.
Ekonomski i neekonomski troškovi
U ekonomske troškove spadaju troškovi sredstava i rada. To su u vrednosti izraženi proizvodni
utrošci, napravljeni za dobijanje učnaka, tj. troškovi bez kojih ne bi mogli dobiti proizvod ili
uslugu.
U neekonomske troškove spadaju izdaci koji poprimaju karakter troškova na bazi zakonskih
propisa. To su kamate na kredite za stalna i obrtna sredstva, a takođe i doprinosi komorama i
stručnim udruženjima.
Direktni i indirektni troškovi
Prema tome da li troškovi mogu da se direktno obuhvate u cenu koštanja pojedinih proizvoda,
delimo ih na direktne i indirektne. Pri ovoj podeli, reč je o postupku pri utvrđivanju cene
koštanja proizvoda i usluga u računovodstvu preduzeća.
Direktni troškovi, koje nazivamo još i pojedinačnim ili neposrednim troškovima, mogu se
neposredno razvrstati po proizvodima. U direktne troškove spadaju lični dohoci za izradu,
materijal za izradu, i eventualno amortizacija u slučaju da imamo podatke o tome koja su stalna
sredstva koliko angažovana za određene proizvode.
Indirektni troškovi, koje još nazivamo i režijskim ili opštim, su troškovi koji se ne mogu
neposredno razgraničiti na pojedine proizvode pri nastajanju. To su zajednički troškovi mesta,
radionice, pogona ili su zajednički za celo preduzeće.
Troškovi po mestima i nosiocima
Razvrstavanje troškova po sektorima, pogonima, odeljenjima, ekonomskim jedinicama i sl.
naziva se podela troškova po mestima njihovog nastanka. Kada se troškovi razgraniče po
8
mestima nastanka, kasnije se razgraničavaju po proizvodima i uslugama, odnosno nosiocima
troškova. Podelom po mestima dobija se odgovor na pitanje koliko je troškova nastalo na
određenom mestu, dok se njihovom podelom po proizvodima dobija odgovor na pitanje koliko je
troškova nastalo za određene vrste proizvoda.
Ukalkulisani, realizovani i nenaplaćeni troškovi
Troškovi dobijaju karakter ukalkulisanih troškova odmah nakon njihovog nastajanja, odnosno
evidentiranjem u knjigovodstvu preduzeća. Suma ukalkulisanih troškova pokazuje koliko je
ukupno nastalo troškova u određenom periodu po različitim osnovama. Iznos ukalkulisanih
troškova delimično je sadržan u nedovršenoj proizvodnji, delimično u iznosu prodatih proizvoda
koji su već naplaćeni od kupaca.
Prodajom gotovih proizvoda, realizuje se i njihova cena koštanja, odnosno realizuju se troškovi.
Dok ukalkulisani troškovi obuhvataju sve troškove, bez obzira na to u kojoj su fazi reprodukcije
sadržani, troškovi sadržani u realizovanoj proizvodnji obuhvataju samo one troškove koji
sačinjavaju cenu koštanja prodatih proizvoda.
Troškovi sadržani u naplaćenoj realizaciji jesu deo ukalkulisanih troškova, i to onaj koji je
inkorporiran u proizvodima ne samo prodatim, već i naplaćenim od kupaca.
Stvarni, planski i standardni troškovi
Predviđanje troškova od posebnog je značaja što služi kao sredstvo za obeležavanje granice koju
mogu ili treba da dostignu stvarni troškovi, čime se podstiče inicijativa za veću ekonomičnost.
Stvarni su troškovi izraz istinitih, stvarno nastalih trošenja u jednom periodu. Ovi se troškovi
dobijaju u knjigovodstvu na kraju određenog obračunskog perioda.
Planski troškovi su predviđeni troškovi za određeni period – najčešće godinu dana. Kao osnova
za utvrđivanje tih troškova često služi suma stvarnih troškova minulih perioda, a isto tako i
predviđanja o kretanju troškova u periodu na koji se oni odnose. U odsustvu standardnih
9
troškova, planski troškovi pokazuju koliko će iznositi troškovi, odnosno koliko će normalno
iznositi stvarni troškovi, ako se ostvare uslovi na osnovu kojih su oni predviđeni.
Standardni troškovi, kao i planski, takođe su predviđeni, unapred utvrđeni troškovi. Standardni
troškovi se utvrđuju na bazi naučnih metoda, korišćenjem metoda za merenje utrošaka sredstava
i rada, kao i naučnim predviđanjem cena, standardni troškovi uistinu predstavljaju najtačnije
merilo postignute ekonomičnosti. Pokazuju koliko bi trebalo da iznose stvarni troškovi.
Apsorbovani, preapsorbovani i neapsorbovani opšti troškovi
Preduzeća najčešće cenu koštanja proizvoda utvrđuju na bazi planske stope opštih troškova. Na
osnovu kretanja opštih troškova u minulim obračunskim periodima, planiranog obima
proizvodnje, kao i planiranih uslova rada, može se predvideti iznos opštih troškova u tekućem
periodu, tj. planska suma opštih troškova. Raspolaganjem podacima o iznosu direktnih troškova
po pojedinim proizvodima, koje nije teško dobiti odmah nakon njihovog nastanka, može se lako
utvrditi planska stopa opštih troškova, čime se vrlo jednostavno može doći do cene koštanja
proizvoda. Na kraju obračunskog perioda kad se evidencijom utvrde stvarni opšti troškovi, s
njima se upoređuje planirana suma opštih troškova, odnosno suma opštih troškova već
raspodeljenih na nosioce. Kad je iznos stvarnih troškova manji od iznosa raspodeljenih troškova
na nosioce, razlika predstavlja preapsorbovane opšte troškove. Kad je iznos raspodeljenih
troškova manji od sume stvarnih opštih troškova, razlika predstavlja neapsorbovane opšte
troškove. Neapsorbovani opšti troškovi mogu se tretirati kao povećanje cene koštanja, a
preapsorbovani kao sniženje cene koštanja. Neapsorbovani se troškovi, zatim mogu tretirati kao
nepokrivena suma koja će se nivelisati i sl
10
.
Slika 1: Apsorbovani opšti troškovi.
Kosa linija na dijagramu obeležava proporcionalno kretanje opštih troškova, odnosno dinara 10
po jedinici proizvoda. Kao što se vidi na slici, kod proizvodnje od 30 jedinica, apsorbovani
troškovi iznose 300 dinara, dok će kod proizvodnje od 50 jedinica biti 500 dinara apsorbovanih
troškova. Ukoliko je veći kvadrat obeležen isprekidanim linijama, utoliko će veći biti i iznos
apsorbovanih troškova.
Kratkoročni i dugoročni troškovi
Kada se troškovi posmatraju na kraći rok, onda se oni mogu podeliti na fiksne i varijabilne. Rok
za prilagođavanje proizvodnih faktora kad se troškovi posmatraju na kraći rok, suviše je kratak.
Kako se preduzeće u kratkom roku ne može prilagoditi radikalnim promenama uslova
poslovanja, neki troškovi poprimaju karakter fiksnih, a drugi varijabilnih. Oprema se ne može
lako prodati uz povoljne uslove, zbog čega se ne isplati manjati kapacitet čak i ako se znatno
smanji ili poveća mogućnost prodaje.
Posmatranjem troškova na duži rok, svi su faktori prilgodivi, jer se oni u jednom dužem roku
mogu prilagoditi u cilju minimiziranja troškova. U dugom roku nema fiksnih troškova, već samo
varijabilnih. U dugom roku i oprema, kao i ostali faktori, uslovljeni su obimom poslovanja, zbog
čega poprimaju varijabilne karakteristike. Rok je dovoljno dug da bi se mogli promeniti i kadrovi
i postrojenja u cilju prilagođavanja promenama uslovljenim povećanju obima proivodnje.
11
Ekonomski i računovodstveni trošak
Finansijske računovođe posmatraju poslovanje i finansije preduzeća retrospektivno, jer moraju
evidentirati imovinu i obveze, i na osnovu te evidencije ocenjivati postignute rezultate. Posledica
takvog pristupa je da računovodstveni trošak – trošak koji mere finansijske računovođe – može
uključivati stavke koje ekonomisti ne bi uključili, a ne uključuje neke koje ekonomisti obično
uključuju. Ekonomisti su okrenuti budućnosti preduzeća. Oni se bave raspoređivanjem oskudnih
resursa. Njih zanima koliki će troškovi verovatno biti u budućnosti i kako preduzeće može
preraspodeliti resurse na najoptimalniji način kako bi smanjilo svoje troškove i povećalo
profitabilnost.
Oportunitetni trošak
Ekonomisti se bave ekonomskim troškom, odnosno troškom koji proizlazi iz propuštenih prilika.
Oni pojmove ekonomski trošak i oportunitetni trošak koriste kao sinonime. Oportunitetni trošak
je trošak koji proizlazi iz propuštenih prilika, kad preduzeće propušta da upotrebi svoje resurse
na najkorisniji način. Na primer, ukoliko preduzeće poseduje poslovnu zgradu, mogli bismo
zaključiti kako je trošak poslovnog prostora jednak nuli. No, takođe primećujemo kako bi
preduzeće moglo zarađivati iznajmljivanjem poslovnog prostora drugom preduzeću. Ova
propuštena najamnina predstavlja oportunitetni trošak korišćenja poslovnog prostora.
Eksplicitni troškovi
Eksplicitni troškovi su redovni izdaci preduzeća koje računovodstvo evidentira i uračunava u
ukupne troškove preduzeća za određeno razdoblje. Eksplicitni troškovi su vrednosti potrošenih
ulaznih resursa, tj. resursa koji ne pripadaju vlasniku preduzeća. Obuhvataju isplate plata i
nadnica zaposlenima, potrošene vrednosti materijala u proizvodnji, plaćene kamate na kredite,
amortizaciju stalnih sredstava itd.
12
Implicitni troškovi
Implicitni troškovi se odnose na trošenje vrednosti vlastitih resursa, odnosno resursa koji
pripadaju vlasniku preduzeća. Implicitni troškovi nisu povezani s novčanim izdacima. Putem
implicitnog troška na poslovanje preduzeća primenjuje se koncepcija alternativnog
(oportunitetnog) troška. Dakle, implicitni troškovi su vrednosti alternativa od kojih se odustaje
radi proizvodnje nekog drugog dobra ili usluge.
IV Troškovi u proizvodnji na dugi rok
Za razliku od troškova proizvodnje u kratkom roku, u dugom roku nema fiksnih činilaca
proizvodnje pa iz toga zključujemo da nema ni fiksnih troškova.
U dugom roku, preduzeće može da prilagođava kapacitete zahtevima proizvodnje. Svi troškovi
proizvodnje su varijabilni. S sobzirom na to da nema fiksnih troškova proizvodnih faktora, u
dugom roku moguće su bolje kombinacije ulaganja faktora proizvodnje, što znači da u dugom
roku nema uskih grla koja su primarni uzrok progresije troškova.
Za razliku od proizvodnje u kratkom roku kod troškova proizvodnje u dugom roku proizvodni
faktori su komplementarni. Faktori proizvodnje su međusobno zamenljivi što je takođe različito
nego kod proizvodnje u kratkom roku.
Kriva dugoročnih prosečnih troškova dobija se kao kriva koja spaja minimume kriva
kratkoročnih prosečnih troskova za različite obime proizvodnje. Zbog toga kriva dugoročnih
prosečnih troškova pokazuje minimalne troškove po jedinici proizvoda, pri različitim obimima
proizvodnje.
13
Na primer, preduzeće u dugom roku planira da izgradi tri različita proizvodna kapaciteta (slika 1
a)). Ukoliko krive prosečnih troškova označimo sa ATC1, ATC2 i ATC3, kriva dugoročnih
prosečnih ukupnih troškova (ATC) sastoji se od delova kratkoročnih kriva prosečnih troskova
označenih punijom linijom. Ako proizvođač očekuje tražnju za svojim proizvodima manju od
Q1 izgradiće proizvodne kapacitete za koje je kriva prosečnih troškova ATC1.
Ako pak očekuje tražnju između Q1 i O2, izgradiće dodatne kapacitete, a kriva prosečnih
troškova biće ATC2.
U kratkom roku, količina OQ proizvodila bi se uz troškove AB po jedinici, kad su ATC1 već u
progresiji. Da bi se postigao minimum troškova po jedinici proizvođač mora ili da poveća
proizvodne kapacitete, ili da ostavi nepodmirenu tražnju.
Ukoliko očekuje tražnju između Q2 i Q3, proizvođač će izgraditi dodatne kapacitete, za koje će
kriva prosečnih ukupnih troškova iznositi ATC3.
Ukoliko se minimum kratkoročnih prosečnih ukupnih troškova nekog preduzeća poklapa s
minimumom krive dugoročnih prosečnih ukupnih troškova, tada je veličina kapaciteta preduzeća
optimalna, a obim proizvodnje pri kome dolazi do tog poklapanja predstavlja optimalni obim
proizvodnje. U ovom primeru to je količina Q3, proizvedena uz pomoć kapaciteta sa prosečnim
ukupnim troškovima ATC3.
U prvom segmenu krive dugoročnih prosečnih troškova povećanje kapaciteta dovodi do sve nižih
prosečnih ukupnih troškova (ATC), da bi nakon određenog obima kapaciteta prosečnih ukupnih
troškova počeli da rastu, što je posledica ekonomije i disekonomije obima.
U prvom delu krive koji je opadajući, povećanje kapaciteta dovodi do rastućih prinosa i opadanja
dugoročnih prosečnih troškova, što omogućuje veća tehnička podela rada i specijalizacija i td.
Drugi deo krive koji je rastući posledica je disekonomije obima, odnosno činjenice da se stalnim
povećanjem kapaciteta počinju javljati opadajući prinosi i rastući dugoročni prosečni troškovi,
zbog poteškoća izazvanih složenijom piramidom upravljanja, povećanom administracijom i sl.
14
U slučaju postojanja velikog broja proizvodnih jedinica sa različitim kapacitetima, a samim tim i
različitim krivama kratkoročnih prosečnih troškova, krivu dogoročnih prosečnih troškova
dobijamo kao krivu koja spaja minimume svih kratkoročnih kriva prosečnih troškova (slika 1 b))
Dugoročna kriva prosečnih troškova je pljosnatija od kratkoročne, što pokazuje da u određenom
području proizvodnje (npr. AB) može da postoji više proizvodnih jedinica s približno jednakim
minimalnim prosečnim troškovima.
Kod dugoročne proizvodnje postoji optimalna kombinacija proizvodnje koja se postiže onda
kada je odnos graničnih proizvoda proizvodnih faktora jednak odnosu novih cena, odnosno
kada je granična stopa tehnološke supstitucije jednaka graničnoj stopi ekonomske supstitucije.
Optimalna kombinacija ulaganja proizvodnih faktora ostvaruje se u onoj tački u kojoj je
izotroškovni pravac tangenta na izokvantetu. Do narušavanja postignute ravnoteže može doći
zbog promene cen proizvodnih faktora ili zbog promene graničnog proizvoda tih faktora.
15
V Troškovi u proizvodnji na kratak rok
Obim proizvodnje u kratkom roku može da se menja samo u granicama definisanim
mogućnošću promene varijabilnih činioca uz date fiksne činioce proizvodnje. Uz fiksno
ulaganje kapitala povećanje količine uloženog rada rezultira rastom ukupnog proizvoda.
Ukupan proizvod predstavlja ukupno proizvedenu količinu iskazanu u fizičkim jedinicama
mere. Ukupan proizvod rada kao varijabilni faktor proizvodnje ima funkciju količine utroška tog
faktora.
U kratkom roku, deo proizvodnih faktora, kao što su mašine i oprema, ne može da se promeni to
jest prilagodi zahtevima povećane proizvodnje. Troškovi sredstava za rad u kratkom roku su
fiksni.
Kratak rok predstavlja dovoljno dugo razdoblje da se prilagode varijabilni faktori kao što su
predmeti rada i rad, pa su troškovi rada i predmeti rada u kratkom roku varijabilni.
Povećanje ulaganja rada uz nepromenjeno ulaganje kapitala dovodi do povećanja proizvodnje u
kratkom roku. Rast proizvodnje po jedinici povećanja ulaganja rada predstavlja granični
proizvod rada koji pokazjue za koliko će porasti proizvodnja ukoliko se ulaganje rada poveća za
jedinicu.
Tri osnovne analitičke kategorije troškova, čije kretanje i međusobni odnosi utiču na ponudu
preduzeća su ukupni, prosečni i granični troškovi. Ukupni troškovi proizvodnje preduzeća
jednaki su umnošku utrošenih faktora proizvodnje u proizvodnji date količine proizvoda i cena
tih faktora proizvodnje. Pri određenim cenama faktora proizvodnje i datoj tehnologiji, ukupni
troškovi proizvodnje predstavljaju rastuču funkciju obiina proizvodnje,što se prikazuje na sledeći
način:
T=f(Q), ili uslov P(Q)>0
16
Ukupni troškovi nisu homogeni, tako da se sa promenom obima proizvodnje u kratkom
roku ne menjaju sve komponente ukupnih troškova. Ukupni troškovi ne rastu na svim nivoima
proizvodnje srazmerno povećanju njenog obima.
Ukoliko posmatramo reagovanja veličine troškova na promenu obima proizvodnje, ukupni
troškovi proizvodnje dele se na fiksne i varijabilne. Polazeći od toga, u kratkom roku se ukupni
troškovi proizvodnje date količine proizvoda mogu definisati jednačinom:
SRTC=FC+VC
FC jesu fiksni troškovi i to onaj deo ukupnih troškova proizvodnje čija veličina ne zavisi od
obima proizvodnje. Njihova večina se ne menja ni kada dolazi do smanjivanja proizvodnje,
uključujući i pad proizvodnje na nulu.
U takvu vrstu troškova spadaju: zakupnina, vremenska amortizacija, premije osiguranja i sl.
Budući da promene obima proizvodnje nemaju nikakav uticaj na veličinu fiksnih troškova,
ukupni fiksni troškovi mogu se predstaviti grafički kao pravac paralelan sa apscisom.
Varijabilni troškovi VC su onaj segment ukupnih troškova koji se menjaju sa promenom obima
proizvodnje. Primer varijabilnih troškova jesu plate, sirovine, pogonska energija, kao i svi drugi
troškovi koji nemaju karakter fiksnih. U kratkom roku, sa promenom obima proizvodnje rastu
varijabilni troškovi, a kao posledica toga rastu i ukupni troškov
Varijabilni troskovi počinju od nule kada je obim proizvodnje jednak nuli. Fiksni troškovi su
konstantni, pa je zato promena ukupnih troškova u uslovima promene obima proizvodnje
jednaka promeni varijabilnih troškova.
Prosečni troškovi mogu se sagledati kroz prosečno ukupne, prosečno fiksne i prosečno
varijabilne troškove.
Prosečni ukupni troškovi predstavljaju ukupne troškove za proizvodnju jedinice proizvoda i
dobijaju se deljenjem ukupnih troškova sa ukupnom proizvedenom kolicinom, što se prikazuje
na sledeći način:
ATC=TC/Q
17
Kao što smo ukupne troškove podelili na fiksne i varijabilne, na isti način i prosečne troškove
možemo podeliti na prosečne fiksne troškove AFC i prosečne varijabilne troškove koji se
obeležavaju sa AVC.
Prosečni fiksni troškovi dobijaju se deljenjem ukupnih fiksnih troškova sa ukupnom količinom
proizvoda. Bitduči da su fiksni troškovi konstantni, njihovo deljenje s rastučom proizvodnjom
daje opadajuću krivu prosečnih fiksnih troškova.
Kriva prosečnih fiksnih troškova ima oblik hiperbole,koja ide ka obema osama. Ukoliko se
proizvodnja približava nuli prosečni fiksni troškovi postaju veoma veliki. To je zbog toga jer se
količina troškova deli sa sve manjom količinom proizvoda.
Međutim, sa povećanjem obima proizvodnje kriva prosečnih fiksnih troškova približava se x osi
jer se konstantni fiksni troškovi dele sa sve većim brojem proizvedenih jedinica.
Prosečni varijabilni troškovi dobijaju se deljenjem ukupnh varijabilnih troškova sa proizvedenom
količinom dobara.
Granični troškovi, pak predstavljaju porast ukupnih troškova uzrokovanih proizvodnjom
dodatne jedinice proizvoda i to se predstavlja narednom jednačinom.
MC= TC / Q
Kada je reč o važnosti kratkoročnih troškova, kriva troškova za poslovnu politiku preduzeća je
takva da ukazuje na na tri vrlo važne tačke:
a) teme krive graničnih troškova,
b) tačku preseka krive graničnih troškova i krive prosečnih varijablnih troškova,
c) tačku preseka krive graničnih troškova i krive prosečnih ukupnih troskova.
Takav kriterijum optimalnog nivoa proizvodnje odgovara zahtevima optimalnog korišćenja
raspoloživihresursa u tehničkom smislu koji nije u obavezi da se poklopi sa kriterijumom
optimuma u ekonomskom smislu.
18
19
VI Ukupni, prosečni i granični troškovi
U teoriji troškova granični troškovi služe za određivanje najekonomičnije proizvodnje, imajući u
vidu seriju mogućih kapaciteta proizvodnje, kapaciteta za određivanje optimuma u kombinaciji
faktora za optimizaciju finansijskog rezultata, kombinovanje faktora u cilju minimiziranja
troškova.
Granični troškovi su dodatni troškovi za novoproizvedenu količinu proizvoda. Možemo ih
definisati i kao prosečni troškovi proizvoda između dva sukcesivna stepena zaposlenosti Kako se
polazi od predpostavke da su fiksni troškovi apsolutno fiksnog karaktera, što praktično znači
neizmenjene količine fiksnog faktora i fiksnih troškova, granični troškovi mogu biti samo
varijabilni troškovi.
Proizvođač može izračunavati ukupne troškove za različite obime proizvodnje ako ima podatke o
cenama resursa koje koristi, kao i podatke o fizičkim odnosima proizvoda i resursa. Ukupni
troškovi zavise od obima proizvodnje (veći obim znači veću potrošnju resursa, a time i veće
troškove), cena resursa i tehnologije. Ukupni trošak predstavlja ukupnost stalnih (fiksnih) i
promenljivih (varijabilnih) troškova. Kada je obim proizvodnje jednak nuli, ukupni troškovi su
jednaki stalnim (fiksnim) troškovima. Kada preduzeće ništa ne proizvodi, nema promenjljivih
(varijabilnih) troškova, a stalne troškove mora pokrivati i kada ne proizvodi.
Razliku između krive ukupnog troška i vodoravnog pravca fiksnog troška čini varijabilni trošak.
Kriva fiksnog troška niža je od krive ukupnog troška upravo za iznos varijabilnog troška.
Prosečni ukupni trošak (ATC) se može utvrditi ukoliko se saberu kriva prosečnog stalnog
(fiksnog) troška (AFC) i kriva prosečnog varijabilnog troška (AVC). (slika 3.). Razlika između
krive prosečnog ukupnog troška i prosečnog stalnog (fiksnog) troška predstavlja veličinu
prosečnog varijabilnog troška na određenom nivou obima proizvodnje. Kako se proizvodnja
20
povećava prosečni ukupni trošak je sve bliži prosečnom promenjivom (varijabilnom) trošku, zato
što je prosečni stalni trošak sve manji i teži nuli.
Granični troškovi (nazivaju se i inkrementalnim) nastaju pri promeni nivoa proizvodnje, a
izračunavaju se kao razlika dodatnih troškova zbog povećanja stepena iskorišćenosti
proizvodnog kapaciteta po jedinici proizvoda. Jednostavnije rečeno, granični troškovi pokazuju
porast ukupnih troškova nastalih proizvodnjom dodatne jedinice proizvoda. Izračunavaju se
deljenjem ukupnog troška s promenom proizvedene količine.1
Na niskom nivou obima proizvodnje (u zoni degresije) granični troškovi imaju opadajuće
kretanje, dok na visokom nivou obima proizvodnje (u zoni progresije) granični troškovi imaju
rastuće kretanje. Grafički prikaz prosečnog i graničnog troška (slika 5) prikazuje kako kriva
graničnog troška uvek seče krivu prosečnog troška u najnižoj tački.
Ako prosečni trošak opada, dodatne jedinice proizvoda povlače prosečni trošak prema dole, što
znači da granični trošak dodatnih jedinica količine proizvoda mora biti niži od prosečnog troška.
Na isti način, ako prosečni trošak raste, dodatne jedinice proizvoda povlače prosečni trošak
prema gore, zato što je granični trošak dodatnih jedinica viši od prosečnog troška. Kratkoročni
granični troškovi su povećanja troškova koja su rezultat povećanja proizvodnje, kada svi resursi
koje preduzeće koristi nisu promenjljivi. Dugoročni granični troškovi su promene troškova koje
su rezultat promene nivoa proizvodnje, kada se svi resursi koje preduzeće koristi, posebno
1 MC = ∆TC/∆Q
21
kapital, mogu menjati. Granični troškovi su korisni pri određivanju optimalne veličine obima
proizvodnje, kako u kratkom, tako i u dugom roku.
22
VII Granični troškovi i poslovna politikaGranični su troškovi nesumljivo ključna komponeneta teorije troškova, jer determinišu
maksimalni dobitak ili minimalni gubitak. Granični troškovi u savremenoj praksi s uspehom su
korišćeni: : [2]
1. Radi stimulisanja potrošnje i povećanja obima proizvodnje
2. Radi diferenciranja cena i dampinga
3. Za odlučivanje u vezi sa proizvodnjom ili nabavkom delova ili proizvoda
4. Za odlučivanje u vezi s promenom organizacije (uvođenje nove smene)
Stimulisanje potrošnje i povećanje obima proizvodnje
Kada se posmatra na dugi rok, preduzeće mora nastojati svojom realizacijom i prihodima da
obezbedi pokrivanje svih troškova – varijabilnih i fiksnih. U dugom roku, u preduzeću se mora
obezbediti reprodukcija svih proizvodnih faktora – varijabilnih i fiksnih. Međutim, u kratkom
roku, što se tiče obima proizvodnje, preduzeće može da prodaje svoje proizvode i ispod cene
koštanja, pod uslovom da u takvim slučajevima mora realizacijom da podmiri bar iznos ukupnih
varijabilnih troškova. Pri tome se ima na umu mogućnost da se nepodmireni fiksni troškovi u
jednom periodu, mogu nadoknaditi u nekom drugom kratkom periodu. Ako je prodajna cena
iznad prosečnih varijabilnih troškova, onda se može povećanom prodajom obezbediti pokrivanje
i većeg dela fiksnih troškova. Kada preduzeće obustavi svaku proizvodnju, celokupna suma
fiksnih troškova za njega predstavlja gubitak. Što znači, da ako je prodajna cena na nivou
prosečnih varijabilnih troškova, gubitak je jednak sumi ukupnih fiksnih troškova. Tek ako su
prodajne cene odrenene na nivou ispod prosečnih varijabilnih troškova, tako da preduzeće
svojom realizacijom ne uspeva da podmiri iznos ukupnih varijabilnih troškova, gubitak će se
pored sume fiksnih troškova biti uvećan i za iznos nepokrivenih varijabilnih troškova. Radi
minimiziranja gubitka, granični troškovi mogu se koristiti kao veoma pogodan instrument. Pri
tome svakako treba voditi računa da granični troškovi mogu biti povoljni kao determinanta
prodajnih cena, ako su viši od prosečnih varijabilnih troškova.
23
Odluke u vezi sa nabavkom ili proizvodnjom
Dodatni varijabilni odnosno granični troškovi, ponekad se koriste kao osnova u analitičkim
procenama o tome da li je povoljnije da preduzeće odreñene delove, poluproizvode ili gotove
proizvode nabavlja ili proizvodi. Normalno je očekivati da će se preduzeće radije odlučiti za
nabavku jednog dela proizvoda i sl, ako je nabavka ekonomičnija od proizvodnje i obrnuto.
Odluka o nabavci ili proizvodnji ne može se donositi jedino na bazi direktnih troškova. Pri
donosenju odluka u vezi s tim, bitno je razgraničiti da li fiksni troškovi koji bi bili ukalkulisani u
vezi s odlukom o proizvodnji postoje i bez obzira da li se taj deo proizvodi. Takoñe, treba imati
na umu I druge faktore, prilikom donošenja odluke o proizvodnji, npr. iskustvo u određenoj
delatnosti, mogućnost snabdevanja materijalom i sl. Ne treba ispuštati ni iz vida ni tzv. “troškove
oportuniteta”, tj. eventualni prihod koji bi preduzeće moglo ostvariti kad bi sredstva angažovana
umesto za proizvodnju eventualno upotrebio u nekom drugom poduhvatu. Sve to treba obuhvatiti
prilikom donošenja odluka u vezi sa nabavkom ili prodajom, čime se ukupni troškovi
proizvodnje određenog dela ili poluproizvoda uporeñuju sa nabavnom cenom tog dela ili
poluproizvoda. Jer, veoma često se može desiti da sopstvena proizvodnja ima prednost u odnosu
na nabavku.
Odluke u vezi sa promenom organizacije (uvođenje nove smene)
U slučaju promene organizacije u smislu povećanja smena, kad se menja ne samo iznos
varijabilnih troškova već i iznos fiksnih troškova, preduzeća se često nalaze pred dilemom, da li
potrebe povećanja obima proizvodnje zadovoljiti postojećom organizacijom, time što bi se
dodatni obim proizvodnje obezbedio prekovremenim radom, ili uvoñenjem nove smene.
Kao što je poznato, prekovremeni rad povlači progresiju troškova, zbog toga što se skuplje plaća
(obično 50% više), zatim se takvim radom može očekivati manja ekonomičnosti zbog
mogućnosti većeg rastura, manja produktivnosti i slično. S druge strane, uvoñenje nove smene
nužno stvara ceo kompleks dopunskih troškova troškova fiksnog karaktera – rukovodilac smene,
troškovi održavanja, čuvanja i sl. – vezani za novu smenu. Pri uvođenju nove smene, nestaće
24
prekovremeni rad, ali će se povećati dopunski fiksni troškovi kojih ne bi bilo pri zadržavanju
postojeće organizacije.
25
26
Slika pokazuje da je u početnim stepenima zaposlenosti ekonomičniji prekovremeni rad. Na
stepenu zaposlenosti kojim se proizvodi 45 jedinica, što se ukupnih troškova tiče proizvodnja će
jednako koštati, a počev od narednog stepena zaposlenosti, ekonomičnija će biti proizvodnja
uvedenom novom smenom. Tačka presecanja krivih TU1 i TU2 označava iznos jednakih
troškova pri proizvodnji od 45 jedinica nove i stare organizacije. Zaključak je da, uporedivši obe
varijante, u slučaju manjeg obima valja uvesti prekovremen rad, dok se viši nivo organizacije
isplati ako se obezbedi odgovarajući volumen proizvodnje, odnosno plasman veće količine
proizvoda.
27
VIII Funkcije troškova
Funkcija troškova je matematički izraz odnosa između troškova i obima proizvodnje. Svrha
funkcija troškova je istraživanje kratkoročnog i dugoročnog ponašanja različitih troškova. Mogu
biti kratkoročne i dugoročne u zavisnosti od toga da li upotrebljavamo podatke za preduzeća u
nekoj industriji u određenom trenutku ili podatke za celu industriju za neki period.Funkcije
troškova se mogu predstaviti nizom jednačina poput linearne, kvadratne i kubne. Dva su
najpoznatija metodološka postupka: inženjerski i računovodstveni.
Inženjerski se troškovi izvode iz inženjerskih proizvodnih funkcija. Svaka proizvodna metoda se
deli na produktivnosti koje odgovaraju različitim fizičko-tehničkim fazama proizvodnje pojedine
robe. Za svaku se fazu procenjuju količine proizvodnih faktora i konačno se računaju troškovi
svake faze na osnoviu preovladavajućih cena faktora. Ukupni trošak određene metode
proizvodnje predstavlja sumu troškova različitih faza. Takođe je potrebno prikupiti podatke koji
su povezani s planiranom kapitalnom opremom. Na taj način se dolazi do procene troškova
kapitalnih resursa u proizvodnji, i to su pretežno fiksni troškovi. Nadalje, potrebno je pribaviti
procene varijabilnih troškova proizvodnje. Uobičajeno je njihovo izračunavanje na godišnjem
nivou. Određivanje oblika krive troškova omogućuju empirijske studije troškova na temelju
statističkih i računovodstvenih podataka. Statističke studije troškova sadrže primenu regresione
analize na podatke vremenske serije ili vremenskog trenutka. Podaci vremenske serije sadrže
opažanja o različitim veličinama (proizvodnje, troškova, cena itd.) preduzeća u vremenu. Podaci
vremenskog trenutka pružaju informacije o količinama utrošenih resursa, troškovima, količini
proizvoda i ostalim relevantnim veličinama preduzeća u određenom vremenskom trenutku.
Postupak koji se primenjuje u statističkim studijama troškova sastoji se u tome da se nakon
prikupljanja podataka na temelju uočenih kretanja troškova i proizvoda najpre primeni linearna
funkcija. U toj funkciji osnovna pretpostavka je da su prosečni promenjivi trošak i granični
trošak konstantni na svim nivoima proizvodnje.
28
Statističke studije nailaze na brojne kritike koje se temelje na problemima interpretacije
podataka, nedostacima samih podataka i pretpostavkama od kojih te studije polaze. Podaci su
računovodstveni, a to znači da ne uključuju oportunitetne troškove.
Na osnovu poznavanja funkcija troškova preduzeća mogu značajno uticati na povećanje svog
tržišnog udela. Osnovni dugoročni cilj preduzeća je da postane ponuđač s najnižim troškovima,
zato ih mora kontinuirano kontrolisati i eliminisati one koji ne doprinose stvaranju vrednosti. Na
osnovu predviđanja troškova mogu se definisati realni ciljevi sniženja troškova. Predviđanja su
podloga za određivanje cena proizvoda i usluga na osnovu očekivanih troškova. Niže cene
omogućuju povećanje udela preduzeća na tržištu, a time i povećanje ukupnog obima
proizvodnje, čime se snižavaju prosečni troškovi i povećava profitabilnost preduzeća.
Troškovi su značajni i za politiku rasta preduzeća, jer određuju smer rasta. Uz datu veličinu
tržišta i dugoročnu krivu troškova u obliku slova L preduzeće koje je iscrpilo raspoložive
ekonomije obima može se dalje širiti na istom tržištu samo izgradnjom novog kapaciteta. Ako
ima krivu u obliku slova U i ako tržište pokazuje stagnaciju, preduzeće će investirati na drugim
tržištima.
Troškovi su takođe i najvažnija odrednica visine zapreka ulasku u mnoge grane djelatnosti.
Takve se zapreke mogu nadvladati jedino velikim ulaganjima u istraživanje i razvoj, oglašavanje
i prodajne aktivnosti.
29
Zaključak
Osnovni cilj svake poslovne aktivnosti u ekonomskom preduzetništvu je ostvarenje viška
prihoda u odnosu na troškove. Zato je logično da su sve operacije u preduzeću usmerene ka
ostvarivanju proizvodnje ili drugog poslovnog zadatka uz što manje troškove. Veći troškovi
znače da proizvedena roba neće biti pristupačna na tržištu, iz čega proizlazi da preduzeće neće
ostvariti odgovarajući profit, odnosno povoljnu razliku između inputa i outputa. Zato smo došli
do zaključka da ona preduzeća koja neracionalno koriste raspoložive resurse i imaju velike
troškove, nisu efikasna u ostvarivanju ciljeva-nisu profitabilna i ne egzistiraju dugo vremena.
Zato analiza troškova predstavlja važan faktor u životu poslovanja svakog preduzeća.
30
Literatura:
[1] “Menadžment troškova – strategijski okvir”, prof. dr Bojan Ilić, prof. dr Vesna Milićević
[2] “Troškovi u poslovnom odlučivanju”, prof. dr Slobodan Markovski
[3] “Ekonomika poslovanja”, prof. dr Vesna Milićević, prof. dr Bojan Ilić
[4] “Ekonomika preduzeća” prof. dr Blagoje Paunović
31